SVEUČILIŠTE U MOSTARU

FILOZOFSKI FAKULTET

Politologija

HLADNI RAT
Seminarski rad

Student: Tomislav Soldo

Mentor: prof. dr. sc. Ivica Musić

Mostar, travanj 2016

 SADRŽAJ
UVOD……………………………………………………………………………..3

POČETAK DRUGOG SVIJETSKOG RATA…………………………………….4

KRAJ DRUGOG SVIJETSKOG RATA I POČETAK HLADNORATOVSKOG

RAZDOBLJA……………………………………………………………………...
5
 UVOD

U ovom će se radu pokušati pojasniti i osvrnuti se na sliku svijeta krajem

II. svjetskog rata i na početak hladnog rata koji su imali veliku utjecaj na samu
Europu. To razdoblje predstavlja svojim značajem veliku ulogu u daljnjem
globalnom razvoju. Posebno se misli na same međunarodne odnose i na kreiranje
globalne politike od strane Trumanove administracije i Sjedinjenih Američkih
Država koje su već tada postale svjetski igrač broj jedan. Kraj rata unio je novine
u svjetski poredak i označio početak borbe za globalne interese i prevlast. Truman
je svojim „čvrstim kursom“ i antikomunističkom propagandom doveo do početka
hladnog rata, iako to nije bio jedini razlog pooštravanja odnosa između SAD-a i
SSSR-a.

Međutim, njihov neprijateljski odnos ne samo da je utjecao na njih same,

nego se također odrazio na čitav svijet. Europa je bila podijeljena na dva bloka,
istočni s utjecajem SSSR-a, i zapadni koji je poglavito oslanjao na SAD. Za to
razdoblje značajan je bio Marshallov plan koji je financijski potpomogao zapadnu
Europu i digao je iz pepela. Te godine bile su početak stvaranja Ujedinjene
Europe, odnosno današnje Europske Unije. Amerika je već tada postala lider,
kako u političkom i diplomatskom tako i u vojnom, ekonomskom i bilo kojem
drugom smislu. Tadašnji početci američkog ekspanzionizma najvidljiviji su
upravo danas.
 POČETAK DRUGOG SVIJETSKOG RATA

Glavne značajke Hitlerove vanjske, ali i unutrašnje politike su rasizam i

antisemitizam. Kao što je već rečeno prvi cilj mu je bio poništavanje Versaillskog
ugovora i mogućnost ponovnog naoružavanja. Prvi zadatak bio je okupacija
područja oko Rajne. To je učinio bez ikakvih problema, zahvaljujući posebnoj
politici popuštanja koje su vodile Francuska i Velika Britanija. Njemačka vojska
ušla je u Porajnje 7. ožujka 1936. godine. Nakon toga uslijedio je sporazum
između Italije i Njemačke, poznatiji kao „Osovina Rim-Berlin“ koji su trebali
postati centri europske politike. Prividno demokratsko pripajanje Austrije
dogodilo se 1938. godine. Svi su ovi potezi označili kraj sigurnosti i predratno
stanje. Liga naroda bila je skoro „mrtva“. Što se tiče spremnosti za rat Njemačka i
Italija bile su spremnije od Francuske i V.B. U Njemačkoj 16% ukupne
proizvodnje odnosilo se na naoružanje. „Fašistički diktatori i ne bi krenuli u rat da
nisu uvidjeli priliku da pobijede; stoga su uzroci rata ležali isto toliko u gluposti
drugih, koliko u zloćudnosti samih diktatora.“1

Sljedeći potez Hitlera bilo je rješavanje pitanja Čehoslovačke. Hitler je isti

plan (kao i za Austriju) imao i za čehoslovačko područje Sudeta čije su većinsko
stanovništvo također sačinjavali Nijemci. Čehoslovačka je bila spremna na
oružani otpor, ali je očekivala pomoć Francuske i Sovjetske Rusije. „Britanska
vlada nije bila u potpunosti spremna za rat, pa je nagovorila Francusku da s
Njemačkom 30. rujna 1938. sklopi Münchenski sporazum kojim je Njemačkoj
priznato pravo na Sudete.“ No o miru nije bilo ni govora jer su, kao i
Hitler, Mađarska i Poljska vlada tražile pravo na teritorij Čehoslovačke. Vlada u
Pragu bila je uzdrmana, a na Hitlerov poticaj osnovan je i separatistički pokret. U
proljeće 1939., pod izgovorom zaustavljanja pokreta, Njemačke trupe okupiraju

1
Taylor, Allan John Percival: Uzroci Drugog svjetskog rata; s engleskog preveo Omer Lakomica,
Nakladni zavod Znanje, Zagreb, 1994., str. 133.
Češku, a Slovačku uspostavljaju kao satelitsku državu. Spor oko Gdanjska
izazvao je krizu koja je kulminirala Drugim svjetskim ratom.

