Piše: Dr Ilija Kračković, Nikov praunuk

NIKO KRAČKOVIĆ I NJEGOVO VRIJEME (1848–1946)

Najstarije bratstvo u Zeti

Kračkovići u Zeti su najstarije bratstvo uz Koroviće i Usančeviće. Prema nekim podacima dose-
lili su se iz Bjeloša kod Cetinja početkom XVII vijeka. Zapravo, pobjegli su od krvi u Zetu. Zetu
su u tom periodu uglavnom nastanjivali Turci. Malo je u tom periodu bilo pravoslavnog življa u
Zeti i uglavnom su radili i obrađivali turska imanja. Bili su obična raja.
Kračkovići su i u tako teškom vremenu turskog ropstva i teškog života čuvali svoj identitet i jed-
ni su od malobrojnih koji nijesu prihvatili islam. Prema pisanim izvorima (Andrija Jovićević),
kao i prema usmenom predanju s koljena na koljeno, Kračkovići su bili dobri junaci i dobri ljudi,
koji se nijesu nikada mirili sa turskom vlašću. Poznato je da je tokom XVIII i XIX vijeka bilo vi-
še pobuna Zećana protiv turskog zuluma i u svim tim pobunama učestvovali su i Kračkovići, za-
jedno sa Ivanovićima i Popovićima.
Bavili su se uglavnom stočarstvom i zemljoradnjom na svojim oskudnim i malim okućnicama, a
više nadničarili na obližnjim turskim posjedima. Da napomenem da je u to vrijeme sve obradivo
zemljište u Zeti pripadalo begovima i agama iz Podgorice, tako da su i danas očuvana imena ne-
kih livada pored Skadarskog jezera, kao što su Đečevića livade, Zotovice bega Zotovića i sl.
Oslobođenjem Zete od Turaka 1878. godine, a i kojih dvadesetak godina ranije, počelo je masov-
no iseljavanje Turaka iz Zete, a istovremeno i doseljavanje pravoslavnog življa u Zetu. Kralj Ni-
kola je davao imanja u Zeti mnogim familijama iz Kuča, Pipera, Katunske i Lješanske nahije.
Tako su se u Zeti naselili Markovići iz Pipera, Vujoševići iz Kuča i da ne nabrajam. Poslednje
turske familije napustile su Zetu odmah poslije završetka Drugog svjetskog rata.
Najstariji Kračković za kojeg se pouzdano zna (na osnovu predanja) da je živio u Zeti je Stijo
Kračković, negdje između 1690. i 1760. godine. Predanje govori da se Stijov djed doselio u Zetu.
Stijo je imao jednog sina Stoja, a Stojo takođe jednog – Sima. Po Simu jedan ogranak Kračkovi-
ća i dan danas čine Simovići. Pored Simovića, postoje još dva ogranka i to: Dafinići i Đukovići.
Interesantno je napomenuti da Dafinići nijesu u srodstvu sa Kračkovićima. Predanje govori da je
bila žena po imenu Dafina koja je odnekud – ne zna se odakle stigla u Zetu sa dvoje muške djece
i priklonila se Kračkovićima i preuzela njihovo prezime. Danas od Dafine ima 6–7 familija.
Simo Kračković je imao dva sina: Boža i Đoka. Božo i Đoko su imali po jednog sina – Božo Ni-
ka, a Đoko Buta. Niko Kračković rođen je 1848. godine i bio je jedino dijete Božovo. Tačno sto-
tinu godina kasnije rodio se njegov praunuk, pisac ovog teksta. Porodica je živjela veoma siro-
mašno, radeći i kulučeći na turskom imanju. I sam je govorio mnogo godina kasnije da mu je
mladost protekla pod turskom vlašću – 30 godina sve do oslobođenja Zete. Još kao dječak poka-
zivao je znake izuzetne obdarenosti, bio je veoma bistar, duhovit i hrabar. Bio je omanjeg rasta,
ali vrlo „svezan” kao što su znali da kažu stari. Siromaštvo u ranoj mladosti naučilo ga je da se u
životu treba boriti razumom i radom.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=418983&datum=2014-02-06

