KRONOLOGIJ CRKVENE POVIJESTI

 63 p. K. – Pompej osvojio Jeruzalem. Prestala postojati nezavisna židovska

država.
 37 – 4 p. K. – Herod Veliki se uz pomoć Rimljana nametnuo za židovskog
kralja (bio je iudomejac). Da bi se nametnuo Židovima poduzima obnovu
hrama. Ubija dvojicu sinova a 5 dana prije smrti naređuje ubojstvo svog
najstarijeg sina. Nakon njegove smrti August podijelio vlast među njegovim
sinovima. Jedan od njih je i Herod Antipa koji je oženio bratovu ženu
Herodijadu i ubio Ivana Krstitelja.
 4 p. K. – nastali neredi nezadovoljnih stanovnika Palestine. Red uspostavio
legat iz Sirije Publije Kvintilije Var pribivši 2000 Židova na križeve.
 14 - August umire
 26 – 36 – Poncije Pilat prokurator Judeje.
 32/33 – prvi progon u Jeruzalemu, Stjepan kamenovan
 33/36 – Pavlovo obraćenje
 41 – 44 – Herod Agripa ponovno ujedinjuje razjedinjena židovska područja
(razjedinila su se nakon smrti Heroda Velikog), ali pod rimskom vlašću.
Nakon njegove smrti car Klaudije ih većinom stavlja pod upravu
prokuratora.
 42/43 – drugi progon u Jeruzalemu; smrt Jakova starijeg, Petrovo
utamničenje (progon raspirio Herod Agripa)
 45 – 48 – Pavlovo prvo misijsko putovanje (Mala Azija, Cipar)
 50 – 1. održan prvi koncil u Jeruzalemu. Donesena prva teška odluka koja će
odrediti budućnost mlade Crkve. Odlučili su da pogani ne moraju najprije
prelaziti na židovstvo da bi se krstili.
 50 – 52 – Pavlovo drugo misijsko putovanje (obilazi Europu; osniva općine u
Filipima, Solunu, Ateni, Korintu)
 53 – 58 – Pavlovo treće misijsko putovanje (Galija, Frijiga, Efez, Milet…)
 54 – 68 – Prvi veliki progon kršćana. Pokrenuo ga Neron nakon što je na njih
svalio krivnju za požar u Rimu. Progon nije imao nikakve pravne osnove, a
među žrtvama su bili i Petar i Pavao.
 64 – Petrova smrt pred Neronovim progonom
 64 – Neron zapalio Rim → progon kršćana
 68 – Neron umire
 70 – Tit razara Jeruzalem
 81 – 96 – Domicijan provodi progon nad kršćanima.
 86 – Polikarp umire u Smirni kao mučenik (Crkveni otac)
 93/94 – Josip Flavije piše Atiquitates Iudaice. U njemu opisuje povjest
židovstva od pradavnih vremena do 66. prikazuje Isusa kao povijesnu
osobu.
 96 – Klementovo pismo (3. papa) Korintu → dokaz rimskog vrhovnog
autoriteta; pismo spominje i smrt Petra i Pavla. (Klement Rimski inače
spada u Crkvene oce)
 110 – mučen Igancije Antiohijski (Crkveni otac)
-1–

KRONOLOGIJ CRKVENE POVIJESTI :: S.O. AD MMVI

 111 – 113 – Plinije Mlađi namjesnik u Bitiniji i Pontu. Uputio pismo caru
Trajanu pitajući ga kako treba postupati s onima koji su optuženi da su
kršćani. Osuđivani su propter nomen ipsum. Inače je prvo izvankršćansko
svjedočanstvo o Euharistiji.
 117# - Tacit Kornelije piše Anales. Oslikava sumornu vladavinu rimskih
careva od Augustinove do Neronove smrti. Piše i o progonu kršćana.
 117 – 138 – Hadrijan
 132 – 135 – posljednji Židovski ustanak protiv Rimljana, popraćen progonom
kršćana
 138 – 161 – Antonije Pio
 139 – Marcion (osnivač marcionstva) dolazi u Rim da bi proširio svoju
nauku. Poslije isključenja osniva vlastitu crkvu s vlastitom hijerarhijom,
liturgijom i mučenicima. Jednostrano SZ-u suprotstavlja NZ i propovijeda
strogi dualizam. Prema njemu postoje dva božanstva: dobar Bog, pun
ljubavi i milosrđa, Otac Krista i zao Bog, Bog židovskog vjerovanja. Da bi
slomio njegovu moć dobri Bog je poslao Krista u prividnom tijelu da donese
spasenje. Da bi podupro svoje učenje sastavio je i vlastiti NZ sa izostavivši
pojedini dijelove. Zalagao se za strogi etički rigorizam koji počiva na
dualističkom neprijateljstvu prema tijelu.
 161 – 180 – Marko Aurelije → Justin, Lionski mučenici
 165 /166 – ubijen Justin (apologet) sa šestoricom prijatelj
 170 – enkartitski se pokret snažno raširio. Dogmatski su oni OK, ali u svojim
asketskim zahtjevima, očito su bili pod Marcijanovim utjecajem, išli su da se
treba uzdržavati i od braka... Njima se priključio Tacijan apologet.
 172 – pojava montanstva (osuđuju bijeg pred mučeništvom. Montan tvrdi da
je u njemu objava Duha Svetoga dosegla savršenstvo. Okupili se dočekati
sudnji dan. Njima se bio priključio Tertulijan.)
 177 – Lionski mučenici
 178 – Celzo, protivnik kršćana piše „Istinsku riječ“ krivo pojednostavljujući
pa napadajući kršćansku predaju
 180 – 192 – Komod
 180 – Irenej Lionski piše djelo „Protiv hereza“; donosi i prvi popis papa
 180 – Panten osniva školu u Aleksandriji. U okviru filozofskih predavanja
predavao Evanđelje. Nevjernike privodio istini, a vjernike uzdizao u spoznaji.
Tako je obratio i Atenjanina Klementa koji se oko 200 naselio pokraj njega.
Klmentov najpoznatiji učenik bio je Origen. Na prvom mjestu im je biolo
dušobrižništvo, a ne teologija.
 190 – pokret monarhijanista (adopcijanista i modalista) pokušao proširiti
svoje nauke u Rimu. Nijekali Isusovo stvarno božanstvo.
 193 – 211 – Septimije Sever
 202 – Septimije Sever proglasio prijelaz na kršćanstvo kažnjivim i započeo
bjesomučan progon
 211 – 248 – zatišje pred buru u progonima
 217 – Hipolit postaje prvi protupapa
 248 – proslava tisućugodišnjice Carstva
 248 – 305 – Dioklecijan
 249 – 251 – car Decije. Ozakonio progone kršćana.

-2–

KRONOLOGIJ CRKVENE POVIJESTI :: S.O. AD MMVI

 249 – Ciprijan postaje biskup. Napisao De Ecclesiae unitate u kojoj govori da
„ne može imati Boga za oca onaj tko nema Crkvu za majku“. Naglašava
Petrov primat. Ipak upao u krivo poimanje sakramenta smatrajući da
njegova valjanost ovisi o milosnom stanju svećenika koji ga dijeli.
 249 – car Decije donosi zakone protiv kršćana
 250 – papa Fabijan umire kao mučenik (Decijevi progoni)
 250 – Novicijan smatrao da se prema lapsima treba postupati strogo i
nepopustljivo. Osnovao Crkvu svetih.
 251 – sinoda u Rimu. Okupilo se šezdesetak talijanskih biskupa. Osudili
Novicijana.
 251 – 257 – nakon Deciejve smrti u pri mah umjereni progoni, međutim
nastaju ratovi, pošasti, skupoća u Carstvu → za sve to okrivljeni kršćani jer
nisu prinosili žrtve bogovima
 254 – Origen umire od posljedica mučenja (Deciejvi progoni)
 257 i 258 – Valerijan izdao 2 edikta protv kršćana. Krv tekla u potocima.
257. umire Ciprijan, a u Rimu papa Siksto II umire zajedno sa svojim
đakonima
 257 – umire Ciprijan
 260 – 268 – Galijan vjerojatno zadivljen unutrašnom čvrstoćom kršćanstva i
malim brojem otpadnika povlači Valerijanove edikte
 260 – 300 – 40 godina mira
 270# - sv. Antun pustinjak pošao u pustinju
 300 – sv. Ambrozije natjerao cara Teodozija na crkvenu pokoru kada je
pokoljem kod Soluna okrvavio ruke
 300# - sv. Pahomije osnovao prvi cenobitski samostan
 303 – Dioklecijanov edikt
 303 - Dioklecijan otpočinje najkrvaviji od svih progona. Dugo je trpio
kršćanstvo čak i u najužoj blizini, a onda 303. naređuje da se razore sve
crkve, spale svete knjige te zabranio okupljanja. Otpustio i kršćane koji su
bili službenici na dvoru te ih smaknuo. S druga 2 edikta naređuje da se sav
kler pohvata, muči i smakne. 304. četvrtim ediktom naređuje da su svi
dužni prinositi žrtve, njime jasno želi istrijebiti kršćanstvo.
 305 – Dioklecijan se odrekao vlasti
 305 – Galerije postao carem. Već za vrijeme Dioklecijana najokrutnije je
provodio progone,. Vrhunac im je bio od 305. do 311. osobito na istoku
Carstva. Uvidjevši da neće uspjeti te potresen bolešću 311. izdaje edikt o
toleranciji.
 306 – nakon očeve smrti Konstantin od vojske u Britaniji izabran za cara
 311 – car Galerije uvidjevši da neće moći istrijebiti kršćane izdaje edikt o
toleranciji
 312 – Konstantin prelazi Alpe u pohodu na Rim. Sukob s Maksencijem na
milvijskom mostu → IHS
 313 – Milanski reskript
 318 – sukob Arija i Aleksandra Aleksandrijskog. Sukob je nastao jar je Arije
zastupao krajnje subordinacijsku kristologiju. Logosa je posve odijelio od
Boga. Smatrao je da se on po svojoj biti od njega posve razlikuje, da nije
vječan niti svemoćan već je stvoren u vremenu, kao nesavršen i sposoban

