Vous êtes sur la page 1sur 10

Suvad Alagić

TAJNA OČEVE KUĆE

ISBN 978-86-6397-012-0

© 2015 Suvad Alagić


© 2014 za elektronsko izdanje
Media Art Content Ltd, Novi Sad, Srbija
www.elektronske-knjige.org
info@mediart.org

Korice: Media Art Content Ltd.

EDICIJA: SAD & OVDE


knjiga četrdeset prva

2
MOJE PRVO JUTRO IZMEĐU KORAJA I BRČKOG
(zapis iz hronologije mog prvog raspeća)

Godina je 1968. Imam nepunih osam godina. Sam u rano jutro izlazim iz autobusa na
relaciji Koraj - Brčko. Stanica bez natpisa. Gusta magla iz koje su izlazili prosjaci i psi. Prosjaci
su tražili milostinju unoseći se ljudima u lica, a psi su se motali oko nogu. Onako bunovan i
polusvjestan prosjacima sam davao sitniš redom, a pse sam milovao po glavama. Onda su i ljudi
i psi nestajali u magli. Na trenutak sam ostao sam. Krenuo sam mahinalno. Bilo kud. I vidio
upaljenu sijalicu iznad vrata koja su vodila u stanicu. Stanica u Brčkom, otkad ga znam, je bila
samo stanica za vozove, autobuse, putnike i prosjake. U nekim civiliziranijim mjestima to je bio
uređen prostor, za prijem, odmor, i dalje usmjeravanje putnika namjernika, naravno i osoblja
koje je zaduženo za prijevoz putnika i roba. Ali u Brčkom je to samo s t a n i c a. Da nema
tračnica i da ponekad autobus s nervoznim šoferom i još nervoznijim kondukterom, ne dođe ili
pođe iz Brčkog, to bi bila i ostala samo stanica, postaja za sastanke i rastanke. Stanica za čežnju,
kurve, svodnike, alkoholičare, narkomane, prosjake i pse U prvi mah asocijacija vodi na Divlji
Zapad, kočije, diližanse, prve pljačke vlakova, Jessieja Jamesa, Billa Hickoka, prve tračnice na
indijanskoj zemlji i Wyatta Earpa koji ih je kasnije sve rendžerskim hicima umirio, Doca
Hollidayja koji je do podne bio na strani pravde, a od podne pljačkaš i kockar. Jedino što je
povijesna istina o Doc Hollidayju je da je imao tuberkulozu i da je do posljednjeg daha volio
zgodne žene. Legenda kaže da je pola sata prije nego što je umro, vodio ljubav s nogu.
Stanica u Brčkom, od nastanka pa do današnjih dana, mjesto je za emocije, sastanke,
rastanke, počete a nesvršene poslove i vječnu uzaludnost.
S te stanice nema dobrih pravaca, iz prostog razloga, jer su ih drugi već prije zauzeli:
ratom, geografijom ili na javnom tenderu. Ah, da; ima još jedna opcija. To je ostanak na stanici u
Brčkom. Takav je slučaj bio sa mnom septembra 1968. kad su me autobusom, nalik na kavez
pretrpan ljudima, kao trulu naranču, istresli na stanicu zajedno sa neninim drvenim koferom. I
ostavili tako u magli. Šofer i kondukter otišli su u prvu kafanu s konobaricom, da odmah propiju
novac koji su zakinuli od putnika.
Užurbani ljudi. S plavim radničkim kapama. Gologlavi. Šutljivi. Mračni i u magli.
Brčanska radnička klasa. Psuju tiho i sebi u njedra. Ovi što rade “prijeko” u Hrvatskoj imaju
kožne kačkete. Oni su viši nivo. Psuju naglas sve od reda. Ovi u plavim kačketima psuju i grde
sve osim Tita. Nakon što naiskap ispiju čokanj rakije, konjaka ili vinjaka kažu samo: ”Titu mi ne
diraj!” Ovi u kačketima ne štede ni Tita. Tad sam prvi put čuo stihove koje je govorio jedan
radnik u smeđem kožnom kačketu: “U Tita maršala još ni tri frtalja, a u kralja Petra, gaće od tri
metra”. Bilo je tu još stihova i strofa, ali su mi se u dječje sjećanje urezali samo ti.
Žene u maramama. Žene gologlave s redenicima šnala i drvenim ukosnicama u pundžama
svih mogućih oblika i stilova. Od Kleopatre, Mona Lize, preko Silvane Armenulić i Lepe Lukić,
pa do Jovanke Broz, Indire Gandhi i Marilin Monroe. Žene su uvijek posebna priča. Ili drama.
One kroz nervozu, galamu, histeriju, glasno negodovanje ali bez psovke, i čine neku akciju.
Požuruju mamurne muževe, vuku djecu i cekere, guraju jedna drugu, ironično se ophode
međusobno i paralelno srdito se obraćaju osoblju autobusa ili voza. Vozovođe, šoferi i
kondukteri, oguglali na ove primjedbe, kao na uvijek istu molitvu, ne obraćaju pažnju na to, nego

