50 najbogatijih Hrvata

TOP LISTA MILIJUNAŠA 2007.

Datum objave Objavljeno u Nacionalu br. 597, 2007-04-24
ZAGREB-Hrvatski tjednik Nacional i ove godine je pripremio popis 50
najbogatijih Hrvata. Među nima su našli najveći profiteri za vrijeme i
nakon rata nad tuđom mukom, na popisu se nalaze i pojedini građani
Bosne i Hercegovine, naša dika iz šljivika! Dobro pregledajte i
nemojte da vam sline cure nad tolikim milijunima! Možda je na
popisu i vaš dida, tata, mama, baba ili netko od daljne rodbine, a da
vi to niste ni znali. Uživajte pašući oči nad ovim ciframa ili se
potrudite da budete bolji od njih!

1. Ivica Todorić

620 MILIJUNA EURA

Za točniju procjenu vrijednosti imovine vlasnika koncerna Agrokor

može poslužiti jedan prošlogodišnji Todorićev poslovni potez.
Najmoćniji hrvatski gospodarstvenik u lipnju 2006. prodao je 8,33
posto udjela u Agrokoru Europskoj banci za obnovu i razvitak (EBRD)
po cijeni od 110 milijuna eura kako bi restrukturirao bilancu
kompanije nakon niza domaćih i stranih akviziciija, čime je prvi put
pustio nekog u vlasničku strukturu svog poslovnog carstva. To bi
moglo značiti da vrijednost Agrokra premašuje milijardu eura.
Međutim, iako je novac ušao u Agrokor, sporazum je potpisan po
posebnim uvjetima, što najvjerojatnije znači da EBRD ima zajamčen
izlaz i stoga smanjen rizik ulaganja, pa cijena po kojoj je kupio udio u
Agrokoru ne može biti temelj za izračun vrijednosti Todorićeva
carstva. Sudeći po financisjkim izvještajima Zagrebačkoj burzi, četiri
Todorićeve tvrtke - Konzum, Ledo, Jamnica i Zvijezda - lani su imale
prihod veći od 12 milijardi kuna. Kad se dodaju Belje i PIK Vrbovec,
prihodi se penju iznad 14 milijardi kuna, što je godišnji porast od 10
posto. Todorić i najbogatiji Srbin Miroslav Mišković planiraju da će
njihov budući zajednički regionalni trgovački div imati sjedište u
nekoj istočnoeuropskoj zemlji. Jedan od prvih zajedničkih projekata
trebala bi biti velika tvornica kave u Srbiji. Ali ti planovi zasad ne
utječu na procjenu Todorićeva bogatstva jer su dogovori još u tijeku i
s neizvjesnim ishodom.

2. Ante Vlahović

410 MILIJUNA EURA

Predsjednik uprave i najveći pojedinačni dioničar rovinjske Adris

grupe ipak se snašao nakon gubitka licencije za proizvodnju
Marlbora. Vlahović je svoje je bogatstvo uvećao u proteklih godinu
dana prvenstveno zahvaljujući snažnom rastu dionice Adrisa, čija je
cijena nakon godinu dana 65 posto veća. Tomu su najviše kumovale
brojne glasine proteklih mjeseci da je Adris dogovorio prodaju
duhanskog biznisa jednoj inozemnoj kompaniji. Vlahović je vlasnik
dionica koje čine 12,5 posto temeljnog kapitala Adris grupe, što mu
daje 18 posto od ukupnog broja glasova na skupštini te tvrtke. Te
dionice trenutno vrijede oko 165 milijuna eura. Adris grupa u prošloj
je godini imala profit od 602 milijuna kuna. Od zadržane dobiti iz
prethodnih godina od 90 milijuna kuna bit će isplaćena dividenda u
iznosu od 5,5 kuna po dionici.

3. Enver Moralić

400 MILIJUNA EURA

I da ništa ne radi, petrokemijskom magnatu i najvećem hrvatskom

veleposjedniku bogatstvo bi se povećavalo zbog porasta vrijednosti
nekretnina. Moralić je vlasnik dvorca Štakorovec blizu Sv. Ivana
Zeline, Vile Račić u Cavtatu, ljetnikovca Georg u Mokošici kraj
Dubrovnika, golemog turističkog zemljišta u Kaštel Sućurcu na
kojem će graditi turističko naselje s hotelima i marinom te zemljišta
u Kopru na kojem je donedavno bila petrokemijska industrija
Kemiplas. Nedavno je objavljeno da je Moralićeva petrokemijska
tvrtka Kemokomplex u Njemačkoj otišla u stečaj. Moralić je,
međutim, izjavio da je tu kompaniju prodao još prije četiri godine.
Što je Hrvatska bliže Europskoj uniji, Moralićevo poljoprivredno
vlastelinstvo koje obuhvaća PPK Kutjevo i Božjakovinu sve više
vrijedi. Zemljišnoj renti treba dodati i stabilnu godišnju dobit. Na
proizvodnji i prodaji poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda
Kutjevo je lani ostvarilo 23,4 milijuna kuna čiste dobiti, što je porast
od 132 posto. U Kazahstanu je još vezan uz naftni biznis, na kojem je
70-ih stekao bogatstvo a svoju petrokemijsku industriju bazirao je u
Ukrajini i Mađarskoj.

4. Luka Rajić

280 MILIJUNA EURA

Bogatstvo Luke Rajića, najuspješnijeg hrvatskog tajkuna nakon

Todorića, u ovom je trenutku nije teško procijeniti. Nakon razvoda
najveći dio imovine ostao mu je u Dukatu, a kad je nedavno tu mliječnu
industriju prodao francuskom Lactalisu, na račun je stavio 280 milijuna
eura, čak 100 milijuna više nego što je Dukat, tadašnja Lura, vrijedio
prije godinu dana. Rajić je otada očistio bilancu kompanije, prodao
poslovanja koja nemaju veze s mljekarstvom, vratio kredite i počeo novi
život. Bogatstvo će mu rasti ako pametno uloži novac dobiven od
Dukata. Već je najavio ulaganja u Hrvatsku a za odabir i razvoj
projekata angažirao je svoje ljude u Dukatu, Ivana Kličeka i Gordana
Radina. Iako je Rajić već godinama građanin Ženeve, bogatstvo je
stekao u Hrvatskoj pa smo ga i ove godine uvrstili na listu hrvatskih
milijunaša. Kako se kapitalna dobit u Hrvatskoj još uvijek ne oporezuje,
Rajić za tu transakciju državi nije morao dati ni lipu. Iako je Dukat
prodao bez dugova, Rajiću su ostala zaduženja na privatnom planu, no
ona ne prelaze vrijednost njegovih nekretnina. Ima malu zgradu u
središtu Ženeve i nekoliko stanova u europskim gradovima. Nije
poznato kako je s bivšom suprugom podijelio vrijedne nekretnine u
Zagrebu i Istri.
5. Dubravko Grgić

195 MILIJUNA EURA

Grgić zajedno sa suprugom Mladenkom kontrolira trećinu

osiguravateljsko-bankarskog koncerna Agram čija vrijednost premašuje
pola milijarde eura. Agram je u usporedbi s prošlom godinom vredniji za
barem 20 posto, prvenstveno zahvaljujući preuzimanju Kreditne i Nava
banke. Iako su male, u proteklih godinu dana njihova je vrijednost
munjevito rasla zbog brzorastućeg tržišta i nemogućnosti ulaska novih
igrača. Vrijednost Grgićevih nekretnina u Hercegovini, Brelima i
Zagrebu, gdje ima kuću na Tuškancu i stan u Importanne galeriji,
procjenjuje se na 12 milijuna eura. S gotovo 23 posto udjela na tržištu
osiguranja u Hrvatskoj, vrijednost njegova Agrama raste iz godine u
godinu. Lani je povećao prihode za 12 posto, na 3 milijarde kuna, a
profit se procjenjuje na 200 milijuna. Otvaranjem modernih poliklinika u
svim većima gradovima stvorio je temelje na kojima će Agram preko
svog Sunce osiguranja zadržati položaj neospornog lidera na tržištu
dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja.

6. Plinio Cuccurin

141 MILIJUN EURA

Drugom najvećem pojedinačnom dioničaru Adris grupe i

najbogatijem stanovniku općine Bale bogatstvo je u godinu dana
poraslo za 47 milijuna eura, zahvaljujući 65-postotnom rastu
vrijednosti dionice te kompanije u kojoj je Cuccurin dugogodišnji
član uprave i čovjek zadužen za duhanski biznis. Povećanju
bogatstva pridonio je porast cijene nekretnina i Cuccurinovo lukavo
ulaganje novca zarađenog na dividendama. Ako su nagađanja o
prodaji Tvornice duhana Rovinj točne, profitirat će općina Bale, u
kojoj Cuccurin vodi veliki turistički projekt. Cuccurin u Adrisu ima 7,5
posto vlasničkih i 12,5 posto upravljačkih dionica.

7. Pavo Zubak

110 MILIJUNA EURA

Pavo Zubak, vlasnik tvrtki Auto Zubak i PZ Auto, potvrdio se kao

vodeći trgovac u automobilskoj branši. Obogatio se prodajom i
uvozom vozila marki Audi, Seat, Škoda i Volkswagen. S vremenom se
povukao iz uprave i danas nadgleda poslovanje kao predsjednik
nadzornog odbora koncerna koji se inovativnim financijskim
proizvodima i uslugama razvija iz godine u godinu. Ima prodajne
centre u svim većim gradovima Hrvatske a nedavno je otvorio prvi
centar za sigurnu vožnju u Hrvatskoj, vrijedan 50 milijuna kuna.
Slične centre sagradit će u Splitu i Osijeku a procjenjuje se da će se
u njima godišnje obučiti 14 tisuća ljudi.

8. Ivan Čermak

100 MILIJUNA EURA

Sudeći po neslužbenim ponudama slovenskog Petrola i ruskog

Lukoila, Čermakov lanac benzinskih postaja vrijedi više od 140
milijuna eura. Vlasnik je i dvorca Klokovec u Krapinskim Toplicama,
vrijednog 10 milijuna eura, te kuće na zagrebačkom Pantovčaku.
Središte Čermakova poslovnog carstva je lanac od 32 benzinske
postaje. Tomu treba dodati i dvadeset već kupljenih zemljišta na
izvrsnim lokacijama za nove pumpe, kao i velika skladišta za naftne
derivate. Tifon zauzima oko 8 posto udjela u maloprodaji naftnih
derivata. Ne zna se koliko je kreditno zaduženje kojim je financirao
ekspanziju.
9. Ivan Ergović

95 MILIJUNA EURA

Ergović, najveći slavonski industrijalac, vlasnik je Nexe grupe sa

sjedištem u Našicama, koncerna od 23 tvrtke u Hrvatskoj, BiH i
Srbiji, od kojih većina proizvodi građevinski materijal. Nema veliku
imovinu izvan biznisa jer je sve svoje afinitete, poput vinarstva,
pretvorio u posao. Vrijednost svog poslovnog carstva podiže
agresivnim širenjem u zemljama na području bivše Jugoslavije i
stalnim investiranjem u modernizaciju i širenje kapaciteta. Samo lani
Nexe grupa investirala je 315 milijuna kuna, više od pola u
proizvodnju cementa. Ergovićeva kompanija lani je ostvarila 136
milijuna kuna dobiti, 33 milijuna više nego preklani. Ergović želi
pojačati svoju prisutnost u građevinarstvu i ne krije interes za
preuzimanje Industrogradnje.

10. Vjekoslav Gucić

91 MILIJUN EURA

Vjekoslav Gucić vlasnik je trgovačke kuće Getro, koja u sastavu ima

15 velikih prodajnih centara u 14 gradova i zauzima drugo mjesto na
tržištu maloprodaje, odmah iza Konzuma. Gucić je demantirao
nedavno objavljenu vijest da će Getro prodati slovenskom Mercatoru.
Umjesto prodaje, najavio je novi investicijski ciklus i gradnju 10
novih supermarketa, pet u Zagrebu. Njegov vjerni partner je
Europska banka za obnovu i razvoj, koja je dioničar Getroa od 2002.
s udjelom od 8 posto. U pripremi je novi ugovor s Europskom bankom
za obnovu i razvoj o kreditu kojim će se financirati proširenje
postojećih prodajnih centara i otvaranje novih.

11. Branko Zec

90 MILIJUNA EURA

Glavnom kontroloru financija Adris grupe veći dio financijske

imovine su dionice kompanije. Zec ima 4 posto povlaštenih dionica,
a upravo je toj dionici posljedjih mjeseci porasla vrijednost za 65
posto. Dividende koje je TDR, poslije Adris grupa, godinama
isplaćivala dioničarima, Zecu su bile temelj bogatstva, koje je mudro
oplođivao ulaganjima u druge vrijednosnice i nekretnine. Nakon
članova uprave Vlahovića, Cuccurina i Zeca, najveći dioničari Adrisa
su bračni par Pokrajac, oboje zaposleni u Adris grupi, te supruga i
kćeri pokojnog direktora TDR-a Cerina.

12. Dragutin Drk

77 MILIJUNA EURA

Umjeren rast poslovanja mljekarsko-peradarskog poslovnog sustava

Vindija većinskom vlasniku Drku donio je porast vrijednosti imovine
za 10 posto. Nakon kratkotrajnih problema s ptičjom gripom, Drk je
počeo ekspanziju na susjedne zemlje. Najavio je gradnju tvornice u
BiH a sad investira 50 milijuna eura u mljekaru i tvornicu stočne
hrane u Srbiji. U Varaždinu je u sklopu Koke kreditom Zagrebačke
banke otvorio najmoderniju tvorncu stočne hrane za 135 milijuna
kuna. Vindija je i jedan od vodećih proizvođača sokova, s tržišnim
udjelom od 5 posto. Jedna je od tri najuglednije tvrtke u Hrvatskoj
prema istraživanju američkog Reputation Institutea. Drkova mesna
industrija Koka lani je poslovala s 32 milijuna kuna dobiti.

13. Emil Tedeschi

75 MILIJUNA EURA

Vlasnik Atlantic grupe potvrdio je poziciju regionalnog kralja

vitaminskih i instant napitaka. Nakon njemačke tvornice Haleko i s
njom povezanog britanskog ditributera, kupio je hrvatskog
proizvođača dodataka prehrani Dietpharm za 83 milijuna kuna, čime
je stekao lidersku poziciju na tržištu vitaminskih pripravaka i u
distribucijskom kanalu ljekarni. Najavio je i akviziciju u BiH. Kapital
za akvizicije dobio je ulaskom Njemačke razvojne banke DEG u
vlasničku strukturu Atlantic grupe, koja je udjel od 8,24 posto platila
11 milijuna eura. Kako je to ulaganje s ograničenim rizikom, ta
transakcija ne može biti pouzdana osnova za izračun vrijednosti
Atlantica. Ipak, u odnosu na kraj 2005. vrijednost Atlantic grupe
porasla je za 20 milijuna eura, pa Tedeschijeva financijska vrijednost
iznosi 75 milijuna eura.

14. Anđelko Leko

72 MILIJUNA EURA

Suvlasniku i direktoru hotelijerskog poduzeća HUP Zagreb na ruku

ide stalno povećanje turističkog prometa u Zagrebu, gdje je većina
njegovih hotela. Kako rastu cijene nekretnina u Zagrebu, tako raste i
vrijednost Lekine imovine, čiji su najznačajniji dio elitni hoteli
Westin, Sheraton, Panorama, Jadran i International. Leko je lani
potraživanja prema dubrovačkim hotelima Mlini i Srebreno od 34
milijuna kuna pretvorio u vlasničke udjele, što je dodatno povećalo
vrijednosti njegove imovine.

15. Toni Kukoč

70 MILIJUNA EURA

Najbogatiji hrvatski sportaš lani je prestao profesionalno igrati

košarku. U 13 godina igranja u najjačoj košarkaškoj ligi, američkoj
NBA, Kukoč je stekao pozamašan imutak, ali i financijske navike
Amerikanaca. Okružio se savjetnicima pa je zarađene milijune dolara
pametno ulagao u vrijednosnice, koje su mu uglavnom donosile
stabilan prisnos. S obitelji je ostao živjeti u Chicagu, gdje ima
vrijednu kuću.

16. Vlado Čović

68 MILIJUNA EURA

Suvlasnik koncerna Zagrebmontaža, sustava devet tvrtki s bilancom

od pola milijarde kuna, u rodni je Šibenik uložio 40 milijuna eura. U
konzorciju s Dalekovodom i Konstruktorom, Zagrebmontaža je
nedavno postala je vlasnik šibenske Tvornice lakih metala. Čović se
bavi proizvodnim djelatnostima, ali stalno kupuje nekretnine i
zemljišta u Dalmaciji kojima vrijednost raste iz godine u godinu.
Vlasnik je tvornice teških kamionskih prikolica u poslovno-
industrijskoj zoni Podi kod Šibenika, trgovački centar Dalmare u
Šibeniku u koji je investirao 17 milijuna eura. Kupio je i šibensku
pekarsku industriju Krka, a u Garešnici ima tvornicu visokotlačnih
ventila. Bogatstvo je stekao i kao kooperant u proizvodnji njemačkih
tenkova Tigar.

17. Robert Ježić

65 MILIJUNA EURA

Vlasnik petrokemisjke industrije Dioki i predsjednik NK Rijeka među

najvećim je industrijalcima u Hrvatskoj. Preuzevši posrnulu
kompaniju od nekadašnjih PIF-ova, Ježić ne odustaje od nauma da u
Zagrebu i na Krku stvori najmoderniju petrokemijsku industriju u
jugoistočnoj Europi. Samo ove godine u Dinu na Krku Ježić će
investirati 18 milijuna eura a u sljedeće tri 65 milijuna. Zbog takvog
pristupa vrijednost Diokija stalno raste a poslovanje donosi sve veću
dobit. Ove godine Ježić bi se mogao obogatiti za 15 milijuna eura:
ako državna komisija odluči da je najpogodnija lokacija za gradnju
LNG terminala Krk, međunarodni konzorcij, u kojem su Ina, HEP i
Plinacro, kupit će zemlju od Diokija. Ježić bi time osigurao i
dugoročnu dobavu plina, koji je Diokijeva ključna sirovina, koja bi
dodatno povećala profitabilnost tvrtke.

18. Goranko i Biserka Fižulić

61 MILIJUN EURA

U posljednjih godinu dana trgovački biznis bračnog para Fižulić

rastao je po stopi od 30 posto. Njihova tvrtka Magma imala je lani
prihod od 638 milijuna kuna, što je porast od 27,6 posto u odnosu na
2005. Dobit prije poreza iznosila je 42,72 milijuna kuna, a očekuje se
da će čista dobit biti 34,8 milijuna kuna, što je dvostruko više nego
godinu prije. Porastu vrijednosti njihova carstva pridonijele su i
atraktivne nekretnine u zagrebačkoj Ilici.

19. Radimir Čačić

60 MILIJUNA EURA

Uz stalnu dobit koju mu donosi građevinska tvrtka Coning, koja se

bavi građevinskim inženjeringom, projektiranjem i konzaltingom,
premijerski kandidat HNS-a i varaždinski župan pokazao se vještim
ulagačem na tržištu kapitala. Sudeći po prinosima, kroz investicijske
fondove i dionice Čačić je lani povećao vrijednost svog privatnog
portfelja za barem 25 posto. Preko Coninga kontrolira i devet hotela i
turističkih naselja, čija je vrijednost porasla zbog rasta cijene
nekretnina.

20. Zvonko Kotarac

58 MILIJUNA EURA

Najveći splitski graditelj nakon Dioklecijana, kako je jednom sebe

opisao Kotarac, rodom iz Aržana kraj Imotskoga, zaratio je s
gradskom vlašću, što bi ga moglo stajati 21 milijun kuna. Toliko Split
potražuje od njega zbog sukoba oko izgradnje stambenog naselja na
Brodarici po modelu poticajne stanogradnje. Bude li morao vratiti taj
novac, Kotarcu to neće biti velik udarac. Njegova tvrtka Dal-Koning u
portfelju ima niz dobrih projekata, stotinjak tisuća kvadrata
građevinskog zemljišta i 9000 stanova, 3000 u Splitu. Izgradio je i
komunalno uredio cijela nova splitska naselja, Pazigrad, Radoševac,
Trstenik, a u njegovim projektima Žnjanski blizanci i Brodarica živjet
će svaki šesnaesti Splićanin. Osim u Hrvatskoj, Kotarac gradi i u
Srbiji i BiH, a zaradu od najma poslovnih prostora ostvaruje preko
tvrtke Safir. U slobodno vrijeme plovi skupocjenom 15-metarskoj
karbonskom jedrilicom Shipman 50, konstruiranom za regate.

21. Marijan Filipović

54 MILIJUNA EURA

Marijan Filipović kontrolira 90 posto dionica sve vrednije tvrtke

Finvest Corp koja se bavi drvnom industrijom, jednom od rijetkih
branši hrvatskog gospodarstva u kojoj se ostvaruje izvozni suficit.
Finvest Corp je lider u preradi drva i proizvodnji tapeciranog
namještaja, ujedno i najveći koncesionar na šume u Hrvatskoj i BiH.
Filopović ima četiri povezana proizvodna pogona u Gorskom kotaru a
trguje i autodijelovima. Bavi se i građevinarstvom i uzgojem ribe.
Kupio je hotel Njivice na Krku s 2000 kreveta, u koji je uložio 6
milijuna eura. Turistički biznis kani širiti gradnjom golf terena s
dvadesetak luksuznih vila na području Jezera. Vrijednost
Filipovićeva biznisa lani je porasla za 10 posto.
22. Željko Kerum

52 MILIJUN EURA

Kralj trgovine u Dalmaciji za godinu dana postao je bogatiji za 5

milijuna eura. Kerumov trgovački lanac jedna je od rijetkih privatnih
tvrtki u Dalmaciji s prihodom većim od milijardu kuna. Osim u širenje
trgovačkog biznisa Kerum profit od trgovine ulaže u turizam i
stanogradnju preko svoje druge tvrtke Neva. Vlasnik je splitskih
hotela Marjan, Central i Neva te brojnih vrijednih nekretnina u
Zagrebu, Splitu, Dubrovniku i na otocima. Kupio je i zemljište
Diokima na Brodarici, dio prodao Kotarcu i tvrti Dal Koning za
gradnju POS stanova, a na preostalom dijelu dovršava luksuzni
stambeno-poslovni centar.

23. Marijan Hanžeković

51 MILIJUN EURA

Poznati odvjetnik kreditom od 7 milijuna eura ušao je prije dvije

godine u vlasništvo Diners Cluba. To mu je bio posao života, jer je
prije mjesec dana svoj dio prodao za 55 milijuna eura Erste banci.
Vratio je kredit i ostala mu je lijepa svota na računu, tako da se više
nikada neće trebati bojati za budućnost sebe i svoje djece. On je
ujedno i najveći pridošlica na ovoj listi.

24. Darko Ostoja

50 MILIJUNA EURA

Vješti financijski mešetar, koji je uz pomoć Georga Eltza bogatstvo

stekao na kuponskoj privatizaciji, zasad je bogatiji samo za prinose
od vrijednosnica u koje mu je uložen veći dio imovine. Ali dobije li
spor s državom, uskoro bi mogao postati bogatiji za 70 milijuna eura
plus kamate ili za dionice opatijskih Liburnia Riviera Hotela.

25. Žarko Kraljević

50 MILIJUNA EURA

Sad već bivši predsjednik uprave Diners Cluba Adriatic bogatiji je za

38 milijuna eura u gotovini. Toliko je dobio za svoj udio u kompaniji
koju je godinama kontrolirao i na kraju s partnerima prodao Erste
banci za 150 milijuna eura. Za kupnju Dinersa konkurirali su i drugi
kandidati, među njima mađarski OTP kao najizglediniji kupac, ali
trojac Kraljević - Hanžeković - Lovše odabrao je Erste banku koja je
najviše ponudila. Prethodno je Kraljević 38 posto svojih upravljačkih
dionica pretvorio u povlaštene dionice bez prava glasa, ali sa
zajamčenom godišnjom dividendom. Kraljević ostaje u Dinersu kao
počasni predsjednik.

26. Juroslav Buljubašić

49 MILIJUNA EURA

Jedan od najmoćnijih ljudi u Dalmaciji posljednju je godinu rijetko

viđen u Splitu. Iako je još uvijek vlasnik desetak splitskih kompanija,
ne sudjeluje aktivno u vođenju poslovanja. Posvetio se oplođivanju
svog kapitala kroz investicijske fondove u inozemstvu. Većinu
vremena provodi na Malti, svojoj novoj poslovnoj bazi, a dio rente
ubire zahvaljujući pametnim ulaganjima u nekretnine prijašnjih
godina.

27. Petar Đukan

48 MILIJUNA EURA
Petar Đukan (66), diplomirani inženjer građevinarstva, rodom iz
Čapljine, vlasnik je Instituta građevinarstva Hrvatske, najmoćnije
kompanije iz građevinske branše, koja projektira i nadzire sve važnije
infrastrukturne i građevinske projekte u Hrvatskoj. Ima 850
zaposlenih ljudi, podružnice u Splitu, Zagrebu, Rijeci, Osijeku te
laboratorije u Sisku, Zadru i Karlovcu. IGH sudjeluje u brojnim
projektima - autocesta Split - Ploče, hrvatski dio koridora Vc,
autocesta Rijeka - Zagreb i Zagreb - Macelj samo su neki od najvećih
u zemlji. U BiH radi na projektu Koridora Vc i kontrolira radove na
Konstruktorovu gradilištu u Kataru. IHG godišnje ima oko 40 milijuna
kuna čiste dobiti. Dioničari IGH su i ministrica Marina Matulović-
Dropulić, jedan od čelnih ljudi Zagreba Slavko Kojić te direktor
Hrvatskih autocesta Mario Crnjak. Prije dvije godine Đukan je od
Todorićeva koncerna za 16 milijuna eura otkupio atraktivan
dubrovački kompleks nekadašnje tvornice ulja na kojem gradi
stambeno-poslovni prostor. IGH, Zagrebačka banka i Konstruktor
gradit će ekskluzivnu zgradu uz središnji zagrebački trgvrijednu 70
milijuna eura. Prošle godine se našao na udaru kulturne javnosti
kada je srušio zaštićeni spomenik kulture, ljetnikovac Bogišić u
Cavtatu.

28. Goran Štrok

47 MILIJUNA EURA

Jedan od najvećih privatnih hotelijera u Hrvatskoj može se voditi i

kao britanski investitor u Hrvatsku. Međutim, Štrok je Hrvat i iako
mu je dio hotelijerskog biznisa registriran u Londonu, prvi hotel koji
je kupio bila je riječka Bonavia. Danas Štrok ima dva hotela u
Winsdoru kraj Lodona a osim Bonavije u Hrvatskoj ima četiri hotela u
Dubrovniku - Excelsior, Dubrovnik Palace, Bellevue i Kompas. Osim
Windsora kupio je prekrasno imanje s kućom. Ne zna se koliko je
njegovo kreditno opterećenje.
29. Željko Žužić

47 MILIJUNA EURA

Vlasniku Solidum centra, najvećeg salona namještaja u Hrvatskoj,

koji se prostire na 14.000 četvornih metara, dodatnu zaradu donio je
početak gradnje autoceste Zagreb - Sisak. Žužić, naime, ima
koncesiju na vađenje šljunka iz jezera Čiče kod Velike Gorice i glavni
je opskrbljivač šljunkom građevinske inženjerije na autocesti.

30. Josip Stojanović

45 MILIJUNA EURA

Najmoćniji dalmatinski trgovac nakon Željka Keruma vlasnik je

trgovačkog lanca Jolly JBS, koji u Šibensko-kninskoj županiji ima 11
trgovačkih centara. Bogatstvo stečeno trgovinom Stojanović, poput
Keruma ulaže u turizam i nekretnine. Kupio je hotelsko poduzeće
Vodičanka s hotelima Punta i Olimpija. Međutim, ne štedi novac kada
su u pitanju luskuz i sport.

31. Zdravko i Višnja Pevec

45 MILIJUNA EURA

Trgovina je i dalje jedan od najunosnijih biznisa u Hrvatskoj, pa

bračnom paru Pevec iz Bjelovara posao cvjeta. Od 1990. kada su u
garaži vlastita doma osnovali tvrtku za uvoz cvijeća i poljoprivrednih
strojeva, do danas su stvorili lanac s 13 prodajnih centara u kojima
je zaposleno 2000 radnika. Jedinstvena trgovačka koncepcija po
kojoj se u trgovinama nudi sve što je potrebno za opremanje doma
pokazala se toliko uspješnom da Peveci planiraju širenje na ostale
zemlje bivše Jugoslavije, Rumunjsku i Bugarsku. Kupili su i preuredili
hotel Picok u rodnom Đurđevcu.

32. Mirko Grbešić

45 MILIJUNA EURA

Mirko Grbešić, poduzetnik podrijetlom iz Širokog Brijega stvorio je

respektabilno poslovno carstvo koje se sastoji od tvrtki Mepas,
Saponije iz Osijeka, splitske trgovačke kuće Brodomerkur i
bjelovarskog Koestlina. Lani se spretno izvukao iz rata s Krašem,
koji se vodio za dionice tvornice keksa Kandit. Uz pomoć uprave
Kandita, kontrolu nad tom tvrtkom uspio je preuzeti za relativno mali
novac.

33. Borna Rajić

44 MILIJUNA EURA

Borna Rajić jedina je žena na Nacionalovoj listi milijunaša, koja

kotira samostalno bez supruga. Njen “uspjeh” zapravo je razvod od
bivšeg kralja mlijeka Luke Rajića, koji joj je ostavio imovinu stečenu
u braku vrijednu 40 milijuna eura. Borna Rajić ima kuću na
ženevskom jezeru, stan u središtu Zagreba te raskošnu vilu
Okrugljak.

34. Davor Štern

43 MILIJUNA EURA

Bivši ministar gospodarstva i generalni direktor Ine, najjači je

konzultant na ovim prostorima kad je u pitanju naftni biznis s
Rusijom. Konjunktura na energetskom tržištu protekle godine
donijela je Šternu dodatnu zaradu. Računajući Šternove nekretnine i
činjenicu da je godinama vješt ulagač na tržištima kapitala, njegovo
bogatstvo ove je godine veće za 20 posto.

35. Milan Artuković

42 MILIJUNA EURA

Jedan od spretnijih menadžera starije generacije uspijeva s

Franckom zadržati tržišnu poziciju u segmentu snack proizvoda i
kave, unatoč prisutnosti multinacionalnih brandova. Možda mu
račune pomrse Ivica Todorić i Miroslav Mišković koji su najavili
zajednički ulazak u biznis s kavom. Do tada Artukovićevo bogatstvo
stalno raste, iako po nižim stopama nego prijašnjih godina. Franck je
lani imao profit od 61 milijun kuna.

36. Josip Kordić

41 MILIJUNA EURA

Josip Kordić, bivši partner Hrvoja Petrača i Marijana Medvidovića, u

velikom je zamahu izgradnje poslovnih prostora u Zagrebu. Uz
izgradnju poslovnog centra u Vukovarskoj, Kordić poslovne prostore
gradi na još nekoliko lokacija.

37. Marko Vojković

40 MILIJUNA EURA

Vlasnik adriatica.neta kupio je sve u regiji što ima imalo veze s

turizmom - od slovenskog Kompasa pa do hrvatskog Atlasa. Ove
godine je ušao u novi segment poslovanja Sixt rent-a-car i kupio od
Paška Dodića i Milana Lučića tu tvrtku. Iz nje je kao direktor izišao
Dennis Gudasić koji je prešao u TRCZ, najvećeg dilera rabljenim
automobilima u zemlji. Prošle godine im je zvršena i nova, velebna
zgrada.

38. Goran Ivanišević

39 MILIJUNA EURA

Prošlu godinu će slavni hrvatski tenisač pamtiti po prvoj dobroj

investiciji - u aranžmanu svog prijatelja Borisa Vidića, vlasnika City
Expressa, uložio je 19 milijuna kuna u kapital Karlovačke banke i
tako zaustavio otapanje svog bogatstva koje se smanjivalo iz godine
u godinu zbog loših poslovnih poteza. Karlovačka banka jedna je od
malih banaka u Hrvatskoj s konstantnim rastom vrijednosti zbog
politike središnje banke, koja ne dozvoljava osnivanje novih banaka.
Kako je bankarstvo u Hrvatskoj još uvijek jedan od tri
najprofitabilnija sektora, male banke su na meti velikih investitora.
Karlovačka banka u prošloj je godini povećala profit za 80 posto.

39. Braco Radovanović

38 MILIJUNA EURA

Vlasnik Eurolinea, jedne od rijetkih tvrtki kojoj je Daimler Chraysler

ostavio da samostalno vodi prodaju mercedesovih vozila. Uz mnoge
prepreke koje je imao na početku rada 1993., Radovanović je uspio
preživjeti i postati jedan od najvećih trgovaca automobilima u
Hrvatskoj.

40. Dragutin Biondić

36 MILIJUN EURA
Dragutin Biondić prodao je papirnu industriju Lipa Mill, ali se
vrijednost njegova Heruca nije bitno mijenjala proteklu godinu.
Međutim, porasla je vrijednost Biondićeve Centar banke, za koju ima
nekoliko ponuda. Biondić je i vlasnik hotela Villa Dubrovnik, kojeg je
britanski The Independent proglasio jednom od deset najboljih
obalnih hotela u Europi.

41. Branko Roglić

36 MILIJUNA EURA

Branko Roglić je preuzimanjem distribucije proizvoda Philip Morrisa,

prije svega cigareta Marlboro, znatno povećao vrijednost svoje
Orbico grupe. Na atraktivnom zemljištu tvornice Croatia baterije, čiji
je vlasnik, u Koturaškoj ulici u Zagrebu, kreće u izgradnju četiri
poslovno-stambene. Roglić je i vlasnik tvrtke Laura, zastupnika
najpoznatijih marki parfema. Zastupnik je svjetske multinacionalne
kompanije Proctor & Gamble za Hrvatsku, BiH i Sloveniju. Vlasnik je i
tvrtke Orvas.

42. Franjo Tomić

34 MILIJUNA EURA

Franjo Tomić je jedan od najpoštovanijih ljudi u automobilskoj branši

u Hrvatskoj. Zastupnik BMW-a i Rovera i vlasnik tvrtke za
postavljanje specijalnih klima u Münchenu, svoj je put u Hrvatskoj,
kao i Radovanović započeo početkom 90-ih. Počeo je širiti svoju
djelatnost, pa je zajedno sa Štrokom prije dva tjedna krenuo u
charter bussines s jahtama i jedrilicama.

43. Zvonko Zubak

33 MILIJUNA EURA

Trgovac oružjem Zvonko Zubak bit će mnogo bogatiji kad primi

novac koji mu je Republika Hrvatska dužna za isporuku raketnog
sustava S-300. Država bi mu trebala isplatiti 200 milijuna dolara, no
ako itko u državnom vrhu ima imalo pameti, sklopit će nagodbu sa
Zubakom na pola svote, i to na rate.

44. Željko Žderić

32 MILIJUNA EURA

Željko Žderić vlasnik je Konstruktor-inženjeringa, jedne od

najmoćnijih građevinskih tvrtki u RH, koja je lani imala dobit od 22
milijuna kuna. Žderić ima jake veze s čelnicima IGH Petrom
Đukanom i Jurom Radićem, pa se Konstruktor pojavljuje u svim
važnim poslovima u kojima je prisutan IGH. Predstavnik
Konstruktora u Zagrebu je Saša Đukan, sin vlasnika IGH Petra
Đukana. Konstruktor zajedno sa IGH ima ekskluzivu na građenje
Agrokorovih centara. Ista alijansa, uz pomoć Zagrebačke banke,
gradit će elitnu stambeno-poslovnu zgradu uz centralni zagrebački
trg. Konstruktor za 200 milijuna dolara gradi cestovno čvorište na
ulazu u glavni grad Katara.

45. Hrvoje Petrač

31 MILIJUN EURA

Zagorski poduzetnik, s privremenim boravkom u Remetincu, kad se

vrati kući iz zatvora, bit će bogatiji. Iako ništa nije radio, osim u
samici razmišljao o smislu života, u međuvremenu su porasle cijene
nekretinina te je on svoje bogatstvo povećao bar za 4 milijuna eura.
46. Ivić Pašalić

30 MILIJUNA EURA

Ivić Pašalić svim se snagama bacio u građevinarstvo. Kraj Zagreba

gradi naselje Odranska zavrtnica a u Istri se priprema za projekt
luksuznih autohtonih vila. Investicije vrijedne nekoliko desetaka
milijuna eura formalno su pokrivene kreditima i lizingom Hypo
grupacije, ali nije jasno kako je Pašalić dobio te kredite. Njegov izlet
u građevinske vode koincidirao je sa sjedanjem 22 milijuna eura na
račun tvrtke Adriadrvo, gdje je Pašalić nominalno tek direktor. Novac
je stigao u Pašalićevu tvrtku u obliku pozajmica iz inozemstva. U
zagrebačkim Remetama Pašalić ima superluksuznu kuću na 600
kvadrata s osam kupaonica, vinskim podrumom, natkrivenim
bazenom, fitness studiom, dvjema garažama i liftom.

47. Stipe Gabrić Jambo

28 MILIJUNA EURA

Stipi Gabriću, poduzetniku iz Metkovića, poslovnu štetu nanosi stalni

sukob s HDZ-om u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Bavi se
turizmom, uzgojem voća, povrća i stoke, prijevozom, trgovinom,
preradom mesa, uvozom ribe i graditeljstvom. Njegov GP Put gradi
nekoliko dionica autoceste od Dugopolja do Ploča. Priznaje da je prvi
značajniji novac zaradio kupujući 80-ih stoku po sajmovima za tvrtku
Razvitak. Uslijedio je rat u kojem se Gabrić obogatio trgujući s
Hrvatskom vojskom.

48. Vladimir Smolec

28 MILIJUNA EURA
Preko svoje grupacije, u koju su uključene agencije Premisa, Da,
Lowe Digitel i Digitel Medijski servisi, Smolec kontrolira dobar dio
marketinškog kolača u Hrvatskoj. Vlasnički je povezan sa
slovenskom Pristop skupinom i izdavačkom kućom DZS. Mjesto
direktora Digitela prepustio je Aljoši Roksandiću i preuzeo brigu za
regionalno pozicioniranje novonastale grupacije.

49. Tomislav Horvatinčić

25 MILIJUNA EURA

Vodeći građevinski investitor u Hrvatskoj pred svojom je najvećom

investicijom - gradnjom lusksuznog kompleksa na zagrebačkom
Cvjetnom trgu, prema projektu arhitekta Borisa Podrecce, koji će
stajati 100 milijuna eura. Čini se da Horvatinčić neće imati problema
u realizaciji tog projekta jer su već unesene izmjene u zagrebački
GUP, što je kočilo gradnju. Dok u središtu Zagreba ulazi u posao
stoljeća, na periferiji se Horvatinčiću posao ne odvije prema planu.
Naime, iako je naselje zatvorenog tipa Hoto ville, blizu Samobora,
dovršeno prije više od godinu dana, Horvatinčić još nije uspio prodati
sve stanove.

50. Vladimir Zagorec

23 MILIJUNA EURA

Kad je austrijski sud nedavno određivao visinu jamčevine za

puštanje najodlikovanijeg hrvatskog časnika na slobodu, glavno
mjerilo bila je vrijednost Zagorčeve imovine. Bogatstvo Vladimira
Zagorca tada je procijenjeno na 26 milijuna eura, što je iznos
identičan onomu s prošlogodišnje Nacionalove liste. Međutim, kako
je Zagorec u velikim pravosudnim problemima zbog otvaranja istrage
o pranju novca namijenjenog obrani Hrvatske, više nije podoban
poslovni partner. Neki dosadašnji kompanjoni okrenuli su mu leđa,
što je Zagorca primoralo da se povuče iz vrijednih projekata u
Dalmaciji. Čini se da je i Crkva preuzela projekt gradnje poslovnog
kompleksa na Kaptolu, vrijedan 30 milijuna eura. Od privatnih
nekretnina u Hrvatskoj Zagorec ima kuća na Pantovčaku, stan u
Ulici Pavla Hatza i vikendicu na Krku.

više na : http://www.nacional.hr/clanak/33748/50-najbogatijih-hrvata

TOP LISTA MILIJUNAŠA 2007.

50 najbogatijih Hrvata
Članak je objavljen u tiskanom izdanju Nacionala broj 597, 2007-04-24

Autor: Mislav Šimatović

Nacional sedmu godinu zaredom donosi listu najimućnijih ljudi u Hrvatskoj: analiza je
pokazala da je bogatstvo 50 vodećih kapitalista u proteklih godinu dana poraslo za
milijardu eura, zahvaljujući dobrim burzovnim trendovima i rastu poslovanja

Bogatstvo Ivice Todorića, vlasnika najveće privatne tvrtke u Hrvatskoj, koncerna

Agrokor, ove je godine procijenjeno na 620 milijuna eura, što ga ponovno svrstava na
vrh liste najbogatijih Hrvata, koju Nacional sastavlja sedmu godinu zaredom, po
uzoru na američki časopis Forbes. S imovinom vrijednom 410 milijuna eura, na
drugom je mjestu predsjednik uprave i najveći pojedinačni dioničar rovinjske Adris
grupe Ante Vlahović. Enver Moralić, najveći zemljoposjednik u Hrvatskoj i
petrokemijski magnat podrijetlom iz Kotor Varoši u BiH, treći je najbogatiji Hrvat s
bogatstvom procijenjenim na 400 milijuna eura.

Najveći skok u odnosu na prošlu godinu napravio je Luka Rajić, koji je prodao svoje
mlijekarsko carstvo za 280 milijuna eura, dok je najveći gubitnik general Vladimir
Zagorec, čije se bogatsvo topi nakon što se našao na udaru pravosuđa. Osim Luke
Rajića, kompaniju je prodao i vlasnički trojac u Diners Clubu. Tomaž Lovše je
Slovenac pa se njime na ovom mjestu nećemo baviti, Žarko Kraljević je otprije na listi
najbogatijih, a od ove je godine u društvu milijunaša i odvjetnik Marijan Hanžeković,
koji je za svoj udio dobio 55 milijuna eura.

Vrijednost imovine 50 najbogatijih Hrvata porasla je u godinu dana za oko 30 posto,

premašivši ukupni iznos od 4,5 milijarde eura. Opet se pokazalo da kretanje
vrijednosti imovine tajkuna ne korespondira s razvojem hrvatskog gospodarstva, koje
je lani jedva prešlo stopu rasta od 4 posto. No imovina vodećih kapitalista nije nužno
povezana s njihovim tvrtkama, iako dobar dio njih, poput Todorića ili Emila
Tedeschija, veći dio svog bogatstva ima u komapnijama čiji su vlasnici. Povećanje
svog bogatstva hrvatski milijunaši uglavnom temelje na dobrim burzovnim
trendovima, naročito u Hrvatskoj i okolnim zemljama s tržištem u razvoju. Primjerice,
dionica Adris grupe porasla je za 65 posto, dok su ulagači u Inu u samo četiri
mjeseca udvostručili svoju investiciju. Osim toga, analiza je pokazala da su u
Hrvatskoj još uvijek vrlo isplativa ulaganja u nekretnine.

Gledano po sektorima, na listi je najviše trgovaca, čak 14. Slijede građevinski

poduzetnici, a industrijalci, iako najbogatiji, tek su na trećem mjestu, što je dobar
pokazatelj strukture hrvatskog gospodarstva.

1. Ivica Todorić

620 milijuna eura

Za točniju procjenu vrijednosti imovine vlasnika koncerna Agrokor može poslužiti

jedan prošlogodišnji Todorićev poslovni potez. Najmoćniji hrvatski gospodarstvenik u
lipnju 2006. prodao je 8,33 posto udjela u Agrokoru Europskoj banci za obnovu i
razvitak (EBRD) po cijeni od 110 milijuna eura kako bi restrukturirao bilancu
kompanije nakon niza domaćih i stranih akviziciija, čime je prvi put pustio nekog u
vlasničku strukturu svog poslovnog carstva. To bi moglo značiti da vrijednost Agrokra
premašuje milijardu eura. Međutim, iako je novac ušao u Agrokor, sporazum je
potpisan po posebnim uvjetima, što najvjerojatnije znači da EBRD ima zajamčen
izlaz i stoga smanjen rizik ulaganja, pa cijena po kojoj je kupio udio u Agrokoru ne
može biti temelj za izračun vrijednosti Todorićeva carstva. Sudeći po financisjkim
izvještajima Zagrebačkoj burzi, četiri Todorićeve tvrtke - Konzum, Ledo, Jamnica i
Zvijezda - lani su imale prihod veći od 12 milijardi kuna. Kad se dodaju Belje i PIK
Vrbovec, prihodi se penju iznad 14 milijardi kuna, što je godišnji porast od 10 posto.
Todorić i najbogatiji Srbin Miroslav Mišković planiraju da će njihov budući zajednički
regionalni trgovački div imati sjedište u nekoj istočnoeuropskoj zemlji. Jedan od prvih
zajedničkih projekata trebala bi biti velika tvornica kave u Srbiji. Ali ti planovi zasad
ne utječu na procjenu Todorićeva bogatstva jer su dogovori još u tijeku i s
neizvjesnim ishodom.

2. Ante Vlahović

410 milijuna eura

Predsjednik uprave i najveći pojedinačni dioničar rovinjske Adris grupe ipak se
snašao nakon gubitka licencije za proizvodnju Marlbora. Vlahović je svoje je
bogatstvo uvećao u proteklih godinu dana prvenstveno zahvaljujući snažnom rastu
dionice Adrisa, čija je cijena nakon godinu dana 65 posto veća. Tomu su najviše
kumovale brojne glasine proteklih mjeseci da je Adris dogovorio prodaju duhanskog
biznisa jednoj inozemnoj kompaniji. Vlahović je vlasnik dionica koje čine 12,5 posto
temeljnog kapitala Adris grupe, što mu daje 18 posto od ukupnog broja glasova na
skupštini te tvrtke. Te dionice trenutno vrijede oko 165 milijuna eura. Adris grupa u
prošloj je godini imala profit od 602 milijuna kuna. Od zadržane dobiti iz prethodnih
godina od 90 milijuna kuna bit će isplaćena dividenda u iznosu od 5,5 kuna po
dionici.

3. Enver Moralić

400 milijuna eura

I da ništa ne radi, petrokemijskom magnatu i najvećem hrvatskom veleposjedniku

bogatstvo bi se povećavalo zbog porasta vrijednosti nekretnina. Moralić je vlasnik
dvorca Štakorovec blizu Sv. Ivana Zeline, Vile Račić u Cavtatu, ljetnikovca Georg u
Mokošici kraj Dubrovnika, golemog turističkog zemljišta u Kaštel Sućurcu na kojem
će graditi turističko naselje s hotelima i marinom te zemljišta u Kopru na kojem je
donedavno bila petrokemijska industrija Kemiplas. Nedavno je objavljeno da je
Moralićeva petrokemijska tvrtka Kemokomplex u Njemačkoj otišla u stečaj. Moralić
je, međutim, izjavio da je tu kompaniju prodao još prije četiri godine. Što je Hrvatska
bliže Europskoj uniji, Moralićevo poljoprivredno vlastelinstvo koje obuhvaća PPK
Kutjevo i Božjakovinu sve više vrijedi. Zemljišnoj renti treba dodati i stabilnu godišnju
dobit. Na proizvodnji i prodaji poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda Kutjevo je lani
ostvarilo 23,4 milijuna kuna čiste dobiti, što je porast od 132 posto. U Kazahstanu je
još vezan uz naftni biznis, na kojem je 70-ih stekao bogatstvo a svoju petrokemijsku
industriju bazirao je u Ukrajini i Mađarskoj.

4. Luka Rajić
280 milijuna eura
Bogatstvo Luke Rajića, najuspješnijeg hrvatskog tajkuna nakon Todorića, u ovom je
trenutku nije teško procijeniti. Nakon razvoda najveći dio imovine ostao mu je u
Dukatu, a kad je nedavno tu mliječnu industriju prodao francuskom Lactalisu, na
račun je stavio 280 milijuna eura, čak 100 milijuna više nego što je Dukat, tadašnja
Lura, vrijedio prije godinu dana. Rajić je otada očistio bilancu kompanije, prodao
poslovanja koja nemaju veze s mljekarstvom, vratio kredite i počeo novi život.
Bogatstvo će mu rasti ako pametno uloži novac dobiven od Dukata. Već je najavio
ulaganja u Hrvatsku a za odabir i razvoj projekata angažirao je svoje ljude u Dukatu,
Ivana Kličeka i Gordana Radina. Iako je Rajić već godinama građanin Ženeve,
bogatstvo je stekao u Hrvatskoj pa smo ga i ove godine uvrstili na listu hrvatskih
milijunaša. Kako se kapitalna dobit u Hrvatskoj još uvijek ne oporezuje, Rajić za tu
transakciju državi nije morao dati ni lipu. Iako je Dukat prodao bez dugova, Rajiću su
ostala zaduženja na privatnom planu, no ona ne prelaze vrijednost njegovih
nekretnina. Ima malu zgradu u središtu Ženeve i nekoliko stanova u europskim
gradovima. Nije poznato kako je s bivšom suprugom podijelio vrijedne nekretnine u
Zagrebu i Istri.

5. Dubravko Grgić

195 milijuna eura

Grgić zajedno sa suprugom Mladenkom kontrolira trećinu osiguravateljsko-

bankarskog koncerna Agram čija vrijednost premašuje pola milijarde eura. Agram je
u usporedbi s prošlom godinom vredniji za barem 20 posto, prvenstveno zahvaljujući
preuzimanju Kreditne i Nava banke. Iako su male, u proteklih godinu dana njihova je
vrijednost munjevito rasla zbog brzorastućeg tržišta i nemogućnosti ulaska novih
igrača. Vrijednost Grgićevih nekretnina u Hercegovini, Brelima i Zagrebu, gdje ima
kuću na Tuškancu i stan u Importanne galeriji, procjenjuje se na 12 milijuna eura. S
gotovo 23 posto udjela na tržištu osiguranja u Hrvatskoj, vrijednost njegova Agrama
raste iz godine u godinu. Lani je povećao prihode za 12 posto, na 3 milijarde kuna, a
profit se procjenjuje na 200 milijuna. Otvaranjem modernih poliklinika u svim većima
gradovima stvorio je temelje na kojima će Agram preko svog Sunce osiguranja
zadržati položaj neospornog lidera na tržištu dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja.
Plinio Cuccurin141 milijun euraDrugom najvećem pojedinačnom dioničaru Adris
grupe i najbogatijem stanovniku općine Bale bogatstvo je u godinu dana poraslo za
47 milijuna eura, zahvaljujući 65-postotnom rastu vrijednosti dionice te kompanije u
kojoj je Cuccurin dugogodišnji član uprave i čovjek zadužen za duhanski biznis.
Povećanju bogatstva pridonio je porast cijene nekretnina i Cuccurinovo lukavo
ulaganje novca zarađenog na dividendama. Ako su nagađanja o prodaji Tvornice
duhana Rovinj točne, profitirat će općina Bale, u kojoj Cuccurin vodi veliki turistički
projekt. Cuccurin u Adrisu ima 7,5 posto vlasničkih i 12,5 posto upravljačkih dionica.

Pavo Zubak110 milijuna euraPavo Zubak, vlasnik tvrtki Auto Zubak i PZ Auto,
potvrdio se kao vodeći trgovac u automobilskoj branši. Obogatio se prodajom i
uvozom vozila marki Audi, Seat, Škoda i Volkswagen. S vremenom se povukao iz
uprave i danas nadgleda poslovanje kao predsjednik nadzornog odbora koncerna
koji se inovativnim financijskim proizvodima i uslugama razvija iz godine u godinu.
Ima prodajne centre u svim većim gradovima Hrvatske a nedavno je otvorio prvi
centar za sigurnu vožnju u Hrvatskoj, vrijedan 50 milijuna kuna. Slične centre
sagradit će u Splitu i Osijeku a procjenjuje se da će se u njima godišnje obučiti 14
tisuća ljudi.

Ivan Čermak100 milijuna euraSudeći po neslužbenim ponudama slovenskog Petrola

i ruskog Lukoila, Čermakov lanac benzinskih postaja vrijedi više od 140 milijuna eura.
Vlasnik je i dvorca Klokovec u Krapinskim Toplicama, vrijednog 10 milijuna eura, te
kuće na zagrebačkom Pantovčaku. Središte Čermakova poslovnog carstva je lanac
od 32 benzinske postaje. Tomu treba dodati i dvadeset već kupljenih zemljišta na
izvrsnim lokacijama za nove pumpe, kao i velika skladišta za naftne derivate. Tifon
zauzima oko 8 posto udjela u maloprodaji naftnih derivata. Ne zna se koliko je
kreditno zaduženje kojim je financirao ekspanziju.

Ivan Ergović95 milijuna eura

Ergović, najveći slavonski industrijalac, vlasnik je Nexe grupe sa sjedištem u

Našicama, koncerna od 23 tvrtke u Hrvatskoj, BiH i Srbiji, od kojih većina proizvodi
građevinski materijal. Nema veliku imovinu izvan biznisa jer je sve svoje afinitete,
poput vinarstva, pretvorio u posao. Vrijednost svog poslovnog carstva podiže
agresivnim širenjem u zemljama na području bivše Jugoslavije i stalnim investiranjem
u modernizaciju i širenje kapaciteta. Samo lani Nexe grupa investirala je 315 milijuna
kuna, više od pola u proizvodnju cementa. Ergovićeva kompanija lani je ostvarila 136
milijuna kuna dobiti, 33 milijuna više nego preklani. Ergović želi pojačati svoju
prisutnost u građevinarstvu i ne krije interes za preuzimanje Industrogradnje.

Vjekoslav Gucić91 milijun euraVjekoslav Gucić vlasnik je trgovačke kuće Getro, koja
u sastavu ima 15 velikih prodajnih centara u 14 gradova i zauzima drugo mjesto na
tržištu maloprodaje, odmah iza Konzuma. Gucić je demantirao nedavno objavljenu
vijest da će Getro prodati slovenskom Mercatoru. Umjesto prodaje, najavio je novi
investicijski ciklus i gradnju 10 novih supermarketa, pet u Zagrebu. Njegov vjerni
partner je Europska banka za obnovu i razvoj, koja je dioničar Getroa od 2002. s
udjelom od 8 posto. U pripremi je novi ugovor s Europskom bankom za obnovu i
razvoj o kreditu kojim će se financirati proširenje postojećih prodajnih centara i
otvaranje novih.

Branko Zec90 milijuna euraGlavnom kontroloru financija Adris grupe veći dio
financijske imovine su dionice kompanije. Zec ima 4 posto povlaštenih dionica, a
upravo je toj dionici posljedjih mjeseci porasla vrijednost za 65 posto. Dividende koje
je TDR, poslije Adris grupa, godinama isplaćivala dioničarima, Zecu su bile temelj
bogatstva, koje je mudro oplođivao ulaganjima u druge vrijednosnice i nekretnine.
Nakon članova uprave Vlahovića, Cuccurina i Zeca, najveći dioničari Adrisa su bračni
par Pokrajac, oboje zaposleni u Adris grupi, te supruga i kćeri pokojnog direktora
TDR-a Cerina.

Dragutin Drk77 milijuna euraUmjeren rast poslovanja mljekarsko-peradarskog

poslovnog sustava Vindija većinskom vlasniku Drku donio je porast vrijednosti
imovine za 10 posto. Nakon kratkotrajnih problema s ptičjom gripom, Drk je počeo
ekspanziju na susjedne zemlje. Najavio je gradnju tvornice u BiH a sad investira 50
milijuna eura u mljekaru i tvornicu stočne hrane u Srbiji. U Varaždinu je u sklopu
Koke kreditom Zagrebačke banke otvorio najmoderniju tvorncu stočne hrane za 135
milijuna kuna. Vindija je i jedan od vodećih proizvođača sokova, s tržišnim udjelom
od 5 posto. Jedna je od tri najuglednije tvrtke u Hrvatskoj prema istraživanju
američkog Reputation Institutea. Drkova mesna industrija Koka lani je poslovala s 32
milijuna kuna dobiti.

Emil Tedeschi75 milijuna euraVlasnik Atlantic grupe potvrdio je poziciju regionalnog

kralja vitaminskih i instant napitaka. Nakon njemačke tvornice Haleko i s njom
povezanog britanskog ditributera, kupio je hrvatskog proizvođača dodataka prehrani
Dietpharm za 83 milijuna kuna, čime je stekao lidersku poziciju na tržištu vitaminskih
pripravaka i u distribucijskom kanalu ljekarni. Najavio je i akviziciju u BiH. Kapital za
akvizicije dobio je ulaskom Njemačke razvojne banke DEG u vlasničku strukturu
Atlantic grupe, koja je udjel od 8,24 posto platila 11 milijuna eura. Kako je to ulaganje
s ograničenim rizikom, ta transakcija ne može biti pouzdana osnova za izračun
vrijednosti Atlantica. Ipak, u odnosu na kraj 2005. vrijednost Atlantic grupe porasla je
za 20 milijuna eura, pa Tedeschijeva financijska vrijednost iznosi 75 milijuna eura.

Anđelko Leko 72 milijuna euraSuvlasniku i direktoru hotelijerskog poduzeća HUP

Zagreb na ruku ide stalno povećanje turističkog prometa u Zagrebu, gdje je većina
njegovih hotela. Kako rastu cijene nekretnina u Zagrebu, tako raste i vrijednost
Lekine imovine, čiji su najznačajniji dio elitni hoteli Westin, Sheraton, Panorama,
Jadran i International. Leko je lani potraživanja prema dubrovačkim hotelima Mlini i
Srebreno od 34 milijuna kuna pretvorio u vlasničke udjele, što je dodatno povećalo
vrijednosti njegove imovine.

Toni Kukoč70 milijuna euraNajbogatiji hrvatski sportaš lani je prestao profesionalno

igrati košarku. U 13 godina igranja u najjačoj košarkaškoj ligi, američkoj NBA, Kukoč
je stekao pozamašan imutak, ali i financijske navike Amerikanaca. Okružio se
savjetnicima pa je zarađene milijune dolara pametno ulagao u vrijednosnice, koje su
mu uglavnom donosile stabilan prisnos. S obitelji je ostao živjeti u Chicagu, gdje ima
vrijednu kuću.

Vlado Čović68 milijuna euraSuvlasnik koncerna Zagrebmontaža, sustava devet tvrtki

s bilancom od pola milijarde kuna, u rodni je Šibenik uložio 40 milijuna eura. U
konzorciju s Dalekovodom i Konstruktorom, Zagrebmontaža je nedavno postala je
vlasnik šibenske Tvornice lakih metala. Čović se bavi proizvodnim djelatnostima, ali
stalno kupuje nekretnine i zemljišta u Dalmaciji kojima vrijednost raste iz godine u
godinu. Vlasnik je tvornice teških kamionskih prikolica u poslovno-industrijskoj zoni
Podi kod Šibenika, trgovački centar Dalmare u Šibeniku u koji je investirao 17
milijuna eura. Kupio je i šibensku pekarsku industriju Krka, a u Garešnici ima tvornicu
visokotlačnih ventila. Bogatstvo je stekao i kao kooperant u proizvodnji njemačkih
tenkova Tigar.

Robert Ježić 65 milijuna euraVlasnik petrokemisjke industrije Dioki i predsjednik NK

Rijeka među najvećim je industrijalcima u Hrvatskoj. Preuzevši posrnulu kompaniju
od nekadašnjih PIF-ova, Ježić ne odustaje od nauma da u Zagrebu i na Krku stvori
najmoderniju petrokemijsku industriju u jugoistočnoj Europi. Samo ove godine u Dinu
na Krku Ježić će investirati 18 milijuna eura a u sljedeće tri 65 milijuna. Zbog takvog
pristupa vrijednost Diokija stalno raste a poslovanje donosi sve veću dobit. Ove
godine Ježić bi se mogao obogatiti za 15 milijuna eura: ako državna komisija odluči
da je najpogodnija lokacija za gradnju LNG terminala Krk, međunarodni konzorcij, u
kojem su Ina, HEP i Plinacro, kupit će zemlju od Diokija. Ježić bi time osigurao i
dugoročnu dobavu plina, koji je Diokijeva ključna sirovina, koja bi dodatno povećala
profitabilnost tvrtke.

Goranko i Biserka Fižulić61 milijun euraU posljednjih godinu dana trgovački biznis
bračnog para Fižulić rastao je po stopi od 30 posto. Njihova tvrtka Magma imala je
lani prihod od 638 milijuna kuna, što je porast od 27,6 posto u odnosu na 2005. Dobit
prije poreza iznosila je 42,72 milijuna kuna, a očekuje se da će čista dobit biti 34,8
milijuna kuna, što je dvostruko više nego godinu prije. Porastu vrijednosti njihova
carstva pridonijele su i atraktivne nekretnine u zagrebačkoj Ilici.

Radimir Čačić60 milijuna euraUz stalnu dobit koju mu donosi građevinska tvrtka
Coning, koja se bavi građevinskim inženjeringom, projektiranjem i konzaltingom,
premijerski kandidat HNS-a i varaždinski župan pokazao se vještim ulagačem na
tržištu kapitala. Sudeći po prinosima, kroz investicijske fondove i dionice Čačić je lani
povećao vrijednost svog privatnog portfelja za barem 25 posto. Preko Coninga
kontrolira i devet hotela i turističkih naselja, čija je vrijednost porasla zbog rasta
cijene nekretnina.

Zvonko Kotarac58 milijuna euraNajveći splitski graditelj nakon Dioklecijana, kako je

jednom sebe opisao Kotarac, rodom iz Aržana kraj Imotskoga, zaratio je s gradskom
vlašću, što bi ga moglo stajati 21 milijun kuna. Toliko Split potražuje od njega zbog
sukoba oko izgradnje stambenog naselja na Brodarici po modelu poticajne
stanogradnje. Bude li morao vratiti taj novac, Kotarcu to neće biti velik udarac.
Njegova tvrtka Dal-Koning u portfelju ima niz dobrih projekata, stotinjak tisuća
kvadrata građevinskog zemljišta i 9000 stanova, 3000 u Splitu. Izgradio je i
komunalno uredio cijela nova splitska naselja, Pazigrad, Radoševac, Trstenik, a u
njegovim projektima Žnjanski blizanci i Brodarica živjet će svaki šesnaesti Splićanin.
Osim u Hrvatskoj, Kotarac gradi i u Srbiji i BiH, a zaradu od najma poslovnih prostora
ostvaruje preko tvrtke Safir. U slobodno vrijeme plovi skupocjenom 15-metarskoj
karbonskom jedrilicom Shipman 50, konstruiranom za regate.

Marijan Filipović54 milijuna euraMarijan Filipović kontrolira 90 posto dionica sve

vrednije tvrtke Finvest Corp koja se bavi drvnom industrijom, jednom od rijetkih
branši hrvatskog gospodarstva u kojoj se ostvaruje izvozni suficit. Finvest Corp je
lider u preradi drva i proizvodnji tapeciranog namještaja, ujedno i najveći koncesionar
na šume u Hrvatskoj i BiH. Filopović ima četiri povezana proizvodna pogona u
Gorskom kotaru a trguje i autodijelovima. Bavi se i građevinarstvom i uzgojem ribe.
Kupio je hotel Njivice na Krku s 2000 kreveta, u koji je uložio 6 milijuna eura.
Turistički biznis kani širiti gradnjom golf terena s dvadesetak luksuznih vila na
području Jezera. Vrijednost Filipovićeva biznisa lani je porasla za 10 posto.

Željko Kerum52 milijun euraKralj trgovine u Dalmaciji za godinu dana postao je

bogatiji za 5 milijuna eura. Kerumov trgovački lanac jedna je od rijetkih privatnih tvrtki
u Dalmaciji s prihodom većim od milijardu kuna. Osim u širenje trgovačkog biznisa
Kerum profit od trgovine ulaže u turizam i stanogradnju preko svoje druge tvrtke
Neva. Vlasnik je splitskih hotela Marjan, Central i Neva te brojnih vrijednih nekretnina
u Zagrebu, Splitu, Dubrovniku i na otocima. Kupio je i zemljište Diokima na Brodarici,
dio prodao Kotarcu i tvrti Dal Koning za gradnju POS stanova, a na preostalom dijelu
dovršava luksuzni stambeno-poslovni centar.

Marijan Hanžeković51 milijun eura Poznati odvjetnik kreditom od 7 milijuna eura

ušao je prije dvije godine u vlasništvo Diners Cluba. To mu je bio posao života, jer je
prije mjesec dana svoj dio prodao za 55 milijuna eura Erste banci. Vratio je kredit i
ostala mu je lijepa svota na računu, tako da se više nikada neće trebati bojati za
budućnost sebe i svoje djece. On je ujedno i najveći pridošlica na ovoj listi.

Darko Ostoja50 milijuna euraVješti financijski mešetar, koji je uz pomoć Georga Eltza
bogatstvo stekao na kuponskoj privatizaciji, zasad je bogatiji samo za prinose od
vrijednosnica u koje mu je uložen veći dio imovine. Ali dobije li spor s državom,
uskoro bi mogao postati bogatiji za 70 milijuna eura plus kamate ili za dionice
opatijskih Liburnia Riviera Hotela.

Žarko Kraljević50 milijuna euraSad već bivši predsjednik uprave Diners Cluba
Adriatic bogatiji je za 38 milijuna eura u gotovini. Toliko je dobio za svoj udio u
kompaniji koju je godinama kontrolirao i na kraju s partnerima prodao Erste banci za
150 milijuna eura. Za kupnju Dinersa konkurirali su i drugi kandidati, među njima
mađarski OTP kao najizglediniji kupac, ali trojac Kraljević - Hanžeković - Lovše
odabrao je Erste banku koja je najviše ponudila. Prethodno je Kraljević 38 posto
svojih upravljačkih dionica pretvorio u povlaštene dionice bez prava glasa, ali sa
zajamčenom godišnjom dividendom. Kraljević ostaje u Dinersu kao počasni
predsjednik.

Juroslav Buljubašić49 milijuna eura Jedan od najmoćnijih ljudi u Dalmaciji posljednju

je godinu rijetko viđen u Splitu. Iako je još uvijek vlasnik desetak splitskih kompanija,
ne sudjeluje aktivno u vođenju poslovanja. Posvetio se oplođivanju svog kapitala
kroz investicijske fondove u inozemstvu. Većinu vremena provodi na Malti, svojoj
novoj poslovnoj bazi, a dio rente ubire zahvaljujući pametnim ulaganjima u
nekretnine prijašnjih godina.

Petar Đukan48 milijuna euraPetar Đukan (66), diplomirani inženjer građevinarstva,

rodom iz Čapljine, vlasnik je Instituta građevinarstva Hrvatske, najmoćnije kompanije
iz građevinske branše, koja projektira i nadzire sve važnije infrastrukturne i
građevinske projekte u Hrvatskoj. Ima 850 zaposlenih ljudi, podružnice u Splitu,
Zagrebu, Rijeci, Osijeku te laboratorije u Sisku, Zadru i Karlovcu. IGH sudjeluje u
brojnim projektima - autocesta Split - Ploče, hrvatski dio koridora Vc, autocesta
Rijeka - Zagreb i Zagreb - Macelj samo su neki od najvećih u zemlji. U BiH radi na
projektu Koridora Vc i kontrolira radove na Konstruktorovu gradilištu u Kataru. IHG
godišnje ima oko 40 milijuna kuna čiste dobiti. Dioničari IGH su i ministrica Marina
Matulović-Dropulić, jedan od čelnih ljudi Zagreba Slavko Kojić te direktor Hrvatskih
autocesta Mario Crnjak. Prije dvije godine Đukan je od Todorićeva koncerna za 16
milijuna eura otkupio atraktivan dubrovački kompleks nekadašnje tvornice ulja na
kojem gradi stambeno-poslovni prostor. IGH, Zagrebačka banka i Konstruktor gradit
će ekskluzivnu zgradu uz središnji zagrebački trgvrijednu 70 milijuna eura. Prošle
godine se našao na udaru kulturne javnosti kada je srušio zaštićeni spomenik
kulture, ljetnikovac Bogišić u Cavtatu.

Goran Štrok47 milijuna euraJedan od najvećih privatnih hotelijera u Hrvatskoj može

se voditi i kao britanski investitor u Hrvatsku. Međutim, Štrok je Hrvat i iako mu je dio
hotelijerskog biznisa registriran u Londonu, prvi hotel koji je kupio bila je riječka
Bonavia. Danas Štrok ima dva hotela u Winsdoru kraj Lodona a osim Bonavije u
Hrvatskoj ima četiri hotela u Dubrovniku - Excelsior, Dubrovnik Palace, Bellevue i
Kompas. Osim Windsora kupio je prekrasno imanje s kućom. Ne zna se koliko je
njegovo kreditno opterećenje.

Željko Žužić47 milijuna eura Vlasniku Solidum centra, najvećeg salona namještaja u
Hrvatskoj, koji se prostire na 14.000 četvornih metara, dodatnu zaradu donio je
početak gradnje autoceste Zagreb - Sisak. Žužić, naime, ima koncesiju na vađenje
šljunka iz jezera Čiče kod Velike Gorice i glavni je opskrbljivač šljunkom građevinske
inženjerije na autocesti.

Josip Stojanović45 milijuna eura Najmoćniji dalmatinski trgovac nakon Željka Keruma
vlasnik je trgovačkog lanca Jolly JBS, koji u Šibensko-kninskoj županiji ima 11
trgovačkih centara. Bogatstvo stečeno trgovinom Stojanović, poput Keruma ulaže u
turizam i nekretnine. Kupio je hotelsko poduzeće Vodičanka s hotelima Punta i
Olimpija. Međutim, ne štedi novac kada su u pitanju luskuz i sport.

Zdravko i Višnja Pevec45 milijuna eura Trgovina je i dalje jedan od najunosnijih

biznisa u Hrvatskoj, pa bračnom paru Pevec iz Bjelovara posao cvjeta. Od 1990.
kada su u garaži vlastita doma osnovali tvrtku za uvoz cvijeća i poljoprivrednih
strojeva, do danas su stvorili lanac s 13 prodajnih centara u kojima je zaposleno
2000 radnika. Jedinstvena trgovačka koncepcija po kojoj se u trgovinama nudi sve
što je potrebno za opremanje doma pokazala se toliko uspješnom da Peveci
planiraju širenje na ostale zemlje bivše Jugoslavije, Rumunjsku i Bugarsku. Kupili su i
preuredili hotel Picok u rodnom Đurđevcu.

Mirko Grbešić45 milijuna eura Mirko Grbešić, poduzetnik podrijetlom iz Širokog

Brijega stvorio je respektabilno poslovno carstvo koje se sastoji od tvrtki Mepas,
Saponije iz Osijeka, splitske trgovačke kuće Brodomerkur i bjelovarskog Koestlina.
Lani se spretno izvukao iz rata s Krašem, koji se vodio za dionice tvornice keksa
Kandit. Uz pomoć uprave Kandita, kontrolu nad tom tvrtkom uspio je preuzeti za
relativno mali novac.