-3–

KRONOLOGIJ CRKVENE POVIJESTI :: S.O. AD MMVI

 da trpi. Zato ga možemo zvati polubogom (demijurgom), ali mu božanstvo
ne pripada po sebi.
 320 – Konstantin postavio temelje za crkvu sv. Petra
 321 – Konstantin naredio svetkovinu nedjelje
 324 – Konstantin porazio Licinija i postao jedini vladar u Carstvu
 325 – prvi opći sabor u Niceji. Sazvao ga Konstantin da bi smirio nastale
raskole u Crkvi (Arije, donatisti…). Sabor je definirao da je Krist: „rođen iz
biti svoga Oca kao jedinorođeni, Bog od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravi Bog
od pravoga Boga, rođen, ne stvoren, istobitan s Ocem“. Koncil također
objavio dvadeset kanona o disciplini, osobito o lapsima. Osuđen konkubinat.
 330 – Konstantin osnovao Carigrad kao novu prijestolnicu
 335 – progon Atanazija. Prognao ga Augostin jer nije želio u crkvenu
zajednicu ponovno primiti Arija i njegove pristaše. U narednim vremenima
još je 5 puta proganjan, ali nikada nije posustao. Zajedno s Bazilijem,
Grgurom Nazijanskim i Grgurom iz Nise uvelike pridonio razvitku teologije
trojstva.
 337 – umire Konstantin; pred smrt ga krstio arijevski biskup Euzebije
 337 – 361 – vladaju Konstantinovi nasljednici Konstacije i Konstat
 339 – 397 – Ambrozije (374. još nekršten izabran za milanskog biskupa.
Protiv Arija, borio se za nicejsko vjerovanje te unaprjeđivao asketski pokret.
Protivnik političkog monofizitstva i teokracije. Veliki dušobrižnik, očaravao
unutarnjom snagom; obratio sv. Augustina; veliki pisac himana)
 341 – Euzebije Nikomedijski (u to vrijeme carigradski patrijarh) posvetio
Vilfila za arijevskog biskupa nad kršćanima u gotskoj zemlji → proširio
arijanizam na sva germanska plemena.
 347 – 420 – Jeronim (rano stekao odlično obrazovanje; bio asket. 382 – 385
živi na papinskom dvoru gdje radi na reviziji latinskog teksta Biblije →
Vulgata plod tog rada. Mimoišao ga izbor za papu. Nakon toga odlazi iz
Rima u Antiohiju pa u Betlehem gdje do smrti vodi samostan)
 354 – 430 – sv. Augustin (rođen od oca poganina i majke kršćanke. 372. mu
se rodio vanbračni sin. 374 – 383 prilazi manihejstvu. U Kartagi završava
govorničku školu te se 384. seli u Milano da preuzme katedru. Tu upoznaje
Ambrozija i pronalazi put k Crkvi. Ubrzo se krsti te se vratio u Afriku gdje
vodi povučen redovnički život. 391 se redi za svećenika, a 396 naslijeđuje
Valerija na biskupskom stolcu. I sam znajući koliko je čovjek slab borio se
protiv Pelagija (previše isticao ulogu ljudske volje u spasenju). U toj borbi je
bio toliko žustar da je ponekad pretjerivao do predestiancije. Zalagao se za
blagost prema krivovjercima, ali je kao biskup iskusio kako je Crkveni raskol
veliko zlo. Nemoćan da išta promijeni ljubavlju i mirnim putem prisilu u
pitanjima vjere je i biblijski opravdao krivo tumačeći „natjeraj svijet da uđe“
iz Lukina evanđelja. To će kasnije postati osnova inkvizicijskih progona.)
 361 – 363 – Julijan Apostata (otpadnik) → propagirao poganstvo
 363 – 364 – Jovijan – vraća stvari na svoje mjesto ( nakon što je Julijan
Apostata želio obnoviti pogansku religiju)
 379 – umire Bazilije Veliki, nositelj redovničkih ideja na istoku
 380 – car Gracijan na zapadu i Teodozije Veliki na istoku izdaju edikt kojom
se kršćansvo proglašava jedinom službenom religijom u Carstvu. Poganske
obrede su kažnjavali i progonili.
-4–

KRONOLOGIJ CRKVENE POVIJESTI :: S.O. AD MMVI

 381 – Teodozije saziva Carigradski koncil da bi konačno riješio pitanje
arijevaca. Sabor je potvrdio učenje Nicejskog sabora o Kristu i ustvrdio da
Krist ima cjelovitu ljudsku narav. Tri Božanske osobe su vječne i iste naravi.
Postoji samo jedna bit, a tri nosioca. Pri tom su istakli božanstvo Duha
Svetoga koji proizlazi od dvije prostale božanske osobe.
 387 – Augustin se krstio
 396 – Augustin nasljeđuje od Valerija biskupsku stolicu
 400 – Pelogije (prenaglašavao ulogu ljudske volje. Milost jedva da ima ulogu
u spasenju. Po njemu čovjek voljom čini dobro, a treba milost samo da bi to
lakše činio)
 410 – Rim pao u Alarikove ruke (vođa Zapadnih Gota) → Augustin potaknut
time piše De civitate Dei.
 429 – Vandali osvojili s. Afriku
 430 – Augustin umire
 431 – kocil u Efezu – desio se jer Ćiril Aleksandrijski uz pomoć pape
Celestina I. Piše 12 anatemizama protiv Nestorija (tvrdio da Marija nije
Bogorodica već samo Kristorodica). Nestorije piše 12 protuanatemizama te
uspijeva nagovoriti cara da sazove koncil. Taj je koncil ponovno definirao
nauku o pravom Kristovom čovještvu i naučavao da je Marija snagom
utjelovljenja istinska Bogorodica.
 432 – sv. Patrik dolazi kao vjerovjesnik u Irsku (prije nejga kršćanstvo
propovijedao biskup Paladije)
 440 – 461 – papa Leon I – izriče pravu nauku o hipostatskoj uniji ex cathedra
 449 – pod Dioskurovim vodstvom ponovno održan koncil u Efezu koji je
rehabilitirao Eutiha. Ostala Crkva koncil nije priznala.
 451 – Klacedonski koncil – odbačena monofizitska tumačenja; proglašena
hipostatska unija. Isus Krist premda je Bog i čovjek jedna je osoba, tj. jedna
osoba u dvije nepomiješane naravi.
 451 – Kalcedon – patrijarh dobiva ista prava kao i rimski biskup
 452 – Huni krenuli prema Italiji, nije bilo vojske da brani poluotok; užasan
strah. Papa Leon Veliki nagovorio Atilu da ode iz Italije.
 455 – Vandali opkolili Rim; papa uspio dogovoriti da se poštede životi i da se
grad ne pretvori u prah i pepeo. Pljačke nije mogao spriječiti
 476 – pad ZRC. Germanski vođa Odoakar osvojio Rim
 484 -519 – Akacijeva shizma; papa Felix III. Izopćio Akacija koji je pristao uz
monofizitizam
 491 – 518 – istočnorimski car Anastazije podjeljuje Klodvigu naslov rimskog
počasnog konzula. Time je učvrstio prijateljstvo s katoličkim Francima, a on
je zauzvrat štitio rimske starosjedioce. Franci su se smatrali novim carskim
narodom pod Kristovom zaštitom koji pozvan širiti i održavati Kristovo
kraljevstvo u zajednici zapadnih naroda. Međutim katoličanstvo je u
Franačkoj nažalost u 6. i 7. st. bilo samo vanjska forma.
 493 – 526 – Teodorik Veliki (želio jediniti arijevce protiv pravovjernih
Rimljana i Grka. Plan slomio franački kralj Klodvig koji sde 496. krstio u
Reimsu. Time je stopio germanska plemena s kršćansko – antičkom
kulturom i ostvario preduvjet za rađanje kršćanskog zapada)
 527 – 565 – Justinijan. Porazio Gote i ujedinio Carstvo
 529 – Benedikt piše regulu u Montecassinu
-5–

