Što se tiče jedinstvenog pra-slavenskog jezika i razlika u govoru Baške i Matulja: i mene je to čudilo,

sve dok nam profesor latinskog na fakultetu nije objasnio, a i na primjeru dokazao, da govornik bilo
kojeg evropskog jezika (osim Mađara i Finca) može razumjeti sve druge evropske jezike, pogotovo kad
su napisani, ako samo malo razmisli. Riječi su istoga korijena, samo su se razvile drukčije, a i gramatika
nam je ista, nekom složenija nekom jednostavnija ali ista (shvatiće svatko tko je probao učiti
mađarski).
Crtao nam je po ploči načine razvijanja različitih evropskih jezika i dokazao da je tako. Od tada
razumijem što mi govori Francuz, Španjolac, Rus, Bašćan i Matuljac

Profesor nam je rekao da mu govorimo na svim evropskim jezicima koje poznajemo i sve nas je
razumio. Onda nam je rekao da donesemo tekstove na raznim jezicima, i sve ih je čitao sa
razumijevanjem. Jedina iznimka je bio engleski jezik: njega je profesor morao imati napisanog da bi ga
razumio (inače uopće nije govorio engleski, stara škola).
Objasnio nam je da je engleski jezik "latinski bez gramatike i krivo izgovoren", što promatram od onda
i shvaćam da je stari prof bio u pravu.

O slavenskim toponimima na čudnim mjestima: izgleda da smo ostavili našu domaću riječ u Peruu:
toponim "Pichko", kanjon u kojemu je ubijen Mirko Seljan. Kako je Mirko lažju namamljen u taj kanjon
i tamo ubijen da bi bio opljačkan, može se pretpostaviti da je to bila njegova glasno izgovorena riječ u
trenutku kada je to spoznao. Lokalno stanovništvo još uvijek poštuje braću Seljan, toliko da još uvijek
svojoj djeci daju ime Mirko.

Slavenski nazivi koji se ponavljaju na više mjesta diljem Europe dokazuju samo to da su Slaveni pri
imenovanju topografskih pojava krajnje neinventivni i dosadni. Nešto malo narodne zajebancije se
pokazalo kada su austrijski kartografi skupljali imena za izradu karata, pa imamo Kite Gačešine, Kurbe
Velike i Male, pa neke Guzice itd.
Kao što je netko primjetio imenovanja su se dešavala u širokom rasponu od 15 stoljeća posvuda u
Europi. Nije nevažno i kada neki toponim nastao. Pa, najnovija preimenovanja gradova i sela su se
desila tijekom ili neposredno nakon posljednjih ratova. I tu se pokazala krajnja neinvetivnost, naročito
kod Srba.
Mjesto na utoku Vrbas u Savu se do 1933. zvalo Bosanski Svinjar, a nakon toga Srbac. Vidio sam da
neki na "povijesnim" raspravama pokušavaju naći kontinuitet tog imena sa rimskim Servitiumom koji
je bio nešto nizvodnije blizu Save.

Slaveni su se kao ratarski narod uglavnom širili nizinama i riječnim dolinama, a teorija kaže da se u
Albaniji dogodilo isto što i u Rumunjskoj, Albanci su se kao stočari držali planina i tek se kasnije
spustili u nizinu i poklopili Slavene. Opće je poznato da je prostor današnje Rumunjske bio slavenski
dok se vlaški stočari nisu spustili sa planina. Dovoljno je baciti pogled na rumunjske toponime -
Bucovina, Slatina, Severin, Târgoviște, Brașov, Bistrița, itd.

U Rumunjskoj je crkvenoslavenski bio praktički standardni jezik do 16. stoljeća, a ćirilicom su se služili
do 19. stoljeća. U 19. stoljeću su i masovno izbacivali slavenske riječki iz leksika i zamjenjivali ih
francuskima.
Najstarija sačuvana slavenska predaja o vlastitom podrijetlu vezuje Slavene s Podunavljem; ta je
predaja odražena u Kijevskome ljetopisu iz 11 st:

„Vo mnozěx že vremęněx sěli sutь Slověni po Dunajevi gdě jestь nyne Ugorьska
zemlę i Bolgarьska. . [i] ot těxъ Slověnъ razidošasę po zemlě i prozvašasę imeny svoimi gdě sědše na
kotoromъ městě jako prišedše sědoša na rěcě imęnemъ Marava i prozvašasę Morava, a druzii Česi
narekošas, a se ti že Slověni Xrovate Bělii...“