Borna Rajić44 milijuna eura Borna Rajić jedina je žena na Nacionalovoj listi
milijunaša, koja kotira samostalno bez supruga. Njen “uspjeh” zapravo je razvod od
bivšeg kralja mlijeka Luke Rajića, koji joj je ostavio imovinu stečenu u braku vrijednu
40 milijuna eura. Borna Rajić ima kuću na ženevskom jezeru, stan u središtu
Zagreba te raskošnu vilu Okrugljak.

Davor Štern43 milijuna eura Bivši ministar gospodarstva i generalni direktor Ine,
najjači je konzultant na ovim prostorima kad je u pitanju naftni biznis s Rusijom.
Konjunktura na energetskom tržištu protekle godine donijela je Šternu dodatnu
zaradu. Računajući Šternove nekretnine i činjenicu da je godinama vješt ulagač na
tržištima kapitala, njegovo bogatstvo ove je godine veće za 20 posto.

Milan Artuković42 milijuna eura Jedan od spretnijih menadžera starije generacije

uspijeva s Franckom zadržati tržišnu poziciju u segmentu snack proizvoda i kave,
unatoč prisutnosti multinacionalnih brandova. Možda mu račune pomrse Ivica Todorić
i Miroslav Mišković koji su najavili zajednički ulazak u biznis s kavom. Do tada
Artukovićevo bogatstvo stalno raste, iako po nižim stopama nego prijašnjih godina.
Franck je lani imao profit od 61 milijun kuna.

Josip Kordić41 milijuna euraJosip Kordić, bivši partner Hrvoja Petrača i Marijana
Medvidovića, u velikom je zamahu izgradnje poslovnih prostora u Zagrebu. Uz
izgradnju poslovnog centra u Vukovarskoj, Kordić poslovne prostore gradi na još
nekoliko lokacija.

Marko Vojković40 milijuna euraVlasnik adriatica.neta kupio je sve u regiji što ima
imalo veze s turizmom - od slovenskog Kompasa pa do hrvatskog Atlasa. Ove
godine je ušao u novi segment poslovanja Sixt rent-a-car i kupio od Paška Dodića i
Milana Lučića tu tvrtku. Iz nje je kao direktor izišao Dennis Gudasić koji je prešao u
TRCZ, najvećeg dilera rabljenim automobilima u zemlji. Prošle godine im je zvršena i
nova, velebna zgrada.

Goran Ivanišević 39 milijuna eura Prošlu godinu će slavni hrvatski tenisač pamtiti po
prvoj dobroj investiciji - u aranžmanu svog prijatelja Borisa Vidića, vlasnika City
Expressa, uložio je 19 milijuna kuna u kapital Karlovačke banke i tako zaustavio
otapanje svog bogatstva koje se smanjivalo iz godine u godinu zbog loših poslovnih
poteza. Karlovačka banka jedna je od malih banaka u Hrvatskoj s konstantnim
rastom vrijednosti zbog politike središnje banke, koja ne dozvoljava osnivanje novih
banaka. Kako je bankarstvo u Hrvatskoj još uvijek jedan od tri najprofitabilnija
sektora, male banke su na meti velikih investitora. Karlovačka banka u prošloj je
godini povećala profit za 80 posto.

Braco Radovanović38 milijuna euraVlasnik Eurolinea, jedne od rijetkih tvrtki kojoj je

Daimler Chraysler ostavio da samostalno vodi prodaju mercedesovih vozila. Uz
mnoge prepreke koje je imao na početku rada 1993., Radovanović je uspio preživjeti
i postati jedan od najvećih trgovaca automobilima u Hrvatskoj.

Dragutin Biondić36 milijun euraDragutin Biondić prodao je papirnu industriju Lipa Mill,
ali se vrijednost njegova Heruca nije bitno mijenjala proteklu godinu. Međutim,
porasla je vrijednost Biondićeve Centar banke, za koju ima nekoliko ponuda. Biondić
je i vlasnik hotela Villa Dubrovnik, kojeg je britanski The Independent proglasio
jednom od deset najboljih obalnih hotela u Europi.

Branko Roglić36 milijuna eura Branko Roglić je preuzimanjem distribucije proizvoda

Philip Morrisa, prije svega cigareta Marlboro, znatno povećao vrijednost svoje Orbico
grupe. Na atraktivnom zemljištu tvornice Croatia baterije, čiji je vlasnik, u Koturaškoj
ulici u Zagrebu, kreće u izgradnju četiri poslovno-stambene. Roglić je i vlasnik tvrtke
Laura, zastupnika najpoznatijih marki parfema. Zastupnik je svjetske multinacionalne
kompanije Proctor & Gamble za Hrvatsku, BiH i Sloveniju. Vlasnik je i tvrtke Orvas.

Franjo Tomić34 milijuna euraFranjo Tomić je jedan od najpoštovanijih ljudi u

automobilskoj branši u Hrvatskoj. Zastupnik BMW-a i Rovera i vlasnik tvrtke za
postavljanje specijalnih klima u Münchenu, svoj je put u Hrvatskoj, kao i Radovanović
započeo početkom 90-ih. Počeo je širiti svoju djelatnost, pa je zajedno sa Štrokom
prije dva tjedna krenuo u charter bussines s jahtama i jedrilicama.

Zvonko Zubak33 milijuna euraTrgovac oružjem Zvonko Zubak bit će mnogo bogatiji
kad primi novac koji mu je Republika Hrvatska dužna za isporuku raketnog sustava
S-300. Država bi mu trebala isplatiti 200 milijuna dolara, no ako itko u državnom vrhu
ima imalo pameti, sklopit će nagodbu sa Zubakom na pola svote, i to na rate.

Željko Žderić32 milijuna euraŽeljko Žderić vlasnik je Konstruktor-inženjeringa, jedne

od najmoćnijih građevinskih tvrtki u RH, koja je lani imala dobit od 22 milijuna kuna.
Žderić ima jake veze s čelnicima IGH Petrom Đukanom i Jurom Radićem, pa se
Konstruktor pojavljuje u svim važnim poslovima u kojima je prisutan IGH. Predstavnik
Konstruktora u Zagrebu je Saša Đukan, sin vlasnika IGH Petra Đukana. Konstruktor
zajedno sa IGH ima ekskluzivu na građenje Agrokorovih centara. Ista alijansa, uz
pomoć Zagrebačke banke, gradit će elitnu stambeno-poslovnu zgradu uz centralni
zagrebački trg. Konstruktor za 200 milijuna dolara gradi cestovno čvorište na ulazu u
glavni grad Katara.

Hrvoje Petrač31 milijun eura Zagorski poduzetnik, s privremenim boravkom u

Remetincu, kad se vrati kući iz zatvora, bit će bogatiji. Iako ništa nije radio, osim u
samici razmišljao o smislu života, u međuvremenu su porasle cijene nekretinina te je
on svoje bogatstvo povećao bar za 4 milijuna eura.

Ivić Pašalić30 milijuna eura Ivić Pašalić svim se snagama bacio u građevinarstvo.
Kraj Zagreba gradi naselje Odranska zavrtnica a u Istri se priprema za projekt
luksuznih autohtonih vila. Investicije vrijedne nekoliko desetaka milijuna eura
formalno su pokrivene kreditima i lizingom Hypo grupacije, ali nije jasno kako je
Pašalić dobio te kredite. Njegov izlet u građevinske vode koincidirao je sa sjedanjem
22 milijuna eura na račun tvrtke Adriadrvo, gdje je Pašalić nominalno tek direktor.
Novac je stigao u Pašalićevu tvrtku u obliku pozajmica iz inozemstva. U zagrebačkim
Remetama Pašalić ima superluksuznu kuću na 600 kvadrata s osam kupaonica,
vinskim podrumom, natkrivenim bazenom, fitness studiom, dvjema garažama i liftom.

Stipe Gabrić Jambo28 milijuna euraStipi Gabriću, poduzetniku iz Metkovića,

poslovnu štetu nanosi stalni sukob s HDZ-om u Dubrovačko-neretvanskoj županiji.
Bavi se turizmom, uzgojem voća, povrća i stoke, prijevozom, trgovinom, preradom
mesa, uvozom ribe i graditeljstvom. Njegov GP Put gradi nekoliko dionica autoceste
od Dugopolja do Ploča. Priznaje da je prvi značajniji novac zaradio kupujući 80-ih
stoku po sajmovima za tvrtku Razvitak. Uslijedio je rat u kojem se Gabrić obogatio
trgujući s Hrvatskom vojskom.

Vladimir Smolec28 milijuna eura Preko svoje grupacije, u koju su uključene agencije
Premisa, Da, Lowe Digitel i Digitel Medijski servisi, Smolec kontrolira dobar dio
marketinškog kolača u Hrvatskoj. Vlasnički je povezan sa slovenskom Pristop
skupinom i izdavačkom kućom DZS. Mjesto direktora Digitela prepustio je Aljoši
Roksandiću i preuzeo brigu za regionalno pozicioniranje novonastale grupacije.

Tomislav Horvatinčić25 milijuna eura Vodeći građevinski investitor u Hrvatskoj pred

svojom je najvećom investicijom - gradnjom lusksuznog kompleksa na zagrebačkom
Cvjetnom trgu, prema projektu arhitekta Borisa Podrecce, koji će stajati 100 milijuna
eura. Čini se da Horvatinčić neće imati problema u realizaciji tog projekta jer su već
unesene izmjene u zagrebački GUP, što je kočilo gradnju. Dok u središtu Zagreba
ulazi u posao stoljeća, na periferiji se Horvatinčiću posao ne odvije prema planu.
Naime, iako je naselje zatvorenog tipa Hoto ville, blizu Samobora, dovršeno prije više
od godinu dana, Horvatinčić još nije uspio prodati sve stanove.

Vladimir Zagorec23 milijuna eura Kad je austrijski sud nedavno određivao visinu
jamčevine za puštanje najodlikovanijeg hrvatskog časnika na slobodu, glavno mjerilo
bila je vrijednost Zagorčeve imovine. Bogatstvo Vladimira Zagorca tada je
procijenjeno na 26 milijuna eura, što je iznos identičan onomu s prošlogodišnje
Nacionalove liste. Međutim, kako je Zagorec u velikim pravosudnim problemima zbog
otvaranja istrage o pranju novca namijenjenog obrani Hrvatske, više nije podoban
poslovni partner. Neki dosadašnji kompanjoni okrenuli su mu leđa, što je Zagorca
primoralo da se povuče iz vrijednih projekata u Dalmaciji. Čini se da je i Crkva
preuzela projekt gradnje poslovnog kompleksa na Kaptolu, vrijedan 30 milijuna eura.
Od privatnih nekretnina u Hrvatskoj Zagorec ima kuća na Pantovčaku, stan u Ulici
Pavla Hatza i vikendicu na Krku.

Devet Dalmatinaca na listi

Među najbogatijim Hrvatima nalazi se devet Dalmatinaca - Šibenčani Vlado Čović i

Josip Stojanović, Splićani Zvonko Kotarac, Željko Žderić, Željko Kerum, Goran
Ivanišević, Branko Roglić i Juroslav Buljubašić te Stipe Gabrić iz Metkovića.

Novi hrvatski milijunaši

Na Nacionalovoj listi 50 najbogatijih Hrvata od ove su godine tri nova imena.

Predvodi ih odvjetnik Marijan Hanžeković koji je za udio u Dinersu dobio 55 milijuna
eura. Slijede Petar Đukan, vlasnik Instituta građevinarstva Hrvatske, i Goran Štrok. S
liste su otpali sesvetski zlatar Paško Dodić, izdavač Ninoslav Pavić i vlasnik City
Expressa Boris Vidić.
Objavljeno: 27.03.2012

ZAGREB - Iako mu se bogatstvo u odnosu na prošlu godinu smanjilo sa 4,9 na 3,7 milijardi
kuna, Ivica Todorić, vlasnik najveće privatne kompanije u Hrvatskoj, koncerna Agrokor, i
dalje je najbogatiji Hrvat.

Apsolutni prvak
Da je vlasniku Belja, Konzuma, Leda, Tiska, Vupika, Zvijezde, Žitnjaka uspio i lov na
slovenski Mercator, osim na ljestvici hrvatskog Forbesa, gdje uvjerljivo drži prvu poziciju,
Todorić bi se ugurao i na globalnu Forbesovu listu.

Njegovi prvi pratitelji, točnije dvije obitelji, kaskaju za koje dvije milijadre kuna - obitelj
Besnier, vlasnik Lactalisa i Dukata teška je 1,9 milijardi kuna, a hrvatsko-čileanska obitelj
Lukšić ima oko 854 milijuna kuna kapitala u Hrvatskoj.

Ovako izgleda život na vrhu piramide najbogatijih Hrvata, prema analizama travanjskog broja
hrvatskog izdanja Forbesa. Posebno izadnje Forbesa tako donosi listu najbogatijih Hrvata,
među kojima su uvjerljivo najveći dobitnici obitelji Besnier i Lukšić.

Ježićev pad
Među prvih pet našli su se i Emil Tedeschi, vlasnik Adris Grupe, sa 833 milijuna kuna, te
Ante Vlahović, predsjednik uprave Adris grupe sa 460,7 milijuna kuna. Tedeschi je pao za
jedno mjesto. Najveći pad ima Robet Ježić, koji je na 20. mjestu sa 84,3 milijuna kuna, ali
zbog gubitka Diokija to mu je i posljednja godina na Forbesovoj listi.

Među 100 najbogatijih ljudi u Hrvatskoj nalazi se i 11 Hrvatica. Najbogatija je Lada

Tedeschi Fiorio, sestra Emila Tedeschija, na 18. mjestu sa 96,1 milijun kuna, a druga je
Ksenija Juhn Bojađijev, većinska vlasnica SN Holdinga sa 60 milijuna kuna, zbog čega je
zauzela 25. mjesto.

Osim hrvatske top-liste, novi broj Forbesa donosi i listu 100 svjetskih milijardera, koje kao i
lani predvodi Meksikanac Carlos Slim Helu, čije se bogatstvo procjenjuje na 69 milijardi
dolara, odnosno kao četiri hrvatska proračuna!
Tko ima najdeblji novčanik u Hrvatskoj?

Autor: Novčanik.hr

Popis 50 najbogatijih Hrvata i ove godine započinje s uobičajenim sumnjivcima -

Todorićem, Lukšićem, Tedeschijem i Vlahušićem... Čime se bave ostali koji su se opernatili?

Časopis Forbes objavio je popis 50 Hrvata s najdebljim novčanikom. Očekivano na vrhu

popisa nalazi se vlasnik Agrokora i vlasnik Konzuma, K-mobile, Kozma… Ivica Todorić.
Slijede ga vlasnici mliječne industrije Dukat obitelj Benier i hrvatsko-čileanska obitelj
Lukšić.

Ali ima i mnoštvo iznenađenja. Obitelj Lukšić navodno je ukupno najbogatija, bogatija čak
i od dinastije Todorić, čije bogatstvo nije samo u Hrvatskoj.

Andronico Lukšić vlasnik je Banco de Chile i ima četiri milijarde dolara (oko 22,8 milijardi
kuna), pa je na Forbesovom popisu najbogatijih ljudi na planeti 132.

Na popisu se nalazi mnogo ulagača na Zagrebačkoj burzi, vlasnika hotelskih lanaca,

pekara, mesara i poljoprivrednika.

Zanimljivo, gotov da nema sportaša, političara i informatičara.

Ovako izgleda popis 50 sretnika i sretnica s najvećim novčanicima u Hrvatskoj:

1. Ivica Todorić (3,7 milijardi kuna) - vlasnik Agrokora, najveće poljoprivrednog i

trgovačkog koncerna u Hrvatskoj
2. Obitelj Besnier (1,9 milijardi kuna) - najveći dioničari Lactalis grupe koja, u
Hrvatskoj posjeduje najveću mliječnu industriju Dukat
3. Obitelj Lukšić (854 milijuna kuna) - vlasnici najluksuznijeg jadranskog hotela
dubrovačkog Excelsiora i jednog od vodećih lanca hotela u Hrvatskoj Jadranskih
luksuznih hotela
4. Emil Tedeschi (833 milijuna kuna) - vlasnik Atlantic grupe, znate ju po Cedeviti
5. Ante Vlahović (460,7 milijuna kuna) - vlasnik Adris grupe, koja posjeduje najveću
duhansku industriju u Hrvatskoj TDR, i Maistru, jedan od najvećih lanaca hotela
Maistru
6. Plinio Cuccurin (291 milijun kuna) - dioničar Adris grupe (TDR, hoteli)
7. Anđelko Leko (275,7 milijuna kuna) - vlasnik HUP Zagreb, koja posjeduje
zagrebačke hotele kao što su Westin i Sheraton
8. Milan Artuković (229 milijuna kuna) - većinski vlasnik prehrambene industrije
Franck, poznate po kavi i grickalicama
9. Marinko Zadro (224,9 milijuna kuna) - većinski vlasnik šećerane Viro
10. Dražen Bobić (187,2 milijuna kuna) - suvlasnik šećerane Viro i sladoredane u
Županji
11. Dragutin Drk (151,9 milijuna kuna) - vlasnik mliječne industrije Vindija
12. Veljko Župan (139,8 milijuna kuna) - vlasnik hotelskog kompleksa Solaris u
Šibeniku i građevinske tvrtke UGO
13. Branko Zec (138,9 miliuna kuna) - član uprave Adris grupe i njen glavni financijski
savjetnik
14. Antun Pokrajac (119,7 milijuna kuna) - dioničar Adris grupe
15. Mirko Grbešić (118 milijuna kuna) - vlasnik Mepasa iz BiH (Široki Brijeg), koja je u
Hrvatskoj kupila najveću kemijsku industriju Saponiju i jednog od najvećih
proizvođača slatkiša Kandit
16. Mato Škojo (113,9 milijuna kuna) - vlasnik najveće pekare u Hrvatskoj Mlinara i
osječke pekare Kruna
17. Obitelj Šimić (110,8 milijuna kuna) - vlasnik tvrtke za proizvodnju opeka Opeka iz
Osijeka i jedan od najvećih hrvatskih izvoznika
18. Lada Tedeschi Fiorio (96,1 milijuna kuna) - dioničarka Atlantic grupe i sestra
većinskog vlasnika Emila Tedeschija
19. Nenad Bakić (86,9 milijuna kuna) - osnivač internetskog portala MojPosao, a danas
jedan od najvećih ulagača na Zagrebačkoj burzi
20. Robert Ježić (84,3 milijuna kuna) - vlasnik Diokija koji je ovih dana krahirao, pa
iduće godine vjerojatno više neće biti na popisu najbogatijih
21. Obitelj Pivac (80,7 milijuna kuna) - vlasnici mesne industrije Pivac
22. Enver Moralić (72 milijuna kuna) - najpoznatiji hrvatski vinar i vlasnik PPK Kutjeva
23. Marijan Filipović (63,5 milijuna kuna) - vlasnik drvne industrije Finvest
24. Marijan Palić (63 milijuna kuna) - suvlasnik brokerske kuće Auctor i jedan od
najvećih ulagača na Zagrebačkoj burzi
25. Ksenija Juhn Bojađijev (60 milijuna kuna) - većinska vlasnica SN Holdinga koji
posjeduje jedan od najvećih hotelskih lanaca u Hrvatskoj Liburnia Riviera Hotele s
15 hotela i šest vila u Opatiji
26. Kristijan Floričić (59,9 milijuna kuna) - jedan od najvećih ulagača na Zagrebačkoj
burzi i vlasnik Aureus Investa
27. Dubravko Grgić (52,5 milijuna kuna) - vlasnik četvrtine koncerna Agram koji
posjeduje Euroherc, Jadransko osiguranje, Sunce osiguranje i poliklinike Sunce
28. Stjepan Varga (47,9 milijuna kuna) - vlasnik jedne od najvećih pekara u Hrvatskoj
Čakovečkih mlinova
29. Stanko Damijanić (47,1 milijun kuna) - dioničar Adris grupe
30. Ružica Varga (46,7 milijuna kuna) - dioničarka pekarske industrije Čakovečki
mlinovi
31. Marica Šorak Pokrajac (46,4 milijuna kuna) - dioničarka Adris grupe (TDR)
32. Dušanka Marčinković (45,7 milijuna kuna) - dioničarka hotelske tvrtke HUP Zagreb
33. Srećko Bahovec (44,9 milijuna kuna) - jedan od najvećih ulagača na Zagrebačkoj
burzi
34. Branko Grašić (43,3 milijuna kuna) - vlasnik najvećeg trgovačkog lanca
prehrambenim proizvodima i građevinskim materijalom u Međimurju Metssa
35. Frane Skoblar (42,5 milijuna kuna) - vlasnik zadarskog lanca Turist hotela
36. Darko Ostoja (41,6 milijuna kuna) - dioničar SN Holdinga koji posjeduje jedan od
najvećih hotelskih lanaca u Hrvatskoj Liburnia Riviera Hotele s 15 hotela i šest vila
u Opatiji
37. Matija Martić (41,4 milijuna kuna) - većinski vlasnik telekomunikacijske tvrtke
Optima telekom
38. Obitelj Lisičar (32,8 milijuna kuna) - dioničari građevinske industrije Montmontaže
39. Ante Barić (32 milijuna kuna) - dioničar zadarskog lanca Turist hotela
40. Georg Eltz (31,6 milijuna kuna) - suvlasnik EPIC-a iz Beča koji je većinski vlasnik
jedne od najvećih hotelskih lanaca u Hrvatskoj Valamara i jedan od najvećih
ulagača na Zagrebačkoj burzi
41. Miroslav Grbavac (30 milijuna kuna) - dioničar Euroherca (dio koncerna Agram)
42. Lorenzo Gorgoni (29,3 milijuna kuna) - dioničar Podravske banke
43. Antonia Gorgoni (29 milijuna kuna) - dioničarka Podravske banke
44. Radoslav Lavrić (28,3 milijuna kuna) - dioničar Euroherc osiguranja (dio koncerna
Agram)
45. Damir Skansi (27,5 milijuna kuna) - dioničar građevinske industrije Dalekovod
46. Tomislav Budin (27,4 milijuna kuna) - dioničar Adris grupe
47. Danijel Škoro (25,3 milijuna kuna) - vlasnik poljoprivredno-istraživačke kompanije i
sjemenare BC Institut
48. Zoran Štefulj (25 milijuna kuna) - dioničar pekarske industrije Čakovečki mlinovi
49. Miljan Todorović (24,7 milijuna kuna) - dioničar Podravske banke
50. Davor Patafta (22,9 milijuna kuna) - vlasnik T7 grupe iz Varaždina koja se bavi
poljoprivredom, industrijom i avio-prijevozom kroz tvrtku Winair
Top 50 najbogatijih Hrvata
admin 04/11/2012

Istraživački tim 24expressa otkriva 50 Hrvata s ukupnom imovinom vrijednom desetke

milijardi kuna. Ova se imena godinama u medijima spominju kao najveći hrvatski bogataši.
Neki su pak puno manje razvikani. Otkrivamo tko su i kako su se obogatili…

Ljudi su to koji potpisuju milijunske ugovore za različite poslove, od trgovine, duhanske

industrije do naftnog biznisa. Većinski su vlasnici unosnih firmi, a uz to imaju i vrijedne
dionice u različitim branšama. Voze se privatnim avionima, luksuznim autima, ljetuju na
najskupljim brodicama, a žive čak i u dvorcima.

DUBRAVKO GRGIĆ
Veliko je i kraljevstvo osiguranja biznismena hercegovačkih korijena Dubravka Grgića u
kojem je zaposlio cijelu užu obitelj. Sa suprugom ima oko 1,5 milijardu kuna. Danas je vodeći
dioničar koncerna Agram koji okuplja 20ak društava. Karijeru je Grgić započeo 1979. kao
odvjetnik u uredu oca Mirka, a Euroherc je s još desetak suradnika osnovao u ranim ’90im.
Grgić je naglo napredovao najprije je 1996. kupio Jadransko osiguranje, zatim je 2000. postao
vlasnik Mediteranskog osiguranja, 2004. je sklopio posao i s Hrvojem Petračem otkupivši od
njega Atlas osiguranje. Od 2005. Grgić je jedan od najmoćnijih Hrvata. Neto dobit je na kraju
2011. bila viša od 183 milijuna kuna. Vrijednost Grgićevih nekretnina procjenjivala se na 12
milijuna eura. Zbog vile naTuškancu imao je problema i s građevinskom inspekcijom. No
stoljetna stabla su porušena, a vila slavnog arhitekta Stjepana Planica s kraja ’50ih godina
prošlog stoljeća srušena je i izgrađena nova. Ima i jednu od najskupljih jahti u Hrvatskoj,
Agram vrijednu 50 ak milijuna kuna.

MILAN ARTUKOVIĆ, 229 milijuna kuna

Većinski vlasnik Francka, prema ranijim pisanjima medija, ima i 750 milijuna kuna imetka.
Milan Artuković nedavno je najavio kako će oporučno odrediti da tri generacije njegove
obitelji ne mogu prodati obiteljski biznis već odavno najveću hrvatsku tvornicu za preradu
kave i čaja Franck. Bio je to ujedno prvi javni istup u kojem je “priznao” ono što su svi
odavno znali: da je upravo on većinski vlasnik Francka i da kompaniju namjerava ostaviti
obitelji u naslijede. Artuković je, naime, poput mnogih bivših direktora, tijekom ’90ih
pribjegao triku i s grupom suradnika koji su istovremeno bili novi veliki Franckovi dioničari
osnovao tvrtku Ivero konzalting d.o.o. S vremenom je povećavao svoj udio u Iveru, a Ivero u
Francku. U stvarnosti, iako je mjesto predsjednika uprave Francka prije nekoliko godina
prepustio sinu, kažu da nitko nije osjetio da se njegov utjecaj na poslovanje tvrtke i na
trenutak smanjio.

FRANJO TOMIĆ, 300 milijuna kuna

Hrvatski kralj BMWa počeo je graditi svoje bogatstvo 1993. kada je osnovao tvrtku. Danas je
glavni zastupnik BMWa za Hrvatsku i BiH, a posao polako prepušta sinu Danijelu. Posao
vode iz Munchena, a ured im je stotinjak metara udaljen od od BMWova sjedišta. Osim u
regiji, Tomić&co. posluju u Austriji i SADu. Zanimljivo, Tomić je u Njemačkoj i Europi
poznat kao vrhunski stručnjak u automobilskoj industriji, a povremeno radi kao savjetnik za
BMW, Land Rover, Audi, Daimler, Siemens i druge svjetske kompanije. Cijela obitelj
uglavnom živi u Njemačkoj.

MIRKO GRBEŠIĆ, više od 113 milijuna kuna

Vlasnik je Mepasa, tvrtke za proizvodnju i prodaju mesa, koja je lani imala najveći promet u
Hercegovini. Grbešić je tvrtku utemeljio 1989. te danas u cijeloj BIH zapošljava oko 250
radnika. Mepas raspolaže skladišnim prostorima u Širokom Brijegu od kud je rodom,
Sarajevu, Tuzli, Bihaću i Banjaluci. No Grbešić najjače carstvo ima u Hrvatskoj, a počeo ga je
širiti prije 15 godina kupnjom Saponije iz Osijeka. Grbešić pregovora s multinacionalnom
korporacijom Unilverom oko prodaje Saponije. Početkom 2000. godine Grbešić je u portfelj
tvrtki u svom vlasništvu pribrojio i Metalca iz Širokog Brijega. Time se uključio na tržište
proizvodnje i ugradnje metalnih konstrukcija. Dvije godine poslije kupio je bjelovarsku
tvornicu keksa Koestlin. Ujedno je i najveći distributer za BIH renomiranih marki poput
Gavrilovića, Đakovštine, Palome, Koestlina i Kandita.

ANĐELKO LEKO 275,7 milijuna kuna

Dugogodišnji je vlasnik HUPa Zagreb, najveće zagrebačke hotelske tvrtke i jedne od
najvažnijih u Hrvatskoj, pod kojom su hoteli VVestin, Sheraton i dr. Desetljećima je u istom
poslu s ugostiteljstvom i kaže da nikad nije razmišljao o drugom biznisu.

MARINKO ZADRO, 225 milijuna kuna

Većinski je vlasnik Šećerane Viro u Virovitici koju je spasio od propasti i Pivovare u Grudama
koja proizvodi Prima pivo. Zadro je rođen 1941. godine u Mamićima Donjim u Hercegovini.
Kao dijete ostao je bez roditelja i odrastaoje u domu za siročad. Školovao se sam, a studirao je
u Srbiji i to baš tehnologiju vezanu za preradu šećera. Dugo godina bio je direktor Šećerane u
Sremskoj Mitrovici, da bi 1987. godine doselio u Zagreb i postao direktor Emona Comerca,
ljubljanske vanjskotrgovinske kuće. Tada je jedno vrijeme bio i suvlasnik Badela. Želeći se
opet naći u poslu sa šećerom, jer je lobi proizvođača šećera najjači u svijetu, pomno je pratio
što se događa s hrvatskim šećeranama. Ona u Virovitici bila je pred stečajem iako je imala
veliku proizvodnju pa ju je s 138 milijuna kuna uloga preuzeo i tako spasio hrvatsku
industriju šećera. Skrivena želja mu je bila i baviti se pivom pa je u Grudama podigao
pivovaru kapaciteta 400 litara.

MILJENKO PIVAC, 500 milijuna eura

Za obitelj Pivac se veže dugogodišnja tradicija mesne industrije. Miljenko Pivac je 1952. u
Vrgorcu otvorio prvu mesnicu. U poslu su mu se pridružili sinovi Tonči, Ivica i Neven.
Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća braća Pivac otvaraju mesnice u
Makarskoj, Metkoviću, Ljubuškom i Međugorju. Raspad Jugoslavije i kraj socijalizma su
dočekali kao imućni ljudi. Postepeno su kupili karlovačku mesnu industriju PPK i Dalmeso, te
otvorili klaonice u Pitomači. Svoje poslovno carstvo je Pivac proširio i na ostale gospodarske
segmente. Vlasnik je hotela Biokovo i Miramare u Makarskoj, te ima vlasničke udjele i u
drugim hotelima na makarskoj rivijeri. U svom carstvu su zaposlili većinu rodbine.

STIPE GABRIĆ JAMBO, 150 milijuna kuna

diplomirani agronom gradonačelnik grada Metkovića. Navodno je najveći dio bogatstva
stekao povlaštenom trgovinom s HVOom koje je uložio u nekretnine i tvrtke na hrvatskoj
jugu. Protiv njega su podno šene kaznene prijave koje gotovo nikad nisu rezultirale sudskim
progonom. Uvijek naglašava da je njegovo bogatstvo u nekretninama i poslu s povrćem i
voćem koji je naslijedio od oca. Njegova priča o bogatstvu počinje prodajom kupusa 80tih
godina prošlog stoljeća koji je započeo otac, a nastavio on i brat proširujući posao na ostalo
povrće, voće i stoku. Vlasnik je zgrada, kuća, stanova, poslovnih prostora vrijednih više od
stotinjak milijuna kuna.

ERNEST TOLJ, stotine milijuna kuna

Osnivač i predsjednik uprave Eurocable Group koji je odrastao u Metkoviću. Danas ima
vinske posjede u Dalmaciji, Istri, pored Splita, a i suvlasnik je poduzeća Vinolab za
konzalting u vinogradarstvu. Obogatio se s tvrtkom Eurocable Group koja ima godišnji prihod
od oko 480 milijuna kuna. Za Tolja recesija je samo riječ. Dok drugim izvoznicima padaju
narudžbe zbog krize u Eurozoni, on je s njemačkim naručiteljima potpisao ugovor za isporuku
svojih kabela težak nevjerojatnih 70 milijuna eura. Narudžbe će ovoj tvrtki osigurati godišnji
prihod od milijardu kuna. U Zagrebu je 2001. utemeljio svoju prvu tvornicu električnih
kabela.

IVICA TODORIĆ
Svrha piramide nemoguće je srušiti vlasnika Agro kora Ivicu Todorića. Ranih devedesetih
krenuo je s ocem u proizvodnju cvijeća, za nekoliko godina držao 40 posto proizvodnje u
bivšoj Jugoslaviji. Danas s koncernom Agrokor u kojem su Ledo, Belje, Tisak, Zvijezda,
Vupik, Jamnica, Pik Vrbovec, Velpro, Kon zum, Žitnjak posluje u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i
Hercegovini te Mađarskoj s oko 40.000 radnika. Ove se godine koncern proširio na
telekomunikacije i benzinske postaje. Lani je neto dobit Agrokora bila 688,535.000 kuna.
Težak je više od 3,6 milijarde kuna. No to je samo imovina koja je provjerljiva na burzi. U
takvim uvjetima, luksuz se morao nagomilati. Kulmerovi dvori vrijedni 200injak milijuna
kuna podno Sljemena i helikopter od 19 milijuna kuna samo su sitnice za dinastiju. Agrokor je
nedavno u koncesiju na 20 godina dobio otok Smokvica kod Rogoznice pa tako jedini mogu
ljetovati na svom otoku.

ANTE VLAHOVIĆ
Za petama Todoriću je već godinama hrvatski kralj duhana, prvi čovjek Adris grupe Ante
Vlahović. Procjenjuje se da teži 2, 5 milijarde kuna. Ima 18 posto upravljačkih dionica tvrtke
koja je lani ostvarila prihode od 3,2 milijardi kuna. U Istru se doselio početkom ’80ih postavši
rovinjski zet. Rovinjani kažu kako njihov susjed svoje bogatstvo ničim ne ističe, pa čak niti s
kućnom fasadom. Naoko živi skromno i povučeno. Supruga mu vozi Porsche Cayenne, a on
Audi.
Niti skupocjena, četiri godine stara mu 16,5metarska jahta ‘Iga’ svojom vanjštinom ne odiše
luksuzom. Vlahović rijetko medijski istupa držeći tako i sebe i obitelj podalje od javnosti.
Cesto ga se može vidjeti u turističkom naselju Villas Rubin gdje s prijateljima zna zaigrati
tenis, tu se preko cijelog dana jedan teren čuva samo za njega jer se nikad ne zna kada će se
pojaviti.
EMIL TEDESCHI
U gornjem društvu lako bi se uklopio i većinski vlasnik Atlantic Grupe Emil Tedeschi “težak”
oko 833 milijuna kuna. Njegova Atlantis grupa lani je imala više od 50 milijuna kuna neto
dobiti. Zanimljivo je da je Tedeschi tek nedavno dobio fakultetsku diplomu u Zagrebačkoj
školi ekonomije i managmenta (ZŠEM) i time je “ušutkao” sve koji su ga proziva 1 i cl a j e z
avrš i o s a m o srednju školu. Vlasnik je vile Florian u uvali Parja na Hvaru gdje provodi ljeto
s obitelji. Ugostio je i premijera Milanovi ća. Inače, lovište Pe legrin, unutar kojega je
iTedeschijeva vila, državno je vlasništvo, te za nju godišnje plaća koncesiju od 107 tisuća
kuna.

PUNIO CUCCURIN, više od pola milijarde kuna

Član uprave Adris grupe s 13 posto upravljačkih dionica u toj tvrtki. Bogatstvo mu je osim u
nekretninama u dionicama. Diplomirani pravnik svoju karijeru u Adrisu započeo je kao pravni
referent. Rastom dionica raslo je i njegovo bogatstvo, kao i svima ostalima, od čistačice do
članova uprave. Kao mladić zarađivao je berući breskve te konobareći. Aktivan je i u politici.

VLADO ČOVIĆ, oko 500 milijuna kuna

Najmoćniji gospodarstvenik Šibenika čija Zagreb Montaža Grupa zapošljava 2000 ljudi.
Preko svojih tvrtki vlasnik je 11,4 posto građevinske tvrtke IGH, najvećeg šibenskog
trgovačkog centra Dal mare s 60.000 kvadrata poslovnih prostora, dijela TLM-a, šibenske
tržnice, pogona u gospodarskoj zoni od 20.000 kvadrata. Prvi milijun zaradio je prije
privatizacijski turbulentnih devedesetih u Njemačkoj, kao šef gradilišta tadašnje Zagreb
Montaže. U vlastiti biznis se upustio s ušteđevinom i prodajom kuće, a danas je vlasnik pola
Šibenika. Posljednjih godina uložio je 112 milijuna kuna u kupnju stanova i kuća u Dragi, a za
realizaciju raznih projekta gradnje tijekom desetljeća će uložiti još 2, 2 milijarde kuna.

MARIJAN HANZEKOVIĆ, oko 500 milijuna kn

Najmoćniji hrvatski odvjetnik koji se obogatio na ovrhama. Njegov ured lani je imao 49
milijuna kuna prihoda i više od 13 milijuna kuna neto dobiti. Kao student radio je kao noćni
čuvar na Velesajmu, lijepio je plakate, vozio renta car. Nekoliko godina bio je suvlasnik
hrvatske podfranšize Dinersa, što je platio deset milijuna eura. Prodao ju je Erste banci za 51
milijun eura. Čak 25 milijuna eura uložio je u farmaceutsku kompaniju Genera. Prihodi
Genera Grupe za prvih šest mjeseci 2012. su 96 milijuna kuna. Bruto dobit je 39,4 mil. kn.

DRAGUTIN BIONDIC, 300 milijuna kuna

Bio je vlasnik papirne industrije Lipa Mili koju je prodao. Danas je vlasnik Heruc grupe kojoj
su primarne djelatnosti tekstilna industrija, financije i hotelijerstvo. Posao je naslijedio od oca.
Od 1995. ima Villu Dubrovnik, ekskluzivni hotel u Dubrovniku koji je renovirao 2009.
Predsjednik je nadzornog odbora i većinski vlasnik Centar banke koju je ove godine
dokapitalizirao s 34 milijuna eura. Preko Heruca upravlja i financijskim društvima Heruc
Euro Holding Ltd. s Britanskih Djevičanskih Otoka i Heruc ZUG AG u Švicarskoj. Ima
luksuznu vilu na Pantovčaku od dva milijuna eura.

ĐURO GAVRILOVIĆ, stotine milijuna

Obitelj Gavrilović vjerojatno je najstarija hrvatska poduzetnička obitelj. Koliko je firmi važna
obiteljska tradicija često je u medijima naglašavao i sam Gavrilović. Prodaja ne dolazi u obzir.
Spreman sam s tvrtkom potonuti kao kapetan s brodom govorio je. Uz mesnu industriju
Gavrilović razvija i poslove s poljoprivredom, uz još 15 ljudi suvlasnik je trgovačkog lanca
NTL, ima Puris te franšizu za McDonalds u Hrvatskoj. Puris je uzeo za 1 kunu, ali uz kredit
od 14,4 milijuna eura. Gavrilović uživa u onom što ima. Vozi motore, leti, jedri i gušta. Kralj
kobasa ima avion vrijedan 474.500 kuna, a 2009. je svoj letački park obogatio mlaznim
helikopterom EC 130 tamnocrvene boje za 16,7 milijuna kuna. Osim što je zaljubljen u
letenje, Gavrilović je i strastveni biker koji se ponosi sa svoja dva BMWa K 1200.

TOMO HORVATINČIĆ, 225 milijuna kuna

Zagrebački građevinski poduzetnik i vlasnik Hoto grupe bio je težak oko 30 milijuna eura. No
nakon razvoda od druge supruge Nele prije dvije godine navodno se taj iznos prepolovio na
15 milijuna eura. Veliki dio bogatstva stekao je u tom braku: imanje od 26.000 kvadrata u
Samoboru, vilu na Lopudu, jahtu. U građevinski posao krenuo je devedesetih. Kad mu je
1990. dijagnosticiran rak kostiju, liječnici su mu davali samo šest mjeseci života, ali uspio je
ozdraviti. Posao ga je okupirao, a lagano su i brojke na njegovom računu rasle. Posljednjih
godina stisle su ga i silne nevolje, od problematičnih poslova na Cvjetnom trgu do strašne
nesreće na moru u kojoj je ubio dvoje Talijana na jedrilici.

IVAN ČERMAK, 750 milijuna kuna

Umirovljeni general Ivan Čermak prodao je sredinom 2007. godine lanac benzinskih postaja
Tifon mađarskom MOLu za nešto manje od 150 milijuna eura. Vlasnik je i dvorca Klokovec u
Krapinskim Toplicama vrijednog 10 milijuna eura, te kuće na zagrebačkom Pantovčaku.
Vjeruje se da je dobar dio novca potrošio na financiranje odvjetnika koji su ga oslobodili
haških optužbi, ali mnogo mu je i ostalo, poput tvrtke Crodux plin koju je iz pritvora 2010.
dokapitalizirao s osam milijuna kuna. Posjeduje i istoimenu građevinsku tvrtku koja se bavi
gradnjom poslovnih nebodera.

ENVER MORALIĆ, stotine milijuna eura

I da ništa ne radi, pe trokemijskom magnatu i najvećem hrvatskom veleposjedniku bogatstvo
bi se povećavalo zbog porasta vrijednosti nekretnina. Moralić je vlasnik dvorca Štakoro vec
blizu Sv. Ivana Zeline, Vile Račić u Cavtatu, ljetnikovca Georg u Mokošici kraj Dubrovnika,
golemog turističkog zemljišta u Kaštel Sućurcu te zemljišta u Kopru na kojem je donedavno
bila petrokemijska industrija Kemiplas. Zemljišnoj renti treba dodati i stabilnu godišnju dobit.
Na proizvodnji i prodaji poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda Kutjevo je lani ostvarilo
23,4 milijuna kuna čiste dobiti. U Kazahstanu je još vezan uz naftni biznis, na kojem je ’70ih
stekao bogatstvo.

DANKO KONČAR, milijarder

Imovinu ovog poduzetnika mnogi već godinama pokušavaju procijeniti, ali to je za novinare
gotovo nemoguće. Njegov uspon započeo je nakon propasti SSSRa, kada je nakon ulaganja u
ruske obveznice s partnerom preko noći zaradio 16 milijuna dolara. Milijarderom ga je učinila
kupovnja nekoliko rudnika kroma u Južnoafričkoj Republici. Vlasnik je nekoliko milijuna
kvadrata zemljišta u Istri, na Cresu i drugim otocima. Ne brojim svoje novce komentirao je u
emisiji ‘Nedjeljom u dva’.

BRANKO ZEC, 138 milijuna kuna

Suradnik Vlahovića. Bogatstvo mu je koncentrirano u dionice. Zec ima četiri posto
povlaštenih dionica. Dividende koje je TDR, poslije Adris grupa, godinama isplaćivala
dioničarima, Zecu su bile temelj bogatstva, koje je mudro ulagao u druge vrijednosnice i
nekretnine.
NENAD BAKIĆ, oko 100 milijuna kuna
Nazivaju ga najaktivnijim ulagačem na ovim prostorima. Krenuo je s prvim hrvatskim
portalom za zapošljavanje, Mojposao.hr, koji je prodao mađarskoj podružnici britanskog
Daily Maila i to za, nagađa se, 112 milijuna kuna. Vlasnik je dionica AD Plastike,
Petrokemije, Đure Đakovića, Valamar Adrije, Arena turista i Finvest Corpa. Ukupna
vrijednost im je oko 90 milijuna kuna, a Bakić ih naziva “Barcelona” jer ulaže samo u dionice
koje su na burzi ekvivalent istoimenog kluba u nogometnom svijetu. Prvu tvrtku stvorio je od
ušteđevine od šest tisuća maraka.

PAVO ZUBAK, više od 560 milijuna kuna

Pavo Zubak je od vlasnika automehaničarske radionice u Sesvetskom Kraljevcu postao
najmoćniji hrvatski trgovac automobila, vlasnik Auto Zubaka i PZ Auto. Obogatio se
prodajom i uvozom vozila marki Audi, Seat, Škoda i Volkswagen. Za sebe kaže da je Volkswa
genov čovjek. Kaže da je uspješan zbog posesivne odanosti poslu i obitelji. U svom vlasništvu
posjeduje ekskluzivnu jahtu od 60 milijuna kuna. „Kralj automobila” kako ga vole nazivati
nakon što je odustao od taksi biznisa odlučio se okrenuti poslovnom turizmu u Žrnovnici kod
Senja, gdje planira izgraditi hotel i marinu. Planira uložizi oko 55 milijuna kuna.

JOSIP KORDIĆ, 255 milijuna kuna

Počeo je kao zidar, a sada je vlasnik vrijednih kuća u unutrašnjosti i na obali. Njegova vila na
zagrebačkom Cmroku često se naziva najljepšim imanjem u Hrvatskoj. Vlasnik je tvrtke
Hidroco mmerce i Eurotornja koji je izgradio u Vukovarskoj ulici u Zagrebu. Izgradio je
kompleks Mercatone u Lučkom, a nastavlja kupovati zemljišta na zagrebačkoj periferiji.
Povezan je s jednom od najvećih hrvatskih privatizacijskih afera, Dubrovački vrtovi sunca.
Naime, dubrovački tajkun Pero Vićan prodao mu je oko 70.000 kvadrata zemljišta u Orašcu…
No kao vlasnika 200.000 kvadrata upisao je Kordića. On je jedini koji je priznao dug državi
dug od oko 200 milijuna kuna te se nagodio i vraća ga. Njegov sin Boris koji radi s ocem
vlasnik je privatnog aviona Beechcraft King Air 200 čija je vrijednost oko 4,5 milijuna dolara.

MILE ĆURKOVIĆ, 263 milijuna eura

Ćurković je jedini vlasnik Plodina, najveće tvrtke na riječkom području, koja je 2010.
vrijedila 260 milijuna eura. Do kraja 2012. planira imati 77 objekta. U dividendama si je
isplatio gotovo osam milijuna kuna dobiti za 2011. ostatak je zadržan u firmi. Ovaj ekonomist
rođen je u Benkovcu, karijeru je započeo kao profesor u školi. Zaposlio se kao informatičar u
Plodinama, a 1991. došao u Rijeku i postao šef poslovnice. Zbog rata i gomilanja gubitaka,
Uprava Plodina ponudila je Ćurkoviću da u zakup uzme riječko skladište za 30.000 njemačkih
maraka mjesečno. Tada sam shvatio da moram početi s privatnim biznisom pa sam odlučio u
skladištu ‘posložiti’ diskont. Prostor sam kupio poslije, na javnom natječaju, kad su Plodine
otišle u stečaj’ otkrio je jednom Ćurković.

MARIJAN FILIPOVIĆ, više od stotinu milijuna kuna

Vlasnik drvnog diva Finvesta iz Čabra u Gorskom kotaru. Najveći je prerađivač drva na
području bivše Jugoslavije, a najveće koncesije na šume ima u Hrvatskoj i BiH. Povukao se iz
posla i firmu ostavio, sinu i kćeri, no nedavno je smijenio sina jer je tvrtka bilježila gubitke.
Pokrenuo je moderni voćnjak u Cetingradu (na 18 ha posadio 52 tisuće jabuka i tisuću
trešanja). Posjeduje i hotel Njivice na Krku, koji planira prodati. Počeo karijeru izvlačeći
trupce s pomoću malih bosanskih konjića iz šuma BiH i Gorskog kotara. Da bi lakše obavljao
poslove, kupio je helikopter.
IVAN FRANOLIĆ, nekoliko stotina milijuna kuna
Zahvaljujući vrlo profitabilnom lancu riječkih tržnica čiji je vlasnik Ivan Franolić uspješno je
ulagao u hotelijerstvo i postao vlasnikom niza hotela i restorana, čija se vrijednost danas
procjenjuje na više od 50 milijuna eura. Najveća vrijednost Jadran hotela Rijeka leži u
brojnim nekretninama smještenim u centru Rijeke ili na atraktivnim pozicijama uz more. U
okviru JRHa, nalaze se hoteli Neboder i Continental koji su smješteni u samom centru, zatim
Park i Jadran, Almis u Kraljevici, Lucija u Kostreni, turističko naselje Oštro i hotelsko
apartmansko naselje Uvala Scott te brojni restorani među kojima je i Zlatna školjka kao i Vila
Marina u Kostreni. Sve nekretnine na koje se proširio Franolićev biznis njegovo su vlasništvo,
a zbog jedne od njih, Tržnice Zamet, policija je podigla prijavu protiv gradonačelnika Vojka
Obersnela. Osim što je koncesiju dao tržnici koja se nalazi na privatnom zemljištu, Obersnel
je iz gradskog proračuna u nju uložio još 801.000 kuna kroz investicije u komunalnu
infrastrukturu i gradnju platoa. Tržnice Rijeka lani su imale dobit od 12,1 milijun kuna.

MIRKO PAVIČIĆ, više od 75 milijuna kuna

Znan i kao “kralj” riječkog Korza, zakupio je najvrednije poslovne prostore u gradu i mimo
njega se navodno ti prostori ne mogu ni zakupiti. Godišnje najamninu za poslovne prostore na
Korzu plaća 4,5 milijuna kuna, a težak je najmanje deset miljuna eura. Vlasnik je stana i vile
na Pećinama (službeno u vlasništvu sina) ima i jahtu privezanu u Korčuli te mnogobrojne
poslovne prostore na riječkom Korzu.

ANTE MARAS, više od 150 milijuna kuna

Vlasnik Jadranskog Pomorskog servisa (JPSa) i poduzeća MarPlov d.o.o. Jedan je od
najuspješnijih kvarnerskih poduzetnika. JSP društvo na godinu prevozi milijun tona naftnih
derivata i ima promet od 60 milijuna kuna, posjeduje četiri tankera te ima monopol za vezanje
brodova u riječkoj luci. Uz dužobalni prijevoz derivata i lučkog teglenja i spašavanja, što su
temeljne djelatnosti društva, JSP širi se i na djelatnosti poput ribolova i plasiranja proizvoda.
Zapošljava više od stotinu ljudi s prosjekom plaće od 7,5 tisuća kuna.

JOZO KALEM, 225 milijuna kuna

Od nule je stvorio tvrtku Europetrol tešku 750 milijuna kuna. Upućeni njegovo osobno
bogatstvo procjenjuju na najmanje trideset milijuna eura. Podrijetlom je iz Bosne, iznimno
probitačan biznismen koji je prvo bogatstvo zgrnuo trgujući naftnim derivatima za vrijeme
Domovinskog rata. Kako pričaju njegovi riječki poznanici, Kalem je početkom ’90ih s obitelji
pobjegao iz rodnog sela u Republici Srpskoj u Rijeku te u partnerstvu s riječkim
Autoprometom vrlo brzo ušao u posao s prodajom derivata u Hercegovinu. No poslovne
zvjezdane trenutke doživljava 2000. kada na vlast u državi dolazi SDPova koalicija. Njegov
prijatelj Slavko Linić postaje ministar financija i šef NOa Ine. Godine 2008. većinski udjel u
Kalemovoj uspješnoj tvrtki, koja danas posjeduje 50 benzinskih postaja, preuzima slovenski
Petrol, a Slovenci lani od Kalema kupuju i preostali vlasnički udjel. Prozivalo ga se zbog
sumnjive nabave goriva za poduzeće Autocesta Rijeka Zagreb. Tu je njegov Europetrol
potukao izravne konkurente Inu i ruski Lukoil. No državna komisija upozorila je na neke
nelogičnosti u provedbi natječaja. Otprilike u isto vrijeme Kalem je osumnjičen i za
gospodarske malverzacije tijekom preuzimanja tounjskog IGMa, pri čemu je, kako tvrdi
DORH, učinjena šteta od gotovo 27 milijuna kuna. Riječki Europetrol lani je ostvario ukupan
prihod od 2,3 milijarde kuna, što je 12 posto više nego godinu prije, a dobit je iznosila 24,3
milijuna kuna. U tvrtki je zaposleno 500 ljudi.
VELJKO ŽUPAN, 139,8 milijuna kuna
Kvarnerski tajkun je prvu privatnu tvrtku za opremanje u ugostiteljstvu i hotelijerstvu
osnovao 1988. Danas se u sklopu Ugo grupe nalazi osam hotela, a Župan je jedan od pet
najvećih hrvatskih hotelijera. Između ostalih, drži šibenski kompleks Solaris i opatijske
Milenij hotele. Kompleks Solaris potpuno će se rekonstruirati, a s time se počelo prošle
godine. Rekonstrukcija svakog hotela koštat će oko 15 milijuna eura. Ugo grupa se bavi
stanogradnjom, građevinom, projektiranjem, rekonstrukcijom i opremanjem poslovnih
objekata. Posjeduju i tvrtku koja se bavi uzgojem povrća i voća te proizvodnjom električnih
aparata za kućanstvo. Posjeduje hotele s četiri zvjezdice, ali je protivnik elitnog turizma. Tvrdi
da nikada u životu nije bio na godišnjem odmoru.

ZORAN MARŽIĆ, najmanje 75 milijuna kuna

Jedan od nesumnjivo najjačih poslovnih magnata u Rijeci. Znan i kao nekadašnji Kralj
Hamburgera. Karijeru poduzetnika započeo je početkom 490ih kada je na Korzu otvorio
danas legendarni restoran brze prehrane Hambi, da bi vrlo brzo preuzeo još nekoliko lokala u
gradu. Ugostiteljstvo mu je ostalo jedna od temeljnih djelatnosti, te je danas vlasnik Zlatne
školjke u središtu grada, restorana u Tower centru, lanca brze prehrane Cityfood i
najpoznatijeg opatijskog restorana Bevanda. U građevinske vode ušao je prije 12 godina
gradnjom trgovačkog centra Štanda u Splitu. Kao prvi, koji je prije 14 godina u Rijeci uveo
koncept pametnih stanova, ušao je i u projekt izgradnje poslovnostambene zgrade na Korzu,
kao i one u Agatićevoj ulici. Završio je Pomorski fakultet u, radio kao kapetan duge plovidbe,
a ploveći je, kaže, zaradio kapital za poslove na kopnu. U ugostiteljstvo je krenuo s kapitalom
od stotinjak tisuća njemačkih maraka, a priznaje da mu je teško odrediti koliko je danas
vrijedno njegovo bogatstvo i o tome ne želi napamet spekulirati. Živi u luksuznoj vili na
elitnoj lokaciji na Pećinama, na hridima iznad samog mora.

ZVONIMIR NIŽIĆ, stotine milijuna

Nadimak mu je Grof Od Poluotoka, jer u Zadru i okolici ima velik broj poslovnih prostora.
Procjenjuje se da ima barem 20 lokala, od kojih je više od polovice u strogom središtu grada,
pa se njihova vrijednost vrlo vjerojatno mjeri milijunima eura. Bio je u nadzornom odboru
Zadranke u vrijeme njezinog stečaja, a zbog slučaja Zadranka odgovarao je i na sudu. Donator
je HDZa. Suosnivač je i suvlasnik tvrtke Vox zajedno s Renom Sinovčićem.

ZDENKO ZRILIĆ, 400 milijuna kuna

Najmoćniji i sigurno najbogatiji zadarski biznismen. Dugogodišnji savjetnik Hypo Alpe Adria
Banke u Hrvatskoj vezuje se uz brojne građevinske i turističke projekte. Prema najgrubljim
procjenama boljih poznavatelja Zrilićeva biznisa, njegova imovina iznosi 400 milijuna kuna.
Zadnji veliki projekt, gradnja luksuznih vila na Punta Skali u Petrčani ma pokraj Zadra tvrtku
P.S. Immo stajala je 30 milijuna eura. Prije dvije godine, kada je predstavljen projekt, Zrilić je
bio predsjednik uprave spomenute tvrtke dok se sada spominje kao član uprave. Prije nešto
više od godinu dana zastupao je skupinu investitora gradnje poslovnoga tornja na križanju
Savske i Vukovarske u Zagrebu. Zrilićevo ime u javnosti se najviše dovodi u vezu s hotelima
Falkensteiner i gradnjom njihova hotela ladera u Petrčanima. Prije pola godine austrijski
vlasnici Zriliću su zahvaljivali na angažmanu pri gradnji resorta i samoga hotela. Spominje ga
se uz najveći zadarski trgovački centar Supernova, tvornicu vode Santa, tvrtke Maraska,
Velux, Tehno i Nautilus. Navodno je i vlasnik brojnih građevinskih zemljišta na atraktivnim
lokacijama.
IVAN ERGOVIĆ, 200 milijuna kuna
Posljednjih godina najveći slavonski industrijalac u području proizvodnje građevinskog
materijala. Vlasnik je Nexe Grupe iz Našica, koncerna s 23 tvrtke. Većinu tvrtki preuzeo je u
velikoj ekspanziji prije šest godina kada je namjeravao uzeti prevlast u proizvodnji
građevinskog repromaterijala na području cijele bivše države. Ergović je karijeru započeo u
tvornici cementa Našice na čije čelo je došao 1990. kada je bila na rubu bankrota. Uz pomoć
kredita 1996. uspio se ubaciti u privatizaciju Našicecementa odmah na početku pa je kupovao
dionice od radnika. Nakon par godina stekao je većinski paket i zasjeo na mjesto vlasnika te
firmu preimenovao u Nexe Grupu. Tada je poslovao s milijardu kuna dobiti godišnje. Čak je
hobi vinarstvo, pretvorio u posao kada je kupio vinariju u Feričancima. U ‘zlatno doba’ Nexe
Grupe ostvarivao je oko 130 milijuna kuna dobiti godišnje i svake godine to povećavao za
dodanjih 30tak milijuna.

MARKO PIPUNIĆ, 300 milijuna kuna

Vlasnik koncerna Žito d.o.o. poznatiji je zapravo kao slavonski “kralj žita”. Doselio je 1990.
iz Bosanske Posavine. Tada se počeo baviti trgovinom sjemenskih kultura i stočne hrane. Žito
je osnovao 1992. kao tvrtku koja se bavi ratarskim kulturama i repromaterijalom za
poljoprivredu. Kada je počeo s radom imao je dva zaposlena i kapital od 50.000 eura, a
godišnji prihod od oko pola milijuna eura. Dvadeset godina poslije Žito zapošljava 450
radnika, ima imovinu od 205 milijuna eura i prihod od 180 milijuna eura. Godinama je
pažljivo gradio svoje carstvo otkupljujući propale firme i silose. Pod njegovom “kapom” su i
PPK Valpovo te PPP Orahovica, sedam velikih farmi, osam silosa i mlinova.Prije dvije godine
ušao je u vlasničku strukturu Kandita kako bi ga spasio od propadanja. Ima modernu vilu u
širem centru Osijeka, vilu u Primoštenu, a kupio je i renovirao dvorac u Čepinu gdje je
izgradio teniske terene i prostorije za neformalna druženja partnerima. Također je i vlasnik
velike poslovne zgrade u centru Osijeka na čijem vrhu ima E Rejuvenation centar, koji je
namijenio radnicima za opuštanje i masaže.

BRANKO OSTOVIĆ, 100 milijuna kuna

Vjerojatno najpoznatiji europski kolekcionar luksuznih i rijetkih automobila. lako mu šeici
nude basnoslovne svote, ne pada mu ih napamet prodati. U svojim ustakljenim, grijanim i
specijalno čuvanim garažama u Osijeku ima oko 35 automobila od kojih samo Rolls Royce
Phantom, Ferrari 612 Scaglietti, Alfa Romeo 8C Competizione i Aston Martin DB9vrijede 1,5
milijuna eura. Svoju je kolekciju počeo skupljati 2000., a strast za automobilima ima još od
djetinjstva kada se utrkivao. Otac mu je bio imućniji poduzetnik pa mu ih je mogao priuštiti.
Radio je kao bankar dok, krajem ’90tih nije osnovao svoju Sonic Banku koju je njegova
obitelj držala sa 80 posto vlasništva. Bio je i vlasnik tvrtke lnfole asing, a godinu dana bio je i
član NO Kaptol banke. U vremenu kada je njegova banka imala brojne poslovnice i
ostvarivala veliku dobit Ostović ju je 2003. prodao talijanskoj Banco Popolare di Verona za
30 milijuna eura.

ZLATKO RAVLIĆ, 150 milijuna kuna

Bogatstvo je stekao mukotrpnim i dugogodišnjim radom te pametnim ulaganjima. Krenuo je
od nule, 1960., kada je njegova obitelj, izvorno osječka, otvorila u širem centru grada
ugostiteljski objekat nazvan Plavi podrum. Tu su nudili hranu pripremljenu po starim
obiteljskim recepturama, ali su veoma brzo postali poznati po janjetini s ražnja. Tradiciju
vođena restorana roditelj Ravlić prepustili su sinu Zlatku koji je 1993. proširio poslovanje i
uložio u prvu mesnicu. Danas tvrtka Ravlić ima 16 mesnica i 10 milijuna eura vrijednu
najmoderniju klaonicu. Osim što rade za sebe, obavljaju i uslužno klanje stoke za velike
mesne industrije. 2005. imao je 90 radnika, a 2011. ima 200. Proteklu godinu zaključio je s 90
milijuna kuna prihoda i najavio izgradnju novog pogona, projekt vrijedan pet milijuna eura.
Ravlić ima i tvrtku Agro Ravlić koja se bavi uzgojem žitarica i drugih usjeva te uzgojem
stoke. Proizvodi kvalitetne i nagrađivane Ravlić kobasice. Ravlićeva strast je uzgoj pasa pa je
trenutno vlasnik njemačkog ovčara Tysona koji je prvak svijeta, a vrijedi 980 tisuća eura.

MATO ŠKOJO, više od 300 milijuna kuna

Najmlađi je slavonski bogataš koji je( velikim poslovnim uspjesima, veoma rano pokazao da
je veliki i ozbiljan menadžer. Vlasnik je Škojo Grupe u čijem je sastavu Hotel Osijek sa 4
zvjezdice, Automobili Škojo koji su zastupnici za Mercedes, Chrysler i Jeep, Pekama Kruna,
Retfala Nova, naselje od 20 urbanih vila s 160 stanova, Mlinar te Unibox tvrtka za motorna
vozila. Škojo je Osječanin koji je za vrijeme rata trgovao pelenama koje je tada bilo teško
nabaviti. Osnovao je firmu Alastor. Tada je bio jedini zaposleni i imao 25 godina. Nakon toga
Alastor je krenuo u ekspanziju. Otvarala se jedna po jedna prodavaonica i postali su lanac
modernih prodavaonica. Promet je rastao kontinuirano i u vrijeme kada je odlučio prodati
Alastor, 2002., dobit je bila 900 milijuna kuna. Bili su najjači u državi, a odlučio ih je kupiti
Todorič koji je tada razvijao Konzum. Konzum do kupnje Alastora nije imao niti jednu
trgovinu u Slavoniji iŠkojo je donio mudru odluku o prodaji onda kada je bilo izvjesno da će
Konzum možda potući Alastor. Iznos za koji je Škojo prodao Alastor je ostao tajna, ali njegov
život tada je posao kao američki san usred Balkana. Na iznenađenje svih, okrenuo se
hotelijerstvu i 2002. za osam milijuna eura kupio je i restaurirao Hotel Osijek. Tri godine
poslije osnovao je Pekarne Kruna, a odmah pokrenuo i izgradnju urbanih vila vrijednih 15
milijuna eura. Od Agrokora je 2009. kupio većinski udjel križevačke pekarske industrije
Mlinar za 150 milijuna kuna. Uložio je 35 milijuna kuna u modernizaciju, otvorio oko 150
novih pekarnica u Hrvatskoj i zaposlio nekoliko tisuća ljudi. S užitkom vozi svoj Aston
Martin DB9 vrijedan 260 tisuća eura.

ŽELJKO BILOŠ, 600 milijuna kuna

Izgradnjom 80 milijuna eura vrijedne Portanove, najvećeg trgovačkog centra u istočnoj
Slavoniji, slavonski tajkun Željko Biloš izašao je iz dugogodišnje gospodarske sjene i otkrio
kako je unazad 20-ak godina, najbogatiji istočnoslavonski poduzetnik. Njegove tvrtke ‘teške’
su oko 600 milijuna kuna, a svoje je carstvo dugo godina gradio poslujući sa željezom i
rudama s bogatim ruskim partnerima zbog čega je i nazvan “hrvatskim kraljem željeza”. Šira
je javnost za njega čula tek ovih dana, kada mu se ime spominjalo u takozvanoj aferi
Watergate, oko navodnog prisluškivanja šefa obavještajne službe. Karijeru poduzetnika
započeo je 1990. kada je preuzeo osječku uvozničku tvrtku Exportimport te osnovao Osimpex
s kapitalom od šest milijuna kuna. Brzo je stekao bogatstvo uvozom i prodajom željeznih
legura te i danas ima razgranato poslovanje u Hrvatskoj, Srbiji i Ukrajini. Nekoliko godina
poslije kupio je Đuro Đaković pogon za varene posude, potom i Lifam iz Stare Pazove, a
osnovao je i Feroimpex u Vukovaru.

TOMISLAV MAMIĆ, stotine milijuna kuna

Vlasnik Tommya, Tomislav Mamić preuzima Kerumove dućane. Voli| luksuzne automobile,
jahte Tommy je preuzimanjem dijela Kerumovih dućana proširio trgovački lanac i u Dalmaciji
postao ozbiljna konkurencija Studencu Joze Milavića. Tommy i Kerum imaju dosta dodirnih
točaka kako poslovnih tako i u ljubavi prema jahtama i dobrim autima. U Split je doselio prije
35 godina i tu je završio strojarski fakultet. Baš kao i Kerum, prvi je dućan otvorio u garaži
roditeljske kuće u Kaštel Gomilici, nakon kojeg je uslijedilo skladište veleprodaje. Poznata je
i anegdota s početka 90ih kada je Romkinja njegovoj supruzi prorekla da će Tommy postati
jedan od vodećih trgovaca u Hrvatskoj. Osnovao je i Tommy nekretnine d.o.o. te već
desetljeće čeka prena mjenu zemljišta u Marini kod Trogira, gdje planira graditi turističko
naselje.

JOSIP MILAVIĆ, 600 milijuna kuna

Rođen je u Smolonjama, selu u Omiškom zaleđu. Biznisom se počeo baviti još 1974. Kao
mladić trgovao je voćem i povrćem po Dalmatinskoj zagori i Hercegovini, a prvi pravi kapital
zaradio je prije rata trgujući proizvodima slovenske tvrtke Kolinska u BiH. Nakon rata otvorio
je tvrtku Studenac koja danas ima 230 trgovina i oko 1800 zaposlenih, a lani je neto dobit
tvrtke bila veća od 40 milijuna kuna. Ima dva hotela, jahtu, te nekoliko luksuznih auta.
Vlasnik je i 7.500 kvadrata u splitskom kvartu Mertojak, a ima i puno zemlje u samom
Omišu. Živi u obiteljskoj kući u Omišu, a najveći hobi mu je igranje balota.

JUROSLAV BULJUBAŠIĆ (52), 300 milijuna kuna

Osnivač i suvlasnik nekoliko splitskih tvrtki. Počeo je s tvrtkom SEM, a nakon toga osnovao
je tvrtke koje su se bavile turizmom, brodarstvom, medijima i bankarstvom. Prije nekoliko
godina u nekim je tvrtkama prodao udjele te dio sredstava uložio na burzi. Prije nekoliko
godina šokirao je javnost najavivši put u svemir za koji je bio spreman platiti 200.000 dolara
od čega je kasnije odustao. Za boravak na jahti koju iznajmljuje uzima 110.000 eura tjedno.

JAKO ANDABAK (63), 500 milijuna kuna

Rođen je u Livnu, a u Zagreb se doselio kao srednjoškolac te završio i Elektrotehnički
fakultet. Krajem osamdesetih prodavao je osiguranja za jednu austrijsku tvrtku, bio izuzetno
uspješan i stvorio prvi veliki kapital. Kasnije je osnovao vlastitu osiguravateljsku tvrtku Sunce
osiguranje, te lanac poliklinika Sunce, a posljednjih nekoliko godina bavi se turizmom. Prije
nekoliko godina prodao je za 155 milijuna eura dio svog turističkog portfelja, a sada je
suvlasnik tvrtke Bluesun koja u svom sastavu ima 14 hotela. Nedavno je otvorio i farmu
Sunčane livade u Malom Grdevcu gdje proizvodi ekološki uzgojeno meso, a ima i ranč Goj na
Braču gdje proizvodi vino. Vlasnik je 5,22 posto dionica Hajduka koje je platio 14 milijuna
kuna.

BRANKO ROGLIĆ, više od milijarde kuna

Vlasnik je 14 tvrtki koje posluju diljem Europe, ostvaruju godišnji prihod veći od milijardu
eura te zapošljava više od dvije i pol tisuće ljudi. Roglić je vlasnik Orbica, najveće distri
buterske tvrtke u regiji, koja između ostalog na tržište plasira Marlboro, Milku i ostale
prestižne brendove. Vlasnik je i dvaju hotela te petnaestak vila, to jest starih dalmatinskih
kuća koje je obnovio. Nedavno je u Sinju pokazao obnovljenu kuću Mike Tripala koju je prije
pet godina za 500 tisuća eura kupio od članova obitelji Tripalo. Posjeduje i čarter tvrtku s
flotom od 30 brodova, a ulaže u maslinarstvo i vinarstvo. Roglić je bio savjetnik za
gospodarstvo predsjednika Mesića. Poslovni uzlet započeo je kupnjom tvornice Croatia
baterije, te je investiranjem postupno širio djelokrug rada i svoje bogatsvo. Jahte iz svoje flote
ne koristi. Najveći mu je užitak otići u ribolov.

JOSIP STOJANOVIĆ, 700 milijuna kuna

Uz Čovića, na šibenskom području je bez premca u bogatstvu i Drnišanin Josip Stojanović
Jolly. Krajem ’80ih držao je diskoteku Amadeus na Miljevcima kraj Drniša, a sa stvaranjem
trgovačkog lanca Jolly počeo je 1989. s malom trgovinom od 40ak kvadrata u Drnišu. U ratu
je prognan iz Drniša, a nakon 1,5 godinu provedenih u odori HVa otvorio je dućan kraj
bolnice u Šibeniku, nakon čega počinje njegov poslovni uzlet. Jolly JBS imao 11 je
trgovačkih centara, da bi prije tri godine većinu dućana rasprodao ili dao u najam, te se
okrenuo turizmu. U Šibeniku ima robnu kuću City Life, a u Vodicama hotelski kompleks.
Vlasnik i ženskog košarkaškog kluba Jolly JBS. Ima jahtu od 30ak metara i kolekciju skupih
sportskih automobila, među kojima je i prestižni sportski coupe McLaren Mercedes SLR.

