SLIJEPAC PJEVA SVOM GRADU

Minula je kisa..
Sad iz kanala,sa tavana i ispod podova trosnih kuca u predgradju,bije smrad misjih lesina.
Koracam,ne trazec` narociti smisao u tom:slijepac sam,i dato mi je da vidim samo ono sto
drugi ne vide.
Tako biva nadoknadjena moja neimastina-prepoznajem u juznom vjetru glasove onih koji su
napustili ovaj grad.
Kao da placu..
U blizini,evo,mirise lipa.
Znam:blizu je most,i drugacije ce po njemu zvoniti korak i stap,bice vise svjetla u zvuku.
Zatim tu,pored uha mi,u trenu se sparuju dvije muhe.
Ponovo ce zega..
Obilaze me tijela vruca,s` mirisom postelje,s` mirisom pohote..
Koracam,govoreci sa Bogom.kao da i sam uza me koraca:
"Zar iko od mene bolje poznaje ovaj grad?!
Od mene,Boze,kome si dao da nikad ne vidi onu koju ljubi..!"

ABDULAH SIDRAN

SLIJEPAC PJEVA SVOME GRADU

Minula je kiša. Sad iz kanala, sa tavana

i ispod podova trošnih kuća u predgrađu
bije smrad mišjih lešina. Koračam, ne tražeć
naročit smisao u tom: slijepac sam, i dato mi je
da vidim samo ono što drugi ne vide. Tako
biva nadoknađena moja neimaština: prepoznajem,
u južnom vjetru što me dotiče, glasove onih
koji su napustili ovaj grad. Kao da plaču.
U blizini, evo, miriše lipa. Znam: blizu je
most, i drukčije je po njemu zvoniti korak
i štap, pa više svijetla u zvuku. Zatim tu,
pored moga uha, u trenu se sparuju dvije muhe.
Ponovo će žega. Obilaze me tijela, vruća,
s mirisom postelje, s mirisom pohote. Koračam,
govoreći s Bogom, kao da i sam uza me korača:
"Zar iko od mene bolje poznaje ovaj grad?
Od mene, Bože, kome si dao da nikad ne vidi
onu koju ljubi?"
Abdulah Sidran