3
žure u krčmu, do neke druge vrste žena, pa šta košta neka košta. Samo da pobjegnu od žena-
putnica.
Gologlava djeca. Kao da su u nekom zbjegu iz partizanskih filmova Veljka Bulajića ili
Hajrudina Krvavca. Uplakana. Snena. Prepuštena sama sebi. Roditelji se više brinu za cekere i
kofere nego li za djecu. Otac očima prosto guta najbližu krčmu.
Dijete traži nečiju ruku da ga povede, ili makar pogled, da ga umiri. Ali ništa. Sebični
roditelji, prohladno i maglovito rujansko jutro, žurba da se negdje ne okasni i brčanska stanica,
koja jedino tako funkcionira, da ništa u njoj osim gužve, besmisla i mrtvila i ne funkcionira.
Ne znam tačno gdje sam. Sam sam. Pitam i sebe i druge - gdje sam. Prvi put čujem riječ
BRČKO. Jedna žena kaže da su me iz Koraja doveli u Brčko. I ona je iz Koraja, rado bi mi
pomogla, ali mora na posao, mora požuriti da u tvornicu trikotaže mladost stigne prije šest sati,
jer će joj poslovođa u protivnom to “obiti od plate”:
“Ostani tu na peronu, mora neko doći po tebe”, umirivala me ipak dobroćudna ali i srdita
žena. “A čiji si ti?”, upita me.
“Ne znam!”, slagah iz inata.
“Svašta. E ovo još nisam čula. A ideš li u školu?”
“Idem, Danas krećem u prvi razred.”
“E, onda sačekaj tu na peronu, sigurno neko mora doći po tebe”, reče žena i ode u gustu
bijelu maglu. Sjetih se lipe u gaju, vlasništvo očevog amidže Novalije. Tu je bilo i malo mezarje,
i tu su nam branili dječje igre, ali potok ispod, gaj iznad i lipa na čijoj je kori bilo urezano nožem
i čakijom čitav niz misli dosjetki. Čak i stihova: ”Cura i momak / sjeli na bobak / bobak puče /
cura momku uteče.” To je ispisano krupnim slovima, očito velikim nožem. Ja sam ispod toga, sa
svoje četiri godine, napisao ”Mejrema, srce moje”, malom čakijom koju sam krio od nene. Iz
godine u godinu, ja sam ta slova dubio i širio, ali ni izbliza nisu bila krupna i vidljiva iz daljine,
kao ona urezana nožem. Moralo se prići do lipe, da bi ih se pročitalo.
A onda sam opsovao. Opsovao sam tiho u sebi peron, mada sam to jutro prvi put čuo tu
riječ i nisam znao šta tačno znači. Opsovao sam i maglu. I još štošta, ali počeo sam polako da se
prisjećam.
Sinoć tiho sred tame. Bež gužve, vriske, janjičara i galame, mene su očeva braća i sestre
spremali za dolazak u grad. Nene, očeve majke koja me je i othranila, te noći nisam nigdje mo-
gao vidjeti ni čuti. Znao sam da je sigurno tu, ali se nije ukazivala.
Kasnije, mnogo kasnije sam shvatio, da bi i njoj i meni srce prepuklo od tuge, da se stvar
odvijala drugačije. Puno je lakše bilo od djeteta napraviti mali bespomoćni ulov, slagati ga,
ubaciti u kavez- autobus i prebaciti ocu i materi u Brčko. Ostale se stvari moraju posložiti. Tako
su rezonirali na selu, tako i moji u gradu, i ta opcija nije imala alternativu. Naravno, nikad im to
nisam zaboravio, ali nisam im to uzeo za zlo. Ostala je samo bol. Rana u grudima. I
neshvaćenost dječaka koji je za jednu noć morao postati mladić. To samo kod nas ima.
I tako, dana 6. septembra 1968. godine, trebam krenuti u prvi razred osnovne škole.
Direktno s autobusno- željezničke stanice. Bez tašne. Bez knjiga. Bez svesaka, olovaka i gumice.
Bez putokaza. Bez igdje ikoga. To je bio moj put u školu i moje prvo jutro na relaciji Koraj -
Brčko. Magla se ne razilazi. Ja još uvijek sam ali već razbuđen i nimalo snen. Osjećam da sve
postaje golema i teška, mučna bol i golema i mučna zajebancija. Nema više nene, Koraja,