Bio je najpoznatiji proizvođač mesa

Stara Podgorica

Počeo je stočarenje sa pet ovaca koje je dobio na poklon od ujčevine (Mugoša iz Donje Gorice), da bi
jednog dana pune kace sira i ogroman broj kupaca širili priču o bogatstvu Nika Kračkovića, pa je i do
danas ostala izreka „Svaki način kao u Kračkovića”

Sa navršenih 25 godina otac je oženio Nika sa nevjestom iz komšiluka, da bi se nakon godinu dana u kući
začuo plač muškog djeteta. Iako u siromaštvu, veselju nije bilo kraja – biće nastavljena muška loza, raz-
mišljao je Nikov otac. No, radost je kratko trajala, prvo je umrla supruga, a onda i sin.
Iako mu se desila tragedija, Nika to nije pokolebalo, naprotiv počeo je još više da se bori sa siromaštvom,
maštajući da će sve to jednog dana postati samo ružna prošlost. U međuvremenu, dočekao je oslobođe-
nje Zete od turskog ropstva. Tada je odlučio da se bavi stočarstvom i trgovinom. Međutim, prije svega
toga odlučio je da se po drugi put oženi.
Izbor je pao na mnogo mlađu Mariju Maku Pajović iz crmničkog sela Seoci. Mariju su mu našli neki prija-
telji iako je nikada prije toga nije vidio. Ustvari, prvi put su se vidjeli kada su stali jedno pored drugog na
vjenčanju u crkvi u Golubovcima. Dok je pop vršio obred vjenčanja, Marija je krišom pogledivala svog iza-
branika i, kako je kasnije mnogo puta pričala, u tim trenucima nije bila nimalo oduševljena. Niko je bio
niži skoro za glavu, a Marija je bila izrazito visoka žena. Čak je jednom izjavila „da se tada desio slučaj da
mlada uteče sa vjenčanja, ona je to htjela učiniti”. Međutim, kasniji život sa svojim domaćinom, sloga i
mir u potpunosti su demantovali njena početna razmišljanja. Počela su odmah na svijet da dolaze i djeca,
njih petoro žive i zdrave, bili su njihovo najveće bogatstvo. Uporedo sa rađanjem djece, Niko je počeo
ozbiljno da se bavi stočarstvom, a nešto kasnije i trgovinom. Znao je da mu za neki veći obim stočarske
proizvodnje nedostaje obradivog zemljišta, a tada je posjedovao samo skromnu okućnicu, pa je počeo da
razmišlja i u pravcu njegove kupovine.
Počeo je stočarenje sa pet ovaca koje je dobio na poklon od ujčevine (Mugoša iz Donje Gorice). Preda-
nim radom i trgovinom pred kraj XIX vijeka formirao je stado od preko 200 ovaca. Osim ovaca krdio je i
krupnu stoku.
Početkom XX vijeka počeo je sa kupovinom da širi posjede poljoprivrednog zemljišta, jer je znao da je
stočarstvo nezamislivo bez obradivih površina i livada. Zbog toga je u prvih 30 godina XX vijeka, a tada su
djeca već bila poodrasla, nakupovao više od 100 rala plodnog zemljišta. Sa ukrupnjavanjem zemljišnog
posjeda, rastao je i stočni fond. U jednom trenutku u oborima Nika Kračkovića našlo se i do 500 ovaca i
50 govedi. Tih godina Niko je bio najpoznatiji proizvođač mesa u okruženju. Svi poznati Podgoričani me-
sari-muslimani bili su njegovi kupci.
Koliko je vjerovao podgoričkim mesarima, posebno Jevrićima, govori podatak da je Niko znao bez mjere-
nja da pošalje po 300 jaganjaca na klanicu, da ih kupac izvaga bez Nikovog prisustva i da ih na kraju plati
do centa. Nažalost, toga danas nema.
Uz meso Nikova supruga i kćerke pravile su ogromne količine kvalitetnog sira. Posebno je bio poznat sta-
ri sir Kračkovića. Pune kace sira i ogroman broj kupaca širili su priču o bogatstvu Nika Kračkovića, tako da
je i do danas ostala izreka „Svaki način kao u Kračkovića”. U spravljanju starog sira posebno je bila ne-
nadmašna Nikova supruga Maka. I danas se sjećam 60-ih godina prošlog vijeka kada sam slušao priče
mojih starih seljana rođenih početkom XX vijeka, kad su kao čobani često žudjeli da im se u njihovim čo-
banskim torbicama nađe parče sira iz ruku Make Nikove. Dovoljno je bilo da mu čuju miris.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=419120&datum=2014-02-07