KRONOLOGIJ CRKVENE POVIJESTI :: S.O. AD MMVI

 553 – II. Carigradski koncil; Potvrdio učenje da Krist ima svije naravi ljudsku
i božansku. Osudio monoteliste. Papa Virgilije prisiljen prihvatiti osudu nad
„3 poglavlja“. U to vrijeme Sergije Carigradski iznosi naukuo monoteletstu
 540 – 604 – Grgur I. Veliki (divan čovjek. Baštinik bogate obitelji koji se
odrekao bogatstva i roditeljsku palaču preuredio u samostan. Na imanju na
Siciliji osnovao još 6 samostana. 579. papa ga izabrao za zastupnika u
Carigradu gdje boravi do 585. 590. unatoč iskrenom protivljenju izabran je
za papu. Trudio se organizacijom i povećanjem papinskih posijeda pomoć
siromahe u vrijeme germanskih provala. Okrenuo Crkvu zapadu, vršio
pokrštavanje. Napisao Liber regulae pastoralis → osnovica za svećeničko
obrazovanje; Moralia in Job → temeljni priručnik moralne teologije i asketike
u srednjem vijeku. Reformirao misu i kanonu dao današnji oblik).
 568 – prodor Langobarda. U sjevernoj Italiji su osnovali svoju državu
Lombardiju
 590 – za papu izabran Grgur I. Veliki
 596 – Grgur šalje vjerovjesnike u Englesku. Kralj Kenta ih je srčano primio, a
slijedeće godine se i krstio zajedno s oko 10.000 ljudi. Postali su veliki
vjerovjesnici koji su djelovali organizirano i za svoje pohode tražili blagoslov
pape i zaštitu franačkih vladara. S tim potvrdama najprije su stupali pred
velikaše i glavare nastojeći najprije njih pridobiti.
 615 – Sasi prodrli u Bizant i osvojili sredozemne pokrajine do Egipta (njega
su ovojili 619)
 627 – Cark Heraklije I u bitci kod Ninive pobijedio Perzijance i oteo im
Kristov križ
 635 – kalif Omer osvojio Damask, a 637 Jeruzalem. Uskoro čitava sjeverna
Afrika potpada pod arapsku državu.
 680 – III. Carigradski koncil – podržao istinu da Krist, imajući dvije naravi,
ima također i dvije volje i dva „djelovanja“, nepodijeljena, nerastavljena i
nepomiješana. Kristova ljudska volja različita je njegovoj božanskoj volji, lai
joj nije suprotna.
 711 – Arapi preko Gibraltara upadaju u Španjolsku
 716 – anglosaksonski misionar Bonifacije odlazi u svoj pohod među Frižane
(neuspješno zbog rata između frizijskog vojvode i Karla Martela)
 719 – 722 – Bonifacije kreće na drugi vjerovjesnički pohod. Te 722.
nezadovoljan neorganiziranim franačkim i irsko-škotskim vjerovjesništvom
traži podršku većeg autoriteta pa odlazi u Rim gdje ga papa redi za biskupa
i daje mu preporuku Karla Martela. Tada polaže papi zakletvu na blisku
vjernost. Nakon toga ponovno kreće na vjerovjesnički put. Provodio je
reforme u Franačkoj te osnivao biskupije.
 730 – car Leon III u cijelom carstvu zabranio štovanje slika
 731 – 741 – papa Grgur III. Tražio od Karla Martela zaštitu pred
Langobardima no niju ju dobio jer je Karlo s Langobardima sklopio savez jer
mu je trebala pomoć u ratu protiv Arapa u južnoj Francuskoj.
 732 – Karlo Martel stukao Arape kod Toursa i Poitiersa
 741 – 752 – papa Zaharija. Sklopio 12 – godišnji mir s Langobardima koji je
trajao samo nekoliko godina
 741 – 775 – car Konstantin V; sukob oko slikao dosegao vrhunac

-6–

KRONOLOGIJ CRKVENE POVIJESTI :: S.O. AD MMVI

 747 – majordom Karlman odlazi u samostan i potpuno predaje vlast bratu
Pipinu (koji je bio drugi majordom). Pipin s vlasti zbacuje kralja iz
merovinške dinastije i zakraljuje se. Kako nije bio krvi nasljednik trebao je
papin autoritet da mu da pomazanje (papin autoritet je tada kod Germana
porastao zbog Bonifacijeva djelovanja). Papa Zaharija pristaje. Time se
papinstvo od Bizanta okreće zapadnom svijetu kao novim zaštitnicima.
 752 – 757 – papa Stjepan II. Nakon što su Langobardi ponovno pokazali
osvajačke težnje, traži zaštitu od Pipina Malog (sina Karla Martela) koji ga je
u potpunosti uslišao.
 754 – Pinin darovnicom Stjepanu II daruje sve zemlje koje će u Italiji oteti od
Langobarda no nakon osvajanja nisu u potpunosti izvršili obveze. Bizant je
novi savez smatrao izdajom i nije poštivao teritorijalne dogovore između
pape i Franaka. Da bi potkrijepili pravo na prostor vjerojatno papa Stjepan II
ili Pavao I su krivotvorili Konstantoinovu darovnicu navodni dokument kojim
Konstantin predaje zapadno područje Carstva na upravu papama.
 754 – Bonifacije ubijen na svom posljednjem vjerovjesničkom putovanju u
Friziju
 754 – sabor u Hijereji naredio da se sve slike religioznog sadržaja unište
 757 – umire papa Stjepan.
 768 – 814 – Karlo Veliki. Dokrajčio djelo koje je Bonifaciej započeo, a Pipin
nastavio: povezivanje franačke države s Rimom i time stvorio osnovicu
sveopćeg zapadnog carstva.
 771 – Karlman (brat Karla Velikog) umire pa Karlo postaje samovladar.
Zakleo se papi na vjernost kao i papa njemu. Pohodi mu usmjereni isključivo
protiv pogana i nevjernika. Područja koja je osvajao i podvrgavao svojoj
vlasti u isto je vrijeme i kristijanizirao, a svi narodi koji su u međuvremenu
bili pokrštavana izravno su spadali pod vrhovnu vlast Franaka. Najžešće
borbe vodio sa Sasima. Na kraju se stanje smirilo miješanjem prisilnim
miješanjem Sakog i Franačkog stanovništva te osnivanjem biskupija tako da
su se te dvije države integrirale, a procvalo je i katoličanstvo. Trudio se
obrazovati narod; osobito njegovao kršćansko – antičku misaonu tradiciju.
Proveo obnovu redovništva po Benediktovoj reguli. U shvaćanju vladavine
pomalo je davao pečat teokracije po uzoru na SZ. U krugu prijatelja volio je
da ga zovu kraljem Davidom. Upoznavši se s bizantskim tipom vladavine
sve se više miješao u crkvene poslove te sam popunjavao biskupe i
samostane te ih smatrao državnim službenicima. Sukobio se s Bizantom koji
se smatrao jedinim pravim zaštitnikom kršćanstva. Težio da ga priznaju
carem.
 774 – Karlo pobjedio Langobarde koji su prijetili papi. U zahvalu papa i Karlo
se na grobu sv. Petra zakleli na doživotnu međusobnu vjernost. Iste godine
je obećao papi pokloniti područja obećana još za vrijeme Pipina, ali kad je
postao kralj Langobarda u tome se ustezao. Ipak poklonio je neka manja
područja papi pod upravu i tako je nastala Crkvena država.
 780 – 779 – Car Konstantin VI (dok je bio maloljetan u njegovo ime vladala
carica Irena, a kad je postao punoljetan dala ga je zatvoriti. Nakon toga
vlada samostalno do 802.)
 787 – II. Nicejski – (posljednji opći sabor Istočne i Zapadne Crkve) →
štovanje slika. Napravljena razlika između klanjanja i štovanja. Klanja se
-7–

