ÉMILE AJAR PSEUDO

biblioteka
itd
UREĐUJE
ZLATKO CRNKOVIC
LIKOVNO OPREMIO
ALFRED PAL
Autobiografska proza
S FRANCUSKOG PREVEO
VLADIMIR GERIĆ
ZNANJE ZAGREB 1978
Naslov izvornika ÉMILE AJAR
PSEUDO

MERCURE DE FRANCE, 1976

Opekotine, ugrizi, ogrebotine. Psi ujedaju. Čopori pasa. Neprekidni
talasi pasa. Nasrtaji po-mamnih silovitih pasa, o kojima ne mogu
nikome govoriti, moram se u ovom trenutku suzdržati da ne
govorim o njima, pretvarajući se kao da nisu ovdje, kao da se
nalazim na odmoru... miran, izvan dohvata.

Henry Michaux, NASUPROT ONOME KOJI SE OTIMA

1
Početka nema. Rođen sam, svatko dolazi na red, a poslije toga sve je
samo pripadnost.
Sve sam pokušao da se oslobodim, ali to još nikome nije uspjelo, svi
smo uračunati.
Stvorio sam ipak sistem obrane koji je u šahovskoj igri ubrzo postao
poznat pod mojim imenom, kao »Ajarova obrana«. To je najprije
bila Cahor-ska bolnica, a poslije toga višekratni boravci u
psihijatrijskoj klinici doktora Christianssena, u Kopenhagenu.
Proučavali su me, analizirali, testirali, rastvorili i moj se sistem
obrane srušio. Bio sam »izliječen« i vraćen u opticaj.
Uspio sam ukrasti nekoliko listova iz svog liječničkog dosjea, da
vidim ne bi li se iz toga što moglo izvući u pogledu književnosti,
ako se ne uspijem oporaviti.
Simulacija, dotjerana tako daleko i u toku godina usvajana s toliko
upornosti i postojanosti, svojim opsesivnim karakterom svjedoči o
autentičnim poremećajima ličnosti.
Dobro, slažem se, ali svi simuliraju, jedan više od drugoga: znam
jednog Alžirca koji serucka već punih četrdeset godina, jednog
bušitelja koji tri tisuće puta na dan vrši istu kretnju, jer ako ne
simulirate, proglase vas asocijalnim, neprilagođenim ili
poremećenim. Mogao bih otići čak i dalje i reći vam da je sve ovo
simuliran život u svijetu koji je savršeno pseudo, ali to bi se s moje
strane shvatilo kao nedostatak zrelosti.
Kao siroče, od djetinjstva osjeća mržnju prema roditelju koji ga je
napustio; traženje obilježeno problemom Oca.
Tonton Macoute jest pokvarenjak, ali to ne mora obavezno značiti
da je on moj otac. Ja to nikad nisam tvrdio, ja sam se u određenim
trenucima samo nadao da je tako, iz očaja. To nisam tvrdio ja, to su
insinuacije mojih istraživača, iznesene poslije objavljivanja moje
knjige Momo, zašto plačeš? —¦ naime da je on moj pravi tvorac.
Kad pokušava razvezati cipele, uvijek pravi nerazmrsive uzlove, pa
ih onda kida ili bijesno razre-zuje, da bi se oslobodio. Prijenos na
vezice psiholoških čvorova koje samo umnožava kad ih pokušava
razmrsiti.
To je istina, što se tiče vezice, ali što se tiče svega ostaloga, klinac!
Istina je i to da imam problema sa svojom kožom, zato što nije moja:
dobio sam je u nasljedstvo. U nju me je umotao genetski razvoj,
pažljivo, promišljeno i optuženi ustanite, osobito noću, nešto
prije četiri sata, kad je postotak šećera u mojoj krvi, čini se, na
najnižem stupnju i kad ondje unutra sve to urla od strave.
Ne znam u kom su trenutku počeli »klinički znakovi« pripadnosti,
moji »simptomi«, kao što kažu. Ne znam više točno o kakvu se
masakru zapravo radi, ali iznenada sam osjetio da sam okružen
uperenim kažiprstima, nezaštićen, na neopisivo brisanom prostoru.
To je on, zgrabite ga. Shvatio sam da sam pred cijelim svijetom
bezgranično odgovoran. Uostalom, zbog toga su me psihijatri
proglasili neodgovornim. Od onog trenutka kad osjetite da ste
progonitelj svjetskih razmjera, dijagnosticiraju da patite od manije
proganjanja.
Pokušao sam sve da umaknem. Štoviše, počeo sam učiti swahili,
zato što bi to za mene ipak moralo biti nešto veoma strano. Učio
sam, strahovito sam se namučio, ali uzalud, zato što sam se čak i na
swahiliju sporazumijevao, i to je također bila pripadnost.
I onda sam pokušao s ugro-finskim, bio^am uvjeren da u Cahorsu
neću naletjeti ni na kakva Ugro--Finca, da se tako nađem nosom u
nos sa samim sobom. Ali nisam se osjećao sigurnim: uznemirivala
me pomisao na to da čak i u Lotu možda postoje rođeni koji govore
ugro-finski. Budući da bismo na taj način bili jedini koji govorimo
tim jezikom, bili bismo izloženi opasnosti da u nastupu osjećaja
jedan drugome padnemo u zagrljaj i otvoreno porazgovorimo.
Izmijenili bismo dojmove o svojim očiglednim prijestupima i to bi
onda bio napad na poštanska kola. Kažem »napad na poštanska
kola« zato što to nema nikakve veze s kontekstom i postoji
mogućnost da ne pogriješim. Ne želim imati nikakve veze s
kontekstom.
A ipak i dalje tražim nekoga tko me ne bi razumio i koga ja ne bih
razumio, zato što osjećam strahovitu potrebu za bratstvom.
Prvi put imao sam halucinacije kad mi je bilo šesnaest godina.
Odjednom sam primijetio da sam okružen urličućim valovima
stvarnosti, koja je sa svih strana navaljivala na mene. Bio sam
veoma mlad, ništa nisam znao o psihijatriji i kad sam na svom
ekranu vidio slike iz Vijetnama, klince od smrti naduvenih trbuha
kako crkavaju u Africi ili leševe vojnika kako skaču na mene,
iskreno sam povjerovao da sam udaren i da imam halucinacije. I
tako sam malo-pomalo počeo izrađivati, a da toga nisam uopće bio
svjestan, svoj sistem obrane, koji mi je omogućavao da potražim
utočište u različitim gostoljubivim ustanovama.
Nije to došlo odjednom, bio je to rezultat dugotrajnog rada.
Ja se nisam stvorio sam. Postoji tu tata-mama nasljednost,
alkoholizam, cerebralna skleroza i još, povrh svega toga,
tuberkuloza i dijabetes. Ali treba se vratiti još mnogo dalje unatrag,
zato što se samo na prvotnom izvoru može naći bezimena istina.
Od pojave mog prvog pripovjedalačkog djela počele su se iznositi
primjedbe da ja, u stvari, ne postojim i da sam bez dvojbe fiktivan.
Pretpostavljalo se, štoviše, da sam kolektivno djelo.
To je točno. Ja sam kolektivno djelo, s predumišljajem ili bez njega,
to vam više ne mogu reći. Na prvi pogled, ne vjerujem da sam
dovoljno talentiran te bih mogao zamisliti kako bi u tome moglo
biti nekog sifilističkog predumišljaja ili tako nešto, samo zato da bih
iz toga mogao izvući neko literarno djelce.
To je moguće, s obzirom na to da nema malih pogodnosti, ali ja se o
tome ne bih želio izjašnjavati.
Napisano pod pseudonimom Ajar, Ajar što na engleskom znači
odškrinut, to je priznanje mazohističke povredljivosti, bez sumnje
namjerice njegovane kao bogat izvor literarne inspiracije.
To je laž. Rulja pokvarenjačka! Ja sam svoje knjige pisao od klinike
do klinike, na savjet samih liječnika. To djeluje terapeutski, rekli su
mi. Isprva su mi preporučili slikanje, ali to nije dovelo ni do kakvih
rezultata.
Znao sam da sam doslovce nestvaran, pa sam pomislio da sam
možda stvoren za slovčano stvaranje.
Sklanja se u privid neranjivosti dotjerujući ka-dikad dotle da
preuzima oblik različitih predmeta, noža, pritiskivača za papire,
lanaca, nosača za ključeve, ne bi li na taj način postigao
neosjetljivost, a i zato da bi kao predmet, prividno prihvatio,
korektno stanje suradnje s društvom, od kojega se stalno osjeća
ugrožen. Odbio Goncourtovu nagradu kako bi izbjegao
progonjenje.
Odbio sam Goncourtovu nagradu 1975. zato što me uhvatila
panika. Probili su moj obrambeni sistem, prodrli u njegovu
unutrašnjost, izbezumio me publicitet koji me istjerao iz svih mojih
skrovišta, izbezumila su me istraživanja mojih ispitivača u
Cahorskoj bolnici. Bojao sam se za svoju majku, koja je umrla od
cerebralne skleroze i koju sam u knjizi iskoristio kao ličnost
gospođe Rose. Bojao sam se za dijete koje sam skrivao i koje je
imalo dvanaest do trideset i četiri godine, kao i ja, ili četrdeset, ili
sto ili dvjesta tisuća, pa i još više, zato što se treba uspeti do izvora
zla da bismo stekli pravo na to da branimo svoju nedužnost. Odbio
sam dakle nagradu, ali to je samo pojačalo moju vidljivost. Rekli su
da sam reklamer.
Poslije toga bio sam na liječenju i sađ mi je bolje, hvala na pitanju. U
toku mog posljednjeg boravka na klinici napisao sam čak i treću
knjigu.
U nekoliko je navrata umišljao sebi da je udav, da bi umaknuo
svom ljudskom značaju i tako se podvrgnuo odgovornostima,
dužnostima i krivicama koje on nameće. Iz svog udavskog stanja
izvukao je jedan roman, Velika maza, iskoristivši tako sam sebe, što
je posljedica dugotrajnog prakticira-nja masturbacije.
To je točno. Štoviše, na taj me je naslov 29. studenoga 1975. naveo
Nacionalni kongres protiv rasizma i antisemitizma, zato što su
reptili, kao omraženi, uvijek bili prvi na nišanu. Nisam se mogao
uključiti u Kongres zato što sam u tom trenutku u Kopenhagenu
stavljen u kavez. Ovom prilikom zahvaljujem organizatorima.
Pun negodovanja, neću citirati jedan list iz mog medicinskog dosjea
koji ima sasvim antisemitski karakter, zato što se u njemu navodi
da sam Židov. Ja sam se ipak trudio da saznam nije li moj osjećaj
nedostojnosti i krivnje posljedica činjenice što sam Židov i prema
tome nisam raspeo Isusa, što mi antisemiti otada stalno predbacuju.
Nisam li postao udav zato da bih utekao svom židovskom značaju?
Doktor Christianssen mi govori da suviše mnogo drkam.
On nije protiv masturbacije zato što malo dijalektike, cerebralne
animacije i intelektualnog zadovoljstva nikome ne škodi, to je,
štoviše, korisno, ali dvije tisuće godina drkancije, to je ipak malo
previše. Podsjetio me je na to da sada ima Crnaca, Arapa, Kineza,
komunista i da više nije potrebno da Židovi drkaju.
Upitao sam dakle dobrog doktora nisam li doveden do toga da
postanem udav zato što su Zidovi dvije tisuće godina proglašavani
lihvarima i davi-teljima udava, a on mi je na to odgovorio da je to
savršeno moguće, da sam ja spreman na sve samo da bih mogao
stvarati literaturu, uključujući tu i samoga sebe.
Mislio sam na Tontona Macoutea, koji je notorni pisac, te je uvijek
znao iz patnje i užasa izvući lijep literarni kapital.
Bacio sam se na pisanje.
Kao što vidite, neću uspjeti da se iz toga izvučem. Okružen sam sa
svih strana, a to znači pripadnost.
Na klinici imam kolegu koji je uspio dešifrirati hijeroglife nekog
pretkolumbijskog egipatskog dijalekta, pa je počeo misliti i govoriti
na tom nikakvom i ništavnom, nikom nepoznatom jeziku, bez
ikakve odgovornosti, ostavio je, štoviše, neke klinaste hijeroglife
nedešifrirane, da ostane što više nade. Dok su god nepoznati,
skrivaju možda otkrivanje vjerodostojnosti, tumačenje i odgovor.
To je sretan čovjek, jer tako vjeruje da poznaje nešto što je još ostalo
nedirnuto.
U ovom dokumentu ne pazim na kronologiju, red i pravila, zato što
sam pročitao previše kriminalističkih romana a da ne bih znao da
red može dovesti do mene cajkane, a jasno vam je da se nisam zato
sklonio u kliniku doktora Christianssena, u Kopenhagenu.
Ja ne znam danski, ali moje neznanje nije dovoljno nedovoljno. Kad
uz odobrenje ustanove izlazim i odlazim napolje u šetnju, Danci mi
počinju govoriti o Argentini, o Čileu i o Sjevernoj Irskoj, s izrazom
optužbe na licu. Prolaznici koje susrećem do-šaptavaju mi na
danskom sve strahote koje su saznali o meni.
Pitat ćete kako mogu razumjeti ono što mi govore na jeziku od
kojega ne znam ni jedne jedine riječi.
Nemojte da crknem od cera. Ja sam rođeni lingvist. Razumijem i
kužim čak i tišinu. To je posebno stravičan jezik i najlakši je
za razumijevanje. Živi jezici koji su pali u zaborav i nehaj i koje više
nitko ne razumije, to su oni jezici koji s najviše rječitosti urlaju.
Postoji također ozbiljan problem disanja.
Prvi put su me zatvorili kad je okolina primijetila da od jutra do
večeri na tisuće puta zadržavam dah. Najprije su mi razbili gubicu,
zato što je to bilo uvredljivo, zločin povrede čovječnosti, profanacija
Pascala, Isusa i Solženicina. Uzmimo, po redu važnosti: Solženicina,
Isusa i Pascala. To je bio hračak u lice čovječanstvu, to jest najveća
uvreda koja se može nanijeti literaturi. Dakle, bio sam komunist, ali
poslije sam se ispisao, da ne kompromitiram komunizam, zato što
sam subverzivan. Stajao sam uspravno na pločniku, oko mene je
bilo ljudi, vidjeli su da pokušavam ne udisati onaj isti zrak što ga
oni dišu. Pozvali su cajkane zbog povrede javne prometnice. Kad su
cajkani, u furgonu, primijetili da ja i dalje ne dišem i da čak zatisku-
jem nos, razbili su mi gubicu zbog nasilja nad predstavnicima
dišnih organa u vršenju njihove funkcije.
Kad sam se našao pred policijskim komesarom i kad sam ostao
tako, zadržavajući dah, začepivši nos i vršeći svoje higijenske
potrebe, on se raspje-nio i rekao mi da nismo u Argentini, ni u
Libanu, nego u Cahorsu. Ovdje da ne zaudara na govno, krv, znoj
ni leš. Mogu disati kao što to traži ljudski rod.
— Nemoj pokušavati da meni nešto spuštaš.
Ali mi nismo bili samo u Cahorsu. Bili smo svagdje. Ovoj ovdje
pizdi, kako se čini, ne pada na pamet da smo Pinochet i Amin Dada
— vi i ja.

2 Pseudo
Poslije sam u Cahorsu stvorio i nove neprijatelje, zato što sam htio
učiniti ono što su činili arapski pripovjedači: zaustavio sam se u
Ulici Clemenceau, jednog sajmenog dana, i počeo pripovijedati svoj
život. Tako sam ljude i opet izazvao na to da mi razbiju njušku. Na
policijskoj stanici, komesar Pa-ternel ozbiljno me je opomenuo.
— Ali, što sam učinio, gospodine komesaru? Pripovijedao sam svoj
život i to je sve.
— Vaš je život jedno obično sranje, Pavloviću. Ljudi se zgranjavaju
kad na njihov račun lupetate takve gadarije.
— To je život kao i svaki drugi život, gospodine komesaru.
Komesar Paternel sasvim je pocrvenio.
— Razbit ću ti njušku, ništarijo jedna!
— To je zaista kao što kažem: život kao i svaki drugi život.
— No, dakle, već mi je pun kufer tog pornografskog vala. Bit će
bolje za vas da malo pripazite. U svakom slučaju, ponašajte se
makar kao krelac. Pa ćemo vas lijepo ostaviti na miru.
Počeo sam izvoditi pseudo-pseudo i više me nitko nije zapažao.
Ponekad sam odlazio na sastanak sa svojom ruljom, u Kolodvorsku
kavanu. Bio je tu jedan limar, jedan knjigovođa, jedan službenik.
Naravno, nitko od njih nije bio ni limar, ni računovođa, ni
službenik. Oni su nešto sasvim drugo. Ali nitko u to ne sumnja, oni
simuliraju, izvode pseudo-pseudo osam sati na dan i nitko ih živ
uopće ne šljivi. Žive skriveni unutra, a izlaze samo noću, u svojim
snovima i u svojim morama.
A onda se pročula jedna nečuvena novost: američki učenjaci uspjeli
su stvoriti umjetni gen, jedinicu nasljedne osnove. Umjetno.
Obuzela me takva plima nade da sam gol golcat istrčao na ulicu,
urlajući »Aleluja!« Smjesta su me odveli na policiju i, kad sam
komesaru Paternelu objasnio da će sada, zahvaljujući tome, uskoro i
on moći stvoriti svoje porijeklo, da ćemo konačno svi moći sami
sebe roditi, da ćemo biti djeca naših vlastitih djela, a ne djeca
prostitutaka, da ćemo sad uskoro napokon dobiti ljudsko biće bez
izvornoga gena, bez cajkana i bez nuklearne ideologije, jednodušno
su mi razbili gubicu. Ali mene to nije pokolebalo u mojim nadama
ni spriječilo da ne trčim ulicama, dijeleći letke i urlajući da je gotovo
s tatinom nasljednošću. Čuzirali su me.
Možete provjeriti. Bilo je to u Cahorskim novinama od 25. svibnja
1972.
Za mene je važno da se zna: ja sam neodgovoran.
Kad sam bio klinac, stidio sam se svog starijeg brata zato što se
zaustavio i zauvijek ostao limać. Izbjegavao sam ga. Njegov je
pogled bio pun nerazumijevanja, kao da se pita tko mu je to učinio i
zašto. Tada još nisam znao da nerazumijevanje dopire uvijek
mnogo dalje nego ma kakvo znanje, dalje nego genijalnost, i da
uvijek ono ima posljednju riječ. Pogled mog brata mnogo je bliži
istini nego Kinstein.
Ovime izjavljujem, javno i otvoreno: ja sam protiv
dezoksiribonukleinske kiseline, protiv faktora nasljednosti. Ona je
kršitelj općeg prava.
Zatim su uslijedili noćni telefonski pozivi. Najprije me je jedne noći
nazvao Pljušč. Dakle, Pljušč je genijalni matematičar, genij od
čovjeka, koga su
drugi predstavnici ljudske genijalnosti u SSSR-u zatvorili u
psihijatrijsku kliniku, da ga određenim kemijskim tretmanom
natjeraju u ludilo. Danas, uoči tiskanja ove knjige, Pljušč se naziva
Bukovski, zato što je bilo dovoljno promijeniti samo ime.
Sovjetski su psihijatri ogorčeni neprijatelji SSSR-a, koji ocrnjuju
pred svijetom. Jednog će se dana protiv njih otvoriti proces, zato što
svi rade za CI A.
— Kako je Gegene?
Ja se u svojim izgubljenim trenucima zovem Gegene.
— Tako, tako. Tko je na telefonu?
— Pljušč.
To nije istina, pomislio sam. To meni moj ljudski karakter sprema
prljave podvale.
— Ne poznajem nikakva Pljušča.
I nato mi reče, sasvim jednostavno, glasom koji nikad neću
zaboraviti.
— Naravno da me ne poznajete, Gegene. Vi ste normalni. Postoje
milijuni ljudi koji me ne poznaju i puca im prsluk zbog toga. Dobro
spavajte!
I objesi slušalicu.
Nećete mi vjerovati ako vam kažem da je deset minuta iza toga
nazvao telefonom Pinochet. Dakle, o Pinochetu se mnogo govorilo,
zato što se ljudi još nisu naviknuli na njega.
— Kako je, stari pobratime? Lice, oči, njuška, ruke?
— Skinite mi se. Ja s vama nemam ništa zajedničko.
Tako je to potrajalo cijelu noć. Ostao sam na telefonu do svanuća.
Nazivali su iz Indije, iz Bangladeša, iz Kambodže, iz Afrike. Najviše
su me nazivali pokojnici. Kad se pokojnici nađu na telefonu, ne
mogu se zaustaviti u pričanju.
Naručio sam da mi se ugradi automatski odgova-rač. To je
moderna sprava, civilizirana i posebno predviđena za tu svrhu,
koja je odgovarala da ja ne postojim, da Pavlovića nema, da sam ja
mistifika-cija, zez, da nisam od te vrste. Da naoko doduše,
pokazujem neke vanjske znakove postojanja, ali da je sve to
zapravo literatura.
Nije hodalo.
Ima savjesti koje su opremljene automatskim odgovaračima i to
hoda vrlo dobro. Ali ja se osobno nikad nisam uspio organizirati.
I tako sam se još jednom ograničio na svoj vlastiti sistem obrane i
uspio sve to izbjeći, osobito halucinacije. Opet sam postao udav koji
niti zna niti umije odgovarati na telefonske pozive. Ni Pljušč ni
Pinochet ne mogu usred noći nazivati udava na telefon.
Pokušali su sa mnom razgovarati kroz vrata. Caj-kani. Ja sam se
derao:
— Ostavite me na miru. Ne znam što sam vam opet učinio, ne čitam
novine, ali to nisam bio ja. To ne odgovara mojoj vrsti. Ja sam
odvratan reptil. Ja nemam ništa ljudsko. Ja ne mogu biti odgovoran.
Provalili su mi vrata, ali sam se osigurao. Kupio sam na vrijeme
miševe, pa čak i štakore. I počeo sam ih pred njihovim očima gutati
da im dokažem da sam udav i da nemam ništa zajedničko s Pino-
chetom.
Ponovno su me strpali među nekonformiste.
Bio sam miran. Više nije bilo telefonskih poruka. Kao udav, imao
sam pravo na nepovredivost.
Tu je moj obrambeni sistem zaista počeo djelovati.
Imam ujaka kojega zovem Tonton Macoute, zato što je u vrijeme
rata bio zrakoplovac, pa je s velike visine masakrirao civilno
stanovništvo. S vremena na vrijeme vršio je kure dezintoksikacije u
Kopenhagenu, na klinici doktora Christianssena. Nije pio, nije se
drogirao i mislio sam da se dolazi dezintok-sicirati od civilnog
stanovništva koje je masakrirao. Da se pokušavao dezintoksicirati
od samoga sebe.
To nije bilo točno. Tonton Macoute dolazio se dezintoksicirati u
Kopenhagen k doktoru Christians-senu zato što je pušio previše
cigara.
Ovome ne dodajem nikakva tumačenja. Nikakva.
Mogao bih vam satima pripovijedati o njemu, zato što je sve to
skupa smiješno. On se smatra mojim ocem i umišlja da ja prema
njemu gajim sinov-ljevske osjećaje, ma velim vam, živi upiš. Mogu
vam dakle reći da Tonton Macoute i ja nemamo ništa zajedničko, on
je samo majčin bratić, u čemu nema nikakve nasljednosti. Uostalom,
sve to kod njega nije bilo ne znam šta: dijabetes i rak i, povrh svega
toga, tuberkuloza, a sve je ostalo završilo u krematorij skoj peći,
možete misliti da neću početi po tome čeprkati. A ipak su me
jednom prilikom, u Cahor-skoj bolnici podvrgnuli liječenju kurom
inzulina. Ali to još uvijek ne dokazuje ništa i moj mi odvjetnik veli
da to uopće ne bi moglo poslužiti kao neki dokaz, ako poduzmem
protiv njega istragu radi dokazivanja očinstva.
Treba i dalje tražiti, a ne klevetati Pinocheta i sve ostalo. Treba
poduzeti genetske pretrage da bi se otkrio pravi krivac. To je ono
što se naziva izvorom života. A ja život cijenim, zato što me policija
uvijek plaši.
Tonton Macoute poslao me je dakle u kliniku doktora
Christianssena na svoj trošak. Tri stotine kruna na dan, zato da me
se otarasi.
Kad ga gledam u oči — ima ih šest pari, ali meni ponekad posreći
da mu se upiljim u jedno jedino — jasno vidim što se događa. On
uobražava sebi da me je ostavio u nevolji i da se nalazim u potrazi
za Ocem, kako bih ga kaznio.
Dakle, pod svaku cijenu, Danska.
Na ovom mjestu, ja sam čak i dužan podijeliti s vama svoje sumnje.
Da vam protumačim zašto između nas vlada mržnja, usprkos
osjećajima koji nas povezuju.
Tonton Macoute nije mi nikada tajio da je veoma volio moju majku,
usprkos krvnom srodstvu koje ih je povezivalo. Gotovo sam
siguran u to da su zajedno spavali, da me raspigaju i da poslije
trpim posljedice svega toga. To bi objašnjavalo sve. Objašnjava
dakle i to zašto sam ja pomalo sličan Tontonu Macouteu, ne mislim
fizički, zato što je on u tom pogledu poduzeo potrebne korake, nego
moralno. Jer, ako mene izjeda takva potreba za Tvorcem, to je samo
zato što sam sin čovjeka koji me je cijeli život ostavio u stanju
praznine. Ne treba zaboraviti da se Tonton Macoute, kad je bio
mlad, dao ubiti u ratu, ali poslije se sredio.
Meni je dakle često padalo na pamet, kakav otac takav sin, i zbog
toga sam bio sav izvan sebe, mislim, u prenesenom značenju: u
doslovnom — to nije moguće. Nitko živ ne izlazi iz svog biološkog
i'ovna.
Ja sam mu to jednom prilikom napomenuo i zamalo da se nije
ugušio.
— Ti si savršeno lud. Ja sam tvoju majku volio kao sestru.
— To je onda još veće rodoskvrnuće, prava svinjarija.
— Ti nisi moj sin! To je besramna kleveta!
To baš nije bilo ljubazno, grdio me. Ako se osjećao uvrijeđen zbog
toga što sam rekao da sam njegov sin, to doista znači da mu to baš
nije polaskalo.
— Tvoja je majka bila svetica!
Da, ali ja sam njega poznavao. On je najpokvareniji čovjek na
svijetu. Okinuti jednu sveticu, to je sigurno bio njegov životni san.
Neka ona samo sačuva svoj svetokrug i svoju redovničku odjeću, pa
lijepo zguza, sve u šesnaest. On je stvarno bestidan kit, samo njemu
može nešto slično pasti na pamet.
Ne znam da li postoji nasljedno prenošenje stečena karaktera, ali
ako je tome tako, ja sam dobio uistinu temeljito nasljeđe.
25
Cim sam stigao u Kopenhagen, moje se stanje odmah poboljšalo:
tamo je bila magla, manje se vidjelo.
A ipak, zamalo da nije došlo do gužve na aerodromu, kad sam
pokušao poljubiti danskog carinika. Bio sam u stanju nedvojbene
euforije, jer usprkos svim dokazima na svijetu, ujedinjenim protiv
mene, a osobito stavu Internacionalne amnestije, mene su liječnici
proglasili neodgovornim, dakle nedužnim za zločine koje sam
izvršio. Tu prijeko potrebnu lukavštinu prema samom sebi, ta
unutarnja poricanja, simulaciju i pseudo-pseudo, mogu razumjeti
samo novinari koji su me demaskirali u studenom 1975., u trenutku
dodjeljivanja literarnih nagrada, kad su me proglasili fiktivnim,
mistifika-cijom, kolektivnim djelom i zezom.
Danci govore čudnim jezikom, nismo se razumjeli, pa sam odmah
osjetio da ćemo se dobro sla-
V
26
gati. Činili su mi se sasvim drugačijima od mene, što je značilo da
ćemo se razumjeti. Carinik nije čak ni otvorio moj kovčeg, koji je
ispod sredstava informacija i mas-medija bio prekrcan
eksplozivom, zato što su u ono vrijeme u Sjevernoj Irskoj
eksplozijama bombi ubijali žene i djecu. Prekrcan sam eksplozivom
i osjećam da ću svakog trenutka odletjeti u zrak, pa sam sam sebi
uputio nekoliko anonimnih telefonskih poziva da se pripazim i da
si omogućim evakuaciju mjesta. To je zapravo zebnja.
Kad sam vidio kako danski carinik ima u mene povjerenje i ne traži
da se otvorim, bio sam ganut do suza. I tako sam ga htio poljubiti,
zato što oduvijek osjećam smrtni strah pred carinicima, pretresima,
pretragama i to je s moje strane bio znak olakšanja i zahvalnosti.
Tonton je prekinuo svoju kuru dezintoksikacije da me dočeka na
aerodromu. Ta mi se insinuacija učinila duboko ponižavajućom.
Insinuirati kako ja imam štetan karakter i kako moje prisustvo
automatski prekida kuru dezintoksikacije, dakle to jednostavno
nema imena, jer se razumije samo po sebi. Ja se užasavam
mizantropije. Mene smatrati nekom vrstom zagađivača koji razara
život na zemlji i ugrožava čak i ozonski sloj koji štiti svijet od
djelovanja ultra-ljubičastih zraka, to je sušta mizantropija, koliko se
ja u to razumijem.
Nije ipak istina, kao što je sutradan pisalo po novinama, da sam
izazvao gužvu na kopenhagen-škom aerodromu. Točno je samo to
da me je uvrijedila ta kura dezintoksikacije koju sam ja tobože
prekinuo uslijed svog toksičnog karaktera. Ali gužvu prilikom mog
silaska s aviona izazvale su okolnosti sasvim neovisne o mojoj volji.
Već sam vam
27
rekao, a možda i nisam, jer je to zapravo jedno te isto, da sam se
bavio lingvističkim proučavanjima, ne bih li pronašao jezik koji bi
mi bio savršeno stran. To bi mi omogućilo da razmišljam zaštićen
od izvora zebnje i riječi-zamki te unutrašnjih i vanjskih agresija uz
podršku dokaza.
To mi nije uspjelo zbog Svevišnjeg nadzora. Mozak naime veoma
dobro zna da bi našem luđačkom karakteru zauvijek bio kraj kad bi
nam uspjelo da izmislimo jezik kakav još nikad nije postojao i koji
ni s čim ne bi imao nikakve veze. I upravo zato da bismo izbjegli toj
opasnosti, providjeli su nas izvori tjeskobe upravo takvim mozgom
kakav imamo, stvorenim upravo tako da nas održava u stanju
praznine, nemogućnosti i nakaznosti.
Morao sam se dakle odreći otkrivanja izvornog jezika i ograničiti se
na to da naučim ugro-finski, pomiješan s nekoliko predrođenih
tepaja, da mi preostane barem nešto nade. I čim sam primijetio kako
sam na aerodromu okružen Dancima, skočio sam na tezgu Air-
Francea i zazvao pomoć na ugro--finskom, u plemenitoj namjeri da
između nas uspostavim odnos nerazumijevanja i bratske
nekomuni-kativnosti.
Pogrešno je smatrati da narodi i ljudska bića jedni drugima
razbijaju gubice zato što se ne razumiju. Oni jedni drugima
razbijaju gubice zato što se razumiju.
I tako je dakle došlo do ispada. Shvatili su me.
Nisam vam kadar objasniti što se dogodilo. Vjerujte mi da sam
Dancima održao svoj govor na ugro-finskom jeziku po duši i
savjesti. Isto je tako dobro poznato da Danci ne govore ugro-finski.
Pa
28
ipak, oni su me odmah shvatili i, kao što sam vam već rekao, čim
postoji razumijevanje, dolazi do nesporazuma, srdžbe,
negodovanja, vrijeđanja, ispada. Stigli su i cajkani, htjeli su me
skinuti sa šaltera Air-Francea, s kojeg sam se derao na ugro--
finskom, a ja sam se branio. U sve to umiješao se i Tonton Macoute,
pozvali su ambulantna kola i moram priznati da sam, izgubivši
svaku nadu da ću ostati neshvaćen i na taj način izraziti svoje
bratske osjećaje prema bližnjima svojim, svojoj braći, po-šizio i
podijelio nekoliko udaraca, zato što me ništa na svijetu ne užasava
toliko kao nasilje i, čim sam spazio bolničare, odmah sam shvatio
da im treba pokazati čvrstu ruku. U sličnom slučaju dokazat čete da
ste normalni jedino tako da nekoga raspalite po njupalici.
29
U ambulantnim kolima Tonton Macoute smjestio se pored mene i
promatrao me s osmijehom poznavaoca stvari.
— Znaš, Alexe, to ti neće uspjeti.
Ja se ne zovem Alex, ali ne podnosim da me netko zove mojim
imenom. To čovjeka žigoše.
— Što mi neće uspjeti?
— To da ne pišeš. Ti ćeš biti pisac i to istinski. Postat ćeš
profesionalac. Kao ja.
— Profesionalac, moja guzica — rekoh, sjetivši se Zazie u metrou
Raymonda Queneaua, zato što sam već dugo tražio naslovnu
stranicu.
— I ja sam pokušavao izigravati pseudo-pseudo — reče Tonton
Macoute, skidajući cigaretu s usana, da je dezintoksicira. — Štoviše,
zamalo da nisam postao francuski ambasador, ali sam se na vrijeme
zaustavio, zato što i tu ima granica. Da si pomalo truo, to stoji,
slažem se. Uostalom, ono trulo u čovjeku, htjeli mi to ili ne, to je
uvijek ono naj-
30
dublje samosvojno. Geni ne lažu. To što si malo dezintegriran, to je
upravo tvoja ljudska crta. Nemoj biti pizda, Alexe. Učini kao ja. Kao
najveći. Dostojevski, Balzac, Solženicin. Grizi govno. Od toga
nastaju remek-djela.
— Više bih volio da ne postoji Pinochet, nego da postoje remek-
djela, Tontone. Više bih volio da nema Solženicina, nego da bude
govna i krvi. Više bih volio da nema Raskoljnikova, nego da postoji
Dostojevski. Proizvodna cijena Rata i mira suviše je skupa.
