A.J.

CRONIN
Shannonov put

Naslov originala Shannon’s way

S engleskog prevela DESANKA MILEKIĆ

 Junak romana, mladi liječnik Robert Shannon, iako veoma siromašan, potpunoma
se posvetio naučnom radu. Uz njega je Jean Laut, koja je od njegove studentice
kasnije postala njegovom suradnicom. Između njih se razvija ljubav, koja će prebroditi
mnoge surove prepreke. Ovaj roman donio je Croninu priznanje u cijelom svijetu i
smatra se jednim od najuspjelijih njegovih djela. Čitajući ga i naš čitalac će doći do
dirljivog i bogatog iskustva, jer će, prateći uzbudljivu i plemenitu borbu Roberta
Shannona, i sam proći kroz niz duboko ljudskih uzbuđenja, od oduševljenja do
očajanja, kojima ova knjiga obiluje od prve do posljednje stranice.

KNJIGA PRVA

Vlažno decembarsko veče, peti decembar 1919. godine — datum koji obilježava
početak velike promjene u mom životu. Šest sati izbi sa univerzitetske kule a laka
izmaglica sa Eldona poče se spuštati na zgrade za eksperimentalnu patologiju u
podnožju brežuljka Fenner i uvlačiti se u našu izduženu sobu za rad koja je pomalo
mirisala na formalin i bila osvjetljena samo niskim svjetiljkama sa zelenim obodima.

Profesor Usher bio je još uvijek u svojoj sobi — iza zatvorenih vrata sa moje
desne strane, i jako naprežući sluh, mogao sam čuti njegov odsječan glas dok je
nadugačko razgovarao telefonom. Kradomice sam pogledao na drugu dvojicu
asistenata koji su, kao i ja, radili kod profesora.

Tačno prekoputa mene Spence je stajao pored stola, redao epruvete sa

kulturama i očekivao da dođe njegova žena. Ona je redovno svakog petka uveče
dolazila po njega i onda bi zajedno odlazili na večeru ili u kazalište. Kosa svjetlost na
zidu isticala je užasnu karikaturu njegovog izobličenog profila.

Nešto dalje u uglu laboratorija Lomax bijaše odgurnuo posao i lijeno je udarao
cigaretom o nokat svog palca — znak za odlazak, što je on obično izvodio neupadljivo
i nemarno. Sada se sa dosadom podiže, okružen providnim oblakom dima,
popravljajući talas kose pred ogledalom iznad umivaonika.
 — Hajd’mo negdje večeras, Shannone. Da večeramo zajedno, pa poslije da
odemo u kino.

Poziv je bio privlačan ali, prirodno, ove večeri sam ga odbio.

— A ti, Spence? — Lomax se obrati drugom stolu.

— Muriel i ja danas izlazimo.

— Ovo je odvratno nedruštven grad, — požali se Lomax.

Neil Spence je oklijevao, gotovo izvinjavajući se, pokrivao bradu svojom lijevom
rukom — instinktivni pokret koji kao da mu je ulijevao pouzdanje i koji bi me uvijek
ganuo i povećavao simpatiju i duboku naklonost koju sam osjećao prema njemu.

— Zašto ne pođeš s nama?

Lomax se uzbunio na ovaj prijedlog.

— Ne bih želio da se naturam i kvarim vaše veće.

— Ne bi ga ti pokvario.

U tom trenutku začu se zvuk automobilske trube, a odmah zatim poslužitelj

Smith uđe i javi da je gospođa Spence stigla i da se nalazi pred vratima.

— Nemojmo zadržavati Muriel. — Obukavši kaput, Spence je druželjubivo kraj

vrata čekao na Lomaxa. — Mislim da će ti se komad dopasti... daje se „Djevojka s
planina." Laku noć, Roberte.

— Laku noć.

Kad su otišli, počeo sam disati malo brže i moj pogled koji jc lutao ovim
unutrašnjim, tajnim, mističnim svijetom laboratorija, svijetom koji sam tako volio,
zaustavi se na vratima profesorove sobe sa bojažljivim iščekivanjem.

U istom trenutku ona se otvoriše i Hugo Usher izađe. Svi njegovi izlasci i ulasci,
a i svi njegovi pokreti bili su pomalo teatralni, što je tako savršeno odgovaralo
njegovoj ozbiljnoj pojavi, čeličnosivoj kosi i potKresanoj šiljastoj bradici, tako da je
uvijek na mene ostavljao nelagodan dojam da je prije glumac koji odlično igra svoju
ulogu nego istaknuti naučenjak. On zastade kod Hoffmanove centrifuge u blizini
mog stola. I uprkos tome što je dobro vladao izrazom svog lica, nije mi bilo teško da
po gotovo neprimjetnom trzaju njegovih mišića na licu pročitam neodobravanje
mojih nastranosti, počev od otrcane pomorske uniforme, koju sam uporno nosio, do
neuspjeha koji sam u proteklih šest sedmica pokazao, jer se nisam oduševljavao
proučavanjima koja mi je on nametnuo.

Nastala je pauza. Tada, sa svojstvenom mješavinom srdačnosti kojoj je

pribjegavao da bi ublažio svoju strogost, on kratko reče:

— Ne, Shannon... Bojim se da tako ne može.

Srce mi se steže i zamre, dok mi lice pocrvenje od nezadovoljstva i poniženja.

— Ali, svakako, gospodine, ako ste pročitali moj izvještaj...

— Pročitao sam ga — prekide me on i, da bi to dokazao, položi na sto otkucani

list papira koji sam predao tog dana, a koji je sada mom ustreptalom pogledu bio
nalik na prljav i bijedan, odbačen rukopis. — Žalim što ne mogu prihvatiti vaš
prijedlog. Posao na kojem vi radite od ogromne je važnosti. Nemoguće... ne mogu
vam dopustiti da ga prekinete.

Oborio sam pogled, povrijeđeni ponos me spriječavao da ostanem pri svome

zahtjevu, uz to sam znao da su njegove odluke uvijek neopozive. Iako sam bio oborio
glavu, mogao sam da osjetim njegov pogled uperen na gomilu predmetnih stakala
poredanih na mom stolu izjedenom kiselinama.

— Je li ste završili naša posljednja prebrojavanja?

— Još nisam — rekao sam, ne dižući pogled.

— Vi znate da ja posebno želim da naš rad bude završen za kongres koji će se

održati u proljeće. Kako ću biti odsutan nekoliko sedmica, neophodno je da
nastavite što je moguće brže.

Budući da nisam odgovarao, bore na čelu još mu se više usjekoše. On se

nakašlja. Mislio sam da će otpočeti tiradu o tome kako je plemenito vršiti patološka
ispitivanja, govoriti naročito o teoriji opsonina, što je bila njegova omiljena tema.
Međutim, pošto se za trenutak poigrao svojim mekanim crnim šeširom velika
obcda, on ga zabaci na potiljak.

— Do viđen ja, Shannon!

On izađe zvanično se poklonivši u hodu što je naučio negdje u inozemstvu.

Duže vremena sjedio sam nepomično.

— Treba da zatvorim, gospodine.

 Poslužitelj Smith, mršav i mrtvački blijed kao i uvijek, promatrao me ispod oka,
isti onaj Heibert Smith koji je, prije šest godina, kad sam prvi put došao u zoološku
laboratoriju, svojim pesimizmom ugušio moje mladenačko oduševljenje. Sada je bio
glavni poslužitelj na Patološkom odjeljenju, ali to što je postigao ovaj bolji položaj
nije ga promjenilo i on je prema meni pokazivao mrzovoljnu sumnjičavost koju su
nekoliko mojih uspjeha, uključujući u to odličnu diplomu i dobijanje Listerove
Zlatne Medalje, prije uvećali nego razbili.

Bez riječi sam pokrio svoj mikroskop, sklonio predmetna stakla, uzeo kapu i
izašao. Ogorčeno sam razmišljao dok sam silazio niz tamnu, vlažnu aveniju na
brežuljku Fenner, prelazio prometnu Pardyke ulicu — gdje su, pod prigušenom
svjetlošću u luk povijenih svjetiljki, tramvaji tutnjali i lupali prljavom kaldrmom — i
ušao u sivi i bezbojni kraj Kirkhead. Izdižući svoje visoke sumorne ulaze sa
izlomljenim gipsanim ukrasima, oronulim stupovima i otpalim olucima, i oplakujući,
kako se činilo, svoju prohujalu slavu, ispod vječito zadimljenog neba, ovdje su se
terase starinskih kuća očajnički borile za dostojanstvo pred invazijom kafana,
prodavaonica sladoleda i stanova za radnike zaposlene na obližnjim dokovima.

Na broj 52, gdje je na svjetiljci pokraj ulaza učtivo stajalo ROTHESAY, a ispod
toga neupadljivim slovima od izlizane pozlate GOSTI, popeo sam se uz stepenice i
ušao.

II

Moja soba na vrhu zgrade bila je mala, gotovo mansardna, oskudno namještena,
sa gvozdenim krevetom, bijelim drvenim umivaonikom i prostirkom u crnom okviru
s vunicom izvezenim tekstovima iz Biblije. Ali je soba imala tu prednost da se iz nje
ulazilo u mali stakleni zimski vrt sa zeleno obojenim prozorima, gdje su se još uvijek
nalazile klupe i postolja za lonce s cvijećem, ostatak sretnijih dana ove zgrade.
Iako hladan zimi i izložen zapari ljeti, on mi je sasvim pristojno služio kao soba za
rad.

Za ovaj stan, sa dva obroka dnevno, plaćao sam gospođicama Dearie,

suvlasnicama ove zgrade, umjerenu sumu od trideset četiri šilinga sedmično — što
je, moram odmah priznati, bilo najviše što sam mogao dati. Novac što sam
ga naslijedio od svog djeda „da me izgura kroz koledž", jedva je udovoljio namjeni,
dok se moj honorar koji sam dobivao kao asistent i za prekovremeni rad kao
demonstrator bakteriologije studentima treće godine penjao na sto gvineja godišnje,
— varljiva predodžba, zavodljiva iluzija o zlatnim parama, koja bi trebala
sadržavati činjenicu da se ljudi u Škotskoj obazrivo trude da u začetku ne pokvare
svoje mlade genije. U subotu, pošto bih platio stan i hranu, jedva mi je ostajalo pet
šilinga u džepu kojima je trebalo obezbjediti sebi ručak kod ,,Uniona“, odijelo, cipele,
knjige, duhan — ukratko, bio sam strašno siromašan i primoran da nosim svoju
otrcanu uniformu — koja je tako često vrijeđala predodžbu o pristojnosti profesora
Ushera — ne zato što sam to želio već zato što je to bilo jedino odijelo koje sam imao.

Međutim, ove neprijatne okolnosti veoma su me malo uznemiravale. Odgojen u

Levenfordu navikao sam na ovakav spartanski život, na zgrudvani poridž,
razvodnjeno mlijeko one naročite, nezaboravne plavičaste boje, iskrpljeno odijelo i
cokule, čiji je dvostruki đon potkovan klincima da bi dulje trajao. Pored toga,
smatrao sam da je ovakvo moje stanje samo prolazno, prethodnica divne
budućnosti, sav moj um bio je isuviše, očajnički obuzet poduhvatom koji će me
dovesti do velikog i neposrednog uspjeha, da bi se brinuo još i oko ovih sitnica.

Kad sam stigao na visoku mansardu, odakle sam gledao u sumoran zid od cigala
na čijem se vrhu nalazio dimnjak poduzeća za spaljivanje otpadaka, zastao sam za
trenutak duboko razmišljajući o radu koji mi je Usher vratio.

— Zakasnit ćete na čaj.

Trgnuvši se, okretoh se uljezu koji je stajao bojažljivo na mom pragu. To je,
naravno, bila gospođica Jean Law, koja je stanovala u sobi do moje. Ova mlada
djevojka, jedan od pet studenata medicine koji su stanovali u ROTHE-SAY, pohađala
je moja predavanja iz bakteriologije i zbog toga sam u toku cijelog ovog semestra bio
predmet njenih susjedskih pažnji.

— Gong je zvonio prije pet minuta, — promuca ona svojim sjevernjačkim

naglaskom, zapazivši moju razdraženost, ljupko pocrvenje — toplo, skromno
rumenilo koje je pokrivalo njenu blijedu kožu ipak je nije natjeralo da obori pogled
svojih smeđih očiju. — Kucala sam, ali me niste čuli.

Zgužvao sam papir.

— Već sam vas zamolio, gospođice Law, da me ne uznemiravate kad sam

zauzet.

— Da .. ali vaš redovan čaj, — negodovala je ona, zbunjena više nego ikad,
kotrljajući svoje ,,r“.

Gledajući je ovakvu, u plavoj suknji od vunene tkanine, jednostavnoj bijeloj

bluzi, crnim čarapama i izdržljivim cipelama, kako me moli s toliko iskrene brige kao
da bi gubitak mog čaja bio smrtna nesreća, nisam mogao odoljeti i morao sam da se
nasmiješim.

— U redu, — pristadoh, podražavajući njen ton. — Odmah ću doći.

 Sišli smo zajedno u trpezariju, — strašnu sobu, s namještajem presvučenim
dotrajalim crvenim somotom, u kojoj je čak i linoleum bio prožet mirisom kuhanog
kupusa. Na kaminu, čiji su rubovi bili krašeni somotom i kićankama, stajao je
ponos gospođica Dearie, uspomena na slavu njihova preminula oca i njihov
„gospodski“ odgoj, neukusni sat od zelenog mermera, pokvaren, ali poduprt dvjema
pozlaćenim figurama sa šljemovima koje su nosile sjekire i natpis „Na dar kapetanu
Hamish Dearie, komandantu vatrogasne brigade u Wintonu, u povodu njegova
odlaska u penziju."

Užina, blijeda i oskudna sjena tradicionalnog obilnog škotskog čaja, već je

započela i gospođica Beth Dearie je predsjedavala za stolom od mahogonija
prekrivenim zakrpljenim ali čistim stolnjakom, na kojem se nalazilo nekoliko tanjura
sa kruhom, okruglim kolačima i kolačima od sjemenki, zdjela sušene ribe — jedna
za svakoga, i „Britanija" metalni čajnik pokriven pečurkom ispletenom od plave
vunice.

Dok nam je sipala čaj, gospođica Beth, visoka, uspravna, košćata usidjelica od
četrdeset i pet godina, s tragovima nekadanje ljepote, čija frizura i visoko uz vrat
zakopčana čipkana haljina kao da su podvlačile njenu nekadašnju otmjenost,
udijelila nam je — iako je odavala odgovarajuće poštovanje mojoj medicinskoj
diplomi a gospođica Law je svakako bila njena ljubimica — svoj jedva primjetni
„paćenički" osmijeh, koji je iščezavao jedino kad bi ubacio peni u malu drvenu kutiju
što se nalazila pored prazne kutije za biskvite u sredini stola a na kojoj je pisalo „Za
slijepe". Tačnost, kao i učtivost, bila je jedan od osnovnih principa starije gospođice
Dearie; a od onih koji bi stigli poslije njene „molitve prije jela", očekivalo se da se
ispričaju, iako se čovjeku moralo oprostiti, ako je ponekad u neopreznim trenucima
posumnjao da li ova molitva ikad dospijeva do onoga kome je upućena.

Ćutke sam počeo jesti sušenu ribu koja je bila sama so, posna i sitnija nego
obično. Ove dvije vrijedne otmjene dame imale su muke da sastave kraj s krajem, a
gospođica Beth koja je „reprezentativno rukovodila" pansionom — dok je
neprimjetna gospođica Ailie kuhala i čistila — pazila je da čovjek u njenom
prisustvu nikad ne padne u grijeh proždrljivosti. I pored toga, besprijekornu
reputaciju njene kuće priznavali su svi koji su imali veze sa univerzitetom, tako da je
rijetko kad neka soba ostajala prazna. Večeras sam primjetio da njenom šestercu
nedostaju Galbraith i Harrington, obojica studenti četvrte godine, koji su otputovali
kući na vikend, ali su preko puta mene sjedila dva druga studenta medicine, Harold
Muss i Babu Lal Chatterjee.

Muss je bio nerazvijen osamnaestogodišnji mladić, uvijek bubuljičava lica, a

isticao se još upadljivim nizom isturenih zuba. On je bio samo student prve godine i
uglavnom je stalno ćutao sa puno poštovanja, ali ponekiput, kada bi mu se učinilo
da je neko napravio kakvu šalu, iznenada bi prasnuo u neobuzdan i
promukao, grohotan smijeh.

Lal Chatterjee, parija iz Kalkute, bio je stariji od Mussa, u stvari imao je oko
trideset i tri godine, bio je jako debeo i podbuo, glatka šafranasta tena koji se još
više isticao zbog ogromna ružičasta turbana i neizrecivo glupa lica koje je bilo još i
sjajno. U širokim hlačama koje su na turu visjele poput prazna džaka, noseći uvijek
zeleni veliki kišobran, pokušavajući bez uspjeha da dobije svoju medicinsku
diplomu, on se više od petnaest godina muvao po slušaonicama Wintona.
Dobrodušan i brbljav, uvijek spreman da beskrajno „malo razgovara", imao je
nadimak „Babu" i zbog toga je na univerzitetu bio predmetom stalnih šala. Cim
smo ušli, visokim ,,pjevajućim“ glasom koji je u početku bio nalik pjesmi mujezina
koji najavljuje čas molitve, da bi ga zatim snizio, on otpoče:

— Ah, dobro veče, dr Roberte Shannon i gospođice Jean Law. Bojim se da smo
pojeli gotovo sve. Zbog toga što zakašnjavate propast ćete od slabe ishrane. Oh, da,
možda, ha, ha, g. Harolde Muss, molim, dodajte mi senf, hvala. Ja se obraćam mom
kolegi doktoru, i pitam vas, dr Roberte Shannon, zar senf ne podstiče rad pljuvačnih
žlijezda, kojih ima dvije, podjezična i druga čije sam ime zacijelo zapisao u
svoju bilježnicu? Gospodine, izvinite, kako se zove ta druga žlijezda?

— Pankreas, — odgovorih ja.

— Ah, da, gospođice, pankreas, — složi se Babu, dok mu se lice zasja. — To je

apsolutno moje gledište.

Muss koji je upravo pio čaj, iznenada se snažno zagrcnu.

— Pankreas, — on se iznenadi. — Ne znam mnogo, ali to je u stomaku.

Lal Chatterjee je gledao prijekorno u svog kolegu studenta koji se zagrcnu.

— Oh, jadni g. Harold Muss! Nemojte pokazivati svoje neznanje. Molim vas,
sjetite se da sam ja mnogo duže apsolvent nego vi. Imao sam čast da padnem na
diplomskom ispitu na univerzitetu u Kalkuti uvjerojatno prije nego što ste se vi i
rodili.

Gospođica Law je pokušavala da uhvati moj pogled i da me uvuče u svoj razgovor

sa gospođicom Beth. One su, s ozbiljnim ali i vatrenim interesom ljudi koje spajaju
protestantske simpatije, raspravljale o predstojećem izvođenju „Mesije" u Holu sv.
Andreje — uvijek značajnom zimskom događaju u Wintonu — ali budući da sam ja,
iz ličnih razloga, bio posebno obazriv prema vjerskim pitanjima, uperio sam svoj
pogled u tanjur.
 — Tako volim crkvenu muziku, a vi, g. Shannon?

— Ne, — rekoh ja. Ne volim je.

U tom trenutku gospođica Ailie Dearie izađe iz kuhinje tiho, u iznošenim

,,filcanim“ papučama, sa „kristalnom" zdjelom punom kuhanih šljiva s košticama,
čime se u naše večeri „sušene ribe", neizbježno kao smrt, završavao ovaj sumorni
obrok.

Suprotno svojoj sestri, gospođica Ailie bila je osjetljivo i nježno stvorenje, prilično
neuredno, puno i tromih pokreta, ruku ogrubjelih i upropašćenih od domaćeg posla.
Pričalo se — što je vjerojatno plod studentske gluposti, a i zbog toga što je njen
jedini odmor, uveče, bilo čitanje sentimentalnih romana iz javne biblioteke — da je
kao mlada djevojka preživjela neku tragičnu ljubav. Njeno dobro lice, zajapureno od
štednjaka, a strpljivo i pored oštrog sestrinog jezika, bilo je tužno i zamišljeno,
s tankim pramenom kose koji joj je stalno padao na čelo, tako da je imala čudnu
naviku da ga, napućivši usta, blagim puhanjem otkloni nagore. Možda su je njene
lične teškoće učinile blagonaklonom prema mojim problemima. Sada, sa ljubaznim
interesiranjem ona se nagnu i šapnu mi na uho:

— Kako je danas bilo, Roberte?

Da bih je ohrabrio, na silu se osmijehnuh, a ona klimnuvši glavom, zadovoljna

izraza otpuhnu svoj pramen kose i izađe.

Srce gospođice Ailie bilo je mekše od njenih kuhanih šljiva. Slijedećih pet minuta
ništa se drugo nije čulo osim napornog žvakanja i škljocanja Mussovih krivih
očnjaka o koštice voća.

Kad na stolu nije ostalo više ništa za jelo, obrok se završavao time što bi se Beth
Dearie digla od stola kao kakva vojvotkinja koja je u svom dvorcu priredila banket. A
onda se razidosmo po sobama. Usput je Harold Muss odsutno kažiprstom vadio
riblje kosti a Lal Chatterjee zvučno podrigivao sa izvjesnom
orijentalnom dostojanstvenošću.

— G. Shannon, — hitajući za mnom, gospođica Law prošaputa moje ime —

najzad sam je odvikao od navike da me oslovljava sa „doktore", titule koju sam, sa
svim njenim značenjem profesionalnog mediokriteta, u ovom stadiumu sasvim
prezirao — nisam sigurna u rad koji sam napisala o Trypanosoma gambiense
... sjećate se — pitanje koje ste nam danas postavili. Ono je naročito zanimljivo za
mene... Da li biste ... da li biste mogli biti tako, tako dobri da ga pregledate?

Iako umoran i prezauzet, nisam imao toliko snažnu volju da je odbijem —

nekako je ta čista svježina njena lica kočila moje najgrublje odgovore.
 — Donesite, — progunđah.

Pet minuta kasnije, sjedeći na slomljenim oprugama jedine stolice na terasi,

pročitao sam njen rad, a ona je za to vrijeme, položivši ruke na vunenu suknju koja
joj je prelazila preko članaka, ukočeno sjedila na ivici stolice presvučene izlizanom
mušemom i gledala me zabrinuto i uplašeno.

— Je li će biti dobro, — zapitala me kad sam završio.

Rad je bio izvanredno dobar, s nekoliko sasvim originalnih zapažanja i nizom

izvanredno urednih crteža o razvoju bičastih parazita. Dok sam je promatrao, morao
sam da priznam da ona nije kao većina mladih djevojaka koje kao stada stižu na
univerzitet, umišljajući sebi da „imaju smisla" za medicinu. Neke od njih dolaze zbog
avantura, druge guraju ambiciozni roditelji srednjeg staleža, neke naprosto žele
da se udaju za kakvog pogodnog mladića koji će jednog dana, u nekom predgrađu,
postati debeo i dostojanstveni liječnik opće prakse, manje ili više nesposoban, ali
finansijski osiguran. Nijedna nije imala nekog naročitog dara ili sposobnosti za ovu
profesiju.

— Vidite, — promuca ona, kao da je htjela potvrditi moja razmišljanja, —

posao me čeka. Ja toliko želim da dobijem diplomu.

— Ovo je iznad prosječnog rada, — rekoh ja. — U stvari, ovo je izvanredno

dobro.

Neka toplina izbi na njenim nježnim obrazima.

— Oh hvala vam dokt... g. Shannon. Za mene vaše riječi mnogo znače. Ne

mogu da vam iskažem koliko mi, studenti cijenimo vaše mišljenje ... i vaše... Da,
molim vas, dopustite da vam kažem inteligenciju ... I razumije se ja znam kakve ste
teškoće imali u ratu.

Skinuo sam papuče, i razgledao rupu koju je počeo palac da probija. Pokušavao
sam da sebi objasnim zašto ne mogu da uvrijedim ovu čudnu susjedu; ipak moram
naći nekog oduška svojim uvrijeđenim osjećajima. Po prirodi sam bio povučen i
zatvoren, nisam bio lažov, ali pod blistavim pogledom, punim povjerenja, neki đavo
koga sam možda naslijedio od mog nepopravljivog djeda, počeo je u toku ovih
nekoliko proteklih sedmica, da izvodi obijesne šale, krijući se iza mog zamišljenog,
čak melankoličnog lica.

U toku naših čestih razgovora ja sam joj ispričao da potječem iz bogate i

aristokratske porodice u Levenfordu ali, kako sam ostao bez roditelja i više volio
istraživanja na medicinskom polju od karijere koju su mi bili namijenili, otjerali su
me i zabranili mi povratak u kuću mojih predaka.
 Njeno naivno vjerovanje gonilo me je i na daljnje laži.

Za četiri godine rata vodio sam prazan, sumoran život kao liječnik na lakoj
krstarici koja je bila određena kao pratnja podmornicama u Sjevernom Moru. Naši
sedmični zadaci pri prolazu kroz neprijateljska minska polja možda su bila dosta
opasni, ali su bili neizrecivo dosadni. U pristaništu smo pili džin, igrali ,,ajnca“ i
lovili jegulje. Jedanput su iznenadili našeg starijeg oficira kada se nalazio bez
uniforme sam u svojoj kabini sa nekom zgodnom ženom kojoj je, kako nam je
kasnije pričao, predavao tajanstvenu vještinu navigacije. Pored ovoga, ništa
nije prekidalo monotoniju dok nismo upali u Jutlandsku bitku. Tada se sve odigralo
tako brzo da mi je od svega ostao samo zbrkani utisak buke i trenutačnih bljesaka
svijetlećih munja, dok sam trčao između palube i bolnice, svojim drhtavim prstima
radio sve naopako, a utroba mi se sva prevrnula tako da sam cijele sedmice
poslije toga patio od strašne srdobolje.

Razumije se, ovo se nije svidjelo gospođici Jean i zato sam, dok je ona željno
čekala moju priču, izmislio novu i slikovitiju pustolovinu. Bili smo torpedirani,
ostavljeni sami sebi danima nasred Tihog Oceana, na splavi, bilo je tu dramatičnih
scena žeđi i gladi, borili smo se sa morskim psima i tako dalje, prolazili kroz
najužasnije opasnosti, sve dok se nisam probudio, blijed ali pobjednik, u stvari
heroj, u nekoj južno-američkoj bolnici.

Budući da sam sada ćutao, ona se očigledno nervirala i poče učestalo treptati,
što je uvijek bio znak njena unutrašnjeg uzbuđenja.

— Mislila sam . .. mislim ... izgleda gotovo nepravedno, g. Shannon, da sam

toliko saznala o vama ... dok vi ništa ne znate o meni. Zastala je malo, zatim hrabro
nastavila pocrvenjevši. — Mislila sam, ako biste htjeli jedne subote da dođete mojoj
kući u Blairhill.

— Pa, — rekoh ja prilično začuđeno. — Bit ću dosta zauzet cijele zime.

— Razumijem vas. Ali bi ste bili tako ljubazni prema meni da bih željela da
upoznate moju porodicu. Prirodno, — doda ona brzo, — mi smo prosti svijet, ne kao
vi. Moj otac, — i ona ponovo pocrvenje, ali ipak s izrazom nekoga koji je poslije duga
razmišljanja donio tešku odluku i hrabro nastavi — nije neka važna ličnost. On je ...
pekar.

Nasta duža pauza. Ne znajući što da kažem ili učinim, sjedio sam gotovo
nepomično. Počimao sam da se osjećam neprijatno, kada se ona iznenada nasmija,
pokazujući da je neka iskra humora oživjela njenu anđeosku usrdnost.

— Da, on peče kruh. Radi u pekari sa mojim mlađim bratom i još jednim
čovjekom. I raznosi kruh po selu kolima sa konjskom zapregom. Znate, posve mala
trgovina, ali dobro uvedena. Iako ste vi iz viših krugova, molim vas, nemojte nas
potcjenjivati.

— O ljudi, za koga mi ve držite? Pogođen time brzo sam je pogledao, ali je ona
sasvim naivno izgledala i bila veoma daleko od bilo kakve zle primisli.

— Znači, doći ćete. — Zadovoljna, ona se podiže i uzimajući svoj rad sa

naslona moje stolice, zastade razgledajući ga. — Veoma sam vam zahvalna na vašoj
pomoći u odnosu na ove tripanozome. Tropska medicina me jako interesira. — Moj
upitni pogled doveo je do postupnog povjeravanja. — Znate ... mi pripadamo
Bratstvu u Blairhill i. . . čim dobijem diplomu ... otići ću kao liječnik u naše naselje
... u Kumasij u Zapadnoj Africi.

Mora da sam otvorio usta bar za dva centimetra. Zar nema kraja njenoj
neshvatljivoj sposobnosti da me iznenađuje? Prvo sam poželio da se nasmijem, ali
zadržao me izraz njenih očiju koje su blistale kao da su ugledale svetog
Grala. Promatrajući je, morao sam priznati da se odlikuje bar jednom vrlinom —
iskrenošću.

— Kako ste došli na tu ludu ideju?

— Odonda otkada sam počela studirati. Zato sam se i upisala na medicinu.

Dakle, ona nije došla na univerzitet kao ostale, radi zabave ili udaje. Ali još
nisam bio dovoljno uvjeren.

— Sve to zvuči veoma plemenito, — rekoh polako. — Romantično i požrtvovno

... kao na papiru. Ali ako biste otišli... pitam se, je li znate na što možete tamo naići?

— Pa, trebalo bi da znam. — Ona se mirno nasmija. — Moja sestra je tamo

bolničarka već pet godina.

To me je ućutkalo. Ona zastade kraj vrata i sa osmijehom nesta iz moje sobe.

Neko vrijeme sjedio sam nepomičan, nekako glupo zureći u prazno, slušajući
nesvjesno, gotovo s neugodnošću, njeno tiho kretanje iza susjednih vrata, zatim
slegnuh ramenima i stisnutih usana počeh da razmatram svoju situaciju.

Treba li da se povinujem naredbama dra Ushera ili da se na svoju ruku, ma

kako to izgledalo neizvjesno i opasno, uhvatim u koštac sa vlastima i sudbinom.

III
 Slijedećeg dana, u subotu, bio sam slobodan i u šest sati izjutra, dok je cijela
kuća spavala, pošao sam u šetnju do sela Drllim, koje je bio udaljeno nekih 26
milja. Ulice Wintona bile su još mračne, puste i tihe, samo se čuo odjek koraka
ponekog radnika koji je uranio. Kad je sunce granulo već sam bio u predgrađu i s
olakšanjem ostavljao za sobom poslednje poljske kuće razbacane među
povrtnjacima. Našao sam se na otvorenom polju pred širokim ušćem Clydea koji se
tu, preda mnom, ulijevao u more; svijetao poznati pejzaž koji je oduvijek unosio
radost u moje srce.

Oko podneva pojeo sam jabuku koju mi je gospođica Ailie sinoć krišom spustila
u džep, izlažući se nezadovoljstvu svoje sestre. Zatim, prešavši rijeku kod Erskine
Ferrya, pet milja iznad Levenforda, došao sam do divne plodne farme koja je
graničila rijekom Firth, izvanredno slikovitog predjela punog stada ovaca i krava
koja su pasla po valovitim livadama, oivičenim sivim, kamenim zidovima.

Približavajući se svome cilju, stalno sam mislio na svrhu ovog putovanja, iako
možda naivnu, ali koja me bijaše svog obuzela. Cijele te godine, otkako mi je
univerzitetski senat, pošto sam 1918. godine demobiliziran, dodijelio stipendiju
Eldon, radio sam kod profesora Ushera na nekakvom sistematskom
istraživanju izvjesnih opsonina, na poslu koji je njega lično interesirao, ali koji sam
ja smatrao beznačajnim, jer su u stvari cjelokupnu teoriju o opsoninima veš odavno
pobili napredni naučni radnici.

Možda sam imao tu izvjesnih predrasuda zbog dubokog poštovanja koje sam
osjećao prema prijašnjem šefu odjeljenja profesoru Challis, koji mi je na univerzitetu
predavao i podsticao me na rad: divan starac koji se sada u svojoj sedamdesetoj
godini povukao u monotoniju domaćeg života. Međutim, njegova nasljednika
niti sam volio niti u njega imam povjerenja. Hladan, kadikad ponizan, pod utjecajem
bogate i ambiciozne žene, Hugo Usher nije, čini se, imao dovoljno zanosa ni
stvaralačke snage, nije bio spreman na lične žrtve koje ponekad po cijenu krvavog
znoja zahtijeva rad na istraživanju, bio je oportunista koji za svoj položaj ima da
zahvali umješnosti u sastavljanju statistika, prodornom, blagovremenom davanju
publiciteta i izvanrednoj sposobnosti da iskorišćava pamet drugih ljudi. Okupljajući
u svom odjeljenju mlade ljude koji mnogo obećavaju, stekao je dobar glas i na polju
originalnih ispitivanja — naprimjer, — moja ranija monografija o funkciji hipofize,
možda malo dosadna stvar, ali ipak izrađena s dosta truda, objavljena je
kao zajednički rad profesora Huga Ushera i dra Roberta Shannona.

I pored ove obaveze strasno sam tražio neki odista značajan predmet za
proučavanje, kakvu široku, originalnu tezu, tezu, koja bi morala biti tako značajna
da utječe na cjelokupni tok opće medicine, možda čak i da je izmijeni.
 Svakako, velika želja. Ali, bio sam mlad, imao sam dvadeset i četiri godine,
strasno predan svom radu, sagorijevao od mučnih ambicija svoje povučene i tihe
prirode, u svome siromaštvu i sumomosti čeznuo sam da nečim zadivim ovaj svijet.

Mjesecima sam uzalud tražio, dok se iznenada, kao s neba, jedna mogućnost nije
sama ukazala. U toku te jeseni izvjesne seoske krajeve u čitavoj zemlji zahvatila je
čudna epidemija, koju su, možda u nedostatku boljeg imena, proizvoljno nazvali
influencom. Pomor od ove zaraze bio je velik, a oboljenja česta — u mjesnoj
štampi su se pojavljivali posebni naslovi senzacionalne prirode i u medicinskim
časopisima pronašao sam nekoliko izvještaja iz Amerike, Holandije, Belgije i drugih
stranih zemalja, koji su bilježili izbijanje bolesti u sličnom obliku. Simptomi akutne
prehlade, groznice, jake glavobolje i bolova u cijelom tijelu bili su prilično jaki i
često dovodili do kobnog zapaljen ja pluća — a kod prezdravjelih slučajeva kao
posljedica javljala se dugotrajna uzetost. Još dok sam proučavao te simptome, počeo
sam sumnjati da je tu u pitanju neka nova i drukčija bolest, sumnja koja se
vremenom sve više povećavala i činila da mi od uzbuđenja krv snažnije struji
venama.

Moje zanimanje za ovu stvar pojačala je činjenica da se jedan od glavnih lokalnih

centara epidemije nalazio u susjedstvu Dreem. I sada, u tri sata poslije podne,
umoran od hodanja obalom mirnog potoka, ušao sam u to malo mjesto s niskim,
sivim kućicama, mjesto inače uvijek tiho, ali sada zbog nedavne epidemije još tiše i
napuštenije, i moja želja nagna me da savladam umor i ubrzam korak. Ne svraćajući
u jedinu malu seosku gostionicu na kruh i sir, kako sam obično činio, odmah se
uputih Aleh Dutieu.

Bio je u svojoj kućici, s lulom u ustima sjedio je u ugodnoj kuhinji, dok se

Simon, njegov mali dječak, igrao na ćilimu do njegovih nogu, a Alice, njegova žena,
tiha i prava domaćica, mijesila je nešto na stolu.

Alex je bio onizak, ozbiljan čovjek tridesetpetih godina, u čistim somotskim

hlačama, debelim čarapama i prugastoj flanelskoj košulji. On me pozdravi
neprimijetnim pokretom glave, gotovo samo trzajem koji mu preletje preko lica, tako
lakim da se jedva vidio, ali koji je nekako više od najdužeg govora izražavao
dobrodošlicu. U isti mah s nekom ironijom, on primijeti kako sam umoran i
prašnjav.

— Zar vam je umakao autobus?

— Ne, Alex. — Želio sam da propješačim. — Kako nisam mogao da se

zaustavim, ja nastavili: — Nadam se da nisam stigao kasno, Je li ste . .. sve uredili?
Pravio se kao da nije čuo, zatim se obazrivo nasmiješi i izvadi lulu iz usta.
 — Baš si mi ti krasan mladić, izabrao si subotu poslije podne. Većina ljudi želi
tada da se odmori... naročito poslije onoga što smo preturili preko glave. — On
zastade toliko da bi povećao moju radoznalost. — Ali uglavnom sam uspio gotovo sve
da ti uredim. Sad ćemo skoknuti do Instituta.

Kad sam uzviknuo u znak zahvalnosti, on se diže, ode do ograde i poče vezivati
cipele.

— Je li po volji šalica čaja, doktore? — upita gospođa Duthie. — Na ovakvom

vremenu čovjek treba da se zagrije.

— Ne, hvala, Alice. Radije bih otišao na posao.

— Ostat ćeš ovdje na večeri i prenoćiti kod nas, — reče Alex tonom koji nije
trpio prigovora. — Sim želi da ti pokaže svoj novi štap za pecanje što sam mu ga
napravio.

On stavi na glavu svoju izbledjelu kapu i mi izađosmo. Sim, petogodišnje dijete,

tiho i mirno stvorenje kao i njegov otac, isprati nas do vrata.

— Ja ti, svakako, mnogo dosađujem, Alex, — rekoh, dok smo se spuštali niz
ulicu. — Ne bih te molio da mi ovo učiniš, da nisam smatrao da je važno.

— Aj, — složi se on suho. — Malo si dosadan, Robe. Ali budući da te slučajno

volimo, moramo se s tim pomiriti.

Moja veza sa Alexom Duthiem i sa samim Dreemom potječe od prije šest godina,
još od prije rata, kad sam kao usamljeni student na univerzitetu zaboravljao na
svoje knjige, da bi se prepustio strasti pecanja u tim nabujalim vodama u kojima se
svakog proljeća nailazilo na srebrnaste jezerske pastrve. Jedne večeri, na obali
rijeke, Alex mi je pomogao da izvučem ogromnu ribu; u toj strašnoj borbi, a i u
vidnom trijumfu koji je došao poslije toga, posijano je sjeme trajnog prijateljstva.
Iako radnik, zaposlen kao glavni pastir kod Dreem kompanije za poljoprivredna
dobra, Duthie je bio veoma poštovana ličnost u selu i već nekoliko godina birali su
ga za starješinu te male općine. Ponekad je njegovo ponašanje znalo biti nezgodno, a
jezik, kada ga pusti, često oštar, ali nikad nisam čuo da je učinio bilo kakvu
nepoštenu iil prljavu stvar. Kako je selo bilo isuviše udaljeno da bi imalo svog
stalnog liječnika, obratio sam se baš njemu sa svojim neobičnim
zahtjevom, zahtjevom koji je jedino mogao da potekne od plemenitog i oduševljenog
mladog čovjeka, koji ipak u sebi ima nečeg čudnovatog.

Institut je bio mala zgrada od cigala, koju je nedavno podigao Kombinat

poljoprivrednih dobara, a imala je nekoliko klupskih soba i biblioteku. Alex me
odvede u jednu od soba u glavnom hodniku u kojoj se nalazilo oko tridesetak ljudi
koji su čitali ili razgovarali, ali se vidjelo da nešto očekuju. Kada uđosmo, zavlada
tajac.

— E, pa, — uzviknu Alex. — Evo dra Shannona. Većina vas poznaje ga kao dosta
dobra ribolovca. Ali uz to on je i nekakav profesor na univerzitetu i želi da pronađe
nešto o ovoj prokletoj influenci što nas je ovdje pokosila. Došao je da vas zamoli za
jednu uslugu.

Ovo je pogodilo pravu žicu tako da se nekolicina njih nasmiješilo, iako su mnogi
još uvijek izgledali slabi i bolesni.

Zahvalio sam im što su došli i objasnio što želim, obećavši da ih neću dugo
zadržati. Skinuo sam ranac, izvadio čitavu seriju obilježenih epruveta i sistematski
se latio posla.

To su naravno sve bili seljaci, većina njih radila je u polju, a svi su nedavno
preležali ovu zaraznu bolest. Neke sam i lično poznavao, velikog Sama Loudena koji
mi je često vezivao mamac, Harry Vencea, oštra oka, i druge sa kojima sam se sretao
u sumrak, kako — do koljena u vodi — pecaju svojim dugačkim zelenim štapovima.
Bio je to jednostavan posao uzeti od svakoga po malo krvi a njihovo prijateljsko,
dobronamjerno strpljenje olakšavalo je stvar. I pored toga, zadržao sam se duže no
što sam predviđao, jer dok sam radio, prsti mi počeše lagano drhtati. Dosjetih se
odmah što može biti uzrok tome.

Najzad je sve bilo gotovo, moj posljednji pacijent je spustio rukav, rukovao se sa
mnom i izašao. Zatim, podigavši pogled sa bilježnice, spazih Alexa kako sjedi na
obližnoj klupi, promatra me tako kao da me želi prozrijeti — čudnim, prodornim
pogledom, pomiješanim sa inteligentnim interesiranjem koje je on, kad su nam
se pogledi ukrstili, s mukom pokušao da sakrije.

Nastala je pauza. Već sam mu bio objasnio što namjeravam. Odlučno mu rekoh:

— Ne mogu drukčije, Alex. Ne mogu da se savladam... jednostavno to moram

pronaći.

Zavlada tišina; tada mi Duthie polako priđe i uhvati me za ruku.

— Ti si pametan momak, Robe, i zaista ti želim sreću. Ako ti opet mogu

pomoći, ma na koji način, samo mi se javi. — Podsmješljiv osmijeh nabra kutove
njegovih očiju. — A dotle hajdemo na večeru. Alice nam je spremila odličnu pitu od
mesa i bubrega.

I ja se na njega osmjehnuh.
 — Idi ti naprijed, Alex. Stići ću te čim završim bilješke.

— U redu, mladiću. Nemoj se zadržavati.

Kad on ode, radio sam još pola sata, provjeravajući i označavajući uzorke, a
zatim sa rancem na leđima napustih Institut i uskom stazom uputih se Duthievoj
kućici. Spuštao se lak sumrak, na hladnom nebu već se pojavio mlad mjesec sa
svojom zvijezdom pratiljom. Zrak pun magle bio je hladan i miran; i odjednom moju
svijest zapljusnu val radosti pred izgledima koji su ležali preda mnom, pred ovim
putem u otkrića skopčanim s teškoćama i opasnostima, putem koji vodi u
neistražena mora.

Pred Alexovim vratima zastadoh. Svjetiljke u selu žmirkale su oko mene a iza
njih su se slijevale vode prema ušću, tajanstveno obavijene sjenama. Dok sam tu
stajao, posve nepomičan, promatrao kako mjesec sve više i više odmiče na nebu,
slušao poslednji šapat zemlje koja nastaje u mrtvoj tišini, osjetio sam kako
vječna usamljenost svojim plaštem zaogrće moj duh. Tada sam shvatio što sam i što
uvijek moram biti — sam samcat protiv cijelog svijeta.

Prošla me jeza, osjetio sam glad i, znajući da ću tu naići na hranu, toplinu i

prijateljstvo i tihi smijeh malog Sima, uđoh u Alexovu kuću.

IV

Idućeg petka odigrao se događaj koji sam predviđao i od kog je zavisio čitav plan
mog daljnjeg rada.

Cijele te sedmice, dok sam na univerzitetu automatski obavljao svoj posao koji
me je sputavao, primijećivao sam da je profesor Usher preko svog običaja ljubazan
prema nama, da se kreće odlučnije nego ikad, ali s tako izvještačeno prijatnim
osmijehom, da mi se dizala kosa na glavi.

U petak poslije podne ovaj izvještačeni duh suradnje dostigao je svoj vrhunac
kad je profesor obišao laboratoriju i kad nam se najzad, pošto se iskašljao, obrati uz
povjerljiv osmijeh:

— Gospodo, kao što bez sumnje znate, ukazana mi je neobična čast time što
sam dobio poziv da predsjedavam Savjetodavnom komitetu za predstojeći kongres
patologa, počast koja me primorava da sa svojim istaknutim kolegom profesorom
Harringtonom obiđem razne univerzitete, kako bih mogao sastaviti podesan i
odgovarajući dnevni red.
 Poslije značajne pauze on nastavi.

— Gospođa Usher i ja krećemo za London večeras u šest sati. Bit ćemo odsutni
osam sedmica. Naravno, uvjeren sam da će se u mom

odsustvu rad odjeljenja odvijati i dalje glatko i ekspeditivno, u skladu s najboljim

tradicijama istraživalačkog rada. Je li ima netko nešto da pita?

Nitko ne odgovori. On klimnu glavom, što je trebalo da potvrdi činjenicu da se

razumijemo; zatim, pogledavši na svoj sat, on se pokloni redom svakom od nas i
napusti odjeljenje. Smith pođe za njim da se pobrine o njegovu prtljagu.

Jedva sam bio u stanju da obuzdam uzbuđenje kad se vrata zatvoriše, jer, iako
sam očekivao da ću se neko vrijeme odmoriti od ljubaznosti mog pretpostavljenog,
vijest da on zaista odlazi na čitavih osam sedmica bila je tako divna da se umalo ne
sruših. Što ću sve moći da učinim za to vrijeme!

Lomax se već digao i, paleći cigaretu, gledao me svojim umornim osmijehom na

licu.

— Zar niste osjetili kako nam je tuvio u glavu da je potrebno raditi stalno za
vrijeme njegova odsustva? Toliko ga volim, da naprosto ne mogu preživjeti njegov
odlazak.

Blijed, nezadovoljna pogleda, plave valovite kose, uz svoj uobičajen pomalo

ciničan izraz, Adrian Lomax, oko četiri godine stariji od mene, bio je jedan od onih
sretnih ljudi koji instiktivno privlače svojom ljupkošću i ljepotom. Bio je jedinac,
majka mu je bila bogata udovica i živjela je u Londonu, školovao se u Winchesteru
i Oxfordu, u koledžima koji su mu utisnuli pečat lijepog ponašanja i odgoja.
Namjeravao je da, pošto diplomira, nastavi studije u inozemstvu, ali se umiješao rat
i sada, zahvaljujući nekoj daljnjoj vezi između profesora Ushera i njegove porodice,
došao je u Winton da poslije diplomskog ispita „odsluži” dvanaest mjeseci
obaveznog naučnog istraživalačkog rada. Po svojim sklonostima naginjao je
egzotičnom, s visine je gledao na većinu stvari i odbacivao sve ono što se nije moglo
izraziti terminima prirodnih nauka. Njegov apatični skpeticizam je nagovještavao
velike rezerve znanja; sa svojim laganim slijeganjem ramenima, nadmenim
osmijehom, metafizičkim postavkama, često je pokušavao da pročeprka po skrovištu
mojih religioznih uvjerenja. Bio je sebičan i izvještačen, njegova i suviše svjesno
namještena ljubaznost prema Spenceu i meni skrivala je izopačenu sujetu. Ali uza
sve to on se izvanredno privlačno ophodio. Pripremajući se za istaknutu karijeru, ali
prezirući vulgarnost i suviše vidljivih napora, radio je samo kad mu se prohtjelo; pa
iako se žalio na svoje progonstvo, u udobnim odajama koje je sam luksuzno
namjestio, bezbrižno je izmišljao kako će potrošiti zamašne prihode i imati
sve najbolje.
 Za to vrijeme je preturao po svojoj ladici iz koje je sada, zadovoljna izraza, izvadio
bocu benediktinca.

— Ovo se slučajno ovdje zateklo. Hajde da proslavimo ovaj događaj. I to odmah.

— On izvadi zapušač i u tri čiste epruvete nasu obilato od te zlatne tekućine.

Neil Spence, treći član Usherove grupe, osim svojih redovnih nedeljnih izlazaka
sa ženom, nije bio sklon razonodi — kao usamljeni rak izlazio je iz svoje ljušture
jedino u veoma rijetkim prilikama — ali sada je drugarski prišao i pridružio se
Lomaxu.

To učinih i ja. Misao na veliku odluku da iskoristim univerzitetski laboratorij za

svoje eksperimente budila je osjećanje slobode i radosti, koje se gotovo pretvorilo u
oduševljenje, izazivajući u meni sve neobuzdaniju želju da se proveselim.

— U zdravlje odsutnih prijatelja. — Lomax ispi. — Povežite sa imenom Herr

profesora Hugoa. Nadam se da vam se ovo dopada. Ništa nije i suviše dobro za moje
cijenjene kolege.

— Izvanredno je, — reče Spence svojim mirnim ujednačenim glasom.

— Kaluđeri su ga pravili, — Lomax upravi svoj ironični pogled na mene... — To

treba da ti čini zadovoljstvo, Shannone. Ti si katolik, zar ne?

— Da ... razumije se, — odgovorih sa uvjerenjem koje je razoružavalo.

Lomax sa lako podrugljivim osmijehom ponovo napuni epruvete.

— Ali, Roberte, ja sam mislio da si ti naučenjak. Ti ne možeš da spojiš genezu i

mutaciju vrste.

— I ne pokušavam. — Popio sam gutljaj toplog i blagog likera. — Prvo je

vulgarna činjenica ... drugo romantična misterija.

— Hmmm, — reče Lomax. — A što je s papom?

— Što se mene tiče, on mi ne smeta.

— Tebi se on sviđa?

— Apsolutno. — Prestao sam da se smiješim, — Lomaxova duhovitost u vezi sa

ovim predmetom obično bi mi na kraju dodijala. — Priznajem da nisam neki sjajan
primjer... u stvari, sasvim suprotno. Ali svejedno, postoji nešto od čega ne mogu
nikada da pobjegnem ... protiv razuma ako hoćeš... Nadam se da ne želiš da kažem
da to žalim.
 — Daleko od toga, dragi druže ... — reče lako Lomax.

Neil Spence pogleda na svoj sat.

— Skoro šest sati. Muriel treba da dođe svakog trenutka.

On izvadi maramicu i poče da briše tekućinu sa uglova svojih usta.

Jedne noći u rovu blizu Marne, u blatu i tami, kada se neoprezno digao da bi se
bolje namjestio u svom zgrčenom položaju, Spenceovu donju vilicu raznio je
njemački šrapnel i, mada su ga hirurzi za plastične operacije divno zakrpili pomoću
njegova vlastita rebra, rezultat je bio tužno iskrivljeno ljudsko lice: na bradi
se nalazio veliki ožiljak, sa uvučenim usnama koje su virile iz ožiljka, surovi kontrast
širokom, lijepom čelu ispod kojeg su se instinktivno krile njegove tamne, prilično
zaplašene oči. Ova unakaženost Spenceu je padala utoliko teže što je nekada bio
lijep mladić, omiljen na plesovima u mjestu, na izletima i teniskim takmičenjima u
mirnom ali ugodnom društvu u Wintonu.

— Tvoja žena je ljupka, — učtivo primjeti Lomax. — Veoma mi je bilo ugodno

prošle nedelje u kazalištu. Da li da naspem još po jedan žrtveni napitak za Herr
Huga?

— Ne, nemoj, — mudro primjeti Spence. — Dosta nam je.

— Ali on nas je zamolio da pijemo u skladu s najboljim tradicijama odjeljenja,

— rekoh ja.

Svi se nasmijasmo, čak i Spence. On je to rijetko činio, jer bi se pri tome njegovo
lice ružno iskrivilo. U tom trenutku prekide nas neki šum iza nas.

Gospođa Spence je ušla u laboratorij neprijavljena, smjela izraza kao netko tko je
prekršio pravila, a svjestan je toga. Živahno se nasmiješila na nas iza vela s
tačkicama koji je obavijao njen šešir i davao draži njenom nešto upalom licu.

— Smith nikako da dođe, a ja sam čekala ... i čekala ... kao izgubljena duša.

Muriel Spence je imala oko dvadeset sedam godina, bila je srednjeg rasta,
prilično mršava ali skladna, nježnih zglobova, svijetlosmeđe kose i uska nešto
bezbojna lica na kome su, međutim, ponekad njene sive oči izgledale krupne i kao u
djevojčice. Bez pretjerivanja ona se mogla smatrati kao ublaženje Spenceove nesreće.
Prije rata on se s njom zaručio, a kad se vratio, posve slomljen, ona je ostala uz
njega i pored pritiska njene porodice a i njegovih vlastitih napora da joj vrati
slobodu. Njihovo vjenčanje, uz prisustvo mnogo svijeta, pobudilo je široki interes.
Sada, iako je prilično izgubila od svoje mladenačke ljupkosti i imala
nečeg izvještačenog u držanju, ona je još uvijek bila privlačna u svom tamnom
kostimu sa okovratnikom od mrkog krzna, i oživljavala je našu sumornu sobu za
rad. Zbog Spencea, koji je bio moj najbliži prijatelj, pokušavao sam da
zavolim Muriel; ali moja priroda, nezgodna i nesumnjivo teška, uvijek je nalazila u
njoj nešto što me je, i protiv moje volje, odbijalo.

Ona podiže veo, površno poljubi svog muža u obraz i s blagim prekorom
primijeti:

— Zakasnit ćemo na večeru, dragi. Zašto već nisi spreman?

— Svakako, gospođo Spence, — reče Lomax, izvijajući jednu svoju obrvu kako
je samo on to znao, — sad kad ste već ovdje može vam se desiti da nikad ne izađete
iz ove sobe užasa.

Ona nakrivi glavu na jednu stranu, obuhvativši me svojim živahnim,

izazivajućim pogledom.

— Osjećam se sasvim sigurnom, budući da je ovdje g. Shannon.

Na ovo, zbog nečeg, Lomax i gospođa Spence se nasmiješiše. Spence čije su

tamne oči, s gotovo psećom odanošću, počivale na licu njegove žene, obuče kaput, a
ona ga svojom rukom u rukavici uhvati pod ruku.

— Neil i ja idemo u vašem pravcu, g. Lomaxe. — Govorila je pozivajući ga. —

Hoćete li da vas povezemo?

Nastade mala pauza.

— Hvala, — reče on, najzad. — Vi ste veoma ljubazni.

Izašao sam s njima i rastali smo se kod Murielinih malih kola, koja su bila
parkirana pred ulazom u zgradu. Dok su se oni vozili prema gradu, ja sam se
spuštao niz Fenner Hill, u namjeri da iz svog stana uzmem uzorke iz Dreema i da se
odmah vratim u laboratorij.

U Eldon parku, s moje desne strane, umjetno jezero bilo je krcato klizačima.
Mirnim zrakom dopirali su do mene reski, veseli udarci čeličnih oštrica po ledenoj
površini. Razveseljen benediktincem i zanosnom pomisli na Usherov odlazak,
jednostavno mi je došlo da zapjevam. Obuzimala me je prijatna vrtoglavica, čitav
svijet mi je izgledao savršeno čaroban.

Dok sam se približavao poznatoj zgradi, vrata ROTHESAY se otvoriše i na njima

se pojavi Harold Muss u pratnji gospođice Law, oboje su nosili klizaljke koje su im o
kajišima visjele preko ruku. Sada se liker, uprkos svom manastirskom porijeklu,
pokazao jačim no što sam mislio. Nisam mogao da objasnim zašto, ali iznenadna
pojava gđice Law u takvom društvu, u lijepom bijelom džemperu i vunenoj kapi s
crvenom kićankom što joj je padala niz kosu, i koja sad nije bila orna da pritekne u
pomoć i spasava bližnje, već se predala zdravoj razonodi, izazvala je u meni prigušen
napad smijeha.

— Što je, g. Shannon. — Kad me vidje ona zastade. — Da niste bolesni?

— Ni najmanje, — odgovorih odvajajući se od ograde. — Nalazim se u

savršenom duševnom i fizičkom stanju... spreman na napor koji će možda uzdrmati
cijeli svijet. Da li sam jasan?

Muss uzdrža osmijeh, on je pogađao prirodu mojih simptoma, dok je skroman

izraz gospođice Law izražavao jedino simpatiju i veliku brigu.

— Hoćete li da pođete s nama na jezero? Vjetrić bi vam možda prijao.

— Ne, — rekoh ja. — Neću da pođem na jezero. — Dodao sam logično: —

Nemam klizaljki.

— Ja bih mogao da vam pozajmim klizaljke,

— predloži Muss lukavo, — ali led je klizav.

— Umukni Muss, — rekoh oštro. — Zar ne skapavam na poslu radi tebe... i

radi cijelog čovječanstva?

— Vi to suviše ozbiljno radite, g. Shannon.

— U svojoj zbunjenosti gđica Jean je sasvim bukvalno shvatila moje riječi. —

Znate da ste obećali da ćete doći u Blairhill. Ja večeras idem kući. Eto, uzmite jedan
dan odmora i posjetite nas sutra.

Gledajući u njene meke tamne oči, moja inventivna moć kao da me odjednom
napusti. Ne nalazeći izgovora, poslije jednog trenutka, krotko prošaputah:

— U redu, doći ću.

Vlak u jedan i trideset za Blairhill bio je dosadno spor, njegovi starinski vagoni
bili su tako prljavi, da se, kadgod bi lokomotiva trucnula, dizao oblak prašine sa
prljavih presvlaka na sjedištima. Dok je vlak milio kroz zadimljenu industrijsku
nizinu Lowlands, pored nagomilanih tvorničkih dimnjaka, bez i jednog struka
zelenila na vidiku, i zaustavljao se na svakoj maloj stanici, ja sam prekoravao
samog sebe što ispunjavam obećanje koje nisam imao namjeru da izvršim, i nije me
mnogo tješilo to što sam sam sebe uvjeravao da ću se poslije jednodnevnog odmora
vratiti osvježen svome istraživanju.

Najzad, otprilike jedan sat pošto smo napustili Winton Law Level, prešavši
najgori dio „crne zemlje", upali smo u Blairhill. Da ne bi nesretni putnik pobjegao od
svoje sudbine, na staničnoj ogradi prijetećeg izgleda, između dvije škotske jele,
bijelim kamičcima je bilo ispisano ime. A na peronu, podižući se na prste
zaneseno prelijetajući svijetlim očima zaustavljeni vlak na okuci, stajala je gospođica
Jean Law i čekala.

Kad sam otvorio vrata i uputio se prema njoj zapazio sam da je, u čast moje
posjete, ili jednostavno zbog praznika, ispod širokog kaputa obukla svoj pleteni bijeli
džemper, a na smeđim kovrčama koje su padale u oči još više no obično, nalazila se
mala vunena kapa sa kićankom, koja se u Škotskoj zove ,,cool“. Kad me je
prepoznala među putnicima koji su se gurali, njeno lice zablista u znak
dobrodošlice. Rukovasmo se.

— Oh, g. Shannon, — uzviknu radosna. — Tako je lijepo od vas što ste došli.
Ja sam se skoro plašila ...

Ona zastade, ali ja umjesto nje završih rečenicu.

— Da ću vas prevariti.

— Pa... — Ona se zarumeni, što joj je uvijek bilo lako. — Znam da ste
prezauzeti. Ali svejedno, sad ste ovdje, poslijepodne je divno, imam toliko stvari da
vam pokažem, mislim da će biti prijatno, iako ne bih trebalo da vam to reknem.

Dok je to govorila, išli smo zajedno uskom glavnom ulicom. Grad mi se nije
učinio tako ružnim kao što sam očekivao, ležao je u okviru velikog posjeda vojvodske
porodice Blairhill, i izgledao kao starinski seoski kraj. Puna ponosa na svoje rodno
mjesto, moja pratilja mi je objašnjavala da je „sadašnji vojvoda", u suradnji sa
Historijskim društvom iz Blairhilla, mnogo učinio da sačuva starine u mjestu,
uvjeravala me je ozbiljno da ću, kad se završe formalnosti oko upoznavanja, morati
da prevalim prilično puta da bih razgledao sve znamenitosti mjesta.

Na vrhu strme ulice ona odjednom zastade pred malom, niskom zgradom i
svjesno nervoznog izraza, koji su oda vale ustreptale trepavice, primijeti:

— Ovo je naša pekara, g. Shannon. Morate ući i upoznati se s mojim ocem.

 Niskim nadsvođenim prolazom išao sam za njom preko dvorišne kaldrme, pored
obojenih kola čija se ruda dizala put neba, zatim kroz uska vrata, između
nagomilanih vreća punih brašna, sišao u tamno prizemlje koje je otužno mirisalo,
osvijetljeno tamno crvenim odsjajem žeravice iz dviju peći. Postepeno, dok su mi
se oči navikavale na mrak, razabrao sam dvije prilike u košuljama, koje su
dugačkim drvenim lopatama energično radile kraj otvorenih peći; njihove bijele
pregače izgledale su ružičaste od odsjaja dok su izvlačili gomile kruha na dugačkim
drvenim lopatama.

Nekoliko minuta ćutke smo promatrali ovaj rad koji je, čini se, zahtijevao
energiju, vještinu i brzinu. Zatim, kada je nova gomila ubačena u peć i kad su se
zalupila gvozdena vrata, čovjek koji je stajao bliže nama okrenu se i priđe nam, pa o
pregaču obrisa ruku i pruži mi je, na noktima mu se bijaše zadržalo još malo
osušenog tijesta.

Daniel Law imao je oko pedeset pet godina, bio je srednjeg rasta, blijed uslijed
svog zanimanja, no ipak dosta snažan, jakih ramena i čvrsto građen. I pored
njegovih naočara u čeličnom okviru i male crne brade koja mu je nekako skrivala
lice, imao je otvoren ozbiljan izraz i široko čelo koje su sad pokrivale graške
znoja. Očigledno, nije se često smijao; ali dok je njegova topla šaka stezala moju,
usne mu se malo razvukoše u znak pozdrava, pokazujući snažne zube nešto
naprašene brašnom koga je bilo svagdje.

— Drago mi je što sam se upoznao s vama, gospodine. Moja kćerka mi je

pričala koliko ste predusretljivi prema njoj u koledžu. Svaki prijatelj moje kćerke je
ovdje dobrodošao.

U njegovom dubokom glasu osjećao se prizvuk nečeg patrijarhalnog, napose u

izgovoru riječi ,,koledž“, a njegove oči iza naočara toplo su sijale dok je govorio o
gospođici Jean Law. On nastavi da se izvinjava.

— Zao mi je što smo sada u velikom poslu. Moj sin i ja, sami obavljamo posao
subotom poslijepodne. — On viknu preko ramena: — Luko, dođi načas ovamo!

Mladić sedamnaestih godina, koji nam je prilazio smješeći se i navlačeći kaput,

mnogo je bio nalik svojoj sestri, oboje su imali istu boju kože i očiju. Izraz mu je bio
topao, veseo, čovječan i zbog toga mi se odmah svidjeo. Nije mogao da ostane duže,
pošto je morao da upregne konja i da kolima pođe da raznosi kruh. Zaista, primijetio
sam da se i sam Law, pored svoje učtivosti, žuri; pogledavši svoju drugaricu iskosa,
napomenuh da ne bismo smjeli da ga duže zadržavamo.

Law klimnu glavom.

 — Naše mušterije moraju dobiti kruh, gospodine. A sutra je dan odmora.
Uostalom, vidjet ćemo se kasnije kod kuće. Oko pet sati. A dotle, prepuštam vas
mojoj kćerci.

Kad smo izašli i pošli ka periferiji grada pokraj novijih kuća koje su se nalazile u
malim vrtovima, moja pratilja pogledala je na mene kradomice, polubojažljivo,
poluradoznalo, kao da pokušava da pogodi što mislim o njenoj porodici. Sada, na
zavijutku mirne ulice, nad kojom su se pružale gole ali oborene grane
nekoliko kestenova, došli smo do male vile od kamena, uredne i neupadljive, sa
podrezanom živicom od maline i besprijekornim čipkastim zavjesama na prozorima.
Ovdje, ne mogavši više da izdrži, oslanjajući se rukom na gvozdena vrata na kojima
se nalazila bakarna pločica s natpisom SILOAM, gđica Law uzviknu:

— Obojici ste se dopali — i mome ocu i Luki. To sam vidjela. Sad ćete upoznati
moju majku.

Dok je još govorila, otvoriše se prednja vrata i omalena žena, sa pregačom od

crnog satena, srebrnastosive kose i prijatna izraza, izvanredno nježne kože, izađe da
nas pozdravi. Pogledavši brzo svoju kćerku, ne pokušavajući da sakrije pajalicu za
brisanje prašine u ruci, ona diže na mene ispitujući pogled svojih staloženih i mirnih
očiju i zadrža ga malo duže. Tada, kao da je to ohrabrilo, reče:

— Uhvatili ste me baš prije nego sam se presvukla, g. Shannon. Tek što sam
završavala spremanje salona kad vas ugledah kako nailazite. Hoćete li da uđete i da
posjedite?

— Ne, majko, — usprotivi se brzo Jean. — Želimo da što bolje iskoristimo ovo
poslijepodne.

Gospođa Law upravi na moju drugaricu svoj tih i pronicljiv pogled, koji je, iako
pun ljubavi i razumijevanja za takvo mladalačko nestrpljenje, sačuvao nešto i od
materinske dobrodušnosti.

— Imate dosta vremena, dijete.

— Ali ne za sve što namjeravam.

— Vodiš li i Malcolma?

— Razumije se, ne, majko — odgovori joj kćerka malo nestrpljivo. — Znaš već
da on danas poslije podne nije ovdje.

Tko li je to Malcolm? Razmišljao sam rasijano, možda je to neki mlađi rođak, a

možda i pas.
 — Dobro, dobro.. . onda idite — složi se s njom gospođa Law uz svoj izraz
staložena razumijevanja. — Ali se na večeru svakako vratite. Svi ćemo biti ovdje
okupljeni da sjednemo za sto, tačno u šest sati. Do viđen ja zasad, g. Shannon.

Dok se ona sa osmijehom na licu vraćala u svoj salon, gospođica Jean Law s
lakim izrazom olakšanja čovjeka koji je uspješno prošao kroz sve pripreme, uze me
sasvim u svoje ruke.

— Sad tek, — uzviknu ona energično, — mogu da vas povedem.

Idući ispred mene, ona me povede u vrt iza kuće, koji je imao oko pola jutra i
brižljivo me provede svim pošljunčenim stazama između urednih gredica rabarbare i
zeleni. Kad sam pohvalio kako je vrt lijepo uređen, ona mi uzvrati brzim zahvalnim
osmijehom.

— Svakako, naš vrt je malen... kao u nekom predgrađu, može se reći... Sigurna
sam, g. Shannon, da to nije ništa prema vašoj kući.

Pretvarajući se da ne zapažam blago i upitno podizanje njena glasa, brzo

pokazah na šupu za alat gdje se nalazio crveni motocikl, podignut na svome stalku.

— Lukin. — Ona tiho odgovori na neizrečeno pitanje. — On je lud za motornim

mašinama a dosta se u njih i razumije, iako se otac ne slaže s tim. Ali jadnik, pošto
mora tako polagano ići sa svojim kolima, voli da to nadoknadi na svom Indijanu.

Moje mišljenje o Luki, i inače visoko, poraslo je još više. Već poodavno, kao što
čovjek žudi za mjesecom, ja sam priželjkivao ovakvu mašinu, koja bi bila u stanju da
svog vozača uzbudljivo nosi zrakom brzinom od najmanje sedamdeset milja na sat.
Rado bih se bio zaustavio da pregledam savršenstva ovog stroja, ali gospođica Jean
me je već požurivala nazad, pored kuće, na ulicu. Navlačeći ,,coolkapu“ čvršće
na svoje kovrče, ona pogleda na sat i strogo zvanično primijeti:

— Imamo dobra tri sata. Pokušat ćemo da sve postignemo.

— Hoćemo li prvo malo da se odmorimo? — predložih, bacajući pogled na dvije

stolice koje su stajale u zaklonjenom uglu verande. Noćas sam radio do pola noći,
pokušavajući da napravim plan izrade kulture za moje uzorke.

Ona se nasmija sasvim veselo i primijeti s visine kao da sam rekao nešto
smiješno.

— Zaista, g. Shannon, baš ste čudni. Pa mi smo tek počeli!

Pođosmo dosta brzo.

 Nikada nije postojao revniji posjetilac znamenitosti ni požrtvovaniji vodič — na to
sam spreman da se zakunem — od ove lijepe pekarove kćerke iz Blairhilla.

Srdačno, neumorno, ona me je vodila po kraljevskoj i staroj općini. Pokazala mi

je općinu, javnu biblioteku, masonski hram, mauzolej vojvoda, kuće starih tkača u
Cottar Row, ostatke rimskog zida (tri stara odronjena kamena), i sa izrazom
poštovanja, u Lamb Lane, dvoranu za skupove Bratstva. Ona mi je čak pokazala
tačno mjesto kod Krsta gdje je Claverhouse, razbijajući Conventicle, kao po volji
providnosti, bio zbačen sa svoga konja.