4
potoka, sakrivenih ptičjih jaja u starim stablima u gaju, mirišljavog jasmina ispod prozora, nema
više čaršije, pekare, tetka Ešefa, pekara i tetka Hamze, učitelja, tetaka Fadile i Zilhe, nema više
mojih drugova: Hazima, Hasiba, Mujage, Picana, Čonča, Vahida, Sulje, mojih sanjki i skija i
nekoliko mojih drugarica u koje sam sve odreda bio zaljubljen. To jutro sam mislio na Sarajku,
najljepšu Romkinju u korajskom Ciganluku.
Pojma nemam gdje se nalazim. Nije me strah. Ne znam kud da krenem. Niko ne dolazi po
mene. Ljudi prolaze kroz maglu, magla ne prolazi, noge više i ne osjećam, pušem u dlanove u
jutru koje nikako da počne. Šetam u malim krugovima. Spotičem se o ljude koji spavaju. Na
koferima i drvenim klupama. U stanici ima neka peć. Ali nije naložena. Gore visoko imaju neka
mutna stakla, ali su razbijena i kroz njih ulaze golubovi i kruže nad glavama putnika. Gladni
golubovi traže i čekaju milost od gladnih i mrzovoljnih ljudi. Na visokom sivom zidu ima i sat s
ogromnim crnim kazaljkama koji ne radi. Stao je negdje na 12 sati i 59 minuta.
Odjednom mi se plače. Želim da briznem u plač, ali bez uspjeha. Srce mi udara jako.
Povrijeđen sam, ljut i tužan i sam. A onda napad pun inata, bunta i prkosa kome ne znam
povoda, ali želim da ovo mučenje prestane. Svejedno, niko mi i ne prilazi. A rekli su mi sinoć u
Koraju, da će me čekati. I otac. I mati. Nisam tad bio siguran u značenje tih pojmova otac i mati,
ali sam znao da su to sad neki jako važni ljudi u mom životu u Brčkom.
Odjednom me neko uze za ruku. Mislio sam da je to šejtan iz potoka koji je proticao pored
nenine kuće i kojim su me nagonili na san. Nažalost, nije bio šejtan, jer njega bih odmah
prepoznao. Bio je to moj otac i njegov lik nisam prepoznao. Prepoznao sam glas.
“Hajde, sine, vrijeme je za školu”, reče otac nehajno i povede me tako kroz maglu
brčanskim pokockanim ulicama, pričajući preko ramena s nekim kolegom s kojim je jutros
zajedno krenuo na posao u brčansku tvornicu namještaja Bosna. Iza nas je ostajala stanica a
brčanski prosjaci su krenuli za nama:
- Udijelite gladnim i bespomoćnim! Dajte nama koju banku, a vas će bog nagraditi i
darovati vam zdravlje i sreću. Udijelite milostinju gladnim i bespomoćnim, a vas će podariti
bog…
- Marš u materinu! - prodera se očev kolega, otpijajući iz čokanja rakiju, otac se nije ni
okretao, a ja sam kradom iz džepa, bacio na tlo pored puta preostali metalni sitniš. Na to što sam
bacio, odjednom je odnekud sletio golub. Prvi put sam se tog jutra nasmijao u sebi.

