PRIČE OSHO

Iz knjige BUNTOVNIK

U jednoj šumi u blizini grada živjela su dva prosjaka. Prirodno, oni su bili u neprijateljstvu u
kojem su obično ljudi istih profesija - dva liječnika, dva profesora, dva sveca. Jedan od njih je bio
slijep dok je drugi bio bez nogu, ali su oba bila suparnički nastrojena i čitav dan bi se u gradu
nadmetali.
Jedne noći njihovu kolibu je zahvatila vatra koja se širila šumom. Slijepi čovjek je mogao
istrčati vani, ali nije znao na koju stranu se vatra širi i gdje da bježi, a hromi čovjek je pak vidio sve
ali nije mogao bježati - vidio je samo kako mu se smrt priblžava.
Oba su zaključili da su potrebni jedan drugome. Hromi je donio iznenada odluku: “Slijepi
može trčati, a ja mogu vidjeti kuda trči.” Oba su u tom trenutku zaboraviti na svoja supatništva. U
takvom kritičnom trenutku, kada su oba izložena opasnosti, nužno se zaboravlja na sva
neprijateljstva. Sva su neprijateljstva u suštini glupost.
Oni su stvorili veliku sintezu; dogovorili su se da slijepi čovjek iznese hromog na svojim
leđima vani i tako su mogli funkcionirati kao jedan čovjek. Tako su i spasili svoje živote. Pošto su
spasili jedan drugoga tada su postali i prijatelji - po prvi put su odbacili svoja neprijateljstva.

Bilo je jedno pleme u Burmi, veoma malo pleme, čija čitava povijesta ukazuje na ono o čemu
ja govorim. Tamo nije bilo počinjeno nijedno ubistvo, nijedno samoubistvo, silovanje, nikada nije
došlo do tuče. Razlog leži u tome što su oni prakticirali vjekovima nešto nalik dubokoj psihoanalizi
o kojoj Sigmund Frojd nije ni mogao znati. Svako bi jutro ispričao svoj san. Većina tih ljudi nije ni
sanjala jer nisu imali represivan život; bez represija snovi ne mogu ni postojati. Ali ponekad netko
usnije da je udario nekoga - to je malo pleme i svi se poznaju - tada bi taj otišao toj osobi sa
darovima i cvijećem i tražio oproštaj: “Oprosti mi, ja sam te udario u snu.”

Diogen, jedan od najmirnijih ljudi koje je svijet poznavao, upitao je Aleksandra Velikog koji je
došao da ga vidi: “Gdje ti ideš? Mjesecima gledam kako vojska ovuda prolazi i pitam se u čudu što
je svrha svemu tome? A Aleksandar mu reče: “Ja želim osvojiti svijet.”
Diogen reče: “Slažem se, ti ćeš osvojiti svijet, prihvaćam - a što poslije?” Aleksandar je bio
malo zatečen. Nitko ga nije to pitao, i još na taj način. Ali on ipak odgovori suzdržano: “Onda ću se
opustiti.”
Diogen se potom poče jako smijati. Čitava dolina je odzvanjala njegovim smijehom u rano
jutro. On pogleda svog psa. Imao je samo jednog druga, svog psa; oni su živjeli zajedno, živjeli su
zajedno čitavog života. On pogleda psa i reče: “Jesi li čuo ovo? Jesi li razumio?” Aleksandar nije
mogao vjerovati svojim očima da je pas klimnuo glavom u znak odobravanja.
Aleksandar reče: “Ja sam iznenađen. Što on misli kada klimajući glavom potvtđuje da
razumije?”
Diogen reče: “Čitava egzistencija shvata da ako ti stvarno želiš da se opustiš, tko te u tome
spriječava? Čemu gubljenje vremena u osvajanju svijeta? Ti si rekao ako bi želio da se opustiš, da
buđeš u miru, da buđeš meditativan, da budeš u tišini, da uživaš u jutarnjem suncu i svježem zraku
- prvo trebaš osvojiti svijet. No, tada će mir biti veoma teško ostvariv. Što je sa nama siromašnim
koji ne mogu osvojiti ni najmanju stvar, koji ne mogu imati ništa?
Ali, ja sam već opušten, ja sam u miru, ja uživam potpuno u ovom trenutku. A mi imamo
sasvim dovoljno prostora za to.” – Tu je bila široka obala uz rijeku.
On reče zatim: “Možeš uzeti bilo koje mjesto ovdje, samo izaberi. Ovdje nije u pitanju
osvajanje i predavanje. Ako želiš ovo mjesto gdje ja sjedim, samo reci, ja se mogu malo pomači -
možeš to uzeti. Ako želiš mjesto mog psa, on će se pomjeriti, on je razuman, on nije samo običan
pas. To je pas koji je iskusio mir. To je naša vera, naše prijateljstvo. naša ljubav, naše bratstvo. Ja
ne želim biti sa masom naroda jer oni ne razumiju stvari. Ja volim mog psa, on je tako razuman.” I
pas se zaista pomjeri u stranu klimajući glavom kao da želi dobrodošlicu: “Možeš zauzeti ovo
mjesto.”
Aleksandar nikada prije nije bio u tako teškoj situaciji. Kako da iziđe iz toga? Diogenova
logika je bila sasvim jasna. Ako želiš mir, opuštanje, onda počni odmah! Osvojiti čitav svijet i nije
potrebno da bi... nije čak neophodan bilo koji uvijet za to.
Mi radimo sve samo da uznemirimo sebe sa svojom pohlepom i lakoumnošću, našom težnjom,
našom žudnjom za imati više, našom neprekidnom ambicijom da smo u vrhu. A što ćete potom
raditi kada dođete do vrha?

Lao Tzu, jedan autentičan buntovnik, autentičniji od Gautam Bude i Mahavire - jer je on
ostao u svjetovnim okvirima i borio se - živio je prema unutarnjem svijetlu, boreći se a ne bježeći.
On je postao toliko mudar da ga je kralj pozvao da mu bude prvi ministar. Lao Tzu je lako odbio.
Rekao mu je: “To neće funkcionirati jer je nemoguće da nas dvojica dođemo do istih zaključaka. Ti
živiš u skladu sa idealima koje si naslijedio od svog oca a ja živim prema vlastitoj svijesti.” No, kralj
je i dalje insistirao jer nije vidio da tu može biti nekog problema.
Još prvog dana za njegove vlade bio je uhvaćen jedan lopov. On je nešto uzeo od jednog
bogatog čovjeka koji je izjavio da je ovaj lopov. Lao Tzu je kaznio po šest mjeseei zatvora obojicu.
Bogataš je rekao: “Što? Ja sam pokraden, ja sam žrtva, a ti mene kažnjavaš. Jesi li lud? Nije bilo
primjera u povijesti da je pokradeni kažnjavan a ne lopov.”
Lao Tzu je odgovorio na to: “Zapravo, tebe bi trebalo kazniti više godina, više nego lopova -
ja sam bio previše milostiv jer si ti prigrabio sav novac grada. Misliš li da novac pada sa neba? Tko
je načinio ove ljude tako siromašnim da moraju pribjegavati krađi? Ti si za to odgovoran. Ovo bi bio
moj sud u svakom slučaju krađe. Obije osobe bi išle u zatvor. Tvoj prijestup je znatno dublji -
njegov prijestup je neznatan. On je siromašan a ti si odgovoran za to. Zato, ako on krade nešto
novca iz tvog trezora to nije neki veliki prijestup. Taj novac pripada mnogim siromašnim ljudima od
kojih si ga oteo. Ti si bivao sve bogatiji i bogatiji dok su ljudi oko tebe bili sve siromašniji i
siromašniji.
Bogataš je mislio: “Ovaj čovjek mora da je lud, sasvim lud.” I reče mu: “Želim da dobijem
priliku da vidim kralja.” Bio je veoma bogat tako da je i kralj posuđivao novac od njega. On je rekao
kralju što se dogodilo. Rekao mu je: “Ako ne ukloniš ovog čovjeka iz suda bićeš iza rešetaka kao i
ja - jer ti znaš odakle ti tvoje bogatstvo. Ako sam ja kriminalae, ti si još viši.”
Kralj je sagledao situaciju, uočio je logiku te situacije. On je potom rekao Lao Tzuu: “Možda si bio u
pravu kada si rekao da će biti teško da nas dvoje dođemo do zajednićkog zaključka. Smijenjen si
sa svojeg položaja.”

Dogodilo se da je Agbar, jedan od velikih careva Indije, napravio predivni ribnjak. On je donio
najljepše labudove iz visokih jezera Mansarovar u Himalajima gdje žive najljepši labudovi na
svijetu. Napravio je tako prostrani ribnjak da su se labudovi u njemu mogli osjećati komotno. Taj
ribnjak je bio skoro jezero, toliko veliko da su se labudovi osjećali sasvim slobodni. On bi stojao
pored i promatrao cjelinu ribnjaka, a on je bio načinjen samo od čistog bijelog mramora.
Njegov ministar mu tada reče: “Dobili smo obavještenje da sutra stižu labudovi. Kao
dobrodošlicu mi ćemo im ribnjak ispuniti ne vodom već mlijekom. Naravno, poslije ćemo napuniti
vodu, ali za dobrodošlicu neka bude mlijeko”.
Agbar je upitao: “Dobro, ali odakle ćete nabaviti toliko mlijeka”?
Ministar reče: “To je lako. Mi samo treba da obavijestimo građane da se gradi prelijepi ribnjak
i da se dovode predivni labudovi iz Himalaja te za njihovu dobrodošlicu treba da napunimo ribnjak
mlijekom. Stoga, svaki treba da donese vedricu mlijeka”.
Grad je bio velik i ako bi svako donio po vedricu mlijeka zasigurno bi se ribnjak napunio. A
tko je taj koji se neće odazvati tom pozivu? Zapravo, to je bila i radost uveseliti cara sa
dobrodošlicom labudima iz Himalaja. Bila bi to rijetka predstava.
Hindusi su uvijek vjerovali jednom predanju – iako je to možda i mit - da labud ima takva
moćna svojstva da ako se pomiješaju voda i mlijeko da on može samo da pije mlijeko a da potom
ostane samo voda. Ako se voda i mlijeko pomiješaju nevjerovatno je da bi netko mogao da ih
odvoji potom, no pričalo se da laudovi imaju ta svojstva. To mora da je bilo mitološko predanje ali
je to ipak imalo velikog značaja. Značilo bi da onaj tko može da razdvoji nestvarno od stvarnog,
smrtno od besmrtnog, svjetovno od drevnog, čovjek koji može da odvoji san od budnosti... on je
također bio poznat pod imenom paramhansa - “veliki labud”.
Car je bio vooma sretan. Ali sutradan ih je čekalo veliko iznenađenje jer je ribnjak bio sasvim
ispunjen vodom. Svi gradani su ovako razmišljali: “Ako se uspe samo jedno vedro vode u ribnjaku
mlijeka neće se primijetiti.Teba samo da pođem malo ranije dok je još mrak”. Tako su svi došli
nešto ranije dok je još bio mrak i sasuli svoju vedricu vode misleći da sipaju u mlijeko. No, nijedan
gradanin nije sasuo vodu u mlijeko. Bila je to samo voda.
KNJIGA “ŽIVOT, LJUBAV SMIJEH”

Jedan fanatični kralj je imao predivan zlatni krevet: veoma skup, ukrašen tisućama
dijamanata. Kad god bi došao neki gost u palatu on bi mu nudio taj krevet za počinak. Ali, on je
imao određen stav: gost je morao biti po mjeri tog kreveta. Ako bi gost bio nešto duži od kreveta
tada bi kralj naredio da mu se noge skrate za toliko; dakle, krevet nije bio namijenjen čovjeku već
je čovjek služio tom krevetu. A prava je rijetkost, gotovo nemoguće, da se nađe čovjek koji će biti
po mjeri već načinjenog kreveta. Prosječna osoba još ne postoji, i zapamti: prosječna osoba je
izmišljotina, a krevet je napravljen za prosječnu osobu. Kralj je bio matematičar - veoma je
iskalkulirao tu stvar. On je prethodno izmjerio visinu svih građana njegovog grada, a potom je to
podijelio njihovim brojem i tako dobio srednju, prosječnu visinu.
Stoga, bilo tko da je bio gost bio je u nevolji. Ukoliko bi bio kraći od kreveta kralj je imao
hrvače koji bi gosta istezali do veličine kreveta.

Dva učcnika jednog velikog majstora šetali su vrtom oko kuće svog majstora. Njima je bilo
dopušteno da tuda šetaju svaki dan, jutrom i navečer.
Obojica su bili pušači i htjeli su da pitaju majstora za dozvolu, pa su i odlučili: “Sigurno će
odbiti, ali mi ćemo gu ipak pitati. To ne izgleda kao svetogrđe da pušimo u vrtu. Mi nećemo pušiti u
njegovoj kući.”
Sljedećeg dana su se ponovo sreli u vrtu. Jedan od njih je bio razljućen jer je ovaj drugi.
pušio i reče mu: “Što se dogodilo? Ja sam ga isto pitao ali je on kratko odbio i rekao ne. A ti pušiš?
Zar nisi mogao ustrajati u njegovoj naredbi?
On mu reče: “Ali, on je meni rekao “da”!
To je bilo nepravedno i prvi reče: “Ja sada idem da ispitam odmah zašto je meni rekao - ne,
a tebi - da.”
Drugi reče: “Sačekaj trenutak. Reci mi šta si ga upitao?” On reče: “Šta sam pitao? Pitao sam
ga jednostavno: “Da li mogu da pušim dok meditiram?” On je rekao “Ne.” i izgledao je vrlo
ljut.”
Onaj drugi se: poče smijati govoreći: “Sada ja znam u čemu je stvar. Ja sam pitao: “Mogu li
meditirati dok pušim?” On mi je rekao: “Da”.

Sufi mistik je bio veoma siromašan, odbačen, umoran od putovanja. Stigao je u jedno selo
noću i nisu ga prihvatili. Selo je pripadalo ortodoksnom narodu, a kada su ortodoksni
muhamedanci tu, tada je veoma teško da.ih nagovoriš. Oni čak nisu ni htjeli da mu pruže utočište u
gradu.
Noć je bila hladna, a on je bio gladan, umoran i nedovoljno obučen. Sjedio je ispred grada
pod drvetom. I njegovi učenici su sjedili tu sa velikom tugom, depresivni čak i ljuti.
Tada se on počeo moliti i govoriti Bogu: “Ti si divan, Ti mi daješ uvijek što ja trebam.” To je
bilo previše.
Jedan učenik reče: “Čekaj, ti ideš malo predaleko, pogotovu noćas. Te riječi su lažne. Mi
smo gladni, umorni, neobučeni, a hladna noć se spuštala. Ima divljih zvijeri svuda okolo a mi smo
istjerani iz grada, mi smo bez zaklona. Zašto ti daješ zahvalnost Bogu? Što ti misliš kada kažeš: “Ti
mi uvijek daješ sve što trebam.”
Mistik tada reče: “Da, ja ću ponoviti to opet. Bog mi daje sve što trebam. Noćas ja trebam
bijedu, noćas treba da budem odbačen, da buđem gladan, da budem u opasnosti. Inače, zašto bi
mi on to dao? To mora da je potreba. To mora da je potrebno i zato treba da sam zahvalan. On
tako divno gleda na moje potrebe. Divan je.”

Čuo sam jednu priču o trojci kineskih mistika. Nitko nije znao njihova imena. Oni su bili
poznati samo pod imenom “Tri nasmijana sveca” jer nisu ništa drugo radili već su se samo smijali.
Oni su išli iz grada u grad i smijali se . . . oni bi stali negdje na trgu i smijali se iz punih pluća... Sav
narod sa trga bi se okupio oko njih. Svi bi došli, prodavaonice bi se zatvorile a kupci bi zaboravili
zašto su tu. Ova tri čovjeka su bila stvarno divna - smijali bi se a trbusi bi im se talasali.
 Tada bi to bivala jedna vrsta infekcije tako da su se i drugi počinjali smijati. Sada se smijao
sav trg. Oni bi tako promijenili atmosveru na trgu. I ako bi im netko rekao: “Kažite nam nešto?” Oni
bi samo odmahnuli: “Mi nemamo što da govorimo. Mi se samo smijemo i tako vam mijenjamo
kvalitet života.” A svega nekoliko trenutaka ranije to je bilo dosta tužno mjesto gdje je svijet samo
mislio o novcu - jurili svuda za novcem, pohlepni; novac je bio jedini milje naokolo. Iznenada, ta tri
luckasta čovjeka su došla i počela su se smijati mijenjajući kvalitet življenja čitavog grada.
Sada više nitko nije bio mušterija. Sada su oni zaboravili da su tu došli da kupuju robu. Nitko
više nije mario za pohlepu. Oni su se samo smijali, plesali oko te trojice luđaka. Na par trenutaka
novi svijet se ukazao.
Oni su putovali uzduž Kine, iz mjesta u mjesto, iz sela u selo, samo pomažući ljudima da se
smiju. Tužni ljudi, ljutiti, pohlepni ljudi, ljubomorni ljudi: svi su se počeli smijati sa njima. Mnogi su
našli ključ - tako se može preporoditi.
No, u jednom selu se dogodilo da je jedan od njih umro. Seljani su se okupili i rekli: “Sada će
biti nevolje. Sada ćemo da vidimo kako će se smijati. Njihov prijatelj je umro: oni bi morali naricati.”
Ali kada su došli, ona dvojica su plesali, smijali se i slavili smrt. Tada su seljani rekli: “Ovo je
stvarno previše. Ovo je neučtivo. Kada čovjek umre neumjesno je smijati se i plesati.”
Na to su im oni odgovorili: “Vi ne znate što se dogodilo. Sva trojica smo mislili tko će prvi
umrijeti. Ovaj čovjek je pobijedio; mi smo izgubili. Čitav život smo se smijali sa njime. Sada mu mi
šaljemo poslednji pozdrav - a može li to biti nešto drugo? Mi treba da se smijemo, da se veselimo,
mi treba da.slavimo. Ovo je jedini oproštaj od čovjeka koji se čitavog života smijao. I ako se mi ne
bismo smijali, tada bi se on smijao nama i rekao: “Vi, budale, opet ste upali u zamku.” Mi i ne
vidimo da je on mrtav. Kako može smijeh zamrijeti, kako život može umrijeti?”
Smijeh je vječan, život je vječan, slavlje se nastavlja. Glumac se mijenja, ali drama ostaje.
Valovi se mijenjaju, ali ocean ostaje. Ti se smiješ, pa prestaneš, a potom se netko drugi smije -
smijeh se nastavlja. Egzisfencija se nastavlja, to je kontinuitet; ne postoji ni jednog trenutka prekida
u tome. No, seljani to ne shvataju i ne mogu učestvovati u smijehu danas.
Tada i tijelo mora biti spaljeno i seljaci bi rekli: “Mi ćemo ga okupati u ime rituala.”
Ali su njegova dva prijatelja rekla: “Ne, naš prijatelj je rekao da se ne sprema nikakav ritual i
da se ne kupa njegovo tijelo, te da ostane u istoj odjeći u kojoj je bio. Rekao je da ga samo
spustimo u vatru ovakvog kakav je. Mi moramo slijditi negove instrukcije.”
I tada se dogodi veliki događaj. Kada je tijelo stavljeno u plamen, taj starac je napravio
poslednji trik. On je prijc smrti sakrio ispod svojih haljina mnoge stvarčice koje izazivaju vatromet.
Tako je iznenada stvorio diwali. Tada se sve selo počelo smijati. Njegova dva luckasta prijatelja su
plesala, a potom je i cijelo selo prihvatilo ples. To nije bila smrt, to je bio novi život.

Jedan zen-majstor po imenu Lin Ci je umirao. Tisuće učenika se okupilo da čuju poslednju
propovijed, ali Lin Či je samo ležao - veseo, nasmijan, ne izgovanajući ni jednu riječ. Vidjevši da će
on umrijcti a da neće izgovoriti nijednu riječ, netko je opomenuo Lin Čija. To je bio jedan stari
prijatelj, također majstor. On nije bio učenik Lin Čija i zbog toga ga je mogao osloviti: “Lin Či, da
nisi možda zaboravio na svoje poslednju riječi? Uvijek sam govorio da nemaš dobru memoriju. Ti
umireš... nisi li zaboravio?”
Lin Či reče: “Samo oslušni.” Na krovu su dvije vjeverice skakutale, kričale. “Kako je divno”, i
potom izdahnu. Na trenutak, kada, je rekao da oslušnu, bila je apsolutna tišina. Svi su mislili da on
želi da kaže nešto veliko, ali to su se samo dvije vjeverice na krovu svađale, kričale, trčkarale. . .
On se nasmijao i izdahnuo. No, on je ipak dao svoju poslednju poruku: ne činite stvari malim i
velikim, trivijalnim i važnm. Sve je važno. U tom trenutku Lin Čiova smrt je bila važna isto toliko
koliko i skakutanje i kričanje dvije vjeverice na krovu njegove kuće, nema nikakve razlike u tome.

U Japanu, veliki mistik Hotei je još zvan Nasmijani Buda. On je bio jedan od najvoljenijih
mistika Japana a nikada nije izgovorio ni jednu riječ. Kako je postao prosvijetljen, počeo se smijati i
ako bi ga netko pitao: “Zašto se smiješ?” on bi odgovorio smijući se:. On se tako kretao od sela do
sela i smijao se. Narod bi se okupljao i on bi se smijao. I polako bi njegov smijeh postajao
infektivan - netko u masi bi se počeo smijati, a potom još poneko da bi na kraju čitava masa naro-
da bila u smijehu; smijali su se zbog... Zbog čega su se oni smijali? Svi su znali da je to luckasto,
da je taj čovjek čudak, ali su se smijali i pitali zašto se oni smiju. No, ipak su se i dalje svi smijali i
bili zabrinuti šta će drugi misliti o njima. Nije bilo nekog razloga za smijeh. Ali su ljudi uvijek ipak
čekali Hoteja jer se nikada u svom životu nisu potpuno tako smijali, sa takvim intenzitetom da su
otkrivali da je poslije takvog smijeha svako njihovo čulo bilo jasnije, čistije. Njihove oči su mogle
gledati bolje, njihovo čitavo biće je postalo svjetlije kao da je neki teret nestao.
Ljudi bi pitali Hoteja: “Hoćeš li se vratiti ponovo, a on bi otišao smijući se u drugo selo. Njegov čitav
život; za skoro četrdeset i pet godina otkada se prosvijetlio, on je činio samo jednu stvar a to je bilo
smijanje. To je bila njegova poruka, evanđelje, njegovi spisi.

