POSLJEDNJI ZMAJ

ANGEL KARALIJČEV
Bugarska književnost

U davno doba - tako pripovijeda narodna priča - živjeli na zemlji divovi. Imali su velika plamena krila.
Kad su poletjeli, postali bi nevidljivi. Stanovali su u dubokim planinskim pećinama. Čim bi gdje izbio
rat, odmah bi se pojavili divovi. Nevidljivi bi tutnjali nad glavama ratnika i borili se. Kad bi ukrstili
mačeve, nebom bi bljesnule munje. Te su divove ljudi nazivali zmajevima. Za općeg potopa svi su se
zmajevi utopili, jer nisu znali plivati, a letjeti nisu mogli dugo - oslabljela im krila. Ostade samo jedan
zmaj. Sakrio se u Noinu arku i čekao da se voda povuče u mora, jezera i rijeke. Pošto se zemlja
posušila, krenuo je svijetom. Došao i k nama. Nastanio se u nekoj balkanskoj pećini. Najmio staru
vješticu da mu služi, te pošao u potragu za junacima.
Prvog je sreo lukava Petra.
- Hej, čovječe, jesi li junak? - zapita zmaj.
- Jesam - odvrati lukavi Petar.
- Što možeš učiniti?
- Mogu stisnuti kamen... da iz njega procuri voda.
- Ne vjerujem - reče zmaj.
- Pokušajmo. Najprije ti uzmi kamen i stisni ga.
Zmaj digne kamen s tla, stisne ga, smrvi, ali voda ne poteče.
- Sad ću ja - i lukavi se Petar sagnu, uzme drugi kamen i izvadi - a da zmaj ne zamijeti - iz torbe
komad sira. i stisne u šaci sir zajedno s kamenom - procuri voda.
- Bolji si junak od mene, brate - zadivi se zmaj. - Pobratimo se!
Krenuše zajedno dalje. Hodali, hodali, stigli do nekog voćnjaka. Usred voćnjaka visoka trešnja puna
zrelih plodova. Zmaj-div stade brati zrele trešnje sa stabla i jesti ih. Lukavi se Petar vrtio pod trešnjom,
ne mogavši doseći zrele plodove.

- Jedi, pobratime - pozove ga zmaj.

- Ne mogu doseći - odvrati Petar.
Zmaj uhvati vrh stabla i savine ga.
- Uhvati čvrsto i beri!
Petar zgrabi jednu granu, otkine trešnju, ali prije nego što ju je stavio u usta, zmaj ispusti savinuto
stablo i ono se ispravi, a Petar poleti kao ptica preko stabla. Poletjevši nad trešnjom padne kraj nekog
grma. U grmu je drijemao zec. Zec skoči i pobjegne.
- Što je, pobratime? - zapita zmaj.
- Eh, zamijetio sam onog zeca, pa rekoh: "Preskočit ću trešnju i
uhvatiti zeca za uši!" Ali pobjegao je, prokletnik.
Zmaj se opet zadivi.
Pošto se snoćalo, vratiše se u zmajevu pećinu. Vještica ih dočeka i zapita zmaja zmajskim jezikom da
lukavi Petar ne bi razumio:
- Tko je to?
- Moj pobratim. Bolji je junak od mene.
- Zašto ga ne ubiješ?
- Kako da ga ubijem? - zapita zmaj.
- Pošto zaspi, uzmi najteži bat i udri!
Lukavi je Petar razumio sve jezike, pa tako i zmajski. Veoma se uplašio, ali nije rekao ništa. Pošto su
utrnuli svjetiljku, tiho se digne, iziđe napolje, napuni vreću kamenja i položi je pod pokrivač na svom
ležaju. Onda se sakrije iza vrata da vidi što će biti.
O ponoći ustane zmaj, uzme bat težak stotuiu kilograma i počne udarati po kamenju - sve su vrcale
iskre. Udarao, udarao, napokon reče:
- Ubih ga! - i legne spavati.
Ujutro iziđe lukavi Petar iz svog kuta kliknuvši:
- Dobro jutro, pobratime!
- Ej, zar si još živ - izbulji zmaj oči - nisam li te noćas
ubio batom?
- Ubio? - nasmije se Petar. - A ja sam držao da me grize
buha. Ne trudi se da me ubiješ, ja sam očeličen.
- A kako si se očeličio?
- Vrelom vodom.
- Hajde, očeliči i mene - reče zmaj - kad smo pobratimi.
- Zašto ne... očeličit ću te. Reci babi neka ugrije kotao vode.
Zmaj odmah pozove vješticu i zapovjedi neka napuni kotao vodom i naloži vatru. Pošto je voda u kotlu
zakipjela, Petar natjera zmaja u neku bačvu, zatvori je, ostavivši samo maleni otvor kroz
koji stade ulijevati vrelu vodu. Zmaj iznutra zapišti:
- Jao, pobratime, izgorjet ću!
- Strpi se, pobratime, moraš očeličiti kao ja!
Napunivši bačvu do vrha, lukavi Petar reče vještici:
- Ostavi ga do večeri unutra. Bit će čvršći od željeza! Pošto zađe sunce, razbij bačvu i pusti ga
napolje.
Lukavi Petar ode, a vještica osta čekajući da se snoća, pa onda razbije bačvu i - što li ugleda: mrtva
zmaja.
Tako je poginuo posljednji zmaj.

Preveo Leo Držić