DUBROVNIK, 2006.

NASLOV IZVORNIKA:

KAKO SMO SAVLADALI OPAKU BOLEST

AUTORI:

MILKA I MILOSAV ČABRILO - ČABRO

Adresa: Ul. Kralja Tomislava broj 9

DUBROVNIK

NOSITELJ AUTORSKOG PRAVA:

MILKA I MILOSAV ČABRILO - ČABRO

Ova knjiga je izrađen u dva primjerka, a koji će poslužiti kao ogledni uzorak za pripremu tiskanje istoimene knjige:
"KAKO SMO SAVLADALI OPAKU BOLEST“" 

UVOD

“Sjećanje je jedini raj iz koga ne možemo bit prognani” /Paul Jean/

 Poslije neuspjele operacije inoperabilnog tumora debelog crijeva, veličine
muške šake, koji je u potpunosti infiltrirao mjehur i okolne strukture, i naglog
gubljenja na težini skoro 20 kilograma, a sedimentacija skočila preko 90,
neočekivano sam se našao u zaprepašćujućoj dilemi svršenog čina! Predviđano mi
je, da ako se probudim u šok sobi, još oko mjesec života a najviše dva. Suzdržano i
neodređeno spominjana je i metastaza. Moja životna nit bila se do beznađa otanjila i
brzo približavala prekidu. Pokoriti se, značilo je izgubiti sve! Preostalo je sačuvati
snagu volje i ukazati povjerenje prirodi. Ovo tim prije što je pokušaj s kemoterapijom
pokazao da je to u mome slučaju bilo gubljenje dragocjenog vremena, daljnji gubitak
na težini i iscrpljivanje ostatka snage.

U rukopisu “Kako smo savladali opaku bolest” sve je detaljno opisano. Vodio
sam svakodnevne zabilješke, neku vrst dnevnika, što mi je više nego dobro došlo i
ohrabrilo me da se odlučim na pisanje sjećanja na ovo dragocjeno iskustvo. O tome
primarius dr. Ivan Zdenković u recenziji piše pored ostalog:

“... najtoplije preporučam ovu knjigu za sve one koji žele više znati, za one koji
žele živjeti u sferi prevencije, za one koji su oboljeli od opake bolesti i za one koji se
trebaju brinuti oko pacijenata da imaju jednu sveobuhvatnu informaciju o postupcima
i djelovanjima u takvoj situaciji…”

Poznati nobelovac, velikan pisane riječi, Ivo Andrić kaže: “Čovjek mora da
koristi materijal i iskustva iz svog sopstvenog života ako hoće da stvori nešto od
bitne vrijednosti”.

Meni su jako puno pomogla vlastita iskustva u svladavanju straha, u borbi sa

depresijom, izdržljivosti – očuvanju morala, a podsjećanja na događaje koji su mi se
u životu najsnažnije doimali, pomagali su mi da manje mislim na opaku bolest, lakše
podnosim patničku borbu s njom i uspješnije njegujem pozitivne misli. Sve to,
zajedno sa izdašnom pomoći MAJKE PRIRODE i organiziranoj svestranoj
angažiranosti obitelji i prijatelja, bili su presudni u borbi protiv opake bolesti i
konačnoj pobjedi! Eto kako smo uspjeli. Možete i Vi!

“Svakičovjek, kao i svaka knjiga, ima svoje dobre strane – treba samo
preskočiti one koje nisu dobre”. (Nehru)

Dubrovnik, 28. prosinca 2004. god.

Prilog 1.

Otpusno pismo od 18.04.2000.

Prilog 2. – str. 1.

Otpusno pismo od 03.03.2000 – str. 1.

Prilog 2. – str. 2.
Otpusno pismo od 03.03.2000. – str. 2.

Prilog 3.
CT. Nalaz i mišljenje od 23.03.2000.

Prilog 4.
Povijest bolesti od 21.04.2000.

Prilog 5.
CT. Nalaz i mišljenje od 27.02.2001.

Prilog 6.
CT. Nalaz i mišljenje od 02.10.2001.

PRVI UPOZORAVAJUĆI ZNACI

NADOLAZEĆE OPASNOSTI
Slabljenje apetita i naglo gubljenje na težini bili su prvi ozbiljniji upozoravajući znaci
nadolazeće opasnosti. U siječnju i veljači 2000. godine izgubio sam oko 15 kg. Sve više sam
osjećao nadutost i grčeve u trbuhu, smetnje u radu crijeva i mjehura, slabije izmokravanje,
neredovna i tvrda stolica koja je permanentno prerastala u ozbiljan problem opstipacije.

Navedene pojave uzrokovale su razne poremećaje u organizmu: Česte glavobolje

stvarale su mi zabrinjavajuće smutnje u glavi i relativno naglo zaboravljanje,
neraspoloženje, opću slabost organizma i razne druge tegobe i neugodnosti. Javljala
se sve jača i češća vrtoglavica, malaksalost i nesvjestice pomiješane sa strahovima,
naročito kad je nadutost znatnim dijelom prerasla u tvrdu oteklinu – tumor.

Te pojave zastrašujuće su upozoravale. Mjesni liječnik dr. Domes, bio je zabrinut i

pažljiv, kao i uvijek. Temeljit u svom poslu i predusretljiv u pružanju potrebne pomoći,
letimično je pregledao najnovije – ponovljene još opsežnije nalaze pretraga krvi i
urina i predložio da mu ih ostavim. – Htio bih ih proanalizirati i razgovarati s dvojicom
kolega, specijalista, s kojima inače imam dogovor da se večeras sastanemo.

Sutradan, u zakazano vrijeme, pola sata prije početka radnog vremena, čim sam
stigao, dr. Domes mi je rekao da bi trebao par dana ležati u bolnici radi posebnih
pretraga. Nisam bio tim oduševljen ali sam bez pogovora prihvatio zahtjev svoga
veoma cijenjenog liječnika. Dr. Domes je u mojoj prisutnosti nazvao prim. dr. Stanu
Polandu, šefa infektološko-gastroenterološkog odjela i dogovorio moj prijem na
pretrage. Odmah je i uputnicu napisao i vratio mi nalaze da ponesem u bolnicu.

U bolnicu sam primljen 28. veljače i uz intenzivne pretrage ostao do 5. ožujka 2000.
godine. Pored ostalih pretraga, izvršene su i kolonoskopija i irigografija. Irigografske
pretrage nisam izdržao zbog iscrpljenosti i malaksalosti.

U Otpusnici piše, pored ostalog: “... Lumen je sveden na 1/5 (jednu petinu)
prvobitnog lumena ... Pacijent treba obaviti CT donjeg abd. radi razjašnjenja stenoze
u sigmi” (vidi otpusnicu u prilozima).

Na CT je ustanovljeno postojanje tumora (vidi nalaz CT od 23. 03. 2000. u

prilozima). Poslije snimanja CT-a dr. Miović, rendgenolog, renomirani ekspert za CT,
odveo me na UZ (ultra zvuk). S još jednim kolegom detaljno su i po nekoliko puta
provjeravali određene pojedinosti. Na kraju mi je dr. Miović, toplo, prijateljski rekao:
“Imate tumor! Nema sumnje. Ali mislim da nebi trebalo žuriti s operacijom. Možda se
može naći i kakvo drugo bolje rješenje.” (Nakon operacije požalio sam što ga ne
poslušah!)

Sve do ovog trenutka mislio sam da se radi o trenutnoj, malo ozbiljnijoj

krizi kakvih je u životu bilo napretek, naročito u Narodno-oslobodilačkoj borbi,
tj. u Titovim partizanima, preživivši četiri ranjavanja i mnogo više kontuzija ...
Ali, ovoga puta izgleda da se radi o neizvjesnosti!

I drugi nalazi bili su loši. Sedimentacija mi je, na primjer bila previsoka – 93!
Opsjedalo me pitanje: što mi se to zbiva? U toj tjeskobi sjetio sam se Hipokratove
izreke:

“Bolest ne dolazi odjednom, kao iz vedrog neba, nego je to posljedica dugog niza
mnogih neznanih grešaka protiv zdravlja, koje se nadovezuju jedna za drugu i rastu
kao valjajuća gruda snijega, dok se jednog dana ne svali strašna lavina na glavu
grešnika”.

Ohrabrio me malo mudri SARTRE svojim optimističkim razmišljanjem: “Najveći dio

briga zasniva se na neopravdanom strahu”.

Razvedrila me, pa i orijentirala, poznata latinska iskrica: “Ako hoćeš da ozdraviš ne

znam od kakve bolesti, uzmi ne znam koju travu, stavi je ne znam gdje, pa ćeš se
izliječiti ne znam kada”.

Poznati dubrovački kirurg dr. Luko Dalmatin operirao mi je 1999. godine bruh. Treći
dan izišao sam iz bolnice, bez ikakvih poteškoća. Zato sam otišao kod dr. L.
Dalmatina s nalazima na ambulantni pregled. Čim je pregledao nalaze i opipao
kritično mjesto, dr. Dalmatin je zaključio: - Tumor je tu. Treba ga operirati! Što prije to
bolje! rekao je gledajući me ispitivački da bi ocijenio kako me se sve to dojmilo.
Hladnokrvno sam odgovorio pitanjem: - Kad bih mogao biti primljen na operaciju? –
Dođite u ponedjeljak, s uputnicom – odgovorio je.

U bolnicu sam, po dogovoru, primljen 6. travnja 2000. godine. Sutradan – sedmoga,

izvršeni su još neki dodatni pregledi koje je tražio anesteziolog. Osmog i devetog
proveo sam na vikendu u krugu obitelji i prijatelja. To je bila svojevrsna psihička
priprema za predstojeću tešku operaciju od čijeg je ishoda zavisilo “bit ili ne biti!”
Dakako, kolebanja nije bilo.
Tijekom 10. 04. prikupljeni su svi potrebni nalazi i anesteziolog je dao “zeleno svjetlo”
za operaciju. Jedanaestog travnja, neposredno pred operativni zahvat, dati su potpisi
pristanka na operaciju i preuzimanje rizika cjelokupnog zahvata. Ja sam još na isti
papir dopisao: NE prihvaćam “stomu”, niti bilo kakvog trajnijeg dreniranja (“Molim,
bez ikakvih vanjskih privjesaka, pa dokle traje – traje – to što je majka priroda dala!”).

Oko deset sati prije podne, 11. travnja, bio sam na operacijskom stolu,
PREPUŠTAJUĆI se nemirnoj pučini, okruženoj hridima!! (Francuski književnik F.
Mauriac je pisao: “Državnici su slični kirurzima: njihove su greške smrtonosne”. Šta
možemo, kad bez njih ne možemo!

U“Šoksobi“

Svjetlucanje nečega. Teško progledavanje, tek da s mukom shvatim strašnu noć.

Pritisla me nemoć s kojom se bore ostatci života i svijesti. Osjećam hladnoću, a onda
opet odvajanje od svega, i od sebe. Sunovraćivanje u nesvijest ili polusvijest, koja
stvara neki čudan svijet izmijenjenih oblika. Odnekud iz moždanih vijuga javljaju se
mutna, izmagljena sjećanja isprekidana blizinom života ili smrti.

Nemir, kovitlanje, mučnina. Samo trenutak da potraje mir. Samo časak nekretanja,
da se priberem, orijentiram ...

Ulaze dvije bolničarke, pipaju mi puls.

Zovu: - Gosparu, gosparu!

Pitam: - Gdje sam to?

- U šok sobi! – čujem odgovor, ali se još ne snalazim.

Vade mi krv iz ruke i odlaze.

Teško se otimam iz kovitlaca polusvijesti. Neka tmina, pusto i tegobno, isprekidano

sjećanje na nešto poznato. Svjetlo kao da se njiše i neujednačeno svjetluca.
Hladna neka jeza, duboko negdje u žilama iz kojih kao da se snaga cijedi i nestaje.

A noć je tekla u nekom mučnom bunilu, pa zamirala u nepokretnosti, kao da je gubila

dah. I sapeta zastajkivala.

Kad mi isprekidana nesvjestica popustila, nametalo mi se pitanje koje li je doba noći?

Da li je ova mukotrpna noć pri kraju? Činilo mi se kao da me gleda ogromnim crnim
mrgodnim očima, zaboravljajući na svitanje.

Napokon mi se javljaju određenije i jasnije misli. Čini mi se da je netko ušao.

- Gosparu, - javlja se medicinska sestra – pružite ruku da izvadim još krvi!

- Pa, maloprije ste vadili! – prigovaram.

- Ono je bilo u dvije ure.

- A koliko je sada? – instiktivno mi se otima pitanje.

- Sad će šest!

- Pa zar ono nije bilo dosta?!

- Tako treba! – odlučno je odgovorila, izvadila i otišla.

Pokorio sam se i šutio.

Za takvu noć pjesnik bi zaključio:

“Što je noć crnja – sve jasnije zvijezde” (Majkov)

P o v r a t a k i z “Š o k s o b e”

Nisam vraćen u sobu u koju sam bio smješten prije operacije. Nova soba je bila
manja – sa pet, a ranija sa sedam kreveta. Pomislio sam da je to znak pažnje da bi
imao više mira za uspješniji oporavak.

Supruga Milka i sin Zoran došli su kad sam izlazio iz “Šok sobe”. Odmah sam primijetio njihovu zabrinutost
pomiješanu sa strahom. Tješio sam ih da je najgore prošlo i da će biti bolje. Tako sam i mislio, ne znajući za
pravo stanje.

Dolazili su prijatelji, susjedi, poznanici da me vide, pozdrave, ohrabre i zažele skoro

ozdravljenje. U cjelini mi je njihovo ponašanje više sličilo na sažaljenje, kao da sam
već krenuo na “daleki put”. Tek sam malo kasnije saznao da je moje stanje vrlo teško
i da je bilo pitanje da li ću se uopće poslije operacije probuditi!

Uvečer, kao i obično, među bolesnicima se najviše razgovaralo o bolesničkim

nevoljama i stečenim iskustvima. U našoj sobi je ležao jedan bolesnik iz Metkovića.
On je ponajviše i pričao. Navodio je više konkretnih primjera tragičnih završetaka
onkoloških bolesnika, posebno ističući da najgore prolaze oni koje “otvore pa odmah
zatvore”, ne izvršivši operaciju i vrate ih kući. Takvima nema lijeka! Tada još nisam
znao da je moj slučaj upravo takav. O inoperabilnom tumoru veličine muške šake još
ništa nisam znao. Sve te priče bolesnika živo su me pokrenule na razmišljanje.
Vraćale su mi se misli na “šok sobu”, na dužinu trajanja besvjesnog stanja, na
veoma tegobna buđenja i dolaženja svijesti, pa i vađenja krvi ...

Nikada čovjek pažljivije i kritičnije ne prati i zapaža šta se oko njega zbiva kao kad se
nađe nemoćan u bolesničkom krevetu. Pogotovo ako osjeti kod liječnika i najmanju
nedorečenost i neodređenost, ili ako posumnja u točnost kazanih mu rezultata
teškog operativnog zahvata. U takvoj dilemi, čitavo je medicinsko osoblje s kojim
dolazi u dodir pod svestranijom osobnom opservacijom. Svaki njihov pogled, gesta,
izgovorena riječ zorno se prati. Njevjerojatna je ta preosjetljivost: lako osjeti ako se
žali, ako mu se previše ili premalo poklanja pažnje. Prema svemu ima svoja –
najčešće subjektivno obojena mjerila. Dakako, ponekad izraz lica kaže ono što se ne
usuđuješ izgovoriti, a kamoli zapisati.

Pošto je ovo sjećanje, ovdje moram da se zapitam da li je uopće moguće, kao pred
anglosaksonskim sudom, reći “ništa drugo osim istinu i cijelu istinu”. Bojim se da nije.
Zbog toga unaprijed priznajem svoju subjektivnost, koja je u takvom psihofizičkom
stanju i normalna! Ipak želim zabilježiti svoje viđenje i duboko proosjećanje
događanja čiji sam svjedok, nastojeći da budu vjeran odraz date stvarnosti.

Želim odmah posebno istaći da je baš u ovoj fazi bolesti, bolesniku jako potrebno da
dobije osjećaj sigurnosti – da nije prepušten sam sebi i svojoj muci, jer samo mrtve
nije s t r a h ! !

Kroz tih dvadesetak sati otsutnosti (besvjesnog stanja) kao da se čitav svijet,
odnosno moj život u cjelini, iz osnova promijenio. Osjećao sam mučan mutljag
(pjesnik bi rekao “bururet”) u glavi. Dakako, u mome slučaju je sličnome stanju često
“kumovao” i inoperabilni geler u glavi (moja ratna i doživotna uspomena iz
antifašističkog rata, koja redovno, nepogriješivo i neljubazno najavljuje promjenu
vremena)!

Osjećao sam nesigurnost tla, čemu se i vrtoglavica pridruživala, kao i nemoć pred
zaboravom! Skleroza, urotnica stara, svakom bi zlu izdajnički satelit postajala. Bila je
neumoljiva! Gledam susjeda, prepoznajem ga, ali ne uspijevam da mu se imena
sjetim. Neda mi se da mu to priznam, neznam kako će me razumit, da ne pomisli da
ga omalovažavam? Morao sam se snalaziti. Ako ne uspijem da mu se bar imena
sjetim, oslovljavao bih ga: susjede, prijatelju, komšija, ratni druže (suborcima), stari
druže ... Obično bi na kraju napomenuo uzroke te nevolje i izvinuo se.

Treću noć je bio dežurni na Kirurškom odjelu dr. Dalmatin, moj kirurg. Prigodom
obilaska soba iskoristio sam priliku i pitao ga kako je kod mene protekla operacija.
Odgovorio mi je da je skraćeno debelo crijevo i izvedena stoma. Shvatio sam da je
odrezan sav oboljeli dio crijeva i riješen problem! Interesirao sam se da li je izvršena
analiza tkiva. Potvrdno mi je odgovorio, ali da još nisu dobili rezultat. Vjerovao sam,
misleći da još nisu ni mogli za tako kratko vrijeme dobiti rezultate.

Prigovorio sam za STOMU – zašto je izvedena protiv moje volje – Morali smo, da bi
se organizam lakše i uspješnije borio. Rekao sam usmeno i napisao u izjavi pred
operaciju da ne želim nikakve privjeske (stomu posebno naglasio)! Skoro da me
uvjerio da je to zaista trebalo tako uraditi. Time mi je ublažio ljutnju, ali sam ostao
neutješan i mrzovoljno zašutio. STOMA je veliki psihički teret s kojim se skoro
nemoguće pomiriti. Bio sam iscrpljen i malaksao, bez apetita. Nije bilo ni pravog sna
već neki svojevrstan “nogdaun”!

Razgovordvijebolničarke

Peti dan poslije operacije, posve slučajno sam se našao nakon večere, pored vrata moje bolničke sobe. Prolazeći
hodnikom pored mene, jedna od dviju bolničarki, diskretno se pitala: “Bože, kako ovaj stari još nije umro?!”.
Pitanje se odnosilo na mene, jer u blizini nikog drugoga nije bilo. I druga je nešto sasvim kratko rekla, nisam
razumio što. Iz viđenja sam ih poznavao. Radile su na Kirurškom odjelu i dolazile u vizitu s grupom liječnika.
Razmišljanje me navede na pomisao da one nešto znaju što ja ne znam o mojoj bolesti. To je pokrenulo
odmotavanje čitavog filma događaja koji su me pratili od dolaska na pretrage i operaciju. Kompariranjem
činjenica i pretpostavki, sve je ukazivalo na mogućnost da se od mene nešto krije. Ta mogućnost mi je nametala
više pitanja: Zašto bi mi to činili? Zar to nije nekorektno i izlaganje još većoj opasnosti – zbog gubljenja
dragocjenog vremena? Kriti istinu, ničemu dobrom ne bi vodilo, a moglo bi biti “jezičak na vagi”! Ovo tim prije što
znaju da ja nisam od onih koji bez borbe kapituliraju. Poznata je istina da rana koja se krije, teže i sporo
zacjeljuje, a ovoga puta je u pitanju još i “Biti ili ne biti”.

Malo zbog dileme, više zbog ljutnje, te noći sam još slabije nego i inače spavao.
Odlučio sam da bez pokazivanja ljutnje, nervoze i panike nastojim doći do istine i da
pospješujem izlazak iz bolnice. Sutradan, za vrijeme vizite, pitao sam prim. dr.
Šegedina, koji me je zajedno s Dalmatinom operirao: - Kada ću iz bolnice? – Mislite li
da bi ste mogli? – Mislim, ako se i Vi slažete? – Vidjet ćemo – uljudno mi je
odgovorio šef Kirurškog odjela dr. Šegedin. Zamolio sam i dr. Dalmatina da mi
pomogne da što prije idem kući, opravdavajući to da sam postao alergičan na
bolničku hranu koja je većini bila posve dobra.

Sutradan 18. IV. za vrijeme vizite priopćili su mi da oko 10 sati dođem po otpusnicu.
Tako je i bilo. Pri preuzimanju OTPUSNOG PISMA, ne vadeći ga iz koverte, pitao
sam dr. Dalmatina: - Što da se radi, što da jedem, kakvim se aktivnostima baviti, što
smijem, što ne smijem? – Suština odgovora je sljedeća: -Živi normalan život, jedi što
ti se jede. Trebaš ojačati, pa će trebat jesti i kalorične hrane. Puno si izgubio na
težini. – Doktorovi savjeti su me tek zabrinuli! Tih dana je umro Veljko Inić, moj ratni
drug, susjed, dobar čovjek i divan prijatelj. Mnogo je pušio, još od rane mladosti.
Prije oko dva mjeseca osjetio je ozbiljne smetnje na plućima. Poslije detaljnijih
pretraga liječnici su rekli Veljkovoj supruzi i kćerki da je već nastupila metastaza.
Prije mu se nije išlo liječnicima. Savjetovali su im da mu ne uskraćuju ništa od jela i
pića, jer tu više pomoći nema. Da mu duhan i ne spominju. Dakako, da mu se ne
govori ni o kritičnosti stanja bolesti i da učine sve što mogu da ostatak života provede
što je moguće bezbrižnije i udobnije. Poslije nepuna dva mjeseca potvrdila se
dijagnoza i predviđanje liječnika. Veljko je umro.

Liječnički savjeti upućeni Veljkovoj supruzi i kćerki vrlo su slični savjetima koji su dati
meni. Komparacije se same od sebe nameću. Osjećam potrebu da o tome
razgovaram s liječnikom. Odmah, sada tu, dok smo još zajedno. Istovremeno se u
meni javlja drugo ja koje me vječito prati i redovno se javlja kada me je potrebno
zaustaviti da se ne istrčavam već da promislim! U tom trenutku razmišljanja stigla je
moja supruga. Koristim priliku i predlažem joj da malo razgovara s liječnikom po
pitanju ishrane. A želio sam i da čujem hoće li i njoj spomenuti “jaču hranu” i “što god
mi se jede”... Jer, ako su skoro identični savjeti, logičan bi bio zaključak da su skoro
identične i dijagnoza i stadij bolesti... Ponovio joj je ono što je i meni rekao, a ja sam
se u međuvremenu predomislio – da se strpim dok još vidimo i OTPUSNO PISMO.

Na terasi pred bolničkim bifeom suprugu i mene čekali su sin Zoran i rođak Srđan. Zajedno smo, uz kavu,
pročitali Otpusno pismo. Iako će kopija – preslik bit u Prilozima, red je da se rezime Otpusnog pisma navede i
ovdje:

“... Tumor je veličine muške šake, infiltrira u potpunosti mjehur i okolne strukture tako
da jeinoperabilan. Post. operacijski tijek normalan. Stoma uredno funkcionira.
Potrebno je bolesniku osigurati stoma vrećice. Kontrola za mjesec dana. Šef odjela:
Prim. dr. J. Šegedin. dr. Luko Dalmatin, kirurg. M.P.”

Po dolasku kući, supruga i sin su mi detaljno pričali o svemu što se događalo od

moga odlaska na operaciju pa do izlaska iz bolnice. Znali su da je operacija počela
11. IV. oko 10 sati. Sat kasnije su već bili u bolnici i čekali završetak i ishod
operativnog zahvata.

Odmah po završetku operacije, čim su izišli iz operacijske sale, kirurzi Prim. dr.
Šegedin i dr. Dalmatin izrazili su žaljenje mojoj supruzi i sinu što ih nemaju ničim
ohrabrujućim obradovati: - Tumor je veličine muške šake, tvrd kao kamen, da smo
ga pokušali operirati, ostao bi mrtav na stolu. Stanje je vrlo teško i neizvjesno! –
Takvo je bilo njihovo kazivanje, iz kojega se moglo zaključiti da nisu bili sigurni ni da
li ću se uopće probuditi u “Šok sobi”!

Ljutio sam se što su mi, vjerujući da mi nema spasa i da će brzo biti neminovan kraj,
svi krili istinu! Dakako, u namjeri da mi olakšaju zadnje dane. Već je bilo više priča, i
iz “pouzdanih izvora”, da je pravo čudo da sam i do sada živ, da ću teško živjeti
mjesec dana, dva najviše... Svi su slijegali ramenima, mireći se s “neminovnošću”
kao “višom silom” protiv koje se ne može ama baš ništa učiniti.

Spoznavši sve to, nametao mi se dojam kao da se nalazim pred otvorenim ambisom
koji se ne može zaobići, niti ga je moguće premostiti. To je zbilja sličilo na beznađe,
tim više što mi se činilo da su, manje-više, i liječnici “digli ruke”, ne vjerujući u korist
onoga što još, reda-radi, čine. To su momenti kad i mozak zastane. Kritični momenti
kad čitav životni obrambeni sustav, svom svojom ozbiljnošću, nameće pitanje: Što da
se radi?!!

Razmišljajući – tražeći odgovor na to prevažno pitanje – sjetio sam se “ZLATNOG

PRAVILA” iz našeg slavnog antifašističkog partizanskog rata: PRIBRANOST I
ODLUČNOST KAD TI JE NAJTEŽE! BIJEDNO JE I SRAMNO KAPITULIRATI!
Mnogo puta smo se našli u neopisivo teškim situacijama: Sa svih strana opkoljeni od
mnogostruko brojnijih i neuporedivo bolje naoružanih fašista i pod vatrom njihove
smrtonosne, užasavajuće rušilačke tehnike, ali o kapitulaciji nikada nije bilo ni
govora. I uvijek smo našli izlaz, zahvaljujući čvrstoj vjeri u vlastite snage i jedinstvu
odlučne akcije na najpogodnijem mjestu i u pravo vrijeme!
Uvečer istoga dana kad sam izišao iz bolnice došla su mi u posjetu četvorica
susjeda, uvijek bliskih i dragih prijatelja. Nije im se svidjelo Otpusno pismo, pogotovo
ne riječ “inoperabilan”. Znali su da zbog toga operacija nije uspjela. Strepili od
opasnosti koje krije. Nastojali su da ni jedna pesimistična riječ ne bude izgovorena.
Razgovaralo se kakve mogućnosti liječenja postoje i što se može odmah poduzeti.

Sin Zoran nas je upoznao da je razgovarao s više liječnika, svojih kolega i kolegica iz
gimnazijskih dana. Neki od njih su već bili upućeni u stanje moje bolesti. A jedan od
njih je bio član ekipe koja me operirala. Mišljenja su da još preostaje zračenje i
kemoterapija. Takvog mišljenja je bio i naš obiteljski liječnik. O zračenju i
kemoterapiji bilo je različitih i oprečnih mišljenja. Kako nije bilo više šireg izbora,
morali smo se opredijeliti, iako ne baš rado, s obzirom na kontraindikacije obiju
terapija. Pošto je trebalo poduže čekati i odlaziti u Zagreb na terapiju zračenja,
odlučili smo se za kemoterapiju, koja je ambulantno primjenjivana i u dubrovačkoj
bolnici.

U želji da ublaži preozbiljnu atmosferu koja je vladala među nama te večeri i učini je
ugodnijom, stari Ugljo ispričao nam je nekoliko fragmenata iz svojih životnih
iskustava, koji potvrđuju tezu – da, u principu, nema bezizlaznih situacija, niti
nerješivih problema, podvlačeći da su skoro uvijek najpresudniji: sigurnost u sebe,
hladnokrvnost i odlučnost. Obraćajući se meni, podsjetio je: - Zar nam nije Bitka na
Sutjesci izvanredna potvrda toga. Sjetimo se samo 9. juna (1943.) – kad je Tito
ranjen. Od svitanja je počelo strahovito bombardiranje. Znali su točno gdje se nalazi
Tito i Vrhovni štab sa zaštitnim jedinicama. Osam eskadrila sa najbližih osam
aerodroma – non-stop su nas zasipali svojim smrtonosnim raznovrsnim eksplozivnim
sredstvima čak i teškim razornim bombama – težim od tisuću kg. Bila je zaprijetila
smrtna opasnost da na tome položaju – Ozrena i Milin klada – nitko ne preživi. Nije
bilo stabla koje nije ranjeno, iscijepano, ili srušeno, niti kamena koji nije strašnom
silinom eksplozija zdrobljen, izvaljen ili okresan! A čitav teren uzrovan. Planina se
tresla i bolno ječala! U najkritičnijim momentima, oko 11 sati, uspjeli smo iznenaditi i
poraziti specijalnu, planinsku njemačku elitnu jedinicu, koja je napadala sa
Zelengore. Ušli smo u njihovu zaštitnu zonu od bombardovanja i držeći front na
bliskom odstojanju, sačuvali živote većine nas. Eto, i nas dvojica smo tada, u toj
borbi, imali ratnu sreću, da u tome paklu preživimo!

Ugljino znalačko kazivanje svih nas je osvježilo, a meni, kao “melem na ranu”,
djelovalo. Živo me podsjetio na ludačko jurišanje specijalaca. Mora da su bili pijani i
opijeni nasilničkom nacističkom prepotentnošću. Vjerovali su da nas je masovno
zasipanje bombi uništilo i da im je pripala čast da nas dotuku, zadaju nam definitivan
udarac i Hitleru pošalju najviše željeni ratni trofej – Tita živa ili mrtva! Ali su se, u
računu, gorko prevarili pa su poslije još jednog ponovljenog opreznijeg, a isto skupo
plaćenog juriša, pokorno tražili i dobili dozvolu da previju i odnesu ranjenike. To smo
iskoristili i još jednom ih nadmudrili: ulaskom u njihov zaštitni pojas od bombardiranja
što je za nas bilo spasonosno!!
Takvi i slični razgovori imali su za mene neizmjernu korist, naročito u najkritičnijem
periodu borbe protiv opake bolesti! Kada nismo znači čim i kako spriječiti metastaze,
kada nitko, pa ni liječnici nisu vjerovali da je to u mom slučaju uopće moguće!!

I u tome beznađu, koje ja nikada nisam priznavao, niti mu se pokoravao, na moju

istinsku sreću, našlo se desetak pravih prijatelja koji su imali smisla za interesantnu
pretežno vedru komunikaciju. Znali su i htjeli da svojski pomognu, potvrdivši i ovom
prigodom onu vječnu narodnu istinu:

“U muci se poznaju junaci!”

Prigodom skoro svakodnevnih susreta bilo je šala, pa neki “noviji” vic, duhovita
anegdota... Citirane su aktualne mudre misli velikih umova koje bi, ne baš rijetko,
vrlo uspješno, makar i nakratko, odvajale misli od briga i gorućih problema. Skoro
uvijek bi se iznjedrio i po neki koristan prijedlog za moju što uspješniju životnu bitku.

Drugi dan po izlasku iz bolnice došli su u posjet, iz Pule, gdje žive, kćerka Goranka i
zet Branko Puljizević. Znali su i pomno pratili, od samog početka, moje zdravstvene
probleme. Goranka je svojim suznim očima shvatila svu ozbiljnost moga stanja.
Jedna Grčka narodne izreka glasi: “Samo žena čije su oči isprane suzama može
jasno vidjeti”. To su bili dani teške rekonvalescencije i presudne borbe organizma
protiv opake bolesti! Pratio me mučan, jedva proziran i mukotrpan drijemež. Zemlja
me vukla sebi! A čim legnem, nestajalo bi mi zraka. Strah od davljenja prerastao je u
noćnu moru! Sjedeći bi, naslonjen na kauču, na kraće vrijeme drijemao u polusnu.
Tako sam “spavao” i odmarao se. Česte vrtoglavice i nesvjestice su činile posebne
nevolje. A radius kretanja jako ograničile.

Kćerka bi me uzela pod ruku i “ozbiljno se našalila”: “Nema zabušavanja! Moramo

šetati”. To bi me pokretalo, davalo mi volju i budilo ostatke snage. Goranka ima
posebnog smisla za komunikaciju. Poznaje me “u dušu”, pa joj nije bilo teško naći
teme koje bi me zaintrigirale. Tako bi našu šetnju uvijek uspjela učiniti ugodnom.
Neiscrpne su i uvijek ugodne teme o unucima: Jugu i Maru – Gorankinim i
Brankovim sinovima. Ne bi propuštala da redovno navratimo gdje smo se s njima
najrađe igrali: na plaži, u Babinom Kuku, na boćalištu kod Komina, na mini golf, u gaj
gdje se slavuji i kosovi natpjevaju. Takav koncert bismo uvijek rado slušali, udišući
svjež, ugodan šumski zrak. Rado bismo navratili i u Art centar, u Babinu Kuku, gdje
je bila promocija moje knjige “Učimo od Tita” – prvog dubrovačkog izdanja, koja je
imala devet predratnih izdanja i prevedena na više stranih jezika. Sjećala se i da smo
zajedno vršili izbor tekstova koje su na promociji čitali glumci Kazališta “Marin Držić”:
Maro Martinović i Nike Hladilo. Podsjetila me na tok promocije: Gdje je ona s
unucima i Brankom sjedila, na recenzije, prikaze, brojne komentare u tisku i preko
drugih sredstava informiranja, na mnoga pisma autoru i izdavaču i citirala rezime,
njoj najdraža dva pisma:

Dr. Paje Gregorića, jednog od najbližih Titovih suradnika i prijatelja: “... U kraćim ili
dužim člancima lijepo je prikazan Tito kao borac, kao revolucionar, vojskovođa,
državnik i čovjek.

Mislim da se ovakva literatura treba pružiti našoj omladini da bi shvatila ko je bio Tito
i što je on značio za našu i međunarodnu antifašističku borbu, za našu pobjedu i za
našu slobodu”.

Dr. Saše Božović, legendarne partizanske liječnice, čija je knjiga: “Tebi moja
Dolores” obišla svijet, koju je posvetila svojoj trogodišnjoj djevojčici Dolores, koja je
umrla u vihoru bitke za ranjenike, na Neretvi, 1943. godine: “... Knjiga UČIMO OD
TITA i njen sadržaj, izmamili su mi pred samom sobom mišljenje i divljenje. Pročitala
sam je u jednom dahu.

Moram vam reći, da je malo, čak vrlo malo knjiga iz antifašističkog rata, koje na tako
jednostavan, pristupačan i sržovit način približavaju čitaocu lik druga Tita. Knjiga je u
prvom redu namijenjena omladini, a ja mislim da je potrebna svakom čovjeku, kao
riječnik, kao biblija, jer je u samo dvjesta stranica rečeno sve o Titu. Kad čitalac
sklopi posljednju stranicu knjige, i onaj ko nije osobno znao Tita – znaće ga!”

Svestrane, intenzivne – sedmodnevne psiho-fizičke terapije, značajno su mi

pomogle. Bilo je to, zbilja, vrlo kritično vrijeme – po izlasku iz bolnice, nakon što je
Kirurški odjel definitivno “digao ruke” – (“Tumor je veličine muške šake, infiltrira u
potpunosti mjehur i okolne strukture tako da jeinoperabilan ...”) – Otvorili, pa zatvorili
i vratili kući da čekam... Goranka je shvatila svu ozbiljnost situacije. Nije se dvoumila.
Znalački je isplanirala što sve može i treba činiti, za tjedan dana. I pregalački se, s
neizmjernom voljom, dala na posao. Kad se uvjerila u napredak, produžila je još tri
dana, iako su je čekali neodložni poslovi na radnom mjestu u banci. Sve je to još više
ojačalo moju, od samog početka bolesti, čvrstu odluku da se borim i učinilo me još
sigurnijim u sebe, a koraci postali čvršći i s više elana.

Na polasku, poslije deset dana provedenih njegujući me, pri čemu je pokazala
višestrano umijeće i zadivljujuću upornost, pustila je suzu. Zagrlila me i objasnila:
“Ovo je suza radosnica, jer sam se uvjerila u Tvoju riješenost da istraješ i pobijediš.
Sigurna sam u to! Vidim da si Ti još onaj moj stari – mladi Tata, koji ne uzmiče pred
teškoćama i opasnostima.” Bio je to topao i dirljiv oproštaj kćerke i oca.

Sve to, podsjećalo me na – razmišljanje o čovjeku – našeg nobelovca Ive Andrića:

“Ne mogu da se načudim i nadivim šta sve čovjek može značiti čovjeku; od
kakve pomoći i utjehe može biti jedan drugome, koliko radosti pružiti i primiti. To biva
naročito vidljivo i jasno u divljim i zlim vremenima (kao što su bila naša).

Ne gubim ja iz vida ni onu prvu, pozitivnu, stranu medalje, ali sve mi je češće
pred očima činjenica: da samo kroz drugog čovjeka možemo potpuno osjetiti ljepotu i
veličinu života koji nam je dan.
 To me ispunjava nekim vjerovanjem.”

(Iz neobjavljenih bilježaka)

KEMOTERAPIJA

“Da bi se stiglo do izvora, treba ploviti protiv struje”

(Lec)

Kemoterapija je sustavni pristup liječenju bolesnika sa zloćudnim tumorima.

Tumor nastaje kad tijelo izgubi kontrolu nad rastom i diobom stanica. Kemoterapija
razara tumorske stranice kočeći njihov rast i umnožavanje. Pritom stradaju i zdrave
stanice, osobito one koje se brzo dijele. Upravo zbog oštećenja zdravih stanica
nastaju štetne popratne pojave.

Naziv kemoterapija uveo je dr. P a u l E r l i c h, kada je tako nazvao liječenje

zaraznih bolesti kemijskim sredstvima.

Trinaesti dan nakon operacije i sedmi dan po izlasku iz bolnice, sporazumno s

doktorom Domesom i uz njegovu pomoć, primljen sam 21. 04. 2000. na Onkološki
odjel dubrovačke bolnice.

Poslije pregleda nalaza i Otpusnog pisma Kirurškog odjela, dr. Snježana

Buhić, šef onkološke službe, napisala je:

“S obzirom na primarnu lokalizaciju u sigmi tumor se ne može radikalno

izradirati. Preporuča se kemoth za prošireni tumor kolona”.

Zatražila je da se izvrše još neke pretrage da bi imala svježe nalaze i odredila

da dođem s nalazima 3. 05. 2000.