ANTUN PRESEČKI, 500 milijuna kuna

Novac je počeo zarađivati nakon što je u doba privatizacije preuzeo Zagor jetrans, tad
najpoznatiju autobusnu prijevozničku tvrtku u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. U današnjoj
Presečki grupi radi cijela obitelj. Godinama je, blizak HDZu, Presečki dobivao sve natječaje i
koncesije te imao apsolutni monopol u Zagorju, pa je posao počeo širiti i u druge dijelove
Hrvatske, sve do mora. Zarađeni novac ulagao je u razvoj tvrtke i izgradnju nekretnina. Osim
autobusa, njih oko 150, Presečki je suvlasnik tri autobusna kolodvora. Ima i turističku
agenciju, dvije stanice za tehnički pregled vozila, generalni je zastupnik tvrtke Ana dolu Isuzu
za Hrvatsku i Sloveniju, sedam špediterskih poslovnica, dvije pekare te apartmane na Krku.
Ljubitelj je i kolekcionar oldtimera i skupocjenih auta osim vlastite kuće za odmor na moru te
one u Krapini, ima i vikendicu u Zagorju, a sagradio je i vrijedne kuće sinu i kćeri.
Procjenjuje se da privatna imovina njegove obitelji te nekretnine tvrtki vrijede 500 milijuna
kuna.

DRAGUTIN DRK, 151 milijun kuna

Drk je u Vindiji, koja je tad imala 20ak zaposlenika, počeo raditi odmah po završetku
mljekarske škole 1961. godine, a već tri godine kasnije postao je direktor. Vindija je
privatizirana 1993. godine i, za razliku od većine privatiziranih poduzeća, tvrtka bilježi rast i
uspjeh te je sustavu Vindije danas zaposleno oko 4000 ljudi. Ukupna imovina Vindije vrijedna
je 790 milijuna kuna, a Drk je 95postotni vlasnik. Živi u vili u centru Varaždina. Ljetuje u
kući na Krku. Također, prije 10 godina kupio je Leitnerov dvorac u Jalkovcu kraj Varaždina.

RUDOLF KIŠIĆEK, 100 milijuna kuna

Vlasnik je tvrtki TP Varaždin i Kitro. Trgovačko poduzeće Varaždin Kišićek je osnovao 1990.,
a svoj uspon počeo je jednim maloprodajnim mjestom. Danas je njegova tvrtka jedan od
najvećih trgovačkih lanaca u Varaždinskoj, ali i Međimurskoj te Koprivničkokriževačkoj
županiji. U te tri županije ima više od 70 prodavaonica i sedam velikih Kitro centara.
Vrijednost imovine Kišićekovih tvrtki je viša od 90 milijuna kuna.

DAVOR PATAFTA, milijarda kuna

Jedan je od najbogatijih poduzetnika u sjevernoj Hrvatskoj. Ne voli publicitet, a da ga se ne
tereti da je s bivšim varaždinskim gradonačelnikom Čehokom oštetio Grad za oko 40 milijuna
kuna, vjerojatno bi i danas uspio ostati pritajen. Nakon srednjoškolskog obrazovanja za fito
farmaceuta Patafta je krenuo u biznis s ocem Zdenkom, dugogodišnjim direktorom Schiedela
Hrvatska. Zajedno su osnovali tvrtku Patting, koja proizvodi motorna ulja i industrijska
maziva, a danas je vrijednost imovine te tvrtke 130 milijuna kuna. Danas Pataftino carstvo
čini desetak tvrtki. Vlasnik je sedam posto dionica ACI ja čiji kapital iznosi 420 milijuna
kuna. Kupio je i Prisligu Strunac na Žutu površine oko 400.000 kvadrata i ruševno
odmaralište pored marine u Biogradu na Moru.

DAVOR LUKŠIĆ, obitelj ima 900 milijuna eura

Davor Lukšić (30) je, bez sumnje, najbogatiji Hrvat na svijetu i unuk pokojnog Andronica
Lukšića, bogatog Čileanca hrvatskog podrijetla. Davor je prošle godine preuzeo obiteljski
posao Lukšić gupe u Hrvatskoj. Često boravi u Zagrebu, ali hrvatski jezik gotovo i ne govori.
Nakon završenih studija radio je u New Yorku i Londonu. Vrijednost nekretnina i posla
Grupacije Lukšić procjenjuje se na oko 900 milijuna eura. Njegov djed je bio medu prvim
ulagačima u Hrvatskoj i to u turizam pa je kupio dubrovački hotele Argentina u sklopu kojeg
je Vila Šeherzada, cavtatski Croatia, porečki Plava Laguna te turističku agenciju Atlas koju je
kasnije prodao. Kupio je i Karlovačku pivovaru koju je prodao Heinekenu. Lani je Lukšić
grupa kupila hotele tvrtke Jadranskih luksuzni hoteli u Dubrovniku i Riječ, nekadašnje
vlasništvo Gorana Štroka i to Excelsior, ‘Dubrovnik Palace’, Belevue, Kompas i Bonavia.
Tako je Lukšić grupa postala druga najveća hrvatska turističku tvrtka s ukupno oko 25 tisuća
ležajeva kojom upravlja mladi biznismen Davor Lukšić. Osim toga, posjeduju poslovne
prostore diljem primorja te dubrovačku žičaru koja goste prevozi na Srd. Sada planira kupiti
Hotele Maestral, posljednje neprivatizirane u Dubrovniku.

ŽELJKO OREŠKOVIĆ MACOLA, više od 100 milijuna kuna

Jedan je od naših najbogatijih i najživopisnijih poduzetnika, “kralj autobusnog ugostiteljstva”.
Nakon 17 godina bavljenja ugostiteljstvo upustio se i u milijunski posao proizvodnje drvenih
kuća. U samo pet dana Macolini radnici sagrade drvenu kuću, no ništa ne bi bilo moguće bez
pola milijuna eura vrijednog stroja, robota CNC vrijednog pola milijuna eura. Od početka je u
posao uložio osam milijuna eura. Ulaganje je njegov način za borbu protiv krize, lako je u
nekoliko navrata jasno naglasio kako neće biti bogat čovjek dok ne isplati sve kredite, njegova
imovina i poslovi sigurno su vredniji od 100 milijuna kuna. LJ::portal | 24express
TOP LISTA MILIJUNAŠA 2006.

50 najbogatijih Hrvata
Članak je objavljen u tiskanom izdanju Nacionala broj 540, 2006-03-20

Autor: Nacionalov istraživački tim

Nacional šestu godinu zaredom donosi procjenu vrijednosti imetka najbogatijih

hrvatskih sportaša, biznismena, ali i njihovih bivših supruga

Ivica Todorić, vlasnik Agrokora, ponovno je na čelu liste najbogatijih Hrvata,

koju Nacional sastavlja već šestu godinu zaredom, po uzoru na časopis Forbes. Na
drugom je mjestu pertokemijski magnat i vlasnik Kutjeva Enver Moralić, dok je treći
Ante Vlahović, predsjednik Uprave i najveći pojedinačni dioničar rovinjske Adris
grupe. Kao i prijašnjih godina, Nacionalova analiza pokazala je da imutak najbogatijih
ljudi ne ovisi o rastu hrvatskog gospodarstva, koje je u prošloj godini imalo skroman
rast od oko 4 posto. Ukupna vrijednost imovine 50 najbogatijih hrvatskih tajkuna u
posljednjih je godinu dana dosegnula gotovo 3,5 milijardi eura i veća je za oko 20
posto nego lani. Rast vrijednosti imovine hrvatskih tajkuna djelomice se temelji na
dobrim poslovnim rezultatima koje su ostvarile njihove kompanije. Međutim, velike
prinose mogu zahvaliti ponajprije porastu cijena vrijednosnica na hrvatskim i
svjetskim burzama. Osim toga, ovogodišnja Nacionalova analiza pokazala je da se u
Hrvatskoj još uvijek isplati ulagati u nekretnine, premda stručnjaci upozoravaju da su
njihove cijene prenapuhane. Upravo su to bila četiri glavna kriterija za procijenu
bogatstva najimoćnijih Hrvata - polovni rezultat, tržišna vrijednost tvrtke iskazana
kroz cijenu dionica na burzi ili financijske ponude potencijalnih kupaca, porast
burzovnih indeksa i stanje na tržištu nekretnina.
Iako u Hrvatskoj proizvodnja još uvijek nije među najisplativijim djelatnostima, među
prvih deset najvećih milijunaša čak su šestorica svoj imutak stekli na kompanijama
koje se bave nekim oblikom proizvodnje.
Najveći gubitnik na ovogodišnjoj listi je Luka Rajić, vlasnik mljekarske industrije Lura.
Uz krizu u mljekarskoj industriji, Rajića je pogodila i bračna kriza koja ga je, prema
neslužbenim procjenama, stajala 40 milijuna eura. Za taj iznos bogatija je njegova
bivša supruga Borna Rajić, ujedno i prva žena koja samostalno, bez bračnog
partnera, kotira na Nacionalovoj listi milijunaša.

1. Ivica Todorić - 420 milijuna eura

Sve bogatstvo ima u koncernu Agrokor, najsnažnijoj privatnoj korporaciji u Hrvatskoj.

Iako nije biznismen koji izvlači novac iz vlastite kompanije i povećava ga drugdje, što
bi mu u prošloj godini donijelo siguran prinos od 20 posto, Todorićevo se bogatstvo
danas procjenjuje većim za barem 50 milijuna eura na osnovi ponuda koje ima za
prodaju Agrokora (vrijednost 1,2 milijardi eura bez obveza). Poslovanje je donijelo
dobre rezultate. Potrošio je dosta novca na restrukturiranje PIK Vrbovca i Belja, ali je
povećao tržišni udio u maloprodaji i imao sjajne rezultate s tvrtkama u sklopuu
Agrokora. Prema Todorićevim riječima, Agrokor je lani imao 20 posto bolje poslovne
rezultate nego godinu prije. Ukupni prihodi iznosili su 13 milijardi kuna. Ali stišću
dugovi, zbog čega mu je smanjen kreditni rejting. Agrokoru 2007. na naplatu
dospijevaju 210 milijuna eura vrijedne obveznice a prošle godine dugoročni dugovi
narasli su na 2,5 milijarde kuna. Ali posljednjih mjeseci Todorić prilagođava bilancu
stopi rasta pa je uspio povećati vrijednost Agrokora. Najveći potez - snažni razvoj
trgovine u cijeloj regiji.

2. Enver Moralić - 340 milijuna eura

Povećao bogatstvo u odnosu na prošlu godinu za 90 milijuna eura. Od dijela
zarađenog petrokemijskim biznisom u Njemačkoj i Rusiji posljednje dvije godine
stvara agrobiznis u Hrvatskoj. Vlasnik je PPK Kutjevo sa 7500 ha zemlje, koje mu je
počelo donositi profit, gospodarskog dobra Božjakovina, dvorca Štakorovec blizu Sv.
Ivana Zeline, Vile Račić u Cavtatu i golemog turističkog zemljišta u Kaštel Sućurcu
kraj Splita. Nedavno je kupio i dvorac u Mokošici kraj Dubrovnika, uz samu obalu, koji
Dubrovčani zovu Georg. Kako sam kaže, prošla mu je godina bila vrlo uspješna, što
mu je povećalo vrijednost imovine diljem Europe. Tvornicu Kemiplas iz Kopra planira
preseliti u Mađarsku, gdje već ima tvornicu iz petrokemijske branše, a atraktivno
zemljište prodati. Sada u Kazahstanu kupuje naftna polja i planira graditi proizvodno
postrojenje. Nešto imovine u Rusiji održava na dosegnutoj razini. Velike planove ima
u Ukrajini, gdje posjeduje tvornicu kemikalija koju širi. S grupom prijatelja u Ukrajini
uložio je u 14.000 ha vinograda i 40.000 ha zemlje. Taj agronom ne ulaže u
poljoprivredu i turizam radi velike zarade, nego, kako sam kaže, zbog ljubavi prema
zemlji i ostvarenja dječačkog sna. Ali to mu ne ugrožava imutak dok god rastu cijene
nekretnina i prinosi na zapadnim tržištima kapitala. Na ruku mu je išla i
prošlogodišnja konjunktura u petrokemjskoj industriji.

3. Ante Vlahović - 330 milijuna eura

4. Dubravko Grgić - 150 milijuna eura

Nagla ekspanzija u svim segmentima financijskog biznisa, koji je u porastu i u

Hrvatskoj i u svijetu, Grgiću je lani donjela zaradu od 40 milijuna eura. Sudeći po
poslovnim rezultatima koncerna Agram (ukupni prihod 2,7 milijardi a vrijednost 3
milijarde kuna), u kojem ima oko četvrtine vlasništva, Grgićevo poslovno carstvo
vrijedno je najmanje 450 milijuna eura. Prema njegovu priznanju, privatna imovina
vrijedi mu 10 milijuna eura. U nju spadaju kuća i poslovni prostori u Hercegovini,
kuće u Brelima i na Tuškancu u Zagrebu te veliki stan u Importanne Galleriji. Grgić je
ostvario najavu širenja biznisa na bankarstvo - od Todorića je kupio Kreditnu banku, u
fazi je pruzimanja Nava banke, a na meti mu je još nekoliko manjih banaka. Početna
bankarska aktiva procjenjuje se na 2,5 do 3 milijarde kuna. Lani je stabilizirao svoj
osiguravajući koncern koji je proširio brojnim akvizicijama i povećao premijski prihod
za više od 15 posto. Stalno povećava tržišni udio koji sada iznosi 24 posto i lider je u
autoosiguranjima. Lani je imao bruto profit od 234,5 milijuna kuna. Širenjem na
leasing i bankarstvo stvorio je najsnažniju privatnu financijsku instituciju u Hrvatskoj
sa stabilnim rastom i dinamičnim investicijama, od kojih je najveća gradnja Eurodoma
u Osijeku. Najveći bum Grgićeva poslovanja očekuje se ove godine kad se otvori
lanac poliklinika vezanih uz njegovo zdrastveno osiguranje. Sljedeće godine
očekivani rast prihoda od 20 posto.

5. Luka Rajić - 145 milijuna eura

Dio bogatstva izgubio je zbog razloga koji nemaju veze s biznisom - rastao se od
supruge Borne s kojom je podijelio imutak. Kako je Luru stekao prije braka, ona
ostaje u njegovim rukama, a s bivšom suprugom morat će podijeliti nekretnine - vilu
Okrugljak vrijednu 5 milijuna eura, 250 m2 stana u Bakačevoj u središtu Zagrebu,
kuriju u Samoboru vrijedna 7 milijuna eura, stan u Ženevi i još nekoliko stanova u
europskim gradovima. Vrijednost Lure u posljednjih se deset godina nije bitno
povećavala, ali Rajić je iz tvrtke izvukao novac kroz dividende. Prema neslužbenim
izvorima, restrukturiranje Lure prilagodio je uvjetima koje je diktirala bračna kriza pa
će Borni Rajić pripasti i dobar dio Rajićeve gotovine. U samo godinu dana promijenio
je dva glavna operativca, prodao tvornicu keksa Karolina koju je kupio samo dvije
godine prije te se odlučio riješiti dijela Lure koji ima licencu na Pepsi-Colu. Lura je za
prošlu godinu prikazala dobit od 158,8 milijuna kn, što je čak 122,5 milijuna viša nego
godinu prije. Ali taj porast teško se može pribrojiti dosadašnjem Rajićevu bogatstvu
jer je ostvaren uglavnom prodajom Karoline i tvrtke u Livnu te još neke imovine. Iako
je na burzi izlistan mali broj dionica Lure, njihova cijena mogla bi biti okvirni
pokazatelj vrijednosti Rajićeve kompanije i većeg dijela njegova bogatstva. U veljači
je cijena dionice Rajićeve kompanije bila 420 kn, što znači da je tržišna vrijednost
Lure 1,26 milijardi kn ili 170 milijuna eura.

6. Plinio Cuccurin - 94 milijuna eura

Donedavnom čelnom čovjeku TDR-a i drugom najvećem pojedinačnom dioničaru

Adris grupe bogatstvo je poraslo za deset posto, zahvaljujući lukavom ulaganju
novca zarađenog na dividendi. Cuccurin bi bio i bogatiji da nije bilo pada vrijednosti
dionice Adrisa prošle godine zbog toga što od prodaje TDR-a Philip Morrisu neće biti
ništa. Adris je igubio i Marlboro, a Cuccurin čelno mjesto u TDR-u. Cuccurin u Adrisu
ima 7,5 posto vlasničkih i 12,5 posto upravljačkih dionica.

7. Žarko Kraljević - 92 milijuna eura

Od sredine prošle godine većinski vlasnik Diners Cluba Adriatic svake će godine biti
bogatiji za najmanje milijun eura. Sredinom prošle godine 38 posto svojih dionica
pretvorio je u povlaštene dionice bez prava glasa, ali sa zajamčenom godišnjom
dividendom 28 eura po dionici. Nagađalo se da je zbog toga izgubio kontrolu u
Dinersu i da je najveći dioničar s pravom glasa Diners Cluba Adriatic postao
Slovenac Tomaž Lovše. Ali to nije bila istina, jer centrala Dinersa u SAD-u nije
odobrila Lovšeu preuzimanje dionica. Takvim raspletom Kraljević je zadržao kontrolu
i bit će na čelu vodeće hrvatske kartičarske kuće bar do 2012. dok mu traje ugovor.

8. Pavo Zubak - 90 milijuna eura

Stalni razvoj i stabilan rast. Imutak stečen uvozom i prodajom vozila marki Audi, Seat,
Škoda i Volkswagen, Zubak oplođuje iz godine u godinu tržišnom ekspanzijom. Lani
je otvorio prodajne centre u Puli, Slavonskom Brodu i Požegi te uspostavio suradnju
s nizom institucija i kompanija, među kojima su T-HT, Vindija, Podravka i Coca-Cola.
No prodaja marki vozila čiji je Zubak zastupnik lani je stagnirala. Odustao je od
širenja na turizam i prodao hotel Kristal u Umagu.

9. Vjekoslav Gucić - 80 milijuna eura

Vlasnik Getroa, po snazi drugog trgovačkog lanca u Hrvatskoj, uporno odbija prodati
svoje poslovno carstvo koje je godinama na udaru stranih trgovaca. Posljednji je
odbijen slovenski Mercator, koji bi preko Getroa u Hrvatskoj, uz Todorićev Konzum,
zauzeo vodeću maloprodajnu poziciju. Gucić je lani otvorio niz trgovačkih centara, a
najava širenja novog diskontnog lanca Getro Family (do 1200 m2) nije se navodno
pokazala uspješnom. Dosad je otvoreno šest od predviđenih 30 dućana. Po svemu
sudeći, na tome će i ostati.
10. Ivan Ergović - 79 milijuna eura

Predsjednik i većinski vlasnik Nexe grupe iz Našica, u sklopu koje posluje nekoliko
tvrtki za proizvodnju građevinskog materijala, lani je nastavio širiti poslovno carstvo
na Balkanu. Preko svoje sarajevske tvrtke vratio se na bliskoistočno i sjevernoafričko
tržište gradnje cesta, a aktivnije se počeo baviti i stanogradnjom u Slavoniji i
Primorju. Revitalizirao je golem komad zemlje u rodnim Feričancima, gdje sada ima
vinograde i suvremenu proizvodnju vina. Njegova je grupacija lani ostvarila zaradu
od 180 milijuna kuna (24,6 milijuna eura), što je 15 posto više nego godinu prije.

11. Branko Zec - 77 milijuna eura

Glavnom kontroloru financija Adris grupe veći dio financijske imovine su dionice
kompanije u kojoj radi. Unatoč trenutačnom smanjenju vrijednosti Adrisa zbog
gubitka licence za Marlboro i propalog dogovora s Philip Morrisom, nedavno
otvaranje pregovora s drugim globalnim duhanskim divom BAT-om o prodaji TDR-a
Adrisu vraća položaj na tržištu. Zec ima 4 posto vlasničkih prava, kao i bračni par
Pokrajac, oboje zaposleni u Adris grupi. Peti po redu najveći pojedinačni dioničari su
supruga i kćeri pokojnog direktora TDR-a Cerina, koje imaju 2,5 posto dionica.

12. Dragutin Drk - 70 milijuna eura

Vlasnik Vindije iz Varaždina suočen je s gubitkom u peradarskoj industriji. Iako je

ublažio negativne efekte straha od ptičje gripe, čime je od većih gubitaka spasio
druge proizvođače mesa peradi, ta bolest umanjila je vrijednost dijela njegova
poslovnog carstva. Ali porastom vrijednosti ostale imovine i novim proizvodima
(Gavelino) kompenzirao je gubitak.

13. Anđelko Leko - 69 milijun eura

Neumornom 70-godišnjaku, suvlasniku i direktoru hotelijerskog poduzeća HUP

Zagreb, bogatstvo su vrijedne nekretnine i elitni zagrebački hoteli Westin, Sheraton,
Panorama, Jadran i International, čija je vrijednost porasla zbog preuređenja i
podizanja kategorije te gradnje Business Centera International u suradnji s Darkom
Ostojom. Rast cijena nekretnina i preuzimanje dubrovačkih hotela Mlini i Srebreno, te
nova vrijednost koju su preuređenjem dobili njegovi hoteli, donijelo je Leki povećanje
imutka od 9 milijuna eura u prošloj godini. Vrlo oprezan u poslovanju.

14. Toni Kukoč - 66 milijuna eura

Najbogatiji hrvatski sportaš i košarkaš kluba Milwaukee Bucks iz NBA potpisao je još
jedan jednogodišnji ugovor vrijedan 3 milijuna dolara. Oduzme li se porez od 30
posto, Kukoč je ove godine bogatiji za 1,7 milijuna eura. Tomu treba dodati i prinos
na uloženu imovinu koji je ostvario zahvaljujući kvalitetnim savjetnicima.

15. Vlado Čović - 62 milijuna eura

Šibenski poduzetnik, suvlasnik Zagrebmontaže, u sklopu koje posluje devet tvrtki, u

vlasništvu ima tvornicu teških kamionskih prikolica u poslovno-industrijskoj zoni Podi
kod Šibenika, trgovački centar Dalmare u Šibeniku u koji je investirao 17 milijuna
eura. Kupio je i šibensku Krku, a u Garešnici ima tvornicu visokotlačnih ventila.
Bogatstvo je stekao i kao pouzdani kooperant u proizvodnji njemačkih tenkova Tigar,
a sudjelovao je u izgradnji najveće svjetske teniske dvorane u Hannoveru i novog
stadiona nogometnog kluba Schalke 04. Kako je uglavnom ulagao u proizvodne
djelatnosti, bogatstvo mu u proteklih godinu dana nije raslo.

16. Emil Tedeschi - 55 milijuna eura

Jedan je od rijetkih hrvatskih tajkuna čija se financijska moć mjeri samo snagom
njegove kompanije. Tedeschi godinama zarađeni novac reinvestira u Atlantic grupu
pa je valjda jedini milijunaš s Nacionalove liste koji nema ni vikendicu na moru, a
očito mu i ne treba. Vlasnički portfelj šefa Atlantic grupe povećan je njemačkom
tvrtkom Haleko i manjim distributerom u Britaniji. Njegove tvrtke Cedevita, Neva i
nekoliko distributera na čelu s Atlantic Tradeom prošle godine su stabilno poslovali i
Tedeschiju donijeli povećanje zarade od 10 posto i stabilizaciju tvrtke.

17. Zvonko Kotarac, 53 milijuna eura

Vlasnik tvrtke Dalkoning najuspješniji je građevinski poduzetnik u Dalmaciji, a za

sebe kaže da je najveći splitski graditelj nakon Dioklecijana. Kupuje zemljište,
sređuje građevinske dozvole i angažira vanjske tvrtke da naprave objekte. Kad je
posao gotov, Kotarac proda proizvod. Što završenih, što u izgradnji Kotarac u
portfelju ima 9000 stanova, od čega 3000 u Splitu. Uspio je izgraditi i komunalno
urediti cijela nova splitska naselja, Pazigrad, Radoševac, Trstenik. Njegovi projekti su
Žnjanski blizanci i Brodarica. Osim u Hrvatskoj, Kotarac gradi u SiCG i BiH.

18. Robert Ježić - 50 milijuna eura

Lani je nastavio ulagati u petrokemijsku industriju Dioki, koju je uz pomoć Hypo Alpe
Adria Banke kupio od države i bivših PIF-ova. Otvaranjem novih pogona na Krku i u
Zagrebu sustavno podiže vrijednost Diokija, koji je devastiran izvlačenjem novca dok
su njime vladali grof Eltz i Darko Ostoja. Ako se ostvare najave o gradnji terminala za
ukapljeni plin (LNG) na Krku, Ježić bi mogao postati bogatiji za 15 milijuna eura.
Zemljište na kojem bi se gradio LNG terminal u vlasništvu je Diokija. Ježić,
predsjednik NK Rijeka, planira i gradnju novog gradskog stadiona koji bi po mnogima
bio najljepši mediteranski stadion s pogledom sa zapadne tribine na otoke.

19. Marijan Filipović - 49 milijuna eura

Marijan Filipović, "kralj Gorskog kotara i zapadne Bosne" (hrvatskih i bosanskih

šuma), korak po korak širi svoje drvno carstvo. Vlasnik je tvrtke Fininvest Corp. u
Gorskom kotaru, najvećeg koncesionara na šume u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Prigovora mu se što izvozi sirove trupce i daske u inozemstvo a zanemaruje
prerađivačku industriju, gdje bi se mogli ostvariti još bolji rezultati. Uz Todorića i
Željka Žužića jedan je od rijetkih biznismena koji posjeduju helikopter.

20. Radimir Čačić - 48 milijuna eura

Čačićeva tvrtka Coning, koja se bavi građevinskim inženjeringom, varaždinskom

županu donosi stalnu dobit. Doda li se i prinos na privatnu imovinu koji je ostvario
pametnim ulaganjem u dionice i druge vrijednosnice, Čačić je ove godine bogatiji za
4 milijuna eura.
Iako je lani napredovao od saborskog zastupnika do župana Varaždinske županije,
nema kontrolu nad velikim infrastruktunim i građevinskim projektima. Smanjenje
kilaže pokazuje da se sprema za premijersku utrku. S porastom političke moći mogle
bi mu se još više poboljšati poslovne perspektive.

21. Goranko i Biserka Fižulić - 47 milijuna eura

Bračni par Fižulić vlasnik je 72 posto trgovačke tvrtke Magma koja im je prošle
godine donijela zaradu od 19 milijuna kuna. No zbog dospjelih dugova Fižulići su bili
prisiljeni svježi kapital potražiti na burzi. Prvih 30 milijuna kuna prikupili su izdanjem
jednogodišnjih komercijalnih zapisa na Zagrebačkoj burzi. Kako su vlasnici niza
lokala u elitnim dijelovima zagrebačke Ilice, Fižulići bogatstvo održavaju i rastom
vrijednosti nekretnina. Njihova tvrtka Magma najveći je prodavač igračaka i jedna od
vodećih maloprodajnih tvrtki na području mode i sporta s razgranatom distributivnom
mrežom.

22. Željko Kerum - 46 milijuna eura

Stalni rast. Novac zarađen trgovinom najbogatiji dalmatinski trgovac nastavio je

ulagati u turizam i još uvijek visokoprofitabilnu stanogradnju u Splitu, Zagrebu i
Zadru. U Zagrebu je donedavna bio vlasnik vrijednog zemljišta blizu jezera Bundek
koje je dobro prodao, a i dalje ima zemljište nekadašnje tvornice Nada Dimić na
kojem će izgraditi hotel. Vrhunac njegova turističkog ulaganja lanjska je kupnja nekoć
najluksuznijeg splitskog hotela Marjan. Iako je hotel platio 170 milijuna kn, trostruko
više što nego je HFP tražio na natječaju, vrijednost tog ulaganja je u tome što je
uložio vlastiti novac. Zbog atraktivnosti lokacije vrijednost hotela rast će iz godine u
godinu. Kerum je i vlasnik splitskih hotela Central i Neva te mnogobrojnih vrijednih
nekretnina u Splitu, Dubrovniku i na dalmatinskim otocima.

23. Ivan Čermak - 45 milijuna eura

Središte Čermakova poslovnog carstva je lanac od 26 benzinskih postaja. Tvrtka

Tifon veliku je ekspanziju doživjela zahvaljujući izgradnji autoceste Zagreb - Split, duž
koje ima koncesije za benzinske crpke i popratne ugostiteljke objekte. Čermakovu
tvrtku nagradila je i udruga europskih turističkih novinara. Tifon je uvoznik i distributer
naftnih derivata i plina. Bivši glavni logističar Hrvatske vojske od privatne imovine još
ima kuću na Pantovčaku i dvorac s velikim imanjem u Zagorju.

24. Darko Ostoja - 45 milijuna eura

Vještom financijskom mešetaru, koji je bogatstvo stekao na kuponskoj privatizaciji,

pogodovali su pozitivni trendovi na tržištima kapitala. Kako mu je veći dio imovine
uložen u dionice, Ostoja je ove godine bogatiji za 10 milijuna eura.

25. Josip Stojanović - 44 milijuna eura

Najmoćniji biznismen Šibensko-kninske županije nakon Vlade Čovića bogatstvo je

stekao maloprodajom. Njegova tvrtka Jolly JBS ima 11 trgovačkih centara u
Šibensko-kninskoj županiji, a novac zarađen trgovinom ulaže u turizam i nekretnine.
Nedavno je kupio hotelsko poduzeće Vodičanka s hotelima Punta i Olimpija. Jedan je
od najvećih investitora u grad Šibenik i vlasnik tamošnjeg trofejnog ženskog
košarkaškog kluba, a hobi su mu skupi automobili. Vlasnik je najskupljeg automobila
u Hrvatskoj, McLarenova Mercedesa SLR, koji je platio 600.000 eura.

26. Juroslav Buljubašić - 43 milijun eura

Jedan od najmoćnijih ljudi u Dalmaciji agresivno širi poslove u SiCG, BiH i

Makedoniji, zasad bez većih financijskih efekata. Vlasnik je i suvlasnik desetak
splitskih kompanija za inženjering, montažu, gradnju, najam poslovnih prostora i
stanogradnju. Preko tvrtke Split tours ubire stabilnu zaradu i na pomorskoj agenturi i
brodarstvu. Dio bogatstva zaradio je lukavim ulaganjem u nekretnine. Velik napredak
ostvario je dobivanjem koncesije za najfrekventniju trajektnu liniju prema Braču.

27. Željko Žužić - 42 milijuna eura

Lani je otvorio još jedan kat Solidum centra, koji je financiran kreditom Hypo Alpe
Adria banke, na 14.000 m2. Čeka ga velik posao kad počne gradnja autoceste
Zagreb - Sisak: glavni opskrbljivač šljunkom bit će njegovo poduzeće koje ima
koncesiju na vađenje šljunka iz jezera Čiče kod Velike Gorice.

28. Paško Dodić - 41 milijuna eura

Povećao je svoje bogatstvo zasnovano na trgovini zlatom zahvaljujući ekspanziji Sixt
rent-a-cara što ga ima u suvlasništvu s hercegovačkim tajkunom, nekadašnjim
Severininim ljubavnikom Milanom Lučićem. Sixt je u dvije godine, zahvaljujući
dobrom upravljanju direktora Dennisa Gudasića, povratnika iz Australije, postao
vodeći rent-a-car u Hrvatskoj, a vjerojatno i na mnogo širem području. Priča se da bi
Gudasić mogao otići jer ima "nemoralne ponude" nekoliko stranih tvrtki koje bi ga
željele za glavnog menadžera.

29. Josip Kordić - 40 milijuna eura

Dovršava svoju najveću investiciju - poslovni toranj u Vukovarskoj aveniji u Zagrebu.

Porast vrijednosti nekretnina donio mu je 6 milijuna eura. Za razliku od Zdravka
Mamića, upustio se u gradnju i rizik. Unatoč višku poslovnog prostora u Zagrebu,
navodno ima unaprijed zakupljene prostore.

30. Borna Rajić - 40 milijuna eura

Donedavna supruga "kralja mlijeka" Luke Rajića, nakon podjele imovine stečene u
braku, postala je jedna od najbogatijih Hrvatica. Osim stanova u Ženevi i središtu
Zagreba te raskošne vile Okrugljak, pripao joj je i golem dio novca što ga je Rajić
putem dividende izvlačio iz Lure.

31. Zdravko Pevec - 39 milijuna eura

Kao i većina trgovaca, Pevec godinama pozamašno zarađuje i agresivno se širi na

tržištu, zauzimajući čvrste pozicije prije dolaska velikih stranih trgovačkih lanaca.
Osnovao je i transportnu tvrtku koja je najveći prijevoznik u Hrvatskoj. Dio zasluga za
poslovni uspjeh pripada supruzi Višnji.

32. Braco Radovanović - 38 milijuna eura

Pametnom poslovnom politikom i konzervativnim poslovanjem glavni čovjek

Mercedesa i Chryslera u Hrvatskoj i BiH povećao je svoje bogatstvo. Već godinama
Nijemci žele kupiti Euroline čiji je on jedini vlasnik. Danas je ta tvrtka, koja je
osnovana prije 12 godina, jedna od najuzornijih u hrvatskoj trgovini automobilima.

33. Mirko Grbešić - 38 milijuna eura

Širokobriješki poduzetnik, vlasnik Mepasa, Saponije iz Osijeka, trgovačke kuće

Brodomerkur i bjelovarskog Koestlina, u ekspanziji na konditorskom tržištu zaratio je
s Krašem. Četvrtine vlasništva nad Kanditom domogao se dokapitalizacijom za 17
milijuna kn. Otprilike isti vlasnički udio u Kanditu Kraš je platio na burzi gotovo 65
milijuna kn.

34. Goran Ivanišević - 37 milijuna eura

Bogatstvo najslavnijeg hrvatskog tenisača topi se iz godine u godinu zbog loših

poslovnih poteza. Njegovo nikad dokraja realizirano ulaganje u stanogradnju postalo
je mrtvi kapital zahvaljujući katastrofalnim konzultantima. Tko mu je god savjetovao
ulaganja, morao bi pred sudom odgovarati zbog neozbiljnosti.

35. Davor Štern - 36 milijuna eura

Osim što je uspješni konzultant za velike poduzetnike, Štern je godinama vješt

ulagač na stranim tržištima kapitala i u pozadinskoj igri, prema sudu mnogih, najjači
je u Hrvatskoj. Zahvaljujući vrijednim nekretninama, bogatstvo mu je ove godine
poraslo za 20 posto.

36. Dragutin Biondić - 36 milijun eura

Uspješnim repozicioniranje Centar banke, koju je postavio u središte poslovnog

carstva, stabilizirao je poziciju svoje Heruc grupe. Centar banka mogla bi postati
mamac za one koji na skorašnjem natječaju ne uspiju kupiti Splitsku banku. Vrlo
oprezan u novim investicijama, jedino je mnogo uložio u gradnju luksuzne kuće na
Pantovčaku, kad je staru kuću morao ostaviti bivšoj supruzi Mirni. Nakon rastave
ostao je i bez vile u Lovranu.

37. Milan Artuković - 35 milijuna eura

Cijena dionice Francka na burzi stalno raste, što potvrđuje da svoju kompaniju
izvrsno vodi. A stalna nagađanja da će Franck preuzeti neka velika kompanija iz
inozemstva dokazuju vrijednosti tvrtke u kojoj Artuković ima apsolutnu kontrolu.
Unatoč velikom napadu stranih proizvođača, Franck je zadržao, pa čak i pojačao
svoju tržišnu poziciju i u Hrvatskoj i u obližnjim zemljama i nijedan od stranih
razvikanih brandova ne može mu se ni približiti.

38. Franjo Tomić - 34 milijuna eura

Izvrsnim modelima automobila i dobrim marketingom Tomić je uspio povećati prihode

u Hrvatskoj. Izvrsno mu idu i poslovi u Njemačkoj, gdje ima ugovorene izvedbe za
velike ventilacijske sustave.

39. Zvonko Zubak - 33 milijuna eura

Najpoznatiji Hrvatski trgovac oružjem izišao je iz vlasničkog dijela tvornice pištolja u

Ozlju kad su Karlovčani napravili velik posao sa Springfieldom u SAD-u. Sve je
manje vjerojatno da će dobiti novac za raketni sustav S-300 koji je nabavio prije
"Oluje" za zaplašivanje Srba vojnom paradom na Jarunu 1995. Bogatstvo mu se
nezaustavljivo topi, na što upućuju i pokušaji političkog angažmana.

40. Branko Roglić - 32 milijuna eura

Preuzimanjem distribucije proizvoda Philip Morrisa, Roglić je znatno povećao cijenu

svoje Orbico grupe. "Marlboro man" sada pred sobom ima veliku bitku protiv TDR-a i
Ante Vlahovića, koji će na svaki način pokušati spriječiti daljnji prodor Marlbora na
hrvatsko tržište na kojem je, dok se proizvodio u Rovinju, imao 7 posto udjela.

41. Stipe Gabrić Jambo - 30 milijuna eura

Lukavo se izvukao iz stupica koje mu je postavio "neprijateljski" HDZ. Upozoren je da

pazi što radi time što mu je lani izgorjela gospodarska zgrada u Metkoviću. Najveći
dio bogatstva stekao je povlaštenom trgovinom s HVO-om. Tako zarađen novac
investirao je u nekretnine i poduzeća na jugu Hrvatske. Njegova poslovna pozicija
tijesno je povezana s političkim angažmanom pa mu predstojeći županijski izbori
mogu donijeti novi prosperitet, ali i nove velike nevolje, koje bi ga mogle odvesti,
vjerujemo li zakletim hadezdeovcima, i u zatvor.

42. Hrvoje Petrač - 28 milijuna eura

Prodajom Atlasa i još nekih poduzeća te završetkom najmodernijih vinskih podruma u

Zagorju ovaj tajkun, koji se trenutačno "prinudno odmara" u grčkom zatvoru u
Ioannini povećao je svoje bogatstvo. U dvije godine koliko je bio izvan Hrvatske, s
nekoliko većih poslova u inozemstvu, kako je izjavio, uspio je znatno povećati svoje
bogatstvo.

43. Marijan Primorac - 26 milijuna eura

Unatoč katatrofi koju je prouzročio njegov sin usmrtivši auomobilom dvije djevojke u
Makarskoj, Primorac je ipak održao razinu prošlogodišnjeg poslovanja.

44. Vladimir Zagorec - 26 milijuna eura

Umirovljeni general HV-a dobro se snašao. Što javno, što prikriveno, investira stečeni
novac u građevinske poslove u Hrvatskoj. Novoj supruzi otvorio je luksuzni dućan u
središtu Zagreba. U sljedećih nekoliko mjeseci otvara mu se nekoliko velikih afera
koje bi ga mogle skupo stajati.

45. Vladimir Smolec - 25 milijun eura

Razmijenio je dio dionica i povećao svoj udio na tržištu marketinga. Osnivač i

suvlasnik producentske kuće Media Ring. Sa suprugom Jasnom Hrvić izvrsno vodi
poslovanje Digitela.

46. Ivić Pašalić - 25 milijuna eura

U Klari dobro napreduje njegovo stambeno naselje koje gradi za tržište.

47. Tomislav Horvatinčić - 24,5 milijuna eura

Najveći građevinski investitor u Hrvatskoj prodao je Hoto toranj u Savskoj ulici u

Zagrebu, zajedno s Castellum Centrom na zelenom valu, Hypo banci. Dotad je od T-
HT-a za najam Hoto tornja mjesečno dobivao pola milijuna eura. Tako je mogao
financirati svoje veliko luksuzno naselje Hoto vila kod Samobora. Do Nove godine
prodao je više od polovice stanova. Priprema gradnju hotela i novih stambenih
naselja u inozemstvu i na obali.

48. Boris Vidić - 23 milijuna eura

Agresivnim lobiranjem protiv Zakona o pošti zadržao je jaku poziciju na tržištu

kurirskih službi, što mu donosi solidnu zaradu. Na osnovi ponuda koje je imao za City
Express njegovo bogatstvo lani je procijenjeno na 20 milijuna eura. Do danas je
zaradio još tri.

49. Ninoslav Pavić - 19 milijuna eura

Novinski izdavač, unatoč neuspjehu s poslovnim dnevnikom, povećao je svoje

bogatstvo pokretanjem producentskog posla s Digitelom u kompaniji Media Ring i
kupnjom Slobodne Dalmacije.

50. Gordan Giriček - 19 milijuna eura

Na osnovi 18 milijuna dolara vrijednog četverogodišnjeg ugovora s košarkaškim

klubom Utah Jazz iz NBA Giričeku je dosad isplaćeno 4,5 milijuna dolara. Pribroji li
se taj iznos dosadašnjoj košarkaškoj zaradi, Giriček već ima 15 milijuna eura.

Članak je preuzet sa http://www.nacional.hr/clanak/23919/50-najbogatijih-hrvata

Top 50: Otkrivamo vam tko su

najbogatiji hrvatski odvjetnici
Najbogatiji među odvjetnicima bogatašima samo je lani imao 49 milijuna kuna
prihoda. Među 50 najmoćnijih je i Dubravko Grgić koji posjeduje osiguravajuću
kuću

Petak, 05. 10. 2012. u 19:00 Piše: 24sata

Borba između odvjetnika za klijente nikad nije bila žešća. Oko 4200 odvjetnika u Hrvatskoj naviklo je
na nemilosrdnu konkurenciju, no unatoč brojim korupcijskim aferama, klasičnom kriminalu, te već
tradicionalnim sporovima oko međa koji traju desetljećima, stranaka je sve manje. Kad ih i angažiraju ,
kažu odvjetnici koji rade i po 12 sati dnevno, problem je s naplatom. No neki se unatoč tome dobro
snalaze. Službeni popis najbogatijih hrvatskih odvjetnika ne postoji. U Hrvatskoj odvjetničkoj komori
rekli su nam da oni nemaju takvu evidenciju. No istraživački tim 24sata Express uspio je sastaviti listu
50 najbogatijih odvjetnika u zemlji.
Pozornost javnosti uglavnom je fokusirana na odvjetnike specijalizirane za obranu ubojica, tajkuna i
korumpiranih političara, no novac, a time i moć, je u rukama odvjetnika specijaliziranih za trgovačko,
korporacijsko i građansko pravo. Za razliku od njihovih kolega koji su često pred kamerama oni rade u
miru, i zarađeni novac dalje investiraju u nekretnine, kupnju tvrtki, brodova, aviona...
Stručnjaci specijalizirani za kazneno pravo prosječno zarađuju oko 2000 kuna po ročištu. Njihovi
kolege parničari uglavnom uzimaju postotak od vrijednosti spora. Doduše sporovi znaju trajati
godinama, no također se zna raditi i o sporovima vrijednim na desetine milijuna kuna.
Najbogatiji i najmoćniji je Marijan Hanžeković. Iako nitko ne zna koliko je “težak”, javnosti su dostupni
podaci kako je njegovo odvjetničko društvo lani imalo oko 49 milijuna kuna prihoda i više od 13
milijuna kuna neto dobiti.
Građani njegovo ime najviše povezuju s ovrhama koje pristižu za neplaćanje pristojbe HRT-u, klijentu
kojeg je Hanžeković preuzeo još 2002.
- To je normalan odvjetnički posao, a nitko ga nije htio. Svima se gadilo i bilo ispod časti utjerivati
iznose do 400 kuna - objašnjavao je Hanžeković.Iako je upravo radeći u civilnom pravu stekao najveći
ugled, jer godišnje rješava više desetaka tisuća ovrha, Hanžeković je bio aktivan u politici, kao član
HSLS-a i HNS-a, a poduzetnički duh svako malo iskoči iz njega.
Iza Hanžekovića je Dubravko Grgić. Osim što je vlasnik odvjetničkog ureda Grgić i partneri, koje je lani
imalo prihode od 26,3 milijuna kuna, Grgić je poznatiji kao suvlasnik Euroherc osiguranja.
Među najbogatijim su svakako i partneri Miroslav Plišo i Zoran Marković. Plišo je vlasnik atraktivnog
agroturističkog imanja Stancija Meneghetti u Istri čija vrijednost se procjenjuje na pet do šest milijuna
eura.
Marijan Hanžeković - najmoćniji odvjetnik u zemlji novac je investirao u biznis. Obogatio se na
ovrhama. Jedri, skuplja umjetnine i stripove, a otvorio je i galeriju.
Dubravko Grgić - šefa odvjetničkog ureda Grgić i partneri i suvlasnika Euroherc osiguranja 1999.
pokušali su ubiti u dvorištu kuće u Ljubuškom. Ranili su ga.
Miroslav Plišo - za 9800 eura tjedno iznajmljuje luksuznu stanciju Meneghetti u Istri u kojoj često
ljetuju poznati. Na imanju proizvodi vino i masline.
Zoran Marković - Plišin partner kojeg je često angažirala bivša Vlada. Sude mu u aferi Spice -
pokušaju protuzakonite prodaje Podravke skupini domaćih menadžera.
Anto Nobilo - lani je kupio avion od 7, 3 milijuna kuna za posao. Bio je na sudu jer je ošamario
dječaka nasred ceste. Besplatno zastupa Damira Polančeca.
Forbes: Ovo su najimućniji Hrvati!
26.03.2013
Na Forbesovoj ovogodišnjoj listi hrvatskih bogataša nalazi se 50 poduzetnika koji zajedno raspolažu
bogatstvom od 12,84 milijarde kuna i bogatiji su za 1,27 milijardi u odnosu na prošlu godinu.

Bogatstvo, koje hrvatski Forbes prati prema vrijednosti dionica na Zagrebačkoj burzi, najviše su
povećala desetorica poduzetnika (1,07 milijardi kuna), predvodnici liste, iz čega treba izuzeti francusku
obitelj Besnier, vlasnike mliječne industrije Dukat, čije se hrvatsko bogatstvo smanjilo. Novi bogataš
među prvih deset na Forbesovoj listi ove je godine na desetom mjestu Marko Pipunić, vlasnik tvrtke
Žito Osijek.

1) Ivica Todorić (Agrokor)

4,4 milijarde kn
(+ 700 milijuna kuna)

Najbogatiji Hrvat, čije je bogatstvo tri puta veće od hrvatskog kapitala obitelji Lukšić (drugo mjesto),
ove je godine najavio da njegov Agrokor u ladicama ima papire za milijardu eura investicija u
Hrvatskoj. Agrokor ove godine konsolidira maloprodajni biznis u regiji pod Konzum u koji uključuje
srbijansku Ideju, a Ledu pridružuje srbijanski Frikom.

2) Obitelj Lukšić (Plava Laguna i Jadranski luksuzni Hoteli)

1,3 milijarde kn
(+ 446 milijuna kuna)

Obitelj Lukšić, globalno u biznisu rudarstva, pivarstva i bankarstva, na listi američkog Forbesa zauzela
je 35. mjesto s ukupnim bogatstvom od 17,4 milijarde dolara kojim uz sinove pokojnog Andronica
Lukšića upravlja njegova druga supruga Iris Fontbona. Hrvatski biznis vodi njegov unuk, 29-godišnji
Davor Lukšić Lederer. Kupnjom dubrovačkih Jadranskih luksuznih hotela (JLH) od Gorana Štroka,
obitelj Lukšić u svoj je hotelski portfelj smjestila dubrovačke perjanice u kategoriji hotela s pet
zvjezdica, Excelsior, Dubrovnik Palace i Bellevue, koje su pridružili hotelu Argentina, kupljenom ranije.

3) Emil Tedeschi (Atlantic grupa)

1,1 milijarda kuna
(+267 milijuna kuna)

Emil Tedeschi, većinski vlasnik Atlantic grupe, nedavno je nagrađen priznanjem PRO.PR Award kao
najuspješniji menadžer koji uspješno implementira odnose s javnošću. U lanjskom prodajnom
rezultatu njegova kompanija najbolje je prošla u izvozu na istok, najlošije u onom na zapad, a na
domaćem tržištu prošao je prosječno s obzirom na nastavak pada BDP-a, rast broja nezaposlenih i pad
prosječne plaće. Atlantic grupa ostvarila je u 2012. godini 4,93 milijarde kuna prihoda s rastom od 4,8
posto, dok je na hrvatskom tržištu imala pad prodaje od 1,5 posto. Najveći pojedinačni rast prodaje,
od 8,9 posto, ostvario je na kavi, gdje su i brendovi Barcaffe i Grand kafa.
4) Obitelj Besnier (Dukat - Lactalis)
1 milijarda kuna
Vlasnici Lactalisa, čiji je Dukat dio, pali su za dva mjesta na listi. Vrijednost domaćeg biznisa
francuskih bogataša, koji su se bogatstvom od 4,3 mlrd. dolara plasirali na 299. mjesto liste svjetskih
milijardera američkog Forbesa, smanjio se za 900 mil. kuna zbog pada cijene dionice Dukata.

5) Ante Vlahović (Adris grupa)

661 milijun kuna
Najveći pojedinačni dioničar Adris grupe, koja uz duhanski biznis TDR-a kroz tvrtku Maistra vlada
gradskom turističkom ponudom, poklonio je milijun eura u dionicama Adrisa za pomoć nezbrinutoj
djeci te starim i nemoćnim osobama, što je najveća osobna humanitarna donacija u Hrvatskoj.

6) Plinio Cuccurin (Adris grupa)

398 mil. kn
Bogatstvo Plinija Cuccurina, drugog najvećeg dioničara Adris grupe, poraslo je u odnosu na prošnu
godinu za 107 milijuna kuna. Poslovnu karijeru Cuccurin je počeo prije 15 godina kao berač bresaka,
radio je kao konobar, a u posljednjih nekoliko godina kroz političku stranku Ladonja bavi se i
politikom.

7) Marinko Zadro (Viro, tvornica šećera)

391 mil. kn
Suvlasnik virovitičke tvornice šećera Viro povećao je svoje bogatstvo za 166,1 milijun kuna tako što je
prošle godine na javnoj dražbi kupio sve trezorske dionice te kompanije. Utrošio je na tu operaciju
38,5 milijuna kuna i uspeo se za dva mjesta na listi bogataša. Predsjednik je Nadzornog odbora
šećerane.

8) Anđelko Leko (HUP Zagreb)

341 mil. kn
Anđelko Leko svoje je bogatstvo povećao za 65,5 milijuna kuna, a njegova je turistička tvrtka HUP
Zagreb, čiji su dio zagrebački luksuzni hoteli Sheraton i Westin ove godine najavili 50 milijuna eura
vrijednu investiciju u dubrovačke hotele Mlini i Srebreno koje je objedinio u tvrtku Dubrovačka rivijera
d.o.o.

9) Dražen Robić (Viro, tvornica šećera)

274 mil. kn
Bogatstvo Dražena Robića poraslo je za 102 milijuna kuna. Dioničar je šećerane Viro, distributer
HeyHo sokova i makedonskih vina, vlasnik pivovare u Grudama u BiH koja proizvodi Prima Pivo, na
hrvatsko tržište distribuira češko Zubr pivo, te se bavi poljoprivredom, a na početku karijere bavio se
veleprodajom alkoholnih pića.

10) Marko i Marijana Pipunić (Žito Osijek)

254 mil. kn
Marko i Marijana Pipunić, vlasnici Žita iz Osijeka, novi su bogataši na Forbesovoj listi. Pipunić je kupio
najveći dio imovine Đakovštine, a zajedno sa Stipom Matićem, vlasnikom M San grupe, postao je i
vlasnikom PPK Valpova i PP Orahovice te nedavno Tvornice ulja Čepin.

11) Veljko Župan (Ugo Grupa)

205 mil. kn
Vlanik turističke Ugo grupe svake se godine penje na Forbesovoj listi, a u odnosu na prošlu godinu
bogatstvo je povećao za solidnih 66 milijuna kuna. Vlasnik je hotela, marine i kampa Solaris kod
Šibenika te opatijskih hotela, među kojima je Millenium s kategorijom od pet zvjezdica.
12) Branko Zec (Adris Grupa)
190 mil. kn
Jedan od dioničara Adris grupe bogatstvo je u odnosu na lani povećao za dobrih 51,1 milijun kuna. U
upravljanju Adris grupom Zec je jedan od najbližih suradnika Ante Vlahovića, zaslužan kao financijaš
za širenje poslova Tvornice duhana Rovinj i posljedično rast vrijednosti dionice.

13) Anton Pokrajac (Adris Grupa)

165 milijuna kn
Antun Pokrajac svoje je bogatstvo u dionicama Adris grupe povećao za 45,3 milijuna kuna i tako se
uspeo za jedno mjesto na Forbesovoj listi. Ova je godina svim dioničarima Adrisa donijela rast
bogatstva, a prihodi kompanije rasli su za 2,6 posto, dok je izvoz imao bolji rezultat i rast od 5,3
posto.

14) Obitelj Artuković (Franck)

143 milijuna kn
Milan Artuković i njegov sin Dubravko koji vodi obiteljsku kompaniju Franck osiromašili su u odnosu na
lani za 86 milijuna kuna i pali s prošlogodišnjeg osmog na 14. mjesto liste. Lideri na hrvatskom tržištu
kave, Artukovići za petama imaju Tedeschija koji je u regiji zauzeo vodeću poziciju u prodaji kave.

15) Mirko Grbešić (Mepas, Saponija Osijek, Koestlin)

133 milijuna kn
Uspješni poduzetnik iz Bosne i Hercegovine i jedan od najvećih tamošnjih ulagača u Hrvatsku,
bogatstvo je u odnosu na lani povećao za 15 milijuna kuna. Vlasnik je Saponije Osijek te Kandita i
Koestlina, tvrtki u biznisu proizvodnje keksa i čokolade.

16) Lada Tedeschi Fiorio (Atlantic Grupa)

129 mil. kn
Među 50 najbogatijih imamo i šest žena, koje predvodi mlađa sestra Emila Tedeschija, Lada Tedeschi
Fiorio, koja je sa 129 milijuna kuna kapitala za 33 milijuna kuna bogatija nego 2012. godine, što može
zahvaliti manjinskom udjelu koji ima u obiteljskoj kompaniji Atlantic grupa. Predsjednica je Nadzornog
odbora Atlantica, a u tvrtki radi još od 1997. godine.

MojPosao.net - Forbes: Ovo su najimućniji Hrvati! http://www.moj-posao.net/Vijest/72620/Forbes-

Ovo-su-najimucniji-Hrvati/2/#ixzz2RvfkqI8t
Ovo su najbogatiji ljudi u Hrvatskoj (i većini kriza nije naškodila)
26.3.2013. 9:51 Poslovni.hr

Vlasnik koncerna Agrokor Ivica Todorić na prvom je mjestu ovogodišnje liste 50

najbogatijih građana Hrvatske časopisa Forbes, a mjereno vrijednošću dionica tvrtki u
sastavu koncerna na Zagrebačkoj burzi, Todorićevo se bogatstvo procjenjuje na 4,4
milijarde kuna ili 700 milijuna kuna više nego prošle godine.

Prema toj listi, koju hrvatsko izdanje časopisa Forbes donosi u svom sutrašnjem izdanju,
tržišna vrijednost tvrtki u vlasništvu 50 najbogatijih građana Hrvatske ove godine iznosi
12,84 milijarde kuna i za 1,27 milijardi kuna je viša nego u prošloj godini.

Glavnina tog porasta, odnosno 1,07 milijardi kuna, odnosi se pritom na porast bogatstva
prvih deset na Forbesovoj listi, na kojoj nakon Todorića slijedi obitelj Lukšić, čiji se
turistički portfelj (Plava laguna i Jadranski luksuzni hoteli) procjenjuje na 1,3 milijarde
kuna, dok je treći većinski vlasnik Atlantic Grupe Emil Tedeschi s bogatstvom procjenjenim
na 1,1 milijardu kuna.

U odnosu na prošlu godinu vrijednost tvrtki u vlasništvu obitelji Lukšić, navode iz Forbesa,
povećana je za 446 milijuna kuna, dok je Emil Tedeschi 'bogatiji' za 267 milijuna kuna.

Na listi slijedi francuska obitelj Besnier, u čijem je vlasništvu mliječna industrija Dukat, s
bogatstvom procijenjenim na milijardu kuna, a peti je najveći pojedinačni dioničar Adris
grupe Ante Vlahović, sa 661 milijun kuna.
I na šestom je mjestu dioničar Adris grupe, Plinio Cuccurin sa 398 milijuna kuna, a slijede
suvlasnik virovitičke tvornice šećera Viro Marinko Zadro s 391 milijun kuna te vlasnik
hotelijerske tvrtke HUP Zagreb Anđelko Leko s 341 milijun kuna.

Listu prvih deset zatvaraju još jedan dioničar virovitičkog Vira, Dražen Robić s 274
milijuna kuna te vlasnici osječkog Žita, bračni par Pipunić, čije bogatstvo Forbes
procjenjuje na 254 milijuna kuna.

Na Forbesovoj listi 50 najbogatijih u Hrvatskoj nalazi se šest žena, a na najvišem, 16.

mjestu je Lada Tedeschi Fiorio, predsjednica Nadzornog odbora Atlantic Grupe, čije
bogatstvo taj časopis procjenjuje na 129 milijuna kuna.

Lista 16 najbogatijih u Hrvatskoj izgleda ovako:

1. Ivica Todorić (4,4 milijarde kn)

2. Obitelj Lukšić (1,3 milijarde kn)

3. Emil Tedeschi (1,1 milijarda kuna)

4. Obitelj Besnier, Dukat-Lactalis (1 milijarda kuna)

5. Ante Vlahović, Adris grupa (661 milijun kuna)

6. Plinio Cuccurin, Adris grupa (398 milijuna kuna)

7. Marinko Zadro, Viro, tvornica šećera (391 milijun kuna)

8. Anđelko Leko, HUP Zagreb (341 milijun kuna)

9. Dražen Robić, Viro, tvornica šećera (274 milijuna kuna)

10. Marko i Marijana Pipunić (254 milijuna kuna)

11. Veljko Župan, Ugo Grupa (205 milijuna kuna)

12. Branko Zec, Adris Grupa (190 milijuna kuna)

13. Anton Pokrajac, Adris Grupa (165 milijuna kuna)

14. Obitelj Artuković, Franck (143 milijuna kuna)

15. Mirko Grbešić, Mepas, Saponija Osijek, Koestlin (133 milijuna kuna)

16. Lada Tedeschi Fiorio, Atlantic Grupa (129 milijuna kuna)

 50 najbogatijih Hrvata

40. Branko Roglić - 32 milijuna eura

Preuzimanjem distribucije proizvoda Philip Morrisa, Roglić je znatno povećao
cijenu svoje Orbico grupe. "Marlboro man" sada pred sobom ima veliku bitku
protiv TDR-a i Ante Vlahovića, koji će na svaki način pokušati spriječiti daljnji
prodor Marlbora na hrvatsko tržište na kojem je, dok se proizvodio u Rovinju,
imao 7 posto udjela.

Nacional 20.03.2006.
27. Branko Roglić – 26 milijuna eura
Bogatstvo mu je poraslo za novih 4 milijuna eura u odnosu na prošlu godinu.
Dobro je poslovao, ali i mudro ulagao u nekretnine. Uspješno se izvukao iz
projekta Slobodna Dalmacija. Vlasnik tvornice baterija Croatia i tvrtke Laura,
zastupnika najpoznatijih marki parfema, zastupa svjetske multinacionalne
kompanije Proctor & Gamble za Hrvatsku, BiH i Sloveniju. Vlasnik je i tvrtke
Orvas u Splitu. I dalje izbjegava javnost i živi neupadljivo.
Nacional 30.03.2004.

Piše:
utorak, 30.3.2004. 12:56
TJEDNIK Nacional donosi popis 50 najbogatijih Hrvata, a među njima ima vrlo zanimljivih
imena. Najbogatiji je Todorić, a na listi su i Žužul, Čačić, Pašalić, Fižulić, Mamić, Zagorec,
Petrač, i drugi.

Najbogatiji Hrvat je vlasnik koncerna Agrokor Ivica Todorić, za kojeg Nacional tvrdi kako
ima bogatstvo u vrijednosti od 270 milijuna eura. U sklopu Agrokora nalaze se Agrokor
trgovina, Agroprerada, Jamnica, Konzum, Ledo, PIK Vinkovci, Sojara, Solana Pag i Zvijezda.

Na drugom mjestu je predsjednik Uprave Adris Grupe, koja je proistekla kao diverzifikacija
poslovanja Tvornice duhana Rovinj, Ante Vlahović, a njegovo se bogatstvo procjenjuje na
260 milijuna eura.

Treće mjesto s 200 milijuna eura drži Enver Moralić, koji je kupio PPK Kutjevo s kojim
navodno želi stvoriti moćni prehrambeni koncern. Do bogatstva je došao radom u
petrokemijskoj industriji, vlasnik je tvrtke Kemoplex iz Muenchena koja trguje naftom.

Na četvrto mjesto pao je Luka Rajić sa 195 milijuna eura, a mnogi smatraju kako je razlog
pada s prvog na četvrto mjesto to što je Rajić vođenje poslova prepustio manageru. Rajić je
vlasnik Lure - unutar koje se nalaze Dukat, Sirela, Somboled itd., konditorske tvornice
Slobode i švicarske tvornice čokolade Favarger.

Na petom je mjestu Pavo Zubak s bogatstvom od 74 milijuna eura.

Nama vjerojatno najzanimljivija imena na popisu 50 najbogatijih Hrvata jesu članovi bivše i
sadašnje vlade, te sportaši.

Od političara na listi se nalaze Radimir Čačić s 45 milijuna eura, Goranko Fižulić s

bogatstvom od 41 milijuna eura, Ivić Pašalić s 18 milijuna eura, te Miomir Žužul s 9 milijuna
eura.

Čačić je vlasnik tvrtke Coning, te nekoliko manjih tvrtki i Aurum Osiguranja, a kritičari tvrde
kako mu se bogatstvo povećalo zbog uspješnog sudjelovanja u izgradnju autocesta.

Fižulići su kupili i zakupili nekolicinu lokala na najboljim mjestima u zagrebačkoj Ilici, a

Žužul je vlasnik kuće u najboljem dijelu Washingtona, piše Nacional.

Od sportaša na listi su Goran Ivanišević koji je i najbogatiji hrvatski sportaš s 42 milijuna

eura, no izgubio je i još uvijek gubi dio bogatstva zbog nespretnih ulaganja.

Davor Šuker svoje bogatstvo od 17 milijuna eura još uvijek uvećava. Bogatstvo Zvonimira
Bobana procjenjuje se na 14 milijuna eura.

Zanimljivo je još spomenuti i Zdravka Mamića čija se trenutna imovina procjenjuje na 12

milijuna eura, no igrači koji su pod njegovim patronatom vrijede mnogo više, tako da se
pretpostavlja da će nastavi li se baviti managerskim poslom, svoje bogatstvo i povećati.

Bivši nogometni sudac Reno Sinovčić nalazi se na 50. mjestu sa 6 milijuna eura, i jedan je od
većih ulagača u zadarskom kraju.

Objavljeno u Nacionalu br. 490, 2005-04-05

Autor: Nacionalov istraživački tim

TOP LISTA MILIJUNAŠA 2005.

Najbogatiji 2005.
Pedeset najbogatijih Hrvata prošle je godine imalo imovinu vrijednu 2,4 milijarde eura, a ove
godine uvećali su je na 2,9 milijardi eura: to su ostvarili ponajprije zahvaljujući rastu
vrijednosti dionica na hrvatskim burzama i porastu vrijednosti nekretnina, pogotovo poslovnih
prostora

Prvih deset imena na popisu najbogatijih Hrvata u posljednjih pet godina, otkako Nacional
prati imovno stanje vodećih hrvatskih kapitalista, nisu se bitno mijenjala. Vlasnik Agrokora
Ivica Todorić ove je godine prvo mjesto morao ustupiti Anti Vlahoviću, no predsjednik Adris
grupe i prethodnih je godina neprestano bio među prvih pet najbogatijih Hrvata. Samo u
lanjskoj godini cijena dionica rovinjske tvrtke kojoj je na čelu porasla je 23 posto, za koliko je
otprilike uvećano i Vlahovićevo bogatstvo. Ante Todorić i njegov Agrokor, pak, mogu biti
iznimno zadovoljni svojim rezultatima poslovanja s obzirom na primjetan pad profita kad je o
prehrambenoj industriji riječ. Razlog tomu, kako objašnjavaju stručnjaci koje je redakcija
Nacionala i ove godine angažirala da pomognu pri kreiranju liste, treba tražiti u lancu trgovina
Konzum. Trgovina je, naime, i ove godine među isplativijim gospodarskim djelatnostima u
Hrvatskoj, a kako se novi financijski rekordi bilježe i na europskim burzama, znatan je broj
hrvatskih poduzetnika svoju imovinu, ako ne uvećao, barem zaštitio konzervativnim ili
pametnim ulaganjem u inozemne dionice. Zahvaljujući neprekinutom rastu vrijednosti
nekretnina koji se nastavio i ove godine, uz dionice, mnogobrojni su hrvatski bogataši svoj
imetak osigurali i kupnjom nekretnina. Osim kao osiguranje, međutim, nekretnine mogu
postati i temeljem za razvoj novog kapitala, o čemu najbolje svjedoči HOTO toranj što ga je u
Savskoj ulici podigao Tomislav Horvatinčić. Tek što je dovršen, toranj je iznajmljen T-HT-u
koji Horvatinčiću plaća najamninu oko 500.000 eura na mjesec, a kako hrvatske tvrtke budu
rasle i na domaće tržište u sve većoj mjeri budu prodirale i strane korporacije, tako će, kako se
očekuje, rasti i potreba za ovako ekskluzivnim poslovnim prostorima. Takav trend prepoznao
je i Zdravko Mamić koji se, nakon izgubljenih milijuna što ih je uložio u NK Dinamo, odlučio
svoj kapital plasirati u poslovni neboder koji bi trebao biti izgrađen u zagrebačkoj
Vukovarskoj ulici. No Mamić je na kraju odustao od gradnje i svoj dio zemljišta prodao
partneru Josipu Kordiću. Rastu vrijednosti nekretnina, uz to, u znatnoj je mjeri pridonijela i
izgradnja autoceste koja je približila nekad udaljene dalmatinske gradove.

Uz trgovinu, ulaganja u nekretnine i burzovni boom što je uslijedio nakon stabilizacije na

svjetskom tržištu kapitala, koje je do 2003. prolazilo kroz agoniju uzrokovanu obračunom
svjetskih velesila s terorizmom, sve veća ulaganja uočljiva su i u turizam. Znakovito je,
primjerice, da se na turizam odlučila fokusirati i Adris grupa, kojoj najveći dio zarade donosi
upravo duhanska industrija na koju u Hrvatskoj imaju monopol.

Ove godine, baš kao i prethodnih, imetak najbogatijih Hrvata sve se češće temelji na
transparentnim aktivnostima čije je financijske rezultate stoga moguće i točnije procijeniti,
iako je teško doći do pouzdanih pokazatelja o nečijem bogatstvu. Lista najbogatijih Hrvata
koju, prema uzoru na časopis Forbes, već petu godinu objavljuje Nacional, pokazuje se tako iz
godine u godinu sve boljim pokazateljem kretanja na domaćem tržištu. Prateći poslovanje i
financijske rezultate gospodarstvenika koji imaju najsnažniji utjecaj na razvoj i poslovanje u
Hrvatskoj, moguće je tako uočiti i koje su gospodarske grane u porastu, a koje prolaze kroz
krizu kao što je to posljednjih godina slučaj s mljekarskom industrijom.

1. (2.) Ante Vlahović ? 299 milijuna eura

Nakon što je prethodnih godina bio među prvih pet, predsjednik Adris grupe i hrvatski
duhanski kralj zasjeo je na prvo mjesto liste bogataša i tako smijenio Ivicu Todorića. Adris
grupa u kojoj je najveći dioničar lani je dobro poslovala, iako nije ostvarila velik rast u
odnosu na prethodnu godinu. Međutim, Uprava je prvi put odlučila isplatiti dividendu iz
zadržane dobiti prijašnjih godina u iznosu od 73 milijuna kuna. Lani je na Zagrebačkoj burzi
dionica Adris grupe bila prva po prometu i jedna od najkvalitetnijih. U prošloj godini cijena
dionice Adrisa porasla je za više od 23 posto, za koliko je otprilike danas veće Vlahovićevo
bogatstvo. Nije nevažno da je Vlahović i veliki kolekcionar umjetnina, čija je vrijednost teško
procjenjiva, a rast bogatstva postigao je i na ulaganju u istarske nekretnine čija je vrijednost
lani znatno skočila. Iako se Uprava na čelu s Vlahovićem odlučila riješiti duhanskog biznisa i
fokusirati se na turizam i eventualno prehrambenu industriju, Adrisu veliku većinu zarade i
dalje donosi TDR. Od 2,8 milijardi kuna prihoda, na cigaretama je ostvareno 2,2 milijarde.
Pametna politika i jako lobiranje produljili su Adrisov monopol u Hrvatskoj do danas, a TDR
je i dalje jak regionalni igrač. U narednim godinama očekuje se velika ekspanzija Adrisa u
turizmu. Lani je dosegnut maksimalan rast s postojećim kapacitetima pa su iz Adrisa najavili
da će u turistički dio poslovanja do 2009. investirati više od 2 milijarde kuna.

2. (1.) Ivica Todorić ? 270 milijuna eura (270 milijuna eura);

Bogatstvo vlasnika najvećeg privatnog koncerna u Hrvatskoj ostalo je nepromijenjeno.
Agrokor je u prošloj godini imao standardan rast, njegove najjače tvrtke Konzum, Ledo,
Jamnica i Zvijezda zadržale su čvrstu tržišnu poziciju, a Todorić se poslovno proširio i na
Mađarsku kupnjom manjih tvornica sladoleda i mineralne vode. No nedavno priključenje
posrnulih PIK Vrbovca i Belja sustavu Agrokor uzrokovalo je pad međunarodnog rejtinga
Todorićeva koncerna, što bi mu moglo poskupjeti buduće kredite. Ipak, kompanija je stabilna
unatoč golemim ulaganjima i sprema se postojeći kredit zamijeniti drugim s povoljnijom
kamatom.

3. (3.) Enver Moralić ? 250 milijuna eura (200 milijuna eura);

Samozatajni vlasnik PPK Kutjevo sa 7500 hektara oranica, voćnjaka, lovišta i vinograda,
zatim gospodarskog dobra Božjakovina, dvorca Štakorovec blizu Sv. Ivana Zeline i Vile Račić
u Cavtatu dodatnih je 50 milijuna eura lani zaradio pametnim ulaganjem u vrijednosnice i
nekretnine u inozemstvu (Slovenija ? golemi vinograd Brič kod Portoroža), gdje su burze
doživjele velik procvat. U Kutjevu je proizvodnju podigao na šest milijuna litara Kutjevačke
graševine godišnje. Taj inženjer agronomije sve se rjeđe bavi poslovanjem petrokemijske
tvrtke Kemokomplex iz Frankfurta, preko koje je i ostvario najveći dio bogatstva trgujući
ruskom naftom i naftnim derivatima 80-ih i 90-ih godina. Poslovno je blizak s ruskom
naftnom kompanijom Lukoil, pa su mu u prilog išli i događaji koji su doveli do posrnuća
Jukosa i Lukoilova preuzimanja primata na ruskom naftnom tržištu, čije je vodstvo ostalo u
dobrim odnosima s Kremljem, gdje i sam ima vrlo utjecajne prijatelje. Povučeni Moralić
uporno izbjegava kontakte s medijima i gotovo se nikada ne pojavljuje u javnosti. Svojedobno
se zbog ambicije da preuzme hrvatski petrokemijski lanac našao u žestokom sukobu s
tadašnjim potpredsjednikom Vlade Slavkom Linićem i premijerom Račanom, koji su ga
izigrali na isti način kao što je to svojedobno učinio Franjo Tuđman kad je zabranio da se
njemu proda posrnuli PIK Vrbovec. Ta odluka stajala je PIK Vbovec i državu više od 100
milijuna eura.