— Čuvaj se mržnje prema Pinochetu, prema CIA, prema društvu i
Cie, prema patnji — reče Tonton. — Čuvaj se. Postoji opasnost da se
to ne pretvori u roman, a tada više nećeš biti samo ljudsko biće, bit
ćeš također mnogo više govno od čovjeka.
— Dok god tebe imam pred očima, nikad neću napisati ni jednog
jedinog retka — rekoh.
Tonton Macoute činio se malo mirnijim. On baš ne voli
konkurenciju.
Doimao se pomalo tužnim, usprkos svemu. Mislim da se pomalo
rastužio zato što je veoma volio moju majku, svoju sestričnu, a iz
toga nije mogao izvući knjigu.
— Ne razumijem — reče — zašto ti mene tako mrziš. Konačno,
ništa za tebe nisam učinio. Ne duguješ mi nikakvu zahvalnost.
Dakle, čemu ta zloba?
Jedan sam trenutak oklijevao.
— Sve je zaludu, nitko ne može disati a da nekoga ne voli —
odgovorih mu ja. — Dakle, ti ili netko drugi, isti bog.
31
Ambulantna kola u Danskoj glasaju se mnogo manje prodornim
krikom nego kod nas. Možda zato što se u Danskoj manje pati, pa
nema potrebe da se diže tako glasna deračina.
Na klinici su mi dali vrlo lijepu sobu, a Tonton Macoute platio je za
tri mjeseca unaprijed, da ne mora na mene misliti svaki mjesec.
Znam da će me smatrati ništarijom kad bude čitao ove retke.
Budući da mi je ta pomisao neizdrživa, treba da se na njoj
zaustavimo. To druge misli čini mnogo podnošljivijima.
Doktor Christiansen primio me veoma ljubazno. To je plavokosi
gorostas plave brade, sličan istraživaču koji nema ni vremena ni
britve.
Ja veoma volim Dance, zbog Vikinga, koji nisu baš posve sigurno
njihovi preci, s kojima nemaju ništa zajedničko i na koje, prema
tome, mogu biti ponosni.
Razgovarali smo o Vikinzima zato što za psihijatra ne postoji
neprikladan predmet razgovora.
— Znate — reče mi on — Vikinzi, koji su krstarili morima i otkrili
Ameriku, to je samo alegorijski
* mit. Pravi su Vikinzi oni koji prelaze oceane zebnje i otkrivaju
nove zemlje. Vi ste Viking, Rodolfo. Zvao me Rodolfo zato što me je
već poznavao.
— Što se zapravo može otkriti?
— Pitanja su jedini mogući odgovor, Maurice. Pravi Vikinzi, to su
pitanja. Odgovori, to je već ono što su Vikinzi sami sebi pjevali za
vrijeme plovidbe, da se ohrabre.
Naložio je da se donese sve što mi treba za pisanje. Nikakvih
lijekova. Nikakve obrade. Sve što treba za pisanje.
32
Svečera me je Tonton posjetio u mojoj sobi. Grizla ga je savjest. Ne
znam što on sebi zapravo predbacuje, naime zato što kaže da me
nije on napravio. On nije, veli, stvoren da bude dobri otac.
— Morao sam te nagovoriti da studiraš medicinu, kad si imao
dvadeset godina. Ali nisam vjerovao da si sposoban izdržati sedam
godina. Šteta.
— To nije važno. Ako ti sada kažem da sam žarko /.elio postati
liječnik, ne bi to bilo zato što bih želio liječiti bolesne. Nego radi
shvaćanja nekih stvari. Kadi istraživanja. Biologija, genetika, te frke.
Da /.nam odakle to potječe.
— Što to?
— Mozak. To je očito greška prirode... Ili prljav, odvratan
predumišljaj. Stvaranje mozga kao čin mržnje, nikad nije učinjeno
ništa bolje.
— Goethe . . .
— Da, znam, muzeji, lijekovi. Savršen zločin, zar ne, s neoborivim
alibijem. Je li moj otac bio sifili-ličar?
— Nije.
— Alkoholičar?
— Ne znam ništa o tome. Pomalo.
— Trebalo je Adamu uzeti krv.
— Slušaj, Fernande, dosta je tog straha od nasljednosti. S te strane
možeš biti miran. Druga strana, još više atavistička, ili sociološka —
sve su to zapravo isti štosovi — to te se već tiče. Ali klinika me dođe
dvadeset majmuna dnevno, dakle Pinochet, Pljušč i sva ta škvadra,
to će me na kraju krajeva skupo stajati. Ostani neko vrijeme ovdje,
ako se osjećaš sigurnijim, ali pokušaj nešto drugo. Brani se na neki
drugi način. Nekoć si pisao veoma lijepe pjesme.
3 Pseudo
33
Ne želim da se govori o tim pjesmama. Pokušao sam ih uzeti natrag
od određenog gospodina koji ih je bio povjerio nekom drugom
gospodinu, prije deset godina. Htio sam ih spaliti. Ali uvjeravali su
me da su pjesme izgubljene i da mogu mirno ćoriti.
Moje su pjesme bile obična laž, zato što bez Tvorca ne mogu biti
autentične. Mislim da bi to moralo biti sasvim jasno. To je abc
nepostojanja.
34
Te, prve, noći na klinici osjećao sam se neobično mirnim. Postojalo
je oko mene nešto kao kraj zametka. Nisam imao nikakva razloga
da se osjećam smirenim i taj nedostatak razloga bio je već sam po
sebi utješan. Možda me je to prožimala poezija, šutljiva i
neartikulirana pjesma, pod zaštitom riječi--zamki. Ali više nikad
neću pisati pjesme. Sve su pjesme izgubljene pjesme, ne samo moje.
Doktor me je Christianssen bez sumnje bez mog znanja drogirao,
serum istine, pentonal, šta ja znam, ali sam u svojoj noći, uz brižno
spuštene rebrenice, mrmljao »Ja vas volim«, a mrmljanje je možda
nešto najjače na svijetu.
Oko mene je bila takva tišina da sam čuo gotovo negdje drugdje
nekoga drugoga kako konačno govori nešto drugo.
Sjećam se toga kao da se doista dogodilo. Događalo mi se, štoviše,
da ponekad u tišini posve jasno
35
razaberem prvu riječ koju nitko nije izgovorio i koja nije bila
pokvarljiva zato što nije bila naša. Osjećao sam je još tako
novorođenu i tako slabašnu da je već pobuđivala nadu.
Ali možda mi je to samo moj smrtnički značaj izvodio prljave
podvale.
Ipak sam se prihvatio pisanja, zato što mi je preostalo ili to ili
kemoterapija. Injekcija ne znam više kakva govna, da me
normalizira.
Pisao sam nekoliko sati na dan, vraćajući se u svoju sobu samo radi
toga da se ne vidim. Uvijek odlazim radi pisanja napolje, i ponesem
svoju hranu.
Pisao sam u strahu: riječi imaju uši. One prisluškuju, a tu su i ljudi.
One vas okružuju, opkoljavaju, obasipaju vas svojim naklonostima i
u trenutku kad im se počnete povjeravati, tres! Obore se na vas i,
evo, već ste im, kao Tonton Macoute, na usluzi. Potrbuške pred
njima, umiljat i ukroćen, pobornik svejednosti. Već sam naišao na
riječi neusporedive ljepote koje su jele iz takvih jasala i, ispivši sve
sramote, dosegnule takve dnevnice da sam se morao podvrgavati
Sakelovoj kuri, injekcijama od 50 cg acetilkolin bromida i folikulina,
zato što se više nisam usudio govoriti.
Na svim ljudskim nevoljama pronađeni su otisci prstiju Tontona
Macoutea. On je od toga napravio literarni uspjeh.
Ne možete pojmiti kako je moja situacija teška. Mogao sam, reklo bi
se, odlučiti da ništa ne pišem i da ništa ne objavljujem, odbijajući
takav posao, ali i to bi bila pjesma, priznanje poetske tajne. Bilo bi u
tome romantizma, razmetanja, prenemaganja i preuzetnosti, tipično
literarnih postupaka i sta-
36
vova. Ne pisati iz principa i dostojanstva, zbog protivljenja savjesti
— dakle, ne postoji ništa knjiškije ni meketavo-liričnije, kao način
izražavanja i čin vjere.
Osjetio sam bezgranično olakšanje kad je izišla moja druga knjiga,
čitajući izjave najmjerodavnijih pera da Emile Ajar ne postoji.
Izrezao sam te članke i polijepio ih po zidovima oko sebe: kad me
obuzmu sumnje, dvojbe, vanjski prividi, problemi s disanjem,
hladan znoj, zebnja i drugi znakovi života kojima kadikad uspijeva
da mi pruže neku iluziju, te zavaram sam sebe, sjednem u naslonjač
pred ta bratska svjedočanstva, zapalim kratku lulu nabijenu
engleskom flegmom pa čitam i prečita-vam ta svjedočanstva
nepostojanja, koja bi već tisućljećima morala biti izvješena po našim
zidovima.
Kad je objavljen moj prvi rukopis, na prijevaru i varku, dakle dok
sam još bio u Cahorskoj klinici, prosvjedovao sam. Bio sam uvjeren
da mi je to podvalio Tonton Macoute, zato što se možda nadao tla
će se knjiga prodavati pa ću tako moći sam platiti svoje kliničke
troškove, a osim toga i zato Što je oduvijek želio da postanem
kolaborant kao on, u službi riječi i njihov plaćenik, zato što su rije-i'i
unosne.
Branio sam se. Galamio sam kako sam pisao jedino zato da imam
manje problema sa samim sobom i da izbjegnem kemoterapiju. Ali
sam napo-.I jetku povjerovao da je mnogo pametnije da to objavim,
da me ne optuže zbog mahnitog idealizma i »mesijanističkih i
utopističkih« tendencija. Bio ¦•ara uostalom oprezan i uredio da
moj prvi ugovor potpiše netko drugi, kako ne bih bio otkriven. Po-
loji nevidljiva i sveprisutna policija koja vas za-
37
skoči na najmanji znak postojanja i zbiči vam sudbinu u guzicu. Sve
mi je to u isto vrijeme omogućilo da sam sebe lukavo iskoristim i
umaknem natraške u željenom smjeru: da postanem pisac, što ni
pod koju cijenu nisam želio postati, jer je to bila moja najintimnija
želja. Trebalo je da se nasmrt nadr-kam kako bih prebacio krivnju
na masturbaciju, koja se službeno priznaje kao izvor krivnje prvoga
reda i tako predstavlja divan alibi.
Sva stravičnost mog položaja proistječe iz činjenice što sam obdaren
lucidnošću. Svaka će vam pizda od psihijatra reći da je lucidnost
posebno čest simptom kod velikih depresivaca.
Ali ja im, vjerujte mi, zadajem mnogo posla. Većina psihijatara koji
su me ispitivali otišla je uvjerena da su veliki paranoici i
megalomani, zato što se usuđuju hvaliti da su ljudi, uistinu ljudi
dostojni tog imena, sa četiri noge i s njuškom koja se koleba između
govna i krvi. Ja sam im prilijepio maniju veličine i oni su zbog brige
kojom ih obasipam otišli uvjereni, u svoj ljudski karakter.
Ispričavam se zbog svoje deračine, ali ovog me trenutka opsjeda
policija, s vatrogasnim ljestvama koje se hitro uspinju prema meni,
agenti, s mitraljezima u šaci, zavijanje sirena zebnje i teleskopskih
pušaka, izložen sam opasnosti da me u očitom prijestupu uhvate
novinari poslani posebno u tu svrhu u Caniac. Čini se da sam dobio
Goncourtovu nagradu, za izvornost. Prije svega, uopće nisam ni
znao da Goncourtova nagrada postoji. To je prvo. Osim toga,
odustao sam od bilo kakve kandidature za Gorcourta uoči njegova
dodjeljivanja. To je drugo. I naposljetku, kao što ću sada dokazati,
izdao me je Tonton Macoute. Kao treće.
38
Naokolo se motaju televizijske kamere i spremaju se otkrića. Sutra
će pisati po novinama da sam uzeo ono što mi je bilo najsvetije na
svijetu, svoju majku, koja je umrla strahovitom i više nego pre-
sporom smrću od cerebralne skleroze u Cahorskoj bolnici, i da sam
iz nje izvukao knjigu i književnu nagradu.
Izgubio sam glavu. Potpuno sam se dezintegrirao uslijed
prekomjerne vidljivosti, ali oporavila mi se desna ruka koja drži
naliv-pero i, kao što se vidi, nastavio sam pisati, jer dok pišem
privremeno izbjegavam navalu psihički neodgovornih elemenata.
Glavu nisam pokušavao osposobiti: ona ionako nije moja. Ona me
dobro pokriva, ali nije moja. Isfazo-nirao sam si facu kakvu nose
odrasli.
Dodajem da je Tonton Macoute priznao kako je uvjeren da ću ja od
ove ispovijedi koju pišem ovdje u Lotu ili, konačno, negdje drugdje,
koliko on zna, na brzac napraviti knjigu i na neki način objaviti te
svoje iznutrice, što nikad neću učiniti.
Nije mi čak ponudio ni svoj apartman za pisanje.
39
Mnogo prije Kopenhagena saznao sam da postoji psihijatrijska
škola za antipsihijatriju, koja mi je iznijela svoje ponude. Psihijatri
tog smjera tvrde, kad bi se osnovalo drugačije društvo, s drugačijim
obiteljima, da bi slučajevi »kao što je vaš« — citiram — kao i
milijuni drugih istog ljudskog roda, postali nemogući. Veoma
dobro shvaćam te an-tipsihijatre: pun im je kufer problematičnih
lica kao što smo mi, pa žele promijeniti stolicu. Osjećaju potrebu za
obnavljanjem. Žele promijeniti društvo da bi promijenili sto lica
problematične stolice. Ovdje moram prasnuti u šizoviti cer — hi! hi!
hi! — jer, ako postoji nešto čega se riječi užasavaju, to je onda igra
riječi: to ih jednostavno razgoni. Oduzmite riječima njihovu
ozbiljnost, njihovu prazninu i njihov pseudo-pseudo, njima će
zaprijetiti zdravlje i lijepi svježi obrazi. Riječi se užasavaju zdravlja
jer se od njega razbole.
40
Ukoliko današnji šašavci više ne odgovaraju, pa treba promijeniti
društvo kako bismo dobili drugačije šašavce, mi, stari, ne tražimo
ništa više. Ali možda bi bilo dobro da se ujedine svjetski kongresi
psihijatrije, radi usaglašavanja u pogledu željene vrste luđaka, da bi
se zatim stvorilo društvo prema željenoj ludosti, u pogledu broja
potrebnih šaša-vaca za njegovo funkcioniranje, proizvodne
upotrebe kojoj se namjenjuju, mjesta koja će za njih biti osigurana u
ustanovama posebno u tu svrhu osnovnima, s kulturnom,
ideološkom, vojnom, ekonomskom djelatnošću, koja bi vodila
računa o vrsti željene ludosti te ohrabrivala i umnožavala vrstu
željenih šašavaca. To bismo onda mogli nazvati vrsnim životom.
Zahvaljujem ovdje prisutnom društvu koje me je kao degena
povlastilo više nego ostale. Zamalo da ne zaplačem od zahvalnosti.
Završimo sada s onim pitanjem »zeza«: da, ja sam jedan od njih,
kao što su tolike novine i radio--mreže pogodile.
Naše zezantsko stanje prepoznaje se po našim krikovima koji se ne
boje nikakve konkurencije, po našoj praznini koja zvoni na
budućnost koja je pred nama, i po tragovima naših suza, hladnom
znoju i krvi.
Ali što se tiče milijuna i milijuna pravih zezanata, oni se prepoznaju
po odsutnosti bilo kakvih tragova. Oni često ne znaju ni čitati ni
pisati i lako kriju svoje zezantsko stanje.
41
Bangladeš broji devedeset milijuna zezanata. U Čileu, u Argentini, i
pomalo svagdje, ubijaju i muče one koji žele biti svedeni na stanje
zc/.anata.
U Africi, kad se vide klinci od gladi napuhnutih trbuha, nitko ne
traži tvorce zezanata, zato što oni, u svakom slučaju, završavaju, i
to veoma rano.
42
Počelo je to u stvari prije tri godine, kad su shvatili da sam
predodređen da se borim do kraja kako bih prešao na drugu stranu.
Vršili su na mene pritisak.
— Objavite to. To je ljekovito. Uzmite pseudonim. I ne uznemirujte
se. Nitko neće povjerovati da ste sposobni za nešto slično. Ako bude
dobro, reći će da u tome ima umijeća i tehnike i da nije moguće da
je to napisao početnik. Da je to djelo pravog profesionalca. Ostavit
će vas na miru. Reći će da služite samo kao posuđivač imena, crnac.
Kurva.
Popustio sam. Kad se preda mnom izgovori riječ »kurva«, uvijek
popuštam. To je moja potreba za autentičnošću.
— Ali ako sve to što sam napisao ne vrijedi ništa?
— Ako to ne vrijedi ništa, reći će da je to ljudski dokumenat.
Ljudski dokumenti nikad ništa ne vri-
43
jede, zbog svoje građe. Kad bi imali neku vrijednost, imala bi je i
njihova građa, inače je sve samo Južna Afrika, znate. To je svuda
tako. Ne treba biti nepravedan prema Južnoj Africi. To je ljudski
dokument. Nastojte da bude sasvim lišen svake vrijednosti, to će
onda biti uistinu autentičan ljudski dokument. Još sam uvijek
nepovjerljiv.
— Imao sam tetku koja je dobila nagradu za ljepotu, na
Martiniqueu, 1926.
— Slušajte, Pavloviću, nemojte se proseravati. Psihijatri smo mi. I to
je, kao napomena, dovoljno. Pišite. Nešto malo više, nešto malo
manje... to će vas isprazniti. A, osim toga, dosta je kleveta. Imali
smo ipak Beethovena i Mozarta.
— Da, ali Beethoven i Mozart mogli bi opet dovesti do dvjesta
milijuna mrtvih, ako se Kinezi suprotstave i ako tu dvojicu bude
trebalo braniti.
— Nemojte cjepidlačiti zbog sitnica. Ne možete provesti život idući
od klinike do klinike. Socijalnom osiguranju i vašem Tontonu
Macouteu već je sve to dogustilo. Pišite, nitko vas zbog toga neće
mrziti, zato što ste osvjedočeni degen, otkako ste počeli zvati u
pomoć policiju svakog dana zato što sviće zora.
— Kakav je to dokaz? Ima na svijetu na milijune ljudi koji svaki dan
zovu u pomoć zato što sviće zora.
— Hajte, hajte. Možda, luđaci. Ima prije svega na milijune ljudi koji
šute, zato što imaju za to dovoljno razloga i znaju da ne vrijedi zvati
u pomoć. Da je to čak i opasno, da bi mogli izazvati neželjene
posljedice.
44
Ušutio sam. Istina je da me muči taj mali problem. Svaki put kad
sviće novi dan, otvaram prozor i zovem u pomoć. Skačem na
telefon, nazivam Crveni križ, Katoličku pomoć, Velikog rabina
Francuske, malog, Ujedinjene nacije, Ullu, majku sviju nas, ali
budući da su svi oni sasvim u toku stvari, budući da rođenim očima
vide da sviće novi dan i da zbog toga uzimaju čak i svoj zajutrak,
suočavam se s običnom svakodnevicom, a to je krah.
Dakle, postajem udav, bijeli miš, vjerni pas, bilo što, samo da
dokažem kako s tim nemam nikakve veze. Odatle potječe i
zatvaranje i terapija, radi normalizacije. Ustrajem, uzmičem, brišem.
Kao pepeljara, nož za rezanje papira, mrtav predmet. Bilo što
bezazleno. Vi to nazivate ludilom, je li? Ja ne. Ja to zovem
legitimnom obranom.
Ne kažem, pokušavali su mi pomoći. Čeprkali su po mojim
košarama za otpatke i bilo je s tim u vezi pokušaja nekih tumačenja.
Jedan od mojih istraživača konačno je otkrio da sam u dobi od četiri
godine u igri ubio malu mačkicu i poslije, zna se, osjećaj krivnje,
grižnja savjesti i mržnja prema samom sebi. Prebacivao sam to na
Auschwitz, na Pi-nocheta, na Gulag i sve ostale izlike, dostatne da
sperem ljagu sa samoga sebe. Nije se radilo o genocidu, ni logoru za
mučenje, radilo se o maloj mačkici.
To mi uopće nije pomoglo, to je mačkicu samo dodalo svemu
ostalom.
— Pustit ćete me van ako ovo objavim?
— Dopustit ćemo vam da se vratite kući kad god zaželite. Dolazit
ćete jednom tjedno na kontrolu.
45
Prihvatio sam samo klimanjem glave, ne sasvim pouzdano. Oni
moje odgovore često snimaju na magnetofon, da ih proučavaju, ali
klimanje glavom ne mogu snimiti.
Nisam se ipak mogao upustiti u to dok se nisam posavjetovao s
Alvettom.
46
Alvette je diplomirala književnost da bi postala prodavačica u
Prisunicu, a poslije je, na moj nagovor, postala kraljica Španjolske i
stekla pravo na socijalno osiguranje. Držao sam joj tečaj iz
španjolske povijesti u toku tri mjeseca, da je pripremim, zato što su
psihijatrijske bolnice prepune i postoji selekcija. Bio sam dakle
limar, zidar, pla-katirac, zato što rad čovjeka čini najviše pseudo, a
najmanje primjetljivim. To čovjeku pruža određenu zadovoljštinu.
Sve to samo privremeno, zato što sam siguran da će mozak
doživjeti svoju 1789.
Dakle, zahvaljujući mom iskustvu i ohrabrenju, Alvette je postala
najprije kraljica Španjolske, a poslije jednostavno princeza: otkrili
smo naime da su španjolske kraljice bile podložne velikom
ceremonijalu, etiketi i neumoljivom protokolu. Bilo bi isuviše glupo
da se svojevoljno uvalimo u nešto tako zamršeno.
47
Kad je Socijalnom osiguranju dozlogrdilo i kad je Tonton Macoute
pošizio zbog naših kliničkih troškova, Annie je otišla raditi kao
filmska mon-tažerka, jer, bilo kako bilo, radilo se ipak o filmu. Ja
sam obavljao dvadeset zanata, jedan nezapaže-niji od drugoga,
doista sam se iskazao. Imali smo i jednu malu djevojčicu, ali nismo
je baš mnogo pokazivali: bilo je to savršeno normalno dijete, pa je
postojala opasnost da to ne baci sjenku sumnje na moj pseudo-
pseudo i na moju princezu. Dogovorio sam se s Tontonom
Macouteom da ću na klinici boraviti samo tri tjedna godišnje i ni
dana više. Bilo je to još prije Danske, prije moje velike krize u
pogledu autentičnosti. Imao sam dakle samo tri tjedna godišnje za
vježbanje, za snalaženje, za učenje i pripremanje. .
Kupio sam jednog udava i pažljivo ga promatrao radi svog prvog
dokumentarnog djela, Velika Maza, ali taj se nitkov zavlačio u
kojekakve zakutke i nestao s vidika, zato što nije želio omogućiti
rađanje literarnog djela.
Usprkos našem dogovoru u pogledu tri tjedna klinike godišnje,
uspjelo mi je izdrančiti još deset dodatnih dana, zahvaljujući
zapravo mom udavu. U tom sam trenutku već bio bez love, Annie
nije mogla pronaći film za montažu, uslijed krize imaginacije, a ja
nisam imao ni najmanje volje da se snalazim kao limar ili smetlar.
Bio mi je pun kufer sakralizacije rada i svaki put kad bih u znoju
lica svoga zarađivao koricu kruha, ispunjao me tako zarađen kruh
takvom odvratnošću da bih sve izbljuvao, jer mi želudac ništa ne bi
probavljao.
Konačno je kucnuo trenutak kad smo se Annie i ja u Caniacu našli u
takvoj strahovitoj bijedi da
48
sam jasno osjećao kako stvarnost crkava od cera, drži se za trbuh od
kesa i upire prstom u nas, zato što uvijek ona ima posljednju riječ.
Annie i ja pogledali smo se u oči. Trebalo je klopati, to je zakon
sviju vrsta, a nismo imali ni kinte.
— Što da radimo?
— Ti ćeš otići na stan svojim roditeljima.
— A ti?
Ja se klopim po čelu. Ne znam kako mi je sinula ta misao. Mislim da
se tu ispoljila genijalnost mog djeda po majci, a on ipak nikad u
životu nije bio u ćuzi, toliko je bio jak.
— Dobri bože, udav! — zaurlah.
Sutradan sam lijepo izišao na ulice Cahorsa u šetnju, sa svojim
udavom na uzici. Velika Maza se šmugucala, ne dirajući nikoga,
koristeći glavama velikih čavala označene prijelaze, poštujući
crveno svjetlo, vladala se po svim propisima, što da vam pričam.
Ali onda je naišao neki policajac i što se dogodilo? Hotimice je
nagazio na mog udava. Učinio je to namjerno, svinja jedna! Stojeći
jednom nogom na njemu, budući da je vidio da se radi o udavu, od
straha pred zamjerkama i nekonformistima. Prosvjedovao sam.
— Vi ste to učinili namjerno, bogara mu! Kao da je bio začuđen.
— Što sam učinio namjerno?
— Stali ste na mog udava.
Dakle, na to se pravio kao da zaista baš ništa ne razumije. Pa to je
rođeni glumac, ovaj cajkan ovdje, pa to je za krepati.
— Kakvog udava?
— Kako, kakvog udava? Ovog ovdje! Pa pokažem kažiprstom
Veliku Mazu.
4 Pseuđo
49
— Ja lijepo šetam sa svojim udavom na uzici, a vi stanete na njega,
samo zato što nije odavde.
Cajkan pogleda prema mojim nogama. Sasvim se zajapurio.
— Ovdje nema nikakvog udava — reče tobože sigurno, zato što je
bio običan prevarant.
Velika Maza pravila se kao da zalizuje kvrgu koju joj je napravio
cajkan.
— A ovo, što je ovo? Ovo nije udav?
— Klinac — reče cajkan, jer je imao bogat rječnik. — U Cahorsu
nema udava. Nije ovo Afrika.
— Dakle tako, napolje Afrikanci, je li? Cim ste spazili mog udava,
odmah ste mu stali na gubicu, iz rasizma.
— Bogara mu — reče cajkan jednostavno, jer nemojte se zavaravati,
oni poštuju svog patrona.
I što je taj gad učinio? Izvadio je iz džepa zviždaljku, ali ni
zviždaljka nije vidjela mog udava. Rekla mu je glasnim i
razumljivim glasom, u znak lažnog svjedočenja:
— Ovdje nema nikakva udava.
Zviždaljke naravno ne govore i to je bila tako nespretna policijska
provokacija da ni jednog trenutka nisam oklijevao. Nisam baš neki
nasilnik, ali kad zviždaljke počnu poricati postojanje udava u
Cahorsu, to je ponašanje tako neobično, a uz to podmeće čovjeku da
je lud, da se uistinu ima zašto raspaliti.
I što je učinio taj gad poslije primljena udarca? Izvadio je iz džepa
drugog cajkana, koji je opet izvadio trećega i za tren oka sve je oko
mene počelo vrvjeti od sasvim pošašavjelih cajkana, koji su se
množili i vadili iz sebe druge cajkane, pa je od toga sve naokolo
počelo vrvjeti od udava koji su pori-
50
cali postojanje udava, i sve je to zajedno počelo vrvjeti, i množiti se,
i širiti se, i stezati me, i navaljivati na mene, i rasti, i množiti se, i
osjetio sam kao da sam na samom vrhu svjetske ljestvice i tako sam
se prestrašio da sam počeo urlati i zazivati u pomoć Pinocheta ali
nema dobrog boga. Opet sam se našao na policijskoj stanici i tek
sam tamo imao sreću. Komesar Paternel me je prepoznao zbog
mojih genetskih predaka, a on je znao da sam potomak najstarije
dinastije u carstvu.
— Slušajte, Pahlevi, dosta bi bilo tih vaših ospo-ravateljskih štosova.
Mi ovdje ne želimo nikakvih Ijevičarskih provokacija. Cahors je
miran grad. Otiđite to izvoditi kod onih šašavaca u Parizu, Pahlevi.
— Pavlović, a ne Pahlevi — odgovorih mu veoma dostojanstveno.
— Pahlevi Reza, to je iranski šah. To nisam ja.
On pocrveni.
— Ja savršeno dobro znam tko je iranski šah, a tko nije — reče
komesar Paternel, račlajući. — Nemojte se sa mnom prepirati, zato
što vas uvrede šefa jedne strane zemlje mogu skupo stajati, Pahlevi.
— Ja sam Pavlović! — urlao sam iznemoglo, zato što ni sam nisam
bio baš ne znam kako siguran da sam ja ja i ovdje i tamo, da se dam
ubiti, da se dam mučiti i da se dam strijeljati. — Nemojte
insinuirati! Ja sam Pavlović, ja nisam Pahlevi! Pahlevi je iranski šah,
a iranski šah nisam ja!
— Ja nikad nisam ni rekao da ste vi iranski šah, bordela mu
usranoga! — štektao je on, — Vi ste to iznijeli na tapet!
— Ja nisam iranski šah i vi vrijeđate, a vaše perzijske tapete i ćilime
jednostavno mrzim! Ja nisam
51
iranski šah, u to sam siguran, a to je isto kao i da jesam! Pahlevi, to
je on! Ja nisam iranski šah, ja ništa nisam učinio, ja s tim nemam
nikakve veze! JA NISAM IRANSKI ŠAH!
Namjestili su mi deset dana na klinici, bijah smješten, opran,
nahranjen, izdrkan, na trošak socijalnog osiguranja, zato što je bilo
neosporno da nisam iranski šah, a za to imam podršku zviždaljki
koje govore, cajkana koji se razmnožavaju i udava.
Helena je — treba stalno mijenjati ime, ako čovjek ne želi da se dade
uloviti — također mogla urediti da mi se pridruži, šetajući ulicama
grada odjevena kao princeza, u daljinu izgubljena pogleda, s
violinom u ruci. Njezin je ujak poznavao gradskog savjetnika,
ljevičara, a kad je laj vidio sredovječnu princezu kako se šeće
ulicama Cahorsa s violinom u ruci dok iz dubine njenih očiju virka
budućnost, odmah je shvatio da se radi o visokoj političkoj ličnosti
koja nagovještava promjene. Donio joj je poklon, znate kako je,
nikad se ne zna, i veoma diskretno strpao Agnezu na kliniku.
52
Zaboravio sam vam reći da je Alyette vrlo lijepa, ali znam da nisam
gospodar svoje imaginacije te mi se događa da vidim ljepotu tamo
gdje drugi vide samo fizičke oblike. Ja to nastojim sakriti zato što
osjećam razumljivu tjeskobu pred zahtjevima ruž-noće.
Imamo jednu omiljenu klupu u dvorskom parku i pretpostavljeni
nas ljudi ostavljaju na miru. Od onog trenutka kad vas proglase za
šašavca, svi vam iskazuju blagonaklonost zato što to nema veze s
politikom.
Postoji samo jedna mala nezgoda: udav me slijedio i u kliniku.
Noću se nježno omatao oko mene tako da sam se gušio. Morao sam
pisati o njemu da bih ga se oslobodio. Velika Maza bio je moj prvi
pokušaj autoterapije. Self-service, kao što kažu kad netko sam sebe
poslužuje. Moj se udav već kod prvih napisanih stranica počeo
gubiti, a kad sam knjigu završio, sasvim je nestao.
53
Sada bi mi bio potreban drugi siže da se branim i spašavam. Naime,
kao što je svima poznato, postoji kriza sižea. Ne znači da ih nema,
ne, hvala bogu, ali većina ih je već obrađena. Ima i takvih koje ne
bih želio ni pod koju cijenu, zato što su zarazni. Ne govorim uopće
o Čileu, kako da ga se oslobodim pomoću romana. U Južnoj
Americi ima vrlo dobrih pisaca, time se bave oni. Tu je i šest
milijuna istrijebljenih Zidova, ali s tim je već svršeno. Tu su
sovjetski logori, arhipelag Gulag, ali treba se čuvati lakoće. Tu je i
rat u Bangladešu, sa dvije stotine tisuća silovanih žena, što bi knjizi
omogućilo jedan mali legitimni seksi dodatak, ali to više nije
aktuelno, to je suviše brzo prošlo. Tu je i položaj američkih Crnaca,
ali američki crni pisci pošize kad im netko ukrade njihov siže. Tu su
i glad, korupcija, pokolji, beščašće i bezumlje u Africi, ali o tome se
ne može govoriti, zato što bi to bilo rasistički. Tu je zamalo posvuda
i ljudsko pravo, ali bi to izazvalo samo smijeh. Tu je i nuklearno
naoružanje, ali to je jedina stvar koja je zajednička SSSR-u,
Sjedinjenim Državama, Kini i Francuskoj, a ja ipak ne mogu pisati
protiv bratstva, nada nam je i te kako potrebna. Tu su i genocidirani
Cigani,
0 kojima se malo govorilo, ali dokumentacija je nestala u plinskim
komorama. Tu je i OUN, ali to bi ipak bilo preveliko sranje. Tu je i
sloboda, ali od toga je već René Clair napravio komičan film. Tu su i
oceani zebnje, krvi i strahota na sve strane, ali već su tisuće pisaca
sve to iskoristile. Tu je naravno
1 tišina, ali više nema krivaca.
Meni treba originalan siže.
54
Tada mi je prvi put sinula ideja o knjizi Momo, zašto plačeš? Moja
je majka također umrla ovdje, u Cahorsu, u istoj bolnici, nakon
dugotrajne cerebralne skleroze s povremenim gubicima i vraćanjem
svijesti, u toku pune tri godine.
Bio je to zlatan siže. Bio je to siže kakav sam tražio. Bio je to
originalan siže.
Imao sam krizu potištenosti i odbijao svaku poslušnost. Ali
odbijanja poslušnosti ne vodi ničemu, kad je netko autentičan pisac.
Tonton Macoute autentičan je pisac i on je iz svoje majke izvukao
sve što je mogao.