Zatim, dok sam se ja nadao da je naš hadžiluk završen, ona, zadihana i uz veselo
kliman je glave, upravi na mene tajanstven pogled čovjeka koji je sačuvao najljepšu
poslasticu za kraj.

— Ne smijemo propustiti bijelo stado, — izjavi ona, dodajući usiljeno kao da

citira iz nekog vodiča: — Ono je jedinstveno.

Da bismo vidjeli ove slavne životinje, koje su, kako mi ona objasni, dio čuvenog
stada iz CHATEAU-LE-ROI, koje je „pokojni vojvodin otac“ uvezao iz Francuske, bili
smo primorani da se vratimo po prilici dvije milje da bismo, kroz vrata sa stupovima
ušli u veliko imanje poznato kao „Veliki parkovi", koje je „pokojni vojvoda"
velikodušno odvojio od svog vlasništva i poklonio gradu.

Bez sumnje, to je bio divan predio sa šumama i livadama koji je još uvijek —
pošto se nigdje nije vidjela ni živa duša — sačuvao svoj raniji izgled privatnog
vlasništva.

Ali gospođica Law nije mogla da pronađe stado. Iako ga je uporno, revno tražila
kao da je u pitanju njena čast, vukući me za sobom uz brežuljke i niz dolinice, preko
drvenih ograda i ispod žbunastih proplanaka, njen ispitivački pogled pokazivao je
sve veću zabrinutost, lice joj se opuštalo s užasom, ona je bila na kraju primorana
da se zaustavi na vrhu posljednjeg, travom obraslog brežuljka i da mi se okrene
i postiđena prizna poraz:

— Bojim se ... g. Shannon ... — Onda, s posljednjom eksplozijom ljutine: —

Zaista, to je uopće neshvatljivo!

— Možda se kriju od nas po drveću.

Ona odmahnu glavom, ne želeći da u ovome vidi šalu.

— Tako divne životinje. Bijele kao mlijeko i sa divnim povijenim rogovima.

Mora da su ih negdje sklonili preko zime. Pokazat ću vam ih jednom drugom
prilikom.
 — Svakako, — rekoh ja. — Dotle, hajde da malo sjednemo.

To poslijepodne bilo je izvanredno tiho, toplo za ovo doba godine, sunce,

djelomice zaklonjeno, bacalo je zrake svijetložute poput smilja, i izgledalo je da cijeli
pejsaž obavija tišinom neotkrivenog svijeta. Obrisi nijemih šuma prostirali su se
ispod naših nogu i sakrivali mali potok koji je, utišan općim raspoloženjem, milio
od vira do vira, zadržavajući svoj dah i namećući nam isto takvu tišinu.

Pored mene, žvaćući struk trave i gledajući ravno preda se sjedila je gospođica
Jean Law, uspravno, još uvijek žalosna zbog svog neuspjeha, a ja, oslonivši se na
lakat, počeo sam nesvjesno da je promatram, nasumce pokušavajući da analiziram
njenu ličnost. Nisam, razumije se, mogao da promijenim svoje mišljenje o
njenoj naivnosti, ali sam ipak bio primoran da priznam da je između malog broja
mladih žena koje sam poznavao ona najprirodnija. Imala je, naročito u ovom okviru,
neku upadljivu, mladalačku svježinu. Njene smeđe oči, kosa i koža odgovarale su
šumama, kao i njeno čvrsto malo grlo i brada. Njeni zubi, dok je žvakala žilavu
travu, bili su bijeli i zdravi. Gledajući je odozdo, čovjek je skoro mogao vidjeti
strujanje tople krvi kroz blagu oblinu njene gornje usne. Ali iznad svega, ona je
izgledala vrlo čudna, odisala je izvanrednom čistoćom. Zaključio sam, lijeno, da
ona mora da se, pošto ova njena vrlina dolazi odmah poslije pobožnosti, svakako
izjutra i uveče temeljito čitava pere mirisnim sapunom. Sve što se vidjelo na njoj a,
bio sam uvjeren, i ono što se ne vidi, bilo je uredno i besprijekorno.

Iznenada, dok sam je ovako kritički promatrao, ona okrete glavu i neočekivano
susrete moj ispitujući pogled. Za trenutak ona ga izdrža svojim uobičajenim
neustrašivim poštenjem, onda se njene skromne oči oboriše i lagano,
nježno rumenilo razli joj se obrazima. Nasta napregnuta pauza; tišina koja je nekako
bila dio još veće tišine u prirodi koja nas je okružavala i kao da nas je mamila na
riječ, na postupak s moje strane koji nije uslijedio, bila je ispunjena skoro bolnim
iščekivanjem. Tada, gotovo ljutito, kao da ne dopušta da je savlada zbunjenost, ona
pogleda na svoj okrugli srebrni sat, i hitro skoči na noge.

— Vrijeme je da se vratimo. — Tihim glasom, kome je pokušavala da da ton

zabrinutosti, ona dodade: — Vi mora da ste mrtvi gladni bez svog čaja.

Kada smo došli do SILOAMA, cijela porodica nas je očekivala u besprijekornom

salonu; na gospođi Law bila je njena golubi ja svilena haljina „za izlaz", g. Law i Luka
dotjerani sa bijelim okovratnicima i u pristojnim suknenim odijelima. Tu je isto tako,
na moje prilično iznenađenje bio još jedan gost, koga su mi predstavili kao g.
Hoddena, a koji se uz prijatan osmijeh odazivao na ime Malcolm; ovaj se odmah
pridruži Jean, a i prema svim članovima porodice Law zaista se ponašao veoma
privrženo i prisno.
 Bio je to mladić besprijekoran, s izrazom samopouzdanja, od svojih dvadeset i
pet godina, lijepe pojave, otvorena, malo ozbiljna lica, tvrdih usana i četvrtaste čvrste
glave, odjeven sa pedantnom urednošću, u tamnom odijelu od tvida i sa visokim
krutim okovratnikom. Spreman da uvijek zavidim drugima na osobinama kojih sam
nemam, osjećao sam se nekako sumoran u njegovu prisustvu, jer je on nosio u sebi
neku tihu čvrstinu, izraz čovjeka koji vježba svakoga dana u Kršćanskoj zajednici
mladih ljudi, izraz muške iskrenosti, kao da je, svijestan svoje vlastite ispravnosti,
uvjeren da će kod svojih bližnjih naći iste takve osobine. U gornjem desnom džepu
kaputa nosio je glazbenu viljušku i čitav niz zaoštrenih olovki, koje su bez sumnje,
kako sam uskoro saznao, služile da mu olakšaju učiteljski poziv u osnovnoj školi u
Blairhillu,

Kad mi on prijateljski pruži ruku, gospođa Law blagoslovi naš susret.

— Vas dvojica svakako imate mnogo zajedničkog. Malcolm je skoro sasvim naš,
g. Shannon. On predaje u nedjeljnoj školi. Ozbiljan radnik, to vam mogu reći.

Kako je večera bila gotova, zauzeli smo mjesta za stolom. Danijel ozbiljno očita
podužu molitvu u kojoj je prilično dirljivo spomenuo svoju odsutnu kćerku Agnes,
kradom pogledajući na njenu fotografiju na kaminu u uniformi bolničarke, „koja sad
radi na terenu u inozemstvu11. Zatim gospođa Law poče da seče velike
komade kuvanog lososa i stavlja na tanjure.

Strašno gladan, navalih s apetitom koji se mogao i očekivati od stanara

gospođice Dearie. Pored mnogo ribe, tu je bilo svega u izobilju, neoljuštenih kuhanih
krumpira, zimskog zeleniša, hladne šunke i jezika, ukuhanog povrća, zdjela sa
zimnicom; doista, jednostavan ali raznovrstan objed mogao je očarati ukus
daleko većeg gurmana od mene. U čas posjete pekar je napravio naročiti kolač od
kiselog tijesta sa marcipanom, ukrašen ušećerenim trešnjama. Ali mi se najviše
dopao kruh. Lagan i dobro uzdignut, sa lijepo pečenom koricom, širio je divan miris
i topio se pod jezikom. Kada sam se usudio da pohvalim njegovu vještinu, Law je
bio dostojanstveno zadovoljan. On uze komadić s tanjura, isproba njegovu čvrstinu,
pomirisa ga nježno a zatim prelomi sa svetiljskim izrazom. Gledajući preko stola na
svog sina, on stručno primjeti:

— Nešto malo nedopečen danas, Luko... ali uopće nije loš. — Onda obraćajući
se meni, on nastavi vrlo jednostavno. — Mi ozbiljno

shvaćamo svoj posao, gospodine. Nasušna potreba, eto to je naš kruh za mnoge
siromašne ljude sa sela. Oni — rudari, orači, poljski radnici, sa velikim porodicama,
koji rade za trideset pet šilinga sedmično — nemaju bogznašto drugo. Zato mi sada
kruh pravimo od najboljeg brašna i najslađeg pivskog kvasca, sve mijesimo rukama.
 — Najbolji kruh u čitavom kraju, — reče Malcolm, klimnuvši mi glavom. On je
sjedio pored Jean i dodavao tanjure s izrazom spokojnog zadovoljstva.

Daniel se nasmiješi.

— Eh — neki od njih prelaze po pet milja da bi dočekali naša kola i kupili

kruh. — On zastade uspravljajući se dostojanstveno. — Vi svakako znate, g.
Shannon, biblijski značaj artikla koji mi proizvodimo. Sjećate se kako je Spasitelj
umnožio kruh da bi nahranio narod, kako je na tajnoj večeri lomio kruh sa svojim
učenicima.

Promucah zbunjeno nešto u znak potvrde, i kad me Luka spase zabune dodajući
mi džem cd jagoda — uz najneprimjetnije spuštanje lijevog očnog kapka, ja pokušah
šapatom da ga navedem na razgovor o prednostima njegovog motocikla. Međutim,
Daniel nije mogao da se zaustavi. Glava kuće, propovjednik na sastancima, navikao
da ima posljednju riječ, i sada je, upravljajući svoj ozbiljan i zadovoljan pogled preko
stola, izgleda odlučio da me ispita.

— Naravno, doktore, i vaš je poziv vrlo plemenit. Liječiti bolesne, pomoći

osakaćenima, pomoći kljastima da prohođaju, što može biti uzvišenij e? Za mene je
bio sretan i pun ponosa trenutak, gospodine, kada je moja kćerka odlučila da se i
sama posveti ovome velikom i divnom pozivu.

Ćutao sam, pošto mu nisam mogao reći da nemam namjere da se ipak bavim
praksom, već da se posvetim isključivo proučavanju čiste nauke.

Ne zbunjujući se mojim ćutanjem i sa čudnom mješavinom dostojanstva i

poniznosti kojom se odlikovao, Daniel se vrati na predmet razgovora, dodirnu pitanje
bratstva ljudi i kršćansku vrlinu uzajamnog pomaganja; tada, pošto je postigao svoj
cilj, on mi se neposredno obrati.

— Smijem li vas zapitati, gospodine, kakvo je vaše uvjerenje?

Ja ispih veći gutljaj čaja. Osim Hoddena, čiji je pogled odavao blagu živahnost,
svi su me gledali sa ljubaznom pažnjom, sa srdačnim interesom očekujući moj
odgovor kao da je to u stvari krst, neophodan za kamen temeljac koji će upotpuniti
zgradu njihovog zajedničkog odobravanja. Naročito gospođica Jean, nešto
zarumenjena od jakog i toplog čaja, gledala me otvorenih usta i sjajnih očiju.

Sta, za ime boga, da kažem? Dovoljno sam znao o ovim kršćanskim sektama po
malim gradovima, te sam shvaćao kakvo bi uzbuđenje izazvao ako bih rekao golu
istinu — da sam katolik, koji ponekad i zaluta u tamne hodnike skepticizma, ali koji
se još uvijek, u srcu, drži svoje prve vjere.
 Ova misao me primora da se oslonim na ono što sam već izmislio za gospođicu
Law. Uostalom, što mari? Nikad više neću vidjeti ovu uvaženu porodicu, ali sam ipak
više volio da ne rušim sklad ove atmosfere pri čemu, kad bih to vješto izveo, ne bih
morao ni da lažem.

— Pa, gospodine, — rekoh ja s lakoćom koja me je zapanjila, kao da je ovaj

skup pobožnosti otkrio u meni najgore nijanse moga karaktera, — moram da
priznam da je moj biološki rad donekle ograničio moje mogućnosti da odlazim u
crkvu. Ali ja sam odgojen u Levenfordu, u izvanredno strogoj — nonkonformističkoj
atmosferi. U stvari — još uvijek oslanjajući se na činjenice mog šarenog odgoja,
skromno uljepšah jedno od manje vjerojatnih hvalisanja moje babe — dalji ujak sa
majčine strane bio je jedan od Covenantera koji su na Marston Moor1
krvlju posvjedočili svoju vjernost.

Marston Moor — mjesto u Yorkshivu gdje su 1644. rojalisti pretrpjeli poraz.

— Prev.

Zavlada ćutanje. Tada dok su polako shvaćali moj odgovor, razumjeh da on, ne
samo što je zadovoljio, već je i izvanredno snažno djelovao.

— Ta šta kažete! — Daniel nagnu glavu sa razumljivim interesom — Marston

Moor! Ah, to je bilo mučilište svetaca. Treba da se ponosite takvim precima, g.
Shannon. I, — on doda s nježnom lukavošću, — nadam se da ćete se u buduće
ugledati na njihov dobar primjer.

Budući da je ova prepreka savladana, veče se nastavi u ugodnom skladu. Kada

je Malcolm, izražavajući svoje živo žaljenje, bio primoran da ode da bi održao neke
večernje časove tl Blairhill Institutu — prekovremeni rad, povjeri mi gospođa Law,
koji je preuzeo da bi pomogao svojoj obudovjeloj majci — pređosmo u salon gdje
gospođicu Jean natjeraše da nam nešto odsvira na klaviru, — jedan komad od
Griega. Onda se zapodjenu razgovor o odsutnoj Agnes. Njeno posljednje pismo,
izvanredno veselo, ponosno su glasno pročitali. Pokazivali su fotografije, nježno,
jednu po jednu, sve požutjele i pomalo nejasne — urođenička djeca u
grupama, izdužena, razrogačenih očiju, sa bijelim pregačicama, čudno patetična,
pridržava ih snažna i nasmijana prilika bolničarke; gomile drvenih koliba, dio
praznog dvorišta i u pozadini uvijek raskošne šume, čudno raslinje poput paprati,
sve obasjano suncem i osjenčene sumornom, zasljepljućom sjenom.

Kad je izbilo osam sati, ja se digoh usred općih prigovora i srdačnih rukovanja.
 — Činilo nam je čast, gospodine, — reče Daniel — i, sa neočekivanom toplinom
u očima: — Možda ćete, kada slijedeći put dođete u posjetu, i prenoćiti.

— Da, dođite uskoro, — gospođa Law gumu mi paketić u ruke, prošaptavši

povjerljivo, — to je malo lijepog škotskog keksa kao dodatak hrani kod gospođica
Dearie.

Mrak je već pao kada me Luka i njegova sestra ispratiše na stanicu. Na putu
Luka velikodušno ponudi da mi pozajmi motocikl kadgod mogu da ga koristim. Dok
je vlak kretao, gospođica Jean Law išla je pored mog prozora.

— Nadam se da vam je bilo prijatno u posjeti, g. Shannon. Nama svima bilo je

prijatno, vrlo prijatno.

Sam, u vagonu, povukoh se u ugao, iscrpljen ovim pretjeranim druželjubljem,

pokušao sam da odredim kakve je sve utiske to izazvalo u meni. Istinu govoreći, ovaj
susret sa jednostavnom porodicom punom predanosti ispunio me je ogorčenjem
prema samom sebi više no obično — osjećao sam da sam ništavan i običan, da, zbog
nečeg sam osjećao da sam najobičniji bijednik.

Iznenada mi izađe pred oči lice Jean Law kada je bezazleno oborenih očiju,
pocrvenjela kraj mene u Velikom parku. Nisam imao mnogo iskustva sa ženama i u
ovom pogledu nisam bio uopće uobražen. Ali sada mi jedna misao prolete kao
strijela. Trgoh se, uspravih se zapanjen, u praznom vagonu.

— Oh, ne! — uzviknuh glasno. — Ne bi mogla... ne može ona... to bi bilo

nemoguće.

VI

Februar je došao sa oštrijim mrazovima i hladnim čistim blistavim danima koji

su uzbuđivali krv. Prošlo je već više od mjesec dana kako sam potpuno utonuo u
svoj vlastiti ral. Bilo mi je divno naprosto što sam živ.

Prirodno, Lomax i Spence primijetili su moju aktivnost, ali Smith, iako sam ga
hvatao nekiput kako gleda u mene i grize krajeve svojih pcd kresanih brkova, nije
mogao da pogodi šta smišljam. Sada, kad profesor Usher nije bio tu, on je provodio
veći dio dana u baru kod ,,Umversity Arms“.

Ono što sam naumio nije bilo lako. Nemojte misliti da se originalna istraživanja
vrše u lijepom poetskom ushićenju; prije no što zablista zora, čovjek mora mučno
tražiti putove kroz labirint, ili mora stijenu neumorno gurati uzbrdo poput Sizifa.
 Ipak, poslije mnogih eksperimenata, pošto sam utvrdio da ne koriste mome cilju,
najzad mi je pošlo za rukom da u peptonovu bujonu, od uzoraka iz Dreema, odgajim
kulturu za koju sarr vjerovao da sadrži organizam koji prouzrokuje epidemiju. Dok
sam buljio u fina žuta vlakna koja su se stvarala u šafranastom tkivu, u topazno
čistoj tekućini, uvećavajući se i spajajući kao crveni šafran, koji je za mene bio lješpi
no najrjeđi cvijet, srce mi je lupalo od silnog uzbuđenja. Nije mi bio poznat
ovakav rast koji je obećavao nešto neobično i novo i podupirao nesigurne stupove
mojih nada.

Kako je odmicalo vrijeme koje mi je stajalo na raspoloženju, povećavao sam svoje

napore da bih metodom selektivne kulture dobio jaku, čistu vrstu ovog dragocjenog
organizma. Imao sam ključ od sporednih vrata patološke zgrade, što mi je
omogućavalo da uđem u zgradu pošto svi izađu. Poslije čaja kod gospođica
Dearie, vraćao bih se u odjeljenje i tu, utonuo kao gnjurac, vezan za svijet samo
najtanjom niti svijesti, ostajao u hladnoj, zeleno osvjetljenoj usamljenosti, sve dok se
ponoć ne bi spustila na nijemi univerzitet. To su bili najplodniji časovi.

Bio sam uvjeren da mogu završiti ovu neophodnu fazu do iduće subote 1og
februara i ukloniti sve tragove svojih eksperimenata iste noći. Sve se divno slagalo,
kao dobro urađen mozaik. Profesor Usher je pisao da će se vratiti u ponedeljak 3-eg,
a kada se vrati, ja ću se nalaziti za stolom zauzet njegovim ispitivanjima.

U srijedu uveče ove posljednje sedmice, nešto poslije devet sati, osjetio sam da
je, najzad, kultura zrela za ispitivanje. Platinskom omčicom razmazao sam je i obojio
mikroskopsko predmetno staklo. To je bio kritičan trenutak. Zaustavljajući dah,
stavio sam predmetno staklo pod podmazanu imerzionu le~u; a kad su se tamni
oblici pojavili na svijetloj pozadini, nesvjesno sam uzviknuo.

Polje je bilo prepuno malih bacila u obliku zareza, koje nisam nikad ranije vidio.

Dugo sam sjedio nepomičan gledajući u svoje otkriće, obuzet uzbuđenjem od

koga mi se vrtjelo u glavi. Najzad, pribravši se, otvorih bilježnicu i počeh naučnom
tačnošću upisivati specifičan opis organizma, koji sam na osnovu njegova oblika
nazvao, bacilom C. Tako sam radio možda još petnaest minuta, kad iznenada
moju koncentraciju prekide val svijetlosti iz svjetlarnika u hodniku. Nekoliko
sekundi kasnije čuh korake u hodniku, vrata se otvoriše i, dok sam stajao nijem od
zaprcpašćenja, profesor Usher uđe u laboratorij. Na njemu je bilo sivo odijelo i tamni
vuneni ogrtač prebačen preko ramena, a njegovo blijedo, kruto lice bilo je još
neoprano od puta. U početku nisam mogao da vjerujem da je to zaista on. Tada
vidjeh da dolazi ravno s vlaka.

— Dobro veče, Shannon. — On se približavao polako, odmjerenim korakom. —

Još uvijek ovdje?
 Netremice sam ga gledao preko epruvete sa kulturama. On ih je promatrao.

— Vi pokazujete izvanrednu marljivost. Sta je ovo?

Krajnje obeshrabren što me je zatekao na djelu, zanijemio sam. Zašto, oh zašto

se vratio prije vremena?

Iznenada, iza profesora Ushera vidjeh onu pticu zloslutnicu kako stoji, bez svog
bijelog kaputa u rđavo skrojenom odijelu, pognut, skoro praznih očnih duplji —
Smitha. Tada mi je bilo jasno da ću morati sve da mu kažem.

Počeo sam da govorim oklijevajući uz ljubomornu uzdržanost. Usher je postajao

sve neljubazniji i stroži. Kad sam završio, lice mu je bilo ledeno.

— Znači li to da ste vi namjerno odbacili moj rad radi vašeg ličnog?

— Nastavit ću sa proučavanjem iduće sedmice.

— Od mog odlaska, koliko ste uradili?

Oklijevao sam.

— Ništa.

Njegovo usko, podbuhlo lice posivi od Ijutine.

— Rekao sam vam naročito da želim da naš rad bude završen do kraja ovog
mjeseca ... za profesora Harringtona ... čiji sam gost bio . .. mog starog prijatelja i
kolegu. Ali samo što sam okrenuo leđa... — On malo zamuca: — Zašto? Zašto?

Gledao sam stalno u postavu njegova ogrtača. Bila je od tamno zelene svile.
Promucah:

— Moram utvrditi ovo ...

— Zaista. — Pobijeliše mu čak i nozdrve. — Dobro, gospodine, ne mlatimo praznu

slamu. To morate odmah prekinuti.

Ustreptah, ali sam savladavao svoje uznemirene živce.

— Valjda mi moja stipendija daje izvjesna prava u ovom pogledu?

— Kao profesor eksperimentalne patologije, ja imam posljednju riječ.

Nisam se lako uzbuđivao, u stvari, moja priroda je bila povučena i neagresivna,

duboko sam
vjerovao u opću trpeljivost i u blagosl moto: „živi i daj drugome da živi“, ali ipak
preda mnom zatreperila neka crvena i*, maglica.

— Ne mogu da prekinem ovo ispitivanje. Smatram da je od daleko većeg značaja

nego što ga imaju pokusi sa opsoninom.

U pozadini Smith je iznenada nešto progutao, koščata jabučica mu se dizala i

spuštala, kao da uživa u nekom ukusnom komadu. Usher se uspravi u svoj svojoj
visini a usne mu postadoše tanke poput crte.

— Vi ste strahovito nezahvalni čovjek, Shannon. Ja to primijećujem u vašem

ponašanju, koje je očajno, u vašem odjevanju, koje je posve nepodesno za vaš položaj
i u vašem uvredljivom držanju prema meni lično. Ja sam navikao da surađujem s
džentlmenima. Ako sam bio popustljiv prema vama, to je bilo zbog mog uvjerenja da
ćete uz pravilno rukovođenje daleko dotjerati. Ali ako više volite da se ponašate kao
seljačina, mi znamo kako ćemo postupati s vama. Ukoliko mi do ponedjeljka ne
podnesete pismeno izvinjenje za ovaj gotovo neoprostivi propust, morat ću vas zamoliti
da napustite odjeljenje.

Zavladala je mrtva tišina.

Poslije izvjesne pauze, Usher izvuče svoju maramicu i obrisa usta. Vidio je da me
je ušutkao i, onda, kao obično, njegovo osjećanje ličnog interesa izbi na površinu.

— Ozbiljno, Shannon, za vaše dobro, savjetujem vam da se obuzdate. I pored

svega, ja ne želim prekinuti našu suradnju. Sada, izvinite me, nisam još ni svratio do
kuće.

Kao kakav matador, on prebaci ogrtač, okrete se i izađe. Poslije njegova odlaska
Smith jedan trenutak osta stojeći, a onda poče tiho da zviždi ispod izgrickanih
brkova i, ne gledajući u mene pretvarao se da čisti Spenceovu česmu.

Razumije se, čekao je da progovorim, a ja sam bio tolika budala da sam pao u
klopku.

— Dakle, — rekoh ogorčeno. — Vjerujem da mislite da ste uspjeli da dovedete

u pitanje moj rad.

— Čuli ste šefa, gospodine. Ja moram da izvršim njegova naređenja.

Odgovoran sam za to.

Znao sam da je ovo čista hipokrizija. Istina je bila u ovom: iz potpuno

neobjašnjivih razloga Smith je u svom srcu gajio prema meni skoro bolesnu
ljubomoru. Siromašan mladić, kao i ja, on je nekad težio ka najvišim naučnim
ciljevima. Sada, potučen, slomljen i prožet zavišću, nije mogao podnijeti da ja
postignem uspjeh ondje gdje je on propao.
 — To nije moja krivica, gospodine. — On je brisao česmu prkosno usiljeno se
osmjehujući. — Učinio sam svoju dužnost.

— Čestitam vam.

Spremih svoje kulture, namjestih regulator na inkubatoru na određenu

temperaturu, dok me je on gledao ispod oka, na svoj čudan način. Uzeh kapu i
izađoh.

Bolestan od ogorčenja, spuštao sam se niz Fenner Hill po mraku.

Na raskrsnici Pardyke ulice i Kirkhead Terrace, da bi razbistrio glavu, na uglu

uđoh u jednu kafanicu za kočijaše i poručih šalicu kafe. Sjedeći na visokoj stolici, sa
laktovima na tezgi, srkutao sam crnkastu neprocijeđenu tekućinu, slijep za vrtlog
noćnog života ovog siromašnog kraja — tipične gomilice svijeta prikupljale su se oko
krčme i prodavaonica sa prženom ribom, prodavači su ispod karbitnih svjetiljki
vikali iza svojih kolica, žene su polako šetkale, prodavači novina trčali su između
saobraćajnih vozila izvikujući posljednje senzacije.

Trenutak kasnije, dok sam sjedeći razmišljao, osjetio sam kako me netko lagano
udari kišobranom po ramenu i okrenuvši se, vidio sam Babua kraj sebe kako blista
pun prijateljstva i suosjećaja za svoje bližnje.

— Dobro veče, gospodine.

Namrštih se na njega, ali on izvuče stolicu i s mukom podiže svoju mlitavu

tjelesinu do šanka.

— Veoma sretan susret. Bio sam u Alhambra varijeteu, večernja predstava,

tako izvanredno veselo. — Udarao je svojim kišobranom da bi privukao pažnju. —
Kafu, molim, sa dosta šećera. I jedan veliki komad kolača s voćem. Dajte mi lijep
komad.

Okrenuh mu leđa. Ali Chatterjee uz glasno srkanje i hihotanje, bio je uporan u

opisivanju svoje večernje zabave u kojoj je čuveni škotski komičar, Sir Harry Lauder,
igrao glavnu ulogu.

— Hi, hi, hi. Na vragolije tog veselog plemića tako sam se smijao od sveg srca
da zamalo nisam pao sa svog sjedišta u prvom redu na balkonu. Kažem vam,
gospodine, toliko sam strašno zaljubljen u škotsku muziku, da iskreno želim naučiti
svirati u gajde. Da li možete da mi preporučite učitelja?

— Za ime božje, ostavite me na miru.

 — Ali kako bi to lijepo bilo, gospodine, za moje prijatelje iz Kalkute, kada bih se
vratio sa diplomom i uz to svirao škotske melodije obučen u škotsku suknjicu. —
Mašući debelim kažiprstom, pjevušio je u falsetu: — AJ, AJ, JA .. . LA, LA, LA
DJEVOJCE DO MENE ... NA OBALI LIJEPOG CLYDE-a ... KAD SUNCE ZAĐE ... TO
JE CAS KOJI NAJVIŠE VOLIM . . . LUTAJUĆI U ... LUTAJUĆI U SUTONU. Izvinite
me, dr Shannon, kakvo je pravo značenje škotskog „sutona"? Suma, šumarak, ništa
ili srkovito mjesto, vjerojatno zgodno za ljubav? He, hii, hii, jesam li u pravu,
gospodine?

Potražih u džepu novac, stavih ga na šank da platim kafu i naglo ustadoh.

— Čekajte, čekajte, čekajte dr Roberte Shannone. — Pokušavao je da me zadrži

drškom kišobrana. — Pogodite, gospodine. Večeras u publici, koga sam vidio sa mog
gornjeg mjesta na balkonu? Dva vaša prijatelja, u prednjoj loži, dra Adriana Lomaxa
i gospođu dra Spencea, oboje zajedno, kako uživaju u predstavi. Nemojte ići,
gospodine, želim da vas pratim.

Ali ja sam već izašao iz kafanice. Obuzeo me je novi strah koji me je gonio da se
žurno vratim u odjeljenje.

— Moram da izvršim njegove naredbe.

Dok sam jurio nazad, stalno sam sa sve jasnijim predosjećajem mislio o onom
posljednjem odsjaju u poslužiteljevim očima.

Zgrada je bila u potpunom mraku, kad sam stigao do nje. Brzo otvorih sporedna
vrata i uđoh u laboratorij. Još dok sam ulazio, nedostajao mi je tihi, umirujući šum
inkubatora. Obamrla srca upalih svjetlost iznad moga stola i otvorih inkubator.
Tada jasno vidjeh sve. Smith je bacio moje kulture, boce su stajale prazne na stolu i
četiri sedmice mog najnapornijeg rada otišlo je u nepovrat.

VII

Idućeg jutra nisam otišao na univerzitet, već sam se poslije doručka uputio u
Parkside Crescent gdje je, u mirnoj i sumornoj uličici koja je gledala na Kelvingrov
vrt, profesor Challis živio u penziji. Bio sam uvjeren da me ovaj dobri, stari čovjek,
koji me je nekoć tako često hrabrio, može savjetovati i pomoći mi. Kada
sam zazvonio, vrata mi otvori njegova udata kćerka Beatrice, — prijatna mlada žena
u šarenoj pregači, sa svojom djecom, dvjema malim djevojčicama veselih očiju, koje
su krišom pogledale na mene iza njene suknje.
 — Žao mi je što vas uznemiravam tako rano, Beatrice. Da li bih mogao vidjeti
profesora?

— Ali Roberte, — uzviknu ona svojim toplim glasom, smiješeći se protiv svoje
volje na moje lice puno strepnje, zar ne znate...? On nije ovdje.

Moje nezadovoljstvo mora da se ispoljilo isuviše jasno, jer promjenivši držanje,

ona poče brzo objašnjavati kako su njenog oca, koji je teško patio od atritisa, neki
prijatelji odveli na put u Egipat, radi njegova zdravlja. Bit će odsutan cijele zime.

— Zar nećete da uđete za trenutak? — dodade ona ljubazno. — Djeca i ja

pijemo vruć kakao sa biskvitima.

— Ne, hvala vam, Beatrice. — Okrećući se, pokušah da se nasmiješim.

Gotovo za čitava ta siva i oblačna dana besciljno sam hodao gradom, duž ulica
Sinclair i Manfield, buljeći kao slijep u izloge velikih trgovina; zatim, poslije podne,
odlutah do dokova gdje su, zavijeni u hladnu izmaglicu, crni i bijeli riječni parobrodi
ležali bok uz bok usidreni preko zime. Vratio sam se u stan i, više iz navike,
odvukoh se na čaj.

Ispod oka sam primijetio da gospođica Jean Law, koja je posljednja tri dana bila
odsutna — gdje, nisam znao — opet sjedi na starom mjestu. Pomislih da izgleda
čudno, sasvim bolesna, zaista — bila je blijeda i nos i oči bili su joj natečeni. Iako
zapaljeni, kao da je teško nazebla — ali ja sam bio isuviše ćudljivo raspoložen da bih
joj poklonio više od jednog letimičnog pogleda. Ona se ubrzo diže od stola.

Međutim, kada sam deset minuta kasnije otišao gore, zatekao sam je Kako stoji
u hodniku leđima se naslanjajući na moja vrata. Ona mi se obrati krutim,
neprirodnim tonom.

— G. Shannon, željela bih da razgovaram s vama.

— Ne sada, — odgovorih ja, — Umoran sam. Zauzet sam. I moja soba je u

neredu.

— Onda dođite u moju. — Njene usne postadoše odlučne.

Ona otvori vrata i, prije no što sam mogao da se oduprem, nađoh se u njenoj
maloj sobi koja je bila, suprotno mojoj prljavoj i neurednoj jazbini, primjer
urednosti. Dok sam prvi put gledao uzani, uredno „namješteni" bijeli krevet, rukom
tkani prostirač, sjajnu, u srebrnom okviru sliku njenih roditelja koja se nalazila
na malom stolu na kome su stajali uredno češalj i četka, neodređeno se sjetih da mi
je pričala da sama „sprema" svoju sobu, kako bi pomogla gospođici Ailie.
 — Sjedite, g. Shannon. — Kako sam upravo htio da sjednem na prozorsku
ogradu, ona me zadrža sa izvjesnim prizvukom ironije: — Ne, ne tu... sjedite na
stolicu, molim ... to je mnogo pogodnije za gospodina kao što ste vi.

Oštro je pogledah. Disala je ubrzano i bila bljeđa no ikad — ta blijedost je činila

još tamnijim njene otečene smeđe oči od čega su joj podočnjaci izgledali još veći. Isto
tako sam, na moje veliko iznenađenje, vidio da drhti. Ali, gledajući me neustrašivo,
ona polako drhtavih usana poče:

— G. Shannon, ja vam mnogo dugujem. U stvari, veoma je lijepo da je netko

na tako visokom položaju kao vi pristao da bude dobar prema bijednom stvorenju
kao što sam ja, prema kćerci malog trgovca.

I preko svoje volje slušao sam je sada sa ćudljivom pažnjom.

— Možda ste primijetili da sam bila odsutna nekoliko dana. Možda biste željeli
da znate gdje sam bila.

— Ne, — odgovorih. — Ne bih.. .

— Onda ću vam ja reći, g. Shannon. — Njene tamne oči sjevnuše. — Bila sam
u posjeti u vašem kraju. Svake godine moj otac ide da govori na skupu pod vedrim
nebom pa, iako će vam to možda izgledati smiješno, i ja idem s njim. Ove godine
skup se održavao u Levenfordu.

Počeo sam neodređeno da naslućujem daljnji razvoj stvari i neka nova gorčina
poče da me nagriza.

— Nadam se da se nije srušio na vas.

— Ne, nije, — odgovori ona uzbuđeno, — iako sam uvjerena da biste vi poželjeli
da jeste.

— Daleko od toga, ja prilično volim cirkus. Sto ste radili? Skakali kroz obruče
od papira?

— Ne, g. Shannon. — Njen glas je drhtao. — Bila je to divna, uspješna misija.

Znate u Levenfordu ima dobrih ljudi. Upoznala sam se s jednim od njih, poslije
našeg prvog skupa. Prijatna, stara gospođa ... gospođa Leckie.

Iako sam bio pripremljen, trgoh se. Mada je nisam vidio više od dvanaest
mjeseci, imao sam puno razloga da se sjećam ove neukrotive žene, podrške ali i
nemira iz mog djetinjstva, tog egzemplara koji nosi šest donjih sukanja i duboke
cipele s gumenom vrpcom sa strane, u čijem sam krevetu spavao u svom ranom
djetinjstvu, kad mi je bilo sedam godina, zaštitnika konventikla pod otvorenim
nebom, Gregori praška i paprene metvice; sada joj je — brzo sam sračunao —
osamdeset i četiri godine. Ona je bila moja prababa.

Stojeći ovdje, sa očima iz kojih je izbijala vatra, gospođica Law vidje da me je

pogodila u srce. Ona poče cijela drhtati.

— Prirodno, u vašem rodnom mjestu, mi smo sa njom razgovarali o vama. U

stvari, moj otac se raspitivao je li bi se neki od vaših bogatih rođaka mogao
nagovoriti da priloži nešto za ovu našu stvar. Ona je buljila u nas i onda počela da
se smije. Da, g. Shannon, ona se smijala NA SAV GLAS!

Osjetio sam da crvenim pri sjećanju na taj nabrani, žuti osmijeh, ali moja
mučiteljka, nemilosrdno, jetko nastavi.

— Da, ona nam je sve ispričala o vama. U početku nismo mogli da vjerujemo.
Mora da je tu neka greška, reče otac. Ovaj mladić je veoma visokog porijekla. Tada
nas je ona povela preko općinskog vašarišta.

— Umuknite, — viknuh bijesan. — Ne interesira me što je ona uradila.

— Ona nas je odvela i pokazala nam vaše seosko imanje. — Blijeda i

podrhtavajući, gotovo bez daha, gospođica Jean Law prosto izbaci riječi: — Jadna,
bijedna, mala kućica podijeljena na dvoje korovom unaokolo i rubljem na konopcu.
Jednu po jednu ona je otkrivala sve vaše strašne laži. Ona nam je rekla da u ratu
nikada niste pretrpjeli brodolom niti bili na splavi. Taj se neće utopiti’, rekla je ona,
,on je kao njegov bezbožni stari djed’. Da, ona nam je čak rekla, — njen glas se ovdje
prelomi na vrhuncu mržnje — kojoj crkvi vi pripadate.

Bijesno skočih. Povrh svih mojih nevolja ovo je bila posljednja kap.

— Kakvo pravo imate da mi držite pridike? Ja sam to učinio samo iz šale.

— Šale? Onda je to još sramnije.

— Oh, smirite se, — viknuh. — Ne bih to uopće činio da niste jurili za mnom,
nametali mi se na svakom koraku sa vašim prokletim medicinskim radovima i
vašim... glupim bijelim kravama.

— A tako dakle! — Ona se bijesno ugrize za usnu, ali nije mogla da zadrži suze.
— E pa, sada smo načisto. Oh, vi uglađeni gospodine, heroju, plemiću... vi bijedni
Ananije, zaslužujete da i vi budete oboreni. — Njeno rumenilo se gubilo i vraćalo,
ona je pokušavala da guta, zatim iznenada, strasno, nezadrživo poče da jeca. — Ne
želim nikad više da vas vidim, nikad, nikad, doklegod sam živa.
 — To je i meni po volji. Prije svega, ja nikada nisam ni želio da vas vidim. I što
se mene tiče, možete da idete u Blairholl ili Zapadnu Afriku ili Timbuktu. U stvari,
možete da odete i u pakao. Zbogom.

Izađoh iz sobe i zalupih vratima.

VIII

Gotovo cijelu tu noć preležao sam budan, razmišljajući o svojoj neizvjesnoj

budućnosti. U sobi je bilo hladno. Kroz prozor, koji sam uvijek držao otvorenim, čuo
sam noćne tramvaje kako tutnje duž Pardyke ulice. Od te tutnjave bučalo mi je u
glavi. Na mahove, čuo se s dokova tihi pisak lađa, koje su, uslijed plime, klizile niz
rijeku. Ni zvuka iz susjedne sobe, ništa. Ležao sam na leđima, s rukama ispod glave,
glodajući gorki kost razmišljanja.

Unutrašnji nagon, nazovite ga ako hoćete inspiracija, tjerao me na istraživanje, a

to je ono što Usher nije mogao da shvati. Kako sam mogao da se odreknem a da ne
iznevjerim svoju savjest naučenjaka, a da se u stvari ne prodam? Zelja da pronađem
istinu o epidemiji, o ovom čudnom bacilu, bila je neodoljiva. Nisam mogao da je se
odreknem.

Kada je jutro svanulo, digao sam se sav ukočen. Oblačeći se, poderao sam
pleteni džemper koji sam nosio ispod kaputa, stari džemper koji sam nosio za cijelo
vrijeme rata i volio ga. Nervozan, porezao sam se dok sam se brijao. Poslije šalice
čaja popušio sam cigaretu; onda se uputih ka univerzitetu.

Bilo je lijepo, svježe jutro, svi su izgledali kao da su najboljeg raspoloženja.

Prošao sam pored grupe djevojaka sa šalovima na glavi, koje su se smijale i brbljale
na svom putu na rad u Gilmare praonicu. Trafikant na uglu čistio je izlog.

Moje raspoloženje je još uvijek bilo gorko i teško ali, što sam se više približavao
Patološkom institutu, moja nervoza je postojala sve većom; jer, avaj, držati se dobro
za ove krize, bio je junački podvig koji je bio iznad mojih moći. Kada sam ušao u
laboratorij i vidio da je prisutno svo osoblje, osjetio sam da blijedim.

Svi su me promatrali. Priđoh stolu, otvorih sve ladice i počeh vaditi sve knjige i
papire. Na ovo približi mi se profesor Usher.
 — Raspremite sto za rad, g. Shannon? — Njegovo ponašanje bilo je oštro, kao
da se samo po sebi razumije da ću se pokoriti. — Kada budete gotovi, želio bih da s
vama pretresem plan rada.

Brzo uzdahnuh, pokušavajući da mi glas bude pouzdan.

— Ne mogu da se prihvatim tog posla. Napuštam odjeljenje još odmah ovog

jutra.

Potpuna tišina. Zaista sam izazvao senzaciju, ali ona mi nije donijela nikakvo
zadovoljstvo. Osjetio sam suho štipanje u očima. Usher se mrštio uvrijeđeno. Vidio
sam da ovo nije očekivao.

— Je li shvaćate što znači ako sad odmah otkazom prekinete suradnju s

nama?

— O svemu sam razmišljao.

— Senat će nesumnjivo staviti crnu tačku pored vašeg imena. Nikada vam se
više neće pružiti nova prilika.

— Moram snositi rizik.

Zašto sam mrmljao? Želio sam biti miran i hladan, naročito otkako je izraz
zbunjenosti i dosade isčezao s njegova lica i sada me promatra s otvorenom
netrpeljivošću.

— Vrlo dobro, Shannon, — reče on oštro. — Vi postupate doista glupo. Ali ako
uporno ostajete pri tome, ja vas ne mogu spriječiti. Jednostavno perem ruke od cijele
stvari. Vaša krv na vašu glavu.

On sliježe ramenima i uputivši se u svoju sobu, ostavi me da prikupim ostatak

svojih bilježnica. Kada je gomila bila gotova, podigoh je objema rukama, i
istovremeno bacih pogled po laboratoriji. Lomax, sa svojim uobičajenim
neprimijetnim osmijehom, sjedio je gledajući svoje nokte, dok je Smith, leđima
okrenut prema meni, oko kaveza radio s prividnom ravnodušnošću. Jedino je
Spence pokazao znakove zabrinutosti i, dok sam prolazio pored njegova stola, on
šapatom reče:

— Ako ma šta mogu da učinim, javi mi.

Ovo je najzad prema meni bio mali znak

 pažnje pri odlasku. Spenceu sam klimnuo glavom i digao je, ali dok sam prolazio
kroz pokretna vrata moja gomila knjiga izgubi ravnotežu i pored svih mojih napora,
izmače mi se iz ruku i rasu po cijelom hodniku. Morao sam kleknuti u tamnom
prolazu i pipati po mraku tražeći svoje jedino blago.

Napolju, na hladnom zraku koji mi udari u vrelo lice, osjetih se čudno

izgubljenim što idem kući prije podne, i taj osjećaj se pojača kada se skoro spotakoh
o kabao sapunice u tamnom hodniku ROTHESAY-a. Kuća je izgledala nekako čudno
i imala je pljesnijiviji zadah.

Popeo sam se do sobe, oprao ruke iz navike i sjeo za sto buljeći u prljavi zid. Što
da radim? Prije nego što sam mogao da odgovorim na to pitanje vrata se otvoriše i
gospođica Ailie, noseći četku i lopaticu za smeće, s nekom starom pregačom i u
papučama od filca uđe u moju sobu. Malo ustuknu zapazivši me neočekivano.

— Što je Robe, u čemu je stvar? Da nisi bolestan?

Odmahnuh glavom dok me je ona promatrala zabrinuto i blagonaklono.

— Pa zašto onda nisi na univerzitetu?

Oklijevao sam za trenutak, a onda joj odjednom rekoh istinu.

— Napustio sam posao, gospođice Ailie.

Ona se više nije raspitivala, već me je mirno gledala, dugo, sa divnim izrazom
koji je bio gotovo nježan. Odmaknuvši pramen kose sa svojih izblijeđeloplavih očiju,
ona reče:

— Pa, ne mari Robe. Naći ćeš drugi.

Zavladalo je ćutanje; tada, kao da želi da mi

skrene pažnju s moje nesreće, ona dodade:

— Nesreća nikad ne dolazi sama. Gospođica Law nas je jutros napustila.

Sasvim neočekivano. Tako krasno djevojče. Spremat će ispit kod kuće.

Ćutke sam primio ovo obavještenje; ipak, pod poštenim pogledom gospođice
Ailie, moje lice, već oboreno, pocrvenje kao u krivca.

— Eh, eh, — reče ona. — To ništa ne pomaže.

Bez daljnih objašnjenja ona napusti sobu i vrati se sa čašom mlijeka i

komadićem kolača. Kako je uspjela da prokrijumčari ove skupocjene stvari iz
kuhinje, ispod oštrog oka svoje sestre, nisam mogao da shvatim. Ona sjede
promatrajući me s neskrivenim zadovoljstvom, dok sam ja, ne želeći da je uvrijedim,
jeo. Hrana je bila lijek gospođice Ailije gotovo za sve boljke, uvjerenje koje se je
moglo lako shvatiti u tom domaćinstvu.

— Tako! — uzviknu ona kad ja završih. Ništa više od te jedne riječi. Ala kakvo je
bogatstvo osjećaja unijela u to! I kakvo mi je olakšanje pričinila njena ljubaznost!

Sad mi je već izgledalo bolje. Polako, kao što se sunce diže iz sive magle, rasla je
odluka u mojim uznemirenim grudima. Nastavit ću da radim svoj posao nezavisno
— da, nekako, negdje, sam, ja ću ga uspješno završiti. Zašto da ne? Drugi su radili
gotovo uz nepremostive teškoće. Stisnuh šaku i udarih čvrsto o sto . .. Tako mi
neba, učinit ću to. Naći ću negdje neko mjesto, sada ... odmah ... i nastaviti.

IX

Sa vjerom u samog sebe koja mi se bijaše vratila, izašao sam dovoljno pouzdano
i uputio se prema Sjevernoj bolnici, koja se nalazila sasvim blizu, na lijevoj obali
Eldona, odakle se mogla vidjeti univerzitetska kula! Jasno, moj najbolji put — iako
se to može shvatiti kao „korak naniže" — bio je da stupim kao liječnik u jednu od
velikih gradskih bolnica, gdje bih bar imao izvjesne, iako ograničene mogućnosti
da nastavim svoj istraživački rad. Izabrao sam Sjevernu bolnicu ne samo zato što je
imala izvjesne prednosti i bila na glasu, već i zato što sam poznavao sekretara,
Georga Coxa.

Ulaz u glavnu gradsku bolnicu je mjesto koje može zbuniti čovjeka, ali sa
ravnodušnošću nekoga koji je na to navikao, prošao sam pored strašne armije
vratara obučenih u bijelo, poslužitelja i bolničarki, čitavim nizom
popločanih hodnika do kancelarije sekretara, gdje sam sjeo pored Coxovog stola i
promatrao nekoliko trenutaka dok je među mnogim papirima kojima je bio pretrpan,
brzo potpisivao hrpu dijetnih listova.

— Cox, — rekoh kad je završio. — Želio bih da se ovdje zaposlim. — Uzvraćajući

mi pogled, on se srdačno nasmiješi, pa zapali cigaretu. Bio je krupan, čvrst, mišićav
čovjek, od oko trideset i dvije godine, pljosnata, ružna, dobrodušna lica, potkresanih
plavih brkova i grube, crvene, masne kože, pune proširenih pora. Bio je strahovito
snažan, u stvari izgledalo je da zrači bezbrižnom vitalnošću, i mnoge slobode koje je
sebi dopuštao, počev od neprekidnog pušenja do, po njegovim vlastitim riječima,
„spavanja na pločnicima", nisu ni najmanje utjecale na njegov tjelesni sastav.
Oduševljen atletičar, još kao student medicine predstavljao je univerzitet u
svim poznatim granama atletike, a pošto nije želio da presječe veze uslijed kojih je
imao tu sreću da polomi skoro sve kosti svog tijela, on se s voljom primio ovog
administrativnog položaja u koleškoj bolnici.

On mi najzad teška srca odgovori: — Glavni upravitelj još uvijek nema namjere
da ide u penziju. Kad je bude imao, javit ću ti.

— Ne zbijam šalu, — odgovorih brzo. — Zaista želim da stupim na posao kao

bolnički liječnik.

Bio je toliko iznenađen da mu je bilo teško da se oslobodi svog osmijeha.

— Šta se desilo sa stipendijom?

— Ona je iznenada propala ... jutros.

Cox se uzvrpoljio na svojoj stolici i pepeo cigarete pažljivo otresao na pod.

— Nemaš sreće, Shannon, mi smo baš nedavno izvršili sva postavljenja za

slijedećih šest mjeseci a svi internisti izgledaju nevjerojatno zdravima.

Zavlada ćutanje ispunjeno zvukom pisaće mašine koji se čuo kroz stakleni zid.
Vidio sam da je ovom dobričini neugodno, i gotovo neprijatno da čovjek mojih
sposobnosti trči i traži, tako hitno posao za početnika. Ali sam znao da je njegov
odgovor sasvim pošten.

— U redu, Cox! Otići ću u Aleksandru.

— Oh, da, idi, — reče on brzo. — Da li da im telefoniram u tvoje ime?

— Hvala za svaki slučaj, — odgovorih ja, ustajući. — Ali ja ću sam otići tamo.

Otišao sam u Aleksandra bolnicu. Otišao sam u Veliku istočnu, u King George
bolnicu i u Royal Free; u stvari sam sa sve većim očajanjem bezuspješno obišao sve
gradske bolnice. Nikad mi nije pala na pamet mogućnost da neću uspjeti u svom
traženju. Zaboravio sam da je u toku ratnih godina, da bi se zadovoljile nacionalne
potrebe, medicinski kurikulum bio tako skraćen i ubrzan da su stotine mladih
muškaraca i žena na brzu ruku osposobljavani i potom upućivani na otvoreno
tržište. Zbog toga je cijelo tržište bilo prezasićeno i ja sam sad bio jedan od mnogih.

Ovu činjenicu sam uvidio još jasnije u toku nekoliko idućih dana kad sam kao
kandidat za milostinju stajao u redu pred jednom agencijom za liječnike u Wintonu.
Nije bilo nikakvih slobodnih mjesta u bolnicama. Mogao sam da kupim mjesto
liječnika opće prakse za sitnicu od tri hiljade funti. Isto tako mogao sam, ukoliko bih
želio, da dobijem četrnaestodnevni „locum”2 na udaljenom otoku Skye, i dok sam
razmatrao prednost ovakvog privremenog posla, tu mogućnost mi je uzeo ispred
nosa jedan mladić sa naočarima koji je stajao iza mene. Na kraju sedmice bio sam
primoran da, sa puno stida, potražim stariju gospođicu Dearie u njenoj maloj
kancelariji ispod stepenica.

Locum — privremena zamjena stalnog liječnika. — Prev.

— Oprostite gospođice Beth. Ne mogu Vam platiti ove sedmice. Nemam ni pare.

Ona se podiže u sjeni kao blijedi zmijski car i upravi na mene paćenički i
prijekorni pogled, i uz svoj najotmjeniji, naj pobožniji izraz, odgovori :

— To sam i naslućivala, doktore ... pošto nisam baš bez izvjesnog iskustva...
na moju veliku žalost. Prirodno, naša pravila u takvim slučajevima su stroga. Ali vi
ste stari član ovog pansiona. Možete da ostanete.

Napuštajući njeno svetilište, osjećao sam sa zahvalnošću da je gospođica Beth

pokazala priličnu uviđavnost prema meni. Ali na nesreću u njenoj prirodi ova vrlina
nije bila duga vijeka i, kako su mi dani prolazili u neuspješnom traganju, ona je sve
više za stolom kolutala svojim bjeloočnicama, uz mnoge žalosne i mučeničke uzdahe,
gledala me s vremena na vrijeme sa pobožnom rezignacijom, kao da ja podmećem
drva pod njenu lomaču, i namjerno navodila razgovor na neugodne teme, kao što je
cijena električnog osvjetljenja ili sve veća cijena mesu. Isto tako sam primijetio da se
moje porcije smanjuju, progresivno, sa skoro matematičkom tačnošću, i prijete da
sasvim nestanu. Najzad, da me ne bi doveli do toga da se osjećam kao prosjak,
počeo sam sasvim da izostajem s večere, računajući s komadićem kruha i sira koji je
gospođica Ailie krišom donosila u moju sobu, da bi mi utolila najoštriju glad.

Krajem mjeseca, iako sam izbjegavao što sam više mogao gospođicu Beth,
osjećao sam u sebi da se kriza približuje i da ću se ubrzo naći na ulici, izvan
ROTHESAY, i da će mi nebo biti jedini krov nad glavom.

Tada me jedne subote gospođica Ailie iz moje usmaljene sobe pozva na telefon.
Cuo sam Spenceov glas:

— Jesi li našao mjesto, Shannone? — Dok sam ja oklijevao, posramljen da

priznam svoj poraz, on nastavi. — Ukoliko nisi ništa našao, ja sam sada čuo za
jedno upražnjeno mjesto u Dalnair kotedž bolnici. To je malo mjesto za infektivne
bolesti i Haines, tamošnji liječnik, neočekivano napušta svoje mjesto. Sjećaš li
se Hainesa? Uvijek je izgledao kao da spava. On kaže da nema mnogo posla. Imat
ćeš dosta slobodnog vremena. Mislio sam da će te to interesirati ... naročito zato što
se nalazi u blizini Levenforda ... u tvom kraju.

Dok sam još zahvaljivao, on prekide vezu, i ja spustih slušalicu razmišljajući

kako je Spence dobar prijatelj, na svoj tihi i neupadljiv način. Od Lomaxa ni riječi.

Ovo mjesto moram dobiti pod svaku cijenu, i, kako se Dalnair nalazi u blizini
Levenforda, instinktivno sam osjetio kako ću to da učinim.

Došlo je vrijeme da progutam i posljednje ostatke svog ponosa.

Vrativši se u sobu, duboko dirnut, napisah pismo čovjeku za koga sam znao da
se na njega mogu osloniti. Pozajmio sam marku od gospođice Ailie i spustio ovo
pismo u poštanski sandučić u kući. Zatim, kad je sumrak počeo da se spušta,
pokrih svoj mikroskop zelenom navlakom i odnesoh ga preko parka u
zalagaonicu, kod Hilliera koji je imao radnju iza univerziteta i koji je uglavnom radio
sa siromašnim i propalim studentima. Ovdje sam založio mikroskop za osam funti i
petnaest šilinga. Mikroskop je bio marke Leitz i vjerojatno je vredio dvadeset gine ja,
ali kako nisam znao da se cjenkam, uzeo sam novac bez riječi.

Ne obraćajući pažnju na mladog pomoćnika iza tezge, dugačke kose i sa olovkom

iza uha, što je podvlačilo još više njegov opći oštar izgled, i koji je, poslije teške
borbe, odbacujući jedan po jedan kvalitet mog mikroskopa, sad bio spreman da
ljubazno razgovara o vremenu, stavio sam sedam funti, koliko je iznosila
stanarina za četiri sedmice, u koverat kako bih to predao gospođici Beth. Pet šilinga,
iznos povratne željezničke karte do Levenforda, pažljivo sam stavio u gornji džep
kaputa. Na taj način ostalo mi je trideset šilinga koje sam, kad na mene navališe
sjećanje na mjesec dana lišavan ja, na ograničene obroke, korice kruha i koru od
sira, bezbrižno odlučio da odmah potrošim na večeru u susjednoj kafani ROB ROY,
uglednom restoranu sa odličnom domaćom kuhinjom koji su posjećivali ljudi sa
univerziteta.

Izlazeći od Hilliera i unaprijed oblizujući usne, počeh se spuštati zadnjom ulicom

— nešto većom popločanom stazom — koja je vodila od Makljenova do vrha brijega
gdje se nalazio univerzitet, kad iznenada razaznah usamljenu žensku priliku koja mi
se približavala, malo povijena na jednu stranu zbog knjiga koje je nosila, kako se
polako spušta prema tramvajskoj stanici, sa naročito sanjarskim i tužnim izrazom
koji me neprijatno pogodi, pošto sam odmah u mladoj djevojci prepoznao gospođicu
Jean Law. Oborene glave, pogleda uprta u zemlju ona me nije primijetila u prvom
trenutku; ali na razdaljini od dvadesetak koraka, kao da su je svi njeni instinkti
opomenuli na uznemirujuće prisustvo, na protoplazmu njoj stranu, ona
podiže zamagljen pogled — koji se odmah ukrsti sa mojim.
 Ona se trže, primijetno ustuknu i onda nastavi put, dok njeno lice, koje je
izgledalo apatično, mjestimično bilo zamazano od rada, sada manje i napregnuti je
no što sam ga ikad vidio, pobijeljelo kao brašno njenog oca. Približavajući se, pokuša
da skrene pogled u stranu, ali nije mogla, a njene se tamne oči, umorne i zaplašene,
i protiv volje zadržaše na meni, kao da su nešto zgriješile. Sada smo bili jedno
naspram drugog, tako blizu da je miris njenog finog sapuna dopirao do mojih
nozdrva. Sto se to događalo sa mnom? U tom trenutku bliskog kontakta nagli
uzburkani talas podiže se i razbi u mojim grudima. Ona ukočeno prođe pored mene,
ukrućene dignute glave, i nestade iz mog vidokruga.

Nisam se okrenuo, ali ta blijeda i usamljena pojava uznemirila me je i uzbudila

protivno svakom očekivanju. Zašto joj se nisam javio? Bilo bi tako lako, u ovom
trenutku, sa novcem u džep, graciozno se pokajati i pozvati je da zajedno večeramo.
Neutješan, pogođen vlastitom glupošću, najzad se okrenuh. Ali ona bijaše otišla,
nestala u blagom sumraku koji se brzo zgušnjavao ispod propupalih sikomora.
Omače mi se jedna ružna riječ.

I tada... ne mogu da objasnim svoj slijedeći postupak zbog koga sam se pokajao
čim sam ga učinio, niti mogu da pokušam braniti ono što se očigledno ne da
odbraniti, ali ipak, jer sam se zarekao da ću govoriti istinu, moram pun stida da
iznesem činjenice.

Dok sam se peo uz brijeg, kroz uske stare ulice iza univerziteta, produžujući da
sam sebi upućujem prijekore, naišao sam na crkvu Rođenja u koju sam prvih
studentskih dana odlazio svakodnevno i gdje sam još uvijek, i pored svog
nesređenog života i poraznih sukoba moga mišljenja, prisustvovao misi; gdje sam
zaista, vučen neodoljivim nagonom svog bića, povremeno dolazio, nošen talasom
nježnosti da u polutami potražim okrepljenje, da obećam da ću se pokajati — da
izlijem srce, poslije čega bih ustajao osjećajući olakšanje.

Sada, obuzet neodoljivim nagonom, kao čovjek koga je netko iza leđa uhvatio
garotom3, zaustavih se i nesvjesno požurih u malu crkvicu ispunjenu otužnim
mirisom tamjana, voska i vlage. Tu kod vrata, brzo, kao da činim neki zločin,
gurnuh moje tri nove novčanice od deset šilinga u zaključanu gvozdenu kutiju na
kojoj su stajala siva slova „St. Vincent de Paul“ i tada, ne pogledavši čak ni oltar,
iskradoh se napolje.

Garota — španjolska sprava za gušenje. — Prev.

 — Eto ti! — molio sam se bez zadovoljstva svim svecima koji su me gledali. —
Prođi bez večere, ti prokleta budalo!

Sutradan poslijepodne u dva sata stigoh u Levenford. Cesto sam samom sebi
obećavao sentimentalno putovanje u ovaj kraj, pored Clyda, gdje sam odrastao i gdje
su siva fasada akademije, sa travnjakom na općinskoj utrini i malom gvozdenom
platformom za muziku, sa „Kula stijenom" slonovskih kontura koja se vidjela kroz
visoke dimnjake sa dokova, i Ben Lomond, koji se nazirao iza toga, izgledali prožeti
sjećanjima na ono divno doba. Pa ipak nekako nisam mogao naći priliku da
zadovoljim ovu svoju slabost — vrijeme je presjeklo tolike veze koje su me spajale sa
ovim gradom. I sad, dok sam išao glavnom ulicom ka kancelariji Duncan McKellera,
moje misli su bile usmjerene na predstojeći sastanak koji sam sam tražio, i u onome
što me je okruživalo osjećao sam više prozaičnu bezbojnost no bilo kakvu
romantičnost. Grad je izgledao malen i prljav, njegovi stanovnici ubijstveno obični i
nekada veličanstvena zgrada pravde, nakrivljena preko puta bijedne, nekako
smanjene općinske zgrade, očajno je vapila da je zaogrnu bojom.

Međutim, sam McKeller nije se bio mnogo izmijenio, možda je imao nešto više
vena oko nosa, ali još uvijek je bio glatko izbrijan i uredno potšišan, oči suhe i
prodorne ispod pepeljastih obrva, ponašanje uzdržano, bio je odlučan i nepristrasan.
Nije me pustio da čekam; dok sam sjedio kraj širokog stola od mahagonija, on poče
ozbiljno da gladi svoju punu donju usnu promatrajući me, a iza njega stajali su
lakom premazani ormari sa ugovorima.

— Pa, Roberte. — Pošto je završio svoje promatranje, on najzad odmjerenim

tonom progovori: — Što je ovoga puta?

Samo pitanje bilo je dosta obično, ali prizvuk tihog neodobravanja, koje se
osjećalo u njemu, primora me da ga očajnički pogledam. Još od onih ranih dana
kada bi mi on, bez riječi, prolazeći ulicom, tutnuo u ruku karte za koncert
mehaničara, bio sam svjestan simpatije i interesiranja koje ovaj čovjek gaji prema
meni. On je bio na mojoj strani još dok sam bio dječak, vodio računa o novcu koji mi
je ostavljen za školovanje, pravi pas čuvar poštenja i kao neki neslužbeni staratelj,
savjetovao me i hrabrio u mojim studentskim danima. Ali sada je odmahivao glavom
u sumornom nezadovoljstvu.

— Hajde. Na vidjelo s tim, mladiću! Što želiš?

— Ništa, — odgovorih. — Ako tako o tome mislite.

 — Tja, tja. Ne budi lud. Na čistinu sa tim!

Potiskujući osjećaj uvrede, rekoh mu sve

kako sam najbolje znao.

— Vidite koliko je to važno. Ukoliko želim da nastavim sa ovim ispitivanjem,

moram da dobijem mjesto u bolnici. Možda Dalnair i nije velika bolnica, ali ona mi
utoliko prije pruža slobodnog vremena da radim na svom poslu.

— Je li ti misliš da ja nosim postavljena kao klikere u džepu?

— Ne. Ali vi ste blagajnik mjesne zdravstvene uprave. Vi imate utjecaja. Možete
da me ubacite.

McKeller me je opet promatrao, nabravši obrve; a onda, ne mogavši više da izdrži

svoju razdraženost, planu:

— Pogledaj se samo, čovječe. Pohaban i izlizanih peta. Nemaš dugmeta na

kaputu, ovratnik ti je izgužvan, potrebno je da se podšišaš. Cipele su ti također
poderane. Kažem ti, gospodine, ti si sramota za mene, za sebe i za cijeli liječnički
stalež. Dođavola, ti uopće ne izgledaš kao liječnik. Poslije svega što je učinjeno
za tebe! Izgledaš kao skitnica!

Pod ovakvim izlijevom oluje ćutke sam grizao usne.

— I što je najgore, — nastavi on, a ukoliko mu je ljutina rasla sve više i više je
prelazio na široko škotsko narječje, — to je tvoja vlastita, pervezna i idiotska greška.
Kada pomislim na karijeru koju si imao pred sobom, kako si dobijao medalje,
pohvale i stipendije i sada, kada su ljudi počeli računati s tobom... ti si spao na ovo
... Oh, čovječe božji, to je prosto za plakanje.

— U redu. — Ustadoh. —r Onda zbogom. I hvala.

— Sjedi, — viknu on.

Zavlada ćutanje. Sjedoh. S naporom on savlada svoje osjećaje i uzdržanim

glasom primijeti:

— Ja sam, Roberte, više baš ne mogu da snosim odgovornost. Pozvao sam ovdje
na savjetovanje jednu ličnost koja se isto tako interesira za tebe i čiji zdrav razum
cijenim.

On pritisnu dugme na stolu i trenutak kasnije gospođica Glennie, njegov vjerni

sluga, s poštovanjem propusti u sobu priliku, naumitnu kao sudbina, kobnu kao
udes, u svom historijskom ogrtaču ukrašenom crnim perlama, u dubokim cipelama
sa gumicom sa strane.

Od svih mojih rođaka, koji su odlutali na sve strane, prabaka Leckie je sada bila
jedini njihov predstavnik u Levenfordu. Otkako joj je sin umro od kapi, nešto poslije
svog penzioniranja u pokrajinskom zdravstvenom odjeljenju, ona je i dalje ostala da
stanuje u njegovoj kući LOMOND VIEW, imala je sada osamdeset i četiri godine a još
uvijek je bila fizički aktivna u punoj snazi svih svojih moći, nepobjediva i neuništiva,
posljednji podupirač kostura rasute porodice.

Starica sjede, vrlo uspravno, usiljeno se poklonivši McKelleru koji se dopola

podiže sa stolice, a zatim se okrenu promatrajući me, ali njeno dugo, čvrsto,
žućkasto, dubokim borama izbrazdano lice nikakvim vidljivim znakom ne odade da
me je poznala. Svoju torbicu je još uvijek držala u rukama u rukavicama.
Njena kosa, i sada s razdeljkom na sredini, izgledala je nešto rijeđa nego ranije ali
još uvijek netaknuta sjedinom kao što su bile i kovrčave dlake koje su izbijale iz
smeđeg mladeža na njenoj gornjoj usni. Ona je i sada isto onako škljocala zubima.

— Pa, gospođo, — reče McKeller, zvanično otvarajući istragu, — evo nas.

Stara dama ponovo nakloni glavu pa, kao da je u crkvi gdje će uživati u
izvanredno strogoj propovjedi, izvadi iz svoje torbice tabletu mentola i stavi je
ozbiljno u usta.

— Prosto, stvar je u tome — nastavi advokat, — da Robert, iako mu sve ide na

ruku i ima najbolje izglede na svijetu, ovdje sjedi pred nama bez prebijene pare u
džepu.

Na ovu optužbu, koja je bila sasvim tačna jer ja, osim moje povratne karte za
Winton, raspoloživih novaca nisam imao baš ništa, moja prabaka još jednom kruto
nagnu glavu kao da želi da pokaže da razumije moj žalostan položaj.

— Trebalo bi, — rezonirao je McKeller, opet padajući u vatru, — trebalo bi da

ima već svoju praksu. Ima ljudi koji bi mu u tome pomogli, da je rekao ma i jednu
riječ. On ima mozga. Privlačan je. Kad hoće može. Ovdje u Levenfordu mogao bi bez
malo muke da zarađuje hiljadu godišnje, u dobrom teškom srebru. Mogao bi da se
sredi, oženi pristojnom djevojkom i postane čestit i ugledan član zajednice, kako
su mu to prijatelji uvijek i željeli. Ali umjesto toga, što on čini? Tjera vjetar kapom,
što mu nikad neće donijeti ni četvrt penija u džep. I sada, evo ga, preklinje me da
mu nađem mjesto u gluhoj, provincijskoj infektivnoj bolnici, u staroj poljskoj kući,
gdje će se izgubiti, zakopati u divljini i gdje neće imati više od sto dvadeset funti
godišnje!
 — Nešto zaboravljate, — rekoh ja. — U ovoj bolnici bit ću u stanju da radim
posao koji želim, posao koji će me spašavati od te divljine i, po vašim vlastitim
materijalnim mjerilima, donijeti mi daleko više priznanja no što bi ikada mogao da
dobijem kao liječnik opće prakse u Levenfordu.

— Tja, — McKeller odbaci moj razlog ljutitim slijeganjem ramena. — To sve visi
u zraku. To i jeste muka s tobom. Ti si isuviše nepraktičan.

— Ne, nisam u to tako uvjerena! — Prvi put progovori stara žena, gledajući
advokata s nerazumijevanjem. — Robert je još uvijek mlad. On teži velikim stvarima.
Ukoliko od njega načinimo liječnika opće prakse, on nam to nikad neće zaboraviti.

Naprosto nisam u to mogao da povjerujem. McKeller, koji je očevidno računao s

njenom snažnom podrškom, gledao je u nju opuštena lica.