4. (4.) Luka Rajić ? 175 milijuna eura

Rajić je zbog stanja u mljekarskoj industriji i neostvarivanja strategije zacrtane prije dvije
godine izgubio dio bogatstva, a iznenadnom smjenom Uprave prošle godine, pokazao je da
odustaje od strategije koja je Luru trebala prometnuti u vodeću regionalnu prehrambenu
kompaniju. Izlet u konditorsku industriju i kupnja tvornice Sloboda nisu donijeli očekivane
rezultate, a Lura je odustala od širenja i odlučila se fokusirati na postojeći biznis. No za
razliku od prošle godine, kada je čišćena bilanca kompanije, Lura je ove godine poslovala s
profitom od 36 milijuna kuna. No neto dobit razvidno je mala s obzirom na ukupne prihode
od više od 2 milijarde kuna. Zbog lošeg strateškog pozicioniranja i nezavidne pozicije
mljekarske industrije u Hrvatskoj, gdje je proizvodnja mlijeka skupa zbog malih seoskih
gospodarstava, cijena dionice Lure izgubila je 40 posto na vrijednosti. Luka Rajić s
vremenom se pokazao kao suviše pasivan poduzetnik.

5. (7.) Plinio Cuccurin ? 86 milijuna kuna

Šefu TDR-a, četvrtom najvećem dioničaru Adris grupe, bogatstvo je poraslo za 14 milijuna
eura, ponajprije zahvaljujući rastu vrijednosti dionice kompanije. Cuccurin je od početka
prošle godine na čelu duhanske divizije Adrisa, još uvijek zlatne koke rovinjskog koncerna.
Jedan od najzaslužnijih za niz odličnih financijskih rezultata postignutih prije svega
održavanjem monopola na duhanskom tržištu i neutraliziranjem pokušaja BAT-a da u
Hrvatskoj napravi znatniji iskorak preko Tvornice duhana Zadar.

6. (3.) Pavo Zubak ? 82 milijuna eura

Zubakov dilerski lanac Auto Zubak lani je ostvario velik rast prodaje pa su i ostale tvrtke iz
Zubakova holdinga, koje se bave pružanjem svih usluga vezanih uz automobile, dobro
poslovale. Posebno dobar iskorak i ekspanziju Zubak je napravio na tržištu financijskih
proizvoda, gdje leasingom financira kupnju vozila iz vlastitog asortimana. Tako su postignuti
dobri rezultati PZ Auta, generalnog zastupnika za automobile koje prodaje Zubak, a gdje ima
49 posto vlasništva. Bogatstvo Pave Zubaka ove je godine veće za 8 milijuna eura.

7. (16.) Dubravko Grgić ? 80 milijuna eura (47 milijuna eura);

Većinskom vlasniku osiguravateljskog koncerna Agram prošle je godine bogatstvo poraslo za
čak 33 milijuna eura, prije svega zahvaljujući pametnim širenjem na tržištu osiguranja. Lani je
koncern Agram imao pet akvizicija – u Hrvatskoj je preuzeo Veritas, Sunce i Atlas osiguranje,
a u BiH Sunce i Bosna osiguranje. Okrupnjavanjem i pribrajanjem novih tvrtki holdingu, u
sklopu kojeg otprije posluje Euroherc osiguranje, postigao je kumulirajući učinak te preuzeo
vodstvo na tržištu obveznog automobilskog osiguranja i opasno načeo poziciju Croatia
osiguranja. Najavio je i ulazak u bankarske vode. Grgić je s partnerima, koji su uz njega
također znatno podebljali imovinsko stanje, izgradio najefikasniju osiguravateljsku grupaciju
u Hrvatskoj, a Agram je postao meta svih globalnih igrača. No Grgić ne razmišlja o prodaji
svog poslovnog carstva. Naprotiv, nedavno je najavio širenje na bankarstvo

8. (6.) Žarko Kraljević ? 79 milijuna eura (73 milijuna eura);

Uspostavljanjem novih poslovnih odnosa s velikim trgovačkim lancima, prije svega s Billom,
te plasiranjem novih kartičarskih proizvoda, vlasniku Diners Club Adriatica donijelo je prošle
godine novih 6 milijuna eura. Kraljević je, uz vlasnika Getroa Vjekoslava Gucića, jedan od
najzaslužnijih za to što u djelo nije provedena zabrana rada nedjeljom, što bi sigurno usporilo
rast prihoda i njegovoj tvrtki. Lani je u odnosu na 2003. Kraljevićevo bogatstvo poraslo za 23
milijuna eura, ali ponajprije kao posljedica uspješne zamjene dionica Generalturista i Budget
rent-a-cara za dionice Dinersa. Pokazalo se to izvanrednim potezom u situaciji kada su Hrvati
prema službenim istraživanjima kartičara proglašeni najvećim potrošačima preko kartica u
srednjoj i istočnoj Europi.

9. (8.) Branko Zec ? 74 milijuna eura (72 milijuna eura);

Glavnom kontroloru financija Adris grupe bogatstvo je u prošloj godini poraslo kao i Pliniju
Cuccurinu. Za razliku od potonjeg, Zec kao osmi po redu dioničar Adrisa, na svom kontu ima
dva milijuna eura više nego lani.
10. (10.) Ivan Ergović ? 72 milijuna eura (60 milijuna eura);
Predsjednik i većinski vlasnik Nexe grupe iz Našica, u sklopu koje posluje nekoliko tvrtki za
proizvodnju građevinskog materijala, uspješno je širio svoje visokoprofitabilno carstvo prema
regiji. U vremenu ekspanzije graditeljstva u Hrvatskoj i okolnim zemljama koncern iz Našica
postao je visokoprofitabilan, a Ergović bogatiji u odnosu na prethodnu godinu za 12 milijuna
eura.

10. (9.) Dragutin Drk ? 70 milijuna eura (70 milijuna eura)

Vlasnik Vindije iz Varaždina suočen je, kao i vlasnik Lure Luka Rajić, s nepovoljnim
trendovima u mljekarskoj industriji. Loša nabavna pozicija skupih sirovina čini industriju
mliječnih proizvoda nekonkurentnom na globalnom tržištu, a mljekarsku industriju manje
profitabilnom. No za razliku od Rajića, Drk je na vrijeme diversificirao svoje poslovno
carstvo, čime je umanjio ukupni učinak krize na mljekarskom tržištu.

11. (novi na popisu) Vjekoslav Gucić ? 66 milijuna eura

Vlasnik Getroa, drugog po snazi trgovačkog lanca u Hrvatskoj, u velikoj je ekspanziji uz
potporu EBRD-a. Uz trgovinu, Gucić se želi baviti i hotelijerstvom te je upravo dovršio 50
milijuna kuna vrijednu obnovu hotela Astoria u središtu Zagreba, koji je uspio ubaciti u
poznati lanac Best Western.

13. (novi na popisu) Vlado Čović – 62 milijuna eura;

Šibenski poduzetnik, suvlasnik i predsjednik Nadzornog odbora Zagrebmontaže, u sklopu
koje posluje devet tvrtki, spretno je iskoristio prednosti gradnje autoceste Zagreb-Split te
preselio tvornicu teških kamionskih prikolica u poslovno-industrijsku zonu Podi kod
Šibenika, što mu omogućuje jeftinije poslovanje. Na ulazu u Šibenik izgradio je trgovački
centar Dalmare, investiravši 17 milijuna eura, a prostore je dao u najam Konzumu i Merkuru.
Kupio je i šibensku Krku, a u Garešnici posjeduje tvornicu visokotlačnih ventila. Bogatstvo je
stekao dijelom kao pouzdani kooperant u proizvodnji njemačkih tenkova Tigar, a sudjelovao
je u izgradnji najveće svjetske teniske dvorane u Hannoveru i novog stadiona nogometnog
kluba Schalke 04. U modernizaciju tvornice prikolica najavio je ulaganje 15 milijuna eura.
Čović zajedno s Josipom Stojanovićem želi investirati u Šibenik pa je Gradskoj upravi
ponudio partnerstvo u važnim projektima kao što su uređenje samog središta Šibenika,
izgradnja javnih garaža sa 1200 parkirnih mjesta i uređenje tržnice na 10.000 četvornih
metara.

14. (12.) Anđelko Leko ? 61 milijun eura (55 milijuna eura)

Suvlasnik i direktor hotelijerskog poduzeća HUP Zagreb, svoje bogatstvo ima u vrijednim
nekretninama i elitnim zagrebačkim hotelima. Kao vrlo sustavan i oprezan poduzetnik,
uspješno je konsolidirao portfelj, što mu je, uz rast cijena nekretnina, donijelo dodatnu zaradu
od 6 milijuna eura.

15. (11.) Toni Kukoč ? 59 milijuna eura (57 milijuna eura);

Najbogatiji hrvatski sportaš pred kraj košarkaške karijere potpisao je novi godišnji ugovor s
američkim NBA klubom Milwaukee Bucks, vrijedan 3 milijuna dolara i postao bogatiji za 2
milijuna eura.

16. (13.) Zvonko Zubak ? 54 milijuna eura (54 milijuna eura)

Nakon propalih privatizacijskih ambicija i neuspjelog pokušaja političke aktivacije,
kontroverzni Zvonko Zubak ostao je u biznisu koji mu je i priskrbio bogatstvo ? trgovina
oružjem. Pištolj HS, koji proizvodi njegova tvornica, i dalje se pod brandom Springfield
prodaje u Sjedinjenim Državama.
17. (14.) Emil Tedeschi ? 50 milijuna eura (50 milijuna eura);
Bogatstvo vlasnika Atlantic grupe, u sklopu koje posluju Cedevita, Neva i nekoliko
distributerskih tvrtki na čelu s Atlantic Tradeom, prošle godine nije doživjelo promjene.
Nakon burnog razdoblja velikog rasta, koje je obilježilo nekoliko velikih akvizicija, Tedeschi
se trudi da konsolidira portfelj te se intenzivno bavi restrukturiranjem kreditnih obveza.

18. (15.) Marijan Filipović – 49 milijuna eura;

Daleko od očiju javnosti Filipović strpljivo širi svoje drvno carstvo, koje je lani ostvarilo blag,
ali stabilan rast. Vlasnik je tvrtke Fininvest Corp. u Gorskom kotaru, najvećeg koncesionara
na šume u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Uz Todorića i Žužića, jedan je od rijetkih
biznismena koji posjeduju helikopter.

19. (novi na popisu) Boris Mikšić – 46 milijuna eura

Iako mu se većina imovine nalazi u Sjedinjenim Državama, relativno dobar rezultat na
predsjedničkim izborima i politička kandidatura na predstojećim lokalnim izborima pokazuju
da Mikšić ostatak života namjerava čvrsto vezati uz Hrvatsku. Još jedan detalj nužno ga
vezuje uz listu hrvatskih bogataša ? dobar dio novca zaradio je, poput mnogih ovdašnjih
tajkuna, poslujući u uvjetima rata u Hrvatskoj početkom 90-ih. Antikorozivnim sredstvima
bavi se već više od 20 godina, međutim pravi je kapital stekao pod vrlo sumnjivim
okolnostima, dobivši odštetu od osiguravajućeg društva nakon što mu je izgorjela kuća u
čijem je podrumu protupropisno miješao visokozapaljive kemikalije. Partner u Hrvatskoj mu
je bio Stjepan Tuđman. O njegovu karakteru beskrupuloznog biznismena govori činjenica da
je partneru, s kojim je u međuvremenu postao kum, okrenuo leđa u trenutku kada je
Tuđmanov utjecaj splasnuo zbog bolesti i smrti njegova oca, pokojnog hrvatskog
predsjednika. Vlasnik je tvrtke Cortec i distributerske mreže Sealed Aira.

20. (20.) Goranko i Biserka Fižulić ? 44,5 milijuna eura (41 milijun eura)
Bogatstvo najpoznatijeg trgovačkog bračnog para poraslo je za tri i pol milijuna eura, prije
svega zahvaljujući porastu vrijednosti nekretnina u prošloj godini. Naime, vlasnici su niza
lokala u elitnim dijelovima zagrebačke Ilice. Znatnu zaradu ostvarila je njihova Magma,
najveća tvrtka za prodaju igračaka i jedna od vodećih maloprodajnih tvrtki na području mode
i sporta s razgranatom distributivnom mrežom. Dok je u Hrvatskoj uvoz isplativ, Fižulići se
ne moraju brinuti za svoje poslovno carstvo.

21. (17.) Radimir Čačić ? 44 milijuna eura (45 milijuna eura);

Imovina bivšeg ministra graditeljstva nije se znatno promijenila od početka prošle godine.
Iako je izgubio kontrolu nad državnim infrastrukturnim i građevinskim investicijama,
ponajprije nad cestogradnjom i POS-om, u sklopu čega je njegov Coning dobivao jako
povoljne poslove, velik dio Čačićeva bogatstva je u dionicama i nekretninama. Samo prema
onome što je prijavio u zastupničkoj imovinskoj kartici, Čačić posjeduje dionice vrijedne 12,3
milijuna kuna, a njegova supruga u vrijednosti 948 tisuća kuna. To je, naravno, manji dio
bogatstva koji nije prebacio na odvjetnički ured.

22. (25.) Robert Ježić ? 43 milijuna eura

Predsjednik NK Rijeka i suvlasnik švicarske tvrtke Landmark lani je nakon duge borbe od
PIF-ova i Hrvatskog fonda za privatizaciju kupio posrnulu petrokemijsku kompaniju Dioki,
kojoj politikom restrukturiranja i ponovnog pokretanja zatvorenih pogona na Krku i u
Zagrebu sustavno podiže vrijednost. U prilog mu ide konjunktura u toj branši, koja je u kratko
vrijeme znatno povećala vrijednost Ježićeve investicije u kojoj mu je pomogla Hypo Alpe
Adria Bank.
23. (24.) Željko Kerum – 42 milijuna eura
Najpoznatiji splitski trgovac s više od trideset maloprodajnih objekata vlasnik je splitskih
hotela Central i Neva te mnogobrojnih vrijednih nekretnina u Splitu, Dubrovniku i na
dalmatinskim otocima. Novac zarađen trgovinom odlučio je investirati u turizam, u prvoj fazi
oko 20 milijuna eura. U uvali Trstenik gradi hotel s pet zvjezdica, kupio je i veliku parcelu na
Čiovu, gdje će graditi apartmansko naselje, u jednoj od uvala Rogoznice posjeduje zemljište
na kojem će graditi marinu i apartmansko naselje, a hotele namjerava graditi u Supetru i u
Hvaru. Aktivan je i u stanogradnji pa gradi velike stambene blokove u Zagrebu, Splitu i
Zadru, a sprema se ući i u novinsko izdavaštvo. Ulaganje u nekretnine i mudro širenje
poslovanja otvaranjem niza trgovačkih kuća Kerumu je donijelo pravo bogatstvo koje, često
se slikajući sa svojim ekstravagantnim automobilima i plovilima, nikada nije skrivao. Prošle
je godine svoje trgovačko carstvo odlučio ojačati poslovnim ujedinjenjem s još trima
regionalnim trgovačkim lancima. Stvaranje NTL-a, čime se izborio za bolje uvjete nabave i
veću kontrolu cijena, Kerumu je omogućilo zadržavanje jake regionalne tržišne pozicije u
konkurenciji sve prisutnijih stranih lanaca, ali i širenje u gradove gdje nije bio prisutan.

24. (18.) Dragutin Biondić ? 41 milijun eura (43 milijuna eura);

Gubitak od dva milijuna eura u odnosu na prethodnu godinu uzrokovan je lošim strateškim
pozicioniranjem tekstilnog portfelja unutar Heruc grupe, koji je Dragutin Biondić naslijedio
od oca. Međutim, uspješno repozicioniranje solidne Centar banke, koju nastoji postaviti u
središte poslovnog carstva, najavljuje oporavak Biondićeva imetka. Na privatnom planu,
nakon što se razveo od supruge Mirne i ostavio joj kuću na Zelengaju, krenuo je u izgradnju
nove kuće na vrhu Pantovčaka, na jednom od najljepših mjesta u Zagrebu.

25. (novi na popisu) Željko Žužić – 40 milijuna eura;

Žužić je još jedno novo lice na listi bogataša. Uz Filipovića, najveći je drvni prerađivač u
Hrvatskoj i vodeći proizvođač parketa, a 95 posto proizvodnje izvozi u inozemstvo. Prije
nekoliko godina postao je vlasnik tvrtke Šavrić i više koncesija za eksploataciju šljunka u
Velikoj Gorici. Svoju moć i poslovnu pronicljivost pokazao je kada je prije godinu dana
investirao oko 15 milijuna eura u centar Solidum u zagrebačkom Jankomiru, najveći i
najluksuzniji salon namještaja u državi.

26. (novi na popisu) Paško Dodić – 40 milijuna eura

Spretni trgovac plemenitim kovinama i draguljima iz Dubrave, naslijedio je obiteljsku
tradiciju. Dodić je poznat i po vožnji najboljih automobila i burnom društvenom životu, a ove
se godine prvi put našao među najbogatijim Hrvatima. Dodić zlatom i dragim kamenjem
opskrbljuje više od 100 zlatarnica i draguljara u Hrvatskoj. Zapošljava oko pedesetak zlatara u
radionici, a dio proizvodnje preselio je i na Mauricijus, gdje je jeftina radna snaga, a postoji
dugogodišnja zlatarska tradicija. Uz zlato, Dodić se prije dvije godine počeo baviti i rent-a-
carom te je s Milanom Lučićem od Franje Tomića kupio franšizu Sixt rent-a-cara, jednog od
najvećih na svijetu. Zahvaljujući spretnom menadžeru Dennisu Gudasiću, u svega dvije
godine Sixt je postao najveći rentijer automobila u državi te svojim vlasnicima donio znatan
profit.

27. (novi na popisu) Josip Stojanović – 39 milijuna eura

Šibenski poduzetnik novi je na listi najbogatijih Hrvata. Novac je zaradio kao vlasnik
uspješne tvrtke Jolly JBS sa 11 trgovačkih centara u Šibensko-kninskoj županiji. Tvrtka je dio
trgovačke grupacije CBS, koja se nedavno ujedinila s grupacijom NTL te tako postala jedan
od tri najjača trgovačka lanca u državi. Jedan je od najvećih investitora u grad Šibenik i
vlasnik tamošnjeg trofejnog ženskog košarkaškog kluba, a namjerava graditi veliku
polivalentnu sportsku dvoranu kapaciteta 2500 mjesta. Stojanović je vlasnik najskupljeg
automobila u Hrvatskoj, McLarenova Mercedesa SLR, koji je platio 600.000 eura (prije dva
tjedna isti je automobil u Zagreb dovezao i Davor Šuker).

28. (19.) Goran Ivanišević ? 38 milijuna eura (42 milijuna eura);

Imetak najslavnijeg hrvatskog tenisača u prošloj godini otopio se za četiri milijuna eura.
Razlog su ponajprije nespretna ulaganja i odabir loših poslovnih savjetnika.

29. (21.) Zdravko Pevec – 36 milijuna eura (35 milijuna eura)

Širenjem prodajnog asortimana u svom trgovačkom lancu ovaj je bjelovarski poduzetnik
stabilizirao svoju tržišnu poziciju, što mu osigurava stabilan rast. Zadržao je kontinuirano
širenje poslovnog carstva uz svoj veliki osobni, ali i suprugin angažman. U usporedbi s
lanjskom godinom, bogatstvo mu je veće za milijun eura.

30. (29.) Darko Ostoja ? 34,5 milijuna eura (25 milijuna eura)
Ovaj majstor kuponske privatizacije najbolji je primjer kako procvat burzi može utjecati na
povećanje privatnog bogatstva. Darko Ostoja lani je Robertu Ježiću prodao udjele svog PIF-a
u Diokiju i Kemikalijama. Daljnja Ostojina koncentracija na turizam uslijedila je nakon
odvajanja od donedavnog partnera Georga Eltza u SN holdingu. Ostoja je preuzeo turistički
portfelj, dok je Eltzu pripalo vođenje investicijskog biznisa. Strelovito su rasle dionice Dom
fonda, koji je potkraj prošle godine vrijedio oko 1,4 milijarde kuna. Vrijednost imovine
podebljao je zbog porasta cijena nekretnina.

31. (22.) Josip Kordić ? (lanjski 34 milijuna eura)

“Self made man” svoju je poslovnu karijeru počeo zidarskim obrtom u Velikoj Gorici. Od
partnera Zdravka Mamića kupio je i drugi dio zemljišta za gradnju poslovnog tornja u
Vukovarskoj te zemlju za gradnju prema Velikoj Gorici. Nije imao većih investicija u prošloj
godini. Ima velik problem na Hvaru, gdje mu žele porušiti veliku kuću za koju lokalne vlasti
tvrde da nema sve potrebne dozvole.

32. (novi na popisu) Juroslav Buljubašić – 32 milijuna eura;

Buljubašić je splitski poduzetnik, potpredsjednik HUP-a i jedan od najmoćnijih ljudi u
Dalmaciji. Vlasnik je i suvlasnik desetak splitskih kompanija, od kojih je najpoznatija
brodarska tvrtka SEM Marina. Koliko je moćan govori podatak da se nakon višemjesečne
borbe s državnom upravom i državnim monopolistom Jadrolinijom uspio izboriti za
raspisivanje natječaja za dodjelu koncesije na vrlo profitabilnu trajektnu liniju Split-Supetar,
na kojem je jedini ponuditelj. U tome mu je navodno pomogao i premijer Sanader. Dio
bogatstva zaradio je lukavim ulaganjem u nekretnine.

33. (32.) Davor Štern ? 30 milijuna eura

Nekadašnji predsjednik Ine i današnji uspješni konzultant u naftnom biznisu odlično je
iskoristio prošlogodišnje burzovne rekorde. Mudrim ulaganjem na stranim tržištima, što mu
omogućuju dobre veze s međunarodnim financijskim krugovima, podigao je u prošloj godini
stanje svog imetka za sedam milijuna eura. Dobar dio svog bogatstva Štern ima i u
nekretninama.

34. (23.) Stipe Gabrić Jambo ? 29,5 milijuna eura

Neokrunjeni kralj neretvanske doline lanjskim izbacivanjem iz HDZ-a i gubitkom političke
baze na nacionalnoj razini ostao je izoliran u Metkoviću, gdje je danas gradonačelnik.
Smanjenje opsega Gabrićeva poslovanja kompenzirale su cijene nekretnina na obali u koje je
ulagao proteklih godina.
35. (28.) Braco Radovanović ? 29 milijuna eura
Dobra prodaja vozila iz grupacije Daimler Chrysler osigurala je vlasniku tvrtke Euroline
povećanje vrijednosti imovine za četiri milijuna eura. Tomu je dijelom pridonio novoosnovani
centar za rabljena vozila, kao i vrlo dobar i agilan marketing te ustrojenost njegova poduzeća
prema normama Europske unije.

36. (26.) Mirko Grbešić ? 28 milijuna eura

Širokobriješki poduzetnik, vlasnik Mepasa i Saponije iz Osijeka, lani je postao vlasnik
splitske trgovačke kuće Brodomerkur, čijih je 57 posto dionica platio oko 53 milijuna kuna.
Posao mu i dalje ide stabilno.

37. (36.) Milan Artuković ? 27,5 milijuna kuna

Razdruživanjem s nekadašnjim partnerima s kojima je privatizirao Franck, Artuković je
preuzeo 77 posto vlasništva najvećeg proizvođača kave i grickalica u Hrvatskoj. Franck na
čelu s Artukovićem već godinama ostvaruje solidan rast, bez obzira na nepovoljna kretanja na
svjetskom tržištu kave. Cijena za koju je Artuković preuzeo Franck bila je unaprijed određena
partnerskim ugovorom i ostala je tajna. Vrijednost transakcije nije ovisila o kretanju cijene
dionice Francka na burzi, koja se popela do 1200 kuna. Procjenjuje se da je Artukovićevo
bogatstvo lani poraslo za dodatnih osam milijuna eura.

38. (27.) Branko Roglić ? 27 milijuna eura

Zbog mudrog ulaganja u nekretnine, zastupnik multinacionalne kompanije Proctor & Gamble
za Hrvatsku, BiH i Sloveniju, vlasnik tvornice baterija Croatia i tvrtke Laura, zastupnika
najpoznatijih marki parfema, oplodio je dio svog bogatstva koje je poraslo za oko milijun
eura.

39. (novi na popisu) Marijan Primorac 26 milijuna eura;

Bogatstvo je stekao kao duhanski zastupnik TDR-a u BiH, a oplodio ulaganjem u lanac hotela
u Makarskoj i otvaranjem Prve sportske kladionice, koju danas nudi na prodaju za oko 55
milijuna kuna. Široj je javnosti poznatiji kao otac maloljetnog sina koji je u središtu Makarske
vozeći skupocjeni automobil usmrtio dvije djevojčice.

40. (30.) Franjo Tomić ? 25,5 milijuna eura

Generalni zastupnik vozila BMW i Land Rovera za Hrvatsku i BiH lani je imao stabilan rast i
čistu dobit od 1,5 milijuna eura. Zahvaljujući kvaliteti i novom dizajnu BMW vozila te jako
dobrom marketingu, ove godine Tomić će još više povećati čistu dobit. U tome će mu najviše
pomoći novi modeli BMW 3 i BMW 5, koji predstavljaju pravo osvježenje na tržištu. Tomić i
dalje većinu vremena provodi u Njemačkoj, gdje je razvio biznis s klimatizacijskim
sustavima.

41. (37.) Ivić Pašalić ? 25 milijuna eura

Lanjsko predviđanje Nacionala obistinilo se i nekadašnji politički moćnik lani se pojavio kao
građevinski investitor. Iako se mislilo da mu se zbog daljnje političke marginalizacije
bogatstvo istopilo, Pašalić je novac koji je stekao 90-ih pametno ulagao na vanjskim burzama
i u domaće nekretnine, što mu je donijelo dodatnih sedam milijuna eura.

42. (46.) Tomislav Horvatinčić ? 24,5 milijuna eura

Najveći građevinski investitor u Hrvatskoj samo je s HOTO tornjem u Savskoj ulici u
Zagrebu, koji je iznajmio T-HT-u, zaradio čistih 10 milijuna eura. Horvatinčić je pokazao da
ulaganje u nekretnine može biti i odlična osnovica za razvoj novog kapitala. Pri kraju mu je
projekt izgradnje zatvorenog naselja HOTO vile kod Samobora, sa 174 stana veličine od 60
do 150 četvornih metara. Prodaja stanova u tom naselju ide mu jako dobro. Prošle je godine
ukupno zaradio 15 milijuna eura.

43. (33.) Vladimir Zagorec ? 24 milijuna eura

Zbog tragičnog slučaja izgubio je 750.000 eura, koliko je platio otmičarima svoga sina, ali to
je nadoknadio i dodatno zaradio tri milijuna eura dobrim ulaganjima preko vanjskih banaka i
financijskih savjetnika. Trenutačno u Istri gradi sustav podzemnih garaža. Izgubio je natječaj
za kupnju zemljišta na Šalati, što mu je mogla biti nova velika investicija.

44. (35.) Vladimir Smolec ? 21 milijun eura

Vlasnik Digitela uspio je razviti impresivnu marketinšku mrežu u Hrvatskoj i izboriti se za
najunosnije klijente. T-HT je Digitelov klijent, a lani je samo na rebranding potrošio 18
milijuna eura. Dio kolača pripao mu je i od prodaje Nove TV. Ulazi u posao TV produkcije s
EPH.

45. (novi na popisu) Boris Vidić ? 20 milijuna eura

Pioniru kurirskih službi u Hrvatskoj svojedobno je nuđeno 40 milijuna eura za City Express,
gdje je polovični vlasnik. Razgranati posao po svim većim gradovima Hrvatske Vidiću donosi
više nego dobru zaradu, no zbog institucionaliziranog monopola Hrvatske pošte, upitan je
opstanak na tržištu. Ipak, uspio se izboriti, barem privremeno, za odgodu novog zakona koji
bi ga uništio.

46. (31.) Hrvoje Petrač ? 18,5 milijuna eura

Nepravomoćno osuđeni tajkun posljednjih je godinu dana u bijegu pa ne razvija poslove, a
prodao je Atlas osiguranje Agramu za 7 milijuna eura. Zbog tog zastoja u razvoju poslova,
procjenjuje se da je prošle godine izgubio 5 milijuna eura.

47. (34.) Ninoslav Pavić ? 18 milijuna eura

Procjenjuje se da je zbog internih konflikata vrijednost Pavićeva novinskog koncerna
Europapress holdinga znatno pala. Dio izgubljenog novca nadoknadio je prodajom Nove TV,
čiji je dio dobio na temelju tajnog ortačkog ugovora, te ulaganjem u nekretnine. Dijelom je
bio prisiljen isplatiti svoje tajne ortake poput Miroslava Kutle. S marketinškim koncernom
Digitel potkraj prošle godine osnovao je produkcijsku kuću. Zbog ulaganja u novi tabloid i
Slobodnu Dalmaciju, kao odgovor Styriji, Pavić bi mogao izgubiti dio svoga vlasništva u
EPH.

48. (38.) Davor Šuker ? 17 milijuna eura;

Iako je s Dinom Pokrovcem menadžer nekolicini talentiranih nogometaša, lani nije ostvario
znatniji transfer, a prelazak Nike Kranjčara u Hajduk samo je ulog u prodaju tog igrača u
inozemstvo ove ili iduće godine. Propao mu je projekt Nogometna akademija.

49. (41.) Zvonimir Boban ? 16 milijuna eura

Nekad najbolji hrvatski nogometaš, dugogodišnji igrač AC Milana, posljednju se godinu
posvetio akademskoj karijeri. Nakon gubitka u 2003., bogatstvo mu se lani oporavilo za dva
milijuna eura, prije svega zahvaljujući procvatu tržišta kapitala u svijetu.

50. (44.) Franjo Luković ? 13,2 milijuna eura;

Dugogodišnje čelno mjesto u vodećoj hrvatskoj bankarskoj kući, Zagrebačkoj banci,
omogućilo je Lukoviću višestruku oplodnju kapitala te dobivanje novih dionica kao bonus za
izvrsno poslovanje. Prošle je godine pametno ulagao u nekretnine i vrijednosnice što mu je
donijelo zaradu od 2,2 milijuna eura.
OTPALI
1. (40.) Ivan Ćaleta ? 13 milijuna eura;
Prodajom Nove TV Ćaleta je izgubio zlatnu koku koja je njegovu marketinškom carstvu
donosila veliku zaradu. Pristanak na prodaju televizije nad kojom je vremenom preuzeo
kontrolu, potpisao je u bolničkom krevetu nakon vatrenog upozorenja.

2. (-) Juraj Hrvačić – 12 milijuna eura;

Medijski magnat, vlasnik vrlo slušanih radijskih postaja Obiteljskog i Narodnog radija, lani je
dobio gradsku TV koncesiju za emitiranje programa zagrebačke televizije Z1. Suvlasnik je
produkcijske kuće i agencije za proizvodnju radijskog i TV programa Media servis, glazbeno-
produkcijske kuće Hit records i marketinške agencije Marketing FM. Sve njegove tvrtke
smještene su u novom multimedijalnom centru u Buzinu, u koji je uložio 35 milijuna kuna.

3. (43.) Zdravko Mamić ? 11,5 milijuna eura;

Fijaskom Dinama otišao je iz Uprave kluba, čime je izgubio kontrolu nad prodajom igrača.
Teško će vratiti tri milijuna eura koje je navodno uložio u klub. Međutim, gubitak kompenzira
ulaganjem u nekretnine u Zagrebu, a prodao je i tvrtku Česma iz Bjelovara.

4. (-) Miroslav Blažević – 11 milijuna eura;

Dugogodišnji uspješni nogometni trener s međunarodnom karijerom kapital je stekao
pametnim i konzervativnim ulaganjem. Oporavak svjetskog tržišta kapitala i njemu je donio
znatnu dobit prošle godine. Poznat je kao vrlo štedljiv čovjek.

5. (-) Anto Nobilo – 10 milijuna eura;

Veliku zaradu omogućio mu je dugogodišnji braniteljski staž na Haaškom sudu, gdje je po
godini zarađivao oko pola milijuna eura. Angažiran je u unosnim poslovima oko
imovinskopravnih problema s prognaničkom srpskom imovinom.

6. (-) Stjepan Fiolić ? 9,5 milijuna eura

Vlasnik mesne industrije i jedan od glavnih financijaša vladajućeg HDZ-a, prema prikazu
imovinskih kartica, najbogatiji je zastupnik u Hrvatskom saboru. U imovinskoj kartici navodi
stočarsku farmu, poslovni pogon od 6640 četvornih metara, pet poslovnih prostora i
poljoprivredne strojeve. Vlasnik lanca od dvadesetak mesnica lani je, prema nekim
pokazateljima, imao promet od 84 milijuna kuna.

7. (47.) Miomir Žužul ? 9 milijuna eura

Vjeruje se da je donedavnom ministru vanjskih poslova vrijednost imovine stagnirala zbog
političkog angažmana. Nakon nedavnog odstupa, imat će priliku povećati imovinu kroz dobro
uhodani lobistički posao.

8. (49.) Miroslav Kutle ? 7 milijuna eura

Još jedan progonjeni tajkun podebljao je gotovinu isplatom od kupoprodajne transakcije Nove
TV. Također, Ninoslav Pavić isplatio mu je manji dio dugovanja proistekao iz tajnih ortačkih
ugovora.

1. William Gates III., SAD, Microsoft, 46,5 milijardi USD

2. Warren Buffet, SAD, Berkshire Hathaway, 44 milijarde USD
3. Lakshmi Mittal, Indija, čelik, 25 milijardi USD
4. Carlos Slim Helu, Meksiko, telekomunikacije, 23,8 milijardi USD
5. Princ Alwaleed Bin Talal Alsaud, Saudijska Arabija, investicije, 23,7 milijardi USD
6. Ingvar Kamprad, Švedska, Ikea, 23 milijarde USD
7. Paul Allen, SAD, Microsoft i investicije, 21 milijarda USD
8. Karl Albrecht, Njemačka, supermarketi Aldi, 18,5 milijardi USD
9. Lawrence Ellison, SAD, Oracle, 18,4 milijardi USD
10. S. Robson Walton, SAD, trgovine Wal-Mart, 18,3 milijarde USD

Objavljeno u Nacionalu br. 542, 2006-04-03

Autor: Berislav Jelinić

EKSKLUZIVNO: DOKTOROVO RAZOTKRIVANJE

Pašalić pokazao svoja prva 22 milijuna eura

Nacional otkriva kako je u tvrtku Adriadrvo, kojoj je na čelu Ivić Pašalić, 2003. i 2004.
uplaćen zagonetan novac, lani pretvoren u temeljni kapital

Ivić Pašalić, nekoć moćni savjetnik Franje Tuđmana za unutarnju politiku i

protagonist ključnih afera koje su 2000. HDZ stajale gubitka vlasti, nakon političke
marginalizacije i pet godina čekanja počeo je pokazivati ogromni kapital koji kontrolira
zahvaljujući svom političkom utjecaju iz prošlog desetljeća. Nacional je nakon opsežnog
istraživanja u Austriji uspio rekonstruirati kako se u tvrtki Adriadrvo, gdje je Pašalić
nominalno tek direktor, nedavno pojavilo više od 20 milijuna eura temeljnog kapitala
sumnjiva podrijetla.

Taj ogroman novac, koji je na račun Pašalićeve tvrtke stigao u obliku netransparentnih
pozajmica iz inozemstva, pokazuje velik nerazmjer između Pašalićeve svakodnevice i
njegovih tvrdnji da se politikom nije obogatio, nego je jedna od najvećih žrtava medijskih
urota. Iako je bio tek savjetnik predsjednika Republike za unutarnju politiku, Pašalić je u
prošlom desetljeću bio jedan od najmoćnijih hrvatskih političara, koji je svoj utjecaj i moć
znao dobro iskoristiti. Do ulaska u politiku Pašalić je živio skromno. Kao mladi liječnik na
posao u lepoglavskoj ambulanti odlazio je u "Zastavinoj" Skali 55, te isprva živio na 24 m2
stana u potkrovlju kuće svoga oca. Međutim, njegovi su imovinski problemi prestali nedugo
nakon ulaska u politiku: ubrzo se preselio u trosobni stan u elitnoj zagrebačkoj četvrti iznad
Rebra, a supruga mu je napustila posao učiteljice i postala savjetnica u Ministarstvu vanjskih
poslova. Još od 1998., otkad je zakonski propisana obveza dužnosnika da javno predoče svoju
imovinu, Pašalić se uporno trudio prikriti koliko je, kao savjetnik od najvećeg Tuđmanova
povjerenja, zapravo profitirao. U svojim imovinskim karticama više je puta manipulirao
podacima, obmanjujući javnost i stranačke kolege, te nastojao prikazati da ne živi raskošno.

Taj je privid, uz sitna odstupanja, održavao punih pet godina. Nakon što ga je Ivo Sanader
porazio u borbi za HDZ, Pašalić je osnovao vlastitu stranku, ali je ubrzo zbog svoje loše
reputacije doživio debakl na zadnjim parlamentarnim i lokalnim izborima. Međutim,
odnedavna je Pašalić uskrsnuo kao uspješan poduzetnik, nominalno kao partner tajnovitih
stranih ulagača, koji u tvrtke koje kontrolira ulažu desetke milijuna eura. Za potrebe javnosti
Pašalić se nedavno predstavio kao potentan građevinski investitor, koji kreditima namjerava
graditi naselje od 300 stanova za tisuću stanovnika u Odri, prigradskom zagrebačkom naselju.
Međutim, to je tek dio njegovih poslovnih aktivnosti. Nacional je uz pomoć austrijskih
poslovnih krugova uspio rekonstruirati kako je Pašalić zapravo počeo preuzimati kontrolu nad
unosnim poslovima u carstvu drvne industrije, koje je pomogao stvoriti svojim političkim
utjecajem u doba Tuđmanove vladavine. Pašalić je formalno kroz tvrtku Adriadrvo zapravo
već preuzeo kontrolu nad tvrtkom Zagrebdrvo, koju je na vrhuncu njegove političke moći bez
ikakve poslovne logike izdašno financirala Privredna banka Zagreb (PBZ), a potom otpisala ta
potraživanja. Pašalić je u Adriadrvu formalno tek direktor, a vjerojatno vlasništvo prikrivaju
mu zastupnici iz Vaduza u Lihtenštajnu.

Nije nimalo slučajno što je Pašalić pokazao interes upravo za Zagrebdrvo. Zagrebdrvo je u
prošlom desetljeću kontrolirao njegov brat Zdravko. Tu je tvrtku tada, najvjerojatnije zbog
političkog utjecaja Ivića Pašalića, Privredna banka Zagreb unosno kreditirala s oko 22
milijuna maraka kredita. Većinu tih kredita PBZ je u nikad posve razjašnjenim okolnostima
otpisao, a dio tog duga otkupila je, također u mutnim okolnostima, fiktivna austrijska tvrtka
Well-Handels, vlasnika Miroslava Kutle i Christofa Conrada. Dokumenti koje je Nacional
objavio prije šest godina otkrili su da je PBZ više puta kreditirao promašene investicije
Zdravka Pašalića - najprije za izgradnju velike tvornice Zagrebdrvo u vrbovečkom naselju
Gradec, potom za dovršenje i kupnju sirovina, a onda za vraćanje dugova banci. PBZ je sa 16
milijuna maraka pomogao ostvarenju poslovnih snova Pašalićeva nesposobnog brata Zdravka.
Još 6 milijuna maraka kredita odobrio njihovu pokojnom ocu Anti. Obojica su bili kreditno
nesposobni za odobrene iznose, a kao pokriće za kredit, među ostalim, poslužila je i
simbolično vrijedna kuća obitelji Pašalić u Sesvetama.

I zbog takvog poslovanja PBZ je u prošlom desetljeću dospio u velike probleme, pa je bio
sanirana novcem hrvatskih građana. Dugove obitelji Pašalić PBZ je otpisao samo šest dana
prije konstituiranja koalicijske Račanove vlade 2000. Pašalić je nakon objavljivanja tih
informacija u proljeće 2000. reagirao nemušto i mijenjao objašnjenja javnosti - prvo je rekao
da s poslovima svog brata i oca nema nikakve veze, a nekoliko dana poslije demantirao je da
je bilo tko od njegove obitelji dobio kredite PBZ-a. Na kraju nitko nije odgovarao za ono što
se dogodilo. Bankari su uklonili tragove nepodmirenih potraživanja, a građani su podmirili
dubioze PBZ-a koji je poslije prodan Talijanima.

Zbog njegovih tajnih ortačkih veza s Miroslavom Kutlom, kao i Kutlina angažmana da
pomogne vraćanju dugova Pašalićeva brata Zdravka, naslućivalo se da su Kutle i Pašalić sve
vrijeme neformalno kontrolirali Zagrebdrvo. Da je to najvjerojatnije točno, pokazalo se u ljeto
2000., kad je Zagrebdrvo formalno promijenilo vlasnika. Da iz vlasništva fiktivno sakrije
svog brata Zdravka, Pašalić je iskoristio fantomsku tvrtku Plako sa sjedištem u Vaduzu.
Godinu poslije Zagrebdrvo se preoblikovalo u dioničko društvo te je počelo surađivati s
Adriadrvom. Adriadrvo, gdje je danas direktor Ivić Pašalić, osnovano je u Zagrebu 2002. s
temeljnim kapitalom od 20 tisuća kuna. Formalno ga je osnovala tvrtka Südost Holz
Beteiligung (Jugoistočno drvo holding).

Riječ je o tvrtki sa sjedištem u Beču s 35 tisuća eura temeljnog kapitala, u čijoj je upravi
izvjesni Franz Georg Hauninger. Adriadrvo sjedište ima gdje i Zagrebdrvo i bavi se istim
poslovima. U toj je tvrtki isprva direktor bio Ratko Bubalo, a od 2005. direktor je njen
vjerojatni većinski vlasnik Ivić Pašalić. Odmah nakon osnutka Adriadrva dvije su tvrtke
počele surađivati. Zapravo je Adriadrvo počelo formalno preuzimati Zagrebdrvo i u Hrvatsku
unositi 22 milijuna eura sumnjiva podrijetla, koji su potkraj prošle godine, nakon više
netransparentnih transakcija, završili kao temeljni kapital tvrtke gdje je direktor Ivić Pašalić.
Adriadrvo se počelo zaduživati u inozemstvu, kod fantomskog Croscan HandelsAnstalta
(Croscan trgovačka zaklada). Croscan Handels osnovan je 29. srpnja 2003. sa samo 30 tisuća
švicarskih franaka temeljnog kapitala. Među ostalim, bavi se čuvanjem udjela i drugih prava
za treće osobe - dakle - legalni su paravan za netransparentni kapital i misteriozne vlasnike
čiji identitet i kapital čuvaju kao poslovnu tajnu.

Adriadrvo je prvo od Croscan Handelsa, zaklade iz Vaduza, u studenom 2003. dobilo 9,2
milijuna eura kredita. Potom je u polovici srpnja 2004. ista tvrtka Adriadrvu dala još 8,5
milijuna eura kredita, te na kraju još 6 milijuna eura kredita. Dio tih kredita Adriadrvo je
potom dalo Zagrebdrvu, na temelju ugovora o kratkoročnom zajmu od 135 milijuna kuna.
Kredit je potom prebijen tako da je Zagrebdrvo na Adriadrvo prenio kompletnu imovinu,
poslovni prostor i opremu kojom posluje. Sve to vrijeme Ivić Pašalić nikako se nije mogao
povezati ni sa Zagrebdrvom, ni s Adriadrvom. Direktor Adriadrva postao je naknadno. Samo
nekoliko dana prije odluke o povećanju temeljnog kapitala Adriadrva na otprilike 22 milijuna
eura, Südost Holz, osnivač Adriadrva, odrekao se dijela svog vlasništva u Adriadrvu. Sebi su
zadržali samo 26 posto Adriadrva, a po 37 posto Adriadrva prenijeli su na Zdravka Pašalića i
Croscan HandelsAnstalt. Zanimljivo je da je Croscan Handels povećao visinu svog temeljnog
uloga, ali ne i poslovni udio u društvu. Tako je zapravo u Adriadrvu Zdravko Pašalić, zajedno
sa Südost Holzom zadržao jednak poslovni udio, te postao udjelničar vrlo respektabilne
tvrtke, koju kao direktor vodi njegov brat Ivić Pašalić.

Temeljni kapital Adriadrva formalno je povećan tako da je Croscan Handels u vrijednost

temeljnog kapitala tvrtke zapravo unio svoja prava, na temelju triju ugovora o zajmu koji su
ranije ušli u tvrtku. Prvo se temeljni kapital povećao na 166.686.000 kuna, ali je potom
19.808.800 kuna iskorišteno kako bi se pokrili gubici u prijašnjem poslovanju tvrtke. Tako je
temeljni kapital tvrtke koju Pašalić kao direktor zastupa porastao na 20-ak milijuna eura. U
tim osjetljivim pravnim poslovima Pašalićeve interese zastupao je odvjetnik Ivo Farčić, jedan
od odvjetnika Ante Gotovine, koji se pojavljivao i u aferi Večernji list, gdje je Pašalić 90-ih
također odigrao ključnu ulogu. U svom nedavnom istupu za Jutarnji list, Pašalić je o
poslovima Adriadrva govorio samo kao o perspektivi za budućnost. Nije otkrio ništa o
poslovnim aktivnostima u koje je bio uključen, niti je pričao kako je došao na čelo tvrtke, koja
je praktično preuzela baš tvrtku koju su na vrhuncu njegove moći financirali krediti PBZ-a
koji nisu vraćeni, nego su pokriveni novcem poreznih obveznika.

Zagredrvo još postoji kao tvrtka, ali, čini se, samo na papiru. Kako su Zagrebdrvo i Adriadrvo
registrirani na istoj adresi - Gradec, J. Grabrića 17 - potpisnik teksta nazvao je telefonom
računovodstvo Adriadrva, na broj s internetske stranice te tvrtke, te zatražio telefonski broj
Zagrebdrva. U kratkom razgovoru djelatnica računovodstva izjavila je da tvrtka Zagrebdrvo
zapravo više ne postoji, nego je ondje samo tvrtka Adriadrvo. "Nikada za njih nisam čula",
izjavila je osoba zaposlena u računovodstvu Adriadrva, kad se potpisnik teksta počeo
raspitivati kako bi mogao stupiti u kontakt s članovima nadzornog odbora Zagrebdrva. Da
Pašalić kao direktor zapravo kontrolira kompletno Zagrebdrvo, daje naslutiti još jedan detalj s
internetske stranice Adriadrva. Na njoj piše da Adriadrvo "već puno desetljeće uzvraća
povjerenje svojih klijenata". Ako je Adriadrvo osnovano 2002., to nije moguće, osim ako se
ne misli da su Zagrebdrvo i Adriadrvo zapravo jedna tvrtka. Ivić Pašalić nedavno se u
Jutarnjem listu predstavio kao građevinski investitor.

Valjda nakon što je procijenio da je operacija unosa novca sumnjiva podrijetla u Hrvatsku
okončana bez ikakvih problema, Pašalić je prije nekoliko dana započeo medijsku akciju kako
bi se prikazao potentnim građevinskim poduzetnikom. Kao direktor tvrtke Kapital konzalting
predstavio se kao investitor koji će u okolici Zagreba izgraditi naselje s 300 stanova za tisuću
ljudi. Pašalić je prije desetak dana u Jutarnjem listu predstavljen kao ambiciozni građevinski
poduzetnik koji u mjestu Odra na rubu Zagreba za tisuću stanovnika namjerava izgraditi
naselje "Odranska zavrtnica", čiju je vrijednost tržišno procijenio na oko 20 milijuna eura. U
taj projekt Pašalić je krenuo s tvrtkom Kapital konzalting, koja ima temeljni kapital od 20
tisuća kuna, gdje također ima funkciju direktora. U Jutarnjem listu izjavio je da je projekt
zatvorio bankovnim kreditom, te da će ista banka poslije kreditirati i kupce njegovih stanova.
Pašalić je izjavio da je u projekt krenuo kupnjom 40 tisuća m2 zemljišta, koje je više vlasnika
objedinilo u jednu parcelu i prodalo je preko agencije. Nije otkrio koliko je platio za zemljište,
niti je li ga također platio kreditom banke, ili nekako drukčije. Projekt je potom prezentirao
Hypo leasingu, čija je komisija ocijenila njegovu isplativost i odlučila ga financirati.

Drago Vidaković, predsjednik Hypo leasinga, izjavio je za Nacional da projektu ima

perspektivu, te da Hypo leasing ne gleda tko je investitor, nego što financira. Vidaković nije
otkrio Nacionalu nikakve pojedinosti o visini kredita i načinu kreditiranja. Pašalić je nedavno
izjavio da je tek početni dio investicije pokrio kreditom od 5 milijuna eura, te da ostatak
namjerava financirati prodajom stanova, jer mu se to pokazalo puno povoljnijim od prvotne
ideje da cijeli projekt financira kreditom. Pašalić je za Jutarnji list kratko opisao da je do
kredita došao kao i Tomislav Horvatinčić ili Bruno Orešar: "Veliki krediti se dobivaju tako da,
primjerice, dobar poslovni klijent banci predstavi poslovni plan koji se ocijeni profitabilnim,
uz to ide i jamstvo tvrtke, a u građevinskim investicijama i hipoteka na nekretninu." Iz toga
proizlazi da je on dobar poslovni klijent Hypo Alpe Adria banke, te da je za kredit ponudio i
jamstvo neke tvrtke. Možda je jamstvo dala tvrtka Adriadrvo, gdje je Pašalić također direktor.

Naselje "Odranska zavrtnica" trebalo bi se graditi po modelu energetske štedljivosti - zgrade

bi trebale imati pojačanu toplinsku izolaciju i sustav grijanja koji smanjuje emisiju štetnih
plinova i potrošnju energenata. Zgrade bi mogle imati i tzv. zeleni krov, koji je toplinski
izolator. U sredini naselja trebala bi biti zgrada u obliku meandra, okruženog zelenim
površinama. U prizemlju bi trebali biti lokali za trgovine, kafiće i slično, a na prvom i drugom
katu stanovi. Sa zapadne strane naselja trebalo bi biti izgrađeno sedam većih zgrada, a s
istočne šest samostojećih kuća, svaka s osam stanova. Kuće bi trebali imati prizemlje, kat i
potkrovlje, ili prizemlje i dva kata. Naselje bi trebalo imati i dva vrtića. Stanovi bi trebali biti
veliki između 35 i 95 m2. Sve bi se trebalo graditi u dvije faze. Prva bi trebala biti gotova za
godinu dana, a druga za dvije. Pročelja nekih zgrada trebala bi imati drvene elemente,
karakteristične za Turopolje. Može se pretpostaviti da će se većina drvne galanterije nabavljati
preko Adriadrva i Zagrebdrva.

To bi trebala postati unosna poslovna sinergija između kompanija koje Pašalić kontrolira,
očito bez ikakvih problema s hrvatskim pravosuđem, kojem po svemu sudeći nije bilo
sumnjivo podrijetlo zagonetnih kredita koje je u Adriadrvo plasirala fantomska zaklada iz
Vaduza u Lihtenštajnu.

SKRIVANJE VLASNIŠTVA U ZAGREBDRVU

Nacional je uz pomoć dobro upućenih austrijskih poslovnih krugova

rekonstruirao da je do ljeta 2000. u Zagrebdrvu jedini dioničar bila Kutlina
fiktivna austrijska tvrtka Well Handels, sa sjedištem u Grazu,
Glockenspielplatz 6 a. Well Handels je do vlasništva došla najvjerojatnije
zato što je otplatila dio duga Zagrebdrva Privrednoj banci Zagreb, ali i
novcem poreznih obveznika, o čemu je Nacional detaljno pisao. Rubinka
Šuprinović, direktorica Well Handelsa, 11. srpnja 2000. za jednu kunu
prodala je sve dionice Zagrebdrva tvrtki Plako Anstalt für Planung und
Konstruktion sa sjedištem u Vaduzu, Birkenweg 6, FL-9490. Tvrtka Plako
zapravo je tek paravan za kapital čije podrijetlo čuvaju kao svoju poslovnu
tajnu. Plako je osnovan 10. ožujka 1970. a na čelu mu je bio odvjetnik Ivo
Beck. Osnivački kapital mu je 20 tisuća švicarskih franaka, a među ostalim
bavi se i držanjem učešća i ostalih prava u poslovima koji su s tim u vezi.
Stručnjaci s kojima je Nacional razgovarao tvrde da se zapravo radi o
klasičnom financijskom inženjeringu, odnosno tvrtki koja je registrirana da
obavlja djelatnosti pružanja paravana za tuđi kapital. Nakon Ive Becka,
Plako su preuzeli Josef i Peter Sprenger iz Triesena (ulica Runkels 409), koji
su za zastupanje tvrtke ovlastili Antona Gstoehlea iz Vaduza. Gstoehle je u
proljeće 2001. dao punomoć za zastupanje Hrvoju Pervanu iz Tiefenbacha
(adresa Schwalbenweg 3), koji je na godišnjoj skupštini zastupao Plako.
Tada je Zagrebdrvo preoblikovano u dioničko društvo. Kupujući Zagrebdrvo
od Kutlina Well Handelsa, Plako je zapravo kupio dionice koje su bile u
zalogu Kärntner Landes- und Hypothekenbank iz Klagenfurta (adresa
Domgasse 5). Well Handels je za preuzimanje Zagrebdrva u toj banci
podigao kredit od 12,2 milijuna švicarskih franaka, a prodajom tih dionica
zapravo je prodao i obvezu vraćanja kredita toj banci. Tko i čijim novcem
vraća taj kredit u Plaku, vjerojatno također čuvaju kao poslovnu tajnu.
>email to:berislav.jelenic

Objavljeno u Nacionalu br. 543, 2006-04-10

Autor: Nacionalova redakcija

KARIJERA I NOVAC

'AutoZubak fleet koristi 50 najvećih

kompanija'
INTERVJU Dimitrije Trbović, direktor za marku Volkswagen u tvrdki AutoZubak

Tvrtka Autozubak pravnim je osobama ponudila originalan produkt upravljanja voznim

parkom - AutoZubak fleet menadžment. Popis klijenata ove usluge poprilično je velik i nju
danas koriste gotovo sve veće hrvatske kompanije. O ovom proizvodu razgovarali smo s
direktorom marke VW Dimitrijom Trbovićem. NACIONAL: Možete li pobliže objasniti što je
AutoZubak fleet menadžment? AutoZubak Fleet managemant originalan je produkt
AutoZubaka koji je kreiran na zahtjev pravnih osoba, klijenata kojima je cilj smanjenje i
optimiziranje troškova voznog parka. U doslovnom prijevodu znači upravljanje voznim
parkom. Danas u sklopu našeg proizvoda imamo 1500 vozila. Ono što ovaj proizvod razlikuje
od ostalih je da nudi uslugu koja je bazično zasnovana na fiksnom trošku bez nepoznanica za
klijenta u nekom budućem razdoblju. Klijent putem operativnog leasinga uzima automobile i
u jedinstvenu ratu leasinga ulaze svi troškovi vezani uz održavanje voznog parka. Na taj način
klijent cjelokupnu brigu prepušta nama. Ako automobil ima tvorničko jamstvo od dvije
godine, a klijent je odabrao leasing period od četiri godine vozilo u tom slučaju ima dvije
godine veće jamstvo od tvorničkog. NACIONAL: Kad ste krenuli s ovim proizvodom? S
ovim projektom krenuli smo s Lura Grupom prije tri godine i danas se među naše klijente
svrstava više od 50 najvećih kompanija u Hrvatskoj. NACIONAL: Imate li povratne
informacije o zadovoljstvu svojih klijenata? Znamo da produkt zadovoljava klijenta i da mu
stvara velike uštede u tom segmentu. Naš cilj je da klijent ne osjeti nikakve probleme s
voznim parkom koje rješava AutoZubak. Imali smo, primjerice, klijenta koji je imao 50
zaposlenika i dizalice u odjelu održavanja voznog parka. Nakon što je ušao u naš program,
unutar tog odjela bila su mu potrebna samo 4 zaposlenika. NACIONAL: Očekujete li nove
klijente ove godine? Samo u ovoj godini u naš projekt upravljanja voznim parkom je ušlo 380
novih vozila. Posebno smo ponosni što je naš klijent postao i Grad Zagreb koji je na taj način
postigao znatnu uštedu u voznom parku. Naš novi klijent je i Magma. VW pažljivo prati
razvoj ovog produkta i vrlo su zadovoljni brojem vozila koje plasiramo kroz produkt.
NACIONAL: Kakav je odgovor konkurencije na vaš proizvod? Bilo je primjera da
konkurencija predstavi uslugu kakvu smo mi razvili, ali u finaliziranju samog proizvoda
uvijek je nedostajalo ono nešto čime bi se projekt mogao nazvati gotovim. NACIONAL:
Planirate li sličnu uslugu i za fizičke osobe? Mi kao prirodnu nadgradnju ovog proizvoda
razvijamo istu uslugu i za fizičke osobe jer je sasvim sigurno da i oni razmišljaju o
troškovima.

Objavljeno u Nacionalu br. 540, 2006-03-20

Autor: Nacionalov istraživački tim

TOP LISTA MILIJUNAŠA 2006.

50 najbogatijih Hrvata
Nacional šestu godinu zaredom donosi procjenu vrijednosti imetka najbogatijih hrvatskih
sportaša, biznismena, ali i njihovih bivših supruga

Ivica Todorić, vlasnik Agrokora, ponovno je na čelu liste najbogatijih Hrvata, koju
Nacional sastavlja već šestu godinu zaredom, po uzoru na časopis Forbes. Na drugom je
mjestu pertokemijski magnat i vlasnik Kutjeva Enver Moralić, dok je treći Ante Vlahović,
predsjednik Uprave i najveći pojedinačni dioničar rovinjske Adris grupe. Kao i prijašnjih
godina, Nacionalova analiza pokazala je da imutak najbogatijih ljudi ne ovisi o rastu
hrvatskog gospodarstva, koje je u prošloj godini imalo skroman rast od oko 4 posto. Ukupna
vrijednost imovine 50 najbogatijih hrvatskih tajkuna u posljednjih je godinu dana dosegnula
gotovo 3,5 milijardi eura i veća je za oko 20 posto nego lani. Rast vrijednosti imovine
hrvatskih tajkuna djelomice se temelji na dobrim poslovnim rezultatima koje su ostvarile
njihove kompanije. Međutim, velike prinose mogu zahvaliti ponajprije porastu cijena
vrijednosnica na hrvatskim i svjetskim burzama. Osim toga, ovogodišnja Nacionalova analiza
pokazala je da se u Hrvatskoj još uvijek isplati ulagati u nekretnine, premda stručnjaci
upozoravaju da su njihove cijene prenapuhane. Upravo su to bila četiri glavna kriterija za
procijenu bogatstva najimoćnijih Hrvata - polovni rezultat, tržišna vrijednost tvrtke iskazana
kroz cijenu dionica na burzi ili financijske ponude potencijalnih kupaca, porast burzovnih
indeksa i stanje na tržištu nekretnina.
Iako u Hrvatskoj proizvodnja još uvijek nije među najisplativijim djelatnostima, među prvih
deset najvećih milijunaša čak su šestorica svoj imutak stekli na kompanijama koje se bave
nekim oblikom proizvodnje.
Najveći gubitnik na ovogodišnjoj listi je Luka Rajić, vlasnik mljekarske industrije Lura. Uz
krizu u mljekarskoj industriji, Rajića je pogodila i bračna kriza koja ga je, prema neslužbenim
procjenama, stajala 40 milijuna eura. Za taj iznos bogatija je njegova bivša supruga Borna
Rajić, ujedno i prva žena koja samostalno, bez bračnog partnera, kotira na Nacionalovoj listi
milijunaša.

1. Ivica Todorić - 420 milijuna eura

Sve bogatstvo ima u koncernu Agrokor, najsnažnijoj privatnoj korporaciji u Hrvatskoj. Iako
nije biznismen koji izvlači novac iz vlastite kompanije i povećava ga drugdje, što bi mu u
prošloj godini donijelo siguran prinos od 20 posto, Todorićevo se bogatstvo danas procjenjuje
većim za barem 50 milijuna eura na osnovi ponuda koje ima za prodaju Agrokora (vrijednost
1,2 milijardi eura bez obveza). Poslovanje je donijelo dobre rezultate. Potrošio je dosta novca
na restrukturiranje PIK Vrbovca i Belja, ali je povećao tržišni udio u maloprodaji i imao sjajne
rezultate s tvrtkama u sklopuu Agrokora. Prema Todorićevim riječima, Agrokor je lani imao
20 posto bolje poslovne rezultate nego godinu prije. Ukupni prihodi iznosili su 13 milijardi
kuna. Ali stišću dugovi, zbog čega mu je smanjen kreditni rejting. Agrokoru 2007. na naplatu
dospijevaju 210 milijuna eura vrijedne obveznice a prošle godine dugoročni dugovi narasli su
na 2,5 milijarde kuna. Ali posljednjih mjeseci Todorić prilagođava bilancu stopi rasta pa je
uspio povećati vrijednost Agrokora. Najveći potez - snažni razvoj trgovine u cijeloj regiji.

2. Enver Moralić - 340 milijuna eura

Povećao bogatstvo u odnosu na prošlu godinu za 90 milijuna eura. Od dijela zarađenog

petrokemijskim biznisom u Njemačkoj i Rusiji posljednje dvije godine stvara agrobiznis u
Hrvatskoj. Vlasnik je PPK Kutjevo sa 7500 ha zemlje, koje mu je počelo donositi profit,
gospodarskog dobra Božjakovina, dvorca Štakorovec blizu Sv. Ivana Zeline, Vile Račić u
Cavtatu i golemog turističkog zemljišta u Kaštel Sućurcu kraj Splita. Nedavno je kupio i
dvorac u Mokošici kraj Dubrovnika, uz samu obalu, koji Dubrovčani zovu Georg. Kako sam
kaže, prošla mu je godina bila vrlo uspješna, što mu je povećalo vrijednost imovine diljem
Europe. Tvornicu Kemiplas iz Kopra planira preseliti u Mađarsku, gdje već ima tvornicu iz
petrokemijske branše, a atraktivno zemljište prodati. Sada u Kazahstanu kupuje naftna polja i
planira graditi proizvodno postrojenje. Nešto imovine u Rusiji održava na dosegnutoj razini.
Velike planove ima u Ukrajini, gdje posjeduje tvornicu kemikalija koju širi. S grupom
prijatelja u Ukrajini uložio je u 14.000 ha vinograda i 40.000 ha zemlje. Taj agronom ne ulaže
u poljoprivredu i turizam radi velike zarade, nego, kako sam kaže, zbog ljubavi prema zemlji i
ostvarenja dječačkog sna. Ali to mu ne ugrožava imutak dok god rastu cijene nekretnina i
prinosi na zapadnim tržištima kapitala. Na ruku mu je išla i prošlogodišnja konjunktura u
petrokemjskoj industriji.

3. Ante Vlahović - 330 milijuna eura

Bogatstvo predsjednika Uprave i najvećeg pojedinačnog dioničara rovinjske Adris grupe

naraslo je lani za 30 milijuna eura, prije svega zahvaljujući dobro uloženom novcu u
vrijednosnice na burzama i nekretnine. Vlahović bi ostvario i veći porast imovine da nisu
propali dogovori s korporacijom Philip Morris o prodaje Tvornice duhana Rovinj, što je
smanjilo tržišnu vrijednost Adris grupe. Odgovor je bio oduzimanje licence TDR-u za
proizvodnju Marlbora, čime je rovinjska tvornica izgubila oko 7,5 posto prihoda. Iako je
dionica Adris grupe na Zagrebačkoj burzi lani imala najveći promet, njena vrijednost pala je
za 7 posto u odnosu na godinu prije. Adris je u prvih devet mjeseci prošle godine ostvario 2,2
milijarde kuna prihoda, prema 2,8 milijardi u cijeloj 2004. Na ruku Vlahoviću nisu išli ni
trendovi na tržištu cigareta koje je 2005. palo za 6 posto. Ipak, operativna dobit grupe u tri
lanjska tromjesečja iznosila je 658 milijuna kuna. Analitičari procjenjuju da vrijednost tvrtke
neće rasti jer TDR gubi borbu u pozicioniranju na regionalnom tržištu gdje su najjači Philip
Morris i BAT, čija je baza za regionalnu ekspanziju Srbija. To potvrđuje i nedavno odustajanje
TDR-a od kupnje tvornice duhana u Senti. Ali poziciju Adrisa Vlahović je poboljšao
otvaranjem pregovora s BAT-om, čime je ostavio realnom mogućnost elegantnog i
profitabilnog izvlačenja iz duhanskog biznisa. Vlahović ima 12,5 posto vlasničkih i 18 posto
upravljačkih dionica.

4. Dubravko Grgić - 150 milijuna eura

Nagla ekspanzija u svim segmentima financijskog biznisa, koji je u porastu i u Hrvatskoj i u

svijetu, Grgiću je lani donjela zaradu od 40 milijuna eura. Sudeći po poslovnim rezultatima
koncerna Agram (ukupni prihod 2,7 milijardi a vrijednost 3 milijarde kuna), u kojem ima oko
četvrtine vlasništva, Grgićevo poslovno carstvo vrijedno je najmanje 450 milijuna eura.
Prema njegovu priznanju, privatna imovina vrijedi mu 10 milijuna eura. U nju spadaju kuća i
poslovni prostori u Hercegovini, kuće u Brelima i na Tuškancu u Zagrebu te veliki stan u
Importanne Galleriji. Grgić je ostvario najavu širenja biznisa na bankarstvo - od Todorića je
kupio Kreditnu banku, u fazi je pruzimanja Nava banke, a na meti mu je još nekoliko manjih
banaka. Početna bankarska aktiva procjenjuje se na 2,5 do 3 milijarde kuna. Lani je
stabilizirao svoj osiguravajući koncern koji je proširio brojnim akvizicijama i povećao
premijski prihod za više od 15 posto. Stalno povećava tržišni udio koji sada iznosi 24 posto i
lider je u autoosiguranjima. Lani je imao bruto profit od 234,5 milijuna kuna. Širenjem na
leasing i bankarstvo stvorio je najsnažniju privatnu financijsku instituciju u Hrvatskoj sa
stabilnim rastom i dinamičnim investicijama, od kojih je najveća gradnja Eurodoma u
Osijeku. Najveći bum Grgićeva poslovanja očekuje se ove godine kad se otvori lanac
poliklinika vezanih uz njegovo zdrastveno osiguranje. Sljedeće godine očekivani rast prihoda
od 20 posto.

5. Luka Rajić - 145 milijuna eura

Dio bogatstva izgubio je zbog razloga koji nemaju veze s biznisom - rastao se od supruge
Borne s kojom je podijelio imutak. Kako je Luru stekao prije braka, ona ostaje u njegovim
rukama, a s bivšom suprugom morat će podijeliti nekretnine - vilu Okrugljak vrijednu 5
milijuna eura, 250 m2 stana u Bakačevoj u središtu Zagrebu, kuriju u Samoboru vrijedna 7
milijuna eura, stan u Ženevi i još nekoliko stanova u europskim gradovima. Vrijednost Lure u
posljednjih se deset godina nije bitno povećavala, ali Rajić je iz tvrtke izvukao novac kroz
dividende. Prema neslužbenim izvorima, restrukturiranje Lure prilagodio je uvjetima koje je
diktirala bračna kriza pa će Borni Rajić pripasti i dobar dio Rajićeve gotovine. U samo godinu
dana promijenio je dva glavna operativca, prodao tvornicu keksa Karolina koju je kupio samo
dvije godine prije te se odlučio riješiti dijela Lure koji ima licencu na Pepsi-Colu. Lura je za
prošlu godinu prikazala dobit od 158,8 milijuna kn, što je čak 122,5 milijuna viša nego godinu
prije. Ali taj porast teško se može pribrojiti dosadašnjem Rajićevu bogatstvu jer je ostvaren
uglavnom prodajom Karoline i tvrtke u Livnu te još neke imovine. Iako je na burzi izlistan
mali broj dionica Lure, njihova cijena mogla bi biti okvirni pokazatelj vrijednosti Rajićeve
kompanije i većeg dijela njegova bogatstva. U veljači je cijena dionice Rajićeve kompanije
bila 420 kn, što znači da je tržišna vrijednost Lure 1,26 milijardi kn ili 170 milijuna eura.
6. Plinio Cuccurin - 94 milijuna eura

Donedavnom čelnom čovjeku TDR-a i drugom najvećem pojedinačnom dioničaru Adris

grupe bogatstvo je poraslo za deset posto, zahvaljujući lukavom ulaganju novca zarađenog na
dividendi. Cuccurin bi bio i bogatiji da nije bilo pada vrijednosti dionice Adrisa prošle godine
zbog toga što od prodaje TDR-a Philip Morrisu neće biti ništa. Adris je igubio i Marlboro, a
Cuccurin čelno mjesto u TDR-u. Cuccurin u Adrisu ima 7,5 posto vlasničkih i 12,5 posto
upravljačkih dionica.

7. Žarko Kraljević - 92 milijuna eura

Od sredine prošle godine većinski vlasnik Diners Cluba Adriatic svake će godine biti bogatiji
za najmanje milijun eura. Sredinom prošle godine 38 posto svojih dionica pretvorio je u
povlaštene dionice bez prava glasa, ali sa zajamčenom godišnjom dividendom 28 eura po
dionici. Nagađalo se da je zbog toga izgubio kontrolu u Dinersu i da je najveći dioničar s
pravom glasa Diners Cluba Adriatic postao Slovenac Tomaž Lovše. Ali to nije bila istina, jer
centrala Dinersa u SAD-u nije odobrila Lovšeu preuzimanje dionica. Takvim raspletom
Kraljević je zadržao kontrolu i bit će na čelu vodeće hrvatske kartičarske kuće bar do 2012.
dok mu traje ugovor.

8. Pavo Zubak - 90 milijuna eura

Stalni razvoj i stabilan rast. Imutak stečen uvozom i prodajom vozila marki Audi, Seat, Škoda
i Volkswagen, Zubak oplođuje iz godine u godinu tržišnom ekspanzijom. Lani je otvorio
prodajne centre u Puli, Slavonskom Brodu i Požegi te uspostavio suradnju s nizom institucija i
kompanija, među kojima su T-HT, Vindija, Podravka i Coca-Cola. No prodaja marki vozila
čiji je Zubak zastupnik lani je stagnirala. Odustao je od širenja na turizam i prodao hotel
Kristal u Umagu.