— Kako da se toga oslobodim? Da na to ne mislim? Da zaboravim?
— Napravi od toga knjigu.
— Alvette, Alvette, šuti... Znam. Nasmiješila mi se nježno, kao u
sladunjavim
romanima, i stegnula mi ruku bez ikakva literarnog stida.
— Ne mogu to učiniti. A, osim toga, a osim toga shvatit će da sam
nasljedan.
— To je teško, znam. Kad sam diplomirala književnost, ja sam
također željela pisati. Nisam se usudila. Željela sam govoriti o
istinskim stvarima. Ali, znaš, čovjek više nema prava na istinske
stvari. One su tabu. Ljubav, dijete, majka, srce... konačno, popularni
organ, hoću reći, sve je to seljački. To je melodramatika,
mizerabilizam, senzibilizam, sentimentalizam, osrednjost, to nije
literatura, znaš. A, osim toga, to nije novo. To je ono stalno, a stalno,
to je reakcionarno, zato što se ne želi promijeniti. To nije originalno,
time se krčitelji djevičanskih zemalja ne bave.
55
— Žderanje govana također nije nikakva avangarda.
— A, osim toga, primijetila sam da istinske stvari čovjek ne može
čak ni zamisliti. Da bismo ih otkrili, da bismo doprli do njih, treba
prevladati nečuvene kulturne zapreke, posvetiti se istinskom
arheološkom iskopavanju, a poslije te onda smatraju reakcionarom,
zato što se ono što je stalno ne mijenja, stalno je natražno. Nisam
imala dovoljno mašte da otkrijem istinske stvari, Jeanote Lapine.
Njih su sahranile laži pod hrpom pseudo-pseudo stvorenom od
njihovih vlastitih ruševina. Međutim, ti se možeš u to upustiti. Što
budeš iskreniji, to će ti više aplaudirati kao štoseru. Što više budeš
govorio istinu, to ćeš je više sakrivati, Jeanote Lapine. Hajde. Piši.
Objavi. Ne izlažeš se opasnosti da te otkriju. Tvoja majka i brat
mogu mirno spavati.
— Bojim se.
— Ako te prokuže, možeš se još uvijek vratiti u bolnicu. Ja ću te
čekati. Reći će: »Zar niste primijetili da je on psihopat?«
— Bojim se.
— Strah je samo još jedna istinska stvar više.
— Oni će biti nemilosrdni. Bit će puni prezira, poruge. Bit ću
omražen, popljuvan. Ne govorim o masakrima, logorima za
mučenje, Ah/ctte. Oni će to razumjeti, oni su na to naučeni, to je
njima obična svakodnevica. Ali ti ne znaš sve, nisam ti sve rekao ...
Kad sam imao četiri godine, ubio sam jednu mačkicu. To nije
Pinochet, to nisu odrezane dojke žena u Bevrutu, to bi oni još mogli
shvatiti. Radi se o maloj mačkici. A to mi nikad neće oprostiti.
56
— Dobro, ali ipak nisi obavezan da kažeš sve.
— A ako primijete da sam normalan}
Prvi put otkako postoji nebo, u njenim se očima pojavio bljesak
mržnje.
— Ne lupetaj gluposti. Da si normalan, ja ne bih sada bila ovdje,
pored tebe. Da si normalan, ja bih ti pljunula u lice.
— Kad ćemo opet moći voditi ljubav?
— To je teško, Jeanote Lapine. Veliki psihotici našeg tipa više
nemaju seksualnosti. To bi pobudilo nepovjerenje. Ali obećavam ti
da ću poduzeti sve da se moje stanje što prije poboljša... Naći ćemo
se opet vani.
Ona me ozbiljno pogleda.
— Naravno, netko bi morao hraniti moje jedno-roge za mog
izbivanja. Sada ih imam stotinu.
— Bilo bi bolje da im ne govoriš o svojim jedno-rozima.
— A ne, to je u redu. Objasnila sam doktoru da smo na našoj
tapiseriji iz Bayeuxa imali u kući jednog jednoroga, kad sam bila
mala. On me je shvatio. Bio je vrlo zadovoljan. Protumačio je to kao
regresivno ponašanje: kao moje odbijanje da izi-đem iz djetinjstva.
Rekao sam joj odlučno:
— Bilo bi bolje da im ne govoriš o svojim jedno-rozima, Alvette.
— Ali, zašto?
— To mi ide na jetra. To je mitološka životinja. Kao čovjek. Ne
mogu podnijeti tu misao. Od toga me hvata šiza.
— Pazi, dolazi Jeremija ...
Jeremija je bio jedan simpa bolničar, bivši igrač ragbija iz
Montpelierea, koji je imao devedeset ki-
57
lograma samih mišica, ali je bio veoma nježan i osjećao je potrebu
da oko sebe okuplja krhke ljude, kako bi se mogao osjećati još
malčice jačim.
— Da mu izvedemo pastrvu?
— Može.
Štos sa pastrvom već je klasičan među luđacima, nikada ne zataji i
čuvari ga se stravično boje.
— Zdravo, Jeremija!
— Dobar dan, prijatelji. Dođite na doručak.
Uhvatio sam Alvettu za ruku. Odmaknuli smo nekoliko koraka, a
onda se ona zasutavi i podigne ruku, pokazujući mi nešto na vrhu
stabla.
— Pogledaj, pastrva!
— Gdje?
— Tamo, na drvetu ...
Jeremijino je lice poprimilo mučenički izraz. Rekoh:
— Kako to misliš, da se pastrva nalazi na drvetu, Alvette?
Ona slegne ramenima.
— O, pa ona je šiznuta ...
— Dobro, dobro, neka bude — reče Jeremija. — Imam za vas lošu
vijest. Govore da će vam dopustiti da se vratite k sebi.
Problijedio sam.
— K sebi?
— Ne, ne — ne u sebe. Nego kući, znate. Fizički.
— Kući? Šta to znači, kući? Kamo, kući?
— Pa, o tome nitko ništa ne zna, ali to je u svakom slučaju za sve
ljude na svijetu ista stvar.
Alvette je otišla k svojoj sestri, a ja u Pariz, k Tontonu Macouteu.
Smjestio me na šesti kat, u
58
služinsku sobu bez dizala. Već sam vam rekao da je Tonton
poginuo u ratu i da se poslije toga dobro snašao. Ali, ako ćemo
pravo, treba priznati da su gradovi puni ljudi koji su poginuli ali su
se ipak snašli u životu.
Možda ćete zaključiti da sam odvratan, ali toliko sam volio i,
štoviše, nastavljam voljeti, da se moram braniti. To je luda ljubav.
59
Još me jednom ili dvaput obuzeo udavizam, kako bih umaknuo
svojoj vrsti i zakonima roda i već sam na ovom istom mjestu sa
svom potrebnom lucidnošću razlagao kako me je Tontón Macoute,
da u svom stanu ne bi morao trpjeti govnarije s udavom, poslao u
Kopenhagen doktoru Christians-senu.
Bilo mi je dobro. Završio sam svoju majku, otipkao sam je i predao
izdavaču. Doktor Christianssen dolazio je često k meni na razgovor,
s onom njegovom lijepom svijetlom bradom, koja je imala sreću što
ima takva oca. On tečno govori francuski na način humanista,
mislim naime reći da nimalo ne oklijeva ako riječ treba uhvatiti za
grlo.
— Znam, prijatelju, znam. Tamo gdje ima gena, nema zadovoljstva.
Ali, u vašem slučaju, to nije tata-mama problem. To je nešto još
intimnije. Vaši geni nisu ništa veće sranje nego geni bilo koga
drugoga. Možete biti mirni.
60
Možda bi mi to i uspjelo, da me već sutradan izdavač nije podsjetio
na to da posaijem dokaze o svom postojanju. Najavila je da će me
posjetiti.
Ja sam se već jednom sastao sa svojim literarnim direktorom,
Michelom Cournotom, prije dva mjeseca u Ženevi, nakon povratka
iz Brazila, kamo, čini mi se, nikad nisam otputovao. Dakle, neka mi
izvole reći gdje sam bio u toku cijelog tog razdoblja? Nisam otišao u
Zenevu na trošak Ton-tona Macoutea iz psihijatrijskih razloga, nego
da smanjim težinu, na institutu doktora Lennesa, koji je počeo vršiti
neki novi tretman. Nisam više mogao na sebi vući toliku težinu,
bilo je to opasno za srce. Nekoliko milijuna milijuna kilograma, ne
znam točno koliko, nisam ni geolog ni geograf. Ne zna se točno
koliko iznosi težina zemaljske kugle, to varira prema pojedincima.
Doktor Lennes uspio me natjerati da izgubim nekoliko kilograma.
Literarni direktor bio je veoma ljubazan prema meni. Jednostavno
mi je jednom prilikom rekao da »to nije smetalo Hölderlinu da ne
stvori golemo pjesničko djelo«. Ne znam što je mislio pod tim »to«.
Znao sam samo to da je Hölderlin ostao lud gotovo trideset godina,
a to je suviše skupo kao literarna nagrada. Nikakvo pjesničko djelo
nije toga vrijedno.
Hölderlin je umro lud zato što nije uspio smanjiti suvišnu težinu.
Ali za mene je sastanak u Kopenhagenu bio mnogo opasniji, zato
što mi je gospođa Gallimard istovremeno najavila i dolazak jednog
novinara iz Mon-dea, gospođu Yvonne Baby. Ona se također dolazi
uvjeriti o mom postojanju. Sve dobro obaviještene novine i dalje su
tvrdile da ja nisam ja.
61
Nisam ih mogao odbiti. Najbolji način za dokaz da uistinu ne
postojite sastoji se u tome da se pokažete otvorena lica, uz podršku
svog nosa, njuške i riječi-riječi. Nema većeg dokaza o nepostojanju.
Primio sam dakle svog izdavača i gospođu Yvone Baby u
Kopenhagenu. Nije to bilo, kao što je ona napisala, u »Ajarovoj
kući«, zato što to, u klinici, nije bilo moguće. Žena doktora
Christianssena ustupila mi je za tu priliku svoju kuću. Bio je tu čak i
mali vrt sa psima. Bernardincima. Bernardinci, nasuprot njihovu
dobru glasu, ne grizu.
Alyette je samo radi toga doputovala iz Cahorsa, da se u tom
iskušenju nađe pored mene. Možda nije bila posve vidljiva, ali
siguran sam da je bila pored mene.
— Vaša knjiga kao da pomalo puca po šavovima ...
Hi, hi, hi. Sada se smijem, ali tada se nisam smijao. Ja uopće ne
pucam po šavovima. Moji su šavovi šašavo sašiveni. Ručni šav,
koncem godina.
— Oprostite, štuca mi se.
— Znate, to uopće ne djeluje kao djelo početnika ...
Zamalo da mi se nije prišoralo od radosti. Uvijek šoram bez veze.
Sanjam kako mi lakne.
Ja nisam djelo početnika. Ja sam djelo stoljeća i iskustvenih gena
koji su u to umiješani tisućljećima. Nema mogućih početnika.
Alyette mi je priskočila u pomoć i poslužila nas čajem. Ja sam uzeo
sa šećerom. Čudna mi čuda. Čaj sa šećerom. Ljudski.
— Nije vam baš nitko pomagao?
Tu sam već pao u napast. Mogao sam ozbiljno uvaliti u govna
Tontona Macoutea. Trebalo je da
62
kažem samo jednu riječ i on bi se razgalamio, počeo poricati,
prosvjedovati, demantirati, sve to da natukne, suviše zanesen u
svom prosvjedu, kako mi je mnogo pomagao, kako je u sve unio
mrvicu stila.
Dakle, u jednom trenutku mržnje osjetio sam želju da mu sve to
svalim na leđa. Da kažem gospođi Simoni Gallimard da me je on
nagovorio na to da iz agonije svoje majke izvučem knjigu.
Ali, u isto vrijeme, dogodilo se nešto neobjašnjivo. Prvi put u životu
osjetio sam želju da budem ono što jesam. Više nisam osjećao želju
da budem udav, iako udavi s tim nemaju nikakve veze, s našim
dobrim djelima.
— Nitko mi nije pomagao. Velika Maza sasvim je autobiografske
prirode.
Moj se izdavač nasmiješio.
— Vi zaista imate smisla za šalu.
Varaš se! Samo pokušaj biti udav u Parizu punih šest mjeseci pa mi
onda govori o smislu za šalu. Čim nakaze vide nekoga tko je
drugačiji od njih, odmah uzviknu — evo nakaze!
— Vidi se da je vama važna jedino literatura — reče gospođa
Gallimard.
Potvrdih joj, klimnuvši glavom. Alvette mi je položila ruku na
rame, da me ohrabri. Naposljetku, to nije ništa neistinitije od
jednoroga ili pastrve na drvetu, tamo u Cahorsu.
— Moram vam reći da se još jednom postavlja pitanje o literarnoj
nagradi...
— Ja sam se odrekao, vi to vrlo dobro znate...
To je bila istina. Ujutro, na dan dodjeljivanja literarne nagrade,
1974, Alvette je odnijela izdava-
63
ču i članovima žirija pismo kojim sam se odrekao svake
kandidature.
U to sam vrijeme imao dovoljno razloga što nisam želio biti
zapažen. Oduvijek sam želio postati liječnik, pedijatar, zato što sve
to zapravo počinje još tamo i, ako se zgrabi odmah u početku,
možda se još može izmijeniti, izliječiti. Ali nisam bio sposoban
izdržati sedam godina napornog studija. I počeo sam prakticirati
pobačaje, zato što sam na taj način imao osjećaj da spašavam
ljudske živote. Pravi su me liječnici prijavili zbog nedopuštene
liječničke prakse.
Morao sam se dakle pritajiti.
Tražio sam druge načine da se normaliziram i uklopim u stvarnost.
To je bio moj prvi veliki susret s haloperidolom, s neurolepticima.
Heloise je u međuvremenu već diplomirala, smjestio sam je u jednu
javnu kuću, u Ulici Zlatna kap, gdje su bile tri djevojke koje su
primale po pedesetak posjetilaca dnevno. Budući da su sve
mušterije bili Sje-vernoafrikanci, nisu ih mogli optuživati zbog
rasizma. Uz Heloizinu pomoć mogao sam se na taj način
vjerodostojno upoznati sa životom prostitu-taka i Zlatne kapi i
napisati knjigu Momo, zašto plačeš? koja se u to vrijeme još zvala
Nježno kamenje. Imao sam neprilika s policijom, zato što je
progonila kurve i zahtijevala jedan dio autorskih prava. Povrh toga,
komesar policije zaradio je obavljajući ćudorednu kontrolu kapavac
i strahovito se raspalio na mene, jer ako je istina da sifilis ponekad
daje dobre rezultate, u pogledu genijalnosti, kao u slučaju Heinea,
Nietzschea, Baudelai-rea i tolikih drugih, triper nije nikad ni za
koga
64
ništa učinio; to je jednostavno bila umjetnost radi umjetnosti.
Nisam želio biti identificiran ni kao klinički, ni kao nasljedni, a
najmanje kao simulant, zato što sam vrlo dobro znao da nisam
udav. Neuroleptici su prouzrokovali trenutke izuzetno užasne
lucidnosti u kojima je moj ljudski značaj postajao nepobitan i
jednostavno udarao u oči.
Ukratko, nije bio trenutak da dopustim da me prepoznaju. 2elio
sam samo to da se za mene jednostavno niti čuje niti zna. Duševni
mir.
Dakle, odrekao sam se nagrade, ali nekoliko mjeseci poslije, napisao
sam svom izdavaču pismo, izjavljujući da to nije istina, da se uopće
nisam odricao nagrade, da je ono prvo pismo bilo lažno. Nisam
želio da se pomisli da sam asocijalan i da imam principe.
Morat će dobro skočiti ako mi žele doskočiti. Na nesreću, sunce je
već visoko odskočilo. Moj drugi izdavač izgledao je pomalo
razljućeno.
— Ali ja sam vjerovala da je to pismo bilo lažno ...
Ako se ičega užasavam, onda se užasavam laži. One su više nego
suviše poštene.
— Ja sam dvostruk.
Dakle, tu sam ih sve uhvatio. Bili su zadovoljni, razuvjereni.
Dvostrukost je naime tada bila veliki pomodni štos. Više ništa nisu
rekli. Bio sam na konju. Miljenik sreće. A, osim toga, moje je
priznanje bilo iskreno. To ih je dirnulo, nulo, nulo. To je značilo
otvoriti se očima i ušima svijeta. Pokloniti sam sebe u svoj svojoj
golotinji. Ljudski se dokumenti prodaju mnogo bolje nego romani.
5 Pseudo
65
— Slušajte — rekoh — to nije moguće.
— Što nije moguće?
Ali to nije bilo moguće. Ljubav, kao što je bila moja, uvijek se
pretvara u mržnju. Ja nikad ne opraštam.
— Konačno, gospodine Ajaru, svi mi imamo psiholoških
problema...
Htio sam zajecati, ali bojao sam se da ne pretjeram.
— Mislite ipak na to da je vaša prva knjiga veoma zapažena i da vas
je petnaest tisuća čitalaca slijedilo ...
To nije istina. Oni su čitali moju knjigu i možda su u njoj našli neko
zadovoljstvo, zato što se radilo
0 nekom drugom, to im je značilo neko olakšanje. Ali me nisu
slijedili. Misao o petnaest tisuća čitalaca koji su uistinu spremni da
slijede jednu knjigu, zaista je nemoguća. Čak i onda kad se radi o
knjigama koje govore o tome kako se može smršaviti, preporučuje
se oprez.
Ja ne želim da me tko slijedi. Kunem se svime što mi je najsvetije na
svijetu da nikoga nikamo ne želim voditi.
Ja se branim, to je sve.
Što se tiče ostaloga, podižem svoj sitni mišji glas — Ajar, na ugro-
finskom znači »miš« — podižem svoj sitni glas jedino zato da urlam
da se bojim,
1 da se treba još više bojati nego što se bojim i nego što sam se bojao
1976. godine, kao što sam se uvijek bojao, ali nikad u tolikoj mjeri,
zato što je strah jedina apsolutna vjerodostojnost, duboka,
univerzalna, bratska, i u trenutku kad pišem ove retke kosa mi se
diže na glavi pri pomisli da sjedim na stolici i da nitko, baš nitko ne
može biti
66
siguran u to da stolica nije agent pseudo-pseudo zadužen za
najtjeskobniju konspiraciju: pridavati svemu što vas okružuje
umirujući, svakodnevni, obični izgled.
Čuvajte se ove košare za papir, ove pepeljare, ovog stola: njihova
nepomičnost šćućurena za napad najočevidnija je varka: oni će
skočiti, vjerujte mi, oni će svakog trenutka skočiti.
Čuvajte se. Neprijateljske vas riječi slušaju. Sve se pretvara, ništa
nije vjerodostojno, niti će ikad biti vjerodostojno, dok god nismo,
dok god ne budemo svoji vlastiti tvorci, svoja vlastita djela. Vjerujte
mi: ja sam već bio vjerodostojan kad je Homer urlao.
Vjerodostojnost neće niknuti iz sjemena kao što smo mi. Treba
promijeniti sjeme.
Doktor Christianssen mi dobaci da u zgodnom trenutku začepim
gubicu, ali nema zgodnog trenutka da se začepi gubica.
67
Potpisao sam novi ugovor kao i prethodni: Emile Ajar. Bio sam
uznemiren: tako sam već po drugi put upotrijebio isto ime, a
strahovito se bojim smrti. Ali doktor Christianssen me je ohrabrio.
— Hajte, molim vas. Sudbina vas neće tražiti pod imenom Ajar,
ništa više nego li pod nekim drugim imenom. Boli nju glava za to.
Ona guta sve. U svakom slučaju, imena su za sudbinu, znate . .. sve
sami pseudonimi. Vaš udav, recimo, kad klopa miša, ne pita za
njegovo ime. Naravno, ja znam da su Vikinzi, kad bi se koji od njih
našao suočen sa smrću, svečano mijenjali njegovo ime .. . Sudbina
traži Carlosa, a nalazi Pedra. Vikinzi su vjerovali da će se smrt
prevariti i da će Carlos ozdraviti.
Ja sam ipak za svaki slučaj nešto poduzeo. Dao sam da moj prvi
literarni ugovor umjesto mene potpiše neki vozač taksija iz Rija. Na
taj način, ako se sudbina slučajno razgoropadi, dobit će po tin-tari
brazilski vozač taksija, a ne ja. A, osim toga,
68
Rio je ipak dovoljno daleko od Cahorsa. Tako je ipak bilo nekog
izgleda da se izvučem, uslijed udaljenosti, osobito kad se pomisli na
sve one gadove tamo dolje, koji također očekuju kaznu.
Prema tome, prvi ugovor nisam potpisao osobno i vježbao sam
kako da se opet potpišem Emile Ajar a da to bude uvjerljivo.
Potpisivao sam se i ponovno potpisivao, nisam se mogao zaustaviti.
To me je fasciniralo. Simulant, mitoman, paranoik, a sada još i
megaloman! Bio sam pokriven.
Doktor Christianssen stavio me pod nadzor, ali sam se osjećao
dovoljno jakim. Pošto sam se tako ispotpisivao nekoliko stotina
puta, tako da je prostirka u mojoj rupčagi bila posve prekrivena
bijelim papirima s mojim pseudom koji se posvuda valjao, obuzeo
me jezovit strah: potpis je postajao sve sigurniji i sigurniji, sve više i
više sličan sam sebi, identičan, nepromijenjen, sve ujednačeniji. On
je bio tu. Netko, identitet, zamka životu, prisutnost neprisutnoga,
nesavršenost, bezobličnost, sakatost, koja preuzima postojanje, koja
postaje ja. Emile Ajar.
Utjelovio sam se.
Bio sam ukrućen, uhvaćen, nepomičan, ščepan, prikliješten.
Ukratko, bio sam. Strah kod mene sve izvrće. To je odmah propast i
panika na palubi i S. O. S. a nigdje niodakle čamca za spašavanje.
On je plivao pored mene i pokušavao se uhvatiti za moj rukav.
Vidio sam da je njega isto tako strah da bude Ajar, kao i mene da
budem Pavlović. A budući da smo se obojica bojala smrti, bilo je to
sranje bez izlaza.
Koprcao sam se, pokušavao se osloboditi. U svom naporu da se iz
svega toga izvuče imao je šest šapa;
69
tri krila neke sasvim druge vrste, izvanredno uspjelu krljušt, ako se
uzme u obzir da nije bila nimalo ljudska, te sasvim malecne sisice,
ružičaste i materinske, zato što je ipak pomalo sanjario o ljubavi.
Pokušavao se iskoprcati, postati nešto sasvim drugo, postati šareni
lopoč iz životinjskog carstva, ali mu to nije uspijevalo, kao ni meni, i
uzalud je izigravao dodaizam, nije mu uspijevalo da se na taj način
izvuče, baš kao ni nadrealistima. On je bez sumnje bio dadaist i to
sasvim izgubljen, ako je uopće ikad i bio dadaist, sa svim organima
i elementima predodređenima za patnju. Šizik, da ne može biti veći,
i to nasljedni, u ime Oca, Majke i Sina: zaudarajući s jedne strane,
počeo je s druge strane zračiti svetošću, a dok mu je gubica bila
puna krvi, iz njega su odande odakle bi normalno trebalo da poteče
jedino njegova zemaljska bestijelnost istovremeno izlazile ljubavne
pjesme. Ponekad bi u čudesnoj navali istine uspio da na mjestu
usnog otvora ima guznu rupu, ali odande, dakle, odakle bi
normalno trebalo da izlazi samo govno, izlazile bi, kao kod vještih
pušača, aureole svetosti, ljepote i mučeni-štva, koje bi spretno
iskorištavao da sakrije svoju sramotu. Pravio je remek-djela svojim
agoničnim kruljenjem i smradom svog daha, proizvodio je ze-zove
koji su se isparavali smradom što bi se mogao smatrati besmrtnim,
kad ta riječ ne bi tako često služila samo za ulagivanje smrti. Jedino
nije mogao promijeniti svoje organe za reprodukciju, zato što je
potrebno da se pseudo-pseudo nastavlja, budući da nema tvorca.
70
Uzalud je Ajar pokušavao da se prometne u ko-zobrod, u
asparagus, u spravu, u vodeni pleonazam, da se više ne mora
stidjeti samoga sebe i svoje laži.
Jadna budala! Što je više nastojao da ne bude čovjek, to je više
dobivao ljudska obilježja.
71
Te noći imao sam nove halucinacije: vidio sam stvarnost, koja je
najjače halucinogeno sredstvo. Bilo je nepodnosivo. Na klinici imam
druga, srećkovića, koji vidi zmije, štakore, sablasti, sve same simpa
štosove, kad halucinira. A ja vidim stvarnost. Ustao sam, upalio
nadu, da bude malo više svjetlosti, a malo manje istine. Hoću reći
šibicu. Nemojte nikad priznavati. Nisam upalio električno svjetlo,
zato što ono ostaje stalno upaljeno, nego šibicu, ona se brzo gasi i
čovjek odmah uzima drugu, to mu daje nadu i svaki put donosi
olakšanje. U jednoj kutiji šibica postoji pedeset civilizacija, to vam
daje pedeset puta više nade nego jedna jedina elektrika. Čim sam
upalio prvu šibicu, više nisam imao halucinacije i ugledao sam
Krista. Pored njega stajao je Momo, mali arapski Židov, Mo-
hammed iz Zlatne kapi, zlatne kapi, zlatne kapi, znate, one iz knjige
Momo, zašto plačeš, rasističkog i antisemitskog djela, kao što su bili
rekli oni koji
72
nisu kadri raspoznati rasizam i antisemitizam, zato što je to njihov
prirodni dišni organ, a čovjek nije svjestan svog disanja.
Mohammed, koga zovu Momo, radi frankofonije, stajao je pored
Židova po imenu Krist, onoga koga su označili kao ljubav i zdravlje
čovječanstva kako bi mogli progoniti Zidove, da bi ih kaznili, zašto
što je jedan Židov izmislio kršćansku civilizaciju i kršćani mu to ne
mogu oprostiti, zato što im to nameće obaveze. Klinička je činjenica
da kršćani smrtno mrze Zidove zato što su ih stvorili kršćanima, sa
svim dužnostima kojekakvih obaveza kojih se ne žele osloboditi.
Momo je stajao pored prvog izabranog Zidova i obojica su
promatrala nadu kako dogorijeva i uskoro će mi opeci prste, kao
obično, ali je ovom prilikom trajala nešto duže nego obična šibica,
zato što je imala dva navijača i to je bilo dobro za moral naše
momčadi.
— Ti ne misliš da će mu opeci prste? — upita Momo, promatrajući
šibicu.
— Ne — reče Krist, s izrazitim naglaskom ruskog Židova, premda
nikad uopće nije bio u Rusiji, otkako postoje psihijatrijske klinike.
— Ne, ne mislim. Ova mu šibica neće opeci prste.
— Dakle, misliš da će se prije ugasiti?
Židov je sukao svoju riđu bradicu. Imao je kukast nos, radi većeg
antisemitizma.
— To ne znači ništa. Uzet će drugu.
— Hoće li mu ova koju drži u ruci opeci prste, hoće, ili klinac —
upita Momo.
— Jednako će mu opeci prste i onda ako se prije toga ugasi — reče
Krist, koji se razumio u nadu i civilizaciju, i koji je imao talmudskog
duha. — A,
73
osim toga — doda — ne radi se o tome što se ona gasi, nego što se
troši.
Nato ga je uhvatio luđački cer, zato što se kuglao od kesa kad god
se sjetio da su Židovi uvijek bili optuživani zbog ubiranja trošarine.
— A ja mislim da će mu ova šibica opeci prste prije nego što se
ugasi — reče Momo, s logikom djeteta koje želi dobiti na vremenu
prije nego što se preda. — Da se u nešto okladimo?
— Neću — reče Krist, odlučno, zato što je bio slabić i ustrajao je na
svome. — Ja se nikad ne kladim. To mi brani moja vjera.
. — Bojiš se da ne izgubiš — reče Momo, koji je bio musliman, a kao
takav bio je i kršćanin i budist i Židov.
— Boli me patka što bih izgubio — reče Krist, s bellevilleskim
prizvukom, zato što je iz mizerabiliz-ma zalazio u Belleville. — Ja
sam uvijek gubio. Rođen sam da gubim. Volim gubiti. Uvijek sam
bio onaj koji gubi, to je moja snaga. Slabić sam i zato sam još uvijek
ovdje. Što više gubim, to više mučim svoje protivnike. Podrivam ih,
iznutra, svojom slabošću. To im nameće svu gnusobu savjesti. Ne bi
smio drkati, Momo, zato što je to podmukli sa-mozez, a, osim toga,
čovjek više ne zna zašto je zapravo kriv. Naravno da ću izgubiti. Pa
onda? Kad sam prvi put izgubio, bilo mi je dosta za dvije tisuće
godina i to još uvijek traje.
Nisam skidao pogled sa svjetla šibice. Drhturio sam i osuo me
hladan znoj. Stvarnost nikad nije toliko stravična kao u obliku
halucinacije.
— A u što bi se ti sada kladio? — upita Krist.
74
— U nožić — predloži Momo brzo. — Kladim se da će se ugasiti
prije nego što mu opeče prste, šibica, mislim. Onda, pali?
— Pali pa se raspali — reče Krist, zato što je volio almanah Vermot i
duhovite dosjetke.
Šibica samo što mi nije opekla prste, svim zločinima, zagađenjem,
Bejrutom i bombama po svim azimutima. Ali Krist je pomno
promatrao šibicu, i ona je odjednom postala dva i tri puta dulja, i
mogla je potrajati još komad nade.
— Duguješ mi nožić — reče Krist, zato što za jednog Židova rasista
i antisemita nema malih zarada.
— A, ne — drekne Momo. — Ne vrijedi — opet si učinio čudo!
— Hi, hi, hi! — smijao se Krist, koji bi si s vremena na vrijeme
priuštio malo smijeha, zbog svih onih prljavih udaraca koje mu je
ozbiljnost nanijela u toku dvije tisuće godina. — To će te naučiti da
se sa mnom ne upuštaš u oklade.
I pogleda ozbiljno mene.
— A vas, vas će to naučiti kako da budete sigurni u neke stvari! —
reče mi i nestane, kao svaki put kad bi ga obuzelo očajanje.
To me je malo smirilo, više nisam bio halucino-gen, više nisam
vidio stvarnost, vidio sam stol, stolicu, običnu svakodnevicu,
savršen pseudo, dakle, sve na svom mjestu.
75
Moj položaj ostao je ipak težak, naime, iako je gospođa Yvonne
Baby stanovala u hotelu i trebalo je da me počne ispitivati, kako bi
se uvjerila u moje postojanje, tek sutradan ujutro, gospođa Simone
Gallimard stanovala je s nama, u maloj kućici, i Annie se veoma
bojala da će ona ipak nešto primijetiti. Meni zapravo nikad nije
uspijevalo izvoditi pseudo-pseudo punih osam sati na dan,
četrdeset sati na tjedan, uz dva sata za odlazak i dva sata za
povratak, od kuće do radnog mjesta i obratno; dolazilo mi je da
zaurlam.
Ali sve to nije ispalo tako loše, samo što je savršeno iznenada došlo
do neugodnog iznenađenja kad se pojavila specijalna delegacija iz
Cahorsa.
Pa ipak, nikad nisam imao neprilika s magistratom toga grada koji
doista voli na svojim ulicama imati jednog do dva šašavca, kako bi
pokazao da se zanima za kulturnu animaciju.
76
Sutradan, u četrnaest sati, čuo sam kako bernar-dinac laje, netko je
pozvonio na vratima i Annie je otišla otvoriti. Onda se vratila,
posve blijeda, jer je uistinu imala razloga za to.
— Stigla je delegacija poglavarstva grada Cahor-sa i želi te vidjeti —
reče ona.
— To nije moguće — rekoh.
— Slušaj, Paule ...
Zvala me je mojim pravim imenom. To je među nama bio
ugovoreni znak. Identifikacija. Na pomolu je opasnost.
— Ovdje? U Kopenhagenu? Ali što žele od mene, za ime božje?
— Možda je to samo zbog nekog prekršaja — reče ona tiho. —
Sjećaš se kad si šorao u Rue Na-tionale?
— Nije moguće da su došli u Kopenhagen samo zato što sam šorao.
Vrlo dobro znam da je to za Cahors pravi događaj, ali... Dobro,
uvedi ih.
Uspeli su se. Bila su trojica, svi odreda podna-čelnici. Djelovali su
zbunjeno. Nisam znao jesu li uzbuđeni zbog posjeta, ili čega
drugog. Prvi podna-čelnik reče:
— Gospodine Ajaru, ako dopuštate da vas nazivamo tim imenom ...
I nato mi namigne. Namignem i ja njemu, isto tako, iz opreza. To
nisam smio učiniti. To im je poslužilo kao dokaz.
— Htjeli bismo vas upitati ne biste li mogli nešto učiniti za grad
Cahors i za cijelu pokrajinu Lot. Nama je potreban kulturni centar, s
kazalištem i kinematografima, dvoranom za koncerte ... A mislili
smo da biste vi možda mogli isposlovati izgradnju tvornica u našoj
pokrajini.. .
77
Stajao sam, otvorene gubice i ne shvaćajući ama baš ništa pod milim
bogom, tako da sam se već počeo osjećati rastjeskobljen i primiren,
zato što ništa na svijetu nije tako strašno kao shvaćanje.
— Vidjet ćemo — rekoh. Prije svega, nije trebalo proturječiti, to je
prvo pravilo psihijatrije.
— Lot je prilično siromašna zemlja, kao što zacijelo znate, a
izgradnjom tvornica i otvaranjem radnih mjesta ...
Sukao sam brk. Počeo sam taj razgovor smatrati posve prirodnim.
— Da, ali postoji problem zagađenja — rekoh. — Problem
zagađenja jedini je razlog što još nisam pristupio izgradnji tvornica
u Lotu. Razmišljao sam o elektronici, možda o tvornici oružja ...
Osjećao sam se kao muha na govnu. Bio sam milijarder, a ništa na
svijetu nije tako različito od mene i tako daleko meni samom kao
što je milijarder.