KRONOLOGIJ CRKVENE POVIJESTI :: S.O. AD MMVI

 samo Bogu, a štovanje se može iskazati i stvorenjima. Pozivajući se na
Bazilija Velikoga i sv. Ivana Damaščanskog sabor je proglasio da štovanje
slike izvire iz štovanja pralika, vrijednost svake slike ne počiva u njoj samoj
nego u tome što ona upućuje na više stvarnosti: Onaj tko štuje sliku, štuje
time naslikanog.
 790 – Karlo daje poticaj da se sastavi Libri Carolini → državni spis uperen
protiv II nicejskog sabora i protiv štovanja slika. Spis su sastavili sasvim
krivo jer nisu razumjeli odredbe pisane na grčkom jer su riječi klanjanje i
štovanje imale u latinskom samo jedan prijevod → adoratio. (Karlo je sve to
napravio uvrijeđen što ga carica Irena nije pitala za mišljenje u vezi
ikonoklstičkih borbi; otkazao je i ženidbu svoje kćeri i njenog sina).
 794 – Karlo saziva sinodu u Frankfurtu želeći da ona postane općim
saborom.
 795 – carica Irena u vrijeme kada je njen sin Konstantin već postao zreo za
vlast pobojala se da ne izgubi samovlast te dala sina zatvoriti i 797.
oslijepiti (glupača!). Kako je to bio presedan u povijesti da je žena na
carskom prijestolju u Zapadnom Rimu su zaključili da je bizantsko carstvo
prestalo.
 795 – 816 – papa Leon III – nakon što je Irena preuzela vlast u Bizantu iz
liturgijskih molitvi dao izbrisati me bizantskog cara i staviti Karlovo ime.
 799 – papa Leon zbog pobune istjeran iz Rima i vraćen uz Karlovu
intervenciju. 800. vraćen u službu nakon što je pred sinodom položio
zakletvu očišćenja i time se očistio od službi koje su bili protiv njega digli.
 800 – na Božić papa Leon trebao po Karlovoj želji pomazati njegova sina za
kralja, ali ga je iznenadio stavivši u posljednji čas krunu na Karlovu glavu uz
oduševljenje Rimljana. Time je Karlo okrunjen za cara pa je izvršen
translatio imperii s istoka na zapad.
 814 – Karlo umire u Aachenu (svetim ga je proglasio protupapa Paskal III na
zahtjev Friedricha Barbarosse. Rim kanonizaciju nije preuzeo, ali je sve do
danas dopustio da se štuje kao mjesni svetac)
 814 – 840 – Ljudevit Pobožnik (Karlov sin). Izvanredno energično
unaprjeđivao crkveni život, ali nije bio politički dalekovidan ni djelatno
odlučan da brani jedinstvo carstva poput njegova oca. Unaprjeđivao
biskupsku dužnost, podigao stupanj naobrazbe te općenito stupanj
crkvenog i duhovnog života → razvitak teologije.
 817 – Ljudevit Pobožni razdijelio državu među svojim sinovima. Najstariji
Lothar dobio carsko dostojanstvo i vrhovnu vlast, Pipn dobio zapad, a
Ljudevit istok. Nakon što mu je druga žena Julija rodila Karla Ćelavog (823)
Ljudevit je promijenio odluku i njemu dodijelio Alemaniju što je uzrokovalo
pobunu među trojicom starijih te dovelo do rasapa carstva. Uskoro je
postalo žrtvom neprijatelja. Politički slom donio je sa sobom i potpuni pad
zapadne kulture i Crkve.
 826 – rođen Ćiril
 843 – Verdunski ugovor. Carstvo raspodijeljeno na tri dijela
 847 – 855 – papa Leon IV. Zbog navala Saracena zaštitio Vatikan zidom. Za
nejgovo vrijeme, a osobito Nikole I. Crkva doživljava kratak uspon.
 847 – 852 – Pseudoizidorovi dekretali većinom krivotvorine (nešto slično
Konstantinovoj darovnici) uvelike utjecali na buduće učvršćenje papinske
-8–

KRONOLOGIJ CRKVENE POVIJESTI :: S.O. AD MMVI

 vlasti. Pape nisu sudjelovale u krivotvorini, ali su je u dobroj vjeri u njenu
pravovaljanost znali iskorištavati. Na njima uglavnom zasnovana papinska
presizanja u političku vlast sve do srednjeg vijeka.
 850 – 875 – kralj Lothar II
 858 – 867 – papa Nikola I. Neustrašivo i moćno branio prava Crkve i religije.
Suprotivio se Lotharu II. kada je 862. otjerao zakonitu suprugu i oženio se
ljubavnicom, a biskupije koje su ga u tome podržavale kratkim je
postupkom svrgnuo i izopćio. Upletao se u bizantinske sporove između
Focija i Ignacija ne poznavajući tamošnje prilike i pod utjecajem lažnih
izvještaja jednog ogorčenog Focijevog protivnika. Focija je izopćio, a nakon
toga i Focije njega. U svome djelovanju razgraničavao poslove Crkve i
države. Nakon njegove smrti papinstvo upalo u vrtlog općeg rasapa te je
uskoro, lišeno snažne carske podrške, uskoro je postalo igračka mjesnih
velikaša.
 858 – Focije preuzima stolicu carigradskog patrijarha od svrgnutog Ignacija
uz kojeg su pristali pape. Kada umjesto cara Mihajla III dolazi novi car
Bazilije I. Makedonac, Ignacije se vraća na svoje mjesto, a car moli papu
Hadrijana II. da pitanje raskola riješi na ekumenskom koncilu (to će biti IV
Carigradski kojeg pravoslavna crkva ne prizna). Nakon Ignacijeve smrti
rehabilitirani Focije saziva novi sabor i odbacuje zaključke prethodnog (taj
sabor ne prizna katolička crkva).
 863 – Focije na jednoj rimskoj sinodi osuđen zbog neposluha (papa Nikola I)
 863 – Ćiril i Metoda kreću u Moravsku
 869 /70 – IV. Carigradski. Sabor se okupio da dokrajči prepirku oko zakonitog
patrijarha carigradske biskupske stolice i da normalizira odnose bizantske
Crkve sa Svetom Stolicom. Sabor osudio Focija. Posljednji sabor na istoku.
 872 – 882 – papa Ivan VIII. U Hrvatskoj u to vrijeme vlada Zdeslav. Nakon
što se knez Zdeslav priklonio Bizantu i pomoću njega prognao Domagojeve
sinove narod se buni i postavlja Branimira. On zajedno s biskupom
Teodozijem šalje pismo papi Ivanu VIII u kojem mu izražava vjernost. Kao
zahvalu na taj čin papa mu 879. šalje darovnicu.
 876 – 887 – Karlo Debeli
 880 – 1946 – Mračno doba (od pada karolinškog carstva do početka
Grgurovih reformi)
 885 – umire Metod
 887 – 889 – Arnulf Koruški
 891 – 896 – papa Formoza. 893. protiv vladajuće spoletanske stranke
pozvao u pomoć njemačkog kralja Arnulfa. Njegov nasljednik Stjepan VI
(monstrum) naredio da se mrtvom papi održi suđenje. Papino je tijelo 9
mjeseci nakon smrti stoga iskopano, odjeveno u papinsku odjeću, osuđeno,
osakaćeno i na kraju bačeno u Tiber. Rimski puk se zbog toga razjario, bacio
Stjepana u tamnicu i zadavio ga.
 906 – provala Mađara
 908/910 – osnovan samostan u Clunyju koji je kraljevskim i papinskim
povlasticama bio oslobođen od uplitanja velikaša i dijacezanskog biskupa.
Karakterizirale su ga strogo poštivanje Benediktove regule, stroga askeza i
stroga poslušnost prema opatu. Bio je crkveni reformni pokret, ali nije ostao
samo na tome već je utjecao i na cjelokupnu povijest zapada. U svemu
-9–