„Prije mnogo vremena Slaveni su zaposjeli obale Dunava a gdje je danas Ugarska zemlja i Bugarska. I
dijelovi tih Slavena raziđoše se po zemlji i nazvaše se svojim imenima , prema mjestu gdje su se
naselili; tako se oni koji su se naselili na rijeci Moravi prozvaše »Morava«, drugi se nazvaše Česima, a
ti isti Slaveni Bijelim Hrvatima..“

Nestorovo navođenje Dunava kao domovine Slavena ništa ne znači jer je to nekada u Slavena
moglo značiti bilo koju veću rijeku. Uzevši ovo u obzir, pretpostavio bih da je neko narodno
predanje prilagođeno kasnijim prilikama i "stanju na terenu".

hidronim *dunajь/*dunavь označavao koju god veću rijeku

Ako se dunavski limes uzima kao područje sa završetka etnogeneze Slavena (6. st.), onda Nestor nije
daleko od istine.

U novije je vrijeme o tome pisao Oleg Trubačov, koji smatra da pradomovinu Slavena treba shvatiti
dinamički, kao prostornu veličinu promjenljivu u vremenu, koja je u neko doba obuhvaćala i
Podunavlje.

Tako je Trubačovljev stav objasnio Radoslav Katičić u raspravi "Ivan Mužić o podrijetlu Hrvata".

Oni nemaju pojma gdje su "Slaveni" zivjeli, kad su se tocno doselili u rimske provincije, i tko
su uopce i bili ti "Slaveni", ali oni znaju tocno kako su Slaveni govorili i izgovarali jat prije 6.
stoljeca i kako poslije 6. stoljeca!

I to sve na osnovu "intuitivne lingvistike".

Goti i Slaveni sto su dosli u 6. stoljecu vec su bili arijanski krscani.

"Bosanska crkva" je ostatak nekadasnje arijanske crkve.
Povjesnicari, a i katolicka i pravoslavna crkva su iz politickih razloga ili iz cistog neznanja
nazvali ih dualistickim bogumilima, pateranima i q. bi ga znao sto jos. Njihov "dualizam" se
ocituje uglavnom u ovome:

The Son of God, considered by orthodox Christians to be co-equal and co-eternal with God the Father,
is for Arius a creature, with a beginning-admittedly an earlier beginning than the rest of the created
universe, but not co-eternal with the Father.

Po arijancima, radi se o dva bica, Bog-otac i Krist-sin, dakle "dualizam" u neku ruku, ali to
nema nikakve veze sa perzijanskim manichaeismom. Takvo krscansko ucenje je bila
strahovita hereza za sve trinitarijance (Otac-Sin-Duh Sveti). Naravno dok su Goti i Visigoti
imali politicku i vojnicku moc, nisu smjeli ni da pisnu, ali naknadno kroz stoljeca su zatirali
svaki vid takvog ucenja.
Izgleda da se je taj arijanski dualizam najvise zadrzao u Bosni, i mozda je to i razlog velike i
brze islamizcije i tim krajevima. Postoji samo jedan Bog, a Muhamed je njegov poslanik,
zvuci vrlo slicno ovom gore.

Sopot - zagrebačko naselje

Sopot - grad u Poljskoj
Sopot - mjesto u Bugarskoj kod Plovdiva
Sopot - arheološko nalazište kod Vinkovaca
Sopot - izvor u Ravnim kotarima, u Istri, u Žumberku...
Sopot - voda u Bukovlju u BiH
Sopot - izvor uz cestu između Beograda i Kragujevca.
... I na desetke drugih.

U hrvatskom etimološkom rječniku piše da je Sopot "čest toponim za izvore i mjesta kod
izvora u svim slavenskim zemljama", a riječ je nastala od sveslavenskog i praslavenskog
korijena *sop-, koji je značio "dahtati", "brektati".

Na Hrvatskom jezičnom portalu piše da je nastala od praslavenske riječi *sopot6 (s tvrdim

poluglasom).
U mom kraju još uvijek se koristi i znači isto = dahtati, uspuhati se. najviše se odnosilo na
radnu stoku koja obavlja neki teški posao u polju pa se kazalo za kobilu npr. da se sva
zasoptala.