Bio sam dobar, nema što. Izmigoljio sam im.
Ponudio sam ih cigarama koje Tonton Macoute potajice dolazi
popušiti u mojoj sobi, kad vrši svoju kuru dezintoksikacije. Žalio
sam što se nalazi na Mallorci. Taj gad nije nikad ni na jedan jedini
trenutak povjerovao da bih ja mogao nešto postati u životu.
Pozelenio bi od bijesa da me vidi kako pristupam podizanju
tvornica u Lotu.
Nastupila je tišina. Razmišljao sam. Postao sam dobročinitelj
pokrajine Lot... A poslije, trebalo je samo nastaviti. Prvi ministar.
Ne to, to nije ništa. Predsjednik Republike. Kralj Francuske nisam
mogao postati, zato što to ne bi bilo konstitucionalno. Povjerio bih
Pinochetu djelokrug života, a Solženi-
78
cinu armije i atomske bombe, za obranu Zapada. Siguran sam da bi
svi bili uz mene, komunisti i ostali. Postojao je samo jedan jedini
problem koji me je počeo mučiti: Arapi i Izrael, zbog njihova
zajedničkog programa. Počeo sam se preznojavati golemim
graškama znoja, zato što, kao predsjednik Republike i znameniti
Francuz, više nisam mogao izbjegavati svoje neodgovornosti.
— Ne mogu riješiti sve odjednom — rekoh im oz-blijno.
— Možda bi se moglo početi s Centrom za kulturu — nadoveže
podnačelnik gra. — A poslije tvornice. Tako bi bilo mnogo
diskretnije, mislim ovim redom, sa stanovišta zagađenja.
— To ćemo još vidjeti... Ali morat ćete se pozabaviti onom svojom
govnarijom od bolnice. Klopa je za bljuvanje.
— Naravno.
Podnačelnik gra uljudno se nasmiješio.
— Razumije se samo po sebi da će vaša ekscelencija uzeti neka
ovlaštenja, kao što je već potrebno kad se dolazi u dodir s
kraljevima petroleja i kad se već želite zauzeti za nas ...
Kralj petroleja? Vaša ekscelencija? Ne sjećam se, ali nikad se ne zna.
Ja sam za koješta sposoban. Izgovorio sam samo, onako, preko
cigare, »mmm«, i poprimio važno držanje.
— Dobro da sam se sjetio — reče podnačelnik gra — zaduženi smo
da vam izrazimo isprike komesara Paternela. Kad je sve shvatio,
pao je u veoma tešku nervnu depresiju ...
— To je posve prirodno — rekoh. — Kad čovjek sve shvati, uvijek
pada u tešku nervnu depresiju. To dolazi od lucidnosti.
79
— On isprva nije shvatio vašu legitimnu želju da sačuvate
anonimnost.
— Podnipošto ne želim biti identificiran — rekoh. — To bi mi život
učinilo nemogućim.
— Pa naravno, naravno. Ali vi ste imali posla s jednim prilično
frustriranim čovjekom, koji je osim toga premješten iz Pariza u
Cahors, zato što je velik nervčik. Imenovali su ga na položaj u
Cahors zato da ga smire. Ali on je ipak savjestan policajac. Vi ste na
njega ostavili snažan dojam. Poslije vašeg susreta proučavao je vaš
dosje s izuzetnom pažnjom. Nije uopće mogao shvatiti zašto ste se
trudili zatajili svoje pravo ime i nazivali se Pavlovi-ćem.
Zadrhtao sam. Ne mogu podnijeti svoje pravo ime. Odmah se
osjetim priklijcštcnim.
Oprez. Šutio sam.
— Naša je pokrajina veoma ponosna što ima gosta takve marke —
reče zamjenik. — Bit ćemo veoma zahvalni vašoj ekscelenciji za sve
što se udostoji učiniti za pokrajinu Lot i mi vam obećavamo da
ćemo poštovati vaš inkognito. Mi ćemo se pobrinuti za komesara
Paternela, on će začepiti gubicu. Raspitao se u centralnoj kartoteci i
provjerio je da je vaše pravo ime Pahlevi. Naravno, radi se možda u
pogrešnoj transkripciji ...
— Ne radi se ni o kakvoj pogrešnoj transkripciji, to je kleveta. Ja se
ne zovem Pahlevi, bogara mu ...
— Naravno, naravno ...
— Rekao sam onima tamo, u Parizu, kad su me prvi put ispitivali s
testovima i sve te frke, samo to da sam Polužidov. Ne poričem svoje
porijeklo, sa-
80
mo poduzimam potrebne mjere sigurnosti za ubuduće. Nije istina
da se moj otac zvao Levi. Moj otac nije bio Židov, to su insinuacije.
Deset sam im puta ponovio da nisam Levi, da mi je već pun kufer
tog sranja. Urlao sam na njega: »A vi meni stalno Levi, pa Levi!« a
oni su to vjerojatno transkribirali kao Pahlevi. Ali ja sam Pavlović,
uostalom, više se ne zovem ni tako.
Bili su razuvjereni. Razumjeli smo se.
— Možete računati na našu diskreciju. Ali kad je komesar Paternel
shvatio da je vrijeđao rođaka njegovog veličanstva iranskog šaha,
koji je anonimno živio u Caniac-du-Causseu, zapao je u krizu
strahovite nervne depresije i ...
Stao sam jednim skokom na noge. Ja imam svoju usranu čast. Hoću
reći, ne dopuštam da mi useru čast. Sranje, hoću reći da je moja čast
ipak usrana.
— Huuuuuuuuuuuuuu...
Još se nikad u Danskoj nije čuo takav urlik ljudske patnje.
— Ja nisam Pahlevi! Ja nemam blage veze s Iranskim šahom! Ja
nisam iranski šah, ni izbliza ni izdaleka! Ja sam možda udaren, ali
iranski šah ni u kom slučaju nisam ja!
Otišli su razuvjereni, na vršcima prstiju, iz poštovanja prema mojoj
anonimnosti. Još sam koji trenutak urlao, zato što sam osjećao
potrebu da sam sebe uvjerim u to da nisam iranski šah.
6 Pseudo
81
Nije mi uspjelo. Ja sam, pored svega, i iranski šah.
Ajar se razgmizao u svim smjerovima i pokušavao proći kroz
zidove. Uzeli smo nekoliko kapi tinkture valerijane, Annie i ja, da
ga poštedimo od patnje. Tinktura valerijana je umirujuće sredstvo
koje se propisivalo osjetljivim dušama u devetnaestom stoljeću, dok
još nije bilo ravnoteže nasilja.
82
Te bezočne sumnje predstavnika Lota na moj račun, te moji
zaobilazni, neuhvatljivi odgovori, a i to što nikako nisam htio
priznati svoj pravi identitet, koji su oni, sudeći prema njihovim
ironičnim osmijesima, ipak očito najnušili, bacili su me iste noći u
patnje probuđene savjesti. Bila su dva sata ujutro kad sam sve
odjednom shvatio, što je uvijek najgore. Skočio sam do telefona i
probudio doktora Christianssena.
— Doktore, to je sramota. Sad znam razlog svih svojih nastojanja da
izbjegnem svoj identitet, razlog svih svojih zebnja i ušoravanja od
straha, svoje krivnje i odbijanja nasljednosti. Ja sam Židov, doktore,
odatle i mržnja prema samom sebi i rasizam prema samom sebi.
Odatle, od karike do karike, lančano istraživanje identiteta koji nisu
svijetu dali Krista i ne izlažu se dakle progonu i zlobnoj mržnji
kršćana, koji nam ne opraštaju to što smo im na-
prtili na leđa Isusa sa svim njegovim zahtjevima, moralom,
poštenjem, blagošću, bratstvom i pokor-nošću, što im sve to
nameće. Nije to zato što sam drkao, nego zato što sam Židov!
— Nemojte mi se tu sad usred noći proseravati! — zijao je doktor
Christianssen na hebrejskom, jer je plima zebnje koja me je ponijela
gomilala protiv mene pretke po porijeklu i neoborive dokaze,
zajedno s Izraelom koji je bacio u napad na mene svoje isturene
odrede, zadužene za oporavak, tako da više nije bilo ni jednog
jedinog Židova na zemlji koji ne bi osjećao da ga istina i pripadnost
ugrožavaju. — Nemojte se proseravati, Pavloviću, ime sasvim
jugoslavensko, pružam vam nečuvene olakšice da biste mogli
živjeti u Kopenhagenu, na trošak svog Ton-tona, ali ako me počnete
buditi u dva sata ujutro da biste mi pružili dokaze o svojoj
lucidnosti, proglasit ću vas tjelesno i duševno zdravim pa budite u
istoj nevolji kao i sav ostali svijet. To što i dalje drkate u mraku da
biste obeščastili masturbaciju, prebacujući krivnju na njena leđa, to
je u redu, doživjela je masturbacija i gorih stvari, ona je naučena na
dijalektiku. Ali ostavite na miru Židove, mi, Danci, s kraljem
Kristijanom na čelu, spasili smo sve svoje Židove za vrijeme Hiltera.
Ne pokušavajte upletati Židove u svoja sredstva za opstanak. Imate
pravo što se stidite svog porijekla, ali zametak, zametak se uspinje
dalje od Abrahama, i još nikad u životu nisam vidio jednog
čovječuljka koji bi bio tako blizu iskonskom zametku kao što ste vi.
Nikad u tom pogledu nisam vidio ništa tako autentično. Zidovi su
pokušavali postići to da ih antise-
84
miti stoljećima proglase i utvrde kao neljude, ali nisu uspjeli,
postigli su jedino Izrael, a ne postoji ništa tako ljudski i tako
prividno kao što je Izrael, stari moj, nacija dostojna tog imena, ne
postoji porazniji dokaz ljudskog karaktera nego što je jedna nacija,
dragi moj mali udave, koji nema roda, moj dragi obožavani kuglični
ležaju, pepeljaro, pero, asparaguse i ostala žilavljenja kako biste se
oporavili ...
— Živjela Francuska! — urlao sam, jer nisam htio da se osjećam
osamljen u stidu.
— Reći ću vam još nešto. Vi ste između svih ubogih duša
najrasističkija svinja koju sam ikad liječio od lucidnosti, i to vam
donosi dvije milijarde malih problema. Preobucite se. Više nećete
moći izigravati svoj pseudo-pseudo: odaje vas odijelo.
I spusti slušalicu.
Rekao sam Annie bezbojnim glasom, bez iluzija:
— Kaže da sam normalan.
— Dobro, ali budući da normalan čovjek nije u svemu normalan...
— Ali on više ne želi surađivati.
Annie je kći Lota, neposredna korjenika, ima trenutaka kad je to zna
uhvatiti, pa onda odbija borbu do kraja i popušta pred svojim
razboritim porijeklom.
— Znaš, Paule, možda bismo se morali srediti — reče ona. — Sa
dvije objavljene knjige, možda bismo od toga mogli živjeti, uz
predujam izdavača, u Caniacu. Tamo ne treba mnogo novca. Sa
tisuću petsto franaka na mjesec, utroje, mogli bismo izdr-
85.
žati u Causseu. Nije potrebno da oboliš jedino zato da bi napisao
treću knjigu ... A, osim toga, beznadnost nam je također već pružila
sve što je mogla — reče ona.
To je istina, pomislih. A kad bih pokušao s nadom? Ne, ne pristajem
na to da se strovalim u banalnost. To čini samo rulja.
86
Ali nada me je i dalje mučila, ona zato i postoji, noću nisam mogao
ni oka sklopiti. I već sutra, kao namjerno, dobio sam znak.
Bilo je to u Herald Tribuneu. Imam ga ovdje, svatko ga može
vidjeti.
Iz zoološkog vrta u Miinchenu pobjegao je vuk a pronašla ga je
neka stara gospođa, na četvrtoj stranici. Kad su stigli policijski
odredi, stara je gospođa gladila vuka po glavi, a on je njoj lizao
ruku.
Ni u što nisam siguran, ali vukovi su možda na putu da evoluiraju
u pozitivnom smislu. A i stare gospođe. Ili je to možda bila stara
djevojka? Često upravo stare djevojke nalaze izgubljene stvari.
Ne vjerujem u iščeznuće zajednice. Među riječima postoje izrodi,
sve su one postale historijske, a izraz »grijati guju u njedrima« bez
sumnje nikad neće značiti da će vam ona poslije toga izraziti za-
87
hvalnost. Ljubav je samo riječ koja zvuči ljepše nego druge.
Te iste večeri imali smo Alvette i ja dugotrajni tajni sastanak. Nisam
vam još riječima opisao Alvettu, ali želim je sačuvati i bojim se da
mi je ne odvedu. Izjavit ću vam samo ovo: Alvette ima oči u kojima
kao da još uvijek sja prvi pogled.
— Bilo bi možda bolje sve napustiti, Paule. Prestani urlati, on nema
uši. Nije ovdje. Ne postoji. Neće doći da te dokrajči, neće doći da te
izvuče iz propasti. Tvorca nema. Dakle, bilo kako bilo, treba sam
sebe prihvatiti, mi tu ne možemo ništa. Štoviše, mogao bi naći neku
šljagu, ne baš sasvim beznadnu: kao bušač karata na nekom
kolodvoru za odlaske.
Bolničarka, Froken Norden — dobro se sjećam — vodila je u
jednom kutu bilješke. Oni to uvijek čine kad mi Alvette nešto
govori.
— A osim toga postoji još i jedan drugi način da se izvučemo iz
svega toga. Treba naći dobar početak, to je sve.
— Kakav početak? Zametak je uvijek jedan te isti. Iz toga se ne
može izaći, Alvette, zato što čovjek odatle potječe. Trebalo bi
promijeniti zametak. Znam: u Americi im je uspjelo da stvore
umjetnog genija, ali on će od nas možda dignuti ruke i zainteresirati
se za marelice. Šta znaš. Ne znam zašto bi došao da nam donese
poklon. On će otići nekamo drugamo, da pokloni rođenje nekom
drugom, a mi, mi smo ovdje. Dakle?
Bio je tu i magnetofon. Uvijek postavljaju magnetofon kad
razmišljam. Oni to nazivaju mojim »delirijem«. A ja, ja to nazivam
špijunažom. Štoviše, zanima me ne plaća li njih Tonton Macoute,
88
kako bi mi ukrao moje ideje. A poslije će posvuda rastrubiti da je on
spasio svijet.
— Dakle, treba izvršiti prirodnu selekciju, Alexe, Kao za plemenito
voće. Treba pružiti šansu čistoći.
— Misliš na nekog određenog?
— Mogli bismo spariti dvije neusporedive duševne ljepote i poći od
toga. To bi bio početak.
— Koga, na primjer?
Alyette mi dobaci slavodobitan pogled.
— Njegovu svetost papu i njegovu svetost Sol-ženicina.
Počeo sam razmišljati. Ajar je upravo puzao, pokušavajući se sakriti
ispod prostirača, zato što je bio pravi vjernik. Osjećao je takvu trtu
što je vjernik, još uvijek, nasuprot i usprkos, da je prostirka
problijedjela od straha.
— Slušaj, Alyette, ne možemo spariti papu sa Sol-ženicinom, ni
duhovno ni bilo kako drugačije. To ne dopušta priroda. Pokušati
cijepiti papu na Sol-ženicina, ili obrnuto, radi čistoće i rođenja, to je
tehnički možda moguće, ali će dovesti jedino do slike duha.
Bolničarka je vodila steno-bilješke, da me skrati.
— Jadni moj Mimile, ti još uvijek vjeruješ da su dva i dva četiri. To
nije točno. Dva i dva su pseudo, sukrivci nad sukrivcima, oni se
prave da su četiri, po višem nalogu. Oni poštuju privid, ali mi
nismo dužni...
Ustrajala je. Branila je svoju misao. Rekao sam ne. Jasno i glasno.
Baš me briga za bolničarku.
— Složenicin nema jajnike i papa ga ne može oploditi, a ni obrnuto,
to je ludo.
89
Krajičkom oka gledao sam bolničarku, želio sam joj se svidjeti.
— A povrh toga, Solženicin i papa različite su vjere. Posvađat će se
zbog vjere, koja će im se roditi, čak ako se to čudo i dogodi.
— Ali što da radimo, Paule? Ovako više dalje ne ide, ovo je isuviše
lijepo. Tontonu će dozlogrditi da plaća kliniku, a Christianssen će
prije ili poslije odbiti suradnju. Ne možeš više dugo otezati da
budeš dijagnosticiran, uvjeti da netko bude proglašen udarenim
postaju iz dana u dan sve teži, zbog inflacije.
— Vjeruj mi, Alyette. Ja ću u tome uspjeti. Ja ću im doista zbrisati,
odvest ću te daleko, bit ćemo nepovrativi, bit ćemo konačni...
Magnetofon je snimao, cajkani su zvrndali, bolničarka je imala
elektronsko oko, gospođa Yvonne Baby još je uvijek čekala u hotelu,
ja sam se usred noći našao zračnim putem u Parizu, stavio sam He-
loisu u javnu kuću u Zlatnoj kapi, da ne ispadnem rasist u očima
Sjeveroafrikanaca. Želio sam znati kako će ona iskoristiti moju
odsutnost. Primila me gospođa Dora, potvrđena PDG, i obavijestila
me da je Heloisi bolje, da prima, kao i dvije druge antira-sistkinje u
ustanovi, po četrdeset mušterija na dan, ali da je uhvatila bolest,
cajkanc, zbog pojave ušiju u Parizu, po novinama. Našao sam
Heloisu uistinu u punoj formi, počela mi je govoriti o satelitima--
špijunima koji nas neprestance nadlijeću i snimaju sve naše misli za
CIA i KGB, ali odjednom tiho krikne, i što mislite, što sam ugledao?
Cajkana kako se izvlači iz njena ženskog organa, kamo se uvukao
da napravi prekršaj. Druga djevojka, Nora, također se cijelo vrijeme
češkala, to ju je grizlo, zato što su
90
joj se cajkani, da se nađu u blizini radilišta, uhvatili za muf. Bilo ih
je koji su puzali po zidovima, ali ništa se nije moglo učiniti da se
dezinficiraju, zato što se ne dezinficiraju cajkani, nego prostitutke.
Bila je tu čak i jedna djevojka, Lola, koja je imala dva slomljena boka
u košari za salatu, bila je naime godina žene. Bio je tu i jedan cajkan,
golem, gorostasan, sjedio je na sofi, u punoj opremi, bio se izuo i
skrivao je bademe u cipele, dok sam ja čuo neko cijukanje, orijaški
redar zaviri u svoju cipelu, i što mislite, što je ugledao? Drugog
cajkana, sasvim ma-leckoga, koji je pokušao da ga pokrade, spustio
se sa stropa u cipelu i zamalo da se nije smrskao. Orijaški ga je
redar pokupio, malo ga izgrdio, tek onako, reda radi, stavio ga u
džep i onda su otišli, pošto su me nazvali paranoikom, zato što
paranoici ne postoje.
Doktor Christianssen mi kaže da imam novu krizu realnosti,
praćenu u takvim slučajevima normalnom zebnjom. Savjetovao mi
je da odgodim sastanak s gospođom Yvonne Baby.
Tonton Macoute ovlastio me da produžim svoj boravak u
Kopenhagenu koliko bude potrebno, bez obzira na to koliko će
stajati. Znao sam da to ne čini radi mene, nego zbog uspomene na
moju majku, tako da mu ništa nisam dugovao.
Imao sam i lako primjetljivih kronoloških poteškoća, vraćao sam se
unatrag sve do bogumilske djece koju su onomad razmrskavali o
zidove Albija, i do svih pokolja nevine dječice koji su se već
posvuda vukli i više ne mogu poslužiti za stvaranje izvornog djela.
91
U Danskoj su elektrošokovi kao tretman stvarnosti već bili
napušteni, pa su mi jednostavno propisali divne doze neuroleptika.
Bojao sam se dobermana u vrtu, koji su opasni, čak i među pisma.
Svijet je očekivao, zadržavši dah koji više nije dopirao do mene,
disao sam dakle bolje, i više nisam imao nikakvih vijesti o gospođi
Yvonne Baby.
Odobreno mi je da napustim kliniku na jedan sat svakog
prijepodneva, i to sam iskorištavao tako da skoknem do Barcelone i
angažirani se u internacionalne brigade, ali kad sam stigao onamo,
doživio sam šok zato što su neodgovorni elementi na groblju
jednog samostana iskopali iz zemlje mumije redovnica i vozikali ih
na karnevalskim kolima, radi demistifikacije ateizma. Takav me se
doček dojmio do te mjere neočekivanim da sam počeo urlati i trkom
se vratio u kliniku.
Još sam uvijek bio žrtva svojih humanističkih nastojanja, gojeći
nadu u rođenje i osjećajući užas pred zametkom. Svakog sam jutra
slao u Sjedinjene Države, profesoru Wallu, istraživaču koji je stvorio
umjetni gen, zajamčeno bez porijekla, telegram, koji nisam
odašiljač, tražeći od učenjaka novosti o njegovu štićeniku.
Doktor Christianssen vratio me na haloperidol, a moje halucinacije
nisu doduše prestale, ali su poprimile za sve zajedno manje mučan
oblik.
Odobreno mi je da si priredim koncert što ga je izvodio kvartet iz
Mörqa, i u početku se sve odvijalo
92
kako treba, ali negdje prema sredini primijetio sam da violončelo
naočigled raste sve dok odjednom nije prsnulo te iz njega iziđe
čopor malih mandolina, a sam bog zna zašto ne čopor malih
violončela, kao što bi tražila logika, i koje su jednako vikale: »Tata,
u pomoć, ja ne želim izići na svijet, u pomoć!«, a onda se po sobi
razletio čopor cajkana s pendrecima te se zgomilao oko mene, pa
sam počeo urlati od straha, zato što imam neke stvari na duši,
parkirao sam naime kola na zabranjenu mjestu.
93
Bio sam dakle u takvu stanju kad se u Kopenhagenu pojavio
Tonton Macoute. Obavijestili su ga da se moje stanje pogoršalo i
došao je samo da me vidi. Djelovao je mnogo starije i mnogo
odsutnije nego prošli put. Još sličniji samom sebi. Sjeo je pored
mene, s cigarom među zubima, ne skidajući čak ni šešir, ni ogrtač,
kao što je ponekad činio čak i kod sebe, u svom stanu, možda zato
da se uvjeri, da sam sebi dokaže kako je kod kuće samo onako, u
prolazu.
— Nije baš najbolje, a?
— Strašno mi je žao što te stojim toliko love.
— Nema veze.
Djelovao je iskreno. Rođeni glumac.
— Čini se da si završio novu knjigu.
— Sranje.
— Ti si veoma talentiran.
— To je sigurno nasljedno. Sisao je cigaru.
94
— Dobio si sjajnu kritiku.
— Nisam je dobio ja, nego moja salatara. Čovjek može biti pravo
đubre, a pisati sjajne knjige.
Nije se ni namrštio. Nemoguć, dalek, onakav kakav jest, poslije
toliko vremena, i to ga nije uplašilo. On se sredio.
— ... koliko puta krvarim, ali to je samo zato što se lako ozljeđujem
kad pišem.
— Priznajem da mi se često stezalo grlo dok sam čitao tvoju
knjigu ...
— Naravno, radi se o udavu.
— Ja govorim o novoj.
— Misliš da će me ... otkriti?
— Pa onda? Ne vidim zašto se stidiš. Nismo više u srednjem vijeku.
Mi smo iste krvi, ti i ja.
Na trenutak sam osjetio tračak nade. Ali on neće ništa priznati. Boli
njega klinac za odgovornost.
— A to znači?
— Isti praroditelji, s majčine strane. I pogledaj mene.
— Kakva mi korist od toga da te gledam? Dosta si se šminkao na
televiziji.
Nasmijao se.
— Eto vidiš, lijepo sam ti rekao da si lucidan i oštrouman...
Ne znam zašto sam ga čitavo vrijeme kažnjavao. Možda zato što se
uistinu treba zadovoljiti sa pseu-do-pseudo. Pravi krivac odlikuje se
svojom odsut-nošću. Dakle, traži se jedan mnogo pristupačniji.
— A sada, Tontone, reci: »Nakon svega što sam učinio za tebe ...«
— Ništa ja nisam učinio za tebe. Ako sam što učinio, učinio sam to
za tvoju majku...
95
Stisnuo sam šake. Izmotavao se, gad jedan! Ali držeći se, razborito,
na odstojanju, izvan okvira ljubavi.
Konačno, ovo je vrijeme posrednika. Mislim da bi mi bio mnogo
manje potreban da sam vjernik. Mogao bih nekoga drugoga
kažnjavati.
Bio sam siguran da su spavali zajedno.
— Ti meni ništa ne duguješ.
Ustao je, mornarski-plav ogrtač, siv šešir.
— Nikad ništa nisam učinio za tebe — ponovi on, ironično, do kraja
dvosmisleno, kao uvijek.
To nije bila istina. Studij u Harvardu, kućica u Lotu, ponekad lova...
Isprika mu je bila to što mi nije suviše pomagao u tome da
postanem ja.
Jedne večeri, u Parizu, uspeo se k meni da me posjeti. Imao sam već
dvadeset i sedam godina i urlao sam na sva usta. Sve sam
prebacivao na društvo. Nisam progonio sam sebe: društvo je mene
progonilo. Mislio sam tako prekinuti s tim da se osjećam genetski,
atavistički, psihološki: postajao sam sociološki. Ali budući da sam
nesposoban nanositi zlo čak i klasnom neprijatelju, nisam bio
sposoban ni za što. Samo sam galamio.
Tonton Macoute otišao je u ono vrijeme u Amsterdam i vratio se
odande s priručnikom: »Kako proizvoditi bombe u kućnoj radinosti
s prijeko potrebnim predmetima«, ili tako nešto. Uspeo se dakle k
meni — u svoj stan — na šesti kat. Ustupio mi je dvije služinske
sobe u vrijeme moje ženidbe s Annie, kad smo došli u Pariz, u mojoj
dvadesetoj godini.
Bacio je na moj krevet neku kupusaru.
— Evo, uzmi ovaj priručnik. Proizvodi bombe. Bacaj ih. Ubijaj.
Razaraj. Digni sve u zrak, tako ćeš
96
dokazati da zaista vjeruješ u ono što govoriš. Ali, učini nešto! Za
ime božje, prestani se razmetati!
Čuo sam kako dolje u kliničkom vrtu laje bernar-dinac.
Uđe bolničar i dade mi da progutam svog štakora za pet sati.
Tonton Macoute već je uhvatio rukom za kvaku na vratima. Došao
je da mi pruži nešto malo ljudske topline, to je činjenica.
— Čekaj. Htio bih te nešto zamoliti.
— A što?
— Učini nešto, meni za ljubav.
Takve riječi s mojih usana još nikad nije čuo. Izgledao je uznemiren.
Stvarno sam bio u lošem stanju.
— Paule, ti znaš da ja tebe jako volim. Ali neka gesta ljubavi, znaš ...
— Gesta ljubavi, to je uvijek mnogo više od svake druge geste.
Jednom prilikom rekao mi je: »Mi, po majci, po-tječemo od obitelji
velikih ruskih histerika«. Ali meni je to bilo svejedno. Znao sam da
osjeća prema meni potajnu nježnost. Drugačije nije moglo ni biti.
— Htio bih da svojom rukom prepišeš početak mog Mome.
Početak, porijeklo. Genezu djela ...
Rekao je, veoma mirno, kao da ta pomisao više nije baš tako luda:
— Ne mogu to učiniti, mali moj.
— Još uvijek poričeš?
Slegnuo je ramenima, s rukama u džepu.
— Ja nemam što poricati. Ali imam sina, a to nisi ti.
— Nekoliko stranica obzira, prvo poglavlje, to baš nije mnogo ...
7 Pseudo
97
— Ne želim ohrabrivati tvoje fantazmagorije, mali moj! A s druge
strane, nisam uopće siguran da se tebi ne fućka za mene.
— Samo prvo poglavlje. Porijeklo onoga što jesam, onoga što me
muči.
— Ne dolazi u obzir. To je morbidno.
U tri sata ujutro bio sam na reanimaciji. Progutao sam tubu
tetromazina.
Prepisao je cijeli početak u jednu crnu bilježnicu. Ali učinio je to na
traženje doktora Christians-sena »radi njegova stanja«, i »da se ne
osjeti odbačenim«. To nije značilo ništa više. To nije bila gesta
ljubavi, to je bio dio psihijatrijske njege koja mi se pružala.
98
Više me nisu puštali da odlazim u grad. Ali svakog jutra šetao sam
se malim vrtom, bernardinac mi je lizao ruku, više se nisam bojao
dobermana: usprkos njihovu imenu, dobermani su ipak samo psi.
Poslije podne bih ponekad stupio u Legiju stranaca, pokušavajući
očvrsnuti. U Turskoj se dogodio potres pa sam plakao od olakšanja,
zato što je to bila prirodna nesreća, ja s tim nisam imao nikakve
veze.
Proživio sam posebno užasan trenutak kad su stigli argentinski
policajci da mi odsijeku desnu ruku te pouzdano utvrde moj
identitet, s pomoću otisaka mojih prstiju. U toku uličnih borbi bilo
je toliko mrtvih da su ostavili trupla i zadovoljili se samo time da
odsijeku jednu jedinu ruku i odnesu je, radi provjere identiteta, u
glavnu kartoteku.
Zacijelo su odavna sumnjali da sam ja začetnik svega toga. Ali
doktor Christianssen im nije dopu-
99
stio da uđu, zato što su psihijatrijske klinike svetišta i uživaju sve
povlastice ekstrateritorijalnosti. Progonjene osobe još uvijek mogu u
njima naći utočište. U rnom je sjećanju ostalo i mnogo gnusnih
uvreda i poruga. Čileanska politička policija uzela je ime DINA.
Dina je ime moje majke. Radilo se, zacijelo, o igri slučaja i nije mi ni
na kraj pameti da uobražavam kako je Pinochetova policija izabrala
to ime jedino radi toga da mene muči. Ovom prilikom samo
spominjem stvarnu činjenicu koja je tisuću puta citirana po
novinama, ali ostaje nepobitno da su tako na jedan neporeciv način
pomiješali ime moje majke s okrutnostima i gnusobama koje su
meni nepodnosive. Podnosim ih samo zahvaljujući kemijskim
proizvodima prve pomoći koji doduše djeluju samo na mene i
nemaju nikakav učinak na Čile.
Javili su mi telefonom prijatelji na veoma visokom položaju da su
pokušavali sazvati konferenciju na vrhu kako bi me ostavili na
miru. Ali vrh je zatajio.
Alvette bi ponekad utekla, umaknula djelovanju pritiska koji su na
nju vršile C. I. A. i K. G. B. I C. I. A. i K. G. B. bile su svuda i
neprestance sam čuo zvrndanje cajkana.
Ja nisam glup. Znam da se okružujem našim famoznim markama
da se ne izgubim. Zato što je naj otrovni ja zebnja ona koja nema
imena: to je prijetnja koja se nikad ne oslobađa u zapazivom užasu.
Srce skače iz zastoja da jurne u susret onom najgorem i da sve
jednom završi. Ali nepoznato uzmiče natraške i, kako ga slijedim,
tako moj užas
100
raste. Opasnost se ne želi imenovati ni napustiti odsutnost koju
svaki predmet podvlači svojom suučes-ničkom nepokretnošću.
Moram dakle svom bezimenom strahu pod svaku cijenu dati
legitiman razlog: dajem mu Pinochetovu gubicu, glavu pokolja,
pravim od njega smrdljivo truplo poslije do neba vapijuće patnje.
Potrebna mi je ljudska patnja. Odrezane ruke, K. G. B. i C. I. A. i
crne ruševine lete mi u pomoć i sve naše famozne marke
opravdavaju moj užas. On više nije bezimen, uzima pravo ime. To
je lukavština hijene koja se hrani poznatim užasom, da bi smanjila
svoj strah. Postoji napokon i zakonitost u mojoj zebnji, ja sam od
ovoga svijeta. Štoviše, počinjem je jasno vidjeti, pitati se ne
izgrađujemo li svoje sisteme okrutnosti zato da bismo postali
gospodari strave. Da se oslobodimo straha. Trebalo bi stvoriti stanje
nečuvene policijske strahovlade koja bi potjecala samo od ljudske
ruke. Tada bismo osjećali olakšanje, zato što poznajemo njene
zakone, razloge, ritual, pravila poni-žavanja i progona, zakon
dehumanizacije i potčinja-vanja, jasno određena stanja mučenja
duha i tijela, kako bismo izbjegli sve ono što nas pogađa bez
prestanka i bez pristanka, svojom nepoznatošću i svojom
neizostavnošću, uvijek sve bližom i podvod-nijom, da bi sve to
konačno došlo, da bi se dogodilo, čak i proslavilo, sa sigurnošću.
Koprcam se, urlam, zazivam u pomoć leševe dobrih samaritanaca i
zločine prve pomoći. Oni istjeruju nepoznato, oni imaju ljudsko
ime, i dok gledamo njihovu stvarnu oči-glednost, zaboravljam ono
što nije ovdje, ovdje, oko mene, u svoj svojoj zastrašujućoj prijetnji.
Htio bih povješati po zidovima portrete naših velikih progonilaca,
kako bih uvijek imao pred oči-
101
ma izvore strave kojima bi se ona mogla pripisati.
Pribio sam iznad svog kreveta jednu ikonu, da to konkretiziram.
On se naginje prema meni i dodiruje mi znojem orošeno čelo.
— Pa dobro, zašto to ne bi napisao? — mrmlja. — Bila bi šteta,
Ajaru, da se uvaljuješ u to stanje a da iz toga ne izvučeš nekoliko
stranica ...
Ali on nije ovdje. To je samo fotografija koju držim na noćnom
ormariću, radi što veće zlobe. Na rubu prozora, mali ljubičasti
satrapi nakljukani krvlju gugutavo se cmaču.