KRONOLOGIJ CRKVENE POVIJESTI :: S.O. AD MMVI

 tome nisu se razvili u egocentričnu zajednicu već su zadržali bliskost prema
drugim samostanima i otvorenost prema svijetu. Uskoro su se drugi
samostani s njima povezivali i uređivali po njihovu statutu. Postao je
religiozno srce zapadnog svijeta. Za razliku od grgurovske reforme nije imao
crkveno – političko usmjerenje već samostansko.
 932 – 954 – nad Rimom i papinstvom vlada Alberik koji je papinstvo za to
vrijeme uspio srozati na gradsku ustanovu. Najniže je palo kada je na papin
prijesto došao njegov 17 – godišnji sin Oktavijan (neobuzdan raskalašenik
kao nekoć Neron). On je uzeo ime Ivan XII (955 – 964), bio je prvi papa koji
je promijenio ime. O njemu se pričaju jako loše stvari. No iako je Bog
dopustio da papinstvo i rimska Crkva utonu duboko i krivnji i sramoti ipak je
pokazao da se u svojoj svemoći brine za njenu svetost i da zna kako i zlo na
dobro iskoristiti. Taj isti Ivan XII nehotice je postao začetnik boljeg vremena
kada je pošto se našao u nevolji u pomoć pozvao njemačkog kralja Otona
Velikog. 962. Oton je stigao na čelu snažne vojske, dopustio Ivanu da ga
pomaže za cara, a kada se on počeo okretati Bizantu i Saracenima dao ga
svrgnuti.
 936 – 973 – Oton Veliki. Od oca Henrika I Saskog naslijedio je dobre temelje
za uspostavu ponovnog jedinstva carstva, ali je ostalo još puno problema za
riješiti prije svega samovolja velikaša i prodori neprijatelja. U borbama je
slomio plemenske vojvode i postavio rodbinu na njihova mjesta, ali kada je
vidio da se ni na njih ne može osloniti oslonac je našao u biskupima koji su
uvijek bili pobornici državnog jedinstva. Mađare je u bitkama pobijedio.
Biskupima je dijelio povlastice, a biskupi su mu bili oslonac u vladanju
državom. Crkva je tim puno dobila i širila svoj utjecaj te upravo u tom
vremenu ima najviše biskupa – svetaca. Umjetnost i kultura ponovno
doživjele procvat → otonovska renesansa. Na žalost i sve je to nosilo klicu
uplitanja u crkvene poslove (izbor biskupa..). Svoje carsko pomazanje
shvaćao je kao sakramentalni udio u svećenstvu crkve. Ipak se držao
dvojnosti carstva i papinstva za koje se osjećao odgovornim.
 955 – Otonova pobjeda nad Mađarima kod Augsburga
 962 – Oton Veliki ponovno uspostavlja ZRC Njemačkog naroda → Ivan XII ga
pomazao za cara.
 963 – Oton Veliki na sinodi u Rimu smijenio odbjeglog Ivana XII i umjesto
njega uredio da se izabere novi papa Leon VII. Rimljani su mu se morali
zakleti da ubuduće neće birati papu bez njegova odobrenja.
 963 – 965 – Leon VIII
 973 – 983 – Oton II. Ukrotio protivnike (Česi, Francuzi, vojvoda Henrik
Svadljivac…) te također stranku Crescencijaca koja je u Rimu ponovno
preuzela vlast i postavila svog papu. Njega su prognali i pod carskom
zaštitom izabrali revnog Benedikta VII. Nastavljao carsku politiku svog oca,
oženio se bizantskom princezom te vodio rat protiv Saracena. Nakon poraza
pripremao je novu bojnu i u pripremama umro od malarije. Sin mu je imao
samo 3 godine.
 983 – 1002 – Oton III. – dok nije postao punoljetan umjesto njega je vladao
nadbiskup Mainza ne dopuštajući da netko drugi prigrabi krunu. 996 primio
u Rimu pomazanje i krunu. Namjeravao Rim učiniti središtem carstva i

- 10 –

KRONOLOGIJ CRKVENE POVIJESTI :: S.O. AD MMVI

 zajedno s papom vladati zapadnjačkim svijetom. U 22 godini umire od
malarije.
 1002 – 1024 – Henrik II Sveti imao mnoge muke dok ponovno uspostavi red
u carstvu. Nakon što je to uspio pošao u Rim gdje ga je papa zajedno sa
njegovom suprugom sv. Kunigundom okrunio. U spletu Crkve i politike
osobito se brinuo za vjerovjesništvo. Bio posljednji car saskog roda.
Naslijedio ga Konrad II (1024 – 1039).
 1039 – 1056 – Henrik III. Dovoeo carstvo do vrhunca. Dijelio biskupima
investituru prstenom i štapom. Unaprjeđivao obnovu redova, zakonom
proveo ideju Božjeg mira (treuga Dei), snažno potpomagao crkvenu
reformu. U Rimu za to vrijeme vlada užas. Ponovno su nastale borbe između
Crescencijevaca i Tuskulanaca koji su na Petrovu stolicu postavili sumnjivog
Benedikta IX koji je, nakon što su Crescencijevci postavili protupapu
Silvestera III., prodao svoje papinsko dostojanstvo Ivanu Gracijanu. Nakon
toga se ipak ponovno vratio u Rim pa je nastao spor između njih trojice. Tu
se umiješao Henrik koji je sinodama u Sutriju (1046) i Rimu jednostavno
svrgnuo svu trojicu i postavio Klementa II.
 1043 – 1058 – carigradski patrijarh je Mihajlo Cerularije. Pobojao se da bi se
papa mogao zbližiti s bizantskim carem i tako se umiješati u njegovu
jurisdikciju pa je siloviti naglašavao crkvena shvaćanja istoka i zapada. Dao
je zatvarati latinske crkve i samostane u Carigradu, oštro osuđivao latinski
običaj beskvasnog kruha pri liturgiji, osudio celibat, umetanej Filioque u
vjerovanje itd. da bi izgladio stanje i popravio pregovore s carem papa šalje
izaslanstvo u Carigrad.
 1046 – sinoda u Sutriju (predsjeda Henrik III), vrhunac i ujedno prekretnica
carske moći unutar Crkve. Za papu postavljen Klement II.
 1049 – 1054 – papa Leon IX. Želio sklopiti savez s bizantskim carem
Konstantinom IX i zajednički osloboditi južnu Italiju koja je bila pod vlašću
Normana. Tada se Cerularije pobojao da bi se papa mogao miješati u
njegovu jurisdikciju da je to zbližavanje spriječio tako da je na silovit način
zaoštrio crkvene suprotnosti. Da bi nastavio pregovore s carem i odbio
patrijarhalne napada papa šalej u Carigrad izaslanstvo na čelu s kardinalom
Humbertom da Silva Candidom. Izaslanstvo se predstavilo veoma
samosvjesno naglašavajući isključivi papin primat i primat zapadnih običaja
pozivajući se na apostolsko naslijeđe i Konstantinovu darovnicu koju su tada
i na istoku smatrali vjerodostojnom. Cerularije, inače častohlepan i
preračunat, nije ih ni primio. Humbert je na to pripravio bulu o izopćenju
koju je 16. srpnja 1054. za vrijeme glavne službe Božje položio na oltar Aja
Sofije. Sve do danas nije jasno je li Humbert za to bio ovlašten. Papa je
umro nekoliko mjeseci prije izopćenja, a slijedeći papa je izabran tek
slijedeće godine. Za vrijeme izopćenja papinska stolica je bila ispražnjena
tako da Cerularije nikada nije ekskomunicirao ni papu ni Rimsku Crkvu već
samo poslanike. Unatoč brojnim pokušajima obnove jedinstva rascjep je
ostao nezaliječen sve do danas.
 1056 – 1106 – Henrik IV
 1059 – papa Nikola II donosi dekret o izboru pape kojim ga izuzima od
utjecaja svjetovnjaka. To je bilo prvenstveno upereno protiv talijanskih
velikaša, ali je pogodilo i Henrika IV kojem je Nikola poslije priznao počasno