9. Vjekoslav Gucić - 80 milijuna eura

Vlasnik Getroa, po snazi drugog trgovačkog lanca u Hrvatskoj, uporno odbija prodati svoje
poslovno carstvo koje je godinama na udaru stranih trgovaca. Posljednji je odbijen slovenski
Mercator, koji bi preko Getroa u Hrvatskoj, uz Todorićev Konzum, zauzeo vodeću
maloprodajnu poziciju. Gucić je lani otvorio niz trgovačkih centara, a najava širenja novog
diskontnog lanca Getro Family (do 1200 m2) nije se navodno pokazala uspješnom. Dosad je
otvoreno šest od predviđenih 30 dućana. Po svemu sudeći, na tome će i ostati.

10. Ivan Ergović - 79 milijuna eura

Predsjednik i većinski vlasnik Nexe grupe iz Našica, u sklopu koje posluje nekoliko tvrtki za
proizvodnju građevinskog materijala, lani je nastavio širiti poslovno carstvo na Balkanu.
Preko svoje sarajevske tvrtke vratio se na bliskoistočno i sjevernoafričko tržište gradnje cesta,
a aktivnije se počeo baviti i stanogradnjom u Slavoniji i Primorju. Revitalizirao je golem
komad zemlje u rodnim Feričancima, gdje sada ima vinograde i suvremenu proizvodnju vina.
Njegova je grupacija lani ostvarila zaradu od 180 milijuna kuna (24,6 milijuna eura), što je 15
posto više nego godinu prije.

11. Branko Zec - 77 milijuna eura

Glavnom kontroloru financija Adris grupe veći dio financijske imovine su dionice kompanije
u kojoj radi. Unatoč trenutačnom smanjenju vrijednosti Adrisa zbog gubitka licence za
Marlboro i propalog dogovora s Philip Morrisom, nedavno otvaranje pregovora s drugim
globalnim duhanskim divom BAT-om o prodaji TDR-a Adrisu vraća položaj na tržištu. Zec
ima 4 posto vlasničkih prava, kao i bračni par Pokrajac, oboje zaposleni u Adris grupi. Peti po
redu najveći pojedinačni dioničari su supruga i kćeri pokojnog direktora TDR-a Cerina, koje
imaju 2,5 posto dionica.

12. Dragutin Drk - 70 milijuna eura

Vlasnik Vindije iz Varaždina suočen je s gubitkom u peradarskoj industriji. Iako je ublažio

negativne efekte straha od ptičje gripe, čime je od većih gubitaka spasio druge proizvođače
mesa peradi, ta bolest umanjila je vrijednost dijela njegova poslovnog carstva. Ali porastom
vrijednosti ostale imovine i novim proizvodima (Gavelino) kompenzirao je gubitak.

13. Anđelko Leko - 69 milijun eura

Neumornom 70-godišnjaku, suvlasniku i direktoru hotelijerskog poduzeća HUP Zagreb,

bogatstvo su vrijedne nekretnine i elitni zagrebački hoteli Westin, Sheraton, Panorama, Jadran
i International, čija je vrijednost porasla zbog preuređenja i podizanja kategorije te gradnje
Business Centera International u suradnji s Darkom Ostojom. Rast cijena nekretnina i
preuzimanje dubrovačkih hotela Mlini i Srebreno, te nova vrijednost koju su preuređenjem
dobili njegovi hoteli, donijelo je Leki povećanje imutka od 9 milijuna eura u prošloj godini.
Vrlo oprezan u poslovanju.

14. Toni Kukoč - 66 milijuna eura

Najbogatiji hrvatski sportaš i košarkaš kluba Milwaukee Bucks iz NBA potpisao je još jedan
jednogodišnji ugovor vrijedan 3 milijuna dolara. Oduzme li se porez od 30 posto, Kukoč je
ove godine bogatiji za 1,7 milijuna eura. Tomu treba dodati i prinos na uloženu imovinu koji
je ostvario zahvaljujući kvalitetnim savjetnicima.

15. Vlado Čović - 62 milijuna eura

Šibenski poduzetnik, suvlasnik Zagrebmontaže, u sklopu koje posluje devet tvrtki, u

vlasništvu ima tvornicu teških kamionskih prikolica u poslovno-industrijskoj zoni Podi kod
Šibenika, trgovački centar Dalmare u Šibeniku u koji je investirao 17 milijuna eura. Kupio je i
šibensku Krku, a u Garešnici ima tvornicu visokotlačnih ventila. Bogatstvo je stekao i kao
pouzdani kooperant u proizvodnji njemačkih tenkova Tigar, a sudjelovao je u izgradnji
najveće svjetske teniske dvorane u Hannoveru i novog stadiona nogometnog kluba Schalke
04. Kako je uglavnom ulagao u proizvodne djelatnosti, bogatstvo mu u proteklih godinu dana
nije raslo.

16. Emil Tedeschi - 55 milijuna eura

Jedan je od rijetkih hrvatskih tajkuna čija se financijska moć mjeri samo snagom njegove
kompanije. Tedeschi godinama zarađeni novac reinvestira u Atlantic grupu pa je valjda jedini
milijunaš s Nacionalove liste koji nema ni vikendicu na moru, a očito mu i ne treba. Vlasnički
portfelj šefa Atlantic grupe povećan je njemačkom tvrtkom Haleko i manjim distributerom u
Britaniji. Njegove tvrtke Cedevita, Neva i nekoliko distributera na čelu s Atlantic Tradeom
prošle godine su stabilno poslovali i Tedeschiju donijeli povećanje zarade od 10 posto i
stabilizaciju tvrtke.

17. Zvonko Kotarac, 53 milijuna eura

Vlasnik tvrtke Dalkoning najuspješniji je građevinski poduzetnik u Dalmaciji, a za sebe kaže

da je najveći splitski graditelj nakon Dioklecijana. Kupuje zemljište, sređuje građevinske
dozvole i angažira vanjske tvrtke da naprave objekte. Kad je posao gotov, Kotarac proda
proizvod. Što završenih, što u izgradnji Kotarac u portfelju ima 9000 stanova, od čega 3000 u
Splitu. Uspio je izgraditi i komunalno urediti cijela nova splitska naselja, Pazigrad,
Radoševac, Trstenik. Njegovi projekti su Žnjanski blizanci i Brodarica. Osim u Hrvatskoj,
Kotarac gradi u SiCG i BiH.

18. Robert Ježić - 50 milijuna eura

Lani je nastavio ulagati u petrokemijsku industriju Dioki, koju je uz pomoć Hypo Alpe Adria
Banke kupio od države i bivših PIF-ova. Otvaranjem novih pogona na Krku i u Zagrebu
sustavno podiže vrijednost Diokija, koji je devastiran izvlačenjem novca dok su njime vladali
grof Eltz i Darko Ostoja. Ako se ostvare najave o gradnji terminala za ukapljeni plin (LNG)
na Krku, Ježić bi mogao postati bogatiji za 15 milijuna eura. Zemljište na kojem bi se gradio
LNG terminal u vlasništvu je Diokija. Ježić, predsjednik NK Rijeka, planira i gradnju novog
gradskog stadiona koji bi po mnogima bio najljepši mediteranski stadion s pogledom sa
zapadne tribine na otoke.

19. Marijan Filipović - 49 milijuna eura

Marijan Filipović, "kralj Gorskog kotara i zapadne Bosne" (hrvatskih i bosanskih šuma),
korak po korak širi svoje drvno carstvo. Vlasnik je tvrtke Fininvest Corp. u Gorskom kotaru,
najvećeg koncesionara na šume u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Prigovora mu se što izvozi
sirove trupce i daske u inozemstvo a zanemaruje prerađivačku industriju, gdje bi se mogli
ostvariti još bolji rezultati. Uz Todorića i Željka Žužića jedan je od rijetkih biznismena koji
posjeduju helikopter.

20. Radimir Čačić - 48 milijuna eura

Čačićeva tvrtka Coning, koja se bavi građevinskim inženjeringom, varaždinskom županu

donosi stalnu dobit. Doda li se i prinos na privatnu imovinu koji je ostvario pametnim
ulaganjem u dionice i druge vrijednosnice, Čačić je ove godine bogatiji za 4 milijuna eura.
Iako je lani napredovao od saborskog zastupnika do župana Varaždinske županije, nema
kontrolu nad velikim infrastruktunim i građevinskim projektima. Smanjenje kilaže pokazuje
da se sprema za premijersku utrku. S porastom političke moći mogle bi mu se još više
poboljšati poslovne perspektive.

21. Goranko i Biserka Fižulić - 47 milijuna eura

Bračni par Fižulić vlasnik je 72 posto trgovačke tvrtke Magma koja im je prošle godine
donijela zaradu od 19 milijuna kuna. No zbog dospjelih dugova Fižulići su bili prisiljeni
svježi kapital potražiti na burzi. Prvih 30 milijuna kuna prikupili su izdanjem jednogodišnjih
komercijalnih zapisa na Zagrebačkoj burzi. Kako su vlasnici niza lokala u elitnim dijelovima
zagrebačke Ilice, Fižulići bogatstvo održavaju i rastom vrijednosti nekretnina. Njihova tvrtka
Magma najveći je prodavač igračaka i jedna od vodećih maloprodajnih tvrtki na području
mode i sporta s razgranatom distributivnom mrežom.

22. Željko Kerum - 46 milijuna eura

Stalni rast. Novac zarađen trgovinom najbogatiji dalmatinski trgovac nastavio je ulagati u
turizam i još uvijek visokoprofitabilnu stanogradnju u Splitu, Zagrebu i Zadru. U Zagrebu je
donedavna bio vlasnik vrijednog zemljišta blizu jezera Bundek koje je dobro prodao, a i dalje
ima zemljište nekadašnje tvornice Nada Dimić na kojem će izgraditi hotel. Vrhunac njegova
turističkog ulaganja lanjska je kupnja nekoć najluksuznijeg splitskog hotela Marjan. Iako je
hotel platio 170 milijuna kn, trostruko više što nego je HFP tražio na natječaju, vrijednost tog
ulaganja je u tome što je uložio vlastiti novac. Zbog atraktivnosti lokacije vrijednost hotela
rast će iz godine u godinu. Kerum je i vlasnik splitskih hotela Central i Neva te mnogobrojnih
vrijednih nekretnina u Splitu, Dubrovniku i na dalmatinskim otocima.

23. Ivan Čermak - 45 milijuna eura

Središte Čermakova poslovnog carstva je lanac od 26 benzinskih postaja. Tvrtka Tifon veliku
je ekspanziju doživjela zahvaljujući izgradnji autoceste Zagreb - Split, duž koje ima koncesije
za benzinske crpke i popratne ugostiteljke objekte. Čermakovu tvrtku nagradila je i udruga
europskih turističkih novinara. Tifon je uvoznik i distributer naftnih derivata i plina. Bivši
glavni logističar Hrvatske vojske od privatne imovine još ima kuću na Pantovčaku i dvorac s
velikim imanjem u Zagorju.

24. Darko Ostoja - 45 milijuna eura

Vještom financijskom mešetaru, koji je bogatstvo stekao na kuponskoj privatizaciji,

pogodovali su pozitivni trendovi na tržištima kapitala. Kako mu je veći dio imovine uložen u
dionice, Ostoja je ove godine bogatiji za 10 milijuna eura.

25. Josip Stojanović - 44 milijuna eura

Najmoćniji biznismen Šibensko-kninske županije nakon Vlade Čovića bogatstvo je stekao

maloprodajom. Njegova tvrtka Jolly JBS ima 11 trgovačkih centara u Šibensko-kninskoj
županiji, a novac zarađen trgovinom ulaže u turizam i nekretnine. Nedavno je kupio hotelsko
poduzeće Vodičanka s hotelima Punta i Olimpija. Jedan je od najvećih investitora u grad
Šibenik i vlasnik tamošnjeg trofejnog ženskog košarkaškog kluba, a hobi su mu skupi
automobili. Vlasnik je najskupljeg automobila u Hrvatskoj, McLarenova Mercedesa SLR, koji
je platio 600.000 eura.

26. Juroslav Buljubašić - 43 milijun eura

Jedan od najmoćnijih ljudi u Dalmaciji agresivno širi poslove u SiCG, BiH i Makedoniji,
zasad bez većih financijskih efekata. Vlasnik je i suvlasnik desetak splitskih kompanija za
inženjering, montažu, gradnju, najam poslovnih prostora i stanogradnju. Preko tvrtke Split
tours ubire stabilnu zaradu i na pomorskoj agenturi i brodarstvu. Dio bogatstva zaradio je
lukavim ulaganjem u nekretnine. Velik napredak ostvario je dobivanjem koncesije za
najfrekventniju trajektnu liniju prema Braču.

27. Željko Žužić - 42 milijuna eura

Lani je otvorio još jedan kat Solidum centra, koji je financiran kreditom Hypo Alpe Adria
banke, na 14.000 m2. Čeka ga velik posao kad počne gradnja autoceste Zagreb - Sisak: glavni
opskrbljivač šljunkom bit će njegovo poduzeće koje ima koncesiju na vađenje šljunka iz
jezera Čiče kod Velike Gorice.

28. Paško Dodić - 41 milijuna eura

Povećao je svoje bogatstvo zasnovano na trgovini zlatom zahvaljujući ekspanziji Sixt rent-a-
cara što ga ima u suvlasništvu s hercegovačkim tajkunom, nekadašnjim Severininim
ljubavnikom Milanom Lučićem. Sixt je u dvije godine, zahvaljujući dobrom upravljanju
direktora Dennisa Gudasića, povratnika iz Australije, postao vodeći rent-a-car u Hrvatskoj, a
vjerojatno i na mnogo širem području. Priča se da bi Gudasić mogao otići jer ima "nemoralne
ponude" nekoliko stranih tvrtki koje bi ga željele za glavnog menadžera.

29. Josip Kordić - 40 milijuna eura

Dovršava svoju najveću investiciju - poslovni toranj u Vukovarskoj aveniji u Zagrebu. Porast
vrijednosti nekretnina donio mu je 6 milijuna eura. Za razliku od Zdravka Mamića, upustio se
u gradnju i rizik. Unatoč višku poslovnog prostora u Zagrebu, navodno ima unaprijed
zakupljene prostore.

30. Borna Rajić - 40 milijuna eura

Donedavna supruga "kralja mlijeka" Luke Rajića, nakon podjele imovine stečene u braku,
postala je jedna od najbogatijih Hrvatica. Osim stanova u Ženevi i središtu Zagreba te
raskošne vile Okrugljak, pripao joj je i golem dio novca što ga je Rajić putem dividende
izvlačio iz Lure.

31. Zdravko Pevec - 39 milijuna eura

Kao i većina trgovaca, Pevec godinama pozamašno zarađuje i agresivno se širi na tržištu,
zauzimajući čvrste pozicije prije dolaska velikih stranih trgovačkih lanaca. Osnovao je i
transportnu tvrtku koja je najveći prijevoznik u Hrvatskoj. Dio zasluga za poslovni uspjeh
pripada supruzi Višnji.

32. Braco Radovanović - 38 milijuna eura

Pametnom poslovnom politikom i konzervativnim poslovanjem glavni čovjek Mercedesa i

Chryslera u Hrvatskoj i BiH povećao je svoje bogatstvo. Već godinama Nijemci žele kupiti
Euroline čiji je on jedini vlasnik. Danas je ta tvrtka, koja je osnovana prije 12 godina, jedna
od najuzornijih u hrvatskoj trgovini automobilima.

33. Mirko Grbešić - 38 milijuna eura

Širokobriješki poduzetnik, vlasnik Mepasa, Saponije iz Osijeka, trgovačke kuće Brodomerkur

i bjelovarskog Koestlina, u ekspanziji na konditorskom tržištu zaratio je s Krašem. Četvrtine
vlasništva nad Kanditom domogao se dokapitalizacijom za 17 milijuna kn. Otprilike isti
vlasnički udio u Kanditu Kraš je platio na burzi gotovo 65 milijuna kn.
34. Goran Ivanišević - 37 milijuna eura

Bogatstvo najslavnijeg hrvatskog tenisača topi se iz godine u godinu zbog loših poslovnih
poteza. Njegovo nikad dokraja realizirano ulaganje u stanogradnju postalo je mrtvi kapital
zahvaljujući katastrofalnim konzultantima. Tko mu je god savjetovao ulaganja, morao bi pred
sudom odgovarati zbog neozbiljnosti.

35. Davor Štern - 36 milijuna eura

Osim što je uspješni konzultant za velike poduzetnike, Štern je godinama vješt ulagač na
stranim tržištima kapitala i u pozadinskoj igri, prema sudu mnogih, najjači je u Hrvatskoj.
Zahvaljujući vrijednim nekretninama, bogatstvo mu je ove godine poraslo za 20 posto.

36. Dragutin Biondić - 36 milijun eura

Uspješnim repozicioniranje Centar banke, koju je postavio u središte poslovnog carstva,

stabilizirao je poziciju svoje Heruc grupe. Centar banka mogla bi postati mamac za one koji
na skorašnjem natječaju ne uspiju kupiti Splitsku banku. Vrlo oprezan u novim investicijama,
jedino je mnogo uložio u gradnju luksuzne kuće na Pantovčaku, kad je staru kuću morao
ostaviti bivšoj supruzi Mirni. Nakon rastave ostao je i bez vile u Lovranu.

37. Milan Artuković - 35 milijuna eura

Cijena dionice Francka na burzi stalno raste, što potvrđuje da svoju kompaniju izvrsno vodi. A
stalna nagađanja da će Franck preuzeti neka velika kompanija iz inozemstva dokazuju
vrijednosti tvrtke u kojoj Artuković ima apsolutnu kontrolu. Unatoč velikom napadu stranih
proizvođača, Franck je zadržao, pa čak i pojačao svoju tržišnu poziciju i u Hrvatskoj i u
obližnjim zemljama i nijedan od stranih razvikanih brandova ne može mu se ni približiti.

38. Franjo Tomić - 34 milijuna eura

Izvrsnim modelima automobila i dobrim marketingom Tomić je uspio povećati prihode u

Hrvatskoj. Izvrsno mu idu i poslovi u Njemačkoj, gdje ima ugovorene izvedbe za velike
ventilacijske sustave.

39. Zvonko Zubak - 33 milijuna eura

Najpoznatiji Hrvatski trgovac oružjem izišao je iz vlasničkog dijela tvornice pištolja u Ozlju
kad su Karlovčani napravili velik posao sa Springfieldom u SAD-u. Sve je manje vjerojatno
da će dobiti novac za raketni sustav S-300 koji je nabavio prije "Oluje" za zaplašivanje Srba
vojnom paradom na Jarunu 1995. Bogatstvo mu se nezaustavljivo topi, na što upućuju i
pokušaji političkog angažmana.

40. Branko Roglić - 32 milijuna eura

Preuzimanjem distribucije proizvoda Philip Morrisa, Roglić je znatno povećao cijenu svoje
Orbico grupe. "Marlboro man" sada pred sobom ima veliku bitku protiv TDR-a i Ante
Vlahovića, koji će na svaki način pokušati spriječiti daljnji prodor Marlbora na hrvatsko
tržište na kojem je, dok se proizvodio u Rovinju, imao 7 posto udjela.
41. Stipe Gabrić Jambo - 30 milijuna eura

Lukavo se izvukao iz stupica koje mu je postavio "neprijateljski" HDZ. Upozoren je da pazi

što radi time što mu je lani izgorjela gospodarska zgrada u Metkoviću. Najveći dio bogatstva
stekao je povlaštenom trgovinom s HVO-om. Tako zarađen novac investirao je u nekretnine i
poduzeća na jugu Hrvatske. Njegova poslovna pozicija tijesno je povezana s političkim
angažmanom pa mu predstojeći županijski izbori mogu donijeti novi prosperitet, ali i nove
velike nevolje, koje bi ga mogle odvesti, vjerujemo li zakletim hadezdeovcima, i u zatvor.

42. Hrvoje Petrač - 28 milijuna eura

Prodajom Atlasa i još nekih poduzeća te završetkom najmodernijih vinskih podruma u

Zagorju ovaj tajkun, koji se trenutačno "prinudno odmara" u grčkom zatvoru u Ioannini
povećao je svoje bogatstvo. U dvije godine koliko je bio izvan Hrvatske, s nekoliko većih
poslova u inozemstvu, kako je izjavio, uspio je znatno povećati svoje bogatstvo.

43. Marijan Primorac - 26 milijuna eura

Unatoč katatrofi koju je prouzročio njegov sin usmrtivši auomobilom dvije djevojke u
Makarskoj, Primorac je ipak održao razinu prošlogodišnjeg poslovanja.

44. Vladimir Zagorec - 26 milijuna eura

Umirovljeni general HV-a dobro se snašao. Što javno, što prikriveno, investira stečeni novac u
građevinske poslove u Hrvatskoj. Novoj supruzi otvorio je luksuzni dućan u središtu Zagreba.
U sljedećih nekoliko mjeseci otvara mu se nekoliko velikih afera koje bi ga mogle skupo
stajati.

45. Vladimir Smolec - 25 milijun eura

Razmijenio je dio dionica i povećao svoj udio na tržištu marketinga. Osnivač i suvlasnik
producentske kuće Media Ring. Sa suprugom Jasnom Hrvić izvrsno vodi poslovanje Digitela.

46. Ivić Pašalić - 25 milijuna eura

U Klari dobro napreduje njegovo stambeno naselje koje gradi za tržište.

47. Tomislav Horvatinčić - 24,5 milijuna eura

Najveći građevinski investitor u Hrvatskoj prodao je Hoto toranj u Savskoj ulici u Zagrebu,
zajedno s Castellum Centrom na zelenom valu, Hypo banci. Dotad je od T-HT-a za najam
Hoto tornja mjesečno dobivao pola milijuna eura. Tako je mogao financirati svoje veliko
luksuzno naselje Hoto vila kod Samobora. Do Nove godine prodao je više od polovice
stanova. Priprema gradnju hotela i novih stambenih naselja u inozemstvu i na obali.

48. Boris Vidić - 23 milijuna eura

Agresivnim lobiranjem protiv Zakona o pošti zadržao je jaku poziciju na tržištu kurirskih
službi, što mu donosi solidnu zaradu. Na osnovi ponuda koje je imao za City Express njegovo
bogatstvo lani je procijenjeno na 20 milijuna eura. Do danas je zaradio još tri.
49. Ninoslav Pavić - 19 milijuna eura

Novinski izdavač, unatoč neuspjehu s poslovnim dnevnikom, povećao je svoje bogatstvo

pokretanjem producentskog posla s Digitelom u kompaniji Media Ring i kupnjom Slobodne
Dalmacije.

50. Gordan Giriček - 19 milijuna eura

Na osnovi 18 milijuna dolara vrijednog četverogodišnjeg ugovora s košarkaškim klubom Utah

Jazz iz NBA Giričeku je dosad isplaćeno 4,5 milijuna dolara. Pribroji li se taj iznos
dosadašnjoj košarkaškoj zaradi, Giriček već ima 15 milijuna eura.

Objavljeno u Nacionalu br. 596, 2007-04-17

Autor: Robert Bajruši

NOVI VOĐA SDP-a

Zoran Milanović - uspon Račanova

nasljednika
NACIONAL OTKRIVA kako je Račanov ekspert za diplomaciju, u samo osam godina
članstva u SDP-u, postao glavni kandidat za šefa vodeće oporbene stranke

Bio je hladan siječanjski dan 1993. kada je u kabinet zamjenika šefa diplomacije Ive Sanadera
u Visokoj ulici ušao crnokosi 26-godišnji pravnik. Rukovali su se i razgovarali o predstojećim
akcijama koje Ministarstvo vanjskih poslova planira poduzeti. Pred diplomatima je bilo puno
posla, trećina Hrvatske bila je pod okupacijom, u Bosni i Hercegovini bjesnio je hrvatsko-
bošnjački sukob koji je prijetio sankcijama protiv Hrvatske, a politika Franje Tuđmana vodila
je državu u međunarodnu izolaciju. Razgovor je trajao kratko, a Sanader je došljaka
obavijestio kako je uspješno prošao testove i može početi raditi u Ministarstvu. Kad su se na
rastanku pozdravili, vjerojatno nijedan od njih nije ni sanjao kako će 14 godina poslije možda
postati žestoki politički protivnici u nadmetanju za pobjedu na izborima. Jer nasuprot
Sanaderu toga je dana stajao Zoran Milanović.

U iduća dva mjeseca vidjet će se postaje li Milanović novi lider Socijaldemokratske partije
Hrvatske. U ovom trenutku sve veći dio SDP-a podržava njegovu kandidaturu i, uspije li
ostvariti ono što planira, u studenome bi s Ljubom Jurčićem trebao biti glavni izazivač
sadašnjoj vladi. U hrvatskoj politici rijetkost je da se 41-godišnjak etablira u tako kratkom
roku, posebno u jednoj od dviju vodećih stranaka.

Milanović je rođen 1966. u Zagrebu. Otac mu potječe iz okolice Sinja, ali u privatnim
razgovorima redovito ističe kako je odrastao na zagrebačkom asfaltu. Djetinjstvo je proveo na
Trnju, u opasnom kvartu, poznatom po tučnjavama maloljetnika. Iako nije bio dio takvog
miljea, i sam je nekoliko puta sudjelovao u sukobima, što ga je vjerojatno i motiviralo da kao
tinejdžer trenira boks. Bio je dobar učenik, bavio se raznim sportovima i nastupao za
reprezentaciju Osnovne škole Marin Držić. Još u osnovnoj školi naučio je engleski i ruski, a
poslije i francuski jezik.

U tadašnjem srednjoškolskom sustavu pohađao je Centar za upravu i pravosuđe (CUP),

sredinom 80-ih jednu od elitnih zagrebačkih škola. CUP se nalazio u Gundulićevoj i
sadašnjem Muzeju Mimara na Rooseveltovu trgu, a u Milanovićevoj generaciji pohađali su ga
i Emil Tedeschi, vlasnik Atlantic Tradea, kao i deseci današnjih odvjetnika, sudaca, bankara i
uspješnih poslovnih ljudi. Bila je to škola u koju su se upisivala djeca tadašnje društvene elite,
a većina je odlazila studirati na Pravni fakultet, stotinjak metara dalje. I Milanović je 1986.
upisao pravo i postao jedan od najboljih studenata. Dobio je Rektorovu nagradu, a bio je i dio
četveročlane studentske ekipe koja je sudjelovala u Teldersu, međunarodnom natjecanju
vodećih europskih pravnih fakulteta, koje se održava na Međunarodnom sudu u Haagu.
Budući je selekcija za to natjecanje iznimno stroga, svi članovi, pa tako i Milanović, bili su
oslobođeni obveze polaganja diplomskog ispita na Pravnom fakultetu. Jedan od tadašnjih
natjecatelja bio je i Siniša Petrović, današnji profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu, dok
Milanovića sveučilišna karijera nije zanimala. Umjesto toga izabrao je odlazak u pravosuđe i
postao pripravnik na Trgovačkom sudu. Poslije je znao pričati kako ga je već tada privlačila
diplomacija i, čim se otvorila mogućnost, zaposlio se u Ministarstvu vanjskih poslova.

Ivan Šimonović, tada asistent na Pravnom fakultetu, nagovorio je ministra Zdenka Škrabala
da zaposli veći broj mladih pravnika. Ministarstvo vanjskih poslova još se nalazilo u Visokoj
ulici i tih mjeseci angažirano je nekoliko desetaka mladih kadrova koji su idućih godina
postali vodeći hrvatski diplomati. Jednog jutra u stanu Milanovićevih zazvonio je telefon, a na
liniji je bila službenica zadužena za kadrove u Ministarstvu. Rekla je da ga Škrabalo poziva
na testiranje i Milanović je došao na seriju testova i razgovora. Kuriozitet je što ga je u
diplomaciju primio - Ivo Sanader.

Poslije su Milanovića snažno podržavali Ivan Šimonović i Zoran Pičuljan, a respektirao ga je i

novi ministar Mate Granić. Obojica su godinama bili u vrhu Ministarstva, Šimonović kao
Granićev pomoćnik i veleposlanik pri UN-u, a Pičuljan kao veleposlanik u Pragu.

Početak Milanovićeve diplomatske karijere bio je u Odjelu međunarodnopravnih poslova, a

poslije je prebačen u Političku multilateralu. Šef mu je bio Jakša Muljačić, iskusni diplomat
koji je posljednjih godina zadužen za suradnju s Haagom. Nekadašnji suradnici opisuju
Milanovića kao vrlo kvalitetan kadar, koji je imao brz profesionalni uspon, posebno kad se u
obzir uzme da nije bio član vladajuće stranke. Odluka da ostane izvan stranačkog života malo
je zakočila njegovu profesionalnu karijeru, ali uskoro je dobio neočekivanu priliku.

Poslije samo godinu dana u diplomaciji, 1994. je izabran za prvog hrvatskog državljanina koji
je služio u međunarodnim snagama. Zahvaljujući znanju ruskoga, Organizacija za europsku
sigurnost i suradnju poslala ga je u mirovnu misiju u Nagorni Karabah, enklavu u
Azerbejdžanu koju su u žestokim borbama okupirale armenske trupe. Bio je to relativno
kratkotrajan, 45-dnevni mandat, ali i nedvojbeno buran. Milanović je povremeno znao reći da
je to bila prilično opasna misija, ali u javnim nastupima nevoljko govori o tome. Nedavno je u
užem krugu znanaca objasnio zašto izbjegava pričati o Nagornom Karabahu. Kaže kako su u
to vrijeme mnogi njegovi vršnjaci još uvijek ratovali u obrani Hrvatske pa bi pričanje o
teškom životu između Azera i Armenaca zvučalo kao nepotrebno hvalisanje. O tamošnjem
iskustvu zna reći samo da se nalazio na području prepunom neobilježenih minskih polja, a kao
najveću opasnost ističe letenje u neodržavanim avionima zaostalim iz SSSR-a.

Te godine oženio se Sanjom Musić-Milanović, liječnicom iz Zagreba. Specijalizirala je

epidemiologiju i radi u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo. Milanovići žive na Svetom
Duhu i imaju dvojicu sinova: Antu Jakova (9) i Marka (2 i pol godine).
Nakon povratka u Zagreb nastavio je karijeru u MVP-u a 1996. je promaknut u savjetnika u
Hrvatskoj misiji pri EU i NATO-u u Bruxellesu. Veleposlanik je bio Janko Vranyczany-
Dobrinović, prijatelj Franje Tuđmana koji se tek sporadično bavio diplomatskim pitanjima i
Milanović je preuzeo većinu poslova u odnosima s NATO-om. Sudjelovao je u pregovorima,
odlazio na brifinge k dužnosnicima u Bruxellesu i pisao izvještaje o odnosu EU i NATO-a
prema režimu Franje Tuđmana. Kako je to izgledalo, ispričao je za Nacional prije tri godine:
“Dok sam 90-ih radio u predstavništvu u Bruxellesu, tamošnji su nas političari i diplomati
tretirali kao predstavnike države drugog reda.“

Tijekom trogodišnjeg mandata u Bruxellesu krenuo je na postdiplomski studij iz europskog

prava na Flamanskom sveučilištu. Riječ je o vrhunskom studiju koji financira vlada, a među
predavačima su i pojedini članovi Europske komisije. Prije završetka rada u Hrvatskoj misiji
pri EU i NATO-u Milanović je stekao diplomu na Flamanskom sveučilištu.
Uslijedio je povratak u sjedište Ministarstva vanjskih poslova. Bila je 1999. i Tuđmanov
režim bio je u završnoj fazi, a predsjednik države umirao u bolnici Dubrava. Milanović se
odlučio politički angažirati i jednog je dana prešao Zrinjevac, došao u Prašku ulicu i liftom se
odvezao na peti kat gdje se nalazilo sjedište zagrebačkog SDP-a. Nije poznavao nikoga i
zatražio je stranačku pristupnicu. Odmah ju je ispunio i predao Tajani Vukičević-Pavičić,
tadašnjoj tajnici Milana Bandića. Toga dana u prosincu 1999. počela je politička karijera
Zorana Milanovića.

Kad je 3. siječnja 2000. koalicija svrgnula HDZ, a Račan postao premijer, nedugo zatim
Milanović je imenovan prvim nacionalnim koordinatorom za NATO. Bio je to važan posao jer
je trebalo izraditi brojne dokumente koji omogućavaju ulazak Hrvatske u NATO, a nekadašnji
savjetnik iz Bruxellesa, sada i član SDP-a, imao je i profesionalne i političke referencije za taj
posao. U iduće tri godine sudjelovao je na brojnim susretima s predstavnicima
Sjevernoatlantskog saveza i o njemu se počelo pričati kao o jednom od glavnih ljudi u ekipi
Tonina Picule. Sudjelovao je na važnim sastancima, poput primanja u Partnerstvo za mir u
Firenci u svibnju 2000., ili krajem 2003. kad je tadašnji glavni tajnik NATO-a Bill Robertson
primio orden od Tonina Picule. Bio je i s Piculom u New Yorku, kad im je pristupio Javier
Solana i upitao ih trebaju li pomoć na izborima u studenome 2003. Iste 2003. imenovan je
pomoćnikom ministra vanjskih poslova za političku multilateralu i na toj funkciji dočekao
izborni poraz i dolazak na vlast Ive Sanadera.

Povremeno je znao pričati kako je iz HDZ-a dobio signale da može ostati u diplomaciji, ali
odlučio je ne prihvatiti ponudu. Na Božić 2003. u ime poražene SDP-ove ekipe održao je
oproštajni govor u MVP-u.

Početkom 2004. Milanović je razmišljao o prijelazu u odvjetništvo, obavio i nekoliko

razgovora u vodećim hrvatskim tvrtkama. Ali tada mu je Račan ponudio položaj člana
Izvršnog odbora za međunarodne odnose i suradnju s ostalim strankama. Tih dana Račan je
odlučio da ostaje na čelu SDP-a i počeo se distancirati od starih suradnika poput Mate
Arlovića, Šime Lučina i Mate Crkvenca. Iako je već prije površno poznavao Milanovića, tek u
siječnju obavili su prve konkretne razgovore iz kojih je bilo jasno da šef SDP-a sastavlja novi
suradnički tim. “Imao sam 35 godina i jako me zanimala politika. Iako sam imao financijski
isplativije ponude, znao sam da se ovakva prilika pruža samo jednom u životu. Iznimno
cijenim Račanovo političko djelovanje i znao sam da ću radeći s njim jako puno naučiti“,
nedavno je ispričao.

Na stranačkoj konvenciji u proljeće 2004. izabran je u Glavni odbor SDP-a i tako potvrdio
svoj unutarstranački rejting. Već nakon nekoliko mjeseci postalo je jasno da Račan ima veliko
povjerenje u Milanovića. Ali počele su i prve kritike na njegov račun, u SDP-ovu sjedištu
počelo se govoriti kako je u prošlosti bio član HDZ-a. On to odlučno demantira i tvrdi da je
laž. U ljeto 2004. počele su konzultacije SDP-a i HSS-a o sastavljanju zajedničkih lista za
lokalne izbore i Milanović je na Račanov prijedlog ušao u pregovaračku ekipu. SDP su
predstavljali još Željka Antunović, Milanka Opačić, Ingrid Antičević-Marinović i Zlatko
Komadina. Već nakon nekoliko sastanaka postala je jasna netrpeljivost starih kadrova prema
njemu i Račan je zaključio da treba zaustaviti sukobe. Pozvao je Milanovića i predložio da se
povuče iz ekipe, što je prihvatio.
Već se dugo nagađa o odnosu Milanovića i Račana. On nije bio jednoznačan, ali postoji
nekoliko činjenica. Prvo, Račan je “politički otac“ Zorana Milanovića i bez njegove potpore
nekadašnji diplomat napredovao bi sporije. Drugo, Milanović je bio apsolutno odan Račanu.
U brojnim privatnim razgovorima objašnjavao bi kako šef SDP-a ima tešku zadaću dirigiranja
stranačkom ekipom koja je u mnogim pitanjima izrazito podijeljena. Odnos prema svom
nadređenom opisuje izjava otprije nekoliko mjeseci, kad je na kritiku kako je SDP loše vođen,
a za takvo stanje je odgovoran Račan, replicirao kako to nije točno i dodao da će napraviti sve
da predsjednik SDP-a u studenome 2007. postane predsjednik vlade. Treće, do prekida
Račanove političke karijere njihov je odnos bio vrlo dobar. Potvrdila je to i odluka da
Milanović predvodi SDP u IV. izbornoj jedinici, a dobio je i jamstva da će biti dio nove vlade
bude li je formirao SDP.

Milanović tvrdi kako su mediji izmislili zahlađenje odnosa s Račanom kad je potkraj 2006.
smijenjen s položaja glasnogovornika stranke. Na taj položaj postavljen je privremeno, a
Račan mu je objasnio da će biti zadužen za odnose s medijima nekoliko mjeseci jer se
očekivao povratak Gordane Grbić. Kako se Gordana Grbić vratila tek potkraj godine, on je
ostao još nekoliko mjeseci. Milanović se baš nije snašao u ulozi glasnogovornika, ali to nije
čudno. Godinama je radio u diplomaciji, zatim se bavio političkim pitanjima, a onda je preko
noći doveden u situaciju da mora u sekundi odgovarati je li neka SDP-ova vijećnica u Požegi
sudjelovala u financijskim malverzacijama. Kad je Chris Cviić, bivši urednik The
Economista, čuo da je Račan najperspektivnijeg mladog političara imenovao
glasnogovornikom, prokomentirao je to riječima: “Ako nekoga želite uništiti, samo ga
postavite na taj položaj.“

Potkraj siječnja Račan je objavio da boluje od tumora i u SDP-u je zavladala konsternacija.

Prvih mjesec dana još se vjerovalo u oporavak, ali već početkom ožujka svima je bilo jasno da
dugogodišnji šef SDP-a neće moći voditi stranku na izborima. Iako ga je zamjenjivala Željka
Antunović, počeli su se javljati glasovi kako treba razmisliti i o novim osobama. Jedna od njih
bio je i Milanović koji je posljednjih mjeseci redovito putovao po istočnoj Slavoniji i
pokušavao podići rejting SDP-a. U susretima s novinarima redovito je tvrdio da će se Račan
vratiti i da nema smisla raspravljati o prijevremenoj konvenciji. Smatrao je kako bi to oduzelo
dosta vremena, umjesto da se SDP posveti kampanji i pokušaju smjene HDZ-a. Još prije
tridesetak dan bio je spreman podržati Željku Antunović, uz uvjet da Račan nastavi voditi
stranku.
Milanović je diskretan. Rijetko opisuje što se događa u privatnim susretima. Ponašanje nije
promijenio ni nakon što se Račan razbolio. Za razliku od drugih esdepeovaca koji su
prepričavali bolničke susrete i pozivali fotografe da ih snime dok idu na Rebro, Milanović bi
rekao da se često čuje sa “šefom“, ali nikada nije prepričavao sadržaj njihovih razgovora.
Jednako se ponaša i ovih dana, i nikoga nije obavijestio kad je nedavno posjetio Račana u
bolnici. Premda je to bio važan sastanak, na pitanje o čemu su pričali Milanović zauzima stav
kartuzijanskog redovnika koji se zavjetovao na vječnu šutnju: “Ne očekujte od mene da vam
to kažem i tako skupljam političke bodove. To se jednostavno ne radi i ono o čemu smo Ivica
i ja razgovarali zauvijek će ostati samo između nas dvojice.“

15.04.2007. / 14:30

Autor: Stjepan Marković

 Isprintaj
 Povećaj slova
 Smanji slova
 Podijeli na FB

RUSIJA

Gorbačov: Proturakenim štitom SAD

pokušava dominirati Europom
"Razmještanje raketa američkog raketnog štita u Poljsku i Češku je pokušaj SAD-a da
kontrolira Europu", izjavio je Mihali Gorbačov, posljednji predsjednik SSSR-a. "Riječ je
samo o dominaciji i kontroli u Europi", rekao je Gorbačov i dodao: "Mislim da su Amerikanci
pogriješili kada nisu konzultirali čak ni svoje saveznike u NATO-u". NA pitanje kako Rusija
može odgovoriti na ove prijetnje samo je rekao da će vrijeme pokazati.

SAD je u siječnju objavile da namjeravaju postaviti dijelove raketnog sustava u Poljsku i

Češku koje bi trebale zaustaviti napade iz Irana ili Sjeverne Koreje. Rusija je oštro reagirala
na ove američke planove kao što je burno reagirala na širenje NATO-a na države bivšeg
istočnog bloka. Američka administracija je rekla kako su Ukrajina nalazi na popisu od 15
zemalja koje surađuju s njihovim programom proturaketnog štita. Rusija je ovaj projekt
ocijenili opasnim po njihovu nacionalnu sigurnost i destabilizirajućim faktorom u Europi.
Ruski ministar obrane je nakon što je iznesen taj plan objavio da on ne predstavlja veliki vojni
izazov te da njihovi borbeni zrakoplovi mogu uništiti rakete raspoređene u Poljskoj i Češkoj
vrlo brzo.

Objavljeno u Nacionalu br. 596, 2007-04-17

Autor: Marina Biluš

  Isprintaj
 Povećaj slova
 Smanji slova
 Podijeli na FB

PREDIZBORNI JURIŠ NA MEDIJE

Plan HDZ-a za kontrolu radija i televizije

Nakon što je odustala od skandaloznih dijelova novog zakona o elektroničkim medijima,
Vlada u Vijeće za elektroničke medije pokušava ugurati svoje ljude

Potkraj prošle godine u saborsku je raspravu trebao biti upućen Prijedlog zakona o izmjenama
i dopunama Zakona o elektroničkim medijima. No taj zakonski prijedlog, kreiran u
Ministarstvu kulture, u saborsku je proceduru umalo poslan bez znanja i izjašnjavanja
medijskih koncesionara, na koje se spomenuti zakon i odnosi. Kako su koncesionari ipak
doznali što se sprema, hitno je sazvana sjednica Hrvatske udruge radija i novina (HURIN)
kako bi njeni članovi proučili prijedlog i raspravili o njemu. Ministarstvu su potom uputili
svoje primjedbe. Najoštrija od njih ticala se članka 27. u kojem je Ministarstvo otkrilo
namjeru da se osnuje Agencija za elektroničke medije koja bi preuzela upravljanje Vijećem za
elektroničke medije. Osim što su se pobunili protiv toga što bi takvom rošadom uloga Vijeća
bila posve minorizirana, članove HURIN-a najviše je uzrujalo to što je novi prijedlog zakona
nalagao da ravnatelja takve agencije izravno imenuje Vlada. Njihova je zabrinutost razumljiva
jer je jasno da bi provedba takve ideje značila da bi Vlada, točnije HDZ, apsolutno kontrolirao
rad elektroničkih medija u Hrvatskoj.

Srećom, takav izravan napad na neovisnost elektroničkih medija ipak je spriječen. Primjedbe
HURIN-a nisu zanemarene i Ministarstvo kulture ih je uvažilo, doduše, nakon duljeg
vremena, pa je izmijenjena odredba po kojoj bi Vijećem za elektroničke medije upravljala
Agencija čiji bi ravnatelj bio Vladin, odnosno HDZ-ov čovjek. Taj novi, izmijenjen prijedlog
zakona, nakon što ga je razmotrila Vlada, uskoro bi se trebao naći na prvom saborskom
čitanju.

Iako im plan o izmjeni zakona i osnutku Agencije nije prošao, u HDZ-u nisu odustali od
namjere da ususret izborima osiguraju što veću kontrolu nad elektroničkim medijima. Novi
prostor za manevre otvara im to što je dvama članovima Vijeća za elektroničke medije istekao
dvogodišnji mandat. U Vijeću čijih sedam članova bira Sabor, i to po dvoje na tri, dvoje na
četiri i troje na pet godina, rok od tri godine prošao je Ireni Vukasović i Nebojši Gladoviću,
ljudima koje, uz Ljubomira Stefanovića, općenito smatraju jedinima oporbi sklonim
članovima Vijeća. Ostalih četvero članova - Jure Ivančić, Marko Marić, Milivoj Pašiček i sam
predsjednik Denis Peričić navodno su HDZ-ove uzdanice. Tako je u trenutku kad Ireni
Vuksanović i Gladoviću istječe mandat HDZ dobio idealnu priliku da u tijelo koje kontrolira
rad elektroničkih medija ubaci novih svojih dvoje ljudi od povjerenja i de facto preuzme
kontrolu nad Vijećem. Na posljednjoj sjednici Vlade, koja se 12. travnja održala u sjeni vijesti
o kritičnom zdravstvenom stanju Ivice Račana, pitanje novih kandidata za ispražnjena mjesta
u Vijeću našlo se pred Sanaderom i suradnicima iako nije bilo na dnevnom redu.

Između 30 kandidata Vlada je odabrala novinarku Olga Ramljak i medijskog stručnjak

Zdravka Kedžu. Poznavatelji situacije s kojima je Nacional neslužbeno razgovarao tvrde da su
i Olga Ramljak i Kedžo nedvojbeno HDZ-ovi ljudi. U takvoj situaciji postavlja se pitanje tko
je Vladi, ondnosno premijeru predložio da od čak 30 kandidata odabere baš ovo dvoje.
Nacionalovi sugovornici uvjereni su da je riječ o glasnogovorniku Vlade Ratku Mačeku, koji
u neformalnim razgovorima ionako nikada, dodaju Nacionalovi sugovornici, nije krio želju da
uspostavi bolju kontrolu nad medijima. To bi mu sada uvelike moglo i uspjeti odobri li Sabor
angažman Olge Ramljak i Zdravka Kedže u Vijeću za elektroničke medije. To će se vrlo
vjerojatno i dogoditi s obzirom na HDZ-ovu saborsku većinu. Zbog takvog Mačekova
manevra mnogi vjeruju da je upravo on tvorac ideje da kontrolu nad Vijećem preuzme
Agencija za elektroničke medije.

U cijeloj priči pojavila se još jedna naizgled bezazlena, ali indikativna sitnica koja pokazuje
kako HDZ, pripremajući se za izbore, za sebe nastoji osigurati što veći medijski prostor. Riječ
je o koncesiji za radijsko emitiranje na području grada Zagreba koju je od Vijeća za
elektroničke medije zatražio zagorski radio Kaj kojem uskoro istječe radijska koncesija. Iako
ta mala radijska postaja ima već dvije županijske koncesije, uključujući i onu za Zagrebačku
županiju, njen vlasnik namjerava proširiti koncesiju i na grad Zagreb. Iako poznavatelji
situacije tvrde da radio Kaj nema nikakvih osnova za radijsku koncesiju u glavnom gradu
Hrvatske, strahuju da bi je ipak mogao dobiti kad u Vijeće uđu dvoje novih članova. U
zamjenu za koncesiju, eter radija Kaj HDZ-u bi mogao poslužiti kao dodatni predizborni
medijski prostor, što bi mu bilo itekako korisno jer se zna da u Zagrebu HDZ na čelu s
Jadrankom Kosor daleko zaostaje za SDP-om. Dodatne bojazni da su takve prognoze istinite
pobuđuje i to što je koncesiju za emitiranje na području grada Zagreba nedavno tražilo i osam
drugih radijskih postaja, ali im je ona odbijena s obrazloženjem da na zagrebačkom području
nema slobodnih frekvencija. Ali čim je takvu koncesiju zatražio radio Kaj, Hrvatska agencija
za telekomunikacije potkraj prošle godine obavijestila je Vijeće za elektroničke medije da u
Zagrebu postoji jedna slobodna frekvencija. O novom odnosu snaga u Vijeću za elektroničke
medije, kojim će ubuduće iz sjene upravljati HDZ, moglo bi štošta ovisiti. To tijelo koje
dodjeljuje radijske i televizijske koncesije svojim bi odlukama moglo proširiti područje
slušanosti i gledanosti nekim “podobnim“ radiopostajama i televizijama, ali i dodijeliti
frekvencije potpuno novim medijima koji bi mogli imati veliku ulogu u predizbornoj
promociji Hrvatske demokratske zajednice.

Glasnogovornik Vlade i HDZ-a u razgovoru za Nacional oštro je opovrgnuo sve optužbe da

njegova stranka čini sve kako bi preuzela kontrolu nad što većim medijskim prostorom. Iako
je potvrdio da je Vlada na zatvorenoj sjednici 12. travnja za nove članove Vijeća za
elektroničke medije odabrala Olgu Ramljak i Zdravka Kedžu, Maček tvrdi kako to nipošto ne
znači da HDZ ima namjeru preuzeti kontrolu nad tim tijelom.

Objavljeno u Nacionalu br. 597, 2007-04-24

Autor: Mislav Šimatović

TOP LISTA MILIJUNAŠA 2007.

50 najbogatijih Hrvata
Nacional sedmu godinu zaredom donosi listu najimućnijih ljudi u Hrvatskoj: analiza je
pokazala da je bogatstvo 50 vodećih kapitalista u proteklih godinu dana poraslo za milijardu
eura, zahvaljujući dobrim burzovnim trendovima i rastu poslovanja

Bogatstvo Ivice Todorića, vlasnika najveće privatne tvrtke u Hrvatskoj, koncerna Agrokor,
ove je godine procijenjeno na 620 milijuna eura, što ga ponovno svrstava na vrh liste
najbogatijih Hrvata, koju Nacional sastavlja sedmu godinu zaredom, po uzoru na američki
časopis Forbes. S imovinom vrijednom 410 milijuna eura, na drugom je mjestu predsjednik
uprave i najveći pojedinačni dioničar rovinjske Adris grupe Ante Vlahović. Enver Moralić,
najveći zemljoposjednik u Hrvatskoj i petrokemijski magnat podrijetlom iz Kotor Varoši u
BiH, treći je najbogatiji Hrvat s bogatstvom procijenjenim na 400 milijuna eura.

Najveći skok u odnosu na prošlu godinu napravio je Luka Rajić, koji je prodao svoje
mlijekarsko carstvo za 280 milijuna eura, dok je najveći gubitnik general Vladimir Zagorec,
čije se bogatsvo topi nakon što se našao na udaru pravosuđa. Osim Luke Rajića, kompaniju je
prodao i vlasnički trojac u Diners Clubu. Tomaž Lovše je Slovenac pa se njime na ovom
mjestu nećemo baviti, Žarko Kraljević je otprije na listi najbogatijih, a od ove je godine u
društvu milijunaša i odvjetnik Marijan Hanžeković, koji je za svoj udio dobio 55 milijuna
eura.

Vrijednost imovine 50 najbogatijih Hrvata porasla je u godinu dana za oko 30 posto,

premašivši ukupni iznos od 4,5 milijarde eura. Opet se pokazalo da kretanje vrijednosti
imovine tajkuna ne korespondira s razvojem hrvatskog gospodarstva, koje je lani jedva prešlo
stopu rasta od 4 posto. No imovina vodećih kapitalista nije nužno povezana s njihovim
tvrtkama, iako dobar dio njih, poput Todorića ili Emila Tedeschija, veći dio svog bogatstva
ima u komapnijama čiji su vlasnici. Povećanje svog bogatstva hrvatski milijunaši uglavnom
temelje na dobrim burzovnim trendovima, naročito u Hrvatskoj i okolnim zemljama s tržištem
u razvoju. Primjerice, dionica Adris grupe porasla je za 65 posto, dok su ulagači u Inu u samo
četiri mjeseca udvostručili svoju investiciju. Osim toga, analiza je pokazala da su u Hrvatskoj
još uvijek vrlo isplativa ulaganja u nekretnine.

Gledano po sektorima, na listi je najviše trgovaca, čak 14. Slijede građevinski poduzetnici, a
industrijalci, iako najbogatiji, tek su na trećem mjestu, što je dobar pokazatelj strukture
hrvatskog gospodarstva.

Ivica Todorić620 milijuna euraZa točniju procjenu vrijednosti imovine vlasnika koncerna
Agrokor može poslužiti jedan prošlogodišnji Todorićev poslovni potez. Najmoćniji hrvatski
gospodarstvenik u lipnju 2006. prodao je 8,33 posto udjela u Agrokoru Europskoj banci za
obnovu i razvitak (EBRD) po cijeni od 110 milijuna eura kako bi restrukturirao bilancu
kompanije nakon niza domaćih i stranih akviziciija, čime je prvi put pustio nekog u vlasničku
strukturu svog poslovnog carstva. To bi moglo značiti da vrijednost Agrokra premašuje
milijardu eura. Međutim, iako je novac ušao u Agrokor, sporazum je potpisan po posebnim
uvjetima, što najvjerojatnije znači da EBRD ima zajamčen izlaz i stoga smanjen rizik
ulaganja, pa cijena po kojoj je kupio udio u Agrokoru ne može biti temelj za izračun
vrijednosti Todorićeva carstva. Sudeći po financisjkim izvještajima Zagrebačkoj burzi, četiri
Todorićeve tvrtke - Konzum, Ledo, Jamnica i Zvijezda - lani su imale prihod veći od 12
milijardi kuna. Kad se dodaju Belje i PIK Vrbovec, prihodi se penju iznad 14 milijardi kuna,
što je godišnji porast od 10 posto. Todorić i najbogatiji Srbin Miroslav Mišković planiraju da
će njihov budući zajednički regionalni trgovački div imati sjedište u nekoj istočnoeuropskoj
zemlji. Jedan od prvih zajedničkih projekata trebala bi biti velika tvornica kave u Srbiji. Ali ti
planovi zasad ne utječu na procjenu Todorićeva bogatstva jer su dogovori još u tijeku i s
neizvjesnim ishodom.

Ante Vlahović410 milijuna euraPredsjednik uprave i najveći pojedinačni dioničar rovinjske

Adris grupe ipak se snašao nakon gubitka licencije za proizvodnju Marlbora. Vlahović je
svoje je bogatstvo uvećao u proteklih godinu dana prvenstveno zahvaljujući snažnom rastu
dionice Adrisa, čija je cijena nakon godinu dana 65 posto veća. Tomu su najviše kumovale
brojne glasine proteklih mjeseci da je Adris dogovorio prodaju duhanskog biznisa jednoj
inozemnoj kompaniji. Vlahović je vlasnik dionica koje čine 12,5 posto temeljnog kapitala
Adris grupe, što mu daje 18 posto od ukupnog broja glasova na skupštini te tvrtke. Te dionice
trenutno vrijede oko 165 milijuna eura. Adris grupa u prošloj je godini imala profit od 602
milijuna kuna. Od zadržane dobiti iz prethodnih godina od 90 milijuna kuna bit će isplaćena
dividenda u iznosu od 5,5 kuna po dionici.

Enver Moralić400 milijuna euraI da ništa ne radi, petrokemijskom magnatu i najvećem

hrvatskom veleposjedniku bogatstvo bi se povećavalo zbog porasta vrijednosti nekretnina.
Moralić je vlasnik dvorca Štakorovec blizu Sv. Ivana Zeline, Vile Račić u Cavtatu, ljetnikovca
Georg u Mokošici kraj Dubrovnika, golemog turističkog zemljišta u Kaštel Sućurcu na kojem
će graditi turističko naselje s hotelima i marinom te zemljišta u Kopru na kojem je donedavno
bila petrokemijska industrija Kemiplas. Nedavno je objavljeno da je Moralićeva
petrokemijska tvrtka Kemokomplex u Njemačkoj otišla u stečaj. Moralić je, međutim, izjavio
da je tu kompaniju prodao još prije četiri godine. Što je Hrvatska bliže Europskoj uniji,
Moralićevo poljoprivredno vlastelinstvo koje obuhvaća PPK Kutjevo i Božjakovinu sve više
vrijedi. Zemljišnoj renti treba dodati i stabilnu godišnju dobit. Na proizvodnji i prodaji
poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda Kutjevo je lani ostvarilo 23,4 milijuna kuna čiste
dobiti, što je porast od 132 posto. U Kazahstanu je još vezan uz naftni biznis, na kojem je 70-
ih stekao bogatstvo a svoju petrokemijsku industriju bazirao je u Ukrajini i Mađarskoj.

Luka Rajić280 milijuna eura

Bogatstvo Luke Rajića, najuspješnijeg hrvatskog tajkuna nakon Todorića, u ovom je trenutku
nije teško procijeniti. Nakon razvoda najveći dio imovine ostao mu je u Dukatu, a kad je
nedavno tu mliječnu industriju prodao francuskom Lactalisu, na račun je stavio 280 milijuna
eura, čak 100 milijuna više nego što je Dukat, tadašnja Lura, vrijedio prije godinu dana. Rajić
je otada očistio bilancu kompanije, prodao poslovanja koja nemaju veze s mljekarstvom,
vratio kredite i počeo novi život. Bogatstvo će mu rasti ako pametno uloži novac dobiven od
Dukata. Već je najavio ulaganja u Hrvatsku a za odabir i razvoj projekata angažirao je svoje
ljude u Dukatu, Ivana Kličeka i Gordana Radina. Iako je Rajić već godinama građanin
Ženeve, bogatstvo je stekao u Hrvatskoj pa smo ga i ove godine uvrstili na listu hrvatskih
milijunaša. Kako se kapitalna dobit u Hrvatskoj još uvijek ne oporezuje, Rajić za tu
transakciju državi nije morao dati ni lipu. Iako je Dukat prodao bez dugova, Rajiću su ostala
zaduženja na privatnom planu, no ona ne prelaze vrijednost njegovih nekretnina. Ima malu
zgradu u središtu Ženeve i nekoliko stanova u europskim gradovima. Nije poznato kako je s
bivšom suprugom podijelio vrijedne nekretnine u Zagrebu i Istri.

Dubravko Grgić195 milijuna euraGrgić zajedno sa suprugom Mladenkom kontrolira trećinu

osiguravateljsko-bankarskog koncerna Agram čija vrijednost premašuje pola milijarde eura.
Agram je u usporedbi s prošlom godinom vredniji za barem 20 posto, prvenstveno
zahvaljujući preuzimanju Kreditne i Nava banke. Iako su male, u proteklih godinu dana
njihova je vrijednost munjevito rasla zbog brzorastućeg tržišta i nemogućnosti ulaska novih
igrača. Vrijednost Grgićevih nekretnina u Hercegovini, Brelima i Zagrebu, gdje ima kuću na
Tuškancu i stan u Importanne galeriji, procjenjuje se na 12 milijuna eura. S gotovo 23 posto
udjela na tržištu osiguranja u Hrvatskoj, vrijednost njegova Agrama raste iz godine u godinu.
Lani je povećao prihode za 12 posto, na 3 milijarde kuna, a profit se procjenjuje na 200
milijuna. Otvaranjem modernih poliklinika u svim većima gradovima stvorio je temelje na
kojima će Agram preko svog Sunce osiguranja zadržati položaj neospornog lidera na tržištu
dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja.

Plinio Cuccurin141 milijun euraDrugom najvećem pojedinačnom dioničaru Adris grupe i

najbogatijem stanovniku općine Bale bogatstvo je u godinu dana poraslo za 47 milijuna eura,
zahvaljujući 65-postotnom rastu vrijednosti dionice te kompanije u kojoj je Cuccurin
dugogodišnji član uprave i čovjek zadužen za duhanski biznis. Povećanju bogatstva pridonio
je porast cijene nekretnina i Cuccurinovo lukavo ulaganje novca zarađenog na dividendama.
Ako su nagađanja o prodaji Tvornice duhana Rovinj točne, profitirat će općina Bale, u kojoj
Cuccurin vodi veliki turistički projekt. Cuccurin u Adrisu ima 7,5 posto vlasničkih i 12,5
posto upravljačkih dionica.

Pavo Zubak110 milijuna euraPavo Zubak, vlasnik tvrtki Auto Zubak i PZ Auto, potvrdio se
kao vodeći trgovac u automobilskoj branši. Obogatio se prodajom i uvozom vozila marki
Audi, Seat, Škoda i Volkswagen. S vremenom se povukao iz uprave i danas nadgleda
poslovanje kao predsjednik nadzornog odbora koncerna koji se inovativnim financijskim
proizvodima i uslugama razvija iz godine u godinu. Ima prodajne centre u svim većim
gradovima Hrvatske a nedavno je otvorio prvi centar za sigurnu vožnju u Hrvatskoj, vrijedan
50 milijuna kuna. Slične centre sagradit će u Splitu i Osijeku a procjenjuje se da će se u njima
godišnje obučiti 14 tisuća ljudi.

Ivan Čermak100 milijuna euraSudeći po neslužbenim ponudama slovenskog Petrola i ruskog

Lukoila, Čermakov lanac benzinskih postaja vrijedi više od 140 milijuna eura. Vlasnik je i
dvorca Klokovec u Krapinskim Toplicama, vrijednog 10 milijuna eura, te kuće na
zagrebačkom Pantovčaku. Središte Čermakova poslovnog carstva je lanac od 32 benzinske
postaje. Tomu treba dodati i dvadeset već kupljenih zemljišta na izvrsnim lokacijama za nove
pumpe, kao i velika skladišta za naftne derivate. Tifon zauzima oko 8 posto udjela u
maloprodaji naftnih derivata. Ne zna se koliko je kreditno zaduženje kojim je financirao
ekspanziju.

Ivan Ergović95 milijuna eura

Ergović, najveći slavonski industrijalac, vlasnik je Nexe grupe sa sjedištem u Našicama,

koncerna od 23 tvrtke u Hrvatskoj, BiH i Srbiji, od kojih većina proizvodi građevinski
materijal. Nema veliku imovinu izvan biznisa jer je sve svoje afinitete, poput vinarstva,
pretvorio u posao. Vrijednost svog poslovnog carstva podiže agresivnim širenjem u zemljama
na području bivše Jugoslavije i stalnim investiranjem u modernizaciju i širenje kapaciteta.
Samo lani Nexe grupa investirala je 315 milijuna kuna, više od pola u proizvodnju cementa.
Ergovićeva kompanija lani je ostvarila 136 milijuna kuna dobiti, 33 milijuna više nego
preklani. Ergović želi pojačati svoju prisutnost u građevinarstvu i ne krije interes za
preuzimanje Industrogradnje.

Vjekoslav Gucić91 milijun euraVjekoslav Gucić vlasnik je trgovačke kuće Getro, koja u
sastavu ima 15 velikih prodajnih centara u 14 gradova i zauzima drugo mjesto na tržištu
maloprodaje, odmah iza Konzuma. Gucić je demantirao nedavno objavljenu vijest da će Getro
prodati slovenskom Mercatoru. Umjesto prodaje, najavio je novi investicijski ciklus i gradnju
10 novih supermarketa, pet u Zagrebu. Njegov vjerni partner je Europska banka za obnovu i
razvoj, koja je dioničar Getroa od 2002. s udjelom od 8 posto. U pripremi je novi ugovor s
Europskom bankom za obnovu i razvoj o kreditu kojim će se financirati proširenje postojećih
prodajnih centara i otvaranje novih.

Branko Zec90 milijuna euraGlavnom kontroloru financija Adris grupe veći dio financijske
imovine su dionice kompanije. Zec ima 4 posto povlaštenih dionica, a upravo je toj dionici
posljedjih mjeseci porasla vrijednost za 65 posto. Dividende koje je TDR, poslije Adris grupa,
godinama isplaćivala dioničarima, Zecu su bile temelj bogatstva, koje je mudro oplođivao
ulaganjima u druge vrijednosnice i nekretnine. Nakon članova uprave Vlahovića, Cuccurina i
Zeca, najveći dioničari Adrisa su bračni par Pokrajac, oboje zaposleni u Adris grupi, te
supruga i kćeri pokojnog direktora TDR-a Cerina.

Dragutin Drk77 milijuna euraUmjeren rast poslovanja mljekarsko-peradarskog poslovnog

sustava Vindija većinskom vlasniku Drku donio je porast vrijednosti imovine za 10 posto.
Nakon kratkotrajnih problema s ptičjom gripom, Drk je počeo ekspanziju na susjedne zemlje.
Najavio je gradnju tvornice u BiH a sad investira 50 milijuna eura u mljekaru i tvornicu
stočne hrane u Srbiji. U Varaždinu je u sklopu Koke kreditom Zagrebačke banke otvorio
najmoderniju tvorncu stočne hrane za 135 milijuna kuna. Vindija je i jedan od vodećih
proizvođača sokova, s tržišnim udjelom od 5 posto. Jedna je od tri najuglednije tvrtke u
Hrvatskoj prema istraživanju američkog Reputation Institutea. Drkova mesna industrija Koka
lani je poslovala s 32 milijuna kuna dobiti.

Emil Tedeschi75 milijuna euraVlasnik Atlantic grupe potvrdio je poziciju regionalnog kralja
vitaminskih i instant napitaka. Nakon njemačke tvornice Haleko i s njom povezanog
britanskog ditributera, kupio je hrvatskog proizvođača dodataka prehrani Dietpharm za 83
milijuna kuna, čime je stekao lidersku poziciju na tržištu vitaminskih pripravaka i u
distribucijskom kanalu ljekarni. Najavio je i akviziciju u BiH. Kapital za akvizicije dobio je
ulaskom Njemačke razvojne banke DEG u vlasničku strukturu Atlantic grupe, koja je udjel od
8,24 posto platila 11 milijuna eura. Kako je to ulaganje s ograničenim rizikom, ta transakcija
ne može biti pouzdana osnova za izračun vrijednosti Atlantica. Ipak, u odnosu na kraj 2005.
vrijednost Atlantic grupe porasla je za 20 milijuna eura, pa Tedeschijeva financijska vrijednost
iznosi 75 milijuna eura.

Anđelko Leko 72 milijuna euraSuvlasniku i direktoru hotelijerskog poduzeća HUP Zagreb na

ruku ide stalno povećanje turističkog prometa u Zagrebu, gdje je većina njegovih hotela. Kako
rastu cijene nekretnina u Zagrebu, tako raste i vrijednost Lekine imovine, čiji su najznačajniji
dio elitni hoteli Westin, Sheraton, Panorama, Jadran i International. Leko je lani potraživanja
prema dubrovačkim hotelima Mlini i Srebreno od 34 milijuna kuna pretvorio u vlasničke
udjele, što je dodatno povećalo vrijednosti njegove imovine.

Toni Kukoč70 milijuna euraNajbogatiji hrvatski sportaš lani je prestao profesionalno igrati
košarku. U 13 godina igranja u najjačoj košarkaškoj ligi, američkoj NBA, Kukoč je stekao
pozamašan imutak, ali i financijske navike Amerikanaca. Okružio se savjetnicima pa je
zarađene milijune dolara pametno ulagao u vrijednosnice, koje su mu uglavnom donosile
stabilan prisnos. S obitelji je ostao živjeti u Chicagu, gdje ima vrijednu kuću.

Vlado Čović68 milijuna euraSuvlasnik koncerna Zagrebmontaža, sustava devet tvrtki s

bilancom od pola milijarde kuna, u rodni je Šibenik uložio 40 milijuna eura. U konzorciju s
Dalekovodom i Konstruktorom, Zagrebmontaža je nedavno postala je vlasnik šibenske
Tvornice lakih metala. Čović se bavi proizvodnim djelatnostima, ali stalno kupuje nekretnine
i zemljišta u Dalmaciji kojima vrijednost raste iz godine u godinu. Vlasnik je tvornice teških
kamionskih prikolica u poslovno-industrijskoj zoni Podi kod Šibenika, trgovački centar
Dalmare u Šibeniku u koji je investirao 17 milijuna eura. Kupio je i šibensku pekarsku
industriju Krka, a u Garešnici ima tvornicu visokotlačnih ventila. Bogatstvo je stekao i kao
kooperant u proizvodnji njemačkih tenkova Tigar.

Robert Ježić 65 milijuna euraVlasnik petrokemisjke industrije Dioki i predsjednik NK Rijeka

među najvećim je industrijalcima u Hrvatskoj. Preuzevši posrnulu kompaniju od nekadašnjih
PIF-ova, Ježić ne odustaje od nauma da u Zagrebu i na Krku stvori najmoderniju
petrokemijsku industriju u jugoistočnoj Europi. Samo ove godine u Dinu na Krku Ježić će
investirati 18 milijuna eura a u sljedeće tri 65 milijuna. Zbog takvog pristupa vrijednost
Diokija stalno raste a poslovanje donosi sve veću dobit. Ove godine Ježić bi se mogao
obogatiti za 15 milijuna eura: ako državna komisija odluči da je najpogodnija lokacija za
gradnju LNG terminala Krk, međunarodni konzorcij, u kojem su Ina, HEP i Plinacro, kupit će
zemlju od Diokija. Ježić bi time osigurao i dugoročnu dobavu plina, koji je Diokijeva ključna
sirovina, koja bi dodatno povećala profitabilnost tvrtke.

Goranko i Biserka Fižulić61 milijun euraU posljednjih godinu dana trgovački biznis bračnog
para Fižulić rastao je po stopi od 30 posto. Njihova tvrtka Magma imala je lani prihod od 638
milijuna kuna, što je porast od 27,6 posto u odnosu na 2005. Dobit prije poreza iznosila je
42,72 milijuna kuna, a očekuje se da će čista dobit biti 34,8 milijuna kuna, što je dvostruko
više nego godinu prije. Porastu vrijednosti njihova carstva pridonijele su i atraktivne
nekretnine u zagrebačkoj Ilici.

Radimir Čačić60 milijuna euraUz stalnu dobit koju mu donosi građevinska tvrtka Coning,
koja se bavi građevinskim inženjeringom, projektiranjem i konzaltingom, premijerski
kandidat HNS-a i varaždinski župan pokazao se vještim ulagačem na tržištu kapitala. Sudeći
po prinosima, kroz investicijske fondove i dionice Čačić je lani povećao vrijednost svog
privatnog portfelja za barem 25 posto. Preko Coninga kontrolira i devet hotela i turističkih
naselja, čija je vrijednost porasla zbog rasta cijene nekretnina.

Zvonko Kotarac58 milijuna euraNajveći splitski graditelj nakon Dioklecijana, kako je jednom
sebe opisao Kotarac, rodom iz Aržana kraj Imotskoga, zaratio je s gradskom vlašću, što bi ga
moglo stajati 21 milijun kuna. Toliko Split potražuje od njega zbog sukoba oko izgradnje
stambenog naselja na Brodarici po modelu poticajne stanogradnje. Bude li morao vratiti taj
novac, Kotarcu to neće biti velik udarac. Njegova tvrtka Dal-Koning u portfelju ima niz
dobrih projekata, stotinjak tisuća kvadrata građevinskog zemljišta i 9000 stanova, 3000 u
Splitu. Izgradio je i komunalno uredio cijela nova splitska naselja, Pazigrad, Radoševac,
Trstenik, a u njegovim projektima Žnjanski blizanci i Brodarica živjet će svaki šesnaesti
Splićanin. Osim u Hrvatskoj, Kotarac gradi i u Srbiji i BiH, a zaradu od najma poslovnih
prostora ostvaruje preko tvrtke Safir. U slobodno vrijeme plovi skupocjenom 15-metarskoj
karbonskom jedrilicom Shipman 50, konstruiranom za regate.