5
TAJNA OČEVE KUĆE

NASELJE GRČICA
Negdje potkraj 60- tih godina prošlog, XX vijeka, grad Brčko, koji je tada brojao oko 30
hiljada stanovnika, počeo je da se širi u svim pravcima, a najviše prema sjeveroistoku. Upravo
tih godina proradile su i danas poznate, a nekad čuvene i cijenjene brčanske i
bosanskohercegovačke tvornice: Bimal, Bimeks, Tesla, Bosna, Interplet, Grafam , Pirometal,
Izbor, Mladost i još neke. Za našu priču nama je naročito bitna, značajna i poučna, tvornica za
proizvodnju obuće Izbor u kojoj je od osnutka radio obućar Memaga, glavni lik ove priče.
Memaga je obućarski zanat izučio za vrijeme služenja vojnog roka u Splitu (1957-1961) i
odmah je dobio posao majstora u tek pokrenutom Izboru. Vrlo brzo je unaprijeđen u poslovođu,
pa u šefa smjene, pomoćnika direktora za proizvodnju, ali praviti i popravljati obuću nikad nije
prestajao, i nije se okanio tog posla sve do zadnjeg dana svog života koji se završio smrću 25.
maja 2000. godine u porodičnoj kući.
I mada je Izbor bio na drugom kraju grada, i mada ga je žena nagovarala da sačekaju par
godina da se napravi Izborova Zgrada, pa da se usele u gotov stan, a da u međuvremenu na
kredit kupe novog FIĆU 750, Memaga nije popuštao. Žena je znala njegovu narav, takav je bio
od prvog dana kada su se upoznali na tadašnjem velikom i nadaleko poznatom brčanskom
vašaru. Kad je žena konačno popustila, ostao je još samo razlog zašto?! Memaga je brzo našao
plac u novom naselju Grčica, sredio nimalo jednostavnu i kompliciranu opštinsku i sudsku
papirologiju za nekoliko dana, kao da je pravnik a ne obućar, i već u proljeće 1963. godine iz
trave i žutulje zemlje u Grčici nikao je novi pravougaoni, bijeli i vješto i besprijekorno urađeni
temelj dimenzija 9 X 8 metara. Po starinskom običaju, «na temelj je zaklan veliki ovan», iskupilo
se dosta svijeta i svima je bilo lijepo taj dan. Memaga je, s vremena na vrijeme, volio popiti malo
ljute rakije i vina, ali pred društvom se nikad nije opijao. Uveče, kad su ispratili goste i vratili se
u svoj podstanarski stan u naselju Kolobara kod tadašnjeg brčanskog doma zdravlja, žena ne
izdrža a da pred spavanje ne upita:
- A što si me, bogati, doveo u Grčicu od ovolikog Brčkog?
- Brčko se brzo razvija i vrlo brzo će Grčica biti centar, a Kolobara samo staro pusto
naselje.
- Dok to bude iz nas će nicati breze i jasike... Ali nije to razlog? - navaljivala je i dalje
žena.
- Da djeca imaju veće dvorište a i jeftiniji su placevi u predgrađu. I tišina je, ljudi su manje
nervozni...
- Ma daj reci, Memaga, kad te lijepo pitam! Pa ni ja tebi ništa ne tajim.
- Da budem bliže očevoj kući u Koraju (Koraj je tada bio naselje od nekoliko hiljada
stanovnika, 25 km istočno od Brčkog prema Bijeljini) i da mati vidi za života da i ja imam našu
očevu kuću.
- I zato ću ja «tabanati» (hodati pješice) pet kilometara do preduzeća Mladost?!
- Ali zato će i naša djeca imati očevu kuću...
- Laku noć, dragi.
- I tebi.
6
MOJ RAZGOVOR SA OBUĆAREM
Obućara Memagu iz naselja Grčica u Brčkom sam upoznao zvanično 8. marta 2000.