- 11 –

KRONOLOGIJ CRKVENE POVIJESTI :: S.O. AD MMVI

 mjesto prilikom izbora pape, ali to mjesto nije bilo definirano što će kasnije
izazvati zabune.
 1059 – rimska sinoda pod predsjedanjem kasnijeg pape Grgura VII u duhu
obnove crkvenog života traži od svih stolnih i zbornih klerika da se odreknu
privatnog posjeda i da žive po ustaljenoj reguli. Prijedlog je djelomično
uspio.
 1071 – Turci osvojili Jeruzalem te činili smetnje hodočasnicima.
 1073 – 1085 – Grgur VII. Veliki reformator. Borio se osobito protiv ženidbe
svećenika, simonije i laičke investiture. Kralja smatrao običnim laikom koji je
kao i svi drugi podložan Crkvi i obvezan na poslušnost. U svojoj odredbi
Dictus Papae postavlja se vrhovnom glavom kršćanstva iznad biskupa i
kraljeva. Nakon što se Henrik VII i dalje miješao u investituru Grgur mu je
zaprijetio izopćenjem. On se za to nije odviše brinuo pa je na saboru u
Wormsu (1076) uzbunio biskupe protiv Grgura te su ga proglasili svrgnutim.
Grgur je odmah odgovorio izopćenjem Henrika i oslobođenjem njegovih
podanika od zakletve vjernosti. To je odjeknulo toliko snažno da su mu
knezovi postavili ultimatum – ili će se izmiriti ili će ga svrgnuti. Tako Henrik
krene na svoj pokornički put u Kanosu (1076/1077). Tu je nakon što je tri
dana u pokorničkoj odjeći čekao ispred zidina primio odrješenje pod uvjetom
da se pokori papinom pravorijeku.
 1076 – sabor u Wormsu pod utjecajem Henrika IV proglasio Grgura VII
svrgnutim. Grgur odgovorio izopćenjem, a Henrik da bi se pomirio kreće na
pokornički put u Kanosu.
 1077 – Hernik u Kanosi prima odrješenje no unatoč tomu u Njemačkoj biraju
Rudolfa Švapskog za protukralja. Nastale borbe za krunu i građanski rat.
 1080 – Henrik nakon što je drugi put izopćen postavlja svog protupapu
Klementa III te kreće s vojskom na Rim. Grgur bježi Normanima u južnu
Italiju gdje umire 1085.
 1084 – 1100 – Klement III. Henrik IV ga postavio za papu.
 1088 – 1089 – papa Urban II
 1095 – papa Urban II pozvao kršćane na oslobođenje Svete zemlje. Kako su
se u to vrijeme Henrik IV i francuski kralj Filip I nalazili izvan Crkve kao
izopćenici, papa stao na čelo pokreta.
 1096 – 1099 – I. Križarska vojna. Prije prve prave vojne odvio se pokret
neorganiziranih seljaka koji su vršile raznovrsne ispade. Većina ih je putem
izginula, a ini koji su došli u Malu Aziju pao je pod prvim udarom seldžuka.
Glavnina prave vojne dolazila je uglavnom iz romanskih zemalja. Različitim
putem su prispjeli do Carigrada i uz teške napore uspjeli 1099. sovojiti
Jeruzalem. Pri tom su počinili strašno krvoproliće. Osnovali su Jeruzalemsko
kraljevstvo uređeno kao lenska država prema francuskom feudalnom uzoru.
 1099 – osnovana bratovština u bolnici sv. Ivana u Jeruzalemu. 1120. postaju
redom.
 1109 – umire Anzelmo Cantenburyjski, „otac skolastike“. Smatra da razum
nije suprotan vjeri već da joj može pomagati → fides quaerens intellectum.
Dokaze Božje opstojanja osim na objavi dokaziva i ontološki.
 1111 – konkordat u Sutriju između pape Paskala II i Henrika V. Crkva se
trebala potpuno odreći feudalnih posjeda, a kralj bi se potpuno odrekao
investiture. Prijedlog je naišao na prosvjed njemačkih knezova i biskupa te
- 12 –

KRONOLOGIJ CRKVENE POVIJESTI :: S.O. AD MMVI

 nije prošao. Papa je popustio i prznao caru pravo investiture „pro Ecclesis
liberatione“. To je Privilegium Sutrinum koji će njegov nasljednik Gelazije II.
odbiti obnoviti. Nastaju trzavice, a nasljednik Kalist II. vidi da ni jedna stana
neće izvući potpunu pobjedu tako da je sklopljen Wormski konkordat.
 1118 – osnovan red templara (kod Salomonova hrama)
 1122 – Wormski konkordat. Uvedena dvostruka investitura. Kralju ostala
svjetovna s prenošenjem dobara i prava (vršila se predajom žezla), a Crkvi
ostala duhovna (prstenom i biskupskim štapom), izbor je također ostao
pitanje Crkve.
 1123 – I. Lateranski sabor. Prvi opći sabor održan na Zapadu. Svečano
potvrdio tekstove konkordata u Wormsu i sporazum postignut sa carom
Henrikom V. Osuda simonije i klerogamije. Ozakonjena treuga Dei. Izdao 22
kanona o disciplini i moralu.
 1139 – II. Lateranski sabor – bavio se sređivanjem unutarnje stege u Crkvi.
Proglašava nevaljanim kleričke i redovničke brakove. Izdao 30 kanona. 15.
kanon: napad na klerika automatski znači izopćenje.
 1147 – 1149 – II. križarska vojna – za nju se najviše zalagao Bernhard iz
Clairvauxa. Završila je užasnim porazom njemačko – francuske vojske od
strane Turaka.
 1152 – 1190 – Friedrich I Barbarossa. Želi ostvariti vrhovnu carsku vlast.
Nastoji pokoriti Italiju. U to vrijeme u Italiji se dijeli gvelfi (papine pristalice) i
gibelini (gradske pristalice). Barbarossa 6 puta s vojskom ulazio u Italiju.
1154. papa Hadrijan IV. ga okrunio za kralja Italije. To prilikom Friedrich
pogubio Arnolda Brescijskog. 1158. kreće pokoriti neposlušne gradove i
proglašava se apsolutnim gospodarom. S novim papom Aleksandrom III.
Dolazi u sukob i postavlja protupape, a Aleksandar bježi u Francusku. Oko
pape se skuplja Veronska, a kasnije i Lombardska liga za oslobođenje Italije.
Prilikom 5. pohoda u Italiju Barbarossina vojska je poražena i on priznaje
Aleksandra III.
 1159 – 1181 – papa Aleksandar III
 1160 – umire Petar Lombardo pisac Sentenci sređenog i sustavnog
priručnika dogmatike.
 1170 – u Belgiji i Nizozemskoj javljaju se begine pobožne žene koje nisu
polagale redovničke zavjete, ali su se potpuno predavale djelatnoj ljubavi za
bližnje. Sličan je i muški pokret humilijata u Italiji.
 1173 – 1176 – bogati lyonski trgovac Petar Waldesa otkrio ideal siromaštva
čitajući Evanđelje. Prodao je sav svoj imutak i dao se na propovijedanje
siromaštva i pokore. Njegove propovijedi su bile dobronamjerne, ali su
također nosile u sebi pretjerivanja i oštre kritike postojećih zbivanja tako da
su nosile opasnost za vjeru. Lyonski biskup zabranio pokret jer laici nisu bili
ovlašteni govoriti o pitanjima vjere. Petar se obratio papi i pojavio se na III.
Lateranskom kada mu je papa Alexandar III dopustio da propovijeda pokoru,
ali da se čuva naučavanja u pitanjima vjere. Kako je taj uvjet bio dosta
neodređen biskup im ponovno zabrani djelovanje optužujući ih da su ga
prekršili. Waldes ide iznova u Rim gdje ovaj put papa Lucije III postupa oštro
te osuđuje pokret koji je već poprimio ekstremističke razmjere te ih je
kasnije izopćio i progonio. Tako je vremenom pokret zauzimao sve
neprijateljskiji stav prema Crkvi.

