UVOD U MUZEOLOGIJU

DEFINICIJE MUZEOLOGIJE – Peter van Mensch

Historiografija muzeologije:
Opća muzeologija: bavi se zaštitom, istraživanjem i komuniciranjem baštine i čovjekove
okoline i institucionalnim okvirom takve djelatnosti, te istražuje društvene preduvjete tog
posla i njihov utjecaj na te zadatke.

Povijesna muzeologija: daje opći povijesni vidik i ukotvljuje muzeologiju uz dostignuća

prošlosti, pokriva povijesnu razinu muzeologije (ono što je Armsky nazvao povijesnom
razinom muzeologije), iako se aspektom historiografije muzeologije približava teoretskoj
muzeologiji

Teoretska muzeologija: postavlja filozofski temelj i povezuje muzeologiju sa epistemološkim

pogledima, ona je znanstveno-teorijska baza muzeologije (kod nas povezana s informacijskim
znanostima). Blisko je vezana i čini sastavni dio opće muzeologije, povezana je i s
primijenjenom muzeologijom posebno metodologijom muzeologije, a s povijesnom
muzeologijom historiografijom muzeologije

Metodologija muzeologije:
Specijalna muzeologija: povezuje opću muzeologiju s pojedinim temeljnim znanstvenim
disciplinama, koje istražuju materijalnu baštinu čovječanstva i njegovu okolinu (povijest
umjetnosti, antropologija...). Ima zadaću uspostaviti razumljive i tolerantne veze s drugim
temeljnim znanstvenim disciplinama

Primijenjena muzeologija: bavi se praktičnom primjenom muzeoloških principa uz pomoć

velikog broja pomoćnih disciplina. Dijeli se na 3 primarne muzeološke funkcije:
1. Zaštita → akvizacija, registriranje, dokumentacija, konzerviranje
2. Istraživanje
3. Komunikacija → prezentiranje, odgoj
koje podržavaju upravljanje i administracija. Kod nas se ova muzeologija zove
muzeografijom i glavna je spona između teorije i njene praktične primjene. Odgovara
praktičnoj razini muzeologije prema dr. Stranskom

Metodologija muzeologije je spona između teoretske i primijenjene muzeologije, pomaže

praksi teoretskim istraživanjima i dostignućima, temelji se na 4 parametra:
a) muzejski predmet (baština)
b) zaštita i uporaba baštine
c) institucije muzeja
d) društveni odnos prema baštini

Moguća združena metodologija muzeologije rezultata je dvaju metodoloških usmjerenja,

prema istraživanjima i dostignućima i prema predmetu, a ima 4 polazne točke:
a) djelovanje temeljeno na kulturnoj, a ne gospodarskoj vrijednosti predmeta,
b) muzej je materijalizacija muzeološkog konteksta u institucionalnom obliku,
c) obrazac rada – zaštita, istraživanje, komunikacija
d) predmet rada – baština i predmet kao jedinica baštine

1
Povijesni slijed muzeologije bavi se izučavanjem nastanka muzeologije (Ahemenidska),
zakonitosti i uvjeta njenog razvitka, te faktora koji su utjecali na njeno usmjerenje i rast.

POVIJEST MUZEJA

1176 BC Suza → prvi pisani podaci o umjetničkoj zbirci; Elamiti opljačkali Babilon
9. st. BC Asur → u zapadnoj kuli grada zbirka umjetnina – rezultata uspješnih ratnih pohoda
6. st. BC Babilon → zbirka čudesa čovječanstva Nabukodonozora II, kipovi i reljefi stariji od
1500 godina
5. st. BC Perzepolis → ahemenidske palače i zgrade kraljevske riznice s grčkim kipovima
5. st. BC Atenska akropola → uz Propileje je Pinakoteka sa slikama na drvu i kipovima,
ispod Partenona je Chalkoteka s kipovima, ispod Akropole je Stoa poikile, trijem sa slikama
Polignota (motivi bitke kod Maratona), a sve to su javni prostori namijenjeni građenima →
riznice u svetištima uz hramove u Ateni, Korintu, Olimpiji, Delfima i na Delosu sa zavjetnim
darovima → hieropoei (čuvari i svećenici) razvrstavaju, rade popise i vode posjetitelje →
popisi sadržavaju opise predmeta, materijal, težinu, ime i naciju donatora, datum i ime boga
kojem je namijenjen → radila se i selekcija: vrijedni su čuvani, manje vrijedni zakopavani kao
žrtveni darovi, oni od plemenitog materijala topljeni i spremani kao imovina hrama →
Alkibijad ima privatnu zbirku u Ateni → privatizacija umjetničkih djela nepoželjna
290. g. BC Aleksandrija → Ptolomej i Soter, osniva se museion, centar znanosti, kulture i
umjetnosti, sadržavao biblioteku, laboratorije, učionice, predavaone, sabire knjige, minerale,
prirodne rijetkosti, zoo i botanički vrt, izučava književnost, povijest, astronomiju, posvećen je
Muzama
Homerion → hram posvećen Homeru (Ptolomej IV) → Homer je okružen personifikacijama
gradova koji tvrde da su mjesto njegova rođenja, tu se nalaze slike i reljefi Ilijade i Odiseje,
održavaju se pjesnička natjecanja
Gozbeni šator Ptolemeja II → raskošno opremljen slikama, tapiserijama, zlatnim posuđem,
stotinom mramornih kipova → zbirka je pristupačna javnosti
2/2 pol. 2.st. BC Pergamon → velika biblioteka sa kipovima pjesnika, filozofa, povjesničara,
s umanjenom kopijom Fidijine Atene (simbol povezanosti s Atenom) → Eumenes II potiče
zbirku evolucije grčke umjetnosti, izrađivanje kopija i to je prva perspektivna zbirka u
povijesti → izgubljeno je djelo Kanona iz Pergamona s kronologijom grčkih umjetnika i
cijenama → prvi katalog zbirke
2. st. BC Rim → museum je mjesto pod zaštitom Muza gdje se sastaju pjesnici (nije povezan
s materijalnim) → Rim je pun grčkih umjetnina koje se izlažu na javnim mjestima → vile
Lukula i Karasa su riznice → Ciceron navodi da je Metel sagradio trijem za zbirke, proširen
pod Oktavijanom (javna zbirka)
Hadrijanova vila u Tivoliju je muzej na otvorenome → u umanjenom mjerilu su izložene
najznačajnije građevine antičkog doba: Aristotelov licej, Platonova akademija, hram iz
Aleksandrije i replike najpoznatijih skulptura
Rim → skulpture u termama, bibliotekama, trijemovima, zbirke u palačama, vilama i
hramovima → aeditus, čuvar hrama, kontrolira razgledavanje → hram Concordia Augusta
sadrži zbirku dar carice Livije → Neron u i oko Domus aurea ima Laokontovu grupu i 500
kipova iz Grčke → kod gradnje pinakoteka i biblioteka pazi se na položaj zgrada i otvora,
izloženost suncu i vjetru → Vitruvije daje upute o gradnji kako bi se izbjegla oštećenja slika,
koje su bile zaštićene i drvenim kapcima → Bazin: "Rim nije ima muzeja, ali je bio muzej."
(August prikuplja djela grčke umjetnosti → Svetonije zbirka kostiju i oružja → Pompej je
prisvojio Nitridatovu kolekciju → Cezar gradi hram Venere Genetrix)

2
SREDNJI VIJEK
Muzej nije institucija, nego mjesto za učenje u samostanima (javljaju se od početka 7.st.)
Moći svetaca u relikvijarima, crkvena oprema, posuđe, rukopisi i tapiserije u riznicama crkava
– sakralna je vrijednost veća od vrijednosti oblika i materijala. Od 7.st. samostani su jedine
institucije koje pružaju sigurnost umjetninama, u njima se pišu, prepisuju i iluminiraju
rukopisi i čuvaju u bibliotekama, koje su uz riznice glavni nositelji materijaliteta u kojem je
sačuvan duh vremena.

8.-10. st. Karlo Veliki → u Italiji prikuplja starine iz ranog kršćanstva. prije smrti dijeli svoju
riznicu: jednu trećinu zadržava, a ostalo dijeli na 21 grad svoje države.
1095.-1213. Križarski ratovi → pljačka Carigrada, veze s Bliskim i Dalekim istokom, te
razvoj trgovine, dovode do punjenja riznica → većinu vrijednosti crkve Sv. marka u Veneciji
donose križari, a Saint-Chapelle u Parizu tako i nastaje.
1162. Edikt o zaštiti Trajanovog stupa
Vojvoda od Berrya u Burgundiji sakuplja zbirku relikvija, slika, tapiserija, minijatura,
medalja, keramike sa Cipra, engleske čipke, muzičkih instrumenata, namještaja, prirodnih
rijetkosti i menažeriju u vrtovima. Bazin ga smatra prvim mecenom, a njegova zbirka čini
prijelaz iz srednjovjekovne riznice u renesansi kabinet.

RENESANSA
15.st. je doba interesa za prošlost, vrijeme istraživanja i sakupljanja predmeta iz arheoloških
iskopavanja. U renesansi dolazi do sekularizacije u strukturama zbirki, koje dobivaju
enciklopedijski karakter, izučavaju se antička, arapska i orijentalna kultura. Postaje značajno
autorstvo u umjetnosti, dok je prije bio važan samo njen sadržaj. Raste vrijednost likovnoj
umjetnosti, velika je važnost portreta (medalje, palače, vrtovi). Djela se skupljaju i izlažu u
galerijama – hodnicima. Vladar je umjetnički arbitar. Stvara se tržište umjetnina, vodiči po
zbirkama Europe, raste uloga javnog mišljenja, raspisuju se natječaji, javlja se stručna kritika.
Kolekcija je po prvi put nazvana muzejom.

Italija
14. st. Oliver Forza, Treviso → zbirka rukopisa antičkih pisaca, medaljona, kipova i dr.
1375. Giovanni Dondi, Padova → sakuplja antičke spomenike iz Rima
1456. i 1463. nastaju inventari palače Cosima Medici u Via Larga, s popisima stotina
dragocjenosti: srebrne i zlatne medalje, kamenje, tapiserije, kameje, glazbeni instrumenti →
oprema palaču kipovima i reljefima koje je restaurirao Donatello
15. st. Lorenzo Veličanstveni, Firenza → "Muzej kodeksa i umjetničkih gema."
1471. Papa Siksto IV → utemeljuje Museo Capitolino, prvi muzej antikviteta u Rimu
1483. Lorenzo Veličanstveni kupuje zbirku kardinala Gonzage i nabavlja remek-djela
antičke umjetnosti, konzultira se s Michelangelom, a kustos mu je Bertoldo
1494. pobuna u Firenzi, sve uništeno
1506. Papa Julije II → u vrtu palače Belvedere osniva zbirku antičkih kipova; uz Laokonta
izlaže Apolona Belvederskog i Veneru, te izdaje edikt o zabrani izvoza umjetnina
1515. Papa Leon X → organizira zaštitu spomenika, te imenuje Rafaela nadzornikom starina
i iskopavanja, kao i zbirki u Vatikanskom muzeju
1520. Paolo Giovi, Como → sakupio zbirku portreta, nastalu prema freskama, medaljama i
minijaturama – povijesni muzej nazvan "Presvetom hramu besmrtne kreposti posvećeno
sjedište" → to je slikarska ikonografija slavnih ličnosti, podijeljen u 4 kategorije: mrtvi
pjesnici i učenjaci, živi pjesnici i učenjaci, umjetnici i političari, s legendama na latinskom o
svakoj portretiranoj osobi → ovi potpisi preuzimaju muzeološku i muzeografsku ulogu
1527. Sacco di Roma

3
1527. i 1537. Cosimo I. Medici, Firenza → pokušava obnoviti zbirke → usmjeren je prema
Etrušćanima, daje kopirati 280 portreta iz Museuma Jovianuma u Comu
1564. Museo Medicaeo, Firenza → ogroman hodnik između Palazzo Pitti i Uffizi za Cosima
gradi Vasari → nasljednici pregrupiraju zbirke u Palazzo Uffizi, gdje su ravnopravno
raspoređeni predmeti umjetnosti, prirodne znanosti i povijesti, tvoreći "totalni teatar."