Umjesto sebe zatvorio sam dvojicu

Niko Kračković je bio i veliki rodoljub i patriota. Za vrijeme opsade Skadra u Prvom balkanskom ratu,
Niko je opremio oba sina na Skadar

Niko Kračković je bio veoma hrabar, bio je puškonoša u četi kojom je uglavnom komandovao zetski ka-
petan, dobri i veoma učeni čovjek Tomica Klikovac iz Mahale. Koliko je bio hrabar govori situacija u kojoj
se našao. Bilo je to za vrijeme okupacije Crne Gore od Austrije, u gladnoj godini, čuvenoj 1917. kada je
harala glad u Crnoj Gori i kada se umiralo zbog nemaštine. Niko je i u gladnoj godini imao pune ambare
žita, ali morao je da ga krije zbog okupatora. I tako, došla austrijska patrola kod Nika, na čelu sa jednim
oficirom, naoružana do zuba da traži, bolje rečeno da opljačka Nika. Tražili su žito. Niko im je saopštio da
nema, da je godina bila nerodna. Međutim, oni su i dalje insistirali da im preda žito, ili će „po kratkom
postupku”. Niko je i dalje govorio da nema i kada mu je više dozlogrdilo, ljutito im je odgovorio: „Imam,
ali ne dam – moje je da ga sakrijem a vaše da ga nađete!”
Niko Kračković je bio i veliki rodoljub i patriota. Za vrijeme opsade Skadra u Prvom balkanskom ratu, Ni-
ko je opremio oba sina na Skadar. Starijem je bilo 27 i tek je bio doveo nevjestu, a mlađem 22 – bio je
neoženjen. Zbog krvave pogibije na Skadru, prijetila je opasnost da se zauvijek zatre njegova loza. Na pri-
govor najbližih šta da urade, kratko je odgovorio: „Neka idu gdje i društvo”. Bog je pomogao i oba su se
poslije nekoliko mjeseci vratili živi i zdravi.
Niko je bio ponekad duhovit, narodski rečeno pravi šeret. Evo kako – zakazao kapetan Tomica smotru,
odnosno pregled oružja. Dođu svi vojnici na zborno mjesto. Dođe i Niko. Pregled je vršio lično kapetan.
Dođe do Nika, zagleda pušku i odmah saopšti Niku da mu je puška prljava. Niko plane i odbrusi kapeta-
nu, kako je njegova puška bila uvijek svijetla i da je sa ponosom uvijek nosio. Kapetanu se Nikov odgovor
nimalo ne svidi – naprotiv, te odmah naredi dvojici pandura da otmu Niku pušku i da ga zatvore u ajat
Omera Jajića, Turčina koji se nekoliko godina ranije odselio u Vraku kod Skadra. Ajat je bila u stvari dobro
utvrđena kuća od kamena, sa teškim metalnim vratima, koja su se spolja zatvarala metalnom polugom.
A kao krov bila je takođe kamena ploča. Iz takvog zatvora nije niko mogao sam uteći. Panduri stave Nika
pred sobom i odvedu u Omerov ajat, naredivši mu da uđe unutra. A Niko njima odgovori da on ne smije
ući sam jer je tamo sigurno još uvijek onaj Omerov kucko – pas, pa se boji da će ga rastrgnuti, nego ih za-
moli da prvo oni uđu i da pogledaju. Panduri jedan za drugim sa puškama uđu u ajat, A Niko brže-bolje
zatvori teška vrata i na njih namakne polugu. Oni kad vidješe kako ih nasamari, počeše da mole da ih pu-
sti. Niko ni da čuje, već put pod opanke pa pravo na zborno mjesto gdje još uvijek bijaše njegova četa.
Kad ga ugleda kapetan Tomica, začudi se te ga zapita: „Niko, zar nijesi u zatvor?”, a Niko njemu kao iz
puške: „Kapetane, ja sam mjesto mene zavorio dvojicu” i ispriča sve kako je bilo. Svi se glasno nasmiju, a
kapetan naredi Todoru Mušikinu Terziću da ide da oslobodi ona „dva ajvana”, a u čast svega toga poruči
jedno desetak litara vina od jednog domaćina da popiju u čast.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=419372&datum=2014-02-08