IZ KNJIGE “JEDNO ZRNO ZAZELENI ZEMLJU

To me podsjetilo na hinduskog vidovnjaka Upanishada - naravno on je bio samouk i

takozvani - koji je bio poznat kao Gadiwan Raikva, jer je putovao u kolima koja je vukao vol.
Raikva mu je bilo ime, a gadiwan znači čovjek koji posjeduje vola i kola.
I on je bio na sajmu i nadmetao se da kupi prekrasnu ženu, no došao je kralj - i naravno da
nije mogao pobijediti kralja. Podizao je cijenu koliko je mogao jer hinduski vidovnjaci nisu siromašni
ljudi; imali su mnogo žena, i mnogo zemlje koju su obrađivali njihovi učenici da bi platili
naukovanje. Skupili su mnogo novca i trošili ga na kupnju žena.
Gadiwan Raikva bio je najpoznatiji među samoukim, takozvanim svetim ljudima. Koji je to
svetac spreman kupiti ljudsko biće kao imovinu?
Ali pošto je bio poražen i kralj je dao više novaca za ženu, bio je jako bijesan - svi su mu ljudi
govorili “Nemoj biti bijesan, nemoj biti pohlepan”. No on je čekao priliku za osvetu - a ovi su mu
ljudi govorili “Zaboravi osvetoljubivost, budi ljubazan, budi suosjećajan, ljubi svoje neprijatelje”.
Nakon mnogo godina, kralju koji je kupio ženu dosadilo je njegovo kraljevstvo i bogatstva i
gomila žena, i zaželio je spokoj i mir duha.
Zaboravivši nezgodu koja se desila prije dvadeset godina, kralj je otišao Gadiwan Rakviu da
bi našao mir duha, a sa sobom je ponio mnogo novaca, dijamanata, smaragda, rubina, kao poklon
svetom čovjeku. Poveo je i svojeg prvog ministra.
Dotaknuo je noge Gadiwan Raikve i ponudio mu mnogo novaca. Ali Gadiwan Raikva je još
uvijek kipio od bijesa. Dvadeset godina nije ništa promijenilo, vatra je još uvijek gorila. Odgurnuo je
kralja i rekao “Gubi se, i uzmi svoj novac!”
Kralj nije mogao vjerovati. Pitao je prvog ministra “Što se desilo? Zašto se čovjek ponaša
tako bijesno? Mislio sam da je on sveti čovjek.”
Ministar je rekao “On je sveti čovjek, ali vi se ne sjećate... Prije dvadeset godina oboje ste se
nadmetali za ženu, i vi ste ga pobijedili. Dovedite tu ženu i ponudite nju svetom čovjeku i on će
vam dati mir i spokoj duha.” Spokoj duha, kaj god!
I kralj je doveo ženu, a Gadiwan Raikva ju je prihvatio i pristao uvesti kralja u mir i spokoj
duha. Čovjek koji je dvadeset godina izgarao čekajući osvetu, da li je sposoban ikome dati mir i
spokoj duha? On ništa ne zna o duhu ili spokoju!

Kao što kršćani imaju trojstvo, Hindusi imaju trimurti, tri lica Boga. Prvo lice je Brahma, koji je
stvorio svijet. On ima samo jedan hram u cijeloj Indiji, jer tko mari za njega? - on je svoje napravio,
i nitko ne zna kamo je otišao.
Drugo lice Boga je Vishnu, koji ima tisuće hramova, jer on održava ono što je Brahma
stvorio. Naravno, ako ga možete nagovoriti svojim molitvama i ritualima, to će vam biti veliki
blagoslov. On stalno održava svijet do trenutka kada ga Shiva uništava. Shiva je Bog razaratelj.
Kako se dogodilo da Shivu predstavlja falički simbol? Jednog jutra, Brahma i Vishnu su
raspravljali o nečemu, i nisu mogli doći do zaključka, barem su tako mislili, “Bolje da idemo Shivi.
Možda nam on može pomoći da dođemo do zaključka.” I tako su otišli Shivi rano u jutro.
Amerikanci ne bi trebali misliti da samo oni vođe ljubav ujutro. Milijune godina prije, Shiva je
vodio ljubav sa Parvati ujutro - a vrata su bila otvorena.
Brahma i Vishnu nisu mogli zamisliti da je to vrijeme za vođenje ljubavi - ali Shiva je čudan
bog, hipi bog, On uzima marihuanu, on uzima opijum, pije alkohol. Nema ni jedne droge o kojoj on
nije ovisan. Naravno da nema osjećaj za vrijeme, da li je noć ili dan, ili da li su vrata otvorena ili
zatvorena.
I tako su Brahma i Vishnu ušli i nisu mogli vjerovati svojim očima, ja njih zovem pohotnima.
Da su bili imalo pristojniji otišli bi van iz kuće, no oni su tamo ostali šest sati, jer je taj ovisnik o
drogi, Shiva; nastavljao i nastavljao, i nije znao prestati. Njega nije smetalo što ova dvojica obilaze,
i gledaju što on radi. To su hinduski pohotni bogovi!
I kada je nakon šest sati došao k sebi i prepoznao ovu dvojicu, oni su ga proklinjali. Trebali
su prokleti sebe, jer su ušli u nečiju privatnost. Videći da vodi ljubav, trebali su izaći van i pričekati
tamo. No oni su obilazili, promatrali i uživali: to je pohota. Nećete pronaći drugi primjer takve
božanske pohote.
Trebali su prokleti sebe, no radije su prokleli Shivu - “jer smo ovdje prostajali šest sati a ti nas nisi
primijetio, nego si nastavio voditi ljubav. To je tako nekulturno da te proklinjemo, pa ćeš na svijetu
biti poznat po svojim genitalijama.” To je razlog za shivalinge koje vidite svugdje u zemlji.

Imali su vrlo poznatog astrologa - bio je to astrolog kralja Rajasthana. Ja sam boravio kod
kralja. On je pozvao astrologa, jer ja nisam imao natalni horoskop. Astrolog je rekao: “Nema
problema. Čitati ću iz dlana.”
Kralj mi je rekao: “To je vrlo skup čovjek, no ja ću ga platiti, ne brini.”
Ja sam rekao: “Ne. Putsti mene. Ne miješaj se, samo budi tiho.”
On je dobivao po tisuću rupija za jedno čitanje. On je obavio čitanje i tada je čekao na tisuću
rupija.
Ja sam rekao: “Ti si veliki čovjek za proricanje. Ti sve znaš, ali ne znaš da ti ja neću platiti!”
On je rekao: “Što?”
Ja sam rekao: “Da, gubio si vrijeme. Ti moraš platiti meni.”
On je rekao: “To je previše. Ako mi ne želiš platiti, u redu, idem. Ali ti tražiš da ja platim...?”
Ja sam rekao: “Ti si držao moju ruku. Ja ne dozvoljavam da svatko drži moju ruku. Govorio si
gluposti i tratio moje vrijeme.”
Rekao sam kralju Rajasthana: “Reci tom čovjeku da ovdje treba staviti tisući rupija.”
Kralj je rekao: “On je siromašni brahman. Ja ću ti dati tisućtt rupija.”
Ja sam rekao: “Nije važno. Jer novac je novac...ti ovdje stavi tisuću rupija.”
Kralj je morao dati tisuću rupija. Ja sam mu ih vratio, rekao sam: “Trenutno ih ne trebam. Ako
mi jednom zatrebaju - dati ćeš mi ih uz kamate. Ti si pozvao tog glupana i rekao mi 'On je veliki
astrolog mojeg kraljevstva... Ali religija laže na sve moguće načine, iskorištavajući ljude na sve
moguće načine. Dok religija ne umre, istinska izvorna religioznost ne može biti rođena.

Čovjek je prodavao Gandhi kape. Posebno u vrijeme , izbora u Indiji, Gandhi kape su se
mnogo tražile. Svatko želi pokazati da je Gandhijac. Gandhi kapa je kao zastava, pokazuje svima
da “Ja sam Gandhijac. Glasajte za mene. “
Čovjek je radio Gandhi kape za vrijeme izbora, i išao je od trga do trga prodavajući kape. Bio
je to dobar posao. Za kapama je bila velika potražnja.
Jedan dan, bio je jako umoran pri povratku kući. On sam je nosio Gandhi kapu, a u torbi
imao je još mnogo kapa. Razmišljao je da ode na još jedan trg, no bio je tako umoran da je zaspao
pod ogromnim bodhi drvetom, istim drvetom pod kojim je Buddha postao prosvijetljen... Zato to
drvo zovu bodhi drvo. Nazvano je po Buddhi. Bodhi znači prosvijetljenje.
To je čudno drvo medu drvećem; može narasti tako ogromno kako želite. Nakon nekog
vremena njegove grane postanu tako teške da padnu dolje. Jer je njihova težina tako velika, da bi
se zaštitile grane pošalju u zemlju novo korijenje. Kada novo korijenje dosegne zemlju, one imaju
novu potporu. I svaka grana i dalje šalje novo korijenje, tako da ima ogromnih bodhi stabala.
Jedno postoji u Adyaru u glavnom sjedištu svjetskog teozofskog pokreta. Ono je tako veliko
da pod njim može sjediti deset tisuća ljudi. Teozofisti su običavali imati sastanke pod bodhi
drvetom.
Čovjek nije pogledao na drvo, no bilo je puno majmuna. Bio je tako umoran, stavio je torbu
pored sebe i zaspao. Majmuni su promatrali. Nisu mogli odoliti iskušenju imati Gandhi kapu. Prišli
su bliže i ustanovili da čovjek duboko spava, pa su otvorili torbu. Svaki je majmun dobio jednu
kapu, samo je jedan majmun preostao.
Kada se čovjek odmorio, pogledao je uokolo. Torba mu je bila prazna, i nije vidio nikoga.
Tada su se majmuni stali cerekati. Pogledao je gore. Rekao je: “O Bože! Toliko Gandhijaca! A što
sada?” Tada se iznenada sjetio da su majmuni imitatori. Pa je skinuo svoju kapu i bacio ju. Svi su
majmuni skinuli kape i bacili ih. Pokupio je kape i otišao kući.
Slijedeće godine u vrijeme izbora bio je bolestan. Pripremio je kape pa je rekao svom sinu da
ide na trgove: “No ne zaboravi jednu stvar. Na putu se nalazi ogromno bodhi drvo koje je puno
majmuna. A sjena mu je tako svježa...nakon kilometara hoda, željan si odmora. Pa ću ti reći moje
iskustvo, jer ćeš inače imati problema. Ako ti se to dogodi, zapamti, ne brini: majmuni su imitatori.
Ako želiš zaspati, spavaj. Ako ti majmuni uzmu kape, neka malo uživaju. Kada se probudiš,
ne brini, samo baci svoju kapu i oni će baciti svoje. Pokupi kape i pođi kući.
Dječak je rekao: “To je dobro.” U stvari veselio se uživanju u tom velikom trenutku.
Prije nego je otišao na trg - otac se odmarao kada je išao natrag - dječak je pomislio: “Zašto
da se ne odmorim sada i onda idem na trg?” I tako je sa punom torbom, zaspao. Majmuni su sišli i
kada se probudio svi su nosili kape.
Dječak je pogledao gore. Oni su se cerekali. Dječak je znao trik: bacio je svoju kapu. Ni
jedan majmun nije bacio svoju kapu; naprotiv, jedan majmun koji nije imao kapu sišao je, uzeo
dječakovu kapu i vratio se gore.
Nije samo dječaku njegov otac rekao, i majmunima su njihovi očevi rekli: “Ako se takva stvar
dogodi, ne dajte se zavarati.”

Jedan veliki kralj, Prasenjita, suvremenik Gautama Buddhe, došao je po prvi puta posjetiti
Gautama Buddhu. Njegova žena bila je laik-učenik Gautama Buddhe dugo vremena prije nego se
udala za Prasenjitu. Bila je kćer većeg kralja.
I tako kada je Gautama Buddha došao u glavni grad kraljevstva Prasenjite, žena je rekla
svome mužu: “Ne izgleda dobro da kada čovjek kao Gautama Buddha dođe u tvoj glavni grad da
mu ti ne zaželiš dobrodošlicu. Ja idem. Sigurno će pitati za tebe. Što da mu kažem?”
Muž je kratko razmišljao i rekao: “Dobro, idem i ja. Ali kako dolazim prvi puta želio bih mu
dati neki poklon. Imam jedan jako veliki dijamant; čak su i carevi ljubomorni zbog tog dijamanta.
Buddha ga mora cijeniti, pa ću ga zato ponijeti.”
Žena se počela smijati. Rekla je: “Bolje ponesi lopočev cvijet iz našeg velikog jezerca
umjesto dijamanta. Buddhi je lopočev cvijet ljepši. Što da učini sa dijamantom? On će mu biti
nepotreban teret.”
On je rekao: “Ponijeti ću oboje pa da vidimo tko će pobijediti.”
Tako je on došao u svojoj zlatnoj kočiji u Buddhinu komunu, gdje je deset tisuća redovnika
sjedilo oko njega. Upravo prije nego je Buddha otpočeo svoje jutarnje razgovore, kraljeva zlatna
kočija je stala, pa je čekao da kralj uđe.
Kralj je došao pred njega, i prvo ponudio Buddhi dijamant. Buddha je rekao: “Odbaci!”
Prasenjita je bilo teško odbaciti njegov dijamant - to je bio njegov život! - ali ne odbaciti ga bilo je
također teško. Pred deset tisuća ljudi Buddha je to rekao -” ti si ponudio dijamant pa ti on više ne
pripada.”
On je oklijevao. Buddha je rekao: “Odbaci!” Tako je odbacio dijamant, nevoljko, i drugom
rukom ponudio lopočev cvijet.
Buddha je rekao: “Odbaci!” Prasenjita je pomislio: “Je li taj čovjek lud?” Odbacio je lopočev
cvijet, i Buddha je rekao: “Zar ne slušaš? Odbaci!”
On je rekao: “ Obje su mi ruke prazna. Što sada hoćeš da odbacim?”
U tom trenutku, jedan od najstarijih Buddhinih učenika, Sariputra, je rekao: “Ti ne razumiješ.
Buddha ne kaže da odbaciš dijamant, ili cvijet. On kaže ' Odbaci svoju personalnost. Odbaci to da
si kralj. Odbaci tu masku, budi samo čovjek, jer kroz masku meni je nemoguće da ti se približim.”'
On nikada o tome nije razmišljao. Ali velika tišina i deset tisuća ljudi... i on je spontano pao
Buddhi pred noge.
Buddha je rekao: “To sam ti govorio: odbaci. Sada sjedni. Budi samo čovjek. Ovdje nitko nije
car i nitko nije prosjak. Ovdje je svatko svoje ja. Budi svoj. To da si car može ti se oduzeti.
Jednom će netko pokoriti tvoje kraljevstvo i ti ćeš biti prosjak. Tvoje carevanje nije tvoj bitni
dio. To može biti ukradeno, to može biti pokoreno, može biti uništeno. Bolje da ti to sam odbaciš -
to je muževnije - i samo ostani izvorno biće.”

KNJIGA NEBESKO SJEME

Jednom se desilo: Muhamedanski mistik Farid živio je u jednom malom selu u blizini Delhija,
a veliki imperator Akbar bio je njegov sljedbenik. Akbar mt je često navraćao, a Farid je bio običan
fakir, i to jedan od najsiromašnijih. Kada je jednom prilikom Akbar navraćao do Farida, seljaci su se
obratili svom fakiru: “Akbar ti dolazi u posjetu; traži nešto u naše ime. Potrebna nam je makar neka
škola, ili bolnica Dovoljno je da pomisliš, i imperator će ti izaći u susret, jer on ti osobno dolazi kao
gost”.
A selo je bilo strašno siromašno, neobrazovano, bez ičega. Nije bilo ni škole ni bolnice, pa je
Farid rekao: “Dobro, pitati ću ga, ali ja nisam baš naročito uspješan u traženju, jer ne sjećam se
kada sam posljednji put nekom nešto tražio. Ali, ako vi zahtijevate, pitati ću”. I tako je otišao u
Delhi...
Negdje oko jutra dospio je pred palaču. Svi su znali da je Akbar Faridov sljedbenik, pa su ga
propustili. A imperator je bio u hramu napravio je za sebe mali hram u kome je vršio svoje vjerske
obaveze - i molio je, bio je u nekoj molitvi, pa Farid nije imao namjeru prekinuti ga. Ionako je
odlučio da ga pita kada ovaj završi s onim što je započeo.
Akbar uopće nije bio svjestan da se Farid nalazi iza njega, te je pred sam kraj molitve
zamolio Boga: “Molim te, svemoćni Bože, neka moje carstvo bude bar malo veće. Neka se proširi, i
neka se bogatstvo moje makar malo uveća”.
Kao gromom ošinut, Farid nije dočekao ni da Akbar završi s molitvom, već se odmah uputio
prema izlazu. Akbar ga je u posljednjem trenutku primijetio, i pošto je molitva bila gotova, potrčao
je ka njemu sa riječima: “U čemu je stvar? kada si došao, i zašto sada bez objašnjenja ideš?”
“Došao sam da velikog imperatora zamolim za nešto, ali ovdje sam našao samo još jednog
prosjaka - i zato je moja molba potpuno izlišna. I ako i ti prosiš od Boga, zašto ga i ja ne bih
izravno molio? što će mi posrednik? Akbare moj, mislio sam da si veliki car, ali sam se grdno
prevario”.

Jednom je Ananda upitao Buddhu... prolazili su kroz neku šumu, suho im je lišće krckalo pod
nogama, vjetar je puhao, a njih su dvojica malo izmakli ispred ostalih učenika. Kada je osjetio da
su na pristojnoj udaljenosti do drugih, Ananda ga upita: “Oduvijek sam želio znati samo jednu
stvar: jesi li nam razotkrio sve što si ostvario? Ili nešto još uvijek skrivaš samo za sebe?”
Buddha mu je mimo odgovorio: “Ja nemam pesnicu, već otvorenu šaku. Pogledaj ovu šumu -
sva je otkrivena, izložena. Ja sam joj sličan, jer Buddha ne steže šaku u pesnicu”. Zatim je uzeo
par suhih listova i sklopio šaku. “Sada mi je šaka zatvorena, i ti ne možeš vidjeti lišće u njoj. Ljudi
koji osjećaju pohlepu u odnosu na vlastito znanje - oni koji ne žele dijeliti, odvajaju se od šume i
postaju kao pesnice”.
Zatim je otvorio šaku i lišće se opet rasulo po zemlji: “Ali Buddhina šaka je potpuno otvorena,
i ja sam sve razotkrio. I ako osjećate da je nešto još uvijek skriveno, to je zbog vaše pesnice, a ne
moje otvorene šake”.

Jednom sam čuo: neki naučnik bio je na pragu velikog otkrića: kada bi pronašao samo još
jedan ključ, znao bi kako da napravi dijamante. Sve su mu tajne bile razotkrivene, osim te jedne,
jedne jedine. Radio je strahovito puno, upinjao se iz sve snage, ali do konačnog razrješenja kao da
nije mogao doći. Tad mu je netko iz njegovog društva predložio: “Zašto rasipaš život bez potrebe?
Čuo sam da na Tibetu postoji žena koja zna sve tajne u vezi dijamanata. Pošto ima sve odgovore,
zašto ne bi pokušao da pronaći tu ženu i da joj jednostavno postaviš pitanje koje te toliko
interesira? Ovdje samo gubiš vrijeme”.
I čovjek je na kraju poslušao... Bilo je teško pronaći onu premudru ženu; trebalo mu je
nekoliko godina traganja, nekoliko puta život mu je visio na koncu, ali, bilo kako bilo, ipak ju je
pronašao. Jednog jutra zakucao je na njena vrata. Mudra žena mu je otvorila vrata, a naučnik je
bio zapanjen - ona ne samo da je bila nešto najplemenitije i najljepše što je on ikada vidio svojim
očima, već je čitava njena pojava bila pozivajuća, i kao da joj je iz očiju dolazio onaj zavodnički
poziv: “Priđi bliže, još bliže, još bliže”.
Rekla mu je: “Dobro je da si napokon stigao. Moj muž trenutno nije kod kuće, i ovo je pravilo:
možeš me pitati samo jedno pitanje, i ja ću na njega dati točan odgovor. Zapamti, možeš mi
postaviti samo jedno pitanje; na svako drugo nećeš dobiti odgovor”.
“Kada ti se vraća muž?” uspeo je promucati zaluđeni naučnik.

Kada je kralj Ebrahim došao do svog Majstora, ovaj ga je upitao: “Jesi li spreman prihvatiti
sve što ti budem rekao?”
“Spreman sam na sve”, odgovori kralj. “Zato sam i došao - što god ti kažeš ja ću učiniti”.
Majstor ga je pogledao i rekao: “Dobro, neka ti bude. Skini sa sebe svu odjeću”.
Učenicima koji su stajali u blizini počelo je da biva pomalo nelagodno. Ebrahim je bio veliki
kralj, i to je bilo stvarno nepotrebno. Isti zahtjev nikome nije postavio - zašto je onda ovaj uvjet
postavio baš jednom kralju?
 Zbog toga mu je jedan od učenika došapnuo na uho: “Zar to ipak nije previše? Istu stvar
niste ni od koga tražili!”
Ne obazirući se na sve to, Majstor je nastavio po starom: “... a kada se skineš, uzmi ovu
moju papuču u ruku, izađi s njom na ulicu i, dok budeš optrčavao grad, udaraj se papučom po
glavi!”
Ebrahim ga je poslušao bez prigovora. Potpuno nag, istrčao je na ulice svog grada - glavnog
grada - udarajući se papučom iz sve snage po glavi. Kaže se da se vratio apsolutno probuđen.

Lav je došao do tigra i postavio mu pitanje: “Tko je glavna zvjerka u prašumi?”

Tigar mu odgovori: “Pa, naravno, gazda, ti si glavni - to je svima dobro poznato!”
Poslije toga, svratio je i do medvjeda, zgrabio ga i unio mu se u lice: “Je li, dečko, tko je
glavni?”
“Nema potrebe”, reče medvjed drhteći od straha, “čak ni da se pita - ti si kralj svih životinja!”
Kada je to isto pitanje postavio slonu, slon ga je dohvatio surlom za grivu, par puta ga
tresnuo o zemlju i bacio s gađenjem.
Otresajući prašinu, lav mu se energično obrati: “Znaš što - ako već ne znaš odgovor, onda
nema smisla da se tako ponašaš”.

Jednom se dogodilo: Zen Majstor je živio na nekom brdu koje se nalazilo na par kilometara
od grada. Lopov se ušuljao u njegovu kolibu; baš je bila noć punog mjeseca. Majstor je bio duboko
zabrinut, jer nije imao što dati tom lopovu - samo jedan pokrivač koji mu je bio prebačen preko
ramena - i sada, što da se radi? Kod vrata, odmah tu do njih, ostavio je pokrivač, i sam se sakrio u
jednom uglu.
Čim je ušao, lopov se osvrnuo na sve strane - i zaista, nije bilo ničega. Poražen, osujećen
neuspjehom, već se okrenuo da izađe, jer mraku nije ni vidio pokrivač kraj sebe. I onda, odjednom,
pravo i svog ugla, shvativši da će ovaj uskoro otići, Majstor je povikao: “Ali čekaj malo! Čekaj! Pa
uzmi bar ovaj pokrivač. Prešao si toliki put, i sada nije lijepo da se iz moje kolibe vratiš praznih
ruku. Sljedeći put kada budeš dolazio, obvesti me da sredim neke stvari. Ja jesam siromah ali
nešto ću dobaviti kako bi mogao da kradeš kao čovjek. Sažali se sada na mene... hajde, molim te,
uzmi ovaj pokrivač - ne odbijaj me”
Lopov jednostavno nije mogao vjerovati vlastitim ušima. Što se to dešava? Misleći i
premišljajući - jer Majstor je postupio kao nitko do tada, njegovo ponašanje stvarno je bilo
zapanjujuće – lopov je na kraj ipak uzeo pokrivač i istrčao u hladnu noć.
Majstor je te noći napisao pjesmu. Sjedeći kraj prozora - ledena noć pun Mjesec visoko na
nebu - i riječi su krenule: “Kakav predivan Mjesec - kada bih mogao da ga poklonim jednom
lopovu!” Majstor je plakao, iznutra osjećajući kako se lopov, sam u mrkloj noći udaljava, neznano
kuda.
Poslije je saznao da su ga uhvatili. Bilo je nekoliko optužbi protiv njega - a i Majstorov
pokrivač također je nađen. Taj pokrivač su svi znali, jer Majstor je bio nadaleko poznat. Zbog toga
su ga pozvali na sud, i tužilac mu je samo rekao: “Ti trebaš reći tek jednu jedinu riječ - da je ovaj
lopov ukrao iz tvoje kolibe to i to; samo reci da, to je sve”
“Ali on nije lopov”, uzviknuo je Majstor, “i od mene nije ukrao ništa. Ja ga dobro poznajem.
Jednom me je posjetio, ali, naravno, ništa nije odnio. Ja sam mu poklonio pokrivač, i još uvijek
negdje, duboko u sebi, osjećam krivicu, jer ništa drugo nisam imao da mu poklonim. A pokrivač je
toliko star da ne vrijedi ni prebijene pare. Kažem vam da je čovjek dobar - prihvatio je pokrivač. I
ne samo da ga je prihvatio čak sam u njegovom srcu osjetio neizmjernu zahvalnost”.