Alberti, Mantegna, Donatello, Bruneleschi istražuju i sakupljaju arheološko blago Toskane i

Lacija, a Ghiberti je posjedovao zbirku antičkih mramora i bronci. Pojavljuje se mecenatstvo,
umjetnici izbijaju u prvi plan, cijeni se autorstvo. Moćne obitelji Firenze, Milana, Ferrare,
Mantove, Siene i Padove brinu za umjetnike i naručuju njihova djela kojima ukrašavaju
palače, javne prostore, crkve i samostane. Značajno je što se sakupljaju djela suvremenih
umjetnika. Zbirke su zatvorene za javnost, privilegij → picolomini, zabranjuje uporabu
antičkog kamena

Švicarska
1550. Conrad Gesner (Zürich) → zbirka prirodnih rijetkosti, zvali su ga ocem zoologije

MANIRIZAM
Druga polovica 16. st. i početak 17. st. manirizam je umjetnički pravac i svjetonazor.
Značajke:
1. univerzalizam
2. ravnopravnost materijala
3. širina provenijencije
4. estetski pluralizam
5. različite estetske razine
6. različite umjetničke i znanstvene discipline
7. razdoblje kaosa u zbirkama
8. kriteriji sakupljanja nisu čitljivi
9. kabineti rijetkost
Dolazi do integracije mašte sa svijetom simbolike, stvarnost se prikazuje kroz primjerke
materijalnog svijeta, što omogućuje dodir materijalnog i nematerijalnog u cjelovitom teatru
života. Bazin: "To je vrijeme u kojem je muzej razvio svoj ekstenzivni oblik, koji neće
prestati rasti."

Francuska
Kralj Francois I. → otac rijetkosti u Francuskoj → kupuje talijanske umjetnine i stvara
zbirku u dvorcu Fontainebleau → slike, kipove, tapiserije, predmete iz plemenitog metala,
koja je temelj zbirke u Louvreu. Vasari ga zove Rimom sjevera.

Austrija
16. st. Rudolf II, Prag → na Hradčanima osniva zbirku najpoznatijih slikara onog dob,
riznicu s djelima njemačkog zlatarstva i zbirku čudesa sa magijskim oruđima, deformiranim
fetusima, bizarnim životinjama, monstrumima, alkemijskim labosom.
Ferdinad II, u dvorcu Ambras kraj Insbrucka organizira manirističku zbirku strukturiranu po
sobama, s različito razvrstanima materijalom → u komori čudesa nalaze se portreti patuljaka i
nakaza, deformirani fetusi, instrumenti, igre, kostimi, kineski crteži tušem i bronca iz Afrike
→ Bazin: "Svetište manirizma Europe."

4
Španjolska
Filip II. → u manirističkom Escorialu (rezidencija, samostan, bolnica, sveučilište) stvara
muzej kako bi kompletirao totalni teatar, gdje su uz umjetnine i kosturi mučenika → zbirka je
preživjela kao jezgra muzeja Prado

17. i 18. st. BAROK I PROSVJETITELJSTVO

Bazin: Zbirke i muzeji u 17.st. preuzimaju ulogu u kulturi i pedagogiji, a u 18.st. pretvorili su
se u javne institucije.
U 17.st. cijene se neobičnosti i rijetkosti iz novootkrivenih dijelova svijeta, raste interes za
mjerne i astronomske instrumente

1635. John Tradescant → "Tradescantova arka", muzej prirodnih rijetkosti

1661. Najstariji sveučilišni muzej, u Baselu
1683. Oxford → prvi javni prirodoslovni muzej
1565. Tradescant mlađi izdaje katalog zbirke Museum Tradescantium: ptice, kukci, životinje,
bilje, drveće, minerali, gemi, alati, kosci, novci, medalje → Elias Ashmole nakon
Tradescentove smrti preuzima zbirku i zahtijeva od Sveučilišta u Oxfordu izgradnju posebne
zgrade → muzej na 1. katu, škola prirodnih znanosti u prizemlju – novi naziv Ashmolean
Museum
1694. Najstariji javni muzej Francuske, u Besanconu, otvoren srijedom i subotom
1712. Muzej na sveučilištu u Bologni
1714. Ashmolean Museum izdaje pravila na latinskom: pristup ima po jedna grupa
posjetitelja pod vodstvom kustosa, a ulaznica se određuje prema trajanju posjeta
1727. Neickeliusova "Museograpfia" → muzej smatra cjelinom poznatom iz manirizma, koja
se sastoji od curiosa naturalia i curiosa artificialia, numizmatike i portreta
1627. Charles I. Stuart kupuje zbirku kardinala Gonzage
1771. Katarina II kupuje zbirku Crozat u Parizu a 1779. kabinet Walpool u Londonu
1734. Museo Capitolino otvorio papa Klement XII
1743. Ludovica Medici poklanja narodu Toskane zbirku obitelji Medici
1749. Pinakoteka u Palazzo dei Conservatori otvara papa Benedikt XIV
1750. Louis XIV iz Louvrea izlaže javnosti 110 lika u palači Luxembourg
1750. Otvaraju se javnosti zbirke u Dusseldorfu, Munchenu, Kasselu i Dresdenu
1753. Otvaranje British Museuma otkupom zbirke Hansa Sloanea, s tri odjela
- tiskane knjige, karte, globusi, crteži
- rukopisi, medalje, novac
- prirodoslovni predmeti i umjetnički proizvodi
1756. Lambert Krahe, galerija Duseldorf, tematski postav prema umjetnicima i školama
1771. Luigi Lanzi, Firenza, u galeriji Uffizi → "rešetka vremena", razvoj slikarstva
1776. - 1778. Belvedere → reinstalira se kolekcija Habsburgovaca, Christian von Mechel
naglašava pedagoški, a ne zabavni karakter izložbe
1781. Pilatre de Rozier, muzej, Pariz, organiziraju se tečajevi matematike, anatomije,
kemije, modernih jezika i umjetnosti
1785. Rittershausen piše kako je zadatak galerija razvijati ukus i pobuđivati najplemenitije
pobude srca. zalaže se za estetske, a ne pedagoške, povijesno-umjetničke principe. Predlaže
postavljanje zbirki po 4. grupe: po sadržaju, boji, kompoziciji i duhovnom sadržaju, a unutar
svake grupe po temama
1807. British Museumu pridodan odjel starina → Elginovi mramori s Partenona

U Beču i Dusseldorfu primjenjuje se kronološki pristup građi. Zbirke mijenjaju vlasnike, više
nisu simbol statusa vlasnika, započinje trgovanje zbirkama, javljaju se trgovci umjetninama,

5
posrednici i savjetnici. Organiziraju se velike aukcije slika (Amsterdam) s katalozima i
cijenama, pojavljuju se falsifikati

Louvre nastaje od kraljevskih zbirki Fontainebleaua i palače Luxemborug, kardinalskih zbirki

Richelieu i Mazarin, zbirke bankara Everharda, Jabacha, kupnjama, poklonima i ostavštinama
iz Italije (slike kolekcije Isabelle d`Este) i njemačkih renesansnih majstora → građa je
djelomično i u Versaillesu
Filip IV. Španjolski → sakuplja radove Velasqueza, talijanska i flamanska djela
Leopold Wilhelm, austrijski nadvojvoda → u dvorcu Coudenberg ima zbirku Flamanaca i
Talijana, a čuvar zbirke je David Teniers mlađi
August II, saksonski vladar → u Dresdenu sakuplja prvorazredna jela
1753. Heinecken, kustos te galerije, izdaje publikaciju na francuskom, s bilješkama koje prate
svaki gravurom reproduciranu sliku
Petar Veliki u Petrogradu, uz klasični riznični materijal sakuplja slike Nizozemaca,
prirodoslovne i etnografske predmete, a posjeti su za odabrane koji se poslužuju hranom i
votkom → kasnije se umjetnine prebacuju u Ermitage, kojeg će Katarina Velika proširiti i
ispuniti djelima kupljenima diljem Europe
Louis XIV. u Louvreu gradi Apolonovu galeriju, a u Versaillesu dvoranu ogledala
Katarina Medici gradi veliku galeriju Louvrea
Mazarin gradi galeriju u Hotelu Tubeuf u Parizu

Umjetnine se čuvaju i izlažu u galerijama, dvokatnim zgradama s donjim katom za

antikvitete, a gornjim za slike, namještaj i male predmete. U izlaganju vlada horror vacui.
Zidovi su obojeni u crveno ili presvučeni tekstilnim tapetama
Najstarija sačuvana galerija je u dvorcu Pommesfelden (Njemačka), 1711.

Prve velike etnografske zbirke:

- vaneuropski narodi i kulture → muzej isusovca Athanasiusa Kirchnera
- zbirke vlastitog naroda i kulture

Galerije i kabineti portreta čine posebnu vrstu zbirki. Nastali su na tradiciji Museuma
Jovianuma i potiču razvitak povijesnih studija 17.st.

Richelieu i Mazarin sakupljaju portrete slavnih ljudi, državnika i papa

Roger de Gaigniers, učenjak, sakuplja tisuće portreta, slika, gravura i dokumenta
Paul Ardier u dvorcu Beauregard postavlja galeriju od 363 portreta

Nova koncepcija muzeja: postaje kulturnom i obrazovnom ustanovom, otvara se publici, od

privatnih zbirki, sveučilišnih muzeja, do velikih kraljevskih zbirki. Postavljaju se temelji
današnje muzeologije, javljaju se prve muzeološke rasprave i pisani vodiči po muzejima
Europe. Klasifikacijske tablice su temeljna struktura znanja, razlike među stvarima se
identificiraju na temelju mjerenja i reda. Predmeti više nisu smješteni prema jedinstvenim
kategorijama, nego odvojeno. U izlaganju predmeta još nema znanstvenog reda, tu vlada
princip nagomilavanja (British museum- stara svaštarnica), u galerijama su slike klasificirane
prema formatu, tehnici i simetriji, a kipovi prema pozi ili odjeći. !8.st. stvara pretpostavke za
znanstveni pristup muzejskim predmetima i sakupljanju.

