https://www.oslobodjenje.

ba/dosjei/kolumne/beograd-azil-za-ratne-zlocince-421870

Beograd, azil za ratne zločince

3:14
U glavnom gradu Srbije utočište su našli osuđeni, optuženi ili osumnjičeni oficiri koji su
naređivali ili pomagali ubijanje civila u BiH 1992-1995.

Đuro Kozar

Piše: Đuro Kozar

Prati autora
Čim se završio rat u Bosni i Hercegovini, mnogi osumnjičeni, kasnije i optuženi, za ratne
zločine iz Vojske i policije Republike Srpske, sklonili su se u Beogradu, a neki se i danas
tamo nalaze i, kao penzionirani oficiri, primaju penziju od Republike Srbije. Nažalost, među
njima ima i onih koji su sudjelovali u genocidu nad Bošnjacima iz Srebrenice u ljeto 1995.
godine. Neki od njih su za pomaganje u genocidu osuđeni i izdržali kaznu, neki su optuženi, a
protiv nekih se vodi istraga u Tužiteljstvu BiH. Fond za humanitarno pravo u Beogradu je na
tribini upoznao javnost o tim stigmatiziranim penzionerima.
General Vinko Pandurević je, kao komandant Zvorničke brigade VRS-a, bio na čelu operacije
“Krivaja”, što je bio kodni naziv za zauzimanje “zaštićene zone UN-a” Srebrenice, hapšenje i
masovno ubijanje zarobljenih muškaraca i egzodus žena i djece u junu 1995. U Haškom
tribunalu izrečena mu je kazna od 13 godina zatvora, a pušten je nakon dvije trećine izdržane
kazne odsluživši 10 godina. Nakon puštanja na slobodu živi u Beogradu i član je Kluba
penzioniranih generala i admirala Vojske Srbije, kao da u ratu i zatvoru nije ni bio.
Pod zaštitom Beograda je i general Novak Đukić kojem je Sud BiH izrekao kaznu zatvoru od
20 godina zbog toga što je 25. maja 1995. naredio artiljerijski napad na centar Tuzle sa
Ozrena. Tada je od eksplozije granate na Kapiji poginuo 71 mladić i djevojka, a nekoliko
stotina ranjeno. Nadležni organi u Srbiji godinama izmišljaju “razloge” da Đukića ne izruče u
BiH. Poriču pravomoćnu presudu i tako štiteći ovog ratnog zločinca prkose pravdi.
Nedavno je Tužiteljstvo BiH podiglo optužnicu protiv bivšeg policijskog generala Tomislava
Kovača zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo pomaganje u provođenju genocida
nad Bošnjacima Srebrenice. Bio je prije rata policajac u Sarajevu, a u ratu policijski
rukovodilac. U Haškom tribunalu svjedočio je u korist odbrane optuženog generala Ratka
Mladića čiju je odgovornost pokušao umanjiti. Kao penzioner živi u Beogradu.
Penzionirani pukovnik VRS-a Radoslav Janković u ratu je bio obavještajac, bliski suradnik i
prevodilac generala Mladića. Tužiteljstvo BiH je protiv njega otvorilo istragu zbog krivičnog
djela pomaganja u genocidu u Srebrenici. Jedan od njegovih zadataka je bio da paralizira
Holandski bataljon koji se 1995. nalazio u Potočarima tako što je blokirao njegovo redovno
snabdijevanje naoružanjem, rezervnim dijelovima i gorivom. Po naređenju generala Zdravka
Tolimira nadzirao je masovne likvidacije zarobljenih Bošnjaka na više lokacija. Tolimir je u
Tribunalu kažnjen doživotnim zatvorom, nakon čega je u pritvoru preminuo.
U Beogradu živi i penziju prima i general Milenko Živanović, koji je pred napad VRS-a na
Srebrenicu 1995. bio komandant Drinskog korpusa. Dužnost je predao generalu Radislavu
Krstiću, koji je sada u zatvoru. Protiv Živanovića se ne vodi istraga, ali ne bi se moglo reći da
je nedužan, jer je izvršio sve pripreme za borbena djejstva pomenutog korpusa koji je u tom
periodu imao veliku ulogu u hapšenjima i likvidacijama zarobljenih Bošnjaka. Pukovnik
Marko Lugonja je u Beogradu osuđen kao Mladićev jatak, jer ga je nekoliko godina sakrivao
od potjere. Pravda ga nije stigla za pomaganje u genocidu nad Bošnjacima budući da ima
dokaza da je bio na mjestima masovnog ubijanja zarobljenika uhapšenih nakon pada
Srebrenice.
Kompletan starješinski kadar VRS-a bio je na platnom spisku JNA, a poslije Vojske
Jugoslavije za sve vrijeme agresije na BiH, pa zbog toga u Beogradu smatraju prirodnim da
oni uživaju njihovu zaštitu. To im je, bez obzira na sve presude i optužnice, “legitimno” jer
oni ih ne smatraju zločincima, a govore da su za pomirenje i dobrosusjedske odnose.