godine. Mada sam ga poznavao još iz djetinjstava jer i sam sam stanovnik ovog naselja, a to sam
i danas, kada sam od “izbjeglog i raseljenog lica” postao “povratnik”, odnosno čovjek sa
adresom, sa svojom predratnom adresom - a to, priznaćete, nije mala stvar nakon devet godina
vratiti se kući. Zahvaljujući strancima, prije svega Amerikancima rat u Brčkom i u BiH je prestao
I ja sam se sa suprugom i dvoje djece, te sa oba živa roditelja vratio u svoju predratnu porodičnu
kuću. Slične sudbine je bio i naš obućar Memaga.
Tog 8. marta 2000. godine kupio sam svojoj ženi i kćerki po karanfil za 8. mart, onda sam
još jednom morao u radnju po čokolade, jer me je dijete tada s pravom iskritikovalo da sam
cicija, a onda se kuća ispunila još nekim, meni poznatim i dragim, ali dosadnim ženama i ja sam
morao van. Trebao mi je razlog. Sjetio sam se starog para kožnih cipela koje sam još 1997. kupio
na Pijaci “Arizona” kod Brčkog koje je trebalo malo popraviti i one bi opet mogle biti u upotrebi.
Čim sam se, s najlonskom kesom, počeo vrtjeti po ostavi, žena je od prve pročitala moju misao:
- Gdje ćeš sad sa tim cipeletinama. Što ih ne baciš u kantu za smeće?!
- Nisu cipele za smeće, još su meni lijepe i drage, i sama si govorila da su pune nafake i
nekako mi se ne rastaje od njih.
- Misliš da Memaga danas radi?
- Šta će drugo sa sobom nego raditi. Znaš da živi sam. Njemu i nije do 8. marta.
- Kupi još jedan hljeb kad se vratiš. Doći će nam još svijeta.
Kao što sam i očekivao obućara Memagu sam zatekao podno kuće, u njegovoj obućarskoj
radnji, pravoj maloj obućarskoj ordinaciji, meni tijesnoj i kad sjedim a njemu komotnoj, širokoj i
prostranoj i kad se kreće.
- Ima li posla, majstore Memaga?
- Ima, ima. A otkud tebe, novinaru? Ja tebe samo vidim u autu i na televiziji.
- Takav mi posao. Stalno trka i brzina. Ali neka, fala bogu, da ima posla. Kako ide kod
tebe?
- E, kod mene je kako - kad. Nekad dođe po nekoliko mušterija na dan, a nekad i čitava
sedmica, a da niko ne navrati u ovu moju radnjicu. Ali živi se nekako. Ne valja se ritati na svoju
sudbinu. Svakako ništa promijeniti nećeš.
- Majstore, ja malo žurim. Ako meni kao komšiji može malo “preko reda”. Ne treba
popust. A osim toga, komšije smo, ja sam sa tvojim sinom išao u osnovnu školu, a moja žena je
radila sa tvojom kćerkom u brčanskoj bolnici.
- Ja, šta ćeš. Svako svakoga odnekle zna u ovom gradu. Ili su rod ili komšije ili su nekad
negdje radili zajedno. Sad doduše niko ništa ne radi ali svi se opet znaju kao i prije.
- Kako su ti djeca, unuci, jave li se kad, dođu li? - pokušao sam malo da ga umilostivim i
da ga ganem.
- A bolje me to nemoj pitati. Sav sam život samo za njih radio i samo za njih živio. Šta će
meni samom ovolika kuća na dva sprata? Ali otišli u svijet. Sin u Australiju, kćerka u Ameriku,
djeca im ni ne govore naš jezik. Kao da ih je stid. Dok mi je žena još bila živa dolazili su jednom
u dvije godine, a sad ih nema već šest godina zaredom. Doduše, zvali su mene i u Ameriku i u