KRAJ DRUGOG SVIJETSKOG RATA I POČETAK

HLADNORATOVSKOG RAZDOBLJA

Posljednje godine rata bile su u znaku antihitlerovske koalicije i njihovog

željenog cilja, a to je bio poraz nacističke Njemačke i završetak rata. (i ovu
također ponovno formulirati). Tih godina vidjelo se veliko zajedništvo između
SAD-a i Rusije, odnosno Roosvelta i Staljina. U Americi je vladala prosovjetska
klima, a SSSR-u se pomagalo i financijski, odnosno vojno. Unatoč tome postojao
je veliki broj ljudi koji nije odobravao takav odnos SAD-a prema Sovjetima. Uz
ovu dvojicu lidera, važno je spomenuti i britanskog premijera Churchilla. Ratno
savezništvo dovelo ih je do intenzivnije diplomatske suradnje i profiliralo ih u
svjetske vođe velikog kapitala i golemog potencijala. Njihovi sastanci, ili bolje
rečeno skupovi velike trojice, bili su mjesto gdje su se donosile strateške odluke i
kreirali međunarodni odnosi. Dva su bitna događaja, točnije konferencije koje
najbolje opisuju tadašnje odnose velike trojice. Konferencija u Teheranu 1943.
godine odnosila se samo na vojna pitanja, ponajviše jer je rat buktio na sve strane.
Još jedna pozitivna strana te konferencije bio je razgovor o stvaranju zajedničke
svjetske organizacije (današnji UN), koja bi održavala međunarodni mir i poredak
Međutim, Konferencija na Jalti 1945. godine iznijela je na vidjelo različito
shvaćanje ustroja svijeta i međunarodnih odnosa poslije II. svjetskog rata, što je
dovelo do raznih nesuglasica među njima koje su se kasnije pokazale kao velika
zapreka u daljnjoj suradnji.

„U biti orijentiran vrlo tradicionalistički, Staljin je zahvaljujući pobjedama

Crvene Armije nastojao pripremiti teren za ostvarivanje svojih vrlo jednostavnih
ciljeva. U svojim teritorijalnim zahtjevima želio je da se priznaju granice
ostvarene 1939. godine, da se konačno eliminira cordon sanitaire i stvori takav
režim u istočnoeuropskim zemljama koji će biti prijateljski nastrojen prema
Sovjetskom savezu“2

Takvim zahtjevima, koji su bili glavni ciljevi, ustrajavalo se čitavo

vrijeme. Samim time, došao je u sukoba s Churchillom koji je također imao svoja
područja od posebnog značaja, ali je i želio zadržati ravnotežu snaga na
europskom tlu.

Američka politika u početku nije bila zabrinuta zbog mogućih novih

nesigurnosti i opasnosti, a razlog tome je bila velika gospodarska i vojna moć
kojom su SAD raspolagale. Roosevelt se zalagao za očuvanje antihitlerovske
koalicije, ponajviše zbog toga jer je mislio da se ustrojstvom jedinstvene
međunarodne organizacije mogu riješiti sva poslijeratna pitanja. Unutar
administracije za vrijeme njegovog predsjedanja pojavila su se već dva različita
stajališta o tome kako treba izgledati američka politika prema SSSR-u. Jedno je
bilo „čvrsti kurs“ čiji su predstavnici tražili snažan stav prema Sovjetskom
Savezu. Najveći zagovornik takve politike je bio je zapravo i Truman, što je i više
nego vidljivo u razdoblju njegove vladavine. Drugo stajalište je podržavalo
njegovanje i održavanje dobrih odnosa s Rusijom. Razlog tome je bila financijska
i ekonomska isplativost ulaganja u Sovjetski Savez koji je bio ekonomski jako
slab.

Različiti interesi unutar Velike koalicije doveli su do njezina raspada. S

Roosveltovom smrti i dolaskom H. Trumana na mjesto predsjednika američko-
sovjetski odnosi počeli su se uvelike mijenjati i poprimili su sasvim nova
obilježja. Ta faza je bila prekretnica i početak hladnoratovske politike koja je
najviše utjecala na razvoj međunarodnih odnosa i globalne politike.