I. Od 03.05.2000. do 08.05.2000. izvršen je

 prvi ciklus kemoterapije.

II. Od 05. 06. 2000. do 09. 06. 2000. proveden je

drugi ciklus kemoth, i dobiven

raspored za sljedeće cikluse:

III. 03. 07. 2000.

IV. 31.07. 2000.

V. 28.08. 2000. i

VI. 25.09. 2000.

(U prilogu je POVIJEST BOLESTI u kojoj se nalazi i pregled navedenog rasporeda

obavljenih i još četiri planirana ciklusa kemoterapije.)

Od samog početka kemoterapije vrlo teško sam je podnosio! Pratile su me mučnine

sa grčevitim povraćanjem. U nadi da ću se naviknuti, uporno sam nastavljao.
Međutim, bilo je sve gore i teže. Apetit je posve iščezao, a hrana postala odvratna.

Do dolaska u bolnicu na težini sam bio izgubio oko 16 kg. Tijekom pretraga, za
vrijeme operacije i boravka u bolnici, izgubio sam još oko dva kg. Visok sam 186 cm.
Uspijevao sam godinama održavati svoju težinu na oko 84 kg. Tijekom kemoterapije,
od 3. svibnja do 9. lipnja 2000. godine izgubio sam oko 2 kg. Tako mi je polovinom
lipnja 2000. preostalo još oko 64 kg. I sa 84 kg uvijek sam izgledao upadljivo koščat i
relativno mršav. A sada sam sličio na kostur koji se kreće čija koža, za čudo,
uspijeva održati kosti na okupu.

Nastala je disharmonija u cijelom organizmu: Noć se pretvarala u svojevrsnu moru.

Počeo sam ozbiljno strahovati od sna i gušenja u snu. Čim se počnem uvoditi u san,
a pogotovo kad zaspim, počelo bi mi nestajati zraka, pa bi dolazilo do mučnog
buđenja praćenog stresom i naglim ustajanjem. Da bi imao dovoljno zraka za
disanje, stavljao sam slamke, ili slične cjevčice, jednim krajem u usta, što je bar malo
koristilo. Tome se pridružila i moja stara kronična mana: Nisam mogao spavati kad bi
legao na lijevu stranu ili na leđa zbog srca. Ako bi umoran, izmučen i pospan
greškom legao na lijevu stranu ili leđa, ubrzo bi nastajala aritmija i lupanje srca.
Instiktivno bi naglo skočio, zijevajući “ko riba na suhom” zbog nedostatka zraka. I
angina pectoris je moja stara boljka, s kojom još pretežno važi “pakt o nenapadanju”.
Pri promjenama vremena redovno se javi “ratna uspomena” – geler u glavi – iz
antifašističkog rata. Preostajalo mi je – kad se organizam izmori – da sjedeći
odrijemam koji čas oslonjen na naslon.

Vrtoglavice i nesvjestice naročito su tada često strašno napadale. Vrtilo bi se sve oko
mene. Kad bi mi se to dogodilo u biblioteci, i police s knjigama i slike, sve bi se
kotrljalo. Činilo mi se da će knjige poispadat iz polica na pod. Strašno bi mi zujalo u
ušima. Istovremeno mi se povraćalo. Uvijek sam teško povraćao i rijetko bih uspio
povratit. Tih dana nisam imao što povraćati, a naponi pri povraćanju su bili tako
grčeviti da je i srce nervozno udaralo! Više puta smo tražili Hitnu pomoć koja je vrlo
brzo stizala. Davali su mi kombinirane injekcije torekana i reglana i još neke
supstance za smirenje. To bi mi uvijek ublažilo napad. Mladi liječnik dr. Dalibor –
Dado Grilec više puta mi je bio pravi spasitelj. I kad je bio u službi – u Hitnoj, ili na
odmoru, u susjedstvu, uvijek je spremno, brzo i spretno intervenirao. Taj se i riječju i
djelom doslovno pridržava Hipokratove zakletve!

Grčevito se boreći da održim preskromne ostatke kondicije i vitalnosti, uporno sam

se kretao i vježbao. Bile su to naporne šetnje koje su svakih 100 do 150 metara
prekidane kraćim predahom. Slično je bilo i sa raznim simboličnim vježbama. Tako
mi je par puta POŠLO ZA rukom da stignem i na gradsku plažu, koja mi je lijepom
zelenom alejom udaljena oko 550 metara. Nabavio sam i neki “šorc” koji mi je
zamjenjivao kupaće gaćice i maskirao STOMU. Kad bi skinuo odjeću i ostao u tim
maskirnim gaćicama, privlačio bi opću pažnju i sažaljenje pomiješano s jezom i
čuđenje. Namjerno sam rano dolazio da bi izbjegao te začuđene poglede.

Vukla me silna želja da bar zagazim u more i pokušam koji metar plivati. Bio sam
posve nestabilan, a pogotovo kad bi se našao u plićaku. Ni pomoć štapa nije mi bila
dovoljna, pa bi se našao u “četveronožnom” položaju, ili bi sjeo u more.

Usprkos svim nevoljama i preprekama, uporno sam nastavljao svoju tešku borbu,
vjerujući u konačnu pobjedu. Straha je bilo na pretek, ali panike, nikad! U tom
“dječačkom zanosu” uspijevao sam više puta plivati u moru po koju desetinu metara.
Ali, jednog dana me prevarila nesvjestica. Zahvaljujući pravovremenoj intervenciji
dvojice susjeda, Hilme i Milana, sve se dobro završilo. Kad sam se osvijestio, već
sam bio na sigurnom! Nije to bilo prvi put da su mi ova dvojica, kao i dosta drugih
divnih ljudi, uvijek vedrih i dragih prijatelja, pružili ruku pomoći. Puno mi je značio
osjećaj sigurnosti u njihovom društvu. Bila bi to i ugodna relaksacija, jer su bili
neiscrpno vrelo vedrine. Ali plivanje u moru poduže vremena nije dolazilo u obzir.
BORAVAK U SPLITU I PRIPREME ZA PRELAZAK

NA PRIRODNO LIJEČENJE

Drugi ciklus hemoth još teže sam podnosio nego prvi, naročito drugi dio drugog ciklusa. Moje nastojanje da se
prilagodim tome načinu liječenja nije mi polazilo za rukom, pa sam i psihički sve teže tu terapiju podnosio. To se,
iz dana u dan, odražavalo na moje cjelokupno vrlo loše zdravstveno stanje i raspoloženje.

Došao sam do zaključka da uzaludno gubim dragocjeno vrijeme. Završetkom drugog

ciklusa kemoterapije, ozbiljno se postavljalo pitanje: ŠTO DA SE RADI? Rekao sam
to i objasnio mome obiteljskom liječniku, dr. Domesu, supruzi i sinu i još nekim
prijateljima, koji su znali za moju borbu za život.

Dr. Domes je inzistirao da odem u Split na pregled kod poznatog onkologa dr.
Vrdoljaka. Vladalo je opće mišljenje da splitska bolnica ima više iskustva i bolje
uspjehe u borbi protiv raka. I neki dubrovački onkološki bolesnici bili su prešli u Split
na liječenje. Moja obitelj i prijatelji složili su se s dr. Domesom. Nisam protivurječio.
Nazvao sam dvojicu mojih starih prijatelja u Splitu: Janka Cetinu i Boška Marića. Oni
su me skoro svaku večer zvali od kada sam izišao iz bolnice.

S Jankom sam bio prvi susjed još u Sarajevu. Dobrosusjedstvo i prijateljstvo se

nastavilo i po mome preseljenju u Dubrovnik (1964.) i Jankovo u Split, nešto kasnije.
S Boško sam se sprijateljio još u osnovnoj školi. Veze i odano drugovanje se
nastavilo kroz čitav život.

Boškova kćerka Mirjana viša je medicinska sestra u splitskoj bolnici. Preko nje je
dostavljena kopija mojih medicinskih nalaza dr. Vrdoljaku i zakazan pregled.

Dogovorenog dana, supruga i ja sa sinom Zoranom, dobro smo poranili i po hladu

stigli u Split prije 7 sati. Na ulazu u Split dočekao nas je Janko, a pred Onkološkom
ambulantom Boško i Mirjana. Oni su od 6 sati čekali pred ambulantom da bismo bili
prvi na redu.

Kod dr. Vrdoljaka sam ušao zajedno sa suprugom. U želji da čujem njegovo
mišljenje o mojoj dijagnozi, obratio sam mu se:

- Nadam se da ste vidjeli moje nalaze? Možda to i nije baš previše opasno?!

- Vidio sam i nalaze, a vidim i vas. Opasno je, i te kako opasno. Imate maligni tumor – rak! I ako se ne
budete liječili, umrijećete. – Odgovorio mi je kratko i jasno. I nije me baš nimalo iznenadio. Znao sam sve to. Ali
moju suprugu je takav odgovor zaprepastio. Strecnula se i pribila uz mene.

- Što predlažete? – pitao sam ga mirno i posve hladnokrvno.

- Zavisi kakve ste moći? – iznenadivši me tim pitanjem, odgovaram:

- Na kakvu moć mislite? – interesirao sam se.

- Mogli bi vas poslati u inozemstvo, ako imate sredstva? – odgovorio je

protupitanjem.

- Za inozemstvo sredstava nemam! Možete li me Vi ovdje primiti na liječenje?

– odgovorio sam protupitanjem.

- Morao bi čekati oko četiri mjeseca dok vas pozovemo.

- Ja nemam toliko vremena! Tko će s ovakvom dijagnozom i zaista kritičnim

stanjem živ dočekati još četiri mjeseca?!!

- Vodim ja i posebno svoju evidenciju za hitne slučajeve. Pričekajte dok

pregledam ove što čekaju, pa ću pogledat kad bi vas najranije mogao primiti.

Meni je sve to izgledalo pomalo čudno, zagonetno i nesigurno. Tridesetak

zabrinutih, nervoznih ljudi je čekalo, a ja sam na čekanja, i posebno tako duga,
postao alergičan.

- Dobro, razmislit ću – rekao sam dižući se, ostavljajući otvoreno pitanje

čekanja u nedogled.

Neposredno sam se upoznao i uvjerio da su uvjeti i rezultati liječenja

onkoloških bolesnika kemoterapijom u splitskoj i dubrovačkoj bolnici skoro istovjetni.
Razlika je u tome što su u splitskoj veće gužve i duža čekanja. Zbog svega toga
definitivno sam odustao od čekanja i ponovnog razgovora s dr. Vrdoljakom.

Ugodno provedenih par sati s prijateljima Boškom i Jankom i njihovim

obiteljima nas se posebno dojmilo. Podsjećanje na drage uspomene iz
dugogodišnjeg drugovanja bilo je istinsko svojevrsno osvježenje. Izvrstan domaći
ručak znalački je pripremila Jankova punica 85-godišnja Konavoka, Rada Boroje, još
veoma vitalna i zadivljujuće mentalne svježine. Ova vedra, dostojanstvena, vrlo
komunikativna starica, za svakoga je od nas našla toplu riječ.

U Splitu sam boravio pred završetak drugog ciklusa kemoterapije, a nakon

završetka ciklusa napravio sam pretrage i izvršio kontrolni pregled. Nalazi su bili
zabrinjavajući. Moje stanje također. Za vrijeme pregleda kod kardiologa – doktorice
A. Romić, onesvijestio sam se zbog iscrpljenosti i malaksalosti. Pozvala je hitnu
pomoć. Dogovorno su mi davali inekcije i infuziju.

Tih dana došlo je i do krize s izmokravanjem. Noću između 21. i 22. lipnja
2000. mokrenje je sasvim stalo. U hitnoj pomoći ublažili su krizu inekcijama
fursemida... Sutradan urolozi su, poslije detaljnih, vrlo savjesnih stručnih pregleda,
uključujući i UZ, rekli da mi oni mogu još samo staviti kateter. Složili smo se da to ne
učinimo odmah, već da još pričekamo i vidimo... Razumio sam urologe. Oni su činili
što su mogli. Ali, čim je spomenut kateter, naježio sam se i nervozno, ali ipak potiho
reagirao: - pa zar mi je malo s t o m a vani, a “tumor veličine muške šake” unutra?!
Borit ću se pomoću diuretika i čajeva dok mogu. Ako me natjera “viša sila”, onda ću
doći po taj kateter. “Pobuna nije sama po sebi plemenita već po onome što
traži” (Camus). Zar je čudno ako se tako što olako ne prihvati, pogotovo pored
stome.

“Pravedan sudac uvijek o sebi mjeri kad presuđuje”.

Rođen sam u kraju bogatom ljekovitim mediteranskim biljem, gdje skupa rastu
kadulja, vrijesak, zanovet, u okruženju mnogo drugog raznovrsnog manje poznatog
ljekovitog bilja. S cvjetova kadulje i vrijeska pčele skupljaju najljekovitiji med. A
žutozlatasti cvjetovi zanoveti sedam puta su medonosniji nego ijedna druga
medonosna biljka. Zanovet je simbol pitomine i najomiljenija kozja poslastica. U
narodu postoji vjerovanje i izreka: “Tko pije kozje mlijeko i jede kozje meso, taj ne
boluje od sušice (TBC), a otporniji je i prema drugim bolestima, pogotovo ako koze
jedu zanovet”. Još su i Rimljani poznavali višestruko korisna svojstva zanoveti.

U tome vrlo zdravom kraju, skoro u svakom selu, poneko zna pružiti pomoć
ljekovitim biljem – za razne ljudske i stočne nevolje. Većina stanovništva raspoznaje
razne vrste ljekovitog bilja, a ne rijetki i osnovna svojstva desetak najvažnijih čajeva.

“Svaka smjela ideja u početku izgleda ludost”

( Goethe)
 Od kada sam shvatio svu ozbiljnost neposredne smrtne opasnosti, intenzivno sam pregledao i određene
dijelove proučavao knjige poznatih narodnih liječnika i naučnika: Pelagićev “Narodni učitelj”; Sadiković dr Sadika
“Narodno zdravlje”; akademika, univerzitetskog prof. dr J. Tucakova “Liječenje biljem”; dr. Dragoslava i dr
Dragane Životić “Ljekovito bilje u narodnoj medicini” i razne druge domaće i strane publikacije.

“USUDITI SE TO JE CIJENA NAPRETKA” (Shaw)

Sve je naprijed navedeno, pored ostalog, utjecalo da u kritičnim momentima,

kada je “dogorilo do nokata”, donesem odluku o definitivnom napuštanju
kemoterapije i potražim spas u liječenju biljem i u kombinaciji alternativne i
znanstvene medicine.

Ta nagla promjena nije bila ni laka ni jednostavna. Trebalo se temeljito

pripremiti i “preuzeti svoju sudbinu u svoje ruke”. Strah i na momente osjećaj
izgubljenosti potpuno su razumljiva reakcija kod dijagnoze raka. Važno je ne predati
se panici. Tjeskobe i depresija na kemoterapiji se često javljaju. Samopouzdanje je
uvijek neophodno, jer tjeskobe i zabrinutost smanjuju obrambene sposobnosti
organizma, a time i izglede za ozdravljenje. Demoralizirati se i izgubiti nadu često
vodi gubljenju bitke s podlim i nemilosrdnim karcinomom. U svakom slučaju su
veoma dragocjeni razgovori s iskusnim i utjecajnim liječnikom, s prijateljima,
rodbinom, s ljudima u koje se ima puno povjerenje... U kritičnim momentima ne
prepuštati bolesnika samom sebi!!

U mom slučaju imao sam sreću, u presudnoj i neopisivo teškoj borbi, što su
mi um i nervni sustav bili i ostali moji vjerni saveznici, a ne smetnja! Posebna je
sreća što je moj dragocjeni TIM vjernih suradnika – rodbine i prijatelja –
nepokolebljivo ostao sa mnom. Vjerovali su u moju čvrstinu volje i riješenost da ću
odlučno nastaviti borbu, što je stvaralo obostrano povoljnu klimu za našu daljnju
zajedničku svestranu aktivnost koja će nakon dugotrajne mukotrpne iscrpljujuće
borbe uroditi plodom – pobjedu nad opakom bolesti! Ostali, a među njima i skoro svi
zdravstveni radnici, smatrali su “gotov je!” Moj zastrašujući izgled im je davao za
pravo i još mnogo štošta.
MAJKAPRIRODAMESPASILA

“UPOTREBA BILJAKA STARA JE KAO I ČOVJEK,

A LIJEČENJE BILJEM NAJSTARIJI OBLIK MEDICINE”

Upotreba biljki u liječenju potječe još iz davnih vremena. Koristeći biljke kao ishranu, naši daleki preci
morali su rano upoznati i biljke koje su upotrebljavali za liječenje bolesti.

Prvi historijski podaci o ljekovitim biljkama nađeni su u pisanim spomenicima

starih naroda koji su živjeli u Egiptu, Mezopotamiji, Palestini, Grčkoj, Italiji, Indiji,
Kini...

Značajan napredak u liječenju biljem i drugim lijekovima na osnovi

proučavanja i iskustava, učinila je arapska medicina. Razna putovanja morem i
kopnom omogućila su otkrića dalekih zemalja i ljekovitog bilja u Americi, jugoistočnoj
Aziji i dalje na Istoku. Na taj način razmjenjivala su se iskustva i umnožavala znanja
o ljekovitim biljkama. Poznato je da je oficijelna medicina od svog postojanja koristila
veliki broj prirodnih produkata iz biljnog svijeta, ali se isto tako zna da je ona relativno
mali broj biljaka, njihovih plodova ili dijelova odabrala i uzela u svoju zvaničnu
upotrebu. Narodna medicina, dakako, za svoje potrebe koristi daleko veći broj biljaka
i njihovih sastojaka, oslanjajući se prije svega na iskustva koja se koriste predanjima
s generacije na generaciju. Pri tome treba naglasiti da daleko najveći broj bilja još
nije ni ispitan. “Svatko se radije kreće uhodanim stazama”.

Mnogi znanstvenici, filozofi i drugi velikani rekli su o prirodi i biljkama:

TESLA: “Nema ničega što bi bilo korisnije proučiti, nego što je priroda.”

GOETHE: “Priroda je jedina knjiga koja na svim listovima nudi mnogo sadržaja.”

TOLSTOJ: “Sreća – to je biti sa prirodom, gledati je i s njom razgovarati.”

ČUBRO: “Najinteresantnije dogodovštine i najljepše užitke doživio sam u prirodi.”

MATOŠ: “Priroda je najbolji učitelj slobode.”

ŽUPANČIĆ: “...A sjutra ću poći u planinu, neka mi se oči

napiju visina i duljina pa da sa ovim sjajem pođem prema teškim danima.”

KLEIST: “Postoji izvrstan prijatelj – ukoliko ga razumijemo, a to je priroda.”

PITHAGORA: “Pomozi prirodi i radi sa njom, ona će te gledati kao jednog od svojih
stvaralaca.”

PUŠKIN: “Zamijenio sam zabave razvratnih dvorova, zablude, čar sjaja i bljesak
raskoši, za blagi mir poljana i šuštanje planina.”

BALZAC: “Samo ono što je prirodno ima snagu da dugo traje”

NAJLJEPŠA HIMNA PRIRODE

Povodom 5. lipnja, Svjetskog dana okoliša, Program UN za okoliš (UNEP), je 1976.g. uputio otvoreno pismo
legendarnog indijanskog poglavice Seattlea svim državama svijeta!

Original, kao i završna, četvrta verzija poruka poglavice Seattlea odlikuje se teškom
osudom provedenog genocida i divljaštva “civiliziranih” kolonizatora kao i
veličanstvenom poetskom snagom izraza, nepatvorenom ljubavi i osjećajem prema
prirodi i okolišu.

Posljednja verzija govora poglavice Seattlea glasi:

“Kako možete kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta ideja nama je strana. Ako mi
ne posjedujemo svježinu zraka i bistrinu vode, kako vi to možete kupiti? Svaki dio te
zemlje svet je za moj narod. Svaka sjajna borova iglica, svaka pješčana obala, svaka
magla u tamnoj šumi, svaki kukac, sveti su u pamćenju i iskustvu moga naroda.
Sokovi koji kolaju kroz drveće nose sjećanje na crvenog čovjeka. Mrtvi bijeli ljudi
zaboravljaju zemlju svoga rođenja kada odu u šetnju među zvijezde. Naši mrtvi
nikada ne zaboravljaju ovu lijepu zemlju jer ona je majka crvenog čovjeka. Mi smo
dio zemlje i ona je dio nas. Mirisavo cvijeće naše su sestre; jelen, konj, veliki orao,
svi oni su naša braća. Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, toplina tijela ponija i čovjeka
– svi pripadaju istoj obitelji.

Tako, kad Veliki poglavica iz Washingtona šalje glas da želi kupiti našu zemlju, traži
previše od nas. Veliki poglavica šalje glas da će nam sačuvati mjesto tako da ćemo
biti njegova djeca. Mi ćemo razmatrati vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ali to
neće biti tako lako. Jer ta zemlja je sveta za nas. Ta sjajna voda što teče brzacima i
rijekama nije samo voda već i krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju morate
se sjetiti da je to sveto i da svaki odraz u bistroj vodi jezera priča događaje i sjećanja
moga naroda. Žubor vode glas je oca moga oca. Rijeke su naša braća, one nam
utaljuju žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Ako vam prodamo našu
zemlju morate se sjetiti i učiti vašu djecu da su rijeke naša braća, i vaša, i morate od
sada dati rijekama dobrotu kakvu biste pružili svakome bratu.

Mi znamo da bijeli čovjek ne razumije naš život. Jedan dio zemlje isti mu je kao i
drugi, jer on je stranac koji dođe noću i uzima od zemlje sve. Zemlja nije njegov brat
nego njegov neprijatelj i kada je pokori on kreće dalje. On za sobom ostavlja grobove
otaca i ne brine se o njima. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rađa
zaboravljeni su. Odnosi se prema majci-zemlji i prema bratu-nebu kao prema
stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajan nakit. Njegov
apetit požderat će zemlju i ostaviti samo pustoš. Ne znam. Naš način je drukčiji nego
vaš. Izgled vaših gradova boli oči crvenog čovjeka. Ali možda je to zato što je crveni
čovjek divlji i nerazuman. Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog čovjeka. Nema
mjesta da se čuje otvaranje listova u proljeće ili drhtaj krilaca kukaca. Ali možda je to
jer sam divlji i ne razumijem.

Buka jedino djeluje kao uvreda za uši. I što je to život ako čovjek ne može čuti
usamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne
razumijem. Indijanac više voli blagi zvuk vjetra kad se poigrava licem močvare kao i
sam miris vjetra očišćen podnevnom kišom ili namirisan borovinom. Zrak je
skupocjen za crvenoga čovjeka jer sve živo dijeli jednaki dah – životinja, drvo,
čovjek. Bijeli čovjek ne izgleda kao da opaža zrak koji diše. Kao čovjek koji umire
mnogo dana, on je otupio na smrad. Ali ako vam prodamo našu zemlju morate se
sjetiti da je zrak skupocjen za nas, da zrak dijeli svoj duh sa svim životom koji
podržava. Vjetar što je mojem djedu dao prvi dah također će prihvatiti i njegov
posljednji uzdah. I ako vam prodamo našu zemlju morate je čuvati kao svetinju, kao
mjesto gdje će i bijeli čovjek moći doći da okusi vjetar što je zaslađen mirisom
poljskog cvijeća. Tako ćemo razmatrati vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ako
odlučimo da prihvatimo, pstavit ću jedan uvjet: bijeli čovjek mora se odnositi prema
životinjama ove zemlje kao prema svojoj braći.

Ja sam divljak i ne razmijem neki drugi način. vidio sam tisuće raspadajućih bizona u
preriji što ih je ostavio bijeli čovjek ustrijelivši ih iz prolazećeg vlaka. Ja sam divljak i
ne razumijem kako dimeći željezni konj može biti važniji nego bizon koga mi ubijamo
samo da ostanemo živi.

Što je čovjek bez životinja? Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od velike
usamljenosti duha. Što god da se zbilo životinjama, ubrzo će se dogoditi i čovjeku.
Sve stvari su povezane. Morate naučiti svoju djecu da je tlo pod njihovim stopama
pepeo njihovih djedova. Tako će oni poštovati zemlju, recite vašoj djeci da je zemlja
s nama u srodstvu. Učite vašu djecu, kao što činimo mi s našom, da je zemlja naša
majka. Što god snađe zemlju, snaći će i sinove zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo, pljuje
na sebe samoga. To mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku; čovjek pripada zemlji. To
mi znamo. Sve stvari povezane su kao krv koja ujedinjuje obitelj. Sve stvari su
povezane. Što god snađe zemlju snaći će i sinove zemlje. Čovjek ne tka tkivo života;
on je samo struk u tome. Što god čini tkanju čini i sebi samome.

Čak i bijeli čovjek, čiji Bog govori i šeće s njime kao prijatelj s prijateljem, ne može
biti izuzet od zajedničke sudbine. Mi možemo biti braća poslije svega. Vidjet ćemo.
Jednu stvar znamo, koju će bijeli čovjek jednoga dana otkriti – naš Bog je isti Bog. Vi
sada možete misliti da ga vi imate kao što želite imati našu zemlju; ali to ne možete.
On je Bog čovjeka i njegova samilost jednaka je za crvenoga čovjeka kao i za
bijeloga. Ta zemlja je draga Njemu i škoditi zemlji jest prezirati njenog Stvoritelja.
Bijeli također trebaju prolaz; možda brže nego sva druga plemena. Zaprljajte svoj
krevet i jedne noći ugušit ćete se u vlastitom smeću. Ali u vašoj propasti svijetlit ćete
sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je donio na zemlju i za neku posebnu svrhu
dao vam vlast nad njome kao i nad crvenim čovjekom. Sudbina je misterij za nas jer
mi ne znamo kad će svi bizoni biti poklani i divlji konji pripitomljeni, tajni kutovi šume
teški zbog mirisa mnogih ljudi i pogled na zrele brežuljke zamrljan brbljajućom žicom.
Gdje je guštara? Otišla je. Gdje je orao? Otišao je. To je konac življenja i početak
borbe za preživljavanje”.

POGLAVICA SEATTLE (1786. – 1866.)

Bio je vrlo utjecajni poglavica indijanskih plemena Suquamish i Duwamish na graničnom području SAD prema
Kanadi, u državi Washington. Vlasti SAD ultimativno su zatražile 1854. godine da im Indijanci prodaju svoju
prastaru postojbinu, na kojoj su od pamtivijeka živjeli, oko dva milijuna akri (preko 8100 četvornih kilometara)
zemljišta za 150.000 dolara (oko 18 dolara za četvorni km.). Tada je poglavica SEATTLE uputio pismo
predsjedniku SAD Franklinu Pierceu i od tada je to pismo postalo povelja i zaštitni znak svih aktivnosti za zaštitu
PRIRODE u svijetu. Mnogi ga nazivaju najljepšom himnom okoliša.

U čast legendarnog poglavice Seattlea, glavni grad Savezne Američke Države,

Washington, dobio je njegovo ime SEATTLE!

U kritičnoj fazi moje bolesti, nakon odustajanja od kemoterapije, baš kad sam
intenzivno vršio pripreme za prelazak na prirodno liječenje tradicionalnom –
narodnom medicinom – ljekovitim biljem – čajevima i sokovima od povrća, posjetio
me susjed Avdo Karahasanović. Zvali smo ga “Sarajlija”, jer je prije doseljenja u
Dubrovnik živio u Sarajevu. Ovaj uljudni i veoma cijenjeni susjed, čim je sjeo, kaže
mi: “Komšija, Uglješa mi reče da si se “odmetnuo u hajduke” – napustio kemoterapiju
i da se pripremaš za liječenje čajevima. Osjećam svoj ljudski dug da te kao komšija
komšiju upoznam da sam bio u sličnoj nevolji. Bio sam živi kostur, kao ti sada.
Dolaze prijatelji, komšije, rodbina – da me obiđu. Neki hoće da se halale samnom.
To me trgnulo iz nekog gadna drijemeža, tampazije (ošamućenosti). Naljutiše me!
Kakvo halaljenje, šta vi mislite, da mrem? I iz inata, odlučih se boriti. Kraju šala,
istinu ti pričam: Imao sam kod Ilidže rođaka koji je imao pun vrt preslice. Otišao sam
kod njega – smiješeći se priča Avdo – i kao ovca, pasao sam preslicu. Šala nije,
preslica me spasila!”

Kroz razgovor Avdo je objasnio da je porijeklom Fočak, gdje raste kvalitetno ljekovito
bilje i dosta se koristi. Od bliske rodbije je dosta slušao i o praktičnoj primjeni čajeva i
drugog ljekovitog bilja. Kod rođaka na Ilidži prvih desetak dana – objasnio je Avdo –
triput dnevno pio je nezaslađen čaj od same preslice. Zatim je miješao još neke od
poznatih čajeva s preslicom.

Upoznao sam Avdu da sam već pripremio čajeve: matičnjak, kadulju, hajdučicu,
preslicu, bokvicu, nanu i koprivu, svakog jednako: po deset grama za prvu
mješavinu. To planiram kuhat i piti tri puta dnevno, također nezaslađeno. Avdo se
složio da su to najbolji čajevi, ali da bi trebao stavljati više preslice. Na njegovu
inicijativu stavio sam same preslice pola, a svih drugih čajeva pola. Zapravo preslice
koliko svih drugih čajeva zajedno. Na kraju, Avdo se pri polasku šaljivo pozdravio:
“Eto, moj komšo, kako vidiš, ja nisam došao da se halalimo, jer nas dvojica nemamo
šta da jedan drugome opraštamo, već da komšijski porazgovaramo i iskustva
izmijenimo. Ti si se već dobro pripremio. Vjerujem, poznajući te, da ćeš 100% uspjet.
A ja ću povremeno navratit, kad budem imao koju novu šalu – da se malo
razrahatleišemo (razveselimo, nasmijemo).” Tako je i bilo. Avdo bi skoro svakog
tjedna navratio, nekad i češće, ili bi se javio telefonom, uvijek oran za razonodu.

Prviznacinapretka

“U životu postoje dva velika blaga: zdravo tijelo i

zdrav razum” (Menandar)

Nakon isteka mjesec dana od kada sam napustio kemoterapiju, počeo sam
uzimati terapiju s čajevima. Ta prva terapija s ljekovitim biljem trajala je 21 dan i već
pokazala prve početne pozitivne rezultate. Tijekom prvog tjedna postepeno je
jenjavala mučnina i gadljivost pri uzimanju hrane. Poslije desetak dana uspijevao
sam pojesti oko trećinu obroka hrane. Dvadesetih dana počeo sam osjećati i prve
znake apetita. To je ujedno bio i početak prestanka gubljenja tjelesne težine, koja je
tada iznosila oko 64 kg., visina 186 cm, ukupno smršavio oko 20 kg.

San je postajao mirniji i malo po malo duži. Sve je to poticalo i psihičko

okrijepljenje. Bio je to “prijelomni trenutak”, a prava bitka tek počela, dakako, s novim
“oružjem”, koje je tek počelo koristiti. Bit će i novog “naoružanja”, koje je još ubojitije.
Ali se treba svestranije pripremiti tijekom mjesečne pauze – između terapija – za
novu terapiju.

Moj tim prijatelja i rodbine pažljivo je pratio tijek prve terapije s čajevima. Prvi
rezultati su donijeli radost i ohrabrenje. Vršena je i svojevrsna kolektivna verbalna
analiza. Složili smo se da je neophodno potrebno svestranije prostudirati daljnji tijek
liječenja: kako da se definitivno zaustavi bolest; da se izbjegne depresija, tjeskoba i
razne druge tegobe; da se što uspješnije savladava nemoć (iscrpljenost, malaksalost
...) i postepeno nastavi vraćanje snage i vitalnosti. Stari popularni Ugljo, mozak i
motorna snaga našeg dragocjenog Tima, smatrao je da bi za ovakve delikatne i
ambiciozne zadatke trebale kontinuirane konsultacije s iskusnim, jednim ili više,
medicinskih stručnjaka, i odmah predložio da bi najbolje bilo “da se nekako
povežemo i konsultiramo s akademikom, sveučilišnim prof. dr. Mišom Elakovićem.
To je svestrano obrazovan ekspert medicinskih nauka. Vrlo uspješno je rukovodio
složenim, specijaliziranim, velikim zdravstvenim institucijama. Vrstan je internist,
uspješan i kao neurolog i psihijatar, a kao profesor sveučilišta poznati pedagog i
iznad svega divan čovjek i veliki humanist. Poznat je kao liječnik koji je više puta
kupovao lijekove za svoj novac siromašnim pacijentima i činio mnogima razne druge
zdravstveno – humane usluge! Upoznao sam ga još kao dječaka, mladog partizana
u antifašističkom ratu i pratio njegov genijalan intelektualni razvoj. Puno bi značilo
koji sat provesti u razgovoru s njim. Sigurno bi se odazvao i pomogao koliko bi god
mogao!”

Zamolio sam da pokušamo pronaći nešto od memoarske literature – po mogućnosti

knjigu od autora koji je bolovao, ili proučavao karcinom. Bilo bi dragocjeno upoznati
takvo iskustvo. Zet Branko Puljizević mi odmah reče da je pročitao takvu knjigu od
Francuskinje Rike Zarai: “Kako sam pobijedila rak”.

U gradskoj knjižnici u Dubrovniku nisam našao knjigu Rike Zarai koju sam tražio, ali
sam pronašao knjigu poznatog iscjelitelja Austrijanca Rudolffa Breussa – Brojsa:
“Totalna terapija raka i leukemije”. To je relativno mala knjiga: 158 stranica, formata
21/14, koja je imala mnoga izdanja i navodno prodana u preko milijun primjeraka
širom svijeta. To je zbilja vrijedna, jasna i praktična knjiga. Evo još nekih mišljenja:

- Brojs na početku knjige piše o razgovoru s uglednim liječnikom koji mu je rekao da

je njegova (Brojskova) mala knjiga vrijednija od velikih knjiga koje imaju i po 500
stranica, koje su napisali liječnici, jer da ih treba pročitati da bi se našlo nešto što bi
se u praksi moglo primijeniti. “U mojoj pak maloj knjizi sve se odmah može primijeniti
u praksi” – piše Brojs;
- Poznati njemački iscjelitelj R. Hoffman smatra da je Brojsova knjiga jedno od
najvećih djela o raku u dvadesetom stoljeću. To je napisao i u časopisu “Gesundheit-
Selbstbilfe”, kao i u “Gesundheit-Kurier”;

- Predstojnica jedne klinike mi je predstavila ljude koji su izliječeni od raka, uz primjedbu: “Zahvaljujući vašoj
maloj knjizi i vašoj totalnoj terapiji raka”;

- “Gospodin Bruno Vonarberg, autor prekrasne knjige “Božji blagoslov u prirodi”,

izjavio je da će se o mojoj knjizi govoriti i u novom stoljeću, posebno zbog totalne
terapije raka”...

GENIJALNIBREUSSOVISOKOVI

Breuss u svojoj “Totalnoj terapiji raka...” koristi uglavnom čajeve koje smo i mi koristili u “Prvoj terapiji čajevima”.
Breussov genijalni doprinos “Totalnoj terapiji raka i leukemije” su biljni sokovi od povrća (cikla, mrkva, celer,
rotkva, krumpir) - B I O T A ! !

Operacijabezskalpela

“Budući da se razvoj karcenogenog tumora, to jest njegovo bujanje, hrani bjelančevinama, u liječenju sokovima
vidim sljedeću prednost: Sokovi ne sadrže bjelančevine, što znači da su bjelančevine isključene iz svakodnevne
prehrane. Budući da organizam bez bjelančevina ne može živjeti, krv kojoj su potrebne bjelančevine traži ih u
svemu što je suvišno, u onome što je nabujalo, u nakupinama nečistoća i u oteklinama. To je operacija bez
skalpela koju provodi sama krv. Druga je prednost u bogatstvu minerala koji se nalaze u sokovima od povrća.
Može se dokazati da je u slučaju raka razmjena minerala u stanicama poremećena. Mineralima bogati sokovi od
povrća povoljno utječu na poremećaje i uspostavljaju ravnotežu. Tijekom liječenja sokovima iznimno je važno da
se redovito mokri i da se redovito obavlja nužda tako da razgrađene tvari ne ostanu u tijelu i da ne izazovu
trovanje. Aktivnost organa za izlučivanje pospješuje se čajevima. Čaj od pelargonije / zdravac / potiče rad
bubrega i izbacivanje otrova, čaj od kadulje povoljno djeluje na upale i spriječava ih. Čaj od nevena eliminira
smetnje disanja stanica u krvi. Cijelo liječenje čajevima treba, dakle, procjenjivati na temelju ovakvog trostrukog
djelovanja”. (Više dragocjenih čajeva nije spomenuto, o kojima će tek biti riječi.).
“Rak se hrani samo čvrstom hranom koju čovjek uzima. Ako se, dakle, 42 dana samo piju sokovi i čaj, izraslina
će odumrijeti, a čovjek će i dalje živjeti”.

Breussova mješavina sokova:

-tripetinecikle

-jednupetinumrkve

-jednupetinukorijenaodcelera

- Tome se još doda malo r o t k v e i dva veličine jaja k r u m p i r a. Ili: 300 grama cikle, 100 grama mrkve, 100
grama korijena od celera, m a l o rotkve i dva manja krumpira.

Švicarska proizvodi sirovine i kompletne sokove BIOTTA. Vrlo su kvalitetni i uspješno opskrbljuje i naše tržište uz
umjerene cijene. Pakirane su u staklene boce po pola litre. Cijena boce je oko 30 kuna. U Dubrovniku se mogu
kupiti u skoro svim ljekarnama. Biljna ljekarna “Medika” je najopskrbljenija i sa sokovima BIOTA i sa čajevima ...

PrvaBreussovaiskustva

U Bludenzu je 1950. godine živjela gospođa M. N. koja je imala tumor dojke. Znala je za svoju dijagnozu, ali se
nije mogla odlučiti na operaciju, jer joj je majka također imala tumor dojke i nakon operacije odmah umrla. Breuss
je gospođi M. N. ponudio da “iskusi” njegovu prvu kombinaciju sokova, koje je ručno pripremao, jer se tada jedino
i moglo samo ručno pripremati, i uz to čajeve, objasnivši joj da od toga neće imati nikakvih štetnih posljedica.
Pristala je!! I 42. dan liječenja tumora je nestalo! “To je bilo 1950. a sada je 1990. godina. Ona je još živa i
relativno zdrava”.

Nakon ozdravljenja žene iz Bludenza, Breussa su pozvali u Gotzis gdje je živio Jozef K. Imao je tumor želudca
koji se više nije mogao operirati. I taj je čovjek 42. dan Breussove “Totalne terapije” ozdravio i poslije toga još
živio 21 godinu.