19.st. FRANCUSKA REVOLLUCIJA

Građansko društvo zamjenjuje apsolutizam, nova podjela svijeta, nove znanosti: etnologija,
arheologija, povijest umjetnosti, te prosvjetiteljstvo i enciklopedizam – sve utječe na rad

6
muzeja. Usvaja s tematski i kronološki način izlaganja, građa se sistematizira i interpretira,
zbirke moraju biti poučne, a ne za užitak. Dio umjetničkog ratnog plijena dislocira se u druge
gradove Francuske, a stimulira se otvaranje javnih muzeja u osvojenim zemljama: Pinakoteka
Brera u Milanu, Koninklijk Museum u Amsterdamu (temelj Rijksmuseuma), te Narodni
muzej u Madridu.

1815. Bečki kongres: umjetnine vraćene u zemlje porijekla ne daju se bivšim vlasnicima,
nego postaju nukleusima novih nacionalnih muzeja. Također i nakon sloma Austro-Ugarske,
nastale nacije osnivaju svoje nacionalne muzeje, koji nisu specijalni nego skupljaju svu građe
relevantnu za nacionalnu povijest

Prirodoslovni i tehnički muzeji utemeljuju se zbog razvoja znanosti. Muzeji postaju državnim
institucijama, a ne privatne kolekcije vladara, velikaša ili biskupa. Dolazi do podjela u 2
smjera: opći, edukativni smjer (koncept Aleksandrijskog muzeja) i specijalistički muzeji
pojedinih znanstvenih disciplina.

1739. Galleria Uffizi, Firenza, prvi javni muzej

1792. Louvre postaje Muzej Republika, 1 1794. dolaze umjetnine iz cjele Europe
1803. Louvre postaje Napoleonov muzej
1815. Bečki kongres – prema mirovnom ugovoru, umjetnine treba vratiti
1808. institucionaliziran je nadzor kustosa nad muzejima

MUZEJSKE ZGRADE
U 19.st. više se ne zadovoljava adaptacijom postojećih baroknih kompleksa, ni pojedinim
prostorima unutar palača, pa se grade prve velike muzejske zgrade u klasicističkom stilu i
baroknih interijera.

1823.-1830. British Museum → klasicizam, R. Smirke

1830. Gliptoteka u Munchenu, klasicizam, Klenze
Umjetnička galerija u Dresdenu, neorenesansa, Semper
Bavarski nacionalni muzej u Munchenu, neoromanika i neogotika
Rijksmuseum, Amsterdam, neogotika
1824.-1830. Muzejski otok u Berlinu – Altes M, Neue M, K. Friedrich M.
1963. Berlinska nacionalan galerija, prva suvremena arhitektura, van der Rohe

UMJETNIČKI MUZEJI
Louvre, Prado, Ermitaž

1824. National Gallery, London

1832. Yale, sveučilišni muzej
1842. Wadsworth Atheneum, Hatford USA
1870. Museum of Fine Arts, Boston
1876. Nacionalan galerija, Berlin
1891. Fogg Art Museum, Harvard
1897. Tate Gallery, London
1868. Strossmayerova galerija, osnivanje
1880. Strossmayerova zbirka iz Đakova u Zagreb
1884. Strossmayerova galerija otvorena

7
POVIJESNI MUZEJI
19. st. Paele Museum, Philadephija, portreti i fosili
1795. Muzej francuskih spomenika, fragmenti arhitekture i skulpture
1812. Frederiksborg, Kristijan IV, danski panteon povijesnih portreta
1830. Windsor, portreti sudionika Watrelooa
1837. Versailles, galerija bitaka s 33 slike
1844. Muzej Cluny, srednji vijek i renesansa
1848. Heremuseum, Beč, 556 kipova značajnih Austrijanca
1852. Muzej suverena, Pariz
1856. Njemački nacionalni muzej, Nurmberg, 6 osoba od seljaka do plemića
1859. Muzej suverena, danska
1860. Washingtonova kuća zaštićena, Mont Vernon
1871. Riznica Hofburga, Beč
1893. Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Knin → inspiriran nalazom iz Muća, s
natpisom kneza Branimira iz 9.st., povijesni po karakteru, arheološki po metodi
srednjovjekovnom razdoblju koje istražuje

TEHNIČKI MUZEJI
1794. Nacionalna zbirka strojeva, izuma i modela, Pariz
1881. Smithsonian Institution, Washington
1903. Deutsches Museum von Meisterwerker..., Munchen

PRIRODOSLOVNI MUZEJI
Nastaju na tradiciji curiosa naturalia, ali se u 19.st. stvaraju specijalizirane zbirke, koje se
bave pojedinim dijelovima svijeta prirode. više ne skupljaju prirodne rijetkosti, nego predete
koji znanstveno dokazuju prirodne procese.

1793. Narodni prirodoslovni muzej Pariz

1846. National Museum of National History (Smithsonian)
1869. American Museum of National History, New York
1881. Prirodoslovni muzej Beč
1893. Field Museum of Natural History, Chicago
1838. Prirodoslovna zbirka Narodnog muzeja, Zadar
1843. Narodni muzej, Zagreb, zbirka Mijata Sabljara
1867. Prirodoslovna zbirka Narodnog muzeja, Dubrovnik
1878. Narodni muzej, Zagreb: Mineraloško-petrografski, Geološko-paleontološki i zoološki
odsjek

MUZEJI ZA UMJETNSOT I OBRT

Javljaju se u drugoj polovici 19.st. kao spona između umjetničkih i tehničkih muzeja. To je
doba promjena u sferi obrta i umjetničkog oblikovanja predmeta uzrokovanih rastom
industrijske proizvodnje i pojavom dizajna. Organiziraju se velike svjetske izložbe, a njihovi
dijelovi završavaju u muzejima.

1827. Deutsches Gewerbmuseum, Berlin, kasnije postaje

1879. Kunstgewerbe Museum, Berlin
1857. Muzej znanosti i umjetnosti – kasnije Victoria and Albert Museum, London
1880. Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb

8
MUZEJI NA OTVORENOM
Muzealiziraju arhitekturi i njen inventar – pokućstvo, oruđe, kostime, posuđe, alate, što pruža
uvid u načina života puka i socijalne povijesti naroda. Mnogo je etno-parkova u Njemačkoj,
Poljskoj, Norveškoj i danskoj, koji prikazuju narodnu i seosku kulturu.

1873. Nordijski muzej, Stockholm, Artur Hazelius prenosi kuće iz provincije

1891. Skansen, Stockholm

ETNOGRAFSKI MUZEJI
Rezultat su povećanog zanimanja za narodnu kulturu sačuvanu na selu, koja se do tada
smatrala bezvrijednom. Kultura grada i plemstva bila je internacionalna i univerzalna, a ono
autentično vezano je uz selo. Javlja se interes i za kulturu izvaneuropskih naroda. Pojavljuju
se etnologija i kulturna antropologija kao znanosti.

1837. Etnografski muzej, Leiden

1876. Museum fur Volkerkunde, Beč
1885. Dansk Folkemuseet, Kopenhagen
1895. Norsk Folkenmuseum, Norveška
1877. Muzej čovjeka, Pariz
1874. Narodni muzej, Zagreb, zbirka Laya
1910. Etnografski muzej, Split
1922. Etnografski muzej, Zagreb

NACIONALNI MUZEJI
Javljaju se kao muzeološki izraz nacionalnog kolektiviteta, sakupljuju predmete koji određuju
nacionalni identitet novoostvarenih nacija i ukazuju na njihove povijesne korijene.

1832. Narodni muzej, Zadar

1846. Narodni muzej, Zagreb

20. STOLJEĆE
Bazin: "Muzeji prestaju biti palače i postaju klinike." Nestaje horror vacui, ideja se
interpretira pomoću odabranih predmeta. Muzeji organiziraju predmete iz zbirke, jedan dio je
izložen (direktna komunikacija s publikom), a drugi u spremištima ili povremeno u studijskim
sobama. Svaki predmet nije eksponat, samo onaj odabrani. Nakon konferencije u Madridu
(1934.) neutraliziraju se izložbeni prostori, kako bi predmeti došli do izražaja, a slike se ne
izlažu po cijeloj površini zidova, nego u nizu. Pioniri novog duha u muzejima su:

1935. Muzej Boymans, Rotterdam

1932. Kunstmuseum, Basel
1929. Museum of Modern Art, New York

Antimuzejske ideologije nastaju među avangardnim umjetnicima, koji smatraju da stvaranje

za muzej vodi umjetnost u smrt, te da nište nije vrijedno sakupljanja i čuvanja.

1909. futurist Marinetti u manifestu osuđuje muzej kao grobnicu i iznosi ideju antimuzeja
1919. Maljević opisuje muzej kao nekorisni privjesak građanskog društva

Velike tematske izložbe tvore kontekst koji nije ni muzealan ni realističan, nego se
poistovjećuje s teatrom, što nije daleko od manirističke koncepcije. Bazin: "Nekad je dobar

9
kustos bio onaj koji je skupio dobru zbirku, a danas je onaj sa smislom za dramatične
izložbe".

Novi veliki muzeji:

Centar Pompidou, Pariz
Barbican, London
Guggenheim, NY
Muzej van Gogha, Amsterdam
Muzej antropologije, Ciudad de Mexico
Neue Nationalgalerie, Berlin
Musee d`Orsay, Pariz
staklana piramida Louvrea

20.st. HRVATSKA – UMJETNIČKI MUZEJI

1905. Moderna galerija, Zg, poticaj Kršnjavog
1931. Galerija umjetnina, Split
1932. Muzej Meštrović, Zg
1937. Gliptoteka, Zg, poticaj Baurea
1945. Umjetnička galerija, Dubrovnik
1949. Moderna galerija, Rijeka
1952. Galerija Meštrović, Split
1954. Galerija suvremene umjetnosti, Zg
1954. Galerija likovnih umjetnosti, Osijek
1967. Stalna izložba crkvene umjetnosti, Zadar
1968. Galerija naivnih umjetnika Hlebinske škole
1987. Muzej Mimara, Zg
1990. Muzej suvremene umjetnosti, Zg

POVIJESNI MUZEJI
1901. Hrvatski školski muzej, Zg
1952. Hrvatski povijesni muzej, Zg

ARHEOLOŠKI MUZEJI
1930. Arheološki muzej Istre, Pula
1947. Arheološki muzej, Zg
1974. Arheološki muzej, Zadar
1976. Muzej hrvatskih arheoloških spomenika seli u novu zgradu na Mejama, Split

POVIJEST MUZEJA U HRVATSKOJ

Frankopanski kaštel u Kraljevici ima sobu s natpisom museum – služila za učenje
1510. Lapidarij antiknih spomenika Spli, osnovali Papalić i Marulić
1660. Zbirka Zrinskih, Čakovec, knjižnica, oružarnica, riznica, slike, kipovi
1688. – 1743. Zbirka Aletić, Dubrovnik, antikni natpisi, numizmatika, etnografija
18.st. Zbirka arheoloških predmeta i numizmatika, Slavonija, Katančić
18.st. Atrij biskupske palače, Split
18.st. Zbirka A. Tomasonija, Zadar, novac, knjige, arheološki i prirodoslovni predmeti
1820. Car Franjo I odlučio osnovati arheološki u Splitu
1830. Počeci utemeljenja Narodnog muzeja, Zadar
1838. Lavale, austrijski general, sakupio kolekciju starina, antičkih skulptura. slika i vaza,
dobar dio toga je danas u Povijesnom muzeju hrvatskog Primorja

10
1838. Maršal Marmont u Puli otvara zbirku antičkih predmeta
1846. Narodni muzej, Zg

POVIJEST MUZEOLOGIJE
1. Prapovijest (kraj 16. do 19.st)
2. Protoznanstvena faza (od 19.st. do 1934.)
3. Empirijsko-deskriptivna faza (1934.-1976.)
4. Teoretski-sintetička faza (1976. do danas)

1. Prapovijest 16.-19.st.
1565. Quicchenberg: pri sabiranju važna je sustavna klasifikacija materijala, renesansi način
skupljanja koji je motiviran sličnošću među predmetima, to je kazalište pamćenja u kojemu su
predmeti nosioci memorije
1727. Nieckelius: "Muzeografija" ili "uputa za ispravno poimanje i korisno tumačenje muzeja
ili komora rijetkosti" navodi metode, programe i ciljeve sabiranja, upute za rukovanje,
prijenos i pohranu predmeta. koje dijeli na prirodne (naturalia) i umjetničke (artificalia)
1735. Carl Linne: "Sustav prirode":klasifikacija prirodnih vrsta
1753. Carl Linne: "Upute za muzej prirodnih stvari": za prirodoslovne zbirke

2. Protoznanstvena faza (19.st.-1934.)

19.st.se bavi znanstveno utemeljenim proučavanjem muzejske djelatnosti. U prirodoslovlju
muzej nastavlja praksu čuvanja i izlaganja predmeta iz prirode koji se mogu čuvati i izlagati
jedino u zbirkama, ne samo rijetkosti, već svakodnevnih pojava koje dokazuju razvoj.