— Moramo se sjetiti da je Robert kao dječak bio izložen veoma različitim

utjecajima. Njemu se mora dati vremena da se otrese svega toga. Ne mislim da bi
bilo loše kad bi mu se pružila prilika. Ukoliko je iskoristi, dobro i lijepo. Ukoliko ne...
— ona zastade, i vidjeh što se sprema, — on će onda morati da prihvati naše uvjete.

Advokat je sad čudno gledao u baku, bacao naročite, značajne poglede na nju,
pućio usne i igrao se velikim ravnalom na svom stolu.

Iskoristih ovu tišinu. — Pomozite mi da dobijem ovo mjesto u Dalnairu. Ukoliko

ne uspijem u onome čemu težim i budem morao da vam se opet obratim za pomoć,
dajem svoju riječ da ću učiniti sve što tražite od mene.

— Hmmmm! — McKeller je mrmljao i mucao, ali se ispod oka još uvijek

dogovarao sa staricom uz smiješan izraz, kroz koji je, međutim ipak probijalo
izvjesno poštovanje.

— Čini mi se da je to zdrav prijedlog, — reče mu ona tiho uz neprimjetno ali

značajno ublažavanje crta na licu.

— Hmm, — poče McKeller opet. — Rekao bih... Ne znam... Dobro — zaključi

on. — Neka bude tako. Pazi, Roberte, ne mogu ti obećati to mjesto, ali ću učiniti sve
što mogu, dosta dobro poznajem Mastersa, predsjednika komiteta. I ako to dobijem
za tebe, očekujem da ćeš bezuvjetno održati i svoje obećanje.

Zatim se rukovasmo i, pošto smo još malo porazgovarali, izađoh iz kancelarije.

Želio sam da izađem prije nego što me uhvati starica. Ali kad izađoh na ulicu,
čuh je kako ide baš iza mene.
 — Roberte.

Morao sam se okrenuti.

— Ne žuri toliko.

— Moram uhvatiti vlak.

Ona nije obratila pažnju na moju ispriku.

— Daj mi ruku. Nisam više mlada kao nekad, Roberte.

Zaškripah zubima. Imao sam dvadeset i četiri godine, bio sam bakteriolog koji sa
prezirom rukuje najsmrtnijim bacilima, koji je poslije rata stekao teško iskustvo u
životu. Aii u njenom prisustvu godine su se gubile i ponovo sam postajao dijete.
Nekako me pretvarala u mališana. Ponižavala me. I znao sam, po ovome kako me je
uhvatila za ruku, da ću morati s njom da se borim cijelo poslijepodne, da će od
mene svojim oštrim jezikom izvući sve o mojim postupcima.

Kad smo svečano, ruku pod ruku, zaokrenuli krivinom ulice Church, ona se
nagnu prema meni, i slomi moj poslednji otpor.

— Prije svega, moram skinuti tu staru uniformu s tvojih leđa. Idemo u grad u
zadružnu trgovinu da ti uzmemo pristojno odijelo od domaćeg tkanja. Onda ćemo
umjesto tih izlizanih klompi staviti na tvoje jadne noge par novih cipela. Da, da,
čovječe, dotjerat ću te da opet budeš nalik na čovjeka prije no što protekne i jedan
sat.

Stresoh se pri pomisli da mi pod njenim orlovskim okom ženske pomoćnice u

radnji za cipele i tkanine „uzimaju mjeru".

Nagnuvši se bliže, mirišući jako na mentol, ona toplim dahom šapnu na uho:

— Sad mi, Roberte, ispričaj sve o toj djevojci — Law.

KNJIGA DRUGA

Na seoskoj stanici u Dalnairu sačekao me je bolnički šofer i mehaničar sa nekim

starim, mesingom obloženim ambulantnim kolima marke Argyll, sa kojih je bila
otpala boja, ali se staklo sijalo skoro kao na mrtvačkim kolima. Pošto se predstavio
kao Peter Pim, prihvati tromo moj kovčeg, i poslije mnogih obrtanja ručicom, motor
poče raditi. Teško smo se probijali pored nagomilanih trošnih brvnara, prljavih
malih trgovina, nekih rupa u glini i napuštenih cigala; zatim preko potoka, koji se
neustraživo trudio da izbistri svoje blatnjavo korito, pa kroz prljavo veliko selo, koje
je rano proljeće ipak ogrnulo svježe zelenim ogrtačem.

S vremena na vrijeme, dok sam odskakivao na tvrdom prednjem sjedalu, bacao

sam ispitivačke poglede na bezizražajan profil mog pratioca koji je, ispod šiljaste
kape, ostavljao utisak da je pao u takvu letargiju, da sam se ustezao da zapodjenem
razgovor. Najzad sam se ipak usudio da mu čestitam što je u tako dobrom
stanju njegovo antičko vozilo koje je, sudeći po onome kako je njim upravljao,
očigledno bilo za njega izvor ponosa.

Nije odmah odgovorio a onda, pogleda uprtog na put ispred nas, on dade neku
vrstu obazrive izjave:

— Zanima me mehanika, gospodine.

Ako je to tako, pomislih da mi može korisno poslužiti i izrazih nadu da ćemo

možda ipak postati prijatelji.

On se opet povuče u sebe.

— Mislim da ćemo se slagati, gospodine. Uvijek se trudim da učinim sve što

najbolje mogu. Izvanredno sam se slagao sa dr Hainesom. Dr Hains je bio prijatan,
dobar čovjek, gospodine. Bilo mi je žao kad je otišao.
 Malo pogođen ovom pohvalom u čast moga prethodnika i melankoličnim tonom
kojim je izgovorena, opet zapadoh u ćutanje koje potraja sve dok s mukom ne
izbismo na vrh uskog puta i ne stigosmo do polukružnog, posutog prilaza, koji je
vodio do nekoliko urednih zgrada od cigala. Zaustavili smo se pred najvećom i,
dok sam izlazio iz ambulantnih kola, pade mi u oči omalena žena tamne kože u
uniformi, za koju sam pretpostavio da je nadzornica. Ona je stajala na stepenicama,
i zbog vjetra pridržavala svoju bijelu kapu sa obodom u obliku krila, vedro se
smiješeći u znak dobrodošlice.

— Dr Shannon, pretpostavljam. Veoma mi je milo da vas mogu upoznati. Ja

sam gospođica Trudgeon.

Dok Pim nestade ozbiljna izraza, ona me veselo pozdravi i gotovo prije no što sam
shvatio gdje sam, pokaza mi moj stan: gostinjsku sobu, spavaonicu, kupatilo, sve na
istočnoj strani centralne zgrade. Tada, hitajući za mnom, puna energije i
oduševljenja, ponosno me provede kroz cijelu bolnicu.

Bolnica je bila dosta mala, sastojala se od četiri odvojena paviljona, raspoređena

na uglovima jednog kvadrata iza adminitrativne zgrade; paviljoni su bili namijenjeni
liječenju šarlaha, difterije, boginja i „ostalih infektivnih bolesti'1. Uređaji su bili
primitivni, ali ipak starinska odjeljenja, sa dobro izglačanim podom, besprijekorno
čistim malim krevetima, blistala su od čistoće. Većina malobrojnih pacijenata bila su
djeca, i kad su se u svojim crvenim bluzama pridizala, smiješeći se na nas dok
smo prolazili, a poslijepodnevno sunce sijalo kroz duge prozore, učinili su da osjetim
da će moje dužnosti ovdje biti prijatne. Isto tako sestrice iz odjeljenja — po jedna na
svaki paviljon — imale su uspokojavajući miran i razuman izraz lica. Ukratko,
cjelokupan utisak koji je ostavljala ova skromna mala bolnica, koja je sa svog
visokog i vjetru izloženog položaja na brijegu gledala u dolinu na grad kome je
služila, bio je utisak da se u njoj radi i da je od koristi.

Na kraju zemljišta, malo postrance od ova četiri paviljona, nalazila se čudna,

tamnocrvena obojena zgrada od rebrastog lima, nešto oštećena i gotovo sasvim
obrasla šibij em.

— To je bilo naše odjeljenje za velike boginje, — reče gospođica Trudgeon, čije su

sitne oči prozrele moju misao. — Kao što vidite, ta se zgrada više ne upotrebljava...
zato nećemo tamo ni ulaziti. Srećom, žbunje lovora je sakriva. — Ona dodade
zadovoljno: — Nismo imali nijedan slučaj za posljednjih pet godina.

Odavde me je, stalno sa istim izrazom opravdanog ponosa, odvela do sobe za

bolničarke, u kuhinju i prijemno odjeljenje — što je sve blistalo istom
besprijekornom čistoćom — i najzad u sobu sa velikom drvenom tezgom gdje su
se nalazili uređaji za električnu struju i plin, kao i dvije porculanske česme. Nekoliko
lakiranih stolova i klupa bilo je poredano uza zid.
 — To je naša soba za pokuse, — reče nadzornica. — Jel’te da je zgodna?

— Veoma zgodna.

Naravno, ništa više nisam rekao. Ali sam odmah znao da sam pronašao idealno
mjesto za svoj laboratorij. Dok smo se istim putem vraćali duž aleje, već sam u
mislima odvajao potreban prostor i pravio svoj raspored.

Kad smo se vratili u glavnu zgradu, gospođica Trudgeon je poštopoto htjela da

me posluži poslije podnevnim čajem u svojoj sobi, svijetloj, prijatnoj prostoriji s lica,
sa isturenim prozorom, sa stolicama i stolom, prekrivenim šarenim kretonom, i
kristalnom vazom koja je stajala na klaviru puna zumbula, stan koji je —
nisam mogao a da ne primijetim — bio čak ljepši od svih prostorija kroz koje smo
prošli. Kad je pritisla na zvonce, jedna seljanka rumenih obraza, u uškrobljenoj kapi
i pregači, koju mi je predstavila kao Katie, našu „zajedničku" djevojku, unijela je
šalice za čaj i pladanj s kolačima. Govoreći sve vrijeme, gospođica Trudgeon je
uslužno predsjedavala iza ove zbirke stolnog posuđa, nudeći me po volji indijskim ili
kineskim čajem sa izvanrednim komadom kolača od šljiva koji je upravo izvađen iz
bolničkog štednjaka.

Kako sam ocijenio, imala je pedesetak godina i prije no što se „smjestila" u

Dalnairu provela je, kako mi je objasnila, deset godina kao vojna bolničarka u
Bengalu, iskustvo koje je nesumnjivo dalo njenim širokim, i istaknutim crtama lica
bakarnu nijansu i koje je također, vjerojatno, dalo njenom glasu i ponašanju odlike
koje su mnogo podsjećale na narednika. Dok je ispred mene išla kroz odjeljenja,
naročito su mi pale u oči njene istaknute grudi, kao i gibanje u hodu i njihanje
kratkih ali zamašnih kukova. I sada je svojom bučnom srdačnošću, glasnim
smijehom, jednostavnim ali odlučnim pokretima izgledalo da upotpunjuje sliku
ličnosti pogodnije za logorski krug no za bolesničku sobu.

Ipak, na mene je naročiti utisak ostavilo to što se ponosila bolnicom, gotovo kao
svojim vlasništvom. Opet se, pola u šali, vratila na taj omiljeni predmet razgovora.

— Milo mi je što vam se sviđa ovo naše mjesto, doktore. Prirodno, malo
zastarjelo, ali ja sam pokušala da to savladam s nekoliko armijskih dosjetki. Radila
sam mnogo da bih dovela stvari u njihovo sadašnje stanje. Da, ja sam zaista tu
podmetnula svoja leđa.

Zavladala je kratka, čudna tišina, i na moje olakšanje, začu se tiho kucanje na

vratima i kao odgovor na „naprijed" gospođice Trudgeon ručica se bešumno pokrenu
i na pragu se pojavi visoka, mršava, riđokosa sestra. Kad me vidje, ona ustuknu i
njene blijedozelene oči, oivičene trepavicama boje slame, bolećivo i ponizno potražiše
pogled gospođice Trudgeon, što izazva blag osmijeh na nadzorničinu licu.
 — Uđi, uđi, draga moja, nemoj da bježiš. Doktore, ovo je noćna sestra Effie
Peek. Ona obično pije čaj sa mnom kad ustane poslijepodne. Sjedi, draga moja.

Sestra Peek skromno uđe u sobu i, spuštajući se na nisku stolicu, prihvati

ponuđenu šalicu čaja.

— Veoma sam zadovoljna, što ste se upoznali sa sestrom Peek, — nastavi

gospođica Trudgeon. — Ona je skoro najkorisniji član mog osoblja.

— Oh, ne. — Blijeda, riđokosa sestra odbijala je ovaj komplimenat uz

podrhtavanje svog jadnog mesa, zatim okrenuvši se meni, promuca: — Nadzornica je
suviše ljubazna. Ali jedna njena riječ znači mnogo. Vidite, svako gleda u nju. I ona je
bila ovdje tako dugo, da mi naprosto ne bismo mogli ništa bez nje. Uostalom, naši
liječnici dolaze i odlaze. Ali nadzornica ostaje zauvijek.

Budući da je tako u moju korist parafrazirala Tenisonov ,,Potok“, ovo izbledjelo

stvorenje — čak i njena riđa kosa bila je blijeda a koža mliječno bijela — utonu u
ćutanje puno poštovanja. Poslije nekoliko minuta, kao da se ne usuđuje da i dalje
uzima naše vrijeme, ona se podiže i uz ulizički pogled upućen nadzornici, iskliznu iz
sobe da primi svoje noćno dežurstvo. Ni ja sam nisam ostao dugo poslije nje.
Ustadoh i, zahvalivši se gospođici Trudgeon na toploj dobrodošlici, ispričah se time
da moram da raspakujem stvari.

— U redu, doktore. Treba da se držimo jedno drugog. Kao što kaže sestra Peek,
ja sam ovdje starosjedilac. — Skočivši na noge, dok joj se široko lice nabiralo u
smijeh, ona za trenutak baci na mene prodoran pogled i šaljivo naglasi: — Mislim da
ćete uvidjeti da su moje metode najbolje.

Uz čudnu mješavinu osjećaja pronađoh put do svoje sobe, zadovoljan prijemom.

Dok sam tumarao po sobi i ispitivao njen oskudan ali odgovarajući namještaj očima
čovjeka koji mora da živi i da se srodi sa ovim nepoznatim stvarima, govorio sam
sebi da je gospođica Trudgeon, iako možda prilično priprosta, vesela, srdačna duša,
ali istovremeno sam bio neodređeno uznemiren živahnošću njenog ponašanja i
utiscima i reakcijama koje nisam mogao sasvim da odgonetnem.

II

Ali, ništa, ništa nije moglo umanjiti moje oduševljenje, niti potisnuti moje
zadovoljstvo pred izgledom da opet otpočnem rad na istraživanju poslije svih ovih
sedmica odlaganja koje me je dovodilo do ludila.
 Kao što sam pretpostavljao, moje zvanične dužnosti bile su prijatne i sitne.
Stvarni kapacitet bolnice je bio malen, najviše pedesetak pacijenata kad je bila
sasvim puna a sada, pošto nije vladala nikakva epidemija, u ovo godišnje doba imali
smo samo oko dvanaestoro djece, sve rekonvalescenata, uglavnom od malih boginja
i, ma koliko savjesno da sam produžavao svoje posjete odjeljenjima, bio sam gotov i
slobodan već u podne.

Soba za oglede bila je bolja no što sam mogao da zamislim. U ormarima i u

ladicama pronašao sam mnogo stvari koje sam mogao da popravim i upotrebim.
Materijal se lako nagomilava u bolnicama — poruči se u nastupu oduševljenja, a
onda ostavi i zaboravi. Cijeli moj uređaj uskoro je bio instaliran a od prve mjesečne
plaće iskupio sam svoj mikroskop od Hillijerspa. Na bolničkom papiru sam već
otpočeo živo dopisivanje sa nekoliko liječnika u drugim seoskim krajevima
pogođenim epidemijom, i s pomoću uzoraka koje su mi oni ljubazno poslali, zajedno
sa onima koji su mi preostali iz Dreema, počeo sam opet sa pokušajima kultiviran ja
bacila C.

Naravno, sve sam ovo obavljao u tajnosti. Trudio sam se da svoje zvanične
dužnosti vršim besprijekorno, i s ugodnošću i predanošću ukazivao sam svu pažnju
nadzornici koja me je, ispod svoje vesele srdačnosti, tih prvih dana proučavala
maltene onako kako iskusan bokser proučava svog protivnika na ringu u prvoj
rundi.

Ona je bila neka čudna mješavina. Kad je došla u Dalnair u „stara dobra
vremena" koja je oplakivao Pim — profesionalna gunđalica, kako sam to uskoro
uvidio — bolnica je bila vođena neuredno. Korak po korak ona je izmijenila sistem,
uspjela da se dodvori bolničkom komitetu, preuzela u svoje ruke svu vlast. Sada je
vodila bolnicu, od tavana do podruma, čvrsto, ekonomično i sa neumornom
energijom.

— Preko cijelog dana me kljuca i poziva,

— povjeravao mi se Pim s tužnim dostojanstvom, dok je sjedeći na prevrnutoj

kanti, cijelo jutro provodio glačajući starinska ambulantna kola.

— Sva moja sitna uživanja su propala. Eto, gospodine, hoćete li vjerovati,

gospodine, ona čak kontrolira i sapun u mojoj sobi za umivanje!

Iako sam doručkovao sam, običaj je bio u Dalnairu da liječnik i nadzornica

ručaju zajedno. Tako je nadzornica u jedan sat svakoga dana dolazila u moju sobu
na jedan ,,zalogajčić“, kako je to ona zvala, sjedala za sto i ubrus zadijevala za svoju
bluzu. Uživala je u jelu, naročito u gurmanskim jelima i umacima, koji su se
često pet poteza prodro sam kroz njenu odbranu i zbrisao tablu zajedno s njom.
 — Eh, gle ti slučajnosti! — uzviknu ona, jedva vjerujući svojim očima. —
Hajd’mo još jednu.

— Svakako.

Ovog puta je igrala pažljivije, ali nije imala ni trunčice sreće. Dvaput sam dobio
po tri figure za jednu, tako da sam je potukao u roku od četiri minute.

Vladala je napregnuta tišina. Njeno lice postade tamnocrveno. Ali još uvijek nije
mogla da vjeruje da je njen drugi poraz išta drugo do najgluplja slučajnost.

— Neću vas pustiti da s tim odete. Još jednu igru.

U ovom stadijumu trebalo je da postupim pametnije, ali me je još uvijek pekao

njen oštar jezik. Pored toga ove stalne sjedeljke krnjile su moje vrijeme za rad; želio
sam da raskinem s tim. Koristeći se dvostrukim trikom za otvaranje, koji je stari
Dandie Gow usavršio, žrtvovao sam brzo jednu za drugom četiri figure; zatim sa dva
porazna poteza očistih sve njene figure sa table.

Pobjednički osmijeh koji je počeo da se pojavljuje na njenom licu, pretvori se u

ljutitu grimasu, a vene joj nabrekoše na vratu i čelu. Ona zaklopi tablu i pobaca
figure u kutiju.

— Toliko za večeras, hvala, doktore.

Zažalivši odmah zbog svog postupka, osmijehnuh se uz izraz pun ispričavanja.

— Čudnovato da su ovako ispale ove igre.

— Izvanredno čudnovato, — složi se ona usiljeno. — Izgleda da u vama ima

nešto više no što bi se reklo na prvi pogled.

— Ne mogu uvijek biti tako neshvatljivo sretan. Uvjeren sam da ćete pobjediti
idući put.

Njom ovlada bijes. Ustade.

— Za što vi mene smatrate? Za savršenu budalu?

— Oh, ne, zaista ne, nadzornice.

Ona se s naporom savlada.

— Onda, kad izađete, zatvorite vrata.

 Kad se opet nađoh u svojoj sobi, shvatih koliko sam bio glup što sam je
uvrijedio, i s rukama zlovoljno gurnutim u džepove stajao sam gledajući kroz prozor,
više ljut na sebe nego na nju.

Tog trenutka zaglušiše mi se uši od isprekidane buke motora, a crveni motocikl,

zaokrenuvši alejom, zaustavi se ispred moje sobe. Kad je gologlavi vozač s mukom
podigao tešku mašinu na nogare i skinuo svoje automobilske naočari, poznadoh ga i
ustuknuh od iznenađenja. Bio je to Luka Law.

Otvorih prozor.

— Zdravo Luko!

— Zdravo.

Njegov vedri osmijeh rastjera moje neraspoloženje i, kad je ušao u sobu

jednostavno preskočivši preko prozora, on skide svoje dugačke kožne rukavice i
pruži mi ruku.

— Donio sam ti motocikl, — reče on i, primijetivši moj začuđen izraz, dodade:

— Sjećaš se, rekao sam ti da ću ti ga pozajmiti za neko vrijeme.

— Zar tebi nije potreban?

— Nije. — On odmahnu glavom. — U svakom slučaju nije mi potreban

nekoliko idućih sedmica. Idem u Tyne mjesnu pekarnicu u New-castle da naučim
kako peku kruh od brašna mljevenog žrvnjem. Otac poznaje upravitelja.

Nisam očekivao ovakvu ljubaznost i nekako mi je bilo nelagodno da je prihvatim,

ali Luka odbi sve moje nećkanje uz najprirodniji izraz na svijetu i, ispruživši se na
stolici, zapali jednu od mojih cigareta.

— Iskreno rečeno, nije nam dozvoljeno da pušimo. — On se nasmiješi. — Ali

volim po koji dim a nekiput i povučem kad mislim da to oni neće osjetiti. Pojma
nemaš kakva je to muka biti sputavan na svakom koraku. Želim biti kao i ostali
mladići. — On buntovno, ali ipak nekako smiješno izbaci dim kroz nos. — Želio bih
da radim i posao koji volim. Tko želi da bude pekar? Žrvnjem mljeveno brašno? Uh!
Kao prije dvadeset godina. Želim da radim sa mašinama, sa biciklima i motociklima,
da imam svoju vlastitu malu fabriku. U tome sam dobar... i to bi sve išlo kod mene.
Samo kada bih mogao da moderniziram našu radionicu... da stavimo mehaničke
mješalice ... električnu peć ...

— Učinit ćeš to ... kasnije.

 — Da, — uzdahnu on. — Možda.

Mogao sam primijetiti da mu je, i pored njegove mladosti i dobrodušnosti, počelo

da dosađuje roditeljsko sputavanje i da traži pravo na svoje vlastito postojanje.

Poslije male pauze, on mi dobaci pogled koji je, iako bez prijekora u sebi, i iako je
u stvari polušaljivo opravdavao ludost i slabost cijelog ženskog roda, ipak odavao
izvjesno uznemireno kajanje.

— Kod nas je gužva u kući, Roberte. Jean ...

Da bih sakrio svoje osjećanje, sagoh se da

uzmem cigaretu iz kutije. Samo spominjanje tog imena zapljusnulo me valom

osjećaja. Sa svojim poštenim izrazom, smeđim očima, kovrčastom kosom i svježim
cmpurastim tenom, Luka je toliko neobično bio nalik na nju, da se tog trenutka
skoro nisam usuđivao da ga pogledam.

— Da nije bila bolesna? — upitah oprezno.

— Bila je strašna, — uzviknu on. — U početku je bjesnila na sve strahovite

hulje i nitkove na svijetu. — On se nasmija. — To si bio ti, razumije se. Zatim je
postajala sve snuždenija. Posljednjih nekoliko sedmica samo plače. Ona pokušava
da sakrije, ali ja to vidim.

— Možda se brine za ispit, — pokušah ja. — Zar ne polaže posljednji ovog

ljeta?

— Nijedan ispit nikad nije toliko uznemirio Jean, kao ovo. — On zastade i
dodade povjerljivim glasom kao muškarac muškarcu: — Ti znaš u čemu je stvar isto
tako dobro kao i ja. Evo! ona me je zamolila da ti dam ovo pisamce.

Pošto je neko vrijeme preturao po unutrašnjem džepu svog kaputa, on izvadi

presavijeni komadić papira, koji otvorih dok mi je bilo ubrzano kucalo.

„Dragi g. Shannon,

Pošto sam sasvim slučajno saznala da moj

brat želi da vas posjeti radi nekog njegovog

posla, koristim priliku da vam napišem ovih nekoliko redaka.

U stvari imala bih nešto da vam kažem, nešto sasvim beznačajno i nevažno, pa
ako slučajno dolazite u Winton iduće srijede, da li biste željeli da popijemo čaj kod
Granta u Botaničkoj ulici, oko pet sati. Možda imate nešto pametnije da radite. Možda
ste i sasvim zaboravili na mene. U tom slučaju, ništa ne mari. Molim vas, ispričajte me
na mojoj smjelosti.

Vaša, kao i uvijek

Jean Law

P. S. Sama sam prošetala prošle subote po Velikom parku i utvrdila zašto nismo
vidjeli bijelo stado. Pojavila se neka epidemija u stadu i veliki broj ovaca je uginuo. Zar
to nije žalosno?

P. S. S. Znam da imam mnogo mana, ali ja barem govorim istinu.

Spustih cedulju i pogledah na upitno i prostođušno lice mladog Lawa, pitajući se

da nije Jean udesila cijelu stvar — Lukinu posjetu, ponudu motocikla, poziv na čaj
iduće nedelje — uz jednostavnu ali određenu namjeru. Nestade mog ranijeg
neraspoloženja, struja oduševljenja svog me prožme.

— Hoćeš li otići? — upita Luka.

— Vjerojatno, — odgovorih glasom, koji pokušah da i pored lupanja srca zvuči

prozaično i zrelo.

— Žene su dosadne, zar ne? — reče Luka sa iznenadnom simpatijom.

Nasmijah se i, u talasu oduševljenja, natjerah ga da ostane na večeri. Zajedno

smo dobro večerali, poslije čega je došla kafa i cigarete. Kad smo kao viša bića
razvezali kravate i raspravljali o brzim motociklima, planovima za avione, o bratstvu
ljudi, električnim mješalicama za tijesto, i o neshvatljivoj nepostojanosti
suprotnog spola.

III

Winton je bio dosta sumoran grad, siv, zaogrnut plastom dima, oivičen
dimnjacima, koje je kiša često polijevala, pritisnut monumentalnom arhitekturom i
nekim strašnim statuama; ali njegova slava, ukoliko može da polaže pravo na slavu,
leži u čajanama. One su oživljavale sive ulice, a bilo ih je na tucete, male oaze
odmora i osvježen ja gdje su se, pošto bi prošli kroz vanjske prostorije u kojima su
se prodavali kolači i slatkiši, wintonski građani — činovnici, daktilografkinje,
prodavačice, studenti, čak i staloženi trgovci i poslovni ljudi — skupljali u svako
doba dana za stolovima pokrivenim bijelim stolnjacima, krcatim kolačićima,
biskvitima i raznim pitama, da bi našli utjehe u šalici kafe ili čaja.

Od svih ovih kafanica, članovi univerziteta najviše su posjećivali GRANT, gdje je

čovjek, kraj čuvenih kolačića sa kremom, mogao uživati u ukusnim prostorijama sa
namještajem od tamne hrastovine, sa pravim uljanim slikama članova Škotske
akademije, između kojih su, na tapetiranim zidovima, stajali ukršteni bodeži
i glineni predmeti.

Iduće srijede, uz čudnu mješavinu želje i strepnje, stigao sam do GRANTA.

Odlučio sam da uzmem slobodno cijelo poslijepodne, jer sam imao da obavim i neki
posao u vezi sa mojim istraživanjem. Došao sam rano na sastanak, pa ipak je
gospođica Law bila tamo prije mene. Kad sam ušao u prepunu kafanu, punu
šumova, razgovora i zveckanja žličica, mala prilika se podiže do pola u dnu kafane,
ispod jedne od najvećih glinenih statua, pa me nervoznim pokretom pozva za sto,
koji je uz prilično muke hrabro zadržavala za nas. Nije se naročito pozdravila sa
mnom, prokrčivši put ćutke sam sjeo kraj nje, tada zapazih da je, suprotno onim
vedrim danima kad je nosila ,,cool“ i džemper, sada odjevena sa nekom ozbiljnošću
u tamnosivi kostim s ljupkim crnim šeširom na glavi. Uz to je bila i blijeda,
strahovito blijeda, svakako mršavija pa, iako je pokušavala da to sakrije, bila
je skoro bolno uzbuđena.

Zavladala je napregnuta tišina dok je ona, savijanjem i podizanjem kažiprsta,

najzad uspjela da budemo i posluženi.

— Limun ili krema?

To su bile njene prve riječi i ona mi ih uputi prigušenim glasom ne usuđujući se

da me pogleda, dok je konobarica stajala pored nas, nestrpljivo vrteći svoju olovku.

Poručih čaj s limunom.

— A da li biste željeli i kolačiće s kremom,

Složih se sa kolačićima, dodavši:

— Razumije se, ja častim.

— Ne, — odgovori ona drhtavim usnama, isturajući bradu. — Ja sam pozvala

vas. — Sjedili smo šutke dok se konobarica nije vratila i onda šutke počesmo i da
jedemo.

— Ovdje je prepuno, zar ne? — usudih se ja najzad. — Ovo je neko omiljeno

mjesto.
 — Da, jeste. — Pauza. — Izvanredno omiljeno. I to s pravom.

— Oh, da. Ovo su odlični kolači.

— Jelte? Vrlo mi je milo.

— Zar nećete i vi jedan?

— Ne, hvala. Nisam naročito gladna.

— Bilo mi je žao kad sam čuo za vaše bijelo stado.

— Da jadne životinje. .. baš je to strašno.

Opet šutnja.

— Dosad je bilo prilično vlažno ljeto, ne mislite li tako?

— Veoma vlažno. Ne znam što misli ovo vrijeme.

Još duža šutnja. Tada, umirujući se jednim gutljajem čaja — dok je spuštala
šalicu, primijetili da joj podrhtava ruka — ona mi se okrenu s pogledom punim
ozbiljne pažnje.

— G. Shannon, — uzviknu ona progutavši sve u jednom dahu. — Pitam se da

li bismo poslije svega mogli biti prijatelji.

Dok sam ja netremice gledao u nju, zapanjen, ona nastavi crveneći i blijedeći,
glas joj se s vremena na vrijeme prekidao, dok se upinjala da bude mirna i razumna.

Kad kažem prijatelji, mislim prijatelji... ni više, ni manje. Prijateljstvo je tako

divna stvar. I rijetko se nalazi. Pravo prijateljstvo, mislim. Naravno, vi možda ne
želite da budemo prijatelji. Ja nisam ništa. I priznajem da je bilo glupo od mene da
stvari primim toliko k srcu i da se svađam s vama. Ali sad vidim da ste se vi samo
šalili, i da sam ja bila veoma djetinjasta. Uostalom, mi smo praktični, odrasli ljudi,
zar ne? Pripadamo različitim religijama ali, iako je to ozbiljna stvar, nije zločin i to
bar nije prepreka da s vremena na vrijeme popijemo zajedno šalicu čaja. Bila bi
velika šteta kad bismo prestali da budemo prijatelji, prosto ni zbog čega, i razišli se...
kao brodovi koji se mimoilaze u noći... mislim, da se više nikad ne vidimo... dok
bismo, da smo pametni, mogli često da se sastajemo, to jest, jednom s vremena na
vrijeme, kao prijatelji...

Ona prestade da se igra žličicom, jasno rumenilo oblijevalo joj je obraze, a

blistave smeđe oči bile su prilično uplašene, ali su odlučno gledale u moje.
 — Pa, — rekoh ja sa sumnjom. — To je malo teško, zar ne? Ja imam svoj
posao. A vi mnogo učite za vaš ispit.

— Da, znam da ste vi zauzeti. I mislim da i ja isto tako treba da radim. —

Osjećalo se čudno odsustvo oduševljenja u glasu ovog nekad vatrenog studenta
patologije i ona brzo, kao da moli da razumno priđemo čitavom pitanju znanja,
dodade: — Morali bismo da s vremena na vrijeme malo i predahnemo. Naime, mislim
da je nemoguće raditi čitavo vrijeme.

Zavlada tišina. Kao da osjeća svoje rumenilo, ona najzad obori pogled i skupi se
u stolici kao da bi htjela da se sasvim sakrije od radoznalaca u čajani. Pogledajući
krišom na nju, čudio sam se kako sam ikad mogao da budem svirep prema njoj.
Njeno rumenilo i spuštene trepavice davale su joj, bacajući nježnu sjenu na blagi
cvijet na obrazima, nježan, da, svakako anđeoski izraz. Ništa, ni njene uredne crne
rukavice od antilopa, ni starinski zlatni okrugli sat koji je nosila na ruci, čak ni njen
apsurdno ozbiljan mali šešir, nisu mogli da poremete čar njene ljepote.

I odjednom, neočekivano i za mene samog, osjetih kako u meni navire vruć talas
i čuh samog sebe kako odgovaram odlučno, kao da se to samo po sebi razumije:

— Pretpostavljam da ne postoji nikakav zakon protiv toga. Valjda se možemo

viđati s vremena na vrijeme.

Lice joj se ozari. Ona se plašljivo i sretno osmjehnula, i glasom koji je odavao
veliko poštovanje mojoj superiornijoj mudrosti, uzviknu:

— Tako mi je milo. Bojala sam se ... mislim, to je tako razuman način gledanja
na stvari.

— Dobro. — Primih njeno laskanje uz širokogrudo kliman je glavom i, pobuđen

nekim nerazumljivim nagonom, netremice se zagledah u njene sjajne oči. — Što ćete
raditi večeras?

Jedva primijetan trzaj tijela proprati ovu neočekivanu primjedbu.

— Pa idem... da obiđem gospođice Dearie... znate, one su bile tako ljubazne

prema meni. Zatim vlakom u 6.30 vraćam se kući u Blairhillu.

Val bezobzirnosti podiže se još više u meni. Hladno primjetih.

— Umjesto toga hajdete sa mnom u kazalište.

Ona se primijetno uznemiri, laki izraz straha

 povrati joj se u oči i postajaše sve jači dok sam ja nastavljao:

— Imam neki posao koji ću svršiti po prilici za jedan sat. Nađimo se u Royal
kazalištu u sedam. Tamo se daje „Jedini put“ sa Martinom Harvey. To će vam se
svakako sviđati.

Ona je još uvijek netremice gledala u mene, u ćutanju koje je i dalje trajalo, kao
da joj je moj poziv otkrio sve tajne užasa i opasnosti svijeta. Tada s mukom proguta.

— G. Shannon bojim se da me niste razumjeli. Nisam nikad u svom životu bila

u kazalištu.

— Gospode bože! — Iako sam mogao očekivati ovo, ipak skoro nisam vjerovao
svojim ušima. — Zašto, za ime božje?

— Pa znate kako su strogi kod kuće.

Obarajući pogled, ona je prstom šarala po

stolnjaku. — U Bratstvu mi ne igramo karte, ne idemo na ples niti u kazalište.

Razumije se, otac nam to direktno ne brani... ali nekako nismo nikad ni pomislili na
to.

Promatrao sam je začuđeno.

— Onda je krajnje vrijeme da o tome sad mislite. Pa, — govorio sam

širokogrudo, — kazalište je jedna od najvećih kulturnih tekovina u svijetu. Razumije
se, ne misli da je „Jedini put“ nešto naročito. Ali to će biti dobro za početak.

Ona je ćutala i u mučnoj, pogruženoj neodlučnosti i dalje šarala po stolu. Zatim

polako, dok je njeno puritansko biće odbijalo da se preda, ona podiže glavu i
promuca.

— Mislim, g. Shannon, da ne mogu da idem.

— Ali zašto?

Ona ne odgovori, ali njen topao pogled bio je bolno uznemiren. Na vagi su, kao
protuteža njenim prirodnim naklonostima, tako živahnim i vatrenim, bila sva tužna i
sumorna učenja iz njenog djetinjstva, te mračne opomene protiv svijeta, ta
apokaliptična proricanja nesreće.

— Evo! — uzviknuh ja s dosadom. — Zar to nije pretjerano? Gubiti čitavo

poslijepodne pokušavajući da me uvjerite da bi trebalo da budemo malo zajedno. A
kad vam ja predlažem da vas povedem na jednu savršeno nevinu zabavu, u stvari na
klasičnu predstavu komada rađenog po čuvenoj noveli Charles Dickensa,
vi jednostavno odbijate da pođete.

— Oh. Dickens ... — ona tiho promuca, kao da ju je to djelomično uvjerilo. —

Charles Dickens. On je bio čuven pisac.

Ali ja, uvrijeđen, zakopčah kaput, osvrćući se za konobaricom da bih platio

račun.

Uvrijeđena mojim nezadovoljstvom, ona, sve uznemirenija, primijeti ove znakove

predstojećeg odlaska; tada uz lak uzdah, grudi su joj se dizale i spuštale, ona se
drhćući predade.

— U redu, — promuca bespomoćno. — Doći ću.

I pored molbe u njenom pogledu, nisam joj odmah oprostio, sve dok nisam ja
platio račun — postupak o kome se sad nije usuđivala da raspravlja — i ispratio je
na ulicu. Tada se okretoh, i dok smo se opraštali, ja joj se obratih prijateljskim ali i
odlučnim glasom:

— U sedam sati pred kazalištem. Nemojte zakasniti.

— Dobro, g. Shannone, — promuca ona pokorno i, pogledavši me posljednji

put sva ustreptala, okrete se i ode.

Pošto sam malo postojao, odoh na Patološko odjeljenje gdje sam se nadao da će
me čekati Spence, kome sam prethodno pisao.

Bilo je šest i četvrt kad sam stigao u zgradu i, pošto nikako nisam želio da
naiđem na Ushera ili Smitha, obazrivo sam ispitao hodnik prije nego što sam ušao u
laboratorij. Tu je, kao što sam se nadao bio samo Spence, udubljen u rad za svojim
stolom.

Kako sam mu tiho prilazio, stigao sam do njega prije no što je on osjetio moje
prisustvo. Tad sam, iznenađen, vidio da on ne radi, već zamišljeno razgledava jednu
fotografiju.

— To si ti, Roberte? — On me pogleda, prilično ozbiljno. — Nedostajao si mi.

Kako je u Dalnairu?

— Dosta dobro, — odgovorih veselo. — Nekako krpim sa nadzornicom. Ali sam

opet odgojio kulturu mog bacila — čistu vrstu.

— Dobar rad. Jesi li ga identificirao?

 — Ne, ali to ću učiniti. Sad radim na tome.

On klimnu glavom.

— Želio bih da i ja mogu da izađem odavde, Roberte. Kad bih samo mogao da
dobijem mjesto profesora u nekoj manjoj školi... Aberdinu ili Sv. Andreji.

— Dobit ćeš, — rekoh ohrabrujući ga.

— Da. — Njegov glas je bio čudno zamišljen. — Prilično teško sam progurao
ove poslednje četiri godine ... radi Muriel. Njoj bi se dopadalo u Sv. Andreji.

— Kako je Lomax? — upitah.

Spence me pogleda svojim bezizraznim očima. Zavladalo je primijetno ćutanje.

— Ljepši i razmetljiviji, nego ikad. Sasvim zadovoljan životom i sobom...

— Nisam ga vidio čitavu vječnost.

— Čini se da je u posljednje vrijeme prilično zauzet. Pa, dobro je da znam da

napreduješ. Dobio sam tvoje pismo. Mogu ti dati kolikogod hoćeš glicerinske podloge
koju želiš.

— Hvala, Spence. Znao sam da mogu računati na tebe.

On odmahnu rukom. Zavladala je čudna tišina. Nespretno skretoh pogled i

zaustavih ga na fotografiji pred njim. Njegov pogled slijedio je moj.

— Pogledaj malo bolje, — reče on, i pruži mi fotografiju. To je bio prijatan lik
mladića, lijepih crta i čistog snažnog izraza.

— Vrlo zgodan. — rekoh. — Tko je to?

On se poče smijati, čudno je to zvučalo, jer

iako se često smiješio na svoj iskrivljen način, rijetko sam ga čuo da se smije
glasno.

— Možeš li vjerovati? To sa ja?

Promucah nešto neartikulirano. Nisam znao šta da kažem. U neprilici sam

pogledao na njega. Uopće nije bio nalik na samog sebe, obično tako tihog i mirnog.
 — Da, tako sam izgledao u osamnaestoj godini. Čudno, kako je lice važna
stvar... Ne mislim neko lijepo lice ... već obično, čak i ružno lice. Znaš, kao što čitaš
u novelama. Njegovo lice je imalo neku privlačnu ružnoću. Ali ne može se
romantizirati polovina lica. Nemoguće. Koloseum je veličanstven. Ali samo po
mjesečini i za pola sata. Tko bi stalno gledao prokletu ruševinu? A ako mene pitaš,
Shannone, rekao bih, da bi ti to na kraju išlo pakleno na nerve?

Ne, nikad ranije nisam vidio Spencea u ovako napregnutom, bolesnom

duševnom stanju. Njegova tiha povučenost činila je da je čovjek zaboravljao na to da
on stalno mora da sebe drži pod čvrstom disciplinom kako ne bi počeo da žali samog
sebe. Dirnut, nesiguran i zbunjen, pitao sam se da li bi trebalo da nešto kažem. Ali u
trenutku kad je izgledalo da se nalazi na rubu sloma, on se iznenada pribra, skoči i
priđe policama sa materijalom.

— Hajde, — reče on oštro. — Spakujmo tvoje stvari.

Polako pođoh za njim.

Zajedno smo izabrali tuce boca od pola litre s podlogom, koje smo spakovali u
slamu u jednu košaricu od čvrstog pruća. Onda sam otišao, još jednom toplo
zahvalivši Spenceu. Laknulo mi je kad sam vidio da je došao k sebi. Onaj čudni
ispad skoro me je zaprepastio.

IV

Na podnožju brežuljka ušao sam u crveni tramvaj do Centralne stanice i u

lijevom odjeljenju za prtljag ostavio svoju korpu. Onda sam otišao u kolodvorski bife
i na brzinu se osvježio hladnom kobasicom i čašom piva. Počeo sam da strahujem za
to veče i da se pitam da se neće osjetljiva savjest gospođice Jean pojaviti
kao nepremostiva prepreka za provod.

Međutim, kad sam se našao s njom u kazalištu, ona je, vesela i skladna izraza,
odbacila svoje skrupule, a u njenim tamnim zjenicama vidjela se iskra uzbuđenja.

— Gledala sam plakate — reče ona, dok smo ulazili u foaje. — Ne vidim u
njima baš ništa nezgodno.

Naša mjesta, iako jeftina, bila su sasvim dobra, dva sjedala u parteru u trećem
redu, a dok smo sjedali, orkestar je otpočeo ugađanjem. Moja pratilja mi uputi topao
pogled i udubi se u program koji sam joj dao. A onda, kao da želi da se oslobodi svih
tereta, ona skide svoj ručni sat i pruži mi ga.

— Molim vas, čuvajte mi ovo. Labav je. Zadavao mi je brige cijelo poslijepodne.

Tad se svjetlo ugasi; zatim, poslije kratke uvertire, zastor se diže, ukaza se Pariz
u XVIII

vijeku i uzbuđujuća melodrama Francuske revolucije poče polako da odvija svoje

isprepletane teme o ljubavi bez nade i herojskom samopožrtvovanju.

To je bio vječno zanimljiv komad iz „Povijesti o dva grada" kojim je Martin

Harvey, taj izvanredni putujući glumac, izlazeći požrtvovno na pozornicu iz noći u
noć i srijedom poslijepodne očaravao provincijsku publiku više od deset godina.

U početku je izgledalo da moja drugarica obazrivo zadržava svoje mišljenje; zatim

se uspravi, njene jasne oči su se iskrile od interesa i oduševljenja. Ne skidajući
pogled sa pozornice, ona mi blagim šapatom promrmlja:

— Kakav divan prizor!

Tada se prepustila blijedom, tamnom čaru Sidni Kartona, krhkoj i vilinskoj

ljupkosti Luice Manette.

U prvoj pauzi njena napregnutost popusti, i sa uzdahom, hladeći zajapurene

obraze programom, upravi na mene zahvalan pogled.

— Divno je, g. Shannon. Sasvim nešto drugo od onoga što sam očekivala. Ne
mogu da vam kažem koliko je to uživanje za mene.

— Da li biste htjeli jedan sladoled?

— Oh, ne, ne bih mogla to ni da zamislim. Poslije onoga što smo vidjeli, to bi
bilo kao skrnavljenje.

— Razumije se to nije prvoklasna gluma.

— Oh, jeste, jeste — navaljivala je ona. — Divna je. Toliko mi je žao sirotog
Sydney Cartona. On toliko voli Lucie a ona... Oh, to mora da je strašno, g. Shannon,
da strahovito volite nekoga a da vam se ljubav ne uzvraća.

— Tako je — složih se ja s njom ozbiljno. — Naravno, oni su odlični prijatelji. A

prijateljstvo je divna stvar.

Ona pogleda u program da bi sakrila svoje crvenilo.

 — Svi mi se sviđaju, — reče ona. — Djevojka koja igra Lucie tako je slatka, ima
divnu, dugu, plavu kosu. Zove se gospođica N. de Silva.

— Ona je — odgovorih ja, — u stvarnom životu žena Martina Harveya.

— To nije moguće! — uzviknu ona, živo dižući pogled. — Kako je to zanimljivo.

— Ona vjerojatno ima četrdeset i pet godina i ta plava kosa je vlasulja.

— Oh, nemojte, molim vas, g. Shannon, — uzviknu ona, zapanjenim glasom.

— Kako možete da se šalite sa takvim stvarima? Uživam u svakom minutu ovog
komada. Psssst! Zastor se diže!

Drugi čin je otpočeo sa zelenom svjetlošću i tužnom muzikom. I sve više i više,
na nježnim crtama moje drugarice odražavali su se osjećaji probuđeni u njenim
grudima. Za vrijeme odmora, duboko uzbuđena, jedva da je i progovorila. Ali, kad je
počeo posljednji čin i kad je opet postala zaneseno biće, desilo se divno čudo, kako,
nisam mogao da pogodim, ali na neki način, njena ruka, mala i prilično vlažna,
došla je do moje. Topla struja njene krvi bila je tako uzbuđujuća da nisam prekinuo
ovaj dodir. I tako smo sjedili, isprepletenih prstiju, spojeni kao da bi dali podršku
jedno drugom dok je drama Cartonovog samopožrtvovanja dostizala vrhunac koji je
razdirao srce. Dok je taj plemeniti čovjek prinosio sebe na žrtvu, odlučno se penjući
na giljotinu sav blijed i pažljivo zamršenih crnih kovrča, a njegov pogled, koji je
govorio sa puno duše, prelazio preko galerije i partera, ja sam osjetio grčeviti drhtaj
koji je prošao kroz tijelo moje pratilje, — tijelo tako blizu mog; tada, jedna po jedna,
kao velike kišne kapi u proljeće, njene tople nježne suze kanuše na moju ruku.

Najzad kraj, sa bučnim pljeskom i mnogim, mnogim izazivanjem gospođice de

Silva i Martina Harveya — koji je sad, doista izgledao sretan i lijep u svojoj svilenoj
košulji i sjajnim čizmama i, kao čudom iskrsnuo iz groba. Međutim, gospođica Jean
Law bila je isu više uzbuđena da bi se pridružila tako banalnom aplauzu. Tiho, kao
da je obuzeta osjećajima suviše dubokim za riječi, ona se podiže i mi izađosmo
iz kazališta. Tek kad smo stigli na ulicu, ona mi se obrati.

— Oh, Roberte, Roberte, — prošaputa ona, sjajnih očiju. — Ne možete vjerovati

koliko sam uživala.

Prvi put je izgovorila moje ime.

Šutke smo otišli do Centralnog kolodvora i pošto je njen vlak, posljednji tog
dana, išao tek poslije petnaest minuta, stajali smo nekako svjesni jedno drugog
ispod sata na kiosku.
 Iznenada, kao da se budi iza sna, gospođica Jean Law se strese, prisjetivši se
nečeg.

— Moj sat! — uzviknu ona. — Skoro da ga zaboravim.

— Oh, svakako, — nasmiješih se ja. — I ja sam sasvim zaboravio. — I počeh da

tražim u mom džepu od kaputa nakit koji mi je dala.

Ali nisam mogao da ga nađem. Bezuspješno sam tražio po svim džepovima,

unutrašnjim i vanjskim. Tada, sa sve većim zaprepašćenjem počeh preturati po
džepovima prsluka.

— Nevjerojatno! — promucah. — Izgleda da ga nema.

— Ali mora da je kod vas. — Njen glas je zvučao kruto i čudno. — Dala sam
vam ga.

— Znam da ste mi ga dali. Ali ja sam tako rasijana budala. Sve negdje
zametnem.

Sad sam tražio, uzaludno, i nekako očajno, u hlačama kad, slučajno podižući
pogled, uhvatim izraz na licu gospođice Law, izraz čiste mlade djevojke, koja najzad
uviđa, da ima posla s nitkovom i da ju je on obmanuo, prevario i zaveo, izraz takvog
bola, sumnje i zaprepašćenja, da sam u zabuni prestao sa svojim uzaludnim
pretraživanjem.

— Šta je?

— To nije moj sat. — Njene usne postadoše samrtnički blijede, njen glas slabiji
no ikad. — To je sat moje majke, koji joj je otac poklonio. Pozajmila sam ga, iz
sujete, da bih kod vas ostavila utisak. Oh, to je strašno! — Neiscrpni vodoskoci u
njenim očima opet se izliše. — Poslije ovako divne večeri... kad sam imala povjerenja
u vas ... i ... voljela vas ...

— Bože dragi — povikah. — Mislite li zaista da sam ukrao tu prokletu stvar?

Kao odgovor na to ona se sasvim slomi. Tada, kad je otvorila torbicu da pronađe
suzama natopljenu maramicu, iznenadni sjaj zlata osvijetli tamne stanične lukove.
Kad se trgla, sjetih se da sam ga, dok je bila zanijeta — plašeći se, zaista, da bih
mogao da izgubim tu stvar — spustio radi sigurnosti u njenu torbicu.

— Oh! — uzdahnu ona skamenjena. — Oh, zar je to moguće? Ona je zurila u

mene u užasnom kajanju i mucanju: — Kako mogu ... i kad da se izvinim... što sam
posumnjala u vas?
 Ledeno ćutanje s moje strane.

Iza nas se začu oštar pisak kondukterove zviždaljke, poslije čega se čuo prijeteći
pisak lokomotive.

— Roberte! — uzviknu ona sva izvan sebe. — Što da kažem, oh, dragi moj, što
mogu da radim?

Zurio sam u nju hladno. Lokomotiva ponovo zapišta.

— Ukoliko ne želite da provedete noć na pločnicima Wintona, savjetujem vam

da uskočite u vlak.

Očajnički, ona je pogledom prelijetela sa mene na peron gdje je, laganim,

neprestanim huktanjem njen vlak već kretao. Za trenutak ona je oklijevala, tada
slabo jeknu, okrete se i otrča.

Kad sam vidio da je ušla, okrenuh se, podigoh svoju korpu, i nekoliko minuta
kasnije pođoh posljednjim vlakom za Dalnair, ne baš mnogo nezadovoljan samim
sobom. Da sam bio pomalo varalica, toga sam potpuno bio svjestan, ali nekako kao
Sydney Carton, stekao sam oreol, bar za sada i, eto, prijao mi je njegov dodir.

Vratio sam se u bolnicu nešto prije ponoći i, na moje iznenađenje, vidjeh da

svjetlost još uvijek gori u sobi gospođice Trudgeon. Kako tabla u holu nije pokazivala
da su primljeni novi pacijenti, zaključah se, namjeravajući da odmah legnem. Ali
nisam čestito ni ušao u svoju sobu, kad začuh iz hodnika one ulizičke tonove koji su
mogli da pripadaju samo sestri Peek.

— Doktore . . . dr Shannon.

Otvorih vrata.

— Doktore. — Ona mi uputi svoj blagi, skrušeni osmijeh. — Nadzornica želi da

vas vidi.

— Sta?

— Da, odmah, doktore, u svojoj kancelariji.

 Ovaj drski poziv, isporučen preko drugog u to doba, učinio mi se nepristojnim.
Za trenutak, želeći da sačuvam mir, mislio sam da se odazovem. Tada osjetih da
preko ovoga ne bi trebalo prijeći.

— Pozdravite nadzornicu. Ukoliko želi da razgovara sa mnom ona zna gdje će

me naći.

Sestra Peek razrogači oči u svojoj zbunjenosti, ali po načinu na koji je odjurila,
mogao sam da vidim da joj nije krivo bilo što može da djeluje kao posrednik pun
vrline, i učestvuje u razmimoilaženjima između nadzornice i mene.

Mora da je, zacijelo, isporučila moju poruku prilično hitno, jer nije prošao ni
minut, a gospođica Trudgeon se stušti kod mene, u svojoj tamnoj uniformi, ali bez
kape, manšeta i ovrattnika. Bez ovih ukrasa od bijelog platna, njeno lice je izgledalo
više žuto no ikad.

— Dr Shannon. Pri mom mjesečnom pregledu danas sam otišla u sobu za

oglede. Našla sam je u užasnom neredu, posutu đubretom svake vrste, neurednu,
prljavu i zamazanu.

— Pa što je s tim?

— Da li ste vi to učinili.

— Da.

— Vi nemate prava da to radite, nikakvog prava. Trebalo je da me prethodno

zapitate.

— Zašto?

— Zato što je trebalo da to učinite. To je moje odjeljenje.

— Je li cijela bolnica vaše odjeljenje? — počeh da gubim smirenost. — Hoćete

sve sami da vodite. Zadovoljni ste samo dok se svatko klanja i savija pred vama. U
stvari vi se ponašate odvje kao da je to vaša lična svojina. E pa, nije. I ja imam svoja
prava, kao i vi. Slučajno, ja baš radim na jednom važnom naučnom ispitivanju. Zato
sam i upotrebio sobu za oglede.

— Onda budite ljubazni da je napustite.

— Da li tražite da prekinem sa svojim ispitivanjem?

— Ne tiče me se šta vi radite, sve dok obavljate svoju dužnost. Ali hoću da se
moja soba za oglede opet dovede u red i očisti.
 — Zašto? Ta soba se nikad ne upotrebljava.

Ona se škrto nasmija.

— Tu grešite. Ona se upotrebljava u ovo vrijeme svake godine. Za predavanja

bolničarkama. Zar niste primijetili stolove? Predavanja počinju u subotu.

— Možete da upotrebite neku drugu sobu, — bunio sam se, osjećajući se kao
da su mi izvukli tlo ispod nogu.

Ona odlučno odreče glavom.

— Nema drugih podesnih prostorija. Samo izolaciono odjeljenje. A ono je

isuviše vlažno i hladno. Pored bolničarki, ne bih željela da i vama bude neugodno,
doktore. Vidite, — sa oštrim humorom, ona zamahnu i baci posljednje koplje, — Vi
ćete držati ta predavanja.

Izigran, u stvari sasvim pritjeran uza zid, mogao sam jedino da blenem u nju
šutke i bespomoćno. Odsjaj potsmješljivog uživanja u njenim očima, dok je išla
vratima, pokazivao je zadovoljstvo što je izravnala račune između nas i vratila me na
moje mjesto.

Legao sam u krevet razmatrajući u sebi ovu novu teškoću. Sazrela u životu svađe
i psovke, ogrubljela u beskrajnim prepirkama sa poslugom, trgovcima, bolničarkama
i sestrama, gurajući se naprijed, pobjednički, nemilosrdno ostavljajući za sobom
pobijeđene liječnike, ona je bila tvrd orah. Ma koliko me to boljelo, ništa nije
preostajalo, bar za sada, osim strateškog povlačenja.

Sutradan za ručkom, poslije podužeg ćutanja, zvanično sam joj rekao da ću

očistiti sobu za oglede.

U naknadu za moju kapitulaciju, ona mi dobaci opor osmijeh.

— Odmah sam znala da ćete se urazumjeti, doktore. Molim vas, dodajte mi

umak. Sad, sjećam se, kad sam bila u Borgi...

Dođe mi da joj razbijem bocu o glavu. Umjesto toga dodao sam joj umak sa isto
onako oporim osmijehom.

Sat kasnije, u pola tri, namerno sam se otšetao do starog paviljona za izoliranje
oboljelih od velikih boginja, onda brzo da me ne bi vidjeli šmugnuh u šiblje koje ga je
sakrivalo. Gospođica Trudgeon je bila zauzeta u praonici rublja; ipak sam želio da
budem oprezan.
 Izolacioni paviljon bio je prava ruševina — nijedna druga riječ nije moguća —
probih ulaz tako što sam slomio rđom oštećeni limeni zid. Mračan, hladan kao
grobnica, i bez ičega osim prašine i paučine, očevidno ga već godinama nitko nije
otvarao. Paleći šibice, koje mi opekoše prste, pregledao sam napuštenu ruševinu.
U daskama je stajao otvor odakle je izvučena peć. Polupana emajlirana kanta, žuta i
zarđala, ležala je na podu. Čak je i voda bila isključena, a slavina sasvim zarđala.

Razočaran izađoh, pronađoh Pima u garaži i objasnih mu svoj položaj.

— Preselit ću se u stari paviljon za velike boginje.

On se smijao s nevjericom.

— Tamo! Ono nije nizašto.

— Možemo da ga popravimo.

— Nikad.

On ostade pri tom da je to neizvodivo; ali kad sam mu tutnuo deset šilinga u
šaku, on se najzad, iako nevoljno, složi s mojim planom.

Iste večeri, kad je pao mrak, prenijeli smo sav moj materijal iz sobe za oglede u
napušteni paviljon. Onda je Pim gunđajući sve vrijeme, počeo da dovodi mjesto u
neko primitivno stanje reda, stavio je novu slavinu za mene, povezao stare odsječene
žice, i zamjenio daske koje su bile najviše trule. Prljav i umoran prestao je u deset
sati, kad je morao da pođe na stanicu da doveze neke sestre.

Bile su nam potrebne još dvije noći da dovršimo posao, i rezultat je bio dosta
bijedan. Ipak, to je bilo moje mjesto, puno propuha i hladno, ali sa čvrstim stolom,
vodom, elektrikom, četiri zida i krovom. Sestra Cameron, koja je vodila odjeljenje za
šarlah, napravila mi je od starih kaputića za krevet tri zastora od crvenog flanela
koje, namještene iza žaluzija, nisu dopuštale da ijedna zraka svjetlosti probije
napolje. Nova brava, namještena na vratima, davala je jedino meni pravo da ulazim i
izlazim. Sprovođenjem nevidljive žice sa prednjeg zvona na vratima u mojoj sobi, Pim
je uredio da čujem znak koji bi mi skrenuo pažnju kad me traže. Imao sam, ukratko,
tajni laboratorij, tvrđavu, arsenal za istraživanje, iz koga me nitko nije mogao
istjerati. Svake večeri, pošto bih posljednji put obišao odjeljenja, vraćao sam se u
žbunje i u sumraku promicao kroz gusto bršljanovo lišće i ulazio u hram paviljona.
Punom parom bih otpočinjao rad u devet sati.

Održavajući se crnom kafom, koju sam sam kuhao, radio sam obično do jedan
izjutra, a nekiput, kad bi se sav zanio, nastavljao i do zore, i ne bih uopće legao u
krevet, računajući da će me hladni tuš i trljanje ručnikom osviježiti za doručak i
dužnosti slijedećeg dana.

Brzo sam napredovao, ali ovo stalno naprezanje utjecalo je na moje nerve, i zato
sam počeo da poslijepodne koristim Lukin motocikl. Ništa me nije bolje umirivalo od
onog opijajućeg fijukanja brzine, od lude jurnjave pustim seoskim putovima. A
motocikl, kao da je bio zaražen domaćim nagonom, uvijek me je dovodio u blizinu
Blairhilla, pronoseći me s praskom i hukom pored vratiju vile SILOAM.

Jedno poslijepodne, umjesto da projurim pored vile, usporio sam, otjerao mašinu
u jednu malu ulicu straga i zaustavio se iza vrtnog zida. Kameni zid nije bio visok i
ja sam ga lako preskočio. Tamo u vrtnoj kućici od letnica, skoro pod mojim nogama,
nalazila se kćerka pekara iz Blairhilla.

Još uvijek ne osjećajući moje prisustvo, ona je sljedela za vrtnim stolom,

gologlava i u kratkom kaputu, savijenom šakom podupirući bradu, sa medicinskom
knjigom i kesom šljiva pored sebe. Ona je svakako, učila. Ali je tako zamišljeno bilo
njeno lice, tako odsutno njeno držanje, tako izgubljen njen pogled i tako su
često njeni prsti posezali za kesom, da sam počeo strahovati da njena pažnja nije
onako usredotočena na Oslerovu „Praktičnu medicinu" kao što bi trebala da bude.
Ona je, otkako sam došao, melanholično pojela tri zrele šljive a nijedan list nije
okrenula; i sad, tužno birajući četvrtu, ona je, uz blagi uzdah, zarila svoje bijele zube
u sočno meso šljive, tako da su tri male kapljice krvavog soka skliznule niz bradu,
kada odjednom, pogledavši naviše, ugleda mene na zidu. Ona se trže i zamalo ne
proguta košticu od šljive.

— U redu je — rekoh ja — nisam došao ništa da ukradem.

Ona se još uvijek gušila košticom.

— Oh, g. Shannon... Tako mi je milo što vas vidim ... ja sam baš mislila ... o
našem užasnom nesporazumu... i mislila kako bi, za ime boga, mogla da ga
izgladim.

— Mislio sam da radite.

— Da, radila sam, — priznade ona lako porumenivši, — može se reći. Moj ispit
je za četiri sedmice. — Ona uzdahnu. — Izgleda da ne napredujem.

— Možda vam je potreban svjež zrak, — predložih ja. — Ovdje je Lukin

motocikl. Hoćete li jedan krug?

Njene oči zasijaše.

 — Tako bih to voljela.

Ona skoči, a ja, spustivši se, pomogoh joj — što je bilo sasvim nepotrebno — jer
je bila elastična, da se popne na zid. Preskočili smo na drugu stranu. U idućem
trenutku ona se namjesti na sjedište, ja pritisnuh papučicu i mi pođosmo.

Bio je divan avgustovski dan i dok smo se izvlačili iz krivudavih ulica Bleirhilla,
ohrabreni suncem i divnom brzinom kretanja, vođeni također nekim čudnim
nostalgičnim nagonom, krenuh putem ka selu Markinch, na južnoj obali Loch
Lomonda. Priroda je bila divna, zrela žitna polja na Derroch brežuljcima presijavala
su se, prošarana crvenim makovima. Na plodnim padinama Gowriee voćnjaci
krušaka, jabuka i šljiva bijahu otežali pod zrelim plodom, a berači, naizgled
ravnodušno puneći košare ovješene oko struka, mahali su nam dok smo jurili
pored nijh. Prkoseći udaru zraka, viknuh preko ramena svojoj pratilji:

— Divno, jar ne? — Preživjeli smo čitav niz veselih skokova i za dlaku izmakli
taljigama koje su stajale na putu. — Dobro se držite. Pretpostavljam da ste često
izlazili s Lukom?

Sa usnama blizu mog uha ona odgovori:

— Oh, da, dosta često. — Ali u njenom glasu osjećalo se nešto što je
potcjenjivalo sve ranije izlete i što je odlučno stavi jalu Luku na njegovo mjesto
običnog brata, a ovaj trenutak uzdizalo do neuporedive visine. Sve više i više sam
osjećao kako se njene ruke obavijaju oko mog struka, kako me lako dodiruje njeno
tijelo koje je bilo iza mene, kako pritiskuje obraz na moja leđa iza kojih se zaklanjala
od vjetra.

Oko pet sati projurili smo preko vrha Markinch Brae; i tamo, ispred nas, ukazao
se Loch, hladan i gladak, u kome se ogledalo duboko plavetnilo vedrog neba, bogate
šumovite padine koje su se uzdizale od njegovih ivica do svijetloplavih oštrih,
šiljastih, planinskih obrisa u pozadini. Prekidajući površinu mirnog prostranstva,
niz malih zelenih otoka odražavao se u njemu kao ogrlica od nefrita, a na bližoj
obali skupio se mali grozd bijele obojenih kućica, obraslih kukavičnjakom i divljim
ružama.

To je bio Markinch, najomiljenije od svih mojih boravišta iz djetinjstva, kamo

sam tako često odlazio sam ili sa mojim prijateljem Gavinom Blaierom, kako bih
našao utjehe svojoj ranjenoj duši. I sad, dok smo se spuštali niz okuku na
brežuljku, opet osjetih, još intenzivnije, unutrašnju radost koju je uvijek budilo u
mojim grudima ovo pospano, zaboravljeno mjestance, prožeto ljetnjom tišinom,
ovlaženo mirisom kukavičnjaka, bez ikakvih šumova osim zujanja pčela, praćakanja
riba u plićaku, bez ikakvog drugog znaka života osim jednog ovčarskog psa, sanjivog
stražara, ispruženog u bijeloj prašini kraj malog keja, gdje je parobrod, malen
kao igračka, sa crvenim dimnjakom, dolazio jednom sedmično iz Locha.

Na kraju kratke seoske ulice zaustavih, i mi se nekako kruto i neprirodno

odvojismo od mašine, koja je, iako se dimila i zaudarala na zagrijani benzin, valjano
izdržala vrućinu i teret tog dana.

— Dakle... — rekoh, — bilo mi je nekako čudno teško da je pogledam u oči

poslije bliskog dodira na putu. — Prekrasna vožnja! Mislim da bi vam sada bio po
volji čaj.

Ona pogleda unaokolo, diveći se, ali pošto nije uspjela da pronađe čak ni jednu
jedinu seosku radnju, okrenu mi se sa smiješkom i izrazom prisnog drugarstva.

— Divno je. Ali tu nikad ništa nećemo dobiti za jelo.

— Neću vas pustiti da gladujete. — Povedoh je putem do poslednje male bijele

kućice u redu, gdje je iznad vrata skoro sakriven puzavim crvenim fuksijama, stajao
izlizan natpis sa tajnom riječi: MINERALNE VODE — što se u sjevernom kraju moglo
prevesti kao: piće za osvježen je.

Zakucah na vrata i uskoro se pojavi mala pogurena žena u škotskoj haljini.

— Dobar dan. Možemo li da dobijemo čaj?

Ona pogleda u nas odmahujući glavom, što nas obeshrabi.

— Ne, ne. Ja ne prodajem ništa osim mineralnih voda. Reijdove limunade i

Barsove gvozdene vode.

Moja pratilja mi, likujući, dobaci pogled, ali ja nastavih.

— Iznenađuješ me, Janet. Toliko si mi puta davala divan čaj. Zar se ne sjećaš
kad smo dolazili na pecanje ... Gavin i ja ... i lososa koji smo upecali za tebe ...? Ja
sam Robert Shannon.

Kad izrekoh svoje ime, ona se prenu i zatim, gledajući izbliza u mene kao neka
mala stara vještica, uzviknu radosno, jer me bijaše prepoznala. Taj uzvik
instinktivno izbija iz škotskog srca, tako teško pristupačnog strancima, ali toplog,
uvijek toplog za prijatelje.

— Oh, bože dragi. Da sam imala naočari, odmah bi te poznala. Ta, to si ti,
Roberte.
 — Kako da ne, Janet. A ovo je gospođica Law. A ako nas otjeraš sa svog praga,
mi ćemo se jednostavno izgubiti i nikad se više nećemo vratiti.

— To zaista neću učiniti, — uzviknu Janet odlučno. — Ne, ne. Bože sačuvaj.
Za deset minuta dobit ćeš najbolji čaj u Markinchu.

— Možeš li nam ga poslužiti u vrtu, Janet?

— Mogu! Lijepo, lijepo. To već prelazi sve. Robert Shannon, sad odrastao i
doktor ... da, da,to ne možeš poreći. Čitala sam o tebi u LENOX HERELDU...

Uz ove i mnoge druge uzvike, Janet nas provede u vrt iza kuće, zatim otrča u
tamnu, malu kuhinju, gdje smo kroz prozor mogli da vidimo njenu pogurenu priliku
kako žurno hita sa velikim gvozdenim čajnikom.

Kao rezultat njenih usrdnih napora uskoro smo sjedili, u sjeni drveta, pred tim
jednostavnim ali ukusnim jelima u kojima sam već nekada ranije, davno, uživao —
svježe ispečeni kolačići i domaći maslac, kuhana svježa jaja, med od vrijesa u saću i
jak crni čaj. Jean ozbiljno očita molitvu sklopljenih očiju, zatim, prirodno, uz dobar
apetit pristupi ovom snažnom seoskom objedu.

U početku se stara Janet motala oko nas, željna da čuje sve novosti o meni, i
gledala na nas sa urođenom lukavošću, pomalo nas dovodeći u nepriliku svojim
pitanjima. Ipak, poslije nekog vremena, kad je ponovo napunila čajnik, ona nas
napusti. Onda, zadovoljno uzdahnuvši gospođica Jean se okrenu prema meni.

— Ovo je tako divno, — uzviknu ona sretno i iskreno. — I zamislite samo da

umalo sve to nismo propustili. Da vas nisam zamolila da budemo prijatelji, onog
dana u GRANTU ... Nemate pojma koliko mi je hrabrosti bilo potrebno ... sva sam se
tresla.

— Da li žalite zbog toga.

— Ne. — Ona malo pocrvenje. — A vi?