- 13 –

KRONOLOGIJ CRKVENE POVIJESTI :: S.O. AD MMVI

 1177 – mir u Veneciji. Pomirili se Barbarossa i Aleksandar III koji ga je bio
izopćio 1160. (druga Canossa). Tada je dogovoren III. Lateranski sabor.
 1179 – III. Lateranski sabor. Potvrđen Venecijanski mir. Određeno da za izbor
pape treba dvotrećinska većina, a da biskup mora imati minimalno 30.
godina. Albigenzi ekskomunicirani i izolirani. Na sabor dolazi i Petar Waldes.
 1181/82 – rođen Franjo Asiški. 1205 doživio obraćenje i krenuo propovijedati
siromaštvo svim stvorenjima. Zajedno s nekolicinom kolega papa Inocent III
ga je 1209/10 priznao. Pokret se nezaustavljivo širi. Nakon prve regule
dnapravljena je druga i 1223 potvrđena. Sljedeće godine Franjo dobiva
Kristove rane te 1226 umire.
 1187 – Jeruzalem ponovno pao u ruke Turaka
 1189 – 1192 – III. Križarska vojna. Krenula da bi vratili Sveti grad. Ovaj put
su bili dobro organizirani i opremljeni pod vodstvom Friedricha Barbarosse.
Kod Ikonija su sjajno porazili Turke, ali se Friedrich utopio tako da je vojska
ostala bez snažnog vodstva i daljnjih uspjeha. Richard Lavljeg Srca i Filip II
nisu uspjeli osvojiti Jeruzalem. 1192. su sklopili sa sultanom primirje kojim
je kršćanskih hodočasnicima dopušteno neometano posjećivanje
Jeruzalema.
 1197 – umire Henrik IV ostavivši premladog nasljednika. U Njemačkoj izbile
borbe za prijestolje koje su dovele do sloma carstva.
 1198 – 1216 – Inocent III – najsnažniji papa srednjeg vijeka. Postao glava
novog imperija ujedinjenog kršćanstva. Bio duboko religiozan i asketski
strog čovjek, ali i rođeni vladar. Imao dobro razvijen osjećaj za probleme
svoga vremena. Kada se upletao u državne poslove činio je to iz dubokog
uvjerenja da se i ovozemaljske stvari trebaju podvrći Božjem poretku. Kada
se 1198 upleo u spor o njemačkom carskom nasljedstvu nije tvrdio da ima
mravo odobriti izbor već da ima pravo suditi o moralnim odlikama
izabranog kandidata. Tako je Filipa Švapskog držao silovitim i mislio da ima
namjere ujediniti južnu Italiju s njemačkom krunom. Kada se pokazalo da
nije tako papa je izrazio za pomirenjem. Isto je postupio s Otonom IV, ali
kada ga je isti razočarao suprotstavio mu je Fridricha II koji mu se zakleo da
nikada neće pokušati ujediniti Siciliju s njemačkom krunom jer bi time papa
postao samo carev podanik (by the way to Friedrich nakon papine smrti više
nije imao na umu već se umjesto da krene u križarsku bojnu, kako je
obećao, primio svojih planova o Siciliji pa ga je Grgur IX 1228. izopćio.
Nakon toga je ipak krenuo u IV. Križarsku). Inocent nije želio političku vlast
već samo da se priznaju najviše norme kršćanske vjere i moralni autoritet
papinstva. Prema krivovjercima je u početku bio blag i popustljiv. Tek kas su
se njegovi pokušaji da ih obrati izjalovili organizirao je križarsku vojnu
(1209). To što je taj pothvat završio krvavo i sramotno nije bio on kriv već
njegov fanatični legat. Značajan će ostati i što je dalekosežno prepoznao
važnost pokreta siromaštva u Crkvi.
 1201 – 1204 – IV. Križarska vojna. Sazvao je papa Inocent III i tom prilikom
se posljednji put ujedinilo zapadno kršćanstvo u jednom zajedničkom
pothvatu. Venecijanski trgovci koji su prevozili vojsku okrenuli su je iz svojih
sebičnih interesa na Carigrad. On je osvojen 1203. kada su pokušali
dogovoriti sjedinjenje Grčke i Latinske Crkve. Nakon što dogovor nije uspio
uslijedilo je drugo osvajanje 1204. prilikom kojega je Carigrad bio strašno

- 14 –

KRONOLOGIJ CRKVENE POVIJESTI :: S.O. AD MMVI

 opljačkan te je uspostavljeno Latinsko carstvo (do 1261). Time je samo
produbljena pukotina između istočne i zapadne Crkve.
 1209 – papa Inocent III priznao franjevački pokret i dopustio navješćivanje
 1209 – 1229 – albigneški rat. (Albinjezi su bili katari, heretici koji su
propovijedali kršćanstvo pod svjetlo manihejsko – dualističkog pokreta
naglašavajući neprijateljstvo prema tijelu i svemu materijalnom koje je
Sotonino djelo. Crkvi su suprostavljali svoju crkvu koja nije imala posjede te
je naoko propovijedala pravo Evanđeosko siromaštvo)
 1212 – na zapadu došli do ideje kako će se Bog bolje poslužiti
bespomoćnom djecom i djevicama nego li odraslim ratnicima tako da je
došlo do organiziranja dječje križarske bojne. Povorka se raspršila već u
Italiji, a oni koji su se okupili da bi zaplovili preko mora prodani su od
nesavjesnih brodovlasnika u Aleksandriji u roblje.
 1215 – IV. Lateranski sabor (pod vodstvom Inocenta III). Najveći sabor
srednjeg vijeka. Pozvani su i biskupi istočne Crkve, ali se nisu odazvali.
Spominje se izraz transupstancijacija. Donesena odredba da su vjernici
dužni najmanje se jedanput godišnje ispovjediti i o Uskrsu pričestiti.
Unaprijeđeno obrazovanje klera. Potvrđena križarska vojna protiv albigneza
i za VI. Križarsku određena godina 1271.
 1228 – 1229 – V. Križarska vojna. Osobni pothvat cara Friedricha II koji je u
to vrijeme bio izopćen. Pregovorima s egipatskim sultanom uspio dogovoriti
da se Jeruzalem vrati kršćanima.
 1229 – Grgur IX osnovao inkviziciju. Španjolska osnovana tek 1478.
 1242 – dvije godine nakon što ga ja papa po drugi put izopćio Friedrich II
krene prema Rimu želeći da učiniti prijestolnicom svog carstva. Time bi
papinstvo postala obična biskupija unutar Carstva. Inocent IV je uvidio
opasnost pa je predao južnu Italiju, Siciliju i Napulj kao papinsko leno Karlu
Anžuvincu. Taj Karlo će pogubiti posljednjeg Hohenštaufovca u njegovu
pokušaju da ponovno prisvoji južnotalijansko kraljevstvo (1267).
 1243 – 1254 – Inocent IV. Sjaj Inocenta III papinstvo više nikada nije
zadobilo. Slabljenjem njemačkog carstva postalo je ovisno o sve jačoj
Francuskoj. Pred Friedrichom II pobjegao u Francusku.
 1245 – I. Lyonski sabor. Sazvao ga Inocent IV. Friedrich II. je najstrože
zabranio koncil pa je došlo samo oko 150 sudionika. Tom je prilikom
izopćen. Naređeno da sav kler mora plaćati dvadesetinu u fond križarskih
ratova.
 1248 – 1254 – VI. Križarska vojna. Francuski kralj Lui IX htio najprije osvojiti
Egipat, a onda osloboditi Svetu zemlju. Vojska kod Kaira poražena. 1270. Lui
poduzeo još jednu križarsku bojnu, ali je i ona propala.
 1248 – senjski biskup Filip dobiva od pape Inocenta odobrenje službene
upotrebe glagoljice u liturgiji
 1267 – Karlo Anžuvinac pogubio Kenradina, posljednjeg Hohenštaufovca u
njegovom pohodu kojim je mislio prisvojiti natrag južnotalijansko
kraljevstvo.
 1273 – nakon 19 godina interregnuma za kralja Njemačke izabran Rudolf
Habsburg.
 1274 – II. Lyonski sabor. Pozvani i bizantski car, pravoslavni patrijarsi te
katolikos Armenije. Sv. Toma Akvinski umro na putu, zamijenio ga sv.
- 15 –

