5.1.

Antiinflacijska politika

Za vrijeme inflacije u jednoj zemlji može se voditi dvojaka politika:

1. politika zaustavljanja ili usporavanja daljnjeg porasta cijena – država direktno ili preko
emisione banke poduzima administrativne mjere kontrole koje mogu biti:

- tržišno-političke mjere (propisivanje max. cijena i plaća, racioniranje živežnih

namjernica, ograničenje investicija, …),

- monetarne mjere (restrikcija kredita, razvijanje raznih oblika štednje, blokiranje

fondova, depozita, …),

- financijsko-političke mjere (povećanje poreza, plaćanje poreza unaprijed,

raspisivanje unutrašnjih zajmova)

2. politika suzbijanja uzroka inflacije koji izazivaju poremećaje u privredi – radi suzbijanja
korijena inflacije donose se mjere kojima je svrha sređivanje prilika u privredi i javnim
financijama; bez podizanja proizvodnje i proizvodnosti rada s jedne strane, te reduciranja
svih oblika neproduktivne potrošnje s druge strane, nema uspješne borbe protiv inflacije
(može se ići za tim da se cijene vrate na početni nivo ili da se što je lakše i jednostavnije
stabiliziraju na postojećem nivou, ali i ovdje se primjenjuju većina ranije spomenutih
mjera uz zaključivanje zajmova u inozemstvu radi povećanja uvoza, obustava zaduživanja
države, povećanje diskontne i kamatne stope uopće, podizanje obvezne rezerve…); koliko
će biti uspješne antiinflacijske mjere zavisi o vrstama poduzetih mjera, okolnostima u
kojima su poduzete i o brzini i odlučnosti kojom se provode.