Šutke odmahnuh glavom; još uvijek gledajući u nju, primorah je da obori pogled,
stidljiv pokret koji je, kao i onda kad sam prošao pored nje, tužne i usamljene pred
Hillijersom na Fenner Hillu, proizveo u meni ustreptali val nježnosti. Kako samo
izgleda lijepo u ovoj seoskoj sredini, kose razbarušene od vjetra, djevičanski blistava
i slatka. Kao prava Ciganka. Njena skupljena kosa je bila smeđa, vezana tamnom
vrpcom, smeđe su joj bile i njene oči, a po licu su joj bile razasute nešto tamnije
smeđe pjegice.
 Igrajući se nervozno žličicom, kao da pokušava da vrati razgovor na običnu
temu, ona primijeti:

— Je li osjećate miris kukavičnjaka? Uvjerena sam da ga ima negdje u vrtu.

Nisam odgovorio, iako je miris cvijeća, ili nečega još slađeg, strujao kroz moju
krv. Obuzet osjećajem koji je bio čudan i nov, pokušavao sam da usmjerim svoje
misli u razumnom pravcu, na eksperimente, na mnogobrojne obdukcije koje sam
hladno izvršio u mrtvačnici. Kako bih, u toj svjetlosti, ikad mogao da pronađem
ljepotu u ljudskom obliku? Ali, avaj, mogao sam. Zatim sam u očajanju razmišljao o
onim amebama, najnižim oblicima cjelokupnog života u stanicama, koje se, kad se
stave zajedno pod mikroskop na staklo, instinktivno privlače. Zar nemam pameti,
razumnosti i volje da se spasim takve slijepe reakcije? Cuo sam samog sebe
kako govorim nezavisno od svoje vlastite volje:

— Hoćemo li da se prošetamo? Još nije kasno. Nećemo ići daleko.

Oklijevala je. I ona se ustezala da razbije čaroliju koja nas je okruživala.

— Hajde, — nagovarao sam je. — Još je rano.

— Onda samo malo, — složi se ona tihim glasom.

Velikodušno sam na stolu ostavio dobru napojnicu a zatim se oprostismo sa

Janet. Onda nas dvoje pođosmo polako uskom putanjom do krivudave obale Locha.
Sumrak je počinjao da pada, polumjesec se popeo visoko na istočno nebo, a dolje se
krio u tajanstvenim dubinama mračne vode. Zrak je bio lak, nježan kao milovanje.
Negdje u daljini javila se siva čaplja kojoj je iz daljine odgovarao mužjak. Onda tiho
zapljuskivanje jezera postade dio noćne tišine.

Šutke smo išli ivicom vode, sve dok, dospjevši do malog pješčanog svoda,
zaštićenog bokorima poljskih ruža i metvice, nismo iznenada stali i okrenuli se jedno
drugome ... Trenutak iščekivanja. Njene usne bile su tople i suhe, otvorene kao na
žrtvu, nudeći se u čistom i potpunog saznanju da ih nikad ranije nijedan čovjek nije
poljubio.

Ni riječi nismo izustili. Zadržah dah, srce mi je lupalo u grudima, kao da se

uplašilo blizine smrti. Ali, ne, opčinjenost je trajala i dalje, ništa drugo nije postojalo
osim tog slatkog, jedinog poljupca. Njena nevinost je pobjedila.

Dok smo se polako vraćali, čista bijela izmaglica navlačila se preko vode kao dah
preko ogledala. Velovi pare dizali su se nad zemljom, ispunjavajući doline
avetinjskim zrakom, punim inja. I, iako je za mene mjesec sijao blistavije no obično,
čudno, moja draga pratilja je drhtala.
VI

Dvadesetdevetog septembra poslijepodne u laborantsku knjigu, koju sam

upotrebljavao kao dnevnik i bilježnicu svog rada, unio sam i ovu oduševljenu
bilješku:

— Dva sata. Izjutra. Najzad sam identificirao bacil C. To nije ništa drugo do
BRUCELLA MELITENSIS, nepoznat kokobacil koji je David Bruce izolirao 1886.
godine kad je na Malti izbila groznica izazvana mlijekom zaraženih koza.

Ovaj bacil je bio, izgleda, ograničen samo na oblast Sredozemnog mora i, prema
udžbenicima, prenosio se samo putem koza, a uvijek je bio promatran samo sa čisto
historijske tačke ili bar smatran za manje važan na polju opće medicine. Ovo
mišljenje je sasvim neispravno.

Naprotiv, BRUCELLA MELITENSIS je organizam koji je nedavno ovdje

prouzrokovao ozbiljnu epidemiju a svakako i druge kliničke slične epidemije koje su
istovremeno zabilježne u Evropi i SAD. Brižljivim provjeravanjem podataka kojima
sam raspolagao, došao sam do uvjerenja da se, sada prenošenje kozjim
mlijekom može odbaciti kao nedokazano. U stvari, oretpostavljam da je infektivni
prenosnik kravlje

mlijeko. Ukoliko je to tačno, značaj ovog otkrića bio bi ogroman.

Bacih pero i, pogledavši na sat, zgrabih kapu i požurih iz bolnice na Dalnair

stanicu da uhvatim vlak. Trebalo je da se nađem sa Jean u Wintonu u tri sata i,
blistajući od uzbuđenja, jedva sam čekao da joj saopćim svoje značajne novosti.

Tokom tog dugog ljeta koje se, svojim danima lijepim kao san, zareklo da pobjedi
snagu razuma, mi smo se približili jedno dugom. Ja sam, možda, bio dobrovoljna
žrtva, ali je moja drugarica, po svom temperamentu i religioznom uvjerenju, svakim
intimnim otkucajem pulsa svoga porodičnog života, mogla bolje da uvidi preprijeku
koja je stajala na putu našoj vezi, a koja se ona one večeri u Markinchu, njoj otkrila
u svojoj zasljepljujućoj svjetlosti. Vezana mrežom porodičnih niti, okružena
neumoljivim granicama svoje vjere, za nju nije bilo strašnijeg sna od sivog fantoma
moje religije. Više puta se plačući bunila protiv toga što je naš odnos nemoguć. Ali
kada bih se poslije tužnog zbogom vratio u Dalnair, zazvonio bi telefon u mojoj sobi i
njen glas zatreperio bi preko žice:

— Oh, ne, Roberte, ne ... mi ne možemo da ostavimo jedno drugo.

Razdirani čudom ovog novog osjećaja, nošeni kao vodopadom, bili smo
zaljubljeni bez nade.
 U Wintonu, pola sata kasnije, padala je jesenja kiša kad sam izašao iz vlaka i
požurio u mirnu kafanu koju smo pronašli u blizini Centralne stanice. Ona je već
bila tamo, usamljena prilika u udaljenom uglu skoro prazne dvorane.

— Jean, — uzviknuh žureći naprijed i prihvatajući bolje njene ruke — najzad

sam GA pronašao.

Sjedajući pored nje na klupi kraj zida, izručih sve o svom uspjehu.

— Uviđaš li od kolikog je to značenja? Ne samo u kozjem mlijeku... na otoku

Malte. Već u kravljem mlijeku, svuda. Kravljim mlijekom, sirom, maslacem, svim
mliječnim proizvodima ... u hrani koja se najviše upotrebljava u svijetu ... eto, tako
se prenosi ovaj bacil. I još nešto. Jutros sam telefonirao Alexu Dutieu. On mi je
rekao da su imali puno neprilika sa njihovim stadom za mužu baš prije izbijanja
epidemije. Nekoliko grla je lipsalo. To nije slučajnost ... mora da postoji neka veza. U
stvari, on je rekao da se u cijeloj zemlji kod stoke pojavila ozbiljna zaraza... oboljelo
je 35 posto. Ako se još jedna krava razboli u Dreemu, Alex će mi dati uzorak mlijeka.
Zar ne vidiš mogućnost, Jean... gospode, ako postoji veza između ove dvije...

Na vrhuncu uzbuđenja prekidoh, dok me je ona promatrala puna tihe simpatije.

— Tako sam radosna, Roberte. — Ona zastade i tad se njen osmijeh ublaži. —
Ne bih se plašila, kad bi mi sutra dali to pitanje na ispitu.

Zavlada ćutanje u kojem moje oduševljenje pomalo splasnu. Sasvim sam

zaboravio da Jean danas stoji uoči tog važnog događaja — stoji pred svojim
diplomskim ispitom, i njen strah pred tim mučenjem, koje će početi sutra izjutra i
trajati pet dana, bio je sad tako očigledan, da se u meni podiže iznenadni val
kajanja. Ja sam napredovao u svom istraživanju, i to svake noći gurao naprijed pun
energije, i kao nekim čudom izbjegavao opasnost. Ali šta je s njom? Dok je ona
blijeda govorila o časovima ispunjenim strahom za budućnost, ja sam je uvjeravao
da i ona ima svoj posao i zaista sam, s vremena na vrijeme, u Dalnairu prelazio s
njom neke stvari za koje sam mislio da može dobiti u pitanjima na ispitu. Ali, zar
nisam mogao da je poučim temeljnije, strpljivije, umjesto što sam je stalno odvajao
od njenog posla.

— Bit će sve u redu, — rekoh hrabreći je. — Vrlo si ozbiljno učila.

— Nadam se, — odgovori ona tužno. — Izgleda da nemam dosta

samopouzdanja. Profesor Kennerly ispituje ... a on je veoma strog.

Opet su je grizli srce i savjest. Je li ovo onaj isti svijetli i živahni početnik koji je,
zagrijan za svoju misiju, pun oduševljenja da liječi, došao u moju sobu da ispituje
uzbuđujuće tajne tripanozoma?
 — Jean, — rekoh tihim glasom. — Bio sam sebičan grubijan.

Ona nijemo odmahnu glavom, opuštenih usana.

— Isto sam toliko kriva i ja kao i ti.

Zaćutavši nagoh se i stisnuh čvrsto njene prste. Ona prošaputa:

— Bar imamo jedno drugo.

Kad smo napustili kafanu još uvijek sam optuživao sebe i, idući na stanicu,
pokušavao sam da je razveselim, a možda i da umanjim osjećanje svoje krivice, pa se
zaustavih pred malom trgovinom sa antikvitetima na uglu Woolmarketa. Češće
prolazeći ovom sporednom ulicom, primijetio sam u izlogu zelenu ogrlicu, izvanredno
jednostavnu, jer su perle bile samo od stakla, ali lijepu, ukusnu, i zaista staru.
Prije nego što je moja drugarica shvatila u čemu je stvar, zamolio sam je da sačeka,
ušao i kupio je. Trenutak kasnije, kad smo ulazili na stanicu i stajali na našem
uobičajenom mjestu rastanka, ispod sata na kiosku, dao sam joj ogrlicu.

— To je za sreću, rekoh joj. — Zeleno je moja sretna boja.

Ona porumenje od iznenađenja i njeno lice, ponovo ohrabreno, polako zasvijetli

od zadovoljstva. Nikad joj prije nisam ništa poklonio.

— Divna je, — reče ona.

— Ne, ne. To nije ništa. Ali dozvoli da ti je stavim oko vrata.

Uzeh nisku i zakačih je oko njenog vrata i tada, ponesen ovom nježnošću, ne
obzirući se na prolaznike i javno mjesto, zagrlih je i poljubili.

Ona je morala odmah da uđe u vlak. Kad sam se okrenuo, iznenada primijetih
visoku i otmjenu priliku, koja je stajala kao skamenjena, očiju uprtih u mene,
zapanjena pogleda puna nevjerice. Klonula srca poznadoh je, odmah sam znao da je
bila svjedok poklanjanja ogrlice, nježnog zagrljaja. Koraknuh k njoj, ali uz
najhladniji od najhladnijih pogleda, i ledenim, skoro neprimijetnim naklonom glave,
ona već poče da se udaljava. To je bila gospođica Beth Deaire.

Cijele te sedmice, prema našem dogovoru, nisam pokušavao da dođem u vezu sa

Jean. Ali dok sam mnogo radio u Dalnairu, mislio sam o njoj, i slijedećeg ponedeljka
izjutra, digao sam se rano i požurio u hol da uzmem HERALD prije nego što ga
odnesu u sobu gospođice Trudgeon. Rezultati medicinskih diplomskih ispita uvijek
su izlazili na vrhu posljednje stranice i, stojeći u hodniku u pidžami i ogrtaču, brzo
sam okom preletio preko odštampanog lista. Zatim ponovno pažljivije potražih, ali sa
sve većom strepnjom.

Njenog imena tu nije bilo. Nisam mogao da povjerujem. Ona je pala.

Iako mi je rekla da to ne radim, obuzet dubokim sažaljenjem, osjetio sam da

moram odmah da joj telefoniram. Otišao sam do centrale u hodniku i, dok se sestra
Peek muvala okolo načuljenih ušiju, pozvah broj u Blairhillu.

— Halo. Želim da govorim sa gospođicom Law.

Odgovori ženski glas, avaj, ne Jean, zacijelo njena majka.

— Tko govori?

Oklijevao sam.

— Jedan prijatelj.

Zavlada ćutanje, a onda se glas opet javi.

— Zao mi je. Gospođica Law nije ovdje.

— Ali molim vas, slušajte, rekoh ja... — Tad prekinuh, jer mi je oštar udarac u
bubnu opnu stavio do znanja da je druga strana prekinula vezu.

Cijelog tog dana, skoro uopće ne znajući što da činim, radio sam strašno
potišten. Poslije večere, kad je izbilo sedam sati, pripremao sam se da se okrijepim
svojim noćnim radom u laboratoriju, kad Katie, naša djevojka, koja je već iznijela
posuđe, zakuca na vrata.

— Jedan gospodin vas traži, gospodine.

— Pacijent?

— Oh, ne, gospodine.

— Rođak?

— Ne čini mi se, gospodine.

Gledao sam u nju zbunjeno; nisam navikao na posjetioce u ovo doba.

— Pa ... bolje uvedite ga.

 Mora da je to veće ostalo sasvim mutno u mojoj svijesti. Najveće zaprepašćenje u
mom životu bio je trenutak kad je čvrstim korakom u moju sobu ušao Daniel Law.

Kad se vrata zatvoriše za njim, on upravi svoj ozbiljan i siguran pogled na mene.

— Nadam se da ne upadam u nezgodno vrijeme, doktore? Ukoliko je moguće,

veoma bih želio da razgovaram s vama.

— Zašto ne ... svakako, — promucah ja.

Na ovo se on pokloni i skide svoj teški crni kaput, koji pažljivo savi i zajedno sa
šeširom stavi na divan. Zatim, privukavši bliže meni tvrdu stolicu, on sjede, vrlo
zvaničan u svom najboljem tamnom odijelu, bijeloj košulji sa uskom kravatom,
položi ruke na koljena, i ponovo me prostrijeli svojim odlučnim pogledom.

— Doktore, — otpoče on mirno. — Za mene nije bio lak korak da dođem do vas
ovako. Prije nego što sam to učinio, dugo sam se kolebao i molio. — On zastade. —
Vi ste se u poslednje vrijeme često viđali sa mojom kćerkom?

Ja strašno pocrvenih.

— Pa, jesam.

— Mogu li da upitam zašto?

— Pa ... u stvari... ja je veoma volim.

— Ah! — Nije bilo ni ironije ni osudivanja u ovom jednostavnom uzviku, samo

sumorna, nešto hladna briga. — I mi je mnogo volimo, doktore. Zaista, od onog časa
kad je ugledala svijetlost dana, ona je nama bila ono što je janje pastiru. Vi ćete
stoga shvatiti kako je veliko bilo naše razočarenje kad smo danas saznali da je pala
na medicinskom diplomskom ispitu. Plašim se da je glavni razlog bio, što je, umjesto
da radi, gubila vrijeme na lakomislene stvari.

Gutao sam.

— Prirodno, — nastavi on zanesena izraza, — ja imam puno povjerenja u svoju

kćerku. Mi moramo trpjeti ruku gospoda kada nas pritiska, a Jean će biti posvećena
ovim mučenjem. Moja sveta žena i ja savjetovali smo se s njom i ona će opet
pokušati poslije nekoliko mjeseci neprekidnog učenja. Nas zabrinjava ozbiljna stvar.
Ne znam dokle je otišlo vaše poznanstvo, doktore, ne mogu da izvučem ni riječi o
ovome od moje kćerke i gospođici Dearie imam da zahvalim za ono malo
obavještenja koje imam — ipak, plašim se da se morate složiti sa mnom, da je u ovoj
situaciji, ono otišlo suviše daleko.
 — Ne shvaćam, — rekoh brzo. — Sto imate protiv toga što poznajem vašu
kćerku?

On ne odgovori odmah. Pritiskujući vrhove prstiju jedne uz druge, on je

intenzivno razmišljao.

— Doktore, — reče on iznenada još ođlučnije— nadam se da će se moja kćerka

udati. Jednog dana, nadam se da će biti sretna žena.

Ali ona će naći tu sreću jedinu sa čovjekom istih vjerskih uvjerenja.

Sad smo zagazili u duboke vode, ali ne obzirući se, ja zagazih još dublje.

— Ne slažem se s vama, — rekoh. — Vjera je lična stvar pojedinaca. Mi ne

možemo ništa učiniti što smo rođeni u ovoj ili onoj vjeri. Sasvim je moguće da dva
bića budu trpeljiva jedno prema drugom u pogledu vjere.

On odmahnu glavom, mračno, sa hladnim i čudno zbunjujućim osmijehom koji

je pokazivao, ako ništa drugo, a ono savršeno poznavanje putova i načina
svemogućeg boga.

— Opraštam vašoj mladosti i neiskustvu. Postoji samo jedno pravo posvećenje

krvi, samo prava vjera svetaca. U toj pravoj vjeri blagoslovljenoj od gospoda,
odgajana je moja kćerka. Ona se nikad neće sjediniti s vodama Babilona.

Dok je govorio, nekom čudnom antitezom, moje misli odletješe iznenada i teško,
divnim vodama Markinch, kraj kojih smo Jean i ja lutali i dali jedno drugom, pod
blagim, milostivim svodom neba, prvi slatki poljubac.

— Mladiću. — Primijećujući moju ogorčenost i znake protesta na licu, njegov

glas posta oštar. — Želim vam dobro, i nadam se da će se svjetlost ukazati jednoga
dana vašim očima. Ali ipak jedno morate da shvatite, da moja kćerka nije za vas. U
našoj zajednici postoji brat svećenik kome je ona stvarno namijenjena. Ja mislim na
Malcolm Hoddena. Sreli ste ga pod mojim krovom. On je sada učitelj, ali se
nada jednog dana da postane propovjednik Evanđelja i da pronese buktinju kroz
pustinju. Po svojm sklonostima uma i duha on se pokazao dostojnim da je vodi i
prati na putu ovozemaljskog života.

Zavladala je tišina. Izgleda da je čekao da ja progovorim, ali kako ja, klonuo u

stolici, nisam ništa rekao, on se podiže, miran kao i uvijek, i brižljivo obuče svoj
kaput. Kad je i posljednje dugme zakopčao, on me pogleda sa tužnim strpljenjem i
ledenom opomenom.
 — Milo mi je da je naš razgovor bio koristan, doktore. Moramo se svi naučiti da
se pokoravamo gospodu... da bismo došli do pravog saznanja njegove volje... Na
rastanku preporučujem vas njegovoj brizi.

Uze šešir i odlučnim korakom, sa tim izrazom iskrene i čvrste discipline, on izađe
iz sobe.

Dugo sam ostao nepomičan. I pored njegovih oštrih i uskih nazora bio sam
primoran da pošteno priznam da je postupio po svojim načelima. To mi nije
pomoglo. Ton njegova govora, kao da je svaka riječ sveta i proročanska, kao uzeta iz
Otkrića gospoda, sasvim me je porazio. I Hodden... ah, teško je bilo progutati
tu gorku pilulu.

Obuzet povrijeđenom i bolnom ljubavlju, mislio sam na Jean. Stisnuh zube.

Barem nisam obećao da je neću viđati.

VII

U ovom nemirnom i neprijatnom raspoloženju izvršio sam noćni obilazak

odjeljenja. Kad sam dao instrukcije sestri Peek otišao sam, kao obično, u izolacioni
paviljon, ali nisam mogao da se sasvim saberem. Bavljenje čistom naukom, kojoj
sam se posvetio, zahtijevalo je da se potpuno odvojim od svih životnih zapleta.
Ipak ta svečana zakletva sad nije ništa predstavljala za mene. Pred očima mi je
lebdjela Jean, vitka i svježa, njene smeđe oči bile su zamagljene cvijetom mladosti.
Volio sam je. Moram je vidjeti.

Sutradan poslijepodne, čim sam bio slobodan, požurih u garažu. Već sam dvaput
telefonirao u vilu Siloam, ali svakiput bi odgovorio glas gospođe Law, i bez riječi, kao
da je vrelo gvožđe, spuštao bi slušalicu nazad na vilicu. Sada, i pored sitne kiše,
pođoh motociklom za Blairhill.

Iza Siloama, ustreptalog srca, prođoh do kućice u vrtu. Zatekao sam je praznu,
nikoga na stolici, na poljskom stolu nije bilo Oslerove Praktične medicine. Neodlučno
sjedoh na zid po-matrajući kišu koja je kapala sa zeleno obojenih letvica; zatim,
spustivši se na drugu stranu, prođoh kroz vrt i dospjeh do prednjeg dijela
kuće. Gotovo pola sata krio sam se po grmlju, napre-

žući oči i gledajući u tajanstvene prozore sa čipkastim zastorima. Ali, iako sam
nekoliko puta vidio priliku njene majke, kako se kreće u mračnoj unutrašnjosti
„prednje sobe“, nijednom nisam bio nagrađen da barem letimice ugledam Jean.
 Iznenada čuh bat koraka koji su se približavali drumom. Prvo sam pomislio da je
to Daniel Law, ali trenutak kasnije pojavi se Lukina prilika. Ja izađoh.

— Luko! — uzviknuh. — Nisam znao da si se vratio.

— Da, vratio sam se, — priznade on.

— Zašto mi nisi javio? Ti si jedini koji mi možeš pomoći.

— Mogu li?

— Da, Luko. Slušaj sada. — Govorio sam sa bolnom žurbom. — Moram vidjeti
Jean. Odmah.

— To nećeš učiniti, — odgovori on, oklijevajući, skrećući pogled sa mene na

tihu fasadu kuće. Zatim, očevidno donoseći odluku u moju korist on dodade: — Ne
možemo ovdje razgovarati. Pođi sa mnom niz ulicu.

On me povede natrag ka gradu, osvrćući se s vremena na vrijeme preko ramena,

zatim na prilično ozloglašenom uglu, u blizini tržnice uletje u drečeće obojeni bar s
natpisom Blaerhill sportski bar. Kad sjedosmo za stol u zadnjem dijelu ovog
neveselog sastajališta koje sam, sudeći po nizu automata, i mašina za voćne sokove,
ocijenio da je pribježište zlatne omladine — Luka poruči dvije čaše piva. Zatim mi
uputi dug, podozriv pogled.

— Ovog puta si zabrljao, — reče on najzad. — Ako mene pitaš ... sve je propalo.

Naglo se nagoh naprijed.

— Što se dogodilo?

— Najgore što može biti. Kad je majka od gospođice Dearie čula, mislim, o tebi,
ona je pozvala Jean na stranu, vrlo mirno i tužno i natjerala je da plače kamo god bi
se makla. Kad je otac došao na čaj, nastalo je dugo savjetovanje. A onda, majka je
otišla da dovede Malcolma, otac je otišao gore i molio se za Jean skoro jedan sat u
njenoj sobi. Cak i u kuhinji mogao sam čuti njeno jecanje kao da će joj srce prepući.
Kad su došli dolje, prestala je. Bila je blijeda ali mirna. Vidiš, sve je svršeno.

— Luko, što hoćeš time da kažeš?

— Mislim, natjerali su je da obeća da se neće više nikad s tobom vidjeti.

Čitav minut mi je trebalo da shvatim svo značenje onoga što je rekao, ali sam
sada bio potpuno uvjeren da govori istinu. Iako u ovo doba napretka čovjek teško
može da povjeruje u tu činjenicu, ipak, u toj porodici je postojao autoritet koji
potječe još iz onih starozavjetnih vremena, kada su plemena Gileada i Gad išla
za svojom sudbinom preko ravnice Moaba, čuvajući svoja stada, pokoravajući se
starijima, vjerujući slijepo u gospoda.

Daniel Law je bio takav patrijarh. On je još uvijek živio u knjizi i sa knjigom
Kraljeva, IV i V knjigom Starog zavjeta. I usred buke vijeka mašina, triještavog
zavijanja džeza, i privlačnog treperenja filma, on je svoju djecu odgojio 1 u toj
tradiciji, ne pomoću straha, jer nije bio tiranin, već pomoću pravila blage čvrstine,
iznad svega pomoću nesavitljivog ispovjedanja svog uvjerenja, nepokolebljive
svjetlosti svog primjera. Popularna, pomalo komična koncepcija uličnog
propovjednika bila je tako daleka od Daniela Lawa kao bolesni korov od uspravnog
hrasta. On nije bio vječiti putnik klecavih koljena, ni rasplakani psalmopojac. On je
zaista bio istinski Pavle, pravedan i smion, sa sjajem u svom oku koji je uplašio zlu
zmiju prije nego što ju je smrskao svojom petom. Razumije se u tim njegovim
osobinama bilo je i nedostataka. Njegov pogled je bio čvrst, ali je mogao da
gleda samo pravo pred sebe. Kompromisna rješenja nije nikad mogao da shvati —
stvari su za njega bile crne ili bijele. Izvan vidokruga njegove vlastite unutrašnje
svjetlosti postojao je samo mrak, pun iskušenja za izabrane i, kao isprepleteno
korijenje u tamnoj šumi, pun đavoljih zamki. Tolerantnost je bila zabranjena
slabost, riječ za njega zaista nerazumljiva. Ako netko nije bio ,,spasen“, onda, avaj,
bio je zauvijek proklet. Tako je on godinama vodio svoju kćerku kamenom putanjom,
sačuvao je od opasnosti plesa, kocke, i kazališta, a njenu lektiru sveo na „Dobre
riječi" i „Putovanje hodočasnika", a sada molitvama i pritiskom iznudio od nje
suzno obećanje da će se odreći svog nedostojnog dragana.

Sve mi je ovo promicalo kroz svijest dok sam sjedio naspram Luke u jeftinom i
prohladnom baru, i mada su mi ova razmišljanja izazvala vrtoglavicu kao da sam
glavom udario o kameni zid, iako sam isto tako osjećao prigušeno nezadovoljstvo
prema Jean što me je inzevjerila, ipak nisam mogao, jednostavno nisam mogao da je
napustim.

— Luko, — rekoh uzbuđeno. — Moraš mi pomoći.

— Kako? — zapita on, ne baš mnogo uvjerljivo.

— Jednostavno moram da vidim tvoju sestru. — Rekoh ovo očajnički.

On ne odgovori. Brišući usne brašnjavim krajem rukava, on je gledao u mene

brižno se osmijehujući.

— Znaš, ti to možeš da učiniš, nastavih ja. — Čekat ću ovdje dok odeš kući i
kažeš Jean da izađe i da se nađe sa mnom.

Još uvijek mirno i sažaljivo on odmahnu glavom.

 — Jean nije kod kuće. Otputovala je.

Gledao sam u njega nepomično, dok je on polako klimao glavom.

— Vidi se da ne poznaješ oca. Poslali su je sinoć tetki Elizabeti u Bethnal

Green. Morat će da ostane tamo i da uči četiri mjeseca, sve dok ponovo ne izađe na
ispit. — On zastade. — A gospođici Rascell, to je našta tetka, dana su uputstva da
otvara sva njena pisma.

Bethnal Green, predgrađe Londona, više od tri stotine milja daleko — nemoguće
da do njega dospije provincijalac Shannon. I bez pisma, molim! Oh, mudri, dovitljivi
Daniel. U suštini, jedan Daniel je odlučio stvar. Sjedio sam sasvim nepomičan u
očajanju oborivši pogled. Zavlada poduža tišina iz koje me trže Lukin glas koji je
suosjećajno upitao:

— Da li bi želio još jednu čašu piva?

Podigoh glavu.

— Ne, hvala Luko. — On je barem mislio dobro. — Da, sjetio sam se. Ti hoćeš
motocikl.

— A, nemoj da se žuriš.

— Treba ti. — Vidjeh da se on protivi samo iz učtivosti. — Tamo je na stazi iza

tvoje kuće. Dobro sam ga čuvao. Evo ključa.

On prihvati ključ za paljenje motora bez daljnjeg opiranja; a onda ustadosmo i

izađosmo. Na ulici, pogledavši prvo gore i dolje, on se sa mnom rukova sa
melankoličnim izrazom prijateljstva. Pješice se uputih prema stanici.

Kiša je sad jače padala, slijevala se u oluke, blatom pokrivala usku sredinu ulice,
od čega je sve bilo sivo i žalosno.

O, ljudi, mislio sam u sebi, u iznenadnom bolu srca, što da radim u ovom
sumornom i zaboravljenom malom mjestu? Želim da budem na suncu, izvan ovog
blata, neizvjesnosti i beskrajnog naprezanja. Želio bih da budem u čamcu koji plovi
niz Nil ili na sunčanim bregovima Sorenta, da se sunčam kraj plavog
Tirenskog mora, ne dođavola, više bih želio da budem u magli i blatu Bethnal
Greena.

Ali sam znao da tamo ne mogu stići.

VIII
 Poslije ovoga, sve se odjednom sručilo na mene ... Ali pokušat ću da se mirno
držim reda. Ne namjeravam da i opet govorim o mom duševnom stanju. Ono je bilo
kao vrijeme sa beskrajnim kišama i jakim ekvinocijskim olujama, što otkidaju sa
našeg drveća još neuvelo lišće i grančice i razbacuju ih kao vlažno đubrivo po putu.

Sada smo imali izvanredno mnogo posla po odjeljenjima, uglavnom slučajeve

difterije — epidemija ove bolesti zahvatila je zapadni kraj Wintonshire. I ja sam
prebolio ovu zaraznu bolest, zbog čega sam, mogu reći, imao razumijevanja za djecu
koja su bolesna dolazila. Dosad smo mogli da se pohvalimo, nije bilo
nijednog jedinog smrtnog slučaja, i gospođica Trudgeon se ponosno šepurila po
bolnici kao da je to njena lična zasluga. A možda je i bila — njena sposobnost je
ostavljala na meni sve snažniji utisak i u dubini srca, počeo sam nehotice, da
se divim ovom savjesnom, sposobnom, neukrotivom armijskom konjčetu, čije su
skrivene kvalitete daleko nadmaši vale njegove očigledne i manje privlačne osobine.
Ali sam se čuvao da to kažem. U raspoloženju koje je mnome vladalo bio sam
snužden i neučtiv prema svima.

A onda, u noći trećeg novembra — ovaj tačni i fatalni datum je neizbrisivo

urezan u moje sjećanje — pognute glave i troma koraka vratio sam se iz paviljona u
svoj stan i bacio se u stolicu.

Nisam tu sjedio ni desetak minuta kad začuh uporno zujanje. To je bio telefon na
mom noćnom stoliću, i zvonce se tiho čulo jer sam zaboravio da vratim prekidač
prije no što sam izašao iz paviljona. Otišao sam u spavaću sobu i umorno podigao
slušalicu.

— Halo.

— Halo, jeste li to vi doktore? Sretan sam što sam vas pronašao. — I pored
slabe veze u glasu se očigledno osjetilo olakšanje. — Ovdje Duthie, Alex Duthie iz
Dreema. Doktore ... Roberte... moraš nešto da učiniš za mene.

Prije nego što sam mogao da odgovorim, on nastavi:

— Naš sin je u pitanju. Bolestan je već sedmicu od difterije. I ne oporavlja se.

Hoću da ga dovedem kod vas u bolnicu.

Nisam oklijevao ni trenutka. Bolnica je već bila puna, i Alex koji je živio izvan
granica općine, nije imao prava na našu pomoć. Ali nisam mogao ni pomisliti da ga
odbijem.

— U redu. Potraži od tvog liječnika da ti potpiše potvrdu i poslat ću

ambulantna kola odmah ujutro.
 — Ne, ne. — Njegov glas brzo uzvrati. — Dečku je sasvim rđavo Roberte. Kola
su nam pred vratima i on je umotan u gunjave. Hoću da ga odmah dovedem kod
tebe.

Nisam pouzdano znao da li je ispravno da dijete ovim neredovnim putem primim,

bez ikakve uputnice. Međutim, iz dubokog poštovanja prema Alexu, morao sam da
ulazim u rizik.

— Onda dođi. Očekujem te za jedan sat. Pazi da ga dobro utoplite na putu.

— Hoću. I hvala, mladiću. . . hvala.

Spustih slušalicu i hodnikom se uputih u nadzomičinu sobu. Tu je, međutim,

svjetlost bila ugašena i morao sam da pritisnem na noćno zvono kojim smo pozivali
sestru Peek. Kad je došla, dadoh joj kratku uputu da pripremi dječji krevet u
sporednoj sobi, u odjeljenju B, ugodnom malom krilu obično rezervisanom za
privatne pacijente, ali sada jedinom prostoru koji je bio slobodan. Onda sjedoh da
čekam.

Nisam dugo bdio. Nešto prije ponoći, zatvorena iznajmljena kola priđoše
prednjem ulazu i, kad sam otvorio vrata nasuprot udaru vjetra i teške kiše koja je
lila, pojavi se Alex noseći u naručju svog sina, posve umotanog u gunjave. Povedoh
ga u prijemnu sobu. Njegovo je lice bilo blijedo i upalo.

Kad je položio dječaka na ležaj, gdje ga je sestra Peek počela pripremati za

pregled, Alex obrisa čelo šakom; ćutke je stajao po strani i na mene upirao pogled
pun mučnog pitanja.

— Ne budi tako zabrinut. Kad je sin obolio?

— Početkom sedmice.

— Je li dobio antitoksin injekciju?

— Dva puta. Ali mu nije mnogo pomoglo. — Duthie je počeo da govori brže. —
Duboko mu je u grlu. Kad smo vidjeli da mu je svakog trenutka teže, morao sam da
ga donesem. Mi imamo povjerenje u tebe, Robe. Pogledaj ga, za ime boga.

— U redu. Ne uzbuđuj se.

Okrenuh se ležaj u a izraza pouzdanja koji sebi bijah nametnuo radi Duthiea
odmah nestade sa mog lica. U stvari, kad sam pogledao na dijete modro kao čivit,
zatvorenih očiju, stisnutih ručica, kako se bori za svaki dah, bio sam mučno
iznenađen. Šutke počeh da ga pregledam. Temperatura je bila skoro četrdeset
Celzijusa, puls tako slab da se jedva mogao napipati. Nisam pokušavao da brojim.
Čvrsta žuta mebrana je pokrivala dubinu vrata opasno prelazeći u ždrijelo. Dijete je
očevidno bilo IN EXTREMIS, već skoro na samrti.

Pogledah na Duthiea, koji je nijemo stojeći postrance, pokušavao sa još većom

strepnjom da čita sa mog lica; pa iako sam bio obuzet velikim sažaljenjem osjetih
oštru srdžbu zbog položaja u koji me je doveo.

— Nisi smio uopće da ga izvodiš. On je teško bolestan.

On suho i teško proguta.

— U čemu je stvar?

— Laringealna difterija. Membrana zatvara dušnik ... Ne da mu da diše.

— Može li se išta učiniti?

— Traheotomija2... i to odmah. Ali ovdje ne možemo da je izvršimo. Nemamo

operacione sale, nikakvih mogućnosti. Trebalo ga je još davno odnijeti u neku veliku
zaraznu bolnicu u gradu. — Pođoh prema telefonu. — Sada ću telefonirati u
Alexandru i urediti sve što treba da ga odmah prime.

Tracheotomia — prorez na grlu izvana kroz koji se uvlači metalna cijev da

bi se omogućilo disanje, jer je ono onemogućeno kroz dušnik zbog difteričnih
naslaga i otoka u grlu. — Prev.

Počeo sam da okrećem broj hitne pomoći, kad iznenada dijete poče da ječi; tanko
očajničko krkljanje koje je paralo uši i odjekivalo u sobi.

Alex me povuče za ruku.

— Nikad ga nećemo odvesti u drugu bolnicu. Sam bog zna da je bilo teško doći
i dovde. Učini sve što je potrebno, ti sam.

— Ne mogu. To je posao za stručnjaka.

— Hajde, učini, učini.

Zaustavljen, stajao sam zureći u njega zbunjeno i bespomoćno kao budala. Kao
što sam već ranije objasnio, ja sam imao vrlo ograničeno iskustvo iz opće medicine i
u svom životu nikad nisam ni pokušao neku ozbiljniju operaciju. Sa jasnih visina
moje čiste nauke uvijek sam naginjao tome da prezirem obične liječnike opće prakse
koji bi sad za trenutak sve uredili. Ipak je, neosporno, ovaj slučaj bio
strahovito hitan. U stvari, tu je bilo pitanje minuta — jer sam sad shvatio da dijete,
ukoliko pod izgovorom prenošenja u Alexandru izbjegavam stvar, neće nikad stići
živo u tu bolnicu. Svjestan samo svoje vlastite nedoraslosti, mrmljao sam u sebi.

— Probudite nadzornicu, — okretoh se sestri Peek. — I odmah odnesite

pacijenta u sporednu sobu.

Šest minuta kasnije svi smo se nalazili u sporednoj sobi. Gospođica Trudgeon,
sestra Peek i ja, okupljeni oko običnog stola od čamovine na kome je u čistoj
bolničkoj spavaćici, u nesvijesti ležalo dijete koje se gušilo. Osim tog grčevitog
disanja u maloj sobi punoj napregnutosti vladala je mrtva tišina. Zasukao sam
rukave, brzo oprao ruke u rastvoru karbola, nalazio sam se u takvom smrtnom
strahu, da sam instinktivno, skoro s nevjericom, pogledao u nadzornicu tražeći
podršku.

Ona je bila zadivljujuće mirna, bezlična, aktivna pa, iako se tek probudila i na
brzu ruku obukla svoju uniformu, i uredno odjevena. Cak je i njena uškrobljena
kapa bila tako namještena da je svaka vlas bila na svom mjestu. I pored svađe
između nas, nisam mogao da potisnem talas divljenja a i zavist. Ona je temeljito
znala svoj posao, a njena hrabrost je bila izvanredna.

— Hoće li neki anestetik? — zapita me poluglasno.

Odmahnuo sam glavom. Ovakvo disanje to prosto ne bi dopustilo. U svakom

slučaju, dijete se bijaše već suviše izgubilo.

— Vrlo dobro, onda, — reče gospođica Truđgeon živo. — Ja ću držati glavu i

ruke. Vi pridržavajte noge, sestro Peek.

Dok je govorila, iz emajlirane posude doda mi lancetu sa četvrtastog komadića

gaze i, pouzdano se namjestivši čelo stola, čvrsto uhvati Simove ruke. Noćna sestra,
nesigurno uhvati članke dječakovih nogu.

Iako je nesumnjivo to potrajalo samo trenutak, meni se, dok sam tu stajao sa
nožem u nesigurnim i mlitavim rukama činilo beskrajno kao vječnost.

— Mi smo gotovi, doktore, — potsjeti me nadzornica, ma kako to bilo

nevjerojatno, u njenom glasu se ipak osjećalo pouzdanje i ohrabren je.

Duboko uzdahnuh, stisnuh zube i čvrsto držeći kožu, napravih zarez na

djetinjem grlu, Gusta i tamna krv šiknu sakrivajući ranu. Obrisah, i ponovo
zasjekoh dublje. Sim je u nesvijesti i nije ništa osjećao, uvjeren sam; ipak, pri
svakom dodiru on se otimao i izvijao na stolu kao u agoniji. Istovremeno čula se na
mahove, strašna borba za dah, koja je grčila cijelo njegovo tijelo i nagonila ga da
otvara usta kao riba na suhom. Ovi iznenadni nekontrolirani pokreti povećali su
moje teškoće. Pokušao sam da stavim rastežač u otvor. On je ušao ali odmah ispao i
sa treskom pao na pod. Tada je pošla gušća krv, ne svijetao snažan mlaz koji bih
mogao da zaustavim, već spor, lepljiv koji je sve zatvarao. Nisam mogao više da
upotrebim lancetu. Isuviše sam bio blizu velikih krvnih sudova na vratu. Jedan
pogrešan zarez i presjekao bih vratne vene. Pokušao sam da kažiprstom odvojim
tkivo, nasumce brljajući po krvavoj masi, i očajnički tragao za dušnikom. Ukoliko ga
brzo ne nađem, sa Simom je gotovo. On je sad bio skoro crn u licu. Uslijed napora
da udahne zrak, uvlačio je sva rebra i grudni koš, sve dok ovaj nije bio skoro šupalj;
ti su napori bili sve grčevitiji, ali slabiji i ne tako česti. Nastajali su dugi intervali u
kojima uopće nije disao. Njegovo tijelo je već bilo hladno i vlažno.

Krupne graške znoja izbiše mi po čelu. Tako sam se rđavo osjećao da sam mislio
da ću se onesvijestiti. Nisam mogao da pronađem đušnik, prosto nisam mogao, a sa
dijetetom je već skoro sve bilo svršeno. Oh, bože ... Krista radi... pomozi mi da
nađem taj dušnik.

— Puls više ne radi, doktore. — To je bilo meko, prijekorno meketanje sestre

Peek, koja je s vremena na vrijeme stavljala svoje prste na djetinji zglavak. Ali još
uvijek, u vrhu stola, nadzornica nije izustila nijedne riječi.

Nisam znao što mi bi — ali sa očajničkom hrabrošću uzeh lancetu i zasjekoh

duboko. Iznenada, kao nekim čudom, u rani se pojavi tanak, bijeli i kao srebrna
cijevčica sjajan predmet za kojim sam slijepo i očajnički tragao. Meni se iz grudi ote
dubok i grčevit uzdah i ja, otirući znoj sa očiju, rasjekoh dušnik koji se bijaše
pojavio. U istom trenutku ću se kako zrak sa zviždukom ulazi, blagoslovljena struja
zraka koja je ispunjavala ta zatvorena i zagušena pluća. Jednom, dvaput, izgladnjela
pluća su duboko udahnula, punom snagom. Ponovo i ponovo, kao u nekoj ekstazi
olakšanja. Tada, prvo polako, ali sa sve većom snagom, samrtnički ukočeno dijete
poče ravnomjerno i pravilno da diše. Nestade tamne boje njegove kože, plavičaste
usne polako se zacrvenješe, i ono prestade da se bori.

Brzo, drhtavim prstima, uvukoh dvostruku cijev za traheotomiju, zaših nekoliko

mjesta koja su krvarila, zaših ranu i uvezah zavojem tako da je virio metalni vrh
cijevi. Koljena su mi klecala, srce udaralo u grudima, a najgore je bilo to što sam
svoje uzbuđenje morao da krijem. Stajao sam mlitavo znojav i razbarušen, krvavih
prstiju, dok je nadzornica vješto ututkavala Sima u krevetić u sporednoj sobi,
stavljajući tople boce oko njega i lijepo mu namjestivši glavu na jastuk.
 — Eto, — primijeti najzad gospođica Trudgeon. — On treba lijepo da se
oporavi. Vi ćete preuzeti ovaj slučaj sestro, i kraj njega specijalno dežurati cijelu noć.

Kad se okrenula da izađe, ona mi dobaci brzo letimičan pogled, ni odobravanja ni

neodobravanja, kao da kaže: — To je bilo biti ili ne biti, ali si se bolje izvukao no što
zaslužuješ. — Ovo je prvi put da smo razumjeli jedno drugo.

Gak i kad je nadzornica otišla, jedva sam mogao da se pokrenem da izađem.

Sestra Peek je privukla stolicu do kreveta, prinijela poslužavnik sa komadićima gaze
za brisanje, da bi joj se našao pri ruci kad treba da očisti sluz koja se nekiput pjenila
u grliću cijevi, a iza nje ja ostadoh promatrajući dječaka, sada mirnog sa lijepom
bojom na obrazima. Uslijed iscrpljenosti on je počeo da drijema, ali iznenada,
brzo, njegove oči se otvoriše i čudnim slučajem, sretoše sa mojima. On se nasmiješi,
za trenutak barem, sjena nalik na osmijeh lagano pokrenu njegove usne. Zatim mu
se kapci spustiše i on zaspi.

Ništa me nije moglo tako duboko dirnuti kao taj drhtavi dječji osmijeh. Nisam
mogao da poželim veću nagradu.

— Sad idem, sestro, — rekoh službenim tonom. — Znate što treba da radite?

— Oh da, doktore.

Tek kad sam izašao, sjetio sam se Alexa Duthiea, koji još čeka u prijavnici i, u
želji da prekratim njegovu napregnutost, ubrzah korak

pod svijetlim i raspjevanim zvijezdama. Da, on je bio tamo, kruto sjedio na trvdoj
stolici, prema vratima, držao svoju hladnu i praznu lulu, kao da se nije ni pokrenuo
odkako smo ga ostavili. Kad sam ušao, njegov položaj postade krući, zatim on
ustade šutke me gledajući, očiju koje su gorjele od pitanja koje nije bio u stanju da
izusti.

— Sad mu je dobro.

Njegov izraz je bio tako napregnut, da nije mogao odmah da ga ublaži. Mogao
sam da vidim zategnute mišiće na vilicama pod kožom. Onda, odjednom usta mu
počeše da drhte. On, najzad prigušenim glasom reče:

— To si ti učinio?

Klimnuh glavom.

— Sad može da diše. U stvari spava. Kad preboli difteriju za deset dana ili
nešto više, izvući ćemo cijev i rana će se zaliječiti. Samo će možda ostati ožiljak.
 Duthie koraknu naprijed i uhvati me za ruku, stegnu je zahvalno sa takvom
snagom i osjećanjem da sam ustuknuo.

— Nikad neću zaboraviti što si učinio ove noći za nas. Nikad, nikad. Rekao
sam ti da ja i moja žena imamo povjerenja u tebe. Sa zahvalnošću on pusti moje
zgrčene prste. — Mogu li da joj telefoniram? Ona čeka u kući direktora
poljoprivrednog dobra.

Trenutak kasnije on je bio u holu, i neartikuliranim glasom saopćavao dobre

vijesti. Kad je završio, ja mu se pridružih, izađoh s njim do iznajmljenih kola, pored
kojih je zaboravljeni šofer, s kapom navučenom na uši, strpljivo šetao gore-dolje.

— Sve je u redu, Joe! — povika Duthie povišenim glasom. — Mališan je

prebrodio najgore.

U svojoj zahvalnosti dobri čovjek se naže kroz prozor, glas mu je bio napregnut
od osjećanja.

— Doći ću sutra, mladiću, i dovest ću gospu. I opet... iz dubine mog srca ...
ZAHVALJUJEM TI.

Kad su kola otišla, postojah još malo u hladnoj vjetrovitoj tami. Tada, kad sam
čuo da je sat u hodniku izbio jedan, vratih se nekako ošamućen u spavaću sobu. Bio
sam tako zbunjen da uopće nisam želio da mislim. Znao sam da u mom srcu, i
pored svih razočaranja i zapleta, vlada čudan mir. Zaspao sam skoro odmah, najviše
misleći na Simov osmijeh.

IX

Mora biti da sam spavao oko četiri sata, kad me netko, vukući me za ruku,
probudi na silu. Otvorih oči i spazih upaljenu svjetlost i sestru Peek kraj kreveta
zbunjenu, kako mi histerično viče u uho.

— Dođite odmah . . . odmah.

Ona me skoro izvuče iz postelje i dok sam s mukom oblačio kaput i papuče,
shvatih, iako još onako bunovan, da je jedino katastrofa mogla da natjera ovo
uplašeno stvorenje da upadne u moju sobu na takav način i u to vrijeme. Zaista,
izgledala je skoro izvan sebe i, dok sam kraj nje skoro trčeći išao ka odjeljenju B,
ona je stalno, dok je hitala pored mene, ponavljala kao naučenu lekciju:

— Ja to nisam učinila.. Ja to nisam učinila.

 U mračnoj, toploj, sporednoj sobi, Sim je ležao na jastucima podignute glave kao
što sam ga ostavio, vrlo miran i tih. Ipak izgledao je neprirodno nepomičan i, kad
sam skinuo obod s noćne lampe i dijete pogledao izbliza, sa užasom vidjeh da je
sjajnog otvora nestalo iz zavoja, da se cijev više ne nalazi u grlu. Brzo dohvatih
pincetu i gnojavi čep očistih iz rane i

onda podignuvši djetinje mlitave ruke, počeh sa umjetnim disanjem.

Kao bezuman, radio sam to više od jednog sata. Ali čak i prije nego što sam
došao. Sim je bio mrtav, zaista mrtav. Prekinuh, zakopčah izgužvanu spavačicu,
složih to malo tijelo koje se tako snažno borilo i toliko izdržalo, položim mu opet
glavu na jastuk.

Odjednom, dok sam se uspravljao sa kreveta, pronađoh, u prijevoju izgužvanih

čaršava, traheotomsku cijev, svu zapušenu i prevučenu membranom. Zurio sam u
nju glupo, tad se okrenuh sestri Peek, koja je za sve ovo vrijeme stajala naslonjena
na vrata.

— Zatvorena je, — rekoh začuđeno. — Mora da ju je iskašljao.

Tada sam sve prozreo i čak prije nego što sam mogao da je optužim, njen izraz
lica mi je rekao da su moje sumnje tačne. Još nešto mi pade na um. Prođoh polako
kraj nje u kuhinju odjeljenja. Da, na stolu — istom čamovom stolu na kome se
vodila velika bitka za Samov život — stajao je čajnik, tanjur sa sendvičima od
sardina i hladna, poluispijena šalica čaja. Primamljivi mali obrok.

— Oh, doktore. — Ona je išla za mnom, kršeći ruke. — Nisam ni pomislila... on

je takc lijepo spavao ... ostavila sam ga samo za minut.

Nisam mogao da to podnesem. Mislio sam da će mi srce prepući. Izašao sam iz

kuhinje, kroz odjeljenje i napolje. Napolju, nekoliko zvijezda je blijedilo a prvi blijedi
prsti zore brisali su tamu sa istočnog neba. Stisnutim pesnicama udarajući se po
čelu, dođoh do svoje sobe, gdje klonuh na stolicu kraj stola. Ne zato što mi je ovaj
mali uspjeh otrgnut. Ono što je peklo i buktalo u mojim grudima i trovalo čitavo
moje biće, bilo je bezumno pretvaranje pobjede u poraz, sebično, kriminalno
uništenje života. Utonuo u slijepu obamrlost, predadoh se očajanju.

Mora da sam dugo nepomično sjedio, jer sam još bio tamo, u ogrtaču i pidžami,
kad je Katie u devet sati došla da postavi za doručak. Nesposoban da podnesem
njene brižne poglede pođoh kroz spavaću sobu u kupaonicu, automatski se obrijah i
obukoh. Kad sam se vratio, očekivao me je neuobičajeno dobar doručak, pečen
kruh, kafa, slanina i jaja pod metalnim poklopcem. Ali, iako mi je hrana bila
potrebna, nisam ništa mogao jesti, moj želudac nije htio da podnese ni nekoliko
gutljaja kafe. Odoh do prozora i pogledah napolje. Bilo je hladno i maglovito jutro,
prethodnik sumorne zimske vlage.

Kucanje na vratima. Kad se okrenuh, gospođica Trudgeon polako uđe u sobu,

pribrana kao obično, ali sa znacima napetosti u očima. Njeno ponašanje je bilo
prijateljsko. Ona ode do kamina, gdje je nekoliko zelenih štapića pištalo i vlažno se
dimilo.

— Sestra Peek je bila kod mene. — Njen glas, kad je progovorila, bio je ozbiljan
i uzdržan. — Ona je veoma uzrujana.

— Nisam iznenađen, — rekoh oporo.

— Znam kako se osjećate, doktore. Naročito poslije svih vaših napora. Cijela
stvar je za žaljenje. — Ona zastade. — Sto se tiče mene, strahovito žalim, jer interesi
ove bolnice nikom ne leže tako na srcu kao meni. Ali ovakvi slučajevi se dešavaju,
doktore, čak i u najbolje uređenim ustanovama. I, na osnovu dugog iskustva
nalazim da postoji samo jedna stvar koju treba učiniti.

— A ta je? — nisam mogao a da ne zapitam.

— Prijeći preko svega.

Dah mi odjednom stade.

— Ne možete prijeći preko ovoga. To nije bila slučajnost. To je slučaj užasne

nepažnje koja se mora kazniti.

— Recimo da uradimo kao što predlažete. Sto će se desiti? Sestra Peek će biti
otpuštena, nastat će pričanja i skandal, bolnica će izaći na rđav glas, i nikome od
toga neće biti bolje.

— Ona mora da ode, — odgovorih tvrdoglavo. — Ona je rđava bolničarka i zbog

nje je to dijete izgubilo život.

Gospođica Trudgeon učini umirujući pokret.

— Razumijem vaš stav, doktore. I ja suosjećam s vama. Ali... u ovoj bolnici...

postoje i druge stvari praktične prirode koje se moraju imati u vidu.

— Ne može se dopustiti da ona ostane ovdje da učini opet istu stvar.

— Neće, — reče nadzornica brzo. — Ovo će joj biti lekcija koju neće nikad
zaboraviti. Ja jamčim za to. Mogu vas uvjeriti, doktore, da sestra Peek ima mnoge
dobre osobine i bilo bi sasvim glupo, neću reći, nepravedno, upropastiti joj karijeru,
jer bi se u stvari sve na to svelo, zbog ovog jedinog slučaja.

Gledao sam u nju tupo i mislio na to kako odstupa od svojih načela da bi

podržala noćnu sestru. Pitao sam se da li Effi Peek ne uživa neku izuzetnu
privilegiju. Zaustio sam da nešto kažem, kad se začu lako kucanje na vratima i Katie
se opet pojavi na pragu.

— Gospodin i gospođa Duthie čekaju na vas u prijavnici, gospodine.

Osjetih da sam se ohladio, zaista neki nesvijesni drhtaj je prešao svim mojim
udovima. Moj odgovor nadzornici sledio mi se na usnama. Jedan trenutak gledao
sam mračno u pod, zatim s naporom primorah sebe da krenem vratima.

Kad sam izlazio, gospođica Trudgeon priđe mi sasvim blizu, i glasom u kome je
zaista zvučala iskrenost zamoli me:

— Budite oprezni, doktore. U vašem vlastitom interesu ... i u mom.

Sve mi je pred očima bilo tako zamagljeno i neodređeno, hodnik je izgledao pun
magle; ali kad sam posrćući ušao u prijemnu sobu, mogao sam jasno vidjeti da su
se Duthie i njegova žena osmijehivali, ne mogavši da sakriju duboku i intimnu
sreću. U stvari, kad sam ušao, Alex ustade i sretna lica uhvati me pod ruku.

— Nadam se da nismo suviše poranili mladiću. Ali ništa nije moglo zadržati
moju gospu i mene jutros. Sve smo htjeli da na putu zapjevamo.

— Tačno je to, doktore. — Alice Duthie se diže i stade pored svoga muža, njeno
jednostavno i brigom izborano lice bilo je sasvim radosno. — I mi sve to dugujemo
vašoj vještini i pameti.

Naslonih se na sto. Koljena su me izdavala, glava kao da mi je bila ispunjena

vatom i, najgore od svega, osjećao sam svake sekunde da ću se srušiti i zaplakati.

— Eh, mladiću! — uzviknu Alex. — Sasvim si iscrpljen. Nije ni čudo, zaista,

pošto nisi spavao zbog nas. Nećemo te više ni minuta zadržavati. Samo ćemo se
nagnuti i pogledati Sima.

— Stani... — slabo i slomljeno izustih tu riječ.

Oni me pogledaše, prvo začuđeno, onda zabrinuto, najzad sa strepnjom.

— Sto je u stvari? — reče Alex izmijenjenim glasom. Onda, poslije stanke, kao
da netko čupa riječi iz njega: — Je li našem dečku opet rđavo?
 Tupo klimnuh glavom.

— Mnogo gore? Dobri bože, čovječe, ne stoj tako, reci nam kako je.

Nisam mogao da pogledam u Aliceu; Alexovo lice lišeno vedrine, postade sivo i
žalosno, više no što sam mogao podnijeti.

— Gospode bože! — reče on tihim ugašenim glasom. — Nije valjda ONO.

Zavlada tišina zadugo, koliko — ne znam. Vrijeme je izgubilo svako značenje, sve
je bilo zamagljeno i prazno. Ali sam mogao vidjeti da Alice plače i da je Duthie
obgrlio' rukom. Kad je najzad progovorio, njegov glas je bio hladan i oštar.

— Možemo li da odemo i da ga vidimo?

— Da, — promucah. — Da ja pođem s vama?

— Ako ne zamjerate, otići ćemo sami.

Idući vratima, on se okrenu meni kao kakvom strancu.

— Bilo bi nam lakše da me sinoć nisi pustio da mislim da si spasio našeg

dečka. Ne želim da te moje oči ikad više vide.

Uputih se natrag u svoju sobu, gdje sam šetao bez cilja, podižući stvari i opet ih
spuštajući.

I onda, dok sam gledao kroz prozor, vidjeh Alexa i gospođu Duthie kako skreću
za ugao zgrade i polako silaze niz put. Njegova prilika je izgledala povijena i
slomljena, ruka mu je još bila na ženinom ramenu, držao ju je čvrsto i podržavao
dok je išla naprijed, slijepa i bespomoćna od plača.

Tada sve uskipi u meni. Okretoh se i pođoh niz hodnik u sobu u kojoj su se
sestre odmarale. Kao što sam slutio, sestra Peek je bila tu, sama. Ona je sjedila u
udobnoj stolici, kraj dobre vatre, crvenih očiju, ali izraza nekako olakšanog, kao da
je, pošto se „dobro isplakala", sada osjećala da je najgore prošlo. Ona je baš jela rani
objed koji je uzimala prije odlaženja na spavanje i na njenom tanjuru vidio sam
pomno oglodane dvije kosti od karmenadla.

Grč bijesa, divljeg i besmislenog bijesa, zagušio me.

— Ti bijedna, štetna, neosetljiva furijo! Kako se usuđuješ da tu sjediš, ždereš i

ločeš, da se griješ poslije onoga što si učinila? Zar ne shvaćaš da je tvoja sebična
nepažnja stala jedno djetence života? Tvoja je greška, tvoja prokleta, neoprostiva
greška što on sada tamo leži, mrtav.
 Izraz mog lica mora da ju je uplašio. Ona skliznu sa stolice i povuče se u ugao
sobe. Pođoh za njom, uhvatih je za ramena i prodrmah tako da su joj zubi udarali
jedni o druge.

— Nazivaš sebe bolničarkom. Grom i pakao! I pas bi se na to nasmijao. Ako

ostaneš ovdje ja ću se pobrinuti da dobiješ po glavi. Trebalo bi te objesiti za ono što
si učinila. Razmisli slijedeći put kad želiš da se išunjaš od bolesnika i odeš na šalicu
čaja.

Nije pokušavala da odgovori. Dok se tamo previjala, mlitava i sva rasklimatana,

njene zelene oči su sijevale na mene.

Okrenuh se i izađoh. Iako nisam to zažalio, bio sam svijestan da je moj ispad
pogrešan i glup. Ali sam tek kasnije uvidio koliko je bio glup.

Poslije tri sedmice, dok smo sjedili i pili kafu poslije ručka, gospođica Trudgeon,
drugarska izraza, izvadi pismo. Ona noć od traheotomije učinila je kraj našim
sukobima. Ona mi nije više išla uz nos a ja sam bio spreman da se zakunem u
njezino poštenje i pouzdanost. Zaista, skoro sam osjećao da je ona, ustežući se,
počela da gaji simpatije prema meni.

— Danas poslijepodne imat ćemo godišnju posjetu upravnog komiteta.

Proučavao sam otkucanu depešu koju mi je pružila.

— Bolje da stavim čisti okovratnik u čast toga događaja.

— Bilo bi preporučljivo. — Njene male oči zasvjetliše. — Ima samo tri člana...
Masters, Hone i Gloeg. Ali oni su veoma utjecajni. Ove godine dolaze ranije nego
obično.

— Kakva je procedura?

— Nahranimo ih — to je polovina bitke — zatim ih svuda provedemo. — Ona

me suho pogleda. — Ne morate se brinuti. Samo ja dobijam po nosu.

Nisam poklanjao mnogo pažnje predstojećoj posjeti, Još uvijek sam bio potišten i
osjećao reakciju i tek nedavno sam počeo da ponovo prikupljam niti svog
istraživanja. Ni riječi od Jean, i dva pisma koja sam joj napisao, vraćena su, a moja
adresa na njima bila je ispisana nepoznatom rukom. Neodređeno, cijelo poslijepodne
osjećao sam pripreme, čišćenje i jurenje po hodnicima, poslednje glačanje podova i
zidova koji su i inače bili besprijekorno čisti. Isto tako u moju sobu je pristigao
stočić sa pićima, dok je sto bio naročito produžen, ukrašen cvijećem i postavljen za
obilan objed.

U pola četiri zaustaviše se zatvorena kola pred ulaznim vratima i, poslije

nekoliko minuta razgovora i smijeha u holu, pojavi se nadzornica sva u osmjesima,
u najboljoj uniformi, i uvede u moju sobu članove komiteta.

— Dr Shannon ... ovo je g. Ben Masters ... g. Hone i g. Gloag.

Ona me predstavi sa nestašnom iskrom u očima, skoro lukavo, kao da nikad

nismo bili ništa drugo do najbolji prijatelji i oduvijek živjeli u savršenom miru i slozi,
i onda odmah poče da sipa za goste velike čaše viskija koje oni, sa vidnim
dostojanstvom i odgovornošću, prihvatiše kao nešto što im pripada.

Vođa grupe, g. Masters, bio je visok, mršav, sirov čovjek pedesetih godina, tvrda,
vremenom nagrizena lica, duboko usađenih očiju i krupna, hrapava glasa čovjeka
koji je navikao da glasno na otvorenom prostoru izdaje naređenja. Bio mi je nalik na
nekog predradnika, a to je i bio — kako sam kasnije saznao — građevinar
i preduzimač u obližnjem mjestu, u Prentonu. Dok je pio viski, slušajući bez
komentara bujicu lakod nadzorničinog razgovora, osjećao sam da me promatra
zamišljeno, preko čaše.

U međuvremenu za mene se zalijepio drugi član komiteta g. Hone, gojazan,

dotjerana pojava, sa ufitiljenim brkovima, u uskom plavom odijelu i ,,kamašnama“.
On je bio čandrljiv i govorljiv, ali njegovo ponašanje, iako kao u trgovca, bilo je
prijatno.

— Znate, doktore, — povjeravao mi se on, — ništa bolje ne pristaje čovjeku no da

služi svojim bližnjima u nekom bolničkom komitetu. Pazite, zato je potrebno vrijeme,
a danas je vrijeme novac, naročito kad čovjek obavlja i svoj posao — ja radim u
trgovini tkanina i tapeta — ali gledajte kakvo dobro možete da učinite ... Hvala,
nadzornice, mogu, mogu. Radnik je zaslužio svoju nadnicu. Ovo je vrlo dobar
viski, pitam se koliko nas je stao ... I interesiranje za stvar, doktore, vi pojma nemate
koliko sam naučio iz medicine. Eto, juče mi žena pokaza neki osip na našem malom
— lijepa beba, kažem iako to ne bi trebalo — i tad sam joj rekao da se ne brine — da
je to samo zbog krvi, razumijete — pazi, Alberte, kaže ona, moram da ti čestitam,
čak iako si moj muž, ti sve znaš o groznicama, dobar si baš kao kakav
doktor! Ostavit ću vam ovu reklamnu kartu! — Vadeći kartu iz gornjeg džepa na
prsluku, on mi je povjerljivo tutnuo u ruku. — Kao što vidite, ja se pored ostalog
bavim malo i pogrebnim poslovima. U slučaju da neki ožalošćeni rođak vaših
imućnih pacijenata slučajno zatraži moju pomoć, dobro je da ovo imate za svaki
slučaj. Mi sve radimo vrlo dostojanstveno, doktore. I razumno.
 Dosad je g. Gloag, posljednji član grupe, mali, sredovječan čovjek, oštra oka,
ćutao; ipak, on je na neki svoj način okretao glavu prema onima koji su razgovarali
kao da nastoji da mu ništa ne promakne i, s vremena na vrijeme, u znak da se slaže
sa svojim kolegama, on bi pustio polu-razgovjetan uzvik pristanka.

— Pa gospodo, — primijeti gospođica Trudgeon svojim najslađim glasom, —

nadam se da ste došli s dobrim apetitom. Hoćemo li da sjednemo?

Naši gosti nisu mnogo oklijevali da prihvate ovaj poziv. Oni su nesumnjivo došli s
namjerom da odaju poštu ovom godišnjem, besplatnom objedu, pa, iako je g.
Masters, sjedeći u pročelju, s vremena na vrijeme dobacivao duhovitosti, u toku
objeda se uglavnom ništa nije čulo osim zveckanja noževa i viljuški i snažnog
škljocanja vilica.

Ipak, najzad, i pored gostoljubivih nuđenja gospođice Trudgeon, napori komiteta

klonuše i popustiše. Poslije jedne stanke g. Masters odgumu svoju stolicu i ustade
poslovna izraza stresajući mrvice sa svog prsluka.

— Sada, nadzornice, ukoliko je to zgodno, željeli bismo da obiđemo sve sa

vama. I sa doktorom.

Njegovo službeno ponašanje dade opći ton kad počeše svoj zvanični obilazak i
uskoro sam vidio, po napetom nadzorničinom izrazu kao i po nešto tamnijoj boji
njena lica, da je ovo bio teži ispit no što je ona bila spremna da mi prizna.

U administrativnoj zgradi članovi inspekcije sistematski pregledaše kancelariju,

praonicu i kuhinju gdje naročito g. Gloag pokaza izvanrednu sposobnost da zaviruje
u ormare, da njuška po tamnim uglovima i podiže poklopac sa lonaca i šerpi, da bi
probao večeru za osoblje.

Zatim naša grupa pređe u odjeljenja gdje su, pred svojim glavnim zadatkom,
članovi komiteta otpočeli lagan i skoro kraljevski pohod. Odlučan da ništa ne
propusti, g. Gloag je suviše išao, čak je zavirivao pod krevete, trudeći se da pronađe
zabranjenu prašinu. Jednom smo ga izgubili u umivaonici, u odjeljenju B, ali se
uskoro pojavio sa izrazom poraza, pošto je sve našao u potpunom redu. Masters je
bio isto tako revnostan, ispitivao je pacijente, kod svakog se grubim šapatom, koji se
mogao čuti u cijeloj sobi, raspitivao da li postoje neki razlozi za žalbe. Hone je u
međuvremenu preuzeo na sebe dužnost da ispita osoblje, naročito mlade
bolničarke, i sa prostačkom prisnošću raspitivao se o njihovom zdravlju i navikama.
Jednom se zaustavi i, pokazujući dobro izraženi slučaj boginja, primijeti mi preko
ramena, šapatom kao na pozornici, sa izrazom poznavaoca:

— Divan osip, doktore. Male boginje, eh? mogao sam da pogodim na milju
odavde.
 Nisam mu proturječio. Trudio sam se da ostanem što je moguće više nezapažen.
Ovo je očigledno bio djelokrug nadzorničin i, kako nisam mogao ništa drugo do da
suosjećam s njom, nisam želio da privlačim neprijateljsku vatru na sebe.

Možda sam imao predrasuda i komitet je možda sprovodio svoj zadatak iz

najplemenitijih motiva, ali nisam mogao da potisnem misao da su ova trojica
neupućenih i neotesanih intrigaonata, svaki od njih na svoj način,
provincijski političari one vrste koja se lakta u javnim poslovima kako bi obezbjedila
neku ličnu korist i, kad dođe do neke sitne vlasti, trudi se da je vrši u potpunosti.

Najzad je sve prošlo; izašli smo iz posljednjeg odjeljenja na oštri novembarski

zrak i, osjetivši olakšanje, pripremao sam se da vidim kako naši nepoželjni gosti
odlaze kad iznenada poslovnim glasom Masters uzviknu: — Sad ćemo pogledati
paviljon E.

Za trenutak sam bio zbunjen, i zaista, opći izraz iznenađenja obuze grupu;
zatim, ustuknivši, primijetih pravac njegovog pogleda.

— Mislite na staro odjeljenje za velike boginje? — upita nadzornica podozrivim

glasom.

— Sto drugo? — Masters odgovori razdražljivo. — To je dio bolničkih zgrada.

Želim da to vidim kao i sve ostalo. — On je oklijevao za trenutak. — Mislim da bismo
mogli da ga prepravimo.

— Razumije se — reče nadzornica ne pomaknuvši se — on se ne upotrebljava

već duže vremena.

— Da, zaista, — brzo upadoh ja, — sasvim je zapušten.

— Mi ćemo to sami ocijeniti. Hajdemo, pođimo!