2
Vukadinović, Radovan: Amerika i Rusija, Zagreb, Politička kultura, 2008., str. 58.
 CILJEVI VANJSKE POLITIKE SAD-a NAKON DRUGOG
SVJETSKOG RATA
Vođen svojim ekspanzionističko-ideološkim planovima Sovjetski Savez se
našao u ulozi glavne prijetnje svjetskom miru i stabilnosti. Novonastalo stanje u
svijetu poslije Drugoga svjetskog rata odvelo je tradicionalno izolacionistički
raspoloženu američku vanjsku politiku u iskušenje.

Novi model vođenja američke vanjske politike počeo se pojavljivati i

razvijati od početka 1947. godine. Obilježile su ga četiri novosti: Trumanova
doktrina, politika zadržavanja, Marshallov plan i sustav vojno-političkih saveza.
Važna pretpostavka uspjeha novog modela američke vanjske politike bila je po
prvi put izražena spremnost Sjedinjenih Država na preuzimanje stalnih obveza
izvan granica Zapadne hemisfere i svojevrsna globalizacija njihove vanjske
politike. Američka vanjska politika u početku je imala za cilj očuvanje snage
ravnoteža na europskom tlu. Kasnije su se formirali stavovi i ciljevi koji su se
temeljili na globalnom sustavu ravnoteže. Takvom politikom Amerika je morala
preuzeti obavezu da brani zemlju bilo gdje u svijetu na koju je izvršena agresija.
Antikomunizam i strategija zadržavanja komunističkog širenja ne bi bila uspješna
da nije ostvaren program pomoći zapadnoeuropskim zemljama u gospodarskom i
političkom smislu. Ta pomoć bila je u sklopu Marshallova plana o davanju
američke ekonomske pomoći porušenoj Europi. Bio je ponuđen svim europskim
zemljama, uključujući i Sovjetski Savez koji je taj plan ocijenio kao pokušaj
SAD-a za ekonomskim osvajanjem Europe. Marshallov plan obnove Zapadne
Europe imao je višestruko značenje. Sami oporavak gospodarstva slabio je jačanje
komunističkih ideja kojima su plodno tlo uvijek bile siromašne i uništene zemlje.
U obnovu je uloženo više od 16 milijardi dolara.
 „Odgovarajuća američka vanjska politika imala je tri važne zadaće. Prvo je
morala stvoriti učinkovit međunarodni poredak kroz koji bi se moglo suprotstaviti
sovjetskoj vojnoj prijetnji prenošenjem zajedničkih interesa u zajedničke svrhe
članica međunarodnog sustava. Valjalo je ujediniti moći pojedinih država i
dodijeliti im odgovornosti sukladne njihovim interesima i snazi. Drugo, valjalo je
uspostaviti odnose s neopredijeljenim državama Azije i Afrike koje su ušle u
proces dekolonizacije ili su ga očekivale, i to tako da bude u skladu s razvitkom
unutarnje i međunarodne stabilnosti. Treće, valjalo je uspostaviti nekakve odnose,
sukladno načelima mira i slobode, s onim državama koje su neželjeno potpale pod
sovjetsku prevlast, kao neke istočnoeuropske zemlje.“3

Izvršenje ciljeva ne bi bilo moguće da se nisu formirali savezi, pružila se

inozemna pomoć i uspostavili kakvi-takvi odnosi sa sovjetskim satelitima.
Završetkom Trumanova mandata Amerika je uistinu postala najmoćnija država
svijeta. Međutim, izgubila je monopol u nuklearnom naoružanju čime je svjetska
sigurnost postala upitna.

3
Barišić, Ante: Vanjska politika Sjedinjenih Američkih Država u vrijeme Trumanove
administracije, Politička misao, Zagreb, Vol. 38, n. 2, 2001, str. 159.
 TRUMANOVA DOKTRINA

Svojim dolaskom na mjesto predsjednika Harry Truman je krenuo u

ispunjavanje svojih zamišljenih ciljeva. Prvo što je uradio, skupio je pristaše i
pobornike „čvrstog kursa“ oko sebe, čime je označio početak provedbe
antikomunizma i politike zadržavanja. Sprječavanje sovjetskog utjecaja i širenja
njegove moći bila je jedina misao koja ga je vodila od senatorskih dana i na
osnovu koje je temeljio sve svoje buduće radnje i akcije.