Olga M. susjeda Josefa K. u Gotzisu imala je rak želudca. I ona se sokovima i čajevima za 42 dana izliječila. I
ona je 1990. godine bila živa. Oko 30 godina poslije izlječenja bila je još dobrog zdravlja.

“Moja četvrta pacijentica bila je Leonarda von Zams – odmah nakon prva tri pacijenta – koja je imala rak na
crijevima. I ona se također izliječila sokovima. Čak i s 80 godina aktivno je slikala” – piše Breuss.

Breuss piše i o više drugih uspješnih liječenja, ističući s ponosom da je (do 1990. g.) izliječio preko 40 tisuća
bolesnika raka!!

“NAD SVIM CARUJE PRIRODA, OSIM NAD STRAHOM PRED NJOM” (TALMUD: - zbirka zakona i komentara
Mojsijevih zakona)

Na temelju proučene literature i praktičnih iskustava, napisao sam kratak, precizan priručnik – uputstvo za lakšu i
uspješniju praktičnu primjenu TOTALNE TERAPIJE R A K A – PRIRODNIM SREDSTVIMA – SOKOVIMA I
ČAJEVIMA (vidi sljedeću stranicu), jer “B r o d s a k o m p a s o m l a k š e i s i g u r n i j e p l o v i"

LIJEČENJE TUMORA ČAJEVIMA I SOKOVIMA

PO BREUSSU I VLASTITOM ISKUSTVU

1. Č a j o d k a d u l j e:

Jedna ili najviše dvije žličice kadulje stavi se u pola litre kipuće vode, kuha se tri minute i skine s vatre,
zatim mu se doda 6 grama gospine trave, 8 grama metvice, 10 grama matičnjaka i 10 grama koprive, 5 grama
nevena i 5 grama bokvice. Neka sve to skupa odstoji deset minuta i procijedi. Može se piti i topao i hladan. Pije
se kad se god želi preko cijele godine.

2. Č a j z a b u b r e g e:

Mješavina 15 grama preslice, 10 grama koprive, 8 grama troskota i 7 grama gospine trave. Sve to
pomiješano treba da stoji 10 minuta u vrućoj vodi i procijedi, a talog toga čaja prokuha se još 10 minuta, procijedi
i pomiješaju se tečnosti čaja i taloga (u malo čaja se i talog kuha).

Mješavina navedenih čajeva (40 grama) dovoljna je za tri tjedna ako se za dnevnu upotrebu uzima
među tri prsta (prstohvat) mješavina i stavi u pola litre vruće vode.

Čaj za bubrege se smije piti uzastopno samo tri tjedna! Uzima se po pola šalice ujutro, prije ručka i pred
spavanje,uvijek hladnog i nezaslađenog, gutljaj po gutljaj! (Tri šalice su oko pola litre).

Prekid – pauza traje dva do tri tjedna, a godišnje se smije uzimati najviše četiri puta po tri tjedna!

Za čaj od k a d u lj e nisu potrebne pauze. Nastavlja se 42 dana piti i kad se pauzira s čajem za bubrege
i pije se koliko se želi i topao i hladan, preko cijele godine, uvijek nezaslađen.

3. S O K O D P O V R Ć A (“Biota”):

Pije se dnevno do pola litre (prije terapije par dana po četvrt litre), uvijek gutljaj po gutljak, pomiješano s
pljuvačkom. Sok se uvijek pije s navedenim čajevima i ne smije se miješati s drugim sokovima. Može malo soka
od limuna. ZA TOTALNU TERAPIJU PIJU SE SAMO ČAJEVI, SOK, JUHA OD LUKA!!

P r e c i z a n t i j e k l i j e č e nj a:

Ujutro, gutljaj po gutljaj, popiti pola šalice hladnog čaja za bubreg. Poslije pola sata pauze, koja po
potrebi može trajati do 60 minuta, popiti šalicu do dvije toplog čaja od kadulje.Zatim,nakon 30 do 60 minuta popiti
polako mali gutljaj s o k a

pomiješati s pljuvačkom i progutati. Tako isto učiniti nakon 15 do 30 minuta s malim gutljajem soka. Do podne se
uzme 10 do 15 gutljaja soka, a do pola litre za čitav dan!

Čaj od kadulje se uzima kad god se osjeti potreba, a pred ručak čaj za bubrege – pola šalice, a tako i uvečer pred
spavanje!

Tijekom liječenja sokovima ne treba uzimati injekcije, niti ići na zračenje! Jesti juhe od zobenih pahuljica, od
povrća, povrće, piletinu, ribu, teletinu i druga laka jela. Svaki dan treba pojesti tanjur do dva juhe od l u k a, ali ne
luk!

Ujutro uzimati oko 20 kapi gloga za jačanje SRCA. Dnevno piti bar šalicu čaja od zdravca (među prstima u 2 dl.
mlake vode i nakon 10 minuta procijediti i piti). Mirno, prijateljski se odnositi prema bolesniku!!

Za tumore tri najvažnija čaja:

Kadulja povoljno djeluje na upale i spriječava ih.

Zdravac izbacuje otrove i potiče rad bubrega.

Neven eliminira smetnje disanja stanica u krvi.

 
Slika 2.

ŽALFIJA, KADULJA – SALVIA OFFICINALIS

Kadulja je pouzdan lijek za loše varenje i druge želudčane probleme; za oporavak; veliki zamor; zujanje u učima;
klimaks; čireve...

Kadulja povoljno djeluje na upale i spriječava ih!

U kadulji ima dosta eteričnog ulja što je nužno za grgoljanje i ispiranje usta. Dovoljno je, za tu namjenu,
da stoji deset minuta u toploj vodi, da otkloni upalu sluznice grla i krvarenje zubnog mesa.

Kadulja kao čaj za pijenje treba se obvezno kuhati u ključaloj vodi točno tri minute. Nakon tri minute
kuhanja ulje nestaje, a oslobađa se životni ferment, koji je vrlo važan za sve žlijezde, leđnu moždinu i za diskove.

Kad se čaj od kadulje kuha tri minute, skine se s vatre i dodaju mu se čajevi: matičnjak, neven, majčina
dušica, gospina trava, nana... Neka onda sve to zajedno odstoji deset minuta. Pije se bez zaslađivanja, gutljaj po
gutljaj.

Preporuča se da se čaj od kadulje pije tijekom cijelog života, kao preventivni eliksir za dobro zdravlje.

L e g e n d e: Kad se neki filozof razbolio, prijatelji mu požele da ne umre, a on im odgovori: “Kako da

umrem kad imam pun vrt kadulje”.

U Salermu (Italija XII. st.) jedna narodna poslovica glasila je: “Čovjek ne može umrijeti ako u njegovom
vrtu raste kadulja”.

P.S. vidi RP: “Liječenje tumora čajevima i sokovima, po Breussu i vlastitom iskustvu”. ( mč.)
Slika 3.
PRESLICA, RASTAVIĆ - EQUISETUM ARVENSE

Preslica je livadska biljka. Odličan je prirodni izvor mineralnih materija. Njezin ekstrakt potiče rad jetre, pomažući
cjelokupnom procesu izmjene tvari i tekućine u organizmu, nadoknađujući mineralne soli iz prirodnih izvora.

Preslica je pouzdan lijek za tumore, uključujući i maligne! Nezamjenjiva je “četka” koja ih uspješno čisti iz
organizma.

Čaj od 10 grama preslice i deset grama pretucanih smrekovih boba, u četvrt litre vode, ako se pije svaki sat po
gutljaj, čisti i jača želudac, začepljenu jetru, bubrege i mokraćni mjehur; liječi nerve i pomaže izlučivanju svih
otrovnih tečnosti i plinova iz organizma.

Čaj od preslice se koristi i za ušmrkavanje i ispiranje polipa u nosu; za pranje lica ako su po njemu bubuljice i
čirići. Nakon pranja lice treba namazati nevenovom masti.

Preslica se dobije u biljnoj i skoro svim ostalim ljekarnama, ili se preko njih naruči, ako je trenutno nemaju.
Slika 4.

VRIJESAK, VRIJES - SATUREJA MONTANA

L i j e k z a:

Bubrežne bilesti;

Reumatizam, ureu;

Slabost, iznemoglost.
P r i p r e m e č a j a:

Stavite jednu žličicu cvijeta vrijeska u jednu šalicu vode. Kuhajte tri minute. Poklopite i tako ostavite da stoji 10
minuta. Pijte tri šalice dnevno. Dodajte med po želji.

Č a j z a i z m o k r a v a nj e:

VRIJESAK, KADULJA, ZOVA, MATIČNJAK, NANA, NEVEN, KOPRIVA I PETELJKE OD TREŠANJA.

Pripreme čaja za izmokravanje:

U pola litre ključale vode stavite po jednu žličicu vrijeska i kadulje i zajedno kuhajte da ključa tri minuta, skinite s
vatre i dodajte po žličicu ostalih čajeva, peteljki može i više, poklopite i poslije deset minuta procijedite i pijte
poslije jela, a može i više puta, zavisno od uspješnosti izmokravanja. Uvijek pijte gutljaj po gutljaj.

L e g e n d e:

Francuski preci Gali smatrali su da je vrijes sveta biljka i bili svjesni njezine velike ljekovite moći. Smatra se da je
vrijesak jedan od izvora energije za prevenciju i liječenje spolne nemoći (oko 10% muškaraca u svijetu, a 20%
Francuza pate od spolne nemoći). Slavni talijanski liječnik i botaničar Matiole, u XVI. stoljeću pridavao je vrijesku
sposobnost da odstrani kamenac iz mokraćnih puteva.
Slika 5.

NEVEN - CALENDULA OFFICINALIS

Neven se svrstava među najljekovitije čajeve protiv malignih oboljenja i eliminira smetnje disanja stanica u krvi.
Neven također liječi slabe živce, klonulost, bolesti želudca i crijeva, zatvor, čireve u stomaku, krvavo mokrenje i
kad mokraća peče.
Nevenova mast je poznata po svojoj ljekovitosti za: uboje, upale mišića, otvorene rane, maligna oboljenja,
otekline, promrzline, kožni rak i druga kožna oboljenja a pravi se: pregršt narezanog nevenova stabla, lišća i
cvijeta, pola kila svinjskog sala, ili kozjeg masla. Sve skupa se kuha i miješa. Kad se dobro raskuha, pokrije se i
cijeli dan hladi. Sutradan to ugrijati i procijediti kroz gazu, pa staviti u staklenke i ohlađeno u frižider.

Čaj od nevenova cvijeta dobar je za želudac, crijeva, debelo crijevo, vodenu bolest, žuticu i malokrvnost.

Pripremanje čaja: žličica čaja se prelije sa četvrt litre ključale vode, poklopi se i stoji 5 minuta.

Čaj od nevena dobije se u biljnim i skoro svim ostalim ljekarnama, ili se preko njih naruči ako ga trenutno nemaju.
Slika 6.
MATIČNJAK, PČELINJA TRAVA

– MELISSA OFFICINALIS

L i j e k z a:

Krizu nerava, smiruje uzbuđenost;

Teško varenje – probavne smetnje;

Glavobolje, pogotovo ako su uzrok nervi.

Za mirno spavanje – jastučić napunjen listom matičnjaka.

Ljeti, meso obloženo matičnjakom ne napadaju muhe.

L e g e n d e:

Matičnjak je nekad bio slavan zbog tečnosti koja je prodavana još daleke 1613. godine, pod nazivom “Vodica
matičnjaka iz karmelićanskog samostana”.

Kasnije, na dvoru Luja XIV. saznalo se da princeza Palati – koja je obožavala jesti krvavice . pomaže svom
varenju pijući “matičnjakovu vodicu”.

Da bi imale bolje varenje, sve dame na dvoru požurile su piti ovu vodicu.
Slika 7.

N A N A, NANA PITOMA – MENTHA PIPERITA

L i j e k z a:

Lošu probavu, aerofagiju;

Probleme jetre i žuči;

Migrene, neuralgije;

Upale usne šupljine, zadah iz usta;

Zujanje u ušima, promuklost;

Potištenost.

P r i p r e m a nj e č a j a:

Stavite 1 žličicu nane na jednu šalicu kipuće vode. Ostavite da stoji pokriveno 10 minuta. Pijte 2 do 3 šalice čaja
dnevno, između jela. (Ukoliko patite od nesanice, nemojte piti čaj od nane prije spavanja).

Pripremanje čaja za ispiranje grla i za obloge:

Stavite 1 šaku nane na 1 litru kipuće vode. Ostavite da stoji 10 minuta i procijedite.

Bolesti usta, loš zadah:

Čajem ispirite usta poslije svakog jela.

Migrene:

Tijekom napada migrene stavite obloge na čelo.

DA LI STE ZNALI?

Misli se da naziv menta (nana) dolazi od latinske riječi “mentha” što znači misao. Ova biljka ima reputaciju da
poboljšava rad mozga i omogućava bolje mišljenje i pamćenje.
Slika 8.

ZOVA - SAMBUCUS NIGRA

L i j e k z a:

Prehladu, bronhitis, anginu;

Gripu, reumatizam, artritis;

Upalu očnih kapaka;

Izmokravanje, u kombinaciji s vrijeskom, kaduljom, nanom, matičnjakom, nevenom, koprivom i peteljkama od

trešanja. Izmokravanje je moj kronični problem za koji se do sada pokazala najboljom kombinacija spomenutih
čajeva, koja se priprema na sljedeći način:

Po žličicu kadulje i vrijeska kuhati tri minuta skupa u pola litre kipuće vode, zatim skinuti s vatre i dodati dvije do
tri žličice mješavine navedenih čajeva i prstohvat peteljki od trešanja. To sve skupa stoji poklopljeno deset
minuta, procijedi se, ulije u termos i pije tri puta dnevno, pola sata prije jela. Uvijek se pije gutljaj po gutljaj,
nezaslađeno. Izuzetno se može zasladiti prirodnim medom – po mogućnosti od vrijeska i kadulje.
Slika 9.

KOPRIVA, ŽARA VELIKA – URTICA DIOICA

Lj e k o v i t a z a:

Zatvor, izmokravanje, anemičnost, slabokrvnost, zaustavljanje krvarenja iz nosa, upale zglobova;

Strahovanja, nesvjestice, nesanice ...

Slika 10.

HAJDUČICA, SLOBODARSKA ISCJELITELJICA

- ACHILLEA MILLEFOLIUM

Liječi hemoroide i proširene vene, jača probavne organe. Ublažava lupanje srca i regulira aritmiju.

Liječi bolove u leđima i križima, čini stabilnijim “most života”. Zajedno s bokvicom zaustavlja krvarenje pri
ranjavanju i sl. Liječi iscrpljenost, anemičnost, rekonvalescenciju, kašalj, bol u prsima, srdobolju (oboljenja
crijeva)...

Visok tlak snižava, ali snižava i nizak, zbog čega sam je morao isključiti iz mojih kombinacija čajeva. Ali to ne
umanjuje moju zahvalnost za njezinu legendarnu ulogu i zasluge u prošlosti.
Slika 11.

MAJČINA DUŠICA – THYMUS SERPYLLUM

L i j e k z a:

Prehladu, iznemoglost, drhtavicu,

Loše varenje, nadutost;

Oboljenje desni i zuba;

Opadanje kose.

P r i p r e m a č a j a:

Stavite 1 žličicu majčine dušice na 1 šalicu kipuće vode. Ostavite da stoji poklopljeno 10 minuta. Pijte 2 do 3
šalice čaja dnevno.

Pripremanje čaja za masiranje

(vanjska upotreba):

O p a d a nj e k o s e

Stavite 1 žličicu majčine dušine na 1 šalicu kipuće vode. Ostavite da proključa. Ostavite da stoji pokriveno 10
minuta i procijedite. Masirajte energično kožu glave svakog jutra i večeri.

Pripremanje praška za zube

(vanjska upotreba):

Desni u lošem stanju:

Pretvorite u prah lišće majčine dušice pomoću aparata za mljevenje kave. Umočite vlažnu četkicu u ovaj prah.
Četkajte zube i desni od desni ka zubima. Četkajte također, ali blago, i jezik.

Čaj s medom od majčine dušice i ružmarina jača srce, želudac, živce, liječi krvavi kašalj, pomaže iskašljavanju,
dezinficira usta i grlo...

Udisanje ljekovite pare majčine dušice je moćno sredstvo protiv u p a l e s i n u s a, zapaljenja n o s n e s l u z n i

c e i p r e h l a d e.

P r i p r e m a nj e: stavite jednu žlicu sušene majčine dušice ili dvije grančice svježe majčine dušice u inhalator.
Lijevajte odozgo čašu i po kipuće vode. Stanite iznad inhalatora i pokrijte glavu frotirnim ubrusom. Udišite sve dok
je voda topla. Ponovite ovo udisanje dva puta dnevno.

Pazite da ne ozebete poslije udisanja ljekovite pare majčine dušice.

Slika 12.
KAMILICA, TITRICA - MATRICARIA CHAMOMILLA

Pouzdanilijekza:

Migrene, neuralgije;

Depresije;

Teško varenje, nadutost;

Upalu očnih kapaka;

Kontuzije

L e g e n d e:

Čajem od kamilice ublažavaju se bolovi u glavi već 4000 godina. U starom Egiptu kamilica je smatrana najboljim
lijekom za uporne migrene, bolove u glavi i neuralgije. U znak zahvalnosti Egipćani su je posvetili bogu sunca
RA.
Slika 13.

ZDRAVAC – GERANIUM MACRORRHIZUM

Dugovječna, mirisna, zeljasta planinska biljka. Sadrži eterično ulje, tanin, flavonski heterozid i holin.

Narodni je lijek za liječenje upala sluznice organa za varenje. Ima oko 30% tanina i cijeni se osobito u Zapadnoj
Europi kao jedna od najvažnijih taninskih droga. Ova biljka nije otrovna i raste skoro svuda. Dostupna je i
pristupačna svakome. Koristi se kao dobar tonik i adstringencija, umjesto skupih uvoznih droga istog sastava i
djelovanja.
Čaj od zdravca (pelargonije...) nužno je piti kod svakog oblika raka, posebno ako je pacijent već išao na zračenje,
jer taj čaj sadrži nešto radija. Uzmite čaj s tri prsta ako je grubo samljeven, ili pola velike žlice ako je fino
samljeven, ostavite 10 minuta poklopljeno u hladnoj vodi. Pijte svakog dana jednu šalicu hladnog čaja i to gutljaj
po gutljaj.

Ako imate problema s nadbubrežnim žlijezdama, da bi opet dobro radile, valja gutljaj po gutljaj piti hladan čaj od
crvene pelargonije – zdravca. U jednoj šalici toga čaja ima dovoljna količina radija za rad nadbubrežnih žlijezda.
Ovaj se čaj može piti cijele godine. Samo kad se pije za nadbubrežne žlijezde, priprema se u toploj vodi, a u
drugim slučajevima stoji isto 10 minuta poklopljen u hladnoj vodi.

Poznati austrijski iscjelitelj međunarodnog značaja, Rudolf Breuss, pelargoniju – zdravac smatra jednim od tri
najljekovitija čaja u liječenju raka i leukemije. Kadulju stavlja na prvo mjesto, a zdravac na drugo i neven na treće
mjesto, s kratkim objašnjenjem:

KADULJA povoljno djeluje na upale i sprječava ih;

ZDRAVAC izbacuje otrove iz organizma i potiče rad bubrega;

NEVEN eliminira smetnje disanja stanica u krvi.

Može se dobiti u ljekarnama, ili ako ga trenutno nemaju, preko njih naručiti od proizvođača. To je već uhodan put
nabave.
Slika 14.

KANTARION, GOSPINA TRAVA

 HYPERICUM PERFORATUM
Hyppocrat je 400 godina prije Krista zapisao: “Pljuskavica (gospina trava) je čudotvorna biljka koja ima snagu da
otjera gotovo svaku bolest”, a sredinom 20. stoljeća otkriveno je da je učinkovito antidepresivno sredstvo!

Gospina trava – kantarion poznata je i omiljena ljekovita biljka u narodu. Za liječenje se bere cvijet i list u lipnju,
srpnju, kolovozu i rujnu. Ugodnog je mirisa, a nagorkog i oporog okusa. Sadrži tanin, eterično ulje, antocijan,
karoten, smolu, hipericin, hiperozin, holin, rutozid i vitamin C. Najviše se upotrebljava za proizvodnju popularnog
ljekovitog kantarionova ulja (Oleum hiperici) koje se upotrebljava za liječenje i zarastanje rana i drugih povreda
na koži, protiv šuljeva... Gospina trava se koristi i u obliku odvara i čajeva protiv bolova jetre, želudca, proljeva i
drugih poremećaja u organima za varenje.

Čaj od gospine trave koristi se i u totalnoj terapiji protiv malignih oboljenja.

Kantarion – gospina trava se sve više koristi kao sirovina u kozmetičkoj industriji za njegu i zaštitu kože.

Raste posvuda kao korov, a najviše na napuštenim njivama. Poznaje se po žutim cvjetovima i zelenim listići
 MELEM JE U NEVOLJI S PRIJATELJEM PORAZGOVARATI

U međuvremenu, od kada smo se odlučili za razgovor i pregled kod akademika prof. dr. M. Elakovića, naši
prijatelji Slavka i Milan Kosović uspjeli su se povezati i dogovoriti datum moga sastanka s njim. Slavkini su
roditelji tradicionalni kumovi s roditeljima dr. Elakovića. Obradovao se razgovoru sa Slavkom i rado pristao da me
primi.

Susret sa starim, vrlo popularnim liječnikom, s kojim sam se i od ranije malo poznavao, bio je ugodan.
Obradovao se Ugljinom pozdravu. Bili su dugogodišnji odani prijatelji. Detaljnije se interesirao o njegovom
zdravlju i životu. Brzo je shvatio svu težinu moga zdravstvenog stanja i ozbiljnost bolesti. Znalački je zatražio da
mu potanko ispričam svoju zdravstveno – životnu biografiju, kako bi potražili uzroke i što potpunije sagledao
probleme moje bolesti.

Njegova toplina prijema i liječničko – pedagoško i životno iskustvo, kao i moje puno povjerenje u njega,
brzo su nas zbližili, tako da je naš razgovor ugodno tekao. Udovoljavajući njegovom interesu, pričao sam mu “od
početka”: da sam rođen u vrlo zdravom kraju, gdje većina stanovništva doživi relativno duboku starost, umirući
oko 80. godine života, a uvijek se nađe i 90-togodišnjaka. Otac mi je umro u 90-toj, a majka pri porođaju, u 27.
godini života. To je i bio uzrok njezine prerane smrti. Ni u očevom ni majčinom rodu nije bilo neke nasljedne
bolesti.

U 14. godini života otišao sam u Mostar, na zanat. I nakon pola godine teže sam se razbolio od malarije.
U kritičnoj situaciji, otac me odveo kući i izliječio kozjim mesom i mlijekom i čajevima od domaćih ljekovitih trava.

U partizane sam stupio na početku našeg antifašističkog rata 24. VI. 1941. godine i tijekom
četverogodišnje borbe ranjavan sam četiri puta i više puta ozlijeđen. Ostala mi je trajna ratna uspomena – geler u
glavi i ratni invaliditet 80%.

Sarajevski smog i druga zagađenja, u trećem mjesecu 1964. godine, “darovali” su mi polip na
glasnicama. U istom mjesecu je taj minijaturni tumor uspješno operiran. Na oporavku u Dubrovniku rana je ubrzo
lijepo zarasla. Po povratku u Sarajevo, gdje sam tada radio i stanovao, kroz par dana grlo se ponovo zacrvenilo,
glasnice natekle, a “dobar glas” se skoro izgubio. More se i drugi put pokazalo kao “čudesan melem za rane”.
Poslije trećeg pogoršanja, liječnički konzilij je došao do zaključka da prijeti opasnost, zbog čestih pogoršanja, da
može doći do ponovne pojave tumora, za koji nema garancije da bi opet bio dobroćudan. Predložili su preseljenje
u čistije i zdravije podneblje, napomenuvši da bi za takvo oboljenje najbolje bilo more. Tako je došlo do moga
preseljenja u Dubrovnik, 12. studenog 1964. godine.

Početkom ljeta 1998. godine imao sam teže trovanje hranom. Iznenadan nestanak zraka, davljenje,
mučnice, grčevi, nesvjestice... mučili su me duže vrijeme. Specijalist za tu vrstu bolesti, kad sam treći dan uspio
doći do njega, rekao mi je: “Ovo te moglo života koštat!”. O tome trovanju ne želim detaljnije pisati. Bilo bi to
grebanje po ranama koje su zacijelile i pokretanje višestrukih neugodnosti, a to ne želim. Nipošto! Teže bi išlo i s
dokazivanjem krivnje. To će mi biti dragocjeno životno iskustvo. Dakako, to mnogo vrijedi.

Liječnici koji su upućeni u ovaj slučaj, smatraju to vjerojatnim ili jednim od glavnih uzroka moga oboljenja
od raka početkom 2000. god.

Polovinom 1999. godine dobio sam bruh igrajući boće. Valjanje – približavanje je lagan i za sve uzraste
pogodan sport, ali gađanje na daljinu oko 15 metara boćom preko kilogram teškom, naporno je, pogotovo za 70-
to godišnjake. Obično pasionirani boćari “ne znaju” prestati gađati dok ne dobiju bruh. Tako je i kod mene bilo.
Operirao me poznati dubrovački kirurg dr. L. Dalmatin. Treći dan sam izišao iz bolnice. To me je ohrabrilo pa sam
se olako odlučio na daleko težu operaciju – tumora, nepunu godinu kasnije, o čemu, u ovoj knjizi pišem detaljno.
To sam ukratko ispričao dr. M. Elakoviću. On me pažljivo slušao i postavljao po neko kratko pitanje.

ZAVJETSEMORAOISPUNITI

Dr. M. Elaković (u daljnjem tekstu: Dr. Mišo) vrlo taktično se, s posebnim razumijevanjem, toplinom i
njemu svojstvenom suptilnošću diskretno interesirao kako sam se osijećao i reagirao kad sam saznao da se radi
o malignom oboljenju i da je tumor inoperabilan. Objasnio sam da je to bio dvostruki šok. Prvo radi ugroženosti
zdravlja i života, a drugo: tada sam intenzivno pisao memoare, pod naslovom “Sjećanja i spoznaje”. Bio sam
obavio oko 80% toga opsežnog posla. Trebalo mi je, prema prvobitnom planu, još oko pola godine da to završim,
a predviđali su mi još najviše dva mjeseca života. Intimno sam ljutito reagirao: - Kakva dva mjeseca? Ja moram
izvršiti svoj “životni zavjet”! Nije to bio zavjet koji sam dao s rukom na nekoj svetoj knjizi, ili ustavu, već je iz srca
niknuo! Mnogima će to izgledati čudno i nerazumno! A ja sam zaista vjerovao da ću ispuniti “svoj zavjet”. Da ja to
moram, da m o g u i svim svojim bićem hoću!

Pitat ćete me, a što je sa s t r a h o m. To je posve normalno i nezaobilazno pitanje u situaciji kad
“Damaklov mač” visi nad glavom. Straha je bilo na pretek! Mi Titovi partizani, u antifašističkom ratu naučili smo
svladavati strah. On je bio naš čest pratilac ali kad bi krenuli na juriš, ili kakav drugi težak i opasan zadatak,
uspijevali smo ga nadjačati.

Moja radna soba mi je bila odličan “bunker” koji me štitio od raznih zala! Kad sjednem za radni stol i
uzmem svoje “libre”, sve bi, makar i na kraće vrijeme, potiskivao i smetnje nadjačavao! Taj predah blagotvorno je
djelovao na moj preopterećen mozak. Drugi moji obrambeni “bedemi” bili su pejsaži Babina Kuka, okolne
lapadske i druge panorame i naše predivno plavo more Jadransko. Uporno sam koristio spomenuta i pronalazio
nova “borbena sredstva”. Na primjer: planske posjete uvijek zanimljivim prijateljima; literarne vedrine duha itd. i
tomu slično. Tako je za strah, tjeskobe, depresije, zabrinutost, ostajalo malo vremena.

Dr. Mišu sam, na njegovo traženje, upoznao, pored ostalog, sa suštinom i značajem tema kojima sam
se tada bavio i sasvim predao: - O našoj slavnoj antifačističko-oslobodilačkoj epopeji, o njezinoj veličanstvenoj
herojici, njezinim istinitim legendama i žrtvama, o tekovinama, zadivljujućoj etici, ugledu i utjecaju – koji je
svestranije vršila na stvaranje i razvoj antifačističkih pokreta i u drugim zemljama, i o vrlo značajnom doprinosu
pobjedi antihitlerovske koalicije te posebno o borbi za ravnopravnost svih naših zemalja i naroda, i o svestranoj,
vrlo odlučnoj angažiranosti na uklanjanju uzroka mržnje i nepovjerenja, koje su okupatori i njihove sluge rasno –
genocidnom politikom i metodama “podijeli i zavadi pa vladaj” drsko provodili! – O partizanskim draguljima,
konkretnim junačkim podvizima, spretnosti i snalažljivosti boraca, kurira, bombaša, ilegalaca i drugih aktivista
NOP-a; o dirljivim primjerima drugarstva, rodoljubivog prkosa, humanosti, bratskoj slozi, harmoničnom suživotu,
susjedskoj zaštiti...
 Dr. Mišo vrlo pažljivo je slušao kao da je ponovo proživljavao događaje u kojima je kao vrlo mlad
partizan sudjelovao. I s nostalgičnom tugom, više kao za sebe, glasno rekao:

- Kakva šteta, što nam skoro sve to propade.

Instiktivno sam “dim u dim” (u isti mah) reagirao:

- Ne, nije to propalo, niti može biti zaboravljeno! Nepobitna je povijesna činjenica – da smo mi na
hirovitom Balkanu skoro pola stoljeća imali mir, slobodu i sigurnost kakve na ovim prostorima nikada nije bilo.
Mnogi stranci, naročito turisti koji su se uvjerili, sa divljenjem i zavidnošću su izjavljivali: “Ako ću svoj odmor
provesti u miru i sigurnosti, onda trebam doći u Titovu državu...”. Posebno su bili zavidni na sigurnosti. Pitali su,
kako je to bilo moguće postići na “buretu baruta”, gdje sigurnosti nikada nije bilo. Dugo vremena sam prikupljao
građu za knjigu “Bratska sloga kroz vijekove”. Tamo gdje su ljudi ostvarili i čuvali međusobno povjerenje, tamo je
vladala i sigurnost!

Mnogo toga povijest neće moći zaboraviti niti zaobići. Majstori pera i drugi umni ljudi, također. Od prve
radničke organizacije i borbe za svoja prava, Radnička Samouprava – Radnički savjeti – su vrhunski ideal. I o
tome će se imati što naučiti iz Titovog doba. Mnogi to nazivaju “Zlatno Titovo doba”. Ali su mnogi preko noći
zaboravili kako su živjeli, gradili kuće i kupovali stanove i namještaj na kredit, imali sigurno radno mjesto,
socijalnu i zdravstvenu zaštitu, a umirovljenici dobivali mirovine prvog u mjesecu, usklađene s rastom životnog
standarda, pa se i školovalo i studiralo besplatno...

Poznati engleski pisac Jasper Ridley, napisao je 1995. godine knjigu “TITO”, koja je prevedena na oko
15 svjetskih jezika i imala više izdanja. Na jednoj promociji autor je predstavio svoga junaka kao “Najvećeg
svjetskog kolekcionara ličnih poznanstava, prijateljstava i državničkih posjeta. Od jedne male balkanske zemlje
taj je čovjek napravio centar miroljubivog svijeta!”

Pišući knjigu “Učimo od Tita”, koja je od 1986. do 1989. godine imala devet izdanja i prevedena na više
stranih jezika, uvjerio sam se da je teško naći čovjeka, kako kod nas, tako i u svijetu, kojega su milijuni ljudi tako
iskreno voljeli i bezgranično mu vjerovali, na svim stranama svijeta. Takvi se velikani i njihova djela ne
zaboravljaju! Mi ni sami nismo svijesni kakve smo sve vrijednosti darovali čovječanstvu i povijesti. To će se
vremenom tek pokazati u pravom svjetlu i značaju.

U znak zahvalnosti dr. Mišo mi je pružio ruku, izjavivši: - Ohrabrio si me i skinuo mi težak teret sa srca,
hvala ti! Tvoju knjigu “Učimo od Tita” imam. Pažljivo sam je pročitao, a neke dijelove i više puta. Sjećam se da
sam čitao tvoj feljton u “Četvrtom julu” i u Oslobođenju o “Bratskoj slozi kroz vijekove”. S onakvim divnim
primjerima žrtvovanja susjeda za susjeda i danas bi smo lakše rane zaliječili.

Predložio je da dođem i sutra da razmotrimo još neka pitanja moga liječenja i da srce pregledam.
Ugodno me iznenadio ovaj prijateljski poziv koji sam rado, uz zahvalnost prihvatio.

Sutradan, odmah na početku razgovora, dr. Mišo mi reče da je sinoć razgovarao s Uglješom: - Upoznao
me kroz kakve si opasnosti i nevolje prošao. Ugodno si ga iznenadio snagom volje i dosadašnjim rezultatima.
Kaže mi da od neke nove terapije očekujete spasonosne rezultate. Mislio je da si me upoznao o tome. Rekao
sam mu da smo taj dio razgovora ostavili za sutra.
 Ukratko sam upoznao dr. Mišu da se terapija sastoji od desetak domaćih poznatih ljekovitih čajeva
(kadulja, preslica, matičnjak, gospina trava, nana, neven, zdravac, kopriva, vrijesak...) i kombinacije pet vrsta
sokova od povrća (cikle, mrkve, celera, krumpira i rotkve). Terapija traje 42 dana. Živi se samo od čajeva i
spomenutih sokova, i još dnevno po tanjur juhe od luka, ali se luk ne jede. To je takozvana Totalna terapija.

U mom slučaju postoji jedna specifičnost, o čemu želimo da čujemo i tvoje mišljenje. Naime, za 42 dana
totalne terapije obično se smršavi – izgubi na težini oko 15 kg. U mom slučaju je problem što sam do sada
smršavio oko 20 kg. Od 84, toliko sam imao prije bolesti, sada imam oko 64 kg. Ako bi izgubio još 15 kg ne bi mi
ostalo ni 50 kg. Postavlja se pitanje da li bi ovako (raskopčavši košulju – ukazala su se upadljivo iskočena rebra,
stomak “zalijepljen” za kičmu, kostur...) mršav, iscrpljen i iznemogao – mogao izdržati totalnu terapiju?!

- Teško, vrlo teško! – zabrinuto reče, gledajući me dr. Mišo.

- A što da se radi? – pitao sam ga.

- To je zbilja vrlo teško pitanje! Nije se lako kockati sa životom! Uglješa spomene neku posebnu dijetu. O
čemu se radi? – pita me dr. Mišo.

- Čitav tim rodbine i prijatelja raspravljao je i analizirao taj problem i cjelokupnu situaciju. Konzultirali smo
i više iskusnih liječnika. Neki su se suzdržali. Razumijemo ih. Ipak nas se većina složila, pošto je definitivno
napuštena kemoterapija, da bi bilo najprihvatljivije da primjenjujem cjelokupnu totalnu terapiju čajeva i sokova,
prema priloženom receptu, uz sljedeću dopunu: Da uzimam minimum dijetalne kalorične hrane – neophodne za
održavanje organizma – boreći se da se više ne gubi na težini. Odgodili smo početak primjene terapije dok
čujemo i tvoje mišljenje.

Dr. Mišo interesirao se ima li razlike u pripremama čajeva za totalnu terapiju od općepoznatog načina
pripreme čaja.

Postoji razlika kod pripreme kadulje, vrijeska i zdravca: Kadulja i vrijesak se kuhaju tri minuta u ključaloj
vodi, zatim se skinu s vatre i dodaju im se ostali predviđeni čajevi. Tako pomiješani i poklopljeni stoje deset
minuta. Tim prethodnim kuhanjem – tri minute – kadulja i vrijesak oslobađaju se eteričnog ulja i tek tada se mogu
piti s ostalim čajevima. Kadulja istovremeno oslobađa dragocjen životni ferment...

Zdravac (pelargonija – germanium robertianum) se samostalno priprema i pije. Oko pola žlice mljevenog
ili prstohvat krupnijeg zdravca sipa se u dva dl. hladne vode, poklopi se i poslije deset minuta procijedi i pije. Čaj
od zdravca potrebno je piti kod svakog oblika raka, posebno ako je pacijent već išao na zračenje, jer taj čaj sadrži
nešto radija. Zdravac je poput preslice (rastavić) čistač otrova iz organizma, otuda je njegova neophodnost kod
liječenja svih tumora!

Kod pripreme čajeva u totalnoj terapiji postoji još jedna značajna specifičnost kod pripreme grupe čajeva
za bubrege – pod nazivom “Čaj za bubrege”. Sačinjava je mješavina: 15 grama preslice, 10 grama koprive, 8
grama troskota i 7 grama gospine trave. Za jedno kuhanje u pola litre vruće vode dovoljan je prstohvat mješavine
ovih čajeva. Nakon što stoji 10 minuta u vrućoj vodi procijedi se, a talog čaja se kuha još 10 minuta i promiješa s
čajem koji je prije napravljen. Razlog tome je što u čaju za bubrege ima 5 sastojaka koji se ne smiju kuhati jer bi
se kuhanjem uništili. Ali tu je šesti sastojak (silicijeva kiselina) koji se može dobiti samo ako se talog čaja kuha 10
minuta.

Dr. Mišo mi je, pored ostalog, savjetovao da cjelokupno liječenje obavljam pod permanentnom
liječničkom kontrolom i da posebno idem na redovne kontrole kod kardiologa radi stanja srca.
 PRESUDNAŽIVOTNABORBA

(Totalna i kombinirana terapija biljnim čajevima

i povrtnim sokovima)

Zahvaljujući savjetima dr. Miše, s više sigurnosti, jasnoće i poleta, krenuo sam u presudnu životnu borbu. Bio je
to opsežan, složen i svestranije zahtijevan program totalne terapije i polu-terapije biljnim čajevima i povrtnim
sokovima. U stvari, to je specifičan sustav – više raznih terapija, koje su planski organizirane i sa čvrstom voljom i
upornošću disciplinirano provođene da se bolest zaustavi, sačuva bar minimum neophodne ž i v o t n e vitalnosti i
kondicije, kako bi se izvojevala definitivna pobjeda nad mojim opakim karcinomom!