Marijan Filipović54 milijuna euraMarijan Filipović kontrolira 90 posto dionica sve vrednije
tvrtke Finvest Corp koja se bavi drvnom industrijom, jednom od rijetkih branši hrvatskog
gospodarstva u kojoj se ostvaruje izvozni suficit. Finvest Corp je lider u preradi drva i
proizvodnji tapeciranog namještaja, ujedno i najveći koncesionar na šume u Hrvatskoj i BiH.
Filopović ima četiri povezana proizvodna pogona u Gorskom kotaru a trguje i autodijelovima.
Bavi se i građevinarstvom i uzgojem ribe. Kupio je hotel Njivice na Krku s 2000 kreveta, u
koji je uložio 6 milijuna eura. Turistički biznis kani širiti gradnjom golf terena s dvadesetak
luksuznih vila na području Jezera. Vrijednost Filipovićeva biznisa lani je porasla za 10 posto.
Željko Kerum52 milijun euraKralj trgovine u Dalmaciji za godinu dana postao je bogatiji za 5
milijuna eura. Kerumov trgovački lanac jedna je od rijetkih privatnih tvrtki u Dalmaciji s
prihodom većim od milijardu kuna. Osim u širenje trgovačkog biznisa Kerum profit od
trgovine ulaže u turizam i stanogradnju preko svoje druge tvrtke Neva. Vlasnik je splitskih
hotela Marjan, Central i Neva te brojnih vrijednih nekretnina u Zagrebu, Splitu, Dubrovniku i
na otocima. Kupio je i zemljište Diokima na Brodarici, dio prodao Kotarcu i tvrti Dal Koning
za gradnju POS stanova, a na preostalom dijelu dovršava luksuzni stambeno-poslovni centar.

Marijan Hanžeković51 milijun eura Poznati odvjetnik kreditom od 7 milijuna eura ušao je
prije dvije godine u vlasništvo Diners Cluba. To mu je bio posao života, jer je prije mjesec
dana svoj dio prodao za 55 milijuna eura Erste banci. Vratio je kredit i ostala mu je lijepa
svota na računu, tako da se više nikada neće trebati bojati za budućnost sebe i svoje djece. On
je ujedno i najveći pridošlica na ovoj listi.

Darko Ostoja50 milijuna euraVješti financijski mešetar, koji je uz pomoć Georga Eltza
bogatstvo stekao na kuponskoj privatizaciji, zasad je bogatiji samo za prinose od
vrijednosnica u koje mu je uložen veći dio imovine. Ali dobije li spor s državom, uskoro bi
mogao postati bogatiji za 70 milijuna eura plus kamate ili za dionice opatijskih Liburnia
Riviera Hotela.

Žarko Kraljević50 milijuna euraSad već bivši predsjednik uprave Diners Cluba Adriatic
bogatiji je za 38 milijuna eura u gotovini. Toliko je dobio za svoj udio u kompaniji koju je
godinama kontrolirao i na kraju s partnerima prodao Erste banci za 150 milijuna eura. Za
kupnju Dinersa konkurirali su i drugi kandidati, među njima mađarski OTP kao najizglediniji
kupac, ali trojac Kraljević - Hanžeković - Lovše odabrao je Erste banku koja je najviše
ponudila. Prethodno je Kraljević 38 posto svojih upravljačkih dionica pretvorio u povlaštene
dionice bez prava glasa, ali sa zajamčenom godišnjom dividendom. Kraljević ostaje u Dinersu
kao počasni predsjednik.

Juroslav Buljubašić49 milijuna eura Jedan od najmoćnijih ljudi u Dalmaciji posljednju je

godinu rijetko viđen u Splitu. Iako je još uvijek vlasnik desetak splitskih kompanija, ne
sudjeluje aktivno u vođenju poslovanja. Posvetio se oplođivanju svog kapitala kroz
investicijske fondove u inozemstvu. Većinu vremena provodi na Malti, svojoj novoj poslovnoj
bazi, a dio rente ubire zahvaljujući pametnim ulaganjima u nekretnine prijašnjih godina.

Petar Đukan48 milijuna euraPetar Đukan (66), diplomirani inženjer građevinarstva, rodom iz
Čapljine, vlasnik je Instituta građevinarstva Hrvatske, najmoćnije kompanije iz građevinske
branše, koja projektira i nadzire sve važnije infrastrukturne i građevinske projekte u
Hrvatskoj. Ima 850 zaposlenih ljudi, podružnice u Splitu, Zagrebu, Rijeci, Osijeku te
laboratorije u Sisku, Zadru i Karlovcu. IGH sudjeluje u brojnim projektima - autocesta Split -
Ploče, hrvatski dio koridora Vc, autocesta Rijeka - Zagreb i Zagreb - Macelj samo su neki od
najvećih u zemlji. U BiH radi na projektu Koridora Vc i kontrolira radove na Konstruktorovu
gradilištu u Kataru. IHG godišnje ima oko 40 milijuna kuna čiste dobiti. Dioničari IGH su i
ministrica Marina Matulović-Dropulić, jedan od čelnih ljudi Zagreba Slavko Kojić te direktor
Hrvatskih autocesta Mario Crnjak. Prije dvije godine Đukan je od Todorićeva koncerna za 16
milijuna eura otkupio atraktivan dubrovački kompleks nekadašnje tvornice ulja na kojem
gradi stambeno-poslovni prostor. IGH, Zagrebačka banka i Konstruktor gradit će ekskluzivnu
zgradu uz središnji zagrebački trgvrijednu 70 milijuna eura. Prošle godine se našao na udaru
kulturne javnosti kada je srušio zaštićeni spomenik kulture, ljetnikovac Bogišić u Cavtatu.
Goran Štrok47 milijuna euraJedan od najvećih privatnih hotelijera u Hrvatskoj može se voditi
i kao britanski investitor u Hrvatsku. Međutim, Štrok je Hrvat i iako mu je dio hotelijerskog
biznisa registriran u Londonu, prvi hotel koji je kupio bila je riječka Bonavia. Danas Štrok
ima dva hotela u Winsdoru kraj Lodona a osim Bonavije u Hrvatskoj ima četiri hotela u
Dubrovniku - Excelsior, Dubrovnik Palace, Bellevue i Kompas. Osim Windsora kupio je
prekrasno imanje s kućom. Ne zna se koliko je njegovo kreditno opterećenje.

Željko Žužić47 milijuna eura Vlasniku Solidum centra, najvećeg salona namještaja u
Hrvatskoj, koji se prostire na 14.000 četvornih metara, dodatnu zaradu donio je početak
gradnje autoceste Zagreb - Sisak. Žužić, naime, ima koncesiju na vađenje šljunka iz jezera
Čiče kod Velike Gorice i glavni je opskrbljivač šljunkom građevinske inženjerije na autocesti.

Josip Stojanović45 milijuna eura Najmoćniji dalmatinski trgovac nakon Željka Keruma
vlasnik je trgovačkog lanca Jolly JBS, koji u Šibensko-kninskoj županiji ima 11 trgovačkih
centara. Bogatstvo stečeno trgovinom Stojanović, poput Keruma ulaže u turizam i nekretnine.
Kupio je hotelsko poduzeće Vodičanka s hotelima Punta i Olimpija. Međutim, ne štedi novac
kada su u pitanju luskuz i sport.

Zdravko i Višnja Pevec45 milijuna eura Trgovina je i dalje jedan od najunosnijih biznisa u
Hrvatskoj, pa bračnom paru Pevec iz Bjelovara posao cvjeta. Od 1990. kada su u garaži
vlastita doma osnovali tvrtku za uvoz cvijeća i poljoprivrednih strojeva, do danas su stvorili
lanac s 13 prodajnih centara u kojima je zaposleno 2000 radnika. Jedinstvena trgovačka
koncepcija po kojoj se u trgovinama nudi sve što je potrebno za opremanje doma pokazala se
toliko uspješnom da Peveci planiraju širenje na ostale zemlje bivše Jugoslavije, Rumunjsku i
Bugarsku. Kupili su i preuredili hotel Picok u rodnom Đurđevcu.

Mirko Grbešić45 milijuna eura Mirko Grbešić, poduzetnik podrijetlom iz Širokog Brijega
stvorio je respektabilno poslovno carstvo koje se sastoji od tvrtki Mepas, Saponije iz Osijeka,
splitske trgovačke kuće Brodomerkur i bjelovarskog Koestlina. Lani se spretno izvukao iz rata
s Krašem, koji se vodio za dionice tvornice keksa Kandit. Uz pomoć uprave Kandita, kontrolu
nad tom tvrtkom uspio je preuzeti za relativno mali novac.

Borna Rajić44 milijuna eura Borna Rajić jedina je žena na Nacionalovoj listi milijunaša, koja
kotira samostalno bez supruga. Njen “uspjeh” zapravo je razvod od bivšeg kralja mlijeka
Luke Rajića, koji joj je ostavio imovinu stečenu u braku vrijednu 40 milijuna eura. Borna
Rajić ima kuću na ženevskom jezeru, stan u središtu Zagreba te raskošnu vilu Okrugljak.

Davor Štern43 milijuna eura Bivši ministar gospodarstva i generalni direktor Ine, najjači je
konzultant na ovim prostorima kad je u pitanju naftni biznis s Rusijom. Konjunktura na
energetskom tržištu protekle godine donijela je Šternu dodatnu zaradu. Računajući Šternove
nekretnine i činjenicu da je godinama vješt ulagač na tržištima kapitala, njegovo bogatstvo
ove je godine veće za 20 posto.

Milan Artuković42 milijuna eura Jedan od spretnijih menadžera starije generacije uspijeva s
Franckom zadržati tržišnu poziciju u segmentu snack proizvoda i kave, unatoč prisutnosti
multinacionalnih brandova. Možda mu račune pomrse Ivica Todorić i Miroslav Mišković koji
su najavili zajednički ulazak u biznis s kavom. Do tada Artukovićevo bogatstvo stalno raste,
iako po nižim stopama nego prijašnjih godina. Franck je lani imao profit od 61 milijun kuna.

Josip Kordić41 milijuna euraJosip Kordić, bivši partner Hrvoja Petrača i Marijana
Medvidovića, u velikom je zamahu izgradnje poslovnih prostora u Zagrebu. Uz izgradnju
poslovnog centra u Vukovarskoj, Kordić poslovne prostore gradi na još nekoliko lokacija.
Marko Vojković40 milijuna euraVlasnik adriatica.neta kupio je sve u regiji što ima imalo veze
s turizmom - od slovenskog Kompasa pa do hrvatskog Atlasa. Ove godine je ušao u novi
segment poslovanja Sixt rent-a-car i kupio od Paška Dodića i Milana Lučića tu tvrtku. Iz nje
je kao direktor izišao Dennis Gudasić koji je prešao u TRCZ, najvećeg dilera rabljenim
automobilima u zemlji. Prošle godine im je zvršena i nova, velebna zgrada.

Goran Ivanišević 39 milijuna eura Prošlu godinu će slavni hrvatski tenisač pamtiti po prvoj
dobroj investiciji - u aranžmanu svog prijatelja Borisa Vidića, vlasnika City Expressa, uložio
je 19 milijuna kuna u kapital Karlovačke banke i tako zaustavio otapanje svog bogatstva koje
se smanjivalo iz godine u godinu zbog loših poslovnih poteza. Karlovačka banka jedna je od
malih banaka u Hrvatskoj s konstantnim rastom vrijednosti zbog politike središnje banke, koja
ne dozvoljava osnivanje novih banaka. Kako je bankarstvo u Hrvatskoj još uvijek jedan od tri
najprofitabilnija sektora, male banke su na meti velikih investitora. Karlovačka banka u
prošloj je godini povećala profit za 80 posto.

Braco Radovanović38 milijuna euraVlasnik Eurolinea, jedne od rijetkih tvrtki kojoj je

Daimler Chraysler ostavio da samostalno vodi prodaju mercedesovih vozila. Uz mnoge
prepreke koje je imao na početku rada 1993., Radovanović je uspio preživjeti i postati jedan
od najvećih trgovaca automobilima u Hrvatskoj.

Dragutin Biondić36 milijun euraDragutin Biondić prodao je papirnu industriju Lipa Mill, ali
se vrijednost njegova Heruca nije bitno mijenjala proteklu godinu. Međutim, porasla je
vrijednost Biondićeve Centar banke, za koju ima nekoliko ponuda. Biondić je i vlasnik hotela
Villa Dubrovnik, kojeg je britanski The Independent proglasio jednom od deset najboljih
obalnih hotela u Europi.

Branko Roglić36 milijuna eura Branko Roglić je preuzimanjem distribucije proizvoda Philip
Morrisa, prije svega cigareta Marlboro, znatno povećao vrijednost svoje Orbico grupe. Na
atraktivnom zemljištu tvornice Croatia baterije, čiji je vlasnik, u Koturaškoj ulici u Zagrebu,
kreće u izgradnju četiri poslovno-stambene. Roglić je i vlasnik tvrtke Laura, zastupnika
najpoznatijih marki parfema. Zastupnik je svjetske multinacionalne kompanije Proctor &
Gamble za Hrvatsku, BiH i Sloveniju. Vlasnik je i tvrtke Orvas.

Franjo Tomić34 milijuna euraFranjo Tomić je jedan od najpoštovanijih ljudi u automobilskoj

branši u Hrvatskoj. Zastupnik BMW-a i Rovera i vlasnik tvrtke za postavljanje specijalnih
klima u Münchenu, svoj je put u Hrvatskoj, kao i Radovanović započeo početkom 90-ih.
Počeo je širiti svoju djelatnost, pa je zajedno sa Štrokom prije dva tjedna krenuo u charter
bussines s jahtama i jedrilicama.

Zvonko Zubak33 milijuna euraTrgovac oružjem Zvonko Zubak bit će mnogo bogatiji kad
primi novac koji mu je Republika Hrvatska dužna za isporuku raketnog sustava S-300.
Država bi mu trebala isplatiti 200 milijuna dolara, no ako itko u državnom vrhu ima imalo
pameti, sklopit će nagodbu sa Zubakom na pola svote, i to na rate.

Željko Žderić32 milijuna euraŽeljko Žderić vlasnik je Konstruktor-inženjeringa, jedne od

najmoćnijih građevinskih tvrtki u RH, koja je lani imala dobit od 22 milijuna kuna. Žderić
ima jake veze s čelnicima IGH Petrom Đukanom i Jurom Radićem, pa se Konstruktor
pojavljuje u svim važnim poslovima u kojima je prisutan IGH. Predstavnik Konstruktora u
Zagrebu je Saša Đukan, sin vlasnika IGH Petra Đukana. Konstruktor zajedno sa IGH ima
ekskluzivu na građenje Agrokorovih centara. Ista alijansa, uz pomoć Zagrebačke banke, gradit
će elitnu stambeno-poslovnu zgradu uz centralni zagrebački trg. Konstruktor za 200 milijuna
dolara gradi cestovno čvorište na ulazu u glavni grad Katara.
Hrvoje Petrač31 milijun eura Zagorski poduzetnik, s privremenim boravkom u Remetincu,
kad se vrati kući iz zatvora, bit će bogatiji. Iako ništa nije radio, osim u samici razmišljao o
smislu života, u međuvremenu su porasle cijene nekretinina te je on svoje bogatstvo povećao
bar za 4 milijuna eura.

Ivić Pašalić30 milijuna eura Ivić Pašalić svim se snagama bacio u građevinarstvo. Kraj
Zagreba gradi naselje Odranska zavrtnica a u Istri se priprema za projekt luksuznih autohtonih
vila. Investicije vrijedne nekoliko desetaka milijuna eura formalno su pokrivene kreditima i
lizingom Hypo grupacije, ali nije jasno kako je Pašalić dobio te kredite. Njegov izlet u
građevinske vode koincidirao je sa sjedanjem 22 milijuna eura na račun tvrtke Adriadrvo, gdje
je Pašalić nominalno tek direktor. Novac je stigao u Pašalićevu tvrtku u obliku pozajmica iz
inozemstva. U zagrebačkim Remetama Pašalić ima superluksuznu kuću na 600 kvadrata s
osam kupaonica, vinskim podrumom, natkrivenim bazenom, fitness studiom, dvjema
garažama i liftom.

Stipe Gabrić Jambo28 milijuna euraStipi Gabriću, poduzetniku iz Metkovića, poslovnu štetu
nanosi stalni sukob s HDZ-om u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Bavi se turizmom,
uzgojem voća, povrća i stoke, prijevozom, trgovinom, preradom mesa, uvozom ribe i
graditeljstvom. Njegov GP Put gradi nekoliko dionica autoceste od Dugopolja do Ploča.
Priznaje da je prvi značajniji novac zaradio kupujući 80-ih stoku po sajmovima za tvrtku
Razvitak. Uslijedio je rat u kojem se Gabrić obogatio trgujući s Hrvatskom vojskom.

Vladimir Smolec28 milijuna eura Preko svoje grupacije, u koju su uključene agencije
Premisa, Da, Lowe Digitel i Digitel Medijski servisi, Smolec kontrolira dobar dio
marketinškog kolača u Hrvatskoj. Vlasnički je povezan sa slovenskom Pristop skupinom i
izdavačkom kućom DZS. Mjesto direktora Digitela prepustio je Aljoši Roksandiću i preuzeo
brigu za regionalno pozicioniranje novonastale grupacije.

Tomislav Horvatinčić25 milijuna eura Vodeći građevinski investitor u Hrvatskoj pred svojom
je najvećom investicijom - gradnjom lusksuznog kompleksa na zagrebačkom Cvjetnom trgu,
prema projektu arhitekta Borisa Podrecce, koji će stajati 100 milijuna eura. Čini se da
Horvatinčić neće imati problema u realizaciji tog projekta jer su već unesene izmjene u
zagrebački GUP, što je kočilo gradnju. Dok u središtu Zagreba ulazi u posao stoljeća, na
periferiji se Horvatinčiću posao ne odvije prema planu. Naime, iako je naselje zatvorenog tipa
Hoto ville, blizu Samobora, dovršeno prije više od godinu dana, Horvatinčić još nije uspio
prodati sve stanove.

Vladimir Zagorec23 milijuna eura Kad je austrijski sud nedavno određivao visinu jamčevine
za puštanje najodlikovanijeg hrvatskog časnika na slobodu, glavno mjerilo bila je vrijednost
Zagorčeve imovine. Bogatstvo Vladimira Zagorca tada je procijenjeno na 26 milijuna eura,
što je iznos identičan onomu s prošlogodišnje Nacionalove liste. Međutim, kako je Zagorec u
velikim pravosudnim problemima zbog otvaranja istrage o pranju novca namijenjenog obrani
Hrvatske, više nije podoban poslovni partner. Neki dosadašnji kompanjoni okrenuli su mu
leđa, što je Zagorca primoralo da se povuče iz vrijednih projekata u Dalmaciji. Čini se da je i
Crkva preuzela projekt gradnje poslovnog kompleksa na Kaptolu, vrijedan 30 milijuna eura.
Od privatnih nekretnina u Hrvatskoj Zagorec ima kuća na Pantovčaku, stan u Ulici Pavla
Hatza i vikendicu na Krku.

Devet Dalmatinaca na listi

Među najbogatijim Hrvatima nalazi se devet Dalmatinaca - Šibenčani Vlado Čović i Josip
Stojanović, Splićani Zvonko Kotarac, Željko Žderić, Željko Kerum, Goran Ivanišević, Branko
Roglić i Juroslav Buljubašić te Stipe Gabrić iz Metkovića.

Vodeći svjetski milijarderi

Prema časopisu Forbes već godinama najbogatiji čovjek na svijetu je vlasnik Microsofta Bill
Gates. Njegova imovina vrijedna je 56 milijardi dolara, što je deseterostruko više od
vrijednosti imovine 50 najbogatijih Hrvata. Slijede ga američki majstor burzovnih investicija
Warren Buffett i meksički telekomunikacijski magnat Carlos Slim Helu. Najbogatiji
Istočnoeuropljanin Roman Abramovič zauzima 16. mjesto.

100 najbogatijih istočne Europe

Poljski časopis Wprost svake godine donosi listu 100 najbogatijih ljudi u postkomunističkim
zemljama istočne Europe. Prema Wprostu najbogatiji je vlasnik nogometnog kluba Chelsea
Roman Abramovič s imovinom vrijednom 19,5 milijardi dolara. Na drugom je mjestu
aluminijski magnat Oleg Deripaska s bogatstvom od 13 milijardi dolara a na trećem Mihail
Fridman sa imovinom od 12,3 milijarde dolara. Na popisu je najviše Rusa (48), koji ujedno
zauzimaju prvih deset mjesta, i Ukrajinaca (15). Najbogatiji Hrvat Ivica Todorić na 84. je
mjestu Wprostove liste.

Novi hrvatski milijunaši

Na Nacionalovoj listi 50 najbogatijih Hrvata od ove su godine tri nova imena. Predvodi ih
odvjetnik Marijan Hanžeković koji je za udio u Dinersu dobio 55 milijuna eura. Slijede Petar
Đukan, vlasnik Instituta građevinarstva Hrvatske, i Goran Štrok. S liste su otpali sesvetski
zlatar Paško Dodić, izdavač Ninoslav Pavić i vlasnik City Expressa Boris Vidić.

Objavljeno u Nacionalu br. 334, 2002-04-09

Autor: Željka Godeč

 Isprintaj
 Povećaj slova
 Smanji slova
 Podijeli na FB

Najbogatiji i najozloglašeniji hrvatski političar

Tajno bogatstvo Ivića Pašalića

Premda pokušava zavarati javnost živeći u kući svog tasta u Sesvetama, Pašalićeva se
imovina procjenjuje na 30,5 milijuna eura
Iviću Pašaliću i njegovoj obitelji uspjelo je ono što ne bi ni mađioničarima. Uz plaću
saborskog zastupnika, odnosno bivšeg predsjednikova savjetnika za unutarnju politiku i
primanja svoje supruge Ksenije, dugogodišnje učiteljice, a potom službenice u Ministarstvu
vanjskih poslova i savjetnice u jednoj od brojnih hrvatskih obavještajnih službi, koja je u
zadnjih deset godina gotovo tri godine primala samo porodiljnu naknadu, Ivić Pašalić postao
je najbogatiji političar u Hrvatskoj.

Otkad je svrgnut s vlasti, Pašalić se iz petnih žila trudi voditi miran i nerazmetljiv život, ne bi
li uvjerio javnost kako nije sudjelovao u upropaštavanju hrvatskih banaka i poduzeća niti
stjecao imovinu nezakonitim putem. Stoga je imovina koju je moguće zakonski i racionalno
opravdati tek simbolična. Početkom 90-ih Pašalić je u politiku ušao u “Zastavinoj” “skali 55”
koju mu je kupio otac i 24 četvorna metra stana u potkrovlju očeve kuće, u kojem nije imao ni
kupaonicu, jer je bila improvizirana na balkonu, a danas se njegova imovina procjenjuje na
30,5 milijuna eura. Štoviše, nekoć nepoznati liječnik opće prakse u Ivancu sada je jedan od
imućnijih građana, osamnaesti po bogatstvu u konkurenciji s vlasnicima tvrtki koji ne moraju
tajiti podrijetlo svoje imovine: hrvatskim kraljem mlijeka Lukom Rajićem, direktorom
duhanskog diva iz Rovinja Antom Vlahovićem, najuspješnijim prodavačem automobila
Pavom Zubakom, uspješnim sportašima Tonijem Kukočom i Goranom Ivaniševićem. Pitanje
o podrijetlu Pašalićeva bogatstva nametnulo se nakon nedavnog Nacionalova istraživanja,
provedenog po uzoru na magazin Forbes, koje je pokazalo da Pašalić visoko kotira među
hrvatskim bogatašima.

Otkad je svrgnut s vlasti, Pašalić se iz petnih žila trudi voditi miran i nerazmetljiv život, ne bi
li uvjerio javnost kako nije sudjelovao u upropaštavanju hrvatskih banaka i poduzeća niti
stjecao imovinu nezakonitim putem. Stoga je imovina koju je moguće zakonski i racionalno
opravdati tek simbolična. Statusni simboli obitelji Pašalić na prvi bi pogled mogli zavarati.
Njegova vidljiva imovina nije tako blistava kao u većine njegovih stranačkih kolega: iz 80-ak
kvadrata stana u urbanoj vili u Tućanovoj 5, u koju je uselio kao član Izvršnog odbora
Središnjice HDZ-a, Pašalić je s obitelji preselio na periferiju, u Zagrebačku 136, u obiteljsku
kuću svoga tasta Ivana Pleseca u Sesvetama, i pomogao dovršiti tu trokatnicu, što tast,
povratnik iz Njemačke, dotad nije uspio. Od te osrednjosti odudaraju samo novi “audi quattro
A 6”, vrijedan 60-ak tisuća eura, i financiranje školovanja djece u privatnoj školi, koji
pokazuju da troši nerazmjerno plaći saborskog zastupnika.

Analiza vidljivog i nevidljivog Pašalićeva bogatstva neraskidivo je povezana s najvećim

političkim, medijskim i financijskim zločinima koji su potresali Hrvatsku zadnjih desetak
godina. Stoga ćemo, unatoč javnom zaboravu, još jednom podsjetiti na najznačajnije afere u
godinama kad je bivši zatvorski liječnik u Lepoglavi, potom u Klenovniku, dospio u političku
orbitu i počeo stvarati svoj tajni politički i financijski imperij, danas vrijedan 30,5 milijuna
eura.
Iako su zacijelo Pašalićevi planovi stvoreni mnogo ranije, bilo ih je moguće ostvariti tek kad
je bolesni predsjednik Tuđman počeo gubiti kontrolu nad političkim i gospodarskim
procesima. Kronološki, 1998. je bila godina velikih potresa i novinarskih otkrića. Prvi skandal
koji je izazvao sumnju da Pašalić zloupotrebljava svoj položaj savjetnika za unutarnju politiku
bila je sumnjivu privatizacija Večernjeg lista.

U siječnju 1998. novinari su otkrili da su četiri inozemna i domaća poduzeća u ime HDZ-a, na
vrlo zamršen način, posredovala pri kupnji Večernjeg lista krijući se iza anonimnog fonda s
britanskog Djevičanskog otočja. Čak ni službeno tumačenje nije zvučalo jasno. Kao da se
prodaje trećerazredni pogon biciklističkih guma, a ne najtiražnije dnevne novine s velikim
utjecajem na najšire biračke slojeve (i to u doba cenzure i progona svake kritike HDZ-a).
Nadzorni odbor Mirovinskog fonda, kojemu je predsjedavao Damir Zorić, u samo pet minuta
prodao je 53,1 posto svojih dionica u Večernjem listu za 19 milijuna i 514 tisuća maraka.
Odluka je donesena jednoglasno, bez primjedaba, nikoga nije zanimao poslovni bonitet
kupca, niti tko se krije iza mutnih naziva “European Development Trust” iz zagrebačke
Preradovićeve ulice, tobožnje hrvatske filijale navodnog istoimenog britanskog poduzeća,
“Caritas Fund” i “Ermitage”, navedenih u ponudi.

Kad više nisu mogli suzbiti neovisna istraživanja koja su sve više razotkrivala da je niti te
zakulisne prodaje vukao Pašalić, HDZ-ovim prvacima trebalo je punih 15 mjeseci da
izrežiraju predstavu za javnost i pronađu glumce koji su spremni preuzeti odgovornost za
jednu od najspornijih privatizacija u Hrvatskoj. Nakon što je procurila informacija da su u
Uredu predsjednika pronađeni transkripti koji svjedoče o prijevari pri prodaji Večernjeg lista,
trebalo je hitno poduzeti akciju. U travnju 2000. javnost je trebala povjerovati da su pravi
kupci Pavo Zubak i Ivica Nuić, predstavnik Montmontaže GmbH Njemačka, koji su s
naslovnice Večernjega poručivali da su njih dvojica samoinicijativno, bez ikakvih konzultacija
s bilo kojim HDZ-ovim političarom, kupili te novine. Ljudi koji s novinarstvom i izdavaštvom
dotad u životu nisu imali nikakve veze, objašnjavali su da su tu transakciju sakrili iza daleke
nepoznate tvrtke bojeći se da bi se reklamiranje Zubakovih automobila loše odrazilo na
Večernjakovo poslovanje. Zubak je objasnio da je kao poduzetnik zainteresiran da proširi
kvalitetu i prostor automobilističke rubrike i “sasvim odgovorno” ponavljao da je kupnja
Večernjeg lista provedena “na potpuno legalan način u skladu s hrvatskim zakonskim
propisima, s potpuno čistim novcem”. I najnaivnijima u zemlji, u kojoj je HDZ čvrsto
kontrolirao čak i odabir ravnatelja dječjih vrtića, priča o tome da su dva poduzetnika
procijenila da im je isplativije dati 20 milijuna DEM nego uložiti najviše dva u novi
automobilistički list, izgledala je kao neuvjerljivo glumatanje.
Mnogi su dokazi upućivali na to da su Zubak i Nuić poslužili kao HDZ-ove marionete i da je
HDZ za taj projekt opet zavukao ruke u džepove poreznih obveznika. Primjerice, Ministarstvo
financija Zubakovoj tvrtki otpisalo je 5 milijuna DEM poreza za 1997. i 1998. Dan nakon
javnog “priznanja” Nacional je objavio tri stranice transkripta razgovora Tuđmana i Pašalića,
u kojem potonji tadašnjem predsjedniku potanko izlaže svoj tajni plan o kupnji Večernjeg
lista. U transkriptu je zapisan i Pašalićev naum kako “cijela privatizacija mora izgledati kao
da je izvedena po zakonu, krajnje zakonski i demokratski, a Zubak i Nuić će se natjecati za
nas pod svojim imenom. Čak su i u Nacionalu napisali da mi stojimo iza kupovine, ali da se to
ne može izvesti preko Zaklade hrvatskog državnog zavjeta jer je ona neprofitna organizacija.
Pogriješili su, jer ovakva vrsta Zaklade može biti profitna.”
Dva mjeseca poslije pronađen je još jedan dokaz da su glavni akteri privatizacije Večernjeg
lista bili višestruki lažljivci: u knjizi posjeta Predsjedničkih dvora zabilježeno je da su akteri
kupoprodaje između rujna 1997. i siječnja 2000. čak 59 puta odlazili na redovite instrukcije k
Pašaliću: Marijan Kostrenčić i Branko Lovrić, menedžerski tim Večernjeg lista, Zubak, Nuić,
Zorić, Strukan… Umjesto društvene katarze i procesuiranja odgovornih, što bi bio jedini
prihvatljiv epilog te nepoštene privatizacije, rezultat za pravnu državu i njene obespravljene
građane bio je onakav kako ga je zamislio sam Pašalić. Umjesto da krivce suoči s
odgovornošću, saborsko istražno povjerenstvo na čelu s Joškom Kontićem prihvatilo je
verziju o Zubaku i Nuiću kao stvarnim vlasnicima novina i tako dalo legitimitet svim
ispitanicima, koji su tvrdili da se međusobno samo površno poznaju i da s Pašalićem nikad
nisu razgovarali. A pitanja su ostala bez odgovora. Zašto transkripte i Nuićevo oslobađanje od
poreza istraga nije tretirala barem kao indicije? I zašto je Vlada naposljetku prodala Večernji
list austrijskoj “Styriji” za 23,6 milijuna DEM, a samo pet posto VIPnet-a, kojih je Večernji
list vlasnik, vrijedi 100 milijuna DEM (premda je Večernji prvotno imao 10 posto vrijednosti
VIPnet-a), te tko je na tom poslu profitirao? Enigma je i kakve je to mudre političke strategije
osmišljavao Pašalić, s iskustvom prosječnog provincijskog liječnika, da je tadašnja vodeća
politička garnitura mirno gledala kako grabi financijsku i političku moć?

Prozvan kao glavni krivac u aferi, Pašalić je u pozi nevino optuženoga uvjeravao javnost da je
žrtva urote, sugerirajući da njegovi neprijatelji proizvode kilograme lažnih stenograma i
transakcijskih ugovora. Istodobno, njegov vozni park vrijedio je najmanje 250.000 DEM:
supruga Ksenija vozila je srebrni “audi A 4 1.6”, a Pašalić crni “audi A 6 2.8” i još jedan
metalik zeleni “audi A 8”, bez oznaka.

U travnju 1998. slučaj poznatiji kao “afera peti ortak” u Dubrovačkoj banci sablaznila je
hrvatske građane. Neven Barač, smijenjeni predsjednik te banke, odao je da je kao
predsjednik Uprave Dubrovačke banke zajedno s Vinkom Brnadićem, predsjednikom
Nadzornog odbora i dubrovačko-neretvanskim dožupanom, biznismenom Miroslavom
Kutlom i Petrom Luburićem, šefom dubrovačkog SZUP-a, sklopio ortački ugovor. Tim
ugovorom ortaci su trebali postati vlasnici banke, procijenjene na 4,5 milijardi kuna, bez
ijedne uložene kune. Posebna točka ugovora bila je posvećena petom ortaku, čije ime znaju
ostala četvorica, a kojemu pripada od svakog njihova udjela deset posto, odnosno oko 120
milijuna DEM. Glavni ideolog ortačkog ugovora bio je Miroslav Kutle, koji je htio napraviti
konzorcij od 10 banaka i tako uspostaviti čvrstu financijsku podršku desnoj struji HDZ-a na
čelu s Pašalićem. Ortačko preuzimanje desetak banaka trebalo je biti desničarski odgovor na
ekspanziju Zagrebačke banke za koju su Pašalić i društvo bili uvjereni da je financijski stožer
tzv. HDZ-ovih lebarala i tehnomenedžera na čelu s Franjom Gregurićem, kojeg su Pašalić i
Kutle smatrali svojim neprijateljem, jedinim koji im može poremetiti planove. Petom ortaku
pripala je uloga političkog štita, koji će svojom pozicijom u Predsjedničkim dvorima i
povjerenjem kod predsjednika amortizirati napade na banku i ortake, a za taj “amortizacijski”
posao zauzvrat će dobivati godišnje 200.000 maraka i vlasništvo nad velikim udjelom u
Banci. U to je doba nedodirljivost Pašalića, koji nije skrivao autoritarnost, u Predsjedničkim
dvorima izvirala iz toga što Tuđman zbog bolesti više nije mogao imati totalnu kontrolu nad
ljudima i događajima.

Kad je Neven Barač javno rekao da je protjeran iz banke jer nije htio realizirati “ortački
ugovor” i sudjelovati u kriminalu te javno imenovao Ivića Pašalića kao petog ortaka, istoga
dana završio je u zatvoru i protiv njega je pokrenuta istragu. Barač je zbog spominjanja
Pašalićeva imena u javnosti šest mjeseci odležao u zatvoru, s tridesetak kaznenih prijava (od
kojih su dosad sve odbačene), blokiranjem imovine, potpunim rušenjem poslovnog
kredibiliteta i satanizacijom u svim medijima Pašalićeva kartela Grupo.

Pašalić i Kutle javno su se zgražali zbog tih optužbi, novinare su, svjedoče izvještaji iz tog
doba, dočekivali samouvjereni i zadovoljni. U potaji su pak pisali pisma Tuđmanu i tražili
njegovu podršku, tumačeći mu da je afera Dubrovačka banka plod obavještajno-diplomatske
urote u kojoj su sudjelovali Soros, žuti tisak, pa čak i Miroslav Tuđman. Nazvavši kritičko
pisanje o ortačkom ugovoru pamfletom iz arsenala specijalnog rata protiv njih, optužbe
apsurdnima, primitivnima i prozirnima, sa svrhom da se izazovu frakcijske borbe u HDZ-u,
Pašalić je ovako izložio svoju pragmatičnu poslovnu filozofiju: “Ne vjerujem da bi itko tko
nije malouman, čak i kad bi htio na taj način opljačkati banku, o tome potpisao ugovor i još ga
položio kod javnog bilježnika.” Njegovo se samopouzdanje baziralo na tome što je ime petog
ortaka bilo stvar usmene predaje.
Istoga dana kad je Barač obznanio da je potpredsjednik HDZ-a peti ortak, Pašalić je još
jednom pokazao da su mu poznate tajne Goebbelsove propagande: najavio je i podigao tužbu
zbog klevete i uvrede časti protiv Barača, računajući da će građani zapamtiti njegov revolt i
spremnost da brani svoj povrijeđen ugled, a ishod procesa izgubit će se u moru drugih
događaja. Ovih dana, 1. travnja, slučaj je zastario: Pašalić nikada nije smogao hrabrosti da se
u sudnici suoči s Baračem, a na ruku mu je išla i sutkinja, čija su se “bolovanja” podudarala
baš s raspravama Pašalića protiv Barača.

Rezultat afere peti ortak također je porazan: iako Pašalić nije prigrabio 120 milijuna DEM,
kako je planirao, jer je Barač spriječio provedbu ortačkog ugovora, ortačko nasilničko
preuzimanje Dubrovačke banke, predvođeno Kutlom, gurnulo je banku u propast. Stampedo
štediša otjerao je Banku u sanaciju koja je porezne obveznike stajala milijardu kuna. Umjesto
stvarnih krivaca po sudovima se povlače Neven Barač i Marko Marčinko, vlasnik Glumina
banke, koji je odbio ulogu koju su Nuić i Zubak prihvatili: glumiti petog ortaka na pritisak
Miroslava Kutle, nakon čega je uslijedila propast njegove banke. Dok su se istražitelji upinjali
dokazati Baračevu odgovornost za propast banke, nova vlast na početku mandata pokazala je
građanima kako zamišlja odlučnu borbu protiv korupcije – kad je kao jamstvo takvog
postupanja Pašalića postavila na mjesto potpredsjednika Sabora.

Afera peti ortak vremenski se podudara s velikim privatnim Pašalićevim pothvatom. Dok su
novinari, saborski zastupnici i inspektori hvatali konce priče o malverzacijama u Dubrovačkoj
banci, Pašalić je potrošio pola milijuna maraka za lokaciju na kojoj se namjerava stambeno
skrasiti: kupio je 5171 četvorni metar zemljišta u Remetama 63. Golemih pet tisuća kvadrata
ledine s dvije trošne drvene kućice, koje čak ni Nacionalov fotoreporter nije uspio obuhvatiti
kamerom, obrasle travom i korovom, na jednom od južnih obronaka Zagrebačke gore, vjerno
dočarava životnu filozofiju Ivića Pašalića: mnogim građanima nedostižno zemljište izabrao je
kao svoju buduću adresu kao simbol statusa i moći. Ali, formalnopravno, Pašalić opet može
prisegnuti na svoju nedužnost: kupoprodajne ugovore s obitelji Bartolić, vlasnicima zemljišta,
potpisao je njegov tast Ivan Plesec. Sitni građevinski obrtnik, povratnik iz Njemačke, gdje je
radio kao monter centralnog grijanja, bio je izvršitelj stambenog zbrinjavanja obitelji Pašalić.
On je obavio transakciju za novo imanje koje će jednoga dana Pašaliću omogućiti život u
zelenilu nadomak središtu grada. Susjedi se i danas prisjećaju kako su Ivić i Ksenija Pašalić
obilazili zemljište. Teško je povjerovati da bi se Ivan Plesec, koji je, poput tisuće drugih
povratnika, dobar dio života posvetio izgradnji kuće u Sesvetama što ju je kupio potkraj 70-ih,
u zreloj dobi odlučio preseliti. Uostalom, otkud mu najednom novac za kupnju zemljišta
veličine nogometnog igrališta, kad je općepoznato da godinama nije mogao sam dovršiti ni
svoju sesvetsku kuću? Kad bi kupoprodajni ugovori otkrivali stvarnog vlasnika, Ivana
Pleseca, bilo bi zanimljivo čuti zašto se Pašalić prema svom tastu ponašao kao tutor i svoje
dragocjeno vrijeme potpredsjednika HDZ-a, savjetnika za unutarnju politiku, predsjednika
Zaklade hrvatskoh zavjeta trošio obilazeći u više navrata zemljište u Remetama. U završnoj
fazi potpisivanja ugovora nije bio prisutan on, nego samo njegov tast, supruga i stariji sin.
Postoje dvije verzije objašnjenja zašto Pašalić nije započeo gradnju: zbog nerazriješenih
imovinsko-pravnih odnosa obitelji Bartolić, Plesec se ne može uknjižiti kao vlasnik u
zemljišne knjige. Prema drugoj, Pašalić čeka da padne prašina na dokaze o njegovim
malverzacijama, ne može riskirati da nakon izgradnje kuće, koja zacijelo neće biti skromnih
dimenzija, tumači otkud mu puste stotine tisuća maraka.
Istom formulacija o ortaku čije je ime poznato ostalima, ali sam nije želio ostaviti pisani trag
na ugovoru, poslužili su se i saveznici medijskog pakta Grupo. Oni su nizom ugovora i
pripadnih protokola, uz pomoć fiktivnih osnivača, isplanirali uspostavu medijskog monopola,
a time i kontrolu političkih procesa i milijunskih profita. Povijest osovine Grupo, njihovih
međusobnih odnosa i nagodbi, teško je sažeti u nekoliko rečenica. Grupo je mreža poduzeća u
vlasništvu četiriju osoba: Ninoslava Pavića, Miroslava Kutle, Vinka Grubišića i osobe poznate
ostalim potpisnicima – Ivića Pašalića. Geneza medijske osovine Grupo, koja se bazira na
logici da onaj tko vlada medijima vlada i državom, vodi u 1995. godinu kad je Zdravko Jurak
prodao 50 posto svoga udjela u tjedniku Globus, odnosno Europapress holdingu, Miroslavu
Kutli za 4,5 milijuna DEM. Pojedinosti su razrađene tajnim protokolom 19. travnja 1996.
kojim se EPH preobražava u dioničko društvo sa 120 dionica, u kojemu je 60 pripalo Paviću i
jednako toliko Kutli. Istim sporazumom utanačeno je da će 12,5posto EPH-ovih dionica
prenijeti u vlasništvo nove krovne tvrtke Grupo, na koju je Kutle prenio i mnoštvo udjela u
svojim ostalim novinskim, radijskim i televizijskim poduzećima. Nizom tajnih ugovora o
cesijama i partnerstvu, koji pokazuju da je Pavić prestao biti većinski vlasnik davno prije no
što se udružio s njemačkim WAZ-om, definiraju se kontrola nad medijima i udjeli četiriju
tajnih ortaka, a svakomu od njih pripada četvrtina tvrtke. Samo vrijednost EPH, u kojem
Pašalić ima 12,5 posto vlasništva, iznosi oko 65 milijuna eura. Taj udjel ostvaruje na temelju
tajnog ortačkog ugovora o vlasništvu 25 posto dionica poduzeća Grupo, koji je 50-postotni
vlasnik EPH. Osim EPH, Grupo posjeduje i Sportske novosti i najvrjednije televizije – Novu
TV i OTV te desetak radiopostaja, među kojima su najvrjednije Narodni i Obiteljski radio. Tu
je i vlasništvo u distributerskom poduzeću Tisak od 27 posto, kao i 50 posto vrijednosti
drugog najvećeg distributerskog novinskog lanca Distri press. Vrijednost tog dijela portfelja
iznosi oko 30 milijuna eura, od toga Pašalić ima 25posto, što iznosi oko 7,5 milijuna eura.

Rezultat je opet poraz i poniženje pravne države: policija se mjesecima bavila smicalicama
kartela Grupo i utvrdila niz kažnjivih dijela, no Državno odvjetništvo i istražni sudac Krešimir
Devčić odbacili su policijske prijave. To je i bio glavni razlog za početak netrpeljivosti
između policije i Državnog odvjetništva.

Dok su Ninoslav Pavić i Vinko Grubišić proveli dvije noći u istražnom zatvoru, Pašalić je
ostao izvan domašaja pravde, zaštićen saborskim imunitetom. Poznat po brizi za
formalnopravne detalje, odlučno se branio kako nije potpisnik ugovora, iako ga nitko za
potpisivanje i nije optužio. A istina je bila vrlo jednostavna – Pašalić je držao Državno
odvjetištvo i pravosuđe u svojim rukama a Ninoslav Pavić aktualnu vlast.
Privilegirani krediti Zlatka Pašalića, vlasnika prezadužene drvoprerađivačke tvornice u
vrbovečkom selu Gradec i brata Ivića Pašalića, nikada nisu postali predmetom istrage, premda
su bili prvi egzaktni dokaz o korumpiranosti predsjednikova savjetnika za unutarnju politiku.
Iako današnji izvještaji Hrvatske poštanske banke nedvojbeno pokazuju da je Zdravko
Pašalić, beznačajni poduzetnik, dobio ono što ne bi ni tvrtka s ozbiljnim poslovnim
rezultatima, čak 36 milijuna DEM kredita, prve informacije koje su procurile u javnost,
neposredno nakon pada HDZ-ova režima, zvučale su nevjerojatno. Pokazalo se da su hrvatske
banke godinama astronomskim kreditima pumpale “Zagrebdrvo”, tvrtku bez suvislih
poslovnih planova i prometa, i pristajale kao zalog povrata uzeti običnu obiteljsku kuća
Pašalićeva oca Ante u Sesvetama, smiješne vrijednosti, te oranice, ledine i zalihe trupaca.
Privredna banka Zagreb, Hrvatska poštanska banka i Zagrebačka banka odnosile su se prema
Zdravku Pašaliću, čija je jedina referenca bila krvno srodstvo s predsjednikovim savjetnikom,
kao prema prvorazrednom, platežno sposobnom poslovnom geniju.

Samo kredit PBZ-a ilustrira veze Ivića Pašalića s hrvatskim bankarima i Miroslavom Kutlom.
Od 22 milijuna DEM kredita, koliko su ukupno iznosila potraživanja banke prema Zdravku
Pašaliću, deset mu je jednostavno darovano, pri sanaciji prikazano kao gubitak u poslovanju,
namiren opet iz džepova poreznih obveznika. A 8 milijuna DEM Pašalićevih dugova vratila je
tvrtka Well-Handels vlasnika Ninoslava Pavića, Miroslava Kutle i Christofa H. Conrada, a taj
se iznos vremenski podudario s kreditom koji je Kutle zatražio u Dubrovačkoj banci za uvoz
soje, ali umjesto da uveze soju, podmirio je dug u PBZ-u.

Da kojim slučajem kompromitantni ugovori o kreditiranju postanu meta kriminalističke

obrade, lako je zamisliti da bi ih istražitelji mogli odbaciti već na prvi pogled. Jer onaj tko
imaqlo poznaje rigorozne uvjete bankarskog kreditiranja, teško da bi uopće mogao
povjerovati da iščitava legalan dokument. Teško bi shvatio kako je bilo moguće da su, u doba
dok su mnoge solidnije hrvatske tvrtke propadale, a radnici završavali na ulici, banke
nesebično, na vlastiti rizik, milijunima maraka tetošile Zdravka Pašalića. Bankari su se brinuli
da Pašalićev brat najprije izgradi pogon, potom da zadrži razinu zaposlenosti, kupi sirovine…
Nitko se nikada od njih nije usudio građanima objasniti neobjašnjivo: kako je moguće da su
banke godinama sustavno utucavale puste milijune maraka u poduzeće čija je jedina ozbiljna
aktivnost bila gomilanje dugova i čiji je faktor zaduženosti prema procjenama stručnjaka
pokazivao da bi ta otplata trajala dva stoljeća.

Sam Pašalić je pak najprije tvrdio ga se ne tiče što mu radi brat, potom da je posrijedi još
jedna urota protiv njega, da bi na kraju optužbe da je zloupotrijebio svoj politički utjecaj i
pretvorio banke u vlastiti financijski servis proglasio najobičnijim lažima. Nije, naravno,
nikad priznao kako mu se odužio brat Zdravko, koji bez pomoći predsjednikova savjetnika
sigurno ne bi dogurao dalje od šaltera u banci. Zahvaljujući bratu Iviću, zataškana je i afera
brace Zdravka na Zagrebačkom aerodromu, kad je mrtav-pijan automobilom umalo provalio u
kamp SFOR-a, udarivši pritom šefa policijske postaje u Velikoj Gorici. Prijavu je policija
podnijela tek nakon Nacionalova člnaka, a državno odvjetništvo u Velikoj Gorici nikad je nije
uzelo u proceduru. Toliko o utjecaju obitelji Pašalić na sudstvo u Hrvata.
Rezultat priče o Iviću Pašaliću opće je poznat. Ivić Pašalić je nevin. On nije peti ortak u
Dubrovačkoj banci. Nije kupio Večernji list. Nije se bavio medijskim reketom i prokazivao
svoje kritičare u Imperijalu. Da nije bilo partija bele, Miroslava Kutlu jedva bi poznavao, a
kamoli s njim, Ninoslavom Pavićem i Vinkom Grubišićem sklapao medijsku osovinu Grupo.
Ili još gore, dopustio da Kutle vraća dugove njegova brata. Nije svome bratu priskrbio desetke
milijuna maraka kredita u gotovo svim hrvatskim bankama. Nije kupio zemljište u Remetama.
I nije postao najbogatiji političar u Hrvatskoj. Ali njegovo vrijeme, kako je sam rekao, tek
dolazi. To je, otprilike, jedna od rijetkih izjava Ivića Pašalića kojoj se može vjerovati. A ako
Račanova vlast nastavi ovako mlitavo razotkrivati one koji su Hrvatsku doveli do financijskog
i moralnog rasula, Pašalić može mirno spavati snom pravednika do Sudnjega dana.

23.03.2008. / 12:46

Autor: Igor Ćutuk

 Isprintaj
 Povećaj slova
 Smanji slova
 Podijeli na FB

BEZ OBJAŠNJENJA

Zagreb Pašaliću daje 6,7 milijuna kuna

Nije jasno po kojim kriterijima neki građevinski poduzetnici Gradu Zagrebu moraju pokloniti
zemljište za gradnju prometnica, dok Ivić Pašalić za to dobiva 6,7 milijuna kuna

Grad Zagreb odlučio je Iviću Pašaliću i njegovoj tvrtki Kapital Konzalting isplatiti 6,7
milijuna kuna za ukupno 10.781 četvorni metar građevinskog zemljišta u Odranskoj Zavrtnici.
Pašalić na toj lokaciji posljednje dvije godine gradi stambeno naselje, a Grad Zagreb mu je
odlučio sagraditi pristupnu prometnicu s cjelokupnom infrastrukturom te će za tu svrhu od
njega otkupiti zemljište, doznaje Jutarnji list.

Zemljište je procijenjeno na 622,50 kuna po kvadratu, a stručnjaci za nekretnine ističu da je to

uobičajena cijena za taj dio grada.

No, Jutarnji piše kako im u Gradskom poglavarstvu nisu znali objasniti prema kojim
kriterijima neki poduzetnici Gradu Zagrebu moraju pokloniti zemljište za gradnju prometnica,
a od nekih poduzetnika Grad otkupljuje zemljišta.

Objavljeno u Nacionalu br. 335, 2002-04-16

Autor: Jasna Babić

 Isprintaj
 Povećaj slova
 Smanji slova
 Podijeli na FB

Novac hrvatskih iseljenika završio kod Pašalića

Zašto Vlada ne oduzme Pašalićevoj zakladi

ukradeni novac
Vlada već dvije godine zna da je u Pašalićevoj zakladi 3 milijuna maraka ukradenih državi, ali
ništa ne poduzima

Ivić Pašalić, jedan od dvojice kandidata za funkciju predsjednika HDZ-a, po svemu sudeći,
svoju unutarstranačku kampanju financira novcem Zaklade hrvatskog državnog zavjeta koji je
1998. opljačkan od hrvatskih iseljenika.
Naime, sadašnja koalicijska vlada ni nakon dvije godine mandata nije konfiscirala 2,8
milijuna DEM što ih je Zaklada hrvatskog državnog zavjeta – danas već poznatija kao zaklada
Ivića Pašalića – “počistila” s austrijskog računa Hrvatskog nacionalnog fonda. Prema
Nacionalovim izvorima u državnom vrhu, od svibnja 2000. Mate Crkvenac, ministar
financija, raspolaže dokazima da je taj novac pohranjen i oročen na deviznom računu Zaklade
u Privrednoj banci. No premda je riječ o deviznim milijunima koji izvan svake sumnje
pripadaju Hrvatskoj, a ne jednoj stranci ili stranačkoj frakciji, SDP-ov ministar u vladi Ivice
Račana ništa nije poduzeo da se oduzme opljačkani plijen koji je u međuvremenu obilato
umnožen kamatama.
Drugim riječima, sadašnja garnitura političkih vladara nije realizirala ni najjednostavnije
zadaće u obračunu s naslijeđenim HDZ-ovim kriminalom, kako se obvezala u predizbornoj
kampanji prije dvije godine. Ako je, naime, teško ući u trag izvezenom bogatstvu Republike
Hrvatske koje je za HDZ-ove ere završilo na tajnim privatnim računima u inozemnim
bankama, tih 2,8 milijuna DEM nalaze se na dohvat ruke: početkom 2000. Financijska
policija prikupila je dokumentaciju o njihovu zaobilaznom, nelegalnom putu od dijaspore do
HDZ-ove zaklade. Ipak, ništa više od toga nije učinjeno. Navodno, sam premijer Račan donio
je odluku da se u HDZ-ovu zakladu više ne zaviruje.
Na drugoj strani, pravosudni postupak konfiskacije pokradenog novca ne bi trebao biti odveć
kompliciran. Prema istim nalazima Financijske policije, Zaklada hrvatskog državnog zavjeta
u formalno-pravnom smislu zapravo i ne postoji. Premda još 1995. upisana u knjige
ministarstva uprave i pravosuđa, nedavno se pokazalo da HDZ, kao osnivač, nije zadovoljio
osnovni preduvjet za njezinu registraciju: u državni proračun do danas nije uplaćeno 240.000
kuna, koliko je iznosio nužni osnivački minimum. Utoliko Zaklada hrvatskog državnog
zavjeta ne svjedoči samo na koji je sve način HDZ kršio elementarne zakonske norme o
neprofitnim, humanitarnim fondacijama, nego pokazuje i kakav je mentalitet njezinih
inicijatora i upravljača: dok su grabili milijune tuđega novca, na drugoj su strani, kao primjer
nevjerojatne škrtosti, eskivirali su zakonsku obvezu od pedesetak tisuća DEM.
Nije čudo što Ivić Pašalić, dugogodišnji ravnatelj Zaklade hrvatskog državnog zavjeta,
demonstrira isti tip ”štedljivosti”: uz svu svoju registriranu i tajno-ortačku imovinu, on se ipak
u privatnim i službenim poslovima radije služi “audijem” koji je registriran kao vlasništvo
Zaklade, prevaljujući na nju i sve troškove održavanja, osiguranja i goriva. To je veći
paradoks što svoje vožnje na teret zakladnih donatora uspijeva predstaviti kao dokaz vlastite
materijalne skromnosti i političkog isposništva.
Prava je istina drukčija: Zaklada hrvatskog državnog zavjeta od samog početka funkcionira
kao paralelna Pašalićeva financijska i politička organizacija – kao stranka u stranci – koja je
bivšem političkom savjetniku pokojnog predsjednika Tuđmana posljednje dvije godine služila
kao osobna poluga manipulacije, utjecaja i mešetarenja izvan kontrole formalnih stranačkih
tijela. Za javnost, Zaklada hrvatskog državnog zavjeta osnovana je zbog političkog
prosvjećivanja hrvatskog naroda u duhu HDZ-ova “državotvornog”, “nacionalnog” i
“demokratskog” programa. Uz pokretanje časopisa Državnost, obnovu Tuđmanove rodne
kuće, organizaciju seminara i okruglih stolova, kao najveći propagandni adut Zaklada je
nudila stipendije navodno mladim, nadarenim studentima koji poštuju sva ta načela. U potaji,
pak, konstruirana je kao središte najambicioznijih Pašalićevih projekata koji su proturječili
proklamiranoj HDZ-ovoj politici i zakonskim imperativima. Tako je Zaklada hrvatskog
državnog zavjeta bila ključna karika u igrama s fiktivnim kupoprodajnim akterima u
privatizaciji Večernjeg lista, iz nje su krenule inicijative za medijsku i političku aneksiju
Hercegovine Hrvatskoj, a na specifičan način odigrala je ulogu i u stvaranju Pašalićevih tajnih
ortačkih aranžmana. Primjerice, u vrijeme kada je kao anonimni peti ortak potpisivao ugovor
o pljački dionica Dubrovačke banke, u istu bankarsku kuću, kao financijsku injekciju svojoj
tajnoj osobnoj imovini, prebacio je cijeli devizni depozit HDZ-ove zaklade.
Dakle, pljačka iseljeničkog novca koji se godinama slijevao u Hrvatski nacionalni fond u
Villachu samo je fragment tipične političko-financijske tehnologije zbog koje su i Pašalić i
HDZ izgubili vlast u siječnju 2000.
Jedino logika Račanove vlade nije jasna: dok su policija, Državno odvjetništvo, tajne službe i
sve financijske ustanove dobile zadaću da temeljito pretresu Pašalićeve tajne poslove, dotle
mu je opljačkanih 2,8 milijuna DEM ostalo na raspolaganju do danas. Doduše, ravnatelj
Zaklade nije jedini ovlašteni korisnik njezinih deviznih i kunskih sredstava. Neznatno prije
smrti Franjo Tuđman imenovao je kao drugog opunomoćenika za manipuliranje proračunom
Zaklade generala Milu Ćuka, tadašnjeg zapovjednika Prvoga gardijskog zbora. Ćuk je u
međuvremenu umirovljen, protiv njega je podnijet niz kaznenih prijava koje su danas
pohranjene među zaboravljene i neriješene predmete Državnog odvjetništva.
Prema tome, nesumnjive činjenice o HDZ-ovoj zakladi nisu više dijagnoza bivše vlasti, nego
podjednako govore o nevoljkosti Račanove vlade da obračuna s kriminalnim naslijeđem i
ukorijenjenim lopovskim običajima. Zato se već u samom SDP-u posljednjih mjeseci širi
priča da se neki ministri, pa i sam premijer, boje mogućeg Pašalićeva protuudara. Aktualizira
li Račan pitanje Pašalićeve ortačke imovine i opljačkanog iseljeničkog novca, šapće se u
SDP-u, bivši, sveznajući savjetnik predsjednika Tuđmana mogao bi otvoriti temu rasprodane i
dobro unovčene SDP-ove imovine u susjednoj Sloveniji. A tema je previše delikatna za
najjaču stranku vladajuće koalicije.
Hrvatski nacionalni fond osnovan je 1991. na inicijativu Gojka Šuška, tadašnjeg ministra
iseljeništva, koji je uskoro nakon toga postao ministar obrane. U početku nije imao službeni
naziv. Bio je to račun u banci UBS u Ženevi na koji su iseljenici uplaćivali priloge naznačene
kao “pomoć za obnovu i suverenitet Hrvatske”, vjerujući da će njihovi prilozi poslužiti za
kupnju oružja u ratu koji se vidljivo približavao. Početkom 1992. preseljen je u Bank fur
Karnten u austrijskom Villachu. Sam Šušak potpisao je i distribuirao pisma u kojima se od
hrvatske dijaspore moli financijsku pomoć, obećavši u svojim novinskim intervjuima da će
nakon rata hrvatskoj javnosti u domovini i inozemstvu položiti račun za svaki utrošeni novčić.
Kako je poznato, to se nije dogodilo. Štoviše, tek nakon njegove i Tuđmanove smrti do
novinskih su redakcija, neslužbenim kanalima s Pantovčaka, stigle prve informacije o sudbini
Hrvatskog nacionalnog fonda. Saznalo se sljedeće: ni sam Tuđman ne zna koliko je novca
prikupljeno i potrošeno tijekom sedam godina, pa se pretpostavlja da je kroz račun u Austriji
prošlo najmanje stotinjak milijuna DEM. U Hrvatski nacionalni fond nije, naime, ulazio samo
novac iz dijaspore, nego i novac koji se u kovčezima iznosio iz Hrvatske. Istodobno je
razdijeljen raznim HDZ-ovim tajkunima, navodnim dobavljačima oružja: Ferdinandu Jukiću
iz Vukovara, koji je u isto vrijeme postao privatni vlasnik zagrebačkog Badela, braći Mikulić
iz Slavonskog broda, vlasnicima Pan Papira, Stjepanu Spajiću, predsjedniku NK Hrvatski
dragovoljac… Jesu li tzv. dobavljači doista kupovali ratnu opremu ili su unapređivali svoje
imovinsko stanje i ostvarivali osobne vlasničke ambicije – ni to nije utvrđeno. Nitko nikada
nije vidio ni jedan virman, ni jednu narudžbenicu ili bilo kakav pisani dokaz da su novac
Fonda doista investirali u oružje i isporučili ga hrvatskim braniteljima.
Nasuprot tome, dobro je poznato da je Hrvatska vojska oslobodilačku akciju “Oluja” izvela
tenkovima i automatskim puškama što su 1991. i 1992. zaplijenjeni u vojarnama JNA i koje,
dakle, nitko nije kupio i platio.
Ukratko, 1998., kada je već teško bolesni Franjo Tuđman izdao nalog Hrvoju Šariniću,
tadašnjem predstojniku svoga ureda, da Hrvatski nacionalni fond likvidira, na njemu je – kako
svjedoči posljednji dokument vezan uz njegovu egzistenciju – preostalo još 2,8 milijuna
DEM. Prema istoj Tuđmanovoj odluci, taj ostatak ostataka od sedmogodišnjeg financijskog
priljeva prebačen je u Privrednu banku u Zagrebu, na račun HDZ-ove Zaklade državnog
zavjeta u privrednoj banci. Po svemu sudeći, i sam je Tuđman bio svjestan pljačkaške,
nemoralne dimenzije te financijske transakcije. Izvedena je u potpunoj tišini, a dokumentacija
koja o njoj svjedoči pohranjena je u njegovu osobnu kasu u Predsjedničkim dvorima.
U svibnju 2000., kada je Financijska policija ušla u njezino sjedište u Gundulićevoj ulici,
cijeli iznos, oročen i unosno okamaćen, još je bio na istome mjestu. A Zaklada hrvatskog
državnog zavjeta svoje osnovne aktivnosti, zbog kojih je utemeljena, financirala je iz sasvim
drugih izvora: iz donacija velikih poduzeća poput “Kraša”, “Medike”, Croatia osiguranja,
Lošinjske plovidbe, “Belupa”, Zagrebačke zračne luke, PIK Vrbovca i porečke “Rivijere”.
Poduzeća, privatna i državna, tako su Pašaliću otplaćivala razne političke, kreditne i
pretvorbene usluge. Tragom pronađenih dokumenata iz Villacha, financijskim inspektorima
nije bilo teško ustanoviti da HDZ-ova zaklada već pune dvije godine umnožava novac koji je
ukraden od Hrvatske. O tome je podrobno obaviješteno mjerodavno Ministarstvo financija i
MUP. No, eto, ništa se nije dogodilo. Naprotiv, Ivić Pašalić, po svemu sudeći, tim istim
novcem u ovom trenutku financira svoju unutarstranačku kampanju za predsjednika HDZ-a,
lažno se predstavljajući kao skroman i siromašan politički idealist koji se radikalno razlikuje
od svog nekadašnjeg šefa Tuđmana.
Vrlo je vjerojatno da Pašalić svoju stranačku predizbornu kampanju financira upravo novcem
Zaklade HDZ.-a koji je ukraden državi okvir
Novac koji su hrvatski iseljenici početkom devedesetih skupljali za obranu Hrvatske bio je
pohranjen na računu Hrvatskog nacionalnog fonda u austrijskom Villachu, no 1998. godine
3.04 milijuna maraka s tog računa nezakonito je prebačeno na račun Zaklade hrvatskog
državnog zavjeta: Vlada od svibnja 2000. ima dokaze o toj nezakonitoj transakciji, ali novac
još uvijek nije konfiscirala

Objavljeno u Nacionalu br. 337, 2002-04-29

Autor: Željko Bagić

 Isprintaj
 Povećaj slova
 Smanji slova
 Podijeli na FB

Ekskluzivno: Bolkovićeva pisma Tuđmanu

Dokaz da je Pašalić već 1994. stvarao Grupo

Bolković je slao Tuđmanu cijeli niz pisama u kojima tvrdi da Grubišić uz pomoć Pašalića
nezakonito posjeduje 75 posto OTV-a

Prije nekoliko dana Nacional je dobio pisma što ih je Romano Bolković, voditelj emisije “Dva
u devet” na OTV-u , 1994. i 1995. pisao Uredu predsjednika. U tim pismima poznati tv
novinar tražio je od Franje Tuđmana, kao vrhovnog državnog autoriteta, da raščisti prljave
vlasničke igre u njegovoj televizijskoj kući. Koliko je Nacionalu poznato, ta su pisma također
dio goleme građe koju Državno odvjetništvo posjeduje o aferi “Grupo”. Bolković je od
Tuđmana zapravo zahtijevao 25 posto dionica OTV-a, koliko je u tom trenutku imao i
Grubišić. No pisma ujedno dokazuju da je Bolković mnogo upućeniji svjedok u poslove
Grupa nego što je spreman priznati pred policijom i pravosudnim organima te da je Ivić
Pašalić od samih začetaka medijskog kartela Grupo, 1994., duboko upleten u kriminalne
radnje.
Da podsjetimo, kriminalni medijski kartel Grupo osnovali su Miroslav Kutle, Ninoslav Pavić,
Vinko Grubišić i Ivić Pašalić, tada savjetnik predsjednika Tuđmana za unutarnju politiku, po
mnogima sredinom devedesetih najmoćniji čovjek u hrvatskoj. Tajno udruženje četvorice
“ortaka”, u kojem su međusobni odnosi i raspodjela “plijena” bili određeni tajnim ortačkim
ugovorima pod šiframa, prigrabilo je sve važnije radio i tv postaje te novine u Hrvatskoj.
Time su oni postali jedini gospodari medija u Hrvatskoj. Ni dolaskom nove vlasti 3. siječnja
2000. ništa se nije promijenilo, zato što nije profunkcionirala pravna država koja bi takav
kriminal procesuirala.
Romano Bolković je uz Vinka Grubišića i Željka Pervana jedan od osnivača OTV-a početkom
90-ih godina. Dok je Grubišić, nikad svršeni student režije, zahvaljujući svojim
hercegovačkim korijenima, vrlo brzo otišao u politiku prvo za pomoćnika ministra
informiranja a poslije za savjetnika za medije u Tuđmanovu uredu, dotle se Bolković, također
nesvršeni student od režije do teologije i filozofije, bacio na novinarski rad na OTV-u. Iako to
nikada nije bio dobar program, od potpunog kraha tih godina zaista ga je spasio Bolkovićev
entuzijazam. No umjesto nagrade, koju je očekivao za propagiranje HDZ-a kroz OTV,
Bolković je dobio samo sedam posto dionica tada jedine privatne televizije koja je i s tako
slabim programom donosila svojim vlasnicima veliki novac. Istodobno, Grubišić je sa svojim
ortacima iz Grupa, prikrivajući svoje vlasništvo fiktivnim vlasništvom zaposlenika, uzeo više
od 75 posto dionica.
Kada je Bolković shvatio da je izigran i izbačen iz igre, odlučio se požaliti Franji Tuđmanu,
neprijepornom autoritetu tadašnjeg režima. U tim pismima, koja posjeduje Nacional, Bolković
je jasno pokazao da zna sve Grubišićeve zakulisne igre i pravu vlasničku strukturu OTV-a u
kojoj uz Vinka Grubišića presudnu ulogu igraju Miroslav Kutle i njegov politički zaštitnik,
Tuđmanov savjetnik za unutarnju politiku Ivić Pašalić. Te 1994. i početkom 1995. u Grupu
nije bio Ninoslav Pavić, koji im se s Globusom i ostalim listovima Europapress holdinga
priključio sredinom 1995. Naime, tada je Miroslav Kutle kupio od Zdravka Juraka 50 posto
Globusa.
“Ja ne mogu prihvatiti još jedan suvišan razgovor s gospodinom Pašalićem i umjesto toga
izabirem tiskovnu konferenciju kao rješenje mojih problema, između ostalog i zato jer je
gospodin Pašalić, kao što ću dokazati, osobno zainteresiran za OTV te i svojim angažmanom
izravno sudjeluje u događajima oko OTV-a. U mom je posjedu tako izjava kojom se potvrđuje
da gospodin Grubišić, vaš bivši savjetnik za medije, redovito naziva gospodina Pašalića i
provjerava hoće li novac iz Privredne banke biti uplaćen na račun OTV-a”, piše Bolković 20.
veljače 1995., preklinjući Tuđmana da ga primi na nekoliko minuta i sasluša cijelu priču o
stvarnim vlasničkim odnosima na OTV-u.
“Kako je moguće da netko, mimo hrvatskih zakona, bude isključivim vlasnikom nezavisne,
privatne televizije, ma bio to Grubišić ili Kutle”, upozorava Bolković 22. ožujka 1995., sad
već otvorenije prijeteći javnim skandalom ako ga Tuđman ne sasluša. Po svemu sudeći,
Bolkovićevoj molbi nikada nije udovoljeno, kao što ni on sam nikada nije realizirao ucjenu s
konferencijom za tisak na kojoj će cijeloj hrvatskoj javnosti skresati punu istinu o privatizaciji
i stvarnim vlasnicima njegove televizijske kuće. Premda silno kivan što ga je u raspodjeli
unosnog kolača zapala uloga vrlo sitnog dioničara, voditelj emisije “Dva u devet” ostao je
vjerniji svojim instinktima strašljivca i lažljivca: dok je Grubišića potajno denuncirao Uredu
predsjednika, istoga je Grubišića u javnosti uzdizao u nebesa. Na sličan način ponašao se u
aferi Grupo. Prvo je svim viđenijim političarima vladajuće koalicije ispričao sadržaj ortačkih
ugovora između Grubišića, Pavića, Pašalića i Kutle, a potom je, u službenoj istrazi, naglo
zašutio, cinkajući one koji su, pak, o tome svjedočili. Štoviše, u nedavnoj istrazi o “crnim
fondovima” Bolković je masno slagao kako o financiranju pretvorbe OTV-a gotovo ništa ne
zna, jer Kutlu u to doba nije ni poznavao.