Humanitarac i dobrotvor

Niko je bio veliki humanitarac i dobrotvor. Koliki je bio humanitarac najbolje svjedoči sledeće: za vrijeme
austrijske okupacije u teško vrijeme Jovo Šanović, oficir crnogorske vojske iz sela Gostilja u Zeti, prilikom
slučajnog susreta u svom selu sa austrijskom patrolom ubije vođu, a istovremeno ostali vojnici pripucaju
i ubiju Jova Šanovića. Prethodno, patrola je tražila da Jovo Šanović preda revolver jer je bila na snazi za-
brana nošenja oružja. Jovo, oficir iz čuvene kuće Šanovića nije htio da se ponizi i da preda oružje okupa-
toru već je prvi potegao i na mjestu smrtno ranio vođu patrole, da bi koji trenutak kasnije bio i sam ubi-
jen. I danas postoji spomen obilježje u Gostilju, gdje zadnja rečenica na spomeniku glasi: „Slava vitezu Jo-
vu Šanoviću”. Pogibijom okupatorskog oficira nastanu teški dani za Zetu i Zećane. Austrijska komanda
donese odluku da se Zeta listom popali, da bi je nešto kasnije preinačili – ili da se popali, ili da Zećani da-
ju otkup porodici ubijenog oficira. A otkup je bio ni manje ni više nego kilogram zlatnog novca. Sakupe se
viđeni Zećani, među njima i Niko i dogovore i razrežu na nekoliko imućnih familija sav otkup. Niko pri-
hvati najveći udio.
Drugi slučaj – za vrijeme okupacije Crne Gore od strane Austro-Ugarske bilo je vrlo teško. Najteža je bila
1917. godina, čuvena „gladna godina”. Te godine harala je nezapamćena suša, ništa nije rodilo, narod
umire od gladi. Da bi opstao, narod prodaje sve: kuću, ognjište, hrani se drenjinama i gloginjama sa plo-
tova, melju se proljećne oklasine, pa nije ni čudo što narodni pjevač kaže:
Za dva hljeba i lubinu ovču,
dade kuću, ognjište i ploču,
sve prodade od gole gladi
još mu nema ni pola čeljadi.
Niko, kao veliki domaćin imao je žita iz prethodnih godina. Dolaze ljudi. Niko im daje samo da sačuvaju
živu glavu. Osim toga, Niko daje žito i za sjeme da posiju seljaci, nekome bagaš, nekome dva, uz napome-
nu da će vratiti kada im rodi. Naredna godina bila je rodna i Niko nije nikome dozvolio da mu vrati zajam.
Niko je svoje bogatstvo stalno uvećavao, sve poštenim i upornim radom. Pred Drugi svjetski rat nakrdio
Niko 500 ovaca i jaganjaca, uz 40 govedi. U kući dugoj 20 metara, 20 velikih kaca sira, mlijeko teče poto-
cima. Kupuju Zećani kod Nika meso, sir, a po jednom staropodgoričkom bogatašu prozvaše Nikovu kuću i
ambare „Magazin Stijovića”.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=419526&datum=2014-02-09