Tehničkepripreme

Preko naše, tada u Dubrovniku jedine biljne ljekarne “IVA”, nabavili smo potrebne čajeve i biljne povrtne sokove
“BIOTTA”. Zatim smo precizno razmjerili čajeve na kuhinjskoj vagi. Napravili smo dvije mješavine, stavili ih u
posebne staklenke i obilježili naljepnicama prema sadržaju: “Čaj za bubrege” i “Čaj od kadulje”. Kupili smo i
potrebno odgovarajuće posuđe: emajliranu zdjelu zapremine jedne litre s poklopcem za kuhanje čajeva i dva
lončića po pola litre, u koje su cijeđeni skuhani čajevi. U jedan mješavina čajeva za bubrege, a u drugi mješavina
zvana “Čaj od kadulje”. Čim se skuhaju i procijede, topli čajevi se lijevaju u termos flaše, koje smo od ranije imali.
I lončići i termoske obilježeni su odgovarajućim naljepnicama prema nazivu čajeva, kako ne bi došlo do zabune
pri provođenju terapije.

Nakon izvršenih tehničkih priprema, a u cilju što uspješnije praktične primjene navedenih terapija, supruga i ja,
međusobno smo podijelili poslove. Supruga je pripremala odgovarajuću strogu dijetalnu ishranu, a ja sam
spremao čajeve i sokove. Svako veče sam kuhao obadvije mješavine čajeva – za čitav sutrašnji dan i lijevao ih u
termoske da bi ujutro, odmah na početku terapije, imao već pripremljen svježi čaj.

UKUPNO SAM PROVEO PET TERAPIJA PRIRODNIM ČAJEVIMA I SOKOVIMA

I. Od 15. VIII. do 4. IX. 2000. g. …..ukupno 21 dan,

zatim pauza 21 dan;

II. Od 25. IX. do 5. XI. 2000. g…… ukupno 42 dana,

zatim pauza 56 dana;

III. Od 6. I. do 16. II. 2001. g…… ukupno 42 dana,

zatim pauza 61 dan;

IV. Od 21. VI. do 1. VIII. 2001. g… ukupno 42 dana,

zatim pauza 125 dana;

V. Od 17. I. do 28. II. 2002. g…….. ukupno 42 dana.

Terapije su ukupno trajale 189 dana, od toga 168 dana kombinirane i 21 dan prva sa samim čajevima.

Svaka kombinirana terapija imala je svoj prvi dio u kojemu su se pili čajevi i za bubrege i od kadulje. U drugom
dijelu sam pio samo mješavinu čajeva od kadulje, jer se čajevi za bubrege smiju piti samo 21 dan uzastopno, a
godišnje najviše do četiri puta po 21 dan, odnosno maksimum 84 dana. A kadulja obavezno 42 dana uzastopno i
poželjno tijekom cijele godine, jer, pored ostalog, djeluje protuupalno, steže tkiva, zaustavlja krvarenje, koristi se
kod grlobolje i mentalne iscrpljenosti, te jača koncentraciju. Zanimljivo je da ekstrakti kadulje navodno djeluju i
kao blagi psihostimulansi.

KRONOLOGIJA I PRAKTIČNA PRIMJENA

PRIRODNIH TERAPIJA

U vrijeme provođenja prve terapije prirodnim čajevima, u vremenu od 15. kolovoza do 4. rujna 2000. godine, u
Gradskoj biblioteci u Dubrovniku, pronašao sam knjigu “Totalna terapija raka i leukemije”, čuvenog austrijskog
iscjelitelja Rudolfa Breussa. Ugodno su me iznenadili rezultati koje Breuss postiže “Totalnom terapijom čajevima i
povrtnim sokovima”. Odlučio sam se da, uz neophodno prilagođavanje mome zdravstvenom stanju, pokušam
provesti tu terapiju.

U vremenu od 25. rujna do 5. studenoga 2000. godine proveo sam Breussovu “Totalnu terapiju” s povrtnim
sokovima BIOTTA i skoro istim biljnim čajevima kakve sam koristio u prethodnoj terapiji, dodavši joj svoju
inovaciju: svakodnevno uzimanje najneophodnije količine strogo dijetalne hrane. U daljnjem tekstu zovimo tu
zajedničku kombinaciju - čajeva, sokova BIOTTA i minimum dijetalne hrane – “KOMBINIRANA TERAPIJA”
 DNEVNI TIJEK LIJEČENJA KOMBINIRANOM TERAPIJOM

Dan je počinjao jutarnjom mini gimnastikom (osnovni pokreti razgibavanja, koliko se može bez većeg zamaranja),
djelomična lagana masaža i ustajanje oko šest (zimi oko sedam) sati. Poslije oko pola sata spremanja i predaha
pije se, gutljaj po gutljaj, pola šalice (oko 1 dl.) hladnog čaja za bubrege. Nakon oko pola sata pauze pije se
šalica do dvije toplog čaja od kadulje, uvijek gutljaj po gutljaj. Nakon oko pola sata predaha pije se jedan gutljaj
soka BIOTTA, koji se u ustima utopli, pomiješa s pjuvačkom i proguta. Tek kroz petnaestak minuta pije se drugi
gutljaj soka na isti način kao i prvi. Takvim konzumiranjem čajeva i sokova i najosjetljiviji probavni organi će to
uspješno probaviti, što je posebno važno kad su u pitanju teži iscrpljeni bolesnici.

Oko devet sati sam doručkovao. Jelovnik je bio sljedeći: Jednom do dva puta tjedno je to bila kukuruzna palenta
(pura), s jednom do dvije žličice meda od vrijeska i kadulje i jedan do dva dl. domaćeg kiselog, svježeg kravljeg,
ponekad i kozjeg, mlijeka, koji je supruga kiselila. Kupovala ga je od svoje, vrlo savjesne, divne i drage poznanice
Konavoke Cvijete. Kozje mlijeko je donosila Marija iz Rijeke dubrovačke. Vedro, mudro čeljade. Uvijek bi donijela
i po koju šalu, ili najnoviji vic, što je bio dragocjen dodatak ostaloj terapiji. Delikates su njezine svježe ubrane
jesenje smokve.

Drugo jutro bi bile zobene, a treće pšenične pahuljice, s kiselim mlijekom i medom, kao i u prethodnom slučaju.
Najmanje jednom ili dvaput tjedno bi bila popara od crnog kruha grahama, s mladim svježim sirom i neizostavnim
kiselim mlijekom i medom. Jedno jutro bi bile i miksane pahuljice sa suhim voćem...

Do podne se uzima 10 do 15 gutljaja soka BIOTTA, a za cijeli dan do pola litre. Kako sam uzimao i minimum
dijetalne hrane, soka sam pio nešto manje – do četvrt litre dnevno.

Pola sata prije ručka pio sam pola šalice čaja za bubrege, a tako i uvečer oko 23 sata, pred spavanje. Čaja od
kadulje sam pio neograničeno, kad god sam osjetio potrebu.

Za glavni obrok – ručak, oko 12,30, jelovnik je skoro redovno bio jedno od sljedećih mesa: pileće, jagnjeće,
teleće, pureće, bez masnoće i kožice, odnosno riba plava (srdele...) ili bijela. Bili su to mali simbolični zalogajčići
mesa, više psihološka hrana. Sve je kuhano, ili ponekad na maslinovom ulju i malo vode pirjano i lešo spremano.
Varivo je redovno bilo raznovrsno sezonsko povrće, koje je kupovano od proizvođača koji zemlju gnoje stajskim
gnojivom. Supruga je to bez teškoća nabavljala od svojih dobrih poznanica. To njihovo korektno i sa obostranim
zadovoljstvom poslovanje prerastalo je u trajno istinsko prijateljstvo.

Trošeno je samo maslinovo i suncokretovo ulje bez konzervansa i kolesterola. Uz povrće je češće kuhana i
integralna riža. Radi jačanja tlaka, koji je uvijek dosta nizak, a u vrijeme najteže zdravstvene krize bio je i kritično
nizak, uz ručak se redovno pije jedan dec (dl.) pravog domaćeg crnog vina s Pelješca. I vino se, po uzoru na čaj i
BIOTTU pilo gutljaj po gutljaj.

Za večeru se kuhalo pomalo krumpira ili makarona, a svaki drugi dan jedna vrsta pahuljica, po želji. Svjež mladi
sir i kiselo mlijeko, uz svako jelo, bili su redovno za večeru, a ponekad i džem bez konzervansa.

Oko 11 sati pojeo bih ponešto od svježeg voća. U 16 sati bi užinao – komadić dijetalnog kolača, kavu, a kad bi se
vratio s rekreacije potrošenih kalorija, pojeo bih kao dodatak i ponešto od voća. Bili bi to simbolični obroci, ali bi
dobro došli ograničenoj ishrani. Kad sam prebrodio krizu i počeo rekonvalescentni oporavak, bili su to nešto
obilniji obroci koji su doprinijeli bržem oporavku.

U popodnevnim satima pio sam oko dva dl. čaja od zdravca (pelargonije). O njegovoj ljekovitosti i pripremi govori
se detaljno na 75. str. ove knjige. Zdravac je još efikasniji u sudjelovanju s preslicom, kaduljom, nevenom i
BIOTTOM, jer preslica razara rak (zovu je još i “četkom” za tumore). Zdravac čisti otrove iz organizma, kadulja
povoljno djeluje na upale i spriječava ih, neven eliminira smetnje disanja stanica u krvi. Ti čajevi i BIOTTA moćna
su terapija protiv raka. Pouzdani su i kao preventiva. Osjećam ih kao svoje glavne spasioce!

Sastavni i nerazdvojni dio dnevne terapije bile su obavezne jutarnje šetnje, popodnevne mini sportske aktivnosti,
predan intelektualni rad, svakodnevne dosta brojne i raznovrsne komunikacije i završni večernji program: kuhanje
čajeva za sljedeći dan i na kraju sređivanje dnevnih zabilješki o raznim aktivnostima oko primjene terapije, kako
bi se eventualne greške i propusti sutradan ispravili. To je bila svojevrsna studija u cilju unapređivanja tijeka
liječenja.

Šetnje su se odvijale pretežno u prirodi. Planirane su i izvođene kako bi bile što interesantnije, djelotvornije i
primjerenije mojim zdravstvenim mogućnostima. Kretao sam se improvizirajući povremeno, više simbolično,
razne lagane gimnastičke vježbe, uz češće zastajkivanje i kraće odmore. Vraćao bi se kad god bi to bilo moguće
drugim putem. I to bi bar malo doprinosilo da šetnja bude interesantnija. Zbog ograničenog moga radiusa
kretanja, češće sam koristio autobuse za dolazak do pogodnih terena za šetnje u prirodi. Najčešće je to bilo na
relaciji do Babina Kuka poznatog gradskog izletišta. Tamo, pored parka s dosta zelenila i ponekom klupom, ima
više staza kroz prirodu i zelenilo. Kad god bih se tamo našao, instiktivno bi me privlačio Novi Stradun i Art centar,
gdje je održana promocija i jedne moje knjige. Kad bi unuci tamo sa mnom šetali, uvijek bi bilo novih pitanja i
komentara, koji bi počinjali u Art centru i poduže se nastavljali, osjetivši da mi godi sjećanje na prošlost i bar na
kratko potiskivanje tadašnjih problema. Makar i na kratko, olakšavanje tereta bolesti, nije za podcjenjivanje. Zrno
po zrno... I malo provedrice, na tmurnom nebu, budi i jača nadu u skoro poboljšanje vremena. Samo onaj tko je
preživio slično beznađe može to razumjeti! Sreća da ja, zahvaljujući svojoj “tvrdoglavosti”, n i k a d nisam
priznavao nikakvo beznađe, iako je snaga bolesti dugo bila bezobzirna.

Na području Lapada ima više vidikovaca s kojih se vide čudovite i po ljepoti jedinstvene panorame. Promatranje
tih panorama uvijek me privlačilo i pričinjavalo mi višestruk užitak – za oči, srce i dušu. To je često bilo presudno
za izbor smjera šetnje!

Jedan od takvih vidikovaca je i Gorica, koju je još u devetnaestom stoljeću prelijepo opisao Mato Vodopić (1816.
– 1893.), pripovjedač, botaničar i dubrovački biskup od 1882. godine do svoje smrti, u pripovijetki “Tužna Jele”:

“Lijepo ti je o svanuću obzorje sa Gorice! – Nad tobom je čisto nebo bez oblaka: zlatno-rudo na istoku, gasi se i
plavi po malo kako odmiče put visine, na srijedi razlijeva se u modro, koje opeta, na zapad slazeći, tamni pridnu
gdje se s morom grli se sinje ostaje s rubom crvenkastijem. Pod tobom je jadransko more, od istoka preko juga
do zapada kraja mu ne dosižeš, a u jutarnjoj tišini val za valom tiho gibajući, krasno odsijeva ti svu nebesku boju.
Od sjevera do istoka brda ustavljaju ti pogled, ali pobrgjem sela namještena čarobno izgledaju kroz vlažnu maglu
od sunca još nerazgrnutu. Tuda Trsteno divi se svojim gorostasnijem javorima. – Orašac s dubravom maslina. –
Petrovo selo sa svojom zavjetnom crkvicom Gospe od Vodica i ledenijem vrutkom žlijebi. – Srgj sa ubavijem
svojijem Konalom, - varoš Pile sa svojijem perivojima, - Vidiš pod tobom komad Dubrovnika i ogromnu Minčetu,
vidiš otok Lokrum i za njime otočiće Mrkan i Bobaru, na lijevu im je Cavtat, a priko njega gube se Konavle s
vrsima Kotorskijeh planina.”

Završetak prednjeg citata: “...Konavle s vrsima Kotorskijeh planina.”, živo me podsjetio na mnoge v r l o p o u č n
e dragulje iz međuljudskih odnosa u Boki, koje sam svojevremeno istraživao i pod snažnim dojmom o njima pisao
za knjigu BRATSKA SLOGA KROZ VIJEKOVE. Primjera radi:
 “Prijateljevanje i predano njegovanje bratske sloge. –

Don Niko Luković i proto Bogoljub Milošević, odani prijatelji i svojevremeno čelni svećenici katoličke i
pravoslavne crkve u Kotoru, složno su i dosledno nastavili viševjekovne tradicije prisne saradnje pravoslavne i
katoličke crkve u Boki Kotorskoj. Pored zajedničkih februarskih službi u vrijeme proslave katoličke Katedrale sv.
Tripuna i decembarske proslave u pravoslavnoj crkvi sv. Nikole, u Kotoru, zajedno su služili i u više drugih crkava
u Boki. Tako bi se redovno prilikom proslave crkve Riza Bogorodice, u Bijeloj, pored prote Bogoljuba našao i don
Niko – za pjevnicom. Toj uobičajenoj praksi da prilikom značajnijih praznika u značajnijim crkvama prisustvuju
svećenici obadvije konfesije, Niko i Bogoljub su toplinom međusobnog prijateljstva još više doprinosili prisnoj
atmosferi i svestranoj saradnji crkava i naroda.

Po sjećanju prof. dr Miloša Miloševića, direktora Istorijskog arhiva u Kotoru, u Boki je bilo desetak crkava sa dva
oltara, u kojima su i pravoslavni i katolici obavljali vjerske obrede. U ovim crkvama, po starom lijepom običaju,
kad je služba jednih, barjak nosi pripadnik druge vjeroispovijesti. Zajednički crkveni horovi su bili redovna
ustaljena praksa po cijeloj Boki. Ima ih i danas. Isti ljudi pjevaju i u katoličkoj i u pravoslavnoj crkvi. To se lijepo
vidi i u filmu o Kotoru “Kako sačuvati grad”. I Momo Milošević, sudski službenik, sin prote Bogoljuba, pjeva u oba
crkvena hora u Kotoru.

U Boki je takođe sačuvan običaj da i na sahranama zajedno učestvuju i katolički i pravoslavni svećenici,
pogotovo kad se radi o mješovitim brakovima, koji su u Boki veoma česti, čak i među svećenstvom. Popovske
kćeri su se udavale i udaju se za katolike, a popovi žene katolkinjama. Majka biskupa Butorca, Kotoranina, bila je
pravoslavne vjere. Radojka, kći prote Bućina, udata je za katolika, i kći popa Radonjića, Senka, takođe. Pop Niko
Milošević, oženjen je katolkinjom...”

Tridesetih godina prošlog – dvadesetog stoljeća, u Dubrovniku je ljetovao poznati engleski književnik i dramski
pisac Bernard Shaw. Pri povratku s izleta na Cetinje proveo je nekoliko dana u hotelu “Boka” u Herceg Novom.
Kad je odlazio, rekao je: “Valja doći u Boku pa umrijeti, jer se nigdje pod ovom plavom nebeskom kapom tako
duboko ljudski – dostojanstvenije, ne vrši posljednji oproštaj od čovjeka”. On je dobro zapazio da prilikom
sahrane zvona zvone na svim i katoličkim i pravoslavnim crkvama. Da svi, i jedni i drugi, zatvaraju radnje i
masovno odlaze na sahrane, zajedno!

Za vrijeme boravka u Dubrovniku, prilikom obilaska grada i kulturno-povijesnih spomenika, izjavio je: “Ako igdje
na zemlji postoji raj, onda je to Dubrovnik!"”–zadivljeno je konstatirao Shaw.

Don Niko Luković, istaknuti borac za bratsku slogu, postavio je na platou pred Bogorodičinim hramom, u Prčanju,
brončane biste: Štrosmajeru, Njegošu, Andriji Kačiću Miošiću i biskupu Uceliniju, uz komentar: “U tim
spomenicima sadržan je simbolički jedan životni zadatak svećenika: bratska sloga naših naroda. Biste su
postavljene na zgodnom mjestu, jer je nedaleko odavde, u bivšem franjevačkom samostanu sv. Nikole 13. juna
revolucionarne 1848. godine održana jedna neobična skupština (400 predstavnika Boke), najveća i najznačajnija
u istoriji ovoga kraja, na kojoj su Bokelji prvi put u našem Primorju donijeli rezoluciju o ujedinjenju jugoslovenskih
zemalja u jednu državnu zajednicu”. (Don Niko Luković: “Bogorodičin hram u Prčanju”, Kotor 1965. str. 48 i 49).

Opće je poznato da svaki čovjek ima svoj životni put koji je ispunjen svojevrsnim posebnostima. Asocijacije,
sjećanja i razmišljanja o značajnim životnim dogodovštinama, koje su pod snažnim dojmom duboko
proživljavane, nikoga ne ostavljaju ravnodušnim, pogotovo ne u kritičnim životnim teškoćama. U mome slučaju,
podsjećanje na spomenute i druge bisere bratske sloge, veoma me se snažno doimalo i time me odvajalo od
turobnih uznemiravajućih misli na tešku bolest, u jeku provođenja p r e s u d n e kombinirane terapije prirodnim
čajevima i sokovima. Ti, više nego dragocjeni podaci, prikupljali su malo po malo, spasonosne ostatke skoro
istrošene snage. A snažne volje, kad je u pitanju životna borba i bratska sloga – nikada nije nedostajalo!

Desetljećima sam, sa posebnom ljubavi i entuzijazmom, amaterski istraživao, proučavao i pisao o korijenim
bratske sloge naših naroda i njihovom zajedničkom porijeklu i životu, od dolaska u ove krajeve, u sedmom
stoljeću: O etničkoj i sudbinskoj povezanosti; o ekonomskoj međuzavisnosti i svestranosti međusobne suradnje,
kroz skladne razmjene dobara, kao što su TRAMPE; svakidašnja ispomaganja i pozajmice, pa do vrlo čestih
beskamatnih zajmova “u četiri oka, bez svjedoka”, pri čemu je data riječ poštovana koliko i vlastiti život i bila
temelj iskrenim dobrosusjedskim odnosima, iz kojih su se razvijala prijateljevanja, pobratimstva i kumovanja kao
najviši domet međusobne odanosti i privrženosti, što je od svih cijenjeno, veoma poštovano i kao zjenica oka
čuvano! To su pravi biseri u međuljudskim odnosima. Značajno mjesto je dato zajedničkim vojevanjima,
svestranoj suradnji u bunama i ratovima, junačkim podvizima i žrtvovanjima jednih za druge u kritičnim
situacijama, kao najvećeg oblika čojstva i herojstva! Bratska sloga im je lozinka kroz vijekove bila!

Podsjećati se na te neizmjerno dragocjene dragulje u međuljudskim odnosima i razmišljati o njima, bili su mi

uvijek, a naročito u vrijeme presudne kombinirane terapije, najljekovitiji duševni melemi!!

Da biste to, poštovani čitatelji, lakše razumjeli, želim Vas upoznati s jednim od neposredno doživljenih primjera
manifestacije bratske sloge, kovane u vatri naše slavne antifašističke borbe, u bitci za oslobođenje Sarajeva, u
kojoj sam i ja ranjen. (iz vlastitog rukopisa “Bratska sloga kroz vijekove”)

TRI DIVNE CRVENE RUŽE U PUPOLJAK

VJEČNOG BRATSTVA SVITE

“Naše revolucionarno nasleđe predstavlja najsnažniji izvor naše budućnosti i ono treba da bude stalno prisutno u
našem cjelokupnom društveno-političkom i kulturnom životu, u umjetničkom i naučnom stvaralaštvu, a naročito u
odgoju i obrazovanju naše omladine.”

Tito

O, SKRIVENO SVJETLO ŠTO BLISTAŠ U SVAKOM

HUMANO-HRABROM ETIČKOM STVORENJU!

U jednom ožujskom svitanju 1945. godine, na raskršću voda, vjetrova i klima, na Ivan Planini, skojevskim
zanosom i herojskom neustrašivošću, satkan je divan biser humanosti, pun simbolike našega bratstva i jedinstva,
u vatri borbe kovanog, krvlju zalijevanog, i svjedočanstvo o neizmjernom drugarstvu boraca Titove Narodno
oslobodilačke antifašističke armije.

Poslije četverogodišnjeg hoda po mukama, borbe neprestane, podviga i pobjeda, jedinice 29. hercegovačke
divizije, oslobodivši i posljednje hercegovačko selo od mrskog fašističkog okupatora, stigle su na Ivan, gdje su
naišle na dobro utvrđene i odlučno branjene neprijateljske položaje, koji su bili sastavni dio obrane Sarajeva.
Vođene su veoma teške danonoćne borbe. Ređali su se juriši i kontrajuriši. Položaji su često prelazili iz ruka u
ruke. U praskozorje šestoga ožujka, Četvrti bataljon XIII. hercegovačke brigade napadao je na uzvišenje Dragalj,
opasano s oko četrdeset bunkera. U toj borbi ranjeni su svi komandiri četa i poginule ili ranjene sve bolničarke u
bataljonu. Istovremeno su izveli neočekivan napad njemački skijaši, dobro maskirani u bijela odijela, koji su se
uspjeli ukliniti u jedan dio partizanskog položaja. Čisteći posljednje ostatke skijaškog odreda, poginuo je
mitraljezac Tomo Krajišnik i ranjen Emir Pašić, Mostarac, politički delegat voda. Pali su na jednom proplanku po
kojemu je smrt sijao mitraljeskim rafalima jedan dobro maskirani njemački šarac, štiteći povlaćenje svojih skijaša.
Čim se Emir javio da je ranjen, u pomoć mu je poletila poznata nevesinjska partizanka Ljubica Remetić, referent
saniteta u bataljonu, koja je još u bitci na Sutjesci dobro ispekla zanat bolničarke. U momentu kad je stigla do
ranjenika i počela mu pružati pomoć, pogođena je u trbuh i nemoćno pala pored ranjenika. Primijetivši to, četne
bolničarke, 17-godišnja Emina Merdan iz starodrevnog Počitelja, i Zdenka Karačić, mostarska srednjoškolka,
jurnule su istovremeno iz dva dijela borbenog stroja, odakle su, po ustaljenoj praksi partizanskih bolničarki, budno
pratile tijek borbe, kako bi odmah intervenisale gdje bude potrebno. Čim je nastupila na kritični proplanak, Zdenka
je pogođena u glavu. Ni na zemlju (snijeg) nije živa pala. Emina je uspjela pretrčati do na desetak metara ispred
Emira i Ljubice, kad je i ona smrtno pogođena u grudi.

Na tome dijelu fronta su se nalazili komandant brigade, Milan Tabaković, komadant i komesar bataljona – Milan
Bjelogrlić i Anđelko Belović. Oni su odmah, kad je pao hrabri mitraljezac Tomo, procijenivši situaciju glasno
naređivali da se ne izlazi na proplanak dok se ne likvidira neprijateljsko mitraljesko gnijezdo prema kojem su naši
bombaši već bili krenuli. Mitraljez je bio dobro maskiran u krošnji jednoga bora. Brzo je otkriven i likvidiran, ali je
za Tomu, Emira, Ljubicu, Zdenku i

“Junaštvo je car zla svakojega

a i piće najslađe duševno

kojijem se pjane pokoljenja”

Njegoš

Eminu bilo već kasno. Bolničarke Ljubica, Emina i Zdenka znale su svoju dužnost prema ranjenom drugu, a
Zdenka i Emina još i prema svojoj drugarici. Njihova svijest i savjest je bila jača od smrtne opasnosti kojoj su
gledale oči u oči, gledale i prkosile joj. Nije teško pretpostaviti koliko se u takvim i sličnim prilikama u borcima
razvijala međusobna privrženost i bratska ljubav. Ljubicu, Eminu i Zdenku, kao ni

hiljade drugih, nije interesiralo kakvo je ranjenikovo ime i prezime, ni koje je vjere i nacije. Za njih je to bio borac
za slobodu, drug, čovjek, ratnik Titove armije i bojovnik za nešto najuzvišenije. Oni su svojim junačkim životima
iskovali najljepši i najdragocjeniji biser koji će vječno simbolizirati naše bratstvo i jedinstvo.

Ljubicu su zatekli živu, malaksalu, ali još prisebnu. Prvu pomoć joj je pružila Vasilija Đurasović Papić, referent
saniteta u brigadi. Ljubičino i Vasilijino drugovanje počelo je još u Omladinskoj četi bataljona “Bišina” 1942.
godine, u rodnom Nevesinju. Bile su više nego prijatelji. Svjesna da su to Ljubičini posljednji trenutci, nije mogla
suzdržati suze. To, kao da je Ljubici pomoglo da smogne snage i kad su je ponijeli prema previjalištu, sa nosila
su se jedva čuli, ali ipak dali razabrati stihovi poznate partizanske pjesme:

“Naša borba zahtijeva

kad se gine da se pjeva”.

Posljednje Ljubičine riječi izgovorene u samrtničkom hropcu, isprekidanim, jedva čujnim glasom, bile su:

“Je li spašen ranjenik?!”

“Ceo svemir je hram najvišeg duha.

Jedino hodočašće je čisto srce.

Istina je vječiti zapis.

“Ljubav je uzvišeno odricanje od sebičnih interesa”

( Rem Mahan)

“Moto života: obrisati svaku suzu sa svakoga oka”

(Gandhi)

L I J E Č E NJ E R A D O M

“NAJBOLJI LIJEK OD MISLI NA SMRT, JE RAD “

(A. Cesarec)

Poslije neuspjele operacije, vladalo je uvjerenje da će mi maligni “tumor veličine muške šake, koji infiltrira u
potpunosti mjehur i okolne strukture, tako da je inoperabilan...”, vrlo brzo, najviše za mjesec-dva dana dokrajčiti
ostatak života. Osjećao sam to kao mračnu, mučnu noć sporog svitanja. Straha je bilo, a odlučnosti za borbu još
više!

Opće je poznato da je najgore ako se bolesnik prepadne, prepusti najcrnijim mislima i kapitulira. “Strah nam koči
pamet i vezuje ruke” (Ivo Andrić). “Porazno je kad u životu pojedinca prije klone duh nego tijelo” (Aurelius);
“Preplašen je napola pobijeđen” (Suvorov).

Ja sam tih dana neumorno radio i svim svojim bićem želio da završim svoja ratna sjećanja i dopunim rukopis
“Bratska sloga kroz vijekove”, koji sadrži oko 35o bisernih dragulja iz međusobnih odnosa. Oko tristo je još ranije
istraženo i obrađeno. Za još oko 50 sam imao podatke koje je trebalo definitivno obraditi – napisati.

Moji ratni doživljaji u našem veličanstvenom antifašističkom ratu, jedva preživljeni i vrlo intenzivno proosjećani,
čvrsto su vezani za bezbroj niti sudbinske povezanosti naših naroda. To je presudno utjecalo da još u ratu (kad
nam je zbog ogromnih stradanja i raznih bratoubilačkih sukoba, podlo isprovociranih i okrutno nametnutih
okupatorskom i kvislinškom politikom “divide et impera”, zaprijetila kataklizma) shvatim neizmjernu potrebu i
značaj borbe za bratsku slogu i suživot. Tako je moj interes za konkretne i dirljive i ljudske primjere bratske sloge
(od međusobnih spašavanja i ispomaganja do žrtvovanja i najvećih odricanja jednih za druge) počelo još u
antifašističkom ratu, da bi po oslobođenju preraslo u svestranije intenzivno istraživanje i proučavanje. O tome
sam u arhivima, muzejima i knjižnicama našao relativno malo materijala, zbog čega sam se orijentirao na
paralelna dugogodišnja istraživanja istovremeno u znanstvenim institucijama i na terenu. Tako su mnogi dragulji
bratske sloge spašeni od zaborava.

Samo za građu rukopisa “Bratska sloga kroz vijekove” obavio sam razgovore sa preko 700 ljudi (u prilogu
rukopisa postoji poimenična evidencija svih), s nekima od njih i više puta, te pažljivo odslušao, zabilježio, ili
snimio na magnetofonske kasete njihova kazivanja. Među njima je oko 200 fakultetski obrazovanih, od kojih je 47
profesora, 24 doktora znanosti i četiri akademika. I mnoge mentalno svježe, bistre stare osobe bile su izvori
veoma dragocjenih podataka. Rad na tom prevažnom poslu postao je osnovni smisao moga života! Još mi je
trebalo par mjeseci da te unikatne materijale, s obiljem trajno aktualnih pouka i poučnih poruka završim. A ja sam
se, nažalost, našao na “korak do provalije!”. Više me je brinulo hoću li izvršiti svoj intimni zavjet, nego životna
opasnost!

Koristio sam svaki mogući trenutak da se prihvatim posla, jer “Rad koji rado obavljaš, liječi bol” (Shakespeare).
Nema sumnje, da mi je rad zaista neizmjerno pomogao. Čim bi ušao u radnu sobu i prihvatio se posla, odmah bi
se bolje osjećao. Kroz rad bi se budile razne asocijacije i sjećanja. To bi potiskivalo razne zdravstvene nevolje,
psihički me odmaralo i pomagalo organizmu da se uspješnije odupre bolesti. Noću su me često mučila teška
disanja – nestanak zraka, aritmija, nesanica, depresija... Ustajao bih i u radnoj sobi se prihvatao, makar i nekog
lakšeg posla, po sat, dva i poslije se vraćao u krevet. Više puta sam uspijevao zaspati. Povremene noćne more,
teške misli i jutarnji mamurluk na radnom mjestu sam lakše podnosio. Tako su radna soba i radni stol postali
takoreći spasonosni. Zvali smo ih i “mali raj”, u kojemu sam lakše podnosio i promjene vremena, naročito prvu –
depresivnu fazu, kao i malaksalost, umor, nervozu... Rad je sve boljke i nevolje najbolje liječio i postajao sve
privlačniji.

Vrlo su zanimljiva i poučna razmišljanja i izreke o radu nekih poznatih filozofa i drugih pametnih ljudi i naroda:
VOLTAIRE: “Rad nas oslobađa od tri velika zla: dosade,

jeste nerada i oskudice”.

GORKI: “Najveća radost i zadovoljstvo života jeste osjećaj

da si ljudima potreban i drag”.

TESLA: “Čovjek je rođen da radi, da trpi i da se bori,

ko tako ne radi mora propasti”.

TOLSTOJ: “Svaki čovjek, da bi mogao da radi, mora

smatrati svoj rad važnim i dobrim”.

GOETHE: “Komu sreća nudi najljepšu palmu? – onome ko

radosno radi, ko se raduje djelu”.

LENJIN: “Na radu se zasniva progres čovječanstva”.

SENEKA: “Dokolica bez knjige je smrt i pogreb živog

čovjeka”.

SHELLEY: “Najljepša stvar na svijetu je rad udružen

s ljubavlju”.

FARADAY: “Raditi, završiti, objaviti”.

TOLSTOJ: “I najveći talenti gube se u neradu”.

R I M E: “Rad i pjesma, zadovoljstva su dva – Sretan je ko

to uskladiti zna. Zanosni rad i vedrina

duha – Pouzdano, trajno zdravlje čuva”.

CARLYLE: “Blažen je onaj koji je našao svoj rad, i neka ne

traži drugog blagoslova”.

CLEMANCEAU: “Najvažnije od svega je shvatiti potrebu

posla koji se radi”.

CHURCHILL: “Treba voljeti ono što se radi, a ne raditi ono

što se ne voli”.
UPANISHAD: “Rad smiruje sukobe u duši i u čovjeku

izaziva želju da živi sto godina.

(Staroindijske filozofske rasprave)

PAYOT: “Vedrina duše stiče se kad su duboke težnje u

harmoniji sa razumom i radom”.

PESTALOZZI: “Zemlja je raj ako čovjek traži mir, čin

pravo, radi i želi malo”.

LAO-TSE: “Rađati, a ne posjedovati; Delati, a ne prisvajati;

Upravljati, a ne potcjenjivati”.

GIBRAN: “Civilizacija je počela tada, kada je čovjek prvi

put iskopao rupu u zemlji i stavio sjeme”.

TAGORE: “O zemljo, hoću da te obožavam r a d o m!”

HORATIUS: “Život ljudima nije dao ništa veliko bez truda”.

METASTASIO: “Život se mjeri prema djelima, a ne prema

danima”.

Č O V J E K J E O N O Š T O Č I N I !! (Govore djela)

KANT: “Jedna od najboljih i najčistijih radosti je odmor

posle rada”.

GIDE: “Pođite bez straha životnom nizbrdicom ako vas ona

vodi uzbrdo”.

Podsjetnik
Bolest je nemilosrdno crpila organizam, pa se i na radu brzo javljao zamor. U želji da se što brže osvježim i
nastavim raditi, sa što kraćim predahom, dovijao sam se na razne načine. Pored korištenja osvježavajućih pića
(kava, čaj, limunada...), imao sam pred sobom pripremljen popis nekoliko značajnijih događaja iz života. Posebno
bi mi privlačili pažnju događaji iz drugovanja s prirodom, a naročito vidikovci. Neki od njih su budili višestruke
asocijacije i sjećanja, kao što su zavičajni, ali i neki drugi. Uvijek me se najsnažnije doimalo Dragoš Sedlo iznad
prašume Perućica u Nacionalnom parku Sutjeska. Živo me podsjećalo na moje najteže ratne doživljaje u bitci na
Sutjesci i brojne poslijeratne posjete s raznim delegacijama, ekskurzijama i dvaput s znanstvenim grupama koje
su proučavale prašumu, i na jedinstvene panoramske vizualne dosege ove dalekovidnice.

Dragoš Sedlo je planinski prevoj između doline Sutjeske i vječito mrgodnog Maglića (2396), čija maglena kapa,
gledajući je izPerućice, doseže do neba i diči se prema susjednim gorostasnim planinama koje ga okružuju s tri
strane: Durmitor (2523), Volujak (2297) i Zelengora (2015). Dragoš Sedlo je i spona između Vučeva i dolina
Perućice i Sutjeske. Kao na dlanu mu je predivna zelena oaza Perućica kojoj, nadvisujući je, i pripada. To je
jedina Europska prašuma u kojoj životinje i biljke žive isključivo po prastarim zakonima prirode gdje ih lovci i
šumari ne uznemiruju. Tim ogromnim šumskim carstvom gospodare njegovi stanovnici: medvjedi, vukovi, srne,
divlje svinje, mnogobrojne divokoze... Gorostasna stabla ovdje umiru u dubokoj starosti i trunu nedaleko od
korjena. Istovremeno niču nove jele, bukve, borovi, gorostasne smrče koje dosežu i preko 70 metara visine i
starost oko pola milenija.

Ništa me nije uspješnije odvajalo od misli na bolest, niti brže osvježavalo za nastavak rada, kao sjećanje na ove
prostore i razmišljanje o njima. Perućica mi je dva puta, u najvećim životnim krizama značajno pomogla da
preživim. Zahvalan sam joj kao rođenoj majci Cvijeti koju nisam zapamtio. Obadvije ću zajedno u uspomeni trajno
zadržati!! . T o j e m o j ž i v o t.

Milosav Čabrilo - Čabro

Dubrovnik

SUTJESKO!

U svakom od nas ratnika,

najvećeg slobodarskog svetilišta,

nastanila se po jedna

- hirovita i krvava,

ledena i prkosna

S u t j e s k a.

Kroz cijeli život,

 ma kud se kretali,

napuštala nas više nijesi.

S u t j e s k o,

Neprestano se i u snu i na javi

hrvamo u tvojim uskipjelim bukovima.

Toliko si duboko

- u nama;

- i mi u tebi,

da ćeš se pretakati –

i u djecu, i unuke naše;

U pokoljenja koja će tek doći,

- kad god budu došla.

S u t j e s k o,

Ni fašističke horde, (XYQ)

zaboravit te nikad neće;

Usjekla si im kanjon,

u oholu zvjersku dušu.

Mnogi su pomiješali

- svoju tiransku krv,

sa tobom, bistra okrutna ljepotice,

koja nikog poštedila,

ni požalila nijesi;

Hiljade su ih ostale u tebi,

a ti u preživjelima.
S u t j e s k o,

I ponos si i strah,

i vapaj i nadahnuće;

O, Sutjesko, nezaboravna,

što ne napuštaš

- ni izginule,

- ni preživjele.

Vječna rijeko;

I slavna i tragična;

Legendarna i tegobna;

Nikad pokorena;

Uvijek ponosita i prkosna.

Slika 16.

FRAGMENT O SUTJESCI

Fusnota: XYQ:

- Svako od brojnih poprišta našeg oslobodilačkog rata posebno je svedočanstvo hrabrosti i nepokolebljive borbe
za slobodu, za novi život, za lepšu budućnost. Svako od njih je istinita priča o nama, našem poimanju
života, bratstva, ravnopravnosti... Ali iznad svih se, po mnogim osobenostima, izdvaja poprište omeđeno
Maglićem, Volujkom, Zelengorom. Izdvaja se Sutjeska. Sudbonosni trenuci koncentrisali su na malom prostoru
sve vrednosti narodnooslobodilačkog rata i revolucije. Tu u strahotnim časovima neprekidnih borbi, gladi, bolesti,
rana, nesanice, nastajao je masovni heroizam, kalilo se neraskidivo bratstvo narodnooslobodilačke vojske. Tu
nad Sutjeskom u Dolini heroja najjasnije su se ocrtali obrisi novog društva

Bitka koja je postala sinonim naše revolucije ostaće nepresušni izvor nadahnuća revolucionarima, istoričarima,
etičarima, filozofima, - ostaće udžbenik sadašnjim i budućim pokoljenjima.
- NEPRIJATELJ PRIZNAJE

“Tok borbe je pokazao da su komunističke snage pod Titovom komandom odlično organizovane, vješto vođene i
da raspolažu borbenim moralom koji izaziva čuđenje. Neprijateljsko komandovanje bilo je izvanredno pokretno i
– takođe – u odbrani aktivno. Karakteristični su bili masovni napadi snagama prikupljenim na jednom mjestu,
izvođeni pri atmosferskim prilikama povoljnim po neprijatelja (kad je nemoguća aktivnost avijacije), i to tamo gdje
naša artiljerija nije mogla dejstvovati. Komunistima je uvijek polazilo za rukom da izjednače svoj nedostatak u
teškom naoružanju i da, koristeći mrak, maglu i kišu, dođu na odstojanje bliske borbe prsa u prsa. Pri tome,
pokazali su se kao fanatični, krajnje uporni, dobri borci, koji odlično poznaju planinsko zemljište.” (General Liters
Rudolf, komandant njemačkih trupa u bici na Sutjesci).