Jednom se desilo da je Buddha pukim slučajem bio otrovan. Neki siromašak ga je pozvao na
večeru. Oko četiri sata izjutra našao se ispod drveta pod kojim je Buddha spavao - čekao ga je
danima, i napokon ga je pronašao. Čim je otvorio oči, siromašak mu je rekao: “Prihvati moj poziv!
Čekao sam te mjesecima, pripremao sam se za tebe tko zna koliko vremena. Ja jesam siromašan,
ali je moja želja da dođeš u moju kolibu velika - i zato, budi moj gost”. Buddha mu je obećao da će
obavezno doći.
Poslije nekoliko minuta, taman kada je siromašak otišao potpuno sretan, pjevajući i
poskakujući, ispred Buddhinog drveta zaustavila se kraljevska kočija. Kralj je izašao, poklonio se
Buddhi i saopćio mu svoju molbu: “Molim te da dođeš u moju palaču kao gost, jer ja te pozivam...”
 “Teško”, reče mu Buddha, “moji će učenici prihvatiti tvoj poziv, ali ja stvarno ne se mogu na
njega odazvati – jer jedan je čovjek bio baš par minuta ispred tebe. On me je prvi pozvao, i zato ću
prvo morati biti njegov gost”.
Kralj je, nakon tih riječi, pokušao na sve načine da promjeni Buddhinu odluku: “Pa taj čovjek
je siromašan da siromašniji ne može biti. Što bi on mogao da ti da za jelo? Njegova djeca gladuju,
jer siromašak nema dovoljno hrane čak ni za sebe”.
“Stvar nije u tome”, odgovori mu Buddha. “Pošto me je pozvao, morati ću se odazvati”. I tako
je Buddha ostao pri svom.
A što je siromašak učinio? U Biharu i ostalim siromašnim dijelovima Indije ljudi skupljaju
raznorazne stvari za vrijeme kišne sezone. Ljudi skupljaju gotovo sve što nikne iz zemlje. Jedna
vrsta cvijeta, kukarmura se zove, i podsjeća na bijeli kišobran, iznikla je baš u to vrijeme. Ljudi to
skupe, osuše, i čuvaju čitave godine. To je jedino povrće koje su u stanju nabaviti, ali je problem u
tome što je taj cvijet ponekad otrovan.
Čovjek je sakupio nekoliko cvjetova kukarmure, osušio ih, pripremio, i kada je počeo jesti,
Buddha je primijetio da je jelo veoma gorko - samim tim, i potpuno otrovno. Ali, to je bilo jedino
pripremljeno jelo, i ako bi Buddha skrenuo pozornost na ukus jela, jadni čovjek bi se osjećao
pogođenim, jer on stvarno nije imao ništa drugo. Zbog toga je Buddha nastavio da jede, i ničim nije
pokazao da je jelo užasno gorko, smrtonosno. Čovjek je u sebi jednostavno plesao od sreće. Kada
se Buddha oprostio od njega, otrov je počeo djelovati. Doktor koji ga je pregledao mogao je samo
konstatirati jednu stvar: “Ovo je veoma težak slučaj. Otrov je odavno ušao u krv i sada je
nemoguće ispraviti situaciju - smrt je potpuno izvjesna”.
Prvu stvar koju je Buddha učinio nakon toga je: skupio je sve svoje učenike i mirno im
saopćio: “Onaj čovjek je nešto posebno - prvu hranu dobio sam od majke, a posljednji obrok od
njega - u neku ruku, on je veoma sličan mojoj majci. Zato je moja želja da ga poštujete, jer on je
stvarno rijedak čovjek”.
“Jednom u tisuću godina na Zemlji se inkarnira biće Buddhine veličine, i samo dvoje ljudi
imaju rijetku priliku: prva je majka koja pomaže Buddhi da dođe na ovaj svijet, a posljednji je čovjek
koji mu pomaže da ode sa ovoga svijeta. Zbog svega toga, idite i proširite radosnu vest - slavite
čovjeka koji je moja posljednja pomoć - on je nešto posebno!”
Učenici su bili silno uznemireni, jer je njihova prva namjera bila da čovjeka rastave od života,
da ga ubiju. Kada su svi učenici otišli, Ananda je iz očaja saopćio Buddhi: “To što nam govoriš za
nas je stvarno previše. Poštovati čovjeka koji te je otrovao!? Pa on je ubica! Zato nam nemoj
govoriti da ga slavimo. Zašto nam uopće govoriš takve stvari?”
“Ja znam”; reče Buddha drhtavim glasom, “da biste ga vi ubili kada bili vam to dozvolio -
zbog toga vam i kažem da ga slavite. Idite do njega i poštujte ga koliko možete. Rijetka je prilika da
se Buddhi pripremi njegov posljednji obrok”.
U Buddhu ulazi otrov, iz Buddhe izlazi ljubav. To je čista alkemija: osjetio je suosjećanje
prema čovjeku koji ga je gotovo ubio. Čak i ako mu se otrov pripremi, ljubav će se iznjedriti iz
njega.

Jednom se desilo Šankaracharyji: izjutra je u Gangesu obavljao ritual pročišćenja - bio je u

Benaresu - i mislio je, kao što svaki brahmanski tip uma može misliti, kako će ga rijeka učiniti
čistijim iznutra. Kada se vraćao s rijeke jedan šundra, pripadnik kaste nedodirljivih, slučajno ga je
dodirnuo. Sankaracharya se strahovito razljutio: “Što si to uradio? Sada ću se morati opet pročistiti
u rijeci - ti si me ukaljao svojim dodirom!”
Priča se nastavlja i kaže da mu je šundra odgovorio: “Onda su svi tvoji Gangesi potpuno
besmislene i beskorisne. Moj dodir je jači i od svete rijeke - jer ti kažeš da sam te ukaljao jednim
jedinim dodirom. To samo upućuje na jedan jedini zaključak: ja sam utjecajniji od Gangesa, zar
ne?”
Zatim je nastavio: “I koji si ti tip znalca? Jer, ja sam čuo kako pričaš da u svakom postoji
jedno te isto. Zato mi dopusti da te upitam: zar je moguće da te je moj dodir ukaljao - jer to znači
da moje tijelo ima sposobnost da dotakne tvoju dušu. Ali, ti tvrdiš da je tjelesnost iluzija, samo
jedan san, a kako može san dotaknuti stvarnost? Kako jedna iluzija može ukaljati ono što jeste?
Ono što ne postoji da ukalja ono što postoji - stvarno zapanjujuće. Ali, ako tvrdiš da te ja nisam
ukaljao tijelom nego svojom dušom - jer samo duša može dodirnuti dušu - ja onda nisam Brahman,
Apsolut. Ako ipak jeste, hajde reci mi što te je to ukaljalo?”
Kaže se da je Šankaracharyja pao pred njegove noge, i da je zapanjen promucao: “Sve do
sada sam samo pričao o onom jednom i jedinom, ali sve je to bila samo šuplja filozofija. Ti si me
uputio na pravi put sada me stvarno nitko i stvarno ništa, ne može ukaljati. Sada sve potpuno
razumijem: jedno postoji, samo jedno jedino jeste. Ono što je u meni nalazi se i u tebi a sve što ti
jesi, i ja jesam.

Valmiki je bio dakoit, ubica, i živio je od ubistava i pljačke. Desilo mu se probuđenje - na

kraju - u jednom jedinom trenutku.
Neki mudrac je prolazio šumom, i Valmiki ga je iz zasjede zaskočio. “Što ćeš sada da mi
uradiš?”, upita ga mudrac bez trunke straha. Valmiki mu reče da će mu uzeti sve što ima.
“Ako to možeš učiniti”, nasmija se mudrac, “ja ću onda biti veoma sretan, jer ono što
posjedujem je nešto potpuno unutrašnje - zbog toga iz sve snage pozdravljam tvoju odluku da me
orobiš”.
Valmiki nije mogao to shvatiti. “Ne razumijem”, reče. “Mene zanimaju samo vanjske stvari”.
“Ali takve stvari ti uopće neće moći pomoći”, s poluosmjehom mu reče mudrac. “A i da te
pitam: zašto ti uopće radiš sve to?”
“Zbog porodice: majke, žene, djece - oni će gladovati ako prekinem ovaj posao. To je inače
sve što znam raditi”.
Kada je čuo Valmikijev odgovor, mudrac mu predloži: “Znaš što ti mene zaveži za drvo, a ti
se lijepo vrati kući i upitaj svoju majku, svoju ženu i potomstvo, samo jednu stvar: da li su spremni
da na ravne časti podjele kaznu za ono što ti činiš u njihovo ime? Kada dođe sudnji dan pitaj ih
slobodno - jesu li u stanju da ravnopravno podjele svaki tvoj grijeh? Jer, ti sve to činiš zbog njih,
kako kažeš”.
Po prvi put u svom životu Valmiki se duboko zamislio: “Možda s zaista u pravu. Odoh ja
provjeriti kako stoje stvari”.
Kada je došao kući, u njoj je prvo nabasao na ženu. Kada joj je postavio pitanje, ona se
gotovo zapanjila: “Ja da dijelim tvoje zločine? Zbog čega? Ja nisam učinila nikakvo zlo. Ti si
odgovoran za svako svoje djelo - nitko drugi ne može s tobom podijeliti krivicu”.
Majka je rekla: “Zašto bili ja ispaštala zbog tvojih nastranosti? Ja sam te rodila i tvoja je
dužnost da me hraniš i da se brineš za mene. Mene ne zanima na koji način ti dolaziš do
sredstava za život, ali je tvoja odgovornost, tebe kao sina da se brineš o svojoj majci”.
Djeca su bila istog mišljenja. Nitko nije bio spreman da s Valmikijem podjeli njegove zločine
na ravne časti. U prvom trenutku bio je zbunjen, ali kada se malo pribrao, vratio se do onog
mudraca, čelom dotakao njegova stopala, i skrušeno zamolio: “Molim te, daj mi ono unutrašnje
bogatstvo o kojem si mi govorio, jer me vanjske stvari ne zanimaju više. Dopusti mi da budem
razbojnik unutrašnjeg svijeta, zbog toga što sam maločas shvatio da sam sam, i da je svako moje
djelo samo moja odgovornost - nitko ne želi da sa mnom podjeli ono što činim. Rođen sam
usamljen, umrijeti ću sam, te je sve što radim isključivo moja osobna odgovornost. Zato je krajnje
vrijeme da se zaputim ka unutra i pronađem tko sam. S glupostima je svršeno!”

Neki je čovjek bio potpuno lud, i zavjetovao se da će poubijati tisuću ljudi - ni manje ni više -
jer se društvo nije lijepo ponašalo prema njemu. Zbog toga je odlučio osvetiti se i da radi odmazde
usmrti barem tisuću ljudi. Također je odlučio da svakom mrtvacu odsječe po jedan prst - kako bi
napravio brojanicu od tisuću ljudskih prstiju. Zbog te njegove želje ljudi su ga prozvali Angulimala:
čovjek koji nosi brojanicu od ljudskih prstiju.
Ubio je devet stotina devedeset i devet ljudi. Nitko nije imao hrabrosti da prođe kroz oblast
koju je nastanjivao Angulimala. Čim bi netko dojavio da se ludi ubica spustio u grad, saobraćaj bi
se automatski zaustavljao. Zbog toga je njemu bilo vrlo teško naći onog jednog preostalog čovjeka
- a samo mu je jedan bio potreban.
Kada je Buddha prolazio kroz obližnju šumu, ljudi iz grada su ga presreli uspaničeni: “Nemoj
dalje! Ne idi dalje, molimo te. Angulimala je u blizini, onaj ludi ubica. On ne razmišlja puno - samo
ubija. Njemu nije ni važno tko ste vi; potreban mu je samo vaš prst. I zato nemojte tim putem kroz
šumu. Krenite kojim god želite, ali tuda nemojte ni za živu glavu!”
“Ako ja ne prođem ovuda”, reče im Buddha, “tko će onda proći? A pošto on čeka na jednog
čovjeka, ja ću otići”.
A taj je Angulimala zaista skoro ispunio svoj zavjet - bio je energičan čovjek, i čitavo društvo
drhtalo je u strahu pred njim. Kraljevi namjesnici su ga se plašili, i generali - jedan čovjek oduzeo je
stotinama ljudi život - i vlada i zakonodavci i policija. Svi su bili nemoćni da učine nešto kako bi
zaustavili Angulimalu. Ali, Buddha se obratio prestrašenim ljudima: “I on je čovjek, pa me, samim
tim, i on treba. Moram rizikovati - ili će on ubiti mene, ili ću ja ubiti njega - u jednom drugom
smislu”.
To je ono što svaki Buddha radi: rizikuje, ide na sve ili ništa. Čak i oni učenici što su govorili
da će ga slijediti u stopu počeli su da drhture - jer je čitava zamisao počela da poprima opasna
obilježja!
U trenutku kada je Buddha bio u podnožju brda na čijem se vrhu nalazio Angulimala, ni jedan
jedini učenik nije preostao s njim - bio je potpuno sam. “Neustrašivi” učenici netragom su iščezli.
Angulimala je spazio budu još iz daljine, i čovjek mu se učinio krajnje bezazlen, nevin, sličan
detetu, tako da je čak i suludi ubica osjetio iskreno suosečanje prema njemu. Angulimala je
pomislio: “Ovaj čovjek je izgleda sasvim nesvjestan činjenice da sam u blizini - jer nitko zdrav i
čitav se ne bi usudio ovdje zakoračiti”.
Buddha je izgledao tako lijepo i čisto, da je čak i jedan okorjeli zločinac pomislio u sebi: “Ne
bi bilo dobro ubiti ovog čovjeka. Njega ću pustiti živjeti - ionako ću naći nekog drugog za zamjenu”.
Kada mu se Buddha približio, Angulimala mu reče: “Stani! Vrati se lijepo odakle si došao - ni
koraka dalje! Ne znam da li si upoznat s tim, ali ja sam Angulimala, ubica koji je ubio devet stotina
devedeset i devet puta u čitavom svom životu. To što vidiš oko mog vrata su ljudski prsti. Potreban
mi je samo jedan jedini prst da bih završio brojanicu do kraja - a i da bih time ispunio zavjet. Čak i
da sada moja majka naiđe, ne bih se dvoumio - prst je prst, makar i od majke. Zbog toga ti
ponavljam: ne prilazi mi. Veoma sam opasan, i ne vjerujem ni u kakvu duhovnost, religiju, što ti ja
znam. Mene je baš briga tko si ti. Možeš biti monah, svetac, no mene zanima samo prst i ništa više
- tvoj prst, prst nekog drugog, meni je sasvim svejedno. Zato mi se ne približavaj, inače, gotov si,
ozbiljno ti kažem. Stani!”
Ali Buddha je nastavio da mu se približava, ne usporavajući.
“Ovaj čovjek je ili lud ili potpuno gluh”, pomisli Angulimala. “Ama stani već jednom “, razdera
se on na Buddhu. “Zaustavi se!”
“Ja sam se”, reče mu Buddha spokojno, “odavno zaustavio - ti si taj koji se kreće. Moji su
pokreti prestali istog trenutka kada su motivi iščezli. Ja nemam nijedan cilj, i pošto sam sve
ostvario, zašto bih se kretao? Ti si onaj koji se kreće, i zato ti ponavljam - TI stani!”
Angulimala je jednostavno bio zblenut, ali je poslije par sekundi počeo se grohotom smijati.
“Pa ti si stvarno izgubljen slučaj”, reče mu on, iskreno zapanjen. “Ja evo ovdje sjedim, ne mičem
se ni za centimetar, i ti, koji grabiš krupnim koracima MENI kažeš da se zaustavim. Još mi kažeš
da si stao odavno. Pa ti si stvarno nevjerojatan. Koji si ti čovjek - jesi li lud ili glup, zaista mi nije
jasno”.
Kada mu je prišao sasvim blizu, Buddha mu reče: “Čuo sam da ti je potreban samo jedan
jedini prst, i, što se mene tiče, pošto sam završio sve što treba, meni je ovo tijelo beskorisno. Kada
umrem ljudi će ga spaliti, no onda nikom neće moći da koristi. Ti možeš upotrijebiti moje tijelo kako
bi ispunio zavjet; slobodno mi odsjeci prst. Došao sam isključivo s tim ciljem kod tebe, jer je ovo
možda posljednja šansa mog tijela da nekom bude korisno. Ljudi će ga ionako uskoro spaliti”.
“O čemu to govoriš?”, začudi se Angulimala. “Pa ja sam bio ubijeđen da sam ja jedini luđak
na ovom brdu - i nemoj se praviti mnogo pametan, jer sam zaista opasan, i mogu te ubiti šale radi”.
Neuznemiren, Buddha ga mirno zamoli: “Prije no što me ubiješ, ja te iskreno molim da mi
ispuniš posljednju želju. Uzmi mač u svoje ruke, i odsjeci granu s ovog drveta”.
Istog trenutka, mač je bio u Angulamalinim rukama, i grana je sa treskom pala na zemlju.
“Još samo jednu stvar te moli”, dodao je Buddha na brzinu. “Sada tu istu granu opet vrati na
drvo”.
“Sada mi je savršeno jasno”, podiže ubica svoje ruke, “da si potpuno lud - ja sam u stanju
rastaviti, ali ne i sastaviti”.
Tada se Buddha grohotom nasmijao: “Kada možeš samo uništavati ali ne i stvarati, onda
tvoje razaranje nije nešto naročito. To mogu i mala djeca - nikakve hrabrosti nema u tome. I obično
dijete je u stanju da otfikari granu s drveta, ali je mudrac potreban da bi se ona vratila na staro
mjesto. A ako nisi u stanju da jednu grančicu vratiš na stablo, zašto se onda hvališ svojim
ubistvima? Jesi ti ikada razmišljao o tome?”
Kao omamljen Budinim riječima, Angulimala je sklopio oči, i grozničavim glasom zamolio:
“Vodi me!” Bio je skoro probuđen onim što je čuo.
Već sljedećeg dana postao je bikhu, sveti prosjak. Počeo je prositi kao i svaki budistički
monah, ali kada god bi se spustio u grad, sve su prodavaonice bile zatvorene, kapci spušteni na
prozorima kuća, a na ulicama ne bi bilo ni žive duše. Ljudi su se u strahu došaptavali: “Tom
čovjeku se ne može vjerovati čak ni kada dolazi s prosjačkom činijom”. Angulimala je gotovo
gladovao, jer nitko se nije usuđivao da mu ponudi milostinju. Ljudi bi stajali na terasama i odozgora
bi bacali kamenje. Teško da se u gradu mogla naći porodica koju Angulimala nije prorijedio, i zato
su svi bili razjareni.
Kada su ga jednom skoro ubili kamenjem Buddha, je prošao pored njega. Angulimala je
ležao u krvi, i tijelo mu je bilo u ranama. “Kako se osjećaš?”, upita ga Buddha. S njim je bilo i
nekoliko njegovih učenika.
“Tako sam ti zahvalan”, promuca Angulimala otvorivši oči. “Njihov kamen dopire samo do
tijela, ali ne i do mene - a ja sam živio toliko godina a da nikada nisam spoznao tu prostu
činjenicu”.
Buddha se tada obrati najbližim sljedbenicima: “Angulimala je probuđen, postao je Bramin,
poznavalac”.

Jednom se zbio sljedeći događaj u životu kralja Ebrahima... Jedne noći, probudila ga je buka
s vrha palače - netko se šetao po krovu - pa je kralj oprezno upitao: “Što se to zbiva tamo gore?
Tko je to?”
Nepoznati mu je tihim glasom dobacio: “Nemoj brinuti, samo ti spavaj - izgubio sam kamilu, i
sve što želim je da je ponovo nađem”. Čovjek kaže da je izgubio kamilu - i to na krovu carske
palače?! Ebrahim se nasmijao čovjekovom objašnjenju: “Ma silazi dolje, budalo jedna! Kada si čuo
da se kamila izgubila na krovu, i to na krovu kraljevskog dvorca! Idi ti lijepo kući i traži svoju kamilu
po normalnim mjestima!”
Međutim, kada se vratio u krevet, kralj nije mogao ni oka sklopiti, jer je bio čovjek koji duboko
razmišlja, pa mu je u se glavi počela rađati sljedeća ideja: “Možda onaj nepoznati čovjek uopće nije
lud, jer možda su njegove riječi simbolične. Glas mu je bio tako ubjedljiv “Nemoj brinuti, samo ti
spavaj” - bilo je neke nepoznate tišine i snage u njegovom glasu. Ebrahim je shvatio da glas
sigurno nije pripadao luđaku. Palo mu je na pamet: “Kada mi je rekao da mu se kamila izgubila na
krovu, on kao da je time želio da mi ukaže na nešto, jer boja glasa bila mu je u tom trenutku tako
meka i prodorna... Sutra ujutro narediti ću da se taj čovjek pronađe! Moram vidjeti tko je to - da li
Božanski ili onaj običan luđak, i da li je na krovu bio iz ludila ili da bi mi prenio nekakvu poruku”.
Čitave noći kralj se prevrtao po krevetu. Čim je svanulo, naredio je dvorjanima da pronađu
takvog i takvog čovjeka sa takvim i takvim glasom. Glavni grad je bio ispreturan, cigla na cigli više
nije stajala, ali od čovjeka ni traga ni glasa - jer kako ćete samo po glasu pronaći živo biće? Teško,
jako teško.
Tog istog dana; međutim, baš negdje oko podne, neki siromašni fakir se pojavio ispred ulaza
u palaču, i zapovjedničkim glasom obratio se stražaru: “Pusti me da uđem, jer bih želio par dana
ostati u ovom prenoćištu. Hajde, daj mi da bar jedno tjedan dana živim u ovom saraju”.
“To nije saraj”, reče mu stražar, “i ja stvarno ne znam odakle ti ta ideja da je ovo prenoćište -
pa ovo je kraljevo prebivalište, njegova palača”.
“Ma jok”, odmahnu fakir rukom “pa ja jako dobro znam da je riječ o prenoćištu: ljudi dolaze i
odlaze. Nije to ničija rezidencija, i zato me pusti da malo popričam s carem, jer on je, izgleda, vrlo
naivna budala”.
Kraljeva reakcija bila je strašna; razljutio se kada je čuo te riječi, ali ga je ipak pozvao da uđe.
Kada su ga stražari sproveli do Ebrahimove odaje, car se nije mogao suzdržati: “A sada mi lijepo
reci - što ti to govoriš?”
“Kada sam prije par godina bio u ovoj palači, u njoj se nalazio neki drugi čovjek, a on je bio
sličan tebi, jer je i on smatrao da se nalazi u vlastitoj rezidenciji. Možeš misliti!”
“Ne budi glup”, reče mu car, “a i ne ponašaj se na tako nekulturan način - onaj čovjek kog si
sreo bio je moj otac koji je sada mrtav”. “Pusti me da završim”, zamoli ga fakir. “Kada sam bio prvi
put, nije te bilo. Sada si tu, ali da znaš još nešto: kada dođem treći put, tebe više neće biti. Netko
deseti će sjediti na tvom mjestu - možda će to biti tvoj sin koji će nadmeno tvrditi: “Ovo je moja
rezidencija! “ Ali koja je ovo rezidencija? Ljudi dolaze i odlaze - prenoćište kao i svako drugo! “
Tek nakon ovih riječi, Ebrahim je prepoznao glas! “Znači”, reče car radosno, “onaj luđak što
je izgubio kamilu na mom krovu - to si bio ti, zar ne?”
Fakir je slegnuo ramenima: “Da, ja sam onaj luđak što traži kamilu gdje joj nije mjesto, ali ti si
još veći luđak od mene - jer ako sebe tražiš u odjeći koju nosiš, onda si gori od mene koji traži
kamilu po krovovima!”
Istog trenutka, potpuno iznenađen onim što je čuo, Ebrahim ustade s prestolja, i u prolazu
doviknu fakiru: “Ti, ako hoćeš, ostaj koliko ti je volja u ovom prenoćištu, ali ja odoh. Sjedio sam tu
kao posljednja budala samo zato što sam vjerovao da je to moja rezidencija, moj dom, kućica-
slobodica. No, sada mi je jasno, i zato želim naći ono mjesto koje je sasvim moje - ako već nisam
zakasnio”.
Tog istog dana, Ebrahim - kralj pretvorio se u Ebrahima mistika. Kada je postao poznat širom
zemlje kao čovjek koji je savršeno probuđen, svi su mogli vidjeti ga kako se šeta po mjestima
udaljenim od njegovog vlastitog glavnog grada! Jednom mu se u tom istom gradu nalazila palača -
bio je u njoj sve dok nije shvatio da je živio u prenoćištu.
Ebrahim je nastavio živjeti po usamljenim mjestima i kada god bi ga ljudi sreli i pitali gdje je
grad, on bi ih zbunjivao svojim odgovorom. riječ “basti” znači grad, “mjesto u kojem prebivaju ljudi”.
Kada god bi ga pitali gdje se on nalazi, bivši car im je rukom pokazivao na groblje: “Samo idite
ravno, i doći ćete do onog što je istinski basti – do mjesta “u kojem ljudi prebivaju”.
Ljudi bi ga poslušali, ali obavezno su se vraćali razjareni od bijesa: “Pa kakav si ti to čovjek?
Lijepo smo te pitali da nam pokažeš gdje je grad, a ti si nas poslao na groblje - u čemu je stvar,
objasni nam”.
Ebrahim bi im odgovorio kroz smijeh: “Ah, izgleda da mi riječima dajemo potpuno različito
značenje - jer groblje je čovjekova prava rezidencija; kada u njega uđe, iz njega ne izlazi. To je
pravi basti: nema kratkih zadržavanja, nema mijenjanja adrese, nema ulaska pa izlaska. Nismo se
razumjeli. Vi, po svemu sudeći, tražite da vam pokažem predgrađe groblja - eno vam ga tamo! - i
oprostite na nesporazumu”.
“Nečije vrijeme došlo je danas, nečije će sutra doći, nečije prekosutra ili tko zna kada, ali
svako je u tom gradu, tom predgrađu groblja, i svako čeka da iz pred-bastija dospije u basti. Vi me
pitate za mjesto u kojem ljudi prebivaju? To je groblje, marghar, zar ne? Izvan njega su samo oni
koji čekaju smrt, a tu unutra je smrt sama, jer ničeg drugog nema osim smrti”.