Krenuh za ostalima, ni sam ne znajući kako se ovo svalilo na mene. Po

nadzomičinom rđavo sakrivenom iznenađenju i neugodnosti sasvim sam bio uvjeren
da ona tu nije umiješala svoje prste. Masters se sad nalazio kod vrata i, okrećući
ručicu, udarao ramenom o vrata. Kad vrata to izdržaše, ja donesoh sasvim pogrešnu
odluku.

— Vjerojatno su zakovana. Teško ćemo ući unutra. — Zavladala je neka čudna

tišina. Onda Hone primijeti blago: — Ne želite da uđemo unutra, doktore?

U međuvremenu Masters zapali šibicu i, sagnut, poče da petlja oko ključanice.

Kao da je nešto otkrio, on uzviknu:
 — Ovo je nova brava ... sasvim nova brava. — Uspravi se. — Što se ovdje
dešava? Gloag, idi i reci Pimu da donese polugu.

Vidio sam onda da moram da izađem na čistinu. Nisam želio da tu miješam

Pima, a nadzornica je izgledala zabrinuta, zato napipah u unutrašnjem džepu ključ i
izvadih ga.

— Ja vas mogu pustiti unutra. — Pokušavajući da od najgoreg učinim

najbolje, otključah vrata i upalih svjetlost.

Sa instinktom za traganje koji se potpuno probudio, sva trojica grunuše naprijed

i zaprepašteno stadoše zablenuti u moje aparate. Poslije njihove dosad bezuspješne
inspekcije, pronalazak ove nepravilnosti bio je za njih mana s neba.

— Dođavola! — uzviknu Masters. — Što je sve ovo?

Ja se pomirljivo nasmiješih na njih.

— To je veoma jednostavno, gospodo. Ja radim nešto na istraživanju, a kako je

ovaj paviljon bio sasvim neiskorišten, usudio sam se da ga upotrebim za svoj
laboratorij.

— Tko vam je dao dozvolu?

I pored moje odluke da budem mekan, pocrvenjeh na Mastersov ton.

— Zar je bila potrebna dozvola?

Masters se namršti. On je buljio u mene.

— Zar ne shvaćate da ste vi za sve odgovorni komitetu? Niste imali nikakva

prava da dozvolite sebi takvu slobodu!

— Ne shvaćam vaše gledište. Zar sebi dozvoljavam neku slobodu što se

posvećujem naučnom istraživanju?

— Svakako. Vi ste liječnik u ovoj infektivnoj bolnici, a ne prokleti

eksperimentator.

Hone se nakašlja tiho u šaku.

— Možemo li pitati čije ste vrijeme koristili za ova vaša takozvana istraživanja?
Pretpostavljam da ste to radili kad je trebalo da ste na odjeljenjima, brinući se za
naše pacijente.
 — Radio sam u svom slobodnom vremenu, noću, po završetku svojih zvaničnih
dužnosti.

— Vaše zvanične dužnosti nisu nikad završene. — Masters me grubo prekide.

— Ovo je danonoćni posao. Mi vas plaćamo da budete na nogama dvadeset i četiri
sata dnevno, a ne da se iskradate i zatvarate sa gomilom bacila. Kog ste đavola radili
s njima?

Zaboravljajući na mudri nadzoričin primjer — da je jedini način postupanja sa

samosvjesnim funkcionerima laskati im i ulagivati se — ja izgubih pribranost.

— Sto kog đavola mislite da sam radio? Držao ih kao domaće životinje?

Sasvim zaprepašćen, Hone se umiješa.

— Drskost vam neće pomoći, doktore. Nije uopće na mjestu. Ovo je vrlo loš
posao, vrlo loš. Sto mislite tko plaća električnu struju koju trošite i plin koji gorite u
ovim svjetiljkama. Vi ne možete da radite svoj posao na račun općeg vremena i općeg
novca.

— Morat ćemo cijelu stvar da iznesemo pred glavni komitet, — izjavi Masters.
— Ja ću je sam iznijeti.

— Ah — ah! — dodade Gloag.

Bespomoćno se ugrizoh za usnu. Zrnce istine

u Honeovim primjedbama učinilo ih je još bljutavijim. Iako nikad nisam ni

sanjao da bi to bilo potrebno, sad sam vidio da je bilo mudrije prvo osigurati
odobrenje. Sad sam samo mogao da škripim zubima u nijemom bijesu, moj jad
samo je uvećao čudni pogled sažaljenja koji mi dobaci gospođica Trudgeon, kad sam
zatvarao vrata fatalnog paviljona i pošao za ostalima ka glavnoj zgradi. Ispivši s nogu
po jedan gutljaj, da se malo zagriju, tri moja mučitelja zaviše se u kapute i šalove i
spremiše da pođu.

Njihov oproštaj s nadzornicom bio je srdačan, ali su meni jedva rekli zbogom i to
uz najhladnije poglede.

Sjetan odoh u svoju sobu. Moja nesreća je bila bezgranična; ipak, nisam mogao
da povjerujem da će se oni ozbiljno okomiti na mene. To što sam učinio nije bio
zločin, i kad oni, u hladnijem raspoloženju, razmotre stvari, svakako će uvidjeti da
su moje pobude bile poštene. Odlučan da ništa ne prepustim slučaju, odoh u sobu,
priđoh stolu i napisah im iscrpan izvještaj o svemu što sam radio. Osjećao sam se
sigurniji kad sam to pismeno bacio na poštu.
 Te noći kad sam se vratio sa posljednjeg obilaska, sreo sam sestru Peek u
hodniku. Ona nije otišla na dužnost — noćna knjiga dežurstva joj je bila pod
mišicom. Očigledno je čekala mene. Kadgod bi se ja pojavio, ona je ubrzanije disala.

— Dobro veče, dr Shannon. Nadam se da vam je bilo prijatno danas

poslijepodne.

— Sto kažete? — rekoh.

— Nadam se da vam je bila prijatna posjeta danas poslije podne.

Njen glas je bio čudno prodoran, zaista, sama činjenica da mi se direktno obraća
bila je, sama po sebi, dovoljno čudna da privuče moju pažnju. U posljednje vrijeme
ona me je izbjegavala i, kad bismo se sreli, prolazila je pored mene ne dižući pogled.
Gledajući u nju u mračnom hodniku, vidio sam kako se grči, skoro uza zid. Onda, i
pored uvijanja, ona nastavi brzo i zadihano:

— Mora da je bilo prijatno za vas kad su ušli u izolacioni paviljon i pronašli vaš
lijepi laboratorij. Uvjerena sam da ste uživali.

Stalno sam promatrao njeno lice. Iznenadi me koliko me mrzi.

— Oh, zaista, moj lijepi dr Shannon. Nisam ja ona koju će izbaciti. Eto! Možda će
vas to naučiti da ne vrijeđate dame. Jer treba da znate, — ona uzdahnu sa plašljivim
trijumfom, — da je PREDSJEDNIK KOMITETA G. MASTERS MOJ ZET.

Prije nego što sam mogao i da progovorim, kao zaplašena da ću je možda udariti,
ona se okrenu i pobježe.

Poslije njena odlaska dugo sam stojao nepomičan.

Sad mi je sve bilo jasno. Dogodila se stvar koja mi nikad ni u snu ne bi pala na
um. Jedno vrijeme sam se plašio da bi me nadzornica mogla prijaviti, ali nikad,
nikad Effie Peek. Za vrijeme svoje dužnosti, noću, ona me je viđala kad izlazim iz
paviljona i pošto me je i dalje uhodila, obavjestila je svog vrlog rođaka. To je bila
slatka osveta. Kad se moj prvi divlji bijes stišao, osjećao sam se slab i bespomoćan.
Kako se čovjek može boriti protiv nečeg takvog? Ja sam njenu puzavu osjetljivost
razjario toliko da mi nije mogla oprostiti. To nije bila obična osvetoljubivost ili inat,
već nešto više. Ona je vjerojatno bila žrtva neurotičnog nagona, to je bilo izvan
njenih moći. Ipak tu nisam mogao ništa učiniti. I poslije ovoga, izgubio sam i
posljednju trunku nade.
 Posljednjeg dana u mjesecu primio sam službeno obavještenje od upravnog
komiteta, sa potpisom Ben Mastersa, kojim se od mene tražilo da podnesem ostavku
na položaj liječnika u Dalnair bolnici. Skamenjen, pročitah pismo.

Osoblje je duboko suosjećalo sa mnom. Pod rukovodstvom nadzornice, ono

prikupi priloge i na maloj svečanosti, poslije nekoliko prijatnih govora, pokloni mi
lijep kišobran. Onda, sa izrazom sjetnog ispričavanja, Pim me odveze na stanicu u
dotrajalim ambulantnim kolima.

Opet sam bio sam, izgubljen u svijetu, sa izgledom da vršim svoje eksperimente
na ulici. I kao početak, dok sam tupo izlazio sa perona na stanici u Wintonu,
zaboravih novi kišobran u vlaku i izgubih ga.
KNJIGA TREĆA

U trgovačkom hotelu ,,Glob“, u jednoj sporednoj ulici iza Trongeta, u bučnom

centru grada, pronašao sam sobu, bez zastora, plijesnivu uslijed neprovjetravanja,
izbledjelih tapeta, sa drvenim umivaonikom nagorjelim od opušaka cigareta. Soba
mi se nije dopala, izgledala mi je tuđa, prljava od mnogobrojnih putnika koji su u
njoj stanovali. Ali je bila jeftina.

Poslije šalice čaja u prljavom restoranu, uputih se u Parkside Crescent, na

drugom kraju Wintona. Kada sam stigao u taj tihi kraj za stanovanje, saznadoh, na
svoje olakšanje, da je profesor Challis kod kuće i da će me primiti.

On skoro odmah uđe u mračnu radnu sobu sa tamno crvenim zastorima,

obloženu knjigama; kretao se malo nesigurno, ispruživši drhtavu tanku ruku sa
plavim venama, dok mu se ozbiljna dobrodošlica vidjela u pepeljasto sivim
očima duboko upalim od starosti, pa ipak bistrim.

— Ovo je neočekivano zadovoljstvo, Roberte. Dolazio si prije nekoliko mjeseci.

Zao mi je što te nisam vidio.

Wilfred Challis je sad imao preko sedamdeset godina, slabačka mala povijena
prilika u staromodnom redengotu, uskim, crnim hlačama i cipelama na
zakopčavanje, što mu je davalo starinski izgled i bilo dirljivo i neprikladno. Zbog
slabog zdravlja, on se povukao sa univerziteta, gdje ga je profesor Usher naslijedio, i
izvan svog ograničenog kruga stručnjaka u Francuskoj i Švajcarskoj, gdje je izvršio
najveći dio svojih najboljih radova, njegovo ime je bilo skoro nepoznato. Ipak, on je
bio pravi naučenjak, koji je čistoćom motiva i plemenitošću svoga uma, bez ikakve
materijalne koristi, unio nešto svjetlosti u tamu ovoga svijeta. Za vrijeme
mojih studija on je postao moj ideal a i on sam mi je na mnogo načina dao dokaza
svoje naklonosti. Njegovo ostarjelo lice, visoka čela, sa izrazom mirne plemenitosti,
toplog čovjekoljublja, bilo je blago i iskreno.

On sjede u naslonjač pored mene, pratio ga je njegov mrki stari prepeličar

Gulliver, koji odmah leže kraj njegovih nogu; zatim posvećujući mi svoju punu
pažnju, sa dubokom simpatijom slušao je moja izlaganja. Poslije kratke pauze, on mi
postavi nekoliko tehničkih pitanja, a onda zamišljeno prođe svojim dugim osjetljivim
prstima kroz rijetku, sjedu kosu.

— Zanimljivo, — reče on. — Veoma interesantno, Roberte, uvijek sam osjećao

da me nećeš razočarati.

Neočekivano moje oči se napuniše suzama.

— Kad bih samo mogao da dobijem pomoć, gospodine, — iskreno sam ga

uvjeravao. — Svakako da imam prava na to; ja ne želim da se vežem za kakav drugi
posao. Vidite koliko sam bio pogođen time što nisam imao novaca.

— Dragi moj mladiću ... — On se blago nasmiješi. — Životno iskustvo me je

naučilo da je najteža stvar u naučnom istraživanju pronaći novac za to.

— Ali, svakako, gospodine, to je svrha Istraživačkog savjeta . . . Meni je

potreban samo laboratorij i stotinu funti. Ako bi im se vi obratili — vi imate toliko
utjecaja.

On odmahnu glavom uz lak žalostan osmijeh.

— Ja sam sad posljednja rupa na svirali, staro strašilo zaboravljeno na polici.

To što ti od mene tražiš teško je. Ali te uvjeravam da ću pokušati. Ne samo da
dobiješ pomoć, već da te pomognem i inače. — On zastade. — Jednog dana, Roberte,
zaista bih želio da ti nađem neko mjesto na kontinentu. Ovdje, mi smo još
uvijek vezani otočkim predrasudama. U Parizu ili Stokholmu imao bi slobodnije
ruke.

Nije mi dopustio da mu zahvaljujem, već me, sa toplim interesiranjem vrati na

predmet mog istraživanja. Dok sam govorio, pas Gulliver lizao je njegovu ruku, vatra
je jasno gorjela, odozgo sam mogao čuti živahan razgovor njegovih unuka. Osjetio
sam da mi se srce prelijeva ljubavlju prema ovom divnom ljubaznom starcu, koji je,
mrzeći sve što je pompezno, još izgledao mlad i od koga je izbijao laki smisao
humora. Poslije pola sata, kad sam se opraštao, on pažljivo zabilježi moju adresu,
obećavši da će me uskoro potražiti.

Veseo i ohrabren pođoh natrag kroz grad. Bilo je vedro poslijepodne, oblaci su
bili svijetli, visoko na nebu, a pločnici glavne trgovačke ulice, Manfilld, bili su
prepuni svijeta koji je, koristeći lijepo vrijeme, razgledavao jeftinu robu u proljetnjim
rasprodajama. U blizini glavne pošte pređoh na južnu stranu ulice.

Onda iznenada zastadoh, moje zanesenosti nestade, tijelo mi iznenada živahnu.

Pravo ispred mene, kraj svoje majke, sa nekoliko paketića u rukama, stajala je Jean
i gledala u izlog jedne velike trgovine.
 Iako sam znao da se mora vratiti zbog ispita, do kojeg su ostala još samo dvije
sedmice, kad je ovako iznenada ugledah, steže mi se grlo i zastade dah. Srce poče da
mi udara kao ludo. Pođoh prema njoj, onda se zaustavih. Dok me je gomila
zaklanjala, promatrao sam je naprežući oči, a krv mi je još uvijek udarala u
ušima. Ona je izgledala starija, zrelija, i mada nije bilo vidljive tuge u njenom izrazu,
njeno interesiranje za ono što joj je majka govorila a što se, nesumnjivo, odnosilo na
tamni kaput izložen iza stakla, bilo je pasivno i poslušno. S vremena na vrijeme,
njena pažnja bi skrenula i ona bi pogledala oko sebe s izrazom zamišljenog
ispitivanja, što je u meni izazvalo svježi bol. Zašto, oh, zašto nije sama?

Sad, mudro odmahnuvši glavom, gospođa Law uze Jean pod ruku i obje žene se
udaljiše od izloga. Vidio sam da su završile sa kupovinom i da idu u pravcu
Centralne stanice — kući. Pratio sam ih, kao lopov, srce mi je gorjelo od želje,
čeznuo sam da im priđem, ipak me je kočila pomisao na zaprepašćenje koje bi
moja pojava izazvala.

Pred malom slastičarnicom gospođa Law zastade i pogleda na sat. Poslije kratkog
dogovaranja one uđoše i sjedoše za mali sto sa mermemom pločom. Izvana, dok su
me raspinjale ljubav i neodlučnost, promatrao sam kako su poručile toplo mlijeko i
kako ga piju. Kad su izašle, pratio sam ih do same stanice. Tu, u gomili, pod satom
na kiosku, mjestu na kome smo se često sastajali, našao sam se tako blizu njih da
sam skoro mogao da dodirnem Jean. Zašto se nije okrenula i vidjela me?
Očajnički, svim svojim bićem želio sam, da to učini. Ali ne, ruku pod ruku sa svojom
majkom, ona je polako prošla kraj ograde i ušla u vlak koji je čekao, i iščezla ispred
mojih očiju.

Cim je otišla, počeo sam da okrivljujem samog sebe zbog gluposti što sam
propustio ovu priliku i, žureći se u svoju bijednu sobu, pošto sam je neko vrijeme
zamišljeno koracima premjeravao, uzeh list papira i pero i sjedoh na škripavi krevet.
Želio sam da bujicom riječi dam oduške svojim potisnutim osjećajima, ali me zadrža
pomisao da pismo možda neće doći u njene ruke. Najzad, u koverti adresiranoj na
Luku, poslah ovu poruku.

Draga Jean,

Danas sam te vidio u Wintonu, ali nisam imao mogućnosti da govorim s tobom.
Znam da ćeš uskoro opet polagati ispit i ne želim da te uznemiravam prije ili za
vrijeme tog događaja. Ali kad ga završiš, molim te da se neizostavno nađemo.
Strahovito si mi nedostajala i ima toliko mnogo da ti kažem. Molim te, odgovori na ovu
adresu. Najbolju sreću na ispitu.

Tvoj,

Robert
 Slijedećih nekoliko dana gledao sam grozničavo u hotelski poštanski sandučić,
čekajući odgovor na ovo pismo sa probuđenom i obnovljenom ljubavlju prema njoj.
Svakako mi mora odgovoriti; čežnja da budem s njom bila je neodoljiva.

Istovremeno, pošto se moja gotovina tako opasno smanjivala, uskoro sam morao
da donesem odluku o daljnjoj budućnosti, te sam željno očekivao da dobijem nešto i
od profesora Challisa. Nisam želio da se obavežem na neki drugi posao u nadi da mi
Savjet za istraživanje može pružiti svoju pomoć. Ali kad sam počeo da štedim na hrani,
da jedem samo po jednu kobasicu za ručak, a kasnije da sasvim izostavljam večeru,
počeo sam da žalim, što svom starom profesoru nisam jače naglasio u kako se teškim
prilikama nalazim. Zar se moglo dogoditi da je zaboravio, da je glavna svrha moje
posjete iskliznula iz njegova pamćenja koje ga je izdavalo? Za svaki slučaj otišao sam
do Medicinske uprave za zapošljavanje i ostavio svoje ime, ali prilikom toga došao sam
u sukob sa dežurnim činovnikom i mi smo izgovorili riječi koje su malo pridonosile
mojim izgledima. Kako nisam dobivao vijesti od Challisa i uporno ćutanje Jean, bijedni
uvjeti u kojima sam živio, a iznad svega sve veće osjećanje da uzalud gubim vrijeme
potrebno za rad, počeli su da se nezadrživo odražavaju na meni.

U očajanju, izvukoh iz aparata bocu koja se nalazila kraj kreveta i počeh na sebi
da vršim niz kožnih reakcija sa suspenzijama bacila ubijenih toplotom, zagrebavši
kožu na površini ruke i inokulirajuši ogrebotine rastvorima razblaženih kultura. Na
moju radost razvila se serija tipičnih čireva i na taj način mi omogućila da
promatram važan proces kožne reakcije. Ovo sam pažljivo promatrao i, pošto nisam
ništa drugo mogao da učinim, pravio sam bilješke i crteže dok se ovo stanje razvijalo.

U međuvremenu, dok sam neumorno šetao ulicama, počeo sam da obilazim prilaze
Winton Centralu u nadi da ću primijetiti Jean kad dolazi sa vlaka iz Blairhilla.
Nekoliko puta sam u gomili zapazio neku djevojku koja je bila nalik na nju, na što bi
mi srce prestajalo da kuca. Ali čim bih požurio naprijed, ispunjen željom i strepnjom,
našao bih se oči u oči sa licem potpuno nepoznatim.

Jedne kišovite večeri, kad sam uludo lutao kolodvorom, poslije naročito mučnog
dana, osjetih ruku na ramenu.

— Kako si, Roberte?

Okrenuh se, iskra nade obasja mi lice. Ali, to je bio Spence, u zakopčanom kišnom
ogrtaču, sa večernjim novinama, koje je upravo kupio, pod mišicom. Brzo oborih
glavu; nesumnjivo sam se radovao što ga vidim, ali sam bio zbunjen što me je ovdje,
ovako, pronašao.

Cutao sam. Neil nikada nije mogao da vodi razgovor, ali poslije jednog neprijatnog
trenutka on, na svoj oklijevajući način, reče:
 — Sto radiš u Wintonu? Imaš slobodan dan?

Skrenuh pogled strahujući od njegova sažaljenja.

— Da, rekoh. — Baš sam došao iz Dalnaira.

On me pogleda ispod oka i kao izvinjavajući se dodade:

— Hajde sa mnom kući da zajedno večeramo.

Oklijevao sam. Nisam imao ništa da očekujem osim još jedne upropaštene,
turobne večeri u „Globu" gdje bih, ukoliko nisam želio slušati bučne razgovore
trgovačkih putnika u restoranu punom propuha, morao da se zatvorim u svoju sobu.
Bio sam sasvim pokisao, gladan i bilo mi je hladno. Glava mi je bučala od dana koji
sam proveo na ulicama, ruka me je bolno žigala. Nisam pristojno ručao već čitavu
sedmicu, u stvari, dvadeset i četiri sata nisam jeo skoro ništa. Osjećao sam nesvjesticu
i muku. To je bilo ozbiljno iskušenje.

— Znači u redu, — reče on, prije no što sam mogao da odbijem.

Uzeli smo autobus, koji je išao za Mount Pleasant, udaljeni kraj, gdje su, otkako
su se uzeli, Spence i njegova žena iznajmili malu poludrvenu kuću, jednu od mnogih
u nizu kuća u skromnoj uličici predgrađa. U autobusu nismo razgovarali. Praveći se
da čita novine, Spence me je pustio na miru, ali jednom ili dvaput osjetio sam na sebi
njegov pogled, a kad smo sišli i približili se njegovoj kući, on reče, kao da bi me malo
oslobodio:

— Muriel će biti tako sretna da te vidi.

Kuća, iako omanja, bila je bogato osvijetljena i topla. Kad smo ušli, promjena
poslije vanjske hladnoće izazva u meni neku čudnu vrtoglavicu, tako da sam morao
da se naslonim na zid. Prije no što je skinuo kaput, Spence me provede kroz predsoblje
u svoju sobu za rad i, pošto me posadi kraj vatre, htio je da mi pošto poto dade čašu
šerija i biskvit. Izraz zabrinutosti ogledao se na njegovu poštenom licu, zbog čega sam
se osjećao vrlo neugodno.

— Jesi li zaista sasvim dobro?

Silom sam se osmijehnuo.

— Zašto ne bih bio?

On je neko vrijeme hodao zbunjen po sobi, pretvarajući se da me ne promatra,

zatim izađe iz sobe primijetivši:
 — Muriel će odmah doći... Raskomoti se.

Zahvalih se i zatvorih oči, još uvijek sam se osjećao slab, i borio se protiv bezumne
želje da ne zaplačem zbog ljubaznosti koju je Spence pokazao prema meni. Sad sam
se malo ugrijao; seri koji mi je dao osvježio me je a udobna stolica učinila je da sam
uskoro zadrijemao. Deset minuta kasnije trgoh se, ugledavši gospođu Spence kako
stoji u vratima.

— Nemojte ustajati. — Ulazeći u sobu, ona diže ruku da me zadrži.

Uprkos Neilovih uvjeravanja i njenog učtivog osmijeha, ona nije izgledala naročito
zadovoljna što me vidi. Bila je privlačna kao i uvijek, čak i više, mislio sam, u ružičastoj
mladalačkoj haljini, dublje isječenoj oko vrata, sa pripijenim gornjim dijelom
prekrivenim šljokicama. Njena kosa je bila svježe uređena, imala je crvenkasti odsjaj
koji ranije nisam primijetio. Bila je prilično našminkana i mnogo ruža na njenim
tankim usnama davalo joj je neku umjetnu toplinu.

— Nadam se da vam ne smetam, — rekoh nespretno.

— Oh, ne. — Ona odmahnu glavom, paleći cigaretu malo izvještačenim

pokretima. — G. Lomax dolazi u svakom slučaju. Bit će sasvim kao u stara vremena;
vas trojica ćete opet biti zajedno.

Obavi nas tišina koja je postala još teža kad se pojavio Spence umiven i presvučen.
Bijaše stavio crnu kravatu i obukao večernji kaput.

— Izvinjavam se zbog ovih svečanih krpa, Shannon. — On se pomirljivo nasmiješi

svojoj ženi. — Muriel to želi.

— Mi ne pozivamo mnogo, — reče gospođa Spence oštro. — Pa kad pozovemo,

da to bar uradimo kao otmjeni ljudi.

Spence malo pocrvenje, ali se zabavi punjenjem čaša i ne reče ništa. Muriel jednim
okom uprtim u sat, sa lakom borom nezadovoljstva, uređivala je minijaturne slonove
od slonovače koji su stajali na kaminu.

— Hoćeš li da ti pomognem, draga? — reče Spence. — Te stvari nikad nisu u

redu ...

Ona odmahnu glavom. — Željela bih da imamo neke pristojne ukrase.

Nekako me je vrijeđalo da vidim Spencea tako zabrinutog, tako pretjerano željnog

da ugodi svojoj ženi, a isto tako sam primijetio da je nasuo sebi i drugu čašu viskija i
to mnogo više no obično.
 Oko osam sati, kad je večera već čekala oko pola sata, čuo se taksi i Lomax dođe,
izvinjavajući se što je zakasnio. On je bio divan, nemaran, i pribran, reče da je očaran
što me opet vidi i odijelo i ponašanje bili su mu savršeni.

U blagovaonici je sto bio pokriven stolnjakom oivičenim čipkom i osvijetljen

zelenim voštanim svjećama sa ukrasima od papira. Ranije, kad sam posjećivao
Spencea, obično se služio jednostavan i običan objed, ali sad je večera
bila pretenciozna, sa mnogo jela, a ništa naročito da se pojede. Nisam zamjerao, jer
iako sam prije jednog sata bio strahovito gladan, sad je moj želudac odbijao hranu i
nisam imao nikakva apetita. Djevojka koja je služila, a koju je gospodarica poučila
navikama „najotmjenijih ljudi“, stajala je kraj vrata čekajući da posluži drugo jelo,
disala na usta i gledala na nas dok smo jeli. Spence je vrlo malo govorio, ali je Muriel
brbljala čitavo vrijeme, uglavnom sa Lomaxom, veselo i živahno, znalački raspravljala
o raznim društvenim novostima, nesumnjivo napabirčenim iz modnih žurnala koje je
ona tako žudno prelistavala, i prekide u služenju prikrivala je time što je pretjerivala
u svom najboljem društvenom ponašanju, što me je nagonilo da stisnem zube.

Najzad se to završi, zveckanje posuđa u kuhinji prestade, služavke nestade, a

gospođa Spence nam se ljubazno obrati.

— Vas trojica možete ići i popušiti vaše lule u sobi za rad. Dođite poslije pola sata
u salon. — Kod vrata ona zadrža Lomaxa svojim sitnim smijehom. — Vi prvo morate
da mi pomognete da ugasim svijeće.

Spence i ja pređosmo u sobu za rad gdje on ćutke raspali vatru, nali još viskija i
dodade mi cigaretu. Gledao je na kamin a zatim se pipnu po džepovima.

— Je li imaš šibicu Roberte?

— Donijet ću, — rekoh ja.

Vratih se u predsoblje i odatle, kroz otvorena vrata blagovaonice, vidjeh Lomaxa i

gospođu Spence. U njegovom zagrljaju stajala je blizu njega, ruke su joj se prisno
odmarale na njegovim ramenima, sa obožavanjem mu je gledala u oči. Zaprepastio me
je ne samo njen stav, već i izraz potpune zanesenosti na licu. Zastadoh za trenutak,
zatim se, kad se njihove usne spojiše, okrenuh, pronađoh kutiju šibica u džepu
svog kaputa i vratih se u sobu za rad.

Spence je sjedio zgrčen u naslonjači i gledao u vatru. On polako zapali lulu.

— Ove večeri vesele Muriel, — reče on ne gledajući u mene. — Mislim da je

Lomax razgaljuje.

— Svakako, — složih se ja s njim.

 — Nekiput poželim da nisam tako sumoran čovjek, Roberte. Pokušavam da
budem veseo, ali ne mogu. Ne mogu uopće da vodim lake razgovore.

— Hvala bogu što ne možeš, Neil.

On mi dobaci zahvalan pogled.

Trenutak kasnije pridruži nam se Lomax.

Kad on uđe zavlada kratka tišina, ali njega to nije zbunilo; izgleda, nikad ništa nije
Adrijana Lomaxa ostavljalo u nedoumici. Uzimajući cigaretu iz svoje kutije, on stade
na tepih ispred kamina i poče da opisuje razgovor koji je vodio sa šoferom taksija koji
ga je dovezao. Bio je elegantan i zanimljiv i uskoro je Spence, koji je u početku gledao
u njega zamišljenim pogledom, slušao osmijehujući se. Ali ja se nisam mogao
osmijehivati. Nisam bio pretjerano osjetljiv, i sumnjao sam na Lomaxa odavno, ali sam
se ipak mučno osjećao. Da je bio ma ko drugi, ali Spence ... razmišljao sam.

Nisam mogao da se savladam. Dok je Lomax govorio, ustadoh, izađoh iz sobe za

rad, promrmljavši neki izgovor i pređoh u predsoblje do blagovaonice.

Gospođa Spence je stajala kraj kamina s jednom nogom na mesinganoj ogradi,

oslonjena laktom na kamin i sa odsutnim smiješkom gledala svoj lik u ogledalu.
Izgledala je zadovoljna sobom, ali ipak ispunjena nekim treperavim nemirom. Kad sam
ušao i zatvorio vrata za sobom, ona se brzo okrenu.

— Oh, to ste vi. Gdje su ostali?

— U sobi za rad.

Mora da je pogodila po mom tonu da nešto nije u redu. Iznenadnim podizanjem

trepavica ona mi dobaci brz pogled.

— Gospođo Spence, — rekoh najzad ledenim glasom. — vidio sam vas i Lomaxa
prije nekoliko trenutaka.

Ona lako problijedi, zatim jako i ljutito pocrvenje.

— Tako, vi ste nas uhodili?

— Ne. Vidio sam vas sasvim slučajno.

Nijemo, ona se borila da nađe riječ, obraza

zažarenih od ljutine. Ja nastavih:

 — Vaš muž je moj najbolji prijatelj. I najbolji čovjek na svijetu. Ne mogu da vas
prisilim ni na kakav način. Ali vas molim da mislite na njega.

— Da mislim na njega! — uzviknu ona. — Zašto netko umjesto toga ne misli na

mene? — Ona se gušila, obuzeta iznenadnim izlijevom strasnog nezadovoljstva. — Je
li imate pojma što sam ja preživjela za ovih posljednjih pet godina?

— Bili ste dovoljno sretni dok nije naišao Lomax.

— To vi mislite. Bila sam bijedna.

— Zašto ste se udali za Neila?

— Zato što sam bila savršena budala, ponijeta osjećanjima, sažaljenjem i općim
odobravanjem ... Tako zgodna djevojka čini tako divnu stvar, tako izvanredno
plemenito. — Ona uvuče usne. — Nisam shvatila u što se upuštam. Oh, bilo je u redu
u početku, za vrijeme rata. Onda je bilo puno uzbuđenja. Muzika je svirala a zastave
se vijorile. Cak su ustajali i pljeskali mu kad bismo išli u kazalište. Ali sve je to prošlo
i sad je zaboravljeno. On više nije heroj. On je nakaza. Ljudi bulje u njega na
ulici. Dječaci viču za njim. Možete li da zamislite moje osjećaje? Prije neki dan bili smo
u restoranu i grupa za susjednim stolom je počela da mu se smije iza leđa, a meni je
bilo da propadnem u zemlju.

Ukočeno sam gledao u nju, sleđen površnošću njenih misli, ali nisam popuštao.

— Ljudi mogu biti strahovito nemilosrdni. Ne morate izlaziti. Imate tako lijepu
kuću.

— Bijedna mala kuća u predgrađu, — odvrati mi ona prezrivo. — Zato nisam

odgojena. Meni je dosadno, jeste, smrtno dosadno. Sjedeći ovdje iz večeri u veče, dođe
mi da zavrištim. Kad sam bila za njega zaručena, računali smo da on postane liječnik
konsultant. Da li ga možete zamisliti sada u otmjenoj praksi, s tim likom kraj
bolesničke postelje? Jednom su ga pozvali kod neke djevojčice ovdje u ulici i, kad se
nagnuo nad krevetac, dijete umalo nije dobilo šok. On nikad neće biti ništa drugo do
laboratorijsko piskaralo.

— Zato bi trebalo da vi budete vrlo nježni prema njemu.

— Oh, umuknite! — Ona prosto bljunu riječi na mene. — Vi, polupečeni idealisto,
svi ste jednaki. Dosta sam mu dala. Umorna sam od pravljenja želea i supa za njega.
Ne mogu da upropašćujem najbolje godine svog života.

— On vas voli, — rekoh ja. — To nešto znači za vas oboje. Nemojte to odbacivati.
 Njen pogled se srete sa mojim, bijesno kao da me udara. Očekivao sam buru.
Umjesto toga, ona se okrenu i pogleda u kamin. Lagano kucanje sata odjekivalo je u
sobi kao udarci srca mehaničke lutke. Kad je okrenula lice meni, njen izraz je bio
smiren, pogled otvoren i očajavajući.

— Slušajte sad, Roberte. Vi dižete veliku buku ni oko čega. To je u stvari samo
flert, između Andriana i mene. Zaklinjem vam se da tu nema ničeg rđavog.

Ona mi priđe i lako stavi ruku na moj rukav.

— Život je prilično sumoran u ovom mrskom predgrađu. Čovjek zaslužuje malo

razonode po koji put. Svaka žena voli da joj se laska i da se dovodi do... da osjeti da
ima nekih čari. To je sve. Nećete reći Neilu?

Odmahnuh glavom, netremice gledajući u nju, pitajući se da li u ovome što je rekla

ima barem malo istine.

— Ja mu to nadoknađujem. Ja sam zaista dobra prema njemu. — Ona se

nasmiješi, uvjerljivo, još uvijek gladeći moj rukav. — Obećajete da nećete reći nijednu
riječ.

— Ne, — rekoh. — Neću mu reći. Sad idem. Laku noć, gospođo Spence.

U sobi za rad, pod izgovorom da treba da pođem vlakom u deset sati za Dalnair,
rekoh da moram da idem i oprostih se sa Lomaxom. Spence izađe sa mnom do vrata,
prilično iznenađen mojim naglim odlaskom. Na vratima on stavi ruku oko mojih
ramena.

— Volio bih da ne žuriš, Roberte. — Njegove tamne oči se zaustaviše na mojima.

— U stvari... želio sam da te zamolim da ostaneš ovdje nekoliko dana ukoliko si u
teškim prilikama.

— Teškim? — ponovih ja.

On pogleda u stranu.

— Telefonirao sam u Dalnair prošle sedmice. Rekli su mi da si otišao. — On je

tražio riječi koje su, izgleda, dolazile iz dubine njegova nesebična srca. — Vidiš, želio
bih da ti pomognem ... meni je tako dobro ovdje ... ne volim da mislim da se potucaš
okolo, napušten.

— Hvala, Spence, hvala. Sasvim mi je dobro. — Moja osjećanja su me obhrvala,

nisam mogao da nastavim. Stisnuh njegovu ruku i potrčah niza stepenice u vlažnu
tamnu noć.
 Prešao sam pješke cijeli put do grada, naprežući se da se nekako priberem. Moja
ruka je bila topla i otečena, ali taj bol je bio manji od bola koji mi je gorio u grudima.
Pritiskivalo me je osjećanje kako je život surov.

Bilo je jedanaest sati kada sam došao u ,,Glob“ i ušao u hladan hol. Vidio sam
pismo za mene na polici. Uzeh ga žurno.

Moj dragi Shannon,

Zao mi je što te moram obavijestiti da i pored mojih najtoplijih preporuka, Savjet

za istraživanje odbija da ti dade pomoć za tvoj rad. Ovo je, bojim se posljednja riječ.
Međutim, ja ću i dalje imati u vidu tvoje potrebe. Ukoliko ti je u međuvremenu potrebna
soba za tvoje aparate, uredio sam da je možeš dobiti u starom Farmaceutskom zdanju
u ulici sv. Andreje. Nemoj gubiti hrabrost.

Iskreno tvoj,

Wilfred Challis

Nisam mogao više da čitam, jednostavno nisam vidio riječi. Morao sam da stisnem
zube da bih spriječio suze da mi ne navru na oči.

II

Slijedećeg jutra kao nevješt bokser koji, iako nokautiran, mora da se s mukom
digne na noge, odoh, bez mnogo nade u Farmaceutsko zdanje. Ovo je bila prostrana
stara zgrada, u blizini Wellgate, dio Farmaceutskog koledža, gdje su se održavala
predavanja Društva farmaceuta studentima za magistarski licencijat. Ona je u
svakom pogledu bila manje značajna od zgrade univerziteta.

Vratar je bio obavješten o mom dolasku i, kad sam mu rekao svoje ime, odvede
me u sobu u prizemlju, dugu nisku sobu, dosta tamnu, ali sa stolom, kožnim
divanom, agatnom vagom u staklenoj posudi, rešetkom sa epruvetama za ispitivanje
i dvije male police sa prostim kemijskim reagensima. U stvari, to je bila soba
kakvu sam i očekivao da ću zateći, soba pogodna za studenta farmacije i, dok sam
razgledao oskudne mogućnosti, pitao sam se da li ću ikada, pod ovim nebom, dobiti
potrebna sredstva za svoj rad. Ovdje, stalnim improvizacijama, naprezanjem svakog
nerva, čovjek bi mogao da napreduje. Ali sam, bez novaca i potrebne pomoći, sporo će
se napredovati.

Napolju sam vrataru dao šiling i zamolio ga da ode s nosačem i kolicima u ,,Glob“
da mi donese moje aparate. Barem sam dobio besplatno sklonište za svoje stvari. Ovo
će biti, pošto nisam znao koliko ću dugo ostati u hotelu, barem jedna prednost. U
ovom trenutku nisam mogao da odlučim da li bi se isplatilo da nastavim sa
radom. Dok sam izlazio ispod luka obraslog bršljanom u sebi sam i nehotice upućivao
lake prekore profesoru Challis. Ipak, nisam mogao da vjerujem da me je on namjerno
iznevjerio.

Vraćajući se u hotel, boreći se sa ovim mislima, odoh na Trongate Cross. To je bio

bučan, nabijen trougao u bijednom kraju grada, na raskrsnici tri uske prometne ulice
i oivičen jeftinim trgovinama i visokim kućama. Ovuda je strujao sav saobraćaj sa
pristaništa, stalna bujica teretnih kola i kamiona miješala se i ukrštala sa tramvajima
i autobusima iz stare glavne ulice.

Upravo sam htio da skrenem iza ugla u Trongate, kad iznenada, i pored toga što
sam bio zaokupljen mislima, u meni bijesnu ono čudno predosjećanje koje izaziva
nesreća. U gomili na suprotnom pločniku, učenica od oko četrnaest godina, sa torbom
ispod ruke, stajala je sa drugaricom, čekajući da prijeđe ulicu. Sada, misleći da je
prijelaz slobodan, sa osmijehom se oprostivši od svoje prijateljice, siđe sa pločnika.
Tog trenutka neočekivanom brzinom izbi kamion iz stare glavne ulice. Djevojčica
ga spazi i potrča naprijed. Izgledalo je da će izbjeći. Ali istog trenutka težak kamion
sruči se iz suprotnog pravca. Prostor između dva vozila se smanji. Ona zbunjeno
zastade, vide da je uhvaćena, učini nespretan pokret da se okrene, onda se okliznu i
pade cijelom dužinom na vlažan asfalt. Njena torba odletje preko ulice i
njeni udžbenici se rasuše kraj mojih nogu. Nastade škripa kočnica, razlij eže se
strahoviti vrisak pun užasa i uz oštar zvuk točak kamiona, koji je bio pun gvožđa u
polugama sa dokova, prijeđe preko njenog tijela.

Razlij eže se krik užasa, nasta opća trka, a gomila za trenutak opkoli žrtvu. Nisam
mogao da se savladam. Iako se cijeli moj nagon protivio javnom vršenju mog poziva,
jumuh kroz zbijenu gomilu i kleknuh pored povrijeđene djevojke. I pored blata koje je
pokrivalo njeno lice, ona je bila samrtnički blijeda, nepokretna, prigušeno je ječala.
Policajac je svojom rukom pridržavao njenu glavu a dobronamjerne osobe koje su se
gurale naokolo i nudile savjete, samo su ga ometale.

— Prenesite je negdje, — rekoh. — Ja sam liječnik.

Njegovo crveno, netrpeljivo lice odmah se razvedri. Hitre ruke dodadoše dasku sa
kamiona koji je tu stajao. Usred vike i pometnje, staviše je na ova improvizirana nosila,
odniješe u zadnje prostorije male ordinacije, koja se nalazila među trgovinama preko
puta, i položiše na ležaljku. Gomila radoznalaca uđe za nama. Policajac odmah
telefonira za ambulantna kola. Ali kad mi priđe kraj ležaja, on reče:

— Bit će potrebno dobrih deset minuta zbog ovakvog saobraćaja.

— Molim vas, istjerajte ove ljude odavde, — rekoh mu.

 Dok je on praznio bijednu ordinaciju, sagoh se i otkopčah djetetu umrljanu i
pocijepanu bluzu. Poderana potkošulja skliznu, otkrivajući ravni mali grudni koš. Bilo
je to lijepo rame, vidio sam prijelom ključne kosti. Slomljena lijeva ruka visila je
deformirana i mlitava, ali gore od toga bio je veliki i plavičasti otok, koji se stalno
povećavao prema lijevom pazuhu. Držeći prste na pulsu, bacih brz uznemiren pogled
na njeno lice, sad sasvim bijelo, ukočenih i malo prevrnutih očiju.

Policajac je opet bio kraj mene. Pridruži nam se i apotekar iz ordinacije, stariji
čovjek u kratkom bijelom kaputu.

— Čija je ovo ordinacija? — upitah ga ja.

— Dr Mathersa. Šteta što on nije ovdje.

— Ona ne izgleda baš najbolje, — reče policajac tihim glasom.

Pogledom uprtim na otok koji je sve više rastao, brzo sam razmišljao. Arterija na
ruci je nesumnjivo presječena, suviše visoko da bi se upotrebila podveza i krvarenje
je bilo tako obilno da bi lako moglo postati kobno prije nego što stignu ambulantna
kola.

Nisam mogao da oklijevam. Bez riječi odvukoh ležaj do prozora, odoh do malog
ormara sa instrumentima, izvadih skalpel, Spencerov forceps i staklenu posudu sa
koncem za šivenje. Bočica sa eterom bila je na donjoj polici. Sipao sam malo na
komadić gaze, stavio ovo djetetu na nosnice. Ono se malo zagrcnu a zatim umiri.

Nisam imao vremena za uobičajenu dezinfekciju. Nasuh nešto joda preko ruku,
namazah oteklu ruku istom dezinfekcionom tekućinom. Druga dvojica su me gledala
ukočeno. U okviru vrata stajala je grupa šutljivih promatrača. Ne obraćajući pažnju
na njih, uzeh noži i zarezah nabreklu ruku.

Odmah pokulja zgrušana krv. Kroz nju sam vidio neravan veliki otvor u
presječenoj arteriji iz koga je šiktala krv. Odmah je stegoh forcepsom nad njim. Onda,
odlučno, skoro ne žureći se, podvezah krvi sud. Bilo je vrlo lako, sve je bilo gotovo za
pet minuta. Ukljanjajući gazu sa eterom, otvorih forceps, lako prekrih ranu i
uvih tipičnim uzlastim zavojem da bi izgledalo uredno. Puls je bio već jači, disanje
dublje i ravnomjernije. Uzeh grubo sivo ćebe sa dna ležaja i umotah ga čvršće oko
njenog mršavog tijela. Možda će joj dati transfuziju u bolnici, možda intravenozno
fiziološku otopinu soli, ali stvarna prva pomoć je bila završena.

— Sad će biti sve u redu, — rekoh kratko.

 Policajac zahvalno uzdahnu a sa vrata dopre žamor odobravanja. Ali kad se
okrenuh, primijetili niskog, zdepastog snažnog čovjeka, crvena lica i sa masom
kovrčave kose, kako u mene bulji neprijateljskim očima.

Ova svađalica mi je smetala.

— Mislim da sam rekao da svi napuste sobu.

— Onda u redu, — reče on kratko. — Hajde, izlazi.

— Vi izlazite, — rekoh žustro.

— Zašto bih ja izašao? — Ovo je moja ordinacija.

Shvatih da se nalazim u prisustvu Dr. Mathersa.

U tom trenutku stigoše ambulantna kola, koja privukoše na sebe pažnju, i izazvaše
prilično uzbuđenje. Kad je najzad mali pacijent smješten udobno i pažljivo odnesen,
policajac zatvori svoju bilježnicu, svečano se sa mnom rukova i oprosti. Apotekar ode
u svoje prednje prostorije, ostatak gomile se rasturi, opet se začu huka saobraćaja.
Dr Mathers i ja ostadosmo sami.

— Kakva drskost, — reče on. — Ušli ste u moju ordinaciju. Isprljali je krvlju. A
ja za to čak ne dobij am ni honorar.

Spustih rukave i obukoh kaput.

— Kad budem imao novaca, poslat ću vam cek na deset gine ja.

On je grickao nokat svog palca za trenutak, kao da žvaće moju primjedbu. Svi
njegovi nokti su bili skoro sasvim izgriženi.

— Kako se zovete?

— Shannon.

— Pretpostavljam da ste vi neki vajni liječnik.

Pogledah na njegovu uramljenu diplomu, okačenu o zidu iza njega. To je bila

potvrda Conjoint uprave, najniža moguća kvalifikacija sa kojom čovjek ima pravo na
praksu.

— Da, — rekoh. A vi?

 On lako pocrvenje i sa, izrazom kao da je otkrio varalicu, okrete se naglo svome
stolu i dohvati Medicinski registar. Prevrćući stranice sa energijom koja je obilježavala
sve njegove pokrete, on brzo pronađe moje ime.

— Shannon, — reče on. — Robert Shannon. Sad ćemo vidjeti. — Ali kad je
pročitao spisak mojih kvalifikacija i nagrade koje sam dobio, njegovo se lice opusti.
On zatvori knjigu, sjede na stolicu koja se okretala, pokrivenu kožom, zabaci svoj
polucilindar, koji mu je još bio na glavi, i poče da me promatra na nov način.

— Čuli ste za mene, — reče on, najzad.

— Nikada.

— Mora da ste čuli. James Mathers. Imam najveću praksu u gradu. Tri hiljade
na spisku. Svi me drugi liječnici mrze. Izvlačim im hasuru ispod nogu. Veoma sam
popularan u narodu.

Još uvijek me promatrajući, on zavi cigaretu, vješto, lijevom rukom i stavi je u

usta. Njegovo šepurenje bilo mi je zabavno. Bio je obučen na strogo profesionalan
način, u hlačama sa širokim prugama, u kratkom crnom kaputu, sa leptir-kravatom
i dijamantskom iglom u njoj. Ali mu je izbijala brada; trebalo je da se obrije.

— Dakle, vi ste bez posla? — upita me on iznenada. — Što je... pijančenje ili
žene?

— I jedno i drugo, — rekoh. — Pored toga sam i morfinist.

On ne odgovori — onda se naglo uspravi.

— Je li biste željeli da radite za mene? Tri večeri sedmično. Ordinacija i hitni

pozivi. Potrebno mi je slobodno vrijeme, praksa me ubija.

Iznenađen, razmišljao sam za trenutak.

— Što plaćate?

— Tri gine je sedmično.

Opet razmislih. To je bila sasvim širokogruda ponuda koja mi je omogućavala da

ostanem u „Globu" i da se spasim poniženja da stojim u redu pred Medicinskom
agencijom. Imao bih vremena za svoja istraživanja, samo kad bih mogao da otpočnem
sa radom u Farmaceutskoj zgradi.

— U redu.
 — Znači pogodili smo se. Budite ovdje večeras, tačno u šest. Opominjem vas da
sam i ranije imao pomoćnike. Nijedan nije ništa vrijedio. Izletjeli su glavačke.

— Hvala na opomeni.

Pođoh vratima kad me on, osmjehnuvši se sumorno, pozva natrag.

— Evo, izgledate kao da vam je potrebno nešto unaprijed.

Iz svog džepa sa strane on izvadi prepun kožni novčanik i, pažljivo odvajajući

novac, gurnu mi preko stola tri šilinga i tri novčanice od po jedne funte.

Naučio sam se pameti. Bez riječi uzeh novac, isto onako pažljivo kako ga je on
izvadio.

III

Te iste večeri, u šest sati, i zatim triput sedmično, vodio sam ordinaciju u Trongate
Crossu. Kadgod bih stigao, čekaonica je uvijek bila krcata pacijentima: žene u
šalovima, poderana djeca, lučki radnici — i luđački rad koji je tad nastajao često je
trajao do jedanaest sati uveče, poslije čega bi došli obično još jedan do dva hitna
poziva, koje mi je apotekar Thompson predavao, kad bih zatvarao ordinaciju. Bio je
to naporan posao. Dr Mathers nije pretjerivao kad je govorio o svojoj ogromnoj praksi.
Uskoro sam utvrdio da on uživa izvanredno dobar glas među sirotinjom koja je
stanovala u ovom siromašnom kraju.

Sama njegova žustra pojava davala mu je veliki prestiž i njegove metode bile su
nagle, pune snage i dramatične. On je imao instinkt za dijagnostiku i nije oklijevao da
da svoje mišljenje, obično dijalektom kojim se u mjestu govorilo. Nije sebe nikad
štedio, radio je kao rob na galiji i vikao prilično na svoje pacijente. Zbog toga su ga
voljeli. Njegovi recepti bili su drastični. On je upotrebljavao maksimalnu dozu
svakog lijeka i pacijent, koji bi se dobro pročistio ili strahovito proznojio, primijetio bi
sa značajnim klimanjem glave: ,,Oh, ima nečeg u ovom doktorovom lijeku".

Mathersa je boljelo što je bio rastom malen, ali je bio sujetan kao i svi ljudi rastom
mali i veoma je uživao u svojim uspjesima. Bilo mu je drago što može da trijumfira
tamo gdje liječnici u susjedstvu nisu imali uspjeha i smiješio bi se, kad bi mu se
ukazao takav slučaj da može da „natrlja nos" nekom od svojih kolega. Ali najviše je
uživao u činjenici da je od ove jadne, male ordinacije, u siromašnom kraju, samo
sa Conojoint diplomom, bio u stanju da živi na velikoj nozi u prostranoj vili u
predgrađu, da se vozi Sunbeam kolima, da otmjeno odgaja svoju jedinicu, da svojoj
ženi pokloni lijepu bundu, da živi, kako je on govorio, kao lord. U njega je bio vrlo
razvijen smisao za novac. Iako je naplaćivao samo mali honorar, od jednog do dva i po
šilinga, tražio je da mu se plaća u gotovu.

— Čim osjete da pristajete na vjeresiju, doktore, — opominjao me, — onda ste

gotovi.

U ladici svog stola držao je dugačku kesu od antilopa koja je nekoć služila za
ginekološki forceps, a sada smo u nju stavljali sve honorare. Pred kraj rada u
ordinaciji, kesa bi nabrekla da prsne od novca. Prve moje večeri, pred kraj rada u
ordinaciji, dr Mathers neočekivano uđe, uze kesu i stručno je odmjeri. On me pogleda
ali ne reče ništa. Iako je pokušao da to ne pokaže, vidio sam da je bio zadovoljan.

Početkom druge sedmice, kad sam stigao u ponedeljak uveče da otpočnem sa

pregledima, stavih ruku u džep i izvadih novčanicu od funte.

— Ovo je vaše. — On me oštro pogleda, ja produžih: — Ona djevojčica koja je

bila pregažena izvanredno napreduje. Njen otac je došao prošlog petka i poštopoto htio
da plati honorar. To je vrlo pristojan čovjek i veoma je zahvalan.

Mathersov izraz lica je bio veoma čudan. On zavi cigaretu i odgrize kraj koji
ispljunu zatim na pod.

— Zadržite je, — reče najzad.

Odbih ljutito.

— Vi me plaćate. Sve što zaradim je vaše.

Zavlada šutnja. On ode do prozora i vrati se, bijaše zaboravio da zapali cigaretu.

Hoćete li da vam kažem nešto, Shannon? — reče on polako. — Vi ste prvi pošteni
pomoćnik koga sam imao. Uzmimo tu funtu i pošaljimo djetetu grožđa i cvijeća.

To je bila čudna stvar kod ovog malog čovjeka — on je volio novac, ali nije bio
škrtac i znao je široke ruke da ga troši na sebe i na druge.

Poslije ovog događaja ponašanje dr Mathersa prema meni bilo je mnogo srdačnije.
On je zaista postao sasvim srdačan, ponosno mi je pokazivao fotografije svoje žene i
sedamnaestogodišnje kćerke Ade, koja je sad završavala školovanje u otmjenom i
skupom konventru u Grantleyr. Isto tako mi je pokazao fotografiju svoje prekrasne
vile sa velikim kolima pred vratima i nabacio da će me uskoro tamo pozvati. S vremena
na vrijeme davao mi je savjete kako da vodim praksu i jednog dana, u širokogrudom
raspoloženju, priznade mi da on u stvari zarađuje tri hiljade funti godišnje.
Izvanredno radoznao kako provodim svoje slobodno vrijeme, on je često pokušavao da
izvuče neka obavještenja od mene, ali sam ja uvijek bio obazrivo zatvoren. Iako nisam
volio posao, bio sam raspoložen, jer sam imao neki čudan predosjećaj da se sreća
konačno okrenula meni. I tako je, zaista, i izgledalo.

U četvrtak te sedmice, kad sam se kasno poslijepodne vratio u ,,Glob“ primijetili

u sumraku koji se spuštao preko ulice, priliku čovjeka koji mi se učini poznatim. Kad
se pojavih, on se pokrenu iz svog položaja strpljivog čekanja i polako mi priđe.
Sjećajući se okolnosti pod kojima smo se rastali, zgranuh se kad poznah Alex Duthiea.

Nastade dugo ćutanje poslije susreta i na moje iznenađenje, primijetih da je

njegovo oklijevanje i uzbuđenje bilo veće od mog. Najzad, prigušenim glasom on reče:

— Želio bih da razgovaram s tobom, Roberte. Možemo li ući?

Povedoh ga kroz pokretna vrata u svoju sobu gdje je, pošto je stavio na pod kutiju
koju je nosio pod miškom, sjeo na ivicu stolice, okrećući okruglu, čvrstu kapu svojim
snažnim rukama, on upre zbunjen i iskren pogled u mene.

— Robe... Došao sam da te molim za oproštenje.

Stajalo ga je muke da izgovori ove riječi, ali kad je to učinio, on poče lakše da diše.

— Prošle sedmice otišli smo u Dalnair. Pokupili smo sve Simove igračke koje su
bile na tavanu i žena je predložila da ih ostavimo u bolnici za djecu. Kad smo bili tamo,
dugo smo razgovarali sa nadzornicom. U povjerenju ona nam je sve ispričala. Zao mi
je da smo te okrivili, Roberte. Da sam mogao, odsjekao bih svoj jezik.

Prosto nisam znao šta da kažem.

Svako zahvaljivanje dovodilo me je u nepriliku preko svake mjere. Istovremeno,

teško mi je padalo što je moje prijateljstvo sa Duthiem bilo prekinuto i laknulo mi je
kad sam vidio da me više ne shvaća pogrešno. Bez riječi, pružih mu ruku. On je uhvati
kao u kliješta a spor, ozbiljan osmijeh pojavi se na njegovu crvenu licu.

— Onda je sve u redu, mladiću.

— Svakako, Alex.

— Hoćeš li najesen da idemo zajedno na pecanje?

— Ako ti to želiš.

— Želim, — odgovori od polako. — Čovjek vremenom prelazi preko mnogo čega,

znaš, Roberte.
 Zavlada kratko ćutanje. On protrlja ruke i upitno pogleda po sobi.

— Još uvijek radiš na svom istraživanju?

— Da.

— To je dobro. Sjećaš li se uzoraka mlijeka koje si želio? Donio sam ih danas sa

sobom.

Uspravih se kao naelektriziran.

— Imali ste još jednu epidemiju kod stoke?

On potvrdi glavom.

— Ozbiljnu?

— Sasvim ozbiljnu, Robe. Pet od naših junica je pobacilo telad i uginulo i pored
svega što smo pokušali da učinimo.

— I sačuvao si uzorke mlijeka? — Bio sam napet od uzbuđenja.

— Od svih. U sterlinim posudama. — On pokaza glavom na paket koji bijaše

spustio na pod. — U toj cinkom obloženoj kutiji.

Gledao sam u njega sa sve većom zahvalnošću. Toliko sam zapreka imao, da sam
jedva mogao da povjerujem u ovu izvanrednu milost sudbine.

— Alex, — promucah, — nemaš pojma što to znači za mene. Upravo ono što sam
želio...

— Nije to samo tvoja želja, — reče on ozbiljno. — Reći ću ti odmah, Robe, da nas
je ovo strašno zabrinulo na imanju. I najbolje stado izgleda da to dobij a. Upravitelj
kaže, ako nam na bilo koji način možeš pomoći, on će znati da to cijeni.

— Pokušat ću, Alex. Obećavam ti da ću pokušati. — Za trenutak nisam mogao

da nastavim. — Ako je išta bilo potrebno učiniti da se stvar izgladi... nisi mogao da
izabereš bolji način...

— Ako si ti zadovoljan, onda sam i ja zadovoljan.

On pogleda na svoj veliki, srebrni sat. — Sad je vrijeme da krenem.

— Ostani još malo, — nagovarao sam ga. — Daj da donesem nešto da popijemo.
 Radosno bih mu dao sve što sam imao.

— Ne ... momče ... Moram da uhvatim onaj stari autobus u šest i petnaest. —
On mi upravi svoj tihi, mirni osmijeh. — Čekao sam tamo napolju više od sata prije
nego što si došao.

Pođoh za njim dolje i otpratih ga uz najtoplije zahvaljivanje. Sačekavši da njegova

temeljna pojava iščezne u tami, vratih se u hotel ispunjen radosnom srećom.

Baš sam bio pošao gore da vidim kutiju sa Dreem imanja, kad na rešetki u holu
primijetih pismo s mojom adresom. U rukopis nisam mogao sumnjati, bilo je od Jean.
Bez daha, grčevito držeći pismo, popeh se gore, zatvorih vrata i drhtavim prstima
otvorih koverat.

Dragi Roberte,

Luka je bio u Tynecastlu posljednje tri sedmice. Zato sam primila tvoje pismo
tek danas poslijepodne i sad jedva znam kako da ti odgovorim. Ako želim da kažem
istinu, ne mogu da poreknem da sam bila sretna što si mi se javio i da si mi mnogo
nedostajao. Možda nije trebalo da ti ovo kažem. Možda ne bi trebalo uopće da pišem
ovo pismo. Ali ima nekih novosti i one će poslužiti kao izgovor.

Tokom ovih posljednjih dana ponovo sam polagala ispit i, mada sam napravila
neke greške, sretna sam što mogu da ti kažem da nisam uopće loše prošla. Profesor
Kennerly, začudo, bio je vrlo ljubazan. I jučer, pošto sam polagala posljednji usmeni, on
me je zvao u stranu i obavijestio me da sam položila s odličnom ocjenom sve predmete.
Slučajnost, svakako, ali kakvo olakšanje!

Diplome se neće izdavati sve do kraja semestra, 31. jula i do tog vremena
namjeravam pohađati krus iz tropske medicine koji počinje iduće sedmice u Sanderson
institutu. Predavanja počinju u 9 sati svakog jutra i traju jedan sat.

Tvoja

Jean Law

Položila ... položila odlično ... i nedostajem joj... nedostajem joj mnogo. Moje oči su
blistale nad riječima koje su poslije tih mučnih mjeseci tuge i uzbuđenja pale kao
božanski melem na moje usamljeno srce. Moja bijedna soba bila je preobražena. Želio
sam da skačem, da se smijem, da pjevam. Nekoliko sam puta pročitao te redove koji
su mi, pošto ih je ona pisala, izgledali ispunjeni jedinstvenom i nježnom ljepotom. U
pismu je bio skriven prizvuk čežnje koja me je dovodila do oduševljenja i koja
mi iznenada dade ideju, plan za budući rad, od čega mi udari krv u glavu i prostru
jaše žmarci oduševljenja. Uzeh list papira koji je ona tako nedavno dodirivala i
pritisnuh na ga usne.

IV

Sanderson institut nalazio se daleko kraj rijeke, u skoro zaboravljenom kraju

grada, između skloništa za penzionere i starinske crkve sv. Enocha. To je bio miran
kraj, vrtovi na skveru davali su mu izgled sela. Kiša je padala prošle noći, blaga
proletna kiša, i kad sam išao pločnikom ulice Old George u zraku se osjećao miris
biljnog soka i mlade trave. Topao vjetrić je dolazio sa rijeke i ljuljao pupoljke na
visokim brijestovima gdje su veselo cvrkutali vrapci. Odjednom je izgledalo da je
popustio hladni grč zime i vlažna zemlja, otvarajući se suncu, tako je slatko opojno
mirisala da me je ispunjavala čežnjom, neutoljivom žudnjom, koja je bila nalik na bol.

Pred skloništem imala je tezgu jedna stara prodavačica cvijeća. Ponesen trenutnim
nagonom, zastadoh i kupih za šest penija buket visibaba koje su virile sa ivice njene
korpe. Suviše stidljiv da ih otvoreno nosim, uvih nježne cvijetiće u maramicu i stavih
ih u džepu. Kad, sam, požurivši u dvorište Instituta zauzeo mjesto ispred sobe za
predavanja, stari sat na sv. Enochu, kao omamljen opojnim zrakom, otkuca deset
veselih udaraca.

Nekoliko minuta kasnije učionica Instituta poče da se prazni. Nije bilo više od pola
tuceta studenata. Poslije svih, odsutna izraza sama, izađe Jean. Bila je u sivom, što
joj je uvijek dobro stajalo, oblici njene lake drage prilike ocrtavali su se kad bi svježi
vjetar priljubio haljinu uz njeno tijelo. Usta su joj bila malo otvorena. U rukama u
iznošenim rukavicama držala je bilježnicu. Njene blage smeđe oči bile su oborene.

Odjednom ona diže oči, naši pogledi se ukrstiše i prišavši joj , uzeh je za obje ruke.

— Jean ... najzad.

— Roberte.

Ona izgovori moje ime oklijevajući, kao da se, zbunjena, bori protiv napada griže
savjesti. Ali sad je njeno lice bilo obasjano radošću, vedra toplina oboji joj obraze. Želio
sam da je čvrsto zagrlim. Ali ne, nisam se usuđivao. Riječi su dolazile prigušeno.

— Tako je divno što te opet vidim.

Za trenutak, gledajući jedno drugom u oči u nekoj zanesenoj opijenosti, nijedno

od nas nije moglo da progovori. Iza nas u brijestovima vrapci su cvrkutali i kraj rijeke,
daleko, lajao je neki pas. Konačno, još bez daha, uzviknuh:
 — I ti si položila ... odlično ... čestitam ti.

— To nije ništa. — Ona se nasmiješi.

— Divno je. I prije bi to učinila da nije bilo mog opasnog utjecaja.

Ona se stidljivo nasmija. Oboje se nasmijasmo. Još uvijek sam držao njene ruke
kao da ih nikad neću pustiti.

— Otišao si iz Dalnaira? — zapita ona.

— Da. — Odgovorih veselo. — Izbacili su me. Vidiš kakva sam propalica. Sad
sam honorarni pomoćnik jednog liječnika u bijednom sirotinjskom predgrađu, u
Trongatu.

— A tvoj rad na istraživanju? — progovori ona brzo.

— Ah, — rekoh. — O tome sam htio s tobom razgovarati.

Povedoh je preko ulice u vrt na skveru. Sjedosmo na zelenu klupu koja je

okružavala stablo čvornovatog drveta. Golubovi su lepršali i šepurili se pred nama,
omamljeni kao i ostale ptice opojnim talasom proljeća. Nikoga nije bilo na vidiku osim
jednog starog penzionera, koji je šepesao po stazi, u svojoj crnoj šiljastoj kapi
i svijetlocrvenom kaputu. Uzeh iz kaputa buketić visibaba i dadoh joj.

— Oh! — uzviknu ona očarana, onda zastade uplašena da njene riječi ili izraz
mogu suviše reći.

— Uzmi, Jean, — rekoh tihim glasom. — To nije zločin. Reci mi, jesu li te natjerali
da obećaš da me nećeš viđati?

Iznenada zavlada ćutanje.

— Ne, — reče ona lagano. — Da su me natjerali ne bih bila ovdje.

Promatrao sam je dok je, malo tužna izraza, duboko udisala nježni miris i onda na
svoju haljinu, ispod mekanog malog krznenog ovratnika, zadjenula ovo bijelo i nježno
cvijeće koje joj je tako divno pristajalo. Sjedeći sasvim uz nju, osjetih da uzbuđenje
struji mojim udovima, obrazi i čelo su mi gorjeli. Znao sam da će me, ukoliko brzo ne
kažem ono što sam želio, ovo strašno uzbuđenje savladati.

— Jean, — rekoh joj, pokušavajući da se savladam. — Izuzev predavanja ti si

sada slobodna... mislim poslije deset sati nisi ničim naročito zauzeta?
 — Ne. — U njenim očima bilo je pitanja i, kako nisam govorio, ona doda: —
Zašto?

— Potrebna mi je tvoja pomoć, — odgovorih odlučno i otvoreno, svjestan da

govorim iskreno. Gledajući čvrsto u nju, nastavih: — Na pola puta sam sa mojim
istraživanjima, spremam se za slijedeći korak i sasvim sam ludo uzbuđen zbog toga.
Znaš kakve sam imao teškoće, radeći sa ... Oh, ne žalim se, ali sad za ovu novu fazu
potreban mi je pomoćnik. Ima proba koje jednostavno ne mogu sam da izvršim.
Profesor Challis dao mi je sobu. — Zastadoh. — Je li bi ti... hoćeš li ti da radiš sa
mnom?

Ona lako pocrvene, onda joj za trenutak živo sjevnuše oči koje zatim lagano obori.
Nasta ćutanje.

— Oh, Roberte, željela bih da mogu. Ali ne mogu. Ti svakako znaš kako sad stoje
moje stvari. Moji roditelji... ja im mnogo dugujem ... oni sve svoje nade polažu na mene
... ja ih volim... naročito majku... ona je najbolja na svijetu. I oni... iako me nisu
direktno prisilili — izgledalo je kao da traži riječi da ublaži udarac — oni ne žele da te
viđam. Cak i ovoga trenutka... ja sam neposlušna.

Ugrizoh se za usnu. I pored sve njene blagosti bilo je nečeg nepomirljivog u njoj,
jaka vjernost, lojalnost kakva je meni strana, osjećaj dužnosti koji joj je ulijevao užas
od obmanjivanja.

— Oni mora da me strašno mrze.

— Ne, Roberte. Oni prosto smatraju da se naši putovi razilaze.

— Ovo nije naša lična stvar, — izbacih. — Ti si sad liječnik i ovo je za nauku.

— Željela bih da to učinim. To me toliko interesira. Ali nije izvodljivo.

— Sasvim je izvodljivo, — uporno sam tvrdio ja. — Nitko ne treba da zna. Tvoji
roditelji će jednostavno misliti da radiš neki praktičan rad iz tropske medicine ...

Ona me ušutka svojim upornim progledom.

— Ne plašim se toga, Roberte.

— Čega onda?

— Bit ćemo zajedno.

— Zar je to tako strašno?

 Ona podiže svoje tamne trepavice i tužno me pogleda.

— Znam da sam ja kriva ... Nisam u početku shvaćala da je ono što smo osjećali
jedno prema drugom bilo ... tako duboko. I ako nastavimo, bit će još dublje. To će na
kraju biti samo teže po nas.

Ova jednostavna izjava povrati svu toplinu u moje srce. Udahnuh brzo, odlučivši
da je pod svaku cijenu uvjerim.

— Slušaj, Jean. Ako obećam, zakunem ti se, da ti neću nikad govoriti o ljubavi,
nikad neću ni spomenuti tu riječ, da li ćeš mi pomagati?

Neobično mi je potrebna pomoć. Ako je ne dobijem, propao sam.

Dugo, nijemo ćutanje. Ona me je sumnjičavo gledala, boja njenog lica se mijenjala,
zanesena i u teškoj neizvjesnosti. Brzo počeh da iznosim sve prednosti.

— To je tako divna mogućnost. Stojim pred nečim ogromnim. Dođi, i sama vidi.

Ponesen, skočih i pružih joj ruku. Poslije jednog trenutka, ona se lagano diže.