- Ukupno je u ovoj ofanzivi angažovano sedam ojačanih okupatorskih divizija sa oko 127.000 vojnika (preko
70.000 nemačkih, 43.000 italijanskih, 2.000 bugarskih i preko 10.000 kvislinških). Te snage podržavalo je oko
osam artiljerijskih pukova, nekoliko bataljona tenkova i oko 12 eskadrila avijacije (oko 160 aviona).

- Dugotrajne i žestoke borbe iscrpljivale su do krajnjih granica fizičku snagu boraca i smanjivale brojno stanje
jedinica, bez mogućnosti za njihovu popunu. Jedinice glavne operativne grupe izgubile su trećinu svog sastava,
ali su osujetile namački plan. Iz redova boraca, komandira, političkih komesara i komandanata iz svih jedinica i
krajeva koji su ostali na bojnim poljima V neprijateljske ofanzive, 43 je odlikovano Ordenom narodnog heroja, oni
su izraz i simbol ispoljenog masovnog heroizma koji je pobedio u bici na Sutjesci.

-  Nezaboravna poruka teško ranjenog komesara Dalmatinca:  Davor Radovniković – “Štrko”, rođen 1922. u
Splitu, komesar prve čete, prvog batalj. Prve dalmat. brigade, teško ranjen 13.6. na Zelengori, pri proboju iz
fašističkog okruženja. Molio je drugove da se ne zadržavaju oko njega. Kad je vidio da mu prave nosila, iskoristio
je momenat i ubio se da ne otežava vrlo kritičnu situaciju. U njegovoj ruci nalazila se poruka:  “Ne mogu podnijeti
da se iz te presudne bitke uzimaju borci da bi me nepokretnoga nosili. Drugovi moji, ne zamjerite i odlučno
nastavite!”

Lijekovikojesamkoristio

ZA SRCE: Cordarone, nitro-glicerin sprej, Andol 100,

Tinidil i Lanitop (ponekad);

DIURETIKE: Fursemid 40 mg i Tiaren;

ZA NIZAK TLAK: Ditamin (rjeđe), a narodne redovno:

kava, crno vino (1 dcl dnevno), kapi propolisa;

ZA VRTOGLAVICU I NESVJESTICU: Tegretol, Stugeron

forte, Torekan (rjeđe), a alternativne redovno:

Cink – prirodni kelatirani 25 mg – glukonat;

D E P – THOUGH (KAL) – oba u kombinaciji dobri se

pokazali – uzimao po jednu tabletu dnevno;

ZA PROBAVU: Panazze, Laxoberal (najefikasniji – nikad

nije zatajio); montana dosta dobra;

RAZNE alternativne kapi: Gloga za smirenje, za tlak...

RAZNE vitaminske kombinacije – komplete.

FDC – THERAVIT MTM – ima najviše željeza – dobar je.

MAGNEZIJ – pjenušave tablete, osvježava itd.

BIOTTA – povrtni sokovi izvrsni su, koriste se u terapiji

zajedno s čajevima, a i solo. O njoj su dana

podrobna objašnjenja u rukopisu.

M E D A sam dosta svakodnevno jeo, i kavu sam medom

sladio. Tijekom terapije sam redovito trošio med

od vrijeska i kadulje. Medovina je također zdrava,

vrlo ukusna i dobra kao zamjena za vodu.

IZ STAROINDIJSKE MEDICINE

I ISCJELITELJSTVA:

“Tvoja sudbina leži u tvojim rukama jer svaki prst ima ulogu i moć. Onaj koji te moći
zna koristiti može uspješno sačuvati svoj duhovni mir i tjelesno zdravlje”.

(Kešav Dejv, iscjelitelj i učitelj, Nju Delhi)

MUDRA (PETLJA) “Spas života”, spasila je mnogo ljudi. Ima funkciju prve pomoći.
Čim osjetite znakove početka srčanog napada – čak i u slučaju srčanog napada, ona
rješava mnoge komplikacije na srcu. Djeluje brže od nitroglicerina. Aktivira se s
obadvije ruke tako da kažiprst savijemo u osnovu palca. Istovremeno spajamo
vrhove domalog i srednjeg prsta s vrhom palca. Mali prst je uspravljen.

O “Petlji spas života” slušao sam od naših pomoraca (Lekso Nezmeškal, kapetan
duge plovidbe i dr.) Koristim je duže vremena. Naročito je efikasna u smirivanju
aritmije. Prošle – 2003. godine sam dobio knjigu “Mudre, boje, magneti”, autora prof.
Bore Štambuka, u kojoj na oko 180 str. piše o tim, za nas laike, zagonetnim temama.

KONDICIJA - POGONSKA I ZAŠTITNA

SNAGA ORGANIZMA

Od kondicije je ponajviše zavisio ishod borbe organizma protiv raka, koji je

permanentno nemilosrdno napadao i crpio snagu i vitalnost organizma. Svjesni
ozbiljnosti situacije, planski smo svestranije kontinuirano djelovali: te aktivnosti su
počinjale još u krevetu. Obavljene su osnovne vježbe kao priprema za ustajanje.
Često me budila aritmija koju sam uspješno smirivao aktiviranjem “Petlje spasa”.

Nakon ustajanja sam par minuta koristio kućni – stojeći bicikl. Kad god je to bilo
moguće koristio sam šetnje u granicama svoga mogućeg radiusa kretanja. Sport je
za kondiciju bio najvažniji. Koristio sam boće (baline), mini golf i pomalo plivanje.
Boće su bile najpogodnije, pa sam ih najviše i koristio. Neizmjerno su mi pomogle,
pa evo da o tome starodrevnom i za sve uzraste pogodnom popularnom sportu
nešto više kažem:

“Boćanje ne poboljšava samo fizičko zdravlje, nego i intelektualne sposobnosti

čovjeka – već je 300 godina p.n.e. ustanovio poznati grčki liječnik Galen. Ono,
naime, poboljšava opću koordinaciju pojedinih dijelova tijela, osjećaj preciznosti i
ritma, razvija osjete i ravnotežu, vježba pamćenje i utječe na koncentraciju.

Boćanje – igru s kuglama, koju su navodno voljeli i stari Egipćani, danas u svijetu
postaje sve zanimljiviji oblik rekreacije. Uz Francuze i Talijane, naročito su Hrvati i
Slovenci u toj igri otkrili izvor pravog sportskog ponosa. Na svjetskom prvenstvu
1997. godine Hrvati su se upisali među svjetske prvake, a 1999. na Svjetskom
prvenstvu u parovima slavili su Slovenci, organizatori Svjetskog prvenstva 2001.
godine.

Strast prema metalnim kuglama promjera 95 do 100 mm i težine 1000 do 1150

grama natjecatelji se dokazuju znanjem i preciznošću, ali i snagom i izdržljivošću.
Boće treba što više približiti bulinu (maloj kugli), što se može postići na razne načine
– približavanjem te izbijanjem. Fizička angažiranost boćara, koji mora dobro ocijeniti
kako baciti boću, iziskuje stalni pokret mišića cijelog tijela”.

Boćarski sport je za mene više od igre i rekreacije. To je prilika i za dragocjenu

komunikaciju s više prijatelja: boćarskim veteranom Sabom (Sebastijan) drugujem i
igram boće već peto desetljeće. Rođeni smo istoga dana, mjeseca i godine, davne
1922. On u Velaluci, na Korčuli, a ja u srednjoj Hercegovini. Oba njegujemo vedrinu
narodnog humora. Sabo nam je donio i jednu boćarsku pošalicu, iznjedrenu, bit će
među boćarima otočanima: “Ko ne zna da igra na buće, taj ni čovik, neka sidi kod
kuće!”. Pretekao me je i u obiteljskim dostignućima i veleuzvišenim zvanjima. On je
pradida, a ja djed. Obojica igramo boće s potomcima. Ja odavno s unucima, a Sabo
odnedavno – ponekad s praunukom. U igri boća, po šalama i prijateljevanju, vrlo su
nam bliski: Lovor, koji i bulina često pogađa i među reprezentativcima ima zavidan
renome. Milan je vrstan sukač i preko ljeta, od svibnja do listopada boravi u Istri i igra
u Drugoj županijskoj ligi. Kompletni smo tek kad nam se pridruže Mušo, Niko, Rade,
Ivo...

I u vrijeme zdravstvene krize, navraćao sam na boćalište. Bacio bi po koju boću i

malo s boćarima proćaskao. Planski, sam svaki sljedeći dan, ostajao po koji minut
duže i zaigrao koju boću više. Kad sam izgurao na deset minuta igre, to je bio
snažan podsticaj za još duže i više. Trebalo je vremena i fanatične upornosti dok
sam izgurao na pola sata. Tek tada su mi boćari rekli da su bili izgubili nadu u moje
ozdravljenje, misleći da mi je blizu kraj. Trudili su se za sve vrijeme da me ohrabre i
raspolože stvarajući vedru atmosferu. Viceva, šala, raznih zgoda nije manjkalo,
pažnje i predusretljivosti također. Uključivali su me u igru odmah, čim bi stigao – dali
bi drugoj strani dvije boće i igra bi se nastavljala bez zastoja. Bilo je i pokušaja
dodavanja boća da se ja ne saginjem. To sam odbijao – potrebnije se meni saginjati
– zahvaljujući se na drugarskoj pažnji i nudeći da i ja njima dodam, što bi završavalo
osmijehom i sportskim pozdravom. Lovor je bio nenadmašan u susretljivom
usputnom dovoženju na boćalište i vraćanju. Sve je to bila veoma dragocjena
terapija, koja je skupa s ostalima – koordinirano – dala dosta pozitivnih rezultata!

Ljudi koji se bave sportom biološki su mlađi 10 do 20 godina!

KOMUNIKACIJE

Izgrađujemo još humanije društvo koje će organiziranije i uspješnije štititi i čuvati

ljudsko zdravlje i živote! 
Mnogim ljudima je potrebna svestranija, organizirana i kontinuirana pomoć. Pišući o svojoj bolesti, ja sam na više
mjesta govorio o TIMU rodbine i prijatelja, koji su bili moja k r i l a, u m i p o g o n s k a s n a g a. Bez njih i njihove
svestrane kontinuirane pomoći, ne vjerujem da bih uspio odoliti opakoj bolesti. Skoro da to ne bih ni teoretski
mogao. Takvo je bilo mišljenje i više iskusnih liječnika, specijalista, kao i opće mišljenje! 

Uobičajeno je da se pred bolesnikom prikrivaju teža, a pogotovo teška oboljenja. Vrlo su različita mišljenja, treba
li bolesniku reći cijelu istinu?! Mislim da treba reći istinu, ali istovremeno ukazati mu i na mogućnost liječenja –
budeći mu nadu u izlječenje, kako bi ga se pripremilo da ne podlegne panici i da se bori. Veoma je važno kako će
se bolesnik pripremiti za takvo saznanje. Dobro bi bilo da tome činu prisustvuje zajedno s liječnikom i s nekim od
rodbine, ili uglednih i utjecajnih prijatelja, u čiju riječ i pomoć bolesnik vjeruje! 

Od blagovremenog saznanja istine obično zavisi i pravovremenost pronalaženja adekvatne terapije i početka
njezine primjene, što može biti presudno za konačan ishod liječenja. Oni koji odugovlače s informacijom o pravoj
dijagnozi, preuzimaju na sebe veliku odgovornost, jer zakašnjenja mogu pospiješiti tragičan završetak i
eventualno biti jedan od suuzroka veće patnje i gubitka života. 

U svakom slučaju bolesniku treba hitno organizirana pomoć. Ljudi, sve više ovise jedni od drugih! “Ako hoćeš da
nađeš boga, služi čovjeku!” (Vivekananda). Bolesnika se ne smije prepustiti samom sebi. Dužni smo ga sačuvati
od panike jer nema toga tko se ne plaši “neizlječive bolesti”. Strah od vlastitog kraja nosi svaki čovjek u sebi i
svatko ga na svoj način pokušava umanjiti. Tjeskobe i zabrinutost smanjuju obrambene sposobnosti organizma,
a time i izglede za ozdravljenje. U takvim krizama, pomoć rodbine, prijatelja, ljudi “dobre volje” i “Lige protiv raka”
– zajedno s liječnicima, imaju presudnu ulogu da se bolesniku vratisamopouzdanje i, po mogućnosti, se uvjeri da
može pobijediti r a k! 

Svestranijom, uvjerljivom komunikacijom i adekvatnom pomoći, mnogo se postiže: Bolesnik se sa više nade i
elana zalaže, odvažnije se ponaša i u cjelini harmoničnije djeluje, što se uzajamno prožima i daje puno bolje, a
ne rijetko i željene rezultate.

“Čovjekov život nije samo njegov; ko ga želi oblikovati, mora imati pomoć okoline, ili neće uspjeti” (Tagore). 

K o m u n i c i r a nj e s b o l e s n i c i m a 

Dr. Kruif: “Čudotvorno sredstvo u bolesti – to je lijepa riječ” 

Uobičajeno je da se ode u posjet, ponese neki paketić i poželi ozdravljenje, smatrajući da je time vratio dug. Ne!
Naš je dug prema čovjeku uopće, a pogotovo prema težim bolesnicima, mnogo, mnogo veći. Dužni smo se u
svojim mislima i pred vlastitom savjesti postaviti u položaj dotičnog bolesnika, pa mjereći o sebi – cijeniti koliki je i
kakav naš dug! Preko liječnika, rodbine i prijatelja ustanovit ćemo kako i u čemu naša pomoć može biti
najkorisnija. 

“Čovjek je po prirodi društveno biće” (Aristotel). Najbolji su pokloni: topao osmijeh, ljubazan pogled, nježan dodir,
prijateljski zagrljaj... Možda knjiga, ali kakva? Treba čovjeka poznavat i prilagođavati mu se.“Dokolica bez knjige
je smrt i pogreb živog čovjeka” (Seneca). 

“Vedrini bi, kad god se pojavi, trebalo otvoriti vrata i prozore: ona nam nikad ne dolazi nezgodan čas.“
(Schopenauer). 

Jedna američka studija, rađena poslije Drugog svjetskog rata, a odnosi se na preživjele logoraše iz
koncentracijskih logora, pokazala je da su samo one osobe koje su imale smisla za humor poslije preživljenog
pakla mogle nastaviti da žive i da odviše ne pate – podsjećajući se stalno na ona mučna i užasna iskustva. 

Specijalisti gerijatri su dokazali da su stare osobe, koje imaju jače izraženo osjećanje humora, najčešće veoma
zdrave. Zaključak se sam nameće: ako želite da budete dobrog zdravlja i dugo živite, smijte se što je moguće
češće. Na kraju šala, smijeh treba ozbiljno shvatiti! 
 S M I J E H 

Smijeh je veoma značajna ljudska osobitost. U bližoj i daljnjoj prošlosti bilo je previše raznih oskudica i problema,
ali smijeha i pjesme u izobilju. Danas je te, više nego dragocjene, duševne hrane i nezamjenjivog zdravstvenog
eliksira, nažalost, sve manje i manje, iako je još odavno dobro poznato da smijeh:

- poboljšava rad srca i opušta nerve i mišiće;

- blagotvorno djeluje protiv uznemirenosti;

- povećava kapacitet pluća i masira dijelove

abdomena;

- rasterećuje čitav organizam mnogih tegoba i td.

“Vedrina duše stiče se kad god su duboke težnje u

harmoniji sa razumom”. (Payot)

“Vedrina i veselje su sunca pod kojima sve uspijeva”

(Jean Paul)

Veoma je važno i kod sebe stvarati naviku da se pokreću veselije teme i pričaju šale. Svatko može, ako
baš hoće, prepričati interesantnu anegdotu, šalu, pa i “mastan” vic, zašto ne?! “...Društvu je milije da ga
zabavimo nego da ga poučavamo”. (Kniegge)

“Ako se smiješ na svoj račun, uskraćuješ drugima to

zadovoljstvo”. (Lec) 

Čuvajmosepesimista!

Neophodno je izbjegavati pesimiste, naročito za vrijeme teže zdravstvene krize, pogotovo one koji su u
stanju stvarati samo loše raspoloženje. Čovjek je takvo društveno biće koje se ne može osjećati dobro ako
nije okružen povjerenjem, poštovanjem i ljubavlju. Nedostatak zadovoljstva i normalna raspoloženja često
uzrokuju uznemirenja i razočaranja koja afektivne probleme pretvaraju u psihičke patnje. Svako negativno
uzbuđenje: ljutnja, strah, ljubomora, mržnja... štete zdravlju.

Još šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, predsjednik američkog društva za rak E. P. Pendergras,
ukazivao je na postojanje “opipljivih dokaza da stres i tuga utječu na razvoj bolesti”.

Svako negativno osjećanje trebalo bi biti što prije otklonjeno, a usamljenost treba biti pobijeđena
približavanjem sličnima i po uzoru na one koji postižu uspjehe u borbi sa sličnim nevoljama!

“Čovjek koji je povučen u samoga sebe, ne može da ostvari svoj vlastiti život. Potrebno je da iziđe iz
sebe.” (Tagore)

Nije malo onih koji nisu u stanju da s a m i “iziđu iz sebe”. Humani i drugi etičko - moralni principi
pokreću lj u d e d o b r e v o lj e da ne zaboravljaju ljudske nevolje! To je pitanje svih pitanja!

“Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo”

(Ivo Andrić)

Nitko od živih ljudi u današnjim svjetskim prilikama i ekološkim neprilikama ne može biti siguran da se
sutra neće suočiti s rakom i drugim opakim bolestimač. Zar nije logično najozbiljnije razmišljati o s l o ž n o j ,
jedinstvenoj, općeljudskoj i sveopćoj svjetskoj p r e v e n – c i j i !

Do sada, i sada, ne samo “gase požari”, s djelomičnim uspjehom. 

“Gdje je ljubav i sloga, tu je bog!” (Gandhi)

Pogledajmo gdje je i kakva je sloga oko otklanjanja uzroka o z o n s k i m r u p a m a i milijuna drugih pogibeljnih

uzročnika koji sve masovnije uništavaju najproduktivnije snage čovječanstva od četrdesetih do šezdesetih godina
s t a r o s t i. To se zna, a zna se i kuda to vodi!!!

Zašto Ujedinjene nacije, Svjetska zdravstvena organizacija i druge slične institucije, sve religije i sve
druge relevantne snage, ne zvone na uzbunu, a ponajviše i najgromoglasnije organizacije za borbu protiv raka?!

Čovječanstvo je obolilo od nezasitnih apetita za zgrtanje bogatstva! Stanimo i zapitajmo se: ZAR NAM
LJUDSKI ŽIVOTI nisu najveće i najpreče bogatstvo?!! Koliko relativno mladih ljudi u dobi najproduktivnijeg
stvaralaštva, punih životne snage, svakog trena umire od opakih bolesti, a mi se ponašamo kao ovce,
ošamućene mrkim vučjim pogledom i razjapljenim raljama!

Svi smo mi ONO što činimo, ili ne činimo, a trebali bi da činimo. Pjesnici su rekli: “Svi su ljudi braća”.
Bravo, budimo braća!

“Međ’ sobom ljudi su braća!

Tako kaže svet nam ceo.

Ja ne mogu to poreći

I ako bih, možda, hteo.

Sad vjerujem i ja u to.

I s dvojicom kad sam biv’o:

U jednom se uvijek Avelj,

A u drugom Kain skriv’o!

(Minajev) 

Nadajmo se i težimo da s pjesnicima Z A J E D N O PJEVA CIJELO ČOVJEČANSTVO i vjeruje da su

ljudi među sobom braća!

U Sarajevu – i negdje više u Evropi, postalo je moguće još od davnih vremena, da postoje na nekoliko
stotina četvornih metara bogomolje svih monoteističkih religija: judizma, islama i kršćanstva u pravoslavnoj,
katoličkoj i protestantskoj varijanti. To je Sarajlijama ne samo normalno, nego i obogaćujuće za duhovni život
grada. – kaže fra Marko Oršolić, voditelj međunarodnog centra za promociju međureligijskog dijaloga, pravde i
mira – “ZAJEDNO”. 
Ozlojeđen bujanjem mržnje i zločina devedesetih godina dvadesetog vijeka, fra Marko Oršolić reagira: 
“Bosnu je zateklo trostruko zlo jer su nacionalni lideri izveli puč nad narodima i degradirali ih na srednjevjekovna
plemena kojima su oni postali poglavice... Ne želim poravnavati krivnju, ali želim biti pravedan. Jer, znate, ne
možete vi shvatiti 1991. godinu ako odbijate znat za 1941. godinu...” 

“K o z m o p o l i t s k i p a r k” 

U središnjem prostoru između Katedrale, Saborne crkve, Begove džamije i Sinagoge, nalazi se d i v a n p a r k u
kojem se, iz bogomolja, mogu čut i slušati molitve: 
- Oče naš, iže jesi na nebesi... 
- Ave marija, gratia plena... 
- Bismilahir – rahmair – rahim... 
- Baruh ata adonaj... 
Ove riječi, ove molitve, odjekuju vijekovima na ovim prostorima i u srcima Sarajlija!

U ovaj kozmopolitski park rado dođu i mnogi ateisti da bi uživali u tamošnjoj predivnoj atmosferi. Ta sveukupna
događanja mogla bi se nazvati i kozmopolitskom harmonijom, što potvrđuje više raznih ali sveukupno skladnih i
prijatnih tonova! 
To potvrđuju i zlatna nepisana običajna pravila koja poštuju svi ljudi D o b r e v o lj e:

- tuđe vrijednosti i svetinje se poštuju kao što se svoje vole; 

- Njeguje se ono što ljude spaja i dobru volju stvara, a prevladava ono što ih razdvaja i sukobljava;

- većina ateista poštuju i cijene vjernike koji se na djelu vladaju prema deset božjih zapovijedi i takvi vjernici
poštuju takve ateiste.

Dobro bi bilo da takva pravila uđu i u USTAV EVROPSKE UNIJE! 

OHRABRAJUĆI REZULTATI DRUGOG CIKLUSAKOMBINIRANE TERAPIJE 

Drugi ciklus kombinirane terapije trajao je 42 dana. Počeo je 25. rujna, a završio 5. studenoga 2000. godine.
Terapija je maksimalno disciplinirano i vrlo odgovorno provedena. Najveće poteškoće su mi pravile česte
vrtoglavice i nešto rjeđe nesvjestice. Vrtoglavice su znale trajati satima, a nesvjestice oko desetak do 15 minuta. I
spomenute i razne druge smetnje su tijekom ovog ciklusa terapija postale nešto podnošljivije. U cjelini uzevši,
postignuti su relativno ohrabrujući rezultati: 
- bolji apetit i prestanak gubljenja na težini, 
- mirniji i nešto duži san, 
- uporne vježbe, šetnje, sport... dali su najbolje

rezultate, 
- radius kretanja se više nego udvostručio, 
- igra boća produžena je s oko 10, na oko 30 minuta, 
- dužina plivanja se više nego udvostručila... 

Cjelokupno stanje je ukazivalo da se prava borba protiv podlog raka, koji se malo pritajio, ali ne i
kapitulirao, tek treba odlučno nastaviti. Na to je, pored ostalog, ukazivalo i sporo smanjenje sedimentacije: sa 97
na oko 70. Slično je bilo i s ostalim pretragama. Svugdje izvjesno, ali tek ohrabrujuće poboljšanje.

Moj brojan i vrlo homogen tim rodbine i prijatelja, koji nose u sebi najviše etičke, a većina i intelektualne
vrijednosti, u kome je, pored ostalih, odano surađivalo dvadesetak fakultetski obrazovanih vrlo savjesnih
intelektualaca, divnih, životno i radno iskusnih ljudi, jedinstveno se složilo da treba nastaviti kombiniranu terapiju.
Ti rezultati su kod većine probudili zračak nade da bi terapija mogla uspjeti.

Od samog početka bolesti, a pogotovo od neuspjele operacije i izlaska iz bolnice, većina se mojih
vjernih suradnika nije izjašnjavala, niti puno komentirala, ali su svi kao jedan činili sve što su mogli da mi
pomognu i olakšaju ozbiljnu situaciju. Većina se njih diskretno dogovarala i planski djelovala kako da mi što više
odvrate pažnju od misli na bolest i što svestranije pomognu.

Bilo je na pretek interesantnih, poučnih, manje-više vedrih kazivanja, anegdota iz raznih vremena,
zemalja, žanrova, što je stvaralo interesantnu atmosferu koja je potiskivala brige. Ti dobri, dragi ljudi bili su
većinom umirovljenici. Imali su bogato životno iskustvo i bili nepresušni izvori raznovrsnih interesantnih kazivanja.
Znalački bi privukli pažnju i postepeno uključivali prisutne u razgovor. Činili su to vješto i nenametljivo.
Organizirano su se pripremali i raspoređivali tko će s kim i kada doći. To je bilo više od posjete! Nešto kao
redovan obilazak. Upravo su bdjeli nad mojim stanjem i raspoloženjem. To se protezalo i na šetnje. Uvečer bi se
dogovarali za sutra.

U Grad sam više puta išao s ing. Ratkom Taušanom. Prošetali bi kad bi nam vrijeme odgovaralo i do
Porporele. Ratko bi uživao promatrajući s Porporele panoramu krovova Grada. S ushićenjem je govorio o skladu,
ljepoti i specifičnosti dubrovačkih krovova, ističući da niodkud ne izgledaju tako predivno kao kad se s Porporele
gledaju. Taj stari građevinac i neumorni arhitekt, strastveni je zaljubljenih uspješnih ostvarenja, djela ljudskog
stvaralačkog uma i genija. Užitak je bio slušati ga i gledati s kakvim umijećem i zanosom sve to objašnjava.
Prilikom svakog novog dolaska na Porporelu, uvijek iznova očaran ljepotom toliko dragog nam Grada, Ratko bi
se prvo okretao prema panorami krovova i s ushićenjem ih posmatrao, diskretno im se klanjajući, kao pobožan
vjernik pred oltarom.

Na povratku s Porporele redovno bi navratili u Gradsku kavanu, gdje bi, uz dobru kavu, proveli bar uru
vremena u razgovoru ugodnom. Skoro redovno je s nama bio u društvu Milan Kosović, rođeni Dubrovčanin,
umirovljeni ekonomist, a neki put i Rafo Rodin, dugogodišnji direktor hotela Excelsior. Kao po nekom nepisanom
pravilu, najviše bi nam vremena proteklo u razgovoru o Mostaru i njegovim vedrinama, gdje smo Ratko i ja proveli
najljepše godine života. Slušajući naša vedra kazivanja, kojima kraja nema, Milan bi se sav u uho pretvorio i
grohotom smijao. Po njegovom izboru, ispričat ću vam jednu istinitu vedru anegdotu: U Sarajevu je, u republičkim
institucijama, radila jedna grupa Mostaraca koja je često odlazila u Mostar, na vikend. U nedjelju bi se oko 9 sati
našli u hotelu Neretva, na kavi. Jedne nedjelje je dr. Nidžo Zec zakasnio 15-tak minuta. Kad je stigao, još stojeći
je rekao da ima važnu novost – da mu je jedan kolega, koji radi u Švicarskoj, rekao da je pouzdano utvrđeno da
svježa kokošija jaja stimulativno djeluju na mušku potenciju. Na to, u istom trenu, reagira Ćazim Ugljen, poznati
inženjer rudarstva, tadašnji ministar u vladi Republike Bosne i Hercegovine:

- E, moj Nidžo, kad bi ti to tako bilo, svi bismo ti mi u ćumezu (kokošinjcu) spavali!

Netko je iz društva, kroz glasan smijeh dopunio: “Ne bi dali jaju ni da u gnijezdo padne, već da ga se
taze, još topla dočepamo.”

Ratko je rođeni Mostarac. Izvrsno poznaje i staru i noviju povijest rodnog grada, pa i mnoge vedre
anegdote i šaljive dogodovštine. A najradije recitira Šantićeve, Šimićeve i Đikićeve pjesme. I sad’ u 86-toj godini
života, kad recitira Šantićevu pjesmu VEČE NA ŠKOLJU, koja je ušla u Antologiju svjetske poezije, zanosno
uzdrhti:

Pučina plava

Spava,

Prohladni pada mrak;

 Vrh hridi crne

Trne

Zadnji rumeni zrak.

I jeca zvono

Bono

Po kršu dršće zvuk;

S uzdahom tuge

Duge

Ubogi moli puk.

.......

I san sve bliže

Stiže.

Prohladni pada mrak.

Vrh hridi crne

Trne

Zadnji rumeni zrak.

Većina članova našeg tima bili su vedre naravi, a svi realistični optimisti. U njihovom društvu nije se
moglo ostati pasivnim ni odveć zabrinuti...

“Ne liječi se tko se brine”

(natpis na javnom kupalištu u starom Rimu)

“Nema boljeg liječnika od vedrog prijatelja” (Cato)

„Samoća i čamotinja pretežak su davež ljudske duše“

(Čabro)

„Ne prepuštajmo samom sebi ni iskusna, duhom jaka

bolesnika. Svatko je ranjiv kad gleda smrti u oči!“ (Čabro) 

Idjecasumidostapomogla

S njima sam uvijek bio u dobrim odnosima. Nije mi se teško spustiti na njihovu razinu. Poigrati se, družiti
i rado prijateljevati u pravom smislu te riječi. Predivan mi je svaki trenutak proveden u njihovom društvu. Djeca su
zaista najbolji ljudi! Bolji od odraslih, a kakvi će biti kad odrastu, najviše će ovisiti od odraslih.

Vedra dječja lica s vječitim osmijehom, znatiželjni, naivni i nevini pogledi, osvajaju sugovornika cijelim
bićem. Nigdje se nisam lakše ni brže odmarao i oporavljao od naporna posla i društvenih obveza kao kad sam
bio s njima.

Ponajvažnije je prilagoditi teme i razgovor njihovom uzrastu. To se, unošenjem što više vedrine u
kazivanje, relativno lako postiže. Uvijek mi je to polazilo za rukom, naročito po objavljivanju moje knjige “Učimo
od Tita” pisane prvenstveno za mladu generaciju, koja sadrži dosta interesantnih fragmenata i vedrih anegdota.

Nezaboravni su mnogi susreti sa škomskom, radničkom i studentskom omladinom, na koje sam često
odlazio sa starim profesorom, pokojnim Lukom Ivankovićem, rođenim na otoku Šipanu, bivšim direktorom
dubrovačke gimnazije, od kojega se uvijek moglo ponešto korisno naučiti, naročito iz oblasti pedagogije. Rado je
citirao Gandhija: “Pametni roditelji dopuštaju svojoj djeci da po neki put i pogriješe”. Luka se i u devetom
desetljeću života i šestoj deceniji pedagoškog djelovanja rado družio i šalio s djecom. Slava i hvala Luki
Ivankoviću.

Moje drugovanje s djecom i omladinom nije ni tijekom bolesti prestajalo. Unučad su bila i ostala
neraskidiva veza. Unuke Karmen i Tere svaku večer bi se javile telefonom, a tjedno bi i došle vidjeti baku Milku i
djeda. Uvijek bi donijele po neku novu šalu, ili bar zagonetku. Baka bi po njihovom izboru pravila musaku, koju bi
jele s boljim apetitom nego ijednu drugu hranu. Dok bi Karmen pomagala baki, Tere bi sjela pored mene i pribivši
se uzame, rekla bi: “Da malo uživamo”. Ona je tek “prvačić” (bila tada), vječito nasmijana i dobro raspoložena.
Svojim vedrim okicama potiskuje svaki teret, brigu i neraspoloženje. Karmen je već ozbiljna djevojčica.
Povremeno se javi na dječjoj stranici “Dubrovačkog vjesnika”. Lijepo zapaža i opisuje: o Stradunu, proljeću,
prirodi... Unuci Jug i Maro, studenti su u Zagrebu. Redovno se javljaju i interesiraju o našem zdravlju,
raspoloženju i nizu pojedinosti iz kojih bi dobili jasniju sliku o nama, vješto skrećući na put vedrine i optimizma,
kako bi nas oraspoložili i samim svojim javljanjem. Za baku i djeda je to bioenergija i duševna hrana!
 TREĆI POBJEDONOSNI CIKLUS

KOMBINIRANE TERAPIJE

Treći ciklus kombinirane terapije otpočeo je sedmog siječnja, odmah po isteku neophodne pauze
između dva ciklusa, i završio 16. veljače 2001. godine. Tijekom pauze (od 06.11.2000. do 06.01.2001.) izvršene
su dopune čajevima i sokovima, kao i druge potrebne pripreme, kako bi se terapija mogla uspješno primjenjivati.

Već smo tijekom prve probne kraće terapije, koja je trajala 21 dan i drugog ciklusa u trajanju 42 dana,
stekli dragocjeno iskustvo, tako da smo s još više sigurnosti i preciznosti provodili treći ciklus, koji je također
trajao 42 dana. Slično je bilo i u savlađivanju popratnih tegoba bolesti, kojih je bilo i previše, jer je bolest bila još u
punoj snazi, žilavo se odupirala i napadala.

Sredinom trećeg ciklusa, u Dubrovniku je desetak dana boravio prim. dr. Ivan Zdenković, poznati
zagrebački liječnik za plućne bolesti. Stari smo poznanici i istinski dobri prijatelji. Svakodnevno smo, za tih
desetak dana, provodili po neku uru vremena zajedno. Došao je u pravo, bolje reći za mene dosta kritično
vrijeme. Prvi dio terapije, koji sam baš tada završavao, posebno je bio naporan. Dvije grupe čajeva, povrtni
sokovi (BIOTTA) i pretrpanost terapije drugim sadržajima, te raznim reakcijama bolesti, bili su me jako iscrpili!
Osjećao sam opću malaksalost. To je imalo znatnijeg odraza i na moju sveukupnu energiju koja je više nego
potrebna da bi se uspješno provodila tako opsežna, složena i teška terapija.

Doktor Ivan je tu moju krizu odmah primijetio i cjelovito sagledao, tim prije što je pratio tijek moje bolesti
od samog početka. Redovno se iz Zagreba javljao i dosta često dolazio u Dubrovnik. Uvijek smo se radovali
njegovom dolasku, susretima i razgovorima s njim! Bilo nam je to svojevrsno osvježenje i hrana za dušu. Osvajao
je sugovornike svojom neposrednošću, toplinom i intelektualnim darom da ozbiljan razgovor i tmurne teme izvede
na put ugodne vedrine i optimizma. Tako je bilo i ovoga puta.

Cato, rimski državnik i pisac kaž: “Nema boljeg liječnika od vedrog prijatelja”.

U vezi moje bolesti sve ga je interesiralo, a ponajviše najnovija kriza. Bila je to svestranija analiza.
Odmah na početku privukli su mu pažnju:

- program, plan i sustav organizacije liječenja, odnosno provođenja trećeg ciklusa terapije. Pošto se
detaljnije upoznao komentirao je: - Sreća je što pored tako jako volje i odlučnosti imaš svestranu podršku i
stručnu pomoć obitelji i dosta odanih prijatelja. Čvrsto vjerujem da za vas nema nesavladivih teškoća. Nisu
izostali ni detaljniji dragocjeni savjeti. Njegova vedrina i optimizam koje je znalački prenio i na nas, imali su
višestruku vrijednost!

Zaintrigiralo ga je kombiniranje (kompatibilnost) prirodne i znanstvene medicine, koja je kod mene došla
do izražaja, što smatra značajnim iskustvom (o tome na 112. strani detaljnije);

Svestraniju komunikaciju smatra vrlo značajnim dijelom terapije kod bolesnika i liječenja uopće.
Intelektualni rad uspješno odvraća pažnju od mišljenja na bolest. Vođenje dnevnika znači: razmišljati, pisati, čitati
– višestruke su korisne aktivnosti a svakodnevno bilježenje svih aktivnosti omogućuje analitički osvrt ABC na
kraju dana i uočavanje grešaka i propusta koji bi se sljedećeg dana otklonili. To bi omogućilo samokontrolu i
praktičnu pomoć. Tako se rodila ideja da se ti zapisi sačuvaju. I evo, sad su postali baza za ovu knjigu. Kroz te se
bilješke vidi da je bila dobra suradnja sa zdravstvom i posebno s neumornim mjesnim liječnikom dr. Domesom.

Legendarni Hipocrat kaže: “Čovjek nosi ljekara u sebi, treba mu samo pomoć u radu”.

Pred povratak doktora Ivana u Zagreb, dogovorili smo se da odmah po završetku trećeg ciklusa
napravim CT, kako bi se ta snimka usporedila sa snimkom CT napraviljenom uoči operacije i da obje snimke
pošaljem njemu u Zagreb da ih sa svojim kolegama onkolozima prostudiraju. Ubrzo je tako i bilo.

I P O N O V N O S E R O Đ E NJ E

D O G O D I L O !!

ABC:

“Ne prepusti svoje oči slatkoći sna, prije nego što si tri puta ispitao svoju aktivnost tokom dana. – Kakvu
grešku sam učinio? U čemu sam pogriješio? Šta treba da uradim? Počni od svoje prve akcije i zatim redom.
Ukori sebe za ono što si rđavo učinio; raduj se onome što je bilo dobro”.

(PYTHAGORAS)

A ŠTO JE BILO OD TUMORA, KUD JE I KAKO NESTAO?!

Treći ciklus kombinirane terapije završen je kako je i planirano 16., a CT snimljen 27. veljače, 2001.
godine. U međuvremenu sam izvršio i druge pretrage (krvi, urina) i sa svim tim nalazima otišao kod dr. Domesa,
s kojim sam u stalnom kontaktu. On je prvi usporedio najnoviju snimku CT sa CT snimkom snimanom prije oko
11 mjeseci, pred operaciju 23. 03. 2000. godine. Uočio je razliku, ponovo uspoređivao i dva i tri puta. Promatrao
sam ga kako pažljivo, maksimalno koncentriran uspoređuje snimke CT. Imao sam dojam da je u dilemi. Pitam ga
kakav je dojam? – Mislim da će trebati pogledati još i na ultra zvuk – odgovara poslije kraće stanke, dodajući da
mu se čini kao da se tumor širi na limfe, ali da sve to treba još prostudirat.