1869. Leopold Martin, "Praksa prirodoslovlja": održavanje i izlaganje prirodoslovnih zbirki,

kao temeljni muzejski zadatak, prvi put termin muzeologija
1883. Graesse, "Muzeologija kao strukovna znanost": muzeologija se prvi put smatra
znanošću koja se bavi muzejom, a temeljne znanosti fenomenom skupljanja. na toj se postavci
temelji muzeologija ½ 20.st.

1901. The Museum Journal, London

1905. Museumskunde, Berlin
1924. Museum News, časopis AAM
1889. Britansko muzejsko udruženje, British Isle`s Museum Association
1906. Američko muzejsko udruženje, American Association of Museums
1917. Njemačko muzejsko udruženje
1926. Međunarodni ured za muzeje, pri Ligi naroda, počinje izdavati:
1926. Mouseion, međunarodni časopis, do 1940. (Henry Focillon)

3. Empirijsko-deskriptivna faza (1934 – 1976.)

1934. Konferencija u Madridu

do 1976. osnivanje ICOFOMa – Međunarodnog komiteta ICOMa za muzeologiju

• novi pristup: muzej je sredstvo prenošenja poruka iz prošlosti u sadašnjost i budućnost
• nova koncepcija izlaganja: od ideologiziranih do estetiziranih postava kojima se izražava
duh vremena u kojem se izlaže
• formulirane su osnove muzejskog rada određivanjem temeljnih uvjeta i metoda stručnog
skupljanja, pohranjivanja, održavanja, obrade i ocjenjivanja muzejskih predmeta
• muzej je središnja tema muzeologije

11
1937. Konferencija u Parizu, rezultat je «Muzeografija» – kolektivno djelo u kojem se iznose
muzeološki nazori, definira teoretska razina muzejskog djelovanja sumiraju iskustva i opisuju
muzejske djelatnosti; formulira se pojam muzejskog rada i struke

1946. ICOM (International Council of Museums) osnovan kao nasljednik Ureda za muzeje,
izdaje: 1948. «ICOM News», «Museum» (u suradnji s UNESCOm) i «Museums and
Monuments» (serija monografija) te 1949. «Muzej – njegova povijest i zadaci u
obrazovanju», A. S. Wittlin, London – poslijeratni pregled razvoja muzeja

Muzeologija se kao posebna disciplina razvija u socijalističkim zemljama, utvrđuje se njena

filozofija i teorija te granice između muzeologije i muzejskog rada. Zapad se ne odmiče od
teza madridske konferencije i smatra muzeologiju pomoćnom disciplinom u muzejskom
radu. Izbjegava se termin «muzeologija», a koriste se «museum studies» i «Museumkunde»,
organiziraju se tečajevi i izdaju priručnici o muzejskom radu na nivou pragmatičnog
proučavanja i iskustvu drugih disciplina.

1950. J. Neustupny – «Pitanje moderne muzeologije» - teza da je muzeologija teorija, a

metodologija muzejski rad što omogućuje razdvajanje muzeologije i muzeografije, a unutar
muzeologije razdvajanje temeljnih znanosti i muzeologije
1955. «Osnove sovjetske muzeologije» - zastupa se teza da je muzeologija znanost čiji je
predmet muzejska djelatnost, a srž interesa muzejski predmet. Ističe se potreba znanstvenog
istraživanja, ali u okvirima relevantnih znanstvenih disciplina.
1956. Rio, Regionalni muzejski seminar UNESCOa – muzeologija se definira kao grana
znanja koja poučava ciljeve i organizaciju muzeja, a muzeografija je tehnika skupljanja i
muzejskog rada koja se poziva i oslanja na muzeologiju

1960ih – Dokumentacijski centar ICOM, Pariz

1955. MDC Zagreb, osnovan na inicijativu A. Bauera
1962. Odjel za muzeologiju, Moravski muzej – Brno
1963. Katedra za muzeologiju Brno
1968. MDC počinje djelovati kao samostalna institucija
1960ih G. H. Riviere – muzej je predmet muzeologije, a muzeografija je opis rada
1963. W. Gluzinski – muzeologija je pomoćna povijesna znanost kao heraldika,
numizmatika, paleografija, ali ima i integrativni karakter
1964. «Neue Museumkunde» DDR, grupa muzeologa – muzeologija je samostalna znanost i
spada u zanstvenu dokumentaciju (arhivi, biblioteke)
1965. Generalna konferencija ICOMa, NY – teoretsku muzeologiju treba razvijati na
sveučilištima (tečajevi za muzejsko osoblje) jer se time razvijaju obrazovni programi za
muzejske stručnjake i teoretska istraživanja muzeoloških fenomena
1967. Antun Bauer – «Muzeologija» br.6 – u središte spoznaje stavlja muzejski predmet i
zbirni fond, a muzej kao instituciju u drugi plan. Upozorava na raskorak između predmeta kao
subjekta i objekta u zbirci i na izložbi i naglašava višeslojnost značenja predmeta
1968. J. Neustupny, «Muzej i istraživanje», Prag – uvodi pojmove opće i posebne
muzeologije. Opća muzeologija preuzima temeljne pretpostavke zajedničke svim muzejskim
predmetima i muzejskom radu kao cjelini, a istodobno je korektor specijalnih muzeologija.
Specijalne muzeologije definirane su na razinama i principima primjene temeljnih zanosti u
proučavanju građe
1969. Z. Stransky, Brno – organizira međunarodni muzeološki seminar. Utvrđuje sistematiku
i metodiku muzeologije, djelatnost muzeja, definira muzealiju i muzealnost, u muzeologiju
uvodi metodologiju teorije spoznaje i vrijednosti i time stvara prvi konzistentan muzeološki

12
sustav, postavlja muzeološke teorije i stavlja ih u odnos s osnovnim zadaćama muzejskog
rada
1970. Termin «muzeologija» nanovo se uvodi u Njemačkoj i Engleskoj, iako još čvrsto
egzistiraju termini «museum studies» i «Museumkunde»
1984. «Priručnik za kustose», Britansko muzejsko udruženje – praktične upute o muzejskom
radu, ali tu nema muzeologije u zanstvenom smislu

4. Teoretsko-sintetička faza (od 1976. do danas)

• započinje prepoznavanjem muzejskog predmeta kao INDOK (informacijsko-
dokumentacijskog) objekta – nositelja kulturne informacije koji nadilazi potrebe saznanja
u okvirima temeljne zanosti

1976. ICOFOM – ICOMov Međunarodni komitet za muzeologiju organizira tematske

simpozije i publicira svjetsku muzeološku misao

1. razdoblje ICOFOMa (1977 – 1982., predsjednik Jelinek), ciljevi: utemeljiti

muzeologiju kao znanstvenu disciplinu, potaknuti kritičku analizu glavnih trendova u
muzeologiji, proučiti pomoćni razvoj muzeja i struke (ulogui u društvu, djelatnost i
funkcije)

1980. «Museological Working Papers» (MuWoP) – br. 1 posvećen muzeologiji kao znanosti i
praktičnom muzejskom radu, br. 2 se bavi interdisciplinarnošću u muzeologiji. Ima veliku
ulogu u sazrijevanju muzejske misli u svijetu, otvara internacionlni muzeološki dijalog,
ostvaruje tematski pristup

2. razdoblje ICOFOMa (1983 – 1989., predsjednik Sofka) – organiziraju se simpoziji i

muzeološke radionice

1986. 1. ICOFOMova muzeološka radionica, 15 pozvanih muzeologa, zaključak: muzeologija

će sazrijevati i biti priznata kao znastvena disciplina

1983. W. Gluzinski, simpozij u Londonu – razlikuje stvarnu muzeologiju (koja je sada

empirijsko-deskriptivna) i pretpostavljenu (koja će tek nastati nakon teoretskih diskusija).
Pokazuje model međuodnosa muzeja, muzeologije i školovanja: muzeologija obogaćuje
školovanje, školovanje stvara struku u muzejima, a rad u muzejima odražava se na
muzeologiju. Maroević iznosi ideju muzeologije kao dijela informacijskih znanosti, a
muzejskog predmeta kao izvora i nositelja informacije.

1983. Muzeologija u Hrvatskoj priznata kao znanstvena disciplina u okviru informacijske

znanosti
1989. Strasnky, Međunarodna ljetna škola muzeologije, Brno
• kriteriji za određivanje muzeologije kao znanstvene discipline: povijesnost, unutarnaj
logika zanstvenog znanja, objektivna društvena potreba (Istok – marksizam, Zapad –
praksa)

Sofka,Stransky, Schreiner – najaktivniji sudionici ICOFOMa

1970ih u FRA započinje pokret «Nova muzeologija»
1982. MNES – «Museologie Nouvelle et Experimentation Sociale»
1984. Quebačka deklaracija

13
1985. MINOM, Lisabon – «Međunarodni pokret Nove muzeologije» - pokret se temelji na
baštini kao cjelovitom fenomenu u kojem se stvara muzeologija zajednice. Baza je eko-
muzeologija temeljena na principu da je muzej bilo gdje, a baština je izvor poboljšanja
zajednice
1986. «Muzeološki rječnik», ICOM, Budimpešta – usporedni rječnik na 20 jezika jer je
razrađena terminologija jedna od pretpostavki prave zanosti
1992. P. Van Mensch – svrha muzejskog razumijevanja 1980ih, 3 pristupa: empirijsko-
teoretski pristup, prakseolški pristup i filozofsko-kritički pristup
- definira metodologiju muzeologije, određuje joj predmet znanja i strukturu, a
najviše pažnje posvećuje: muzejskom predmetu (nositelj podataka i informacija), zaštiti
(sabiranje, konzerviranej, čuvanje), istraživanju i komunikaciji