Često sam pored sebe zapažao Annie, ali znao sam da se to po
nosiljkama bacaka samo obična svakod-nevica i pokušava me
izliječiti. Obična se svakod-nevica objesila o mene, uhvatila me za
oči, za grlo, za popularni organ i silila me da progutam sto pedeset
kapi haloperidola na dan da spriječi pokušaje bijega. Nije uzmicala
ni pred kakvim žrtvama, bacala je bombe i šepirila se na gomili
leševa, s lulom među zubima i s mitraljezom u šakama. Obična se
svakodnevica zvala Kalašnikov i nije štedjela svoju municiju. Isto je
bilo i s mogućnostima bakteriološkog rata i uništenjem ozonskog
zaštitnog sloja, kako bi se olakšao napad na Oca u cilju uzajamnog
uništenja.
Pa ipak, iako sam potajice bio načet, kao i Pljušč, prema dijagnozi
sovjetskih psihijatara, neprijatelja SSSR-a, »reformatorskim,
mesijanističkim tendencijama«, nisu me podvrgnuli inzulinskoj
terapiji s umirujućom komom.
102
Doktor me Christianssen ohrabrivao da pišem devet do deset sati
dnevno, da smanjim doze stvarnosti tako da ih odbacujem. Rekao
mi je da je literatura za mene ljekovito pražnjenje. Tako sam i
učinio, a on je malo-pomalo obustavljao sve druge terapije.
Surađivao sam, zato što kod svih dobrovoljnih izbjeglica postoji
uvijek potajna nada u povratak i poznata je žalosna činjenica da čak
i najtvrdokorniji šizici često pristaju na ozdravljenje.
Pisao sam. Pišem. Sada sam na 77. stranici rukopisa. Naravno,
fuliram. Ne govorim ovdje ni o
ni o a ni o
a najmanje o zato što bi to bio jezik raz-
ložan, prihvatljiv, koji održava i začepljuje oduške i izlaze za
nuždu, odstranjuje rešetkaste prozore koje nazivaju sigurnošću.
Uzmite, na primjer, žabicu. To je kapitalan element za
transplantaciju i Sacco Vanzetija i to ne znači ništa. Ima dakle nade.
Postoji odsutnost smisla obične svakodnevice, pa prema tome i
nada u nešto.
Završit ću svoju knjigu zato što nam bjeline između riječi ne
ostavljaju nadu.
103
Pomalo sam se oporavljao. Saznao sam da posebni izaslanik svijeta
nije došao u Kopenhagen, da je to kod mene bio samo nastup
zebnje, priviđenja, pa sam pisao gospođi Yvonne Baby pismo, u
kojem sam se ispričao što sam je bez razloga uznemirivao.
Ponekad su me još mučili državnici. Otišao sam dakle u posjet
jednom znamenitom zemljaku koji je jednom ili dvaput godišnje
dolazio doktoru Chri-stianssenu na liječenje. Bio je to neki bivši
ministar koji je kao čovjek prošlosti još imao budućnost. Patio je od
povremenih strahova koje je doktor Christianssen nazivao
njegovim »periodama«: doživljavao je trenutke u kojima je navodno
gnjilio i pretvarao se u prašinu čim bi se što oko njega pokrenulo.
Činilo mu se, osim toga, da je sve iznutra podrovano, prošupljeno,
izjedeno i da će se sve na najmanji dašak razletjeti u prašinu i
nepostojanje. To se poslije Portugala još mnogo više pogoršalo, zato
što on od te predstave ništa nije razumio. Nije
104
se htio kupati, zato što se prašina u dodiru s vodom pretvara u
blato. U njegovoj se blizini moralo hodati na vršcima prstiju,
suzdržana daha, zato da se ne raspadne i nestane u obliku prašine.
Kad bi ga čovjek za tih njegovih stanja slušao, zamalo da oko
njegove osobe ne bi trebalo postaviti armiju policije, da spriječi one
koji bi mu se željeli približiti ili obratiti. Bolničarka ga je morala
omatati zavojima, kao mumiju, da ga umiri i dokaže mu da se neće
raspršiti u prah, da mu pomogne da osjeti vlastitu čvrstoću. Ali
njegove krize nikad nisu dugo trajale, zato što bi ga ispitivanje
javnog mnijenja ubrzo uvjerilo u njegovu vjerodostojnost i
lakovjernost koju je pobuđivao. Znao je dakle da postoji, istinski,
čvrsto. Zove se gospodin de Pussy, ima vrlo lijepu glavu za birače i
masmedije i na ekranu, uz dobru rasvjetu, ostavlja dojam
životnosti. Za neko vrijeme ima ga još sasvim dovoljno, a to je sve
što traži.
Kad god ga vidim, osjetim želju da kihnem, kako bih ga uplašio. Ali
ako kihnem, postavit će na njegovo mjesto odmah nekog drugog
isto takvog, a ja ću biti otkriven i optužen zbog »reformističkih i
mesijanističkih tendencija«, kao Pljušč.
Znate li da Norveška akademija u Oslu traži glu-honjemaka bez
ruku i nogu koji nema nikakva udjela u historiji ovog vremena, da
mu dodijeli nagradu za mir?
Gospodin de Pussy primio nas je — ja o sebi često govorim u
množini — u okolnosti savršene ne-pomičnosti, inače punoj muzeja
i remek^djela. Oko njega se nalazila gomila drugih predmeta, ali
sam uistinu bio sasvim smiren i nisam se bojao. Ne kažem da su svi
ti predmeti pritajeni tigrovi koji će
105
svakog trena skočiti na mene. Ne kažem to zato što sam pristao na
diskreciju i razboritost. Želim se vratiti u Lot, daleko od svijeta.
Osjećam se bolje bolestan tamo, nego ovdje.
— 0, gospodine Ajaru, čini se da ćete nam uskoro dati novu knjigu?
Nam dati, jeste li primijetili? Ja sam neka sočna kruška koja živi
samo radi njihova zadovoljstva.
— Vi ste već dosta dugo ovdje, gospodine Ajaru ...
— Da, pišem. A osim toga promatram. Liječim se, ako baš hoćete,
ali budući da se vladam sasvim normalno i da izlazim, to se
primjećuje. Nalazim se među luđacima da se naviknem na
prilagođava-nje. Tako će mi, barem u Parizu, vratiti moju vozačku
dozvolu.
Upravo sam opet radio na gospođi Rosi, zato što se više nisam želio
rastati od nje; nakon knjige Momo, zašto plačeš? postala mi je kao
majka, sa svojom cerebralnom sklerozom. Dakle upravo sam
natipkao šest katova bez dizala, da budem pored nje, tamo gdje
stanuje i još sam bio sasvim zadihan."
Disao sam veoma duboko.
— Pazite! — zaurla gospodin Pussy. — Zadržite dah, za boga
miloga! Puhnut ćete u mene! Razletjet ću se u prašinu!
— Ja ne moram poštovati vašu konstituciju ni vašu instituciju —
rekao sam — i ne želim zadržavati dah da bi sve ovo i dalje trajalo.
Mi, ljevičari, mi ćemo svojim lijepim dahom sve srušiti, to se zna.
Alyette mi blago položi ruku na rame.
106
— Ne govori tako, Alexe, uplašit ćeš se. Gospodin de Pussy doimao
se zaprepašteno.
— Vi ste ljevičar? — upita me glasom punim poštovanja, zato što je
bio desničar pa su mu trebale moje usluge.
— Ja nisam političar — rekoh — budući da nisam od vlade.
Nisam ni mizantrop. Među šizicima nema mizantropa. To još nikad
nije primijećeno. Oni su ono što jesu iz čiste ljubavi.
Ja sam nesposoban za mržnju, budući da bezosjećajni kozobradi
moje vrste ne mrze nikoga.
Toliko su me zanijele moje humanističke misli da je gospodin de
Pussy počeo ispuštati oblake prašine. Vidio sam ih sasvim jasno, što
samo dokazuje da je bio još mnogo luđi nego što sam mislio.
— Oprostite mi — rekoh, zato što mu nije bilo dobro protusloviti.
I dodah, kako bih promijenio predmet razgovora:
— Čini mi se da će Ujedinjene nacije proglasiti godinu govana,
izuzimajući Židove, naravno.
Na njegovu se licu ocrtavao izraz: »Sve sam razumio« .
— Nihilist, a? — reče.
Nisam se usprotivio. To je, razumije se, bilo savršeno pogrešno,
savršeno glupo i to me je dakle dobro prikrivalo.
— Oprostite, ali imate žrtvu paljenicu na rukavu — rekoh mu,
podižući ruku i mršteći se.
— Nemojte me otirati! — vrisne on; njegova je kriza zacijelo doprla
do vrhunca, zato što je opet
107
počeo ispuštati oblake paranoične prašine. — Nemojte me
dodirivati, zlotvore!
— Nije to ništa, nismo još ni počeli igrati — dobacih mu do
krajnosti brutalno, zato što je bilo predivno vidjeti nekoga tko se
boji još više nego ja, to djeluje kao ohrabrenje.
— U pomoć! — mrmorio je, zato što je znao da je urlanje nešto
sasvim jednako.
— Smrt kravama! — predložih mu, kako bismo sve to svalili na
leđa govedima i tako spasili čast.
— Ja nisam nikad ni nogom koraknuo u Ugandu! — ustvrdi on, a
rekao je istinu, naime, čemu, zapravo, sve je to isto tako i svagdje
drugdje.
— To će vam servirati za doručak! — obećah mu, jer tamo 'gdje smo
se u tom pogledu nalazili, više se ne vidi čak ni razlika između
apokalipse i kamilice.
Ali upravo sam u tom trenutku primijetio što se događa nešto
podalje, u jednom kutu sobe. Nini je pokušavala da si priušti Ajara.
Nini, kao što to već i njeno ime kazuje, ne može podnijeti da postoji
književno djelo u koje se i ona ne bi uvukla. Ona se od nade razboli.
Nini je uvijek pokušavala i sve si više i više pokušava priuštiti
svakog autora, svakog stvaraoca, da njegovo djelo obilježi
ništavilom, neuspjehom, beznađem. Ona se kod dobro odgojenih
ljudi naziva Nihilette, prema češkom nihil, nihilizam, ali mi je
zovemo Nini, s velikim početnim slovom, zato što se užasava
umanjivanja. U tom trenutku, ona je na ćilimu pokušavala Ajara
navesti na to da je oplodi, pa da mu poslije rađa djecu ni-štavila.
Ajar se branio kao lav. Ali uz Nini svatko osjeti napast da se
prepusti, da konačno pristane na dno ništavila, tamo gdje se nalazi
mir bez duha i svi-
108
jesti. Jedini Ajarov izgled da se iz toga izvuče sastojao se u tome da
dokaže svoje nepostojanje, svoje lažno pseudo-pseudo stanje,
apsolutnu odsutnost svog ljudskog stanja, dostojnog da ga Nini
zarazi, zato što ništavilo nikad ne voli ništavilo, iz tehničkih
razloga. Ili, sasvim suprotno, da nađe na bojnom polju nešto
istinsko i ne štaka o zaklon, hoću reći nešto kao zaklon, vitez Chtaca
Osaclon, bez straha i mane i nasuprot njemu Nini Golubinje--Prkno,
pod zaštitom svega šupljega i praznoga, kamo se Nini zaklanja da
snese i odloži svoja jaja kako bi sve prekrila svojom ništavilističkom
truleži. Držao sam Annie za ruku kao na najstarijim ljubavnim
klišejima koje još nijedno udruženje nije uspjelo razdružiti. Mislio
sam na one koji se vole, a Nini se previjala na podu u strahovitim
grčevima i nije uspijevala naći šupljinu u znamenitoj mračnoj i
zvučnoj čatrnji koja zvoni u smrti uvijek budući život.
Još sam se jednom izvukao. Nije to bilo posljednji put. Između
života i smrti, postoji bitka literarnih postupaka.
109
Ljutio sam se što me Tonton Macoute više ne posjećuje, što mi ne
telefonira, što me čak iz Pariza progoni svojom indiferentnošću.
Razgovarao sam o tome s Annie, ali ta je kći Lota u svim
iskušenjima pokazivala obiteljski nasljednu nepokolebljivost.
— Zauzet je.
— Znam da je zauzet, od pete do glave. Samim sobom. Mogao bi
opet odigrati malo otpora, ne? Sad bi bilo vrijeme. Ali ni riječi, ništa.
Ja bih za to vrijeme mogao ovdje crknuti.
— On te veoma voli.
— Ma nemoj! Uopće ne razumijem što on meni predbacuje.
— Ništa ti on ne predbacuje.
— Da, briga njega.
— Kad god ga vidiš, uvijek mu kažeš neku gadariju.
110
— Uvijek pokušavam reći nešto krivo, ne bih li možda uspio izraziti
nešto pravo.
— Ali on to veoma dobro razumije, uvijek te je hrabrio da pišeš, da
stvoriš neko književno djelo ...
A ja sam ponavljao, tuk na utuk, literaturu za literaturu:
— Ja govorim krivo pokušavajući reći nešto autentično ...
— Da, ali budući da on ne govori krivo i vjeruje, štoviše, da je krivo
isto što i pravo, morali biste se konačno razumjeti. Ako ti govoriš
krivo, a on pravo, zaista ne vidim što vas razdvaja, gdje je razlika i
što vam smeta da se ne možete razumjeti...
— Ne tražim da me razumije, daleko od toga. Ne tražim to ni od
koga. Samo bi mi još to trebalo. Nije potrebno da mi govoriš takve
strahote.
— Pa što ti onda tražiš od njega?
— Ništa.
To je bila laž, ali nije bila dovoljno velika da bi bila uvjerljiva. Ona
se nasmiješi.
— Obojica mi idete na jetra. Kao da ste otac i sin.
Tu sam planuo.
— Za ime božje, zabranjujem ti da govoriš takve gluposti!
— Nemaš ti meni zašto braniti da ne govorim gluposti. Sada je
godina žena. Mi imamo jednaka prava kao i vi.
— Ako je onaj tamo tip ustinu moj otac, onda je gad za kojega nema
opravdanja. Takve se stvari čovjeku ne rade.
— Što? Što je on tebi učinio?
111
— Ništa. Znam. Nije me napravio, a nije me ni usvojio kad sam
imao dvanaest godina. On sebi nema što predbacivati. Ali to me
zapravo najviše ždere. On je besprijekoran. A besprijekornost ne
postoji. Negdje u dnu samoga sebe on je običan gad. Besprijekorni
tipovi su tipovi koji ne poznaju sami sebe.
— Ne vjerujem da on sam sebe ne poznaje. Uvijek djeluje pomalo
tužno ili pomalo ironično.
— Ironično, 1975? No, stvarno, lijepa svinja!
— Sada je 1976.
— To je isto. I na mjestu.
— Nemoj opet počinjati, Paule. Mala je mačkica mrtva. I ne
možemo je uskrsnuti. Ni ti, ni on, ni bilo tko drugi.
Ušutio sam. Imala je pravo. Sve male mačkice umiru zato što rastu.
Čuo sam i od doktora Christianssena nešto neočekivano. Čuo sam
zašto se Tonton Macoute dolazio dezintoksicirati na kliniku u
Kopenhagen.
Nije se radilo o cigarama.
Radilo se o tome da se izliječi od pisanja.
Bio sam zaprepašten. Mislim da je to bilo jedno od najmanjih
iznenađenja u mom životu. Varao sam se. On nije bio običan don
Juan dodvorljive zavodljivosti književnih izložaba. On se borio za
to da bude istinski. Nešto je želio, kao i ja. Želio je kraj utopije.
Još sam se pomalo branio. Rekao sam Annie:
— Mržnja koju on osjeća prema travi, prema drogi, prema
alkoholu... On se ni pod koju ci-
J
112
jenu ne želi osjećati drugačijim, odvojenim od samoga sebe...
Egomanija. Alkohol, ili droga, vidiš, to bi ga činilo drugačijim,
nekim drugim, a to ni pod koju cijenu... Sam sebe strastveno voli i
izbjegava bilo kakvo podvajanje.
— Nikad ništa nisam razumjela u tim vašim odnosima — reče
Annie. — To je rodoskvrnuće.
Ponekad sam i dalje proživljavao teške tjeskobe. Doktor
Christianssen kaže da to nije tjeskoba, da je to nemir, ali ja mislim
da to kaže samo zato da me smiri. Dakle, Alvette je ustajala i
odlazila pomilovati stolicu, stol, zidove, da me primiri i pokaže mi
da su sve to samo obični dobri svakodnevni i domaći psi i da neće
skakati na mene da me ugrizu.
Osobito se bojim stolica, zato što me njihov oblik podsjeća na
ljudsko izbivanje.
8 Pseudo
113
Sutradan ujutro moja najdraža mahnita želja, za koju sam uslijed
svog patološkog karaktera sasvim nedužan, odjednom se ostvarila
u svoj svojoj strahoti.
Nazvao me izdavač iz Pariza.
— Ajaru, imam za vas dobru vijest. Specijalni poslanik svijeta,
gospođa Yvonne Baby, doći će u Kopenhagen, posebno zato da vas
intervjuira.
Trebalo mi je vremena da shvatim.
— U Kopenhagen? Ali ja sam mislio da se nalazim u Brazilu, to
sam, štoviše, vlastitim očima pročitao u nekim novinama.
— Slušajte, Ajaru, Brazil je suviše daleko, to bi bilo preskupo. Nije
potrebno da gospođa Yvonne Baby trči u Brazil, gdje niste ni vi ni
ona.
Urlao sam na sav glas, zato što je u literarnom djelu važno da
glavno lice bude suzdržano, uglađeno.
114
— Odbijam! Jeste li vi bolesni, ili što? Ona će se iskrcati u
psihijatrijskoj klinici da me intervjuira? Pa zar vama nije jasno što
radite?
— Slušajte, dragi moj Emile, dosta je zajeban-cije. Vi niste
»psihijatrijski«, kao što vi to kažete. Vi ste »politički«.
— Politički? Ja?
— Dobro, dobro, niste »psihijatrijski«. Vi ste »politički«. Imate svoj
dosje u Općim obavijestima. Tako stoji tamo unutra. Kad ste imali
četiri godine, ubili ste malu mačkicu.
Zamalo da mi nije pozlilo. Oni znaju\ Nisu bili u pitanju
Auschwitz, ni pokolji, ni bijeda, ni strahote, ni Pinochet, ni Pljušč: u
pitanju je bila mala mačkica.
Psihoanalitičari su ponekad uistinu strahoviti gadovi.
— Ne želim je primiti!
— Vrlo dobro, ali moram vam reći što se priča gotovo po cijelom
Parizu.
— Što?
— Da je netko drugi napisao, ili vam pomagao da napišete, vašu
knjigu.
To mi je zadalo strahovit udarac u popularni organ. Slomio sam se,
uistinu sam se slomio, prsnuo sam, zgrčio sam se, oglasio sam se
upravo zastrašujućim urlikom bola, od zgranuto sti i od užasa...
— A ne ja? A ne ja? A ne ja? Pa tko ju je onda napisao?
— Aragon. Queneau. Govori se čak i to da vi ne postojite.
Gušio sam se. Bio sam toliko povrijeđen u svom autorskom
samoljublju da bih bio mogao poubijati
115
stotinu malih mačkica a da to i ne primijetim, samo da bih spasio
svoju čast.
— Pa dobro, neka dođe ta novinarka. Dočekat ću je na aerodromu
sa cvijećem, ako treba.
— Nemojte se previše truditi. Morate ostati vjerni svom liku, A jaru.
— Kakvom liku?
— Svom.
Ne znam zašto sam odjednom pomislio na Ton-tona Macoutea s
istinskim beznađem. Na Haitiju ima svemogućih vračeva. To je
poznato. Oni vas mogu pretvoriti u ništa.
— Vi ste već postali legenda, Ajaru.
— Kakva legenda?
— Neka zagonetka, čovjek izvan zakona, možda terorist, prgavac,
gad, makro. Postali ste legenda, treba je sačuvati. To se zove
redakcijska reklama. Ona je najbolja na svijetu. Ne kupuje se, a
uistinu prodaje.
Ćuo sam sam sebe kako negdje govorim, vrlo daleko od sebe, zato
što je to možda govorio netko drugi:
— Na Haitiju, u zemlji Tontona Macoutea, postoje svemogući
vračevi koji vam koješta mogu učiniti, na razdaljinu, s pomoću
sramnih čarolija, kao što je primjerice ubod iglo-oi kroz popularni
organ na fotografiji na kojoj je čovjek uvijek ono što jest, a osim toga
i bez obrane.
Ćuo sam se također kako kažem zaista izdaleka, kao s Haitija:
— A kako ide, mislim prodaja? Koliko je primjeraka prodano?
— Trideset tisuća — reče ona, a ja sam ipak ostao malčice
razočaran, jer, konačno, bože moj!
116
Te noći bio sam rascvjetano narančino stablo u Tunisu. Uvijek sam
želio biti rascvjetano narančino stablo, ali stablo koje se na vrijeme
zaustavlja i ne donosi plodove, iz principa.
Branio sam se koliko sam znao i mogao. Moj je najmiliji pisac Hans
Christian Andersen.
Ali znao sam da nisam dorastao tome da se branim sasvim sam i
zato sam uzeo odvjetnika, znao sam naime da bi se to moglo
dogoditi svakog trenutka, iako zapravo ne bih mogao točno reći što,
s obzirom na obilje optužaba koje bi mogle biti iznesene. Izabrao
sam odvjetnika Fernanda Bussata, koji mi je ulijevao povjerenje,
zato što se nikad nismo sreli, ali morali smo raskinuti, odvjetnik
Bossat i ja, zato što je rekao da ni za što nisam optužen. To je jedan
od najpoštenijih ljudi što sam ih ikad sreo, nepoštenjak kao što sam
ja ne bi ga smio naljutiti.
Uzeo sam drugog odvjetnika, i onda opet drugoga, ali svi su
odustajali. Nitko nije htio preuzeti moju obranu. Bilo je i takvih koji
su bili sigurni da ne postojim i bojali su se za svoje honorare. Bilo je
opet i takvih koji su znali da postojim, te su mi rekli da meni nije
potreban odvjetnik nego psihijatar. Grebe se njima za moje
pretjerane pripovijesti o malim mačkicama.
Bio je među njima čak i jedan koji mi je rekao da se tako nešto ne
može obraniti, da na cijelom društvu postoje otisci mojih pristiju.
Gospođa Yvonne Baby stigla je sutradan ujutro. Ležao sam u mraku
i više nisam znao kojem svecu da se zavjetujem. Osjećao sam da
sam prikliješten, pritegnut, tako uhvaćen u vjerodostojnost da sam
već sa svih strana čuo zvizgove mačeva koji će me
117
svakog trenutka rasjeći na komadićke. Tu se motala i stvarnost, a
bila je naposljetku prisutna i smrtnost. U jednom sam si trenutku
skopao dvadeset lažnih osobnih karti da pokušam uteći smrti.
Nisam želio biti prepoznat. Želio sam, u nepoznatom zakutku
nepoznatog predjela, nepoznat život s nepoznatom ženom,
nepoznatu ljubav, još nepoznatu obitelj, s još nepoznatim ljudskim
bićima oko sebe, koja bi možda uspjela izgraditi još sasvim
nepoznat svijet.
Dok ovo pišem, osjećam strah. Bojim se gospodina ministra
unutrašnjih poslova. Svi ministri unutrašnjih poslova završavaju
uvijek unutra, u vama.
U osam sati ujutro nazvao me iz Pariza moj novi odvjetnik.
— Vaš mi izdavač kaže da ćete svijetu dati intervju.
— Da.
— Mislio sam da želite ostati anonimni.
— I ja.
Rekao je ozbiljno:
— Ajaru, vi ste dvolični.
— Nisam dvoličan. Ja sam hereditaran, a to znači i bista i hoj, da se
otarasim svojih tvoraca. Dovoljni su geni, kao ono neizbježno. Niste
li čitali u novinama da sam kolektivno djelo?
— Želite li vi uopće biti poznati, da ili ne?
— Ne! — dreknem ja. — Nikako ne! Ali ako ne objavim tko sam, i
dalje će govoriti da je moje knjige napisao netko drugi! A to, vidite,
ne mogu podnijeti!
118
— Imat ćete policiju na grbači! Između Francuske i Danske postoji
ugovor o izručenju, ne zaboravite!
Po cijelom tijelu oblio me hladan znoj. Više nisam znao što mu sve
govorim, onom tamo, ali je to možda bila istina.
Problijedio sam. Uzalud sam lagao, simulirao si-mulaciju, ja sam
krivac. Uvijek sam ja krivac. 0 tome nema ni najmanje sumnje.
Postoje dokazi. Tu su otisci prstiju. Već tisućljećima.
— Slušajte, odvjetnice, imao sam četiri godine kad sam ubio tu
malu mačkicu. To je bilo prije trideset godina. Nije moguće da se to
još uvijek nalazi u mom dosjeu. Postoji zastara, ne? A osim toga,
više gotovo i ne drkam, kunem vam se.
— Ajaru, potražite drugog odvjetnika. Ja se povlačim. Vi ste mi već
jednom rekli za onu bombu, u dragstoru, da ste to bili vi, da ste
izvršili trideset i dva napada na starije osobe, da je vaše pravo ime
Hamil Radža, da ste vršili pobačaje nepoznatog oca, da ste svodnik,
organ paralelne policije, da ste vi osobno Ben Barka, da ste iz C. I.
A-e, iz K. G. B-a, dakle nemojte mi tu toliko kenjati s tom vašom
mačkicom. Da i atomska bomba nije slučajno vaša djelo?
— Moje je — priznao sam odlučno, jer o tome nije moglo biti
nikakve sumnje, a on je zapjenjenih usana počeo urlati, tako da me
je preko telefona uspio zasliniti, iz Pariza u Kopenhagen.
119
Gospođa Yvonne Baby trebalo je da dođe u podne. U deset sati prije
podne našao se na drugom kraju telefonske žice Tonton Macoute.
— Sada već primaš novinare iz Mondea?
— Pa onda? Zar oni postoje samo za tebe?
— Zahtijevam u svakom slučaju da ne kažeš da si moj ... nećak.
Uvijek oklijeva prije nego što kaže nećak. Jer, što je to, zapravo,
sestričnin sin? Ili možda...
— Zašto? Ti se mene stidiš?
— To ne bi bilo dobro za tebe. Napisat će da sam ti ja pomagao.
Megaloman. Ma, stvarno, megaloman! Nisam se čak mogao ni
nasmijati, napravio sam tres.
A, osim toga, više se uopće nisam smijao. Ja pravim rupe u svom
sjećanju, radi zdravlja i duševne higijene, ali to ponekad nije
moguće. Kad sam napisao svoju drugu knjigu, našao sam naslov
koji mi se veoma svidio: Nježno kamenje. Jedne večeri,
120
ne znam više radi čega, popeo se do mene Tonton Macoute.
Kadikad, uz mene, izvodi čin prisutnosti. Primijetio je rukopis.
— Da, završio sam.
— Imaš naslov?
— Nježno kamenje.
Kao da ga je grom ošinuo. Ma ozbiljno, doslovno tako. Nešto je
progutao. A onda se nasmiješio. Ironično. Trebalo je da budem na
oprezu.
— To je vrlo, vrlo lijep naslov — reče uvjerljivo. I ode.
Knjiga je otišla u tisak. Pokusni su otisci bili završeni. Ovitak
također. Još se i sada na ovitku vide nježnost i kamenje ...
Bio sam u Caniacu, miran. A onda kroz prozor spazim njegov
Rover. Iziđem, stisnem mu ruku, čak smo se i poljubili, ruski,
obiteljski. Njegova je majka bila Ruskinja, a moja također. Barem to
bilo nam je zajedničko.
Imao je odurnu gubicu.
— Idem u Španjolsku ...
Ima lijepu kuću u Španjolskoj, kamo nas je pozvao jednom u deset
godina, Annie i mene.
— Pa velim sam sebi, hajde da navratim. Doručkovali smo.
— Knjiga je već otisnuta?
— Da.
— A ovitak?
— Vrlo lijep crtež Andréa Françoisa. Zabio je nos u salatu.
— Naslov je ostao isti?
— Pa naravno. Nježno kamenje.
121
— Slušaj, Paule, ne znam je li ti poznato ili nije... Meni je to osobno
svejedno ... Ali taj naslov postoji u jednoj od mojih knjiga.
Pogledam ga.
— Pa nikad nisi napisao knjigu pod tim naslovom.
— Nisam, ali u jednom od mojih romana neka mlada Amerikanka
piše roman pod imenom Nježno kamenje...
Imam sve njegove knjige. Mislim da se nešto srušilo kad sam ustao,
stolica ili nešto unutra, otrčao sam da to provjerim. Bilo je tamo.
Stranica 81. Nježno kamenje. Osim toga, s prizvukom ironije u
kontekstu. Djevojka koja je pisala bila je udarena.
Istrčao sam napolje, skočio u kola i pojurio u Labastide-Murat,
telefonirati gospođi Gallimard.
— Promijenite naslov. Želim to pod svaku cijenu.
— Ali ovitak je već ...
— Znam, znam ...
Onaj gad čekao je da bude kasno pa da me tek onda »upozori«.
Želio je da na naslovnoj stranici moje knjige bude pečat njegova
utjecaja. Ironija.
— Slušajte, gospođo Gallimard, ako ne promijenite naslov, crknut
ću.
— Dobro.
— Kako, dobro? Vama je to svejedno, hoću li ja crknuti ili neću? To
bi značilo samo još jedan pisac manje, ne? To ste htjeli reći?
— Htjela sam reći u redu, promijenit ćemo naslov. Zašto?
— Taj naslov ne vrijedi ništa. Savršena bezve-zarija. Dodvoravanje.
Obično zavlačenje ...
— I kakav sad naslov želite?
122
Počeo sam razmišljati. Ali više se nisam želio izlagati opasnosti.
Haićanski su čarobnjaci veoma moćni, a Tonton Maooute se možda
uvukao među njih. Još bi mi mogao ucijepiti neku svoju ideju.
Podsvijest je puna Tontona Macoutea. U tome su oni uistinu kao
kod kuće.
— Izaberite naslov sami. Ja ne želim znati ništa o njemu.
Kad sam se vratio, on je već bio otišao. Da nije bilo Annie, čak bih se
pitao je li uopće i dolazio. Možda me je samo još jednom spasila
moja podsvijest.
A, osim toga, sjetio sam se jedne stvari: on mi je sugerirao naslov
Nježno kamenje. Namjerno. Da na to stavi svoj pečat. Da ima
duhovno dijete. Da me kompromitira.
Čitanje njegovih knjiga nije u tolikoj mjeri djelovalo na mene da bih
mu nesvjesno ukrao naslov. On mi je sam sugerirao naslov.
Annie kaže da to nije istina. Da mi on to nikad nije sugerirao. Ali ta
kći Lota ne poznaje đavolje varke kojima vladaju haićanski
čarobnjaci.
A psihizam je od svega najveći haićanski čarobnjak.
Uostalom, on je u jednoj od mojih salatara već i prije otkrio tragove
svog literarnog utjecaja. U jednoj od mojih dviju knjiga nalazila se
hrpa prostih štosova. U jednoj od njegovih također. On je
upotrebljavao riječi »udav«, »slon«, ja također. Izraze »0 bože moj« i
»slatke stvari«, i ja također. U svoje dvije salatare upotrebljavam
riječi »uf«, »literatura«, i on također. Upotrebljavamo ista slova
abecede. Pao sam pod njegov utjecaj, gotovo.
123
Kad sam s njim razgovarao telefonski, i kad je tražio da ne kažem
gospođi Yvonne Baby da sam njegov nećak, pomislio sam najprije
da me želi spriječiti da ne kažem laž. Možda se zaista jednom ipak
stidio. U pogledu svega ostaloga, doktor Christians-sen je odlučan:
odnosi sa sestričnom nisu odnosi krvnih srodnika. U tom pogledu
nema nikakve ljage na sebi, što se tiče krvnog srodstva. Nije imao
razloga da si nešto predbacuje.
— Neću spominjati tvoje ime, možeš biti miran.
— Kažem ti to za tvoje dobro. Upamti, to će se prije ili poslije
saznati. Ali za sada je bolje da se ne traga previše za utjecajima.
Tu mi je već bio pun kufer. Stvarno mi je bio pun kufer.
— I nema ga. Nikad ga nije ni bilo. Ti si se uvijek znao držati na
odstojanju.
Nismo rekli ni do viđenja, prije nego što smo spustili slušalice.
U deset sati otišao sam u posjet doktoru Chri-stianssenu. Nakljukao
me sredstvima za smirivanje. Danska sredstva za smirivanje
umiruju mnogo uspješnije od ostalih.
Zaboravio sam vam reći da je doktor Christians-sen umro od tifusa
u prosincu 1975. devedeset kilometara sjeverno od Adis-Abebe,
donoseći^pomoć nekom selu u kojem je vladala epidemija.
To nije istina, ali vam to govorim samo zato da shvatite kako je to
stvarno bio haj tip i da osjetite sve moje divljenje prema njemu.
124
Kad su nacisti od danskih Židova tražili da nose žutu zvijezdu, zato
što njih ima svagdje, Kralj Kri-stijan im je najavio da će se i on
zakititi žutom zvijezdom i tako projahati kroz Kopenhagen.
To je jedan od razloga zašto sam otišao na liječenje u Dansku.
125
Kad je gospođa Yvonne Baby stigla, oko mene su bili svi moji
najbliži.
Moj otac, porijeklom iz Crne Gore, umro u Nici od provale smijeha
koja je izazvala unutrašnje krvarenje. Možete misliti kakve mi je
gluposti priredio. Bio je to čovjek koji je imao najjači i najstrašniji
smijeh što se uopće može zamisliti, zato što mu je trebala sva snaga
smijeha da bi sve mogao pot-cjenjivati. Bio je ćelav. Povrh toga, pio
je po trideset aperitiva na dan, a da ne govorimo o svemu ostalom.
Poslije toga, mogao je progutati sve. Zatim, digestivi, da bi sve
mogao probaviti. Zatim, kad bi prasnuo u smijeh, ja bih potrčao da
se sakrijem, zato što je kod njega sve bilo obrnuto i sve naopako.