Kasnije se ispostavilo da mu je stvaralo dilemu: nestanak tumora (veličine muške šake). Nepojmljivo je
bilo da je stvarno nestao! Nametalo se pitanje – a gdje je?!

Kroz oko mjesec dana, početkom travnja, trebao sam otići na godišnji kontrolni pregled kod kirurga dr.
Dalmatina. Nisam imao strpljenja čekati da se navrši puna godina od operacije, pa sam otišao 14. ožujka. Doktor
Dalmatin je pregledao područje operacije i posebno ožiljak i stomu, a zatim usporedio snimke CT. Začuđeno je
stao, pogledao me, pa ponovo još preciznije uspoređivao snimke i još jednom pažljivo opipao područje tumora.
Prišao mi je, očigledno ugodno iznenađen, sa polusmiješkom na licu, upitao me: “Kako je s mokrenjem?”
Odgovorio sam da je bilo teškoća i da ih ima još, ali nešto manje. “A kateter?” Čim je spomenuo kateter,
uznemirila me i pomisao na to pomagalo. Stoma, pa još i kateter! Savladao sam mrzovolju i odgovorio: “Do sada,
na sreću, nisam još, pored stome i kateterom zakićen.” Upitno je, i više kao za sebe izgovorio: - A mjehur?! –
Šutio sam, sjećajući se teksta otpusnog pisma “tumor veličine muške šake infiltrira u potpunosti mjehur i okolne
strukture tako da je inoperabilan..”

Kirurg je prekinuo kratku stanku pitanjem: A što ste uzimali, koje lijekove ste uzimali?! – Kombiniranje
prirodne i znanstvene medicine – odgovorio sam.

RAKJEBEZKLIJEŠTAOSTAOINESTAO!

“Ako svaku stvar postaviš na svoje mjesto i svakom poslu odrediš pravo vrijeme, plan se mora ostvariti”

(Franklin)

Moji pregledi kod dr. Domesa 13. i kod kirurga dr. Dalmatina 14. ožujka 2001. godine, ostali su
nedorečeni i bez jasnih dijagnoza. Moj dojam je bio da nalazi CT, koje su pažljivo uspoređivali i proučavali,
sadrže nešto što mi ne žele ili još ne mogu reći, niti definirati dijagnozom. To je Domes dao jasno naslutiti.
Dalmatin je svojim držanjem dao naslutiti da mu se nalaz svidio, ali je ostao nedorečen, pa sam i ja svojim
odgovorom na pitanje “što sam koristio?” ostao nedorečen, rekavši “kombiniranje prirodne i znanstvene
medicine”, izrazivši spremnost da ću rado to objasniti kad god hoće.

Ta mi je liječnička nedorečenost stvarala nepodnošljivu neizvjesnost. Sutradan, 15. ožujka, zorom

ranom napisao sam pismo dr. Ivanu Zdenkoviću (kopija u prilogu) i zajedno s nalazima poslao u Zagreb. Šesti
dan – 21. ožujka, doktor Ivan se javio telefonom. Nije me našao pa je poručio da su nalazi i z v r s n i i da će me
popodne nazvati.

Oko 15 sati, javlja se dr. Ivan:

- Dragi prijatelju, neizmjerno mi je zadovoljstvo da ti mogu javiti r a d o s n u vijest: N a l a z i s u t i i z - v

r s n i ! Detaljno sam ih pregledao i nisam mogao svojim očima povjerovati! Ponovno sam ih temeljito prostudirao,
a zatim odmah uzeo nalaze i otišao kod mojih kolega, naših iskusnih specijalista onkologa. Zajednički smo
pažljivo pregledali cijelu dokumentaciju, a CT nalaze vratili i poduže ih zadržali na usporednoj analizi. Naš
je zajednički zaključak – sve trojice – da je to pravo čudo, a pogotovo kad smo CT nalazima priključili OTPUSNO
PISMO! KARCINOM VELIČINE MUŠKE ŠAKE JE NESTAO!! Nije izvađen, nije zračenjem ni kemoterapijom
uništen, a nekim ČUDOM je nestao! A pošto čuda ne postoje, postavlja se pitanje kako je to u s p j e l o ?!!

Dok knjiga ne iziđe i da pravi odgovor – kako smo savladali opaku bolest?! nudim vam d a v n o dat
odgovor o “č u d u”;

“Ono što nazivamo čudom, nije nešto što bi bilo izvan prirode, već samo posljedica nečega što još ne
poznajemo“. (St. Augustin rimski filozof i teolog 354.-430.) 

Dragi prijatelju dr. Ivane, 

Jučer sam bio na godišnjoj kontroli kod kirurga dr. Dalmatina koji me operirao. Pažljivo je čitao i uspoređivao CT
nalaze: prošlogodišnji koji je sniman pred operaciju – 23.03.2000. godine i novi, sniman 27. veljače 2001. koji je
još jednom pročitao. Zatim je stao prema meni i pažljivo me promatrao, kao da je htio provjeriti primjećuje li se na
meni promjena koju je zapazio čitajući CT snimke. Prišao mi je i nastavio neposredni pregled, počevši od
područja mjehura, pažljivo i temeljito kao što inače radi. Prošle godine, pred operaciju, odmah je rekao: "Tumor je
tu, i to poveliki. Trebat će operirati, što prije to bolje”. Ovoga puta se više zadržao i pitao: “Kako je s
mokrenjem?”. Odgovorio sam da uzimam svakodnevno diuretike: Fursemid i Tiaren, naizmjenično. – A što je s
kateterom? Objasnio sam da nije ni stavljen, da je i stoma prevelik teret i da se do sada uspijevam braniti
diureticima! 
- Pa što si radio...? – Nisam ni pričekao da dovrši pitanje. Odgovorio sam da je to čitav sustav kombiniranih
terapija, dobro organiziranih, disciplinirano i ustrajno provođenih... Osjećao sam da ga sve to zbunjuje, a mene je
zbunjivalo njegovo zbunjivanje, pa smo obojica bili u svojevrsnoj nelagodi. Dosta je pacijenata čekalo na pregled.
Žurilo mu se. Stigao sam predložiti da stojim na raspoloženju da detaljno objasnim što i kako radim, kad god me
pozove! 
Šaljem Vam oba nalaza CT i Otpusno pismo. Također Vam šaljem najnovije nalaze krvi i urina. Nedostaju
markeri, na koje se ovdje mjesecima čeka i opet se nikad kompletni ne dobiju. Nadam se da ćete Vi uspjeti
“dešifrirati” CT i druge nalaze i razriješiti dileme. 
Meca nam je prenijela poruku. Hvala Vam na dragocjenom obavještenju. Nadam se da ćemo uskoro imati priliku
i za neposredan susret i po običaju interesantne prijateljske razgovore. 
Uz srdačne pozdrave, zahvalnost i najbolje želje 
Milosav Čabrilo 
Dubrovnik, 15. 03. 2001. 

NEPOBITNE ČINJENICE SVJEDOČILE SU DA JE RAK NESTAO! 

“Želja za zdravljem, najmoćnija je medicina.”

(dr Kruif) 

Treći ciklus kombinirane terapije trajao je od 6. siječnja do 16. veljače 2001. godine. “Uzeli smo prirodu za
učitelja, osjećanja za vodiča i velike učitelje za savjetnike” (Töpffer). To nam je pomoglo da napravimo pouzdan
iskorak iz smrtonosne opasnosti. Bili smo veoma smjeli i vrlo oprezni, što je i dovelo do uspjeha. “Nismo radili
ono što smo voljeli, već smo voljeli ono što smo radili” (Churchill). 

Od samog početka trećeg ciklusa osjećao sam neko, jedva primjetno poboljšanje, čije se napredovanje moglo
najlakše pratiti kroz svakodnevno povećanje kretanja i produžavanja vremena igre boća. A u drugoj polovini i po
završetku čitavog trećeg ciklusa, i kroz razna lagana poboljšanja: povećanje i kvalitet sna, apetita, dužini i kvaliteti
intelektualnog rada, čija nit nikad nije prekidana, jer mi nedovršena sjećanja nisu dala mira ni spokoja. Morao
sam kratiti teze nekih tekstova i više tekstova, pojedine izostaviti, ili improvizirati... Ali tijekom i nakon završetka
trećeg ciklusa kombinirane terapije, probudila se nada da ću moći u cjelini solidno završiti sjećanja.To me još više
a k t - i v i r a l o! Čini mi se kao da se bude i neke zalihe snage za koje nisam mogao ni pretpostaviti da postoje.
Sve više sam uvjeren da ih želja i volja na neki čudesan način stvaraju. 

Sedmog svibnja 2001. – četrdeseti dan nakon završetka trećeg ciklusa kombinirane terapije, bio sam na
kontrolnom kardiološkom pregledu kod moje dugogodišnje liječnice dr. Antice Romić. Na osnovi svježeg EKG i
temeljitog pregleda, rekla mi je s posebnom toplinom i radosti, kako to, čini mi se, samo ona zna, da je stanje
relativno dobro. Mnogo bolje nego što je mogla očekivati, s obzirom na težinu kalvarije kroz koju sam prošao.
"Stanje je tako dobro kao prije četiri do pet godina!” Dirljivo je bilo njezino divljenje i radovanje. Poželio sam da je
srcem zagrlim kao sestru, kćerku, ili unuku. Sjetila se kako sam izgledao kad sam kod nje na pregledu izgubio
svijest, točno prije godinu dana. A ja sam se sjetio da je na svoj zahtjev neposredno pratila tijek operacije i
dnevno me po nekoliko puta obilazila dok sam ležao u bolnici. Pitao sam je koliko su predviđali da mi je još
preostalo života?

“Živiti – znači nadati se, voljeti, diviti se, činiti dobra djela. Najduže je živio onaj koji je svojim duhom, srcem i
postupcima to potvrdio” (Tolstoj) 
- Malo, čak vrlo, vrlo malo! – brižno je odgovorila doktorica Antica Romić, ponirući u svoje misli, kao da joj je
ponovo pred očima slika neuspjelog teškog kirurškog zahvata, ili kad mi je hitno pružala pomoć u svojoj
ordinaciji. 

Divila se i radosno čudila uspješnosti mojih kombiniranih terapija, interesirajući se kako sam uspio i kako je to
uopće bilo moguće postići?! 

Dao sam joj recept (pregled čajeva i sokova, s uputstvom kako se pripremaju i konzumiraju) i odgovorio polu-
šaljivo, poluozbiljno i istinito da smo mi Titovi partizani u antifašističkom ratu rješavali i ono što drugi nisu mogli, i
ispričao joj šaljivu anegdotu u kojoj se govorilo da je partizan “ćudan ćo’jek! Taj što odluči, on to i ostvari”.
Dakako, sva kapitalna, pogotovo osobna iskustva, imaju trajnu vrijednost! 

Kako ne mogu naći prave riječi kojima bih vjerno izrazio svoj osjećaj zahvalnosti našoj velikoj humanistici, veoma
cijenjenoj i poštovanoj doktorici, gospođi Antici Romić, neka mi bude oprošteno i dopušteno što ću po drugi put u
ovoj knjizi, o sličnom pitanju, citirati našeg nobelovca: 

“Ne mogu da se načudim i nadivim šta sve čovjek može značiti čovjeku; od kakve pomoći i utjehe možemo biti
jedan drugom, koliko radosti pružiti i primiti. To biva naročito vidljivo i jasno u divljim i zlim vremenima (kao što su
bila naša). 
Ne gubim ja iz vida ni onu prvu, protivnu, stranu medalje, ali sve mi je češće pred očima činjenica: da samo kroz
drugog čovjeka možemo potpuno osjetiti ljepotu i veličinu života koji nam je dan. 
To me ispunjava nekim zanosnim vjerovanjem.”

(IVO ANDRIĆ: I z n e o b j a v lj e n i h b i lj e ž a k a) 

“Ljekar filozof je ravan bogovima. Nema nikakve razlike između filozofije i medicine. Sve što ima u prvoj nalazi se
i u drugoj: nesebičnost, uzdržavanje, skromno odijevanje, razmišljanje, rasuđivanje, spokojstvo, čvrstina pri
općenju s ljudima i drugo. Ljekar treba da pri vršenju svoje službe pokazuje učtivost, jer grubost odbija i zdrave i
bolesne ljude.” (H i p p o c r a t) 

MJEHUR JE BIO UZROK I ČETVRTOM CIKLUSU TERAPIJE 

“Planova u glavi može biti puno, ali su važni

samo oni koji se ostvare”. (Moša Pijade) 

Poslije završetka trećeg ciklusa kombinirane terapije osjećalo se opće permanentno poboljšanje. Sve se l a g a n
o oporavljalo osim izmokravanja. Mjehur je bio istinska rak-rana, baš kao što je opisano i u otpusnom pismu:
“Tumor je veličine muške šake, infiltrira u potpunosti mjehur i okolne strukture...” Sada više na CT snimci nije bilo
toga strašnoga tumora. Nema ga ni na ultra zvuku, niti na opip rukom. Ali, cijeneći prema reakcijama, vjerojatno
su neki tragovi (laički rečeno “ožiljci” ili iscrpljenost) ostali. Duže vremena je češće dolazilo do zastoja i ono malo
vrlo tankog izmokravanja. Više puta je intervenirala hitna pomoć. I tek kombinacijom čajeva i diuretika, uspio se
postići neophodni minimum izmokravanja. 

Alternativa znači izbor između dvije mogućnosti, a ja sam koristio obadvije i to istovremeno. U najvećoj krizi
izmokravanja koristio sam i diuretike (Fursemid i Tiaren) i čajeve (kadulju, vrijesak, zovu, nanu, neven, matičnjak,
koprivu i peteljke od trešanja). Takvo kombiniranje diuretika i čajeva spasilo me je. Pomoću mješavine čajeva
gutao sam diuretike i nije mi više hitna zavijala i plašila susjede. I sada, u 2004. godini pijem redovno diuretike,
dvaputa tjedno fursemid, a u ostale dane tiaren. Navedenu kombinaciju čajeva pijem po potrebi, kad treba
pomoći diureticima. To me spašava i od katetera. U popisu literature na kraju knjige, vidi se koga sam koristio u
proučavanju čajeva. Tu su i dragocjena tradicionalna iskustva kraja u kojem sam rođen, gdje su čitava brda
obrasla kaduljom, vrijeskom i drugim ljekovitim biljem. Još jedna važna napomena: kod pripremanja ove
kombinacije čajeva – kadulja i vrijesak zajedno, kuhaju se tri minute u ključaloj vodi, skinu se s vatre i dodaju im
se pomiješani ostali čajevi i sve to skupa stoji deset minuta poklopljeno, procijedi se i pije i toplo i hladno, što više
i češće to bolje. Po potrebi se moće i zasladiti prirodnim medom od vrijeska, kadulje... 
“Svaki veliki uspjeh, triumf je upornosti” (Graff) 

UPORNOST JE URODILA PLODOM 

“Ne boj se neuspjeha; ako si i tisuću puta pao, pokušaj još jednom!” (Lao-Tse; Dubrovčanin M. Pracat i dr.) 

U vrijeme najveće krize s mjehurom i izmokravanjem, polovinom lipnja 2001. godine, odlučio sam i, za svaki
slučaj, disciplinirano proveo i četvrti ciklus kombinirane terapije, koji je trajao od 21. lipnja do prvog kolovoza
2001. godine. Zatim uskoro – 2. listopada, zahvaljujući razumijevanju i predusretljivosti dr. Miovića, snimljen je i
CT, koji je on osobno, vrlo savjesno, stručno i precizno snimio. Dao sam mu sve dotadašnje snimke CT, kako bi
uspješnije izvršio usporedbe snimaka. Vrlo su interesantni neki fragmenti do kojih je došlo tijekom snimanja: 
Poslije desetak minuta prekinuo je snimanje i prišao mi, vidno uzbuđen, s diskretnim dobroćudnim smiješkom na
licu. Malo me prijateljski promatrao i upitao:

- Što od lijekova uzimate? 

Iznenadio sam ga odgovorom da sam bio počeo primati kemoterapiju i poslije drugog ciklusa prestao, a prihvatio
se prirodne medicine – čajeva i povrtnih sokova. Očigledno mu je bilo neshvatljivo da se čajevima i sokovima
može liječiti rak! Objasnio sam da je to vrlo poučan primjer kombiniranja znanstvene i prirodne – alternativne
medicine. 
- Pa čovječe, oslobodili ste se smrtne opasnosti, gdje bi to bilo moguće bez najsuvremenijih lijekova?! –
komentirao je čudeči se, diveći se i radujući se. Od srca mi je čestitao i uzbuđen otišao da dovrši snimanje. 
“Kako je veliko a istovremeno i bolno biti izuzetak”

( De Musset) 

Ova snimka od drugog listopada 2001. podudara se sa snimkom CT od 27. veljače 2001. godine, kao što su vrlo
slični i komentari doktora Ivana Zdenkovića i dr. Miovića. Takvo interesiranje, pažnja, razumijevanje i radovanje
uspjehu pacijenata mogu osjećati i pokazati samo liječnici koji su se poistovjetili sa svojim pozivom!

Lijepo to kaže C i c e r o n:“Pravi prijatelj je kao drugo ja”. 

PETI P R E V E N T I V N I CIKLUS

KOMBINIRANE TERAPIJE 

Proveden je od 17. siječnja do 28. veljače 2002. godine, jer želim biti siguran da OD VRAGA NIJE OSTALO
TRAGA!! i da se prokleti rak i njegova otrovna rodbina nikad više ne usude “kućni prag” mi prekoračiti!!! 

I s p o v i j e d 

P R A I S K O N S K I Z O V P R I R O D E 

(Lipnja 2000. godine, kad mi je kemoterapija postala posve upitna, noću, u polusnu i poluglasnom intimnom
razgovoru sa sobom i prirodom:) 

Osjećao sam praiskonski – 

Majčinski zov prirode, 
Kao kroz strašne – 
Duge ratne godine, 
 Kad je samo priroda pružala – 
Zaštitu i nadu za opstanak; 

Otvori oči, pogledaj nas! 

- Ljupko zovu šume i livade: 
Kakvom nas je divnom odjećom – 
Odjenula majčica priroda, 
Zelenim bokorima zagrlila, 
Proljetnim kišama okupala; 

Raskrilile njedra, zovu me: 

- Priđi nama, tužni čovječe! 
Primamo te, u naše gajeve – 
I čarobne cvijetne vrtove; 
Nudimo ti mira i spokoja – 
i obilje životnih sokova! 

Naše ljekovite trave su svemoćne, 

Vraćaju u život i nemoćne, 
Provjereni su naši čajevi – 
I povrtni BIOTTA sokovi! 

Mnoge ptice će ti veselo pjevati – 

Naš topao, nježan zagrljaj ćete liječiti! 
Dušu i tijelo osvježiti i ojačati, 
Životne moći i radosti obnoviti! 
Dođi, pridruži se Majci Prirodi! – 
Koja te je iznjedrila, 
I kroz sve životne tijekove – 
Brižno roditeljski vodila. 
Odlučih se, ne bi druge, pristadoh! 

I zahvaljujući PRIRODNOJ SVEMOĆI,

ŽIV OSTADOH!! 

I ZA DIVNO ČUDO,

PONOVO – SKORO ZDRAV POSTADOH!!! 

Dubrovnik, 2004. Čabro 

“Da bismo se dobro osjećali, potrebno je da se prilagodimo prirodi, njenim zakonima, njenim plodovima, njenim
godišnjim dobima” (Dante: “Božanstvena komedija”)

Dubrovnik, 18.03.. 2002. 

N A K O N D V I J E G O D I N E L I J E Č E NJ A 

Dragi prijatelju – doktore Ivane Zdenkoviću, 

Pričala mi je gospođa Meca o Vašim zdravstvenim problemima. Žao mi je i krivo što baš nas dvojicu napadaju te
okrutne boleštine! Ali čvrsto vjerujem da im se nećemo lako predavati. Mi smo stari iskusni borci! Život nas je
naučio da pred neprijateljima ne smijemo pokazati neodlučnost, a o predavanju nema ni govora. Zar je
neskromno živjeti jedan ljudski vijek?!

U prilogu Vam šaljem sažetak pregleda “eliksira” (čajeva i sokova) koji su meni bili glavno oružje u teškoj, ali
odlučnoj iustrajnoj borbi za život. Dobri su izgledi da sam, bar za sada, pobijedio ili bar odgodio... Predviđali su
mi mjesec, dva života, a evo kroz par dana navršavaju se dvije pune godine od operacije, bolje reći kad je
“otvoreno i zatvoren”, tumor veličine muške šake... U međuvremenu sam dobio na težini oko deset kg.,
sedimentacija se spustila sa 97 na oko 20...  Tumor je, prema svim nalazima i procjenama n e s t a
o!  Subjektivno se osjećam dosta dobro. Svaki dan, kad vrijeme dozvoljava, igram boće. Sat vremena, kad je
lijepo vrijeme, lako – sa užitkom izdržim.  Dakako, to je samo sukanje – približavanje. O gađanju više nema ni
govora. Ali vaćno se kretati na čistom zraku.  Kad uzmem boću u ruke, na sve zaboravim! To je užitak i smirenje,
i pokretanje većine mišića i zglobova, a time i jačanje kondicije i obrambenog sustava. (Vidite prilog o boćama i
mišljenje jednog Vašeg kolege!)

Što se tiče terapije s čajevima i sokovima već imam bogato iskustvo.  U priloženom pregledu opisano je kako se i
koji čajevi pripremaju i kada i kako piju. Tako je i za sokove “Biotta”. U prilogu je i slika izgleda i imena povrća od
kojega se prave. 

Po Breussu terapija traje 42 dana i živi se samo od čajeva i soka Biotta. Kako sam bio izgubio na težini 20 kg
terapiju sam prilagodio mome zdravstvenom stanju. Uzimao sam čajeve i sok i normalnu – redovnu strogu
dijetalnu hranu. Istovremeno sam razvijao upornu svestraniju fizičku aktivnost. Malo po malo, ali disciplinirano.
Istovremeno sam istrajavao na intelektualnim aktivnostima, koje su mi pomagale da što manje mislim na bolest...
Nisam zanemarivao ni psiho-terapiju: komunikacije, izbjegavanje svakog opterećenja; što više vedrine (šale,
vicevi, veselije lektire, društva...) 

Istovremeno sam uzimao lijekove za  srce (cordarone, lanitop, razne kapi za tlak,
nitroglicerin...); diuretike (tiaren, fursemid...); protiv nesvjestica i vrtoglavice: cink, andol-100, panazze,
vitamine... 

Primite naše srdačne pozdrave, želje za skoro ozdravljenje i izraze zahvalnosti na svestranoj pomoći. 

Vaš Milosav Čabrilo 

P.S. U čemu god mislite da Vam mogu biti od koristi, na

raspoloženju sam. 

S A Ž E T A K 

Dodatna pojašnjenja: 

U cilju što boljeg razumijevanja i uspješnije primjene TOTALNE I KOMBINIRANE TERAPIJE želim zainteresirane
podsjetiti na još neke pojedinosti: 

Totalna terapija je temeljna prirodna terapija protiv malignih tumora. I tko god je može izdržati, treba je doslovno
provesti – prema datom receptu i uputstvima na stranicama 52, 53 i 54. ove knjige. 

Jako je važna individualna primjena totalne terapije. Kad sam se odlučio na njezinu primjenu, bio sam iznemogao
i malaksao. Izgledao sam kao živi kostur – “kost i koža”, a trebalo je još izgubiti oko 15 kg tijekom 42 dana
gladovanja, tako da mi na 186 cm visine, ne bi ostalo ni cijelih 50 kg. težine. Postavljalo se preozbiljno pitanje:
smijem li se upustiti u primjenu totalne terapije?! Ona mi je bila još jedina “realna” nada. Nada, koja bi me, ako je
budem strogo primjenjivao, mogla odvesti u beznađe! Nastala je mučna dilema – što raditi?!! 

Iz opsežnih zajedničkih razmišljanja, razgovora i dogovora s mojim prijateljima i rodbinom, r o d i l a s e s p a s o

n o s n a I D E J A da se zajedno s totalnom terapijom uzima po malo strogo dijetalne prirodne hrane, bez
konzervansa! Ali, da to bude minimalna – neophodna količina odgovarajuće hrane za održavanje organizma! 
Kad smo se složili da je to najbolje, ako ne, tada i jedina moguća solucija, koja bi eventualno mogla dati pozitivne
rezultate, razgovarali smo još i s trojicom poznatih doktora medicinskih znanosti: Domesom, Zdenkovićem i
Elakovićem. Sva trojica su, kao po dogovoru rekli da to treba oprezno provoditi pod stalnom liječničkom
kontrolom. Eto, t a k o j e n a s t a l a KOMBINIRANA TERAPIJA! Najprije smo je nazvali poluterapijom, a kad je
u praksi počela davati zadovoljavajuće rezultate, “unaprijedili” smo je i nazvali kombinirana terapija, što ona
zajedno s totalnom terapijom i jest! Meni je to uspjelo, ali sam kombiniranu terapiju ponovio više puta. 

U s p j e h j e d o n i o i d i l e m e 

Rezultati: detaljnih višednevnih bolničkih infektološko-gastroenteroloških pretraga; predoperacijske snimke CT od

23.3.2000. i nalaz kirurške ekipe na čelu sa šefom kirurškog odjela prim. dr. J. Šegedina i kirurga dr. L.
Dalmatina, notiranih u otpusnom pismu od 18.4.2000. (“...Tumor je veličine muške šake, infiltrira u potpunosti
mjehur i okolne strukture tako da je inoperabilan...”), uspoređeni sa CT snimkom od 27.2.2001., snimanim po
završetku trećeg ciklusa kombinirane terapije, dokumentirano su pokazali da je opisani tumor u otpusnom pismu,
sasvim nestao! To je potvrđivao i veoma lagani, postepeni oporavak organizma. (Svi spomenuti dokumenti su u
prilozima). 

O tome uspjehu se s nevjericom i čuđenjem pričalo. Relativno vrlo brzo se to pročulo i širilo. Više ljudi je u nevolji
molilo da im se kaže “tajna spasonosnog lijeka”. Našli smo se u ozbiljnoj dilemi: kako davati “recept” u koji još ni
mi tada nismo bili sasvim sigurni?! Teško je bilo povjerovati da sam se oslobodio opakog zla koje me preko deset
mjeseci dušmanski progoni i mučeničkom smrću najneposrednije prijeti!! A kako ne pomoći onima koji se bore
protiv smrtne opasnosti, za vlastiti život – tu najdragocjeniju ljudsku vrijednost?! 

Konzultirali smo se s našim veoma cijenjenim timom prijatelja i rodbine i lako se složili da nikoga ne treba odbiti!
Dogovorili smo se da napišem precizno i lako razumljivo što kraće uputstvo o praktičnoj primjeni traženog
“recepta”. Tako je nastao sadašnji teksta na str. 52, 53 i 54. ove knjige. To smo fotokopirali i davali onima koji su
tražili. Dakako, objašnjavali smo i usmeno razne detalje iz našeg iskustva.

( “Malo dobrote čovjeka prema čovjeku više vrijedi nego silna ljubav prema čovječanstvu” . Delen) 

Svakome smo rekli da im to možda može i pomoći, ali može i ne pomoći, da to preuzimaju na svoju odgovornost i
da za vrijeme provođenja date terapije trebaju biti pod pojačanom liječničkom kontrolom. Ako budu “recept” još
kome davali, neka ih isto tako upozore. Objašnjavali smo da je to izraz i dug međuljudske solidarnosti i da se
nipošto ništa ne naplaćuje! Neki su nam se kasnije javili, pohvalili se da im je pomoglo i zahvalili se. Većina je
željela da ostanu anonimni. Posljednji smo “recept” i savjete dali prije desetak dana (polovinom listopada 2004.).
Te papire je Stefani Gardašević iz Dubrovnika poslala majci svoje prijateljice na adresu: Ileanu Argeseanu,
Bukurešt, Rumunska. Javili su se i zahvalili. 

“Ni za šta nismo tako zahvalni, kao za zahvalnost”.

( Ebner-Eschenbach) 

P o u č n i p r i m j e r i 

Žarko Lukić, 1923., umirovljenik, iz Dubrovnika, svibnja mjeseca 1999. godine operirana mu je i odstranjena
prostata. Dijagnoza je bila maligni tumor. Polovinom 2000. godine nastali su problemi sa sjemenikom (testis).
Imao je samo jedan. Izvađen je 14. siječnja 2001. godine. Dijagnoza je bila kao i kod prostate. Pretrage su
pokazale da maligne čestice tumora nisu sasvim eliminirane. Primio je to kao neminovnost s kojom se sasvim
pomirio i prepustio beznađu. Povukao se i prosto “začahurio”. Ja sam tih dana završio treći ciklus kombinirane
terapije, napravio CT snimke i zajedno s predoperacijskim CT snimkom i otpusnim pismom poslao u Zagreb na
analizu. Ubrzo mi je dr Ivan Zdenković javio, iz Zagreba, spasonosnu vijest – da je tumor (“veličine muške šake”)
posve iščezao, a sedimentacija spala sa 97 na 20. I psihički sam se bio preporodio. Poslije podužeg
nagovaranja, Žarkov unuk i imenjak, Žarko junior doveo je djeda kod nas na razgovor. Junior je i suzu pustio,
kojoj djed nije odolio. Zajednički smo ga “odmrzli” i nagovorili da provede totalnu terapiju. Supruga Milka mu je
razmjerila čajeve i napravila dvije poznate mješavine za 42 dana, a unuk Žarko junior od svoje ušteđevine kupio
sokove od povrća Biotta. Već je poslije dvadesetak dana totalne terapije sedimentacija spala sa 98 na oko 40, a
po završetku 42 dana, spustila se na normalu. Nedavno je proslavio tri godine “novog života”. Jede prirodnu
dijetalnu hranu bez konzervansa i neprekidno pije čaj od kadulje. Mentalno je još mladićke svježine, samo su ga
staračke noge izdale. 
Branko P.: Koncem 2000. godine izvađen mu je jedan bubreg, jer je već bio maligno obolio. Detaljnije analize su
pokazale da bi i drugi bubreg mogao oboliti. Izvršio je totalnu terapiju čajeva i sokova Biotta 42 dana. Još je pojeo
po neku juhu od luka, ali luk nije jeo i izgubio na težini oko 14 kg. Zatim je proveo i kemo terapiju. Po završetku
tih terapija prešao je na makrobiotsku ishranu, koju sam priprema skoro tri godine. Redovno vrši kontrole i sve je
u redu. Na pitanje što mu je najviše pomoglo, odgovorio je – Sve, i totalna terapija i kemoterapija i makrobiotika i
posebno uredan život! 

Koncem desetog mjeseca 2004. godine, na traženje našega susjeda Ivice Grileca, ekonomista, dali smo njegovoj
kolegici Stefani Gardašanić recepte čajeva i sokova od povrća koji su opisani na str. 52, 53 i 54. ove knjige “Kako
smo savladali opaku bolest” i desetak drugih stranica koji se odnose na primjenu terapija tih čajeva i sokova. Ona
je to poslala svojoj prijateljici i poslovnoj partnerici Ileani Argeseanu u Bukurešt, da bi liječila svoju majku. 
Na zanimanje Ivice Grileca o učinku alternativne tarapije, poslate za Ileaninu Majku, Ileana je 30.3.l2005.
odgovorila: 
“31. maja 2004. operisana je, ima 73. godine. Operacija trajala cca 4 sata i odstranjeno je djelimično ono što je
trebalo, ali ne sve, velike tumore, deo debelog creva, kao i jedan bubreg koji je bio potpuno osušen! U periodu
juni – avgust 2004. godine bila je 3 puta na zračenju u bolnici, ali pošto je bila vrlo slabo, ja sam bila protiv da se
to nastavi. 
Od 30.10.2004. počela je terapiju sa čajevima po Vašim indikacijama. Pokušala sam da poštujem u što većoj
mjeri Vaše recepte i trenutno isto to pije i dalje. Kad je počela terapiju sa čajevima bila je na početku dosta loše,
ali za jedno dve nedelje situacija se promenila i mama je bila sve bolje i bolje. Dosta je uspjela da radi razne
stvari po kući i da ide čak u šetnju, može i da kuva itd...” Molim Vas da srdačno pozdravite porodicu Čabrilo. Još
jednom se jako mnogo zahvaljujem za Vašu pomoć i suradnju, i želim Vam mnogo zdravlja i snage i da sve
pobedimo!” 
U drugom pismu od 27. jula 2005. iz Bukurešta, Ileana javlja: “...Moja mama je uradila sve potrebne nalaze i
dokazalo se da više nema tragova raka!!!” (oba pisma u prilogu). 

Berislav – Bero Jurković, Čapljina, Gabela Polje, rođen 1961. Imao rak prostate, razbolio se, napustio posao i
pao u tešku depresiju i pomirio se s beznađem.

Na molbu Jadranke Dizdar, tehnologinje, dali smo recepte opisane na str. 52, 53 i 54. ove knjige „Kako smo
savladali opaku bolest”, (recepti terapija čajevima i sokovima od povrća Biotta). Jadranka je to predala susjedi,
Jurkovićevoj supruzi, i uputila je kako će izvoditi terapiju. 
29.3.2005. godine, Jadranka je navratila kod nas na Lapad i ispričala nam da je Jurković, zahvaljujući uspješno
provedenoj terapiji spomenutim čajevima i sokovima, uspio preživjeti. Ozdravio je i ponovo se zaposlio. Normalno
radi i u poduzeću i kod kuće. 

U svome dodatku recenziji dr. H. Domes piše: “Meni se desetak mojih dugogodišnjih pacijenata povjerilo da su
uspješno koristili spomenute recepte (navedenih na str. 52, 53 i 54. ove knjige). Svi ističu neškodljivost
predmetnih čajeva i sokova i njihovu ljekovitost, ali ne žele da se njihova imena spominju, ali žele da o tome
saznaju ljudi koji se nađu u sličnoj n e v o lj i. Smatraju da su kazivanjem meni kao svom liječniku – izvršili svoj lj
u d s k i d u g.” 

H u m a n o s t – č o v j e k o lj u b lj e 

U stvaranju materijalnih dobara i razvitku tehnologije, čovječanstvo je veoma napredovalo. Međutim, u moralno-
etičkim kvalitetama, u razvijanju humanosti – čovjekoljublja, stagnira, a u najosjetljivijim oblastima –
međuljudskim odnosima i posebno o brizi za čovjeka, za ljude u nevolji, zabrinjavajuće je! 

“Stručnjaci koji proučavaju odnose među ljudima, iskazuju zabrinutost zbog sve većeg otuđivanja i izoliranosti, te
raspada društvenog života. Svemu tome doprinosi i nov način života, okruženost modernim sredstvima
suvremene tehnologije (TV, mobiteli i razna druga pomagala) tako da svoje komunikacije i dr. potrebe pretežno
zadovoljavamo u svom stanu, izdvojeni iz kruga zajednice i postali samotnjaci.... Zapaženo je da su pojedinci,
koji su se potpuno izdvojili iz društva i osamili, skloniji depresivnim pojavama, pa i suicidu 

Ako je uzrok izdvojenosti iz društvene zajednice starost, bolest, nemoć, ili posljedice teške operacije, kao što je
slučaj kod starijih osoba nakon kancerozne bolesti probavnog ili mokraćnog sustava, uz trajno dobivanje stome,
onda i to otežava situaciju svake takve osobe. (“Ljudska duša sama sebe vrijeđa ako dopusti da je savlada
naslada ili bol”. Aurelius) 
Osjećaj napuštenosti i osjećaj da se ne možete na nekog osloniti i zatražiti pomoć ako ustreba, povećava rizik od
pogoršanja stanja ionako krhkog zdravlja.(“Samo onaj doista tuguje ko tuguje bez svjedoka”. ( Martialis) 

Statistike pokazuju da su usamljenost i izolacija od sredine u kojoj se živi isto tako opasne i za zdravog čovjeka,
ravno opasnostima koje uzrokuju alkohol, droga i druge bolesti modernog doba, a preboljena kancerozna bolest
kao podloga može tome i te kako doprinijeti. 

U mnogim zemljama i dobro organiziranim društvima postoje udruge koje se bave problemima usamljenosti,
potiču i organiziraju druženja takvih osoba i bavljenja nekom društvenom djelatnošću. Ako starija osoba, pa i oni
koji su prošli težak put bolesti raka, shvati da njezin život ima smisla i nađe sadržaj u životu, a posluži ga zdravlje
drugih vitalnih organa, moguće je i sa stomom dočekati duboku starost i sretan život, bez obzira na godine. 

Kolektiv Onkologije u suradnji s Ligom protiv raka u Dubrovniku kontinuirano održava veze sa onkološkim
bolesnicima.Povremeno (pretežno mjesečno) održavamo zajedničke sastanke, predavanja, drugarske
susrete. To je dragocjena i višestruko korisna praksa. 

Dubrovnik je od davnina poznat po vrlo lijepim – poučnim primjerima solidarnosti, međusobnog pomaganja i
raznovrsnih pružanja pomoći drugima. Više godina je na čelu ženske sekcije onkoloških bolesnika u Ligi protiv
raka gospođa Merica Šarić, educirana volonterka sa šest seminara. Sedam puta je operirana i ima bogato
iskustvo u radu sa oboljelim ženama. Svaki slučaj se posebno detaljno obrađuje i poduzimaju adekvatne mjere
pomoći, brige, liječenja i oporavka, uz redovan psihofizički odgovarajući tretman. Posebna se pažnja posvećuje
neposrednoj pomoći bolesnicima “vezanim” za krevet, usamljenim, prestrašenim do beznađa, da bi im se
povratila vjera u izlječenje. Planski se vrše obilasci: tko će kome kada i s kim ići u posjet, na što treba obratiti
posebnu pažnju kako bi posjet postigao svoju svrhu. Najviše posla imaju vedrije članice Lige koje znaju da
raspolože, po mogućnosti i nasmiju bolesnicu i pokrenu obrambene životne niti.(“Ko tuđe patnje posvoji srcem
svojim i poput vlastitog osjeća svačiji jad – doista je vrijedan divljenja”. Mahabharata). Sve su one usvojile
Gandhijev moto života: “Obrisati suzu sa svačijeg oka”. 

Merica je uspjela da, razvijajući međusobne željene aktivnosti, stvori homogen T I M koji uspješno pomaže i sebi i
drugima! (“Najsrećniji je onaj čovjek, koji je učinio srećnim najviše drugih ljudi.”- kaže poznati francuski filozof i
književnik Diderot“). 

Svojim urođenim optimizmom i darovitom komunikativnošću, Merica stvara ugodno i ohrabrujuće raspoloženje u
ovoj čovjekoljubivoj družbi, kojoj bi dobro pristajao stih poznatog humanista, liječnika i pjesnika J.J. Zmaja, iz
njegove nezaboravne pjesme “Đulići uveoci”:

“Ko pelin nije gutao, taj ne zna šta je sladost,

Ko tužan nikad nije bio, taj ne zna šta je radost”. 