Kreiranje vanjske politike kod Trumana i njegove administracije

podrazumijevalo je prevlast i nadmoć koncepcije nacionalne sigurnosti, što je
vanjsku politiku podredilo interesima sigurnosti. Takav pristup doveo je do
situacije u kojoj je jedan dio izvršne vlasti, odnosno onaj koji se odnosio na
nacionalnu sigurnost, određivao ciljeve vanjske politike na temelju vlastitih
potreba i kriterija čime je oblikovao cjelokupnu vanjsku politiku. Samim time što
se nacionalna sigurnost stavljala u prvi plan, u pojedinim je trenutcima dolazilo
do neravnoteže američkog političkog sustava i neučinkovitosti administracije,
posebno u vanjskoj politici.

Bacanjem atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki došlo je kapitulacije

Japana i potpunog završetka II. svjetskog rata. No, taj čin nije samo išao u tom
smjeru, njime je Truman, odnosno Amerika, željela pokazati svijetu, a posebno
Sovjetskom Savezu, kakvu moć posjeduje. Na osnovu toga kreirala se daljnja
vanjska politika i sam odnos prema SSSR-u. Politika antikomunizma postala je
osnova američke vanjske politike. Stvorena je klima u kojoj je Sovjetski Savez
smatran i političkim i ideološkim protivnikom, dok su s druge strane SAD-e
stvorili novi sustav vrijednosti i odnosa u kojem su oni bili glavni faktor.

Prema Vukadinoviću, ali i prema mnogim poznavateljima američke

vanjske politike Trumanova doktrina bila je najbliža Monroevoj doktrini. Truman
i njegova administracija bili su uvjereni u uspjeh američke politike. Cilj Monroeve
doktrine bio je održati ravnotežu između tzv. Novog i Starog svijeta, dok je
Trumanova doktrina morala spriječiti da komunizama ne naruši uspostavljenu
ravnotežu između Istoka i Zapada. Očuvanje ravnoteže i čuvanje crte
razgraničenja u Europi iziskivalo je brojna ekonomska i vojna sredstva, a sve u
svrhu osiguravanja američkog interesa. Znači, glavni cilj Trumanove doktrine bio
je suzbijanje sovjetskih interesa i provođenje antikomunizma uz mogućnost
američke intervencije u bilo kojem području bez obzira što to područje nema ni
ekonomske ni vojne veze sa američkim državnim interesima. Takve akcije su se
pravdale kao borba za slobodu i demokraciju, odnosno protiv agresije.

Ovaj pristup je vidljiv i danas, samo uz male preinake. Iza svega ovoga
krila se jedna veoma važna činjenica. Amerika nije htjela teritorijalnu ekspanziju,
već ekonomsku, ali u globalnim razmjerima. Onaj koji ih je mogao spriječiti u
tome bio je Sovjetski Savez, s potpuno drukčijim političkim, tržišnim i
gospodarskim sustavom. Moglo bi se reći da je Amerika branila kapitalizam, koji
je i dan danas osnova njezina djelovanja.

Svojim djelovanjem Trumanova je doktrina udarila temeljnice američke

globalne politike i angažiranja američkih vojnih snaga bilo gdje u svijetu. U
takvim uvjetima, Amerika i njezini saveznici osnovali su NATO-sjevernoatlantski
vojni savez, koji je trebao realizirati globalne ciljeve. Osim NATO-a stvoreni su
mnogi savezi i paktovi, a među njima vodeća je sila bila Amerika gotovo u
svakome smislu: vojnom, ekonomskom, financijskom itd.

„Na osnovi ideologije antikomunizma i potrebe suzbijanja eventualne

ekspanzije komunističkih snaga rodila se doktrina u kojoj su američki državni
interesi isto tako našli svoje mjesto, stvorivši od Sjedinjenih Američkih Država
imperijalnu snagu zainteresiranu za globalne svjetske aranžmane i održanje
američke sile i svjetskog utjecaja.“4

4
Vukadinović, Radovan: Vanjska politika Sjedinjenih Američkih Država, Zagreb, Politička
kultura, 2008; str. 34.
 MARSHALLOV PLAN I UJEDINJAVANJE EUROPE

Ideja o „Ujedinjenoj Europi“ postojala je već dugi niz godina. Razaranja u

II. svjetskom ratu i podjela Europe, ali i svijeta na Istok i Zapada, ponajviše su
utjecali na teoretičare jedinstvene Europe da sa što većim žarom i udruženim
snagama krenu u realiziranje te ideje. Stvaranje takve zajednice bio je prioritet,
ponajviše zbog ekonomskih razloga, ali i zajedničkog djelovanja u rješavanja
krucijalnih problema s kojim je se Europa tada susretala. Svim zemljama bila je
potreban ekonomska obrana, ali i stvaranje institucija koje bi bile rezultat
zajedničkih interesa u područjima politike, ekonomije, obrane i prevencije od
novih sukoba.