U rano jutro, neki sannyasin stajao je sam na vrhu brda. Nije se pomjerao, a tri prolaznika su
ga ugledala tokom jutarnje šetnje. Čim su ga primijetili, odmah su stvorili različite teorije - zbog
čega se sannyasin nalazi baš na vrhu brda?
Jedan je izjavio: “Poznajem tog monaha. Njegova krava ponekad odluta - mora da mu je i
ovoga jutra pobjegla, pa je čovjek pošao da je traži”.
Drugi je imao drugačije mišljenje: “Ali, čovjek izgleda ništa ne traži. Oči su mu gotovo
fiksirane, uopće se ne pomjera. Siguran sam da ne traži ništa, jer čovjek koji je nešto izgubio ne
stoji tako mimo. Ja mislim da je pošao u šetnju s prijateljem, ali je prijatelj nešto zaostao, pa ga
monah ljubazno čeka”.
Treći je opet imao svoje mišljenje: “Ne smatram da se o tome radi, jer kada prijatelj
zaostane, čovjek se okreće i gleda da li se približava. Ali, ovaj monah nijednom nije pogledao iza
sebe - to nije položaj čovjeka koji čeka. Na kraju krajeva, meni izgleda da on čini netko pobožno
djelo - ili se moli Bogu, ili meditira”.
Prolaznici su bili toliko uzbuđeni objašnjenjima, i pošto više nisu mogli izdržati, odlučili su da
odu do monaha i da ga ljudski upitaju što to on radi sam, na vrhu brda. Bilo im je teško da se
uspnu na brdo, no poslije dosta napora, uspjeli su u svojoj namjeri. Kada su došli do vrha, onaj prvi
prolaznik nije mogao a da ga ne upita: “Izvini što te pitam, ali više ne mogu odlagati - da li si
izgubio kravu? Poznato mi je da ti se ona izgubi s vremena na vrijeme, a kada nešto nestane,
čovjek mora krenuti u potragu”.
Monah je otvorio oči i odgovorio: “Pošto ništa ne posjedujem, ništa ne gubim. Pogrešio si - ja
ne tražim kravu”. Čim je ovoga udostojio odgovora, opet je sklopio oči.
“Onda sam ja zasigurno u pravu”, uzviknu pobjedonosno onaj drugi. “Ti vjerojatno čekaš
prijatelja koji je malo zaostao”.
“Nemam ni prijatelje ni neprijatelje - koga onda da čekam? Potpuno sam sam - ne čekam
nikoga, jer nikoga nemam. Ponavljam vam da sam potpuno sam”.
“Sada je potpuno izvjesno da je samo moje mišljenje bilo ispravno”, nije izdržao treći
prolaznik. “Treća mogućnost ne postoji - ti zasigurno meditiraš!”
Čovjek se nasmijao i rekao: “Ti si najluđi od svih. Ja niti imam kome da se molim, niti imam
neki objekt koji moram ostvariti. Kako da meditiram kada mi nedostaje objekt meditacije?”
Kada su to čuli, sva tri poznanika prasnula su u smijeh, ali kada su se smirili, morali su
upitati: “Pa što onda radiš?”
“Ništa”, odgovori im monah. “Samo stojim. Ne činim ama baš ništa”
 Jednom se dogodilo: Kineski Majstor je imao učenika Amerikanca, i kada je ovaj trebao da
se vrati u svoju zemlju, Majstor mu je dao na poklon jednu predivnu drvenu kutijicu: “Ali”, rekao je
na kraju svom učeniku, “pod jednim uvjetom; čak i ako ovu kutijicu daš nekom drugom, određene
uvjete moraš poštovati. Obećaj mi! Jer, i ja sam jednom ispunio to isto - a to nije nova stvar; riječ je
o nečem veoma drevnom, o običaju koji se prenosi sa generacije na generaciju”.
“Ispuniti ću sve što se od mene traži” - reče spremno učenik. Bila je to stvarno prelijepa
kutija, izuzetno vrijedna i vrlo stara, i učenik je zato obećao: “Bez obzira na uvjete, održati ću
obećanje...”
“Uvjet je u suštini veoma jednostavan: moraš ovu kutiju držati u svojoj kući okrenutu istočnoj
strani svijeta. Tako se od pamtivijeka radilo s njom, i bilo bi mudro da i ti poštuješ tradiciju”.
“Ne postoji problem”, reče učenik. “Učiniti ću sve što kažete”.
Ali kada je postavio kutiju na određeno mjesto - na istočnu stranu svijeta - shvatio je da se ona
uopće ne uklapa. Čitava soba počela je izgledati krajnje apsurdno. Zbog toga je odlučio da sve
stvari u sobi podredi Majstorovom poklonu. Ali, ni to nije pomoglo - sada je čitava kuća izgledala
smiješna. Na kraju je bio primoran izmijeniti čitavu kuću od vrha do dna - ali odjednom, vrt je bila
nekako suvišan. Na kraju je učenik bio apsolutno iscrpljen, pa je posljednjom snagom napisao
Majstoru pismo: “Ona kutija je veoma opasna, jer da bi se uklopila morao sam promijeniti i kuću i
okućnicu, ali ništa ne vrijedi. Sada izgleda, moram prijeći na mijenjanje susjedstva...”

Nekog bolesnika pregledao je psihijatar koji je bio dosta ekscentričan - baš kao i svi psihijatri.
Nakon gotovo tri godine psihoanaliza, čovjek se obratio svom prijatelju: “Psihoanalitičaru je možda
gore nego meni, jer ja pričam već tolike godine, a on nikada ne kaže ni riječ - za sve ovo vrijeme
nikada nije rekao ni “ne” tu “da” - samo sjedi u svojoj fotelji i klima glavom. Sada sam stvarno
zabrinut, jer ne znam što da radim. Ja pričam i pričam i pričam, psihoanalitičar sluša, i u tome je
prošlo tri godine naše suradnje. Ja više stvarno ne znam što da radim dalje”.
Prijatelj mu reče: “Pa, zašto onda ne prestaneš?” Bolesnik je to zaista i želio, ali, ipak, nije
bio u stanju.
Međutim, poslije izvjesnog vremena, psihoanalitičar je umro. To je bila kap koja je prevršila
mjeru. Zbog toga je čovjek opet otišao kod svog prijatelja: “Moji problemi su se sada udvostručili.
Prvo je problem bio u tome što je psihoanalitičar šutio - nikada nije prozborio ni “ne” ni “da “. Niti
me je prihvaćao niti me odbijao, tako da nisam mogao odrediti - jesam li na pravom putu - na putu
izlječenja - ili sam i dalje bolestan kao što sam i bio. Sada, kada je napustio ovaj svijet, problem je
još veći: što sada da radim?”
“Nemoj uopće brinuti”, pokušao ga je prijatelj utješiti. “Ti samo nastavi pričati, jer on ti ionako
nije odgovarao - u čemu je razlika?”
“Odgovarao nije”, priznao je čovjek, “ali je slušao!”

Marija Magdalena, sa svog prozora, posmatra Isusa koji sjedi u bašti pod nekim drvetom.
Čovjek je prelijep, no kao da njegova ljepota ima u sebi nešto nezemaljsko - kao da je oko njega
obavijena nevidljiva aura koja ga štiti od tuđih pogleda. Marija Magdalena bila je najčuvenija
prostitutka, pa su i kraljevi uobičavali da, s vremena na vrijeme, zakucaju na njena vrata. Međutim,
njen pogled bio je usmjeren ka Isusu. Ona ga je viđala stalno u nekoj svjetlosti, i premda je bio
obučen kao odrpanac, njoj je izgledao privlačniji od svih drugih.
Jednom prilikom, Magdalena je naredila slugama da odu do Isusa i da ga zamole da je
posjeti. Sluge su odmah krenule kako bi izvršile naređenje, ali, za divno čudo, Isus je odbio. Samo
im je rekao: “Ja sam ovdje, i nastaviti ću sjediti pod krošnjom ovog drveta”.
Tako je, na kraju, Marija Magdalena morala osobno otići do njega - jednostavno nije
vjerovala da postoji čovjek koji može odbiti njen poziv. Kada mu je prišla, opet ga je pozvala: “Dođi
u moju kuću i budi gost koliko hoćeš”.
“Ja sam”, odgovori joj Isus, “odavno ušao u tvoju kuću, odavno sam gost. Sada nema
nikakve potrebe da pođem za tobom”.
Magdalena nije mogla razumjeti njegove riječi, pa mu je rekla: “Moraš doći, i nemoj me više
odbijati - nitko nikada nije odbio moj poziv. Zar mi ne možeš ni toliko učiniti? Prihvati moj poziv,
dođi kod mene na večeru, i ostani ako hoćeš, čitave noći”.
“Ja sam te prihvatio”, reče joj Isus mirnim glasom, “i zapamti: oni koji kažu da su te prihvatili
ne govore istinu. Svi koji su govorili da te vole, lagali su. I kažem ti: jedino te ja mogu voljeti”.
Izgovorivši te reći, Isus se malo odmorio, i poslije nekoliko trenutaka, otišao je svojim putem - u
kuću Marije Magdalene nijednom nije ušao.
Što joj je Isus rekao? Samo jednu stvar: “Jedino te ja mogu voljeti. Oni koji neprestano
ponavljaju da te vole nisu u stanju voljeti, jer ljubav nije djelo, nego kvaliteta bića, stanje svijesti”.

Neki mladić došao je kod Sokrata, velikog filozofa, postavljajući pitanje na koje nije mogao
naći zadovoljavajući odgovor: “Reci mi, molim te - da li se trebam oženiti ili da svoj vijek provedem
kao usamljenik?”
I zaista, mladić je to pitanje postavio pravom čovjeku! - jer je poznato da se Sokrat silno
napatio u braku. Imao je ženu, Ksantipa joj je bilo ime, i Ksantipa je bila poznata kao najopasnija
žena u čitavoj historiji ljudskog roda. I činjenica je da je Sokrat u tom braku bio pravi
velikomučenik: ona je radila sve moguće i nemoguće stvari, vladala je na ovaj ili onaj način - pa
čak ga je gađala stvarima koje bi joj se u trenutku bijesa našle pri ruci. Jednom mu je prilikom
sasula vreli čaj u lice, i Sokrat je ostao ispečen do kraja života. Dakle, mladić nije mogao naći
stručnijeg čovjeka po pitanju braka i međuljudskih odnosa. On je zaista znao sve u vezi toga.
Sokrat mu je odgovorio: “Znaš što, sine moj. Čovjek bi se u svakom slučaju, morao oženiti.
Drugim riječima, ti bi morao sklopiti brak zaista. Ako ti žena bude dobra, biti ćeš sretan, a ako bude
loša postati ćeš filozof. Uglavnom, imati ćeš koristi i u jednom i u drugom slučaju”.

kralj Jajati je umirao - imao je skoro stotinu godina. Kada je Smrt došla da ga odvede, on joj
reče: “Zar nije moguće da, umjesto mene, uzmeš nekog od mojih sinova? - jer ja se još uvijek
nisam naživio, bio sam prezauzet poslovima u kraljevini. Potpuno sam zaboravio na mogućnost da
ću morati umrijeti. Vjeruj mi, još uvijek nisam živio - zaista je okrutno ako me sada odvedeš, jer
onda su sve moje prilike ugašene. Služio sam ljudima, vladao sam za njihovu dobrobit, i stvarno
nije pošteno da umrem baš sada. Zbog toga, red je da se smiluješ”.
Smrt mu reče: “Što se mene osobno tiče, sve je u redu. Ali, morao bi priupitati i svoju djecu”.
Kralj nije imao drugog izbora - a ionako je imao na stotine sinova. Upitao je najstarijeg, ali,
kao što se zna, što je čovjek stariji to je lukaviji, pa se zbog toga najstariji sin nije složio s očevim
prijedlogom. Doduše, saslušao ga je pažljivo, ali nije pristao na takvu vrstu razmjene. Kada je
njegov najmlađi sin - dečko koji je imao samo šesnaest godina - čuo želju svog oca, bez
razmišljanja je rekao: “Ja pristajem”.
Čak je i Smrt osjetila sažaljenje prema tom dječaku, jer ako starac od preko sto godina nije
živio, što onda kazati za dječaka koji nije uzrastao ni do punoljetstva? Zbog toga se Smrt obratila
dječaku: “Ti nemaš pojma što radiš - još uvijek si naivan i mlad. Tvojih devedeset i devetoro braće
nisu odgovorili na očev prijedlog. Neki od njih imaju sada već sedamdeset, sedamdeset i pet
godina. I oni su starci, i uskoro će umrijeti; to je pitanje dana ili mjeseca. Zbog čega si se ti
žrtvovao? I to baš ti, koji si najmlađi!”
Dječak reče: “Ako moj otac nije živio - a bio je u životu toliko dugo - kako se ja mogu nadati
da ću ikada živjeti? Čitava stvar izgleda mi beznadežna i potpuno besmislena. Dovoljno mi je da
shvatim da mom ocu nije pomogao ni čitav ljudski vijek. Pa, čak i da živim više od sto godina, ne
čini mi se da ću zaista moći proživjeti svoje dane u potpunosti. Mora postojati i neki drugi način
življenja, jer izgleda da se kroz život ne može živjeti. I, tko zna, možda će smrt biti životnija čak i od
samog života. Zbog svega toga, dopusti mi, molim te, da umrem umjesto oca”.
To je ono do čega svaki sannyasin treba doći: “Ako ne mogu živjeti kroz ego, onda ću
proživjeti svoj život kroz njegovu smrt”.
I tako je Smrt morala preuzeti dječaka, a kralj je mogao živjeti još čitav vijek. Kada je Smrt
došla po njega, bio je skoro iznenađen: “Kada prije? Tko bi rekao da je već prošlo stotinu godina?
Mislio sam da je taj period veoma dug, i zbog toga se nisam mnogo zabrinjavao. Ja se još uvijek
nisam naživio. Pokušavao sam, doduše, i planirao, također, i sada je sve spremno - taman sam
počeo živjeti, a evo tebe opet. Zaista si došla prije vremena”.
I ista se stvar dogodila desetak puta: umjesto oca, smrt je uzimala sinove, tako da je kralj
imao vremena koliko god hoće.
Kada je napunio tisuću godim, Smrt je došla i upitala ga neposredno: “Imaš li sada neku
novu ideju? Da li da opet uzmem jednog od tvojih sinova?”
Ne, više ne”, reče kralj. “Sada znam koliko je vrijeme nevažno. Ne radi se o vremenu, nego o
umu. Stalno sam upadao u iste zamke, i tako sam se navikao da upropaštavam i svoj život i svoje
biće. Sada sve te stvari - životi sami o sebi - ne mogu mi pomoći.”
 Jajati je neke stvari zapisao, da bi pomogao budućim generacijama koje se još uvijek nadaju:
“Mada sam živio preko tisuću godina, nisam mogao zaista živjeti - i to samo zbog uma. On je
uvijek bio upućen na budućnost, te sam stoga stalno iznova bio prisiljavan propuštati sadašnjost. A
što je život ako ne ovdje i sada?”

Jednom se desilo u Buddhinom životu: prolazio je kroz neko selo trideset, četrdeset puta, i
jedan čovjek je želio slušati njegova predavanja, ali bi uvijek bio okupiran nečim drugim: ili mu je
žena baš tada bila bolesna, ili je bila trudna, ili je pak u to vrijeme imao goste u kući, ili neke
poslovne probleme. Buddha bi dolazio i čekao, ali taj se čovjek nije pojavljivao na predavanjima.
Trideset godina je taj čovjek propuštao priliku, i kada je Buddha sljedeći put svratio u selo,
onaj čovjek je taman išao otvoriti svoj dućan, kada je čuo da je Buddha na samrti. Odjednom,
postao je svjestan što je sve propustio ni zbog čega. Sada je iznenada imao vremena na pretek, ali
to mu nije moglo pomoći. Potrčao je da stigne na predavanje, jer Buddha je bio otprilike
dvadesetak kilometara daleko. Negdje pred suton uspio je stići.
Naišao je baš u trenutku kada se Buddha odmarao. Čuo ga je kako pita najbliže učenike:
“Ako netko ima nešto pitati...”
Ali, nitko nije imao snage da kaže jednu jedinu riječ - svi su plakali u tišini, i tek nakon
određenog vremena netko se pribrao i rekao: “Dovoljno ste nam rekli, a mi još uvijek nismo shvatili
smisao vaših riječi. Zbog toga, ni sada ne znamo što pitati”.
I tako je Buddha morao da im tri puta ponovi jednu istu stvar, jer to je bio njegov stari običaj,
zbog toga što je dobro znao da su ljudi nagluhi, i da im istu priliku treba pružiti po tisuću puta.
Zaista je svaku stvar ponavljao po tri puta, i to samo zbog toga da bi ga ljudi mogli čuti kako treba.
Pošto je toga puta učinio istu stvar, a pitanja nije bilo, Buddha se povukao. Otišao je iza nekog
drveta i sjeo ispod njega, odmarajući se. Sklopio je oči, i počeo se polako rastapati u
Univerzalnom.
U tom trenutku pristigao je onaj čovjek - bio je sav zadihan, znojan, iscrpljen. Kada je malo
povratio svijest, upitao je: “Gdje je Buddha? Moram ga nešto pitati. Čekao sam trideset godina;
trideset godina sam odlagao ovaj susret, ali sada ga moram pitati”.
Učenici su mu rekli: “Malo si zakasnio. Buddha je mnogo puta prolazio kroz tvoje selo, i
znamo da je uvijek pitao za tebe, ali ti nikada nisi mogao odvojiti toliko vremena da dođeš i
saslušaš ga. Poznato nam je da je Buddha prošao barem trideset puta kroz tvoje selo - čak je
nekoliko puta bio u neposrednoj blizini tvoje kuće - bilo je dovoljno učiniti nekoliko sitnih koraka i
bio bi u prvim redovima. Buddha nikada nije propustio priliku da pita za tebe: “A gdje je onaj
biznismen - da li je došao ovoga puta?” Uvijek smo odgovarali isto “ne”, “ne” i “ne”. Čak je bilo
slučajeva kada su monasi dolazili pred tvoja vrata, kada su te zvali da dođeš, ali ti bi obavezno
odgovarao: “Ovaj put zaista ne mogu doći, jer je počela sezona”. Drugi put si rekao da ti je žena
zatrudnjela, i da stvarno nisi u stanju staviti je samu. Treći put imao si neke važne goste, pa si
zbog toga morao ostati u kući. Sada si napokon našao nešto malo slobodnog vremena, ali mi ti
lijepo kažemo: “Došao si isuviše kasno”. “
Međutim, kraj ove priče govori o najvećem mogućem suosjećanju koje čovjek može pokazati
prema drugom ljudskom biću. Kaže se da je Buddha prekinuo svoju posljednju meditaciju, ustao,
prišao onom čovjeku i rekao učenicima: “Možda je ovaj čovjek griješio, ali to ne poništava trajnost
mog poziva. Možda je zaista prekasno stigao, ali ja sam još uvijek živ. Zbog toga, pustite ga, neka
pita što god hoće. Ja sam ga čekao, odlagao sam svoje isčeznuće, jer sam se nadao da će ipak
odvojiti nešto malo slobodnog vremena. Kada je čuo da ću napustiti ovo tijelo, ipak je došao. Neka
pita!”