Nacional objavljuje pisma koje je Romano Bolković, voditelj emisije 'Dva u devet' na OTV,
1994. i 1995. pisao Franji Tuđmanu od kojeg je tražio da raščisti prljave vlasničke igre na
OTV-u ‘Ja ne mogu prihvatiti još jedan suvišan razgovor s Pašalićem, između ostalog i
zato jer je Pašalić osobno zainteresiran za OTV te da svojim angažmanom izravno
sudjeluje u događajima oko OTV-a.’, piše Bolković Tuđmanu

‘Otkud Grubišiću milijun DEM za pretvorbu OTV-a, i otkud mu novac za poslovni

prostor u Importane centru. Zar od savjetničke plaće od 500 DEM’

Prvo pismo namijenjeno Uredu predsjednika Bolković je naslovio na Hrvoja Šarinića,

tadašnjeg predstojnika Tuđmanova ureda, od kojeg je očito tražio da mu s predsjednikom
države ugovori sastanak. To pismo, istina, manje je zanimljivo kao izvor informacija o
ortačkim spregama, a mnogo više kao ilustracija Bolkovićeve predodžbe o samom sebi. Tako
se njime hvali da je gradio OTV, prvu nezavisnu televiziju u Hrvatskoj, da je režirao film o
Bleiburgu, da je aktivni i ponosni član HDZ-a, student teologije i direktor programskog dijela
OTV-a koji nudi državotvorne sadržaje u kojemu Grubišić nimalo ne sudjeluje. Hvali se
također da je na OTV doveo autentične ustaše, u liku Crljena, Korskog i poglavnikove kćeri.
Drugo pismo poslano je 9. siječnja 1995., i ovoga je puta adresirano na ”štovanog gospodina
Predsjednika”. U njemu Bolković izvješćuje Tuđmana da mu prijete ubojstvom jer se u
međuvremenu iz HDZ-a preselio u HND raskolnika Josipa Manolića. Informira ga također da
je o OTV-u razgovarao s Hrvojem Šarinićem i Ivićem Pašalićem, njegovim političkim
savjetnikom, i da ga ti razgovori nisu zadovoljili. Osvjedočio se, kako tvrdi, da predsjednik
Republike nama pojma o pozadini pretvorbe i privatizacije OTV-a, premda bi puna istina
iznosila 400 stranica njegova svjedočenja. “Gospodine predsjedniče, ja ne tražim ništa do li
što je moje, a što je u skladu s hrvatskim zakonima: to je 25 udjela u vlasništvu OTV-a. Moj je
argument vrlo jednostavan: ja sam tu televiziju napravio i prirodno je da polažem pravo na
toliki udio u vlasništvu. Dapače nelogično je da osoba koja od 1991. pa do 1994. godine na
OTV-u nije bila i koja tu televiziju nije mogla stvarati participira u vlasništvu i više no što to
zakon dopušta, a da ja ne mogu konzumirati čak ni ono što mi po pravu pripada”, tako se
Bolković jada Tuđmanu, denuncirajući Grubišića koji je dobio veliki paket OTV-ovih dionica,
premda je, zaokupljen stranačkim poslovima u HDZ-u, godinama izbivao s televizije. U
nastavku Bolković uvjerava Tuđmana kako je Hrvatskoj dao sve osim vlastitog života,
poentirajući pismo starom prijetnjom: ne saslušaju li se njegove žalbe i ne udovolji li se
njegovim vlasničkim ambicijama, izazvat će međunarodni medijski skandal u kojem će se
glas o pljački na OTV-u i u njegovoj vlasničkoj strukturi čuti “van granice Hrvatske”.
Mjesec dana poslije Franji Tuđmanu uputio je novi vapaj. Pismo je konačno bilo prilično
eksplicitno. Uz stidljivu natuknicu o Pašalićevim interesima na OTV-u, Bolković u njemu piše
da je OTV opljačkao “visoki državni dužnosnik” uz asistenciju “inih savjetnika, ministara i
drugih”. Konkretna imena je, po svemu sudeći, čuvao da Tuđmana, poznatog kolekcionara
pikantnih priča o svojim suradnicima, namami na razgovor. No trik nije upalio, pa je 22.
ožujka iste godine Bolković još jednom pisao Hrvoju Šariniću.
U pismu vrlo energično spominje davno najavljenu tiskovnu konferenciju koja, kako je
poznato, do danas nije održana. Prema Bolkovićevim navodima, on će novinare izvijestiti o
sadržaju otvorenog pisma predsjedniku Republike, zajedno sa svim razlozima koji ga na taj
čin tjeraju. Prvi je razlog, piše Bolković, što od 1993. uzalud traži Tuđmanovu arbitražu u
“slučaju OTV”. Kao drugo: stekao je dojam da je grabež na OTV-u Tuđmanu predstavljen kao
viši državni interes. I treće: uvjeren je kako Tuđman nije odobrio takvu pretvorbu OTV-a.
Zato Šarinića upozorava da ni on osobno sigurno ne zna pravu vlasničku strukturu televizije.
U prilog tezi o nepravednoj raspodjeli vlasničkih udjela Bolković kaže sljedeće: da je
Grubišić, odlazeći u politiku 1991., OTV-u ostavio dug od 400.000 DEM. Unatoč tome, nije
dobio samo 25 posto dionica, nego i one dionice koje su u fiktivnom vlasništvu drugih ljudi.
Otkud Grubišiću milijun DEM za pretvorbu OTV-a, i otkud mu novac za poslovni prostor u
Importanne centru? Zar od savjetničke plaće od 500 DEM, pita Bolković Šarinića,
izvješćujući ga uzgred da je zamrznuo članstvu u HND-u koje mu je Tuđman najviše
zamjerao.
Pismo od pet stranica završava vehementnim opisom stanja na OTV-u. “Financijama
poduzeća raspolaže kao svojim osobnim novcem Vinko Grubišić, poslovi se firme
privatiziraju i obavljaju posredstvom privatnih firmi u vlasništvu Vinka Grubišića i dva, tri
njegova suradnika; marketing se obavlja uglavnom posredstvom privatnih firmi; osobni se
prohtjevi, potrebe i želje također namiruju na račun televizije… Grubišić posluje sam sa
sobom kroz četiri firme u vlasništvu njega osobno ili njegove djevojke”, stoji u Bolkovićevu
pismu. Pismo ima i post scriptum: autor moli da Šarinić ne kaže Grubišiću što je Bolković o
njemu pisao.
Objavljeno u Nacionalu br. 331, 2002-03-19

 Isprintaj
 Povećaj slova
 Smanji slova
 Podijeli na FB

DOSSIER: Novi popis najimućnijih građana Hrvatske

40 najbogatijih Hrvata
Nacional donosi novi popis najbogatijih Hrvata rađenog po metodi časopisa Forbes

1.(1) Luka Rajic- 190 milijuna eura Hrvatski kralj mlijeka i mliječnih proizvoda, vlasnik
Lure, osme tvrtke po veličini u Hrvatskoj. Lura je nastala spajanjem Dukata, Sirele, mljekare
Zadar i Lura group. Rajić je zadržao svoje prvo mjesto na listi najbogatijih Hrvata. Mudrom
odlukom da odvoji vlasnička od upravljačka prava, poslovanje tvrtke dao je u ruke
profesionalnoj i vrlo sposobnoj Upravi. Pokušaj prodaje Lure praćen je teškoćama zbog
globalnog pada tržišta i nestabilnost hrvatske vlade. Traženu cijenu od 180 milijuna Eura
najvjerojatnije neće moći postići. Najviše problema ima sa seljacima oko otkupnih cijena
mlijeka. Među najvećim izdacima prošle godine bilo je angažiranje vrlo skupih investicijskih
bankara i savjetnika koji su Rajića koštali oko 3milijuna Eura. Ti stručnjaci su pripremali sve
dokumente za prodaju tvrtke strateškom partneru. Ipak zahvaljujući lijepim dividendama iz
prethodnih godina Rajićevo ukupno bogatstvo procjenjuje se na ukupno19om Eura, što je 10
milijuna eura manje nego prošle godine. Uzrok tome je pad vrijednosti dionica u toj branši u
cijelome svijetu.

2.(2) Ivica Todoric – 130 milijuna eura – vlasnik koncerna Agrokor, također je uspio zadržati
svoje drugo mjesto među najbogatijim Hrvatima. To su mu omogućili rekordni profiti sa
Jamnicom i Ledom. S Konzumom je imao lošije rezultate, zato što ga nije mogao razvijati.
Razvoj mu je onemogućen korištenjem kredita EBRD-a. Evropska banka za obnovu i razvoj
mu je zabranila investiranje u Konzum prisiljavala ga na prodaju. On to nije htio prihvatiti.
Todorić je prošli tjedan napravio važan korak kad je lansirao prodaju obveznica na
međunarodnom tržištu kapitala s ciljem da vrati kredit EBRD-u. Kako bi se riješio
bespotrebnog portfelja, prodao je 30 posto dionica hotela Opera HUP-u Anđelka Leke a za
sebe zadržao 20-tak postotaka. Stručnjaci procjenjuju da je smanjena vrijednost Todorićeva
neto portfelja na 130milijuna Eura. Todorić je prvi u Hrvatskoj kupio helikopter za sebe i svoj
menadžment.

3.(5)Ante Vlahović – 75 milijuna eura – direktor i suvlasnik cigaretnog giganta Tvornice

duhana Rovinj, povećao je vrijednost firme uspješnim izbacivanjem British American
Tobacco s hrvatskog tržišta. Time je za jedno duže vrijeme zadržao monopolski položaj na
tržištu. Povećanju vrijednosti tvrtke i njegova osobna bogatstva doprinijelo je i jeftino
preuzimanje 27 posto dionica distributerskog poduzeća Tisak. U svim tim akcijama,
Vlahoviću su od najveće pomoći bili njegovi najbliži suradnici Plinio Cuccurin i financijski
direktor Branko Zec. I njih dvojica su također vlasnici određenog dijela dionica, tako da je i
njihovo bogatstvo veliko. Uz njih su dobro prošli i mali dioničari, koji su postali najimućniji
mali dioničari u Hrvatskoj.

4.(3) Dragutin Drk – 73 milijuna eura – vlasnik i direktor industrije mlijeka i mliječnih
proizvoda Vindija . Uz to što su najveći konkurenti, Drk je kao i Rajić imao problema sa
seljacima i njihovim zahtjevima za povećanjem otkupnih cijena mlijeka. U privatnom životu
je vrlo povučen, malo javnosti eksponiran a društvene obaveze povjerio je svojoj kćeri.

5.(4) Pavo Zubak – 72 milijuna eura – Ovaj sposobni posavljak i dalje je najveći i najmoćniji
prodavač automobila Volkswagena, Audija, Porschea, Seata i Škode u Hrvatskoj. Zubak je u
prošloj godini još više proširio svoje djelatnosti. U Velikoj Gorici je modernizirao poslovni
kompleks koji je postao jedan od najreprezentativnijih takvih prostora u Evropi.. Uspješno je
prebrodio aferu Večernji list. Očekuje se dalji rast vrijednosti njegova poduzeća a samim tim i
njegova osobna bogatstva.

6.(novi ulaz) Zvonko Zubak – 71 milijuna eura – jedan od većih trgovaca oružjem na svijetu.
Pažnju javnosti skrenuo je na sebe javno izraženom željom da kupi Nogometni klub Dinamo.
Za vrijeme rata, zajedno sa svojim partnerima, bio je jedan od glavnih opskrbljivača Hrvatske
oružjem.. I danas ima razgranat posao diljem svijeta sa svojim njemačkim i ruskim
partnerima. Živi u Sesvetama. Ima velebnu kuću od 2700 kvadratnih metara preko puta daljeg
rođaka Pave Zubaka.

7.(6) Dubravko Grgic – 65 milijuna eura – Vlasnik osiguravajućeg društva Euroherc te

Jadranskog i Mediteran osiguranja, koja je sva sjedinio u koncern Agram. Svoj tržišni udjel
povećao je za nekoliko postotaka od prošle godine. Stabilizacijom kompanije i povećanjem
tržišnog udjela povećano je i njegovo osobno bogatstvo za 15 milijuna eura. Prije tri godine
na njega je prije tri godine u Mostaru pokušan atentat. Danas se Grgić bori, da kao predvodnik
na čelu domaćeg konzorcija tvrtki, a u dogovoru s Privrednom bankom, kupi Croatia
osiguranje čime bi postao apsolutni lider na tržištu osiguranja.

8. (novi ulaz) Toni Kukoč – (60 milijuna eura) – ovaj košarkaš je ujedno i najbogatiji hrvatski
sportaš. Od 1993. godine igra u američkoj NBA ligi. U skoro deset godina promijenio je
nekoliko klubova od kojih je najuspješniji bio Chicago Bulls, s kojim je osvojio tri titule
svjetskih prvaka.

9.(novi ulaz) Goran Ivanišević –55m Eura, pobjedom na Wimbledonu, splitski je tenisač još
više uvećao svoje bogatstvo, od kojeg se veliki dio nalazi u nekretninama u Splitu. Uz
turnirske nagrade, Ivanišević je pravo bogatstvo stekao sponzorskim i reklamnim ugovorima
od Sergia Taccinija do Pan piva. Pitanje je da li se Ivaniševića može brojiti pod hrvatske
bogataše, pošto je on prijavljen u Monte Carlu, kao i većina uspješnih svjetskih sportaša.
Stoga, vjerojatno je obveznik benefitnih poreza u tom financijskom raju. Doduše nije jasno
ako je položio zakletvu za Hrvatsku vojsku, onda bi to trebalo značiti da bi trebao u Hrvatskoj
plaćati porez.

10.(7) Marijan Filipovic (50 milijuna eura) – vlasnik drvnog diva Fininvest sa sjedištem u
malom mjestu Čabar u Gorskome kotaru. Najveći je prerađivač drva na području bivše
Jugoslavije, a najveće koncesije na šume ima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Filipović je
tipični «self made men» koji je počeo karijeru izvlačeći trupce pomoću malih bosanskih
konjića iz šuma BiH i Gorskog kotara.. Da bi lakše obavljao poslove, kupio je helikopter.
11. (8)Žarko Kraljević (48 milijuna eura) – vlasnik Dinersa, Generalturista i Budget rent-a-
cara. U godinu dana mudro je stabilizirao svojim vlasnički portfelj dobrim ugovorom sa
Zagrebačkom bankom. U talijanskom Unicreditu, novim vlasnicima ZABE ima jakog
partnera za daljnji razvoj svojoj tvrtki. Kraljević je bio prvi među hrvatskim poduzetnicima
koji je intenzivirao aktivnosti u regiju jugoistoka te je jedan od lidera u tome poslovanju od
Bugarske, Jugoslavije, Rumunjske, Albanije … Žarko Kraljević uspio je u teškim vremenima
ne samo zadržati vrijednost već je i povećati.

12.(13) Dragutin Biondić – 40 milijuna eura – vlasnik Heruca, Lipa milla, Domusa, hotela
Villa Dubrovnik i Centar banke. U vrlo teško vrijeme uspio je povećati vrijednost svoga
portfelja. Prošle godine prodao je Švicarcima industriju ambalaže «Ivica Lovinčić». Posao u
koji ga je uveo otac, još je više razgranao držeći se pri poslovanju vrlo konzervativnih
metoda. Zahvaljujući tavom načinu rada, imao je umjeren razvoj ali mu portfelj niti jednoga
trenutka nije zapadao u krizne situacije.
13.(novi ulaz) Anđelko Leko – (35 miliijuna eura) direktor i suvlasnik HUP- a – vlasnik
hotela– Sheraton, Panorama, International , nedavno je od Todorića povoljno kupio Hotel
Operu i time postao monopolist na zagrebačkom tržištu. Da ostvari svoje poslovne zamisli,
ušao je u veliki dug no iza sebe ima PBZ, krajne lojalnu lojalnu banku. Kao i Biondić, sklon
je konzervativnom načinu poslovanja, stoga nitko ne sumnja da je PBZ napravio dobar posao
kada ga je podržao u svim projektima. Takvim okrupnjavanjem portfelja, imat će veću težinu
prilikom prodaje svih hotela nekom velikom svjetskom lancu, što se sve više kao mogućnost
spominje u poslovnim krugovima.

14. (10) Josip Kordić – (34 milijuna eura) – vlasnik Hidrocommerca – kao i Marijan Filipović
i Turopoljac Josip Kordić je «self made men». Počeo je kao građevinski radnik da bi danas
bio vlasnik jednog od najrespektabilnijih građevinskih poduzeća u Hrvatskoj. Prošle godine je
prodao svoj udio u trgovačkom lancu Mercatone Hrvatska. Vlasnik je nekoliko
reprezentativnih objekata kako u unutrašnjosti zemlje tako i na obali. Sinu Josipu je otvorio
veliku tvrtku za plastificiranje aluminija koji se jako puno koristi u građevinarstvu.

15.(12) Ninoslav Pavić – 33 milijuna eura – suvlasnik EPH-a, najvećeg novinskog izdavača u
Hrvatskoj Iako u javnosti se predstavlja jako jedini vlasnik 50% udjela u EPH (drugih 50%
ima njemački WAZ), Pavić je vlasnik točno12,5% dionica. Ostalo dijeli s ortacima iz tajnog
medijskog kartela Grupo. No, zašto je njegovo bogatstvo veće od njihovog. Pavić je u sedam
godina bio jedini koji je uzimao punu dividendu. Pretpostavlja se da je u tih sedam godina, od
kada je iz EPH zajedno s Kutlom izbacio Zdavka Juraka za 4,5 milijuna DEM, zaradio preko
15 milijuna eura. Tome treba pribrojati i navodno 4 milijuna eura koje je prodajući EPH
WAZ-u sakrio od svojih ortaka.

16.(9) Ivan Ergović (32 milijuna eura) – vlasnik Našicecementa . Pomoću privredne banke i
Martina Katičića, Ergović, dotada direktor, postao je vlasnik ovog diva iz Našica. Tvornica je
postala zahvaljujući Ergovićevoj snalažljivosti najveći proizvođač cementa, beton, cigle i
ostalog građevinskog materijala u cijeloj, ratom razrušenoj regiji. Prošle godine se neuspješno
natjecao za cementaru Lukavac u Tuzlu koja mu je garantirala monopol na ovom tržištu.
Cementaru je zgrabio Ergoviću ispred nosa zgrabio agresivni austrijski igrač Atlas.
Procjenjuje se da će Austrijanci za 2 godina imati 250 000 tona novih kapaciteta. S tom
proizvodnjom opasno će ugroziti tržišnu poziciju Nasicecementa. Ergovićevim neuspjehom u
kupovini cementare Lukavac, pala je i strateška cijena Našicacementa.

17.(18) Goranko Fižulić – (31 milijun eura) – Iako je naizgled zamrznuo svoje poslovne
aktivnosti tijekom ministarskog mandata, Fižulić je uspio proširiti svoje carstvo tijekom te
dvije godine. Nakon kralja igračka njega sad zovu i kralj maloprodaje. Naime skoro svaki
mjesec uspio je otvoriti po neki novi butik ili dućan i to u samome užem centru Zagreba. U
vođenju posla mu je najviše pomogla supruga Biserka, čiji je otac i dao početni kapital za
cijeli posao.

18. (15) Ivić Pašalić – (30,5 milijuna eura) – bivši savjetnik predsjednika Tuđmana za
unutarnju politiku, a sadašnji kandidat za predsjednika HDZ-a, prema nezavisnim
procjenama, uspio je u svega nekoliko godina dobro iskoristiti svoju političku moć Povezao
se s glavnim eksponentima HDZ-ova krupnog kapitala, koji se zahvaljujući njemu domogao
najvećih vrijednosti hrvatske privrede, medija i komunikacija. Svoje bogatstvo stečeno u pet
godina političke moći dobro je prikrio ortačkim ugovorima. Ipak, najveća mu je vrijednost 25
posto vlasništva u medijskom kartelu Grupo koji je vlasnik listova Jutarnji list, Globus,
Sportske novosti, Glorija, Arena …te niza radio stanica i televizija, među kojima su
najvažnije Nova TV i OTV. Prema izvorima Nacionala, u toj diversifikaciji bogatstva dosta
mu je pomogao i punac. Navodno se sprema i gradnja kuće na kupljenom ogromnom
zemljištu između Pantovčaka i Gornjeg Prekrižja. Dubrava služi samo za privremenu
kamuflažu.

19.(novi ulaz) Željko Žužić (30 milijuna eura) – vlasnik drvne industrije Solidom, Finel
(Petrinja) i Šavrić. Nedavno je kupio koncesiju za iskorištavanje šljunka na šljunčari Čiče kod
velike gorice a od Hrvatske poštanske banke kupio je nedavno i veliko sajmište u Velikoj
Gorici za 5 milijuna kuna. Žužić je svoju poslovnu karijeru počeo kao vozač kamiona.
Izuzetno spretan trgovac, počeo je raditi i u poljoprivredi i u drvoprerađivačkoj industriji.
Danas je jedan od najvećih proizvođača parketa u Europi. Preko 90 posto proizvodnje izvozi u
Italiju, Španjolsku i Portugal. Poput Todorića i Filipovića i Željko Žužić je kupio helikopter za
450 000 eura kao bi mogao lakše obavljati poslove. Žužić živi i radi u Velikoj Gorici.

20.(11) Stipe Gabrić Jambo – (28 milijuna eura) vlasnik Razvitka iz Metkovića, robnih kuća
te niza hotela po obali od Vrtova sunca u Orašcu do Stona i Amirala u Slanome. Promet mu je
u zadnju godinu pao zato što on kao glavni opskrbljivač, nema više tako velikih isporuka
HVO kao što je imao prije. Bogatstvo je stekao prvenstveno zahvaljujući dobrim vezama s
Perom Vićanom i Petrom Luburiće, najbližim suradnicima Ivića Pašalića. Nikada Jambo nije
opovrgnuo priču da su mu upravo Vićan i Luburić tajni suvlasnici u njegovom poslovnom
carstvu. Zahvaljujući političkom utjecaju u nekoliko navrata je spriječeno njegovo
procesuiranje i nastavak kriminalističke istrage.

21. (23) Emil Tedeschi – (25 milijuna eura) vlasnik Atlantic tradea. Za Tedeshcog se smatra
da je jedan od najboljih i najperspektivnijih mlađih hrvatskih menadžera. Školovan u
inozemstvu, vrlo jasnih političkih, radnih i životnih stavova, Tedeschi imponira svakome
sugovorniku. Vrlo hrabro ušao je u kupovinu Cedevite, koju je za kratko vrijeme digao kao
proizvod i proširio dijapazon izvedenica – od bombona do raznih sokova. Atlantic trade je
uvoznik čokolada i sladoleda Mars i Snickers, kikirikija Duyvis i prezervativa Durex.
Business Emila Tedeschog je jedan od rijetkih solidnih privatnih biznisa u Hrvatskoj.

22.(19) Robert Ježić (24 milijuna eura) – suvlasnik firme Landmark i tajnovitog Forusa. Ovaj
sposoban Riječanin, danas i predsjednik NK Rijeka, stekao je pravo bogatstvo posredujući i
trgujući polimerima kako u regiji tako i u Evropi. Vrlo je blizak Slavku Liniću i bivšem
predsjedniku vlade Franji Gregoriću s kojim, prema izvorima Nacionala, radi trgovinu s
Rusijom. Jedini problem mu je taj što je izgubio lukrativan ugovor s propalim «Polimerom».
Uz taj core bussines s polimerima, Ježić je razgranao i mnoge druge aktivnosti te uspio dio
zarađenog novac dobro uložiti te do kraja stabilizirati posao. Vozi Ferrarija i ima adresu i u
Švicarskoj.

23.(17) Branko Roglić – (23 milijuna eura) vlasnik tvornice Croatia baterije i tvrtke Laura,
zastupnika najpoznatijih marki parfema. Zastupnik je svjetske multinacionalne kompanije
Proctor &Gamble za Hrvatsku, BiH i Sloveniju. Vlasnik je i tvrtke Orvas u Splitu. Godišnji
promet ima oko 120 milijuna Eura. Ne pojavljuje se u javnosti i zadržao je profil «AB»
poduzetnika – što znači «anoniman i bogat».

24.(novi ulaz) Davor Štern – (22 milijuna eura) – potpredsjednik ruskog naftnog diva TNK.
Nikada bivši direktor Ine nije prekidao svoje čvrste veze s Rusijom. Sve njegove kolege, bivši
komunistički direktori, postali su preko noći bogati vlasnici velikih kompanija. Preko njih je
Štern i kupio kontroverzno crpilište nafte «Bijele noći», oko kojih se vodi istraga. Štern vrlo
suptilno, zahvaljujući dobrim odnosima s medijima, kontrolira svoj image i bogatstvo u
javnosti. Trenutno uvelike radi na proširenju utjecaja svoje kompanije na područje bivše
Jugoslavije. Izuzetno je angažiran oko daljnje sudbine JANAF, za kojeg su vrlo zainteresirane
ruske naftne kompanije.

25.(novi ulaz) Braco Radovanović – (21 milijun eura) – vlasnik Eurolinea -generalnog
zastupnika Daimler Chryslera za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Počevši od nule 1994.
godine, Radovanović je svoj Euroline doveo na sam vrh među hrvatskim prodavačima
automobila. Otvaranjem novog centra u Kovinskoj ulici u zagrebu, Euroline je postavio nove
standarde u toj branši. Samo vrijednost objekta, kada će do kraja biti uređen, procjenjuje se na
17,5 milijuna eura. Vrijednost tvrtke od 1994. do sada porasla je desetak puta. Radovanović
ima i razvijen posao promocije u Njemačkoj.

26.(14) Josip Gucic – (20,8 milijun eura )- Uspio se izvuci iz osobnih problema zahvaljujući
lobiranju utjecajnih odvjetnika bliskih HSLS-u. Trenutno ima zdravstvenih problema, a
poslove preko sinova vodi iz bolesničke postelje u Njemačkoj. Neto imovinu unutar i van
Hrvatske teško je procijeniti. Ona nije mala iako je morao puno platiti odvjetnicama i
«savjetnicama» koji su ga izvukli iz zatvora i ponovo stabilizirali u novim okolnostima.

27. (novi ulaz) Franjo Tomić – (19 milijuna eura) – vlasnik «Tomić and Co.», generalnog
zastupnika BMW- za Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu. Počeo je u njemačkoj s poslovima
klimatizacije velikih objekata. Tako je radio i za BMW, gdje je upoznao vodeće ljude te
tvrtke. Tokom godina veze su se produbile i rezultat toga je bilo dobivanje zastupstva za
Hrvatsku i BiH. Tvrtka svake godine povećava promet, čemu je pomogla i izgradnja novog,
modernog centra u Folnegovićevom naselju u Zagrebu. Da bi se dalje mogao širiti , Tomić je
bio prisiljen da kupi još zemljišta i prostora oko salona. Tomić i dalje uspješno vodi svoju
tvrtku za velike klimatizacijske sisteme u Munchenu.

28.(16) Miroslav Kutle – (20,5 milijuna eura) – Dok je bio u zavoru, Kutle je svakodnevno,
putem posrednika, upravljao svojim poduzećima. Iako je imao zabranu raspolaganja
imovinom, policija i pravosuđe prstom nisu maknuli kada im je Kutle pred nosom prodao
Mediteran osiguranje i splitsku Preradu. Danas njegovim portfeljom upravlja varaždinska
Fima. Kroz fantomske tvrtke i dalje drži portfelje pojedinih poduzeća, kao što je to
Exportdrvo. Najveće bogatstvo skriva mu se u dionicama medijskog kartela Grupo, preko
kojeg posjeduje 12,5 posto dionica Europapress holdinga, te niza lokalnih radio stanica i
televizija. .

29.(novi ulaz) Zvonimir Boban – (20,5 milijuna eura) – proslavljeni hrvatski nogometaš,
jedan od najvećih talenata , završio je prošle godine karijeru s lijepom svotom novaca na
svome računu. Od kada je otišao igrati u inozemstvo, bio je jedan od najuspješnijih i
najstandardnijih nogometaša talijanskoga Milana, jednog od najbogatijih klubova na svijetu. S
njime je osvojio sve što se dalo osvojiti – od talijanskog prvenstva do intercontinentalnoga
kupa. Dio novaca je svojevremeno uložio u ugostiteljsko poduzeće Lotrščak, koga vodi
njegov otac Marinko.

30. (novi ulaz) Davor Šuker – (20 milijuna eura) – kao i Boban, Šuker je jedan od najboljih
hrvatskih igrača svih vremena. Igrao je u velikim i bogatim klubovima, od kojih je
najpoznatiji španjolski Real. Danas, pri kraju svoje karijere igra u FC Munchen 1862. Šuker
ima smisla i za bussines te je pokrenuo Nogometnu akademiju, koja već na samome početku
pokazuje odlične financijske rezultate. Za njegovu budućnost nakon prestanka igranja aktivno
nogometa ne treba biti zabrinut, jer za njega se tvrdi kako dobro zna kada će iz džepa izvaditi
kunu.

31.(novi ulaz) Zdravko Mamić (19,5 milijuna eura) –Drvno prerađivačko poduzeće Česma u
Bjelovaru, Mamiću prema vlastitim riječima nije do sada donijelo niti kunu dividende. To se
ne vidi po njegovom life stylu: novi brod, novi Mercedes , kuća … Mamić najveću vrijednost
ima u 80-tak igrača s kojima ima potpisan ugovor a najvažniji su u oni u NK Dinamu. Ako
dođe novi vlasnik u klub, Mamićevi igrači više neće imati povlašten položaj, kao što ga imaju
sada dok je i trener kluba njegov čovjek. A ako ne igraju nemaju niti cijenu. Dakle, Mamić
ima potencijalno veliko bogatstvo u rukama a s druge srane, ako mu krene po zlu, može
izgubiti sve. Zbog toga grčevita borba za kontrolu nad maksimirskim klubom.

32.(20) Hrvoje Vojvoda (18,5 milijuna eura) – Bivši gradonačelnik Varaždina, nesuđen
predsjednik HDZ-a, gospodar života i smrti cijeloga kraja, tajni Pašalićev igrač za specijalne
zadatke. Svoju političku karijeru dobro je unovčio razvijajući poslove. Dok je bio
gradonačelnik, otvoreno se koristio tim položajem u ostvarenju svojih privatnih poslova.
Očekuje se njegovo ponovo angažiranje u politici, promjenama na vrhu HDZ-a, a samim time
i njegovo ponovo financijsko jačanje.

33.(28) Darko Ostoja – (18 milijuna eura) suvlasnik ICF- a koji je suvlasnici i upravljači
najvećeg Fonda. Za upravljanje dobili su 30% dionica i casha od povećane vrijednosti Dom
Fonda. Dom Fond je naglo rastao i ubrzo će se pretvoriti u Fonda zatvorenog tipa. Njegov je
Dom jedan od najznačajnijih holdinga u Hrvatskoj a samim time i Ostojina uloga je vrlo
velika u kreiranju hrvatskog gospodarstva.

34. (22) Hrvoje Petrač – (17 milijuna eura) – Zbog teških javnih optužbi koje je iznio državni
tužitelj Radovan Ortynski na njegov račun te svjedoci optužbe u suđenju tzv. «zločinačkoj
organizaciji»i, Petračev posao je znatno stradao. Više nije dealer Volva a stradalo mu je dosta i
osiguranje, pa je dio morao prodati Izraelskim partnerima. U međuvremenu, dio gubitka je
kompenzirao većom proizvodnjom vina. Protiv Radovana Ortynskog podnio je sudsku tužbu
zbog klevete i učinjene štete, no zbog imunitete kojeg ima državni tužitelj, predmet se još ne
pojavljuje na sudu.

35.(25) Milan Artukovic – (16 milijuna eura) – suvlasnik i direktor Francka – jedan od rijetkih
koji je uspio zadržati autentični hrvatski proizvod. Prošla mu je godina bila uspješna te je
ostvario i lijepu dividendu. Ipak imao je i neke probleme sa ulaganjima.

36.(26) Mirko Grbešić – (15 milijuna eura) – vlasnik Mepasa, tvrtke koja je imala prije četiri
godine najveći promet u Hercegovini, kupio je vrlo jeftino osječku Saponiju. Prema
informacijama iz krugova bliskih vlasniku Mepas, Grbešić je u pregovorima sa kemijskim
divom Unilverom oko prodaje Saponije.
37.Nikola Lisičar – (15 milijuna eura) suvlasnik i direktor Montmontaže, koji je zajedno s
Ivicom Nuićem vrlo dobro plivao u vrijeme HDZ-a danas je odsječen od vlasti. Samim time
odsječeni su mu i poslovi, koje je u prošlosti dobivao upravo zahvaljujući odigravanju igara
za raznorazne potrebe HDZ-a. Među najvažnijim je bilo odigravanje cijele predstave oko
«kupovine» Večernjeg lista. Jedan je od onih koji žarko žele povratak Pašalića i njegovih
kolega na vlast.

38.(27) Danijela Sliško – (14 milijuna eura) – supruga Vjeke Sliška, pokojnog kralja poker
aparata, stradalog u prošlogodišnjem atentatu. Uz poker automate, obitelj Sliško bavi se i
prodajom nekretnina, ugostiteljstvom. U poslu joj pomaže najviše pokojnikov brat marko i
brat Mijo Kovčo.

39.(29) Marijan Hanžeković – (12 milijuna eura) – Ovom poznatom odvjetniku, specijalistu
za pretvorbu i privatizaciju, ne ide više posao kao u vrijeme HDZ-a. Uz to pogodila ga je i
kriza na svjetskim financijskim tržištama.

40.(novi ulaz) Vinko Grubišić – (10 milijuna eura) – Zahvaljujući kumstvu s Miroslavom
Kutlom i prijateljstvu s Ivićem Pašalićem, nekadašnji pripadnik ganga «Zločesta djeca»
postao je bogataš. Udjel u medijskom kartelu «Grupo», a samim time i u Europapress
holdingu te radio stranicama i televiziji (OTV i Nova TV) donio je ovom mladiću iz Dubrave,
nesvršenom studentu režije, lijepi imetak, kome se nikada niti u snu nije nadao. Pošto ima
afinitet prema filmu, ortaci su Grubišiću kupili i «Jadran film». Da se mladić ime čime igrati.

Objavljeno u Nacionalu br. 383, 2003-03-19

Autor: Nacionalova redakcija

 Isprintaj
 Povećaj slova
 Smanji slova
 Podijeli na FB

POPIS NAJIMUĆNIJIH 2003.

Hrvatski tajkuni izgubili 500 milijuna eura

Nacional treću godinu za redom objavljuje popis najbogatijih u Hrvatskoj rađen po metodi
časopisa Forbes

Dvije godine nakon što je Nacional prvi u Hrvatskoj donio popis najbogatijih Hrvata, agonija
svjetskog tržišta kapitala i napetost zbog iračke krize znatno su smanjili imutak vodećih
hrvatskih kapitalista. Neki od njih u problemima su zbog pada dionica referentnih tvrtki na
svjetskom tržištu, drugi zbog nedoraslog managementa, a treći su izgubili i zbog izravnog
ulaganja na svjetskom tržištu kapitala. Bogatstvo se vodećim hrvatskim tajkunima ove godine
u odnosu na prošlu smanjilo za gotovo 500 milijuna eura.
Razlog gubitka pola milijarde dolara je iračka kriza ali i agonija svjetskog tržišta kapitala na
koje su mnogi od njih investirali Ali redoslijed najbogatijih Hrvata uglavnom je
nepromijenjen. Luka Rajić i Ivica Todorić nominalni pad vrijednosti svojih poslovnih imperija
nadoknadili su uspješnim strateškim širenjem u zemlji i regiji. Iz istih razloga ove su godine
na listu najbogatijih dospjeli Ivan Ćaleta i Vladimir Smolec, a na noj više nema Miroslava
Kutle, kojem su tajna ortačka razračunavanja iz afere Grupo bitno smanjila i bogatstvo i
utjecaj, dok su njegovim bivšim partnerima smanjila osobna bogatstva.

Nacionalova lista najbogatijih Hrvata i ove je godine rađena na temelju procjena stručnjaka, a
bogatstva nekih možda su ponešto precijenjena ili podcijenjena. Razlozi za to isti su kao i
prethodnih godina. I dalje je jednako teško doći do pouzdanih podataka o nečijem bogatstvu,
a porezne prijave pojedinaca, što je jedan od najznačajnijih izvora sličnih procjena u
inozemstvu, u Hrvatskoj su i dalje “frizirane”. Ipak, poslovna događanja lani su dovela do
brojnih zanimljivih promjena u redoslijedu najbogatijih. No njihov broj se zbog nekih
specifičnosti malog hrvatskog tržišta, za razliku od američkih milijardera, nije prepolovio. Na
prvom mjestu i dalje je Luka Rajić, vlasnik Lure i bivši vozač kamiona, iako se lani nije uspio
povezati s Tvornicom duhana Rovinj.

1. Luka Rajić – 200 milijuna eura (1)

Procjenjuje se da je vrijednost njegove tvrtke porasla za najmanje 10 milijuna eura u odnosu
za prošlu godinu, ponajviše zbog unosne suradnje s Pepsijem, ali i zbog širenja na
prehrambenu industriju kupnjom tvornice keksa i vafla Sloboda
Hrvatski kralj mlijeka treću godinu zaredom najbogatiji je Hrvat. Unatoč padu vrijednosti
dionica u njegovoj branši u cijelom svijetu, procjenjuje se da je vrijednost njegove tvrtke
porasla za najmanje 10 milijuna eura u odnosu za prošlu godinu, ponajviše zbog unosne
suradnje s Pepsijem, ali i zbog širenja na prehrambenu industriju kupnjom tvornice keksa i
vafla Sloboda. Pri toj transakciji Lura je imala problema u nadmetanju s relativno malom
tvrtkom Mepas, ali je pobijedila. Lura ima i novog direktora Željka Perića koji je došao iz
Plive. Perićeve aktivnosti još su jedna potvrda ispravnosti Rajićeve odluke da posve odvoji
vlasnička od upravljačkih prava. Iako Lura nije prodana strateškom partneru, niti se povezala
s TDR-om, zbog prvog iskoraka u nove segmente prehrambene industrije predviđa se da bi
njegov konto u budućnosti mogao još porasti.

2. Enver Moralić (195 milijuna eura)

Frankfurtski naftni biznismen blizak ruskom Lukoilu sa svojom tvrtkom ostvaruje godišnji
promet veći od milijardu dolara na tržištu nafte, polietilena, vinilklorida i propilena
Jedna od najrespektabilnijih osoba petrokemijske industrije u svijetu, Enver Moralić, vlasnik
je tvrtke Kemoplex iz Frankfurta, koja ostvaruje godišnji promet veći od milijardu dolara na
tržištu nafte, polietilena, vinilklorida i propilena. Karijeru na Zapadu počeo je kao predstavnik
zagrebačke Kemikalije, a od sredine 80-ih mnogo ulaže u proizvodnju i preradu nafte i
zemnog plina u Rusiji. Blizak je ruskom Lukoilu. Vlasnik je dvorca Štakorovec blizu Sv.
Ivana Zeline i Vile Račić u Cavtatu.

3. Ivica Todorić – 120 milijuna eura (2)

Dobit mu je deset milijuna eura manja nego prije godinu dana zbog smanjenja vrijednosti
Agrokoru referentnih tvrtki u inozemstvu i povećanja kamatnih stopa za refinanciranje
zamjene kredita EBRD-a
Uzbudljiva poslovna godina vlasniku Agrokora donijela je deset milijuna eura manje nego
prošla. Dobit mu je smanjena zbog smanjenja vrijednosti Agrokoru referentnih tvrtki u
inozemstvu i povećanja kamatnih stopa za refinanciranje zamjene kredita EBRD-a. Prekid te
suradnje za njega je bio logična odluka, jer mu je Europska banka za obnovu i razvoj branila
investiranje u Konzum i silila ga na prodaju. Nedavnom kupnjom srbijanske tvornice
sladoleda i smrznute hrane Frikom najavio je velik iskorak u regiju. Prošlotjedno ubojstvo
srbijanskog premijera moglo bi se negativno odraziti po poslovanje njegove tvrtke. Prošlu
godinu imidž Agrokora poboljšao je i pojačanim ulaganjem u sport, a pun marketinški
pogodak postigao je sponzorstvom rukometne reprezentacije Hrvatske koja je postala
svjetskim prvakom.

4. Ante Vlahović – 110 milijuna eura (3)

Rovinjska duhanska industrija povećala je vrijednost i ove godine uspješnim blokiranjem
British-American Tobacca na hrvatskom tržištu, čime je zadržala monopol u Hrvatskoj i
prevlast u regiji
Direktor i suvlasnik Tvornice duhana Rovinj povećao je vrijednost tvrtke i ove godine
uspješnim blokiranjem British-American Tobacca na hrvatskom tržištu. Time je zadržao
monopol u Hrvatskoj i prevlast u regiji. TDR stručnjaci smatraju jednom od najorganiziranijih
tvrtki, od proizvodnje duhana do plasmana na tržište . Uskoro će otvoriti tvornicu duhana u
Novome Sadu. Vlahoviću su od najveće pomoći njegovi suradnici Plinio Cuccurin i
financijski direktor Branko Zec. I njih su dvojica vlasnici znatnog dijela dionica vrijednih
nekoliko desetaka milijuna eura. Upravi se pridružio i bivši Rajićev direktor Želimir Vukin,
nakon što se Rajić predomislio i odustao od fuzije s TDR-om. Izvrsno su prošli i mali
dioničari, najimućniji u Hrvatskoj.

5. Pavo Zubak – 74 milijuna eura (3)

Potvrdio se kao najjači hrvatski prodavač automobila, a uspješno je počeo i hotelijerski biznis
kupivši hotel u Umagu
I lani je Zubak nastavio širiti svoje poslovanje, dodatno potvrđujući koliko je bespotrebno
sudjelovao u aferi Večernji list. Osnovao je zajedničko poduzeće PZ auto s austrijskim
partnerom, generalnim uvoznikom Volskwagena, Audija, Škode, Seata i Porschea i potvrdio
se kao najjači hrvatski prodavač automobila. Uspješno je počeo i hotelijerski biznis kupivši
hotel u Umagu. Bogatstvo mu je poraslo (lani 72 milijuna eura) unatoč padu dionica
automobilske industrije.

6. Dragutin Drk – 71 milijun eura (4)

Zbog pada vrijednosti dionica mliječne industrije u svijetu bogatstvo mu se smanjilo za 3
milijuna eura
Vlasnik i direktor mliječne industrije Vindija i dalje širi asortiman i poboljšava kvalitetu
proizvoda. No zbog pada vrijednosti dionica mliječne industrije u svijetu bogatstvo mu se
smanjilo za 3 milijuna eura. Iako mu je kći, glavni oslonac u tvrtki, vrlo sposobna managerica,
stručnjaci smatraju da bi postigao još veće uspjehe kad bi decentralizirao upravljanje i doveo
još nekolicinu vrhunskih managera.

7. Zvonko Zubak – 60 milijuna eura (6)

Vrijednost njegova bogatstva smanjena je za 11 milijuna eura zbog pada vrijednosti dionica
na svjetskom tržištu u koje je ulagao
Vrijednost njegova bogatstva smanjena je za 11 milijuna eura zbog pada vrijednosti dionica
na svjetskom tržištu u koje je ulagao. Još nije uspio naplatiti 200 milijuna dolara duga od
Vlade niti zagospodariti NK Dinamom. Kao jedan od većih svjetskih trgovaca oružjem,
zajedno s njemačkim i ruskim partnerima i dalje je aktivan diljem svijeta. Dovršio je
unutarnje uređenje svoje 2700 m2 velike kuće u Sesvetama. Financira drugoligaša Croatiju iz
Sesveta i razmatra mogućnosti ulaganja u Hrvatskoj. Navodno ga zanima koncesija za treći
program HTV-a.
8. Emil Tedeschi – 55 milijuna eura (21)
Bogatstvo je gotovo udvostručio preuzimanjem Cedevite i Neve, a promet njegove tvrtke
dosegnuo je 120 milijuna eura
Bogatstvo je gotovo udvostručio preuzimanjem Cedevite i Neve, promet njegove tvrtke
dosegnuo je 120 milijuna eura. Njegov Atlantic Trade raste i zbog proširenja ponude
proizvoda koje distribuira i proizvodi (sendviči Montana i paleta novih Cedevitinih
proizvoda).

9. Žarko Kraljević – 52 milijuna eura

Vlasnik regionalnog Dinersa, Generalturista i Budget rent-a-cara uspio je unatoč tržišnoj
nestabilnosti povećati prihode, posebno Dinersa, zahvaljujući i dobrom marketingu. Kao
pouzdan partner prati ga Zagrebačka banka. Za nedavni 75. rođendan zaposlenici su mu
doveli Severinu i Tarika Filipovića.

10. Dubravko Grgić – 51 milijuna eura (7)

Vlasnik osiguravajućeg koncerna Agram (Euroherc osiguranje te Jadransko i Mediteran
osiguranje) doživio je znatan pad bogatstva zbog pada vrijednosti osiguravajućih kuća u
svijetu. Zbog blokade privatizacije Croatia osiguranja nije uspio preuzeti najvećeg
osiguravatelja na čelu konzorcija domaćih tvrtki u dogovoru s Privrednom bankom.

11. Goran Ivanišević 50 milijuna eura (9)

Zbog ozljede nije povećao zaradu od turnirskih nastupa i reklamnih i sponzorskih ugovora.
Porez ne plaća u Hrvatskoj nego u Monte Carlu. Izgubio je 10 posto bogatstva. Pametno je
investirao u nekretnine. Lani su ga susjedi u Splitu optužili za bespravnu gradnju.

12. Marijan Filipović – 49 milijuna eura

Rodonačelnik načela “bogat i anoniman”, vlasnik drvnog diva Fininvest iz Čabra u Gorskome
kotaru, jedan je od monopolista u prerađivačkoj drvnoj industriji na području bivše
Jugoslavije. Najveći je koncesionar na šume u Hrvatskoj i BiH. Kako bi bi lakše obavljao
poslove, kupio je helikopter kao i Ivica Todorić.

13. Toni Kukoč – 48 milijuna eura

Izgubio je dio bogatstva zbog strukture ulaganja, krize svjetskog tržišta kapitala i pada
vrijednosti dolara. Sa 60 milijuna eura bogatstvo mu je umanjeno na 48 milijuna. Nastupa za
Milwaukee Buckse u svojoj desetoj, možda i posljednjoj NBA sezoni.

14. Anđelko Leko – 45 milijuna eura

Direktor i suvlasnik ugostiteljskog poduzeća koje je vlasnik većine zagrebačkih hotela, nakon
što je početkom prošle godine od Todorića kupio hotel Opera i pridružio ga svojim hotelima
Sheraton, Panorama i International, završio je preuređenje hotela Panorama, a potom i
potpisao ugovor o proširenju suradnje s hotelijerskim koncernom Starwood. Dio tog lanca
postat će hoteli Panorama i Opera i promijeniti ime. Bogatstvo mu je u odnosu na prošlu
godinu poraslo za 10 milijuna eura. Jedini mu je problem Slavko Šajber koji ga optužuje za
nezakonito bogaćenje.

15.Ivan Ergović – 42 milijuna eura (16)

Vlasnik Našicecementa, koji je zahvaljujući njegovoj snalažljivosti postao najvećim
proizvođačem cementa, betona, cigle i ostalog građevinskog materijala u ratom razrušenoj
regiji, održao je svoju tržišnu poziciju. Planira iskorak na tržišta Srbije i Crne Gore. Imovina
mu je u odnosu na prošlu godinu porasla za 10 milijuna eura.
16. Dragutin Biondić – 40 milijuna eura (12)
Vlasnik Heruca, Lipa Milla, Domusa i nekolicine drugih tvrtki pao je na ljestvici najbogatijih
Hrvata za dva mjesta, ali nije izgubio ništa od svog bogatstva. Dio uspjeha može zahvaliti
svojoj poslovičnoj štedljivosti. Upravo proširuje i rekonstruira hotel Vila Dubrovnik u
Dubrovniku, koji će uz Excelsior i Argentinu biti najprestižniji hotel na Jadranu.

17. Goranko i Biserka Fižulić – 37 milijuna eura (17)

Bivši ministar gospodarstva iz politike se vratio poslu, za koji je početni kapital dao otac
njegove supruge Biserke. Njegova Magma sve se više nameće i na tržištu Srbije i Crne Gore
zahvaljujući suradnji sa slovenskim Mercatorom. Bogatstvo mu se povećalo za 6 milijuna
eura u odnosu na prošlu godinu.

18. Josip Kordić – 33 milijuna eura

Turopoljski zidar danas je vlasnik građevinskog poduzeća Hidrocommerc, jednog od vodećih
u Hrvatskoj. Prije dvije godine prodao je svoj udjel u trgovačkom lancu Mercatone Hrvatska.
Vlasnik je nekoliko kuća u unutrašnjosti i na obali, ima i kuću na zagrebačkom Cmroku. Sin
Josip napravio je dobar posao s tvrtkom za plastificiranje aluminija. Opća recesija smanjila
mu je bogatstvo za 2 milijuna eura.

19. Ivan Ćaleta – 30 milijuna eura

Vlasnik tvrtke GRP media lani je od frakcijskih konkurenata preuzeo kontrolu nad Novom
TV, iako je spor na Visokom trgovačkom sudu izgubio prošlog tjedna. Nedavno je kupio udjel
na slovenskoj TV3 i bosanskoj OBN. Time je stvorio preduvjete za objedinjavanje velikog
marketinškog prostora. Najveća opasnost njegovu položaju je desničarski informativni
program oslonjen na Ivića Pašalića.

20. Zdravko Pevec – 29,5 mil eura

Bjelovarski poduzetnik osnovao je 1990. sa suprugom Višnjom mali dućan poljoprivredne
mehanizacije i rezervnih dijelova. Postupno je izgradio najveći trgovački lanac u Hrvatskoj za
prodaju građevinskog materijala i alata, a asortiman mu se širi i na bijelu tehniku, audio i
video opremu, školski pribor, igračke. U prvoj je godini rada imao 1400 eura prometa, 2001.
više od 90 milijuna eura. Zapošljava više od 600 radnika u Zagrebu, Sesvetama, Bjelovaru,
Kutini, Koprivnici, Varaždinu, Zadru, Splitu, Osijeku i Imotskom.

21. Stipe Gabrić Jambo – 29 milijuna eura (20)

Vlasnik Razvitka iz Metkovića, robnih kuća i niza hotela na obali i dalje je nedodirljiv. Lani
je povećao prihode za milijun eura. Obogatio se u doba HDZ-a, zahvaljujući prijateljstvu s
Perom Vićanom i Petrom Luburićem, najbližim suradnicima Ivića Pašalića. Jaki politički
zaštitnici više su puta spriječili njegov kazneni progon. Sponzorira RK Jumbo.

22. Ivić Pašalić – 26 milijuna eura (18)

Izgubio dio bogatstva na novu stranačku infrastrukturu, a vjerojatno i na tajno pomaganje
televizijskih projekata. Bogatstvo mu potječe iz vremena kad je kao predsjednikov savjetnik
za unutarnju politiku stvorio dobre veze s eksponentima HDZ-ova krupnog kapitala. Kao i
lani, veći dio bogatstva dobro mu je prikriven tajnim ortačkim ugovorima. Iako mu je
formalno isplaćen tajni ortački udjel u Europapress Holdingu Ninoslava Pavića, zadržao je
utjecaj na većinu izdanja te medijske kuće. Politički gubitnik predvodnik je rigidno desne
supkulturne skupine Hrvatski blok, čije mu financiranje ozbiljno ugrožava vrijednost osobnog
portfelja u budućnosti. Lani je ostao bez 4,5 milijuna eura.

23. Ninoslav Pavić – 25 milijuna eura (15)

Bogatstvo mu je umanjeno za 8 milijuna eura u odnosu na prošlu godinu, kad nije isplatio
dividendu, a dio prihoda morao je rezervirati i za isplatu ortacima iz tajnog medijskog kartela
Grupo. Suvlasnik EPH, najvećeg novinskog izdavača u Hrvatskoj, iako se predstavlja kao
jedini vlasnik 50 posto udjela u EPH (drugih 50 posto ima njemački WAZ), vlasnik je točno
12,5 posto dionica. Ostalo dijeli s ortacima iz kartela Grupo. No Pavić je u sedam godina
jedini uzimao cijelu dividendu. Pretpostavlja se da je u tih 7 godina , otkad je iz EPH s
Kutlom izbacio Zdravka Juraka za 4,5 milijuna maraka, zaradio više od 15 milijuna eura.
Tomu treba dodati i navodno 4 milijuna eura koje je, prodajući EPH WAZ-u, sakrio od ortaka.
Nimalo ugodna situacija za Pavića s ortacima za vratom, koji traže ili novac ili da se legalno
upišu u vlasništvo EPH.

24. Darko Ostoja – 25 milijuna eura (33)

Isplatom honorara za upravljanje bivšim PIF-ovima znatno je povećao svoje bogatstvo koje je
lani iznosilo 18 milijuna eura. Ima dobre veze u politici, iako ga neprestano napada nervozni
potpredsjednik Vlade Linić, koji ga je uzalud pokušao strpati u zatvor nazivajući ga
kriminalcem i forsirajući policijske i porezničke istrage.

25. Željko Kerum – 24,5 mil. eura

Splitski poduzetnik prvi je dućan otvorio 1989. u obiteljskoj kući ostavši bez posla u
građevinskoj tvrtki. Do 1992. u Splitu ih je imao pet, a do danas ima pet velikih trgovačkih
centara i na desetke supermarketa i manjih trgovina. Ulaže i u hotelijerstvo a jako želi kupiti
Namu u Ilici.

26. Robert Ježić – 24 milijuna eura

Suvlasnik Landmarka i tajnovitog Forusa, Riječanin koji je upoznao poslovnu elitu kao skiper
na jedrilici, stekao je bogatstvo trgujući polimerima diljem Europe. Vrlo je blizak Slavku
Liniću i Franji Greguriću s kojim trguje s Rusijom. Izgubio je unosan ugovor s propalim
Polimerom. Razgranao je i druge aktivnosti i dio zarađenog novca uložio i stabilizirao posao.
Vozi Ferrari i Mercedes a živie u švicarskom Zuggu.

27. Mirko Grbešić – 23 milijuna eura

Prodajom svog udjela u tvornici keksa i vafla Sloboda povećao je svoje bogatstvo za 4,5
milijuna eura. Vlasnik je Mepasa, tvrtke koja je godinama rasla i dobro poslovala u
Hercegovini gdje je jedan od glavnih sportskih mecena. U Hrvatskoj je kupio Saponiju, a
nedavno se i oštro sukobio s Lurom oko preuzimanja Slobode. Na kraju je Lura zbog
Grbešića morala platiti za tu tvornicu puno više nego što je planirala.

28. Branko Roglić – 22 milijuna eura (23)

Vlasnik tvornice baterija Croatia i tvrtke Laura, zastupnika najpoznatijih marki parfema,
zastupa svjetske multinacionalne kompanije Proctor & Gamble za Hrvatsku, BiH i Sloveniju.
Vlasnik je i tvrtke Orvas u Splitu. Godišnji promet mu je oko 120 milijuna eura. Izbjegava
javnost.

29. Davor Štern – 21 milijun eura (24)

Potpredsjednik ruskog naftnog diva TNK, bivši direktor Ine, nikad nije prekidao čvrste veze s
Rusijom. Kupio i crpilište nafte Bijele noći o kojem se vodi istraga. Sada proširuje utjecaj
svoje tvrtke na područje bivše Jugoslavije. U privatizacijskim poslovima u Hrvatskoj udružio
se s Josipom Radeljakom. Izgubivši posao oko Sisačke željezare, Štern ponovno odlazi u
Rusiju na šest mjeseci.

30. Braco Radovanović – 20,5 mil. eura (25)

Vlasnik Eurolinea, generalnog zastupnika DeimlerChryslera za Hrvatsku i BiH, počevši 1994.
od nule, tvrtku je doveo na sam vrh hrvatskih prodavača automobila. Otvorio je novi centar u
Kovinskoj ulici u Zagrebu vrijedan 17,5 milijuna eura. Vrijednost tvrtke od 1994. do danas
porasla je desetak puta. Ima i razvijen posao promocije u Njemačkoj. Uskoro proširuje
Mercedesov centar u Jankomiru.

31. Milan Artuković – 19,5 milijuna eura (-)

Dugogodišnji šef Francka uspješno je vodio i razvijao tu tvrtku, što je dovelo do povećanja
vrijednosti njegova udjela na 19,5 milijuna eura. Nedavno je obilježio vrijedan jubilej ? 30
godina na čelu tvrtke. Povučen je i rijetko komunicira s medijima.

32. Franjo Tomić – 19 milijuna eura (27)

Vlasnik Tomić & Co., generalnog zastupnika BMW-a i Land Rovera za Hrvatsku i BiH,
počeo je u Njemačkoj poslovima klimatizacije. Tvrtka svake godine povećava promet, ima
moderni centar u Folnegovićevu naselju u Zagrebu. Kupuje još zemljišta oko salona i ubrzo
će proširiti centar. I dalje uspješno vodi tvrtku za klimatizacijske sustave u Munchenu.

33. Josip Gucić – 18 milijuna eura (26)

Izvukao se zahvaljujući lobiranju odvjetnika bliskih HSLS-u. Zbog zdravstvenih tegoba
poslove preko sinova vodi iz bolesničke postelje u Njemačkoj. Neto imovinu teško je
procijeniti. Morao je mnogo platiti odvjetnicama i “savjetnicama” koji su ga izvukle iz
zatvora. Unatoč propasti gotovo svih svojih tvrtki, siromah ipak nije postao.

34. Vladimir Smolec – 17 milijuna eura (-)

Jedan od većih dioničara u marketinškoj agenciji Digitel, koja je lani ostvarila promet od 60
milijuna eura. Njegov udjel procjenjuje se na 17 milijuna eura. Uz pomoć supruge Jasne
proširio je posao. Lani je pogriješio pokušavajući osvojiti Novu TV. Ozbiljan je kandidat za
koncesiju 3. programa, početkom 90-ih producirao je Z3.

35. Zvonimir Boban – 16 milijuna eura (29)

Nakon završetka karijere posvetio se studiranju. Zasad se drži po strani u hrvatskom
nogometu. Zbog pada tržišta kapitala bogatstvo mu se lanie smanjilo za 4,5 milijuna eura.

36. Hrvoje Petrač – 15 milijuna eura (34)

Zbog optužbi državnog odjvetnika Radovana Ortynskog i pojedinih medija njegov je posao
pretrpio golemu štetu. Više nije diler Volva a 25 posto osiguranja morao je prodati izraelskim
partnerima. Dio gubitka kompenzirao je većom proizvodnjom vina i ugostiteljstvom.

37. Branko Parag – 15,5 milijuna eura (-)

Većinski vlasnik Oktal Pharme, zastupnika stranih farmaceutskih tvrtki, koji je lani ostvario
promet od 120 milijuna eura, ima 52 posto dionica vrijednih 15,5 milijuna eura. Tvrtka mu je
iznimno perpektivna.

38. Davor Šuker – 15 milijuna eura (30)

Hrvatski nogometaš na zalazu karijere ima smisla za posao i vrlo je štedljiv. Razvija svoju
nogometne akademije S9. Zbog tih ulaganja i krize tržišta kapitala bogatstvo mu se smanjilo
za 4 milijuna eura.

39. Zdravko Mamić – 14 milijuna eura (31)

Drvnoprerađivačko poduzeće Česma iz Bjelovara po njegovim mu riječima nije dosad
donijelo ni kunu dividende. Najveća mu je vrijednost 80-ak igrača s kojima ima ugovor a
najvažniji su mu oni u NK Dinamu. Ako dođe novi vlasnik u klub, njegovi igrači više neće
imati povlašten položaj. Ima potencijalno veliko bogatstvo, ali može izgubiti sve, pa se
grčevito bori za kontrolu nad maksimirskim klubom.
40. Hrvoje Vojvoda – 13 milijuna eura (32)
Bivši gradonačelnik Varaždina, lukavi hadezeovac “s mnogo putra na glavi”, u Tuđmanovo
doba razgranao je poslove, kojima stabilno upravlja i danas. Nekadašnji tajni Pašalićev igrač
za specijalne zadaće mogao bi dodatno financijski jačati ako se “njegovi” vrate na vlast.

Objavljeno u Nacionalu br. 569, 2006-10-09

Autor: Berislav Jelinić

 Isprintaj
 Povećaj slova
 Smanji slova
 Podijeli na FB

EKSKLUZIVNO

Tajna bogatstva najodlikovanijeg generala

NACIONAL OTKRIVA kako je general Vladimir Zagorec stekao golemo bogatstvo

Umirovljeni general Vladimir Zagorec te tajna podrijetla njegova bogatstva i milijunski

građevinski projekti u kojima sudjeluje, posljednjih su dana ponovno u središtu
zanimanja javnosti. Zagorec je danas jedan od 50 najbogatijih Hrvata, čije se bogatstvo
procjenjuje na 26 milijuna eura, a sumnja se da je većinu tog novca stekao uzimajući
nelegalne provizije u poslovima naoružavanja Hrvatske. Zagorec je početkom 90-ih dospio na
čelo tvrtke RH Alan, koja je za vrijeme embarga na uvoz oružja naoružavala Hrvatsku kako bi
se obranila u Domovinskom ratu. U to vrijeme Zagorec je sudjelovao u brojnim poslovima
milijunske vrijednosti, te u njima često imao ključnu ulogu, jer se bez njegova potpisa brojne
takve transakcije najčešće nisu mogle završiti. Svi su ti poslovi bili proglašeni državnom
tajnom, tako da se o njima gotovo ništa godinama nije moglo doznati. Zagorec je dužnost šefa
RH Alana obnašao do promjene vlasti 2000. godine. Teško da bi s plaćom od 20.000 kuna
mogao ostvariti veliku uštedu i voditi tako raskošan život. Nakon odlaska s te funkcije,
Zagorec je napustio Hrvatsku i nastanio se u Beču. Prema tvrdnjama njegovog poslovnog
partnera Romana Bindera, Zagorec radi za neke austrijske tvrtke, investicijske fondove i
banke, te za njih u Hrvatskoj pronalazi unosne projekte, o kojima se u hrvatskim novinama
više puta pisalo. Nedavno se pisalo da je kupio građevinsko zemljište na Hvaru, povezuju ga s
gradnjom trgovačko-poslovnog centra na zagrebačkom Kaptolu i slično. Nacional je u ožujku,
pišući o 50 najbogatijih Hrvata, Zagorca stavio na 44. mjesto s 26 milijuna eura osobnog
bogatstva. O njemu je tada Nacional pisao: “Što javno, što prikriveno, investira stečeni novac
u građevinske poslove u Hrvatskoj. Novoj supruzi otvorio je luksuzni dućan u središtu
Zagreba. U sljedećih nekoliko mjeseci otvara mu se nekoliko velikih afera koje bi ga mogle
skupo stajati.”

Jedna takva afera otvorila mu se prošli tjedan, kada je Hrvoje Petrač, kojemu se
ponovno sudi za otmicu Zagorčeva sina Tomislava, na suđenju Zagorcu postavio neka
pitanja, koja su opet otvorila pitanje Zagorčeve imovine. Hrvoje Petrač, kako bi dokazao
da nije imao nikakav motiv za otmicu Zagorčeva sina, izjavio je kako je godinama imao
priliku uzeti Zagorcu jako puno novca i to bez otimanja njegova sina, i to puno više od
500.000 eura, koliko je njemu navodno trebalo pripasti od otmice.

SLUČAJ KUPOVINE KUĆE PANTOVČAK 73

Da bi pokazao kako njegove tvrdnje imaju realno uporište, Petrač je na suđenju Zagorcu
postavio nekoliko zanimljivih pitanja. Pitao ga je o šifriranom računu u austrijskoj Bawag
banci, na koji je Zagorec navodno imao pristup zajedno s pokojnima Franjom Tuđmanom,
Gojkom Šuškom i Jozom Martinovićem. Petrač tvrdi da mu je Zagorec dao šifru tog računa
kako bi s njega preuzeo i prebacio 35 milijuna dolara. Petrač je pitao Zagorca i za kuću na
Pantovčaku 73, tvrdeći da mu je Zagorec dao novac koji se poslije koristio za kupnju te kuće,
u kojoj su druge osobe bile paravan za Zagorčevo vlasništvo. Potom ga je Petrač pitao i za
dragulje, navodno vrijedne 17 milijuna maraka, koje mu je Zagorec, po Petračevim
tvrdnjama, dao da procijeni i pokuša prodati. Među ostalim, Petrača je zanimalo i što je sa
4,56 milijuna maraka koje mu je Zagorec dao da ih promijeni u nove novčanice.

Zagorec je na sva Petračeva pitanja odgovarao negativno, tvrdeći da se ništa od onoga

što Petrač tvrdi nije dogodilo. Međutim, kako su njih dvojica bili godinama vrlo bliski
prijatelji i suradnici, te kako je Zagorec u ratno doba bio šef tvrtke RH Alan koja se bavila
nabavkom oružja za vrijeme dok je Hrvatska bila pod embargom i kako se već godinama piše
o Zagorčevu bogatstvu nesrazmjernom njegovim primanjima iz toga doba, glavni državni
odvjetnik Mladen Bajić odlučio je provjeriti Petračeve navode, a to je podržao i zatražio i
predsjednik Stipe Mesić. Bajić se nada da će uspjeti odgonetnuti je li Zagorec u to vrijeme
nezakonito prisvojio milijunske iznose namijenjene naoružavanju Hrvatske. Nacional je iz
dobro upućenih pravničkih krugova doznao da će državno odvjetništvo tijekom ovog tjedna
poslati istražitelje u remetinečki pritvor da razgovaraju s Hrvojem Petračem i od njega saznaju
detaljnije informacije o onome što je Petrač ispitivao umirovljenog generala Vladimira
Zagorca. Petrač je pristao razgovarati. Vjerojatno će otkriti još neke detalje o događajima koje
je spominjao ispitujući Zagorca.

Petrač tvrdi da je bio posrednik koji je nosio Zagorčev novac prilikom kupnje kuće na
Pantovčaku 73, za koju tvrdi da je zapravo godinama bila Zagorčeva. Tu je kuću u
prosincu 1994. od Drage Regvarta za 2,9 milijuna kuna nominalno kupio Rudolf Bobinec,
otac tadašnje Zagorčeve supruge Gordane. U to vrijeme njeni roditelji su stanovali u malom
stanu u Velikoj Gorici, a od imovine su imali vikend kućicu u Vukomeričkim Goricama.
Skromni umirovljenik Bobinec nije mogao u to vrijeme imati gotovo 800.000 DEM za kupnju
kuće na Pantovčaku. Sedam godina poslije, u siječnju 2001., kad je Zagorec bio pred
rastavom, Rudolf Bobinec tu je kuću “prodao” Zagorčevu prijatelju i poslovnom partneru
Mariju Plejiću, i to za 2,4 milijuna kuna, dakle za pola milijuna kuna manji iznos. Moguće je
da je taj iznos lažiran kako bi se smanjila porezna osnovica. Porezna uprava odredila je da je
vrijednost kuće veća, te da Plejić mora platiti porez na vrijednost od 2,76 milijuna kuna,
odnosno 138.164 kune. Petrač je upoznat sa svim detaljima vezanim uz ovu kupoprodaju. Na
kraju je kuću Zagorec posredno, preko Maria Pleića prodao jednom zagrebačkom odvjetniku
za cijenu od 815.000 eura i za to primio novac. Navodno su u raznim svojstvima u
kupoprodajama uz Petrača sudjelovale još neke osobe te bi one navodno mogle dodatno
potvrditi da je kuća kupljena Zagorčevim novcem i da je Zagorec cijelo vrijeme bio njezin
pravi vlasnik. Ako se to doista dogodi, Zagorec će morati objasniti otkud mu 1994. godine, u
vrijeme rata, novac za tu kuću.
SLUČAJ "LOVAC"
Nije čudno što se kao jedan od paravana u tim transakcijama pojavio Mario Plejić, danas
vlasnik tvrtki Lovac trgovina i Eurogrupa. Plejić i Zagorec se poznaju i posluju godinama.
Nacional je u ožujku ove godine doznao da su se njih dvojica našli na udaru državnog
odvjetništva zbog privatizacije tvrtke Lovac, čije su vlasništvo dijelila upravo njih dvojica, s
tim da je Zagorec bio tajni vlasnik. Državno odvjetništvo rekonstruiralo je kako su Zagorec i
Plejić pri privatizaciji te tvrtke oštetili državu za najmanje 11 milijuna kuna.

RH Alan na čelu sa Zagorcem prvo je kupio većinski udio Lovca od države, a naknadno
je isplatio i ostatak malih dioničara u toj tvrtki, te za oko 4 milijuna kuna u njoj stekao gotovo
98 posto vlasništva. Potom je Zagorec za direktora Lovca postavio Marija Plejića, u tvrtku
uložio oko 8 milijuna kuna državnog novca i na kraju je prodao Plejiću za 3,1 milijun kuna.
Međutim, ni tih 3,1 milijun kuna Plejić nije dao iz vlastitog džepa, nego mu ih je iz proračuna
RH Alana posudio Zagorec. Novac je završio u Lovcu, a Lovac je dug vratio RH Alanu u
robi. Plejić je potom kao privatna osoba posudio tvrtki Eurograding svoje supruge Sonje 2,9
milijuna kuna, koje je ona uplatila RH Alanu kao naknadu za preuzimanje Lovca. Potom se
Plejić 1998. odrekao pozajmice tvrtki svoje supruge i formalno preuzeo Eurograding zajedno
s Lovcem. Pravosudni epilog tog slučaja još se očekuje a kako saznajemo, Plejić i Zagorec
nisu u dobrim odnosima. Navodno je Zagorec ljut na Plejića jer mu je dao veliki novac za
posao hemodijalize u bolnici Sveti Duh, a Plejić mu to nije vratio.

SLUČAJ "PROMJENE 4,56 MILIJUNA DEM"

Petrač je Zagorca pitao i sjeća li se kako mu je dao 4,56 milijuna maraka da mu ih Petrač
promjeni u nove novčanice. Naime, u to vrijeme više se nisu mogle te stare novčanice
zamijeniti u Hrvatskoj. To se moglo učiniti još jedino u Njemačkoj. Zagorec je nijekao da se
to dogodilo. Petrač je vodio evidenciju o tomu kada je i koliko od toga novca uspio
promijeniti i vratiti Zagorcu, zato jer je promjena trajala nekoliko mjeseci, jer se radilo o
velikoj količini novčanica raznih apoena. Ne bi bilo čudno da se radilo o novcu koji je negdje
zaboravljen ostao u MORH-u, gdje su bile vreće s novčanicama od raznoraznih donacija po
ormarima Gojka Šuška i Vladimira Zagorca. Petrač je vodio bilješke koje se mogu relativno
lako osporiti kao dokaz u eventualnom sudskom postupku. Međutim, postoje za Zagorca
neugodni svjedoci, koji su u Petračevo ime u više navrata nosili tako promijenjeni novac
generalu.