Trumanova doktrina, koja je rezultirala američkim ekspanzionizmom,

imala je za cilj poduprijeti razvoj Zapadne Europe koja bi joj bila daljnji globalni
partner. U razvoju tih ideja, američka vlada je odlučila financijski pomoći ratom
porušene europske zemlje. Državni tajnik vlade SAD-a Georg Marshall ponudio
je 1947. godine ekonomsku pomoć u iznosu od 16 milijardi američkih dolara koja
je nazvana „Marshallov plan“. Zemlje istočne Europe, koje su pristupile Vijeću za
uzajamnu ekonomsku pomoć (SEV) odbile su tu pomoć pod pritiskom SSSR-a.
Između 1948. i 1951. godine američka pomoć u okviru Marshallova plana iznosila
je 16 milijardi USD, od čega 85 % u obliku poklona. Glavne korisnice bile su
:Velika Britanija, Francuska, Italija, Zapadna Njemačka i Nizozemska. Time su
stvoreni temelji za ostvarenje ideje europskog zajedništva i samog oporavka
europskog gospodarstva. „Marshallova pomoć za obnovu Europe trebala je
pomoći što bržem razbijanju barijere među zapadnoeuropskim zemljama i
stvaranju uvjeta za brzu penetraciju američkog kapitala.“5 Razlog američkog
ulaganja u Zapadnu Europu bio je suzbijanje razvoja socijalističkih ideja koje su
prijetile s Istoka Europe, posebice od Sovjetskog saveza, ali i stvaranje novog
tržišta na kojim bi američko gospodarstvo povećavalo svoj kapital.

Prvi konkretni potezi oko zajedničkog djelovanja i početak stvaranja sustava

zajedničkih vrijednosti odnosili su se na potpisivanje Bruxellskog pakta između
Velike Britanije, Francuske i zemalja Beneluxa 1948. godine. Ubrzo je uslijedilo
stvaranje vojno političkog saveza, točnije NATO-a koji je okupljao zemlje
Zapada. „U travnju 1948. osnovana je Europska organizacija za ekonomsku
suradnju (OEEC) u čiji sastav je ušlo 16 zapadnoeuropskih zemalja. Sjedinjene
Američke Države i Kanada postale su sui generis pridruženi članovi.“6

Organizacija za Europsku ekonomsku suradnju osnovana je u Parizu 1948.

godine zbog primjene Marshallova plana ili programa obnove. Preko OEEC-a
vršila se podjela američke pomoći usmjerene europskoj obnovi. OEEC je imao
veliko značenje u provođenju postupne liberalizacije razmjene.

5
Vukadinović, Radovan; Lidija Čehulić: Politika europskih integracija, Zagreb, Topical, 2005.,
str. 50.

6
nav. dj. str. 69
 PROPAGANDA U HLADNOM RATU

Sjedinjene Američke Države i Sovjetski savez koristile su propagandu u

velikom postotku. Iskoristili su napredak tehnologija i sve veću važnost
informacija u stvaranju njima bitne slike o određenim stvarima. Najvećim djelom
se koristila televizija ili film, radio pa drugi mediji. Obje strane su koristile i sivu
i crnu propagandu. Cilj je bio utjecati na svoje građane, ali i jedni na druge, pa i
na ostatak svijeta.

Hladni rat je bio sukob dvaju svjetova, američkog kapitalizma i sovjetskog

komunizma. Američka propaganda je bila jedino usmjerena protiv komunizma.
Željelo se, dakle, stvoriti ozračje u kojem će vladati strah od komunizma pri čemu
bi jačala sama potpora Američkoj vladi. Masovni mediji bili su svrha propagandi.
Film je u Americi odigrao jako važnu ulogu u takoreći “borbi protiv komunizma“.
Od američkih redatelja zahtijevalo se stvaranje filmova u kojima bi se branila
američka demokracija i širio strah od komunizma. Većinu filmova s
protukomunističkom porukom financirala je država. Nakon filma, kao drugo
sredstvo američke propagande protiv komunizma bio je radio prijemnik. Imala ga
je većina Amerikanaca i samo je služio kako bi se mogle čuti vijesti o ratu protiv
komunista.