KRONOLOGIJ CRKVENE POVIJESTI :: S.O. AD MMVI

 Bonaventura. Taj sabor je ponovno ujedinio grčku crkvu i Rim. Definirao da
Duh Sveti izlazi i od Oca i od Sina. Dao pravila o izboru pape u konklavama i
ukinuo neke manje redovničke zajednice. Savez istoka i zapada na žalost
nije opstao jer je kasnije Karlo Anžuvinac nagovorio Martina IV. da izoći cara
Mihaela.
 1282. – Sicilijanska večernja. Nezadovoljni Talijani poklali sve Francuze (koji
su vladali nad Sicilijom). Anžuvincima ostao samo Napulj, a Siciliju su
zadobili Aragonci.
 1294 – 1303 – Bonifacije VIII – častohlepna osoba vođena idejama o
ponovnom primatu papinstva. U buli Unam Sanctam iznio je učenje kako je
poslušnost papi u svakom slučaju nužna za spasenje što je dovelo do
sukoba s Filipom IV Lijepim. Filip je izopćen nakon čega je sazvao sabor
protiv pape te pošalje šačicu vojnika da ga zarobe. Zarobljen je ostao na
samo dva dana, ali je taj čin ipak dovoljno pokazao njegovu nemoć i
političku beznačajnost. Nekoliko tjedana nakon toga umire u Rimu, a s njime
i san o univerzalnoj papinskoj prevlasti. Nakon njegove smrti sve više raste
francuski utjecaj te je sve više kardinala Francuza.
 1305 – 1314 – Klement V (Francuz). Više ne smatra potrebnim da ide u Rim
te izabire sjedište u Lyonu. 1309. sjedište preseljava u Avignon u kojem
ostaju i njegovi nasljednici. Tako ostaju opkoljeni unutar francuskog
političkog teritorija. Na kraljev nagovor morao pokrenuti sudski spor protiv
pokojnog pape Bonifacija VIII. te je, također na kraljev zahtjev, pomagao da
se unište templari čije je posjede kralj htio pridobiti. Ništa nije učinio da
zaštiti svoje vitezove – redovnike.
 1309 – 1378 – Avignonsko sužanjstvo. Sramota. Papinstvo bilo u službi
Francuske. Suprotstavljaju mu se koncilijaristi. Kako nije imalo dovoljno
novčanih sredstava pribavljalo ih je na razne načine (pristojbe za oproste,
povlastice, dokaze milosti, papinske provizije, anate i spolije, porez na
križarske ratove koji se plaćao iako su ratovi odavno bili prestali itd.). zbog
bezobzirnog ubiranja poreza kurija je postajala sve omraženija, osobito u
Njemačkoj što će u 16. st. uroditi masovnim otpadom od Crkve. Sve u
svemu avignonsko sužanjstvo beskrajno je štetilo ugledu pape. Uvidjevši
kaotično stanje sv. Katarina Sijenska i sv. Brigita Švedska su uspjele
nagovoriti papu Grgura XI da se vrati u Rim. Njemu se u Rimu baš i nije
svidjelo pa je se poželio vratiti, ali je u tom umro pa su se održale konklave
na kojima su Rimljani kardinalima zaprijetili da moraju izabrati papu
Rimljanina. Popustili su i izabrali Talijana Urbana VI. No kasnije su mu
priopćili da je izbor učinjen nasilno i nepravovaljano pa su za novog papu
izabrali Klementa VII koji se nastanio u Avignonu pa je Crkva imala dvojicu
papa. Ispravnost izbora nije do danas riješena, a obojica su smatrali da
moraju braniti svoju zakonitost. Cijelo se kršćanstvo raspalo na dva
protivnička tabora. Crkva je zapala u najtežu ustavnu krizu koju je ikad
doživjela. Pariško sveučilište je 1394. predložilo tri načina da se riješi spor:
dobrovoljno odreknuće; podvrgavanje papa izbornom sudu; odluku će
donijeti opći sabor (to se i desilo 1409. u Pisi).
 1311 – 1312 – sabor i Vienni. Protivno većini ukinut templarski red (Klement
V, neka ga je sramota).

- 16 –

KRONOLOGIJ CRKVENE POVIJESTI :: S.O. AD MMVI

 1314 – 1334 – Ivan XXII. U službi francuskih utjecaja skinuo s prijestolja
Ljudevita Bavarskog i prema njemu zauzeo neprijateljski stav. Ljudevit se
ogorčen prizvao na opći sabor protiv Ivana XXII. Skupio je na dvoru
neprijatelje papinstva. Dvojica doktora su mu predali spis Defensor pacis u
kojem traže demokratsko uređenje Crkve naglašavajući da narod ima
najvišu vlast u Crkvi. Papa, svećenici i biskupi stoga su samo službenici
naroda kojeg predstavlja opći sabor. On može u svakom trenutko od pape
tražiti „polaganje računa“ te ga čak i svrgnuti → koncilijarizam.
 1378 – izbor Urbana VI i Klementa VII. → rascjep. Stvorili su svaki svoje
vlastite hijerarhije te redili biskupe i kardinale.
 1409 – sabor u Pisi. Proglasio obojicu papa protivnicima crkvenog jedinstva,
dakle krivovjercima te ih svrgnuo i za novog papu postavio Aleksandra V.
Kako se Grgur XII i Bendikt XIII (nasljednici Urbana i Klementa) nisu dali
istisnuti Crkva je u tom trenutku imala trojicu papa, ali kako su njih dvojica
po zakonu kanonistike bili svrgnuti najveće izglede da se održi imao je
Alexandar V koji je imao i najviše pristalica. Njega je naslijedio Ivan XXIII.
 1412 – 1431 – Ivana Arška.
 1414 – 1418 – sabor Crkvenog jedinstva u Konstanci. Sazvao ga Ivan XXIII
na nagovor njemačkog kralja Sigismuna. Sabor zaključio da će do Crkvenog
jedinstva doći jedino ukoliko sva trojica dadnu ostavku. Da bi slomili
talijansku većinu glasovalo se po nacijama. Ivan je uvidio da su mu izgledi
slabi te 1415. kriomice pobjegne iz Konstance nadajući se da će se tako i
sabor razići. To bi se i desilo da ga nije zadržao Sigismund. Sabor je svrgnuo
Ivana XXIII i Benedika XIII, a Grgur XII je dobrovoljno odstupio (s
dopuštenjem da naknadno još jednom sazove koncil u svoje ime). Nadalje
su raspravljali o Husovu pitanju te je Hus konačno osuđen i pogubljen.
Nastalo je pitanje trebali li prvo izabrati papu pa onda raspravljati o reformi
ili se papa mora podložiti donesenim odlukama. Doneseno je kompromisno
rješenje da se saboru ubuduće održavaju u razmaku od 10 godina, lai da je
provođenje reformi ipak zadatak redovitog crkvenog učiteljstva. Nakon toga
su izabrali papu – Martina V. Na tu je odluku nastalo silno oduševljenje.
Martin je odmah preuzeo vodstvo sabora i priveo ga kraju 1418. godine.
 1420 – 1431 – Husitski ratovi.
 1431 – 1447 – papa Eugen IV. Posljednji put se sukobio s koncilijaristima koji
su se željeli postaviti kao vrhovna institucija iznad njega izabirući svoga
papu Feliksa V. Eugenov se položaj ipak učvrstio tako da je Feliks sam
odstupio tako da je to bio posljednji raskol u Crkvenoj povijesti.
 1431 – 1445 – sabor Basel – Farrara – Firenza. U Ferraru je premješten
nakon što su se koncilijaristi pobunili protiv pape Eugena IV. glavni mu je
zadatak imala biti unija s istočnom crkvom. Bizantski se car na čelu
delegacije pojavio osobno u Ferrari. Istok je trebao pomoć pred turskim
napadajima koje je mogla spriječiti jedino golema križarska vojna. Do unije
je došlo, a čak su se složili i oko primata Rimske crkve i Filioque no kad se
car vratio naišao je na negodovanje zbog popuštanja. Kada je izostala i
vojna pomoć unija je propala.
 1447 – 1455 – papa Nikola V. Osobno besprijekoran, plemenit i učen
humanist, osnivač Vatikanske biblioteke. Revno se brinuo da bi ostvario

- 17 –

KRONOLOGIJ CRKVENE POVIJESTI :: S.O. AD MMVI

 zajedničku obranu protiv Turaka, ali ona nikada nije ostvarena zbog sebične
egocentričnosti europskih država.
 1453 – pad Carigrada.
 1492 – 1503 – papa Aleksandar VI. Najniža točka papinstva. Izabran
zahvaljujući bestidnim simonijskim makinacijama. Svoju službu sasvim
zloupotrebljavao. Obilježavao ga neobuzdani nepotizam i nećudoredan
život. Pribavljao posjede nezakonitoj djeci. Sukobio se sa Salvonarolom.
 1452 – 1498 – Savonarola. Dominikanac. Podredio cijeli svoj život službi
pokore i reforme. Neumorno radio na izgradnji sebe i drugih. Kritikom se
nije bojao dirati ni u Medičijevce kao i papu Aleksandra VI. Nakon što su
Medičijevci pali s vlasti uspio je Firenzu potpuno ćudoredno preobrazit.
Nakon što se sukobio s Aleksandrom, on ga izopći na što Savonaroli sine da
on i ne može biti pravi papa jerje izabran simonijski. Spremao se zamoliti
careve i kraljeve da na saboru utvrde njegovu nepravovaljanost. Na to je
Aleksandar zaprijetio Firenzi da će je udariti interdiktom ukoliko ne ušutka
tog dominikanca. Neprijatelji su prevagnuli i krivotvoreći suđenje ubili ga.
Njegove posljednje bilješke u zatvoru pokazuju da je bio svetac. Stalno je
sebi postavljao pitanje je li postupio ispravno. Nije točno da je bio
„neprijatelj Svete Stolice“ kako su ga optuživali, naprotiv za nju i njenu
svetost je dao život. Za razliku od Lutera nikada nije napadao Crkvu i
papinstvo već nedostojnu osobu zbog koje oboje trpi.
 1503 – 1513 – Julije II. Više s brinuo za širenje države i umjetnos nego za
duhovni život. Za njegove vladavine djeluju Michelangelo, Bramante,
Rafaelo itd.

- 18 –

KRONOLOGIJ CRKVENE POVIJESTI :: S.O. AD MMVI