NEKONVENCIONALNA DRAMATURGIJA (POSTDRAMSKO)

Klepica inzistira na definiciji svojih tekstova ne kao dramskih tekstova, već kao tekstova za izvedbu i
već se u tom određenju naslućuje snažan utjecaj postdramskog kazališta koji je prisutan i u samoj
strukturi njezinih tekstova u kojoj nestaju klasični principi naracije i figuracije te slijed
fabule.Unutar njih dolazi do osamostaljivanja jezika te do kolažnog spajanja konkretne
informativnosti i dokumentarizma, esejističkih pasaža, poetskih dionica, a identitet pojedinih
subjekata (dramskih lica) posve je fluidan, otvoren, mekih rubova unutar kojih se vanjska stvarnost
(od kon-kretne političke uvjetovanosti današnjice pa do povijesnihnčinjenica) isprepliće s
unutarnjim svjetovima dramskih lica. Klepica često kombinira monološku i dijalošku formu
na vrlo intrigantan način, ponekad uvodeći i princip korskog govorenja. Navedena fluidnost
identiteta priziva i utjecaje jedne od najkontroverznijih dramatičarki s kraja prošlog stoljeća Sarah
Kane, a povremeno vehementno, snažno ritmizirano “bljuvanje” riječi legendarni Krik Allena
Ginsberga. Unutarnji su monolozi često ispisivani poput krhotina dijaloga koji se, međutim, ne
susreću na komunikacijskom polju ili se pak susreću tvoreći neka nova, iznenađujuća značenja,
povremeno se stapajući u mnogoglasje, u polilog. Stoga možemo reći da Klepica umjesto klasičnih
dijaloga i monologa uspostavlja suprotstavljene “govorne površine” (pojam koji je skovala Elfriede
Jelinek). Također, njezin čest postupak iz kojeg proizlazi
iznimna snaga izričaja jest i ponavljanje određenih govor-nih sekvenci, učestalo korištenje takozvane
kružne dramaturgije te kontapunktiranje: poezije i dokumenta, bun-tovne jedinke i predstavnika
krutog sustava, ironijske duhovitosti i izravnih, žestoko kritičkih, ponekad i brutalnih “zakucavanja”
riječima. Nadam se da će hrvatsko kazalište iznaći dovoljno snage, hrabrosti i otvorenosti
spram višestruko izazovnih tekstova ove iznimno nadarene i autentične autorice.

(Gašparović, T. Kazalište, 53-4, 2013)

Barnett, 45-6, 2011.
Ovaj članak promišlja kako Lehmannove ideje mogu biti primijenjene na same kazališne komade
pristupajući dramaturški dvama nedavnim britanskim kazališnim komadima.

Aristotel (mimesis) oponašanje radnje, prikazivanje (gl. prikazuju likove, objekti rekvizite, scenografija
prostor - mjesto radnje)
Postdramsko pretpostavlja kazalište s one strane prikazivanja, u kojem dramaturzi i
izvedbene prakse, koje pokušavaju predočiti materijal radije nego postaviti izra-van
prikazivački odnos između pozornice i vanjskog svijeta, kontroliraju granice
prikazivanja.
Nove tehnologije, internet – simulatninet, nelinearnost
Mobitel-udaljenost i vrijeme, simulacije

„drama je protok vremena koje se kontrolira i kojim se može upravljati“ (Lehmann)

„epistemološka nesigurnost sna“

Jasno je da Mi ne doživljavamo kazalište izvan vremena, no postdramsko teži

onemogućiti linearnost ili barem je učiniti vrlo problematičnom u izvedbi kako bi
posredovalo bogatom i nepovlaštenom dotoku materijala kojeg ne zanima radnja već
okolnosti ili uvjeti.

CRIMP
Problematizacija subjekta koji govori, umjesto imena –

Jedna od postdramskih kategorija JEZIK KAO PROTAGONIST

U postdramskom kazalištu sve što je izrečeno je navod; nikad se ne pretpostavlja da

je govornik ujedno i stvoritelj teksta.