Neki bijednik dobio je od vlade pedeset tisuća rupija, jer mu se desila nesreća dok je
putovao vlakom. Kosti su mu bile prelomljene na nekoliko mjesta, zadobio je frakturu lubanje, no i
pored svega bio je neizmjerno sretan zbog onih pedeset tisuća rupija.
Išao je gradom i svima se hvalio: “Ha! Baš sam ja jedan sretan čovjek. Od države sam dobio
pedeset tisuća rupija, dok je moja žena dobila dvadeset i pet tisuća”.
“Što?”, začudio se jedan njegov prijatelj. “Pa, zar je i tvoja žena stradala u toj nesreći? Zar
se i njoj nešto dogodilo”?”
“Ma, nije”, nasmijao se bijednik. “No u trenutku nesreće, ja sam zadržao prisustvo uma: vidio
sam da nije povrijeđena, ali sam je uspio iz sve snage zviznuti pesnicom po zubima - i tako je ona
uspjela u ime odštete dobiti dvadeset i pet tisuća rupija”.
 Na dvoru jednog imperatora nije bilo lude - kralj je imao mudraca, ali dvorsku budalu nije
mogao naći. Zbog toga što se osjećao njegov nedostatak, ovaj je odlučio da ga po svaku cijenu
pronađu. I tako su glasnici krenuli u potragu za savršenom ludom. Teško je naći savršenog
mudraca, ali naći savršenu ludu - to je jednostavno nemoguće. Ali, savršenstvo je predivno, bez
obzira na oblik, čak i savršena luda posjeduje kvalitetu koja se ne može mjeriti s kvalitetama drugih
ljudi. Ako želite shvatiti što je to savršena luda, samo pročitajte “Idiota” Fjodora M. Dostojevskog.
Poslije danonoćnog traganja - koje je potrajalo - savršena luda je pronađena. Međutim, kralj
ga je ipak htio provjeriti. U tu svrhu, napravio je jedan test.
Kralj mu reče: “Evo, ovo je tvoj zadatak - imaš sedam dana da dovršiš posao, Napravi mi
listu od deset najvećih budala mog kraljevstva, Na prvom mjestu neka bude ime onoga koga
smatraš najluđim, i tako redom: deset imena”.
Poslije tjedan dana, kralj je presreo ludu i upitao je: “Što je bilo? Jesi li dovršio listu?”
“Jesam”, odgovori luda.
Kralj je jednostavno uzdrhtao od radoznalosti. “Pa, što čekaš? - reci mi - tko je na prvom
mjestu te tvoje čuvene liste?”
“Ti! , reče mu luda ne trepnuvši.
Kralj je bio iskreno zbunjen. “Ja? Zašto ja? Moraš mi dati neko objašnjenje... Zbog čega si
moje ime stavio na listu? - i to na prvom mjestu?”
Dvorska luda poče natenane: “Samo polako... Evo, baš jučer sam saznao da si jednom
ministru dao milijun rupija, i poslao ga u prekomorsku zemlju da ti nakupuje bisere, dijamante i
ostalo drago kamenje. A ja ti lijepo kažem, tog čovjeka nikad više nećeš imali prilike vidjeti.
Vjerovao si mu naslijepo. Kažem ti - nema veće budale od tebe. Samo idioti mogu vjerovati kao ti”.
“Dobro”, reče kralj. “Ali, reci mi, molim te - što će biti ako se moj ministar ipak vrati? Što li će
onda biti sa tvojom listom?”
“Pa, ništa”, reče luda. “Onda ću izbrisati tvoje ime sa liste, i umjesto tebe, proglasiti ćemo
tvog ministra za najveću budalu kraljevstva”.

Imperator je imao tri sina. Sva trojica bila su mudra, talentirana i jaka, i kralju je bilo teško
odlučiti se - kome od njih će ostaviti kraljevstvo. Kralj je svakoga dana bivao sve stariji, ali zaista
mu je bilo teško bilo kojeg sina proglasiti za novog vladara. Da stvar bude gora i složenija, sva
trojica bila su istovjetna u gotovo svakom smislu. Pošto više nije mogao računati u ispravnost svoje
procjene, pozvao je dvorskog mudraca da on presudi umjesto njega. Mudrac je razmislio, sve
lijepo isplanirao, i na kraju predložio kralju da on ode bilo gdje na hodočašće, i da se tamo zadrži
barem godinu dana. U skladu s mudračevim prijedlogom, kralj je pozvao sinove. Svima je podijelio
određenu količinu sjemena, i dok je to činio, govorio je: “Ovo je sjeme od najljepšeg cvijeća na
svijetu, i zato vas molim da čuvate ovo sjeme kao da vam od toga sam život zavisi. Kada se vratim
s hodočašća, želim da me izvijestite o onom što ste učinili sa sjemenjem”. Rekavši im ono što je
želio, kralj se spremio za put, i spokojan, otišao u daleku zemlju.
Nakon jedne godine, vratio se u svoje kraljevstvo. Prvi sin, najstariji - a pošto je bio najstariji,
bio je najiskusniji u okvirima ovoga svijeta, lukav i spretan u proračunima - riješio je da je
najmudrije da sjeme sačuva na taj način što ga je zaključao u sef, jer je znao da će ga otac prvo
upitati što je uradio sa onim sjemenkama koje mu je dao prije no što je otišao na put. Zbog toga je
sjeme spakovao u sef, a ključ je stalno nosio sa sobom - znao je da njegova budućnost zavisi od
toga što će se dogoditi sa sjemenom.
Drugi sin je razmišljao: “Sjeme se mora sačuvati, ali ako ga stavim pod ključ - kao što je to
uradio najstariji brat - možda će sjeme propasti, te kada otac dođe, reći će: “To više nije ono isto
sjeme koje sam ti dao prije godinu dana - sada je sjeme iskvareno, a sve što se pokvari postaje
beskorisno”. Moram smisliti nešto drugo”.
I tako je drugi sin otišao na tržnicu i prodao sjemenke - na njima je zaradio mnogo novca, jer
sjeme je zaista bilo vrijedno, od nekog izuzetno rijetkog drveća. Razmišljao je: “Ovo je stvarno
najbolji način. Sačuvati ću novac, i kada se otac vrati, ja ću otrčati na tržnicu i kupiti netko drugo
sjeme. Kako bi mogao uočiti neku razliku? Daću mu to novo sjeme, i to ono koje je sveže, mlado,
puno snage - zašto bih lupao glavu u vezi onog sjemena koje se lako može iskvariti. I, na kraju
krajeva, tko u stvari zna kada će se on točno vratiti s tog njegovog hodočašća - možda će doći
prekosutra, a možda neće ni za pet godina. Zbog čega da se zabrinjavam sve to vrijeme?” I tako je
sin prodao sjemenje i čuvao novac do očevog povratka.
 Treći sin je drugačije mislio: “Dano mi je sjeme - mora da u tome postoji netko skriveno
značenje”. Bio je to najmlađi sin, još uvijek neiskusan u ovom svijetu prevaranata i lažova. “Pod
sjemenom se podrazumijeva rast”, mislio je, “jer sama riječ znači “rast”. Sjeme, dakle, nije cilj,
nego samo most. Preko njega, ostvaruje se nešto. Sve dok ne pusti mladice, sjeme je beznačajno,
zbog toga što ono ne može biti cilj sam po sebi - sjeme je zasigurno tek prolazna faza.
Razmišljajući tako, mladić je otišao u dvorište i posadio sjeme.
Nakon točno godinu dana, otac se vratio sa hodočašća. Prvo je upitao najstarijeg sina što se
u međuvremenu dogodilo sa sjemenjem. “Najmlađi ga je uništio”, odgovori mu on, “i nije u stanju
vratiti ti isto ono sjeme koje si mu dao. A i kako bi mogao? Sada je ono sjeme procvjetalo - vrt mu
je pun cvijeća. A i onaj drugi nije bio mnogo pametniji, zbog toga što mu je palo na pamet da sjeme
proda, pa kada se ti vratiš, mislio je on, lijepo će otići na tržnicu i kupiti isto ono sjeme koje je
jednom prodao... Eto, sada je garantirano na tržnici - zbog toga i te nije došao dočekati”.
Drugi sin je ovako počeo: “Sjeme mog najstarijeg brata sada je potpuno beskorisno, jer se
iskvarilo od dugog čekanja. Sjeme mu je sada mrtvo, i povratka nema - ne može ga oživiti. Onaj
mlađi je bio još gluplji, zbog toga što se sjeme moralo sačuvati - bukvalno sačuvati se, a on to nije
učinio. Ja pobjeđujem”.
Ali najmlađi imperatorov sin uopće nije bio zainteresiran za nekakve pobjede. Njega je
zanimala samo jedna stvar: sačuvati sjemenje koje mu je otac ostavio u amanet. “A sjeme je”,
mislio je on, “samo prolazna faza... Ono nije i ne može biti cilj, nešto konačno. Jedini način da se
ono istinski sačuva je da mu se dozvoli da prirodno raste, jer sjeme najbolje zna kako preživjeti.
Uskoro će se pojaviti novi cvijetovi, nove, radosnije boje, a sjeme će se umnogostručiti, da se
množi samo od sebe - onako kako to ono najbolje zna”. Sin je bio sretan samo zbog toga što je
vjerovao da će otac blagonaklono prihvatiti njegovu ideju.
Saslušavši svu trojicu, otac prvo reče najstarijem: “Ti si ubjedljivo najgluplji - kako si mogao i
pomisliti da će željezo i brava sačuvati sjeme? Ako ga čuvaš, ubijaš ga. Sjeme se može održati u
životu samo ako mu dopustiš umrijeti na prirodan način. Na taj način, sjeme će se preporoditi
onako kako najbolje zna”.
Drugom sinu imperator je rekao: “Tvoja ideja nešto je pametnija od ideje mog najstarijeg
sina, jer si shvatio što će se dogoditi sa sjemenom ako mu ne dopustiš slobodu – umrijeti će bez
preporoda. Ali, broj sjemenki se na taj tvoj način ne može promijeniti. Ako se jedno sjeme posadi u
zemlju, za nekoliko mjeseci dobivaš na tisuće sjemenki. Ti si uradio mudriju stvar od najstarijeg
sina, ali, nažalost, ni ti nisi shvatio u čemu se nalazi smisao ove igre”.
Tada je otac upitao i trećeg sina: “A ti, što si ti učinio?”
“Ja sam uradio nešto što nema veze s postupcima moje braće”, reče najmlađi. “Nisam želio
sačuvati sjeme pod ključem, a ideja da ga prodam nije mi se činila najpoželjnijom. Sjeme se može
sačuvati samo ako se ostavi u zemlju. Više nemam ono sjeme koje si mi dao, ali sada imam
tisućustruko više sjemena. Ne mogu ti vratiti istu količinu, ali možeš uzeti koliko god hoćeš
sjemenja”.
“i si shvatio! “, bio je oduševljen otac. “Zbog toga, ti ćeš biti kralj, jer jedini način da se sjeme
sačuva je da mu se dozvoli da se samo prirodno, spontano - razvija”.

Prelazeći put, jedna žaba je upala u brazdu, i koliko god da se trudila da iz nje izađe,
jednostavno nije mogla. Čak su joj i prijatelji pomogli, ali ništa nije vrijedilo. Žaba je već upala u
istinski očaj, i gotovo da se pomirila sa svojom užasnom sudbinom. Sljedećeg jutra, prijatelji su
krenuli vidjeti što se dešava, iako su znali da je s njom svršeno.
Kada su došli do one brazde, vidjeli su da se žaba uspjela iskobeljati iz nje. “Što se
dogodilo? Kako si uspela iskočiti? Izgledalo je nemoguće, ali ti si ipak uspela; daj reci nam, kako ti
je to pošlo za rukom?”
“Vrlo lako”, reče žaba vedrim glasom. “Kada ste vi otišli, naišao je jedan kamion, i tada sam
se zaista morala potruditi iz sve snage”.

IZ KNJIGE “SAVRŠENI PUT”

Sadhu, tragač, jednom je stajao na brežuljku. Bilo je rano ujutro i sunce je počinjalo sjati.
Neki prijatelji su šetali. Vidjeli su sadhua kako sam stoji. Pitali su jedan drugoga : " Što taj sadhu
može ovdje raditi?" Jedan od njih je rekao: " Možda se njegova krava često izgubi u džungli i on
stoji na brežuljku tražeći ju." Drugi se prijatelji nisu složili. Treći je rekao: " Iz načina kako stoji, ne
izgleda da nešto traži. Prije izgleda kao da nekoga čeka, možda prijatelja koji ga je tamo pratio i
negdje je zaostao za njim." Ali drugi se prijatelji nisu niti s time složili. Četvrti je rekao: " On niti ne
traži nekoga niti ne čeka nekoga. On je zaokupljen promatranjem Boga."
Nisu se mogli složiti pa su pristupili sadhuu da razjasne situaciju. Prvi je pitao:" Tražiš li
svoju izgubljenu kravu?" Sadhu je odgovorio: "Ne". Drugi je pitao: " Onda čekaš nekoga?" Na to je
odgovorio :"Ne". Treći je pitao: " Promatraš li Boga?" Ponovo je sadhu odgovorio negativno. Sva
trojica bili su začuđeni. Zajedno su upitali: "Onda što ovdje radiš?" Sadhu je odgovorio : "Ne radim
ništa. Samo stojim. Samo postojim."

Jedne noći određeni sadhu je zaželio zbogom drugom sadhuu koji je bio njegov gost, kada
je ovaj posljednji rekao: “Noć je vrlo tamna. Kako da vidim otići?” Domaćin je upalio svjetiljku i dao
ju svojem gostu. Ali dok je gost silazio stepenicama domaćin je ugasio svjetiljku. Mjesto je bilo
ponovo obavijeno tamom. Tada je domaćin rekao: “Moja svjetiljka ti neće moći osvijetliti put. Zato
moraš imati svoju vlastitu svjetiljku.” Gost je razumio sadhuov savjet i to razumijevanje je postalo
takva svjetiljka na putu njegovog vlastitog života koja se više nikada nije mogla ponovo ugasiti.

NASRUDIN

Iz knjige BUNTOVNIK

On je bio nekonformist, temefjito reakcionaran, jedan sasvim negirajući um. Ako bi njegov
otac rekao da pođe desno budite sigurni da će on otići lijevo. Ubzo je otac bio svjestan toga i tada
više nije bilo problema. Ako bi želio da njegov sin pođe desno on bi mu rekao da ide lijevo i on bi
otišao desno. On je bio neposlušan, bio je nekonformista ali je bio i nesvjestan činjenice da je
manipuliran, usmjeravan, kontroliran i da zapravo radi samo ono što traži njegov otac od njega.
Malo po malo i on je postao svjestan toga. “U čemu je stvar? Prije je moj otac bio veoma ljut ako
ga ne bih poslušao. Ja sam nastavio raditipo svome ali on više ne gunđa.” Ubrzo potom onje otkrio
tu strategiju.
Kada su jednom njih dvojica prelazili rijeku na magarcu na kojem je bila utovarena jedna
vreća šećera prijetila je opasnost da se ta vreća naginjući se na desno sruši u vodu. Otac je bio
pozadi i znao je ako kaže da pomakne vreću na lijevo da će njegov čudni sin to odmah pomjeriti na
desno i vreća će tako pasti u rijeku i čitav će šećer biti uništen. Zato e on i povikao: “Nasrudine,
pomakni vreću u desno, nadajući se da će on po staroj praksi učiniti suprotno. No ovoga puta
Nasrudin je djelovao ispravo i pomaknuo vreću u desno pa je vreća pala u rijeku.
Otac je tada upitao u čuđenju: “Štoj e sada, zar više nisi neposlušan?”
On mu je odgovorio: “Odsada ću odlučivati u trenutku hoću li biti neposlušan ili ne. Neće više
imati određenu filozofiju već ću se ponašati ovisno od situacije jer si bio do sada lukav prema meni,
varao si me. Ti si me usmjeravao u tom pravcu da sam morao biti neposlušan. Od danas pa
nadalje moraš biti svjestan – jer ja mogu biti poslušan a mogu biti i neposlušan. Od danas ja više
neću biti usmjeravan, kontroliran, neću više biti u tvojim rukama.

IZ KNJIGE NEBESKO SJEME

Mula Nasrudin je došao kod poznatog psihijatra s jednim problemom: “Molim vas, pomozite,
jako sam uznemiren. Svake noći ponavlja mi se isti san: stojim na vratima, i ne samo da stojim
nego ih guram iz sve snage, guram ih bez prestanka, ne prestajem s guranjem, činim samo to,
guram ih bezumno, neprekidno. Svakoga jutra se budim iscrpljen, mrtav umoran. Na vratima stoji
neka riječ, a ja guram li guram, i tom guranju ne sagledavam kraj”.
Psihijatar je unosio u bilježnicu svaku Nasrudinovu riječ. Nakon gotovo čitavog sata pričanja
o guranju, psihijatar nije mogao izdržati:
“A recite mi, Nasrudine, što to piše na tim vratima?”
“Vuci”.
Pa ako na vratima piše “Vuci”, onda nemojte gurati kao sumanuti! Ako činite takvu glupost,
san će se ponavljati do u beskraj, i gurati ćete vječno.
 Mula Nasrudinova žena čitala je Muli nekakav članak protiv pušenja, u kome je pisalo kako
su naučnici i svi silni stručnjaci dokazali kako se pušenjem stvara dobra podloga za rak,
tuberkulozu i mnoge druge bolesti. Nasrudin ju je netko vrijeme slušao, ali kada više nije mogao
izdržati, razderao se na nju: “Ma prekini s tim glupostima, molim te. Sve je to besmisleno, i, ja ti
kažem, nastaviti ću pušiti sve dok ne umrem!”
“U redu” obrati mu se žena hladnokrvno, “radi kako hoćeš. Ali, otkud možeš znat da ćeš
onda prestati. Kako možeš biti siguran da ćeš; kada umreš, prestati pušiti?”

Jedne noći Mula Nasrudin se stvarno kasno vraćao kući; mora da je bilo oko tri sata.
Zakucao je na vrata, a žena je bila nevjerojatno bijesna. Opazivši u kom je stanju, Nasrudin je
uzviknuo: “Sačekaj, sačekaj, molim te! Prvo mi daj jedno pet minuta vremena da ti objasnim u
čemu je stvar, a onda počni divljati. Bio sam u posjeti kod svog bolesnog prijatelja”.
Žena mu odgovori: “Ah, to je tako dirljiva priča. A reci mi, molim te, kako se zove taj tvoj
bolesni prijatelj'?”
Nasrudin je mislio i mislio i mislio, i onda je, konačno, trijumfalno uzviknuo: “Pa, bio je tako ozbiljno
bolestan da nije mogao ni reći!”

Mula Nasrudin je uhvaćen i izveden na sud, a kada je izlazio iz zgrade, rekao je prijatelju:
“Bilo je stvarno teško: sud me prvo osudio na pedeset rupija, jer sam poljubio neku strankinju na
putu. Zbog toga me je sudac kaznio sa samo pedeset rupija, ali kada je vidio tu ženu, tražio me je
još toliko novca, jer je zaključio da sam bio mrtav pijan!” Zbog toga što ta žena gotovo da i nije bila
žena; njena ružnoća bila je zastrašujuća, i sudac je shvatio da je nitko trijezan ne bi napastvovao!

Jednom je Mula Nasrudin tražio posao, i u molbi je spomenuo mnoge svoje kvalifikacije.
Napisao je:. “Prvo sam radio na fakultetu; poslije mi je ponuđeno mjesto potpredsjednika u
nacionalnoj banci. Odbio sam, jer me novac uopće ne zanima. Ja sam jedan častan čovjek, nema
ni trunke pohlepe u meni, i koliko god da mi date, ja sam zadovoljan - za plaću me baš briga. A ja
inače obožavam raditi - tjedno mogu raditi šezdeset i pet sati”. Kada je nadzornik pročitao molbu,
nije mogao suspregnuti iznenađenje: “Pa pobogu čovječe, imate li vi makar jednu slabost?”
“Samo jednu”, odgovori Nasrudin. “Mnogo lažem”.

Prijatelj Mula Nasrudina bio je nezamislivo bogat, a kada god se netko obogati, on poželi da
se vrati starim prijateljima, u svoje rodno mjesto - da pokaže kako su se stvari promijenile. Zbog
toga je taj bogataš došao u selo iz glavnog grada. Na samoj stanici sreo je Nasrudina: “Prijatelju
moj, ne znam da li znaš, ali ja sam uspio u životu. Postao sam tako bogat - ti to ne možeš ni
zamisliti! Trenutno imam kuću sa pet stotina soba. Ma kakvi kuća, to je dvorac, kraljevska palača!”
“Ma nije to ništa”, reče mu Mula Nasrudin, ja znam barem nekoliko ljudi sa tolikim
bogatstvom, sa svim tim sobama i sličnim stvarima”. Bogataš se ipak nije dao zbuniti: “Ali ja imam i
dva igrališta za golf sa po osamnaest rupa, tri olimpijska bazena, čitave šume - kvadratne
kilometre zelenila!”
“Ni to nije ništa”, pravio se Nasrudin nevješt. “Poznajem se sa ljudima koji imaju isto”.
“U kući?”, podiže bogataš obrve.
“Slušaj - ti si možda zgrnuo velike pare ali ni ja nisam tako loš: ja imam magarce, mnogo
konja, svinje, bivole, krave, piliće...”
Bogataš je počeo da se smije: “Pa, Nasrudine, ti znaš dobro da mnogi ljudi imaju svu tu
stoku!”
“U kući?”

Tri starca su sjedila na nekoj klupi, pričajući svaki o svojim problemima - jer o čemu bi stari
ljudi i mogli pričati ako ne o vlastitoj bijedi?
Jedan od njih, koji je imao sedamdeset i tri godine rekao je: “Moj sluh popušta sve više, iz
dana u dan. Ljudi moraju da mi se deru na uho, no čak i tada, čini mi se, ne čujem baš najjasnije”.
 Drugi, od svojih osamdesetak i kusur godina, mogao je samo, uz uzdah, dodati: “Meni su oči
sve slabije i slabije - što je još gore, čim mi se da više ne mogu vidjeti koja je žena plavuša, a koja
crvenokosa”.
Na kraju je na red došao i Mula Nasrudin, koji je tada imao devedeset i pet godina. “Reci
nam, Nasrudine”, zapitaše ga ona dvojica, “u čemu je tvoj problem?”
“Moja je nevolja”, otpoče Nasrudin, “dublja od vaših. Baš mi se to desilo prošle noći: ja i žena
imali smo lijepu večeru, popili smo dosta vina, pa sam se ja, nakon toga, zavalio u sofu i malo
pridrijemao. Poslije jedno pola sata, uočio sam daje moja žena otišla u krevet. Odmah sam dojurio
do nje, i prije no što sam uskočio, doviknuo sam joj: “Hajde ženo, napravi mi malo mjesta, da se
malo zabavimo”. Žena mi je, sva iznenađena rekla: “Što? Pa uradili smo to prije manje od deset
minuta!”
Uzdahnuvši, Mula Nasrudin se pljesnuo po koljenu i tužno pogledao u svoje prijatelje: “Kao
što vidite, prijatelji dragi, moje je pamćenje sve slabije i slabije!”

Kada je Mula Nasrudin umro, zakucao je na nebeska vrata. Sveti Petar mu je otvorio, dobro
ga osmotrio, i na kraju rekao: “Kako je to moguće? Ja danas nikoga ne očekujem, jer na listi
čekanja ne piše nijedno ime. Danas nitko ne treba pristići. I kako si... Baš si me iznenadio - daj reci
mi kako si uopće došao ovamo? Kaži mi glasno i jasno svoje ime! Hajde polako, slovo po slovo, a
ja ću još jednom provjeriti”.
I tako je Nasrudin morao ponoviti: “M-u-1-a N-a-s-r-u-d-i-n”. Sveti Petar je otišao provjeravati,
ali zaista, toga dana nije očekivao nijedno ljudsko biće. Kada je napokon provjerio, Petar se vratio i
rekao Nasrudinu: “Stvarno, nije mi jasno... mi ne samo da te nismo očekivali danas, nego čak ni za
deset godina. Nego, reci ti meni jednu stvar kako se zove tvoj doktor?”

negdje oko ponoći Mula Nasrudinovu ženu uhvatila je neizdrživa glad, pa se obukla i krenula
u potragu za hranom. Međutim, nije bilo ničega osim psećih biskvita. Mislila je i premišljala, ali na
kraju nije mogla izdržati - i pojela je prvi biskvit. Za divno čudo, hrana za pse mnogo joj se dopala,
pa je sljedećeg jutra poslala Nasrudina u kupovinu.
Kada je od Nasrudina čuo što ovaj naručuje, mjesni prodavač bio je zapanjen: “Komšija, što
to radiš? Ja znam da je tvoj pas zaista mali što će njemu tolika hrana?”
“Nije to za psa”, reče mu Nasrudin. “To je za moju ženu”.
“E, u tom slučaju”, uzdahnu trgovac, “ja sam primoran da te upozorim - pseća hrana je
isključivo za pse. Ako tvoja žena bude jela ove biskvite uskoro će biti mrtva - jer je hrana koju psi
jedu otrovna za ljude”. I stvarno, žena je umrla poslije otprilike šest mjeseci.
Jednoga dana, Mula Nasrudin je otišao do trgovca i rekao mu što mu se dogodilo sa ženom.
“Pa, ja sam te na vrijeme upozorio”, reče mu ovaj. “Rekao sam da će ona hrana za pse prije
ili kasnije ubiti tvoju ženu”.
“Nju nisu ubili biskviti”, odgovori mu Nasrudin, “nego trčanje za automobilima”.