RAZVITAK MUZEJSKOG ŠKOLOVANJA

1882. Pariz, Ecole de Louvre, najstarsija muzeološka visoka škola
1922. Brno, prva sveučilišna katedra za muzeologiju
1923. Hrvard i Fog ART Museum, prvi tečajevi muzeologije
1932. Britansko muzejsko udruženje – tečajevi uz rad
1954. Leipzig – Stručna škola za muzeologiju
1963. Brno – Muzeološki odsjek na Sveučilištu (Jan Jelinek)
1966. Leicester – odsjek za muzeologiju na Sveučilištu
1989. Bradford – osnovan MTI – Museum trainig Institute

1946. Zagreb – muzeologija se predaje kao nastavni predmet na FF

1966. Zagreb – postdiplomski studij muzeologije u okviru Centra za studij bibliotekarstva,
informacijskih i dokumentacijskih znanosti
1984. Zagreb – osnovana Katedra za muzeologiju u okviru Odsjeka inform. znanosti FFa
1988. Zagreb – dopunski studij muzeologije na FFu

1968. ICTOP – «međunarodni komitet ICOMa za obrazovanje muzejskog osoblja»

1969. Leicester – 1. simpozij – muzeologiju treba priznati kao akademsku disciplinu, a
muzeografiji dati razinu tehničkog obrazovanja
1991. ICTOP – Rim – priejdlog «Etičkog kodeksa za muzejske obrazovne programe» u kojem
se muzeologija definira kao grana znanja koja se bavi studijem teorija, postupaka, koncepcija
i organizacije muzeja
ETIKA U MUZEOLOGIJI
1878. Etički kodeks za entomologiju
1918. Kodeks ponašanja prema trgovanju umjetninama i publici
1925. Prvi etički kodeks za američke muzeje
1986. Generalni etički kodeks za sve muzealce svijeta

Osnova svakog profesionalizma – odgovornost prema: autoru i prvom korisniku predmeta

onome što predmet znači, te mentalnoj i fizičkoj dostupnosti
instituciji koju zastupa
donatorima i sponzorima
kolegama – ne govoriti protiv njihove stručnosti
prema posjetiteljima
zajednici i društvu – ne ponašati se autistično

MUZEOLOGIJA KAO PROFESIJA

• kulturna tradicija kao temelj znanja

14
• formalno muzejsko obrazovanje – akademsko
• institucionalizirani načini osiguravanja kompetentnosti: škola, stručni ispiti, ocjena rada

DEFINICIJE MUZEJA
ICOM (1974.) – muzej je neprofitna, stalna ustanova u službi društva i njegova razvoja
otvorena javnosti koja sabire, čuva, istražuje, komunicira i izlaže materijalna svejdočanstva
čovjek ai njegove okoline radi proučavanja, obrazovanja i zabave.

British Museum Association (1984.) – muzej je ustanova koja sabire, dokumentira, čuva,
izlaže i interpretira materijalna svjedočanstva i pridružene im informacije u interesu javne
dobrobiti.

Mensch – muzej je stalna muzeološka institucija koja čuva zbirke predmeta kao dokumenata
i generira znanje o tim dokumentima.

ICOM terminom «muzej» označava i druge muzeološke institucije – prirodne, arheološke,

etnografske spomenike i nalazišta, povijesne spomenike i nalazišta muzejske prirode,
ustanove koje drže zbirke i izlažu žive primjerke biljaka i životinja, zanstvene centre,
planetarije, konzervatorske zavode, izložbe u sastavu knjižnic asi arhiva, rezervate prirode i
one ustanove za koje izvršni komitet ICOMa smatra da su muzejskog karaktera.

KLASIFIKACIJE MUZEJA
Kriterij prema vrsti predmeta (Mensch): a) multidisciplinarni (opći, enciklopedijski)
b) specijalizirani: 1. interdisciplinarni
2. umjetnički i primjenjenih umjetnosti
3. arheološki i povijensi
4. etnografski i kulturne antropologije
5. prirodoslovni i fizičke antropologije
6. muzej znanosti i tehnologije

Kriterij prema smještaju: 1. u izgrađenim muzejskim zgradama

2. u adaptiranim povijesnim zgradama
3. u autentičnim povijensim zgradama
4. muzeji na otvorenom
5. muzeji u prirodi

Kriterij prema vlasništvu (Mensch): 1. privatni i nezavisni muzej

2. državni muzej
3. kulturnih i obrazovnih institucija
4. institucija koje nemaju predznak kulturne

Kriterij prema teritoriju: 1. nacionalni

2. regionlani
3. gradski
4. zavičajni (iniže lokalne razine)

Kriterij orijentacije prema publici: 1. za normalnu populaciju

2. za djecu
3. za učenike i studente
4. za hendikepirane

15
 5. muzeji identiteta (nacionalne i socijalne grupe)

MREŽA MUZEJA
• na području državne ili administrativne jedinice
• samobitnost obzirom na građu
• vertikalna hijerarhija po stručnosti
• horizontalna veza po teritoriju i pratećim funkcijama
• status muzeja utvrđuje registar

MATIČNOST MUZEJA
• jedinstven pristup stručnom i zanstvenom radu
• jedinstven pristup obavljanju muzejskih funkcija
• vertikalna veza muzeja višeg i nižeg statusa
• hijerarhija, suradnja, pomoć i nadzor
• jedinstveno prikupljanje i distribucija
• koncentracija kvalitete i kulturni prostor

1. Vertiklana povezanost – specijalizirani muzeji, zbirke, izložbe

- organizirani oblici kolegijalnog rada
- jedinstven pristup muzejskom radu
- stručna pomoć i nadzor nad muzejima nižeg ranga
- razmjena građe i jedinstvena kulturna politika

2. Horizontalna povezanost – opći muzeji

- odgovarajuće pokrivanje terena
- poticanje integrativnih procesa specijalnih muzeja
- preko zajednice muzeja grada, regije, države

3. Mrežna povezanost – integrira horizontlanu i vertikalnu povezanost

- osigurava funkcioniranje djelatnosti od zajedničkog interesa:
a) informacijsko-dokumentarnu djelatnost
b) konzervatorsko-restauratorsku
c) istraživačko-muzeološku
d) organizacijska-zakonodavna-integrativna djelatnost

ORGANIZACIJA MUZEJA
Osnovni parametri: zaštita – istraživanje – komunikacija
Muzej mora imati: građu – stručno osoblje – prostor

• zbirke: zbirka je osnovna jedinica strukture zbirnog fonda

pri strukturiranju treba poštovati odnos građe i temeljne znanosti

• organizacijske jedinice: jedinice za upravljanje zbirkama

one koje se bave publikom i komunikacijom
konzervatorsko-restauratorske i biblo-dokumentacijske
upravne i administracijske

• prostor: za zaštitu građe

za izučavanje građe
za komunikaciju s publikom

16
 radni prostor radionica

DEFINICIJE MUZEOLOGIJE
Rio de Janeiro, 1958. – muzeologija je nauka kojoj je svrha studij zadataka i djelovanja
muzeja, a muzeografija tehnika skupljanja i muzejskog rada pozivom na muzeologiju.

P. van Mensch, 1989. – muzeologija je znanost koja se bavi istraživanjem selekcije

održavanja i javnog pristupa materijalnim očitovanjima kulture i prirode koja se čuvaju u
institucijama (uglavnom muzejima) u cilju istraživanja, odgoja i reakcije

Ivo Maroević – muzeologija je dio informacijskih zanosti koji se bavi izučavanjem

identifikacije, zaštite i komuniciranja muzalnih materijalnih svjedočanstava kulture i prirode
(prvenstveno muzealija) radi zaštite ljudks ebaštine i interpretacije i prijenosa njenih poruka
kao i oblicima orgnaiziranog i institucionaliziranog ljudskog djelovanja (uglavnom muzejima)
za postizanje navedenih ciljeva.

Strasnky- 3 razine muzeologije:

1. povijesna razina: a) promišljanje razvoja ideja i koncepcija
b) izučavanje povijesti muzeja kao institucije
2. strukturalna razina: a) selekcija i prikupljanje
b) izučavanje i čuvanje
c) razina komunikacije
3. praktična razina: muzeografija

MUZEOLOGIJA KAO INFORMACIJSKA ZNANOST

• proučava procese emisije informacija pohranjenih u predmetima baštine (muzealijama) i
smanjivanja polja muzeološke neodređenosti muzealije ili muzealnog sustava u cjelini
• bavi se teorijskim i praktičnim pitanjima identificiranja muzealnosti, tj. slojevitošću
informacija koje u sebi nosi potencijalni ili stvarni muzejski predmet
• muzeologija proučava uspostavljanje veza muzealija sa stručnjacima, okolinom i
potencijalnim korisnicima i omogućuje da se odabirom, prikupljanjem, vrednovanjem,
znanstvenom i stručnom obtradom, čuvanjem, izlagnjem i publiciranjem ostvari prijenos,
raspačavanje, tumačenje i korištenje onih informacija koje predmeti baštine nose u sebi
• materijalne informacije predmeta su stabilne, a društvene promjenjive ovisno o
interpretaciji podataka

MUZEALNOST
• osobina predmeta kojom u novoj muzejskoj relnosti dokumentira relanost iz koje je
izdvojen; on postaje dokumentom bivše realnosti određene prostorom, vremenom i
društvom o čemu svjedoči istovremeno, pojedinačno ili u međusobnim kombinacijama
• nositelji muzealnosit su materijal i oblik

1986. V. Schubertova – određivanje stupnja muzealnosti: primarno vrednovanje (predmet

je podesan i za daljnje analize)
prepoznavanje (otkrivanje značenja za pojedinu znanost)
sekundarno vrednovanje (stvarno određivanje muzealnosti predmeta)

17
 KULTURNI IDENTITET
• potpuno podudaranje materijalnog i duhovnog na više društvenih razina sa svrhom da se
materijalnom odredi duhovna dimenzija neke od tih razina koja time postaje određujuća
za raspon identiteta sa svim međutujecajima triju kategorija: vremena, prostora i društva

PREDMET MUZEOLOGIJE
• izučavanje osobina predmeta koji mogu organizirano i usmjereno prenositi poruke iz
prošlosti u sadašnjost i budućnost u okviru primarnog, arheološkog ili muzejskog
konteksta

Komunikacijski proces: 1. dokument

2. korisnik
3. konstituiranje predmeta poruke
4. odgovoriti na poruku
5. oblikovanje informacije

Tuđman – Z = f (R/NO; O; S; D)
• muzeologija je funkcija odnosa muzealije i znanja koje se stječe bilježenjem ili
označavanjem očitanih značenja, a muzealija je funkcija odnosa materijala, oblika i
muzealnosti elemenata predmetnog svijeta

Težak - E-T-Ak-S-A kompleks

• predmet muzeologije je izučavanje apsorpcije podataka i informacija iz kulturnih i
prirodnih dobara i njihovog emitiranja izlaganjem, publiciranjem ili interpretiranjem te
emisija poruka koje nastaju u međusobnim odnosima
Tuđman – funkcionalni model
• muzealija je dokument u vremenu, poruka u određenom prostoru i informacija u društvu.
U vremenu i prostoru – dokumentacijski proces utemeljen na materijalu i fizičkoj strukturi
predmeta, u vremenu i društvu – komunikacijski proces utemeljen na oblikovanju i obradi
materijala predmeta, a u prostoru i društvu – informacijski proces (uvijek u sadašnjem
vremenu) koji se temelji na sadržaju predmeta, muzelanosti ili znanju o njemu

ELEMENTI MUZEJSKOG PREDMETA

1. Materijal: zadan, utvrđuje se istraživanjem
2. Oblik: promjenjljiv, ali dovoljno čvrst za komuniciranej poruke
3. Značenje: promjenjljivo, stalno se otkriva, određuje muzalnost nekog predmeta

Tuđman – znanje je fizička ssupstanca organizirana tako da sadrži vijest ili poruku i time
može prenositi neki sadržaj u informacijskom procesu. Iz toga proizlazi da znanje povezuje
muzeologiju i temeljnu znanost.