SLUČAJ "BAWAG BANKA"

Petrač je na suđenju Zagorca pitao o šifriranom računu u austrijskoj Bawag banci. Tvrdi da
mu je Zagorec dao šifru računa s kojega je trebao podići 35 milijuna dolara i disperzirati ih u
nekoliko drugih banaka. To je Zagorac htio učiniti iz dva razloga. Prvi je taj što je bilo opasno
da se i dalje drži novac na tom računu, jer je netko mogao jednog dana pitati je li ostalo što
novca na računu kojeg su kontrolirala trojica, od kojih su dva mrtva. Drugi razlog je bio taj
što se počelo govoriti kako bi se Bawag banka mogla naći u problemima zbog korupcije njene
Uprave. To se pokazalo točnim, jer se Bawag banka danas nalazi na koljenima zbog
pronevjere milijarde eura njene Uprave. Zagorec je demantirao da je ikada imao račun u toj
banci, te da račune ondje nisu imale niti tvrtke s kojima je povezan. Međutim, nije se izjasnio
je li on imao pravo raspolaganja nekim drugim računom u toj banci. Usto, transkripti
telefonskih razgovora koje je policija snimala kada je pokušavala pronaći Zagorčeva sina,
pokazuju da je na dan kada se tražila garancija za dobivanje 1,5 milijuna eura iz Hypo banke
u Zagrebu Zagorec spominjao upravo Bawag banku u Grazu. U razgovoru sa svojim
kompanjonom Grkom Konstantinom Defermosom iz tvrtke Scorpion, jednim od najvećih
trgovaca oružjem na svijetu, vidljivo je kako se Zagorec poziva na bankovni račun u Bawag
banci s kojeg bi se novac za garant otkupnine prebacio u Hypo banku u Klagenfurtu, koja bi
na osnovu toga izdala kredit. Na taj način se u javnosti trebalo pokazati kako Zagorec nema
svoj novac već da i za otkupninu mora podići kredit u banci. Pri tome je zaboravio da mu se
razgovori snimaju i da bi netko jednoga dana mogao povezati konce i shvatiti kako je zapravo
došao do novca za otkupninu.

SLUČAJ "DIJAMANTI"
Petrač je Zagorca na suđenju pitao i o draguljima vrijednima oko 17 milijuna dolara, koje mu
je, prema Petračevim tvrdnjama, Zagorec dao u dvije torbe da mu ih procjeni i preproda.
Petrač tvrdi da je to pokušavao učiniti, ali nije uspio, te da ih je poslije vratio. To se dogodilo
sredinom 90-ih. Prema informacijama koje posjeduje Nacional, dragulje je kao osiguranje
jednoga posla Zagorcu u Hrvatsku u to vrijeme donio kontraverzni njemački draguljar Josef
Rothaichner. On se bavio i prodajom oružja Hrvatskoj unutar tvrtke Winsley zajedno s Petrom
Perničkom i Zvonkom Zubakom. Rothaichner se sa strane dobavljača pojavio u nabavci
aviona, helikoptera pa sve do raketnog sustava S 300. Kako bi se prikrio uvoz oružja na
aerodrom Krk, Rothhaichner je na aerodromsku zgradu stavio logo svoje tvrtke registrirane za
turizam. Na taj način je prikrivao česta slijetanja aviona po radnim nalozima svoje tvrtke.
Rothaichner je kao osiguranje povrata tog novca donio u Hrvatsku sporne dragulje koje
spominje Petrač. Nije poznato što se s draguljima dogodilo, no sasvim je sigurno da ih je
Zagorec držao u sefu u svom uredu do zadnjeg dana prije odlaska, nakon izbora 3. siječnje
2000. godine. Koliko je Nacionalu poznato, nikada postojanje tih dragulja nije prijavio
svojima nadređenima, već ih je na kratko vrijeme povjerio tada svom najboljem prijatelju
Petraču. Zagorec je nakon napuštanja RH Alana otišao raditi u Austriju. U veljači 2002. je u
Beču s 35 tisuća eura registrirao tvrtku MT LOC Consult. Zagorec tvrdi da je ta tvrtka u
suradnji s tvrtkom Palfinger patentirala projekt za praćenje logistike preko elektronskih
čipova i to preko sustava GPS-a, kojim se koriste austrijske željeznice i još neke tvrtke.

Zagorec je tada koristio luksuznu vilu u skijaškom mjestu St. Marein im Muertztalu. U
razgovoru za novine, otkrio je da ta kuća pripada tvrtki Scorpion, kao i BMW X5 kojim se
tada koristio. Tvrtku Scorpion austrijski i ruski mediji više su puta sumnjičili za krijumčarenje
oružja. Nacional je u lipnju 2005. objavio spis talijanske kaznene prijave protiv Constantina
Dafermosa od 6. travnja 2001. U njoj je Dafermos, zajedno s Alexandrom Zukhovom,
Markom Garberom i Leonidom Lebedevom, prvooptuženi za krijumčarenje oružja prema
zemljama bivše Jugoslavije. Do te se kaznene prijave došlo nakon osam godina opsežne
istrage, koja je počela nakon što su 8. ožujka 1993. NATO snage zaustavile brod Jadran
Express, koji je prevozio više od 30 tisuća kalašnjikova, više desetaka tisuća metaka različitih
kalibara, kao i neke granate prema zemljama bivše Jugoslavije. Talijanski istražitelji
Dafermosa smatraju mozgom operacije, koja je uključivala i nabavku lažnih dokumenata koji
su trebali poslužiti kao pokriće za krijumčareno oružje. Defermos je završio u talijanskom
zatvoru, a Zagorec je molio Petrača da mu pomogne Defermosa izvuči iz zatvora, jer je ovaj
prema njegovim riječima mnogo napravio za Hrvatsku. To je Petrač i učinio, te je Defermos
uskoro izašao na slobodu. Da Zagorac s Defermos ima vrlo uske odnose, vidi se i po tome što
je upravo Defermos kupio i poslao iz Austrije sav luksuzni namještaj za Zagorčev novi stan.

U razgovoru za novine potkraj 2002. Zagorec je o svom radu u Scorpionu izjavio: “Scorpion
se, među ostalim, bavi i gašenjem požara u Grčkoj, na Cipru, u Portugalu i Australiji, a ja sam
zadužen za logistiku, tehničko održavanje i rezervne dijelove. Avioni s kojima radimo su
civilni a ne vojni. Moj novi posao je logistika, a ne trgovanje oružjem”.
‘GRAĐEVINSKI PODUHVATI’
Ono što Petrač nije postavio kao pitanje su Zagorčevi građevinski poduhvati u Hrvatskoj, koji
se vode na tvrtke kojima svima kao cover u ime Zagorca služi Roman Binder. Binder,
Zagorčev prijatelj, formalno je direktor svih tvrtki u kojima je stvarni vlasnik Zagorec, no
njegovo se ime nigdje ne spominje. S jedne strane Zagorec želi da ostane skriveni igrač, a s
druge strane njegov ego ne dopušta da bilo tko osim njega u javnosti igra bilo kakvu važnu
ulogu u svim tim projektima. Na primjer, Zagorec se ovoga ljeta našao s gradonačelnikom
Hvara Pjerinom Bebićem i otvoreno pričao s njim kao vlasnik firme Hvar Građenje, koja je na
Hvaru kupila ogromno zemljište za gradnju resorta. Nacional je u posjedu svih ugovora
kupnji po kojima se vidi da je potrošeno oko 10 milijuna eura za kupnju zemljišta a iz izvoda
s Trgovačkog suda vidi se da mu je Hypo banka dala 18 milijuna eura za pripremu projekta i
zemljište. Ostalo je osam milijuna eura, što je lijepa zarada. Slično je i s tvrtkom Dubrovačke
vile. Za zemljište je potrošeno oko 13 milijuna eura, a Hypo banka mu je odobrila 18
milijuna. Ostalo je pet milijuna eura. To su samo dva projekta, na kojima je Zagorec zaradio
ogromni novac, a da nije uložio niti jednu lipu. Uz te projekte treba napomenuti projekt i
poduzeće Golf Istra, pa gradnja garaža u Puli, zatim gradnja trgovačkog centra u Tkalčićevoj
ulici u Zagrebu.

Prema bivšoj ženi Gordani Zagorec nije bio previše fair. Prvo joj je dao a zatim oduzeo
poslovni prostor u Tomićevoj ulici, kojeg je trebala iznajmljivati i pomoću najamnine živjeti
nakon rastave. Bivša žena ostat će navodno i bez stana u kojem je sada, jer ga je general dao u
zalog zajedno s kućom na Krku. Kako navodno ne vraća kredit, banka se sprema oduzeti stan
Gordani Zagorec. Bivša žena se morala iseliti iz stana u ulici Pavla Hatza 1, nakon što se
Zagorec odlučio oženiti s mladom arhitekticom Klarisom, specijalistkinjom za interijere koja
je uređivala taj stan. Stan je prekrasno i bogato uređen, samo što se Klarisa uselila a Gordana
iselila. Nakon toga Klarisi je uređen luksuzni dućan u centru grada u prostoru koji je pripadao
njenom ocu. Da im dobro ide svjedoči i to što je nedavno otac Klarise Zagorec kupio novi
mercedes, no užasno je bio nervozan, neugodan i ljut jer je prilikom preuzimanja primjetio da
mu se isporučena koža u autu razlikuje u nijansi od naručene. Pri tome se prijetio
prodavačima riječima - znaju li tko je njemu zet! Po svemu sudeći, zet bi nakon Petračeva
svjedočenja mogao imati probleme, jer je Petrač prva osoba koja je u javnosti nešto konkretno
rekla o porijeklu Zagorčeva bogatstva. Bit će za Mladena Bajića mnogo posla, a uz to postoji i
velika politička volja da se Zagorca stavi iza rešetaka. Najnezgodnije će biti ako njegov bivši
prijatelj Petrač na kraju izađe iz zatvora, jer zna da ovaj neće štedjeti ni vremena ni novca da
na vidjelo izađu sve stvari koje je najodlikovaniji general RH napravio u životu. OKVIRI Sve
Zagorčeve dužnosti ACI - član nadzornog odbora od 1995. do 1999. Agencija Alan - direktor
od 1993. do 2000. Hrvatske šume - član Upravnog odbora od 1996. do 1998. Ikom-kovnica -
član Nadzornog odbora od 1996. do 1999. Marko Orešković - član Nadzornog odbora od
1998. do 1999. Ministarstvo obrane - pomoćnik ministra od 1993. do 2000. PBZ - član
Nadzornog odbora, od 1995. do 1996. Ribnjačarstvo - član Nadzornog odbora od 1997. do
2001. Ustanova za organiziranje i provođenje Drugih svjetskih vojnih igara u Zagrebu 1999. -
član Upravnog vijeća 1998. Binder - cover za poslove Roman Binder jedan je od glavnih
poslovnih partnera Vladimira Zagorca u njegovim građevinskim projektima. On figurira kao
direktor u Zagorčevoj tvrtki PZ ulaganja, ali i kao direktor u nekoliko drugih tvrtki koje se
neformalno povezuju sa Zagorcem. U većini njih u pozadini se nalaze netransparentne tvrtke
iz raznih poreznih oaza, koje često koriste kriminalci raznih vrsta za pranje opljačkanog
novca. Jedna od njih je i Martinovka građenje, koja se od 3. veljače 2005. zove Fidias
ulaganja d.o.o. Sjedište tvrtke nalazi se na adresi Pavla Hatza 1, gdje je prijavljen Vladimir
Zagorec. Osnivač te tvrtke je Ergon Invest Anstalt iz Lihtenštajna. Na Zagorčevoj adresi
nalazi se i sjedište tvrtke Hvar građenje. Osnivač te tvrtke je Sambuca establishment. Tvrtka
je osnovana 3. veljače 2005., istog dana kada je tvrtka Martinovka građenje preimenovana u
Fidias ulaganja. Riječ je ponovno o tvrtki iz Lihtenštajna, koja očito raspolaže velikim
novčanim sredstvima. To pokazuju krediti koje je tvrtki dala Hypo Alpe Adria Bank iz
Klagenfurta. Riječ je o dva kredita ukupnog iznosa 18 milijuna eura. Taj novac potrošen je za
kupnju zemljišta na Hvaru na kojemu se planiraju izgraditi 62 vile. "Binderova" tvrtka
Dubrovnik vile također je dobila od Hypa 18 milijuna eura kredita. Dakle, samo u ta dva
posla Zagorec je dobio 36 milijuna eura. Binder je direktor i u tvrtki Inter Construct, također
sa sjedištem na adresi Vladimira Zagorca. Kako u Zagorčevu stanu u Hatzovoj ulici ipak ne bi
nastala prevelika poslovna gužva, tvrtki Molteh, kojoj je Binder također direktor, sjedište je
prijavljeno na adresi Nova Ves 17. Ta se tvrtka pojavljuje u projektu izgradnje novog
poslovno-stambenog centra na Kaptolu u dogovoru s crkvom. I Molteh ima osnivača iz
Lihtenštajna, kao i niz drugih tvrtki u kojima se Binder pojavljuje kao čelnik a pripadaju
Zagorcu: M.T.Z., PZ ulaganja, Rovinj građenje. HDZ nije briga za Zagorčevu sudbinu
Indikativno je to što se na proglašenju rezultata izbora 23. 11. 2003. godine Zagorec nalazio u
stožeru HDZ-a. No, nije imao pristup u glavnu dvoranu, već se nalazio u pomoćnoj, gdje je u
društvu Vladimira Šelebaja, a daleko od Ive Sanadera i ostatka HDZ-ova vrha, dočekao
pobjedu stranke pod čijim je okriljem bio godinama jedan od gospodara života i smrti u
Hrvatskoj, čovjek koji je jednim potezom pera mogao uništiti ili podići tvrtku, čovjek koji je
raspolagao najvećim novcem u državi i imao potpunu podršku Tuđmana i Šuška te njihovih
obitelji kojima je napravio tisuću usluga (npr. Nevenki Tuđman dao je prostor za dućan u
Zvonimirovoj ulici - to je ono što se vidjelo) i jako ih zadužio kao i mnoge druge iz HDZ-a.

Po svemu sudeći nije baš u životu previše zadužio Sanadera, Šeksa i Bebića, pa njih i
nije previše briga za njegovu sudbinu. Veza Scorpion Nacional je u lipnju 2005. objavio
dvije posjetnice koje upućuju na to da je Zagorčev angažman u Scorpionu proizašao iz
prijašnjih poslova nabavke oružja za Hrvatsku. Riječ je o posjetnicama Vladimira Zagorca i
Constantina Dafermosa. Na njima se vidi da su obojica radili za Scorpion, s tim da je Zagorec
formalno bio zaposlen u odjelu za uvoz i izvoz, dok se Dafermos vodio kao predsjednik
međunarodnih usluga u toj tvrtki. Iz tih se posjetnica vidi i da su njih dvojica dijelili istu sobu
te broj telefona i telefaxa.

Objavljeno u Nacionalu br. 648, 2008-04-15

Autor: Eduard Šoštarić

 Isprintaj
 Povećaj slova
 Smanji slova
 Podijeli na FB

Irački uspjeh hrvatskog generala

General Crnjac u unosnom lovu na Sadamove

mine
Miljenko Crnjac, umirovljeni general HV-a, otkriva kako je njegova tvrtka dobila posao
razminiranja iračkog Kurdistana te tako omogućila drugim hrvatskim tvrtkama da krenu u
osvajanje tog tržišta

Od 8. do 11. ožujka 2008. izaslanstvo hrvatskih gospodarstvenika, predstavnika Elke, Ingre,

Tvornice parnih kotlova, Dalekovoda, Geofota boravili su u Iraku u namjeri da dogovore
poslove za svoje tvrtke, te otvore novo tržište. Susreli su se sa zamjenikom predsjednika
iračkog Kurdistana, potpredsjednikom Vlade, ministrima za energetiku i ulaganja,
predstavnicima gradova Sulejmanije i Kirkuka te gospodarstvenicima iz regije. Malo je
poznato da je vrata hrvatskim tvrtkama u Iraku, prije svega na području Kurdistana, otvorio
umirovljeni hrvatski general Miljenko Crnjac koji je nedavno na međunarodnom natječaju sa
svojom tvrtkom Rumital dobio posao razminiranja na području iračkog Kurdistana. Kurdi,
koji čine 20 posto iračkog stanovništva, imaju autonomno područje u sjevernom Iraku već
više od 18 godina. Autonomija je stvorena uz pomoć SAD-a i njihovih saveznika nakon što je
Saddam Husein ugušio pobunu Kurda po svršetku prvog Zaljevskog rata 1991. Crnjac je prije
pet godina uspostavio prve kontakte s iračkim poduzetnicima, a prošle godine i s visokim
političkim dužnosnicima na području Kurdistana interesirajući se za mogućnost ulaska
hrvatskih tvrtki na područje Iraka. Međutim, Crnjac se nije zadržao samo na Iraku već je
Nacionalu najavio kako je u kontaktima i s poduzetnicima iz Sudana zbog dobivanja poslova
razminiranja u toj zemlji.

NACIONAL: Na području Iraka još uvijek nema hrvatskih tvrtki, vaša tvrtka je ipak
uspjela doći do prvih poslova i to na polju razminiranja, kako se to dogodilo?
- Još 2003., a potom i 2004. iračko izaslanstvo iz Kurdistana je boravilo u Zagrebu radi
problema razminiranja u svojoj zemlji i interesiralo se za hrvatska iskustva. Stupio sam u vezu
s hrvatskim Iračaninom Jasimom Doherom koji živi u Zagrebu, i on mi je obećao da će vidjeti
kako se može doći do poslova razminiranja u Kurdistanu gdje je situacija mirnija i gdje se već
tada putem UN-a radilo na tim poslovima. Uglavnom su to radile američke i engleske tvrtke,
odnosno tvrtke iz velikih zemalja s iskustvom prvenstveno iz Afrike. Primijetio sam kasnije
da se u svemu tomu dosta angažirala i Slovačka sa svojim strojevima. Od prvih kontakata
gotovo smo dvije godine radili na tome da otvorimo vrata za naše poslove.

NACIONAL: Kad ste prvi put posjetili Kurdistan i s kim ste se susreli tom prigodom?
- Prošle godine u veljači posjetio sam Kurdistan, gradove Arbil i Sulejmaniju gdje su bila dva
centra za razminiranje. Primljen sam na najvišoj razini, primio me predsjednik njihova
parlamenta Adnan Muftija i ministar planiranja. U Arbilu smo otvorili firmu za razminiranje
da bismo se mogli javiti na natječaj. Tijekom razgovora predložio sam da nas podupru u
ulasku na poslove razminiranja, jer smo mi zemlja koja je bila u ratu i koja ima velika
iskustva na tim poslovima, imamo know-how i potrebnu tehnologiju. U međuvremenu,
pozvao sam njihovu delegaciju u uzvratni posjet koji se ostvario prošle godine u Šibeniku
gdje je bila prezentacija o razminiranju, posjetili su hrvatski centar za razminiranje i bili na
mom radilištu i nakon toga smo se javili na natječaj. Pojavili smo se na 4-5 natječaja i jedan
smo projekt dobili, ali u konačnici to mora verificirati i njihova vlada. Jedan od razloga zašto
još nismo počeli raditi jest preustroj njihove državne uprave, jer su počeli spajati ministarstva.
Naime, Kurdistan je bio podijeljen, na sjeverni i zapadni dio.
NACIONAL: Kolika je vrijednost i veličina projekta razminiranja koji ste dobili na
natječaju, kako ste zamislili projekt?
- Veličina površine koju smo dobili za razminiranje je oko milijun četvornih metara, a
vrijednost posla oko 3 milijuna američkih dolara. Kad uskoro krenemo raditi, odavde ćemo
uzeti manji broj ljudi, zapravo najkvalitetnije ljude koji će podučavati Iračane, njihove
voditelje timova, skupina i radilišta. Poslat ću dva operatera, jednog mehaničara sveukupno
šestero ljudi. Troškovi iznose približno 700 tisuća eura. To je vezano za transport strojeva,
rezervnih dijelova, otvaranje ureda, radionice, pronalaženja ljudi, kupovine metal detektora.
Taj dio je težak u prvoj fazi, moramo osigurati i prve plaće.
Potrebno je osigurati zaposlenike, cijepiti ih i tome slično. Teren koji je pod minama se dosta
razlikuje, na jugu su više temperature zbog blizine pustinje dok je na sjeveru hladnije zbog
blizine planinskih masiva. Po konfiguraciji terena to je nešto slično našoj Dalmatinskoj zagori
i Lici. Mine su raznolike, talijanske, ruske, američke. Oni imaju kvalitetne podatke o minskim
poljima na područjima koje su minirali pripadnici kurdistanskih oružanih formacija za vrijeme
Sadama Huseina, ali postoje i minska polja oko nekih sela koje su minirali pripadnici iračke
regularne vojske kao i prema granici s Iranom. Ti podaci nisu pouzdani i mi ćemo morati sa
svojim tehnološkim rješenjima prvo eliminirati sumnjiva područja da bismo mogli precizno
odrediti minska polja.

NACIONAL: Koliko je hrvatska država pomogla da se otvore vrata za vaše poslove ili
poslove drugih hrvatskih tvrtki u tom dijelu svijeta?
- Kad sam išao u Irak najavio sam se tadašnjoj ministrici vanjskih poslova Kolindi Grabar-
Kitarović, razgovarao sam i sa sadašnjim ministrom vanjskih poslova gospodinom Gordanom
Jandrokovićem o tome da hrvatska daruje jedan stroj narodu Kurdistanu kao znak dobre volje,
da pomogne njihovoj djeci invalidima, što bi bio marketinški potez jer bi naše tvrtke imale
dobrodošlicu u razgovorima za različite vrste poslova. Razgovarao sam s hrvatskim
veleposlanikom Jerkom Vukasom. Predložio sam da pokušamo uključiti i druge hrvatske
tvrtke kao što su Geofoto, Dok-ing, Đuro Đaković koje proizvode strojeve za razminiranje.
Nisam zainteresiran da samo moja tvrtka bude prisutna već da to bude konzorcij hrvatskih
tvrtki. Početkom prošlog mjeseca delegacija hrvatskih gospodarstvenika je boravila u Iraku
gdje se susrela sa iračkim državnim dužnosnicima.

NACIONAL: Jeste li nakon vojne karijere znali da ćete se baviti poslovima

razminiranja, koliko vam je vojna karijera pomogla u sadašnjem poslu?
- Kad sam napustio oružane snage znao sam da ću imati i drugu karijeru, onu civilnu, ali o
razminiranju uopće nisam razmišljao. Odlučio sam najprije položiti ispite na
poslijediplomskom studiju, potom sam se više od godinu dana bavio magistarskim radom, u
2002. sam magistrirao i onda sam igrom slučaja stupio u kontakt s talijanskom tvrtkom koja je
željela uložiti u razminiranje i koja je tražila osobu koja bi ih ovdje zastupala. Osnovao sam
tvrtku, ali su Talijani izišli iz toga kad smo sve pokrenuli. Već sam s obitelji pod hipoteku dao
stan i kuću radi kredita za kupnju strojeva. U prvih nekoliko razgovora Talijani su
nagovijestili da će dovesti nekoliko strojeva, te da će uložiti milijun i pol eura. Međutim, već
u početnoj fazi su odustali. Vratili smo sredstva koja su Talijani uložili i moram priznati da je
moja supruga tada bila puno hrabrija nego ja u vjerovanju da projekt može uspjeti. Do sada je
naša tvrtka u Hrvatskoj odradila više od deset milijuna četvornih metara površine pod
minama. Sa sadašnjim kapacitetima možemo odraditi do 2 milijuna četvornih metara
godišnje.

NACIONAL: Koliko ulažete u strojeve i školovanje ljudi? Je li vam se na terenu

dogodilo stradavanje nekog pirotehničara?
- Do sada, u svom radu tvrtka nije imala ni jedan nesretni slučaj, niti je ponavljala posao na
radilištu zbog lošeg i nesustavnog rada. Tvrtka zapošljava 36 djelatnika koji su uglavnom
razvojačeni branitelji, više od 20 zaposlenika su bivši pripadnici Hrvatske vojske i specijalne
policije. Trenutačno tvrtka ima dvadeset i dva pirotehničara, koji su podijeljeni u dva tima, a
vode ih najiskusniji djelatnici. Sve poslove na radilištu organizira voditelj radilišta, koji je
ujedno i projekt menadžer. Školovanje pirotehničara stoji 20 tisuća kuna, ali za njegovu
sigurnost svakako je bitna i tehnika kojom se služi u pronalasku mina. Imamo vrlo suvremene
metal-detektore, a s tvrtkom ”Đuro Đaković” potpisali smo ugovor za dva srednja stroja za
razminiranje zbog konfiguracije terena. Veliki strojevi daju najbolje rezultate na otvorenom
prostoru, mi smo razmišljali da će biti dosta poslova kod kanala, u šumama, i oko okućnica,
pa smo uzeli dva stroja srednje veličine. Jedan veliki stroj imamo u najmu bude li potrebno
razminiranje otvorenih prostora.

NACIONAL: Do kada će Hrvatska biti pod minama?

- Koliko mi je poznato planira se povećanje financijskih sredstava za razminiranje Hrvatske
kako bi Hrvatska bila očišćena od mina do 2019. Inače, ako nastavimo ovakvim tempom
nećemo ih se riješiti do 2030. i kasnije. Ostalo je približno tisuću četvornih kilometara minski
sumnjivog prostora.

Na redu je Sudan

Tvrtka Rumital umirovljenog generala Miljenka Crnjca iskoristit će posao u Kurdistanu koji
je dobila na javnom natječaju kao odskočnu dasku za druge zemlje Bliskog istoka, čija je
površina premrežena minskim poljima. Miljenko Crnjac traži nove partnere a trenutačno je u
kontaktima s poduzetnicima u Sudanu zbog dobivanja poslova razminiranja u toj zemlji.

I drugi hrvatski poduzetnici u Kurdistanu

U namjeri da dogovore poslove za svoje tvrtke i ubrzaju otvaranje hrvatske gospodarske kuće,
predstavnici nekoliko hrvatskih tvrtki susreli su se prošli mjesec sa zamjenikom predsjednika
iračkog Kurdistana, potpredsjednikom Vlade, ministrima za energetiku i ulaganja,
predstavnicima gradova Sulejmanije i Kirkuka te gospodarstvenicima iz regije.

Objavljeno u Nacionalu br. 643, 2008-03-10

Autor: Mislav Šimatović

 Isprintaj
 Povećaj slova
 Smanji slova
 Podijeli na FB

GRCI PREUZELI ANDABAKOVO CARSTVO

Jako Andabak prodao 11 hotela i aerodrom

Grčka investicijska tvrtka Marfin Investment Group (MIG) preuzet će 75 posto vlasničkog
udjela u hotelijerskoj tvrtki Sunce koncern, u vlasništvu Jake Andabaka, jednog od četiri
najveća privatna hotelijera u Hrvatskoj. MIG će udio u Suncu platiti 155 milijuna eura te će
Grci postati vlasnici 11 hotela na Makarskoj rivijeri, Braču i u Starigradu, bračkog aerodroma
te 860 tisuća kvadrata turističkog zemljišta. Preuzet će i projekt turističkog kompleksa
Stubičke toplice u suradnji s Krapinskom županijom. Vrijednost tog projekta je 109 milijuna
eura.

Objavljeno u Nacionalu br. 656, 2008-06-09

Autor: Berislav Jelinić

 Isprintaj
 Povećaj slova
 Smanji slova
 Podijeli na FB

Lažno predstavljanje ustavnog suca

Privatne špijunske akcije Vice Vukojevića

Dokumenti dokazuju da se bivši sudac Ustavnog suda Vice Vukojević lažno predstavljao kao
voditelj 7. uprave Ministarstva vanjskih poslova i planirao špijuniranje u SAD-u i na Bliskom
istoku

Vice Vukojević, umirovljeni sudac Ustavnog suda, tijekom 1993. godine lažno se predstavljao
kao voditelj 7. Uprave Ministarstva vanjskih poslova, pokazuju dokumenti u posjedu
Nacionala. Sadržaj tih dokumenata otkriva kako je Vukojević u najmanje dva navrata planirao
akcije špijuniranja izvan Hrvatske, iako za to nije imao nikakve ovlasti.

To je učinio 27. rujna 1993. planirajući operativnu akciju ‘Galija’ i 18. listopada 1993.
planirajući operativnu akciju ‘Levi’. Cilj operativne akcije ‘Galija’ bio je “testiranje
mogućnosti i povjerljivosti potencijalnih suradnika VII Uprave Ministarstva vanjskih poslova
“R” i “J”, odnosno provjeravanje svrsishodnosti njihovog pozicioniranja pri UN i pratećim
institucijama u SAD, kao i prikupljanje informacija od interesa za nacionalnu sigurnost
Hrvatske." Osobe skrivenog identiteta trebale su u okviru UN-a otkriti osobe koje su bile
izrazito protuhrvatski orijentirane, kao i one koje bi u budućnosti mogle postati zagovaratelji
hrvatskih interesa.

Cilj operativne akcije ‘Levi’ bilo je “testiranje mogućnosti i povjerljivosti potencijalnog

suradnika “X”, odnosno provjeravanje svrsishodnosti njegovog pozicioniranja na području
Bliskog Istoka...” Taj je suradnik trebao biti usmjeren na prikupljanje informacija o članovima
srpskog lobija u Izraelu, o načinu na koji ostvaruju svoj utjecaj u institucijama kroz koje
djeluju, njihovim vezama sa srpskim političarima... Suradnik je trebao identificirati i
potencijalne zagovaratelje hrvatskih interesa u Izraelu. Vice Vukojević predvidio je da bi u
početnoj fazi akcija ‘Levi’ koštala oko 6 500 njemačkih maraka, a akcija ‘Galija’ 1 000
njemačkih maraka. Na oba dokumenta potpisao se kao voditelj 7. Uprave Ministarstva
vanjskih poslova.
Ministarstvo vanjskih poslova službeno je potvrdilo Nacionalu da Vice Vukojević nikada
formalno nije bio zaposlen u toj instituciji.
Iz Ureda glasnogovornika tog ministarstva Maria Draguna u Nacional je stigla elektronska

pošta sljedećeg sadržaja: “U Dokumenti dokazuju da

se bivši sudac Ustavnog suda Vice Vukojević lažno predstavljao kao voditelj 7. uprave
Ministarstva vanjskih poslova i planirao špijuniranje u SAD-u i na Bliskom istoku
Ministarstvu vanjskih poslova i europskih integracija ne postoji niti jedan dokument kojim bi
se moglo dokazati da je Vice Vukojević bio formalno-pravno zaposlen u navedenoj instituciji,
odnosno njezinim pravnim institucionalnim prethodnicama. Vukojević je bio tijekom 1993. i
1994. na temeljuljOdluke, sadržajno donesene u koordinaciji između tadašnjeg ministra
vanjskih poslova Zdenka Škrabala i ravnatelja HIS-a, zadužen za savjetodavne poslove u
nadležnosti Uprave za sigurnosnu analitiku, komunikacije i zaštitu u tadašnjem Državnom
ministarstvu za vanjske poslove, ali bez formalnog upravljanja njome i bez prava na novčanu
naknadu. Vukojević je razriješen svojih zadataka Odlukom ministra vanjskih poslova Mate
Granića o stupanju izvan snage odluke prethodnog ministra.” Ova informacija otkriva da
Vukojević nije imao nikakvog formalno - pravnog uporišta potpisivati se kao voditelj 7.
Uprave, odnosno da su potpisi Vice Vukojevića na spomenute dokumente dokaz da je on u
najmanju ruku počinio kazneno djelo lažnog predstavljanja.

U novinama se tijekom posljednjih godina često pisalo da je on praktično bio vršitelj dužnosti
spomenute Uprave pri Ministarstvu vanjskih poslova. Vukojević to nikada nije javno
demantirao. Kako se i iz poruke Ministarstva vanjskih poslova vidi, Vukojević je ondje nešto
radio, ali je mogao djelovati samo kao savjetnik.

Vice Vukojević nedavno je privukao pozornost javnosti jer je prije par tjedana podnio
kaznenu prijavu Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, u kojoj se predsjednika
Stipu Mesića kao predsjednika Sabora 1993. i Vladimira Sokolića, bivšeg generalnog konzula
u Münchenu, sumnjiči za kaznena djela zloporabe položaja i ovlaštenja. Vukojević je u prijavi
napisao da su njih dvojica “zajednički i prema prethodnom dogovoru, u lipnju i srpnju 1993.
podignuli s računa Ministarstva vanjskih poslova u Generalnom konzulatu RH u Münchenu
iznos od 120.609,73 DEM, te od tog iznosa predali Mirku Ljubičiću Švepsu 11.000 DEM,
Branislavu Mihaljeviću 9200 DEM, Radi Knezu 8800 DEM, te Mihaljeviću i Knezu dodatnih
700 DEM”. Vukojević je napisao da su oni to neistinito prikazali u službenoj dokumentaciji
kao iznos koji će se upotrijebiti za kupnju opreme za Hrvatsku vojsku, te da neki dokumenti
navodno pokazuju kako je bila riječ o nabavi nekoliko osobnih automobila, mercedesa, koje
“nisu registrirali na HV, odnosno Ministarstvo obrane RH”.

Vukojević je u prijavi napisao da su Mesić i Sokolić

to napravili bez znanja i odobrenja tadašnjeg ministra vanjskih poslova Mate Granića i
ministra obrane Gojka Šuška, te da je zato Sokolić bio razriješen dužnosti generalnog
konzula. Vukojević je još u kaznenoj prijavi iznio da je Mesić “protupravno prisvojio” 5500
njemačkih maraka namijenjenih za ratnu siročad.
Svega nekoliko dana nakon što je Vukojević podnio tu kaznenu prijavu pojavila se fotografija
koja je demantira. Novine i portali objavili su fotografije na kojima se Mesić i Sokolić vide u
društvu djelatnika tadašnje Vojne pošte 3038 na Markovu trgu, prilikom primopredaje
automobila koji su postali dio voznog parka Vojne pošte. Fotografija pokazuje da su kupljeni
automobili završili u Ministarstvu obrane i da se ne koriste za privatne potrebe, kao što tvrdi
Vukojević.

Moguće je da je Vice Vukojević pokušao diskreditirati Mesića kako bi neizravno pokušao

zamaskirati neke mrlje iz svoje biografije. Biografija Vice Vukojevića tijekom 90-ih možda je
najbolja slika ozračja i stanja hrvatskog društva tog vremena.
Vice Vukojević rodio se 6. rujna 1936. u Veljacima kraj Ljubuškog kao drugo od šestero djece
u obitelji. Maturirao je 1956., a gimnaziju je pohađao u Mostaru, Sarajevu i Imotskom. Potom
se zaputio na studij prava u Zagreb. Tri godine kasnije prvi put je završio u zatvoru. Teretili su
ga za sudjelovanje u demonstracijama, a on je to poricao. Kaznu je služio na otoku Sveti
Grgur u jednom od najgorih tadašnjih zatvora. Vojsku je služio 1961., a 1963. ponovno je
postao civil, ali mu je na godinu dana onemogućeno studiranje. U to se vrijeme zbližio s
Brunom Bušićem i opet završio u zatvoru, ovaj puta pod optužbom da je član ustaške
organizacije.

Nakon završetka Pravnog fakulteta zaputio se u inozemstvo. Isprva je tijekom 1967. otišao u
Beč, gdje se družio s političkim emigrantima. Potom je otišao u Pariz. Često je putovao, a
najviše po Kanadi i SAD-u.
Potom se 1971. vratio u Hrvatsku. Tvrdio je kako ne želi ostati politički emigrant, nego mu je
draže robijati u Jugoslaviji. Na robiji je uskoro i završio i to pod optužbom za
kontrarevolucionarni rad u Matici Hrvatskoj. Nakon izlaska iz zatvora zaposlio se u
građevinskoj tvrtki Novogradnja. Potkraj osamdesetih postao je savjetnik direktora u
Novogradnji. Potom se uključio u HDZ. Unatoč tomu, radnici Novogradnje su tijekom 1990.
njega i tadašnjeg direktora tvrtke smijenili referendumom. Nakon prvih demokratskih izbora
ušao je u Sabor i postao predsjednik Zakonodavno-pravne komisije. Tijekom 1991. tri
mjeseca bio je pomoćnik ministra u MUP-u. U to vrijeme sudjelovao je u ustrojavanju
Hrvatske zajednice Herceg Bosne. Postao je i prvi predsjednik Komisije za utvrđivanje ratnih
i poratnih žrtava.

Koncem 1992., 16. listopada, HTV je emitirao dokumentarni film: “Bruno Bušić: život, djelo
i mučko ubojstvo” koji je naručila Vukojevićeva komisija. Film se najmanje bavio Brunom
Bušićem, a najviše udbinim agentima što je izazvalo veliku buru u javnosti. Vukojevića su
optužili da je lažirao podatke u tom filmu, a on je tvrdio kako je sve potkrepljeno
dokumentima.
Tijekom 1993. dospio je u Ministarstvo vanjskih poslova. U to vrijeme javno brani Hrvatsku
Zajednicu Herceg Bosnu, Muslimane naziva fundamentalistima, a na HTV-u i u Saboru
pojavljuje se u uniformi brigadira HVO-a, te tvrdi kako je HVO druga hrvatska vojska u kojoj
je zadužen za političku djelatnost.

Iste godine kada je glumio šefa 7. Uprave pri Ministarstvu vanjskih poslova, Vukojević je
optužen za silovanje mlade Muslimanke u vojnom logoru kod Mostara.

Unatoč svemu tome, Vukojević je 1999. postao i sucem Ustavnog suda. Izabran je na tu
funkciju iste godine kada je i djevojka koja tvrdi da ju je on 1993. silovao objavila svoje
svjedočanstvo u knjizi bosanskih logoraša. Koncem prošle godine, nakon što ga je prestao
štititi imunitet suca Ustavnog suda, tužilaštvo BiH je dostavilo hrvatskom Državnom
odvjetništvu izvještaje i materijale povezane s optužbama protiv Vice Vukojevića za silovanje.
On je tada rekao da su mu to silovanje namjestili predsjednik Mesić i Udba. Dođe li do
sudskog procesa, djevojka koja tvrdi da ju je Vukojević silovao spremna je svjedočiti u
Hrvatskoj. Tužiteljstvo BiH navodno posjeduje izjave nekoliko svjedoka koji su potvrdili
iskaz djevojke. Moguće je i da proces protiv Vukojevića pokrene tužiteljstvo BiH u toj zemlji.

Iako je posljednjih godina Vukojević postao manje radikalan, pa čak i načelno prihvatio
suradnju Hrvatske s haaškim sudom, on se politički zapravo nije promijenio, a nakon
umirovljenja ponovno je počeo podmetati i manipulirati. U tom svjetlu otkriće da se
Vukojević tijekom 1993. lažno predstavljao kao šef 7. Uprave Ministarstva vanjskih poslova
dodatno srozava njegov ionako upitan kredibilitet.

Objavljeno u Nacionalu br. 659, 2008-06-30

Autor: Orhidea Gaura

 Isprintaj
 Povećaj slova
  Smanji slova
 Podijeli na FB

Lažni moral boraca za demokraciju

Bogatstvo vlasnika Ferala

Heni Erceg, Viktor Ivančić i Zoran Erceg kao vlasnici Ferala ubirali su milijune od stranih
dobrotvora i državi ostali dužni za PDV, ali su razvili unosan biznis sa stanovima

Nakon više od petnaest godina Feralovoga redovitog tjednog izlaženja, pred sobom imate
zadnji broj. Usprkos tome što je kroz proteklu godinu list imao stabilnu nakladu, usprkos
tome što su redakcijski troškovi i troškovi proizvodnje svedeni na minimum, zbog
nagomilanih financijskih teškoća - koje su se kumulirale kroz duže razdoblje - te naprasno i
jednostrano prekinutih pregovora (za koje smo vjerovali da su praktički dovršeni) s
potencijalnim poslovnim partnerom, Europapress holdingom, nismo više u mogućnosti
izdavati tjednik. Novinari i urednici Ferala suočili su se s teškoćama koje se u ovome trenutku
pokazuju nepremostivima.” Stoji to u uvodu posljednjeg, ali možda ne i zadnjeg broja
splitskog tjednika Feral Tribune od 20. lipnja. Nepotpisani autor uvodnika u tom listu za
njegovo je gašenje optužio neumoljivo tržište koje više ne trpi novine u kojima nema oglasa.
Kriva je zločesta marketinška industrija koja ni prema jednom drugom mediju u zemlji nije
postavila takav neprobojan sanitarni kordon. Kriv je i Ninoslav Pavić, čelni čovjek
Europapress holdinga, jer ih više nije htio besplatno štampati i kreditirati. Krivi su svi, samo
ne oni koji sjede na čelu tog lista, a to su glavna urednica Heny Erceg, koja se potpisuje s
Heni, odgovorni urednici Viktor Ivančić i Predrag Lucić te direktor Zoran Erceg.

Heny i Zoran Erceg su bivši supružnici koji imaju danas 33-godišnju kćer Tenu, također
zaposlenu u Feralu. Heni Erceg i Viktor Ivančić već dulje od 10 godina izvanbračni su
supružnici. Upravo oni glavni su krivci za propast Ferala, ne samo zbog uređivačke politike,
nego u prvom redu zbog mutnog financijskog poslovanja, o čemu su svi dosad šutjeli. Glavni
ljudi Ferala u vrijeme najvećih kriza u tim novinama na svoje su ime kupovali vrijedne
nekretnine u Zagrebu i Splitu. Riječ je o poslovima vrijednim možda i više od milijun eura, za
koja sredstva se ne zna kako su ih dosadašnji šefovi Ferala stekli. Dok su svoje zaposlenike
držali na minimalcu i strane donatore moljakali za ogromne donacije, varali državu na porezu
i odbijali plaćati tiskanje svog lista hrvatskim štamparijama, bogatili su se izvlačeći novac iz
Ferala te su stekli vlasništvo nad stanovima u užem i širem centru Zagreba i Splita, o čemu
Nacional posjeduje dokaze i dokumentaciju.

Heni Erceg još je 1989., u vrijeme kad je bila dopisnica Zagrebačke televizije iz Splita, sama
u tjedniku Studio opisala svoju tadašnju tešku socijalnu situaciju: “Prije toga (prije nego što je
postala novinarka; op. a.) svašta sam radila. Tražila sam se svugdje, prodavala čak i karte na
željezničkoj stanici. Onda mi se dogodilo novinarstvo. I nije mi žao, pa ni teško, makar sam
malo s obiteji i još sam podstanar. Živim zaista skromno.” A tada je još bila u braku sa
Zoranom Ercegom, dakle, oboje su bili podstanari. Već 1992. Heni Erceg prijavljena je na
adresi Miroslava Krleže 8 u Splitu, a 1999. živjela je u susjednoj Kukuljevićevoj ulici na
broju 3 i bila vlasnica toga stana koji je poslije prodala. Prije četiri godine bila je vlasnica
stana u Omiškoj ulici 31, a poznato je da su ljudi od kojih je stan kupila kao početnu cijenu
tražili 180.000 eura. Nakon što ga je kupila, stan je prodala za samo nekoliko mjeseci, a na
listi dužnika obješenoj u zgradi vidljivo je da je za to razdoblje ostala čak dužna za pričuvu.
Nakon toga ona i njezin izvanbračni suprug Viktor Ivančić kupili su stan na Bačvicama, na
adresi Viška ulica 15. Kako se Viktor Ivančić zbog Heni Erceg rastao od prve supruge s
kojom ima sina, njima je navodno također ostavio jedan stan. Pričalo se da su prije godinu
dana Heni Erceg i Viktor Ivančić tražili još jedan stan za kupnju na Bačvicama. Da je to
točno, potvrđuje i podatak da su se raspitivali za jedan stan u Pojišanskoj ulici na Bačvicama,
petstotinjak metara od njihova stana u Viškoj. Za taj stan bili su spremni iskeširati oko
200.000 eura, a bio im je zanimljiv jer su raspolagali podatkom da je zgrada u kojoj se nalazi
taj stan predviđena za rušenje, čime bi si osigurali naknadu od Grada Splita. Očito su bili jako
dobro upućeni u stanje na tržištu nekretnina.

U Zagrebu je Heni Erceg prvi stan kupila 1999. Riječ je o jednosobnom stanu od 43,34
kvadrata na adresi Alage Gaje 5 na Vrbiku, petstotinjak metara od poslovnog tornja
Zagrepčanka. Godinu dana poslije, u svibnju 2000. godine, kupuju stan u istoj ulici, na adresi
Alage Gaje 2. Taj stan od 47,66 kvadrata kupljen je na ime Tene Erceg, njezine kćeri koja je u
tom trenutku imala 25 godina. Prije toga, u svibnju 2002., Heni Erceg prodala je stan u Alage
Gaje 5. U listopadu 2002. Heni Erceg i Viktor Ivančić zajedno su kupili stan od 98 kvadrata u
Vojnovićevoj 19, blizu Petrove crkve u Zagrebu. Godinu dana poslije, u listopadu 2003., tada
28-godišnja Tena Erceg kupila je stan od 59,26 kvadrata u susjednoj ulici, na adresi
Brešćenskog 3. Prema ugovoru, stan je platila 64 tisuće eura, što bi značilo da je kvadrat toga
stana u centru grada platila 1080 eura.

U to vrijeme cijene stana na toj lokaciji bile su najmanje 50 posto više pa se postavlja pitanje
jesu li manjom ugovornom cijenom na papiru htjeli smanjiti iznos poreza na promet
nekretninama. Manipulirati su mogli jer su plaćali isključivo gotovinom. Zanimljivo, taj stan
Tena Erceg prodala je samo četiri mjeseca poslije, u veljači 2004.

Svoj stan u Vojnovićevoj Heni Erceg i Viktor Ivančić prodali su u ožujku ove godine. Gotovo
istovremeno kupili su stan od 56,22 kvadrata na adresi Fausta Vrančića 2 na Vrbiku, dvije
ulice dalje od stana u kojem živi njezina kći Tena. U tom dvoipolsobnom stanu borave
posljednjih mjeseci kad dolaze u Zagreb, ali traže još jedan stan u užem centru koji bi htjeli
kupiti. Za jedan stan u centru grada u Ulici Brešćenskog, istoj u kojoj su već imali stan pa su
ga prodali, interesirali su se nedavno, doznajemo iz povjerljivih izvora. Bili su spremni platiti
300 tisuća eura u gotovini, no vlasnica je tražila 350 tisuća eura. Heni Erceg nije odmah
prihvatila njezinu cijenu, ali nakon nekog vremena vratila se i bila spremna platiti svih 350
tisuća eura. Vlasnica joj je rekla da je već našla drugog kupca, na što je Heni Erceg inzistirala
da poništi taj dogovor jer da ona želi kupiti taj stan. Bila je jako ljuta kad joj je vlasnica rekla
da ne može to učiniti jer je drugi kupac već dao polog.

Treba napomenuti da su u gotovo svaki od kupljenih stanova Heni Erceg i Viktor Ivančić
uložili dodatna sredstva za preuređenje, no koliki su iznosi bili u pitanju, teško je utvrditi.
Nije poznato ni koliko su novca uložili u kompletnu obnovu kuće u Nečujmu na Šolti, koju je
Heni Erceg naslijedila od oca. No cijela je redakcija znala da dolaze pločice iz Italije. A na
Šolti, u Grohotama, kupila je i kuću s dvorištem od 500 kvadrata i voćnjak od 379 kvadrata.

Osim navedenih, postojala su i dva stana, jedan u Splitu i jedan u Zagrebu, koje su Feralu
ostavila dva vjerna čitatelja. Za te stanove znala je cijela redakcija, ali detalje o tim stanovima
držali su se u strogoj tajnosti. Nacional je uspio doznati da je jedan od tih stanova
najvjerojatnije onaj u Požeškoj ulici 1 u Splitu, jer su kao njegovi vlasnici bili upisani svi
glavni ljudi Ferala - Heni Erceg, Viktor Ivančić, Zoran Erceg i Predrag Lucić. Stanu u
Zagrebu još nismo uspjeli ući u trag. Osim toga, postoji stan na splitskim Mejama čiji je
vlasnik Zoran Erceg.
Drugim riječima, dok su javno uređivali Feral Tribune, urednici toga lista potajno su se bavili
kupovinama i špekulacijama s nekretninama vrteći stotine tisuća eura. Naravno, svaki
građanin Republike Hrvatske ima pravo raspolagati svojim novcem kako želi, pa tako može i
ulagati u nekretnine. Ali pitanje je čijim su novcem raspolagali Heni Erceg i Viktor Ivančić,
očito uz blagoslov Zorana Ercega i Predraga Lucića. Da to utvrdimo, potrebno je vratiti se u
vrijeme osnivanja Feral Tribunea.

Feral su kao satirički podlistak tjednika Nedjeljna Dalmacija još 1984. pokrenula trojica
dobrih prijatelja i mladih intelektualaca, Viktor Ivančić, Predrag Lucić i Boris Dežulović, koji
su djelovali pod imenom Studio Viva Ludež. Nakon što je Miroslav Kutle početkom 90-ih
kupio Slobodnu Dalmaciju, a na račun feralovaca počele stizati razne optužbe o
“protuhrvatstvu”, odbili su dalje pisati za taj list i 1993. pokrenuli Feral Tribune kao neovisne
novine. Kao jedna od utemeljiteljica pridružila im se i novinarka Jelena Lovrić, koja je
također u taj posao uložila vlastiti novac.

U Tuđmanovo doba Feral Tribune ismijavao je nacionalizam, rugao se “velikohrvatstvu”, u

vrijeme rata na naslovnici objavljivao fotomontaže zagrljenih Tuđmana i Miloševića. I onda
se nakon 15 godina i 1185 brojeva srušio sam od sebe. Jedan od razloga zašto Feral Tribune u
novom tisućljeću više nije značio ono što je bio 90-ih jest i to što je iz te redakcije u tih 15
godina otišlo gotovo 50 ljudi. Mnogi od njih, koji su bili važni za Feral, bili su praktički
prisiljeni napustiti list. Boris Dežulović, Jelena Lovrić, Igor Mandić, Zlatko Gall, Toni Gabrić,
Miljenko Jergović, Ante Tomić, Robert Perišić, Ivica Ivanišević, Tatjana Gromača, Nebojša
Taraba, Gordan Malić, Boris Rašeta, Vedrana Rudan, samo su dio novinara koji su iz raznih
razloga otišli iz Ferala. Neki su otišli jer su dobili puno bolje financijske ponude. No određen
broj ljudi otišao zato što se, blago rečeno, nisu slagali s vodstvom Ferala. Jedan od njih bio je
i Boris Dežulović, jedan od osnivača, koji je otišao u studenom 1999., navodno zbog svađe s
Heni Erceg.

Otišao je i kolumnist i pisac Đermano Ćićo Senjanović, koji se sukobio s Heni Erceg jer je
napisao nekoliko redaka protiv njezine prijateljice Vesne Pusić. Potkraj 1998. otišao je i
Renato Baretić, autor romana “Osmi povjerenik” i jedan od najnagrađivanijih hrvatskih
pisaca. U vrijeme prošlogodišnjih pregovora o sudbini Ferala on se u kolumni u Slobodnoj
Dalmaciji usudio poručiti budućem investitoru u Feral neka najprije prouči sve redakcijske
poslovne knjige i imovinske kartice vodećih ljudi tog lista. Nakon toga odgovorni urednik i
jedan od osnivača Ferala, Predrag Lucić, u svom ga je tekstu pod naslovom “Tri Stelle na
Otoku Trećem…” proglasio alkoholičarom, pardon: “najpoznatijim pivopijom među piscima i
piscem među ljubiteljima piva”. Neupućeni čitatelj mogao je steći dojam da je Baretić
sebična, osvetoljubiva i nezahvalna osoba. Baretić nije jedini koji je na svojoj koži osjetio što
znači suprotstaviti se vodstvu Ferala. Ali on je jedan od rijetkih koji nakon toga nije ustuknuo.
Uvrijeđen i javno oblaćen, kako bi dokazao da nije govorio napamet niti lagao, u kolumni od
7. srpnja prošle godine u Slobodnoj Dalmaciji prvi je put objavio gotovo cijeli popis stanova
kojima su mešetarili Heni Erceg i Viktor Ivančić, a u čemu je sudjelovala i njezina kći Tena
Erceg. Pritom je istaknuo da spominjući imovinske kartice nije mislio na Predraga Lucića,
koji ne posjeduje ništa osim nešto knjiga i CD-a.

Kupnja stanova ne bi bila sporna da su Heni Erceg i Viktor Ivančić bili vlasnici uspješnih
novina koje su donosile dobit, a ne ljudi na čelu lista koji je svaki čas morao netko financijski
spašavati. A lista onih koji su spašavali Feral zaista je podugačka. Koliko je točno dugačka,
pouzdano znaju samo Heni Erceg, Viktor Ivančić te vjerojatno Zoran Erceg i Predrag Lucić.
Ono što je u javnosti poznato jest činjenica da je Feral 90-ih dobivao izdašnu financijsku
pomoć od raznih međunarodnih organizacija poput Instituta Otvoreno društvo, Press Now
Amsterdam, Švedskog helsinškog odbora i drugih za koje se vjerojatno nikad neće ni saznati.
Koliko su stotina tisuća ili milijuna eura iz inozemstva dobili, također se nikad neće saznati,
niti kako su taj novac trošili - samo za list i sudske odštete ili i za stanove. Ljudi koji su nekoć
rukovodili Otvorenim društvom Hrvatska potvrdili su da je Feral Tribune od njih dobio
pomoć od najmanje nekoliko stotina tisuća dolara. Osim na račune u Hrvatskoj, novac je,
prema svjedočenju ljudi u to doba bliskih vodstvu Ferala, sjedao i na račun u Grazu. Ne zna se
tko je bio potpisnik tog računa, no poznato je da je vozač više puta vozio Heni Erceg i Viktora
Ivančića u Graz i čekao ih pred bankom.

Novinari Ferala bili su sistematski uvjeravani kako je teško namaknuti novac za plaće, a
Zoran Erceg često je govorio kako se vidi svjetlo na kraju tunela. Kad je vodstvo Ferala 2004.
bez savjetovanja s novinarima odlučilo smanjiti plaće za 30 posto, novinari su pristali pod
uvjetom da im se pokažu poslovne knjige, jer su već tada i oni manje upućeni znali ili barem
naslućivali da šefovi mešetare sa stanovima i da financijska situacija nije čista. Na čelu
sindikata bio je Toni Gabrić. Iako je čovjek u Feralu radio desetak godina, nakon tog pokušaja
dogovora odjednom njegovi tekstovi urednicima više nisu bili dovoljno dobri. Nakon mjesec i
pol shvatio je da je najbolje da sam ode pa je potpisao sporazumni raskid ugovora.

Kakve su se sve financijske malverzacije odigravale u Feralu, pitanje je kojim su se već

odavno trebali pozabaviti Uskok, financijske i porezne inspekcije te Državno odvjetništvo. No
problem je bio u tome što bi svaka vlast koja bi se usudila dirnuti u Feral vjerojatno odmah
bila proglašena antidemokratskom gušiteljicom medijske slobode. Zbog takvog je statusa
svaka vlada žmirila na sve nepravilnosti koje su bile očite u poslovanju splitskog lista. Feral
se 90-ih odlično prodavao, prema nekim podacima broj prodanih primjeraka tjedno se vrtio
oko najmanje 40 tisuća. Pritom je cijena Ferala, koja posljednjih nekoliko godina iznosi 15
kuna, gotovo uvijek bila oko 20 posto viša od cijene ostalih političkih tjednika. Cijena tiska
jednog primjerka takvih novina na roto papiru kreće se oko jedne kune pa trošak tiska nije
mogao biti previsoka stavka u proračunu Ferala. Budući da se pola naklade prodavalo na
kioscima, a pola kolportažom, točne brojke držale su se u strogoj tajnosti i pred novinarima i
pred državom. Postoji osnovana sumnja kako se onaj dio naklade koji se prodavao preko
kolportera nije prijavljivao državi u cijelosti. Može se samo nagađati gdje je završio novac od
direktne prodaje te za koliki je iznos zbog toga oštećen državni proračun.

Da je Feral sustavno zaobilazio državni proračun, dokazuje i to što su novinari od 1994. do

2000. bili prijavljeni kao da imaju srednju stručnu spremu, na minimalac od 1800 do 2300
kuna, dok im je ostatak dogovorene plaće isplaćivan ili na ruke ili putem honorara. Budući da
se broj zaposlenih u Feralu uvijek kretao oko 40, godišnje je na taj način proračun bivao
oštećen za najmanje pola milijuna kuna, odnosno u šest godina za najmanje 3 milijuna kuna.
Feral je istovremeno imao još nekoliko isplativih projekata. Izdavao je list za reklame koji se
zvao Banak, imali su neko vrijeme čak i tiskaru u Splitu koju im je darovao Soros, ali su je
poslije prodali, a izdavali su i biblioteku knjiga. Imaju nekoliko registriranih poduzeća, Feral
Tribune, Kultura i rasvjeta te Viva Ludež, a u svima je kao direktor registriran Zoran Erceg.
Aktivna je i tvrtka Feral projekt, u Jurišićevoj 23 u Zagrebu, gdje su kao članovi uprave
registrirani Vesna Pusić, Slavko Goldstein, Viktor Ivančić i Boris Dežulović.

Unatoč svim tim poduzećima, nakladama, donacijama i projektima, s godinama je rastao i

Feralov dug koji se odnosi na PDV. Prema povjerljivim podacima koje smo dobili taj dug
danas iznosi nekoliko milijuna kuna. Država taj dug ne može i ne smije oprostiti, no i dalje na
to žmiri. I ne samo to. Uoči prošlogodišnjih izbora, kad je Feralu opasno zaprijetio stečaj i
zatvaranje, sam državni vrh založio se za spas tog tjednika. Premijer Sanader nije si uoči
izbora mogao dopustiti da se ugasi list koji ni Tuđmanova vlast nije uspjela ugušiti.
Upozorenje je navodno stiglo i iz samog Bruxellesa. Stoga je Sanader odobrio da se na račun
Ferala iz državnog proračuna u najvećoj tajnosti uplati milijun kuna. Taj podatak potvrđen je
za Nacional iz samog državnog vrha, a lako ga je moguće provjeriti i u izvještaju s 24.
sjednice Vlade od 29. svibnja ove godine. Nakon što su i u državnom vrhu saznali za stanove,
odlučeno je da više neće pomagati Feralu. No, prije toga, političari su čak lobirali kod
vlasnika drugih medijskih kuća ne bi li pokušali naći kupca za Feral.

I upravi NCL Media Grupe nekoliko su puta iz državnog vrha sugerirali da kupi Feral, ali je
uprava NCL-a to odbila. Postignut je privremeni sporazum s Ninoslavom Pavićem te je
Europapress holding putem Slobodne Dalmacije preuzeo trošak tiskanja Ferala, kao i dio
troška isplate plaća zaposlenicima. Feral je Paviću ostao dužan više od 5 milijuna kuna. Zbog
čega je nedavno propao razgovor o prodaji Ferala EPH-u, nije poznato. Iz povjerljivih izvora
doznajemo da su posrijedi preveliki zahtjevi uredništva Ferala, koje su u vrhu EPH nazvali
“nezahvalnim luđacima”. Ovih dana pojavile su se i priče kako će Feral preuzeti Robert Ježić,
novi vlasnik Novog lista, ali iz vrha tih novina to je demantirano. Feralovci su, naime, ugovor
o suradnji potpisali s bivšim vlasnicima Novog lista. Novi pak vlasnici načelno nisu protiv
suradnje s Feralom, ali samo pod uvjetom da im Feral najprije podmiri dug tiskanja koji
iznosi oko 2 milijuna kuna te da sljedeće tiskanje plaćaju unaprijed.

Postoji osnovana sumnja da je vodstvo Ferala svih tih godina financijski iskorištavalo strane
donatore, državu, hrvatske tiskare kojima nije platilo za tiskanje i vlastite zaposlenike koje je
držalo na minimalcu. Nije li licemjerno prikazivati sebe u javnosti kao borce za pravdu,
poštenje i borbu protiv kriminala, a financijski iskorištavati sve oko sebe za vlastitu korist.
Neobično je da se nitko od sadašnjih i bivših zaposlenika nije pobunio protiv te neetičnosti i
nezakonitosti.

“Feral Tribune je vlasništvo onih koji ga pišu i čitaju.” Tako piše u njegovu impressumu. Jesu
li se ljudi koji su u tom listu proveli dobar dio svog života i koji su ondje pisali iz uvjerenja
osjećali prevarenima i izdanima nakon što su saznali da su njihovi šefovi sebi itekako
osigurali egzisteniciju i s Feralom i bez njega? I zašto se gotovo nitko osim Senjanovića i
Baretića nije usudio javno reći istinu? Odgovor na to pitanje dao je Damir Pilić, jedan od
novinara koji je i sam otišao zbog sukoba s uredništvom:

“Ne želimo pričati o tome ne zato što bismo htjeli zaštititi uredništvo Ferala, nego kako bismo
zaštitili sve one ljude kojima je Feral 90-ih nešto značio, a to su naši čitatelji. Oni imaju lijepu
predodžbu o Feralu i nitko ne želi tu sliku srušiti. A moralno pravo da govore o tome imaju
jedino Ćićo Senjanović i Boris Dežulović. Feral je imao ulogu koja je neosporna, mi smo svi
ondje radili iz uvjerenja i ponosni smo na to što smo stvarali Feral.”

Objavljeno u Nacionalu br. 660, 2008-07-08

Autor: Orhidea Gaura

 Isprintaj
 Povećaj slova
 Smanji slova
 Podijeli na FB

Afera Feral
Uvrede i neistine iz pera Heni Erceg
Demanti urednice Ferala obiluje tvrdnjama koje dokumenti i svjedoci opovrgavaju

Gospođa Heny Erceg, ili kako se ona potpisuje Heni Erceg, poslala je na adresu Nacionala
demanti članka objavljenog u prošlom broju Nacionala pod naslovom “Bogatstvo vlasnika
Ferala”.

Osim što iznosi gomilu uvreda na račun autora članka i tjednika Nacional, glavna urednica
nedavno ugašenog lista Feral Tribune u svom demantiju, koji prenosimo u cijelosti, iznijela je
tvrdnje kojima je htjela pobiti činjenice iznesene u prošlom broju Nacionala. Objavljujemo i
sve njezine uvrede iznesene na naš račun jer one najbolje govore o njoj samoj, a mi ćemo se
ovdje baviti samo činjenicama.

Među ostalim, Heni Erceg kaže: “Neistina je i potpuna izmišljotina da smo moja obitelj i ja
vlasnici stanova u zgradama čije je fotografije Nacional pompozno objavio: većinu tih
objekata vidjeli smo prvi put na stranicama vaših glupih novina.” Nacional je precizno
objasnio na kojim su fotografijama stanovi koji su trenutačno u vlasništvu Heni Erceg ili
članova njezine obitelji, na kojim su fotografijama stanovi koji su bili u njihovu vlasništvu, a
na kojim su fotografijama stanovi koje su Heni Erceg i Viktor Ivančić samo razgledavali.
Objavili smo i vlasničke listove za neke od tih stanova jer za sve nije bilo dovoljno prostora.
No budući da gospođa Heni Erceg inzistira kako smo joj podvalili nešto što nije njezino,
djelomično u prilogu ovog članka, a u cijelosti na web stranicama Nacionala
(www.nacional.hr) objavljujemo vlasničke listove i ugovore o kupnji i prodaji tih stanova.

Sugerirajući i da se njezina imovina od 1989. do danas povećala za samo 53 metra kvadratna,

Heni Erceg pokazuje da, izgubljena u svim tim silnim kvadratima, više i ne zna da njezin stan
na Vrbiku nema 53 nego 56 kvadrata, a sve one stanove i kvadrate, kojima je u tih proteklih
19 godina tržila, očito je zaboravila. Možda je vlasnički listovi i ugovori koje objavljujemo
podsjete. Nadalje, Heni Erceg kaže: “Neistina je i potpuna izmišljotina da smo moja obitelj i
ja 'na Šolti, u Dokumenti pokazuju točnost pisanja
Nacionala - Potvrda da se Heni Erceg u pravnim poslovima služi s dva imena Grohotama,
kupili kuću s dvorištem od 500 kvadrata i voćnjak od 379 kvadrata': u Grohotama na Šolti
nikada nismo posjedovali ništa.” U prilogu donosimo vlasnički list za posjed u Grohotama, na
ime Heny Erceg. Heny Erceg je inače njezino službeno ime kojim se koristi u dokumentima, o
čemu posjedujemo i kopiju njezine vlastoručno potpisane izjave.

Heni Erceg kaže i kako nije istina da se raspitivala za stanove u Pojišanskoj ulici u Splitu i
Ulici Brešćenskog u Zagrebu, no postoje svjedoci koji o tome po potrebi mogu svjedočiti pred
sudom. Što se tiče adrese Ulica Miroslava Krleže 8, Nacional nije napisao da je Heni Erceg
ondje posjedovala stan, već da je ondje bila prijavljena, za što imamo i dokaz.

Zanimljivo je da Heni Erceg demantira da je postojao vjeran čitatelj u Zagrebu koji je bio
spreman prepisati svoj stan na Feral, a nije se potrudila demantirati da im je jedan vjerni
čitatelj u Splitu stan već ostavio.

Zanimljiva je i tvrdnja Heni Erceg kako nije istina da se broj zaposlenih u Feralu uvijek
kretao oko brojke 40 te da je u trenutku zatvaranja list imao 22 zaposlena. U impressumu
posljednjeg broja Ferala mi smo, bez vanjskih suradnika, nabrojili 24 imena. A poznato je da
se u impressumu ne navode imena svih djelatnika, poput vozača i tehničkog osoblja. Isto tako,
u impressumu Ferala iz 2001. bez vanjskih suradnika navedena je 31 osoba, a ni tu nisu bili
navedeni svi zaposleni.

Zanimljiva je i tvrdnja Heni Erceg kako su tiražno najuspješnije godine Ferala bile 2001. i
2002., kad je Feral prešao na manji format i tisak u boji te povećao cijenu. Mnogi upućeni u
poslovanje Ferala tvrde da su tiražno najupješnije godine Ferala bile 90-e, odnosno 1996.,
1997. i 1998.

Dugovi Paviću, državi i Novom listuHeni Erceg tvrdi sljedeće: "Nije istina da je Feral 'Paviću
ostao dužan više od 5 milijuna kuna'." Iz samog vrha EPH, međutim, ponovo nam je
potvrđeno da je EPH na tiskanje i isplatu plaća zaposlenicima Ferala potrošio 5,4 milijuna
kuna. Heni Erceg kaže i da je "neistina da je Feral dužan državi za PDV 'nekoliko milijuna
kuna'" te navodi da je država od Ferala naplaćivala PDV po cijenu da mu blokira račun.
Ispričavamo se uredništvu Ferala zbog navoda su državi ostali dužni nekoliko milijuna kuna.
Iz izvora u državnom vrhu doznajemo da je tvrtka 'Kultura i rasvjeta' na ime PDV-a dužna
1,37 milijuna kuna, a još oko 100 tisuća kuna na ime doprinosa. Zanimljivo je da 2 milijuna
kuna duga Novom listu u demantiju ne spominje.

Heni Erceg napisala je sljedeće: “Neistina je i potpuna izmišljotina da je Đermano Senjanović

otišao iz Ferala ‘jer je napisao nekoliko redaka protiv Vesne Pusić’: dotični je otišao na već
dogovoreni angažman u Slobodnu Dalmaciju nakon što je odbijen njegov prijedlog da se
ostalim Feralovim novinarima smanje plaće kako bi se njegova povećala.”

Đermano Ćićo Senjanović, bivši kolumnist Ferala, kaže: “Nije istina da sam otišao iz Ferala
zato što sam imao dogovoreni posao u Slobodnoj Dalmaciji niti je istina da sam od urednika
Ferala tražio da drugim novinarima smanje plaću kako bi je meni povećali. To je još jedna u
nizu njihovih besramnih laži. Kad nemaju argumenata, služe se takvim metodama. Istina je da
je povod za moj odlazak iz Ferala bio odlomak o Vesni Pusić, koji su tadašnji urednici izbacili
a da me o tome nisu obavijestili. Stoga sam u tekstu objavljenom u Slobodnoj Dalmaciji
napisao: ‘Na putu od kuće do redakcije izgubljen je jedan pasus pa molim poštenog nalaznika
da mi ga vrati.’”

Boris RašetaNovinar Boris Rašeta, koji je pisao u Feralu od njegova drugog broja 1993. pa
sve do 2004., pristao je otvoreno reći sljedeće o poslovanju tog lista: “Proveo sam desetak
godina u Feralu, ali vlasnici lista ni jednom nam nisu rekli kolika je točno njegova naklada.
Spominjane su samo neke okvirne brojke, tipa: ‘još pet tisuća pa smo na konju’, ‘dvije
stranice oglasa pa smo na pozitivnoj nuli’, ‘još malo pa smo rentabilni’, ‘vidi se svjetlo na
kraju tunela’ i slično. Uvijek su ostavljali dojam da je list na rubu propasti, da bi zahtjevi za
povišicama ili osnivanjem sindikata bili neumjesni pa i drski, i slično.

Točno je da smo bili prijavljeni na minimalnu plaću, a da je ostatak išao drugim putem. Kad je
Toni Gabrić osnovao sindikat, onemogućen mu je rad, istog trena, premda je baš Feral snažno
zagovarao sindikalne vrijednosti. Mislim da su jednom, za broj s Mirom Bajramovićem, rekli
da je otišao u 60-ak tisuća primjeraka, a da se Feral najviše prodavao u drugoj polovini 90-ih,
u prosjeku oko 35-40 tisuća primjeraka, tako smo nagađali mi u listu, a sve što smo mogli
vidjeti davalo je pokrića tom uvjerenju.

No vlasnici lista sve su važne elemente poslovanja tretirali kao najstrože čuvanu tajnu, i uvid
u tu tajnu, kao i u sve ostale, imali su samo oni. Feral je u drugoj polovini 90-ih a i početkom
stoljeća uvijek imao na raspolaganju 40-ak, pa i više novinara. Potkraj 90-ih svi smo uočili da
se počinju vrtjeti nekretnine, za dobar dio ovih koje su spomenute u Nacionalu znali smo, a za
brojne, bogami, i nismo. Nisam npr. znao da je jedan čitatelj ostavio stan u Splitu, i da su ga
vlasnici prepisali na sebe, a za stan u Zagrebu, također dar čitatelja, čuli smo svi u dopisništvu
u Zagrebu."

Jelena LovrićHeni Erceg kaže i sljedeće: “Neistina je i potpuna izmišljotina da je ‘novinarka

Jelena Lovrić’, kao ‘jedna od utemeljiteljica Feral Tribunea’, u taj posao uložila vlastiti
novac.” Jelena Lovrić, novinarka Globusa i jedna od utemeljiteljica Ferala, sama je
demantirala Heni Erceg:

“U Feral sam uložila isto što i svi drugi osnivači tog lista. Svi smo potpisali isti ugovor o
osnivanju.”
Kad je odlazila iz Ferala, doznajemo iz povjerljivih izvora, tražila je da joj isplate njezin udio,
ali uredništvo Ferala je to odbilo, zbog čega ih je i tužila.