Jednoga dana, Mula Nasrudin je pošao u šetnju, a u ruci je imao štap koji je u svakom
slučaju bio prevelik. Kada ga je prijatelj spazio, posavjetovao ga je: “Nasrudine, zašto ne odsiječeš
jedno dvadeset centimetara s donjeg kraja štapa?”
“To neće puno pomoći”, odgovori mu Nasrudin, “jer štap je dugačak sa ovog drugog kraja”.

Jednoga jutra, Mula Nasrudin je šetao po tržnici sasvim utučen. Prijatelj koji ga je vidio
takvog, nije mogao da povjeruje svoj im očima: “Prijatelju moj, što se to dogodilo? - Nikada te
nisam vidio u takvom stanju”.
“Ne pitaj me, molim te”, reče mu Nasrudin. “Tako sam tužan da mi dođe da crknem od plača
i jada”.
Prijatelj je bio uporan: “Ali, u čemu je stvar? Znam te decenijima, ali u takvom stanju nikada
te nisam vidio. Bio si u najtežim životnim situacijama, ali tako depresivan zaista nikad nisi bio. Što
ti se desilo, reci mi?”
“Prije dva tjedna”, poče Mula da objašnjava drhtavim glasom, “umro mi je ujak i ostavio mi je
nešto malo više od sto tisuća dolara”.
 “Pa, jesi li ti poludio, Nasrudine?” začudi se ovaj. “Ako ti je ujak ostavio tolike pare, morao bi
biti sretan, a ne da se tu ubijaš od depresije?”
“Da, tako bi trebalo biti, ali prošle nedjelje i moj drugi ujak je preminuo, i ostavio mi je dvije
stotine tisuća dolara”.
“Pa, ti si onda potpuno poludio!” - Nasrudinov prijatelj je stvarno bio kao gromom ošinut.
“Trebao bi da skačeš od radosti, da slaviš, jer sada zaista nema razloga da se presamićuješ od
očaja. Stvarno bi morao da si sretan najsretniji čovjek u gradu!”
“Znam”, reče Nasrudin, “ali ja više nemam nijednog ujaka - to je ono što me rastužuje!”

Mula Nasrudin je bio veliki učitelj, i kada je umro, njegova dva najbliža učenika izvršila su
samoubistvo - jer, mislili su: “Što ćemo bez učitelja na ovome svijetu?” Tako se, eto, desilo, da njih
trojica zajedno prođu kroz nebeske dveri. Kada su bili pred kapijom, Nasrudin se okrenuo i rekao
onoj dvojici: “Pogledajte! To je ono što sam vam bio obećao - a ja uvijek ispunim svoje obećanje.
Došli smo u raj!”
Kada su ušli, vodič im je objasnio kako stoje stvari: “Vi ćete ovdje živjeti čitavu vječnost, i
kakva god da vam je potreba, samo mi recite, i ona će odmah biti ispunjena”.
Nasrudin je sa divljenjem saslušao te riječi, pa se opet obratio učenicima: “Kao što vidite, vaš
učitelj se uvijek drži svojih obećanja”.
Njihovo ushićenje trajalo je sedam dana, jer čim bi nešto poželjeli, željena stvar se
misteriozno pojavljivala pred njima. Sve njihove žudnje sa kojima su se družili hiljadama života bile
su ispunjene u tih tjedan dana - jer tu nije postojao ni najmanji napor, ili pak vremenski jaz. Ali, već
sedmog dana sva trojica su počela osjećati kako tu nešto nije u redu, jer, pošto su sve dobivali
maltene odmah, nije bilo nikakvog uživanja. I kada god nema razmaka između želje i njenog
ispunjenja dolazi do stanja zasićenosti - zbog toga svi bogataši umiru od dosade. Siromašak još i
može uživati u nečemu, ali buržuj teško, stvarno teško. Pogledajte kraljeve: jednostavno su otužni,
dosada ih razjeda, jer im je sve dostupno. Dakle, vidimo da je dostupnost mnogo veći problem od
siromaštva jer siromah barem može da se nada.
Već nakon sedam dana Nasrudin i njegovi učenici bili su potpuno zasićeni, jer su uživali sa
najljepšim ženama, pili su najskuplja vina, oblačili najfiniju odjeću i jeli najprobraniju hranu. Sve u
svemu, živjeli su kao carevi. Ali - što dalje? Nakon samo tjedan dana, Nasrudin je potražio vodiča:
“Znate što, mi bismo željeli da malo otvorite prozore kako bismo bacili pogled na Zemlju”.
“Ali zašto?”, vodič se iznenadio.
“Pa, samo zbog toga da bismo povratili privlačnost svim ovim divnim stvarima, jer pogled na
Zemlju preporodio bi snagu naših želja”. Vodič im je uslišao i tu molbu, pa su njih trojica sa
uživanjem posmatrali jadne ljude koji se muče za svaku koricu kruha - i, pomoću kontrasta, oživjeli
su vlastitu čežnju za malim životnim radostima. Međutim, ta njihova radost potrajala je samo
sedam dana, i već nakon druge sedmice, dosada je počela da ih nagriza. Bilo im je mučno sve ono
što su radili, a ponovni pogled na Zemlju više nije mogao da im produbi otupljenu oštricu čula.
Tako je Nasrudin morao da po drugi put potraži vodiča. Kada ga je ugledao, odmah je počeo:
“Možda će te moj prijedlog zapanjiti, ali naša želja sastoji se iz sljedećeg: voljeli bismo da nam
omogućiš da malo bacimo pogled na pakao, jer Zemlja nam više ne pomaže. Zbog toga te
najljepše molimo: raskrili nam rajske prozore, da makar za tren zavirimo u pakao i povratimo ljubav
prema užicima”.
Vodič je, u početku začuđen, počeo se grohotom smijati: “Pa, što vi mislite - gdje se
nalazite?”
Mula Nasrudin i njegovi učenici bili su usred pakla.

Jednom su sudili Mula Nasrudinu, i kada je ušao u sudnicu, pogledao malo okolo sebe: dvanaest
žena je sjedilo u poroti! Istog trenutka, Nasrudin je pred suca pao na koljena: “Priznajem! Sve
priznajem! Ja nisam u stanju ni u što ubijediti ni onu jednu ženu koju imam u kući... a sada ovdje
dvanaest žena? Nevjerojatno! Počinio sam sve zločine koje mi pripisujete. Eto, sve priznajem -
nema potrebe da porota odlučuje”.

Mula Nasrudin je imao velike probleme, jer se zadužio kod mnogih ljudi, a novca nije imao da
vrati dug. Pošto nije znao kako da se izvuče, upitao je svog advokata za savjet, a ovaj mu je
predložio da proširi vest da je umro. Na taj način, svi će misliti da je s tim gotovo, a on će se moći
preseliti u drugi grad i početi život ispočetka, a zelenaši mu više ne bi stvarali nevolje.
Nasrudin ga je poslušao, i tako je sahrana počela. Nalazio se u kovčegu, i na ispraćaj su
došli i gotovo svi ljudi kojima je dugovao silan novac. Jedan od zelenaša se oprostio od njega, i
drugi mu je poželio sretan put, isto je bilo i s trećim, četvrtim, i sve tako do osmog. Međutim, deveti
je, izvlačeći pištolj, uzviknuo: “Nasrudine moj, znam da si mrtav, ali samo da bi mi bilo lakše, ispaliti
ću ti metak u čelo!”
Nasrudin je pretrnuo od straha. “Ama, jesi li lud, čovječe”, povika ovaj dižući poklopac, “pa
vratiti ću ti sve do dinara”.

Jedan prijatelj Mula Nasrudina odlazio je u Meku na hadž, hodočašće. Riječ je o jednom
starcu koji se baš prije nekih mjesec, dva dana oženio jednom mladom ljepoticom. Odlučio je otići
na hodočašće, ali, naravno, bio je zabrinut zbog svoje mlade tene. Gotovo da je bilo potpuno
izvjesno njeno nevjerstvo - jednostavno je visilo u zraku. I sada što da se radi? Kupio je pojas
nevinosti, ali sada se pojavio problem: kome da ostavi ključ? Nositi ključ od pojasa nevinosti na
hadžiluk nije mu se učinila privlačna ideja - grizla bi ga savjest, jer, eto, pokazao je kako joj ne
vjeruje. Međutim, i sam taj ključ mučio bi ga iznutra, jer, kada god bi ga pogledao, to bi ga
podsjetilo na moguće nevjerstvo. I stoga je počeo duboko razmišljati. Mislio je i mislio, a kada je
napokon prosudio što je najbolje, uputio se do svog najboljeg prijatelja, Mula Nasrudina...
Taj čovjek je zaista bio star - imao je skoro devedeset i nešto godina, i svi su u selu znali da
je, za njega, svršeno sa ženama; a kada god ljudi zađu u taj period, oni počinju propovijedaju
celibat. Tako je bilo i s tim Abdulom, Nasrudinovim prijateljem. On je stalno govorio o neophodnosti
celibata, i strašnim je glasom osuđivao mlade: “Vi razbacujete dragocjeno vrijeme i energiju na
potpuno nevažne stvari. Vjerujte mi, to je samo gubitak koji vas nikuda ne vodi, osim u potpunu
propast” .
Abdula je tako, nakon silnog razmišljanja došao do svog najboljeg prijatelja: “Nasrudine moj,
pomagaj, ako Boga znaš. Velika me nesreća sustigla pod stare dane. Eto, imam mladu i lijepu
ženu kojoj je teško vjerovati, te sam zato kupio pojas nevinosti, no onda se nisam mogao sjetiti -
gdje da ostavim ključ? I tad sam se sjetio tebe, prijatelju moj, jer ti si oduvijek pričao u slavu
celibata, i, zbog tega što ti najviše vjerujem, dajem ti ovaj ključ da ga čuvaš dok se ja ne vratim.
Neću ja dugo - za tri mjeseca eto mene nazad”.
“Neizrecivo sam ti zahvalan”, otpoče Mula Nasrudin strašno ozbiljnim glasom, “što si me se
sjetio baš u trenutku kada ti je bilo najteže, jer to mi govori da me poštuješ kao prijatelja i čovjeka.
Ja te uvjeravam da ključ nije mogao doći u sigurnije ruke. Bez brige. Idi na hadžiluk pjevajući -
tvoja žena će biti stalno na mom oku”.
Abdula je od Nasrudina otišao presretan, jer mu je kamen pao sa srca. Nije bilo opasnosti...
kao prvo: Nasrudin je bio star, a kao drugo, stalno je pričao o celibatu. Van sebe od radosti - što su
se stvari ipak sredile - Abdula je otišao na put.
Međutim, poslije samo pola sata, okrenuo se i vidio nekoga na magarcu - čovjek je mamuzao
jadnu životinju iz sve snage. Kada se jahač približio, i kada se prašina malo slegla, Abdula je
prepoznao Nasrudina, a ovaj mu je, zadihan, doviknuo: “Abdula, Bog te ubio, pa dao si mi
pogrešan ključ”.

Nije prošlo ni šest mjeseci od smrti Mula Nasrudina, a njegova je žena već počela
pobolijevati - njih dvoje su inače bili najsiromašniji par u mjestu. Čim je osjetila da je smrt samo
pitanje dana, ako ne i sata, Nasrudinova žena pozvala je susjedu: “Slušaj me dobro, Rehama
moja. Kada umrem sahrani me u mom kompletu od crne svile. Ali, taj materijal je jako skup, i zato
te molim učini jednu stvar: odsjeci pola materijala i uzmi za sebe, jer meni treba svila samo za
prednji dio tijela. Nitko me ionako ne može vidjeti sa obje strane”.
Rehama jednostavno nije mogla vjerovati vlastitim ušima. Kao prvo, uopće joj nije bilo jasno
kako je moguće da Nasrudinova žena preko noći postane toliko milosrdna; a kao drugo, prijedlog
joj je bio stvarno glup.
Međutim, Nasrudinova žena bila je zaista uporna: “Biti ću istinski sretna da nekom nešto
poklonim prije no što odem na onaj svijet, i zato te molim da primiš moj dar. Ipak, teško mi je
uništiti tako skupocjeni materijal: tako je divan i nov i lijep. Ali, bez obzira na sve, ti slobodno
odsjeci onaj stražnji dio - nitko neće primijetiti što smo uradile”.
 Ipak, susjeda se malo zamislila: “Možda te mještani neće vidjeti sa te strane, ali što će biti
kada budeš prelazila preko zlatnog mosta na svom putu do raja? Kada Mula Nasrudin i ti budete
kročili u rajski vrt, smijati će ti se svi anđeli s neba”.
“Ama ne luduj”, nasmija se žena. “Stvarno nema razloga da se brineš. Anđeli na mene neće
ni obratiti pozornost, jer ja sam Nasrudina sahranila bez hlača”.

Mula Nasrudin i njegova žena sjedili su na klupi u parku, iza palmi. Iznenada su postali
svjesni nečijeg prisustva - neki mladi par sjeo je s druge strane. Mladić je počeo svoju djevojku
prositi na veoma romantičan način - riječi su mu bile krcate pjesmama i zanosom ljubavi.
Nasrudinova žena se počela vrpoljiti, nije joj bilo prijatno - jer prisustvovati tako bliskim trenucima
uvijek stvara nelagodnost.
Zbog toga je šapnula Nasrudinu na uho: “Izgleda da ovaj mladić nije svjestan da ga netko
sluša. On ni ne primjećuje da sjedimo u njegovoj blizini. Bilo bi pametno da malo zazviždiš, kako bi
postali svjesni da smo ovdje. Vidiš kako priča pjesme i priče - sigurno je da će je zaprositi”.
“Zašto da zviždim?”, pobuni se Nasrudin. “Ni mene nitko nije upozorio kada sam tebe
prosio”.

Mula Nasrudin je toga dana napunio devedeset i deveti rođendan. Neki reporter iz lokalnog
časopisa došao je da ga intervjuira, zbog toga što je Nasrudin bio ubjedljivo najstariji čovjek u selu.
Nakon razgovora, reporter mu je na rastanku rekao: “Nadam se da ću biti u stanju doći i dogodine,
kada napunite sto godina”.
Zašto da ne, mladiću moj”, reče mu Nasrudin prijateljski. “Ti mi izgledaš dosta zdravo za
svoje godine”.

Mula Nasrudin je imao violinu, i na njoj je uvijek proizvodio samo jedan zvuk. Izabrao je
jednu jedinu notu, i ponavljao je istu stvar tisuću puta na dan. Porodica se silno uznemirila, i
susjedstvo također, pa kada više nisu mogli izdržati, došli su do njega pitajući ga: “Pa dobro,
Nasrudine, u čemu je problem? Koja ti je to muzika? Ako učiš, onda bar uči kako valja. Što stalno
sviraš jednu te istu notu? Dosadno je slušati te - svi se uspavaju već oko podneva od te tvoje
svirke”.
I Nasrudinova žena je učestvovala u svim tim žalopojkama: “E pa što je mnogo, mnogo je -
slušam te danima, iz tjedna u tjedan; prošlo je, evo, već nekoliko mjeseci, a ja još nikad nisam čula
da postoji takva vrsta muzičara. Što ti u stvari radiš?”
Nasrudin joj odgovori mrtav hladan: “Znaš kako... Svi pokušavaju naći svoju notu, a ja sam je
odavno našao. Zbog toga svi muzičari mijenjaju note: oni još uvijek traže, još uvijek pokušavaju
domoći se svog vlastitog zvuka. Ja sam svoj zvuk, svoju notu, pronašao još prije šest mjeseci, i
sada nema potrebe prebirati po drugim žicama - ja sam svoj cilj ostvario!”

Mula Nasrudin se žestoko posvađao sa ženom, i prepirka je zaista bila duga i iscrpljujuća. I,
na kraju kako to već obično biva, Nasrudin se morao predati. Teško je svađati se sa ženom, jer
ako ne pobjedi, toliko problema će stvoriti da će njen poraz biti daleko bolji od vaše pobjede. Čim
osjeti da može izgubiti bitku, žena toliko zamuti stvari da pobjeda jednostavno postaje odbojna.
Nasrudin je pomislio u sebi: “Evo, svađamo se već danima, a tome se ni ne nazire kraj.
Zašto da izgubim tjedan dana života?” Još malo je promislio, i kada je shvatio da netko mora
odustati prvi - jer stvar bi mogla potrajati, sinula mu je ideja: “Ako već netko mora završiti svađu,
zašto je ja ne bih završio već sada, ovog trenutka?”
Likujući u sebi, Nasrudin se obratio ženi snishodljivim glasom: “Pa dobro, draga, u redu je,
slažem se s tobom - ti si u pravu”.
“To više ne pomaže”, odgovori mu žena hladnokrvno. “Promijenila sam mišljenje”.

Mula Nasrudin je jednoga dana odlučio poubijati sve muhe koje je zatekao u kući. Nakon
nekog vremena, prišao je ženi, i sav ponosan, uzviknuo: “Draga moja, ubio sam točno četiri muhe,
dvije muške i dvije ženske”.
 Žena je bila iskreno zbunjena: “Kako to misliš: dvije muške i dvije ženske? Kako si mogao
znati koja muha je muška a koja ženska?” “Ne brini, draga”, odgovori joj Nasrudin samouvjereno,
“dvije sam ubio na ogledalu!”

Mula Nasrudin je imao namjeru posjetiti me, pa je pozvao taksi i rekao vozaču: “Vozite me do
Šri Rađniš Ašrama”.
Vozač je odmah izašao iz taksija veoma uznemiren i bijesan, jer taksi je stajao pred samom
kapijom ašrama. Otvorio je vrata i rekao Nasrudinu: “Prijatelju moj, evo nas, stigli smo pred ašram
- izlazi!”
“U redu je”, reče mu Nasrudin, “ali sljedeći put nemoj voziti tako brzo”.

Jednom je Mula Nasrudin, mrtav pijan, zakucao na nečija vrata - inače, bilo je negdje oko tri
izjutra. Čovjek se probudio, otvorio prozor, i kada je vidio tko kuca u to doba, povikao je:
“Nasrudine moj, ti stvarno nisi normalan. Pa, jesam li ti već pet puta rekao da kucaš na pogrešna
vrata. Evo, i sada ti ponavljam: ovo nisu tvoja, nego moja vrata - kucaš, lijepo ti kažem, na
pogrešan ulaz”.
Nasrudin mu reče: “A otkud si ti tako siguran? Kako ti nije palo na pamet da se možda javljaš
s pogrešnog prozora? Zašto si tako ubijeđen da si baš ti u pravu?”

Jednom prilikom, Mula Nasrudin je igrao karte sa svojim psom. Čovjek koji je tuda prolazio,
bio je iskreno zapanjen - pas je zaista igrao!
“Nasrudine”, reče mu prijatelj, “pa ti imaš stvarno neobičnog, maltene mudrog psa - pa on
može igrati poker s tobom kao od šale?”
“Čini ti se”, odgovori mu Mula Nasrudin, “samo ti se čini da je mudar. Jer, kada god dobije
dobre karte, on odmah počne mahati repom. Kažem ti, nije tako mudar kao što bi se moglo
zaključiti na prvi pogled.

IZ KNJIGE “TANTRA, SPIRITUALNOST I SEKS”

Kadija Nasrudin je bio zainteresiran za jednu djevojku, ali je sa djevojkama bio loše sreće.
Ni jedna ga nije voljela. A trebao se naći sa djevojkom po prvi put, pa je pitao prijatelja, “U čemu je
tajna? Divan si sa ženama. Jednostavno ih hipnotiziraš, a ja uvijek griješim - daj mi savjet. Prvi put
idem na sastanak sa tom djevojkom i odaj mi tajnu.”
Prijatelj mu je rekao, “Upamti troje: uvijek pričaj o jelu, porodici i filozofiji.”
“Zašto o jelu?”, upita Kadija.
Prijatelj reče, “Pričam o hrani jer se onda djevojka dobro osjeća - jer je svaka žena
zainteresirana za hranu. Ona je hrana za dijete, hrana je za čitavo čovječanstvo, pa je u osnovi
zainteresirana za hranu.”
Kadija reče, “U redu. A zašto porodica?”
Čovjek reče, “Pričaj o njenoj porodici pa će ti namjere izgledati časne.”
Onda Kadija upita, “A zašto filozofija?”
Čovjek reče, “Pričaj o filozofiji - tada žena osjeća da je inteligentna.”
Tako je Kadija požurio. U trenu kad je video djevojku, upitao je, “Zdravo, voliš li rezance?”
Zatečena, djevojka reče, “Ne!”
Kadija postavi drugo pitanje, “Imaš li brata?”
Djevojka se još više začudi... “Kakav je ovo sastanak?” Reče, “Ne!”
Kadija se na trenutak zbuni: “Kako početi o filozofiji?” Ali je počeo - bio je zbunjen samo
tren, i upita, “Da imaš brata, da li bi on volio rezance?”

VICEVI OSHO

Iz knjige BUNTOVNIK
 Redovnice u jednom samostanu su bile uznemirene. Viša sestra ih je pozvala i zatražila da
joj kažu što je po srijedi. Nitko nije htio govoriti dok se napokon jedna nova redovnica nije ohrabrila
i rekla: “Ono što ovom mjestu nedostaje je nekoliko zdravih muškaraca.”
Glavna sestra je bila šokirana. “Dobro, ona je u pravu. To je samo ljudska priroda”, rekoše i
druge redovnice ohrabrene.
“Onda, dobro” - reče Viša sestra. “Sve ću vas opskrbiti sa svijećama pa se tako zadovoljite.”
“To nije dovoljno dobro, mi smo to probale” oglasiše se neke.
“To je bilo dobro kada sam ja bila mlada”, reče na to Viša sestra. “U čemu je vaša
primjedba?”
“Pa, reče im Glavna sestra, zar vam to nije isto. Postupak je isti: unutra, van, unutra, van,...To će
vas takođe zamoriti.”