Spoznajna funkcija: imenovanje i poimanje predmeta

Komunikacijska: diseminacija i distribucija znanja
Informacijska: organizacija i selekcija znanja
Funkcija pamćenja: zaštita i pohrana znanja

Formatizirano znanje: dolazi iz materijala i oblika predmeta, ili je sekundarna

dokumentacija nastala njegovom obradom, TZD stvara formatizirano znanje

18
Kontekstualizirano znanje: nastaje na izložbama, studijskim depoima, u međusobnom
kontaktu predmeta

TDZ: analitika, proučava pojavnost, materijal, tehniku, format, vrijeme, vlasništvo, stvara
znanstvene selektivne informacije, mogu se pretraživati

Muzeologija: integrativan pristup, interdisciplinarnost, kulturne i strukturne informacije,

društveni značaj; čuva, proučava, izlaže predmete u raznim kontekstima

Iskaz znanja: komunikacijski proces, uvijek u sadađnjosti, pomiče se izložbama i svakim

kontaktom s predmetom

Prikaz znanja: informacijski proces, vezan uz akumulirano znanje do sadašnjosti, slijedi

nakon iskaza, ali akumulira sve ranije iskaze; rezlutat je muzeologije i TZD

FENOMEN VREMENA
Aktalizacija: ako teče od sustava prema objektu (od općenitog prema pojedinačnom)
Referativnost: (naslijeđivanje) ako kreće od objekta prema sustavu

Informacisjko vrijeme: osobine predmeta sagledavaju se u prošlosti, aktulaizira ih se i

kontekstualizira u sadašnjosti, a neko drugo aktualiziranje i kontekstualiziranje dogodit će se
u budućnosti

Fizičko ili kronološko vrijeme: izučavanje predmeta obzirom na njihovu starost i promjene
koje vrijeme ostavlja zbog djelovanja vanjskih faktora

Društveno vrijeme: u raznim društvenim vremenima utvrđuje se društvena vrijednost

predmeta

Komunikacijsko vrijeme: vrijeme kontakta s predmetom i dostupnosti za komunikaciju

Vrijeme pretraživanja: ili uže informacijsko vrijeme

Povijesno vrijeme: istražuje povijest predmeta, otkrivanje informacija koje je protok fizičkog
i društvenog vrmena ostavio na predmetu

IDENTITETI MUZEJSKIH PREDMETA (Mensch)

Idejni identitet: prethodi materalizaciji predmeta
Stvarni identitet: u trenutku nastanka predmeta
Zbiljski identitet: u trenutku našeg kontakta s predmetom

Identitet trajanja: u trenutku nastanka i trenutku našeg kontakta s predmetom, kao i onaj koji
se formira između nastanka i kontakta s predmetom, a vidljiv je u njihovim razlikama

Strukturalni identitet: identitet materijalnosti predmeta; grupira se na 3 principa:

Princip namjere – otkriva svjesne i nesvjesne učinke kreatora predmeta u
oblikovanju i tehnologiji nastanka
Princip spoznaje – razlike između materijla kao nositelja i poruke ili značenja samog,
koji se izražavaju materijalom

19
 Princip razvoja – ukazuje na promjene, propadanje, oštećenja i restauriranje
predmeta

Funkcionlani identitet: trajanje i razvoj – fizička, društvena, ideološka i tehnološka

zastarjelost isključuju predmet iz uporabe

MUZEOLOŠKA ISTRAŽIVANJA
Temeljna (bazična) istraživanja – zajednička svim muzejima, doprinos razvitku
muzeologije
Primjenjena (aplikabilna) istraživanja – rješavanje praktičnih problema

Kako muzeologija pomaže: rasadište ideja i prakse

- osigurava principe rada koji integriraju muzejsku djelatnost
- osigurava globalni razvoj kulturne politike
- daje teorijsku bazu za stručno usavršavanje
- daje teorijski okvir za razvoj istraživačkih programa

MUZEJSKI PREDMET
• točka dodira muzeja i TDZ (temeljne znanstvene discipline), zajedno ga istražuju, stvaraju
znanstvene i kulturne informacije
• TDZ se bave samim predmetom, a muzeologija uvijek izučava njegov kontekst
• Mensch – predmet je najmanji element materijalne kulture kojim ima priznatu i
prepoznatiljivu funkciju u sebi

Pristup predmetu: dokumentacijski – bavi se materijalom i strukturom, najviše povezan s

TZD
komunikacijski – bavi se oblikom i porukama, ima stanovit odnos s
TZD
informacijski – sadržaj i muzeolnost, isključivo muzeološki aspekt

Emitiranje informacija: neposredni kontakt s predmetom

publiciranje rezultata istraživanja
izlaganje (subjekt ili objekt ekspozicije)

Osobine predmeta: materijal i tehnologija

izgled i oblik
socijalna funkcija

Dokumentacija: temeljna (opis, identifikacija, znanstvene, jasne i selektivne informacije)

tumačeća (interpretativna, kulturne i strukturne informacije)

Sredstva dokumentiranja: pisana riječ (opis, bilješke, izvještaji, kartoteke)

vizualni izgled (foto, dija, umanjeni model)
digitalni zapis

Stanje predmeta prirode, artefakta i mentefakta (Mensch):

primarni kontekst (u upotrebi)
arheološki kontekst (izvan upotrebe)
muzeološki kontekst (zaštićeni)

20
 • dokumentarna vrijednost predmeta i muzealnost nastaju u primarnom i arheološkom
kontekstu, a poruke se komuniciraju u muzeološkom kontekstu

Osobine dokumentiranih svojstava (S: Pearce): materijal (sirovina, oblik, konstrukcija,

tehnologija)
povijest (prikaz namjene i uporabe)
okolina (svi prostorni odnosi)
važnost (emotivne i psihološke poruke)

Predmet je znak kada individualni komad predstavlja cijelu kategoriju predmeta.

Predmet je simbol kada se javlja arbitrarna asocijacija bez prethodnih odnosa.
3 razine podataka iz predmeta (Mensch):
fizička ili strukturalna svojstva (hardver), materija, oblik, konstrukcija
funkcionalna svojstva (softver), značenje i vrijednost
odnos prema kontekstu (fizička i idejna okolina)

RAZRADA KONTEKSTA (Mensch)

Primarni kontekst: najčešći, određuje ga proizvodnja, eksploatacija i održavanje. Temeljni
procesi su: izrada, pribavljanje, uporaba, održavanje, i odbacivanje predmeta

Arheološki kontekst: stabilan – posljedica namjernog pohranjivanja (grobovi, spomenici),

razaranja, nepogoda, ratova ili normalnog odbacivanj stvari, a nalaze se pod zemljom ili
vodom
nestabilan – posljedica socijalne ili tehnološke istrošenosti, odloženi na
tavane i podrume, ili kad se iz ideolških razloga ne smiju uništiti (crkvene stvari)

Muzeološki kontekst – zaštita proučavanje i komuniciranje. Predmeti više nisu za klasičnu

uporabu već informacijsku i komunikacijsku, gube jednoznačnost robe i dobivaju
višeznačnost baštine

Predmet svjedok – aktivan u svojoj dokumentarnosti, izvor podataka za proučavanje

Predmet svjedočanstvo – pasivan, uloga dokumenta nekog vremena, prostora, društva

POVIJESNI GRAD
Struktura grada – mreže (ulice i trgovi) i ljuske (kuće)
Materijal – strukturalni odnosi meža i ljusaka
Oblik – rasteri mreža, lica kuća, oblici ulica, krovova i slika grada u prostoru
Značenje – podložno sudu vremena
Stvarni identitet – povijesna i društvena određenost, njegova materijalizacija
Zbiljski identitet – naše današnje bavljenje gradom
Povijesna vrijednost – arhitektura, prostori, simbolički akcenti
Ljudi – najdinamičniji dio, u njima se povezuje materijal sa značenjem, a ljudski kreativni
duh daje mu oblik, modificira ga i njeguje u skladu s vlastitim sklonostima

VAŽNOST PREDMETA
Aspekti kulturnih značenja: praktični / funkcionlani
estetski
simbolički
metafizički

21
Stvarna i zbiljska važnost (Mensch): zamišljeni predmet – odnosi se na stvarni identitet
zamijećeni predmet – zbiljski identitet

Singularizacija / sakralizacija (Kopytoff) – predmet u životu gubi vrijednost; kad postane

starina vrijednsot mu opet raste

Kategorija predmeta (Pomian) – predmeti u porabi

semiofri (nositelji značenja)

M- faktor (Gluzinsky): muzelanost predmeta – uuntarmuzejsko ponašanje:

simbolizacijsko (predmeti reprezentatnti vrijednosti)
komunikacisjko (predmeti prenose te vrijednosti)

KLASIFIKACIJA VRIJEDNOSTI (Kovač):

Funkcije predmeta:
1. referentna (odnos predmet – fenomen)
2. denotativna (prati evoluciju fenomena)
3. konotativna (povezuje razne interpretacije)
4. interpretacijska (izvor znanstvenih informacija)
5. komunikacijska (sredstvo u komunikaciji)

vrijednosne dimenzije predmeta:

1. dokaz realiteta (argument stvarnosti)
2. spomenik prošlosti (autentični svjedok)
3. izvor spoznaje (dokument)
4. izložbeni znak izraza (izložak)
5. predmet sabiranja (starina)

AUTENTIČNOST
Stransky:
• autentičnost (iskaz o predmetu) odnosi se na sve njegove identitete
• originalnost (svojstvo predmeta u sebi) bliska stvarnom identitetu

kopija predmeta (zamjena za muzejski predmet):

1. zbog zaštite originala (izrađene u muzeju)
2. rekonstrukcija oštećenih ili izgubljenih predmeta
3. izvorni muzejski predmeti (s vrijednošću originala)
4. drugi izražajni i prostorni medij (fotka, dijapozitiv, film)

TERMINI:
• kopija ili reprodukcija – temeljena na sličnosti s prototipom / temeljena na kombinaciji
vremena i autora (nastaje za života tvorca predmeta)
• odlijev ili otisak – odlijev, otisak i multipli su unikati, identična im je konceptualna i
stavrna razina, određen broj smatra se originalom
• rekonstrukcija - nije doslovna kopija. Mensch:
1. dodatak izvorniku (ekstrapolacija)
2. rekreiranje temeljeno na interpretaciji preostalih ulomaka

22
 3. rekreiranje temeljeno na dokumentaciji
4. rekreiranje temeljeno na izvornim nacrtima
• model – ne zamijenjuje predmet već daje predodžbu u nekom mjerilu, tehnološkim i
konstruktivnim elementima ili o funkcioniranju originala
• maketa – vrsta modela u smanjenom mjerilu
• falsifikati (Mensch):
1. bez originala – intevencija u original dodavanjem potpisa, datuma
2. bez uzorka – nastali bez imitiranja kao novi predmet
3. s uzorkom – ne imitira se djelo nego stil autora
4. imitacije – imitiraju predmet koji postoji