Šetnja do Farmaceutskog fakulteta nije bila duga. Tamo smo stigli za deset
minuta. Odvedoh je ravno u svoju sobu za rad i tamo, uzimajući iz malog inkubatora
jednu epruvetu sa kulturama koje sam inokulirao nedavno sa Dutijevim uzorcima,
uzbuđeno sam je držao ispred nje.

— Gledaj, — rekoh. — Tu su. I one rastu prilično brzo. Ne poznaješ ih?

Ona odmahnu glavom, interesiranje se probudi u njoj, a u velikim tamnim

zjenicama bijesnu pitanje.

Vratih epruvetu u njeno vodeno kupatilo, pogledah na regulator, i zatvorih limena

vrata. Onda joj, posve jednostavno, objasnih što namjeravam.

Rumenilo od uzbuđena izbi joj po obrazima. Njen pogled, vedar ali ipak duboko
uznemiren, lutao je po sobi, obuhvaćao kulture, zatim se opet vraćao meni. Srce mi
je brzo udaralo. Da bih sakrio svoje uzbuđenje, ođoh do prozora, otvorih ga i pustih
talas sunčeve svjetlosti. Napolju, prozračni oblaci prestizali su se po vedrom plavom
nebu. Okrenuh se k njoj.

— Roberte, — reče ona lagano. — Ako radim s tobom ... zato što vjerujem da je
tvoj rad važan ... hoćeš li mi obećati čvrsto, da ćeš održati svoju riječ?

— Da, — rekoh.
 Vidjeh da se njene grudi podigoše od naglog uzdaha. Dok sam je gledao, ona spusti
svoje knjige, skide šešir i poče da skida rukavice.

— Odlično, — reče. — Počnimo.

Svakog jutra, redovno, odmah poslije deset sati, čim bi se predavanja završila,
Jean bi dolazila u sobu gdje sam ja već radio i, uzimajući svoj ogrtač sa kuke iza vrata,
oblačila ga i počinjala savjesno da radi na drugom kraju dugačkog stola. Izmijenili
bismo samo nekoliko riječi, možda samo osmijeh u znak pozdrava. Ponekad, zauzet
izračunavanjima, pretvarao sam se da ne primijećujem njen dolazak — bezlični stav
za koji sam mislio da će joj povratiti povjerenje u mene. Ali je ona bila tu, i kasnije
kad bih oprezno bacio pogled, vidio bih je kako, ozbiljna i napregnuta izraza, mjeri i
odmjerava iza poredanih epruveta unoseći sve rezultate u staru crnu bilježnicu.

Kao što sam predviđao, njena urednost i pažljiva tačnost bile su mi od ogromne
koristi, naročito u pripremanju, na stotine predmetnih stakala koje je trebalo ispitati.
To je bila teška tehnika pravljenja razmaza a i opasna, jer su ove masovne bujonske
kulture bile veoma zarazne. Ali radeći mirno, sigurnim prstima, s izrazom dubokog
unošenja u posao, ne skrećući pogled, ona nikada nije učinila grešku. Kad bi osjetila
da je promatram, ona bi mi, prekidajući svoj rad, uzvratila nijem ali pun izraza pogled
koji nas je još bliže vezivao u ovom zajedničkom naporu kome smo se posvetili. Laki
proljetni zrak strujao je kroz široko otvoren prozor u našu mračnu, malu sobu,
donoseći ublažene šumove drugog svijeta — buku saobraćaja, zvižduk sirene sa
parabroda, isprekidane akorde dalekih harmonika. Njeno prisustvo, sabranost
i smirenost davali su mi takav polet kakav nikad ranije nisam osjetio.

U jedan sat smo prekidali, da ručamo. Iako je u susjedstvu bilo nekoliko dobrih
restorana, bilo je lakše, mnogo prijatnije i jeftinije ručati u laboratoriji. Za ovo smo
zajednički davali novac i sa pijace, pored koje je prolazila idući sa stanice, Jean je
svakog dana donosila čitavu hrpu namirnica. Pošto bismo tri minuta držali ruke u
rastvoru sublimata, predostrožnost u kojoj sam bio nepokolebljivo uporan, sjeli bismo
na dasku od prozora i, držeći tanjur na koljenima, uživali u objedu spremljenom na
brzu ruku. Kad bi dan bio siv i hladan, jeli smo supu, zagrijanu na Bunsen grijaču.
Ali obično se naša hrana sastojala od svežih kolačića, komadića hladne kobasice,
ovčjeg sira, sa jabukom ili vrećicom trešanja za desert. U dvorištu se nalazio kos koji
je vjerno svakog dana dolazio da s nama podijeli obrok. Kad bi vidio da imamo trešnje,
on bi skočio na Jean ruku sa proždrljivim oduševljenjem zviždukao od sveg srca.

Sedmog dana poslijepodne, dok smo radili u tišini, začuh korake i okrenuh se.
Profesor Challis stajao je na pragu, povijen i zakopčan u svom izbledjelom redengotu
i, pogleda upravljenog u nas, čupkao srebrnaste brkove.
 — Želio sam da te obiđem, Roberte, — reče on, — da vidim kako napreduješ.

Podigoh se odmah i predstavih mu Jean, kojoj se on pokloni na svoj evropski

način. Mogao sam da vidim da je bio iznenađen, radoznao i sumnjičav, mada isuviše
učtiv da to pokaže. Ali uskoro je bilo očito da mu se ona dopala i zadovoljan, nasmiješi
mi se, namignuvši.

— Pola dobijene bitke u istraživanju, Roberte, jeste dobar pomoćnik. — Zatim se

prošeta sobom i stade pažljivo mućkati kulture, ispitivati predmetna stakla,
zagledavati u naše bilješke, ćutke, ali sa izrazom tihog odobravanja koje je za nas bilo
uzbudljivije od riječi.

Kad je pregled bio završen, on se okrenu i pogleda nas.

— Donijet ću vam još uzoraka, još uzoraka iz drugih krajeva ... sa kontinenta ...
gdje još uvijek imaju izvjesnog poštovanja prema meni. — On prekinu i ispruži ruke.
— Hajde, hajde. Ne poklanjajte pažnju ovakvom starom fosilu kao što sam ja.
Jednostavnije nastavite.

Riječi nisu bile ništa, ali u njegovim očima vidjeh živahnu iskricu, koje ranije u
njima nije bilo.

Poslije toga on je redovno dolazio da nas posjeti, često u vrijeme ručka, donosio
nam ne samo obećane uzorke, već više puta i dopunu našem ručku. Sjedio bi na
stolici, sa štapom između koljena, naginjao se naprijed i podrhtavajući oslanjao na
koštanu dršku svog štapa, svijetlih očiju ispod nakostriješenih obrva promatrao nas
dok smo mi dijelili pitu s mesom ili kutiju strazburške paštete. Njegova privrženost
prema

Jean postepeno je rasla i on se prema njoj ponašao sa simpatijama, nježno

kavalirski, pa ipak sa nekom vrstom nestašne blagonaklonosti, kao đak. Nikad nije
jeo ništa, ipak, kad bi ona skuhala kafu, prihvatio bi i on šalicu, i pošto bi s onom
naročitom ljubaznošću koju je pokazivao prema njoj, zatražio od nje dozvolu, on bi
lako odsjekao i zapalio jednu malu cigaru koju je s vremena na vrijeme sebi dopustio.
Dok bi se plavičasti kolutovi dima dizali i raspadali, on nam je pričao o svojim ranim
iskustvima, kada se kao mlad student bavio istraživanjima u Parizu na Sorboni, gdje
je radio kod velikog Duclauxa.

— Onda nisam imao novaca. — On bi se nasmijao, pošto bi nam opisao nedjelju

provedenu u Barbizonu. — A nemam ga ni sada. Ali sam uvijek bio sretan, radeći
posao koji je sasvim drukčiji od bilo kojeg drugog posla na svijetu.

Kad bi otišao Jean bi duboko uzdahnula. Njene oči bi blistale.

 — On je divan, Roberte. Veliki čovjek. Volim ga.

— Koliko ja vidim, i stari čika voli tebe. — Nasmiješih se nešto suho. — Ali, da
li bi ga primila tvoja porodica?

Ona obori pogled.

— Hajde da nastavimo rad.

Dotad smo već bili izolirali čistu kulturu iz mnogobrojnih uzoraka mlijeka.
Gramnegativni organizam, koji sam indentificirao kao Bangov bacil, a koga je prvo
pronašao danski naučenjak Bang, i utvrdio da je uzročnik akutne stočne bolesti,
poznate u cijelom svijetu. Prema tome, on je bio uzrok oboljenja krava muzara. Zaista,
na osnovu dobijenih slika, došli smo do zaključka da je vjerojatno 35 posto krupne
stoke u zemlji, da i ne govorimo o ovcama, kozama i drugim domaćim životinjama,
prenosilac ovog bacila koji smo sada u velikoj količini kultivirali, na specijalnoj podlozi
od bujona.

Isto tako smo u čistom stanju imali Bruceov bacil Malteške groznice, koji sam
razumije se, prilikom mog boravka u Dalnairu, uzeo od osoba koje su oboljele od
epidemije takozvane influence i koji smo također u mnogim slučajevima izolirali iz
uzoraka uzetih od ljudi, a koje nam je nedavno donio Challie. Na taj način smo bili u
stanju da uporedimo ova dva organizma — prvi dobijen od stoke, drugi od ljudi —
da analiziramo njihove različite reakcije i da pronađemo veze koje možda postoje
između njih.

Ogledi koje smo vršili bili su izvanredno složeni i u početku je bilo teško procjeniti
njihovu vrijednost. Ali postepeno, kad su pozitivni rezultati počeli da se javljaju jedan
za drugim, pojavila se pretpostavka zasnovana u početku samo na nagađanjima, ali
kasnije na čvrstim dokazima, koja nas je sasvim zaprepastila. Kad se pojavila pred
nama, gledali smo jedno u drugo s nevjericom.

— Nemoguće, — rekoh polako. — To je nemoguće.

— Moguće je, — odgovori ona logično. — Upravo je to moguće.

Objema rukama se uhvatih za glavu, prvi put me nervirala njena mirna

prostodušnost.

Dr Mathers me je prije toga držao do kasno u noć u ordinaciji; on je povećavao

svoje zahtjeve prema meni tako da su se počele primijećivati posljedice ove dvostruke
dužnosti.
 — Za ime božje, — rekoh, — nemoj da prelazimo mostove prije nego što dođemo
do njih. Pred nama stoje još mnoge sedmice rada prije nego što budemo mogli da
učinimo završni antigeni pokus.

Dokazi su se sve više nagomilavali i krajem trećeg mjeseca, kad smo se približili
ovom kritičnom pokusu, obuze nas duboko i sve veće uzbuđenje. U časovima dok smo
bili primorani da čekamo odvijanje procesa aglutinacije, ova nervna napregnutost bila
je prosto nepodnošljiva — i pošto nije bilo potrebe da ostajemo u laboratoriju, tražili
smo olakšanje izlazeći na sat dva u prirodu u neposrednoj okolini Wintona.

Sad više nije moglo biti ni riječi o motociklu, jer čak ni Luka nije znao da smo
zajedno; ali tramvaj je bio pogodan i odvodio nas za dvadeset minuta do našeg
omiljenog mjesta, Longcrog brijega, pošumljenog brežuljka, na kome se još nije ništa
gradilo a koji se nadnosio nad rijeku. Ovdje, na mahovinom obrasloj stijeni, sjedili
smo i promatrali parabrode i male brodiće kako plove gore-dolje širokom rijekom, dok
smo grad, koji se gubio u zlatnoj izmaglici, otkrivali samo po svjetlucavim kupolama
ili visokim tornjevima, daleko ispod naših nogu. Uglavnom smo govorili o problemima
koji stoje pred nama u radu i diskutirali sa uzbuđenjem i nadom o izgledima na
uspjeh. Ponekad, umoran, ali obuzet čarom trenutka, legao bih, zatvorio oči i sa
čežnjom svoje provincijske duše glasno maštao, sanjao o Sorboni, koju nam je Challis
tako živo opisivao, sanjao o životu čitavog, neometanog rada na istraživanjima.

Vjeran svom obećanju, iako to nije bilo lako, nisam još nijednom govorio o ljubavi.
Svjestan njenih skrupula, problema savjesti, koje je savladala da bi mi pomagala,
odlučio sam da joj pokažem kako je pogrešna bila njena sumnja da ne treba da ima
povjerenja u mene. Samo sam se tako mogao opravdati u njenim i svojim očima.

Kad je došao odlučni dan, stavili smo posljednju porciju aglutinina u epruvete i
izašli. Bio je to četvrtak, posljednji dan mjeseca juna, a to poslijepodne, više no inače,
bilo je divno; i, skoro uplašeni od onoga što ćemo naći kad se vratimo, nismo mogli da
napustimo brežuljak. Dok smo tamo sjedili, mali parabrod, daleko ispod nas, polazio
je na svoj večernji obilazak otoka na donjem ušću i na njegovoj palubi mogli smo da
vidimo malene prilike njemačkih mu-zikanata. Oni su svirali Strausov valcer.
Mali parabrod sa istaknutim zastavama i bučnim točkom veselo je prošao rijekom i
nestao sa vidika. Ali iza njega je ostao šapat melodije, spuštao se do nas lako ali slatko,
nježan kao milovanje. To je bio jedinstven trenutak. Nisam se usuđivao da pogledam
u svoju drugaricu, ali u vrtoglavoj sekundi osjetio sam oduševljenje onih dana
zajedničkih napora koji su, skoro bez mog znanja, probudili i ojačali našu prisnost.
Znao sam da mi je ona sada postala neophodnom u svakom pogledu.

Ustadosmo da pođemo. Nisam radio u ordinaciji te večeri, a Jean je zbog važnosti

ovog trenutka, uredila da ostane u Wintonu do osam sati.
 Pet sati je izbijalo kad smo stigli u naš mali laboratorij. Za nas je to biti ii’ ne biti.
Odoh do inkubatora i, otvarajući vrata, odlučno dadoh znak svojoj drugarici da izvadi
rešetku s epruvetama. Tamo su se na tom rešetkastom poslužavniku, nalazile 24
epruvete, svaka od njih je sadržavala tekućinu, savršeno čistu prije nekoliko sati, ali
koja je, ako je eksperiment uspio, sada trebalo da pokazuje mutni talog. Zadržavajući
dah, promatrao sam je kako nervozno vadi poslužavnik. Tada kratko udahnuh.

Svaka epruveta na rešetki pokazivala je svjetlucavi bijeli talog. Nisam mogao da

progovorim. Obuzet iznenadnom slabošću, sjedoh na kožni otoman, dok je Jean, još
uvijek držeći poslužavnik sa epruvetama, nastavila da me promatra izmijenjena
izraza.

Znači da je bilo tačno: ova dva organizma, koji su se dvadeset i jednu godinu
smatrali kao posebni i nesrodni, bili su isti. Da, to sam ja dokazao. Morfološki,
odgajanjem i aglutacionim eksperimentima oni su bili identični. Ova raširena stočna
bolest koja je bila tako intenzivno prenosna i na ljude, ne samo putem
direktnog kontakta, već i mlijekom, maslacem, sirom i svim vrstama mliječnih
proizvoda. Bangova stočna bolest bila je Bruceova Malteška groznica i epidemija
„influence", sve je ovo izazivao jedan isti bacil, koji smo mi kultivirali ovdje u
laboratoriju. Ošamućen, zatvorih oči. Mi smo u stvari pronašli postojanje i uzrok nove
infekcije kod čovjeka, ne neke manje ozbiljne bolesti lokalnog značaja, već ozbiljne
bolesti koja je u stanju da izazove velike epidemije kao i dugotrajno oboljenje u blažim
i kroničnijim oblicima, bolest čije žrtve se penju na stotine hiljada u svim krajevima
širom cijelog svijeta. Grlo mi se steglo dok sam mislio o ovom razgranjavanju.
Kao Cortez na svom planinskom vrhu sa zapanjujućom jasnoćom vidio sam veliko
značenje našeg otkrića.

Najzad Jean prekide ćutanje.

— Divno je, — reče ona tihim glasom. — Oh, Roberte, sad možeš sve objaviti.

Odmahnuh glavom. Preda mnom, u blistavoj svjetlosti, vidio sam još ljepši prizor.
Savladavajući svoje sve veće oduševljenje, pokušavajući da se ponašam skromno i
dostojanstveno, kao pravi naučen jak, odgovor ih:

— Mi smo pronašli bolest. I bacil koji tu bolest izaziva. Sad moramo pronaći i
vakcinu pomoću koje će se liječiti. Ako nam to pođe za rukom, onda smo postigli sve,
savršeno i potpuno.

To je bila divna i zanosna misao. Njene oči su se iskrile.

— Trebalo bi da telefoniramo profesoru Challisu. *

 — Sutra, — rekoh. Ljubomorno sam osjećao da ovaj naš trijumf mora da pripada
samo nama.

Izgledalo je da je shvatila, jer se nasmiješila, a mene zapljusnu nov val

oduševljenja, slomi moju dostojanstvenost i ugrozi moj prividni mir.

Draga moja, dr Law, — nasmiješih se na nju, — ovo je trenutak koji će ući u

historiju. Mi zaista moramo to proslaviti. Hoćete li da večeras zajedno večeramo?

Ona je oklijevala, lica još vrela od oduševljenja, i pogleda na sat.

— Čekat će me kod kuće.

— Oh, hajde, — rekoh vatreno, — Još je rano. Uhvatit ćeš vlak.

Kad me je pogledala svojim vedrim očima, u kojima se vidjela i blaga molba, skočih
na noge ispunjen povjerenjem i radošću. Smijao sam se dok sam joj pridržavao kaput.

— Dosta smo radili. Zaslužili smo malu čast.

Veselo je uzeh za ruku pri izlasku.

VI

Nedaleko odatle, u Old George ulici, nalazio se mali francuski restoran

,,Kontinental“ u koji sam povremeno navraćao u društvu sa Spenceom i za koji sam
sada zaključio da je upravo mjesto za našu današnju proslavu. Držala ga je jedna
udovica, Alzašanka, madam Brossard, čiji je muž nekada predavao strane jezike u
susednoj osnovnoj školi. To je bio skroman, ali čist lokal, kuhinja je bila dobra i čak i
u ovoj sjevernjačkoj atmosferi zadržala nešto od svog rodnog kolorita. Pod je bio posut
pijeskom, grube karirane servijete bile su savijene poput lepeze i stavljene u vinsku
čašu u boji, svaki sto imao je svjetiljku sa crvenim abažurom koja je
bacala romantičan odsjaj na pribor za jelo sa koštanim drškama.

Kad smo ušli, madam se pokloni sa svog stola iza kase, a mladi konobar, obučen
u izlizano odijelo, suviše veliko za njega, pokaza nam sto u uglu. Došli smo rano i,
osim nekih redovnih gostiju za drugim stolom u sredini odaje, restoran je bio prijatno
prazan. Razdragani, pregledali smo jelovnik, napisan ljubičastom masnom olovkom
uglastim rukopisom, i poručimo „soupe aux oignon“, „escalope de veau“, „souffle a
l’orange“ i kafu.
 — Ovdje je izvanredno lijepo, — reče Jean osvrćući se oko sebe živahna izraza.
— Kao da smo u Parizu. — Odmah se ispravi sa malom grimasom. — Bar koliko ja
znam o njemu.

— Zamislimo da smo tamo, — odgovorih veselo. — Došli smo sa Sorbone ...

kakvu nam je opisao naš prijatelj Challis. Strahovito smo čuveni naučenjaci... vidiš li
moju bradu? ... I baš smo došli do otkrića koje će uzdrmati cijeli svijet i koje će nam
donijeti beskrajnu slavu.

— Pa i jesmo, — odgovori ona praktično.

Nasmijah se. Osjećaj trijumfa uzbuđivao me,bez napornog, teškog svakodnevnog

posla, nestalo je moje povučenosti, obuzela me neka vesela opijenost. Kad je konobar
donio supu i dugačke, tanke hljepčiće, obratih mu se na francuskom. Kad mi on,
gledajući sa izvinjavanjem, odmahnu glavom i odgovori širokim škotskim dijalektom,
Jean također pršte u smijeh.

— Sto si rekao tom jadnom mladiću? — zapita ona kad se ovaj udaljio.

— Nešto što je još mlad da bi razumio. — Nanguh se preko stola. — Reći ću ti

kasnije.

Počeli smo jesti supu, bila je izvanredna, s tanko sječenim lukom i struganim
sirom. U oduševljenju koje nas je obuzelo, vinusmo se daleko iznad samih sebe, veseli
na vrhu vala našeg uspjeha. Konobar, sada naš prijatelj, donese nam veselo vrč
crvenog vina koje je bilo uključeno u table d’hotel. Drhćući od uzbuđenja, sa
srcem koje je kliktalo od sreće, nasuh dvije čaše ovog običnog pića, još pjenušavog jer
je tek natočeno iz bureta.

— Pijmo za naš uspjeh!

Njen pogled se malo pokoleba, samo za časak i, kao ponesena sviješću o značenju
ovog trenutka, ona srknu prvi gutljaj a zatim iskapi čašu.

— Nije loše, — klimnuh glavom odobravajući. — Kad si u Parizu, budi kao i

Parižani. Pored toga... zamisli da si ti sada punačka, iako još privlačna, žena srednjih
godina, koja je imala naporan dan jureći za aglutinama po Sorboni. Kao što je rekao
sv. Pavle, potrebno ti je malo vina radi želuca.

Ona me prijekorno pogleda, zatim odjednom iščeznu njena ozbiljnost, ona se

nasmiješi, a trenutak kasnije pršte opet u veseli i radosni smijeh, bezrazložan smijeh,
odraz njenog razdraganog raspoloženja.
 — Oh, Robetre, ne bi trebalo ... — uzviknu ona, brišući oči. — Ponašamo se kao
djeca.

Iza svoje kase, dostojanstvena pojava madam Brossard gledala nas je trenutim
pogledom punim simpatija.

Kad je došlo pečenje, napunismo čaše i, neodoljivo privučeni jedno drugom,

počesmo da razgovaramo o događajima u toku protekla tri mjeseca, smijući se sada
teškoćama na koje smo nailazili, i opet uživali u svakoj pojedinosti našeg ogromnog
dostignuća.

— Je li se sjećaš onog dana kad si se naljutio, Roberte?

— Energično poričem da sam se ikad naljutio.

— Oh, jesi, jesi. Kad sam slomila centrifugu. Zamalo da mi nisi izvukao uši.

— E, pa, žalim što to nisam učinio.

To je bilo dovoljno da se opet zanesemo.

Naginjući se svojoj drugarici, sada tako veseloj i živahnoj, zarumenjenih obraza i

nestašnih, nasmijanih očiju, jasnije no ikad ranije vidio sam dvostruku prirodu njene
ličnosti. Ozbiljan vjerni mali kalvinista nestao je i, ispod žiga njenog odgoja pojavljivalo
se toplo i živo biće koje se, pošto je skinulo šešir, intimno naslonilo laktovima na sto,
nesvjesno se prepustivši instinktima žene.

Val uzbuđenja zahvati me od glave do pete. Za trenutak mi je bila jasna slika naših
odnosa, iznenada osjetih da ne mogu više izdržati naizmjenične udarce patnje i radosti
iz kojih se taj odnos sastojao. U ovom čudnom drugarstvu održao sam svoju riječ; ipak
me je bez mog znanja savladala duboka i bolna privlačnost njenog prisustva u
laboratoriju. Oslobođen teškog posla, nisam mogao više da potiskujem prirodne
nagone svog srca. Progutah posljednji gutljaj kafe da bi se oslobodio iznenadnog grča
u grlu.

— Jean, — rekoh joj. — Toliko si mi pomagala za posljednja tri mjeseca. Zašto?

— Osjećaj dužnosti. — Ona se nasmija.

— Znači, nije ti bilo dosadno da radiš sa mnom?

— Voljela sam to! — uzviknu ona i dodade odsutno. — Ovo iskustvo će mi biti
tako korisno kad odem u koloniju Kumasija.

Slučajna primjedba žabi mi se kao noć u srce.

 — Nemoj, — rekoh. — Za ime boga ... nemoj večeras.

— Ne, Roberte. — Ona mi dobaci brz i uzbuđen pogled.

Odmah zavlada tišina. Ona obori oči kao da se uplašila što se izdala.

Ove večeri nju je obavijala takva toplota, brzo i živo bilo života od koga mi je
zastajao dah. Prepun ljubavi, borio sam se da sačuvam svoj razum pred ovom sve
većom začaranošću. Bilo je beskorisno, sve je padalo pred divljom slasti ovog trenutka.
U meni se zbog naše blizine, pojavi pravi bol, neizreciva čežnja koja je našla trenutno
olakšanje kada sam, nesvjesno, uzeo njenu ruku i čvrsto je stegao svojom.

Nije pokušala da povuče svoje zarobljene prste već se trudila da ostane mirna, i
na kraju uzdahnu.

— Mislim da bi trebalo da pođemo.

U ovim nijemim trenucima koji su nas približili više no ma koji drugi raniji, a koji
su izgledali kao da su stvoreni do uskovitlane čežnje između nas, sasvim sam izgubio
pojam o vremenu. Sad, pozivajući konobara da platim, dok je Jean, potištena izraza
polako stavljala šešir, pogledah na sat iznad kase. Bilo je osam sati i pet minuta.

— Kasnije no što sam mislio, — rekoh prigušenim glasom. — Bojim se da si

propustila vlak.

Ona se okrenu da vidi na sat i onda me pogleda. Rumenilo na njenim obrazima

postade jače, njene oči su sijale poput zvijezda, tako sjajne da ona opet spusti svoje
trepavice, da bi to sakrila.

— Ne mari.

— Kad polazi idući?

— Tek u četvrt do deset.

Zavlada šutnja. Ona skoro uznemireno poče da mrvi komadić kruha. Nervozni
pokreti njenih prstiju, oboren pogled, brzo pulsiranje u njenom grlu, sve to učini da
mi srce zastade.

— Onda hajdmo.

Platih račun i mi izađosmo. Ulica je bila mirna, nebo tamno, noćni zrak topao i
tih.
 — Što da radimo? — govorio sam zato da bih nešto rekao. — Da se prošetamo
parkom?

— Zar ne zatvaraju u osam sati?

— Zaboravio sam, — promucah. — Mislim zatvaraju.

Stajali smo ispod svjetiljke na glavnoj ulici. Zapljusnu me talas bezobzirnosti. Ona
je bila tako blizu mene, tako blizu da je sve moje odluke odnijela bujica želje. Moje
srce udaralo je kao ludo. Jedva sam mogao da govorim.

— Hajdmo malo do laboratorija.

Kad smo pošli duž pločnika uzeh je pod ruku. Nismo rekli ni riječi. Kad stigosmo,
otključah vrata naše sobe za rad. Bilo je mračno, ali od stare plinske svjetiljke u
dvorištu prodirao je slab zračak svjetlosti i sudbonosno i predodređeno bacao čaroban
odsjaj na njeno uzdignuto lice. Oči su joj bile sklopljene, kapci providni, puni
iščekivanja i predosjećaja. Osjetih njen slatki dah na obrazu. Kao da je htjela da
umiri drhtaj svojih udova, ona se privi uz mene, zatim se nađosmo zagrljeni na malom
kauču.

U beskrajnom i čarobnom sumraku, i zanosu, topla obamrlost omamila je moje

udove. Prošlost je bila zaboravljena, budućnost nestala, ovaj trenutak sad je bio sve.
Glava joj je bila zabačena, otkrivala je tanki luk grla i nježno udubljen je njenog vrata.
Oči su još uvijek bile zaklopijene od ove nezemaljske svjetlosti a njeno blijedo čelo,
nabrano u čudno duboku boru, zgrčilo se kao u bolu. Zatim, po brzom i uzburkanom
disanju i lupanju srca, koje je kao uplašena ptica treperilo pod njenom tankom
otvorenom bluzom, osjetih kako čitavo njeno biće, ujedinjujući se s mojim, tone u
zaborav zajedno sa mnom. Ništa, nikakva veza neba i zemlje, nije sputavala ekstazu
ovog lijeta.

VII

U ponedeljak poslijepodne, četiri dana kasnije, profesor Challis dođe da me obiđe.

Bio je odsutan cijele sedmice, na liječenju u kupalištu u Battiu, kamo je odlazio s
vremena na vrijeme radi zapaljenja zglobova koje ga je lagano onesposobljavalo. Kad
je po povratku našao moju poruku, uzeo je taksi od svoje kuće do laboratorija.

Rukovali smo se, i kad spusti šešir, otrese kapljice kiše sa svog kišobrana, on
pogleda po sobi s izrazom blagog pitanja.

— Gdje je naša mlada prijateljica?

 Iako sam bio spreman na ovo pitanje, ljut na samog sebe, malo pocrvenjeh.

— Danas nije tu.

Stojeći i grijući vrhove prstiju na maloj peći na drveni ugalj, on mi dobaci čudno
ispitivački pogled, kao da je iznenađen time što me našao ovdje samog i šutljivog.

— Tako, sve je ispalo dobro.

— Da.

On odmahnu glavom.

— Ti preživljavaš reakciju, Roberte. Umoran si. Sjedi mirno i pusti da ja sam

pogledam.

Nekoliko trenutaka kasnije on se okrenu stolu i slijedećih pola sata intenzivno se

bavio izvještajima koje sam pripremio, i proračune pisao olovkom sa strane. Onda,
vrlo oprezno, on pregleda sve moje kulture. Dugo je bio nagnut nad mikroskopom, i
najzad se kruto okrenu na stolici. Izgledao je star, umoran i pomalo zamišljen, obrazi
su mu bili upali više no ranije. Vidio sam da je vrlo uzbuđen.

— Roberte ... — reče on konačno, upirući svoj blagi pogled u mene. — Ne smiješ
biti ponosan. Nikada. U nauci nema mjesta sujeti ili samosvijesti. Uostalom, ti se
nalaziš samo na početku svoje karijere. Bio si sretan. Ali još mnogo imaš da naučiš,
u stvari sve. Pa ipak, ono što si učinio zagrijava moje staro srce.

Poslije jednog trenutka mrtve tišine on nastavi:

— Razumije se, možeš odmah da objaviš svoje okriće. Ono je bez sumnje od
ogromne važnosti. Ali ja mislim da bi bilo bolje, potpunije i naučnije, da još iduća tri
mjeseca radiš i završiš potpuno svoj rad i proizvedeš vakcinu za liječenje koja bi bila
efikasna u suzbijanju ove nove bolesti. Je li si i ti tako mislio?

— Da.

— Onda i uradi. Ali — njegov pogled pređe po sobi — to ne možeš ovdje.

On potvrdi moje iznenađenje laganim klimanjem glave.

— Bilo bi sasvim nemoguće ostvariti završne tehničke stadijume tvog istraživanja

pod ovim okolnostima u kojima si po nevolji radio. Ne izvinjavam se, Roberte, ovo je
bilo najbolje što sam svojevremeno mogao da učinim za tebe. Ali sad moram nešto
bolje. Tebi je apsolutno potreban moderan, dobro opremljen laboratorij. Postoje tri
mogućnosti kako da do toga dođeš.
 Uprkos moje patnje, slušao sam ga pažljivo.

— Na prvom mjestu, možeš da odeš do jednog od velikih poduzeća za proizvodnju

lijekova, kao što su Wilson ili Harlet. Pred tvojim sadašnjim otkrićem, svako od njih
bit će bez sumnje oduševljeno da ti stavi na raspoloženje sve svoje mogućnosti, visoko
školovano osoblje i veliku plaću da svoju vakcinu proizvedeš za prodaju, trgovački —
na veliko. — A onda dodade: — To bi bilo i najunosnije za svakoga.

On zastade. Zatim, dok sam ga i dalje nijemo gledao, ne pokušavajući da

odgovorim, blagi osmijeh obasja njegovo izborano lice.

— Dovde je dobro, — reče on. — Druga mogućnost je: otići kod profesora Ushera.

Ovog puta nehotice ustuknuh, ali prije no što sam mogao da progovorim, on me
pokretom svoje mršave, mrke ruke zadrža.

— Dobri profesor počinje da žali što te je pustio da odeš. — On se brzo nasmija,

više začuđen no pakostan. — S vremena na vrijeme govoreći mu o tvom radu, budio
sam u njemu radoznalost... neću da kažem tugu ...

— Ne, — rekoh tiho, sav moj potajni mir nađe izraza u toj jednoj jedinoj riječi.

— Zašto da ne? Uvjeravam te da bi mu opet dobro došao u odjeljenju.

— On me je istjerao iz odjeljenja, — odgovorili kroz zube. — Ovo moram sam da

privedeni kraju.

— Vrlo dobro, — reče Challis. — Onda ostaje... Eastershaws.

Trenutno zaboravljajući na uzbuđenje koje je buktalo u mojim grudima, gledao

sam ga sasvim zapanjen. Je li se šali? Ili je iznenada poludio?

— Znaš li ti to mjesto? zapita me.

— Svakako.

On se opet blago, ozbiljno nasmiješi.

— Mislim sasvim ozbiljno, Roberte. Oni imaju upražnjeno mjesto stalnog

liječnika. Razgovarao sam sa upraviteljem dr Goodall i on se slaže s tim da ti dobiješ
to mjesto za nekoliko mjeseci. To je stara bolnica, znaš, ali su oni nedavno dogradili
novi dio, sasvim moderan laboratorij u kojem bi imao potpune i neograničene
mogućnosti da sasvim završiš svoj rad.

Zavlada šutnja. Gledao sam po improviziranom laboratoriju koji sam u početku

prezirao ali kojem sam sada, u svakom pogledu postao privržen. Još jedna promjena,
pomislih: zašto me jednom ne ostave na miru?

— Više bih volio da ne idem, — rekoh tiho. — Navikao sam ovdje.

 On odmahnu glavom.

— To je neophodno, dragi mladiću, do toga je moralo doći. Cak i Pasteur nije

mogao da stvori vakcinu samo sa svojim aparatima. Zato sam stalno tražio neke
mogućnosti za tebe. — Budući da sam još uvijek oklijevao, on upita blago: „Možda ti
smeta da živiš u takvom mjestu kao što je Eastershaws?

— Ne, — odgovorih trenutak kasnije, — mislim da bih mogao da izdržim.

— Onda razmisli i javi mi večeras. Nesumnjivo, to je laboratorij kakav se samo

poželjeti može. — On ustade, potapša me po ramenu i navuče svoje svijetle rukavice.
— Sad moram da idem. Još jednom, čestitam ti. — Uze kišobran, pogleda me preko
ramena. — I ne zaboravi da isporučiš moje pozdrave dr Law.

Odgovorih nešto nerazgovijetno dok je izlazio.

Nisam mogao da primoram sebe da mu kažem da već četiri dana nisam vidio Jean,
da me u džepu peče njeno pismo, žalosna, suzama okvašena ceduljica, puna
samoprijekora i najdubljeg, najočajnijeg kajanja.

Oh, bože, kakva sam budala bio. U toplom pijanstvu onog nepovratnog trenutka
nisam zastao da razmislim kako će svijest o grijehu duboko mučiti njenu prirodnu i
neiskvarenu dušu. Još uvijek mi je pred očima onakva kakva je bila kad me ostavljala,
kasno te noći, lica bijelog i žalosnog, drhtavih usana, u očima izraz ranjene ptice, izraz
tako bolan, tako žalostan i očajan da mi je od toga srce pucalo.

Vrlina je nešto o čemu čovjek ne misli, čemu se možda neko smije. Ali ona je bila
suština njenog bića.

Jednom, kao dijete, razbio sam kristalnu vazu. Isto surovo osjećanje neutješne
tuge koju su budili u meni rasuti komadi razdiralo me je i sada. Bilo je drugih, znao
sam, koji su prelazili preko „avantura" sa prividnom bezbrižnošću. Ali nas dvoje, avaj,
različiti u svakom pogledu, imali smo ovu zajedničku crtu: na naše rane nismo mogli
da privijamo melem ravnodušnosti. Rečenica iz njenog pisma neprestano mi se vrtjela
u glavi.

„Pogriješili smo zato što smo mislili da možemo biti zajedno. Ne smijemo nikad
ponoviti istu grešku. Ne mogu, ne smijem da te ponovo vidim“.

Ote mi se dubok uzdah. Osjećao sam se očajno, kao da sam odbacio i izgubio
zauvijek skupocjeni biser. Zabrinut i nesređen, ispunjen teškom mukom koja me je
pekla, gorko sam okrivljavao samog sebe. Ipak smo prekoračili onu nevidljivu granicu,
ne zbog toga što smo bili zajedno, već više zbog onih snaga koje su nas razdvajale. A
sada? Kraj opijenosti... smrt srca? Ne. Ceznuo sam više no ikad za njom, želio je svom
svojom dušom.
 Naglo ustadoh. Iako nisam mislio ni o čemu drugom otkako sam primio njeno
pismo, učinih sada veliki napor da se otresem ovog obeshrabrenja i da usredotočim
svoje misli na ponudu koju mi je učinio Challis. Moje raspoloženje nije odgovaralo ovoj
zamisli, ali ipak sam morao da priznam opravdanost argumenata. Pošto sam čitav sat
šetao sobom nemirno i zamišljeno, odlučili da prihvatim. Kako je bilo već pola šest,
zaključah sobu i pođoh u ordinaciju Trongate.

Čekaonica, kao i obično, bila je topla i prepuna, odisala je svojim naročitim

mirisom, prigušenim šapatom, kašljem, teškim disanjem i povlačenjem nogu po golom
podu. Zgusnuta vlaga tekla je niz zidove boje čokolade. Kad sam sjeo za sto, dr
Mathers užurban utrča u sobu sa komadićem papira u ruci.

— Puna kuća danas, Shannon. Posao je dobar. Pitam se je li bi vam bilo teško
da, kad završite, obavite ove hitne posjete umjesto mene.

Na papiru je bilo ispisano pet posjeta. Postepeno, usput, na srdačan način, on je

povećavao moj posao sve dok nisam radio daleko više no što sam se prvobitno
dogovorili.

— U redu, — rekoh ledeno. — Ali želio bih da razgovaram s vama.

— Hajde.

— Po svoj prilici, napustit ću posao.

Po običaju on je počeo da prebrojava novac, honorare koje je primio to

poslijepodne, da ih prebacuje iz džepa od hlača u vrećicu od antilopske kože, ali sad
odjednom zastade i oštro me pogleda. Poslije jednog trenutka poče da se smije.

— Pitao sam se već koliko će ovo potrajati prije no što zatražite povišicu od mene.
Koliko želite?

— Ništa.

— Ostavi se toga, Shannon. Nisi rđav čovjek. Dat ću ti još jednu gineju sedmično.

— Ne, — rekoh, sklanjajući pogled.

— Onda dvije gineje, dođavola.

Kad ja odmahnuh glavom, njegov izraz se promijeni i postade ozbiljan. On nogom

zatvori vrata pred pacijentima koji su čekali, sjede na ivicu stola i poče da me
promatra.
 — Divno je to reći čovjeku uveče, pred odlazak. Vodim gospođu i Adu u Neglerov
cirkus. Nemaš pojma koliko si im se dopao kad su te vidjele prije nekoliko dana. Sad
mi reci: koliko zaista želiš.

Morao sam da se savladam. U mom sadašnjem stanju bunio sam se protiv načina
na koji je on sve svodio na običnu vrijednost novca.

— Novac nema nikakve veze s tim.

Nije mi povjerovao — nemoguće da ja ne cijenim njegovo skupocjeno srebro. On je

grickao nokat na palcu i sve vrijeme me ispitivački odmjeravao.

— Pazi, Shannon, — reče on to brzo. — Zavolio sam te. Svi smo te zavoljeli. Ne
kažem da si još pravi doktor, ali bih te još mogao naučiti. Jedno je tačno, pouzdan si.
Pošten si. Novac ti se ne lijepi za prste. Već sam namjeravao odavno da ti predložim.
Slušaj sad. Dođi ovdje kod mene kao pomoćnik na puno radno vrijeme, recimo za
dvjestapedeset, ne, čak tri stotine godišnje. Ako, recimo, dobro radiš za
dvanaest mjeseci, uzet ću te za ortaka i dijelit ću s tobom prihode. Zar ima nešto bolje?
Ova praksa je pravi zlatni majdan. Radit ćemo zajedno. Pa šta, kad bi se ti i Ada nešto
zagledali, napravili bismo možda od toga porodični posao i vremenom bi me naslijedio.

— Oh, idite dođavola. — Moji nervi naglo popustiše. — Ne želim da vas

naslijedim. Ne želim vaš novac, niti išta drugo.

— De, de, — promuca on, sasvim iznenađen. — Dao sam ti posao, zar ne, kad
si bio pao na niske grane i bio izbačen?

— Da, — skoro sam vikao. — I zahvalan sam vam za to. Zato ste me i pustili da
skapavam od rada ova tri posljednja mjeseca. Ali sad mi je dosta. Dosta mi je da
skupljam po dva i po šilinga iz jednosobnih stanova i da ih presipam u vašu kožnu
kesu. Zadržite vaš zlatni majdan za sebe. Neću ništa od njega.

— Nije moguće, — reče on buljeći u mene. — Činim ti zlatnu ponudu. I ti mi je

bacaš pod noge. Lud si.

— U redu, — rekoh. — Ostanimo na tome. Sad me pustite da radim.

Pritisnuh zvonce na stolu i odmah prvi pacijent, jedan starac hramljući uđe u
sobu. Dok sam ga pregledao, dr Mathers me je i dalje promatrao sa šeširom zabačenim
na glavi, strašno začuđen. Najzad uze kesu s novcem, zaključa je u kasu i izađe bez
ijedne riječi. Zažalio sam zbog mog ispada čim je izašao. On nije bio čovjek rđava srca
i dobro je radio u tom kraju, ali njegovo uporno nastojanje da puni kesu
novcem nadilazilo je ono što sam mogao da podnesem.
 Bilo je prošlo jednaest sati kad sam završio i posljednju vizitu. Uputih se ka
,,Globu“ umoran, ali sam znao da neću moći da spavam. Sad, kad više nisam radio,
bol se povrati i kao zvjer oštrim zubima poče da glođe moje grudi. Ipak, dok sam lutao
vlažnim ulicama, prezirao sam svoje patnje. Kakav bih divan model bio veselom,
uspješnom Lotariu! Mladi Romeo ... Kazanova ... sva ta imena bacao sam sebi u lice
uz gorki podsmijeh.

Kad sam stigao u hotelsku sobu, skidoh odijelo i bacih se na krevet. Dugo sam
ležao u mraku, ukočen, čvrsto zatvorenih očiju. Ali čim bih pokušao da zaspim, stalno
su mi u mozgu odjekivale riječi: „Ne smijem nikad više da te vidim ... nikad ... nikad“.
KNJIGA ČETVRTA

Nakon što je protekla jedna sedmica, oko devet sati uveče noseći torbu pustom
ulicom, naprežući oči u vlažnoj tami da ugledam Easter-shows koji se još uvijek nije
mogao nazrijeti u mraku u kome je izgledalo da nema ničega, pošto sam propustio
vlak u Wintonu i stigao jedan sat kasnije na Shows Junction, u usamljenim šumovitim
ispašama Lothiana, nekih četrdeset milja od grada, nisam zatekao prijevozno sredstvo
koje je trebalo da bude poslano po mene. Na seoskoj stanici su mi pokazali pravac, ali
u tom pustom selu bez sumnje bih zalutao da nisam naletio na visok i čvrst zid sa
gvozdenim šiljcima na vrhu. Išao sam duž ovog zida već deset minuta a onda me nagli
uspon dovede do ulaznih vrata sa vratarnicom od kamena i svjetiljkom u prozoru.

Spustivši torbu, zakucah na teška, klincima okovana vrata, koja su vodila u

vratarevu kućicu. Malo kasnije netko uze svjetiljku sa prozora i izađe napolje, bila je
to nevidljiva prilika koja je gledala iza kapije.

— Tko je to?

Rekoh mu svoje ime, dodavši:

— Vi me, mislim, očekujete?

— Ništa ne znam o vama. Gdje je vaša propusnica?

— Nemam propusnice. Ali svakako su vam rekli da dolazim.

— Nitko mi nije ništa rekao.

Izgledalo je kao da vratar namjerava da se vrati u svoju kućicu i da me ostavi u

potpunom mraku. Ali istog trenutka u mraku napolju pojavi se još jedna svjetiljka i
ženski glas visok, prilično uobraženo kulturan, sa irskim akcenom, začu se iza
vratara.

— Je li ste to vi dr Shannon? U redu, Gunn, otvori i pusti ga unutra.

 Gunđajući, vratar otvori gvozdene vratnice.

Podigoh torbu i pođoh naprijed.

— Ponijeli ste i svoje stvari. U redu. Hajdemo.

Moja vodilja, koliko sam mogao da vidim uz slabu svjetlost fenjera, bila je žena od
svojih četrdeset godina, gologlava, sa plavim naočarima i širokim ogrtačem od grubog
tvida. Kad se vratnice zalupiše i kad se uputismo dugom, mračnom stazom, ona mi
se predstavi.

— Ja sam dr Maitland, šef ženskog odjeljenja. — Očešah se o neki žbun i skoro

padoh. — Trebalo je da vas dr. Paltrey sačeka... on rukovodi istočnim i zapadnim
muškim odjeljenjem, ali danas ima slobodno poslijepodne i otišao je u Winton. —
Poslije izvjesnog ćutanja ona dodade: — Ravno naprijed je naša glavna zgrada.

Podigoh pogled. Ravno pred nama, na maloj uzvišici jedva se nazirao obris poput
nekog zamka, saće od svjetlosti koje su maglovito plivale u vlažnoj tami. Magla je
prigušivala ovu svjetlost, činila je prozračnom i varljivom. Dok sam idući naprijed
promatrao, neke se svjetiljke ugasiše a druge upališe, uslijed čega sve zaigra
i zatreperi.

Staza nas odvede konačno do visoke fasade i Maitland pođe naprijed kamenim
prilazom koji je odozgo osvjetljavala svjetiljka u rešetkastoj navlaci. Pošto sa ključem
u ruci zastade na vrhu širokih i niskih kamenih stepenica, ona mi objasni.

— To je južno muško krilo. Vaš stan je ovdje.

Unutra hol je bio velik i dostojanstven; ukrašen mozaikom od crnog i bijelog

mermera, sa jednom statuom od alabastera na kraju i tri ogromna uljana pejsaža u
zlatnim teškim okvirima na zidu. Dva intarzirana stola u stilu Andre Bula sa
zelenozlatnim stolicama visokih naslona upotpunjavali su sliku koja je zapanjivala
svojim rokoko sjajem.

— Nadam se da vam se dopada — reče Maitland kao da skriva osmijeh. — Ulaz

u Vallhalu, eh?

Ne čekajući odgovor, ona produži da se stepenicama zastrtim širokim sagom penje

na treći sprat. Tu, upotrebljavajući sa upadljivom vještinom isti ključ koji joj je, kako
sam zapazio, bio tankim čeličnim lancem pričvršćen o pojas — ona otvori vrata
posebnog stana.

— Tu smo. I znate, kako to već ide. Spavaća soba, soba za sjedenje i kupaonica.
Sasvim viktori j anskogotski.
 I pored njene hladne podrugljivosti, sobe su, mada sa nešto arhaičnim stilskim
namještajem, bile neobično udobne. U sobi za sjedenje, gdje su plišani zastori bili već
navučeni, vatra je bacala topao odsjaj na bronzanu ogradu i crveni kockasti sag. Tu
su stajale dvije naslonjače i ležaj, svjetiljka kraj pisaćeg stola sa policama i knjigama
uvezanim u kožu. Straga, spavaća soba imala je udoban krevet od mahagonija, kada
u kupaonici bila je od debelog porculana i oblih rubova. Bio sam u iskušenju, da uz
prizvuk gorčine, kažem mojoj malo oholoj pratilji da je ovo pravi luksuz u poređenju
sa onim što sam imao u „Globu".

— Želite li da raspakujete stvari? — zapita ona stojeći diskretno kraj vrata. — Ili
možda želite da vam se gore pošalje večera?

— Da, molim. Ukoliko to nije nezgodno.

Spustih torbu iza ležaja i dok je ona pritisla na zvonce kraj kamina i poručila nešto
za mene, pogledah je bolje. Ona je bila vrlo ružna, pjegave, sjajne ružičaste kože i
bezbojne kose, neuredno skupljene u punđu na potiljku. Njene oči su svakako bile
slabe, jer su joj čak i iza ljubičastih stakala kapci bili primjetno crveni i podnaduti.
Kao da hoće namjerno da podvuče nedostatak svoje ljepote, ona je bila aljkavo
obučena i ispod svog ogrtača nosila ružičasto prugastu flanelsku bluzu i vrećastu
suknju od tvida.

Poslije pet minuta djevojka u širokoj crnoj uniformi i uškrobljenoj bijeloj pregači
tiho uđe sa poslužavnikom. Ona je bila oniska i zdepasta, skoro patuljak, mišićavih
listova u crnim čarapama i siva bezizrazna lica.

— Hvala Šarah — reče ljubazno Maitland,

— Čini se da je to dobro. Uzgred budi rečeno, ovo je dr Shannon. Znam da ćete

ga lijepo primiti.

Djevojka nije dizala pogled sa čilima, i dalje je izgledala zbunjena. Ali odjednom
pokleknu, automatski mali poklon. Bez riječi izađe.

Ispratih je pogledom, onda se upitno okrenuh mojoj pratilji.

— Da — reče nemarno Maitland. Ona me je promatrala svojim izazivajućim

polupodrugljivim osmijehom dok sam sipao kafu i počeo da jedem sendvič.

— Ovdje nas dobro paze. Gospođica Indre, koja nadgleda domaćinstvo veoma je
umješna. Odmah da vam kažem, neću vas vući okolo i predstavljati osoblju. Palfrey je
čovjek s kojim ćete biti najviše, s njim ćete doručkovati u muškom istočnom odjeljenju
svakog jutra. Zatim tu je dr. Goodall... naš šef ... ono je njegova kuća, sa crvenim
zastorima lijevo od vašeg ulaza.
 — Zar ne bi trebalo večeras da mu se javim— pogledah je.

— Reći ću mu da ste došli — odgovori Maitland.

— Koje su moje dužnosti?

— Jutarnji i večernji obilasci odjeljenja. Da zamjenjujete Palfreya i mene u dane

kad smo slobodni. Da dežurate u blagovaonici. Nekiput i u ljekarni. Inače da upošte
budete korisni i prijatni prema dobrim ljudima iz našeg malog svijeta. Sasvim
jednostavno. Čula sam da se bavite nekim istraživačkim radom. Imat ćete
mnogo vremena za to između dužnosti. Evo vam vaš ključ.

Iz džepa od kaputa ona izvadi ključ nalik na svoj, na finom čeličnom lancu.

— Uskoro ćete se naviknuti na to. Opominjem vas da bez toga ne možete nigdje
da se maknete u Eastershowsu. Nemojte ga izgubiti.

Nije bilo nikakva podsmijeha u ponašanju Maitlandove dok mi je davala veliki,

starinski ključ, uslijed stalne upotrebe nevjerojatno gladak i sjajan kao srebro.

— Dakle, mislim da je to sve. Sad idem da vidim vojvotkinju. Bila je prilično

nemirna i sad joj je potrebna dobra lekcija i malo heroina.

Kad je otišla, završih večeru, koja se veoma razlikovala od obične bolničke hrane i
bila sasvim u skaldu sa novom raskošnom sredinom. Pitao sam se da li bi trebalo da
sa svojim novim, neophodnim ključem pođem u kratak inspekcioni obilazak. Dok sam
se penjao stepenicama sa Maitlandovom, primijetio sam na svakom spratu vrata od
mahagonija, sa izbledjelim slovima i debelim staklom kroz koje se mogao vidjeti blago
osvjetljen dugački hodnik koji se pružao tajanstveno do drugih vrata, drugog hodnika.

Uprkos već spomenutih preporuka profesora Challisa, da je ovo mjesto jedno od

najboljih, mučio me je neodređeni nemir, U našoj struci svatko naginje tome da
nepovjerljivo gleda na rad u ludnici kao na nešto malo nenormalno.

Postoje divni ljudi u toj službi, svakako, ali s druge strane, neki su sasvim
očigledno čudni i vremenom postaju sve čudniji. To je lak život i prilično liječničkog
šljama nanosi se u njega. Pored toga, kad ste već jednom unutra, nekako nije lako
izaći odatle. Ne bih htio da to suviše naglašavam, ali neka od ovih čudnih
duševnih stanja isto su tako „zarazna" kao i infektivne bolesti.

Međutim, morao sam ući u ovaj rizik. Naglo ustadoh. Moj krevet je bio uredno
namješten, sa rubljem bijelim i finijim no što sam ikad vidio. Uzimajući svoju torbu
koja je stajala pored ležaja, raspakovah se, razmjestih knjige, papire i nešto malo
jadnih stvari. Moj prethodnik, čije ime nisam znao, nije se potrudio da ukloni sve svoje
stvari, ostavio je pola kutije cigareta, stari prugasti ogrtač za kupanje, nekoliko
romana i tuce sitnica razbacanih u nemarnom neredu.

Imao sam samo jednu malu fotografiju, jeftino uokvirenu kartonom, fotografiju
snimljenu jednog sunčanog dana na livadama iza Growrie: jednostavno, otvoreno
sitno lice, izrađeno u smeđoj boji, sa kovrčama koje je vjetar razbarušio i šiljastom,
smjelom bradicom ... nasmijanim tamnim očima ... zar bi čovjek mogao povjerovati ...
u stvari, nasmijanim u čudno probuđenoj sreći. Je li su i sada nasmijane? Dok sam je
stavljao na kamin, kraj sata, nisam bio u stanju da im uzvratim osmijeh. Priđoh
kalendaru na pisaćem stolu i sa čudnim, ukočenim izrazom, stavih znak kod datuma
„31. jul“.

Tog trenutka brzo kucanje na vratima učini da instinktivno ustuknem i čim

ugledah visoku i kršnu priliku na pragu, shvatih da je moj posjetilac upravitelj.

— Dobro veče, dr Shannon. — Njegov glas je bio blag i uzdržan. — Dobro došli
u Easter-shows.

Visok i krupan, dr Goodall je imao mršavo i upalo lice, kao čelik siva kosa
neuredno mu je padala preko okovratnika i trebalo ju je podšišati. Lice mu je bilo
dugo i tmurno sa povelikim nosom, uvučenom bradom i žućkastim očima teških
kapaka, koje su, iako prezrive, bile duboko čovječne, sa toplinom razumjevanja i imale
neku čudnu hipnotičku dubinu.

— Cuo sam mnogo o vama od profesora Challisa. — On se zamišljeno nasmiješi.

— Dobio sam utisak da vas najviše interesira naš laboratorij.

Pokretom mi dade znak da pođem s njim. Pođosmo dolje i kroz popločan prolaz,
osvijetljen električnom kuglom od mliječnog stakla, odvede me prilično daleko ispod
glavne zgrade i onda uz malu uzbrdicu do omanjeg srednjeg dvorišta, otvorenog prema
nebu ali ograđenog visokim zidovima. Šutke, otvarajući još jedna vrata, on upali
svijetlost.

Evo nas, dr Shannon. Nadam se da ćete biti zadovoljni.

Zanijemio sam. U nijemoj zapanjenosti samo sam gledao potpuno preneražen.

Razumije se, očekivao sam pristojan kabinet, iako se, s obzirom na moje ranije
iskustvo, nisam usuđivao da mnogo računam s tim. Ali ovo je nadilazilo čak i moja na
j fantastični ja očekivanja. To je bio najbolji laboratorij koji sam ikad vidio, čak bolji i
od laboratorija odjeljenja, sve police, iznad police sa zatvorenim reagensima,
irkstonskim skopometrom (poklopcem za temperiranje), električnom mješalicom i
valtom za sterilizaciju — sve usklađeno, od zidova u pločicama do poslednje pipete,
bez obzira na troškove.
 — Bojim se — reče Goodall uz blago izvinjavanje, — da nije mnogo
upotrebljavana. Neki aparati se možda moraju dotjerati.

— Ali ovo je savršeno — glas me izdade.

On se blago nasmiješi.

— To je nova stvar. Imali smo najbolju tehničku pomoć kad smo je instalirali.
Sretan sam i na samu pomisao da će nekom poslužiti.

Na isti uzdržan ali simpatičan način on zaključi:

— Očekujem velike stvari od vas. Ja sam usamljeni neženja, dr Shannon.

Eastershows je moje dijete. Ako možete da mu donesete slavu bit ću sretan.

Vratismo se. U holu, ispod stepenica koje su vodile u moju sobu, on zastade,
njegov pogled iza teških kapaka jedva je doticao moj.

— Nadam se da ste zadovoljni sa onim što Eastershows može da učini za vas. Je

li vam je stan udoban?

— Više no udoban.

Opet šutnja.

— Onda laku noć, dr Shannon.

— Laku noć.

Kad je otišao, vratih se u svoju sobu, u glavi mi se vrtjelo od utiska koji je ostavljala
ova čudna privlačna ličnost.

Polako se svukoh, okupah se u toploj vodi i legoh. Kad sam se namjestio za

spavanje, kroz opću tišinu čuh iznenadni zavijajući krik. Parao je zrak kao divlje i
očajno kričanje sove. Znao sam da to nije sova, a ipak nisam obraćao pažnju na to,
nisam zasad imao vremena za očajanje.

Krik se ponovi i izgubi polako napolju u tami.

II

Sutradan ujutro, sa malog gvozdenog balkona koji se pružao pred mojim prozorom
mogao sam da vidim masivne konture Easter-showsa.
 Zgrada sagrađena od sivog granita, blistala je u jutarnjem zraku, a bila je u
baroknom stilu, sa zabatima kao na zamku i četiri masivna tornja. Ispred zgrade se
nalazila velika terasa sa stupovima i vodoskokom u sredini, ukrašenim šimširom. Iza
toga prostirao se travnjak, oivičen gredicama ruža i graničio s utrinom za igranje, gdje
se dizala mala tirolska poljska kućica. Široke staze su se ukrštale preko zelenog polja
i visoki kameni zid koji je okružavao veliko imanje davao mu je izgled privatnog
imanja kao da je to neki povlašćeni posjed.

Obrijah se i obukoh, a onda, kad izbi osam sati, pođoh na doručak sa dr Palfreyem.
U sobi za sjedenje iznad muškog istočnog odjeljenja pronađoh oniskog, punog,
ružičastog i ćelavog čovjeka pedesetih godina kako sjedi za stolom i snažno žvaće iza
jutarnjih novina. Naši pogledi se sretoše.

— Dragi druže, sjedite .— Još žvaćući, on podiže ruku u znak dobrodošlice, onda
upotpuni taj pokret stavljajući u usta komadić namazanog, pečenog kruha. — Vi ste
svakako, Shannon. Ja sam Palfrey — edinburški đak, diplomirao ’99 godine.
Kedgeree,1 slanina i jaja su tamo... a ovdje kafa. Divno jutro... plavo nebo i čist zrak
... ono što mi nazivamo pravi „Easter-shows Dan“.

Jelo od riže, ribe i jaja.

Palfrey je imao topao, blag i priglup izraz, obrazi su mu bili glatki i okrugli — pri
svakom pokretu tresli su se kao kladetina. Bio je savršeno opran i manikiran, orukvice
su mu bile uškrobljene, zlatni monokl visio uredno o vratu na nevidljivoj uzici. Na
njegovoj ružičastoj ćeli nekoliko bezbojnih dlaka, sa nekoliko mrljica riđe kose i
pramenom iza ušiju, bili su brižljivo raspoređeni. On je stalno servijetom brisao svoje
ružičaste usne i bijele brkove.

— Trebalo je da se još sinoć upoznam s vama. Ali sam bio napolju. Napolju u
vanjskom svijetu, kao što mi to kažemo. U operi, Carmen. Ah! Divni, nesretni Bizet.
Kad čovjek pomisli da je slomljena srca umro poslije neuspjele premijere u Operi
Comique, ne sluteći kakav će divan uspjeh kasnije postići. Tu operu sam slušao tačno
trideset i osam puta. Slušao sam Bressler-Gianolia, Lehmana, Mary
Garden, Destinna. . . De Reszke kao don Josea, Amata kao Escamilloa. Sretni smo
što nam Karl Rosa gostuje u Wintonu. — On otpjeva nekoliko taktova iz „pjesme
toreadora“ udarajući prstima po Heraldu ispred sebe. — U kritici ovdje se kaže da je
Scotti lijepo pjevao. Nego šta! Ah, onaj trenutak kada Micaela, simbol nježnosti, ulazi u
divlji i stenoviti klanac krijumčarskog logora!
 Pokušavam da ne priznam da drhtim. Izvanredno ... melodično ... divno! Da, li vas
interesira muzika?

Promrmlah nešto nerazgovjetno.

— Ah! Morate poći sa mnom u dvoranu u kojoj je klavir. Tamo idem obično uveče
da odsviram nekoliko stvari. Mogu slobodno priznati da uživam u muzici. U mom
životu bila su tri velika trenutka . . . kad sam čuo Cattia u „Sicilijanskom povečerju",
Galli Ćurci u „Lijepoj ptici iz Brazilskog bisera" i Melbu u Massnetovoj „Seviljani".

On nastavi sve tako dok nisam završio doručak; a onda uz ženstven pokret pogleda
na sat.

— Upravitelj mi je rekao da vas provedem. Hajdemo.

On pođe živo naprijed, njegove kratke dežmekaste noge su neočekivanom hitrinom

koračale podzemnim hodnikom — onda, betonskom uzvišicom na lijevo, koja nas kao
nekim čudom odjednom izvede na dnevnu svjetlost u hodnik ispod mog stana.

Ovdje je neki debeo čovjek, glupa izraza, svojih pedesetak godina, u neurednoj
zamašćenoj uniformi i cipelama sa gumenim donovima službeno šetao gore dolje. Kad
se Palfrey pojavi, on uvuče svoj trbuh i pozdravi s mješavinom poniznosti i
pompeznosti.

— Bro’jutro Scemmon. Dr Shannon — ovo je Samuel Scemmon, naš glavni

nadzornik ... i isto tako, mogu da dodam naš vrijedni dirigent Eastershows pleh
muzike.

U društvu Scemmonovog pomoćnika, nadzornika Brogena prijatnog mladića

smjelih plavih očiju, pođosmo ka prvoj galeriji iznad koje vidjeh izlizanim zlatnim
slovima ispisano ime BALACLAVA. Kao neki mađioničar Scemmon je manipulirao
svojim ključem. Nađosmo se unutra.

Galerija je bila dugačka, dostojanstvena i mirna, dobro osvijetljena nizom visokih

prozora s jedne strane i tucetom vrata koja su vodila u pojedinačne spavaće sobe, s
druge strane. Namještaj, kao i u trijemu dolje, bio je u stilu Bula, ćilimi i zastori lako
izbledjeli, bili su skupocjeni. Bilo je dosta naslonjača, polica sa knjigama i časopisima,
u jednom uglu globus koji se mogao okretati. Atmosfera je bila kao u nekom ugodnom
starinskom klubu, odisalo je starinom, mirisalo na sapun, kožu i mast za glačanje
parketa, sve lako izmiješano mirisom iz niskih ormara.

Oko dvadeset osoba sjedilo je tiho uživajući u prijatnoj galeriji. Naprijed su dvojica
igrali šah. Drugi u uglu, zamišljeno je prstom okretao geografske sfere. Nekoliko njih
je čitalo jutarnje novine. Drugi nisu ništa radili, već mirno, vrle uspravno sjedili na
stolicama.

Palfrey, pošto na brzinu pregleda izvještaj koji mu je dao Scemmon, pođe veselo
naprijed.

— Dobro jutro, gospodo. Zanimljiva igra? — Naginjući se, on stavi prijateljski ruku
na rame svakog igrača šaha. — Divan je dan, napolju. Uživat ćete u vašoj šetnji,
obećajem vam. Ja ću začas sve obići... onda možete poći.

On se uputi niz galeriju, zaustavljajući se s vremena na vrijeme, pun dobrog

raspoloženja i prijatnih savjeta. Njegova bujica „lakog razgovora", iako je bila nekako
ukalupljena, nikad nije presušila. On je saslušavao žalbe blago i umirujući. S vremena
na vrijeme je pjevušio. Ipak mu prilikom njegovog brzog obilaska, nijedan trenutak
nije prošao uzalud.

ALMA je bila slijedeća galerija, onda došla INKERMAN; u svemu bilo je šest galerija
i kad smo, najzad, izašli iz prijemnog trijema, pošto smo sve obišli, bilo je već skoro
jedan sat. Palfrey me, bez oklijevanja, otprati na svjež zrak duž terase prema
zapadnom krilu na ručak.

— Uzgred budi rečeno, Shannone, možda bi trebalo da ti skrenem pažnju ...

Maitland i naša domaćica, gospođica Indre, vrlo su prisno malo društvo koje se
uzajamno obožava. One baš nisu naročito zaljubljene u mene. — Ovo reče veselo. —
To mi ništa ne smeta. Ali to je samo jedan razlog više da pomažemo jedan drugog.

U malom salonu uz trijem zapadnog ženskog krila, ukusno uređenom kao

blagovaonica, bio je postavljen četvrtasti sto sa lijepim stolnjakom i svijetlim srebrom,
za četvero, gospođica Indre i Maitland su već čekale. Domaćica me pozdravi lakim,
blagim naklonom glave, suva, izbledjela, otmjena žena od preko pedeset godina,
besprijekorna i slaba, u plavoj uniformi od voala sa uskim bijelim okovratnikom i
orukvicama.

Kad smo sjeli, skrivene poglede razumjevanja i tihe, prisne primjedbe, izmijenjaše
dvije žene. To je bio napet i neugodan objed. Poslije supe bio je iznijet but i stavljen
pred Palfreya, koji ga zbunjeno isječe, napregnuto pjevušeći, dok je odvajao komadiće
i stavljao svakom na tanjur.

Na mahove mi je Maitland, sa muškom neposrednošću, dobacivala poneku brzu

primjedbu — pitala me je da li ću napraviti rezervne zalihe lekova poslije ručka za
dežurne bolničarke. Jednom ili dvaput kad je Palfrey govorio, ona dobaci živ pogled
prema gospođici Indre.
 Pritisnut jutrošnjim iskustvima i neočekivanom teškoćom da se prilagodim ovoj
čudnoj okolini, ja sam ćutao. Kad se Palfrey digao poslije kolača, promrmljavši neki
izgovor, pođoh za njim na terasu.

— Te žene! — uzviknu on. — Zar vam nisam rekao? Ne mogu ove dvije da
podnesem, Shannon. U stvari prezirem sve žene. Hvala bogu da u svom životu nikad
nisam imao ništa ni sa jednom od njih.

On se okrenu i pođe da preuzme dežurstvo u blagovaonici, ostavljajući me da

uznemiren produžim ka ljekarni.

Tamo su me, službena izraza, čekale sestra Shadd i jedna bolničarka. Shadd je
bila nezgrapna, prsata, sredovječna žena dobrodušnih očiju. Kad uđoh, ona pogleda
na sat zakačen na uniformi.

— Dobar dan, doktore. Ovo je sestra Stanway. Možemo li dobiti naše lijekove?

Dok je Shadd spuštala svoju praznu korpu na tezgu, bolničarka pogleda na mene
iskosa i preko njenog blijedog, sabranog, nekako ravnog lica prijeđe lak osmijeh. Imala
je oko dvadeset i pet godina, tamnu kosu, držala se nekako ravnodušno i nosila burmu
na desnoj ruci.

— Dozvolite mi da vam pokažem gdje stoje stvari — reče Shadd. — Prijatelj u

nevolji je pravi prijatelj.

Tek je trebalo da otkrijem da je sestra Shadd imala zbirku poslovica kao što su
„nije šija nego vrat“, „nevolja nikad ne ide sama“, „bolje spriječiti nego liječiti", koje je
stalno izbacivala sa izrazom mudrosti. Sada, vrlo usrdno, ona mi pomože da stavim u
njenu korpu standardne lijekove, uglavnom za umirivanje, zatim, još jednom
pogledavši na svoj zakačeni sat, oprosti se i, dok je izlazila na vrata, ukaza
Stanway preko ramena na prijateljski blagonakloni način, koji je imala u odnosu
prema njoj:

— Uzmi od dr Shannona zavoje za istočno odjeljenje, sestro, onda dođi i pomozi

mi u sobi za rublje.

Zavlada šutnja kada sestra Stanway i ja ostadosmo sami, atmosfera se izmijeni i

neprimjetno nestade službenog tona. Kad je spustila svoju korpu, ona mi uputi
letimičan pogled.

— Nećete mi zamjeriti ako sjednem?

Ne stavih nikakvu primjedbu. Zaključih da ona želi da započne razgovor sa mnom

ali, iako sam se držao pravila da nikada dvaput ne pogledam ni u jednu bolničarku,
ovo mjesto, iskreno rečeno, išlo mi je na živce, i ja osjetih da bi mi dobro došlo da malo
porazgovaram s ljudima.