Jedan svećenik je želio da sakupi novac za svoju crkvu. Rečeno mu je bilo da se sreća krije
u uzgajivanju i uvježbavanju trkaćih konja. Zbog toga je odlučio kupiti jednog i oprobati sreću.
Pošto je dobar konj bio skup kupio je jednog magarea. Kratko potom je stupio na trkalište i na
njegovo iznenađenje plasirao se na treće mjesto. Sljedećeg dana na sportskoj stranici lokalnih
novina pojavio se napis: “Svjećenikovog magarca šou”.
Svjećenik je bio razljućen i nezadevoljan pa je ponovo pristupio sa svojim magarcem na
sljedećoj trci. Ovog puta je pobijedio a novine su na naslovnoj strani donijele napis “Svjećenikov
magarac ispred svih.”
Biskup je bio nezadovoljan sa takvom vrstom publiciteta te je zatražio od svećenika da više
ne učestvuje na trkama. Sledećeg dana su novine napisale: “Biskup zbrisao svećenikovog
magarca.” No to je bilo previše za biskupa pa je naredio da svećenik sjaše s magarca i da ga
ustupi jednoj opatici iz obližnjeg samostana. U novinama se potom pojavio napis: “Svjećenica ima
najboljeg magarea u gradu.” Od toga je biskupu bilo zlo.
Kasnije je obavijestio tu svećenieu da mora nekom dati magarca odmah. Tako je ona odmah
prodala magarca jednom farmeru za deset dolara. Novine su tada vjerno prenijele vijest:
“Svjećenica trguje magarcima od deset dolara.” Sledećeg dana su sahranili biskupa.

Harijeva stroga supruga Marta ga je povela sa sobom u trgovinu da kupi par dugih gaća.
“Želite li na dugmad ili patent” upita trgovački putnik. “Patent” - odgovoti brzo Hari.
“Vrlo dobro, gospodine” - reče pomoćnik. “A želite li od deset santimetara ili dvadeset.”
“Dvadeset santintetara” - pohita Hari dok se Marta ne bi umiješala.
Kada su izašli vani Marta ljutito prozbori: “Ti, ti i tvoj patent od dvadeset santimetara! Zašto?
Podsjetio si me na susjeda mog oca koji je svako jutro otvarao svoju veliku garažu i izlazio iz nje
sa biciklom!”

Bez obzira koju djevojku da je doveo kući Tom bi naišao na neslaganje od strane svoje
majke. Pitao je svoje prijatelje za savjet. “Nađi djevojku nalik tvojoj majci i ona će biti saglasna -
savjetovali su ga prijatelji. I poslije dugog traganja on je našao takvu djevojku. “Kao što ste rekli -
saopštio je svojim prijateljima ona isto govori, oblači se, pa čak i izgleda kao moja majka. I baš kao
što ste vi rekli moja majka je sada zadovoljna.”
“Pa, upitaše prijatelji, što se sada dogodilo?”
“Ništa, reče Tom, moj je otac mrzi.”
Kako da nađeš mir? Ako nađeš ženu sličnu tvojoj majci sasvim je izvjesno da će je tvoj otac
mrziti i da će zabraniti tvoje vjenčanje.

“Hoće li mom suprugu biti dopušteno da bude prisutan za vrijeme mog porođaja? - upitala je
Meri liječnika tokom njene trudnoće.
“O, da, odgovori liječnik, i ja se također nadam da će otac djeteta biti prisutan na njegovom
rođenju.”
“Ja mislim da to nije dobra ideja, reče Meri on i moj suprug nisu u najboljim odnosima.”
Život je smiješna drama. Bilo bi čudno ako bi mogao naći bilo gdje nešto slično makar i
dalekom ehu mira.
 Nekoliko članova kluba Zlatno doba su bili upitani: “Zašto mislite da vam je Bog dopustio da
doživite tako duboku starost od devedeset i pet godina?”
Bez oklijevanja jedna vremešna dobro stojeća dama reče: “Da bih testirala izdržljivost mojih
rođaka.”
Sve stare osobe to isto rade u svim porodicama, testiraju mir svojih ukućana.

Njumi Goldberg je izgledao vrlo tužno. Njegova žena je bila bolesna i on je pozvao doktora.
Poslije pregleda gospođe Goldberg doktor reče Njumiju. “Bojim se da je ovo loša vijest. Vaša
supruaa ima tek nekoliko sati života. Nadam se da ćete razumjeti da se ništa ne može učiniti.
Nemojte patiti!”
“U redu, doktore, reče Goldberg ja sam patio četrdeset godina, mogu patiti još tih nekoliko
sati. To nije veliki problem.”

Mlada djevojka je bila usamljena jedne večeri u svom domu zato je pozvala mladića. Uvela
ga u primaću sobu, uključita električnu grijalicu, prigušila svijetlo, dala mu piće i posadila ga na
kauč. On je počeo mrsiti njenu kosu, ljubiti vrat i obraze. Privukao je ka sebi, pritisnio uza se,
položio na pod i legao na nju, a onda je zastao.
“Hajde, naprijed, naprijed” - prošapta ona.
“Ali, draga, ne znam šta sada da uradim. Film se uvijek prekidao na ovom mjestu”.

čovjek je pitao kompjutera: “Možeš li mi reći gdje mi je otac”? On je upravo igrao sa

naučnikom koji ga je programirao i reče: “Tvoj otac? On je otišao na pecanje prije tri sata”.
Čovjek se nasmija i reče naučniku: “Ti si napravio glupi kompjuter jer je moj otac mrtav već tri
godine”. No, on se iznenadi kad se kompjuter počeo smijati, a za to nije bio programiran, i reče:
“Ne budi lakovjeran. Nije to bio tvoj otac koji je umro prije tri godine. To je bio samo muž tvoje
majke. Tvoj otac je otišao na ribarenje prije tri sata. To možeš i provjeriti, samo idi na plažu”.

Učiteljica je upitala tri dječaka u njenom razredu:

“Što je tvoja majka radila kada si se jutros vratio iz škole”?
“Prala je veš” - reče Tom.
“Čistila je spavaću sobu” - reče Dik.
“Spremala se da izađe vani i zgrabi momke”, reče Hari.
“Što? O čemu ti govoriš, Hari? - upita učiteljica.
“Pa, gospođice, reče Hari, moj otac je napustio dom i ona je bacila svoje pumparice u vatru i
rekla da se vraća igri”.

Jedne noći se čuvar vraćao kući automobilom i pored puta je ugledao kosmatog i dlakavog
Italijana koji je šetao pored ceste razgolićen do pojasa. Čuvar zoološkog se zaustavio i pozvao
Italijana: “Hej, platiću ti pet stotina dolara ako dođeš u naš zoološki vrt i vodiš ljubav sa ženkom od
gorile”.
“Totnjaj se, gade - odgovoti me uvrijeđeni Italijan, mora da si lud”. Potom nestade.
Te večeri je imao sukob sa ženom koja je dizala dreku oko svega i plakala: “Majko moja,
tako smo siromašni i treba novac. Sutra ti otiđi praviti ljubav sa ta gorila. Ne vraćaj se kući”.
Sljedećeg jutra u zoološkom vrtu Italijan se spremao da uđe u kavz kod gorile. Okrenuo se
prema ćuvaru i rekao:
“Čuj, vodim ljubav sa ta gorila ali imati tri uslova: prvi, ne može da je ljubi; drugi, to činiti
samo jednom i treće, kada se djeca rodi budu katolik”.

- Mik i Džo su se vraćali kući sa jedne turneje po italijanskim vinogradima gdje su se

propisno zabavljali i bili ugošćeni.
“Mik, jesmo li blizu grada”?
 “Da, mora biti, reče Mik, uočavam više ljudi”.
“Onda sporije vaei” - reče Džo.
“Što misliš pod time: sporije vozi”, reče Mik, “ali, ti voziš”

Jedan se astronaut spustio na Mars i ugledao prelijepu Marsijanku kako pristavlja lonac na
vatru.
“Što to radiš?”, upita on.
“Pravim bebu.”, odgovori ona.
“Mi to tako ne radimo na Zemlji”.
“A kako vi to radite tamo”, upita ona.
“Ta ću ti objasniti, ali mogu li ti pokazati, dopuštaš li”?
“Naravno”, odgovori ona i on potom započe da joj pokazuje kako oni to rade. Kada je bio
gotov, ona ga upita: “A gdje su bebe”?
“Pa, one dolaze tek za devet mjesei”.
“Tako, ona zaključi, pa zašto si prestao da skačeš po meni? Nastavi da skačeš, mi ne
prestajemo dok beba ne dođe - nastavi da skačeš po meni”.

Poslije niz godina jedna izuzetno onodoksna sekta je napravila svoj gigantski kompjuter u Tel
Avivu. Bila je to era izuzetnih otkrića u oblasti mehanike i tehnike, a oni su taj kompjuter napravili
sa svrhom da im da odgovor na samo jedno pitanje. I tog izuzetnog dana, sa strahom i
iščekivanjem, postavljeno je pitanje mehaničkom mozgu: “Postoji li Bog?”
Kompjuter zasvijetli, okrenu svoje vrpce, zapišta i izbaci odgovor. “Postoji s a d a.”

“Goldberg, je li istina da si išao u katoličku crkvu?”

“Da, reče Goldberg, bio sam tamo prošle nedjelje.”
“Ali, kako to, reče mu prijatelj, ti si uvijek bio jevrejski rabi!”
“Znam, reče Goldberg, ali mi je ostalo samo šest mjeseei života, a ako itko treba da izgubi
svoje članove to trebaju ti sodomisti, hulje.”

Na početku svoje neslavne karijere Hitler je bio zabrinut nekim svojim neobičnim snovima.
Poslao je po svog tumača snova koji mu je potom otkrio da mu je suđeno da će umrijeti na
jevrejski praznik. “Ali na koji praznik? - upita zabrinuti Firer.
“Bilo kojeg dana da umreš biće to jevrejski praznik” - glasio je odgovor.

Hari je nešto radio oko svojeg auta pored kuće. Bio je u velikom poslu, zavučene glave pod
haubom kada je naišao jedan pijanac i upitao: “Šta je problem, starino?”
“Otišlo je dođavola” - reče Hari.
“Ah, sažaljivo će pijanac, tako je, tako je, otišlo je dođavola sve.”

“Hari, upita ga supruga, ako bi nam ostalo četiti minuta do nuklearne eksplozije, što bi
uradio?”
“Vodio bih ljubav sa tobom” - odgovori Hari.
“U redu, reče mu žena, ali što bi radio onih sledećih tri minuta?”

KNJIGA “ŽIVOT, LJUBAV, SMIJEH

Optimista je čovjek koji jutrom prilazi prozoru i kaže: “Dobro jutro, Bože!”
Pesimista je čovjek koji prilazi prozoru sa riječima: “Bože, jutro je?”
 Skitnica je zakucao na vyata gostionice pod imenom “Džorž i zmaj”.
“Možete li udijeliti siromahu nešto hrane”? on je upitao ženu koja je otvorila vrata.
“Ne!” zaurla ona i zalupi vrata.
Nekoliko trenutaka kasnije skitnica ponovo zakuca na vrata. Ista žena otvori vrata. “Mogu li
dobiti komadić hrane”? reće skilnica.
“Napolje, ti ništavilo! - zaurla žena. I ne dolazi više”
Poslije nekoliko trenutaka skitnica ponovo zakuca na vrata. Žena se pojavi na vratima.
“Pardon, reče skitnica, mogu li ovog puta par riječi sa Džodžom.”

Siromašni čovjek, lišen obrazovanja i svih društvenih pogodnosti, zaljubio se u kćerku

milionera. Ona ga je pazvala svojoj kući da upozna njene roditelje u njihovom luksuznom
obitavalištu. Čovjek je bio zadivljen bogatim namještajem, poslugom i svim drugim znacima
bogatstva. Ali, kako da izvede da se osjeća opušteno dok počne večera? Sjedeći za masivnim
stolom, opčinjen efektima dobrog vina, on je glasno prdnuao. Djevojkin otac je podigao pogled i
podviknuo na svog psa koji je ležao pored siromahovih nogu. “Skitnico” - viknuo je on u
prijekornom tonu.
Siromah je povjerovao da je prijekor bio upućen psu i poslije nekoliko minuta to isto ponovi.
Njegov domaćin. ponovo pogleda prema psu i viknu: “Skitnico!”
Siromah je bio siguran da je prijekor bio upućen psu i poslije nekoliko minuta i po treći put
glasno prdne.
Bogataševo lice se razvuče bijesno. On riknu: “Skitnico, idi dovraga odatle prije no što te taj
usere!”

Ja sam čuo priču o čovjeku koji je ostao neženja čitav svoj život jer je tragao za perfektnom
ženom. Kada je bio sedamdesetogodišnjak netko ga je upitao: “Ti si puno putovao. Od Kabala do
Katamandu, od Katamandua do Goe, od Goe do Pune si tragao. Kako da nisi našao savršenu že-
nu, pa baš ni jednu?
Starac je postao veoma tužan: “Da, jednom sam došao blizu takve savršene žene.”
Ispitivač reče: “Sto se tada dogodilo? Zašto se nisi oženio?”
Tada je on postao još tužniji: “Što da se radi? Ona je tragala za savršenim muškarcem.”

Bio je jedan novi zapovjednik Francuske strane legije i kapetan je htio da mu pokaže njihova
postrojenja. Pošto su napravili krug okolo, zapovjednik je pogledao kapetana i rekao: “Sačekaj
malo. Nisi mi pokazao tu malu plavu kućicu. Čemu ona služi?
Kapetan reče: “Pa, gospodine, vidite, tu mi držimo kamilu. Znate, kad muškarac osjeti
potrebu za ženom.. .” “Dosta!” reče zapovjednik sa gađenjem.
No, dvije nedjelje kasnije, zapovjednik je i sam počeo osjećati potrebu za ženom. Ode
kapetanu i reče mu: “Kaži mi nešto, kapetane.” Spustio je svoj glas i osvrćući se okolo upitao: “Da
li je kamila slobodna uskoro?”
Kapetan reče: “Pa, dopusti da vidim.” On otvori svoju bilježnicu: “Zašto, da, gospodine,
kamila je slobodna sutra popodne u dva sata.”
Zapovjednik reče: “Upiši me.”
Tako, sutra u dva sata popodne zapovjednik krenu ka maloj plavoj kućici i otvori vrata.
Unutra je našao najkraću kamilu koju je ikada vidio. Zatvorio je vrata.
Kapetan je ratim začuo veliko urlanje i vrištanje. Zato on istrča van i banu u kolibu. Našao je
zapovjednika golog prekrivenog kamilinom dlakom i blatom.
“Hm, izvinite, gospodine,” reče kapetan. “Zar nije pametnije da uradite kao svi drugi muškarci
ovdje uzjašete kamilu i otkaskate do grada i nađete ženu za sebe?”

Žustra i preduzimljiva djevojka iz Njujorka udala se za Stefana, lijepog i mladog italijanskog

farmera. Ona nije bila oduševljena njegovim društvenim ponašanjem te je odmah počela da
ispravlja njegove slabosti.
Za vrijeme svadbenog prijema ona je stalno ispravljala njegove greške: govorila mu šta da
kaže, koji nož da uzme sa stola, i kako da maže maslac. Na kraju se i slavlje završilo i oni su
odmah otišli u krevet.
 Stefano se zavuče pod plahte, nesiguran u sebe, ali se u jednom trenutku odluči da se
mucajući obrati svojoj supruzi: “Možeš li mi pružiti poljubac, molim.”

U Londunu je lejdi Aškroft odlučila da pripremi osobiti banket i zbog toga - je unajmila
služavku, gospođicu Skapećia, koja je upravo emigrirala u Englesku.
“I ne zaboravi da postaviš štipaljke za šećer” - napominjala je engleska matrona. “Nije fino
kada ode gospodin u WC, prihvati se šlica, obavi posao, ponovo vrati nazad u šlic, a onda se
prihvati kockice šećera golim rukama.”
“Da, gospođo” - odgovorila je mlada Italijanka.
Nešto kasnije, te noći, pošto su gosti otišli, lejdi Aškroft je upita: “Gospođice Skapećia, mislim
da sam ti rekla da postaviš stipaljke za šećer!”
“Iznijela sam ih, gospođo. Kunem se!”
“Pa, ja ih nisam primijetila na stolu!”
“Na stolu? Ali ja sam ih ostavila na toaletu!”

Za vjenčani poklon Brambila je dao svom sinu Aldu dvjesto dolara. Poslije dvije nedjelje on je
upitao sina: “Što uradi sa tim novcem?”
“Kupio sam ručni sat, tata” - odgovori mladić.
“Glupan!” - zaurla njegov otac. “Mogao si kupiti pušku!”
“Pušku!? Zbog čega?”
“Pretpostavi da si jedan dan došlo kući i našlo muškarac spava s tvoja žena” - objašnjavao je
otac. “Šta bi ti uradio? Probudio njega i kazalo mu koliko je sati?”

U jednom malom uredu gazda je ispričao jednu istrošenu staru anegdotu koju je inače pričao
već više puta. Svi su se smijali - morali su se smijati. Svima je inače to bilo dosadno, ali gazda je
gazda. I kada gazda ispriča vic, ima da se smijete, to je dio službe. Samo se jedna daktilografkinja
nije smijala, sjedjela je kruto, ozbiljno. Gazda je rekao: “Što je sa tobom? Zašto se i ti ne smiješ?”
Ona mu tada reče: “Ja odlazim ovog mjeseca.”

IZ KNJIGE “JEDNO ZRNO ZAZELENI ZEMLJU

Rolls Royce je stao pred hotelom na Miami Beachu. Žena je izašla i viknula “Trebam
četvoricu da odnesu mojeg sina u hotel”.
Sin nije bio stariji od osam godina ali bio je stvarno debeo.
Četiri konobara su došla i rekli su “Dječak izgleda tako lijepo, zar ne može hodati?”
Žena je rekla “Ja mogu platiti da ga ljudi nose. On ne treba hodati. On nije invalid, on je
bogat.”

Stari Židov je umirao. Nikada nije otišao u sinagogu. Rabin ga je došao pomiriti s Bogom.
Starac je rekao” Nikada se nisam ni posvađao s njim. Nikada nisam otišao u sinagogu i ti to
dobro znaš!” Rabin je rekao”Uvijek si bio čudan. U trenutku svoje smrti, pomoli se Bogu.!”
Starac je rekao “Ja molim. Ja molim da je dosta. Dosta smo mučeni jer nas je izabrao. Sada
neka izabere nekoga drugog!”

Jedan je biskup vrlo volio svoju papigu, no ona je uginula. Ljepota papige bila je u tome da je
običavala izgovoriti fonetski i točno cijeli katolički Oče naš, da je to zadivilo sve koji bi došli biskupu
u posjete. Ali papiga je uginula.
Biskup je u očajanju pokušao naći drugu takvu papigu, pa je otišao u dućan s kućnim
ljubimcima i rekao prodavaču cijelu tužnu priču o svojoj uginuloj papigi. Prodavač je rekao “Cijena
će biti visoka, no ja imam baš pravu papigu za vas - mnogo bolju od one koja je uginula.”
Biskup je rekao: “Novac nije problem. Samo mi pokažite papigu.”
Prodavač je odveo biskupa u dućan, gdje je stavio papigu u zlatni kavez - prekrasan
primjerak. Biskup je pitao: “Što je tako značajno na ovoj papigi?”
 Prodavač je rekao: “Pažljivo pogledajte. Dvije niti konca vise joj s nogu. Ako povučete desni
konac, odmah će izgovoriti Propovijed na Planini.”
Biskup je rekao: “O Bože! A što je s lijevim?”
“Ako povučete lijevi, izgovoriti će što je i vaša papiga znala. Izgovoriti će pravi katolički Oče
naš.”
Biskup je bio začuđen, i upitao je: “A ako povučem obadva konca istovremeno?”
Papiga je rekla: “Ti glupane! Pasti ću na rit!”

Gospođica Goodbody rekla je svojem razredu jedno popodne: “ Dobro, djeco, onaj koji
napravi odgovor na moje slijedeće pitanje može odmah ići kući. “
Istog trena mali Albert bacio je svoju školsku torbu kroz prozor.
“Tko je to napravio?” bijesno je odazvala gospođica Goodbody
“Ja sam to napravio!” rekao je Albert 'Vidimo se sutra!”

Paddy je odlučio da je vrijeme da nađe posao s punim radnim vremenom. Nova tvornica
kobasica otvara se u gradu, i on je poslao molbu za posao. Uzeo je prijavni list u susreo se sa
Mussolinijem McVeyem, rukovodiocem.
“Gospodine Murphy” reče Mussolini, “dobili smo mnogo molba za ta radna mjesta, pa smo
odlučili postaviti po dva pitanja za testiranje inteligencije. Dođite ponovo sutra sa prijavnim listom i
odgovorima na pitanja.”
Paddy kod kuće gleda prijavni list.
U pitanju br. 1 piše: “How many seconds in a year? U pitanju broj 2 piše: Koliko dana u
tjednu počinju sa slovom “T”?
Slijedeće jutro Paddy je došao na razgovor u dogovoreno vrijeme.
“Dobro jutro, gospodine Murphy” reče Mussolini McVey. “Kakav je vaš odgovor na prvo
pitanje - How many seconds in a year?”
“Nema problema, gospodine” reče Paddy. “ Odgovor je dvanaest.”
“Dvanaest?” upita Mussolini. “Kako si došao do toga?”
“Jednostavno” odgovori Paddy “The second of January...the second of February...!”
“Dobro, dobro gospodine Murphy” reče McVey. A odgovor na drugo pitanje: How many days
of the week begin with “T”?”
“Nema problema, gospodine” reče I'addy: “Odgovor je dva.”
“Vrlo dobro” reče McVey “A koja su to dva?” “Lako” odgovori Paddy “Today and tomorrow·. “

Farmer Scrumpy bio je u gradu nekoliko dana i kada se vratio, Homer, njegov najamni radnik
čekao ga je na stanici u starom Fordu.
“Što ima novo, Homer?” pita Scrumpy.
“A, tako-tako” odgovara Homer.
“Se nekaj desilo dok me nije bilo?” pita Scrumpy, penjući se u auto.
“Nikaj vredno spomena” odgovara Homer, vozeći sa stanice. “Pas malo šepa. “
“Stvarno?” pita Scrumpy.
“Je” veli Homer.
“Kak se to desilo?” pita Scrumpy
“Pa” objašnjava Homer, “ Mislim da je stari konj malo poludil, trčeči van iz štale, polu spečen,
u pol noći, i lupil ga je.”
“Konj?” viče Scrumpy. “Pol spečen?”
“Je” odgovori Homer. “Kad je štagalj zgorel i svo seno otišlo v zrak, konj je skoro zgorel.”
“Stvarno?” vrišti Scrumpy. “Štagalj je zgorel?”
“Je” veli Homer. Mora de je z kuće zletelo par iskrih i zapalilo. Izašel sam iz kuće baš na
vreme.” “Stvarno?” vrišti Scrumpy: “Kuća je gorila? Kak si izašel van?”
“Pa” objašnjava Homer” tvoja me žena izbacila iz kreveta i probudila!”
“Stvarno?” viče Scrumpy. “Bil si u krevetu s mojom ženom?”
“Je! Pili smo domaću rakiju.”
“Stvarno? “ viče Scrumpy. “Pil si moju rakiju u mojem krevetu s mojom ženom? Gde je
ona?”
“Pa” objašnjava Homer “ona je postala hrskava od vatre, ali ne brini! Spasio sam rakiju!”
 “Fala bogu!” veli Scrumpy. “Je se još kaj desilo?”
“Nikaj” objašnjava Homer “bil je to miran tjedan!”

Prijatelji, čuo sam za urednika kojeg je ugrizao bijesni pas. Kada je došao u bolnicu, doktor
mu je rekao: “Prekasno je, pobjesniti ćete.”
Urednik je samo rekao: “Donesite mi odmah nalivpero i papir.”
Doktor je rekao: “Nemojte žuriti sa oporukom.”
Urednik je rekao: “Tko piše oporuku? Pišem popis ljudi koje ću ugristi kada pobjesnim!”