Sovjetska propaganda se može uzeti kao negativna i manipulacijska. Tijekom

Hladnog rata režim u Sovjetskoj Rusiji nastojao je spriječiti prijem radijskih i
televizijskih signala koji nisu bili pod njihovom kontrolom. Totalitarne vlasti su
zabranjivale djelovanje medijima koji su se pokušali kritički odnositi prema vlasti,
a sve pojedince koji su pokušali iznijeti svoja mišljenja su uhićivali. Kao što je
već rečeno, totalitarna vlast treba poslušnike, one ljude kojima se može
manipulirati. Propaganda Hladnog rata nije bila samo usmjerena na protivnika,
već je bila usmjerena i na svoju javnost kojoj je se pokušavalo opravdati ratno
stanje. Također, cilj je bio motivirati borbeni moral vlastiti oružanim snagama.

NOVI HLADNI RAT

U budućnosti će neki novi povjesničari pisat kako se u 2014. godini

dogodio početak jednog novog Hladnog rata između Amerike i Rusije. Obama je
odlučio zbog Ukrajinske krize potpuno ignorirati vlasti u Rusiji i njezinog
predsjednika Putina na principu izoliranja Rusije, presijecajući njene ekonomske i
političke veze s vanjskim svijetom. Počela je određena verzija hladnoratovske
strategije izoliranja.

Posve je sigurno da će ovaj Hladni rat završiti novom nuklearnom utrkom,

mogućnost koju dodatno potpaljuju provokativne izjave sa svih strana, kao i
mogući stvarni rat s Rusijom koji bi mogao biti pokrenut od strane trenutnog
građanskog rata u Ukrajini. NATO i ruske snage su već mobilizirane na istočnim i
zapadnim granicama Ukrajine, a pro-zapadna vlada u Kijevu upozorava na „Treći
svjetski rat“.

Obje strane u ovoj konfrontaciji, Zapad i Rusija, imaju legitimne pritužbe.

No, znači li to da američki prikaz najnovijih događaja uopće ne bismo trebali
preispitivati ili je možda za sve ovo kriva „Putinova agresija“ ili njegova želja za
„ponovnim stvaranjem novog starog Sovjetskog saveza“ i podizanje rejtinga.
 ZAKLJUČAK

Vanjska politika Sjedinjenih Američkih Država krajem 50-ih godina

označila je početak novih svjetskih sukoba i novog svjetskog poretka. Truman i
njegova administracija počeli su stvarati svjetskog lidera, a zapravo su stvorili
Ameriku kakvu danas znamo. Amerika je postala najjači globalni igrač, a njezina
moć je neizmjeriva. Kapitalizmom su proveli ono što nisu mogli u ratu. Izgleda da
i dalje vrijedi Machiavellijeva „cilj opravdava sredstvo“, jedino je razlika u
sredstvima, a teorije su iste. Potpora SAD-a zemljama Zapadne Europe imala je za
cilj stvoriti gospodarski jaku zajednicu koja će biti partner Americi u daljnjem
vojnom, ekonomskom i političkom djelovanju.

Bez te potpore, odnosno Marshallova plana, Europa ne bi bila ono što je

danas. Danas zapravo imamo Europsku uniju, zajednicu najrazvijenijih zemalja
Europe, kao rezultat odnosa na europskom tlu nakon II. svjetskog rata.
Zahvaljujući američkoj potpori i želji tadašnjih političkih lidera zaživjele su ideje
o ujedinjenoj Europi. Međutim, Europska unija, ne samo da je partner SAD-u,
nego i konkurencija čija se moć svrstava u svjetsku velesilu.
 LITERATURA

Barišić, Ante: (2001); Vanjska politika Sjedinjenih Američkih Država u vrijeme

Trumanove administracije, Politička misao, Zagreb, Vol. 38, n. 2, 2001.

Taylor, Allan John Percival: Uzroci Drugog svjetskog rata; s engleskog preveo
Omer Lakomica, Nakladni zavod Znanje, Zagreb, 1994.

Vukadinović, Radovan: Amerika i Rusija, Zagreb, Politička kultura, 2008.

Vukadinović, Radovan: Vanjska politika Sjedinjenih Američkih Država, Zagreb,

Politička kultura, 2008.

Vukadinović, Radovan; Čehuljić, Lijdija: Politika europskih integracija, Zagreb,

Topical, 2005.