Tegobno životno iskustvo iznjedrilo je ovaj Zmajev stih. Ponajbolje ga mogu razumjeti i razmišljajući u dubini
duše osjetiti oni koji su se bar jednom našli nad ponorom beznađa. Zar može biti uzvišenijeg čina nego pomoći
ljudima da se oslobode beznađa i probuditi im nadu i vjeru u mogućnost izlječenja. Veliko je to djelo pomoći
čovjeku da se izvuče iz svoje mračne duševne tjeskobe, na svjetlo dana i ugleda ljepotu prirode, razigranost
djece i ponovo spozna smisao i vrednote života. Podići ga, poduprijeti i pomoći mu da zakorači i produži stazama
životnih tijekova. “Ako sam samo jedan život spasio isplatilo mi se što sam živio”.- ( Hipokrat)

Dobro je što zdravstvo i društvo u cjelini sve više posvećuje pažnje Patronažnoj službi. To je za starije invalidne i
bolesne, pogotovo teže pokretne osobe, za onkološke bolesnike sa stomom i rekonvalescentne spasonosna
olakšica. 

Pored kontrole tlaka, davanja injekcija, lakših previjanja, djelomičnih masaža i sličnih zdravstvenih usluga,
patronažne sestre uspješno vrše i potrebne radnje oko pretraga krvi i urina. To je zbilja velika pomoć i značajno
unapređenje zdravstvene zaštite. Gužve i duga čekanja za vađenje krvi, kao i za preglede i razne pretrage i
fizička su i psihička opterećenja, pogotovo zimi kad se lako prehladiti i pogoršati, ili čak i ugroziti zdravstveno
stanje takvih pacijenata. Većina je patronažnih sestara iskusnih i stručnih, jako savjesnih i sposobnih za
samostalan rad sa specifičnim i preosjetljivim bolesnicima na terenu. Svojim znalačkim i prilagodljivim
ponašanjem uspijevaju pokrenuti svoje pacijente, osvježiti ih i ohrabriti. Naročito usamljene starice nestrpljivo
čekaju dolazak patronažne sestre koje im svojom pažnjom i umijećem češće uspijevaju suze pretvoriti u osmijeh.
“Kada se suze pretvaraju u osmijeh i nebo se osmjehuje”. (Papa mira, Ivan XXIII). 

Takva je i naša patronažna sestra Jadranka. Svako jutro stiže u svitanje. Uvijek odmorna i za posao orna. Svojim
vječitim optimizmom, ljubaznošću i elanom, pokrene nas iz staračke opuštenosti, rasani i osvježi. Karotide mi već
duže vremena sve više prave poteškoće. Dogurale su na oko 20% od normalnog protoka. To je jedan od glavnih
uzroka mojih kroničnih vrtoglavica, koje ponekad prerastaju u nesvjestice. Ranije često, sada rjeđe. Stoma mi je
velika smetnja, naročito za putovanja. Zbog toga duže vremena odgađam odlazak u Zagreb na operaciju
karotida. Jadrankine vješte i učinkovite masaže značajno mi pomažu i ublažavaju smetnje. 

Tlak mi je vječito deficitaran. Oko 120/60. Za vrijeme omorina – depresivne faze složenijih promjena vremena i sl.
tlak mi pada i ispod 100/60. Jadrankine masaže karotida, vrata, potiljka i vježbi rukama tlak mi pokrenu na oko
120 do oko 130 sa 65 do 70, što je u mom slučaju relativno dobro. Poslije Jadrankine terapije i kave supruge
Milke, mogu se prihvatiti intelektualnog rada. Tako su njihove zasluge vrlo značajne za moj ustrajan i relativno
uspješan rad na ovoj knjizi. Svaki put kada smo je zamolili za pomoć, Jadranka se rado odazvala, ne pokazujući
ni najmanje mrzovolje, iako je to obično bilo poslije njezinog napornog radnog vremena i obilaženja petnaestak
pacijenata po Lapadu, Gružu i Župi dubrovačkoj. Uvijek dobro raspoložena, dostojanstvena i na uljudnoj distanci,
u skladu sa svojim patrijarhalnim odgojem – čija je etika na zavidnoj visini. “Dobri maniri su plod plemenite
prirode i čestitog duha”. (Emerson) 

Slična je i Verona, koja je bila naša patronažna sestra prije Jadranke. Verona bi ispričala i po koju šalu, vic ili
neku ugodnu i zanimljivu dogodovštinu, što bi uvijek dobro došlo za stvaranje ugodnog raspoloženja. Verona,
Jadranka, Irmela, Dube, Ivana, i više drugih patronažnih sestara pričale su svojim pacijentima o našem uspjehu,
kako bi ih ohrabrile i motivirale da se sa što više snage bore za svoje živote i zdravlje. Dugogodišnja educirana
volonterka gospođa Merica Šarić, ističe da ništa tako umirujuće i ohrabrujuće ne djeluje na jako prestrašene
onkološke očajne bolesnice, kao saznanje da je netko uspio savladati opaku bolest, pogotovo ako im je ta osoba
pobliže poznata.

“Najviši oblik nade, to je savladati očaj”. (Bernanos) 

U Dubrovniku vrlo uspješno privatno radi viši fizioterapeut i kiropraktičar Zoran Ereš, poznat po svojoj stručnoj
popularnosti, humanosti i spremnosti da se u svako doba odazove kad je u pitanju teži nepokretni bolesnik. Za
složenije slučajeve češće ga konzultiraju i iskusni liječnici ortopedi. Od siromašnijih bolesnika simbolično naplati
ili uopće ne naplati. Nekima i lijekove svojim novcem plati. Posebna mu je vrlina da započeti posao ne napušta
do uspješnog završetka. S mojim vrtoglavicama i nesvjesticama se odlučno uhvatio u koštac. Kad mu ni drugi
tretman nije uspio kako je to želio, otišao je u Split kod svojih prijatelja, starih iskusnih liječnika, da se konzultira.
Pri povratku mi je donio i lijekove: Cink – prirodni kelatirani 25 mg glukonat i D E P – THOUGHT (KAL) – oba u
kombinaciji po jedna tableta dnevno. Dobri su se pokazali, pogotovo u kombinaciji sa spomenutim Jadrankinim
stručnim masažama karotida.“Dobro hoće da bude bolje, bolje da postane najbolje, a samo tupo i glupo misli da
je dovoljno samo sebi.” (Meštrović) 

P O S E B N I D O D A T A K 

“Moj cilj je bio i ostao pomagati oboljelima od raka i leukemije...” Breuss 

SPECIFIČNA DODATNA TERAPIJA ZA POJEDINE ORGANE 

Tijekom liječenja obično nije potrebno ležati u krevetu, naprotiv, trebali biste, ako je moguće, raditi, tako da vam
to odvrati pažnju od jela i bolesti. Osim čaja za bubrege i čaja od kadulje (str. 28.) trebali biste u posebnim
slučajevima (ako se rak pojavljuje na različitim mjestima na tijelu) još dodatno piti i sljedeće čajeve:

Kod zatvora: Ako vam zatvor zadaje poteškoće tada možete piti čaj od kamilice ili lagani čaj za čišćenje ili u
debelo crijevo gurnite malo tvrdog maslaca. 
Liječenje sokovima i čajevima tako potiče portalnu venu (spaja želudac i jetru – op. prev.) pa će tijelo primiti još
puno toga što se može iskoristiti iz crijeva. Tako se može dogoditi da stolica izostane više dana, ali da to ne
stvara poteškoće. Unatoč tome treba obratiti pažnju na redovito pražnjenje crijeva! 

Kod tumora na mozgu: Uzmite jednu do dvije šalice hladnog čaja od matičnjaka i pijte ga gutljaj po gutljaj. Malu
količinu čaja ostavite 10 minuta u toploj vodi. 

Kod raka na očima: Svaki dan trebate piti jednu do dvije šalice hladnog čaja od vidca, i to gutljaj po gutljaj. Malu
količinu čaja ostavite 10 minuta u toploj vodi. 

Kod raka dojke, maternice i jajnika trebate svaki dan piti jednu do dvije šalice hladnog čaja od gospinog i
srebrnastog plašta i to gutljaj po gutljaj: Vrlo malu količinu čaja od gospinog plašta i srebrnastog plašta
promiješajte s malom količinom mrtvih kopriva i ostavite ga da stoji deset minuta u toploj vodi. 

Kod raka na vilici, usnama, jeziku, vratnim žlijezdama i grkljanu trebate piti čaj od siljevine što također vrijedi i za
difteriju (str. 107.). Ovaj čaj treba piti tijekom 42 dana. Uzmite jednu žlicu ovog čaja, isperite usta ili grgljajte i
ispljunite. Sa sljedećom žlicom čaja postupite na isti način. Treću žlicu čaja uzmite, isperite usta ili progrgljajte i
zatim ju progutajte. Učinite to više puta na dan: Jednu čajnu žlicu čaja od siljevine trebate kuhati tri minute. 

Kod raka kože koji u promjeru ima pola do jednog centimetra tijekom dana treba više puta oboljelo mjesto natopiti
svježim sokom od biljke zmijino mlijeko (kad se biljka prelomi izlazi žuti gorki sok). Ako je oboljela površina veća
onda treba natopiti samo rub sve do zdravog dijela kože. Tijekom zime trebalo bi uzeti čaj od zmijinog mlijeka za
natapanje ili pranje, ali samo oko rane: malu količinu zmijinog mlijeka ostavite 10 minuta u toploj vodi i koristite
mlak čaj. Može se upotrijebiti i tinktura od zmijinog mlijeka. Još jednom želim upozoriti da se ništa ne nanosi na
otvorenu ranu!! 

Kod raka kostiju, pluća i kod turbekuloze pluća pije se čaj od ženskog trpuca, islandske mahovine, plućnjaka,
dobričice i biljke iz obitelji štitarki (Latinski: Meum mutellina). Sve ovo treba 10 minuta ostaviti u toploj vodi. Nije
nužno upotrijebiti sve navedene biljke. Ovog čaja možete piti koliko god hoćete, što više to bolje. Kad je riječ o
tuberkulozi pluća još jednom na dan s malo čaja ili vode progutati jednu čajnu žlicu sjemena od pasje jagode. 

Kod raka jetre treba piti dvije šalice hladnog ili toplog čaja od krumpirovih ljuski i to gutljaj po gutljaj. Kuhajte 2 do
4 minute jednu šaku sirovih ljuski od krumpira u dvije šalice vode. Ako vam ovaj čaj prija, znači da je potreban
jetri! Ako vam ne prija ne morate ga piti. 
Kod raka jetre trebalo bi stavljati obloge od listova kelja i kasnije utrljati ulje od gospine trave (gospina trava u
maslinovom ulju). Ovakvi se oblozi preporučuju kod svake vrste raka, a najbolje ih je stavljati na leđa. 
To se radi na sljedeći način: Uzmu se tri lista kelja s kovrčavim listovima, potopi ih se u vruću vodu tako da se
operu. (Najbolji su vanjski listovi). Ti se listovi nakon toga ravnaju bocom sve dok ne postanu glatki. 
Evo savjeta za one koji ne znaju kako se prave oblozi od listova kelja: Složite vunenu deku i položite je na krevet
(neka bude oko 50 cm široka). Na nju položite laneno platno širine 25 do 35 cm. Na njega položite još jednu krpu
i na nju izravnane listove kelja. Stavite dva lista jedan pokraj drugog i treći na njih. Unutarnja strana listova stavlja
se s platnom na leđa ili na oboljelo mjesto i onda se to čvrsto zavije s lanenim platnom, a zatim vunenom dekom.
Takav oblog se mora dobro pričvrstiti tako da ne sklizne i da može ostati preko noći. Ako takav oblog nije čvrsto i
sigurno pričvršćen onda će pacijent imati osjećaj da mu je hladno, on će se čak smrzavati što bi mu samo
naštetilo. U takvom slučaju oblog treba odmah skinuti. Ujutro se oblog skida, oboljelo mjesto se opere toplom
vodom i posuši. Tada se na njega utrlja mala količina ulja (primjerice ulje od gospine trave) i na oboljelo mjesto
se stavi topli oblog koji se nakon nekoliko minuta skida. 
Prije nego što se stave ovakvi oblozi pacijentu mora biti toplo. On dakle prvo treba kratko vrijeme ležati u krevetu
sve dok se ne ugrije, ili se pak treba zagrijati krevet. 
Detaljnije informacije možete naći u brošuri “Von den wunderbaren Heilwirkungen des Kohlblattes” (O
čudotvornom djelovanju listova kelja) Camille Droz, botaničarke, koju također možete naručiti preko
Versandbuchhandlung Walter Margreiter, Im Hag 23, A-6714 Nüziders. 

Kod raka želudca trebate piti jednu šalicu hladnog čaja od pelina ili od encijana i to gutljaj po gutljaj. Ostavite čaj
samo 3 sekunde u toploj vodi. Ako osjećate nervozu u želucu, onda popijte još jednu šalicu valerijane s pelinom:
pola čajne žličice korijena od valerijane kuhajte 3 minute u jednoj šalici vode, zatim to prelijte preko male količine
pelina i ostavite 3 sekunde. 

Kod raka slezene i gušterače treba piti barem jednu litru toplog ili hladnog čaja od kadulje. Preporučuju se i topli
oblozi od trine, male preslice ili zobene slame. Trinu se malo ostavi u toploj vodi, a malu preslicu i zobenu slamu
kuha se 10 minutač. (Oblozi se stavljaju samo ako se pacijent razumije u to, jer ako se oni pogrešno naprave
nanose više štete nego koristi). Uputstva možete naći u Kneippovim knjigama. 

Kod raka prostate i muških spolnih žlijezda svaki se dan piju dvije šalice hladnog čaja od vrbovice i to gutljaj po
gutljaj. Malu količinu ovog čaja ostavite 10 minuta u hladnoj vodi. 

Dopuna moga liječenja sokovima 

Primijetio sam da čaj koji sadrži vapno kojeg preporučujem kod raka kostiju i pluća dobro djeluje i kod drugih
vrsta raka na različitim mjestima na tijelu. Stoga svima oboljelima od raka preporučujem taj čaj. Ako pijete taj čaj
ne dolazi do nedostatka kalija. 

O liječenju raka 

Već sam prije pisao da moje liječenje raka treba provoditi pod liječničkom kontrolom. To sam govorio i stoga
da liječnici mogu pratiti tijek liječenja. Oni trebaju pratiti krvni pritisak i propisati nešto za srce – ako je on
prenizak. Moje mi iskustvo govori da mnogi liječnici ne znaju ništa o prirodnim načinima liječenja i da čak
odgovaraju moje pacijente od takvog liječenja i da im propisuju lijekove što nije dobro uz liječenje
sokovima. Tijekom liječenja sokovima ne treba uzimati injekcije niti ići na zračenje.Često nije dobro činiti nešto
iza leđa liječnika jer bi ih to moglo zavesti na krivi put. Prepuštam svakome da se sam odluči za ili protiv liječničke
kontrole. – I sami možete odrediti kakav vam je krvni pritisak. O tome pročitajne na str. 104. Ipak treba tijekom
dužeg razdoblja znati kakav je krvni tlak! 

Neposredno nakon operacije ne smije se odmah pristupiti mome liječenju sokovima i treba pričekati od 2 do 5
mjeseci već prema tome kako se pacijent osijeća. Dok se čeka treba piti jednu šesnaestinu do jednu osminu litre
soka od povrća i uz to jesti, primjerice juhu od zobenih pahuljica, juhu od povrća, povrće, piletinu i teletinu i druga
lakša jela. Sok od povrća se uzima gutljaj po gutljaj, uvijek prije jela uz propisane čajeve, čaj od kadulje i čaj za
bubrege. S liječenjem samo sokovima i čajevima treba započeti kad se pacijent osjeća dovoljno snažnim. 

Pažnja: Moje liječenje gladovanjem ne smije razdraživati pacijenta! Nemojte pretjerivati s gladovanjem da ne bi

došlo do osjećaja slabosti. Pokušajte osluhnuti što vam tijelo govori – sigurno tijelo daje određene signale: svaki
pacijent mora sam primati signale i tumačiti ih. 

Nakon 42 dana liječenja gladovanjem i sokovima hranite se opet “razumnom” hranom – polako, na početku s
malo soli, spunovrijednom i prirodnom hranom. To drugim riječima znači: ne uzimajte hranu u kojoj ima kemijskih
konzervansa. (O tome su knjige napisali Lützner, Minte, Waerland i drugi, a te knjige se mogu naručiti preko
Versandbuchhandlung Walter Margreiter, Im Hag 23, A-6714 Nüziders/Austria. Tel.: (055 52) 64 290; faks: (055
52) 676 09. 

U svakom slučaju tijekom 2 do 4 tjedna uzimajte jednu šesnaestinu litre (= pola šalice) soka od povrća, i dalje
gutljaj po gutljaj prije jela. Da biste se brže oporavili, trebate 3 puta dnevno uzimati po jednu čajnu žličicu Bio-
Strath-Aufbau-Präparat ili 3 puta dnevno dvije Bio-Strath-Aufbau-Hefetabletten tablete. Ova se sredstva za
jačanje mogu uzimati tijekom nekoliko mjeseci, odnosno toliko dugo dok se pacijent ne osjeća posve dobro. 

Moje liječenje sokovima od povrća ne pomaže znatno samo kod raka, nego i kod sljedećih oboljenja:

Artritis, artroza (upale zglobova koje ih razaraju), koksalgija (bolovi u kukovima), osteoporoza (krtost kostiju zbog

nedostatka kalcija), spondiloartroza (oštećenje kralježnice). Kod svih navedenih oboljenja treba provesti liječenje
sokovima u trajanju od tri tjedna, ali isto kao što se to čini kad se radi o raku i u ovim slučajevima treba piti čaj od
kadulje i čaj za bubrege (Liječenje neće naškoditi ni ako traje 42 dana. U tom slučaju čovjek može biti još sigurniji
da se oslobodio stanica raka koje su možda bile u organizmu). Osim toga, kod svih oboljenja zglobova još se
preporučuje svaka 3 do 4 dana napraviti kupku od male preslice, trine i zobene slame. 

Želim još napomenuti da stariji ljudi lakše podnose moje liječenje jer njima gladovanje ne pada tako teško i jer im
nije potrebno tako puno hrane. 

Danas ima na tisuće ljudi koji su proveli moje liječenje u trajanju od 42 dana. Oni nisu tijekom tog vremena ništa
jeli, izdržali su i ozdravili, a kod većine se bolest nije povratila. Osobno sam izliječio oko 2400 ljudi i svima njima
sam rekao: “Ako imate poznanike ili rođake koji su oboljeli od raka molim vas da im preporučite moje liječenje
sokovima i neka i oni to dalje čine”. Jedan mi je čovjek ispričao da je proveo liječenje sokovima točno prema
mojim uputama i da je nakon tjedan dana primijetio da mu to dobro čini. Ovo je liječenje zatim preporučio
još sedmorici koji su imali rak i svi su oni ozdravili. Molio sam da se ovo liječenje preporučuje jer mnogi pacijenti
dolaze iz vrlo udaljenih krajeva (iz Hamburga, Lübecka, iz cijele Njemačke, Nizozemske, Belgije, Švicarske,
Francuske, Italije, Kanade te iz Sjeverne i Južne Amerike itd.). Rekao sam tim ljudima da trebaju uzeti u obzir da
nema svatko mogućnost da ode na tako daleko putovanje. 

Moj cilj je bio i ostao pomagati oboljelima od raka i od drugih prividno neizlječivih bolesti. 

Godine 1950. izliječio sam sokovima i čajevima prve pacijente koji su imali rak. Do danas sam liječio rak dojke,
tumore u glavi, rak grkljana, rak žlijezda, rak pluća, rak jetre, rak kostiju, rak crijeva itd. Liječio sam i one kod kojih
je koža bila gotovo spaljena zbog zračenja. 

Ne morate se dakle više bojati takvih oboljenja! Većina oboljelih od raka kao i većina drugih neizlječivih bolesnika
spava iznad podzemnih voda (zračenje zemlje). U težim slučajevima oni spavaju na mjestima gdje se podzemne
vode ukrštavaju. Najsigurnije je pozvati rašljara koji će utvrditi tokove podzemnih voda. Nakon toga najbolje je
premjestiti krevet. (Pogledajte knjigu koju je napisala Käthe Bachler: “Erfahrungen einer Rutengängerin” –
Iskustva jedne rašljarke”. 
I ova se knjiga može nabaviti putem Versandbuchhandlung Walter Margreiter, Im Hag 23, A-6714
Nüziders/Austria. 

Posebne primjedbe o mom liječenju sokovima BIOTTA 

Krećite se puno na svježem zraku! 

Želim još napomenuti da je moje liječenje sokovima pomoglo mnogima koji su oboljeli od raka, ali da se također
preporučuje i u sljedećim slučajevima: 

1. Kao preventiva od raka; 

2. Kao kura koja obnavlja cijelo tijelo: svaki dan treba piti osminu do četvrtinu litre soka od povrća, i to prije jela.
Uz to treba uzimati i čajeve (od kadulje kao i čaj za bubrege). 

3. Kao način mršavlojenja pri kojem čovjek ne pati ni od gladi ni od žeđi i pri kojem nema nedostataka. Ako je
moguće i ovo treba trajati 42 dana (uz to se može uzimati juha od luka). 
4. Kao proljetna kura; 

5. Za poboljšanje krvi; 

6. Ako pacijent pati od bolova u zglobovima kao što su artritis, artroza itd., što treba povezati
s kupkama (pogledajte str. 65.). 

Oboljeli od raka koji puše i koji ne mogu prestati pušiti neće imati uspjeha s mojim liječenjem sokovima! 

Ako se pak radi o raku na uznapredovalom stupnju, potrebno je, ako je moguće, da pacijent sam pravi sok od
ekološki provjerenog voća. Pritom treba obratiti pažnju na pravilne omjere (pogledajte str. 58.). 

Unatoč svim osporavanjima veseli me da jedna tvrtka u Švicarskoj koja svoje proizvode izvozi i u Europu i u
prekomorske zemlje, proizvodi “Breussovu mješavinu soka od povrća” od ekološki provjerenog povrća, jer ima
tako puno onih koji i u gradu i na selu traže pomoć i koji nisu u stanju svaki dan praviti sok od ekološki
provjerenog povrća, a uz to ponekad i nema takvog povrća. 

Sažete značajke Breussovog liječenja sokovima: 

- Jaka volja i želja za ozdravljenjem! 
- Saznanje o bolesti! 
- Svjesno uzimanje sokova od povrća i čajeva, što znači da sve to dobro treba promiješati s pljuvačkom
(pogledajte stranice 58 do 59.)! 
- Nikad ne uzimajte sokove ili čajeve protiv svoje volje – radije napravite prekid u trajanju od jednog dana. 
- Ojačajte samopouzdanje putem pozitivnog mišljenja! 
- Dobro procijenite sami sebe, to znači da se pouzdate u vlastiti razum i da primjerice ponekad uzmete malo soka
od naranača, grejpa, crnih ribizla, borovnica, vitaminske koktele, Biotta-Fit i drugo – sve to u malim količinama što
treba rasporediti na cijeli dan i uzimati samo ili pomiješano s čajevima da bi se popravio okus (nikad se to ne
smije miješati sa sokom od povrća). 
- Promatrajte sami sebe! (Primjerice: Kad bolje podnosim sok od povrća, prije ili poslije podne?) Kad to ustvrdite
– pijte češće sok kad to vama odgovara! 
- Neposredna okolina bolesnika (primjerice bračni partner, djeca, prijatelji, rođaci), mora moralno podržati
pacijenta! Ne smiju se žaliti i ne smiju pričati o negativnim iskustvima i negativnim doživljajima! 
- Izgradite povjerljiv odnos prema nekoj osobi koja možda i sama ima iskustva s ovakvim liječenjem. 
- Ispitajte leži li krevet iznad podzemnih voda odnosno iznad “zračenja zemlje”! 
- U kući ni u stanu ne smiju se nalaziti sredstva koja sadrža naftalin! (Lako se mogu prepoznati zbog intenzivnog
mirisa, kao što je primjerice slučaj s kuglicama protiv moljaca.) 
- Ne pušite pred bolesnikom! 
- Tijekom liječenja prema bolesniku se treba odnositi mirno i prijateljski – to je ona pozitivna potpora koja mu je
potrebna i koju smo mu dužni pružiti! 
Savjeti: 
Nastojte biti fizički aktivni. 
Udišite duboko svježi zrak. 
Izbjegavajte zadimljene prostorije s ustajalim zrakom. 
Nemojte pušiti. 
Hranite se prirodno i uzimajte dosta vitamina. 
Izbjegavajte prekomjernu ishranu. 

Što treba učiniti ako se ima leukemiju? 

Prvo valja ustvrditi o kakvim se duševnim problemima radi, budući da portalna vena, kako je već rečeno, prestaje
funkcionirati upravo zbog depresivnih stanja. Uzrok depresivnih stanja može biti i neka obična sitnica čega
pacijent obično nije svjestan. Dragi bolesnici s leukemijom, razmislite gdje leži uzrok problema i potrudite se
postići duševni mir koji će otkloniti taj uzrok. Ako se to dogodi obavili ste već veliki dio posla. 

Liječenje: Svaki dan popijte četvrt litre soka od povrća kojeg preporučujem u liječenju raka (ali nemojte provesti
cijelo liječenje!). Uz takav sok možete jesti ono što vam prija, ali ne juhu od mesa, niti junetinu ni svinjetinu. Sok
od povrća tijekom dana pijte gutljaj po gutljaj, ali uvijek prije jela. Portalna će vena preuzeti ove vitamine, htjela to
ili ne, a uz to će uzimati i sve što je korisno iz hrane. Važno je obratiti pozornost na stranice (45+148+154) (Čaj
za bubrege, čaj od kadulje, podgrijana jela, otrov za moljce, itd.)

Važno je naravno da se svaki dan pije četvrt litre soka od povrća i to najmanje 42 dana. Ako se uz leukemiju
pojavljuje i neka druga bolest nju se mora istodobno liječiti onako kako je navedeno u ovoj brošuri. Pacijenti koji
ne mogu razriješiti svoje duševne konflikte teško da se mogu izliječiti. I ovdje je kao i kod drugih oboljenja vrlo
važno da u stanu nema otrova za moljce (niti sprejeva protiv muha, niti osvježivača zraka, itd.). 

P O G O V O R 

Djelo koje je pred Vama moglo bi se, po svojim izvorima, nastanku, razvoju i suštini, nazvati “SJEĆANJA: KAKO
SMO SAVLADALI OPAKU BOLEST”. To i jesu autentična sjećanja, koja podstiču na razmišljanje. Na mnogim
mjestima u ovom rukopisu, čitatelj će se zamisliti, možda i upitati se: - zar je to bilo moguće?”, ili kako je to uopće
bilo moguće? Odgovori na ta pitanja podsjećaju na pjesnikov stih: “Neka bude što biti ne može!” 

Dokazano je da je ipak bilo moguće! Sve je to doživljeno, proživljeno i duboko proosjećano! Intenzivno me to
podsjećalo na mnoge preteške doživljaje u našem narodnooslobodilačkom antifašističkom ratu, u kojemu sam se
aktivno i organizirano borio za sve vrijeme njegovog četverogodišnjeg trajanja, na našim prostorima, do
konačnog poraza strašne, razgoropađene fašističke soldateske i njezinih satelita! (četiri puta sam ranjavan, RVI
sam 80% i nosilac trajne ratne uspomene – fašističkog gelera u glavi, koji je inoperabilan). 

Te nezaboravne izmiješane asocijacije, izvrsno su poslužile u najkritičnijoj fazi opake bolesti, u depresivnim
stanjima, stresovima i patničkoj borbi, kao k o n t r a m i - s l i. Ničim nisam uspješnije potiskivao s t r a h od
blizine smrti i druge stresove i depresivne nevolje... kao prizivanjem u sjećanje paklenih herojskih bitaka (na
Sutjesci, Razbojištu, Neretvi, u Bišini...), te masovnim junačkim podvizima Titovih partizana i iznad svega
ranjavanjima i viteškim smrtima svojih vjernih i neizmjerno cijenjenih drugova. U rukopisu sam sve to namjerno
isticao da bih čitatelje, a prvenstveno bolesnike, podsjećao da se koriste vlastitim k o n t r a m i s l i m a, jer svi
imamo svojih nezaboravnih doživljaja u životu, koje možemo vrlo uspješno koristiti pri životnim teškoćama. Čitav
život je satkan od raznih dogodovština, od kojih su se neke nezaboravno utkale u sjećanje. Pođimo od osnovne
škole, prvih ispita, uspjeha ili teškoća, pa gdje su prva očijukanja, zagrljaji, poljupci, prva ljubav i ples, razni
uspjesi i porazi, razočarenja i triumfi, impresije ljepotama, pročitane knjige, pisac, film, sport, pjesme, izreke,
poslovice, dobri ljudi... 

Strah i osjećaj izgubljenosti logična su i razumljiva reakcija kod dijagnoza opakih bolesti. Prevažno je ne predati
se panici, jer tjeskoba i prepadnutost smanjuju obrambene sposobnosti organizma a time i izglede za
ozdravljenje. Predati se i izgubiti nadu, znači izgubiti bitku s bolesti... Samopouzdanje je uvijek neophodno, a
pogotovo u borbi “na smrt i život”. Legendarni Kutuzov kaže da bitku ne dobiva ratnik koji se prestraši! 

Poslije neuspjele operacije inoperabilnog tumora zastrašujuće veličine i uzaludnog pokušaja liječenja s
kemoterapijom, preostalo je tražiti druge lijekove i načine liječenja. Timski i pojedinačno smo proučavali dobre
poznavatelje alternativne medicine: Tucakova, Sadikovića, Pelagića, Austrijanca Breussa, Francuza Maurice
Messegue... i više raznih publikacija, među kojima i “Dubrovački liječnik” (jubilarni broj iz 1933. godine), u kojemu
dr. Filip Smolčić piše o “pučkoj medicini u dubrovačkoj okolici”: 
“...Izgleda KAO PRAVO ČUDO kad koja životinja, bez ičije poduke, po prirodnom baštinjenom nagonu traži i
prebire po polju, dok ne nađe biljku koja joj je u svojim bolestima potrebita. Budimo zahvalni ženama travarušama
koje kupe mirisavo gorko cvijeće da ožive nadu da čelo bolesnika bude vedrije”. 

Francuski iscjelitelj Maurice Massengue naslijedio je od oca i više predaka tradicionalna iskustva i dar za liječenje
biljkama. Njihovi su pacijenti, pored ostalih, bili i vrlo istaknute ličnosti: Vinston Churchill, Papa Ivan XXIII, Admiral
Darlan, Willi Brandt i mnogi drugi kojima su vratili zdravlje. O tome je napisao knjigu: “O ljudima i travama” – oko
340 stranica, u kojoj, pored ostalog, piše: 
“Vjera koju ljudi imaju u bilje potiče od davnina. Navikli da sve izvlače iz zemlje, drže opravdanim i to da im ona
omogući i liječenje. U svakoj su se obitelji prenosili s koljena na koljeno već iskušani “dobri recepti”. 

Da bi čovjek upoznao život ne mora bezglavo juriti uokolo, ni odlaziti daleko. Dovoljno je promatrati životinje, a
one bolje od nas znaju kojim se biljem valja hraniti, kojim liječiti. Divlje životinje, živeći u slobodi, vrše izbor i
nikada se neće otrovati.. Spomenimo nedavni slučaj s jednom pirinejskom divokozom, koja je svoje ranjeno
stegno obložila sažvakanim travama pomiješanim s ilovačom, a poznato je i da se lasica, prije nego što se upusti
u borbu sa zmijama otrovnicama, zavalja u trputackojega je lišće vrlo djelotvorno protiv uboda pčela i zmijskog
otrova”. 

SPASONOSNAKOMBINIRANA

T E R A P I J A 

Posebno nam se svidilo mišljenje renomiranog francuskog iscjelitelja Maurice Massengue – da je “neozbiljno
svakome davati isti lijek” i da “Svako sebe drži posebnim slučajem”. To je, poslije napuštanja kemoterapije, imalo
znatnog uticaja i na naš tim rodbine i prijatelja u pronalaženju spasonosne terapije. 

Naime, Breussova totalna terapija gladovanja 42 dana, samo uz pijenje ljekovitih biljnih čajeva i sokova od
povrća – “biotta”, nije pružala nade da će se posve iscrpljen organizam moći održati u životu. Tada se iz
kolektivnih umnih napora r o d i l a t r a ž e n a s p a s o n o s n a i d e j a: - da se zajedno s totalnom terapijom
(čajevima i sokovima “biotta”) uzima i neophodna količinastrogo dijetalne hrane, bez konzervansa! 

Dakako, o svemu smo se kontinuirano dogovarali s našim veoma cijenjenim, uvijek predusretljivim, poznatim
liječnicima: prim. dr. sci Ivanom Zdenkovićem, dr. med. Henrikom Domesom i akademikom prof. dr. sci Mišom
Elakovićem. 

Posebno je bio delikatan posao napraviti odgovarajući recept hrane koji bi bio kompatibilan sa totalnom
terapijom. Supruga Milka je pokazala posebni smisao i umijeće u pronalaženju i pripremanju te hrane i dala vrlo
značajan doprinos mome izlječenju! 

K o n d i c i j i kao zaštitnoj i pogonskoj snazi organizma posvećivana je posebna pažnja! Redovno je još u
krevetu vršena odgovarajuća tjelovježba, a za vrijeme vrtoglavica i posebna priprema za ustajanje. Svakodnevno
su, kad se god moglo, činjene lagane šetnje, a kad je bilo loše vrijeme, onda u stanu koristeći kućno biciklo i
lagane vježbe. Sport je bio posebno dragocjen, lagano uz predahe: igra boća, mini golf, badminton, plivanje... 

V o đ e nj e d n e v n i k a: Na kraju svakog dana, po završetku terapija, vođen je dnevnik o cjelokupnoj dnevnoj

aktivnosti. Bilježeni su i nedostaci, kako bi to bila pouka za sljedeći dan, da se ne bi ponavljali i da bi se koristili
inače za iskustvo. 
Kroz te kontinuirane zapise razmišljalo se i pisalo i o usamljenosti, koja zna bit strašna i bolna. Iznalaženi su
načini kako da se izbjegava, ili bar taj davež ublaži! Studiozne komunikacije su jedna od najuspješnijih aktivnosti
protiv usamljenosti: “Ako si sam, ne budi besposlen!”, “Ako si besposlen, ne ostaj sam” Ne vjerujem da bih
ozdravio da mi rodbina i prijatelji nisu svestrano pritekli u pomoć. 
Sve te razne aktivnosti sastavni su dijelovi SPASONOSNE KOMBINIRANE TERAPIJE. Kruna toga je
ublažavanje gladovanja i održavanje snage i vitalnosti organizma u toj preteškoj borbi! 

I Z V O D I I Z R E C E N Z I J A 

Prim. dr. sci Ivan Zdenković: 

Knjigu Milke i Milosava Čabrila smatram vrlo interesantnom i korisnom u sferi i domeni onoga što ne može
škoditi, a može samo koristiti... U njoj su detaljno opisani svi fenomeni koji se mogu javiti tijekom ovakve opasne
bolesti. Njihova opažanja su vrlo dragocjena kao orijentir svima onima koji bi se našli u sličnoj situaciji. Poruka
knjige je ne gubiti nadu u ozdravljenje! Treba biti uporan i nastaviti s režimom preporučenim i opisanim u ovoj
knjizi. 
Osobita je vrijednost knjige da je pisana čitkim i razumljivim jezikom za svakog. Prednost je u tome da to pišu
ljudi laici, koji to mogu predočiti na način svakom blizak. 
Opširniji pasusi imaju osobitu draž, pogotovo stoga što to iskazuje neposrednost autora da svoje strahove, nade,
lutanja i konačno uspjeh stavi na papir. Kako već ima uspjeha i kod drugih ljudi putem ove terapije, to ukazuje da
se područje indikacije može proširiti na razne lokacije u organizmu, naravno ne zanemarivši osnovnu terapiju
preporučenu od nadležnog liječnika. 
Stoga najtoplije preporučam ovu knjigu za sve one koji žele više znati, za one koji žele živjeti u sferi prevencije,
za one koji su oboljeli od opake bolesti i za one koji se trebaju brinuti oko pacijenata da imaju jednu
sveobuhvatnu informaciju o postupcima i djelovanjima u takvoj situaciji. 

Dr. med. Henrik Domes: 

Rukopis “KAKO SMO SAVLADALI OPAKU BOLEST” pročitao sam dva puta. Prvi put informativno i u jednom
dahu, a drugi put vrlo pažljivo i studiozno, jer se radi o posebno aktuelnoj temi i dragocjenom iskustvu! 
Gospar Čabrilo je moj dugogodišnji pacijent. Njegovu bolest pažljivo sam pratio od samog početka i aktivno
učestvovao u veoma teškoj borbi za njegov život. Divim se preciznosti i objektivnosti opisa događaja. Sve je
objašnjeno istinito i dokumentirano. Posebno transparentno opisuje terapije i u cjelini tok liječenja. 
Pored postignutog osobnog fenomenalnog uspjeha, istovremeno je ispoljio značajno humano pregalaštvo.
Relativno je vrlo brzo otkrivena “javna tajna” njegovog uspjeha. Još u fazi teže rekonvalescencije izdašno je
pomagao svima koji su mu se obratili za pomoć. “Kako da odbijem čovjeka koji se našao u teškoj nevolji” –
govorio mi je! Uz potrebnu opreznost, kazivao je i davao ono u što je bio siguran, što je na sebi isprobao. Sve to
me je prosto prisililo da još jednom prostudiram rukopis i detaljno razgovaram s autorima i desetak bolesnika
kojima je pomogla kombinirana terapija. Zatim sam napisao dodatak prvoj recenziji, koji se nalazi u prilogu. 

RECENZIJA 

Knjigu Milke i Milosava Čabrilo smatram vrlo interesantnom i korisnom u sferi i domeni onoga što ne
može škoditi, a može samo koristiti. Kad kažem da ne može škoditi onda mislim na lijekove koji postaju škodljivi u
slučaju da je pacijent na njih preosjetljiv a priori, odnosno alergičan. Dalje, kod predoziranja mogu nastupiti
neželjene posljedice, a koji put i tragične, što nije slučaj kod postupaka iz ove knjige. Osobito treba biti oprezan
ako se pacijent preda u ruke paramedicini i nekim djelatnicima u slučaju neadekvatne primjene takvog liječenja
itd. Što se tiče samog sadržaja knjige, u njoj su vrlo detaljno opisani svi fenomeni, koji se mogu javiti tijekom
ovakve opasne bolesti. Vlastita opažanja su vrlo dragocjena, kao orijentir svima onima koji bi se našli u sličnoj
situaciji.