E ovo je zanimljivo. Doduše nije svugdje sopot nego i šopot, ovisno izgovoru pa je mjestio u Ravnim
Kotarima Šopot nazvano po izvoru u dnu brijega nad mjestom.
Poznato je da su Slaveni imali bogatiju nomeklaturu za izvore, potoke, jezera i rijeke od odtalih I-E-
ana. Pa nisu tek tako izvor vode nazvali 'izvorom' nego je naziv i opisivao o kakvoj se vrsti izvora radi.
Od soptati, brektati, dahtati - izveden je naziv za izvor kod kojeg voda kao da dahće dok izlazi iz
unutrašnjosti, ne izlazi ravnomjerno nego klokoće i "diše" jer u podzemnom dovodu ima bazena zraka
ili voda na mjestu izlaska ide ravno prema gore pa savladava atmosferski pritisak a istovremeno
potisna sila vode nije dovoljno jaka da prouzroči ravnomjerno istjecanje vode. Pa to izgleda kao da
zemlja pljucka vodu van. Popraćeno adekvatnim zvučnim efektom - soptanjem.
Tako je izvoru u Šopotu gotovo identičan izvor Sopot u Popovcima u Crnoj Gori. Oba su uzidana i
uređena na način da je smanjen profil kojim voda istječe i okrenut smjer isteka niz silu težu pa istječe
ravnomjerno.

Pada mi na pamet drugi naziv po kojem je Srb u Lici dobio ime. Tu se konkretno radi o izvoru Une koji
izgleda kao da se voda izlijeva iz kamena, kao slap. Skok je to povezao sa starohrvatskim glagolom
srbati (lijevati, izlijevati). Takvih mikrotoponima ima dosta na potezu Istra-Dalmacija, Srbište, Srbišče,
gdjegod ima takvog izvora.
Da je riječ o starijoj IE izoglosi pokazuju latinski oblici sorbere, sorbeo, sorbitus,... sorbere znači 'piti', a
ab-sorbere 'upiti'. Moguće da je stariji korijen IE izoglose pretka značio 'piti', a Slavenima postao naziv
za izljev iz kojeg se voda može direktno piti jer izlazi kao slap. Iz sopota se ne može nego treba odraditi
mali zahvat da bi se vodu moglo lakše eksploatirati.

Jošava je postalo od "joha", a to od praslavenske riječi *ol6ha.

Slično je i u drugim slavenskim jezicima.

- slovenski: jelša
- češki - olše
- poljski - olcha
- bugarski - elha
- ruski - ol6ha
- slovački - jelša
- bjeloruski - alešyna
- ukrajinski - vil6ha.

Dr. Radoslav Katičić u knjizi "Hrvatski jezik" 2013. napisao je ovo:

"Danas se uspjelo uvjerljivo pokazati da su slavenski jezici, sasvim očito genetski usko srodni, bili
najmanje raznoliki i gotovo sasvim jednaki oko godine 600. To je dakle vrijeme slavenskoga prajezika.
Svi su slavenski jezici njegovi potomci". (str. 23)

"Praslavenski je na svojem velikom arealu bio vrlo ujednačen. Razlike su među njegovim mjesnim
govorima isprva bile sasvim neznatne. To dakako nije moglo dugo potrajati. Čim se urušila dinamika
širokopoteznog kretanja i komunikacije u avarskom kaganatu, počeli su se od praslavenskoga stvarati
raznoliki usko srodni jezici, koji će onda postati prajezici slavenskih jezika koji se susreću danas." (str.
24)

"Sve se to odvijalo s vrlo malom jezičnom različitošću, jer su slavenski jezici i kad su se počeli
razlikovati dugo bili vrlo bliski jedni drugima, a bliski su ostali do danas." (str 25)
There is no clear distinction between a language and a dialect, notwithstanding a famous aphorism
attributed to linguist Max Weinreich that "a language is a dialect with an army and navy".[113] For
example, national boundaries frequently override linguistic difference in determining whether two
linguistic varieties are languages or dialects. Cantonese and Mandarin are, for example, often
classified as "dialects" of Chinese, even though they are more different from each other than Swedish
is from Norwegian. Before the Yugoslav civil war, Serbo-Croatian was considered a single language
with two dialects, but now Croatian and Serbian are considered different languages and employ
different writing systems. In other words, the distinction may hinge on political considerations as
much as on cultural differences, distinctive writing systems, or degree of mutual intelligibility.

Značenja riječi koine i lingua franca ovise o autoru. Npr. za koine se u spomenutom rječniku navodi
sedam varijanti značenja. Treba poznavati materiju da bi se vidjelo kojom se tko varijantom koristi.

U zadnjim raspravama bila su ova značenja:

1. Koine. - Praslavenska koine nastala je od bliskih dijalekata, dakle u okviru istoga jezičnog sustava.
(Ranko Matasović)

2. Lingua franca. - Značenje je "glavno sredstvo sporazumijevanja između ljudi različite narodnosti",
tj. za one koji se služe drugačijim jezičnim sustavima. (Leonard Bloomfield).

Praslavenski jezik za Slavene je bio koine, a među Avarima, Gepidima i Slavenima i dr. - lingua franca.