Hiramu T. Horaceu, američkom diplomatu u Parizu, dolazi njegov sin, Hiram Junior.
'“Tata” pita Hiram Junior “što znači inflacija?” “Dakle, sine” odgovara Hiram Senior “to je opće
povećanje cijena.”
“Stvarno?” pita Hiram Junior. “I u čemu je razlika?”
“Dakle, sine” objašnjava Hiram T. Horace III, “rekao bih to ovako: ovdje u Parizu, prije
inflacije, za mene život je bio vino, restorani i žene. Nakon inflacije, za mene je život pivo, ručak
kod kuće i tvoja majka!”

Ziggy Zoldoz, čehoslovački građanin, osuđen je na petnaest godina zatvora jer je nazvao
predsjednika komunističke partije idiotom.
Bernie Beanball, strani dopisnik za New Age Time, pita vladinog službenika zašto je
Ziggyeva osuda tako oštra. “Sigurno” kaže Bernie “zatvorska kazna za osobne uvrede nikad nije
više od dvanaest mjeseci?”
“To je točno” odreže partijski čovjek; “ali on nije osuđen za uvrede. On je osuđen jer je otkrio
državnu tajnu!”

Farmer Scrumpy odlučio je posjetiti svog starog prijatelja farmera Zekea. Našao je Zekea
kako sjedi na ogradi svinjca, pušeći lulu i mumljajući pjesmicu.
“Bok, Zeke” kaže Scrumpy, gledajući unaokolo. “Kak je kod tebe u zadnje doba?”
“O, čisto podnošljivo” odgovara Zeke. “Netko je drveće trebalo posjeći, ali je naišao tornado i
uštedio mi trud.”
“Stvarno?” vefi Scrumpy.
“Je” veli Zeke. “Onda su grane ležale tu i trebalo ih je spaliti, ali je grom vudril i spasil me
muka.”
“Stvarno?” veli Scrumpy. “I onda kaj delaš?”
“Niš puno” odgovara Zeke, cuclajući lulu. “Mislim da bi tu pričekal dok potres strese krumpire
iz zemlje!”

Otac Gljiva skupio je veliki kockarski dug i brzo treba novaca. Ima blistavu ideju kako da riješi
svoj problem. Kroz sva crkvena sjedala proveo je električnu žicu.
Sljedeće nedjelje, otac Gljiva grmi svoju propovijed, zastaje i viče: “Svi vi koji ćete dati
doprinos od sto dolara za crkveni fond, ustanite!”
Gljiva pritisne prekidač i dvadeset ljudi skače na noge.
“Dobro!” - veli otac Gljiva. “Sada, svi oni koji žele dati prilog od petsto dolara, ustanite!”
On pritišće drugi prekidač i još dvadeset ljudi skače na noge.
“Izvrsno!” - veli Gljiva. “Sada, svi oni koji žele priložiti tisuću dolara, ustanite!”
On stisne glavni prekidač, a petnaest Škota, koji su bili u posjeti, ubije udarac električne
struje!

Otac Šeprtlja posjećuje svoje glavno Oregonsko stado i dolazi na Kudravoovcovu farmu blizu
Fosila. Vidi malu Becky, Kudravoovcovu kćer, kako se igra u prednjem dvorištu i ide popričati.
“Zdravo, dijete moje” kaže otac Šeprtlja. “Mogu li razgovarati sa tvojim ocem?”
“Ne” odgovara Becky tresući glavom. “On je u zatvoru zbog napastovanja ovaca.”
“Stvarno?” uzvikne otac Šeprtlja. “Onda mogu razgovarati s tvojom majkom?”
 “Ne” odgovara Becky, tresući glavom. “Nju su odveli u žutu kuću. Razgovarala je sa ovcam.”
“Stvarno?” uzvikne Šeprtlja. “Onda mogu razgovarati s tvojim bratom?”
“Ne” veli Becky. “On je na sveučilištu.”
“Kako lijepo!” uzvikne Šeprtlja. “Što proučava?” “On niš ne proučava.” odgovara Becky. “Oni
proučavaju njega!”

Kekso Šnjofač, čistač u Bijeloj Kući, jednog dana glanca pod ispred Ovalnog ureda, kada
digne pogled na portret Georga Washingtona i vidi da se usne miču.
Zgrožen i pomalo ustrašen, Kekso se privuče k portretu i sluša što govori heroj Amerike.
“Dovedite mi konja!” zapovijeda Washington. “Uvesti ću red u ovu zemlju!”
Kekso juri van iz ureda i sudari se s predsjednikom Georgom Bushom. “Gospodine
Predsjedniče” vrišti on, “Portret Georga Washingtona mi je upravo govorio!”
“Ne budi glup!” odreže Bush. “Slike ne govore!”
I on uđe u Ovalni ured i priđe portretu. Prije nego je došao do njega, George Washington
ponovo progovara: “Hej, Kekso!” viče Washington: “Rekao sam ti da mi dovedeš konja - ne
magarca!”

To me podsjetilo na velikog psihologa koji je razgledavao ludnicu. Ravnatelj ga je uveo

unutra. U maloj sobi čovjek je samo plakao i plakao, suze i suze, i držao sliku na grudima. Bilo je to
tako jadno stanje.
Psihoanalitičar je upitao ravnatelja: “Što se dogodilo tom čovjeku?”
Ravnatelj je rekao: “Želio se oženiti ženom - on ima sliku - ali nije ju mogao oženiti i poludio
je.”
Došli su do druge ćelije, i jedan drugi čovjek udarao je glavom u zid. Psihoanalitičar je pitao:
“Što se desilo ovom čovjeku? Zašto udara glavom?”
Ravnatelj je rekao: “Nećete vjerovati: on se oženio onom ženom i poludio!”

KNJIGA “NEBESKO SJEME”

Jedan čovjek pio je neku tekućinu iz flaše, i u tom trenutku kraj njega je prolazio njegov
prijatelj. Čim je video što ovaj pije, prijatelj je uzviknulo preneraženo: “Jesi li ti normalan? Pa to što
piješ je otrov koji sporo djeluje!”
“Ma nema veze”, slegnu čovjek ramenima. “Ja ionako ne žurim”.

Kada su se ruski astronauti spustili na Mjesec, bili su van sebe od sreće, ali su bili
preneraženi kada su vidjeli tri Kineza koja su im išla u susret. “Kako je moguće da ste dovde stigli
prije nas?”, pitali su ih Rusi u čudu. “A znamo da nemate nikakva sredstva, tehnologija vam je
nerazvijena, nauka u povoju. Kako ste to izveli - jer to je pravo čudo! Kako ste dospjeli na Mjesec?”
“To što smo učinili”, odgovoriše im Kinezi, “nema veze s čudom. Jednostavna stvar -
matematika: popeli smo se jedni drugima na ramena, i evo gdje smo stigli!”

Jednom se dogodilo da je neki čovjek bio ozbiljno bolestan. Bolest se sastojala iz vrlo
neprijatnog osjećaja - stalno je imao osjećaj da mu oči iskaču iz duplji i da mu u ušima nešto zvoni.
Pošto je to trajalo dvadeset i četiri sata svakog dana, čovjek je bio na pragu ludila. Nije mogao
spavati, a za rad je bio stvarno nesposoban.
Prvo je konzultirao jednog doktora, i ovaj mu je maltene naredio: “Slijepo crijevo se mora
operirati”. Stvar je sređena, ali ništa se nije promijenilo. Onda je drugi doktor posavjetovao jadnog
čovjeka: “Zubi se moraju izvadeiti”. I to su učinili, no stanje je bilo nepromijenjeno, čovjek je postao
jednostavno star, to je sve. Desetine savjetodavaca prolazilo je kroz njegovu kuću svakoga dana, a
čovjeku je bilo sve gore i gore. Tih dušobrižnika ima mali mlijun, i ako počnete da ih slušate, ne
preostaje vam mnogo od života. Netko je predložio da se izvade krajnici, no ni poslije te operacije
stvari se nisu pomjerile s mrtve točke. I tako je čovjek bio prisiljen da se obrati najboljem doktoru
na svijetu.
 Nakon dijagnosticiranja, doktor je samo uzdahnuo i rekao: “Ništa se ne može učiniti, zbog
toga što ne možemo pronaći osnovni uzrok. Sve što vam je preostalo je šest mjeseci života. I, da
budem iskren, sve što je moglo da se izvede već je izvedeno. Pomirite se s tim”.
Dok je izlazio iz njegove ordinacije, čovjeku pade na pamet spasonosna misao: “Ako ću
živjeti samo šest mjeseci, zašto onda da ne proživim to vrijeme najbolje što mogu?” Jer, bio je sav
jadan, i gotovo da nikada i nije živio. Naredio je da mu nabave posljednji model najskupljeg
automobila, iznajmio je najluksuzniji bungalov, naručio trideset najfinijih odjela; čak se toliko
potrudio da je osobno otišao kod krojača.
Ovaj mu je uzeo mjeru, i na kraju mu saopćio: “Rukavi trideset šest, okovratnik šesnaest”.
“Kako šesnaest?”, pobunio se čovjek. “Moj okovratnik je uvijek bio petnaest - od kada znam
za sebe: petnaest”.
Krojač ga je opet premjerio: “Pa vidite valjda i sami - šesnaest”.
“Ama jeste li vi normalni!” - krojač je već bio ozbiljno ljut - “pa vidite valjda i sami - šesnaest!”
“Petnaest!”
“Šesnaest! “
“Petnaest i gotovo?”
Pošto više nije mogao da se prepire, uzdahnuvši, krojač mu pomirljivo reče: “Dobro, u redu,
neka vam bude, ali da vam nešto kažem: zbog uske kragne imati ćete problema sa izbuljenim
očima i zvonjavom u ušima!”

Kada je jedno dijete pošlo prvoga dana u školu, majka ga je, po povratku, upitala: “Što si
naučio u školici?”
“Naučio sam kako se zovem”, odgovori mali.
“Kako to misliš - naučio si kako se zoveš”, zabrinula se majka. “Pa zar to nisi znao od prije?”
“Nisam, jer sam tamo po prvi put shvatio da se ne zovem “Nemoj”, a bio sam ubijeđen u to:
“Nemoj ovo, nemoj ono, nemoj ići tamo, nemoj raditi to i to”, pa sam tako pomislio da je to moje
ime. U školi su mi rekli da se ne zovem tako”

Dvojica klinaca koja su prolazila pokraj nekog zida, odjednom su poželjela vidjeti što se iza
njega nalazi. Našli su neku izbočinu u zidu, i stariji je mlađem pomogao da mu se ovaj popne na
ramena i baci pogled na prostor iza zida. Bio je to težak poduhvat, ali se mlađi nekako uspentrao.
Kada je došao do ivice, uzviknuo je zapanjeno: “Čarobno! S ove strane je masa svijeta - svi se
igraju, ali nemaju ništa na sebi. Ovo je u stvari nudistički klub”.
Onaj stariji je bio sav uzbuđen: “Pa hajde, reci mi malo pobliže jesu li muškarci ili žene?”
“Kako da znam”, zbuni se mlađi, “ - pa nitko nema ništa na sebi!”

Neki učitelj je upitao dječaka čiji je otac bio pastir “Reci mi mali... Ako imaš deset ovaca, i
ako kojim slučajem jedna od njih skoči u provaliju, koliko će ovaca ostati u životu?”
“Nijedna”, odgovori mali kao zapeta puška.
“Ama o čemu ti to govoriš?”, začudi se učitelj. “Ovo je aritmetički problem. Pazi, imaš deset
ovaca, i samo jedna jedina skoči - pa koliko ih onda preostane?”
“Nijedna”, ponovi dječak. “Vi možda znate aritmetiku, ali ne poznajete ovce. One se uvijek
kreću u gomili: ako jedna skoči u provaliju, sve će pasti na dno”.

Žena nekog pukovnika bila je veoma zabrinuta, jer je ovaj hrkao nevjerojatno glasno - kada
god bi zaspao na lijevu stranu. Žena je jednostavno osjedila od muke, bila je sva iscrpljena od
nespavanja - jer pukovnik je hrkao kao medvjed, i krevet se jednostavno tresao pod njim. Međutim,
kada god bi - a i to se ponekad dešavalo - pukovnik zaspao m desnoj strani, do hrkanja nije
dolazilo. Žena je, već izludjela od muke, otišla kod psihijatra. “Recite mi što da radim, jer ovako
više ne ide”.
“Nikakav problem, zaista”, reče joj psihijatar. “Samo ga okrenite na desnu stranu, i s
hrkanjem je gotovo”,
“Ali, čovječe”, reče mu žena, “vi ne znate kakav je moj muž. On je duplo teži od nas oboje, i
ja jednostavno nemam snage da ga pomaknem. A i da imam, što bi mi vrijedilo - time bih ga
probudila, a kada ga neko probudi, on je spreman ubiti koliko se razbjesni”.
 “Nema problema”, nasmija se psihijatar. “Onda nam preostaje samo jedna jedina stvar. Kada
god zaspi na lijevoj strani, vi mu samo viknete na uho: “Nadeeesno?”, i pukovnik će se odmah
okrenuti”.
Tako je i bilo. Naređenje je naređenje – stvar je djelovala

Svećeniku je stigao u novi grad. Taksisti su štrajkali, a on je morao pronaći crkvu, jer tog
dana je trebao održati propovijed. Na ulici je zatekao nekog dečkića, kog je zamolio da mu pokaže
gdje je crkva.
Dječak ne samo da mu je pokazao gdje je crkva, već ga je osobno odveo do nje. Kada su
došli do vrata, svećenik mu zadovoljan reče: “Vrlo sam sretan što si se toliko potrudio da mi
pomogneš. Ako te imalo zanima gdje je kraljevstvo nebesko, dođi večeras na propovijed, i ja ću ti
objasniti, gdje se ono nalazi”.
“Ma ne dolazi u obzir', odmahnu dečko rukom. “Ti nemaš pojma gdje je crkva, a hoćeš nekog
voditi do kraljevstva nebeskog!”

Jednom se dogodilo: siromašak je radio u tvornici, i pošto stvarno nije imao drugog
prijevoznog sredstva, na posao je dolazio i sa njega odlazio - na magarcu.
Međutim, problem je bio u tome što se s posla vraćao vrlo kasno, a kada god bi se vratio,
kada god bi uspio da dobaulja do kuće, njegova žena je bila bijesna da bješnja ne može biti.
“Pokušaj”, reče joj on jednog dana, “barem shvatiti moj problem: kada god se oglasi pisak
koji označava kraj radnog vremena, magarac automatski krene kući. Čak i ako zakasnim dvije ili tri
sekunde, on neće čekati - a ti valjda znaš kakva je gužva na izlaznoj kapiji. Svi bi željeli odmah
stići kući, i kada god bih uspio iskobeljati se iz one ludnice, magarac se već nalazio na putu prema
kući. Najviše što može čekati je minut-dva, i ako mu za to vrijeme ne skočim na leđa, ode on!
Inače, ako slučajno ne stignem - a to se najčešće dešava - onda moram nogu pred nogu, pa kada
stignem da stignem”.
Zadovoljan svojim riječima, on se obrati ženi sa osjećanjem pravednika u glasu: “Da li ti je
sada jasno zašto kasnim? Da li razumiješ u čemu je stvar?”
“Kako da ne”, reče mu zlurado žena. “Čak i jedan magarac zna kada je vrijeme da se krene
kući!”

Jedna je gospođa došla kod doktora moleći ga da joj ovaj izvrši bilo kakvu operaciju:
“Kako, molim?", zaprepastio se doktor. "Pa dobro, jeste li poludjeli? Što će vama operacija,
objasnite mi, molim vas. Koliko ja mogu primijetim, vi ste potpuno zdravi".
"Paaa", poče žena, "to je jako teško objasniti. Kad god odem u ženski klub, svaka priča svoju
priču: jednoj su izvadili krajnike, drugoj slijepo crijevo, i ja se osjećam nekako abnormalno - jer
jednostavno nemam što reći. Izvadite mi bilo što, preklinjem vas, jer mi se čini da će misliti da se
izdvajam!"

Nešto iza ponoći, oko četiri sata, zazvonio je telefon. Čovjek, bijesan zbog prekinutog sna,
skočio je na noge, dotrčao do telefona i uzviknuo “Što hoćeš?.. ,
“Ništa”, čuo se glas.
“Pa dobro”, bio je zapanjen onaj rasanjeni, “ako baš ništa nećeš, što si onda uopće zvao?”
“Račun je manji kada zoveš u ovo vrijeme”.

Jednom se dogodilo da je doktor otišao da obiđe bolesnicu. Pet minuta nakon što je ušao u
njenu spavaću sobu - a za to vrijeme vladala je mrtva tišina, pojavio se na vratima i zamolio njenog
muža, koji je sav usplahiren čekao u predsoblju: “Dajte mi otvarač, molim vas najljepše”.
Muž je bio malčice zaplašen doktorovom potražnjom - jer što će mu otvarač?
Ipak, otvarač je nabavljen, ali je doktor već nakon pet minuta ponovo izašao, no ovoga je
puta zahtijevao da mu muž, nabavi bonsek.
Muž je bio šokiran, ali je i dalje šutio, pa kada je doktor po treći put izašao iz sobe, tražeći
čekić i dlijeto, više nije mogao da suspreže: “Doktore, recite mi, molim vas, što nije u redu s mojom
ženom?”
 “Još uvijek ne znam', reče mu doktor, “jer nisam u stanju otvoriti torbu”.

Čuo sam: jedan je Englez umro, i kada je stigao u pakao, đavo ga je upitao: “Reci mi
slobodno: u koji bi pakao volio ići? Mi ovdje imamo sve vrste koje postoje - imamo engleski pakao,
pa njemački, tu je i kineski, pa ruski, indijski...
“Dovoljno ste nabrajali”, prekide ga Englez. “U svakom slučaju, biram indijski pakao”.
Đavo je bio veoma iznenađen njegovim izborom, i pošto je bio radoznao, morao je da ga
upita: “Baš se čudim... Vi izgledate baš kao pravi Englez - zašto ste onda izabrali indijski pakao?”
“Ja jesam pravi Englez, ali sam nekoliko puta bio u Indiji i dobro mi je poznato da kod njih
grijanje nikada ne radi”.

Neki je čovjek utrčao kod psihijatra i uzviknuo, sav preplašen: “Doktore, pomozite mi,
pamćenje me izdaje u potpunosti. Ne mogu se sjetiti ni onih stvari koje su se jučer dogodile. Ne
mogu upamtiti ni što sam jutros radio. O Bože, pa ja ludim! Pomozite mi, molim vas”.
Psihijatar ga je upitao: “A kada se problem počeo javljati? Kada ste postali svjesni tog
problema?”
“Kog problema?”, začudi se čovjek.

Neka žena je nosila torbu u kojoj je bilo mnogo viskija u nekoj boci. Pošto je prelazila iz jedne
zemlje u drugu, carinik ju je zaustavio i upitao je što nosi u tolikoj torbetini.
“Svetu vodicu”, odgovori skrušeno.
Carinik je bio nešto sumnjičav, i nije povjerovao. Ljudi koji su povezani s religijom uvijek
stvaraju podozrenje. Dobro, neka je i vodica, ali zašto ono “sveta”? Kada je otvorio balon i
pomirisao viski, carinik je bio zapanjen.
“Što ste ono rekli”, namršti se on, “ - sveta vodica?”
Žena se nevino nagla nad balonom, i kada je pomirisala viski, raširila je ruke i uzviknula: “O
Bože, još jedno čudo!”

Izašao je oglas: “Traži se noćni čuvar”. Već poslije pola sata od isticanja plakata, na vrata je
zakucao čovjek vrlo krhkog izgleda djelovao je slabo, ispijeno, neuhranjeno, a bio je, uz to, i dosta
nježan; ponizno je držao glavu...
Menadžer ga je pogledao skoro sa zaprepaštenjem, i kada mu je taj polumrtav čovjek rekao
da je on došao kako bi dobio posao noćnog čuvara, ovaj mu je pokroviteljski odgovorio: “Da, dobro
ste obaviješteni, nama zaista treba noćni čuvar, ali osoba koja nikome ne vjeruje, pogotovo noću,
netko tko je od rođenja skeptik. Uglavnom, potreban nam je netko tko neće imati povjerenja ma što
vi radili, tko stalno sluša što se dešava oko njega. Takav čovjek nam je zaista neophodan, i on
mora biti maltene neurotik koji, kada se razjari, potamni i ima lice samog đavola”.
Čovjek je ustao i, napuštajući kancelariju, dobacio upravniku: “Znate što - ako su takvi uvjeti
za primanje noćnog čuvara, ja imam jednog koji u potpunosti odgovara vašem opisu. Poslati ću
vam moju ženu”.

Neki avion se izgubio u magli, skrenuo je s kursa, a vrijeme je bilo izuzetno tmurno. Svakoga
sata mogla se dogoditi neka nesreća - smrt je jednostavno visila u zraku. Svi su bili prestrašeni; svi
osim, naravno, jednog crkvenog velikodostojnika. Čak je i pilot bio strahovito nervozan. Svećenik je
onda - da bi smirio ljude - naredio da svi kleknu i otpočnu s molitvom. Putnici su odmah kleknuli i
započeli s mrmljanjem - naravno, svi, osim jednog biznismena.
Kada je vidio da ovaj stoji i zbunjeno gleda ostale putnike, svećenik mu se obratio: “A vi, što
vi radite? Zašto ne molite s ostalima?” “Oprosti mi oče” poče se biznismen izvinjavati, “ali ja zaista
ne znam kako se to radi. Nikada u svom životu nisam stigao pomoliti”.
Pošto nije bilo vremena da svećenik objasni biznismenu kako se to radi - svakoga trenutka
očekivali su da će avion udariti u neku stijenu, planinu ili nešto treće, svećenik mu reče: “Dobro,
nema veze, ti se samo ponašaj kao da si u crkvi za vrijeme propovijedi”.
Biznismenu je odmah laknulo - uzeo je šešir i krenuo po avionu skupljati dobrotvorne priloge.
 Jedan milijuner je zbog tko zna kog razloga morao posjetiti neko pleme. Baš u trenutku kada
je silazio na peron, ugledao je jednog kultiviranijeg domoroca koji se odmarao pod drvetom. Jutro
je bilo predivno, sve je bilo osunčano, a zrak čist, vrlo svjež i prijatno prohladan - ptice su pjevale
svoju zanosnu pjesmu, a domorodac se izležavao i uživao u prizoru. Biznismenu je bilo
jednostavno muka posmatrajući domoroca koji se izležava u po bijela dana. Zbog toga mu je
prišao odlučnim korakom, ali je pazio da ne bude suviše grub: “Zdravo sinko. Gledam te kako ležiš,
i samo mi jedna stvar prolazi kroz glavu - vrijeme je da ustaneš i da zaradiš koji dinar!”
Čovjek koji se odmarao pod drvetom otvorio je oči, pogledao neznanca, premjerio ga uzduž i
poprijeko, i na kraju upitao “A zašto?” Biznismen je tim “zašto” bio istinski šokiran. “Zašto? Pa kako
zašto? Da bi zaradio neki dinar!”
Domorodac se počeo blago osmjehivati, ali opet je nevino upitao: “Ali zašto?”
Kao da je provocirao milijunera da dobije srčani udar... Biznismenu je to “zašto” bila
posljednja kap u prepunoj čaši: “Zašto? Opet me pitaš “zašto'! Pa evo zašto; da bi jednog dana
mogao imati silne pare koje bi ti omogućile da lijepo ljenčariš i da se odmaraš kao čovjek”.
Kada je čuo odgovor, domorodac je samo sklopio oči i uzdahnuo: “Hajde ti lijepo, idi svojim
putem - ja se odmaram već sada”.