Sjedajući na pult, ona je gledala u mene, bezizrazno, ali ipak malo potsmješljivo.
Nije bila lijepa, bila je suviše blijeda, blijedih punih usana, ravnih visokih jagodica i
pljosnata nosa. Ipak je imala neku privlačnost. Po očima su joj bile blijede sjene i koža
je tu bila prilično zategnuta. Njena crna kosa, podsječena ravno preko čela, imala je
neki plavičasti odsjaj.

— Dakle — reče ona hladno. — Što vas je dovelo u Eastershows.

Na isti način odgovor ih:

— Došao sam samo da se odmorim.

— Odmorit ćete se. Ovo je mjesto prava mrtvačnica.

— Izgleda da je prilično starinsko.

— Sagrađeno je prije pola vijeka. Ne mislim da se mnogo izmijenilo od tada.

— Zar ne upotrebljavate moderne metode?

— Oh, da. Ali Palfrey, jadnik. On samo jede, spava i pjevuši. Maitland se znoji
od hidroterapije, šokova i psihoanaliza. Ona je vrlo revnosna, trudi se, u stvari sasvim
je na svom mjestu. Goodallovo mišljenje je najbolje. On svakog ostavlja na miru. Ali
pazi da se vodi briga o pacijentima i pomaže im na taj način što sa njima postupa kao
da su normalni.

— Goodall mi se sviđa, upoznao sam se sinoć s njim.

— Dobar je on. Samo i sam je malo udaren. — Ona pogleda u mene ironično. —
Svi smo mi pomalo ćaknuti.

Ispunih listu za istočno odjeljenje za nju, gazu, zavoj, i rastvore valerijana,

bromida i kloral-hidrata. Nikad nisam ranije imao posla sa paraldehidima, kad otvorih
čep sa bočice miris etera iz nje me obori.

— To je jako sredstvo.

— Da. Ima snage u sebi. Nije loše da čovjek u njemu nađe zaborava.

Ona se kratko nasmija na moj izraz iznenađenja i uhvati korpu za dršku. Kad se
uputi vratima, ona mi svojim kosim očima dobaci, čudan, direktan smiješak.
 — Ovdje nije loše, kad se čovjek snađe. Neki od nas uspjevaju sasvim pristojno
da se provode. Svratite u našu sobu za odmaranje kad vam bude dosadno.

Kad je izašla i nehotice se lako namrštih. Nisam bio zbunjen. Iako je bila sasvim
mlada, njen izraz pun iskustva, njena zategnuta plava koža ispod očiju, to upalo,
bezizrazno lice koje ništa nije odavalo, navještavalo je život pun preživljelih događaja.

Kad sam završio s apotekom, bilo je tek tri sata, bio sam slobodan, i mogao da
otpočnem sa svojim vlastitim radom. Uzdahnuvši, s olakšanjem izađoh napolje. Ali
iznenada zastadoh, jer me zadrža prizor preda mnom.

Na travnjaku ispod terase grupa gospode pod vodstvom glavnog nadzornika

Scammona kuglala se; igra je sudeći po njihovim čestim uzvicima, bila veoma
uzbudljiva. Na tenis igralištu, s druge strane Tirolskog paviljona, igra je bila u punom
jeku, i Palfrey je sudio u jednom meču. Iz paviljona su dopirali zvuci pleh-muzike:
prijatne lake melodije, brzi taktovi i ronda iz jednog Souseovog marša, što je značilo
da muzika iz Eastershowsa vježba. Grupa gospođa koju je predvodila sestra Shadd,
šetala je voćnjakom, elegantno — neke su čak nosile ukrašene suncobrane — što je
prizoru davalo slikovitost. U ovom prizoru nije preovladavala samo zabava. U
povrtnjacima velika grupa ljudi sa istočnog odjeljenja, ravnomjerno raspoređena,
marljivo je radila, i vještim udarcima motike okopavala tek zasađene brazde.

Dugo sam gledao ovaj prizor, onda me postepeno obuze čudno i uznemiravajuće
osjećanje, ono isto samo još snažnije, koje me je mučilo od kada sam stupio u ovu
bolnicu. Bilo je prijatno, bilo je zabavno, ali bože moj, to je prelazilo ono što sam mogao
da podnesem. Možda su moji živci bili prenadraženi, ali mi je već sada bilo dosta
Eastershowsa, sa njegovim Krimskim galerijama, i gospodom u njima, i Palfreyem, i
ključem privezanim o lančić, vratima bez ručica, mirisom Sanitasa i svega
drugog. Obuzimala me čudna, zbrkana vrtoglavica. Naglo se okrenuh, odoh ravno u
laboratorij, i zaključah vrata. Kad sam zatvorio prozor da ne bih slušao udaljene
zvukove kuglaša, obuze me i slomi strašni pritisak očajanja i usamljenosti. Iznenada,
očajnički poželih svim svojim bićem Jean. Sto tražim u ovom prokletom
mjestu? Trebalo bi da sam s njom. Morali bismo biti zajedno, ne mogu više izdržati
ovdje . . . sam.

Najzad se savladah i, za stolom, spremih se da otpočnem završni dio svog

istraživanja.

III

Tridesetprvog jula, datum koji sam tako željno očekivao, dobih odobrenje dr
Goodalla i pođoh rano da prisustvujem svečanosti predaje diploma na univerzitetu.
Iako je Palfrey povremeno pokušavao da me nagovori da idem na neku od njegovih
omiljenih opera, a Maitland nekoliko puta predlagala da bi trebalo da „izađem", zbog
rada u laboratoriju, nisam od dolaska nijednom prilikom napustio bolnicu. Počeo sam
da se sređujem. U suštini, nekako mi je izgledalo sasvim nestvarno biti opet u
tramvaju, gledati automobile i svijet kako se slobodno kreće ulicama.

Kad sam oko jedanaest sati stigao do vrha Fenner brijega, Moray Hali je već bio
prepun studenata i njihovih rođaka koji su šaputali, iščekujući kao obično. Njegovu
ustajalu dostojanstvenost, s vremena na vrijeme remetili su ispadi mlađih i
raskalašnih studenata prvih godina koji su pjevali studentske pjesme, jurili holom,
uzvikivali i zviždali, razvijajući barjake od papira. Sve mi je izgledalo djetinjasto i
glupo. Nisam ušao unutra već sam se muvao u gomili, stojeći kraj vrata u nadi da ću
naići na Spencea ili Lomaxa, i pregledao slušaonicu i balkone napregnutim i
nervoznim pogledom.

Jean nije bilo nigdje. Ali iznenada, u moru lica, primijetih njenu porodicu, oca,
majku, i Luku kako sjede u drugom redu s lijeve strane balkona, i Malcolma Hoddena
kraj njih. Svi su bili u svečanim odijelima, radoznalo se naginjali naprijed, sa takvim
interesiranjem i tako zadovoljni, ponosni i puni iščekivanja, da sam morao da
potisnem nagonsko osjećanje neprijateljstva. Sakrih se iza najbližeg stupa.

U tom trenutku, vještom upotrebom svog kišobrana, krupan gledalac probi se i

namjesti pored mene — onda me oslovi, sa uzvikom trijumfa.

— Halo, moj dragi dr Roberte Shannone!

Nađoh se lice u lice sa tim izvorom ogovaranja i dobrodušnosti, uvijek vedrim Babu
Chatterjeeum.

— Kako mi je prijatno što sam vas sreo, gospodine. Mnogo nam nedostajete u
Rothesayu, ali razumije se, mi vašu karijeru pratimo sa interesiranjem. Zar nije ovdje
danas divan skup?

— Divan — složih se s njim, bez oduševljenja.

— Oh, prođite se, gospodine! Eh, eh! Nemojte podcijeniti našu dragu Alma Mater.
— Njegove primjedbe su bile propraćene kratkim stenjanjem kad bi, s vremena na
vrijeme, iz gomile koja se gurala, dobio udarac laktom u trbuh. — Iako ja nisam
diplomirao, ipak se nadam da ću uskoro. Ova divna svečanost mi se mnogo dopada.
Nisam je nijednom propustio za proteklih deset godina. Hajte, gospodine. Hoćemo li
se progurati i osigurati dva mjesta naprijed, jedno do drugog?

— Sačekat ću ovdje. Tražim Spencea i Lomaxa.

 U tom trenutku zasviraše velike orgulje iznad nas i ugasiše sve druge šumove; i
videći da je svečanost otpočela, svjež talas ljudi uđe u hol, razdvoji nas, ponijevši
Babua glavnim prolazom.

Uspio sam da s održim još nekoliko trenutaka, dok je rektor držao kraći govor i uz
pomoć profesora Ushera, koji je stajao do njega sa pergamentima, počeo uobičajeni
čin „stavljanja kape na glavu“ dugačkom redu diplomiranih. Ali gomila je bila tako
zbijena da nisam mogao sve vidjeti, u svakom slučaju nisam želio sve da vidim, pošto
se moj uzbuđeni pogled stalno otimao na gore prema balkonu. Slika Hoddena
i porodice Law, njihovo osmjehivanje i pljeskanje, postade mi nepodnošljivo. I pored
negodovanja i protivljenja, izborih se i izađoh iz hola. Javna telefonska govornica
stajala je u uglu hola i, gonjen nekim impulsom, uđoh i potražih Patološko odjeljenje.
Ali Spence nije bio tamo. Nisam ga mogao pronaći ni kod kuće. Telefon je jednostavno
zvonio, nitko nije odgovarao.

Sav slomljen izađoh iz govornice i polako, izlizanim, niskim kamenim stepenicama,

uputih se hodnikom u garderobu. Ovdje su, za pola gineje, ili tako nešto, studenti
iznajmljivali svoje ogrtače i kapuljače, i znao sam da će poslije ceremonije Jean ponovo
doći ovamo da vrati pozajmljeno odijelo. Ovo je bilo jedino mjesto gdje sam mogao biti
siguran da ću je naći samu, te sjedoh na kraj duge drvene tezge, odlučivši da čekam.

Uz prigušen odjek snažnog aplauza koji se čuo svakih trideset sekundi ispod
mene, moje raspoloženje utonu u gorku tugu. Talas studenata koji su se vraćali nagna
me da iznenada dignem glavu i tada, među ostalima, vidjeh Jean kako se žuri niz
hodnik, noseći svoj ogrtač preko novog tamnog kostima, novih tamnih čarapa i cipela.
Zajapurena, uzbuđeno je razgovarala sa jednom djevojkom; njena trenutna
živahnost me je, poslije ovih tjedana rastanka, pogodila u srce. Zato što sam je volio
želio sam da se kupa u suzama.

Nije me opazila. Polako i pažljivo ustadoh i stadoh kraj tezge, blizu nje. Bio sam
baš do nje, ona nije ni slutila da sam tu, a ja nisam rekao ni riječi.

Nekoliko sekundi kasnije ništa se nije dogodilo; onda, odjednom ona zastade
ukočena upravo kad je pružala svoj ogrtač. Nije htjela da me vidi, ali je rumenila sa
njenog lica polako nestalo, i ona sva problijedi. Dugo, dugo je ostala nepomična —
zatim, kao nekim ogromnim, skoro nadčovječanskim naporom, primora sebe
da okrene glavu.

Pogledam je pravo u oči. Bila je skamenjena.

— Nisam bio pozvan, ali sam ipak došao.

Duga šutnja. Možda su njene blijede usne i

 uobličile odgovor. Ali nije mogla da govori. Ja nastavih.

— Uvjeren sam da imate nekoliko slobodnih trenutaka. Htio bih da govorim

nasamo s vama.

— Sada sam sama.

— Da, ali će nas ovdje svakako prekinuti. Zar ne možemo malo otići nekamo?
Čini mi se da smo to i prije radili?

— Moji me dolje čekaju. Moram se odmah vratiti njima.

Iako je sve u meni pohrlilo k njoj, odgovorili gorko.

— Četiri sedmice sklanjao sam se od tebe, nisam te uznemiravao svojim

prisustvom. Mislim da sam zaslužio kratak razgovor s tobom.

Ona ovlaži blijede, suhe usne.

— Čemu to?

Pogledah je surovo. Ceznuo sam da je vidim, a sada, kad smo konačno zajedno,
moja jedina želja bila je da je uvrijedim što dublje mogu. Tražio sam najtvrđe i
najoštrije riječi.

— To bi nama barem omogućilo da kažemo jedno drugom zbogom. Sad, kad si

diplomirala, ne sumnjam da ćeš biti veoma sretna da me se oslobodiš. Vjerojatno da
znaš da sam u Easter-showsu. Da. U ludnici. Još niže sam pao.

Nastavljajući ovako, dok se tamni izraz bola u njenim očima još više pojačavao,
odjednom primijetih krupnu pojavu kako nam se približava. Brzo se nagoh i
promjenjenim glasom rekoh:

— Jean. Dođi i posjeti me u Eastershows ... jedno poslijepodne ... samo

jedanput... za ljubav prošlosti.

Mogao sam vidjeti borbu koja se odigravala iza njenog blijedog namučenog čela i
shvatio sam što je to moralo značiti za nju, kad je prošaptala:

— Idućeg četvrtka, onda ću .. . možda doći.

Samo što je izgovorila ove riječi kad se Malcolm Hodden pojavi pred nama, ubrzano
dišući, pošto je trčao uz stepenice i rukom obgrli Jean oko ramena, kao da bi htio da
je zaštiti od gomile koja se gurala, i istovremeno mi, svojim sigurnim plavim očima,
uputi nijem pogled iz kojeg sam vidio da me je poznao.
 — Hajde, Jean, draga — reče razborito, bez prijekora. — Svi smo se već zabrinuli
što si se zadržala.

— Je li sam zakasnila? — upita ona nervozno.

— Oh, ne. — On se nasmija sa ohrabrujućom blagošću, prateći je ka

stepenicama. — Zauzeo sam sto za jedan sat — imamo još dovoljno vremena. Ali
profesor Kennerly je sa tvojim ocem i pita za tebe.

Pri dnu stepenica, kad Jean bez ijednog pogleda ode da se pridruži svojim
roditeljima koji su stajali u grupi u holu, Malcolm mi se obrati gledajući me ozbiljno
ali ne i neprijateljski.

— Nemojte me tako gledati, Shannone. Mi nismo neprijatelji. Pošto imamo

nekoliko trenutaka slobodno, hajde da ozbiljno prorazgovorimo o stvarima.

On pođe naprijed ispod kamenog luka do prednje terase gdje je, pored
univerzitetske zastave, stajala na otvorenom prostoru, na vrhu brijega, okrugla
gvozdena klupa. Sjedajući, on mi dade znak da i ja to učinim. Njegov mir je bio za
divljenje. On je u stvari bio sve ono što ja nisam bio. Jak, praktičan, pouzdan,
otvorenog pogleda i snažan, svjestan svoje unutrašnje ravnoteže, nije pokazivao
nikakva kolebanja u svojim osjećajima. Nije bilo nikakvih mračnih sumnji ili tamnih
kutova u njegovoj duši. Zavidio sam mu svim svojim nesavršenim srcem, punim bola.

— Barem imamo jednu stvar zajedničku — otpoče on, kao da čita moje misli. —
Obojica želimo da Jean bude sretna.

— Pomislite onda, Shannone — razlagao je on logično. — Zar ne vidite da je

nemoguće? Vi i ona svakako ne odgovarate jedno drugom.

— Volim je — rekoh tvrdoglavo.

— Ali ljubav nije brak — odgovori on brzo. — To je ozbiljan poduhvat. Ne može

čovjek jednostavno da se zaleti. Vama će biti strašno u braku.

— Odakle znate? Probat ćemo. Brak je nešto neizbježno... nesreća možda od koje
se ne može pobjeći... ali ne i plan za novu crkvu.

— Ne, ne, Shannone. — Na moju zajedljivost on odgovori veoma ozbiljno. — Brak

treba da učvrsti, a ne da razdvoji dva života. Prije no što ste se vi upoznali sa Jean,
sve je bilo kako treba... njen rad... njen život. Ona je bila sređena, zadovoljna sobom.
A sada vi od nje zahtjevate da sve to napusti, da se odvoji od svoje porodice, da se
odvoji od samog izvora svog bića.
 — Ništa se od svega toga ne mora dogoditi.

— Ah, to vi mislite. Dopustite da vam postavim jednostavno pitanje: Je li bi

prisustvovali službi u Jeaninoj crkvi?

— Ne bih.

— Sasvim tako. Onda kako možete očekivati da ona odlazi u vašu?

— U tome i jeste stvar, što ja to i ne očekujem. Ne želim da je na bilo šta

prisiljavam. Svatko od nas imat će potpunu slobodu misli i akcije.

On s nevjericom odmahnu glavom.

— To je lijepa teorija, Shannone. U praksi je to neizvodljivo. Postoji more

mogućnosti za razdor. A što ćemo s djecom? Upitajte vašeg svećenika. On će vam reći
da sam u pravu. Vaša crkva nikad nije odobravala mješovite brakove.

— Neki su uspjeli — nastavih uporno, vrlo tvrdoglavo. — Bit ćemo sretni zajedno.

— Možda kratko vrijeme — reče on sažaljivo. — Ali kroz pet godina zamislite i
sami... doprijet će do nje neki akord crkvene himne, slučajni sastanak na ulici, neke
uspomene iz djetinjstva, kada će uvidjeti što je sve napustila .. . ona će vas gledati i
mrziti.

Riječi su udarale o moje uši kao posmrtno zvono. U šutnji koja je nastala mogao
sam da da čujem snažno vijorenje zastave, koje se prenosilo jarbolom, kao da je drvo,
uzdrhtalo pod ovim udarcima, željelo da oživi.

— Vjerujte mi, Shannone, pokušavam da mislim samo o Jean. Danas je ona

skoro povratila sreću, a vi ste se pojavili. Zar želite da joj uvijek nanosite bol? Ah,
znam da vi to ne želite. Kažem vam kao čovjek čovjeku, Shannone, uvjeren sam da će
nadvladati vaša bolja priroda.

On izvadi svoj sat u okviru od roga, pogleda na njega i dodade živahnije:

— Danas priređujemo malu proslavu za Jean. Ručak u Windsor hotelu. — On

zastade.

— Da su prilike drukčije, želio bih da ste sa nama. Ima li još nešto što bi trebalo
da kažem?

— Ne — rekoh.
 On ustade i pošto mi čvrsto i uvjerljivo stisnu ruku, udalji se odlučnim korakom.
Sjedio sam tako, slušajući pjesmu i vijorenje zastava, moji vlastiti postupci su me
usamili, pokušavao sam da ne mrzim Malcolma, a sve sam se više osjećao kao
izgnanik. Grupa dobro obučenih posjetilaca radoznalo me pogleda u prolazu a zatim
učtivo skrenu pogled u stranu.

IV

Prekidajući dugi period lijepog vremena, četvrtak osvanu vlažan i maglovit. Željno
sam očekivao da se razvedri, ali čak i u podne sunce je bilo sakriveno, pa iako nije
mnogo padala kiša, travnjaci su bili vlažni i po ulicama bi padale kapi kiše s drveta.

Odmah poslije ručka odoh do vratara pun nervozne čežnje. Došao sam u pravi
čas, jer je ona već bila stigla i zaboravljena i rasijana, već sjedila u čekaonici koja je,
pošto je ovo bio dan posjeta, bila bučna i puna isparenja, prepuna rođaka naših
pacijenata sa istočnog krila.

Zabrinuto pođoh naprijed i baš sam htio da je uzmem za ruku, kad se ona diže.

— Zašto nisi rekla vrataru da mi telefonira?

— Sama sam kriva. — Ona mi dobaci uzdržan, neodlučan osmijeh. — Došla sam
ranijim vlakom. Bilo je malo teško kod kuće... pošto nemam ništa drugo da radim,
jednostavno sam došla ovamo.

— Da sam samo znao.

— Oh, nije to ništa. Nisam htjela da te uznemiravam. Ali mogli su da me propuste

da prošetam po vrtu.

— Pa — objasnih ja — oni ovdje moraju da se drže mjera sigurnosti. To je kao

prelazak iz jedne zemlje u drugu. Mi smo sasvim poseban svijet. Ali da si rekla Gunnu
da si liječnik, on bi te odmah pustio.

Iako sam pokušavao da je izvučem iz njene potištenosti, ostala je tiha i povučena,

izgledala je mala i izgubljena, u kišnom ogrtaču i mekom šeširu sa sivim obodom
oivičenim kišnim kapljicama. Moja čežnja za njom bila je bolna, ali sam ipak
pokušavao da ublažim izraz lica i da mu dam izraz smirenosti.

— Pa, ništa — rekoh počinjući ponovo. — Ti si ovdje... i zajedno smo.

— Da — odgovori ona prigušeno. — Šteta što je tako vlažno.

 Šutke smo pošli Južnom alejom, pored tornja sa mokrim krovom, ispod drveća sa
koga je kapalo i koje je nijemo i kao pod teretom kiše stajalo nadneseno nad vlažnu
stazu.

Ružno vrijeme nas je pritiskalo, obavijajući maglom sve obrise u ovom izgubljenom
i nijemom gradu. Je li će ona ikad progovoriti?

Iznenada, dok smo se približavali glavnoj zgradi, ona podiže glavu i onda — zbog
nečega što je vidjela iza mene — kliknu preplašena.

Grupa ljudi iz Istočnog krila, koju su predvodili Scammon i njegov pomoćnik,

iznenada se pojavila iz magle, i približavala se u redu po dvoje. Oni su samo vježbali,
ali kad su se tamne prilike pojavile pred nama, zbijene, ritmično udarajući nogama
po pošljunčanoj stazi, Jean zatvori oči i osta ukočena, dok su prolazili mimo nas i dok
se bat njihovih koraka nije izgubio u magli.

— Žao mi ih je — reče ona žalosno. — Znam da je to glupo s moje strane, ali

potpuno sam iscrpena.

Ništa nije išlo kako treba. U sebi sam psovao samog sebe. Kiša stade da lije.

— Hajdemo unutra — rekoh ja. — Želim da ti pokažem laboratoriju.

Poslije oštrog vanjskog zraka bilo je prijatno u laboratoriju, ali, iako je skinula
rukavice, nije otkopčala svoj kišni ogrtač. Stajali smo jedno do drugog kraja stola i
pošto je razgledala sobu, poče da uzima kulture jednu po jednu odsutna, kao da je to
nešto što je prošlo, što je zamagljeno sjećanjem i što se nikad više neće obnoviti.

— Pazi! — rekoh joj kad je dodimula zatvarač najjače kulture.

Ona se okrenu meni i njene tamne raširene zjenice malo se ublažiše. Ali ništa ne
reče. Nikog nije bilo tu, mi smo bili zajedno, ali nismo bili sami.

— Napravio sam vakcinu — rekoh joj prigušenim glasom. — Ali sad imam jednu
bolju ideju. Da izvučem i koncentriram nukloprotein. Challis se slaže sa mnom da bi
to bilo mnogo efikasnije.

— Je li si ga viđao u posljednje vrijeme?

— Ne. Zao mi je što je opet bolestan u Bathu.

Zavlada šutnja. Njena prividna smirenost, ovo pretvaranje kao da je sve normalno,
učinilo je da je sve izgledalo nestvarno. Stajali smo i gledali jedno u drugo
hipnotizirani. Odjednom zahladni.
 — Hladno ti je — rekoh.

Pođosmo u moju sobu za rad u kojoj je Šarah već bila naložila vatru. Pritisnuh
zvonce i skoro odmah ona nam donese prepun poslužavnik za koji sam joj rekao da
pripremi.

Utonula je u duboki naslonjač i grijući ruke na plamenu, Jean sa zahvalnošću ispi

šalicu čaja i pojede jedan suhi kolačić koje sam naročito kupio za nju kod Granta.
Izgledalo je da je njena melanholija popušta, kao da je budućnost teret pred kojim ona
uzmiče ... jednostavno nisam mogao da probijem ovu hladnu zategnutost koja je
stajala između nas. Ipak, promatrajući kako se boja polako vraća u njene
upale obraze, ponadah se da će se ona razvedriti. Izgledala je dirljivo mala i krhka.
Kad se njeno svježe i nježno rumenilo opet pojavilo žarka vrelina se razli mojim
grudima. Ali ponos mi nije dopuštao da joj to pokažem.

Rekoh joj kruto:

— Nadam se da ti je bolje.

— Da, hvala.

— Na ovo se mjesto čovjek mora priviknuti.

— Zao mi je što sam napolju bila tako glupa... ali ovdje... kao da čovjeka neko
stalno promatra.

Ponovo zavlada tišina u kojoj je lagano kucanje sata odjekivalo kao udarac
sudbine. U sobu poče da se uvlači mrak. Osim svjetlucanja vatre jedva je bilo dovoljno
svjetlosti da vidim njeno lice, tako mirno, kao da je usnula. Žmarci me podiđoše.

— Nisi gotovo ni progovorila čitavo poslijepodne, ne možeš da mi oprostiš ... ono

što se desilo ...

Ona ne podiže glavu.

— Stidim se — rekoh. — Ali nisam mogao drukčije.

— Tako je strašno voljeti usprkos svojoj vlastitoj volji — reče ona konačno. —
Kad sam s tobom, ja više ne pripadam sebi.

Ovo priznanje mi uli nade, koja je postepeno prerasla u čudni osjećaj snage.
Gledao sam je netremice kroz sumrak.

— Htio bih da te nešto pitam.

 — Što to? — reče ona. Njeno lice bilo je napregnuto i izgledalo kao u čovjeka koji
očekuje udarac.

— Vjenčajmo se. Odmah. U uredu za vjenčanje.

Bez daha očekivao sam njen odgovor. Njeni kapci su bili spušteni, lice joj je
izgledalo kao opijeno, kao da se svijet ljuljao oko nje a ona bila izgubljena.

— Reci da.

— Oh, ne mogu — promuca ona nerazgovjetno, s bolom, glasom samrtnika.

— Možeš.

— Ne mogu — uzviknu ona, okrećući mi se histerično. — Nemoguće je.

— Duga, teška šutnja. Taj iznenadni uzvik napravio je od mene neprijatelja,

neprijatelja njene porodice. Pokušah da se priberem.

— Za ime svijeta, Jean, nemoj biti okrutna.

— Moram. Dosta smo patili. A i drugi s nama. Moja majka ide po kući, gleda me,
bez ri~ ječi. I ona je bolesna. Moram da ti kažem, Roberte, odlazim zauvijek.

Zaprepastila me je odlučnost u njenom glasu.

— Sve je uređeno. Jedna grupa odlazi za Zapadnu Afriku novim brodom linije
Član, za Algoam. Polazimo kroz tri mjeseca.

— Tri mjeseca — ponovih njene riječi — to barem nije sutra.

Usiljeno mirna, tužna, ona odmahnu glavom.

— Ne, Roberte ... bit ću zauzeta sve to vrijeme, radit ću ... privremeno.

— Gdje?

Ona malo pocrvenje, ali ne obori pogled.

— U Dalnairu.

— U bolnici? — iznenađenje je izbijalo kroz moje očajanje.

— Da.
 Sjedio sam tupo i sav slomljen.

Ona nastavi.

— Tamo opet nema liječnika. I oni za promjenu hoće da pokušaju sa ženom,

liječnikom ... za kratko, da probaju. Nadzornica me je preporučila komitetu.

Slomljen viješću o njenom odlasku, ipak sam pokušavao na neki glup način da je
zamislim u poznatoj bolničkoj sredini, kako prolazi hodnike i odjeljenja, stanuje u istoj
sobi u kojoj sam ja nekad stanovao.

Najzad sav slomljen promucah:

— Sporazumjela si se s nadzornicom. Sa svima možeš samo ne sa mnom.

Njene grudi se podigoše. Ona mi dobaci čudan neprirodan osmijeh.

— Da se nikad nismo sreli... bilo bi bolje. Kod nas uvijek postoji kazna za sve.

Pogodio sam što je htjela da kaže. Ali iako su me oči pekle a srce htjelo skoro da
prepukne, odvratih udarac očajničkom ogorčenošću.

— Neću te pustiti.

Ona je još bila mirna, ali su joj suze tekle niz lice.

— Roberte... udat ću se za Malcolma Hoddena.

Buljio sam u nju, ukočen. Jedva prošaptah:

— Oh, ne... ne... ti ga ne voliš.

— Da, volim ga. — Blijeda, uzdrhtala ona se branila skrhana bolom. — On je

vrijedan, pošten čovjek. Zajedno smo odrasli, išli u školu, da u nedjeljnu školu. On
pripada istoj crkvi. Imamo iste težnje i ciljeve, on će biti dobar prema meni u svakom
pogledu. U stvari, kad se vjenčamo zajedno ćemo otići na brodu Algoa, ja kao liječnik,
Malcolm kao upravitelj škole u naselju.

U grlu mi se steže, da sam jedva progovorio.

— To je nemoguće — promucah jedva čujno. — To je sve san.

— Ti i ja smo san, Roberte. Moramo se vratiti u stvarnost.

Stegoh čelo šakom i dok sam tako bespomoćno stajao, ona brižnu u istinski plač.

To je bilo više no što sam mogao izdržati. Ustadoh. U tom istom trenutku i ona se
diže, slijepo, kao gonjena nagonom da pobjegne. Sretosmo se. Onda se u trenu oka
nađe u mom zagrljaju, plačući kao da joj se srce slama, dok se moje srce gušilo u
divljoj opijenosti i uživanju. Ali dok sam je sve čvršće stezao, ona iznenada prikupi
svu svoju snagu. Odvoji se naglo i sa žestinom:

— Ne ... Roberte ... ne!

Strah na njenom licu, u svakoj crti njenog nježnog, upalog lica, zaustavio me na
mjestu.

— Jean!

— Ne ... ne, nikad više ... nikad!

Nije mogla da zadrži jecaje koji su je gušili, koji su mi razdirali srce, jecaje koji su
izazivali čežnju da je utješim na mojim grudima. Ali taj izraz u njenim očima, slomljen
i izmučen, ipak odlučno nepokolebljiv, iz dubine njene duše, ugasio je polako svaku
nadu u meni. Vatrene riječi ljubavi koje sam želio da joj kažem, zamriješe mi na
usnama. Ruke koje sam pružio k njoj, spustiše se. U mojoj glavi poče muklo i teško
bučati.

Najzad, kruto, ona dlanom obrisa suze i zatim usne. Skamenjena lica, pomogoh joj
da obuče kišni ogrtač.

— Otpratit ću te do kapije.

Otišli smo do vratara bez ijedne riječi.

Potočići duž staza tekli su jednostavno kao živi, ali naši koraci su muklo odjekivali
po ovlaženom zemljištu. Zastadosmo kraj vrata. Uzeh njene prste mokre od kiše i suza,
ali ona ih brzo povuče.

— Zbogom, Roberte!

Pogledah je kao da je poslednji put vidim. Neki automobil projuri ulicom.

— Zbogom.

Ona ustuknu na ovo, ali se pribra i požuri naprijed, stisnutih očiju da ne bi opet
zaplakala, ne osvrćući se. Trenutak kasnije teška vrata se zalupiše. Otišla je.

Pođoh natrag sumoran i žalostan. Sumrak se spuštao i kiša je najzad prestala. Na

zapadu je nebo bilo bakarne boje kao da je zalazak sunca izvršio neko krvavo ubojstvo
među oblacima. Iznenada se začu večernja truba i sa visokog jarbola na vrhu brijega
polako se spuštala zastava, dok se na ivici, stojeći ukrućeno, u napregnutom stavu
pozdrava, ocrtavala uspravna i usamljena prilika jednog pacijenta kome je ovo bilo
stavljeno u dužnost.

Neka dugo poživi Eastershows, pomislih ogorčeno.

 Kad sam se vratio u svoju sobu, našao sam vatru skoro ugašenu. Buljio sam u
sumoran sivi pepeo.

Bila je nedjelja i zvona na bršljanom obrasloj crkvi odjeknuše zrakom

Eastershowsa. Kao da je htjelo da pojača moje sumorne misli, jutro je opet sijalo vedro
i toplo. Divno veče je teško visjelo na drveću u voćnjaku a po urednim gredicama, na
terasi i na stupovima geranijumi i begonije crtali su slikovite arabeske.

Sa mog prozora, dok sam dovršavao oblačenje, teško i tek upola razbuđen, mogao
sam da vidim pacijente bolnice kako se okupljaju oko zgrade hrama, prilično velike
gotske građevine od cigala, koju su skladno zaklanjali visoki brijestovi.

Prvo su stigli ljudi sa istočnog krila u pratnji Brogana i trojice članova Scemmovog
osoblja, velika i zbijena grupa, obučena u siva odijela sa jakim cipelama i službenim
kapama; većina ih je radila na njivama ili u zanatskim radionicama. Neki su bili veseli
i nasmijani, drugi nijemi, neki potišteni — jer je među „mirnima11 bilo nekoliko
„nemirnih" idiota koji su često bili u zavadi sa upravom. Druga grupa, u
tamnijim odijelima i bijelim uškrobljenim ovratnicima, imala je ohol, mada ne tako
drzak izgled — to su bili ljudi čije je stanje išlo na bolje i kojima su povjeravane
specijalne dužnosti kao brojanje kola sa ugljenom ili đrvetom na stovarištu ili brojanje
rublja za pranje. Palfrey, već u dvorištu, sprovodio ih je dobrodušnim osmijehom
i klimanjem ružičaste glave u znak pozdrava.

Žene sa sjevernog krila pojaviše se minut kasnije u svojim nedjeljnim crnim

haljinama, neke od njih su, kako se moglo vidjeti pomagale kao konobarice i sobarice
u bolnici. One su spadale u istu kategoriju u koju i muškarci.

Zatim se na pozornici pojaviše gospoda iz bolnice u pratnji Scammona, koji je, u

punom sjaju svoje najbolje uniforme, činio čast krojačkom savršenstvu. Barem
desetorica iz ove grupe nosili su žakete i cilindre. To je bila, ako hoćete, „viša klasa'1
Eastershowsa.

Trenutna pauza dok su gospoda prešla preko svetog tla . .. U crkvi već zabrujaše
orgulje; a onda, kao da su svjesne da su kruna svega pojaviše se gospode sa Zapadnog
krila, ali ne u zbijenoj grupi kao one druge od manjeg značaja, već pojedinačno, ili
dvije i dvije, u pratnji sestre Shadd. One su koračale lagano, u svom punom sjaju,
pažljivo, da im se suknje ne bi vukle po prašini. U sredini grupe, opkoljena svojim
vlastitim krugom obožavalaca dvorištem je vrlo dostojanstveno išla jedna dama. Mala,
prosjeda i tanka, sa uvučenim malim kljunom i vedrim smjelim očima na licu kao
pergament, bila je obučena u lavendel svilu sa čipkom na grudima, a na glavi je imala
veliki šešir sa nojevim perom.

Sad su svi ušli, zvona su prestala da zvone i odsječno stupajući stazom u

jednostavnom, svakodnevnom odijelu dođe Goodall, da bi odslužio službu. Kad je
iščezao u crkvi, okrenuh se sa prozora, gorko se namrštih, prikačih ključ i sidoh dolje.
 Ovo je bila treća nedjelja u mjesecu, bio sam dežuran cijeloga dana, ili barem do
šest sati; ali sam prvo otišao u laboratorij iz kojeg sam izašao samo šest sati prije toga,
da bih prokontrolirao koloidon koji sam upotrebljavao kao polupropustljivu
membranu. Da, funkcioniralo je savršeno. Znači kako treba. U mom radu sve je išlo
odlično. Uzeh rešetku sa dvadeset sterilnih parafiniranih epruveta, u svaku stavih po
jedan kubik tekućine procijeđene kroz polupropustljivu membranu, pažljivo zatvorih
ove epruvete, označih ih, i stavih u inkubator.

Stajao sam za trenutak, pogružen i neveseo, osjećajući u potiljku težak bol koji
dolazi od pretjeranog rada. Želio sam kafu, ali sam jedva mogao da se priberem da
odem da je popijem. Da, ovog puta nije bilo greške. Nisam bio daleko od toga da
izoliram nukloprotein koji bi trebalo da se pokaže daleko efikasnijim od prvobitne
vakcine. Onda bi trebalo da budem gotov. Sasvim. Moji se živci zgrčiše na ovu
pomisao. Ali nisam osjećao neko stvarno uzbuđenje. Samo neku vrstu potmulog i
gorkog zadovoljstva.

U sobi za doručak u muškom sjevernom krilu pojedoh krišku pečenog kruha i

popih tri šalice crne kafe. Prijatno je biti sam — Palfrey mi nije baš mnogo smetao, on
je bio prijatno nenametljivo stvorenje. Stih koji je bolničarka Steinway spjevala za
njega odgovarao mu je:

Volim malog Palfreya, njegov kaput je tako topao.

I sve dok ga ne dirnete, ni on vama neće ništa baš.

Zapalih cigaretu i udahnuh duboko kao da ću time umiriti stalni bol u sebi. Sve je
prošlo, ali mi se uvijek ponovo nametljivo vraća u sjećanje trenutak kada sam osjećao
Jean tako blizu sebe i kad sam je uz bolni grč morao divlje odgurnuti. U početku,
ophrvan tugom, žalio sam samog sebe. Sad se ljutina tiho miješala sa
bolom pretvarajući ga u čelik. U meni je ključao dubok, ljut bijes protiv života.

Ustadoh i odoh u ljekarnu gdje sam počeo da pravim bromidne i hloralne rastvore
za odjeljenja. Ljekarna je bila tiha i mračna sa zidovima od tamnog mahagonija,
odisala je mirisom lijekova, starog drveta i voska za pečaćenje što je neodređeno
uspokojavalo uznemirena osjetila. U posljednje vrijeme nekako sam se navikao na
bolnicu. Moje nelagodnosti je nestalo; prihvatio sam bez ijedne druge misli ključ
tople rokoko galerije, socijalnu strukturu ovog malog odvojenog svijeta.

Odjeknuše koraci u hodniku i trenutak kasnije šalter se podiže i ukaza se glava

sestre Steinway.

— Je li gotovo? — upita ona.

Kratko odgovorih:

— Samo još trenutak.

Ona je stajala i promatrala dok sam završavao i posljednje naloge sa spiska

zapadnog odjeljenja.
 — Niste išli u crkvu?

— Ne — rekoh. — A vi?

— Isuviše je lijep dan. Pored toga, nisam to uobičajila.

Pogledah je. Ona srete moj pogled bez neke vidne promjene na bezizraznom licu.
Gusta sjajna kosa imala je plavičast odsjaj a ispod kape na čelu provirivalie su šiške.
Saznao sam, da se za vrijeme rata udala za nekog avijatičara od koga se kasnije
razvela. Izgleda da nije žalila za njim. Nitko nije znao što je osjećala, izgledalo je da
ništa ne može da pomuti njen ravnodušni izraz, njenu potpunu nemarnost kao da je
život bio nešto bezvrijedno, nešto što se može bezbrižno nemilice trošiti ili jednostavno
baciti.

— Još nikakao niste bili u našoj sobi za odmaranje — ona je govorila razgovjetno,
skoro polako, sa podsmijehom. — Sestra Shadd je prilično ljuta zbog toga.

— Nisam imao vremena.

Naglo učinih ovaj izgovor.

— Zašto ne biste došli večeras? Možda će vam biti prijatno. Čovjek nikad ne zna.

U njenom tonu bilo je malo pakosnog izazivanja što učini da moji istrošeni živci
počeše snažnije pulsirati. Pogledao sam je neraspoloženo ali pažljivo. Njene prilično
krupne oči bile su još pune podsmijeha, ali su izražavale i još nešto pored toga.

— U redu — rekoh odjednom. — Doći ću.

Ona se lako nasmija i, ne skidajući pogleda

s mene, pokupi lijekove koje sam stavio na ivicu šaltera. Onda se okrenu bez riječi.
Njeni spori pokreti imali su neku fizičku lakoću, senzualnu graciju.

Cijelog tog dana bio sam nemiran, bilo mi je neprijatno. Poslije ručka napisah
historijate bolesti za muško istočno odjeljenje i u tri sata odoh da to odnesem u stan
dr Goodalla koji se nalazio u sklopu glavne zgrade.

Kad zazvonih, starija djevojka otvori i, pošto ode da me prijavi, vrati se trenutak
kasnije da kaže da se on odmara, ali da će me primiti. Pođoh za njom u sobu za rad,
veliku, neurednu prostoriju, obloženu neobičnim tamnim drvetom i skromno
osvjetljenu žuto zasvođenim gotskim prozorom sa inkrustiranim grbom na staklu.
Ispružen na ležaju pored velikog kamina, pokriven kockastim dunjem, ležao
je Goodall.

— Morate me izviniti, Shannon. U stvari, poslije crkve nisam se osjećao dobro i

uzeo sam priličnu dozu morfijuma. — On ovu činjenicu iznese jednostavno, njegove
su oči bile teške, a lice zgrčeno i upalo. — Je’l ono Montaigne upoređivao žučni napad
sa mukama prokletih? I ja patim od toga.
 On spusti knjigu koju sam mu pružio i ispod teških očnih kapaka upravi na mene
svoj zamagljeni pogled.

— Čini se da se vrlo lijepo snalazite. To me raduje. Ne volim promjene osoblja.

Mi ovdje imamo velike mogućnosti, dr Shannone ... na ovoj našoj maloj planeti. — On
zastade, a izraz mu je bio zamišljen, čudno odsutan. — Je li vam je ikad palo na
pamet, da smo mi odvojena kasta, sa našim vlastitim zakonima i običajima, vrlinama
i porocima, našom društvenom i intelektualnom klasom, našim reagiranjem na
životne napore? Ljudi iz drugog svijeta nas ne shvaćaju, smiju nam se, možda nas se
i plaše. Ali mi smo ipak građani mira, simbol neuništivosti čovjeka pred snagama
Prirode i Sudbine.

Srce mi zastade kad se on naže k meni i nastavi čudnim sjajem u tamnim

zjenicama, malim kao glava od čiode.

— Moj zadatak, dr Shannon, težnja mog života, bila je da stvorim novo društvo,
izvan reda koji se izrodio i koji je u opadanju. Teško... oh, da, ali nije nemoguće. I
kakvi izgledi, doktore!... Kad završite svoja sadašnja ispitivanja, mogu da vam otvorim
naučno polje bezgraničnih širina. Mi se nalazimo tek na pragu da shvatimo one bolesti
koje napadaju naš svijet. Mozak, dr Shannon, ljudski mozak u svoj svojoj
tajanstvenosti i veličini, ružičast i proziran, sjajeći se kao divno voće u
svojim osjetljivim membranama, svojoj kranijalnoj opni... Kakav predmet za
ispitivanje ... kakva opčinjavajuća zagonetka koju treba odgonetnuti.

Njegov glas je zvučao oduševljeno. Za trenutak sam pomislio da će se vinuti i na

vrtoglavi je visine ali on se, kao s naporom, pribra. Dobaci mi brz pogled i poslije
jednog trenutka šutnje, otpusti me i isprati svojim mračnim ali ipak privlačnim
osmijehom.

— Nemojte pretjerano raditi, doktore. Čovjek mora povremeno da plati danak i

svojim osjetilima.

Otišao sam iz njegove kuće još uznemirenijih osjećanja, osvojen, ali uzbuđen i
zbunjen. On je uvijek tako djelovao na mene. Ali ove večeri više no ikad.

Jednostavno nisam mogao da se odmaram. Strašno uzbuđenje prenapreglo je

moje damare da prsnu. Čovjek mora ponekad da plati danak i svojim čulima, rekao je
on.
 Iako sam nekoliko puta rekao sebi da neću otići, oko osam sati zakucah na vrata
sobe za odmaranje sestara i otvorih ih. Mora da nađem načina da pobjegnem od ovih
grozničavih i mračnih misli.

Na kraju dugog stola, po kome se vidjelo da je većina osoblja već večerala i otišla,
sjedile su Shadd u uniformi, gospođica Paton, dijetetičarka i bolničarka Steinway
obučena za „izlazak" u plavu suknju i bijelu svilenu bluzu. Sve tri su sjedile i prisno
razgovarale i, šepureći se kao golub, Shadd me je prva spazila.

— Oh, gle, Muhamed je prišao brijegu. — Ona zadovoljnim glasom reče „izreku".
— Veoma smo počastvovane, uvjerena sam.

Kad sam ušao, gospođica Paton, žena srednjih godina, crvena lica, pozdravi me
klimnuvši glavom. Izraz bolničarke Steinway bio je miran i ravnodušan. Ovo je prvi
put da je vidim bez uniforme. Sjajne šiške na čelu bile su još upadljivije a mekani,
sjajni materijal bluze slobodno je padao preko njenih ravnih grudi.

— Zar niste gotovi? — upitah ja.

— U stvari još nismo ni počele. — Moj upitni pogled Shadd dočeka snažnim
osmijehom.

— Možemo i da vam kažemo... pošto ste sad jedan od naših. Ponekad nam dosadi
jelovnik. Ne bi bilo dobro po disciplinu, radi drugih, kad bismo se žalili. I tako mi
čekamo da poslije sve tri odemo u kuhinju na večeru.

— Ah, tako!

Na ton moga glasa, lako rumenilo probi kroz čvrstu kožu sestre Shadd. Ona
ustade.

— Ako o ovom izustite ma i jednu riječ, nikad više neću govoriti s vama.

Kuhinja, do koje smo došli kroz suteren, bila je sasvim ispod zemlje, ali prostrana,
hladna i blago osvjetljena sa nekoliko bijelih kugla na tavanici. Pored jednog bijelog
zida u pločicama stajao je čitav niz starinskih ormara, na drugom su vis jele bakarne
posude, dok se na trećem nalazilo čitav niz obloženih bijelih vrata koja vode u
hladnjače. Tri mješalice, stroj za sječenje kruha i stroj za sječenje šunke sa velikim
čeličnim točkom stajali su u udaljenom kutu pored oribanog stola od čamovine, na
kome su u velikoj posudi zobene pahuljice već bile potopljene za sutrašnji poridž. Tiho
zujanje ventilatora ispunjavao je zrak besprijekornom svježinom.

Gospođica Paton živahnu u svom domenu. Onda ode do hladnjače na kojoj je

stajalo „Žensko Zapadno odjeljenje" i okrenuvši ručicu od nikla, otvori teška vrata
otkrivajući čitavu zbirku hladnog mesa, jezika, šunke, sardina u staklenim
posudama, pudinga, želea i kompota.

Sestra Shadd obliznu usne.

— Gladna sam— reče ona.

Kad su tanjuri i viljuške stavljeni na sto, počesmo da jedemo kao na izletu. Iskosa,
krajičkom oka, vidio sam kako se Steinway ugnjezdila kraj drvenog stola nehajno i
samouvjereno, što samo još više pojača mračne sile u meni. Prekrstila je noge, tako
da je jedna mlitavo visjela, ističući vitkost njenih nogu u svilenim čarapama. Položaj
njenog tijela, nešto zabačenog unazad, isticao je liniju kukova, struka i grudi.

Nešto me steže u grlu. Želja je da je pokorim, da probijem barijere koje su me

sprečavale, da ih uništim i obesvetim, bjesnjele su u meni poput groznice. Nisam joj
poklanjao pažnju, sjedio sam pored sestre Shadd i s vremena na vrijeme, punio njen
tanjur, uzimajući učešća u glupom razgovoru. Ipak, dok sam se pretvarao da slušam,
mogao sam vidjeti kako Steinway, očiju punih lukave i tajanstvene ironije, njiše tanjir
sa salatom.

Najzad, pošto pojede kolač, Shadd žalosno uzdahnu.

— Dakle! Sve dobre stvari imaju svoj kraj. Sad moram da idem i da prebrojim to
prokleto rublje. Budi dobra, Paton, i pođi sa mnom. Bit ću gotova za pola sata ako mi
pomogneš.

Dok smo se vraćali natrag kroz suturen, dvije starije žene pođoše zapadnom
uzbrdicom. Produžih sa sestrom Steinway ka prilazu za sjeverno krilo. Tu zastadosmo.

— Sto ćemo sada?

— Ja ću da se prošetam — reče Steinway nemarno.

— Idem i ja s vama.

Ona svoju ravnodušnost pokaza lakim slijeganjem ramena, surov instinkt, ali na
neki način polaskan mojom pažnjom.

Napolju je već bio mrak, vidjelo se nekoliko zvijezda, ali mjeseca nije bilo. Kad smo
izašli iz kruga zgrada, Steinway se zaustavi da zapali cigaretu. Rukom zaštićeni
plamen obasja za trenutak njeno blijedo nezainteresirano lice visokih jagodica i
pljosnata nosa. Zašto, pitao sam se, radim ovo? U stvari, nisam znao ništa o njoj, a
još manje me se ticalo. Pogodno strano biće koje će mi pomoći da zagazim u glib, da
mi olakne. Postadoh još suroviji. Savlađujući se rekoh:
 — Kojim putem?

— Do imanja... — Izgledalo je da se smiješi. — I natrag.

— Kako hoćete.

Uputivši se duž zapadnog puta, prilagođavajući moj korak njenom, održavao sam
rastojanje između nas i gledao ravno naprijed. Ali u mraku, ona nije osjećala prostor
tako dobro i, s vremena na vrijeme, bi se očešala o mene. Kadgod bi njen kuk dodirnuo
moj, povećavala bi se mučna tegoba mojih misli.

— Zašto ništa ne pričate? — zapita ona, nasmijavši se. Bila je kao mačka i,
izgledalo je, da je noć uzbuđuje i daje joj poleta.

— O čemu?

— O bilo čemu. Svejedno mi je. Koja je to zvijezda pred nama?

— Sjevernjača. Gledajte uvijek u nju kad se izgubite u šumi.

Opet se nasmija, manje ironično no obično.

— Zar ćemo se izgubiti? Vidite li slučajno, Veneru?

— Još ne.

— Pa... — ona se još uvijek smijala. — Ima kod ...

Ništa nisam rekao. Osjećao sam da sam sve uporniji i bezobzirniji, prezirao sam i
sebe i nju. Taj smijeh, počet suviše visoko, bez uvjerljivosti, odao ju je, otkrio, da je
njena providna ravnodušnost obmana, tajni poziv, još od samog početka.

Na zaokretu puta, ispod brijestova na imanju, nalazila su se vrata koja su držala

dva visoka zida od žbunja. Zaustavih se.

— Je li ste dotle željeli da idete?

Ona ugasi cigaretu o vrata. Uhvatih je za ramena. Rekoh joj:

— Želio bih da ti slomim vrat.

— Zašto ne pokušaš?

Pritisnuto o ogradu od živice, njeno lice bilo je samrtnički blijedo, zategnuta koža
ispod očiju modrija no ikad. Njene nosnice bile su lako raširene. Osmijeh ukočen,
gotovo u grimasu. Talas odvratnosti prostruja kroza me, ali želja za zaboravom bijaše
otišla suviše daleko da bi se dala suzbiti.
 Njene usne bile su suhe i gorke od cigarete. Otvoriše se na iskusan način. Mogao
sam da osjetim vlakna duhana na jeziku. Disala je brže od mene.

U jednom trenutku lice Jean iskrsnu preda mnom, onda mjesec zađe za oblak a
ispod brijestova je bilo mračno i — nije ostalo ništa drugo osim razočarenja i očajanja.

VI

August je prošao u talasu zagušljive sparine. Iako su kola za polijevanje obilazila

svako jutro, dizali su se oblaci prašine sa staza po bolničkom krugu, a lišće je mlitavo
visjelo na drveću. Sunce, probijajući se kroz prozore na kojima je mirno zujala muha,
davalo je mračnim galerijama meku i nostalgičnu privlačnost.

Posljednje veče tog vrelog mjeseca bilo je tako toplo da sam vrata laboratorija
ostavio poluotvorenima. Dok mi je znoj tekao ispod raskopčane košulje, a ja se
zasukanih rukava naginjao nad Duboscqov kolorimetar, čuo sam iza sebe korake.

— Dobro veče, Shannone. — Na moje iznenađenje, to je bio glas dr Maitland. —

Ne, nemojte se uznemiravati.

Ona me nikad ranije nije posjećivala. Sudeći po njenoj torbi nabijenoj vunom, koja
je visjela na ruci, vraćala se sa jednog od onih dugih, intimnih sastanaka sa
gospođicom Indre, na kojima su dvije žene, pletući zajedno, povjerljivo razgovarale o
svakodnevnim problemima bolnice. Sad, privlačeći stolicu, ona sjedne pored mene.

— Kako ide posao?

Spustih pero i obrisah napregnute i nešto zakrvavljene oči. Mogao sam osjetiti
podrhtavanje živca ispod lijevog oka. Rekoh kratko:

— Za nekoliko sati ću završiti.

— To mi je milo. Pretpostavljam da ste blizu kraja.

Moj kratak odgovor je nije uvrijedio. Nisam mrzio doktorku Maitland, ali mi je bilo
neprijatno što je ovdje, u ovom trenutku. Mogao sam sada da je bolje vidim. Njeno
pjegavo lice imalo je ozbiljan izraz, dok me je uporno gledala kroz ljubičasta stakla,
proučavajući me i istovremeno trudeći se da govori.
 — Ne volim da se miješam u tuđe stvari, Shannon ... pod mojim oklopom
hrabrosti ja sam prilično slabo i jadno stvorenje. I pitam se, je li bi vam smjela dati
jedan savjet.

Zurio sam u nju potpuno iznenađen. Sa zvaničnom ozbiljnošću, koja je još više
uvećavala moju razdraženost, ona nastavi:

— Veoma je važno da čovjek sebi nađe pravo mjesto u životu, Shannon. Uzmite
moj slučaj, naprimjer — ma kako bio beznačajan. Ja sam, znate, Irkinja, ali u stvari
moja je porodica iz Engleske, nastanjena u Wexfordu, u zamku koji im je dao
Cromwell. Preko tri stotine godina mi Maitlandi, živjeli smo tamo, usamljeni, u tuđini,
odvojeni od ljudi krvlju i suzama, pogorjeli dvaput u toku pet generacija, nagrizalo
nas je podmuklo propadanje, bolest, meka i nemilosrdna kao magla nad more, što
nagriza dušu.

Zavlada šutnja. Hladno sam je gledao.

— Čini se da ste vi umakli toj nesretnoj sudbini? .

— Da, Shannon. Ja sam umakla. Jedino na taj način što sam pobjegla.

Njen pogled je bio značajan, i ja se nestrpljivo pokrenuh.

— Iskreno da vam kažem ne znam što mislite.

— Zar se ne sjećate Freudove definicije psihoze? Bježanje od života u carstvo

bolesti?

— Kakve to veze ima sa mnom?

— Zar ne možete da se dosjetite?

— Ne, ne mogu. — Moje strpljenje iznenada popusti, glas mi je bio uzbudljivo

visok. — Na što ciljate?

Ona skide svoje naočari i pažljivo ih obrisa. Onda, rasijano, pusti ih da padnu u
krilo promatrajući me onim svojim slabim očima bez obrva.

— Shannon... trebalo bi da napustite Eastershows.

Bio sam strašno zaprepašten,

— Sto? Da napustim?

— Da — odgovori ona. — Cim završite vaš rad na istraživanju.

 Osjetio sam da sam strašno pocrvenjeo. Ljutito sam gledao u nju očima punim
nevjerice.

— To je izvanredna šala. Za trenutak sam pomislio da ozbiljno govorite.

— Ja govorim sasvim ozbiljno... i to je moj savjet.

— Onda čekajte dok ga zatražim. Dogodilo se da sam zavolio ovu bolnicu kao i
vi. I ja imam ovdje prijatelja.

— Sestru Steinway? — Njene usne se lako izviše. — Ona je imala nekoliko

udvarača u svoje vrijeme. Nadzornika Brogana, naprimjer ... i vašeg prethodnika . ..

To se vas ne tiče. Sa mnom su napolju postupali veoma rđavo. Ne želim da

odbacim dobar posao i prvoklasni laboratorij zato što vi imate neke lude misli u svojoj
glavi.

To ju je, kako sam mogao vidjeti, ušutkalo.

Sjedila je nepomično nekoliko trenutaka, onda ustade.

U redu, Shannon. Zaboravimo to. Laku noć.

Ona se nasmiješi i brzo iziđe napolje.

Ljutito se okrenuh stolu. U sebi sam bio sasvim svijestan kako sam se istrošio u
ovom posljednjem naporu. Izgubio sam na težini, obrazi su mi upali; kad bi se
pogledao u ogledalo, činilo mi se da vidim nekog tuđinca. Ranije sam bio u stanju da
prođem sa tri do četiri sata spavanja. Ali sad uopće nisam mogao da spavam. Potpuna
nesanica. Da bih umirio živce u toku ovih dugih noćnih bdenja, stalno sam pušio,
tako da su mi jezik i grlo bili kao oderani. Postojale su i te čudne navike i opsjene, u
stvari fetiši, koje sam stekao pod ovim sve većim naporom. Kadgod bih napustio sto,
morao sam da se tri puta vratim, kako bih se uvjerio da sam zatvorio zaista slavinu
na posudi za mjerenje tekućine. Isto tako sam stekao naviku da zatvorim lijevo oko
kod izračunavanja i da naopako pišem brojeve. Svakog dana, prije no što bih započeo
posao brojao sam sve pločice na zidu iznad inkubatora. A našla se i jedna riječ koja mi
je nekako došla u glavu ,,abrakadabra“, i hvatao sam samoga sebe kako je izgovaram,
kao neki poziv, kao ohrabrenje samom sebi da nastavim dalje, i kao prigušen uzvik
trijumfa, kadgod bih otišao korak dalje u svojim eksperimentima. I još uvijek sam
radio kao automat, vršio pokuse, mjerio, sve naprijed i naprijed ... morao sam da idem
naprijed. Isu više sam otišao daleko da bih se povukao, sad je bilo u pitanju sve ili
ništa... da, sve ili ništa.
 U osam sati stavio sam ekstrakt vakcine u filter i kako je za ovaj proces bio
potreban otprilike jedan sat, ustadoh, ugasih svjetlost i napustih laboratorij, odlučan
da se malo odmorim u svojoj sobi.

Napolju sam mogao da čujem ugađanje instrumenata iz dvorane, gdje se krajem

svakog mjeseca održavala priredba, poluigranka, polukoncert, pod Palfreyevim
okriljem, tobože u korist pacijenata, ali uglavnom da bi se pružila prilika maestru da
sa rukom na srcu pjeva Gunoove „Cak i najhrabrije srce može da zadrhti ..

Rijetko sam kad odlazio na ove priredbe a večeras uopće nisam mislio ići.

Željan da se ispružim na kauču, uđoh u svoju sobu, ali kad sam ušao, vidjeh da
nisam sam. Kraj otvorenog prozora, opuštenih ramena i čudno ukočenog pogleda
sjedio je Neil Spence.

— Oh, Spence! — uzviknuh. — Divno je što si došao.

On moju dobrodošlicu pozdravi blijedim osmijehom svojih otvorenih nepokretnih

očiju i, pošto se rukovasmo, on opet utonu u naslonjač dok mu je po licu padala sjena
zastora.

— Ne mogu dugo da ostanem, Roberte. Ali sam zaželio da te vidim. Smetam li?

Razumije se da ne smetaš — često sam ga nagovarao da me posjeti — ali čudno,

sad sam se pitao zašto je došao.

— Hoćeš li nešto da popiješ?

On me pogleda zamišljeno, onaj njegov zasjenjeni osmijeh još uvijek mu je

treperio u tamnim zjenicama.

— Molim te.

Vidjeh da je on već malo pio, ali to nije smetalo, osim toga i sam sam zaželio da
nešto popijem. Lako je bilo doći do dobrog raspoloženja iz stimulativnog ormara i u
poslednje vrijeme sam ga prilično izvlačio iz tog skrovišta. Sad sam vrlo malo jeo, ali
sam se održavao crnom kafom, viskijem i cigaretama. Nalih dvije dobre čaše.

— Onda, da si mi sretan, Roberte.

— U tvoje zdravlje!

Držao je čašu u rukama, pogled mu je prelijetao po sobi, u njegovoj smirenosti bilo

je nečeg što me je uznemiravalo.
 — Kako je Muriel? — zapitah.

— Sasvim dobro, pretpostavljam.

— Trebalo je da je povedeš sa sobom.

On je sjedio nepomičan. Njegova ukočenost me je čudno plašila.

— Muriel me je napustila prošle sedmice. Ona je sa Lomaxom u Londonu.

On ovo izjavi tako mirnim glasom da mi zastade dah. Zavlada tišina. Nisam ni
pomislio da je dotle došlo.

Kako je to podlo! — promucah najzad.

— Oh, ne znam. — On odgovori logično, sa nadčovječanskim savladavanjem kao

i prije.

— Lomax je lijep čovjek, a Muriel još uvijek vrlo privlačna žena. I uostalom, sa
mnom nije tako veselo živjeti.

Pogledah ga brzo. On zamišljeno nastavi istim ujednačenim glasom.

— Pretpostavljam da je izdržala koliko je mogla prije no što se zaljubila u Lomaxa.

Morao sam da nešto kažem.

— Kakva je on svinja!

Spence odmahnu glavom. I pored viskija, on je bio sasvim trijezan.

— On možda nije gori od nas. — Ote mu se dug, prigušen uzdah. — Prije svega,
nije nikad trebalo da se njom ženiš. Ali sam je tako ludo volio. I sam znaš da sam joj
činio najbolje što sam mogao. Izvodio sam je svakog petka uveče. — On ponovi ovo,
kao da ga to umiruje.

— Svakog petka uveče redovno.

— Ona će ti se vratiti — rekoh ja. — Možeš početi ispočetka.

On me pogleda ravno u lice, osmjeh u njegovim tamnim očima bio je tragičan.

— Nemoj biti lud, Roberte. Sve je svršeno.

 — On zamišljeno zastade. — Ona je tražila razvod braka. Želi da bude slobodna.
Pa, učinit ću i to za nju. Zar nije to čudno... sad uviđam da je površna i ništavna... pa
ipak ne mogu da je mrzim.

Nasuh mu još jednu čašu i jednu sebi. Nisam znao što da mu kažem. U uzaludnom
naporu da svratim razgovor na drugu stranu, rekoh mu:

— Zar ne odlaziš na odjeljenje?

— Odlazim. Vidiš, nitko još ne zna ništa o ovome. Lomax je na odmoru. Za Muriel
vjeruju da je u posjeti kod svoje sestre. Ali kakva korist od toga? Izgubio sam interes
za rad. Nisam kao ti, Roberte. Ja nikad nisam bio stvoren za istraživački rad. — On
ravnodušnim glasom dodade: — Ne bi bilo tako strašno da mi nije, kad sam vidio kako
idu stvari i kad sam govorio s njom rekla: „Ostavi me na miru. Mrzim i da te vidim. “

Nastade duža tišina. Onda polako zvuci fokstrota dopriješe kroz otvoren prozor,
uvlačeći se s noćnim zrakom u sobu. Spence me pogleda, u njegovim beživotnim
crtama pokaza se neodređeno pitanje.

To je ples koji priređuju jednom mjesečno — rekoh mu. — Osoblje i neki pacijenti.

On se za trenutak zamisli.

— Muriel je to voljela... nekiput smo i igrali petkom uveče. Nadam se da će je

Lomax izvoditi.

On je slušao dok se fokstrot nije završio, onda spusti praznu čašu.

— Sad moram da idem, Roberte.

— Oh, glupost. Još je suviše rano.

— Moram. Imam jedan sastanak. Imam dobru vezu vlakom u devet sati.

— Onda još jednu?

— Ne, hvala. Želim da stignem na sastanak tačno.

Pretpostavljao sam da želi vidjeti advokata radi razvoda. Teško mi je bilo zbog njega
ali je izgledalo da nemam ništa da mu kažem. Bilo je dvadeset do devet.

Odoh do vratarnice s njim i otvorih vrata — Gunn bijaše otišao na igranku.

— Otpratit ću te do stanice.
 On odmahnu glavom.

— Koliko znam ti bi najviše volio da se vratiš u laboratorij. — Na njegovim

mršavim obrazima pojavi se lako rumenilo i izraz u lijepim sumornim očima me
iznenadi.

— Je li se osjećaš dobro, Spence?

— Savršeno. — Njegov glas je imao prizvuk nekog samrtnog smijeha.

Pauza.

Rukovasmo se. Dok sam ga sumnjičavo gledao, on se istinski nasmiješi svojim

starim, iskrivljenim osmijehom.

— Svaku sreću, Roberte... neka ti je sve blagoslovljeno!

Polako pođoh niz stazu. Ono što je rekao bilo je tačno. Morao sam da završim,
sasvim ili će to mene dovršiti. U tami, dok sam išao ka laboratoriju, još sam mogao
čuti lak ritam muzike. Noćna magla, kod nas tako česta, poče da se spušta.

Kad sam ušao, bijela hladna soba bila je tiha, osim što je prigušeno i pratajeno
dopirala muzika. Otresoh se svih drugih misli osim onih o radu. I pored zatvorenih
dvostrukih prozora od mliječnog stakla, skrivena magla je, kao tijelo razdvojeno od
duha, prodirala i lebdjela u mekanim slojevima pod zasvođenim krovom. Ispod svoda
u centru popločanog poda, na mom stolu, stajao je aparat za filtriranje. Vidio sam da
je boca skoro puna jasne, providne tekućine. Samo mi je trenutak bio potreban da
skinem kaput, zasučem rukave i obučem svoj uprljani ogrtač. Prilazeći stolu, uzeh
bocu i stadoh u nju gledati sa čudnim osjećajem i uzbuđenjem. Zatim predano počeh
da radim.

To je bio samo kratak proces: standardizirati i staviti u kapsule krajnji produkt.

To sam završio u četvrt do deset. Najzad, usprkos svemu, došao sam do vrha
beskrajnog brijega i gledao dolje na kraljevine koje su se pružale ispod mene.

Osjećao sam takvu vrtoglavicu, da sam morao da se uhvatim za ivicu stola. Bučno
oduševljenje u mojim ušima pretvori se u udaljenu muziku. Neodređeno, zatim jasnije,
razabrah tonove nebeske simfonije, sa anđeoskim glasovima, jasnim kao klarinet,
izmiješanim i zvučnim odgovorom doboša. Ukoliko su ove ekstatične harmonije bile
jače, utoliko sam napregnuto ponavljao sam sebi:

— Postigao sam ... oh, ljudi... završio sam, najzad!

 Naporno prekinuh, pažljivo ostavih ampule u hladnjaču, zaključah laboratorij i
izađoh.

Iscrpljenim koracima uputih se u svoju sobu. Kad sam stigao u hodnik, čuh kako
me netko zove po imenu i, okrenuvši se, vidjeh nadzornika Brogana kako trči za
mnom.

Zaustavih se i sačekah ga da mi priđe. On je bio potpuno blijed i ubrzano je disao.

— Dr Shannon, svuda sam vas tražio. — Teško je disao. — Desio se nesretan

slučaj, gospodine.

Stajao sam sasvim mimo, ukočeno gledajući u njega.

— Čujte, gospodine — i pored svog iskustva čovjek se strese. — Vaš prijatelj ...
sad su nam baš javili sa stanice ...

Spence! Iznenada me spopadne muka. Hladan znoj mi izbi po čelu. Teško

progutah.

— Okliznuo se i pao, gospodine. Tačno kad je vlak u devet ulazio. Dogodilo se u

tren oka.

VII

Nekoliko idućih dana bili su vlažni i magloviti. Hladan, rani dah jeseni,
melankolični predznak predstojeće zime, dok sam obavljao svoje dužnosti osjetih kako
isto takav hladni predosjećaj naleže i na mene. Spenceov pogreb je obavljen u
njegovom rodnom mjestu u Ullapoolu, zabačenom kotaru Ross. Nisam bi u stanju da
prisustvujem. Ali u pismu njegovim roditeljima pokušao sam da ublažim udarac
pripisujući ovaj događaj isključivo tragičnoj slučajnosti. Ništa nisam čuo o Lomaxu i
Muriel.

Laboratorij je bio zaključan, ključ u mom džepu i činilo mi se čudnim da ne idem

tamo. Trebalo je da se profesor Challis vrati u Winton krajem sedmice i sve pregovore
o objavljivanju mog rada htio sam da prepustim njemu. Vijest o mom uspjehu
neizbježno je prodirala u Eastershows i bio sam primoran da podnosim neprijatna
čestitanja — rezervirano čestitanje Maitlandove i gospođice Indre, opširno dr Palfreya,
toplo i dostojanstveno dr Goodalla. Zatim je isto tako neočekivano došao međugradski
poziv od Wilsona, velike farmaceutske kuće iz Londona, kojoj sam, čekajući na
Challisov savjet, odbio da odgovorim.
 Ali u četvrtak je došao posjetilac koga sam najmanje očekivao. Poslije večere, dok
sam hodao goredolje po sobi, pušeći jednu cigaretu za drugom, pokušavajući da
priberem razbijene misli i da obuzdam svoje uznemirene živce, uvedoše profesora
Ushera.

Nepovjerljivo sam gledao u njegovu visoku, dostojanstvenu pojavu, dok mi je

prilazio i stezao ruku sa srdačnim osmijehom.

— Moj dragi Shannone, kako ste! Nadam se da nisam došao u nezgodan čas?

— Ne . .. —rekoh kruto. — Ni najmanje!

— Mogu li sjesti? — On uze stolicu i prebaci nogu preko noge.