MUZEJSKA ZBIRKA
• Stransky: zbirka je rezultat umjetno povezanih artefakata, naturfakata i mentefakata.
Zbirka je rezultat skupljanja s unaprijed određenom svrhom, a može biti u
bibliotekama, arhivima, institucijama zaštite baštine (uzorci) i kod pojedinaca.
Tezarus: zbirka ili sklop zbirki čine muzejski zbirni fond

• Razlozi sabiranja (Burcaw):

1. politički
2. nostalgijski
3. egoistički
4. inelektualni
• ansambl – scjelina s izvornom strukturalnom i funkcionalnom povezanošću predmeta
• konfiguracija – namjerno povezani predmeti da se izrazi ideja

MUZEOLOŠKE FUNKCIJE (Mensch):

• CC model (Curation-Communication), Manual of Curatorship, BMA
• PCR model (Preservation-Research-Communication), Reinwardt Academ, Leiden –
prihvatljiviji model: output svakog podsustava je input drugom podsustavu, ali inputi
tih podsustava nisu uvijek outputi onih drugih podsustava, jer mogu dolaziti izvana, a
isto tako mogu imati output usmjeren van muzeja. Mensch: to pokazuje unutarnju i
vanjsku orijentaciju muzeološkog sustava: unutarnja, koja uključuje zaštitu,
istraživanje i komunikaciju, može individualno djelovati na okolinu i primati iz nje
utjecaje, neovisno o drugim muzeološkim funkcijama.

• Etaksa – muzeološka interpretacija

Između apsorpcije i emisije (sabiranja i izlaganja ili publiciranja) nalaze se akumulacija,
selekcija i transmisija (čuvanje, proučavanja, odabir i dokumentacijeski prijenos
predmeta)

MUZEJSKE TEORIJE STRANSKOG:

1. teorija muzejske dokumentacije / selekcije

primarna dokumentacija – muzejski predmet
sekundarna dokumentacija – fiksiranje primarnog i arheološkog konteksta

a) identificiranje muzealnosti – započinje pri selekciji predmeta, sudjeluju TDZ;

muzealnost raste sa znanjem o predmetu i u komunikaciji s njim ; vremenom se
smanjuje brzina širenja muzealne određenosti

23
 b) selekcija nositelja muzealnosti – „Muzealija je izvorni predmet stvarnosti koji se
pretvara u dokument stvarnosti, bez međupojma i mogućnosti repliciranja.“ Pri
selekciji sudjeluju TDZ u racionalnom pristupu i muzealci sa senzibilitetom,
iskustvom, imaginacijom i pamćenjem, a presudno je aktualiziranje muzeološke
poruke predmeta.

2. teorija muzejske tezauracije

zbirni fond (tezaurus) je otvoreni sustav, obogaćuje se, razvrstava, sređuje i škartira.
Škartiranje nije samo odbacivanje i prodaja, već i razmjena među muzejima.

a) sistematika tezaurusa: opis predmeta i muzeoloških pojava; 2 pravca stvaranja fonda:

- apstraktni pravac: usmjerava sabiranje i škartiranje, programator skupljanja
- konkretni pravac: ostvaruje zbirni fond

b) dokumentacija tezaurusa:
- dokumentacija nalaza (primarna deskripcija), nastaje u primarnom ili arheološkom
kontekstu predmeta, u trenutku, izdajanja iz njegove okoline
- temeljnja dokumentacija (morfološka razina), sustavni opis, kartice, formulari
- tumačeća dokumentacija (razina sustava), subjektivizacija, bilježi kulturne ili
strukturne informacije predmeta, bitan je društveni odnos prema predmetu u tom
trenutku

c) zaštita tezaurusa:
- zaštita predmeta: materijala i oblika, štiti se izvor informacija
- zaštita zbirnog fonda kao cjeline

3. teorija muzejske komunikacije

to je „vrhunac procesa saznanja“, bavi se publiciranjem onoga što je izdvojeno iz
stavrnosti, kako bi se ponovo tamo vratilo, obogaćeno vrijednostima tezaurusa.

a) prezentativna komunikacija:
- muzealna ekspozicija (stalni postav) – konkretizirana poruka cijelog tezaurusa;
muzealije su eksponati; to je stabilni i trajni oblik izlaganja
- muzejska izložba (povremena izložba): poruka užeg kruga predmeta; vremenski,
prostorno i sadržajno ograničena
- izložba (pokretna lii putujuća). Vizualno komunicira dokumentima nižeg reda

b) komunikacija edicije:
- distribucija informacija publikacijama koje interpretiraju sekundarnu dokumentaciju

c) opće komunikacije:
- predavanja ciljanoj i općoj publici, koncerti, prijenosi otvorenja, TV emisije

ZAŠTITA

osnovni zadatak: čuvanje potencijalnih informacija u predmetu baštine

materijalistička zaštita: zaštita materijala i njegovih svojstava
idealistička zaštita: čuvanje ideja pohranjenih u materijalu putem drugih medija

24
primarni kontekst: proizvodnja – eksplooatacija – održavanje
muzeološki kontekst: zaštita – istraživanje – komunikacija
in situ: živ i prirodan ugođaj
ex situ: mrtav i umjetni ugođaj

zaštita prenošenjem u muzej:

- aktivno sabiranje: kroz program, terenski rad, razmjena, kupnja, izrada
- pasivno sabiranje: darovi i ostavštine
- eksterno sabiranje: bez posrednika, direktno iz primarnog i arheološkog muz. konteksta
- interno sabiranje: posrednici, već obavili prijenos, ponekad bez dokumentacije
- eko – muzeji: predmeti se ne sabiru, s njima se živi, čuvaju se i upotrebljavaju

1977. Švedska, SAMDOK: Međunarodni standard za dokumentiranje sadašnjosti, 6

kriterija:
1. učestalost ili rijetkost pojave predmeta
2. stupnjevanje (prvijenci, inovacije)
3. reprezentativnost (ideje, prosudbe)
4. privlačnost (veza uz zbivanje ili osobe)
5. oblast (fizička povezanost grupe predmeta)
6. formalni ili oblikovni (esttski predmeti, referenti, prototipovi)

konzerviranje: neutralni oblik fizičkog zadiranja u materijal, učvršćivanje unošenjem novih

materijala bez promjene zatečenog oblika
restauriranje: dodavanje oblika ili struktura koje nedostaju, zadiranje u oblik i način obrade

zaštita oblika: bez velikih intervencija u oblik i obradu zbog narušavanja identiteta. Ako je
predmet ugrožen izrađuju se kopije i modeli za komunikaciju s publikom. Upotreba kopija
kada:
1. original pripada drugoj instituciji
2. original nestao
3. velike dimenzije originala
4. original neprenosiv
5. lomljivost originala
6. sigurnost – vrijednost originala
7. neetičnost izlaganja originala

zaštita zračenja: bilježenje vrijednosti i značenja predmeta dokumentacijom muzealnosti

- etika postupanja: 1986. ICOM – temeljni kodeks profesionalne etike:

1. profesionalna kompetentnost osoblja
2. tretman mora biti povratan
3. tretman ne smije izmijeniti karakter predmeta
4. dokumentiranje svih postupaka
5. čuvanje cjelovitosti predmeta
6. jednaka pažnja prema svim predmetima

metodologija:
- izlučiti uvjete u kojima je predmet živio i uzroke oštećenja
- utvrditi tretman predmeta donesenih iz okolnog svijeta

25
- utvrditi tretman predmeta koji su već u muzeju

klasifikacija uzroka oštećenja:

- unutarnji uzroci:
1. svojstva materijala
2. svojstva konstrukcije
3. slaba izvedba
- vanjski uzroci:
1. prirodni uvjeti
2. biološki uzroci
3. prirodne katastrofe
4. kriptoklima
5. čovjek
6. namjerna razaranja
7. nenamjerna razaranja
8. razaranja vezana uz suvremeni život

stupnjevi intervencije:
- sprečavanje propadanja (prevencija)
- zaštita (održavanje)
- učvršćivanje ( konzerviranje)
- restauriranje (obnavljanje)
- reproduciranja (kopije)
- rekonstruiranja (nova izrada)
- rehabilitacija (nova uporaba)

socijalizacija zaštite:
- Mensch: zaštita predmeta in situ kad god je moguće, razvijati svijest ljudi o zaštiti kult.
baštine, lakše je prihvaćati poruke nego kad su predmeti u muzeju
- 1931. Talijanska povelja zaštite spomenika – utvrđuje norme ponašanja i traži da se
nalazi u arheološkim nalazištima čuvaju in situ

PROUČAVANJE / ISTRAŽIVANJE
- Mensch: proučavanje je misaoni proces u kojem dolazi do integracije muzeologije i TDZ,
u kojem se istražuju i znanstveno inetrpretiraju informacijske vrijednosti kulturne i
prirodne baštine

značajke temeljnih znanosti:

1. generaliziranje putem istraživanja individualnog
2. stvaranje klasifikacijskih ili tipoloških sustava pojedinosti

značajke muzeološkog istraživanja:

1. odlučivanje o pojedinostima na temelju usvojenih generalizacija
2. kvalificiranje pojedinosti u odgovarajuće klase usvojenih sustava

vrste istraživanja (Klausewitz):

a) analiza, opis, komparativno vrednovanje predmeta
b) kulturno i sociološko vrednovanje predmeta unutar funkcionalnog okvira okoline
c) primijenjena istraživanja radi konzerviranja, restauriranja i izlaganja: istraživanje
materijala i strukture; istraživanje načina fizičke zaštite

26
dokumentacija: fiksiranje rezultata istraživanja, postupaka na odgovarajućim medijima.
Dokumentacija je materijalni trag sadašnjosti pripremljen za budućnost, a vremenom može
postati kulturnom baštinom
- dokumentiranje: organizirani proces bilježenja informacija koje posjeduju i eliminiraju
predmeti i cjeline baštine
- etika dokumentiranja: moralna obaveza bilježenja, sabiranja i čuvanja podataka te
poštivnja pravila o istinitosti podataka. Dokumentacija mora biti javno dobro, a njeno
privatiziranje je neetično
- informacija o dokumentaciji: pravovremena, precizna i automatska

1. stvaranje dokumentacije:
a) primarna dokumentacija - nastaje u neposrednom dodiru s predmetom i obuhvaća:
- građu o predmetu
- iste podatke sređene u podskupine: sadržajne i vremenske

b) sekundarna dokumentacija – prijenos primarne dok. u druge medije

c) tercijarna: pregledi, kartoteke, katalozi, indeksi, popisi

principi dokumentiranja:
1. poštivanje vrijednosti predmeta
2. svrhovitost
3. preciznost i egzaktnost
4. pravodobnost
5. sveobuhvatnost
6. postupnost
7. selektivnost
8. kontinuiranost

2. uporaba dokumentacije:
- korisnici dokumentacije: nepostredni (zaštićuju, proučavaju, komuniciraju); oni koji
vode politiku odnosa prema baštini, propagandu…