Pomažu i partizanima i četnicima

Podgorica

Dolazi kapitulacija Jugoslavije 1941. godine. Italijani okupiraju Crnu Goru. Nikova familija i u
godinama rata uporno radi i stvara. Održavaju stočni fond, daju i pomažu svakome ko god dođe,
i partizanima i četnicima, ima se i može se. Podgoricu uporno bombarduju saveznici, Podgoriča-
ni su u zbjegovima u pećinama Ribnice i Morače, glad hara Podgoricom. Dolaze Staropodgoriča-
ni u Zetu, nude stvari iz svojih domova za žito, brašno i ostalu hranu. Glad ih natjerala. Najviše
njih navraća u kuću Nika Kračkovića – kod Marije – babe Make, koja, iako sa preko 80 godina,
još uvijek ne prepušta domaćinstvo mlađima. A baba Maka srdačno susrijeće Podgoričane, pune-
ći njihove pakete žitom, brašnom i sirom, i to bez ikakve nadoknade. Dobra baba Maka, kako su
znali poslije rata da kažu mnogi Staropodgoričani, nahranila je mnoga gladna usta. Ovo je mno-
go puta autoru ovog teksta potvrđivao i pokojni Marko Stajkić, Staropodgoričanin koji je tada
bio desetogodišnjak, ali je sve zapamtio. Baba Marija Maka umrla je 1952. godine.
Niko je bio i veoma uman čovjek. Znao je da procijeni kako treba reagovati u datom trenutku.
Godina 1941, Zetu okupirali Italijani. Odmah poslije dizanja ustanka, dosta Zećana pošlo je u
partizane. Italijani nikako da im oproste. Za osvetu Zećanima smišljaju pakleni plan – dogovara-
ju se sa žiteljima Malesije (i tadašnjim i današnjim prijateljima Zete) o pljački u Zeti, na način
što će dozvoliti Malisorima da „rade” (pljačkaju) u Zeti za 48 sati pod njihovom zaštitom. Zaista
sramna odluka italijanskih okupacionih vlasti. Malisori su, nažalost, (ali kasnije uz ogromno ka-
janje) prihvatili plan Italijana, pa su prvi dan pohvatali oko 600 Zećana i sproveli ih u Tuze kao
taoce. Čitav ljetnji dan bez vode bili su zatvoreni u katoličkoj crkvi, a za to vrijeme Malisori su
otimali Zećanima sve na što su naišli – uglavnom stoku.
Niko, iako je već bio prešao 90. godinu bio je i mudar, saopštio je da se Zećani ne suprotstavlja-
ju, jer je to ujdurma Italijana, i da će taoci stradati ako ijedan Malisor bude ubijen. To je saopštio
i svojim sinovima, koji su bili spremni na sve samo da ne prepuste svoje blago Malisorima. Tog
crnog dana samo se suprotstavio jedan čovjek, Pero Gligov Raičević; nije htio Malisorima da
prepusti par volova i bio je ubijen na livadi na obali Skadarskog jezera. Tog dana od svih Zećana
najveću štetu je pretrpio upravo Niko Kračković. Malisori su odveli 300 ovaca i 30 govedi. Po-
tomci Nika Kračkovića dobro znaju ko je opljačkao starog Adža Nika, kako su ga zvali Zećani i
Podgoričani, ali, zbog mnogobrojnih prijateljskih i drugarskih veza sa žiteljima Malesije, oni su
to već oprostili, ali nikada neće zaboraviti.
Niko je svoju plemenitu duštu ispustio 1946. godine. Na pitanje svog unuka Radomira kako mu
je protekao život odgovorio je: Kao da sam ušao na ova vrata, a izašao na ova druga. A živio je
skoro 100 godina.
Na samom kraju, iskreno se nadam da će Zećani i Staropodgoričani stariji od 80 godina kada ovo
pročitaju oživjeti uspomene na junaka ove priče, iako su u njegovo vrijeme bili djeca. Sjetiće se
oni i priča njihovih starijih ukućana o ovom bistrom, veoma hrabrom i nadasve humanom čovje-
ku, koji je sav svoj imetak stekao isključivo upornim i poštenim radom.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=419646&datum=2014-02-10

KRAJ