Najprije grmljavina, a tek onda munja. Bila je tu, nadalje, i moja
majka, da primi poslanika svijeta, ali o njoj ovdje više neću govoriti,
ona mi je već poslužila. Bila je tu i Alyette, koja se maskirala u
Annie, štoviše, pripremila nam je kavu,
126
radi što većeg realizma. Bio je tu i Ajar, koji je bio sličan božjoj
ovčici od metar sedamdeset i četiri i pokušavao pronaći izlaz za
slučaj opasnosti. Bilo je tu crvenih aparata za gašenje požara i
alarmnih sirena. Bila je tu gospođa Simone Gallimard, koja je
pojačavala očevidnost, zato što mi je pred svojim izdavačem bilo
teško poricati da sam svoju majku iskorištavao do posljednjeg daha,
do njezina posljednjega krika, da od toga napravim knjigu. Više mi
nitko ne može osporiti da nisam izuzetno uporan pisac.
Moj djed po majci bio je neka vrsta orijaškoga kozaka čiju
fotografiju u uniformi kapetana vatrogasaca u dobrom gradu
Kursku brižno čuvam. Pustio sam brkove slične njegovima i
oduvijek sam osjećao slabost prema protupožarnim aparatima.
Moj djed Uja bijaše okorjeli kockar. Njegov se život odvijao između
karata i rulete i sviju hazardnih igara koje se uopće mogu zamisliti i
koje je nešto malo prije svoje smrti brižno popisao. Majka mi je
pripovijedala da je čak i onda kad je već bio napola paraliziran
provodio dane u čitanju i preči-tavanju tog popisa, da si priušti još
malo zadovoljstva prisjećajući se magičnih imena igara kao što je
ačko — oko — ili skromni ajnc, a njegove posljednje riječi bile su,
kao što se i pristoji: Rien ne va plus. Bio je direktor jednog
značajnog petrolejskog društva u Wilnu i izgubio sav kapital tog
društva na ruleti, u Sopotu, na Baltiku. Ali to je bila veoma složna
obitelj i pohitala mu je u pomoć, zato što nije dolazilo u obzir da se
prihvati takva sramota. Bila su dva brata i četiri sestre, od kojih je
jedna bila majka Tontona Macoutea i tako su svi zajedno pritekli u
pomoć šugavoj ovci. Jedne ve-
127
čeri sabrali su se kod njega, usred noći, svezali ga i, pošto su otvorili
kasu, ne bi li se povjeravalo da se radi o provali, izišli kroz prozor
pa preko vrta. Imali su istančan osjećaj za čast.
Djeda Uju nitko nije uznemirivao, ali ga je pe-trolejsko društvo,
usprkos nedostatku dokaza, ipak nadimilo. On je tada otišao i
skrasio se u Njemačkoj gdje je, uhvativši bika za rogove, u Berlinu
otvorio salon za zabranjene igre i zarađivao goleme svote novca,
koje bi onda navrat-nanos odlazio spiskati u druge salone
zabranjenih igara. Oženio se duboko religioznom Židovkom koju je
mučio, optužujući je da u sinagogi moli za njega, od čega sreća
sasvim pomahnita, zato što je sreća sasvim na strani greš-nika, a na
kocku se s religioznog stanovišta veoma loše gleda. Djed Uja bijaše
protjeran iz Njemačke pošto je potpisivao čekove bez pokrića, kako
bi platio svoje dugove; uvijek je plaćao svoje dugove, to je bio
njegov princip. Našao se s nešto malo novca u Monte Carlu, gdje je
udvostručio ulog: otvorio je, naime, draguljarnicu u Nici i svaki put
kad bi na ruleti sve izgubio, podmetnuo bi u svom dućanu vatru i
digao osiguranje. Dvostruki se ulog isplatio, ali prilikom drugog
uloga — radilo se o draguljarnici Mascotte, u Ulici de la Beffa —
tako je vješto podmetnuo požar te zamalo da se nije ugušio. I tako je
uzeo sudionika. Ali prilikom trećeg požara osiguravajuće se
društvo našlo u krizi povjerenja, kojoj se pridružila i velika kriza iz
godine 1929. — i ujak Uja našao se bez sredstava za kocku. Tada je
dakle njegova kći, moja majka, otvorila draguljarnicu Rubin, Ulica
France, također u Nici. Ali ona nikad nije podmetala požar da bi
dobila osiguranje, zato što je ta žena, pod utjecajem svog oca,
postala
128
savršeno poštena. Davala mu je deset franaka na dan za kockanje.
Kad nije mogao kockati, djed je Uja pisao psihološke drame na
ruskom jeziku, prisiljavajući svoju ženu da mu ih glasno čita. Baka
je tako postajala sve religiozni ja i, čim bi prestala čitati, hitala bi u
sinagogu na molitvu. Djed je tako u Nici napisao na ruskom jeziku
pedeset i tri psihološke drame, koje bi mu donijele golemu slavu
kad bi se vratio u Rusiju, poslije nestanka boljševika, što se svakog
trenutka moralo dogoditi. Sva bijela emigracija u Nici i svi
taksišoferi ruskih bijelih u Parizu — kojih je dakle bilo više od dvije
tisuće — imali su savršeno iste ideje kao danas Solženicin, ali oni su
bili reakcionari. Djed je mrzio svoju ženu, ne zato što je bila
Židovka, jer on nije bio antisemit, iako je bio Kozak, nego što ju je
mučio. Što ju je više mučio, to ju je više mrzio. Tako je tražila
psihologija.
Često mislim na pedeset i tri drame koje je djed lija Osipovič
napisao i, u želji da mu ugodim, zamišljam da su bile genijalne.
Nisam ga poznavao, zato ga jako volim. Isto tako mislim da se on
kockao samo zato da izgubi, jer nije mogao živjeti bez drame.
Bio je potpuno ćelav, kao i moj otac, iako je jedan bio Jugoslaven iz
Crne Gore, a drugi Rus iz Kurska. Ja imam bujnu kosu, što
dokazuje da se nasljednost može izbjeći.
Cijela je obitelj s majčine strane osjećala potrebu za dramama. Jedna
od sestara mog djeda udala se sa sedamnaest godina za mladića
koji ju je na dan vjenčanja zarazio sifilisom. Pa je poludjela. Druga
sestra, Olga, dala se silovati nekom Kozaku, baš kao
9 Pseuđo
129
u Babeljevoj Crvenoj konjici. Rusi su uvijek imali smisla za dramu. I
zato su svi preživjeli članovi plemena završili 1943. u plinskim
komorama.
Oprostite što se derem, to je zbog glasa.
Velika drama moje majke bilo je poštenje. To je možda najveća od
sviju drama, zato što čovjeku ostavlja vrlo malo nade.
Imam za to dokaza. Moja je majka živjela pošteno, odgojila u
poštenju troje djece a umrla je nepošteno, od dugotrajne cerebralne
skleroze, s užasnim povremenim oporavcima u kojima joj se
potpuno vraćala svijest, zato da bi što više trpjela.
Kad je imala dvadeset godina, ispalila si je revol-verski metak u
grudi. Profesor Kojine, u Nici, spasio ju je, i tako sam rođen ja.
Promašila je čak i mene.
Ne znam u koga je moja majka bila zaljubljena i zašto je ispalila taj
metak u predio srca. 0 tome nemam pojma.
Tonton Macoute davao joj je malu mjesečnu potporu. Osjećam se
obaveznim da to kažem.
On ima u svom stanu jednu fotografiju moje majke, snimljenu kad
joj je bilo dvadeset godina. Osjećam se obaveznim da kažem i to. On
tu fotografiju čuva pored fotografije generala de Gaullea. To je i red.
Moj otac bio je direktor hotela Scribe i hotela Continental. U Nici još
uvijek susrećem ljude koji me gledaju s poštovanjem zato što je on
bio legendarni pilac. Nikad ga nitko nije vidio pijana. U dobi od
devetnaest godina, započinjao je svoj dan s pola boce šljivovice. "y
Ostavio je moju majku bez prebijene pare, ali s legendom.
130
Kad su novine pisale da Émile Ajar ne postoji, da je »fabriciran«,
rekle su istinu. Ja sam bio prokleto isfabriciran, kunem vam se,
štoviše iscifran.
Svi smo mi djeca odrađena zguza.
Gospođa Yvonne Baby upitala me:
— Kad ste načeli ideju da pišete kao Ajar?
— Nisam je ja načeo, nego su mi je načeli. Tek tako, nizašto.
U Nici, u liceju, imao sam druga čija je majka bila u psihijatrijskom
azilu. I čiji je otac bio alkoholičar.
Drugovi se ga zvali Gégene.
Što se mene tiče, ja sam otišao da završim licej u Toulousi.
Gégene, znate, godišnjak Vermot.
I tako sam svom drugu ukrao ideju da pišem kao Ajar.
Jedne je večeri moja majka uzela kartonsku kutiju, potrpala u nju
bez ikakva reda nešto nakita i nekoliko satova, zato što je
draguljarnica Rubin bila i urarnica, te krenula pješke iz Nice u Pariz
da me posjeti.
Našli su je kako luta poljima, zabačenim cestama, nesposobnu da
progovori jednu jedinu riječ.
To je s prekidima trajalo još godinu i pol dana. Rekla mi je:
— Ti ćeš biti pisac, pazi da te tvoj ton ...
Ili je možda rekla tvoj »Tonton«. Ne sjećam se.
Moja je majka Dankinja, gospođa od sedamdeset i pet godina, živi
spokojno u Björkou, gdje uzgaja rasne pse i cvijeće. Ima bijelu kosu i
često se •mije. Odlazim joj u posjet nekoliko puta na dan,
131
osobito otkako sam u Kopenhagenu. Moj je otac također Danac, on
je daleki rođak doktora Chri-stianssena. Mislim da je moj pravi otac
doktor Chri-stianssen te da sam i ja Danac. Danci nisu antisemiti.
Poslužio sam se agonijom jedne gospođe koju osobno nisam
poznavao da bih opisao agoniju gospođe Rose u knjizi Momo, zašto
plačeš?
Ne želim više govoriti o svemu tome, zato o tome i govorim.
Vidim pred sobom Paula Pavlovića. Ima dvadeset godina. Piše
pjesme, pod pritiskom unutarnjeg krika. Ali preostaje uvijek još
jedan krik, i još, i još. Krik ne može izići pa se počne napuhavati.
Počne trunuti. Krik se ne može osloboditi i zločin ostaje unutra.
Život se nastavlja, sa svim zločinima koji odolijevaju svakoj
konkurenciji. I tako je krik postao Kraljevski andski kondor, uspio
se uzdignuti i prvi put kad sam sletio na neki krov imao sam
poteškoća, i nisam se više dao s njega. Postao sam zelenje, artičoka,
ali artičoka nisam ostao dugo, zato što se artičoka guli, jede se i
hranjiva je, to je isto kao biti pjesnik, bez prestanka vas jedu.
Sad za nervne depresije postoji litij. Zato što ima srećkovića koji
izvode nervne depresije i koji to znaju. Kod mene je to
svakodnevno i sasvim obično.
Postao sam udav, a zatim jedna druga knjiga, radi još manje
pripadnosti. Ali oporavio sam se sam od sebe, ozdravio sam, a tu su
bila i autorska prava. Nosio sam u sebi dva lika koji su se borili:
onaj koji nisam ja, i onaj koji nisam želio biti. AJ3 moja me je krivnja
i dalje opterećivala svojom očevid-
132
nošću i sve se vrt jelo oko toga, svakodnevno i obično. Počeo sam
svaki dan izmišljati ličnosti koje nisu bile ja, da bih postao još manje
ja sam.
Intervju u Kopenhagenu trajao je dva dana. Držao sam se dobro, uz
pomoć sredstava za prvu pomoć. Strah da će me otkriti, da će
doznati kako je mala mačkica uistinu mrtva, jednom zauvijek, i da
me očekuje krazna, urlao je u meni kao Baconovi pape u njihovoj
santi leda. Pomisao na to da sam prvi put u povijesti čovječanstva
uzet u razmatranje, intervjuiran, kao i ogrtač obješen na ulazu koji
nije bio ničiji i koji je svojim praznim rukavima svjedočio o užasnoj i
nevidljivoj ljudskoj prisutnosti, svi naši preci, prethodnici, a da i ne
govorimo o stečenim karakterima, posvemašnjem Pinochetovu
nemaru prema meni i njegovoj neupućenosti u neizmjernu krivicu
koju sam mu nanio, smiješna beznačajnost mojih dernjava,
banalnost Annie koja je ulazila i izlazila sa šalicama kave kao da
postoji mogućnost smirenja, usprkos prijetnji kojima se zastrašujuća
priroda otima formulaciji, sve je to dovelo do toga da je Ajar žustro
tražio kakvu pukotinu u stvarnosti u koju bi se mogao skloniti i
tako izbjeći unutarnjoj inkviziciji, uz mučenja vodom, svrdlom i
limenkom, mračnom, dubokom i zvonkom limenkom koja u
umjetnosti oglašava svijet koji je još uvijek samo budućnost.
Dok sam čitao intervju gospođe Yvonne Baby objavljen na cijeloj
stranici Mondea, sve je to tako malo bilo slično meni da sam bio
siguran da sam joj rekao istinu. To sam stvarno bio ja, ta odsutnost
133
mene samoga. Konačno sam postojao, kao svatko drugi. To me
toliko uplašilo da sam se ponovno razbolio i, kad me je gospođa
Gallimard vidjela u takvu stanju, s nožem za samoubilačke namjere
u ruci, strahovito se uplašila. Ovom joj prilikom zahvaljujem na
ljubeznosti.
134
Dužan sam da se na ovom mjestu vratim unatrag. Činim to teška
srca, da budem otvoren. Nisam se usudio napisati ove redove na
njihovu mjestu, u prethodnom poglavlju, zato što kemijski još
nisam bio sazrio za to. Pišem dakle zasebno poglavlje, u čast mom
novom medikamentu, čije mi je ime, zbog medicinske etike, doktor
Christianssen zabranio navesti na ovom mjestu.
Sada ću dakle reći sve, zato što sam ovog trenutka bez skrupula,
oslabljen. Netko će ovo možda pročitati: ne želim mu ništa ostati
dužan. Ne pokušavam poštedjeti ni samoga sebe, zato što sam u
tom pogledu samouk: sve sam to naučio sasvim sam, bez pomoći
Tontona Macoutea, i ne mogu više sam sebe poštedjeti od onoga što
znam o sebi.
Ono što sam malo prije naznačio o svom rodoslovnom stablu
saznao sam od svoje majke. Ona mi nikad nije lagala, ali veoma me
je voljela, a laganje
135
od ljubavi jedna je od najstarijih istina popularnog organa.
Ne znam zašto je ispalila u sebe hitac iz revolvera. Ali taj metak u
meni još uvijek raste.
Vidim da sam ovdje dužan reći i to da, kao za inat, nikako ne mogu
pronaći rodni list Tontona Maooutea ni rodni list svoje majke.
Ostavili su ih u Rusiji, na izvoru zla, i uzalud sam ih pokušavao
pribaviti. Sve je pomela boljševička revolucija, taj veliki čistač.
Prema tome, nikad neću saznati jesu li bili brat i sestra, dakle je li
došlo do incesta. Radi se bez sumnje o jednostavnom unutarnjem
glasu: psihizam i podsvjest uvijek su imali otrovan jezik. Klevećite,
klevećite, uvijek će još nešto preostati, a to nešto, to sam bez sumnje
ja. Osjećam da sam plod nepodnosivog i bratskog krvnog srodstva,
nošen svojom krvlju od pokolja do pokolja, umirući pod mukama,
mučenik i mučitelj, terorist i terorizirani, tlačeni i tlačitelj, raspadam
se nadvoje, šizik, istovremeno i uništavani i uništavatelj, Pljušč i
Pino-chet, ja sam dakle zahvaćen morbidnim akutnim
humanističkim »mesijanističkim i reformatorskim« tendencijama,
sa psihijatrima i kemijskom luđačkom košuljom, žrtva paranoičkih
uvjerenja da su svi ljudi moja braća i sve žene moje sestre, od čega
se često nastojim osloboditi. Štoviše, morao sam od Alvette zatražiti
pouzdanu potvrdu Cahorske općine o njezinu rođenju, otac taj i taj,
majka ta i ta, jer je Tonton Macoute stvarno bio kadar da i nju
napravi, čak i nju, kao u našoj lozi, da bi tako ponavljanjem oca u
sinu banalizirao svoj vlastiti grijeh prema nama. Osim ako nije na
taj način pokušavao genetski postići, već u samom početku, tim
visoko promišljenim uzgojem, takvo savršeno osje-
136
ćanje krivnje, ranjivo i osjetljivo, ne bi li od toga možda u obitelji
uslijedio još neki novi literarni raz-ličak, s lijepom mističnom
krizom. Dakle, nemam ama baš nikakav dokaz i uopće nisam jedan
od onih koji se dižu na Boga ili bilo koje drugo neodgovorno biće
koje iskorištava svoje imaginarno nepostojanje da nas prisili na
uzaludno traganje za očinstvom, što je samo još jedan od onih
namjernih sporova čiji je jedini rezultat sve do dana današnjega
samo razmnožavanje odvjetnika koji se jedan za drugim povlače iz
sporova, pod izgovorom da se paranoik obraća uvijek više
odvjetniku nego psihijatru. Ako sam ja paranoik, može se u
najmanju ruku reći da je svijet napučen ljudima koji nisu dovoljno
ljudi, tako da samo progoni izmiču progonima.
137
Bacao sam svako jutro u poštanski sandučić klinike pismo
nepoznatom, bez adrese i pošiljaoca, iako on ne postoji, pa je prema
tome naučen na takve optužbe. Uostalom, saznao sam od bolničarki
da na klinici ne patim samo ja od tog stanja praznine. Bio je tu na
prvom neki pisac svjetskoga glasa koji je pokušavao stvoriti boga
polazeći od umjetničkih djela. Već je tri mjeseca bio na obradi i
ponekad sam ga susretao po hodnicima u društvu nekog rabina u
bijelim čarapama, ali pravio sam se da ga ne primjećujem, da ne bih
velikom piscu davao dojam da ga držim za halucinaciju. Rabin se
zvao Schmulevitch; majka mi je često govorila o njemu zato što smo
ga mi iskorijenili a njegova je mudrost u ono vrijeme bila
poslovična. Bio je udarcima sablje istjeran iz Berdičeva godine 1883.
i došao je na kliniku doktora Christianssena tek uslijed napada
zebnje. Ta se stvar može dosta lako protumačiti i poznata je svima
onima koji su potrošeni
138
bez računa: uvijek preostaje prošlih strahova nekontroliranih
elemenata koji nas i dalje zlostavljaju. Kao što sam rekao, kad bih ga
susreo u hodniku, pravio sam se da ga ne vidim, s obzirom na
neuro-leptike, ali jednom je prilikom ušao u moju sobu i,
iskoristivši jednu staru jidiš pjesmu koju mi je baka često recitirala
kad sam bio dijete, reče mi s osmijehom:
— Spi, maljtitka, spavaj, mali moj. Ima tamo sasvim drugačijih
pjesama i svaka od njih rađa možda sretne svjetove.
Ali ja više nisam bio dijete i više nisam imao opravdanja. I znam,
naravno, da ima nekih veoma lijepih krikova, ali ta remek-djela što
ih neprestance odbacuju kao škart po muzejima i bibliotekama
također su samo pisma nepoznatom. Nisam lud i neću ih spaliti niti
poderati u ime autentičnog života. Odgovorio sam dakle rabinu
ovako:
— Ne trebam vaše utjehe ni vaše varave lukavšti-ne. Ostaje na tome
da je čovječanstvo jedino palo voće koje uopće ne poznaje svoje
stablo. Jedino je moguće rješenje u tome da čovjek prihvati svoj pali,
neuspjeli, nedovršeni i osakaćeni značaj, nastojeći da ga ne zapaža. I
upravo su psihijatri zaduženi za tu svetu misiju, koja se sastoji u
borbi protiv prekomjerne lucidnosti. Zato sam ja ovdje. Ovdje,
gospodine rabine, samo je karikatura onoga drugdje. Ja moram
prihvatiti neko zlo. Ali ću to postići.
On je sukao bradicu meditirajući o nepoznatom.
— Mogu se zamisliti pjesme koje poprimaju božanska tijela i u
kojima žive sretne obitelji — dobaci mi.
— Doista postoje sve moguće vrste prvorazrednih nada —
uzvratim mu — i priznajem da nismo bez
139
še-šećera. A ipak, gospodine rabine, kad bismo zbrojili sve molitve
od prvoga krika naovamo, morali bismo zajedno s Maom priznati
da osam stotina milijuna Kineza imaju najviše izgleda da to
postignu. Istina je da nikad nije bilo originalnoga zlata i da
patvorina ostaje patvorina.
On mi dobaci tužan pogled i nestane, jer nije bio dorastao tome da
se bori protiv mojih sto pedeset kapi haloperidola.
Nazvao me isto tako izdavač: gospođa Simone Gallimard željela je
znati kakav sam naslov naumio dati svojoj novoj knjizi. Kad sam joj
rekao da naslov glasi PSEUDO, dugo je šutjela pa sam se upitao
nisam li povrijedio njene religiozne osjećaje.
Bilo je ipak trenutaka kad patvorina postaje ne-podnosiva pa sam
za nas tražio izgovor. Govorio sam sam sebi da se možda nalazimo
u novom bezobličnom, sakatom, nedovršenom i često odbačenom
stanju u kojemu je Faust živio u za njega beskrajno dugom
međuvremenu dok ga Goethe nije počeo pisati. Postoje u tom
pogledu različita tumačenja, osobito u jednom pismu mladog
Heinea, koji je posjetio Fausta još onda kad je ovaj imao samo pola
lica, bio bez ruku i imao jedno jedino jaje. Uglavnom se zaboravlja
da je Goethe radio više od petnaest godina dok nije završio svoje
djelo. Radi se dakle možda o stvaraocu koji uistinu postoji, ali mu
se ne žuri ili nema osjećaja za vrijeme. Treba voditi računa o svetoj
vatri i o nadahnuću kod stvaralaca, pa čak i ako vas u
međuvremenu, od pokušaja do pokušaja, kroz milenije, baci u
škart. Ponekad sam se zabavljao oponašajući na svom trbuhu,
crvenom olovkom, potpis Tontona Macoutea, za koga se u
140
onom trenutku još nije govorilo da je moj tvorac. Nitko još nije
posumnjao u naše nasljedne veze.
Oporavljao sam se, moje su se samoubilačke sklonosti izgubile, više
nisam imao želju da se uklanjam ostavljajući riječi objašnjenja:
»Konačno samosvojan«. Vidio sam mnogo jasnije ono što je bilo
sveopće u indiferentnosti koje sam bio objekt i u mom sukobu ne-
sina s ne-ocem.
Bilo je isto tako i drugih trenutaka u kojima je ta odsutnost postajala
neizdrživa i ponovo sam se počeo boriti. Promatrao sam veliko
stablo u vrtu i pitao se: »Tko je tamo?« — kao u djetinjstvu. Znao
sam da je to bilo ono što se u njihovu žargonu zove »regresivno
ponašanje«, ali, iz regresije u regresiju, čovjek može nekoga i sresti.
Zidovi klinike bili su neozvučeni, zbog borbi u Bejrutu, ali sam oko
sebe čuo kolanje dviju milijardi lažnih žetona prisutnosti koji
stavljaju u pravilan pogon patvorinu. Bili su tu prije svega svake
noći rojevi riječi koji se sabiru u sabore i pomno ovjeravaju za sutra
svoju lažnu noć. Trebalo je, štoviše, s krajnjim oprezom ušutjeti zato
što je moć već bila unutra; da bi izbjegli njenom utjecaju, čak i
pjesnici radije umiru od tišine. Ponekad bi poneka riječ iznenadno
probila put, sa svojim glupim smislom, ali neuroleptici odmah
začep-ljuju taj proboj. Čuo sam nekoga kako mi mrmori da sam
kukavica i da je jedini način obrane oružje u ruci, ali nisam ja
sposoban za izbor žrtava. Doktor Christianssen posudio nam je dva
stetoskopa, Alvette se ispružila pored mene i događalo nam se da
tako razgovaramo do zore.
141
Pokazalo se da je doktor Christianssen običan gad. Bio je na njega
red da bude gad. Ne treba, naime, biti lakovjeran, i u Danskoj ima
gadova. To je njena demokratska strana. Danci svake godine
rotacijom biraju osobe koje tumače bratsku ulogu gadova. Danci su
veoma savjesni i solidarni s ostalim svijetom i ne žele prekidati
veze.
Pokazalo se dakle da je doktor Christianssen također gad, kad je
odbio da me zadrži na klinici, u listopadu 1957. Znao je da je moja
treća knjiga gotovo završena i rekao mi da sam već dosta izvukao iz
svog stanja i boravka u Kopenhagenu. Zaključio je da sam se uspio
oporaviti sam po sebi i na svoju vlastitu korist, pa me je proglasio
normalnim i izliječenim.
Da ga smekšam, rekao sam mu da ću se vratiti u Cahors, da se
brinem za svog starijeg brata i zaostalu djecu. Ali mi nije htio
pomoći.
142
— Poznajem ja vaš sistem obrane, Ajaru. Vaš brat, to ste vi sami,
kao klinac. A drugi je odrasla 1 sasvim zrela osoba. »Zaostalo«
dijete koje uvijek ima dvanaest godina, usprkos njegovoj dobi, to je
vaš slučaj. Vi ga prikrivate kako najbolje znate i umijete, pa ste zato
pustili čak i velik brk, da biste se što bolje sakrili. Priznajem da je taj
položaj težak, ali je plodonosan. Potreba za fabuliranjem uvijek je
znak djeteta koje ne želi odrasti. Nastavite pistati i možda ćete
dobiti literarnu nagradu.
I tako me izbacio jer on vrši društvenu ulogu.
Bojao sam se otići u Pariz zbog iščavlanih pješačkih prijelaza.
Poklonivši prirodu volanu, čovjek ima najviše izgleda da bude
smrskan na iščavlanim pješačkim prijelazima. Taj je prostor uzak,
jasno omeđen i momci za volanom mogu točno gađati.
A, osim toga, tu su i zelena svjetla koja vas pokušavaju zajebati,
ohrabrujući vas na prelaženje, pa vas namame u zamku. Ja prelazim
uvijek na znak crvenog svjetla.
Ipak sam se u Parizu zaustavio da posjetim Ton-tona Macoutea.
Ništa mu nisam imao reći. Mogli smo dakle normalno razgovarati.
Imao je na sebi plav kućni ogrtač, oslikan slonovima, za reklamu
jedne od njegovih knjiga ...
Pružio mi je ruku.
— Kako ide stvar?
— Ludo.
— Završio si?
— Da. Štoviše, nosim u glavi novu knjigu.
— Je li?
Čekao sam. Jebe se njemu za takt.
— Želiš znati siže?
— Više bih je volio pročitati.
143
— Trebalo bi mi tvoje odobrenje da je mogu objaviti.
— Što?
Ima na čelu vene koje bubre od pretjeranog unutrašnjeg pritiska.
— Paternelist, a? Možeš li mi reći u kojem sam trenutku na tebe
izvršio bilo kakav utjecaj?
— Nikad, baš nikada. Nikad nisi pokazao ni najmanju gestu takve
prirode. Ne radi se o tome. Ali u toj knjizi govorim o tebi.
On se nasmije.
— Krasan siže!
— Govorim sve.
— U literaturi ne postoji sve. Uvijek se radi samo o odlomcima.
Samo početnik može zamisliti da u jednoj knjizi kaže sve.
Nedostatak zanata.
— Govorim o tome kako si spavao s mojom majkom i kako u tom
pogledu nikad nisi htio priznati svoju odgovornost prema meni.
Doktor Christianssen stavi mi prijateljski ruku na rame. Pored mene
se našla Alvette. Nije bilo Annie, koju stvarnost izmišlja samo u
svojoj dokolici. Ton-ton Maooute bio je daleko. Sve je bilo prisno,
svakodnevno. Ležao sam, oči su mi bile širom otvorene, ali nisam
osjećao želju za urlanjem, zato što se ne bojim priviđenja. Ona su
naši najbolji prijatelji.
I borio sam se. Bilo je tu barnumova acetata koji su se miješali sa
zazama, radi otupljenja čula. Bilo je tu karnabusa koji su se rogušili,
radi veće beznačajnosti. Urovi su brbljurili radi iziotiradije kuglo-fa
i istiskivanja riječi. Bilo je tu i vijadukata koji su se srepili sa
starcima i bujali krvoprolićima radi veće neodredljivosti. Bilo je tu,
naravno, nekoliko cvjetova koji su se dobro držali, ali su mirisali
sentiš
144
per se, na Saint-Johna Persea. Gani su se prikurvali kartama da bi
omeli priznanja. Ali ponekad bi se Rimbaudovi odlomci uspjeli
osloboditi pa se javljala opasnost, s rukom i pisaljkom. Zgusno sam
pjesmu, zbog nedostatka sredstava. Pod crvenim sjeni-lima,
galijakuli pretovareni praznim riječima koje teku u potrazi za
dubinom, izranjavali bi na ravnu površinu pod težinom njihova
opterećenja. Pored svih mojih protuprirodnih napora, govor se ipak
oblikovao i riječ bi počela lutati u potrazi za nekim koga će
prevariti.
On je bio tamo, uz moj noćni ormarić, i ostao je hladan. Ništa,
nikakve njemu slične reakcije.
A onda me pogleda, iz Pariza.
Svojim plavim očima, malo pocrvenjelim, ali samo od rada. Bez
tračka milosti. Plavetnilo je također jedna od precijenjenih odlika.
— Bofe, znaš, svi su sižeji podjednako vrijedni. Važan je način
kojim se obrađuju, i talent. Krivnja, otac, omražen, zato što nije na
nebesima, sramni i bratski incest unutar vrste, sasvim nepodoban
da bi ga mogao voljeti, genetičko prokletstvo, čovječanstvo
nasljednih sifilitičara... Zašto ne, ako se od toga još uvijek može
napraviti dobra knjiga? Govori o meni, o sebi samom, sasvim
slobodno. Radek je rekao Staljinu: »Dobra domaćica mora znati
iskoristiti sve, čak i smeće«. Ja vjerujem u tebe.
Gledao me je netremice onim svojim očima s mojim vlastitim
odrazom. Jansenizam ništavila obećava otkupiteljsku čistoću
umjetničkog djela.
— Zato što ništa ne postoji, ništa nije važno ... osim literature?
To nije bila istina, zato što je on volio i cigare.
10 Pseudo
145
— Pa, znaš, poslije, negdje, kad-tad, ako se radi o talentiranom
djelu, literatura se ponovo vraća životu i oplođuje ga ... Ja sam sve
to objasnio ...
Nasmiješio se.
— ... u jednoj knjizi, zapravo.
— Dakle, Tontone, kakva je razlika između totalnog gada i
dobrotvora čovječanstva?
— Ima ljudi koji su u svom životu bili gadovi, a u svojim djelima
dobrotvori čovječanstva... Što se mene tiče, ja nisam »integralan« ni
u čemu. Ni ti. Nije nitko. Uvijek postoji jedan rubni prostor za
bolje ... ili za gore.
I to mi je humanist, pomislio sam. Morao sam to reći čak i glasno,
kako bi sa svih strana dotrčalo deset tisuća župnika koji bi mi brže-
bolje podijelili oprost od zločina, uslijed moralne i čiste patnje koju
je u meni izazvao, i predivnih umjetničkih djela kojima je udahnuo
život.
— Auschwitz još uvijek nije dao nešto ne znam kako veliko u
pogledu umjetnosti, trebat će možda početi iz početka — rekoh. —
Pad oboljenja od sifilisa objašnjava sve osjetljiviji nedostatak genija.
Trebalo bi ponovo rasploditi strahote, kako bismo opet dobili
Dostojevskoga ili Goyu. Ti nisi sveto čudovište, ti si samo
čudovište. I mrzim te zato što je moj odraz u tom ogledalu tako
ružan.
— Doći će vas posjetiti, razgovarao sam s njim — reče doktor
Christianssen. — Ne činite dobro što ste se zakvačili za ovo
pribježište u klinici, pokušavajući definitivno prijeći na drugu
stranu, Pavloviću. Nećete uspjeti umaknuti.
Mislio sam na njemačke gradove koje je Tonton Macoute
bombardirao. Na tisuće potamanjenih civila. Ili, kako je u kućama
koje je na taj način dig-
146
nuo u zrak, bilo kanarinaca, pasa, mačaka. Na stotine malih
mačaka. Mora da je pobio na tisuće nedužnih životinjica.
Nini, pomislio sam. To je bila Ninina ideja. Treba se čuvati cinizma,
zato što pomaže živjeti.
Tonton ustane. Sasvim je ispunio sobu. Rekoh mu:
— Znam da imam pokvarenu i morbidnu maštu, ali sam siguran i
uvjeren da si ti moj otac.
— Pitam se zašto?
— Zato što te kadikad mrzim do krajnosti. Učinilo mi se da mu je
licem preletio izraz patnje,
ali možda se samo hvalim. A Bog je sebe uvijek štitio od mržnje
nebrojenom gomilom malih očeva.
147
Ne znam je li doktor Christianssen imao pravo i je li ovu novu krizu
tjeskobe izazvala zaista samo činjenica što sam ugledao kako sam
izložen, jasno i javno, na cijeloj stranici Mondea. To su nakon mjesec
dana bile prve novine koje su mi dopustili čitati. Pročitao sam ih od
prve do posljednje stranice.
Bilo je u tome agresivnosti.
Više nisam imao pravo ni na radio ni na novine, ali to je u meni
tinjalo unutra, uz bezgraničnu želju za jednom drugom vrstom.
Majmuni su se oko mene zguzavali u neljudskim grozdovima i
jecao sam od ganuća pred takvom nedužnošću.
Bilo je tu neprispodobivih guzica koje su promicale nebom, i jecao
sam od zahvalnosti što nisu opterećene zločinom.
Glave bi ponekad počele kišiti, a bilo je i takvih koje su još sanjale.
148
Bog je, s uzetom oko vrata, vraćen u OK Corral i postao konj, kako
bi se proglasio nevinim. Konji nisu bili vjernici i nisu ga miješali u
svoje đubre. Bog je odnjištio svoj stid. Konji su se ritali da se
obrane^ zato što su spoznali svoju sreću.