7
Australiju, ali sam sam im rekao hvala i kazao da imam svog obućarskog posla i da mi nije do
hodanja po svijetu u ovim godinama. Doduše zovnu na telefon, pošalju para, ali ne treba meni
para, imam ja penziju, imam nešto malo i od ove obućarske rabote, ali sam sam, ovolika kuća
zjapi prazna. Da sam znao da će biti ovako, poslušao bih ženu: uzeo stan, kupio auto, napravio
vikendicu i svake godine išao na more. Ali šta ćeš, moj novinaru, čovjek samo jednom u životu
pogriješi kako treba i onda čitav život živi, a grešku popraviti ne može. Nego, de sjedi, što si
nervozan, napravićemo nešto - reče mi Memaga kao da se znamo sto godina, a ne kao da prvi put
uopšte zvanično komuniciramo.
Sve vrijeme od početka ovog našeg kratkog dijaloga, obućar Memaga nije iz ruku ispuštao
moje cipele koje je odmah počeo gnječiti i rastezati, oštri obućarski nož s dvije oštrice,
minijaturni čekić, još manja obućarska kliješta i ljepilo. U prvi mah sam pomislio da on sve to u
jedan mah drži u krilu i u rukama, jer je star i senilan, pa se boji da što ne zametne ili ne
zaboravi, ali vrlo brzo se ispostavilo da je u pitanju autentični obućarski rutual, u kojem obućar
Memaga koji radi, bez svih ovih pobrojanih stvari u svojim rukama i u krilu, jednostavno, ne
funkcioniše.
Odmah mi se povjerio da je prije rada prošao sve faze: šegrt, kalfa, majstor, poslovođa i
šef, I da je bio najbolji majstor u izboru, da je dobijao nagrade i diplome u čitavoj Jugoslaviji, ali
da mu je najviše žao što njegovog izbora više nema.
- Ima li u Brčko distriktu još obućara osim tebe?
- Slabo. Prije rata, ako se ne računam ja, bilo nas je trojica u čaršiji u Brčkom. Jedan je,
kako sam čuo, skoro umro, ali on nije ni volio ovaj obućarski zanat, stalno je nešto gunđao i sve
mu je smetalo u ovom poslu. Onaj drugi, na Šetalištu Brka, je ostao u Brčkom kad je zaratilo i za
njeg nikad ništa više nisam čuo, ni da li je živ ni da li je mrtav. A slabo ti se ja i krećem. Ima još
ovaj kod Bolnice. I on je umro prije dvije godine, ali radnju mu drži sin. Ali čujem i on hoće u
Kanadu. Svi nekud idu i odlaze a niko se ne vraća. I mi što smo ostali, izgleda, nemamo više
kuda.
- A imate li neki cjenovnik po kojem radite?
- Nemam. Odmah bi komšije prijavile u Opštinu da dođu inspektori, a oni svoje podstanare
drže i nikom ne prijavljuju pare od kirije. A i ne naplaćujem baš svakom. Ako vidim da je
sirotinja, pogotovu izbjeglica, kažem - platićeš kad stigneš, a ako po garderobi vidim da je neko
ugledan, da je gospodin, da mu se žuri, i tako… onda mu ja pokažem moj cjenovnik… ma nije to
neki cjenovnik kao u radnji, nego onako, da se mušterija malo orijentiše, da se sračuna, da vidi
na čemu je i na čemu bi mogla biti u svom računu.
Memaga hitro desnom rukom posegnu u lijevi džep na plavom radničkom kombinezonu i
pruži mi komadić sivog kartona od kartonske kutije za cipele kakve su se nekad proizvodile prije
rata u SFRJ. Na pravougaonom komadu sivog kartona je klimavim štampanim slovima pisalo:
popravka pete 3 km, zamjena pete 5 km, presvlačenje cipela 10 km, presvlačenje čizmi 15 km.
Lijepljenje i krpljenje…