— Svakako je trebalo da vam javim da dolazim, ali uživam da postupam po

impulsu. I želio sam da budem među prvima koji će vam čestitati.

— Hvala.

— Bio sam u svojoj kancelariji kad mi je profesor Challis telefonirao iz Batha,

upravo sam razrađivao jednu ideju. — On se nasmijao gladeći svoju uredno
potkresanu bradicu. — Usprkos mojih teških administrativnih tereta, pokušavam da
s vremena na vrijeme radim na stvarnim istraživanjima. I eto, nisam oklijevao ni
trenutka.

Nisam mogao da smislim nikakav pogodan odgovor, te tako ne rekoh ništa.

— Razumije se, znao sam da će do ovog doći. Laskam samom sebi da sam prilično
revnosno pratio stvari. Uostalom, glavni cilj mog odjeljenja jeste da pomaže sve ono
što je vrijedno u modernom naučnom napredovanju i, usprkos malog nesporazuma
između nas, osjećao sam da ćete vi jednog dana opravdati moje povjerenje.

Ugrizoh se za usnu na ovu drsku neiskrenost.

— Spasli biste me mnogih nepotrebnih nevolja da ste postupali na osnovu te

pretpostavke.

— Da — složi se on na svoj najprivlačniji način. — Spreman sam da otvoreno

priznam da sam bio nagao. Ali sad kad sam to rekao, nadam se da ste spremni da mi
i vi sad pružite ruku, zaboravite što je bilo.

Glava me je boljela više no ikad. Nisam mogao da prozrem njegove namjere. Glas
mu posta povjerljiviji.
 — Sad, slušajte Shannone. Bit ću sasvim iskren s vama. U posljednje vrijeme
imao sam strašnu neprijatnost u odjeljenju. Nismo davali zadovoljavajuće rezultate.
Ukratko, želim da se vratite.

Učinih instinktivan pokret odbijanja, ali me on zadrža impresivnim pogledom.

— Nemojte me pogrešno shvatiti. Mislim na nešto mnogo važnije od vraćanja na

vaše staro mjesto. Došlo je do značajnih promjena na univerzitetu. Najzad su me
pridobili za ideju da se biokemijski laboratorij pripoji zgradi Patološkog instituta i
uprava staratelja je odlučila da otvori katedru za eksperimentalno ispitivanje na ovom
posebnom području. Plaća je određena na sedam stotina funti godišnje i
dužnost novog direktora, naravno pod uvjetom da sa mnom najiskrenije surađuje bit
će da organizira i unapređuje rad laboratorija. On će imati status mlađeg profesora,
sa privilegijom da održi seriju predavanja u svakom semestru. Sad, Shannon — on
značajno uzdahnu, — želim da razmotrite rezultate koje mlad i pametan čovjek može
da postigne na ovom mjestu uz pomoć stručnih tehničara i revnosnih mladih
studenata.

— On se naže naprijed i potapša me po koljenu. — Što biste rekli kad bi se ova

mogućnost pružila vama?

Pokušavao sam da sjedim mirno u stolici. Ponuda mi je zaustavila dah, mogućnost

o kojoj se nisam nikad čak ni usuđivao da mislim. Vidjeh da su Usherovi motivi skroz
sebični, on me je želio radi svog odjeljenja i radi samog sebe. Naučni i popularni interes
koji bi svojim objavljivanjem izazvalo moje otkriće, štampa, nova uredba o zdravlju
koja će biti podnijeta parlamentu, sve ovo je bilo isuviše važno za njega da bi to
propustio. Pa šta, zar to nije sasvim ljudski? U svojoj smetenosti i tuzi stavih ruku na
čelo, ne znajući što da mu odgovorim.

— Hajde, hajde — reče Usher lako. — Mogu da pogodim koliko ste radili. Neću
više da vas uznemiravam. Ali predlažem vam ovo. Dođite kod mene na večeru. U
ponedjeljak uveče. Kancelar će biti tamo, zajedno sa nekoliko mojih kolega, članova
senata koji mnogo žele da vas vide i da vam čestitaju. Možda će isto tako biti prisutni,
ali o tome nemojte govoriti— njegov oštar izraz posta uzvišen — jedan ili dva
urednika, istaknuti predstavnici štampe. Mislim da vam mogu obećati interesantno
veće.

Pokušah da se zahvalim, ali me on zaustavi smiješkom.

— Ni riječi, mladiću. Morate ovo prihvatiti kao moj amende honorable. Onda u
osam sati tačno, kod mene, u ponedjeljak. Izvrsno. Još jednom, moja čestitanja sa
nadom da ćemo u budućnosti zajedničkim naporima unapređivati plemeniti cilj
nauke.
 On ustade, steže moju ruku, dobaci mi svoj glumački osmijeh i napusti sobu.

Zavalih se u naslonjač. Ovaj savršeni preokret događaja bio je suviše naporan za

moj umorni mozak, jedva sam mogao da sve shvatim. Prvi val uzbuđenja je prošao,
nisam više osjećao oduševljenje, samo čudnu unutarnju napregnutost. Ovo je bila
nagrada za moj rad, upornost i veliko zalaganje. Sad sam bio najbolji student, na čelu
liste. Svi su oni ispoljavali svoje prijateljstvo, bili željni da mi stegnu ruku, čak će i
komitet u Dalnairu željeti da sad objavi svoje poznanstvo sa mnom. Ali oni su bili
protiv mene, svaki od njih, kad sam se borio, stvarno, utonuo u glib nesreća.

Ali sam ipak znao da ne mogu biti toliko jak da se odreknem uspjeha. Trpio sam
suviše dugo udarce, napore koji su mi lomili kičmu u nezavisnom radu. Usher se neće
mnogo miješati. I novac ... sedam stotina funti godišnje ... nijednom nisam mislio na
to, pa ipak sada, usprkos toga, bit ću bogat, moći ću čak da se oblačim kao imućni
liječnici sa dobrom praksom, pravi gospodin... sve će se na kraju ipak dobro svršiti.

Ovo oduševljenje nije bilo na mjestu, ali nisam mogao da ga savladam, moja
budućnost nikad nije izgledala svjetlija, a ipak se neki oblak nadnosio nad moju
radost. Samo jedna osoba bi se zaista iskreno radovala mom uspjehu. Mogao sam
ovog trenutka da vidim njeno lice. Sedmicama sam potiskivao tu sliku u tamne kutove
svoje svijesti, sad nisam mogao da je se oslobodim. I odjednom, kroz grubost koja
me bijaše obuzela, prodre blaga i nježna čežnja. Ona je prekinula sa mnom. To
pokazuje i njena stalna šutnja. A i ja sam je iznevjerio. Ali sam želio da govorim s
njom, samo za trenutak, da joj kažem da sam završio svoja istraživanja; samo za
trenutak da čujem njen glas.

Tako, usprkos zdravom razumu, usprkos svom ponosu, usprkos svemu, ustadoh,
odoh polako do telefona i poslije jednog, posljednjeg trenutka oklijevanja, zatražih
bolnicu u Dalnairu.

To je bio međugradski razgovor i morao sam da čekam neko vrijeme, ali najzad
dobih vezu. Moj je glas zvučao oštro i usiljeno.

— Želio bih da razgovaram sa dr Law, molim.

— Zao mi je, gospodine, ali ne možete.

Naglo odbijanje me je iznenadilo i zbunilo.

— Zar nije tu? — upitah.

— Oh, da, gospodine, tu je.

— Znači na dužnosti?
 — Oh, ne, ne na dužnosti.

— Pa šta to znači, onda? Molim vas idite u njenu sobu i recite joj da sam ovdje.

— Ona nije u svojoj sobi, ona je na odjeljenju.

Tko je bio na telefonu? Pokušavao sam da poznam glas, ali nisam mogao. Pored
toga telefonska centrala je radila na svoj uobičajeni način i u aparatu je sad počelo
nešto glasno zujati. Obuzdavajući svoje nestrpljenje, stavih slušalicu na drugo uho.

— Halo, halo . .. tko to govori?

— Djevojka, gospodine.

— Katie?

— Ne, pomoćnica. Ja sam nova, gospodine.

Moji živci su bili tako napregnuti da sam morao da zatvorim oči.

— Molim vas, pozovite nadzornicu. Recite joj da dr Shannon želi da razgovara s

njom.

— Vrlo dobro, gospodine. Sačekajte, molim.

Sa sve većim uznemirenjem i strahom, čekao sam, kako mi se činilo, beskrajno

dugo. Ali najzad, sa olakšanjem čuh odsječne korake, propraćene glasom gospođice
Trudgeon koji sam odmah prepoznao.

— Da, dr Shannon?

— Nadzornice — uzviknuh. — Zao mi je što vas uznemiravam, ali sam želio da

razgovaram sa dr Law. Možete li je dozvati ovamo?

— Bojim se da nećete moći da razgovarate s njom, doktore. Zar niste čuli što se
ovdje desilo?

— Nisam.

Nastade poduža tišina. Onda:

— Dr Law je vrlo bolesna, vrlo bolesna već tri sedmice.

Srce mi se steže u grudima, nastade prekid u aparatu koji onemogući svaki dalji
razgovor. Ali ono što sam čuo bilo je dovoljno da moju sumnju pretvori u sigurnost.
Spustih slušalicu. Uvijek je bila moja mana da naglo donosim preuranjene zaključke
i to sam i sada učinio.

VIII

Idućeg jutra odoh rano u laboratorij a onda kod dr Goodalla. On se još nije bio
digao, ali kad sam poručio da bih morao da zatražim jedan slobodan dan, on mi dade
svoju dozvolu.

Nebo je još bilo sivo kad sam sišao niz stazu i prošao kroz velika vrata. Poslije mog
dugog i neprekidnog boravka iza ovih visokih zidova bilo je tako teško otputovati do
Dalnaira. Stigao sam u Winton u deset sati. Ispod niskog ogrtača od dima grad je bio
vlažan i topao. Buka i užurbanost na ulicama, svijet koji se tiskao sa prtljagom ka
centralnoj stanici, izgledao je čudnovato bučan poslije reda i mira u Eastershowsu.
Ali sam morao da vidim Jean, da, po svaku cijenu morao sam je vidjeti.

Ipak, dok sam zamišljeno sjedio u vlaku koji se ljuljao a pored mene promicala
čađava polja i zidovi, moje osjećanje bilo je prije tiha i razorna ljutina nego žalost. Sve
više i više sam bio obuzet slikom njenih prstiju — kako dodiruju kulture... mrva
biskvita na njenim usnama.

Na stanici u Dalnairu nisam mogao da dobijem taksi, pa sam pod sivim i vlažnim
nebom pješke otišao do bolnice, onom strmom stazom kojom sam često prolazio
najvećom brzinom. Ali sam se sad penjao sporo, žaleći što se nisam zaustavio u
staničnom restoranu da nešto popijem. Bio sam bez daha kad sam dospio na vrh
brijega, uputio se stazom i zazvonio na glavnim vratima.

Nije bilo oklijevanja. Katie mi otvori. Nisam im javio da dolazim i ona me čudno
pogleda. Ali ona me je uvijek voljela i, sa uzdržanim izrazom dobrodošlice, odvede me
u prijemnu sobu. Trenutak kasnije pojavi se gospođica Trudgeon.

— Dakle, — uzviknu ona, ulazeći sa svojim oštrim i energičnim osmijehom? —

Kakvo iznenađenje! Vrlo mi je milo što vas opet vidim.

Gledajući s mukom u nju, vidjeh da govori sasvim iskreno; ali ipak, iako sam joj
bio zahvalan na prijateljskom prijemu, nije me mogla prevariti besprijekorna vedrina
njena ponašanja, u kome sam odmah poznao običnu profesionalnu obmanu, ogrtač
koji sam vidio da često koristi pri razgovoru sa uplašenim rođacima.

— Ali moram reći — nastavi ona gledajući me iskosa, — da vam baš ne godi vaš
novi posao. Mršavi ste kao štakor. Sto su to učinili s vama? Izgleda kao da su vas
propustili kroz stroj za glačanje.
 — Oh, dobro mi je...

— Zar vas tamo ne hrane?

— Da ... hrana je odlična.

Ona lako odmahnu glavom kao da sumnja u istinitost mojih riječi.

— Vama su potrebni moji hranljivi umaci.

Nastade neprijatna šutnja za koje vrijeme

smo, kako me nije ponudila da sjednem, oboje stajali. Veseo, prilično ohrabrujući
osmijeh koji su mišići lica uslijed duge prakse bili u stanju da održe u beskraj, poče
da gubi svoju svježinu.

Okvasih usne.

— Kako joj je?

— Onako, kako se može očekivati. Bolesna je već tri sedmice. — Nadzornica je

oklijevala: onda, primijetivši da čekam dalja obavještenja, ona nastavi istim
optimističkim glasom, birajući riječi da se ne bi izdala. — U početku je izgledalo da se
dobro drži. Ali u toku posljednjih nekoliko dana malo se pogoršalo.

Osjetih da mi se srce steže. Znao sam dobro tu frazu.

— Tko je liječi?

— Dr Fraser, okružni liječnik.

Mogao sam zamisliti ovog sredovječnog čovjeka, sa rijetkom pepeljastom kosom i

gustim, svijetlim obrvama i jednostavnim, četvrtastim izboranim licem, grubo crvenim
uslijed spleta vena na obrazima.

— On je dobar čovjek.

— Izvanredan.

— Recite mi istinu. Sto on kaže?

Nadzornica je šutjela. Ona lako slegnu ramenima.

 — Ona je prilično bolesna. Da je samo odmah legla, imala bi bolje izglede. Ali
ona je nedjelju dana radila s upornim glavoboljama i temperaturom prije nego što je
pala u postelju. Ali to se često događa kod šarlaha.

— Šarlaha! — uzviknuh ja, neopisivim glasom.

— Da, razumije se — reče nadzornica iznenađeno — rekla sam vam sinoć na

telefonu.

Duga šutnja. Udahnuh duboko i oštro, tako da je doprlo skoro do vrhova mojih
prstiju. Tako sam bio uvjeren u moju raniju pretpostavku da je se nisam mogao odreći.

— Želio bih da je vidim.

Pogled gospođice Trudgeon skrenu s moje glave.

— Ona nije sasvim pri svijesti.

— Svejedno, želio bih da odem tamo.

— Sto joj to može koristiti?

— Svejedno — rekoh.

Nadzornici je sad bilo još neprijatnije. — Njeni roditelji i njen brat su ovdje... u
sobi za sjedenje. I njen zaručnik. Ukoliko oni ne dopuste, doktore, ja ne mogu da
preuzmem odgovornost.

Osjetih približavanje nesreće. Ovo je bilo nešto neočekivano. Teškoća, koju je

trebalo prebroditi, kazna koju je trebalo izdržati. Ipak, nizašto, ni zbog čega, ne smijem
napustiti namjeru koja me je dovela ovamo. Uzdahnuh.

— Otići ću do njih.

Ona opet slegnu ramenima.

— Vrlo dobro. Vi najbolje znate kako da postupite. Ako vam zatrebam bit ću na
odjeljenju.

Bez daljnih komentara gospođica Trudgeon lako klimnu glavom, okrenu se i ode,
ostavljajući me da sam, kako znam, idem kroz hodnik do svoje nekadašnje sobe. Pred
vratima sam stajao čitav minut, slušajući duboki glas iznutra, i onda, prikupljajući
svu svoju hrabrost, pritisnuh ručicu i uđoh.
 Za stolom je sjedio Daniel Law, čitao naglas ođlomaK iz Biblije i Luka na stolici
sasvim uz njega. Kraj prozora, gledajući prema meni sjedili su gospođa Law i Malcolm
Hodden. Stajao sam tamo kao uljez, zadržavao dah, dok čitanje nije završeno.

Nasta trenutna tišina. Daniel skide svoje naočari i obrisa ih maramicom, a zatim
se dopola okrenu u svojoj stolici. Iako je njegov stav bio čvrst, njegovo ozbiljno,
zaprepašćeno lice nije pokazivalo nikakve ljutine ni optužbe. On je jednostavno zurio
u mene sa nijemim dostojanstvom.

Međutim, Malcolm se diže. On mi priđe. Njegov šapat se mogao čuti u sobi punoj
tišine.

— Kako možete upadati u ovo vrijeme? — Njegove okrugle oči blizu mene bile su
podlivene. — Zar ne možete poštovati našu povučenost... namećući se ...

Ne... Malcolme — Jeanina majka se umiješa tihim glasom.

Gledao sam u pod, sve što sam htio da kažem, sledilo mi se na usnama. ,

On nema prava da bude ovdje! — uzviknu iznenada Hodden, promuklim glasom.

— Oh, budi miran! — reče Luka.

— Ćut, sine! — prošapta gospođa Law. Ona ustade, svoj čvrst pogled upre u
mene. — Idem sada da vidim našu kćerku. Hoćete li poći sa mnom na odjeljenje?

Nijemo, ne rekavši ni riječi, pođoh za njom iz sobe, kroz hodnik, do sporedne sobe
u malom paviljonu. Mlazevi svjetlosti razlijevali su se preko čistog pošljunčanog
dvorišta, mlada bolničarka prijeđe nam put, ispod verande grupa djece,
rekonvalescenata u crvenim kaputićima igrala su loptom.

Moje je srce udaralo kao čekić, neizdržljivo, kad je nadzornica otvorila vrata i kad
smo joj se pridružili u bijelo obojenoj sobi. Samo jedan od tri kreveta je bio zauzet,
poluzaklonjen paravanom, a sa jedne strane bijela stolica od emajla. Na ovoj stolici,
nagnuta unaprijed, u položaju stražara, sjedila je sestra Peek. Dok sam
sa nadzornicom obilazio polako oko ivice paravana i zastao pri dnu postelje, nisam se
usuđivao da podignem oči. Jedino najvećim savladavanjem volje uspjeh da podignem
glavu, centimetar po centimetar, dok se moj pogled, prelazeći duž bijelog pokrivača,
ne zaustavi na Jean.

Ona je ležala na leđima, širom otvorenih očiju, stalno šaputala drhtavim pokretima
suhih usana i jezika, mržavim rukama neprestano hvatala posteljno rublje. Na niskom
bijelom uzglavlju ispod njene uvezane kose, njene fine čeone kosti lica su se oštro
isticale. Na obrazima se nisu vidjele obične svijetle mrlje groznice, već tamno i teško
rumenilo sa grupom crvenkastih tačkica, od kojih su neke već izbledjele i
ostavile tamne mrlje, koje su kvarile njeno upalo čelo ... mrlje tipične za šarlah.

U ušima mi je šumjelo, osjećao sam kako gubim tlo pod nogama.

Iznad kreveta, izvan dohvata tih nemirnih prstiju i drhtavih zglobova, visjela je
tablica na kojoj su bili ucrtani oštri usponi i padovi linije groznice. Moje oči su se
naprezale da je sagledaju. Da, pomislih poslije dužeg vremena, nema uopće sumnje.
Kakva sam budala bio, budala kakva sam uvijek ... to je sasvim sigurno šarlah.

Prigušenim glasom gospođa Law i nadzornica počeše da razgovaraju. Kao da

nisam bio tu. Nekoristan kao komad neželjenog namještaja, ignoriran. Nisam
postojao. Moj pogled, u zaplašenoj zbunjenosti, pade na stvari koje prate bolest, i koje
su uredno stajale na stolu kraj postelje, boce sa lijekovima, šalica za hranu, špric,
eter i kamforovo ulje. Ako je već došlo do toga, onda je rđavo.

Ovaj je prizor visio o nemilosrdnoj niti vremena koja se lako njihala i polako trošila,
postojala slabija ukoliko su trenuci odmicali i, jedan po jedan, tonuli u nepoznato
ništavilo. To se nije moglo beskrajno podnositi. Izađoh, prođoh kroz uski hodnik, u
susjednu sobu koja je bila sasvim prazna i sjedoh tu, na ivicu postelje. Nepomična i
iscrpljena pogleda buljio sam u prazan, žuto obojen zid. Nadao sam se da ću moći
toliko učiniti, a sada ne mogu ništa... nikakvog dramatičnog i požrtvovnog postupka
da se pokažem, da opravdam svoje postojanje ... ništa. Dok me je sve više i više
obuzimao samoprezir, dok sam poricao sebi svaku vrijednost, uzeh iz džepa veliku
ampulu koju sam tog jutra zavio u vatu i, pod nesvjesnim pritiskom mojih prstiju,
otšro pucanje stakla ustostruči se u snažan odjek koji se razliježe mojim ušima kao
udarci zvona. Komadići vlažne vate priljepiše mi se za prste. Nemoguće je opisati
usijanu vrelinu koja je gorjela u mom mozgu, moj osjećaj očajne nesposobnosti, tupi
teret koji se navalio na mene, niz podsmješljivih odjeka u tišini koja me okružavala.

Ipak je vrijeme prolazilo, sekunde su letjele kao paperje. Kako joj se ovo desilo?
Ah, kad je netko umoran ili obuzet i pored svoje volje nekim melankoličnim snom, zar
nije onda lako zaboraviti na one jednostavne mjere sigurnosti koje čine razliku između
zdravlja i bolesti? Kroz sleđenu prazninu mojih misli glasovi su odjekivali u mom uhu.
Cuo sam kako su gospođa Law i nadzornica izašle iz bolesničke sobe i pošle hodnikom.
Gospođica Trudgeon je pokušavala da utješi uznemirenu majku.

— Budite uvjereni, činimo sve što možemo. Znat ćemo kroz dvadeset i četiri časa.
Dr Fraser poklanja svu svoju pažnju. A što se tiče sestre Peek, njenu odanost u
ovom slučaju ne može ništa da nadvisi. Ona dežura već tri sedmice i često je i
dvokratno dežurala. Nikad još nisam vidjela takvo samopožrtvovanje.

Znači i tu nisam bio u pravu. To je bila moja mana da o svakom mislim najgore. I
nadzornicu sam pogrešno shvatio, svađao sam se s njom, nisam imao povjerenja u
nju. To je bila moja naročita odlika, pogrešno shvatiti ljude, raditi protiv uvjerenja i
smisla za pristojnost, stajati sam protiv čitavog svijeta, ne pripadati nijednom mjestu
i nikom drugom osim samom sebi.

Odjeknu gong u glavnoj zgradi, pozivajući bolničarke na ručak, znak normalnog

života koji je produbljivao ovu prazninu. Obje žene izađoše sada kroz vanjska vrata,
njihovi tihi i tužni glasovi iščezoše potpuno. Nesvjesno ustadoh i kao figura pokretana
koncima, izađoh iz paviljona. Nigdje nikoga. Kao da imam okove, pođoh niz brijeg
prema stanici. Sklupčan u praznom vagonu vlaka koji se vraćao, nalazio sam se,
još uvijek u odjeljenju, tamo gore, na brijegu, koji je obavijao sumrak.

IX

Kad sam se vratio u Eastershows, zatekoh bilješku na kojoj je pisalo da me je

profesor Usher tražio dvaput i ostavio poruku da mu se javim kad dođem. Oklijevao
sam, i onda rekoh sam sebi da ću to ostaviti za kasnije. Strahovito me je boljela glava,
želio sam da me ostave na miru, da se izdvojim od svih, da viđam u tajnosti svoju tugu
i strah.

U pet sati popih šalicu čaja. Prijala mi je. Moje tijelo je bilo svo obamrlo. Na
poslužavniku se nalazila još jedna bilješka:

— G. Smith iz Patološkog odjeljenja telefonirao je u 3 sata, hitno.

Kroz teški teret mog bića uznemiravala me je neodređeno, u ovom trenutku, takva
upornost i bio sam zbunjen, dok se ne sjetih da je Usher nešto spomenuo da će mi
poslati dopisnika Heralda. Mora da je Smith određen da spremi ovaj intervju. Ali u
ovom trenutku to nisam mogao da podnesem. Bit će dovoljno vremena na večeri u
ponedjeljak. Zgužvah papir i bacih ga u vatru.

Goodall mi je dao cijeli dan slobodan. Nisam morao da izlazim iz svoje sobe. Sjedio
sam u teškoj obamrlosti brojeći sate sve do devet uveče; onda ustadoh da telefoniram
u bolnicu u Dalnair. Nikakve promjene kod Jean. Nisu mogli ništa više da mi kažu.

Mrtav umoran, tresući se od straha, mislio sam da je bolje da legnem, ali moja
neuralgija je bila tako jaka da sam znao da neću moći zaspati. Bočica sa aspirinom u
kupaonici bila je prazna. Pođoh dolje i u ljekarni uzeh nekoliko piramidona. Onda,
vraćajući se, u glavnom hodniku vidjeh kako mi u susret dolazi jedna bolničarka. To
je bila Steinway.

Bila je sama, išla je polako prema spavaonici. Kad me primijeti ona zastade,
namjerno se nasloni na zid u hodniku i sačeka dok joj ja ne priđoh.
 — Gdje ste bili?

— Nigdje naročito.

— Ponašate se kao tuđin.

Iako je govorila sa prividnom ravnodušnošću, napregnuto me je posmatrala. Onda

dodade:

Nadam se da ne mislite da ste mi nedostajali.

— Ne — rekoh.

— Ima mnogo drugih sa kojima mogu da izlazim.

— Da.

Zavlada šutnja. Pogledah je i opet skrenuh pogled, preplavljen reakcijom osjećaja

od kojeg osjetih hladnoću i slabost. Postoje kazne za sve, pomislih gorko žaleći one
mučne noći kad sam, provlačeći se kraj zidova kao lopov, odlazio u njenu sobu, kao
uzgred i ne pridajući tome važnost... ne misleći ninašta... i bez ijedne nježne misli.
Sijalice od mliječnog stakla svjetlile su gore, umjetno, i nestvarno. Ona me uopće
nije voljela i, o ljudi, kako mi je bila nesnosna.

— Sto je? — ona progovori oštro promatrajući promjene na mom licu.

Još uvijek nisam odgovarao. I pogrešno shvativši moje oklijevanje, lak izazivački
osmijeh dodirnu njene usne.

— Sad napuštam dužnost. — Ona me nemarno pogleda. — Ako hoćete, dođite.

— Ne — rekoh teško, gledajući ravno naprijed.

Preneražena, one se ukoči zbog ranjene sujete i njena blijeda koža odmah
pocrvenje: ljutito i neočekivano crvenilo. Zavlada šutnja.

— U redu. — Ona sliježe ramenima. — Svejedno mi je. Ali nemojte dolaziti i

uznemiravati me, ako se predomislite.

Gledala me je netremice, sa otvorenim prezirom. Prema svjetlosti njena mala glava

se ocrtavala kao lubanja, a onda se ona okrenu i ode niz hodnik udarajući potpeticama
o beton, i nestade u tišini.
 Dakle, to je kraj, hvala bogu. Okrenuh se i vratih u svoju sobu i bacih se na
postelju. Poslije nekog vremena nastupi djelovanje piramidona. Zaspao sam teškim
snom.

Ali idućeg jutra, kad sam se probudio, osjećao sam se gore no ikad. San me je
samo onesposobio za nastupajući dan.

Prije podne sam nekako obavio svoj posao a nisam sreo ni dr Maitland ni Palfreya
— u posljednje vrijeme sam uobičajio da izbjegavam druge članove osoblja.

Poslije jednog sata, pošto sam se prisilio da izdržim najviše što mogu, opet sam sa
strašnim predosjećajem telefonirao u Dalnair. Sestra Cameron je razgovarala sa
mnom. Njen glas je zvučao živahno, ali ona je uvijek bila vesela. Ali odgovor koji mi je
dala bio je isti. Bez promjena. Drži se. Nema nikakvih promjena.

Dobronamjerno ona pokuša da mi pomogne.

— U svakom slučaju, najgore se još nije dogodilo. Dok živi, ima i nade.

Napolju je padala kiša, teški pljusak koji je zamračio nebo i bacao burnu sjenu
preko cijelog zemljišta. Polako se stepenicama popeh u svoju sobu. A onda, pošto sam
ušao, razabrah u nejasnoj svjetlosti da neko sjedi na kauču, s druge strane kamina.
Upalih svjetiljku zasjenčenu abažurom iznad police sa knjigama i sa tupim
iznenađenjem vidjeh da je moj posjetilac Adrian Lomax.

Ne mijenjajući svoj položaj, on moj dug, težak pogled dočeka na način koji je barem
prividno pokazivao njegov uobičajen i nadmoćan mir, ali koji je istovremeno više od
svega odavao neizvjesnost kako ću ga primiti.

— Lomax — rekoh najzad, kao izdaleka. — Tebi sam se ovdje najmanje nadao.

— Čini se da se ne raduješ mnogo što me vidiš.

Ne odgovorih. Zavlada šutnja. On se ne bijaše mnogo izmijenio, u stvari, gotovo

nimalo. Zamišljao san* da, poslije svega što je proživio, mora biti slomljen osjećanjem
odgovornosti i krivice. Naprotiv, on je još uvijek dobro izgledao kao nekoć, možda je
bio nešto blijedi, usne rasijanije opuštene, ali je bio savršeno pribran i spreman da se
brani.

— Zar nisi znao da sam se vratio?

— Ne.
 Iako je u stvari bilo došlo do malog skandala, vidjeh da ga je ponos natjerao da se
vrati. On zapali cigaretu pokušavajući da povrati svoju raniju nemarnost. Da, bilo mu
je neprijatno i pokušavao je na svoj vješt način da to sakrije.

— Pretpostavljam da me osuđuješ. Ali nisam toliko kriv.

— Nisi kriv?

— Daleko od toga, od samog početka je Muriel jurila za mnom. Nije htjela da me

ostavi. Oh, mogu da kažem da je bilo glupo s moje strane, ali naprosto nisam mogao
da se odbranim.

— Gdje je sad ona?

— Ponudio sam joj da se vjenčamo. Želio sam da učinim ono što treba. Ali smo
se strašno posvađali. Ona se vratila svojoj porodici. Nije mi žao. Bila bi strahovito
dosadna.

— Dobro si se izvukao. Bolje no Spence.

— Znaš već da je to bio nesretni slučaj. U noći punoj magle. Okliznuo se na

peronu. To se sve vidjelo na ispitivanju.

— Za ime božje, ne izvinjavaj se. Govoriš kao da si ga ti gurnuo.

On problijedi.

— Zar ne misliš da je to bilo potrebno? U svakom slučaju želim da pokažem da

nisam pokvarenjak, kao što oni kažu. Radit ću, stvarno ću raditi u odjeljenju, stvorit
ću nešto ovog puta što će ih zaprepastiti.

Davao je utisak da je on žrtva nepremostivih okolnosti i da će ga budućnost

opravdati. Znao sam da neće nikad ništa postići, da je on pod svojim izgledom blistave
nadmoćnosti mlak, prazan i slabić. Bilo mi je neprijatno što je u sobi. Ustadoh i
pročačkah vatru nadajući se da će taj pokret shvatiti i otići.

Ali nije otišao. Gledao je u mene na čudan način.

Dobro si radio u posljednje vrijeme.

Stajao sam daleko od njega i odmahnuo rukom.

— Bili su veoma uzbuđeni u odjeljenju.

 Polako podigoh oči. Kroz maglu koja me je okruživala upotreba prošlog vremena
učinila mi se čudnom. Nastade trenutna tišina.

On ustade i naže se k meni, onaj čudni, laki osmijeh utjehe na njegovim usnama
padao je još više u oči.

Usher mi je rekao da dođem i da te nađem, Shannone. Da ti kažem novost.

Preduhitrili su te. Netko je objavio svoj rad prije tebe.

Gledao sam netremice u njega pitajući se tupo što misli da kaže. Odjednom se
prenuh.

— Kako ti to misliš? — jedva sam mogao da izgovorim riječi. — Provjerio sam

svu literaturu prije no što sam počeo. Nije bilo ništa.

— Ne,^ Shannon, nije bilo ništa. Ali sad ima. Neki naučenjak u Americi, neka
žena liječnik, po imenu Ewans, baš je ovog mjeseca objavila u Medicinskom glasniku
cjelokupan izvještaj o svojini eksperimentima. Dvogodišnji rad. Njeni zaključci su
praktično isti kao i tvoji. Ona je izolirala bacil, pokazala pojavljivanje bolesti ši

rom cijelog svijeta, cifre su zapanjujuće velike — identificirala je infekciju kod

stoke i u stvari sve.

Duga tišina. Soba se okretala oko mene.

Lomax je opet govorio sa suviše očiglednim taktom.

— Smith je to prvi rekao. On je već mjesecima pratio rad dr Ewans. U stvari, on

je imao još ranije kopiju izvještaja kod sebe. Juče ga je donio u odjeljenje.

— Ah, tako.

Usne mi postadoše krute i hladne, činilo mi se da sam se pretvorio u kamen.

Osamnaest mjeseci nepoštednih napora, grozničavog rada danju i noću, pored svih
teškoća, sve upropašteno i bez ikakve koristi. Ako su rezultati već iznijeti pred naučni
svijet, dokazani i objavljeni, onda neću dobiti nikakvo priznanje za rad koji
sam izvršio, za probleme koje sam riješio uz cijenu tolikih svojih napora. Naravno, to
se i ranije događalo; kao nekom čudnom telepatijom, nekakva struja bi prošla kroz
dva radnika na raznim kontinentima, upućujući ih nezavisno jedno od drugog, na ista
ispitivanja. Nesumnjivo da će se to uvijek događati. Ali ipak ovo nije umanjilo strašan
udarac što se našao netko na cilju prije mene, niti ublažilo smrtnu ogorčenost poraza.

— Dovraga — Lomax je govorio ne gledajući u mene. — Ne treba da ti kažem

koliko mi je žao.
 Njegovo pretvarajuće sažaljenje bilo je još gore od ravnodušnosti. On ustade sa
stolice.

— Uzgred budi rečeno, ukoliko želiš da pročitaš, donio sam članak sa sobom. —
On uze

neke papire iz džepa od kaputa i stavi ih na stol. — Sad idem. Laku noć, Shannone.

— Laku noć.

Kad je otišao, sjedio sam buljeći u prazno, u šupljoj beznadnoj ukočenosti. Onda,
sa dubokim uzdahom koji je, izgleda, dolazio sa dna moga srca, ustadoh, odoh do
stola i, uzimajući izvještaj, prisilih se da ga pročitam.

Kao što je Lomax rekao, to je bilo stručno istraživanje slučaja bolesti koja će se
kasnije nazvati ,,brucellosis“ i što se kasnije smatralo za izvanredan rad. Onda kad
sam ga dvaput pažljivo pročitao, morao sam da priznam, uz nagli val ljubomore, da je
dr Ewans bila sjajan i darovit naučenjak, čiji je rad možda bio bolji od mog.

Savih papir prisiljavajući se da budem miran i ustadoh. Ovaj novi mir, makoliko
prividan, bio je kao iznenadna opijenost koja je ispunjavala moju glavu osjećajem
snage i lakoće. Sad je bilo tri sata i vrijeme da opet telefoniram u Dalnair. Bez drhtanja
uputih se telefonu. Ali prije no što sam mogao da podignem slušalicu, začu se kucanje
na vratima i djevojka uđe i predade mi telegram. Otvorih ga sigurnim prstima:

PRIMI MOJE ISKRENE IZRAZE SAOSJECANJA. PUBLIKACIJA U ČASOPISU NI

NA KOJI NAČIN NE UMANJUJE ZNAČAJ TVOG RADA. JAŠ UVIJEK NISAM U

STANJU DA PUTUJEM, ALI SE NADAM DA TE USKORO VIDIM I UREDIM
BUDUĆI RAD. POZDRAV WILFRED CHALLIS.

Ukoliko je reakcija bila odložena, sad se sručila na mene još snažnije. Oslanjao
sam se na Challisa, zaboravnog, uslijed njegovih godina i sve veće slabosti. Ova
izjava saučešća mi je razbila i posljednje oslonce i dok sam gledao u riječi koje su mi
igrale

pred očima, osjetih iznenada čudno pucanje iza čela, kao da je neka elastična
vrpca zategnuta isuviše jako, iznenada popustila uslijed rastezanja. U istom
trenutku živci me izdadoše, svijet poče da se okreće oko mene, i strahovito smiješna
strana čitave stvari izađe mi pred oči. Nasmijah se, prvo neodređeno, ali poslije jednog
trenutka sa sve većim uvjerenjem dok se onda ne počeh smijati... samom sebi, svom
sadašnjem položaju — a onda kao glumac koji se brzo mijenja i koji je primoran da
igra drugu ulogu, odjednom postah zamišljen, ozbiljan, povučen.
 Sa izrazom određene namjere pogledah na sat, zaboravivši da sam to učinio i prije
nekoliko minuta. Bilo je tek tri i četvrt, što me umiri, jer me iznenada obuzela
neodoljiva želja da nešto radim. Minulo je osjećanje razočarenja i, u
općoj neosjetljivosti koja me je obuzela bio sam svijestan neodređenog ali sve većeg
olakšanja, uvjeren da je ono što se izvana događa, u odjeljenju ili Dalnairu, od male
važnosti u općim putovima mog života. Zar nisam bio ovdje u sigurnosti, dobro
smješten i hranjen, odvojen od udaraca i tuge vanjskog svijeta, u ovom divnom
sklonjenom utočištu? I stoga, samo ako hoću, nije potrebno da ga ikad napustim!

Umiren ovom mišlju brzo se uputih zapadnom krilu, jer je moja dužnost bila, kad
je Maitland slobodna, da izvršim poslijepodnevni obilazak. U posljednje vrijeme bio
sam prilično aljkav u vršenju ove obaveze, možda nisam radio punom parom u bolnici.
To uopće ne vrijedi, to nije lijepo u odnosu na dr Goodalla, niti u odnosu na običaje u
Eastershowsu. Prijekorno rekoh sam sebi da se moram popraviti. Bilo je toliko stvari
koje sam mogao posvršavati prije no što dan prođe.

U zapadnom hodniku pridružih se sestri Shadd i detaljno obiđoh svih šest galerija.
Nisam se žurio niti smandrljao posao, već sam bio savjestan i marljiv. Tišina galerije
me je čudno umirivala i nadugo sam razgovarao s nekolicinom pacijenata, čak sam i
šalicu čaja popio s vojvotkinjom u njenoj sobi, velikoj prostoriji s izbledjelim zelenim
zastorima, medvjeđom kožom ispred kamina i lusterom od pozlaćene bronce. Ona je
na sebi imala ljubičastu somotsku haljinu sa mnogo ukrasnog nakita i
nekoliko ogrlica od svježe nanizanih sjemenki od lubenice. U početku me je stalno
ispitivački gledala svojim svjetlucavim očima, kad sam se prisilio da se pokažem
zadovoljan, ona se polako ohrabri i kad ustadoh, ona mi koketno pruži svoju
poput pergamenta žutu ruku.

Prijatno zabavljen svojim uspjehom, okrenuh se Shadd dok smo zajedno stajali
kod vanjskih vrata.

— Čudno, sestro, zar ne... kako je vojvotkinja, i pored svojih nastranosti,

prikupila izvjesne čudne običaje koji se zapažaju kod vaših dama ovdje.

— Veoma čudno. — Za sve vrijeme mog obilaska ona se držala uzdržano i bila je
šutljiva.

Sad mi dobaci čudan pogled pun oštrog neodobravanja.

— Mislim — nasmiješili se, — kako se sve o^e interesiraju za odijelo. Cak i

najstarija među njima, pokušava da se pojavi s nečim novim, dodajući vrpcu ovdje,
popravljajući nabor ondje, trudeći se da prevaziđe ostale. Cesto se njihova ostvarenja
groteskna ali, ukoliko se dovoljno izdvajaju od ostalih, odmah postaju moda. Razumije
se, vojvotkinji njena velika garderoba omogućava da vlada nad svima.
 Sestra Shadd je još uvijek buljila u mene, ona otvori usta, a onda ih opet stisnu,
iskazujući nezadovoljstvo.

— Njihov stav prema suprotnom spolu je isto tako zanimljiv ... — nastavih ja. —
Uzmite, na primjer, djevice koje uzmiču pred samom pojavom muškarca ... i one
druge, sa blago romantičnom crtom koje muškarcima iz svojih snova dobacuju lukave
poglede dok se šetaju parkom ... I ona nesretna stvorenja koja naizmjenično traže i
žale se da ih je silovala munja, grom, električni udar, sunčevi ili mjesečevi zraci ili čak
sam Goodall putem natprirodnih posjeta!

— Izvinite me, doktore — Shadd me oštro prekide. — Traži me gospođica Indre.

Sad moram da idem. — Kad je odlazila stuštena kao oluja, ona dodade: — Stvarno,
iznenađujete me. Zašto ne odete i ne legnete malo?

Dakle, ona misli da sam pijan, neka ide dođavola. U svakom slučaju, filozofirati s
njom je uzaludno. Krivo mi je bilo što je otišla, ali nisam htio da dozvolim da me to
uznemiri.

Okrenuh se s novom živahnošću i ođoh u ljekarnu.

Zalihe po odjeljenjima bile su veoma male i trebalo mi je čitav sat da ih obnovim.

Dok sam mjerio kristale kloralnog hidrata i mućkao ih u plavim staklenim bočicama,
otpočeh da pjevušim Palfreyevu najomiljeniju melodiju iz Carmen... od jadnog,
nesretnog Bizeta. Vrlo prijatno i lijepo. Da mi glava nije bila tako tupa, kao izubijana
čekićem, osjećao bih se sasvim dobro.

Iznenada zazvoni telefon. Oštar, kratak ton izazva u meni smrtni strah. Ipak sam
bio miran kad podigoh slušalicu.

Dr Shannon? — Bio je to vratar

— Da.

Pokušavao sam da vas pronađem po cijeloj zgradi. Ovdje je jedan mladić koji želi
da razgovara s vama.

Sa mnom? — Buljio sam glupo u zid ispred sebe.

— Kako se zove?

Law... kaže, Luka Law.

Oh, razumije se, sjetih se Luke, mog mladog prijatelja s motociklom. Sto li on traži
ovdje u ovo doba dana?
 .Jedva sam imao vremena da otpočnem opet da pjevušim kad Lukin glas, radostan
i uzbuđen, dopre do mene, dok su se riječi preplitale jedna s drugom.

Jesi li ti to, Roberte ... dođi odmah ovamo ... želim da te vidim.

— U čemu je stvar?

— Ništa ... sve ... dobre vijesti... Jean je mnogo bolje.

— Molim?

— Ona je izvan opasnosti. U dva sata danas poslijepodne prošla je kriza. Sad je
pri svijesti. Razgovarala je s nama. Zar to nije divno?

— Sasvim. Očaran sam.

— Prosto sam morao da sjednem na bicikl i da doletim da ti to kažem. Dođi kod

vratara. Želim da te vidim.

— Žao mi je stari druže. — Moj glas je izražavao učtivo žaljenje čovjeka koji je
prezauzet svojim mnogim poslovima. — Naprosto ne mogu to da uradim ovog
trenutka.

— Sto? — Šutnja. — Iako sam došao čak ovamo ... ? Roberte ... halo ... halo ...
ha ...

Iako me je izdaleka nekako boljelo da to učinim, prekinuo sam vezu spuštajući

slušalicu sa tihim osmijehom. Ma koliko da sam volio Luku, nisam imao toliko
vremena da ga gubim na nekorisne stvari! Naravno pravo je olakšanje čuti da je
gospođica Law bolje, nesumnjivo vrlo ugodno za njene rođake. Tiha neka djevojka
bijaše ona, sa smeđom kosom i očima. Sjetih se pjesme ... Jean sa svijetlo smeđom
kosom . .. Prijatna melodija, moram je pomenuti Palfreyu. Sjetih je se neodređeno,
kao studenta iz moje grupe, pametne ali nekako malo dosadne. Razumije se, nisam
se uopće ljutio na nju, nisam imao ništa na svijetu da joj predbacim.

Bizet... opet... jadni, nesretni Bizet... Pokušavam da priznam da drhtim. Završih

rastvore, uredih ljekarnu i opet, brzo, mutna pogleda, odgonetnuh vrijeme na satu.

Sedam sati. Uvijek sam mrzio dežuranje u blagovaonici, ali sad, i pored glavobolje,
to je izgledala prijatna, logična potreba.

Večera bijaše počela. Kad sam ušao u blagovaonicu, služavke su već spuštale
poslužavnik za poslužavnikom sa hranom na duge stolove, gdje su svi, usred
zveckanja posuđa, povlačenja stolica i žagora, već počeli da jedu.
 Stajao sam jedan trenutak. Onda, ne penjući se na platformu, počeh da šetam
gore-dolje, promatrajući sve to sa dobronamjernim, pasivnim posebnim
interesiranjem. Oblaci pare koji su se dizali i miris hrane sa začinima učiniše da
osjetim potrebu za snom i, dok su se moje misli rasipale, prizor posta bogat i topao,
skoro feudalan u svom zašančenom skupu nižih i viših, u stalnom pristizanju posluge,
a po svojoj živosti i bojama, svojoj bizarnoj raznolikosti ljudskih fizionomija, svom
obilju, pokretu i velikoj buci kao kakvo Breughelovo platno . . .

Ah, opet sam se nalazio u hodniku i odmjerenim koracima vraćao se u svoju sobu.
Ispred sobe za ostavu u Balaklavi noćni čuvar je došao na dužnost i miješao kakao za
večeru.

Donio sam poštu, doktore. Ima jedno pismo za vas.

— Hvala, dobri čovječe.

U prolazu uzeh čvrsti koverat sa žigom univerziteta. Moj osmijeh je sada usiljen,
kao da je naštampan na mom licu, maska za čitav onaj uskomešani kaos koji se
odigravao iza nje. Teški čekići su sad još jače udarali o moju lubanju, odjednom me
obli znoj, i po kratkom trenutku iscrpljenosti, osjetih da sam bolestan. Ali
brzo, svjetlost se ugasi i u želji da nastavim, svijestan rada koji čeka na mene, smješeći
se još usiljenije, uđoh u hodnik i otvorih pismo.

Patološko odjeljenje, Univerzitet u Wintonu. Od Ushera, profesora Ushera, šefa

najslavnijeg instituta. Lijepo pismo, da, zaista, vrlo ugodno pismo. Dobri profesor
je žalio, u stvari, bio duboko ožalošćen, što me stjecajem okolnosti mora lišiti svake
nade na novo postavljenje. Da su samo rezultati objavljeni ranije! Oklijevanje je bilo
tragično! Razočaranje je bilo veliko i njegova osjećanja sasvim razumljiva. Bila je i
napomena na pismu. Ah, da, večera se isto tako odlaže. Jako žali, ali kad je uputio
poziv za večeru, zaboravio je na jednu raniju obavezu. Zgodan izgovor. Drugi put.
Zašto, da prirodno, sve je bilo savršeno prijatno i korektno. Vratite se za vaš sto u
laboratorij. Radite sa mnom na manje tvrdoglav način, sa pravom suradnjom uz
nadzor. Širokogruda ponuda. Ali hvala lijepo, ne.

Ispod velike svjetiljke u predvorju, pored statue Demetera i visokih ormara,

pažljivo pocijepah pismo na četiri dijela. Iznenada sam poželio da glasno kriknem. Ali
moje usne su bile suviše krute, kao da su sljepljene jedna uz drugu i bol u glavi se
pojača, poraste do kreščendo zvuka i vibracija od kojih me je hvatala jeza, kao da mi
netko tupom sjekirom cijepa drvo na vratu. Usprkos tome, lutajućom i sanjivom
sviješću uvidjeh najzad što treba da učinim. Bitno i važno. Naprijed, naprijed . ..
nemoj stati. . . nijedan minut se ne smije izgubiti.
 Pođoh napolje i požurih u laboratorij. Bilo je sad sasvim tamno i počeo je vjetar,
ljuljao drveće i žbunje, izazivao čudna šaputanja u noći. List koji mi kao prsti
samrtnika dotače obraz, učini da se moji mlitavi koraci pretvore u trčanje i spoticanje.

Sad sam bio u laboratoriju. Prelazeći u svijesti čitav svoj rad beizraznim ali
mučnim okom, pođoh nesvjesno i otvorih ormar za ostavu. Okrugle, vatom zatvorene
epruvete stajale su tamo u redu, sjajne kao opal i svjetlucale kao blistava sunca.
Zasljepljen, zateturah se i odmakoh. Ali ta slabost je bila trenutna. Pribirajući se, uzeh
dragocjene epruvete i mimo i pažljivo ih razbih u porculanskoj česmi. Okrenuh
obje slavine. Kad je i posljednja kap tekućine istekla niz slivnik, pokupih svježanj
papira sa stola, te stranice ispunjene mojim proračunima i zaključcima, znoj mnogih
ponoćnih sati.

Opet tiho, pažljivo, zapalih žibicu da ih izgorim, da ih držim u plamenu nad

česmom dok i posljednji nagorjeli komad ne bude uništen. Ali prije no što sam mogao
da to učinim bat koraka me natjera da se okrenem, polako, jedva održavajući
nepodnošljivi teret u mojoj glavi. Maitland je stajala na vratima.

— Ne, Shannon! — uzviknu ona i pritrča mi.

Šibica mi opeče prste i ugasi se. Udarci čekića su odjekivali još jače u mom mozgu.
Stavih obje ruke na čelo. Onda nestade svega.

Oktobarsko poslijepodne je bilo tiho i zlatno i lebdjelo je nad mirnim prostorom. U

mojoj staroj sobi u Lomond View kosa dnevna svjetlost pravila je svijetlu mrlju na
tapetama na zidu, unosila život ispod žute boje izbledjelih ruža na njemu, odbijala se
od mesinganih kugli na mojoj postelji, izgrebenih prije mnogo godina, kad sam
pokušavao da ispravim iskrivljenu klizaljku. Kroz prozor sam mogao vidjeti rani
dah jeseni na modrom uvijenom lišću bukve preko puta ulice i u daljini, iznad
ljubičaste izmaglice, plava povijena ramena Ben Lomonda. Kao dječak, u ovoj istoj
sobi, često sam sa željom gledao u te daleke planine. I sad sam gledao u njih.

Ležeći udobno na strani, osjetih se odmoran, svijestan da je moja lijenost

opravdana, pošto je dr Galbraith, uz podršku prabake Leckie, uvijek navaljivao da se
odmaram. Ipak sjaj poslijepodneva bio je neodoljiv — odlučih da moram ustati. Zar u
stvari nisam bio zdrav i u stanju da ustanem poslije ručka po nekoliko sati
svakog dana? Odgurnuh pokrivače i počeh da se oblačim, ipak pažljivo, jer još uvijek
nisam bio siguran na nogama, što je dokazivalo kako čovjek polako prikuplja snagu
poslije potpunog nervnog sloma. Dakle, i zaslužio sam. Moja vlastita greška koja se
ne da opravdati.
 Odoh dolje, pokazujući koliko sam se oporavio time što se čak nisam ni pridržavao
za ogradu stepenica. Nisam se još navikao na čudno osjećanje da živim opet u ovoj
kući koja je u mom djetinjstvu u Levenfordu bila mojim domom. Sada svojina moje
prabake, ona se nije nimalo izmijenila i, mada naseljena samo sjenama većine mojih
ranijih ukućana, još uvijek je zadržala svoj obični izgled skromnog, ali postojanog
dostojanstva. Ovdje su me doveli poslije mog sloma i, sa sumornom odanošću zbog
koje sam se iz sveg srca stidio, teških stvari koje sam o njoj govorio, stara žena me je
vratila u život.

U blagovaonici je uklonjen paravan od papira, dobra vatra je gorjela u bronzanom

kaminu. Prabaka ga je radi mene naložila prije no što je krenula na jedno od onih
putešestvija radi kupovine po gradu sa kojih se vraća polako, pretrpana paketima
dobrih stvari za jelo. Ona me je obilato hranila i to po svojim vlastitim receptima,
isprobanim sredstvima, za okrepIjenje, u skladu sa seoskim tradicijama.
Desetak minuta prije no što je pošla, ona mi je šapnula sa izrazom značajnog
obećanja:Fina kuhana kokoš za večeru, Roberte.

Bila je vatren pobornik kuhanih kokošiju i čorbe, za koju je govorila da sadrži „svu
hranljivost".

Sam u kući, ovoj nijemoj kući ispunjenoj sjećanjima na prošlost, uvijek sam se
morao boriti protiv svojih sanjarija i nepodnošljive nostalgije koju je ona izazivala u
meni. Ovdje je bio divan na koji me je Dandie Gow uvijek pobjegao da se odmorim
poslije raznih školskih tuča sa Gavin Blairom. Ondje, na kaminu, stajalo je staro
drveno pero koje je on upotrebljavao za svoje advokatsko prepisivanje. Na
ogradi prozora sam mnogo i bezuspješno učio da dobijem Marshallovu stipendiju. Za
ovim istim stolom rekli su mi da ne mogu da idem na univerzitet da studiram
medicinu. Ali ja sam otišao. Ah, da, uvijek sam uporno išao svojom usamljenom
stazom, tom mučnom krivudavom stazom koja me je opet vratila onamo odakle sam
pošao.

Brzo se pribrah i, pogledavši na sat, odlučih se na kratku šetnju. U holu, svijestan

svoje potšišane kose, navukoh dobro kapu, stavih ključ ispod brisača za noge, u
slučaju da se starica vrati prije mene, i krenuh naprijed.

Iako je zrak bio oštar i svjež, moji koraci nisu bili živahni, i jednom ili dvaput morao
sam da se zaustavim dok sam se lagano penjao putem ka seocetu Drumbuck. To je
bilo isto ono malp selo, zbijeno ispod male livade na uzvišici, presječeno potokom koji
je tekao ispod dva kamena mosta. Neka djeca su tjerala svoje točkove ka kovačnici, i
njihovi piskavi, visoki uzvici remetili su vedar prizor. Na seoskoj utrini odmorih se na
klupi ispod velike škotske jele koja je tamo stajala preko sto godina. Iz njenog tkiva po
plavičastom sivom deblu tekli su mali mlazevi smole i skrutili se. Ostrugah jedan
noktom i, trljajući sivu prašinu dlanovima, uzdahnuh čisti miris smole. To učini da
osjetih kako mi se vraća snaga, da moj život, ipak, nije bez budućnosti.

Ipak, kad sam obišao Barloan Toli, bilo mi je već previše. Bio sam sretan da se
vratim u naslonjač, da obujem papuče i grij em noge kraj vatre. Jutarnje novine, H e
r a 1 d ležale su savijene na stolu pored mene, u njima sam uvijek uživao, to je bila
glavna razonoda mojih bolesničkih dana. Podigoh ih i stavih na koljena i u isti mah
čuh da su se ulazna vrata otvorila i zatvorila. Začuše se koraci u hodniku,
šumovi kretanja u zadnjem dijelu kuće. Zatim starica uđe u blagovaonicu. Pogledasmo
jedno drugo, ja se nasmiješih.

— Jesi li dobila kokoš?

— Uzela sam dvije — odgovori ona. — Pozvala sam McKellara na večeru.

To izgleda kao neka svečanost.

— Da. — Ona blago klimnu glavom. — Dr Galbraith će isto tako doći.

— Aha.

Prije no što sam mogao da joj se suprotstavim, ona promijeni temu.

— Već je vrijeme da popiješ toplo mlijeko. Nemoj tako, izgorjet će ti cipele.

Probušit će se donovi.

Okrenu se i izađe, ostavljajući me zamišljenog i pokunjenog.

Već neko vrijeme sam osjećao što se sprema i sada sam znao da je sve već tu. Dr
Galbraith je ostario. Njegova velika praksa, koja se prostirala daleko od Levenforda do
okoline Wintona, postajala je suviše naporna za njega. On je tražio ortaka i, na moju
žalost, predloženo mu je da uzme mene.

Da, klopka, dugo i strpljivo pripremana, a ruke koje su postavile klopku bile su
prijateljske i ljubazne ruke. Ali, jao, i pored obećanja koje sam dao, bježao sam od
njega. Sjetih se da je tvrdoglavi McKeller bio voljan da mi kupi taj položaj — a hiljadu
funti bila je velika svota za škotskog advokata. Dosta sam volio starog doktora i
njegovo vremenom isklesano lice, njegovu sivu jareću bradu i ono suho grčenje usana,
njegovo ponašanje, nekada naglo i naprasito, sada ublaženo starošću. Dok sam
drijemao kraj vatre, pokušavao sam da sebe zamislim kako seoskim putovima vozim
Ford, koji ljeti odskakuje preko suhog korijenja a zimi se probija kroz snijeg, kako
trubim pred udaljenim imanjima i svoju uvijek spremnu crnu torbu unosim u bijelo
obojene poljske kućice usamljene na livadama. Ali moje srce nije bilo za to. Poznavao
sam sebe isuviše dobro i osjećao sam kako nemam nimalo volje za ovakvu
budućnost. Nisam bio pogodan za opću praksu i iz mog iskustva iz prošlosti znao sam
da ću gurati, bez interesiranja, tupeći oštrice svojih ambicija, običan, nemaran i
potučen.

Zatomljujući uzdah, uzeh novine i, u naporu da rastjeram misli, počeh da ih

letimično pregledam. Čitao sam tu i tamo, sve članke koji su izgledali zanimljivima.
Nije bilo mnogo novosti. Preletih preko uvodnika, kad na zadnjoj stranici jedna vijest
privuče moj pogled. To je bila mala vijest, svega tri retka, ali me je bolno pogodila, onda
me dugo zadrža nepomičnog.

Pod naslovom: Odlazak brodova, bila je obična bilješka:

Parobrod linije Član, Algoa, danas je otplovio iz Wintona za Lagos i Zlatnu obalu.
Njom putuje grupa radnika za naselje u Kumasiju.

Pročitah bilješku nekoliko puta, kao dijete koje uči lekciju ne shvatajući njeno
značenje i, dok sam tako radio, topla soba zahladni i onog laganog strujanja,
pouzdanog i instinktivnog, koje sam osjetio ispod jele, nestade u meni. Znači i to je
gotovo, i to.. . svršeno zauvijek. Pošto sam znao da će Jean otputovati ovom lađom,
plašio sam se trenutka njenog odlaska. Sad je otišla. I ta činjenica, to odvajanje
broda od ovih obala, to lagano nestajanje na horizontu, izazvalo je osjećaj posljednjeg,
neumitnog rastanka . . . usamljeni svjetionik koji pretražuje prazno more, ugašena
treperava svjetlost. I ona nije došla, nije čak ni napisala zbogom. Što to nije učinila
bilo je pravo ljubavno mučenje, to me je najviše zaboljelo.

Dugo, možda čitav sat, koliko ne znam, ostao sam tako buljeći u vatru. Izdaleka,
kroz moje tužne i mučne misli, čuo sam da netko dolazi, čuo sam korake i glasove u
predsoblju. Nisam se ni pomakao. Bio to McKeller ili doktor, nisam se mogao svladati
da podnesem to srdačno rukovanje, taktično saosjećanje koju bi mi svaki od njih
pokazivao.

Zatim, dok sam sjedio nijem i nepomičan, vrata se iza mene otvoriše gotovo
bešumno. Čekajući odjek snažnog glasa, nisam pokušao ni da se pokrenem, ali
postepeno osjećanje da netko stoji tamo, stoji sasvim mirno, iza mojih leđa, nagna me
da okrenem glavu. I onda lagano podigoh svoje apatične oči.

Prvo pomislih da sam opet bolestan. To mora da je nekakva halucinacija, još jedna
od onih grozničavih slika koje su me, donedavno tako potresale. Onda u trenutku
razumjevanja, vidjeh da je to ona, shvatih i zašto je tu.

Zaboravio sam da parobrodi koji odlaze često ostaju preko noći u pristaništu da
prikupe putnike i da čekaju pogodnu plimu. Ona je ipak došla da kaže zbogom.
 Teško udaranje mog jadnog srca odjekivalo mi je u ušima i magla mi zatreperi pred
očima dok sam, u potpunoj tišini, kroz nju gledao u Jean. Isto tako nijemo gledala je
ona u mene. Iako je još uvijek bila mršava, sa lakim blijedilom koje se zadržalo na
obrazima, malo je bilo tragova nedavne bolesti u tim smeđim očima, toj čistoj koži i
svijetloj kosi. Nisam mogao a da ne uporedim moje stanje s njenom vedrinom. Ja
sjedim ovdje zgrčen, iznuren i slomljen, dok ona odlazi, čvrsta i odlučna, skoro
potpuno zdrava. I njena haljina od tamnosivog materijala, oivičena svjetlijom ivicom
od svile, bila je sasvim nova, kupljena bez sumnje za put. Isto tako me je zaboljelo kad
vidjeh da oko vrata nosi nisku zelenih perli koju sam joj poklonio.

Lagano se uspravih u naslonjaču. Mogao sam da vidim kako se sprema da

progovori. Želio sam da budem spreman da primim udarac.

— Kako si, Roberte?

— Nikad bolje. Zar nećeš da sjedneš?

— Hvala. — Njen glas je bio prigušen, ali pribran.

Ona sjede prema meni, vrlo uspravno, prekrstivši ruke u rukavicama, a pogled je
još uvijek upirala u mene. Kao mala svetica od gipsa, rekoh samom sebi, ogorčen
pribranošću kojoj ja nisam dorastao. Stisnuh zube kako bih se uzdržao da pokažem
slabost svojih osjećaja.

— Sasvim si se oporavila — rekoh.

— Imala sam mnogo sreće.

— Putovanje morem će te očvrsnuti.

Ona nije obratila pažnju na ovaj napad. Njeno ćutanje izazva u meni novi nastup
bola u srcu. Udarih prstom po novinama na mom koljenu.

— Sad sam pročitao da putujete. Lijepo je od tebe što si svratila. Kako je

Malcolm? Da li se ukrcao na brod?

— Da, Roberte, on se ukrcao na brod.

Žaoka, vraćena nježno, bez zlobe, zari se

duboko u moje grudi. Pokušao sam da ne zadrhtim. Zbog rukavica nisam mogao
da vidim prsten ali, ako i Malcolm ide s njom, onda su se svakako vjenčali.
 — Dakle... — pokušah nemarno da se nasmijem, ali moje blijede usne je stezao
bojažljivi grč. — Trebalo bi da ti čestitam. On je dobar čovjek. Nadam se da ćete lijepo
putovati.

Ona ne odgovori odmah, zatim ozbiljno reče:

— A što je s tobom, Roberte?

— Sasvim dobro. Imam mogućnost da ovdje, u Levenfordu, dobijem dobru

praksu.

— Ne.

Ta jedna riječ, izgovorena u izlijevu osjećaja, zaustavi me.

— Sto misliš? To je skoro gotovo.

— Ne — ponovi ona. — Ne smiješ to učiniti.

Kratko, napeto ćutanje. Ona sad više nije bila tako mirna i njene riječi nekako
naglo upadoše.

— Roberte — reče ona ozbiljno. — Ne možeš, ne smiješ da se upropastiš seoskom

praksom. Oh, ja ne prezirem seoske liječnike. Ali oni nisu ono što si ti. Doživio si gorko
razočaranje, strašne preprijeke, ali to nije kraj. Opet ćeš pokušati, učinit ćeš bolji, veći
rad. Ne smiješ da zakopaš svoje sposobnosti. Moraš, moraš nastaviti.

— Gdje? — rekoh ogorčeno. — U još jednoj zadnjoj sobi... u još jednoj ludnici?

Sa velikom vatrenošću ona se naže malo naprijed.

— Ti si ljut na profesora Challisa, zar ne? Bila je greška što su te poslali u

Eastershows. Ali on je star i zaista nikada nije imao mogućnosti da te smjesti na pravo
mjesto. — Njeno grlo se steže. — A sad ih ima, Roberte, da li bi volio da predaješ
bakteriologiju na univerzitetu u Lozani?

Buljio sam u nju nepomičan, u stvari jedva sam d'sao, dok je ona nastavila brže.

— Oni su pisali profesoru Challisu i tražili od njega da preporuči najboljeg

čovjeka koga zna, mladog čovjeka koji može da organizira laboratorij. On im je poslao
iscrpan izvještaj o tvom istraživanju. Jučer mi je pokazao njihov odgovor. Ako želiš,
mjesto je tvoje.

Pređoh rukom preko očiju kao da ih zaklanjam od suviše jake svjetlosti. Novi
početak, daleko od ograničenja ove uskogrude zemlje, u Lozani, tom divnom
švajcarskom gradu na svjetlucavim obalama Lemanskog jezera. Ali ne, ne ... mog
samopouzdanja je nestalo ... nisam se usuđivao da to prihvatim.

— Ne mogu — promucah. — Nisam više sposoban.

Njene se usne stisnuše. Pod velom njene ukočene zvaničnosti vidjeh kako
odjednom izbija odlučnost. Ona duboko uzdahnu.

— Moraš, Roberte. Svu svoju budućnost stavljaš na kocku. Ne smiješ da priznaš

da si potučen.

Ćutao sam gledajući u pod i ne videći ništa.

— Potučen sam — rekoh teškim glasom. — Dao sam im svoju riječ. Oni dolaze
ovamo večeras. Lako je boriti se protiv neprijatelja. Ali protiv prijatelja... i ljubaznosti...
i mog vlastitog obećanja... ne mogu više da se borim.

— Ja ću ti pomoći.

Iznenađen, podigoh pogled.

— Ti? ... Ti nećeš biti ovdje.

Ona je bila vrlo blijeda i za trenutak njene usne su podrhtavale u takvom grču da
nije bila u stanju da govori. Sjedila je i gledala u svoje skrštene ruke.

— Ja ne idem.

— A Malcolm?

— A 1 g o a je otplovila jutros u šest sati. Malcolm je bio na njoj.

Nastade mrtva tišina. Zapanjen, naprosto ne vjerujući, osjetih da se kočim. Prije

no što sam mogao da progovorim, ona nastavi glasom prigušenim strahovitim
naporom.

— Kad sam bila bolesna, Roberte... i poslije, izgleda da sam uvidjela stvari koje
ranije nisam shvatila. — Ona skoro presječe, ali se prisili da nastavi. — Uvijek sam
priznavala obaveze prema svojim roditeljima, ljudima sa kojima sam mislila da radim
i nisam uopće shvatila svoje obaveze prema tebi... i zato što tebe najviše na svijetu
volim, ta moja obaveza je veća od svih drugih. Da si uspio, da se nisi razbolio, možda
nikad ne bih to shvatila... ali sada ... shvaćam ...

Ona zastade, boreći se da dođe do daha, gledala me napregnutom pažnjom, kao

pod teretom prijeke potrebe da mi prenese teške i neuobličene misli koje su joj
nedavno pale na um. Pod navalom osjećaja potekoše joj suze niz obraze. Riječi joj sada
same naviraše brzo:

— Sve vrijeme dok sam tamo ležala kao u nekom snu, pitala sam se zašto sam
odbila da se udam za tebe ... voljela sam te ... stvarno ... zato sam se i razboljela što
sam te voljela i nisam pazila što radim na odjeljenju... ali iza te ljubavi stajali su ponos
i strah i predrasude prema tvojoj vjeri, o kojoj stvarno ništa ne znam. Bog je htio da
se ti rodiš kao katolik a ja kao član Bratstva. Zar to znači da on jedno od nas dvoje
mrzi a drugo voli... da želi da jedno živi u tami a drugo u svjetlosti istine? Ako je tako,
onda kršćanstvo nema vrijednosti. Oh, Roberte, ti si bio pažljiviji prema mojoj vjeri no
ja prema tvojoj. I tako sam bila strašno postiđena da sam rekla sebi, ako ozdravim,
doći ću i zamoliti te da mi oprostiš.

Sad je neodoljivo jecala i dok sam ja sjedio blijed i ukočen, nemoćan da pokrenem
svoje ukočene usne, ona prošaputa:

— Roberte, dragi Roberte, mora biti da misliš da sam najteže ... najnedoslednije
stvorenje na svijetu. Ali nas pritisnu događaji tako da im se ne možemo oduprijeti.
Oh, dragi moj, napustila sam Blairhill, svoje roditelje, sve zauvijek. I ako me želiš još,
udat ću se za tebe, kad i gdje hoćeš ... otići ćemo u Lozanu . .. raditi zajedno ... biti
pažljiviji i dobri jedno prema drugome ...

Slijedećeg trenutka ona je bila u mom zagrljaju, njeno srce kraj mog, jecanje joj je
ugušivalo glas. Usne su mi se bezglasno pokretale. Moje grudi, prepune ogromne
radosti, htjele su da prepuknu.

Kao iz dalekog svijeta čuh otvaranje vanjskih vrata i bučni dolazak McKellera i dr
Galbraitha, pažljivo šaputanje starice, kad ih je dočekala u predsoblju.

Sad mi je bilo svejedno. Nisam više bio sam, tama se pretvorila u svjetlost dana,
život je zauvijek bio obnovljen. Poći ćemo zajedno u nepoznato. Da, u tajanstvenoj
toplini tog trenutka sve je izgledalo moguće, nije bilo ni pomisli o neuspjehu, a sreća
je izgledala vječnom.
Contents
A.J. CRONIN .......................................................................................................................................... 2
Shannonov put ............................................................................................................................... 2
KNJIGA PRVA ........................................................................................................................................ 3
KNJIGA DRUGA.................................................................................................................................. 55
KNJIGA TREĆA ................................................................................................................................... 112
KNJIGA ČETVRTA .............................................................................................................................. 152