Ponekad sam oko sebe zapazio iskušenja jezika, ali riječi pobačajke
odmah bi preuzele stvar u svoje ruke. Bila je tu abeceda, gramatika,
vokabular, sintaksa, civilizacija, stilska figura, poredak stvari,
odstranjivanje.
Haloperidol nema nikakva ukusa. Može se dati kakvom sovjetskom
disidentu da ga proguta a da on to neće ni znati. Bilo je to već
mjesec dana treća stranica svijeta.
Haloperidol je halucinatik koji smiruje stvarnost i čini je manje
agresivnom.
Daje se stvarnosti u količini od sto pedeset kapi na dan u tri
navrata.
Ako ste delirant, haloperidol neće imati na vas nikakav
parkinsonski efekt: nećete se ukrutiti kao sasušeno stablo. Ako ste
dobro prilagođeni stvarnosti, normalni, vi ćete pod djelovanjem
kapljica dobiti Parkinsona. Tako je izveden dokaz da šizo ima
fiziološki uzrok, i nadu u nasljednost.
Slušao sam kako me doktor Christianssen na taj način umiruje.
Urlao sam:
— Vaš je haloperidol reakcionaran. On je desničar. On je represivan.
Umanjuje gnušanje, sprečava buntovnost, revolucionarnu
agresivnost. On je protiv maštovitosti.
Danac mahne repom. Položi svoju lijepu glavu na moja koljena.
— Istina je — zalaje. — Jedino je anafranil ljevičar. On je
stimulativan, zarazan, poticajan, nadra-
149
zuje, razbješnjuje. Haloperidol je faši, anafranil je ljevi.
I nastavi lajati, mašući repom, zato što kod pasa ništa nije sasvim
beznadno.
Pokušao sam se izvući kroz prozor da otrčim na Srednji Istok i
činim čudesa, ali nisam našao taksi. Vratili su me na kliniku. Doktor
Christianssen me upitao nije li mi već pun kufer toga što me razapi-
nju, a ja mu odgovorim da sam to isto tako mogao učiniti i sam. Što
li su šiknuli Isusu kao inzulinski tretman zbog »mesijanskih
tendencija«?
Tek što su me ponovo uzeli u svoje ruke, primijetio sam da se u
mojoj sobi nalazi jedna stolica više. Obično je bila samo jedna, i još
jedna za doktora Christianssena koji nikad nije sjedao. Sad su bile
tri. To me je isprva prestravilo, zato što sam već imao dovoljno
neprijatelja. Poslije sam shvatio da se Tonton Macoute požurio u
Kopenhagen i da je vjerojatno proveo nekoliko brižnih noći uz moj
noćni ormarić prije nego što je opet otišao. To je bilo jedino moguće
objašnjenje njegove odsutnosti.
Zaustavio sam se u Parizu da mu zahvalim. Imao je na sebi plav
kućni ogrtač, oslikan slonovima, radi reklame za jednu od njegovih
knjiga. Oznaka marke.
— Ja sam već iskoristio taj postupak halucinacij-skog ponavljanja u
jednom od svojih romana — reče' mi.
Uručio sam mu pisma. Odricao sam se svake kandidature za
književne nagrade, kao 1974, kad sam još bio netaknut.
— Ne želim njihove trikove. A, osim toga, ne mogu. Ne želim se
izlagati. Reći će: psihopat.
— Dobro----Poslat ću ih dan ranije Renaudotu
i Goncourtu.
150
— Ne želim biti identificiran. Nitko nema moje prave fotografije,
nitko ne zna gdje stanujem. Svi su konci sakriveni. Vjeruje se da
sam neki prolaznik, da inače živim izvan Francuske. Imam na
policiji debeo dosje i ne mogu se vratiti. Ne radi se o tome da me
društvo »izliječi«, nije to u pitanju. Postoji samo oporavljanje od
samoga sebe i to u svoju vlastitu korist. To ne samo da postoji, to je
čak istinski trijumf postojanja.
On mi odobri.
— To bi bio zanimljiv roman. Uistinu suvremen siže.
Nisam mogao samo shvatiti zašto jedini živi čovjek prema kome
nešto osjećam, prilikom svakog našeg susreta ulijeva u mene takvu
mržnju prema meni samom. Možda u tome nije bilo nikakvih
obiteljskih, pa čak ni osobnih razloga. Pravi je razlog to što ne mogu
prihvatiti korištenje patnje za umjetničko stvaranje. Ne mogu
prihvatiti misao da jedino remek-djela žive sretno.
— Dakle, dobro, pa zašto ti onda pišeš, što bi ti htio? — ne upita me
nitko.
Sva pitanja koja nitko ne postavlja imaju oružje u ruci i u vlasti su
psihički neodgovornih elemenata. Mogu se privremeno ušutkati
kemijskim tretmanom koji sve briše, ali možemo isto tako pokušati
da im dopustimo da nas prožmu kao žica visokog napona koja se
prazni na papiru da ne prsne. Ja izlažem svoje iznutrice iz potrebe
za javnim pražnjenjem. Pa neka bude i megalomanije u tako
golemoj zaokupljenosti vlastitom ništavnošću, u neograniče-nosti
moje mahnite čežnje za porijeklom i zdravljem nisam čekao pomoć
psihijatara da bih o tome poveo računa: ali za tako pretjeranu
nerazumnost
151
nisam kriv ja, već moje ništavno i neostvareno stanje. Isto tako
znam da je moj cvilež, cvilež smrvljena miša, odviše kliničke naravi
a da bi u njemu bilo naslade, ali crijeva se grče ne vodeći brigu o
literarnim djelima.
Želim sretan utopijski svršetak, bez potrebe za umjetnošću.
To se kod mene vjerojatno radilo, kao što je vjerovao doktor
Christianssen, o neljudskom strahu pred smrću. Ništa smrtno ne
može biti autentično. Moja mržnja prema remek-djelima bila je
ljubomora smrtnika.
Tonton Macoute izgledao je ožalošćen. (
— U Caniacu će te otkriti, znaš. A priznajem"da" ne znam što
pokušavaš sakriti.
— Ništa — odgovorih mu. — Ništa. Priznat ćeš, ako postoji nešto
što bi trebalo što bolje sakriti, to je to. Ja ne želim nikoga zaraziti.
Dakle, čuvam ništa za sebe. Da nije toga, uistinu bih bio dužan
izigravati pseudo-pseudo, uz pomoć religije i ideologije. Sakriti
svim sredstvima to ništa da ga nitko ne otkrije. Ja nisam sociološki:
nemam alibija. Već sam tri milijuna godina genetički, a to ću i ostati.
Ne bez pouzdanja. To će doći. Bit će to kraj here-ditarnog svijeta.
— Prilično se slažem s tim ništa, samo što nikad nije bilo i nikad
neće biti neantističkog remek--djela...
Razumjeli smo se, jasno. On nije htio uvidjeti da je umjetnost samo
objekt, zato što je vjerovao u samoga sebe.
152
Vratio sam se u Lot. Annie me je čekala.
Jednog ću dana govoriti o ženama. Ali za to treba pričekati dok u
meni uistinu ne bude više ničega, da u meni uistinu bude dovoljno
mjesta. Jednog dana uspjet ću stvoriti u sebi beskrajnu prazninu i
tako ću im onda moći dati sav svoj prostor. Ali knjige imaju početak
i kraj, a ja ne želim govoriti o ženama onim što ima početak i kraj,
tako im ne bih mogao dati ono što zaslužuju.
Kad sam stigao u Caniac-du-Causse, dodirnuo sam rukom zemlju,
da budem sigurniji.
Bio je tu i kruh, ali trebalo je da ga napravim sam, da budem
siguran.
U kaminu je gorjela vatra u znak bratskog dočeka.
Bio je tu na tavanu sav bijel i veliki vojvoda, koji je uvijek bio dobro
primljen i koji se vraćao svake noći po dijete što je bilo unutra.
153
Noći su poprimile miran izgled, zato što su zacijelo primile poruku
doktora Christianssena.
Hodao sam po orasima koji su popadali na zemlju, bilo je njihovo
doba i velik se orah na ulazu pokoravao zakonima svoje vrste, ne
mareći ni za što drugo.
Spavao sam dobro i, kad su jednom prilikom prošli žandari i
zatražili od mene isprave, nisam se bojao zato što policija nikad ne
pronalazi krivca.
Kad je osvanulo sunce, nisam se bojao izići i promatrao sam običnu
svakodnevicu bez straha, zato što sam bio temeljito izliječen.
Ponekad sam još osjećao kratkotrajne užase, ali sada mislim da su
bili bez razloga. Više nisam bio plijen^4ucidnosti i živio sam
zadovoljno.
Annie je zauzela mjesto Alvette, koja me je napustila, zato što je bila
neizlječiva.
Zaboravio sam na Ajara. Znao sam da mi više neće trebati, da više
nikad neću napisati novu knjigu, zato što više nisam patio što sam
onaj koji jesam.
Nitko me nije posjećivao. Više nije bilo telefonskih poziva. Više
nigdje u svijetu nije bilo zla. Bio sam izliječen, uistinu izliječen.
Nalazio sam se pred svojom kućom, s lopatom na ramenu, kad sam
primijetio kako pristiže jedan R 6 sive boje, s nekim bezveznikom za
upravljačem. Poznavao sam dotičnog bezveznika. Bio je to Bou-
zerand, Annien prijatelj, njeno davno poznanstvo iz Cahorsa.
Zamalo da ga nisam zagrlio, do te sam mjere bio izliječen. r
Imao je sivo lice. Ili je to bilo sivilo R6 u kojem je bio zavaljen.
154
Reče mi da ne dolazi kao prijatelj nego kao novinar. Radi za Point i
stigao je iz Pariza s fotografom da me ukebaju.
— Ti si Ajar.
Bio sam do te mjere ozdravio da se nisam mnogo kolebao. Nisam
ga čak ni zadavio. Ne lažem, mogu dokazati da ga nisam ubio, a ni
fotografa, jer su obojica živi, a ukoliko oni kažu suprotno, zahtijevat
ću autopsiju, jer ako se pretvaraju da su mrtvi, znači da su živi da
ne mogu biti življi.
Uveo sam ih u kuću i otišao po svoj karabin. Ali bio sam sasvim
priseban i znao sam da će to biti još samo jedan znamenit slučaj i
ništa više Nisam želio surađivati sa znamenitim slučajevima, zato
što se već sto tisuća godina radi o istom znamenitom slučaju i već
mi je pun kufer znamenitosti.
Fotograf se zvao Rolland i sve je shvatio, zato što je to bio još balav
kit. Bouzerand je također sve shvatio, ali samo zato što je bio
inteligentan.
Bili su, sve u svemu, gotovo ljubazni, zato što im je stavljen nož pod
grlo. Svi žive s nožem pod grlom, nož pod grlom veoma je hranjiv
položaj.
Fotograf je tražio samo moje oči, zato što je želio samo Momine oči,
oči onoga koji je u mom autobiografskom djelu imao dvanaest, ili
možda sto tisuća godina. Bouzerand se složio zato što nije bio
sasvim mrtav. Telefonirali su svom gazdi u Point, Imbertu, koji se
također složio, naime kad bih ja prouzrokovao jedan znamenit
slučaj, ubivši njegova posebnog izaslanika, to bi puna četiri dana
koristile sve dnevne novine, još prije nego što bi izišao njegov
tjednik.
Bio sam do te mjere normalan da sam pristao kad je s nožem pod
grlom tražio da odemo u Pariz. Pu-
155
tovao sam s njima slobodno i sasvim dobrovoljno i nisu mi uopće
stavljali lisice.
Telefonirao sam doktoru Christianssenu, koji nije pokazao nikakvo
zanimanje i rekao mi je da ću se iz toga izvući sasvim lijepo, samo s
tranxenom, kao i toliki drugi pisci.
— Sada se izlažete samo opasnosti od još jedne knjige. Vi ste
izliječeni, stari moj, i opet ćete se izliječiti. Mnogo sreće!
U Parizu su me vodili u simpa restorane na klopu. Nisam ništa
mogao progutati zato što sam se osjećao dobro, raspoloženo, bez
traga tjeskobe, a to mi škodi želucu.
Održali su riječ. Snimili su mi samo oči. Ostali se dio mog lica na
fotografiji ne vidi. Nisu naveli moje pravo ime. To me je dotuklo.
Izgubio sam šansu da postanem slavan. Više se nisam snalazio u
svojim uvjerenjima.
Izdržao sam udarac. Za ručkom izgubio sam glavu, ali oni nisu
ništa primijetili. Mnogo držim do svoje glave, kao što sam već
rekao, zato što nije moja. Svaki put kad ujutro ugledam svoju
njušku, uplašim se i to mi daje hrabrosti da odem u grad i
razgovaram sa starijima.
Jutarnji vjesnik proveo je u međuvremenu u Ca-horskoj bolnici
anketu i tako se saznalo da sam autentičan. Da je moja majka bila
autentična. Da je moj brat bio autentičan. Iznenada me sa svih
strana okružila autentičnost. Bio je to kraj svih ze-zova,
mistifikacija. Više me nisu napisali Queneau, ni Aragon. Više se nije
govorilo, kao prije, da sam kolektivno djelo, ali tu su se prešli. Ja
sam kolektivno djelo, a pomagalo mi je nekoliko generacija.
156
Ako su još vjerovali da iza mene stoji i neki drugi Tvorac, prešli su
preko toga šutnjom, zato što među njihovim čitaocima ima vjernika
pa nisu htjeli povrijediti njihove religiozne osjećaje. Čak je i Franco
umro pobožno i nitko to nije shvatio kao svetogrđe.
Ja mislim da će Pinochet otići ravno u nebo.
157
Izišavši iz posljednjeg restorana, požurio sam se k svom tadašnjem
odvjetniku. Budući da sam bio potpuno autentičan, bolje je ići do
kraja. Stavio sam na njegov pisaći stol dokument potpisan mojom
vlastitom rukom, kojim svjedočim da sam genetski pokvarenjak
koga su kao takva označili svi historičari, uz pomoć biblioteka i
muzeja čovjeka, izdanak korjenike pokvarenjaka koja je i sama
izdanak svemirske pokvarenosti, i da ovlašćujem ovaj dokument da
obznani mog odvjetnika i tako dokrajči misteriju Ajar. Čak sam se i
potpisao fimile Ajar, duševno zaostali, okorjeli lažac, mitoman,
škrabalo, opsjenar, lažni žeton, varalica, pseudo, megalo, potvrđen
historijskim dokazima. Gledao me poprijeko.
— Ajaru, vi odlučno pokušavate steći književnu
nagradu.
— Kako to? 158
— Na najboljem ste putu da od sebe stvorite legendu.
K vragu. Počeo sam razmišljati. Istina: svi su oni zbog nečega
postali legendarni. Villon je postao legendaran zbog obješenih,
Lorca je postao legendaran zbog odreda za smaknuće. Malraux je
postao legendaran zbog ratova i revolucija. Hölderlin je postao
legendaran zbog ludosti. Solženicin je postao legendaran zbog
koncentracionog svemira.
Svi su ljudi postali legendarni zbog smrti. Čovječanstvo više nije ni
legendarno: ono je mitološko.
— Mislite da bih morao nekoga ubiti? — upitah.
— Nema potrebe da idete tako daleko da biste postigli književnu
nagradu.
— Ja je ne želim, odrekao sam je se. Ali uzmite Raskoljnikova: on je
onu ženu ubio udarcem sjekire iz isključivo literarnih razloga.
— Dostojevski je bio genij, stari moj. Vi nemate pravog književnog
talenta, vi pripovijedate o samom sebi, to je sve. To je klinički
dokument.
— Dakle, što bi trebalo učiniti da bih postao legendaran?
— Bilo bi dosta, Pavloviću, nećemo danas, 1975, govoriti o Kristu,
postoje ipak neke granice. A, osim toga, nitko vas neće raspinjati,
zna se da vi to vrlo dobro radite i sami.
— To nije isto.
— Nikako ne želite nagradu?
— Nikako.
— To je mnogo novca, znate.
— Ja ne prokurvavam svetinje. A što se tiče okolnosti, boli me
patka.
Odvjetnik me je gledao među moja četiri oka. U tom sam trenutku
imao sam dva: jedno da se sa-
159
krijem, i drugo da se vidim. Kad se osjećam loše, imam pedeset pari
očiju, svuda vidim svakodnevno i obično, a to je ono što se naziva
zebnjom.
— Eto, u tome ste jasni i razumljivi.
— Jasan i razumljiv? Ja.
— Nemojte se truditi da u tome pretjerujete, Pavloviću. Već ste
uspjeli u svom potezu. Bez fotografije lica, samo oči, da ispadne što
tajanstvenije. Bez biografije. Dopustili ste da se govori: terorist iz
Libanona, liječnik pobačajac, povremen svodnik kojeg progoni
francuska policija, zakazuje sastanke u Kopenhagenu. To je
savršeno. Tajanstvenost je za književnika najbolja legenda. ,
Prije nego što sam napustio Parlz^telefonirao sam Tontonu
Macouteu. Govorio sam mu o intervjuu u Pointu.
— Nisu li te pitali da li sam ti ja pomagao u pisanju tvojih knjiga?
— Nisu, zašto?
— Konačno, ti si ipak moj mali nećak-rođak, ili nešto slično.
Ili nešto slično.
— Pa dobro, oni to znaju.
— I nisu te pitali da li sam ti pomogao?
— Nisu.
Nikad prije nisam čuo tako izražajnu tišinu preko telefona. Dakle,
pružio mi je takav doživljaj ljepote da to moram ovdje zabilježiti, za
budućnost, kao jedno od njegovih remek^djela.
— Ipak je čudno koliko me u Francuskoj potcje-njuju — reče. —
Sumnjali su na Queneaua, Arago-na, a na mene nisu, a ti si mi ipak
tako blizak.
160
— Nisu sumnjali ni na Henrija Michauxa, iako mi je mnogo bliži
nego ti, i mnogo je veći od tebe.
— Istina je — reče on sa zadovoljstvom — ali, ipak...
— Mogu im telefonirati i zamoliti ih da svim ostalim imenima
dodaju i tvoje.
— Ne, hvala. Baš me briga. Ako nisu kadri sami otkriti koji su
danas najveći francuski književnici, utoliko gore po Francusku.
Rekao sam to samo onako...
Štima. Ta je riječ također izišla iz mode.
— Slušaj, nemoj se ljutiti. Ti si iznad svega toga.
— Naravno. Ne sjećam se više jesi li mislio na to da zadržiš prava
na ekranizaciju ...
— Jesam, na tvoj savjet, dragi tatice.
— Već sam te molio da me ne zoveš tata, govno kurvinsko, pun mi
je kufer tog luđačko-freudovskog vokabulara.
— Ja sam ipak pomalo tvoj duhovni sin, zar ne? S tragovima
utjecaja ...
— Jebi se!
Bio sam zadovoljan. Dobro sam djelovao na njega, pomladio se, čak
i preko telefona, ponovo je pronašao svoj osebujan stil.
— Konačno, zadržao sam prava. Film je lova.
— Previše misliš na lovu.
— Ja?
— Da, ti. Kad netko neprestano misli protiv love, zapravo previše
misli na lovu.
— Dijalektika, znamo. Ali, ja sam se pobrinuo za iznenađenje.
— Šta to znači?
— Svu ću zaradu pokloniti.
— Kome?
11 Pseudo
161
— Komitetu za pomoć i podršku kurvama. Prostitutkama, kao što
kažu. Posavjetuvat ću se s Ullom, majkom sviju nas, sa Jackie,
Šonjom i nekim drugima. Štoviše, osnovat ću borbenu frontu za
obranu, ohrabrenje i slavljenje francuskih kurvi s odvjet-nicima-
savjetnicima i uz deset postotaka od mojih autorskih prava po
kupusovoj glavi. Nešto zaista reprezentativno. Naše su svete majke
i sestre kurve jedino što je danas najmanje pseudo. Kurva je još
uvijek najautentičnija. I zato su svi dupeglavci protiv njih. Sakrijte
mi grudi da ih ne vidim. Progone ih zato što svojom guzicom
govore istinu, odande kamo se istina sklonila, tamo gdje je ona još
gotovo netaknuta. Kurve su toliko reprezentativne da nemaju čak
ni pravo kandidiranja na izborima. I upravo ih zato nema tamo, u
parlamentu,^fazumiješ?
— Mislio sam da ti jedino želiš, Alexe, da živiš nezapaženo.
— Cijeli svijet živi nezapaženo.
— ... da ne želiš da te smatraju potajnim, bleja-vim idealistom.
Običnim »usisnikom«, kao što ti kažeš. Ako pokloniš svoj novac
kurvama, shvatit će da si samo zdvojni idealist, još jedan više, samo
»usisnik«.
— Dobro da si me sjetio, zaboravio sam ti reći da su u članku
Pointa, prošlog ponedjeljka, uz Arago-novo i Queneauovo ime,
dodali i tvoje, kao ime mog navodnog autora.
— I što te na to podsjetilo?
— Kako, što? Pa kurve.
Spustio sam slušalicu. Trošim mnogo vremena na odlaganje
slušalice, ali to mi nikad ne uspijeva.
Ponovo sam otputovao. U Cahorsu je kit iz Jutarnjeg vjesnika bio
vrlo dobar. Otkrio je da potje-
162
čem iz autentične obitelji, ali nije objelodanio njeno ime. Štoviše,
telefonirao je čak i u Pariz da ne objavljuju podrobnosti o mojoj
autentičnosti. Momak je iz Pariza upitao:
— Ali zar niste primijetili da imate posla s običnim psihopatom?
Ukratko, legenda se utvrđivala, utjelovljivala se. Ostavit će me na
miru, iz ljudskih obzira. Htio sam otići u kavanu »K pošti« i javno
progutati kojeg živog štakora, ali udav je bila moja prva knjiga pa bi
rekli da se ponavljam.
163
Uzeli smo folksić koji mi je Tonton Macout^ bio ostavio prije
nekoliko godina, uzeo sam sa~sbbom svoju razbojničku glavu, da
na cestama ulijevam poštovanje, pa smo krenuli u prirodu, Annie,
Nini i ja. Nini me nikada sasvim ne napušta, zato što se ona uvijek
nada. Još uvijek vjeruje da će me uspjeti nadahnuti za jedno
ništavilističko djelo, jer kod nihilizma je najštosnije to što živi od
nade.
Ostali smo u skitnji tri dana. Vratili smo se u utorak, 18. studenog.
Prvo što sam saznao preko radija, bilo je to da sam za knjigu Momo,
zašto plačeš? dobio Goncour-tovu nagradu i da me posvuda traže.
Bio sam vrlo miran. Uvijek sam miran kad izgubim glavu. Naime,
upravo mi glava smeta da ne mogu biti miran.
Nazvao sam smireno preko telefona Tontona Ma-coutea. Djelovao
je oduševljeno.
164
— Čestitam, Alexe. Pokazalo se da se cijeli taj misterij isplatio.
Dobro odigrano. Tvoja bi majka bila vrlo sretna.
— Ostavi moju majku jednom zauvijek na miru. Ti si sa svojom već
jednom dobio Goncourtovu nagradu ...
— Nipošto. To je bila moja prethodna knjiga ...
— Moraš mi položiti neke račune. Tebi sam povjerio pisma da
odustajem od kandidiranja za nagradu i ti si se obavezao da ćeš ih
uoči dodjele nagrada dostaviti žiriju. Nisi to učinio. Namjerno si ih
zadržao u džepu. Učinio si to namjerno, zato da dobijem književnu
nagradu, da me izvedeš na dobar put... pravi put: tvoj put...
— Kakva pisma? Što ti to pričaš? Hoćeš li već jednom prestati s
lažima? Ili si zaista potpuno lud? Ti meni nisi nikada dao nikakva
pisma. Nikada!
Po sljepoočicama su mi izbile graške hladnog znoja, a niz leđa su mi
migoljili sitni ledeni srsi. Pogledao sam Annie, radi malo stvarnosti.
— Dao sam ti ta pisma, svinjo jedna! Ti si to učinio namjerno!
Odjednom se smirio, kao čovjek koji sve shvaća. Da, on sve shvaća.
— Alexe, molim te. Ti meni nikad nisi dao nikakva pisma. Siguran
sam da govoriš iskreno, vjeruješ da si ih povjerio meni, ali. .. to si
zacijelo uvrtio sebi u glavu u Kopenhagenu, u vrijeme tvoje...
dezintoksikacije.
Ušutio sam. Uhvatio me za gušu. Bio sam bespomoćan. Nikad
nisam uzimao heroin, to nije istina. Držao me u šaci.
Pokušao sam izbljuvati tu topovsku kuglu iz svoga grla, ali to je
bilo iznad mojih snaga.
165
— Tvrdim da mi nikad nisi dao ta pisma, Alexe. Počeo sam urlati:
— Pokušavaš mi sada reći da sam osvjedočen i provjeren luđak, da
imam halucinacije i da ne razlikujem priviđenja od stvarnosti? To?
— Možda si ih predao nekom drugom. Meni nisi. Ja ih ne bih ni
primio. Ja mislim da ti zaslužuješ književnu nagradu i sretan sam
što ti je dodijeljen Goncourt.
— Nisi ih dostavio žiriju zato što si mi želio održati lekciju. Želio si
dokazati da smo ti i ja jedno te isto govno.
Počeo se derati:
— Zabranjujem ti da sa mnom razgovaraš takvim tonom! Pun mi je
kufer toga da te nosim na grbači, čuješ li ti mene?
— Hoćeš reći da sam te stajao dovoljno novca i da si me prepustio
Goncourtu da me se riješiš u financijskom pogledu?
Smirio se.
— Ti si svinja, Paule.
— Ne zovi me Paul, za ime božje! To je nešto istinito, ne diraj mi u
to!
— Ti si đubre. Nikad nisi bio lud. Sve si to izmislio samo zato da
napišeš još jednu knjigu. Uvijek si izigravao pseudo-pseudo, zato
što si u tome otkrio lukavštinu koja bi ti mogla omogućiti da
izbjegavaš svoje obaveze.
— Da. Kopenhagen, klinika, sve su to gluposti? Bacio si lovu kroz
prozor?
— Želio sam da svoju knjigu možeš pisati u miru. Christianssen se s
tim složio.
— Christianssen mi je dao nepobitne medicinske potvrde!
166
— Danci su uvijek prikrivali i potpomagali Židove. A reći ću ti i
ovo. Ja ti vjerujem. Možda si uvjeren da si napisao ta pisma o
odustajanju i da si ih predao meni. Ali budući da si u svojoj
podsvijesti želio dobiti Goncourta, da si želio samo to ...
Počeo sam urlati ljudskim glasom. Odložio sam slušalicu, ali, kao
što sam već rekao, i to je način govora. Nema načina da se odloži
slušalica a ja se odviše bojim smrti.
Telefonirao sam svom izdavaču da mu kažem kako odbijam
Goncourta. Tražio je vlastoručno pismo. Za to su mi bila potrebna
još dva dana. Za to je vrijeme Goncourtova propaganda udarala u
sva zvona. Jedan mi je drug telefonirao:
— To ti je krvavo, stari moj, što si odbio nagradu. To će ti napraviti
golemu reklamu. S jedne strane zbog Goncourta, a s druge zbog
odbijanja. Bravo. Ti si pravi as, Alexe.
Pokušavao sam postati bešćutni kozobrad, ali bio sam zaista
izliječen. A, osim toga, to mu dođe na isto. Ako je Tonton Macoute
u pravu, ako sam u podsvijesti priželjkivao literarnu nagradu, znači
da sam to već i sada, mislim, bešćutni kozobrad.
Kuću su opsjeli novinari. Obnoć sam uzeo kara-binku i pucao u
gomilu. Međutim, nisam kadar nikoga ubiti zato što nikome ne bih
mogao oduzeti život!
Priznajem isto tako da sam na ovim stranicama klevetao Pinocheta
zato što nisam kadar nikoga mučiti, tko bio da bio, kao što je to
gotovo redovit slučaj s ljudima koji su se pokazali majstori u
vještini mučenja samih sebe.
Bio sam bez obrane, vidljiv golim okom, a imao sam pedeset pari
očiju koje nikako nisam uspije-
167
vao zatvoriti da više ne vidim u sebe samoga. Čim bih zatvorio
jedan par, četrdeset i devet ih se otvaralo i nemilosrdno me
promatralo.
Što sam manje nastojao biti, sve sam više bio. Što sam više izmicao,
sve sam razglašeniji postajao. Sve moje prikrivene mane postale su
vidljive golim okom.
Ono što su liječnici nazivali mojim »šizoidnim pukotinama«
ponovno se zatvorilo, slijepljeno kemijskim tvarima, ali ako su me
te tvari branile od navala obične svakodnevice, isto su me tako
zatvarale u mene samoga, pa je i očevidna jednadžba A jar =
Pavlović, predstavljala za vanjski svijet jedinstven usredotočen cilj,
omeđen kružnicom, koji je štampa još uveličavala, činila ga iz dana
u dan sve vidljivijim, zahvalno ranjivim. Bio je to identitet u svoj
svojoj stravičnosti.
Kad je Jutarnji vjesnik, na prvoj stranici, otkrio moje ime, istog sam
trenutka bio u svakom avionu koji je napuštao Caniac-du-Causse
da odleti u Kambodžu, zato što su crveni Kmeri, koji su se tamo i
dalje borili za pravo na ličnost, rastjerali sve stanovništvo Pnom
Pena širom polja i poslije svakome promijenili ime, da ga učine
nepoznatim i nezamjetljivim. Želio sam otići onamo dolje da me
isto tako ^rasprše širom polja i oslobode mog stanja. Nepoznal,
nepoznata oca i zajamčeno neprona-lažljiv. Oslobođeni svog
identiteta i raspršeni širom polja, građani Pnom Pena izgubili su
svoje porijeklo, svoje pretke, svoj duh u mom duhu i savjesti, i tamo
bi dolje sin uzalud tražio svog zlotvora oca, tamo vlada sretna
nemogućnost, neovisnost volje. U Kambodži se svi Pavlovići zovu
drugačije. Ali prema meni su dobro postupili. Kemija je blokirala
168
sve izlaze i svi avioni za Kambodžu napustili su Ca-niac-du-Causse
bez mene.
Na sreću, neka otmjena Parižanka, za koju sam nekoć smandrljao
neki bezvezni kop, potvrdila je da sam nula od čovjeka, nesposobna
da nadrlja dva retka i da je moj pravi tvorac zapravo Tonton Ma-
coute. To je bilo veoma milo, usprkos svemu, nešto kao iluzija o
očinstvu otkrivena ženskom intuicijom, nešto kao pojava početka
rodnog lista i kraj alko-holičke i psihijatrijske nasljednosti. Preostali
su svakako još dijabetes, tuberkuloza i rak, ali svako priznanje
očinstva ima svoju vrijednost. Glasine su se širile i iznova sam
naginjao prema nepostojanju, sa sve manje i manje identiteta u koji
bi me sudbina mogla prikliještiti. Sada sam bio samo pokriće.
Tonton Macoute se koprcao, slao demantije, zgranuto se kleo da on
sa svim tim nema nikakve veze. Branio se rukama i nogama, kao da
se stidi onoga što sam napisao, onoga što jesam: to nije bilo njega
dostojno, odbijao je svaku naruku o očinstvu.
Uzeo sam thvmergil, ali, usprkos svim poticajnim sredstvima,
nisam se bio kadar suzdržati, u svakom slučaju, kao antifašist,
nisam uzimao pravo na konačno rješenje. Nouvel observateur
objavio je jednu moju polufotografiju sa znakom pitanja: Ajar?
Usprkos sumnji, bilo je to barem priznanje polu-postojanja, kao kod
svih drugih ljudi.
169
I tako sam usred noći, nakljukan euforizantima, sam sebi rekao:
dotjerao sam dotle da se gubim i postajem gotovo karikatura. Dotle
da spalim samoga sebe. Lakrdijam do pijanstva parodije u kojoj od
ogorčenosti, očaja i tjeskobe preostaje samo dalek smijeh
ništavnosti.
Čekao sam jutro i ponovo nazvao Tontona Ma-coutea.
— Slušaj.
— Da, da, da, što je opet?
— Ne pjeni se, dragi tatice.
— Paule, već si sve izvukao iz tog »dragog tatice«. Nađi nešto
drugo. Obnovi svoj talent.
— Pozvao sam te zato da ti kažem da sam se prevario. Nisam ti dao
nikakva pisma da odustajem od nagrade. Nije bilo razloga ...
— Pa ja ti to uporno govorim od samog početka.
— ... nije za to bilo nikakva razloga, zato što si moju drugu knjigu
napisao ti. Ne prvu, nego drugu.
170
Zato se i bolje prodavala. Napisao si je vlastitom rukom.
Tu sam osjetio da sam ga zaista zaprepastio.
— Ma kakva je to sad manijakalna pizdarija? Da, usput rečeno, znaš
kako te sada zovu u Canard Enchaineu? Manijak-iz-Caussea.
— Ti si tvorac Mome. Ima listova koji to potvrđuju, a ja imam
primjerak nacrta, pisan tvojom rukom.
— Poule, odnosno, Alexe... hoću reći Emile. Bilo bi dosta. Ja nikad
nisam napisao nikakav nacrt, ne znam o čemu govoriš.
— U Kopenhagenu.
— Što, u Kopenhagenu?
— Gesta ljubavi.
— Kakva gesta ljubavi, govnaru kurvinski?
To je njegov omiljen izraz, »govnar kurvinski«: skuplja ih.
— Sjećaš li se kad sam imao krizu »odbačeno-sti«? Kad sam se
osjećao odbačen od cijelog svijeta, a prvenstveno od tebe?
— Ne sjećam se svih tvojih kriza, nisam pretplaćen na to.
— Sjeti se, u Kopenhagenu. Pristao si na to da svojom rukom
prepišeš početak rukopisa. U jednu crnu bilježnicu. Gesta ljubavi,
prihvaćanja? Znao sam da si na izmaku snaga, prazan, blokiran ...
Uostalom, upravo si radi toga i došao k doktoru Christianssenu.
Više nisi mogao pisati. To sam umjesto tebe učinio ja. Dosta mi je
svega tog sranja. Objavit ću izjavu i reći da si ti autor.
Nisam mu ostavio vremena ni za infarkt. Poklopio sam ga.
Još me nisu uhvatili.