3. arhiviranje / čuvanje dokumentacije

- izvornik: medij i oblik izvornog bilježenja dokumentacije, arhivira se po sadržaju,
vremenu i vrsti materijala
- stručno-znanstvena dokumentacija: dokumentira zbirni fond, proučavanje i
vrednovnje, vezano uz kriterije muzeologije i TZD
- muzeološka dokumentacija: dokumentira djelatnost muzeja, izložbe, publikacije,
marketing, administraciju…

KOMUNIKACIJA
izložba:
- Mensch: izložba je zemlja snova, rezultat selekcije i manipulacije informacijama,
posjetitelj prihvaća interpretacije kojim muzej određuje značenje. Nastaje inetrakcijom
ideje i tvari: ideje – cilj, strategija i tehnika izložbe, tvari – muzejski i muzeografski
materijal

27
- etaksa: emisija (kreatori izložbe), apssorpcija (posjetitelji), akumulacija (sabiranje građe),
selekcija (izbor te građe), transmisija (muzeografska pomagala za prijenos informacija)

- zakonitosti izložbe (Mensch): strategija (organizacija materijala), stil (opća atmosfera),

tehnika (izložbe), zbiljski identitet predmeta u funkciji je konceptualnog identiteta izložbe,
njeno značenje uvijek je u sadašnjosti, nije identično onome u prošlosti, izložba je aktualni
info sustav

izložba – oblik komunikacije: model komuniciranja (Težak):

1. što, gdje, kada – odnosi se na informaciju
2. kako – odnosi se na instrukciju
3. zašto – na motivaciju komuniciranja

što se prezentira – muzejski predmet kao dokument realnosti

tko – jedan autor, grupa stručnjaka ili muzej
gdje – prvenstveno u muzeju, izložba stvara artificijelnu stvarnost
kada – ovisi o društvenom, kulturnom i stručnom interesu
zašto – prenošenje poruke, prikaz znanja, educiranje posjetitelja

izložba kao iskaz / prikaz znanja – znanje u muzeologiji je simbolički proizvod muzeologije
i TZD, a određuju ga:
1. spoznajna funkcija – djeluje na odabir i selekciju predmeta (akvizicija i škartiranje)
2. komunikacijska funkcija – smanjenje polja muzejske neodređenosti, diseminacija,
distribucija znanja
3. informacijska funkcija – prikaz znanja, organiziranje i selekcija informacija
4. funkcija pamćenja – pohranjivanje znanja dokumentiranjem i zaštitom predmeta

muzejski predmeti: prostorni, vizualni, auditivni, ponekad tekstualni

stalni postav – najsloženiji oblik komunikacije i prezentacije, stabilan izbor materijala,
vremenska otpornost, izraz širine zbirnog fonda, treba izbjegavati improvizacije
zadatak i cilj: oblikovanje znanja akumuliranog u predmetima, prikaz i prijenos tog znanja

pretpostavke:
1. proučenost i dobro poznavanje zbirnog fonda
2. definirani izložbeni prostor
3. stručna ekipa

interdisciplinarnost – međudjelovanje i prožimanje disciplina

multidisciplinarnost – prosto zbrajanje disciplina, suradnja u kojoj svaka odradi dionicu
posla, pa se njihov zbroj i cjelina prezentiraju kao rezultat ili polidisciplinarnost

sinopsis: formuliranje ideje, izrađuju ga kustosi, a na nivou muzeja direktor s kustosima

scenarij: definitivni izbor materijala, količine znanstvenih i kulturnih podataka, formiranje
cjelina
maketa: dvo- ili trodimenzionalna, relacije volumena u prostoru, verifikacija scenarija

stručnjaci koji sudjeluju u izradi:

1. dizajner – prezentativno-oblikovna uloga
2. konzervator – aspekt čuvanja predmeta: klima, svjetlo, vlaga, alarm, dostupnost
3. kustos – kreira sadržaj, nastoji da se ideja sadržaja sprovede do kraja

28
 4. pedagog – razmatra odnose: izložak – pomagalo – prostor - publika, pedagoško
usmjerenjnje poruke, provođenje pedagoško-androgoškog procesa

tipologija izlaganja:
- muzealna ekspozicija (stalni postav)
- muzejska izložba (povremena izložba)
- izložba (pokretna izložba)
- velika tematska izložba

muzejska izložba (povremena) – koristi materijal zbirnog fonda, izlaže uži krug predmeta,
tematizira određene probleme koji daju djelomične spoznaje, često je tematski
monodisciplinarna, a interdisciplinarna u prezentaciji, vremenski i prostorno ograničena

pokretna izložba – ne izlaže muzealije nego kopije, reprodukcije ili modele izvan muzejskog
prostora, prenosi poruku na nižem komunikacijskom nivou jer koristi prikaz predmeta u
nekom mediju (foto, tekst); animacijska je i didaktička, vremenski i prostorno ograničena

velike tematske izložbe – ne prezentiraju materijal samo jednog muzeja, bave se širokim
umjetničkim, kulturološkim, povijesnim, tehničkim i znanstvenim temama, prate ih veliki
istraživački ili znanstveni projekti, vezani uz obljetnice, revalorizacije razdoblja ili
retrospektive. Korijeni su u velikim izložbama 19. st.

tipologija i kategorizacije:
1. općenita izložba – nudi općeniti zaključak
2. ciljana izložba – usmjerena postizanju konkretnog cilja
3. tipična izložba – koja istovremeno stimulira svih 5 osjetila
4. primarno iskustvo – izložbe koje repliciraju stvarnost
5. didaktička izložba – poučava stvarnost

H. Shettel, 3 kategorije:
1. istinski zanimljive – važna povijesna, socijalna ili psihološka poruka
2. estetski privlačne – umjetničke ili u vezi s umjetničkim izložbama
3. didaktičke – pričaju priče, vode posjetitelja da sam dođe do zaključka

Mensch: strukturalni identitet izložbe ima 3 kategorije: strategija, stil, tehnika. Strategija
se odnosi na organizaciju materijala izložbe
3 tipa izlaganja: taksonometrijski, situacijski, narativni

Kriterij strategije:
1. taksonometrijska izložba – tradicija u 19. st., linearna je, predmeti su izvan društvenog
konteksta, ravnopravni i jednaki pa nema dvoznačnosti; apstraktna objektivnost,
pretežno autentične muzealije, dominira količina i znanstvena istinitost materijala.
Podjela na:
a) konkretne izložbe – autentične 3dimenzionalne muzealije, pokrivaju tipove stalnog
postava i povremenih izložbi
b) apstraktne izložbe – 2dimenzionalni sekundarni materijal, ovdje je velika uloga
muzeografskih pomagala
c) tematske izložbe – vizualizacija ideja, predmeti su neravnopravni jer se istiću oni
koji iliustriraju ideju

29
 2. narativna izložba – princip pripovijedanja kao u knjigama, materijal uvjetovan
objašnjenjem ideje, muzeografska pomagala služe boljem razumijevanju priče,
linearna izložba
3. situacijska izložba – visok stupanj konkretnosti, izložba primarnog iskustva:
prirodoslovni muzeji koriste diorame, u zoo vrt se pristupa bez barijera, u povijesnim
muzejima sobe pojedinih razdoblja, privid realnosti i mogućnost doživljaja autentične
muazelaizirane prošlosti.

Kriterij stila:
1. estetske izložbe – eksponati pokazuju svoje estetske kvalitete, estetski su izloženi,
kereatoru je to umjetnički čin u kojem se prožimaju sadržaj i oblik, dominiraju
umjetnička djela
2. evokativne izložbe – evociraju razdoblje, zemlju, ambijent, stil vremena, a prostor
služi kao kazališna scena, evokacija je djelotvorna za ideologizaciju izložbe ili muzeja
3. didaktičke izložbe – muzealije i muzeografska pomagala ravnopravni, metodički
modeli učenja, ciljevi i rezultati moraju biti precizno određeni

kriterij tehnike izlaganja:

1. statične izložbe – stabilne, pokazuju autentični materijal, taksonometrijske su,
najstabilnije su umjetničke izložbe jer moraju pokazati djela, a posrednici između njih
i publike nisu potrebni
2. dinamične izložbe – promjenjive, participacija i aktivni odnos publike i eksponata:
a) automatski dinamične – teku kao film, bez aktivnog učešća publike
b) operativno dinamične – aktivira ih publika vlastitom voljom
c) interaktivno dinamične – dijalog s publikom, tako da ona kreira vlastitu viziju
izložbe

prezentiranje spomenika kulture

- svaka prezentacija je interpretacija kojom se iz spomenika izabiru one faze ili detalji koji
će stvoriti njegovu povijesnu sliku relevantnu trenutku prezentiranja

a) objektiviziranje prezentiranja:
- objektivna pretpostavka (spomenik i njegova slojevitost podataka)
- subjektivna (podobnost za moguću novu namjenu ili postojeću radi
isticanja neke faze)
b) kriteriji:
- poznavanje spomenika (radi izbora strukture, oblika i faze kaoja će se
prezentirati)
- poštivanje integriteta (kod prezentacije isključiti ono što remeti dojam
cjelovitosti)
- funkcija spomenika (izvorna, dopunjena, bitno izmjenjena ili muzejska)

c) koncepcija
- izbor razvojne faze spomenika koju se prezentira i način prezentacije, vodeći računa o
istinitosti, spomeničkoj cjelovitosti i anticipiranju budućnosti. Za izbor su bitne:
1. znanstvena komponenta – afirmira prepoznatljive i definirane povijesne
slojevitosti, čitljivost ideje prezentacije, ne dopušta cjepkanje spomenika na
detalje koji bi heterogenošću zamijenili cjelinu, eliminira elemente koji bi dali
privid autentičnosti

30
 2. estetska komponenta – humanizira odnos povijesne slojevitosti i vrijednosti
spomenika, unosi estetski odnos u prezentaciju
3. funkcionalna komponenta ili konzervatorska – korigira namjere ovisno o stanju
spomenika, prezentacija je podređena stanju materijala, sigurnosti i trajanju
4. ljudska komponenta – određuju je mogućnosti društva i dostupnost stručnjaka
sposobnih ostvariti prezentaciju

d) mogućnost načina prezentacije:

- prezentiranje posljednjeg živog sloja spomenika
- posljednje cjelovite faze u životu spomenika
- najvrednijeg sačuvanog sloja
- prezentiranje slojevitosti

e) metode
- poštivanje izvornika
- arheološka metoda
- metoda rekonstrukcije
- interpolacija novih oblika i materijala

muzejski upotrebljavan spomenik kulture

- to je spomenik u prostoru koji organizirano, posredno ili neposredno, pokazuje svoje
spomeničke vrijednosti. Iako je in situ, stvoreni su uvjeti za modificiranu muzeološku
realnost čime je izbjegnuta socijalna istrošenost i uporaba koja bi ga degradirala.

- muzejsko tretiranje – način prezentacije spomenika, kad se bez obzira na namjenu želi
učiniti vidljivom njegova povijesnost ili muzealnost

- muzejska uporaba – u prvi plan se stavlja sam spomenika i njegove vrijednosti

- svaki spomenik kulture prezentiran za muzejsku uporabu mora zadovoljavati ove uvjete:
1. treba biti znanstveno i muzeološki obrađen
2. rezultat prezentiranja mora biti čitkost spomenika
3. uporaba svjetla za potpuni doživljaj

31