NEMOGUĆA ODLUKA
Nekako kad mi je koncentracija popuštala, a zanimanje za razgovor splašnjavalo, jer sam
imao još nekog svog privatnog spisateljskog posla taj dan obaviti, te sam sve češće pogledavao

8
na sat, obućar Memaga shvativši to, naglo ali iskrenim i uvježbanim pokretima, odloži alat na
stol, a meni pruži popravljene cipele. U jednom potezu, skoro nevidljivom za oko, u isti mah
odloži pet stvari iz krila i ruku na mali drveno stol ispred sebe, te lagano ustade otresajući sa sebe
i s mantila komadiće kože, skaja, kartona i kožnog konca.
- Sve je danas loše, da lošije ne može biti. Prije rata je bila sama koža, a sad se radi skaj,
neke eko-kože i ostale prevare, podvale i imitacije, da ti je živa muka, moj novinaru, sve to
popravljati, prepravljati, krpiti, a sve se samo od sebe raspada u rukama. Nekad stavljaju u
đonove sami karton. Bruka jedna i sramota. Ne znam kako ih nije stid to narodu prodavati. Ali
šta ćeš - takva vremena, a šta bih ja, i ovakvi kao ja, radili kad se obuća ne bi kvarila i raspadala.
A vjeruj mi, novinaru, dok sam imao moj izbor, sam samcat sam mogao ručno napraviti par
cipela od same kože. Pisale novine o meni. Izašla mi bila i slika u Oslobođenju. A sad, bolje da i
ne govorim - skaj i plastika pucaju i ljeti i zimi, karton se rasipa u rukama, slabo ljepilo i obuća
pušta vodu, konci slabo drže i pucaju, đonovi se odvajaju od cipele, pete otpadaju same, narod
nema para, tako da im ja dođem kao neka zadnja pošta. Kad neko nema gdje onda dođe kod
obućara Memage. Ali, neću, haman, ni ja još dugo.
- Što majstore?!
- Ma nema dana da mi ne navrate ovi iz građevinske inspekcije. Kažu da će mi se možda
kuća rušiti…
Dok sam vadio novčanik iz džepa, obućar Memaga sam nastavi svoj monolog, koji je, po
pravilu, kod ljudi koji dosta vremena provode u samoći i razmišljanju, sasvim normalna pojava:
- Vele ti inspektori i stručnjaci meni, a sve u mantilima i kravatama i sa crnim aktovkama,
da je Brčko idealno sa klimom za uzgoj nekakvih činčila. To su kao neki najnoviji mali majmuni,
ali imaju dobru kožu i krzno i ovdje hoće da naprave neki zavod koji će se brinuti o tim
činčilama i njihovim kožama. Ja ih pitam: “Otkud baš na mjestu gdje je moja kuća?!”
Sad sam već počeo pažljivo da ga slušam jer sam znao za gradnju farmi I proizvodnju
činčila u ovom kraju.
- Kažu mjesto je idealno jer je između moje kuće i glavnog puta komad njive I to je, taman,
za taj zavod za kožu i činčile, a zemljište je svakako građevinsko.
- Pa gdje ćeš ti, Memaga?
- Nude mi dvije mogućnosti - mali stančić i novu radnjicu u strogom centru grada ili da mi
poprave očevu kuću u Koraju pa da tamo živim, jer tamo više niko ne živi, a pride bi mi bilo
dobiti još jednu kuću, kažu oni. Plus dobio bih dosta para za isplatu ako potpišem.
- Pa šta ćeš?!
- Ne znam. Meni pare ne trebaju, da mi je samo da me niko ne dira. Ja bih najvolio ostati i
umrijeti ovdje, u svojoj kući.
Obućar Memaga nije htio uzeti novac koji sam mu nudio. Malo kasnije sam mu donio
paklo kafe, šećera kocke i negazirani voćni sok. To je primio i zahvalio se. Rekao mi je da
pozdravim ženu i djecu.
Kad sam već bio zaboravio za taj događaj i popravku cipela, jer se već približavalo ljeto i
obuo sam nešto pliću obuću, pažnju mi na ogradi gradske česme u Grčici privuče svježa
posmrtnica, na kojoj je pisalo: “Dana 25. maja 2000. godine u svojoj 88-oj godini Memaga A.,

9
po zanimanju obućar, iznenada je preminuo u svojoj porodičnoj kući. Sahrana će se obaviti u
petak na Gradskom groblju u 14, 00 sati. Ožalošćeni…”
- Ah, kad prije čovjek umrije - rekoh naglas sipajući vodu u plastični kanister. Nije mi ni
izgledao bolestan. Skoro sam kod njega popravljao cipele.
- Nije ni umro. Objesio se - reče jedna stara žena u crnoj marami i crnoj dugoj platnenoj
haljini koja nastavi da toči vodu u redu iza mene…

Suvad ALAGIĆ rođen je 20. oktobra 1961. godine u Brčkom, Bosna i Hercegovina, gdje je
završio osnovnu školu i gimnaziju.
Piše prozu i poeziju za djecu i odrasle te književnu kritiku. Nagrađivan je za priče i eseje u
zemlji te Makedoniji i Crnoj Gori. Neka djela su mu prevođena na njemački i makedonski jezik.
Član je Književnog kluba Brčko distrikt BiH i Udruženja BH novinari. Danas živi i radi u
Brčko Distriktu BiH kao novinar i urednik za kulturu u J. P. Radio Brčko.
Do sada je objavio dvadeset knjiga poezije i proze u BiH, Hrvatskoj, Srbiji i SAD, a od
kojih je većina doživjela više izdanja.
Oženjen je i otac je dvoje djece.

10