171
Bacio sam se u potragu za bilježnicom ispisanom njegovom rukom.
Nisam je našao. A ipak je morala negdje postojati.
I tako se dogodilo da zamalo ja nisam dobio infarkt koji sam
namijenio njemu. Tu bilježnicu, taj rukopis, zadržao je on kod sebe!
Htio mi je ukrasti moje djelo, mog Gonoourta! Ukrao ga je,
izdajnički, kao neki Šolohov što je ukrao prvi svezak Tihog Dona s
leša kozačkog bijelog pisca, kako kaže Sol-ženicin! Solženicin mi je
svjedok! To mu je dakle bilo na pameti već od samog početka, kad
mi je predlagao da svojom rukom prepiše prva poglavlja! To mi je
naime on predložio, toga se savršeno dobro sjećam! Demonska
ideja, tipična za haićanske čarobnjake i Tontona Macoutea!
Zahtijevat će Gon-courta, počasti, kintu ... Svu kintu!
— Ovamo! U pomoć! Ubojice!
Skočio sam na vlak i pred večer sam bio kod njega, u Parizu. Nisam
ga našao. Skočio je na vlak i otputovao k meni u Caniac.
Pokušali smo se nazvati telefonski, ali stalno se čuo znak zauzetosti:
pokušavali smo nazvati jedan drugoga istovremeno.
Napokon smo se dobili.
Zijali smo u isto vrijeme isto:
— Svinjo jedna! I zatim:
— Ovo neće proći -samo tako! Tužit ću te! I naposljetku:
— Pokušavaš me osramotiti!
Nato smo spustili slušalice. Otrčao sam k svom novom odvjetniku.
Rekao sam mu da mi je otac ukrao rukopis, da pokušava moje djelo
pripisati
172
sebi, da širi glasine, praveći se da ih pobija, i tako umnožava
demantije, pa bih ga želio tužiti.
On će čak pokušati da me ubije, da bude mirniji, kao što je već
jednom učinio s onim kozačkim oficirom.
Moj mi odvjetnik odgovori da se odriče mog dosjea. Odbio je da
zastupa ovakvog mitomana. Ja sam, kako mi reče, »gabor«. Ćak i
odvratan. Ton-ton Macoute nije pljačkaš leševa.
Zijao sam na njega da su svi veliki romanopisci, od jednog do
drugog Tolstoja, pljačkaši leševa. Krvopije i eksploatatori ljudske
patnje.
— Ja sam Emile Ajar! — urlao sam, busajući se u prsa. — Jedini,
jedinstveni! Ja sam sin svojih djela i njihov otac! Ja sam svoj rođeni
sin i svoj rođeni otac! Ne dugujem nikome ništa! Ja sam svoj vlastiti
tvorac i ponosan sam na to! Ja sam autentičan! Nisam šablona!
Nisam pseudo-pseudo: ja sam čovjek koji pati i koji piše da bi još
više patio i da bi poslije toga još više dao svom djelu, svijetu,
čovječanstvu! Kad se radi o mom djelu, nisu važni osjećaji, ni
obitelj! Važno je jedino moje djelo!
Dao mi je injekciju.
Telefonirao sam doktoru Christianssenu. Nisam ga dobio.
To je bila urota.
Otrčao sam k drugom odvjetniku i objasnio mu da me je ujak htio
ubiti kako bi s moje lešine ukrao prvi svezak Tihog Dona.
— Zapali ste u malu paranoju, Pavloviću!
— Nemojte me zvati Pavlović, ja sam Emile Ajar, jedini pravi,
jedinstveni!
Dao mi je injekciju.
173
Uspio sam dobiti doktora Christianssena sutradan ujutro. On se
prije tri dana dao ubiti, žrtvovao je život pokušavajući spasiti iz
plamena jednu bebu, tako je bio divan, ali meni je bio potreban.
— Pokušao je ...
— Znam, znam, telefonirao mi je.
— A, a! Priznaje?
— Rekao mi je da ste toliko ludi da bi vas trebalo vezati i da bi vas
trebalo hitno zatvoriti.
— Vidite! Vidite! Želi da me zatvore kako bi imao slobodne ruke!
Doktore, konačno, ta Goncourtova nagrada, konačno, shvaćate li vi
što to za mene znači?
— To znači mnogo, znam.
— To je za mene potvrda! Slava! Sloboda!
On ušuti, tamo na drugom kraju žice. Želio me dokrajčiti s
uživancijom.
— Emile Ajaru, imam za vas dobru vijest. Vi ste već i prije bili
izliječeni, ali sada je vaše ozdravljenje konačno. Posve ste normalni.
Nemate više nikakvih neprilika s vlastitom osobnošću. Više nema
ni traga krivnji. Odsada će krivac, za vas, uvijek biti netko drugi. Vi
s tim nemate ništa. Možete ići. Proglašavam vas izliječenim!
Bio sam paraliziran od užasa, ali boli me patka, to se ne vidi preko
telefona.
— Doktore — rekoh dostojanstveno. — Ja u svemu tome nisam
važan. Lova, počasti, boli me kita. Želim samo da cijeli svijet čita
moju knjigu.
U tome sam se držao nečeg čvrstog. Nisam u svemu tome važan ja.
Nego moja knjiga. Tko živ šljivi pisce! Važno je samo ono što knjiga
donosi.
Osjećao sam se dobro.
Osjećao sam se čist.
174
Osjećao sam se ispravan.
Poklonio sam svoju ličnost Francuskoj, čovječanstvu. Čovječanstvo
je meni dalo svoju patnju, a ja sam njemu zauzvrat poklonio knjigu.
Bili smo kvit. Do vraga, književnost je značajnija nego svi mi, Nikad
se u svojoj vlastitoj koži nisam osjećao tako ugodno. Osjećao sam se,
štoviše, tako dobro da me je pomalo bilo strah: više nisam patio, čak
ni zbog Poncija Pilata, bio sam možda na kraju svoje inspiracije.
Kriza sižea, mislio sam. Vratit ću se na čitanje novina, možda se
opet nađe neki izvor stvaralačke zebnje.
— Vi ste u velikoj formi, Ajaru. To je dobro, nastavite. Dajte nam još
nešto.
— Ali onaj gad, Tonton?
— Kunem vam se da nije nikad ništa prepisivao svojom rukom.
Posjetite ga. Vi ste stvoreni da se razumijete.
— Što vi to govorite? Pa dobro, što vi to govorite?
— Vi ste stvoreni da se razumijete. I poklopi me.
Tonton Macoute ušao je u moju rupčagu u pet sati ujutro probivši
vrata, s noževima u očima.
— Vrati mi rukopis.
— Nemam ga.
— Vrati mi rukopis, ili ću te ubiti.
— Ton, ionako vlada kriza pisaca.
— Ucmekat ću te.
— Da, kako bi i dalje mogao širiti glasine da si to ti.
— Ja sam sve demantirao.
— Previše.
— Vrati mi rukopis, Ludoviče!
175
Ludovik. To je ipak bilo lijepo s njegove strane. Pokušavao je biti
drug-drug. Izgledao je slabo, do te mjere te se činilo da mu se ne
može odrediti starost. To bi nas predaleko odvelo. To bi moralo
početi s prvim piscima.
— Slušaj me, Valentine. Ja sam vitez Legije časti. Ja ne kradem tuđe
rukopise s leševa...
Vidi, vidi, ipak je i on pomislio na to.
— Ja se ne izdajem za pisca knjiga koje nisam napisao. Iza mene
stoji moje djelo i ja sam na njega ponosan.
Priznanja. Potpuna priznanja. Taj pljačkaš lešina ponosan je na
svoje djelo.
— Kad ćeš nam priuštiti kopiju Guernice? To je također tamo, kao
siže.
— Ja hoću rukopis, Valentine.
Pokušavao sam i ja prema njemu biti ljubazan.
— Ja nemam rukopis, Anatole, kunem ti se onim što mi je
najsvetije ...
Ovo ipak nije trebalo da kažem, kao pisac piscu.
— Konačno, ja te uvjeravam. Možda sam imao halucinacije,
Fernande.
— Bilo bi dosta, Mojsije. Kad sam bio u Kopenhagenu, da bi me
omeli u pisanju, podvrgnuli su me kuri sna i kuri dezintoksikacije:
ja pišem već punih četrdeset godina. Ja više nisam bio ja. Dali su mi
zauzvrat neku drugu drogu, kako bi se izbjegao odviše nagao
prekid i stanje praznine. Drogirao sam se literaturom čitav život,
bilo je dakle opasno da se tako odjednom izložim stvarnosti.
— Obična svakodnevica — mrmljao sam, a obli-jevao me hladan
znoj kad bih samo pomislio na to.
— Da. Christianssen mi je dao neku drogu kao zamjenu, smanjujući
malo-pomalo doze. Krotopro-
176
mat. Bio sam smrtno drogiran. Ne sjećam se te »geste ljubavi« o
kojoj govoriš, ali to je sasvim vjerojatno. Kako su me lišili moje
droge, ja sam možda uistinu, krišom od Christianssena, nešto uzeo,
neku govnariju i u stanju praznine prepisao tvoj tekst... Ja se toga ne
sjećam.
— Prepisao si ga u neku crnu bilježnicu.
— Vrati mi je. Uništit ću je.
— Nemam je. Da nije tako, vjeruj mi da bih je i sam već odavno
uništio. Ja sam izliječen, Tontone. Ja sam svoj vlastiti stvaralac i time
se ponosim. Nemam je.
— Pa dobro, dakle, kod koga je? Gledali smo se u oči i u jedan glas
zaurlali:
— Ne! Ne! To nije moguće!
Sutradan ujutro obojica smo se ukrcali u avion. Doktor
Christianssen primio nas je veoma ljubazno.
— Dakle, kako je, familijo?
Šutjeli smo. Zatim je Tonton, koji je mnogo ljud-skiji od mene,
upitao:
— Koliko?
Dobri se doktor smješkao u svoju divovsku bradu. Kažem
»divovsku bradu« zato što to još nije bilo korišteno, kao izraz. To je
originalno. Šutio je.
Odvažio sam se na bojažljiv pokušaj:
— Danska je najpoštenija i najhrabrija zemlja na svijetu. To je jedina
zemlja dostojna riječi »civilizacija«. Ja volim Dansku. U svojoj
narednoj knjizi kazat ću mnogo dobra o Danskoj.
— Jebe se Danskoj za vas — reče doktor Christianssen s uvjerenjem.
Tonton Maooute pokuša milom:
— Znate, on je odbio nagradu. To će smanjiti prodaju. A, osim toga,
više nikad neće doživjeti sli-
12 Pseuđo
177
čan komercijalni uspjeh. A, osim toga, tu su i porezi, pa...
— I prava na ekranizaciju — reče doktor Chri-stianssen.
Počeo sam se derati:
— A pornografija, a prostitucija, to u Danskoj možda ne postoji?
Izgledao je još zadovoljniji.
— Prostitucija i pornografija ograničavaju se kod nas na guzicu.
Malokad na glavu.
— Dakle, koliko? — upita Tonton Macoute.
— Mi imamo fondaciju koja pomaže kurve — reče doktor
Christianssen. — Mislim da se jedna mala nadarbina nameće sama
po sebi.
— Ja sam se već angažirao u nadarbini jedne slične fondacije u
Parizu — rekoh.
— Vrlo dobro, ali ne vidim zašto ne biste isto tako nešto učinili i za
kurve u Danskoj — reče dobri doktor.
Tonton izvadi svoju čekovnu knjižicu.
— Ne mogu darovati ne znam koliko — reče — zbon kontrole
mjenjačnica.
— Naslovite ček na New York — reče doktor Christianssen. — U
svakom slučaju, to obavezno ide preko Ujedinjenih naroda.
Tonton Macoute se žrtvova.
— Vratit ću ti — rekoh mu. On me pogleda poprijeko.
— Potpiši mi priznanicu na dug. Potpisao sam. To je bio znak
povjerenja.
— A sada, taj famozni rukopis — reče doktor Christianssen.
Izvadi iz jedne ladice crnu bilježnicu i otvori je. Tonton problijedi
od olakšanja.
178
— Ovo nije moj rukopis — reče on. — Vratite mi ček.
— Dakako da ovo nije vaš rukopis — reče dobri Danac. — Cijeli
sam rukopis vlastoručno prepisao. Poslije svega, pravi tvorac Emila
Ajara zapravo sam ja. Bez mog psihijatrijskog umijeća ... Ne?
— Valjda mi ipak nećete ukrasti moje djelo? — proderah se.
— Ne mislim tako — reče on. — Ali ne dajem vam nikakve
garancije u tom pogledu. I reći ću vam nešto, Nenesse ...
— Nemojte me zvati Nenesse. Ja se zovem Emile Ajar i time se
ponosim.
— Sjajno, sjajno — reče doktor Christianssen. — Zamalo da se niste
riješili svoje zebnje, Ajaru. Samo što bez nje nećete više napisati ni
retka. Vi imate svoju malu mačku, Pinocheta, ali iz njega ste već sve
izvukli. Osjećate se smireni, sigurni u svoj identitet, rastjeskobljeni.
Izlažete se dakle opasnosti da više ne osjetite potrebu za
stvaranjem. Ali dok je ovaj rukopis u mojim rukama, ta stalna
prijetnja nad vašom glavom, ovaj rukom pisan dokaz da je pravi
tvorac djela Momo, zašto plačeš? doktor Hans Christianssen,
psihijatar poznat širom svijeta, uvijek ćete ostati premalo
rastjeskobljeni, Mimile, i možda ćete nastaviti s pisanjem.
Rasplakao sam se.
— Ne plačem ja zbog sebe, doktore, nego zbog Danske. Odvratno je
to što radite. Liječnici treba da liječe tjeskobu, a ne bi je smjeli
poticati.
— To je upravo ono u čemu se ja razlikujem od ostalih psihijatara
— reče doktor Christianssen. — Bez tjeskobe ne bi bilo stvaranja.
Rekao bih, što-
179
više, da ne bi bilo čovjeka. Zločin bi bio nezamjetljiv.
— Bilo bi mi draže da me ne muči tjeskoba, nego da budem
stvaralac — rekoh.
— Žao mi je, ali ja sam socijalist — reče doktor Christianssen. —
Želim da se kolektiv obogaćuje djelima, a vi, osobno ... Ne kažem
da me za to ne boli glava, ali želim da budete stvaralac. Socijalizam
je ovdje zato da vas uznemirava, da vas nagoni u tjeskobu,
razbuđuje vas i učini plodnim pod navalom savjesti, koja je uvijek
zapravo gnusni užas i pribavlja kolektivu njegova najljepša djela . ..
Tjeskoba, Mimile, to je stvaralaštvo, napredak i plodnost.
Ustane i stisne ruku Tontonu Macouteu, gledajući ga ravno među
njegovih šest očiju.
— Ako jednog dana poželite izliječiti svoj rukopis, majstore ...
— Mislite zato što postoji još jedan rukopis? — upita Tonton
Macoute tako tjeskobnim glasom da se oko nas odjednom stvorilo
nešto kao obećanje umjetnosti.
— Potrudit ću se da vam pomognem, majstore. Protivno svemu što
se o vama govori, vi nemate čelične živce. Ali ih suviše kontrolirate,
zato i dolazi do zastoja uslijed nedostatka goriva. Prepustite se.
Ispovijed u tri sveska koju ste napisali ovdje vlastitom rukom, u
kojoj nam konačno govorite sve o sebi samom i koju čuvam u ovoj
kasi...
— Mala mačkica! — zaurla Tonton Macoute, baci se kao pravi
luđak prema kasi u kutu ureda i počne po njoj udarati šakama.
— Mala mačkica je mrtva! — reče doktor Christianssen gledajući ga
okrutno u oči.
180
— To nisam ja, to je on! — urlao je Tonton Ma-coute, ne nastojeći
čak ni da se točno izražava, pokazujući prstom na mene.
— Nije istina, to je Pinochet! — zaurlam, zato što sam osjećao
potrebu da malo potpirim stvar prije nego što se nađe netko drugi.
— Sad je stvarno na meni red — reče dobri Danac, koji se pred
mojim očima, kao što je trebalo, osuo bijelim i crnim pjegama, a
inače je pune tri godine bio moj najvjerniji prijatelj u Caniacu.
Vrativši se u Grand, popeo sam se u svoju sobu i obratio se
molitvom Bogu, jer to je bio vrstan hotel, s potpunim komforom:
— Jesi li to ti, ili nisi ti? Ne mogu više živjeti a da to ne znam.
— Nemojte kenjati, Pavloviću, s vašim interpelacijama Ocu. Iz tog
ste sižea već sve izvukli. Već mi punih pet tisuća godina kenjaju a
još nitko nije uspio iz toga izvući civilizaciju dostojnu te građe.
— Jesi li to učinio ti, ili nisi ti?
— Naravno da jesam. Spavao sam sa svojom majkom i to je ispalo
rodoskvrno, krvnosrodstveno, degenerirano, ludo, jedino i jedino
radi umjetnosti. Grčka je tragedija vrijedila truda, ne? Vjerujem da
vas neće začuditi ako saznate da je Stvaranje bio umjetnički čin? Bez
strahota, bez rodoskvrnuća i bez izuzetnog obilja patnje, bez smrti,
a prema tome i bez postojanog obnavljanja sižea, ne bi uopće bilo
literature, ni izvora inspiracije i gdje bismo tada bili? Stvaranje
svijeta poduzeto je isključivo s umjetničkim ciljem, to je uspjeh o
kojem svjedoči izuzetno obilje remek-djela.
Bio je to pljunuti Tonton Macoute.
— A sve ostalo?
181
— Samo su remek-djela vrijedna spomena, Pavlo-viću. Ja uvijek
iznova s golemim zadovoljstvom čitam Dantea, Shakespearea,
Tolstoja, Dostojevsko-ga-
— A mene, jeste li čitali mene?
— Svakako. Nastojim biti u toku stvari. Stvorio sam sve ovo zato
što sam strastveni poklonik literature, muzike, slikarstva. Da nije
svega toga, možete misliti, postupio bih sasvim drugačije. I nemojte
se brinuti za budućnost. Ja bdim nad njom. Bit će opet nekoliko
veoma dobrih pjesama. Vi ste sposobni, Ajaru, ali odviše ste
zabavljeni samim sobom. Pozabavite se ubuduće patnjom drugih:
ima tu još predivnih knjiga koje čekaju. Ne valja da ljudi pate ni
zbog čega, mali moj. Sretni su zreli klasovi i požnjeveno žito.
Udaljite se od samoga sebe i zadovoljite se patnjom drugih:
epopeje, Pavloviću, epopeje. Vaše Ja je odviše intimističko,
ograničeno, odviše se brzo iscrpljuje: čovječanstvo je pravi rudnik
sižea, pravi zlatni rudnik za pisca. Ogledajte se oko sebe: još
nekoliko Čilea, još nekoliko Gulaga, nekoliko pokolja, nekoliko
pravih dobro zasnovanih progona i bit ćete velik pisac, Ajaru, svi
oni neće umrijeti nizašto.
— Otići ću živjeti u Kinu.
— Da, kod njih u literarnom pogledu vlada određen zastoj.
Govorio je pomalo engleski. Danci su veoma go-vorljivi. Ponudio
me je mojim viskijem, ostavio mi bocu, ja sam mu potpisao račun i
on je otišao. Htio sam nazvati room service da budem siguran je li
to uistinu bio On, ali odustao sam, uvijek je netko drugi.
182
Gotovo da sam završio. Danac trči između stabala i laje zato što je
negdje u blizini vjeverica. Bože moj, bože moj, više nema oko mene
ni jedne istinske riječi, osim riječi Bog, koja jc uistinu riječ iz
rječnika. Ne traži više hartete u čistokruzima, Aja-ru, zato što
abeceda sama za sebe čuva sve izlaze i dobra je čuvarica robijaša.
Tu je naravno i muzika, ali ona surađuje: pomaže živjeti. Tu je i
dječji smijeh ali on razdire srce svojom neupućenošću. Posvuda ima
znakova koji me varaju zato što su zaista takvi kakvi jesu.
Besmrtni konjanici promiču galopom preko nebesa, ali to su samo
oblaci, to nije nikakav mit. Pod mojim nogama trunu oborene
religije, pale sa starog oraha, koji čak i ne zna da sada rađa samo
pišljive orahe. On nastavlja, zato što je i stvoren posebno u tu svrhu.
Predodređen, progonjen. Dimovi iznad krovova, da osiguraju
rasplamsavanje svete vatre. Ptice, pčele i cvijeće, koji sve
banaliziraju. Na obzorju ni mačke, zato što je razum stvorio
prazninu. Novi, dobro zacrtani putovi, da se može ići sve dalje i
dalje nikamo. Kataklizme koje zastajkuju radi većeg zadovoljstva.
Prihvatiti se čak i uz cijenu vida. Prihvaćanje samoga sebe sve do
posvemašnjeg nestajanja vidljivosti na svijetu, do nestanka svake
patnje drugih ljudi. Ili pak prihvatiti samoga sebe uz cijenu
samouništenja, kako bismo oslobodili jednu sobu u psihijatrijskoj
bolnici.
— Paule, tvoje oči opet počinju!
— Nije to ništa, draga, to je tek samouništenje. Ne znam jesam li bio
pobijeđen, je li to od kukavičluka, podložnosti, rezignacije, ukratko,
je li to »ozdravljenje«, ali sam spreman da se prihvatim kao
183
karikatura da bih konačno postao istovjetan sebi, svoj brat. Crtež
koji očekuje gumu za brisanje i jednog sasvim drugačijeg stvaraoca.
Moći ćemo se voljeti, kao što se to vulgarno kaže, i nitko se neće
začuditi takvom obilju plitkosti: ljubav se kod karikatura još uvijek
podnosi zato što je njima dopušteno da pretjeruju.
Nježno me je milovala po kosi, bez literarnog stida.
— To je istina. Moći ćemo čak sretno živjeti zato što karikature nisu
realne.
— Moći ćemo govoriti o popularnom organu a da nas nitko ne
optuži za umjetničku osrednjost, zato što se karikaturama sve
oprašta.
— Sunce će napokon moći sjati ne brinući se za originalnost...
Brzo sam posegnuo rukom u džep. Zamalo da nisam zaboravio, iz
navike na postojanje, a ipak, u njemu se nalazila neizmjerna nada
pokazujući samo okrajak uha. Odrezao sam ga istog jutra, 24.
siječnja 1976. — bilježim ovdje taj historijski datum, kada možda
konačno počinje začetak razumijevanja — iz američkih novina koje
čitam zato što se radi ipak o stranom jeziku. Bilo je to na prvoj
stranici.
— Slušaj, Annie. A ukoliko ne vjeruješ da sam izliječen ili misliš da
se ponovo gubim, pročitaj sama: »Sve do sada, znalci su vjerovali
da znaju zašto sunce sja. Ali najnovija su otkrića sve dovela u
pitanje. Uzrok doduše ostaje nepoznat, ali prema izvještaju
engleskih i sovjetskih učenjaka SUNCE KUCA I TREPERI KAO
GOLEMO SRCE ...«
Ona me uplašeno pogleda — znao sam da misli da je nastupilo
pogoršanje. Ali nije se usudila reći ništa da ne pozlijedi moju nadu,
zato što su riječi
184
nemilosrdni lovci kad se radi o njihovoj najmilijoj lovini.
Upravo u trenutku kad sam se na Cahorskom kolodvoru spremao
ući u vlak za Pariz, prikazao mi se posljednji put doktor
Christianssen. Vidio sam kako dolazi prema meni sa svojim
danskim maglama, kad se ekspres već nalazio na tračnicama, pa
ako je bio manje točan nego obično, bilo je to zato što ubrzano
kucanje srca u trenucima iznenadne panike uvijek malo zamagli vid
onih koji simuli-raju čak i s više određenosti da ne bi bili uhvaćeni.
Morao sam se jednostavno udaljiti da propustim odred SS, ali to je
zacijelo bila samo greška u sjećanju. Shvatio sam zapravo da je moj
inkvizitor od mučiteljskih nadleštava dobio nove naloge i došao se
uvjeriti da li bih mogao biti po-nov-no u-hva--ćen i vraćen u opticaj
kao lažni žeton pristunosti, bez opasnosti po ostale pseudo-pseudo
i po sebe samoga, zato što je bio plaćen da zna, ne bi li to što se u
psihijatrijskoj konvenciji naziva »ozdravljenjem« moglo biti samo
neka skrupulozna pokornost, podložnost i primjerna disimulacija
simptoma. Bez ikakva razloga, zato što ekspres još nije bio u
pokretu pa nikoga nije mogao pregaziti, u njegovoj prijetećoj
nepomičnosti očitovala se sva bunovna prijetnja Ane Karenjine
spremne da se baci pod kotače, ali to je možda bila samo literarna
prispodoba. Christianssen, koga ću izazovno nazvati tako, bez
»doktor«, zato što mi više nije potreban, zaustavio se preda mnom
u tom namjerno zabavnom i opuštenom stavu koji pokušava uliti
povjerenje. Stisnuo me za grlo. A ipak u njemu nije bilo ništa
dijabolično; nasmiješen, s rukama u džepovima svog sivog ogrtača
s baršunastim ovratnikom, s
185
onom njegovom plavom bradom, koja nikad nikome nije naškodila,
svojim naočalima bez kornjačevine i pomalo prižmirenim očima;
sličio je pomalo na Zolu i pomalo na Verlainea, ali znao sam da je
sav gnjio od literarnih referencija i, prvi put otkako se poznajemo,
skrivao je pod svojom astrahanskom šubarom činjenicu da je ćelav.
Pošao sam mu u susret, pružene rake, da njegovoj iznenadnoj
pojavi na cahorskom kolodvoru dam prirodniji oblik.
— Donosim vam izvanrednu vijest, pišče Ajaru — najavi mi on. —
Pinochet će biti uklonjen, a Pljušča su već oslobodili. Vi ste
pobijedili, književnice Ajaru! Pljušč je upravo stigao u Pariz,
dočekan cvijećem i matematičarima. Bravo.
— Nisam znao da sam tako utjecajan — rekoh skromno, zato što je
to bilo obavezno.
— Vi ste pobijedili, vrhovni suborce Ajaru! Možete biti ponosni na
svoje djelo.
— Utoliko više što još nije objavljeno — rekoh, zato što sam
nanjušio klopku.
— Pinochet je već upoznao njen sadržaj preko svoje političke
policije i uspaničario se. Pobjeći će. A KGB, koji se nalazi posvuda,
zna da bi vaša snažna knjiga mogla izići, a budući da vas nisu mogli
mijenjati po svojoj volji, usprkos kemijskim tretmanima kojima su
vas podvrgnuli u Kopenhagenu, navrat-nanos oslobodili su
Pljušča . . . slavodobitni Ajaru!
— Šijem sjeme svim vjetrovima — rekoh ironično, zato što je ironija
uvijek dobro jamstvo mentalne higijene.
Iza doktora Christianssena stajao je rabin Schmu-levitch u bijelim
čarapama, koji nije bio tamo, a
186
činjenica da ga ne vidim, definitivno je dokazivala da nisam ništa
predosjećao.
— Koliko vam dugujem, doktore? — upitah ga zato što su već
stupila na snagu autorska prava.
— Nemojte se braniti, vjernice Ajaru! Dokaz je tu: Pljušč je
oslobođen, Pinochet zatvoren, u Argentini se više ne ubija, u
Libanonu vlada bratstvo, vaša je knjiga olakšala neizmjernu ljudsku
bijedu. Nastavite, pišite, milijuni potlačenih čekaju. Spasite ih,
oslobodite ih, stvorite od njih još malo literature, nagrađeniče
Ajaru! Nije dovoljno biti izliječen, treba izliječiti cijelo
čovječanstvo ... Pišite!
— To bi značilo da sam ponovo zahvaćen mesija-nističkim,
reformatorskim i šizoidnim napastima. Što se može!
Moj ispitivač promatrao me je s poštovanjem zato što je znao da
sam odlučio pobjedonosno ući u vlak od 8h47, drugoga nije bilo,
koji je čekao na kolodvoru zato što je Krist kasnio a treba znati
čekati.
Ali genijalni ispitivač ubaci ipak još jednu napast zato što je bio
premazan svim mastima, pa je znao da su većina takozvanih
»normalnih« ljudi samo simulanti.
— Bravo, naživo oderani Ajaru! Vi ste pokazali svemoć našeg
popularnog organa koji podiže planine, otvara zatvore, ispunja
želje, suši suze, vida rane, njeguje leprozne, ždere govno, liže
guzice, lasti cipele, naređuje smaknuća, puca u gomilu, razara
gradove, blagosilje gomilu, siluje udovice, ubija siročad,
ovjekovječuje užase, miluje pse, podiže ruševine, spašava mir,
izaziva krvavo pišanje, rascvje-tava pustinje, rasvjetljava svijet,
skida Isusa s križa, oslobađa s lomače Jeanne d'Arc, cvokoće
zubima,
187
čupa kosu, pravi harakiri, kolje nevine, strijelja taoce, guši žrtve,
ubija ranjene, daj mu ipak piti, reče moj otac! A prije svega,
piskarajmo, Ajaru! Piskarajte! Mislite na milijune progonjenih koji
čekaju, mislite na tiraž! Zgrabite svoju svetu Olovku, spasite,
oslobodite, nahranite, rastlačujte, pišite! Još malo literature! I još! I
još! I još! Živjelo još! Živjela tinta! Navalite! Poletite! Živjela
mumuza! Ne pretvarajte se da poričete golemo djelo sreće, pravde i
zdravlja koje su ostvarili Tolstoj i svi ostali spasioci ljudskog roda,
spasitelju Ajaru! Samuraju Ajaru! Nosiljko Ajaru! Govnogažo
Ajaru! Nemojte se osjećati suviše malenim, nema suviše malenih
kad se radi o ljudskoj veličini... Gorostase Ajaru!
— Moja guzica nije kralj Nabukodonozor — odgovorili mu mirno,
da mu pokažem da se ne dam, da imam osjećaja za mjeru i,
općenito, da se uhvatim za nešto čvrsto i unesem u sve to notu
nade.
— Ne skrivajte se iza cinizma, idealisto Ajaru...
Ali veliki je inkvizitor počeo iščezavati, zato što je shvatio da sam
postao neobradiv.
— Mislim da me više nikada nećete imati, prijatelju — reče doktor
Christianssen već dalekim glasom, i to nije bilo bez tuge, zato što
sam ga veoma volio i dugovao mu golemu svijeću.
— Zbogom, izliječeni Ajaru. Simulirajte dobro. To je zakon roda.
— Zbogom, prijatelju Christianssene. Ali izložit ću se opasnosti pa
vam ipak naznačiti granice mog ozdravljenja. Ovdje ostaje i ostat će
za mene izopačena karikatura jednoga drugdje. Zahvaljujući vašoj
izvanrednoj i tako uvjerljivoj njezi, ali i zato
188
što imam ženu koju volim više nego sve na svijetu, ipak prihvaćam
vaše uvjete, prihvaćam naše stanje. Da, ja niže potpisani Paul
Pavlović ovime prihvaćam da budem karikatura Emila Ajara,
karikature čovjeka u karikaturi života u karikaturi svijeta: iza-birem
bratstvo, čak i po tu cijenu. O, znam, znam, kome vi to govorite: svi
oni koji se bore da iziđu iz nagrde i karikature optužit će me za
kukavičluk, za kapitulaciju, ali ja tu ne mogu ništa, već sam vam
objasnio: nesposoban sam za izbor žrtava. Dakle, prihvaćam da se
karikiram i samouništavam i više nikad neću spaljivati remek-djela
u muzejima u ime života, da bih se utjelovio . ..
Sutradan ujutro, dok sam visio na telefonu da saznam kako stoji s
prodajom filmskih prava, Ton-ton se uzverao pješke uz šest katova i
zakucao na moja vrata. Bio je više napuhan nego zapuhan.
— Ne razumijem — reče. — To je bez sumnje opet tvoje djelo.
Uruči mi gravirani karton. Kiki i njene sestre pozivaju ga da dođe i
predsjedava Svjetskoj sjednici prostitucije koja se iste večeri
održava u Parizu. Ja sam također primio poziv, ali morao sam se
rukama i nogama boriti, pa čak i poslužiti se odbijenom
Goncourtovom nagradom, da ga dobijem.
— Što to znači?
— Dakle, Tontone, ti si službeni, odlikovani, poštovani spomenik,
kurve trebaju tvoju moralnu podršku. Idemo?
189
— Ne dolazi u obzir. K vragu, odbio sam čak i članstvo Francuske
akademije. Dosta mi je počasti.
— Hajde, stari! Idemo onamo zajedno, da sklopimo mir.
Dodao sam, kao da ništa nije bilo:
— To je dobra reklama. On me sumnjičavo pogleda.
— Za koga?
— Za kurve, zna se.
— Ja ne idem.
— Reći će da si usrani malograđanin.
— Idem — reče odmah.
Krenuli smo. Nisu nas pustili da uđemo. Na ulazu se nalazila
prepreka od pravih pravcatih kurvi.
— Ovo je ulaz samo za kurve koje se kurvaju guzicom — rekoše
nam. — Za one koji se kurvaju glavom ulaz je svagdje, samo ne
ovdje.
Predvidio sam bio taj udarac. Rekao sam im da sam to ja, onaj što je
odbio Goncourtovu nagradu. Kad su. vidjele da sam iskren, pustile
su nas da uđemo.
Stajalo nas je mnogo truda da stignemo do tribine: bile su
predstavljene Ujedinjene nacije, bilo je svijeta. Ulla nije bila
prisutna. Predsjedavala je Kiki. Približismo joj se. Stisnuli smo joj
ruku i ona je to prihvatila bez lažnog stida. Tražio sam da joj
operem noge, ali ona mi je rekla da se sredim i da nisam papa.
Već dugo nisam vidio Tontona Macoutea tako sretna. Kao da se
napokon izvukao iz svog bloka leda a la Bacon, otvorene gubice za
krik tišine.
Pozirali smo fotografima. Prije odlaska, upitao sam jednu kurvu
koja nas je dopratila do vrata:
— Možemo li nešto učiniti za vas?
— Nastavite pisati — reče ona. Ovo je moja posljednja knjiga.
Pariz, 27. siječnja 1976.