Poruka knjige je ne gubiti nadu u ozdravljenje i ne prepustiti se sloganu “tu više nema spasa”. Poruka je
dalje da treba biti uporan i nastaviti s režimom preporučenim i opisanim u ovoj knjizi.
 Osobita je vrijednost knjige da je pisana čitkim i razumljivim jezikom za svakog. Prednost je u tom da to
pišu ljudi laici, koji to mogu predočiti na način svakom blizak.

Ima zamjerki da ima preopširnosti pasusa, no ja smatram to sastavnim dijelom takvog uratka i ima
osobitu draž. Pogotovo stoga što to iskazuje neposrednost autora da svoje strahove, nade, lutanja i konačno
uspjeha stavi na papir. Kako već ima uspjeha i kod drugih ljudi putem ove terapije, to ukazuje da se područje
indikacije može proširiti na razne lokacije u organizmu, naravno ne zanemarivši osnovnu terapiju preporučenu od
nadležnog liječnika.

Stoga najtoplije preporučam ovu knjigu za sve one koji žele više znati, za one koji žele živjeti u sferi
prevencije, za one koji su oboljeli od opake bolesti i za one koji se trebaju brinuti oko pacijenta da imaju jednu
sveobuhvatnu informaciju o postupcima i djelovanjima u takvoj situaciji.

Na kraju preporučam jezičnog lektora radu ujednačavanja teksta s našim standardnim jezikom.

Prim. dr. Ivan Zdenković 

DODATAK RECENZIJI 

Tokom 2004.god. i prvih par mjeseci 2005.god. dobijeno je više povratnih informacija o uspješnosti liječenja
opakih bolesti čajevima i sokovima od povrća – biotta (cikla, mrkva, celer, krompir, rotkva) po receptima ove
knjige “Kako smo savladali opaku bolest” (str. 52, 53 i 54.). Velika većina uspješnih korisnika tih recepata želi da
ostanu anonimni. Ipak ih se nekoliko odlučilo da o tome javno progovore, želeći da svojim svjedočenjem
pomognu ljudima u nevolji! 
Posebno su poučni primjeri: Žarka Lukića, 1923. iz Dubrovnika; Branka Puljizevića, 1948. iz Dubrovnika i Pule;
Iliane Argeseanu, 73 g. iz Bukurešta, Rumunija; Berislava Jurkovića, 1961.g. iz Čapljine... Nesumnjivo je
najinteresantniji primjer autora rukopisa, o čemu svestrano, autentično, savjesno i odgovorno piše kroz čitav
rukopis. 
Meni se desetak mojih dugogodišnjih pacijenata povjerilo da su uspješno koristili spomenute recepte iz rukopisa.
Svi ističu neškodljivost spomenutih recepata, odnosno predmetnih čajeva i sokova, ali ne žele da se njihova
imena spominju. Smatraju da su kazivanjem meni kao svom liječniku, izvršili svoj ljudski dug – u želji da o tome
saznaju svi ljudi koji se nađu u sličnoj nevolji.

Ponovno sam studiozno proučio rukopis i u više navrata detaljnije razgovarao s autorima i drugim pojedincima
koji su koristili totalnu i kombiniranu terapiju. Glavno oružje su totalna i kombinirana terapija čajevima i sokova od
povrća.

O totalnoj terapiji čajeva se i od ranije znalo. Teško je bilo na samim čajevima izdržati četrdeset dana, pa se malo
tko na to i odlučivao. Poznati austrijski iscjelitelj Rudolf Breuss dodao je čajevima svoju kombinaciju pet sokova
od povrća biotta, nazvao to totalnom terapijom kojom je postizao zapažene rezultate. Ali se za 42 dana gubilo
oko 15 kg na vlastitoj težini. Branko Puljizević izgubio je 14 kg. 
Poslije neuspjele operacije i napuštanja kemoterapije, autor je bio jako oslabio. Ako bi proveo totalnu terapiju ne
bi mu ostalo ni 50 kg na 186 cm visine. Iscrpljen i malaksao organizam ne bi izdržao. 
Tražeći izlaza, u muci se rodila ideja: da se ide na totalnu terapiju i uzima minimum strogo dijetalne hrane,
neophodne za održavanje organizma. Tako su u program totalne terapije uključena četiri obroka lagane dijetalne
hrane bez konzervansa (juhe od zobenih pahuljica, od povrća, povrće, piletinu, ribu...) sve je proračunato,
kalorije, vitamini... počesto, a pomalo, naročito međuobroci “užina”... da se ne gubi na težini. Kako je napredovalo
liječenje tako su pažljivo povećavani i obroci. Dakako, dijetalna ishrana je trajno ostala - i jelo i piće bez
konzervansa i u svemu umjereno. “Ni previše, ni premalo, već ono po mjeri!” 
Istovremeno su, kao obvezan sastavni dio kombinirane terapije, razvijane neophodne aktivnosti za jačanje
kondicije, održavanje vitalnosti i protudepresivne mjere: planski uporne šetnje, bavljenje na početku simbolično
lakšim sportom (plivanje uz pratnju, igra boća) na početku po desetak minuta i malo po malo povećavanje. Tako
se mogao pratiti napredak u liječenju – po vremenskoj izdržljivosti. I šetajući se lagano vježbalo. Izvrsno
produdepresivno sredstvo bio je boravak u prirodi, razgledanje, panorama, slušanje pjesme ptica... Na nadkasli
pored kreveta je imao pored knjiga vedrijeg sadržaja, i protudepresivni pregled događaja koji su ga se u životu
najsnažnije doimali. Dominirali su borba na Sutjesci, Neretvi, Perućica, Zelengora, četiri ranjavanja, susreti, lijepe
djevojke... Sve što bi ga odvajalo od depresivnih teškoća, straha i drugih kritičnih situacija. To je vrlo interesantna
i jako poučna studija koja će svakome dobro doći i ne samo u bolesti nego i u životu uopće!!

Kombinirana terapija je već pokazala svoju veliku vrijednost. Osobno sam se uvjerio u njezinu neškodljivost i
relativno laku podnošljivost. To najbolje potvrđuju brojni uspješni primjeri liječenja!

Hitno je potrebno tiskati rukopis i knjigu što prije učiniti dostupnu javnosti. 
Dubrovnik, 07. svibanj 2005.god. 
Dr. med. Henrik Domes 

R E K L I S U O R U K O P I S U 

MERICA ŠARIĆ, ed. volonterka sa šest seminara i pet operacija: 

Rukopis “KAKO SMO SAVLADALI OPAKU BOLEST” je neposredno dragocjeno iskustvo koje daje potsticaja za
još svestraniji i organiziraniji pristup liječenju i brizi o bolesnicima. Živo me potsjeća na traume koje proživljavaju
onkološki bolesnici. Čitajući rukopis imala sam osjećaj kao da čitam pismo koje je autor uputio svima nama koji
se borimo protiv opake bolesti da bi nas upoznao sa svojim raznovrsnim neposrednim bogatim iskustvima, koja bi
i nama mogla biti od koristi. I biće, itekako! 
Posebno mi se sviđa autorova potpuna otvorenost, konkretnost i jasnoća, bez ikakvih nedorečenosti i
prešućivanja. Sve je tako solidno razjašnjeno da može biti relativno lako primjenjivo, naročito terapije!
Komunikacije me se posebno prijatno dojmila, značaj koji joj pripada, raznovrsnost, širina i elastičnost koja neda
bolesnicima da previše razmišljaju o strahu i drugim nevoljama. Kontramisli su pravi melem za ranu. Više puta
sam ih pročitala i o njima razmišljala i koristila ih. Kombinirana terapija je malo remek djelo rukopisa. Donosi nam
svojevrsno osvježenje u liječenju. 
Mislim da smo svakodnevno na gubitku što nemamo više takve neposredno proživljene literature. Ovaj rukopis je
upravo takva literatura, koja bi i u svakodnevnom životu svakoj obitelji dobro došla! Treba samo studiozno
pogledat kako je znalački korištena priroda i lagani sportovi, koji su autoru neizmjerno pomogli. A mi, taj dar Božji,
tek malo, vrlo malo koristimo za aktivno liječenje! 
Predlažem, s punom podrškom, da rukopis sa svim prilozima, što je najbrže moguće bude tiskan i knjiga učini
svima dostupnom!! 

Ing. RATKO i BISERA, sudija, TAUŠAN: 

Bili smo od samog početka u neposrednom toku Milosavove zloćudne bolesti i dobro nam je poznato koliko je to
bila teška i iscrpljujuća borba za njegov život i zdravlje. Ishod je dugo vremena bio posve neizvjestan i krajnje
zabrinjavajući, naročito poslije neuspjele operacije i napuštanja kemoterapije! 
Rukopis daje istinit i potpun odgovor na pitanje koje postavlja naslov knjige. To je objektivan i vjeran opis
događaja, pa ga sa zadovoljstvom predlažemo i tražimo da se štampa i objavi! 
Ipak, imamo jednu primjedbu. Milka u rukopisu nije baš adekvatno vrednovana. Na svojim krhkim leđima nosila je
najveći dio tereta te mukotrpne borbe, bdijući i njegujući svog teško bolesnog muža. Izjutra bismo je sretali na
pijaci podbuhlih oči s upadljivim podočnjacima. Kroz plač bi pričala kako je provela tešku noć, kad bi Milosavu
ponestalo zraka hrvući se s vrtoglavicama i nesvjesticama. Ne rijetko bi mu zastajalo i mokrenje, radi čega je
morala zvat i hitnu pomoć. Oboje su djelovali malaksalo, na kraju snaga, mršavi jadni, kost i koža. Ali uzmicanja
nije bilo! Ustvari, p r a v o j e č u d o k a k o s u u s p j e l i ?! 

VEDRANA GRAHOVAC, sudija: 

Posebna vrijednost ovoga rukopisa je u tome što pruža r e a l n u n a d u za ozdravljenje od opake bolesti koja
sve više uništava ljudski rod. Nizom praktičnih savjeta, detaljnim opisima načina liječenja, pripreme hrane, čajeva
i sokova koji su primjenjivani u toku liječenja pružila je mogućnost oboljelim da na pristupačan način shvate i
primijene u s p j e š n u metodu liječenja i i z lj e č e nj a! 
Posebno mi se svidila ideja vodilja ovoga rukopisa: “Samo čovjek koji pred sobom ima postavljen cilj može postići
uspjeh u svakoj borbi, za život ili za slobodu”. 
Što se tiče izreka filozofa i drugih velikana one su izuzetno poučne i korisne! 

ZORAN EREŠ, viši fizioterapeut i chiropractic: 

“Pitate bi li nešto trebalo izostaviti iz rukopisa? Ja ne bi, jer ovo su oči otvorene koje prepoznaju nadu u beznađu i
time posjeduju snagu prvih mučenika... 
‘Vrlo je teško taj osjećaj borbe opisati nekome ko ga nije doživio i iskusio na sebi’ – izjavio je Einstein na samom
kraju života.

Ako ne osjetiš i ne znaš. I to je razlog gladi za lektirom koje nema...” 

JADRANKA SIKIMIĆ, viša medicinska patronažna sestra: 

Rukopis sam pročitala u jednom dahu. Nisam mogla ostaviti. Morala sam pročitat. Sve je dobro objašnjeno i
lijepo opisano. Naročito je dobro opisan tok terapija, a posebno sve ono o čajevima i povrtnim sokovima. To treba
svak pročitati. Svidila mi se naročito kombinirana terapija! To je više nego dragocjeno iskustvo. Biće to vrlo
interesantna knjiga koja je svakom potrebna. 

IRMELA ČUSTOVIĆ, vms.: 

Fascinantan je sustav dobro organiziranih raznovrsnih mjera i aktivnosti u zadivljujućoj kombiniranoj terapiji. Do
nje se došlo tek po prekidu iscrpljujuće kemoterapije (povraćanje, odbojnost prema hrani, kritičan gubitak na
težini...). Organizam je bio u kritičnom stanju i po izgledu i po iscrpljenosti i malaksalosti! Postavlja se pitanje
kako je sve to bilo moguće savladati i preživiti? Pravo odgovor je: pomoću kombinirane terapije i što nije bilo
kolebanja ni u najkritičnijim trenucima! Dakako, bilo je i drugih vrlo važnih faktora: složna i dobro organizirana
brojna rodbina i prijatelji. Oni su bili svjedoci borbe i imali važnu ulogu u filmu života! Milosavova supruga Milka
bila je produžena ruka spasa. Pomno je birala zdravu hranu, pažljivo je pripremala, unaprijed planirala... 
Gosp. Čabrilu moramo zahvaliti što je otvorio svoje srce, stvorivši ovaj rukopis, a želje, misli, strahove, intimu
ponudio nam ogoljene. 
Najtoplije preporučam rukopis i to u cjelini (svi prilozi i faksimili). 

Rukopis “Kako smo pobijedili opaku bolest” zaintersirao me od samoga početka i zadržao mi maksimalnu pažnju
dok sam ga u cjelini pročitala. Cijeli rukopis je jedno živo veoma dragocjeno iskustvo koje nam može dati
potsticaja za još svestraniji i organiziraniji pristup liječenju i brizi o bolesnicima.

Rukopis me potsjeća na mnoge t r a u m e i nevolje koje proživljavaju onkološki bolesnici, sa kojima godinama
radim na njihovom organiziranju i pružanju što svestranije pomoći: educirana sam volonterka sa šest seminara po
četiri dana i osam puta operirana sa dijagnozama iz te oblasti. Čistajući rukopis imala sam osjećaj kao da čitam
pismo koje je upućeno svima nama da bi nas autor upoznao sa svojim raznovrsnim dragocjenim provjerenim
iskustvima koja bi i nama mogla biti od koristi. I biće, i te kako! 
Posebno mi se sviđa autorova potpuna otvorenost, konkretnost i jasnoća bez ikakvih prešućivanja i
nedorečenosti. Sve je tako solidno razjašnjeno da može biti relativno lako primjenjivo, a naročito terapija i njezina
primjena. Komunikacija me se posebno prijatno dojmila: njena raznovrsnost, značaj, širina, elastičnost i upornost
koja neda bolesniku da previše razmišlja o strahu, depresiji i drugim boljkama koje mu ne daju mira ni spokoja.

Mislim da smo svaki dan na gubitku što nemamo više takve izvorno-originalno proživljene l i t e r a t u r e. Ovaj
rukopis je upravo takva lektira, koja bi svakoj obitelji dobro došla, a bolesnicima i blagotvorno koristila, kao melem
na ranu. Treba samo studiozno pogledat kako je znalački korištena priroda i lagani sportovi u prirodi, koji su mu
neizmjerno pomogli. A mi, taj dar božji tek malo, vrlo malo koristimo za aktivno liječenje. I to nam je dragocjena
pouka! 
Predlažem i dajem punu podršku da rukopis sa svim prilozima što prije preraste u knjigu. 
Merica Šarić 
Dubrovnik, 16. rujna 2004. 

Rukopis Milke i Milosava Čabrilo dobio sam prije nekoliko mjeseci. Taman je bio ugodan i topao proljetni dan,
prepun planova za šetnje, ugodna druženja i kave sa prijateljima. Na putu kući, u tramvaju, odlučio sam pogledati
prvih nekoliko stranica, čisto da steknem prvi dojam o rukopisu. Kada sam podignuo pogled primjetio sam da
tramvaj staje na zadnjoj stanici. Tako brzo? Uskoro sam došao kući, ugodno se smjestio i nastavio sa čitanjem.
Sa svakom stranicom bivao sam sve više uvučen u rukopis dok su prvotni planovi i ideje kopnili u mojim mislima.
Progutao sam ovo zanimljivo štivo u kratkom vremenu i mogu, slobodno, reći da sam proveo ugodan i sadržajan
dan. 
Osjećam se dužnim pojasniti neke bitne stvari. Naime, ja sam unuk Milke i Milosava te sam spomenut na nekim
mjestima u knjizi. Za vrijeme djedove borbe sa ovom teškom bolesti nalazio sam se u Zatrebu, gdje studiram i
radim. Ljetne mjesece sam provodio, onoliko koliko sam mogao, kod djeda i bake u Dubrovniku. Sama vijest o
djedovoj bolesti, nakon koje su uslijedile obeshrabrujuće vijesti prilično me zatekla i natjerala na razmišljanje.
Nisam mogao vjerovati liječničkim prognozama. S jedne strane bila je službena medicina, u koju imam
povjerenja. S druge, moj djed Milosav, čovjek kojeg poznajem cijeli svoj život i koji je uvelike zaslužan (uz baku,
roditelje i brata) što sam postao čovjekom koji sam danas. Odrastanje uz prirodu, šetnje, planinarenje, sport
(napose boće), književnost i priče iz njegovih ratnih dana ostalo mi je u živom i prekrasnom sjećanju. U svim
mojim razmišljanjima bila je stalno prisutna vijest o raku, toj smrtonosnoj bolesti; kako za tijelo tako i za duh. 
Razgovarao sam s roditeljima, pogotovo majkom, najbližim prijateljima i sam sa sobom. Ni u jednom trenutku
nisam pomislio da će djed izgubiti ovu tešku bitku. Možda i najtežu u svojem životu. Vjerujem da je isto
razmišljanje i vjeru dijelila i moja okolina. Razlog tome nije bilo poricanje ili nada i ljubav za svoje bližnje, usprkos
svemu. Naprotiv. Ogromna životna snaga i želja, britkost uma, vrijednosti u koje vjeruje, iza kojih stoji i koje je
uvijek pokušao približiti ljudima s kojima se susretao, spremnost na vic, šalu, širokogrudnost i nimalo lako
odrastanje kroz vihore rata čine Milosava Čabrila onakvim kakvim ga ja poznajem. Mojim djedom, a taj se nikada
ne predaje; ne očajava. Ni kada su bombe padale po Sutjesci, odnoseći drage drugove, ni kada je gubio u mini-
golfu od brata i mene, ni kada je gledao svoj Dubrovnik kako gori pod paljbom s mora, kopna i zraka. Ni kada su
mu dijagnosticirali rak i postavili pješčanik života na samo tri mjeseca. Takav čovjek, bez obzira što je moj djed,
neće pasti bez žestokog otpora i borbe. Bio sam svjestan toga u svakom trenutku i duboko sam vjerovao u
njegovu pobjedu. Našu pobjedu. 
Sa svojih osamdeset godina, proživljena dva rata i nekoliko država, upustio se u još jednu bitku. Ni ovaj put nije
bio sam. Baka Milka bila je stup obrane. Njezino iskustvo, poznavanje narodne medicine, biljki i čajeva bilo je
neprocjenjivo. Njena odlučnost, predanost i čvrstina nadvladala je, kada je to bilo potrebno, djedovu tvrdoglavost.
Ako je imala sumnje, strahove i dvojbe nije to pokazivala; naprotiv spremno je pronalazila rješenja kada se činilo
da je pravi put daleko. Ništa joj nije bilo teško, nikada nije posustala. Njihova djeca, moja mama Goranka i ujko
Zoran, bili su uvijek prisutni; usprkos poslovnim obvezama i daljini. Krug prijatelja redovito je dolazio u posjete; ne
da bi sažaljevali bolesnika ili mu davali nadu. Dolazili su na kavu, bakine kolače i čašicu razgovora i vedrine.
Opušteno, nasmijano, prijateljski, drugarski. Brat i ja redovito smo bili u telefonskom kontaktu s bakom i djedom. 
Nakon što sam opisao svoje viđenje situacije i okolnosti vezanih uz borbu protiv raka, red je da kažem nešto i o
samom rukopisu. Ova knjiga je dragocjena zbirka iskustava, razmišljanja i recepata, ali i puno više od toga. Ona
krije jednu životnu priču, otkriva strahove i nade autora, vjerno oslikava okolnosti i događaje te nas, kroz autorovu
priču, tjera na promišljanje i suočavanje sa samim sobom. Pisana je jednostavnim jezikom, upravo kao da sjedite
u dnevnom boravku na Lapadu i slušate Milosava kako priča. Nekoga će, možda, zamoriti citati velikih svjetskih
mislilaca ili prisjećanja na bitke Drugog svjetskog rata. Druge, pak, možda interesiraju isključivo recepti, kako za
čajeve tako i za kombiniranu terapiju. Mene je privukla ljudska drama, iskrenost i želja da se pomogne, pokaže
kako je nemoguće samo ono što sami prihvatimo kao takvo. Želja za životom, potreba za pisanjem,
širokogrudnost i ljubav, strepnja i nada, nevjerojatan uspijeh... pobjeda tamo gdje su je rijetki očekivali. Svatko se
može pronaći u ovim redovima. Spoznati nužnost pozitivnog razmišljanja, ugodnih sjećanja, razmišljanja o
stvarima koje su značile i koje znače i dalje, o događajima koji su utjecali na nečiji život. Svatko ima svoju
Sutjesku, svoju Ogradu, svoju prirodu; bilo da je to rođenje unuka ili djeteta, prisjećanje na prvu ljubav i ples,
uspijeh na poslu ili jednostavnu čašu vina i partiju karata s dragim prijateljima. Ova knjiga pruža recept za
ozdravljenje, kako tijela tako i duše (a čovjek je nedjeljiva cijelina) i ističe važnost obje komponente. Ona je,
također, napet roman koji se čita u jednom dahu; i po nekoliko puta. Uz sve navedeno ona je i izvor narodnih
mudrosti i zaboravljenog blaga, prvenstveno čajeva i narodne medicine ali i poslovica, izreka i misli. 
Ovu knjigu preporučam svima koji misle da je rak neizlječiva bolest, svima koji se žele boriti a ne znaju kako,
onima koji su ostali bez ideja ali se ne žele predati, onima koji žele znati više o raku ali i snazi ljudskog duha,
ljubavi i vjeri; na poslijetku svima koji žele saznati tko su Milka i Milosav Čabrilo. Knjiga ne nudi univerzalni recept
za pobjedu nad zloćudnim tumorima niti recepte za čajeve koji sami od sebe dobivaju bitke. Naprotiv, ističe
važnost individualnog pristupa bolesniku i bolesti. Uloga duha i pozitivnog razmišljanja, upornosti i discipline, te
podrške okoline s razlogom su istaknute. Možda je ovu knjigu najbolje opisati kao putokaz, vodič koji nudi
određene savjete, smjernice i puteve ali ostavlja mogućnost izbora, štoviše predlaže da se počne od čovjeka a ne
od bolesti i mogućih posljedica. 
I moj otac, već nekoliko godina, vodi bitku sa rakom i pobjeđuje. Vjerojatno sam i ja genetski predodređen da
dobijem rak, tim više što ne živim baš jako zdravo. Ne brinem ni najmanje, naprotiv. Dovoljno je da podignem
slušalicu i nazovem djeda ili tatu, pa da se podsjetim da rak nije neizlječiva bolest. Nije ju lako pobijediti, potrebno
je dosta snage, discipline i odricanja, ali je moguće! Stoga predlažem svima da pročitaju ovu knjigu, otvore
prozore svojeg duha i pripreme se. Borba je odavno počela, ali sada imamo novo oružje i novi plan. Pobjeda je
sigurna! 

Jug Puljizević, unuk 

NAŠ DOJAM O RUKOPISU “KAKO SMO SAVLADALI OPAKU BOLEST” 

Rukopis Milke i Milosava Čabrila o njihovoj uspješnoj borbi protiv opake bolesti rado smo i s posebnim
interesovanjem pročitali. Radi se o dragocjenom i općekorisnom iskustvu, koje je pisano kao svojevrsno
autentično s j e ć a nj e, potkrijepljeno s adekvatnom dokumentacijom. Hirurzi su poslije neuspjele operacije
ugradili stomu i zatvorili... Supruzi i sinu, odmah po izlasku iz operacione sale, teška srca su objasnili da im je žao
što ih ne mogu ničim obradovat, da je tumor ogroman i tvrd kao kamen, da ga nisu mogli izvadit, jer da su samo
malo zarezali, umro bi na stolu. 
Preostalo je samo zračenje ili kemoterapija. Pokušalo se sa kemoterapijom, koju nije mogao podnijet, valjda i
zbog iscrpljenosti i opće malaksalosti! Grčevito je povraćao poslije svakog tretmana, a skoro da nije imao šta
povratiti zbog posve izgubljenog apetita za jelo! Ličio je na živi kostur. Mislilo se da je kratka vijeka, najviše
mjesec dana. Nas nekoliko komšija i prijatelja svakodnevno smo se sastajali s Milosavom i njegovom porodicom.
Našli smo se na muci. Nismo znali šta da radimo – kako da pomognemo?! Kuražilo nas je Milosavovo držanje.
Imao je silnu volju i odlučnost da se bori. Pošto je za dvije sedmice kemoterapije izgubio još dva kg na težini,
odvažno je napustio kemoterapiju! Bilo je čuđenja, ali ne i zamjerki. 
Prirodu je neizmjerno volio, vjerovao joj i nadao se. Pouzdao se u čajeve, o kojima su dosta znali i on i njegova
supruga Milka. Bojali smo se da je to za takvo njegovo stanje zdravlja, prekasno! Znalo se za totalnu terapiju i da
se za 42 dana izgubi na težini oko 15 kila! A Milosav je do tada bio spao sa preko 80 na oko 60 kg. Jasno nam je
bilo da sa težinom manje od 50 kg i visinom oko 190 cm ne bi preživio!

Pravili smo razne analize i planove kako da spasimo ljudski život koji je “visio o koncu”?! Tada se u grču rodila
ideja da se radi po programu totalne terapije – uzimajući već provjerene čajeve i sokove od povrća i tome dodaje
minimum strogo dijetalne hrane, neophodan za održavanje organizma. Tu su naše iskusne neumorne domaćice:
Milka, Bisera, Ksenija, dr. Suada, Slavka, prof. Eta i Edita, Perunika, Vesna, Mara... došle do punog izražaja u
sastavljanju jelovnika hrane bez konzervansa, njenog pronalaženja, pripremi, rasporedu uzimanja i konačnoj
praktičnoj primjeni! 
Istovremeno su razvijane razne psiho-fizičke aktivnosti za održavanje i jačanje kondicije, vitalnosti i
protudepresivne mjere. Milosav je bio jako uporan u šetnjama, čak i po kiši. Takođe se kontinuirano, na početku
simbolično, bavio sportom (boće, plivanje, mini golf...) Pasionirano je zanosno drugovao s prirodom, koja mu je
bila kontra-depresivni melem u kritičnim situacijama, kojih je bilo napretek! 
Sve je to autor nazvao spasonosnom KOMBINIRANOM terapijom, koja je više nego dragocjeni i vrlo poučno
iskustvo protiv opake bolesti. 
Sve je to autor vjerno opisao i stvorio veliko djelo, o kojem će se tek čuti, jer daje željene rezultate! 

Dr.Suada i dipl.ing. Ibro Adžović 

Dubrovnik, 1. maja 2005. 

P O U Č N I P R I M J E R I I Z P R A K S E 
 Ž a r k o L u k i ć, 1923. iz Dubrovnika, umirovljenik: 
Maja mjeseca 1999. godine, operirana mu je prostata. Dijagnoza je bila maligni tumor. Polovinom 2000. godine
nastali su problemi sa sjemenikom (testis). Imao je samo jedan. Izvađen je 14. siječnja 2001. godine. Dijagnoza
je bila kao i kod prostate. Pretrage su pokazale da maligne klice tumora nisu sasvim eliminirane. Primio je to kao
neminovnost s kojom se pomirio i predao se beznađu! Povukao se i prepustio čamotinji. Ja sam tih dana završio
treći ciklus KOMBINIRANE terapije, napravio CT snimke i zajedno s predoperacijskim CT snimkom, otpusnim
pismom i drugim nalazima i dokumentima, poslao u Zagreb na analizu – veoma cijenjenom prijatelju prim. dr.
Ivanu Zdenkoviću, poznatom zagrebačkom liječniku. Prijatno iznenađen, dr. Zdenković, nije mogao svojim očima
da povjeruje da je “tumor veličine muške šake” nestao, pa je, ponijevši oba CT snimka i ostalu dokumentaciju,
otišao kod dvojice svojih kolega, poznatih zagrebačkih onkologa. Poduže zajedničke analize potvrdile su “čudo” –
nestanak tumora, u prilog čega je, pored ostaloga, i pad sedimentacije sa 97 na 20. I psihički sam se bio
preporodio.

Žarkov unuk i imenjak – Žarko junior, čim je saznao za “čudo” doveo je djeda kod nas na razgovor. Junior je i
suzu pustio, kojoj djed nije odolio. Zajednički smo ga “odmrzli” i nagovorili da probede KOMBINIRANU terapiju.
Supruga Milka odmah mu je razmjerila dvije poznate mješavine čajeva, dovoljne za 42 dana, a unuk Žarko junior,
od svoje ušteđevine kupio istog dana sokove od povrća biotta. Već je poslije dvadesetak dana uzimanja
kombinirane terapije, sedimentacija spala sa 98 na oko 40, a po završetku 42 dana, spustila se na normalu!
Nedavno je proslavio tri godine “novog života”. Pozvao nas je na slavlje i dirljivo se toplo zahvalio... Hrani se
prirodnom dijetalnom hranom, bez konzervansa i pije čaj od kadulje. Mentalno je mladićke svježine, samo su ga
staračke noge izdale, što smatra nasljednim... 

B r a n k o P u lj i z e v i ć, 1948. iz Dubrovnika: 
Koncem 2000. godine izvađen mu je jedan bubreg, jer je već bio maligno obolio. Detaljnije analize su pokazale
da bi i drugi preostali bubreg mogao oboliti. Na prijedlog liječnika, proveo je kemoterapiju. Uskoro zatim, po
vlastitoj odluci izvršio je i totalnu terapiju čajevima i povrtnim sokovima biotta – 42 dana. Još je jeo po neku supu
od luka, ali luka nije jeo. Za to vrijeme izgubio je na težini oko 16 kg. Po završetku tih terapija prešao je na
makrobiotsku ishranu, koju sam priprema skoro četiri godine. Redovno vrši kontrole i sve je u redu! Na pitanje –
šta mu je najviše pomoglo? Odgovor je: sve, i totalna prirodna terapija i kemoterapija i makrobiotika i posebno
uredan život! I razne psihofizičke aktivnosti iz kombinirane terapije! 

IVICA GRILEC, ecc. STEFANI GARDAŠANIĆ, ILEANA ARGESANU:

Koncem listopada 2004. godine, na traženje našeg susjeda Ivice Grileca, koji je već bio pročitao rukopis “Kako
smo savladali opaku bolest”, dali smo njemu i njegovoj službenici Stefani Gardašanić recepte navedene na
str.52, 53 i 54. ove knjige (recepte čajeva i sokova biotta) i još desetak drugih stranica o primjeni terapija. Oni su
to poslali u Bukurešt Ileani Argesanu da liječi svoju majku. Na interesiranje Ivice Grileca o učinku alternativne
terapije, Ileanu je 30.3.2005. godine odgovorila: 
“Moja majka ima 73 godine, operisana je 31. maja 2004.g. Operacija je trajala cca 4 sata i odstranjeno je
djelimično ono što je trebalo, ali ne sve velike tumore, deo debelog crijeva i jedan bubreg koji je bio potpuno
osušen! U periodu juni – avgust 2004. bila je tri puta na zračenju u bolnici, ali pošto je bila vrlo slabo, ja sam bila
protiv da se to nastavi. 
Od 30.10. 2004. počela je terapiju sa čajevima po vašim indikacijama. Pokušala sam da poštujem u što većoj
mjeri vaše recepte i trenutno isto to pije i dalje. Kad je počela terapiju sa čajevima bila je na početku dosta loše,
ali za jedno dve nedjelje situacija se promenila i mama je bila sve bolje i bolje. Dosta je uspjela da radi razne
stvari po kući i da ide čak u šetnju, može i da kuva itd... Molim vas da srdačno pozdravite porodicu Čabrilo. Još
jednom se jako mnogo zahvaljujem za vašu pomoć i saradnju, i želim vam mnogo zdravlja i snage i da sve
pobedimo”. 
U drugom pismu od 27. srpnja 2005. iz Bukurešta Ileanu javlja:

“...Moja mama je uradila sve potrebne nalaze i dokazalo se da više nema tragova raka!!! Bilo koje riječi nisu
dovoljne da se zahvaljujem... Molim vas da prenesete pozdrave vašim komšijama i mamino i moje veliko hvala.
Najviše bi volili da se vidimo zajedno s tom porodicom i da zajedno slavimo u Dubrovniku...” 
(Gosp. Grilec je vodio prepisku preko faksa – u prilogu) 

JADRANKA DIZDAR, tehnolog, BERISLAV JURKOVIĆ – BERO, radnik:

Berislav – Bero Jurković, rođen 1961. godine u Gabela Polju, kod Čapljine, radnik, imao je rak prostate, izvršena
operacija koja nije dala željene rezultate. Pao je u tešku depresiju i prestao raditi. Potpuno se povukao i skoro
sasvim izolovao, prepustivši se beznađu. Na traženje njegove susjede Jadranke Dizdar, tehnologa, iz Čapljine,
dali smo joj recepte navedena na str.52, 53 i 54. i još potreban broj stranica iz ove knjige, detaljnije je upoznavši
o našem iskustvu. Ona je sve to predala Jurkovićevoj supruzi. Poslije oko pola godine 29.3.2005. Jadranka nam
je ispričala da je Bero Jurković, poslije uspješno provedene kombinirane terapije preživio krizu, izliječio se,
ponovo zaposlio i normalno živi i radi i u poduzeću i kod kuće! Bilo je teškoća dok se ohrabrio! 

Z A H V A L N O S T 

Želimo da se najiskrenije, svim svojim bićem, zahvalimo svim ljudima dobre volje koji su nam pružili svekoliku
spasonosnu p o m o ć. 
Bio je to vrlo brojan T I M odane rodbine, dragih prijatelja i humanista, spremnih da uvijek priteknu u pomoć svim
ljudima u nevolji! Tim koji je nosio u sebi najviše etičke, humane i intelektualne vrijednosti. Ništa bitno nije
promaklo njihovoj opservaciji i analitičkoj procjeni. Kod njih ništa nije bilo “od prilike”. Sve je proanalizirano i zrelo
znalački prodiskutirano, s punim osjećajem odgovornosti, bez nadmudrivanja i pristranosti. Neumorno su se
interesirali što bi se još moglo učiniti. Njegovali su međusobno povjerenje i solidarnost. Bili su i ostali razvijenog
smisla za sličnosti i kohezione niti koje ljude međusobno zbližavaju i povezuju, čime su dosezali zavidan nivo
humanosti, plemenitosti i čovjekoljublja.

Teško je naći prave riječi kojima bi se mogla izraziti zaslužena zahvalnost za njihovu vječitu spremnost da u
svako doba dana i noći učine sve što je u njihovoj moći. Dirljivo je to, ne samo da se uvijek rado odazovu, nego
su to i samoinicijativno često nudili, ispoljavajući brigu i razumijevanje i uljudnu - toplu ljudsku nježnost i pažnju. 
Molimo Vas, sviju, da nam oprostite što pojedinačno ne navodimo Vaša časna imena. Teško da bi smo uspjeli da
ne napravimo osljetljive greške: mogli bi ponekog i zaboraviti, što ne bismo nikako želili, a i redosljed navođenja
imena je delikatan! 
Neka nam služi na čast i ponos zahvalnost onih kojima će pomoć knjiga “Kako smo savladali opaku bolest”, koja
je naše z a j e d n i č k o d j e l o, s v i j u n a s! 

FAKSIMIL POJEDINIH TEKSTOVA IZ BILJEŽNICA

“R a k”, “M a e s t r a l” i “M i l k a” 

U bilježnicama „R a k“, „M a e s t r a l“ i „M i l k a“ su pisane dnevničke zabilješke u borbi protiv opake bolesti. Ti

zapisi poslužili su kao građa za pisanje rukopisa za buduću knjigu:

“K A K O S M O S A V L A D A L I

O P A K U B O L E S T”. 

Po završetku dnevnih terapija i drugih neophodnih aktivnosti, pisana su osnovna zapažanja o proteklom danu.
Bilo je to svojevrsno vođenje d n e v n i k a. Kvalitet tih zapisa zavisio je od moga tadašnjeg psiho-fizičkog stanja
i, dakako, cjelokupnog okruženja i atmosfere koja me pratila, naročito tokom kritičnog perioda vremena, koje je
dugo potrajalo! 

Ti zapisi značajno su nam pomagali da se pravovremeno uočavaju nedostatci, naročito u primjeni i

kvalitetu terapija, kako bi nam današnje greške bile sutrašnji učitelji. Često su vršene kraće analize i konzultiranja
s liječnicima i iskusnijim prijateljima, a sa bližom rodbinom su skoro svakodnevno vršeni osvrti na protekli dan i
pravljen plan za naredni dan.

Tekstovi su, koliko je god to bilo moguće, ostali u prvobitnom originalu, kako bi sačuvali svoju
autentičnost (izvornost i vjerodostojnost). Detalji o primjeni terapija imaju posebnu praktičnu vrijednost i potvrdu
vlastitog iskustva, koje je meni spasonosno pomoglo!

Kao što nema za sve bolesti univerzalnog lijeka, analogno tome je i sa svakim, pa i ovim iskustvom.
Sigurno je da ono neće nikome škoditi, a može pomoći, što je to praksa mnogo puta već potvrdila.

Naime, pošto se pročulo da smo savladali opaku bolest, mnogi su tražili “naš Rp.” želeći da ostanu
anonimni. Fotokopirali smo i davali recepte navedene na str. 52, 53 i 54. ove knjige, te pojedine faksimile, na
kojima detaljnije piše o primjeni terapija. Tako su te kopije, uz osnovna objašnjenja, stizale na više strana i
mnogima pomogle.
Faksimil 1. 
Faksimil 2. 
Faksimil 3. 
Faksimil 4. 
Faksimil 5. 
  

Faksimil 6. 
  

Faksimil 7. 
  

Faksimil 8. 
  

Faksimil 9. 
  

Faksimil 10. 
  

Faksimil 11. 
  

Faksimil 12. 

POSJETA KOJA ME SE

NAJSNAŽNIJE DOJMILA 

U vrijeme najkritičnijeg stanja moje bolesti i teških dilema pred napuštanje kemoterapije, polovinom 2000. godine,
posjetila me jedna grupa žena - majki /“Samo nešto je na svijetu ljepše i bolje od žene – to je majka“ Scheffer/.
Bile su to predstavnice majki koje su su s malom djecom, u organizaciji Crvenog križa, boravile u invalidskom
hotelu u Igalu koncem 1991. i početkom 1992. godine. Rat je bjesnio. Dubrovnik je luđački granatiran i ostao bez
struje i vode, pored mnogih ratnih nedaća i stradanja. 

U XI i XII mjesecu 1991. za vrijeme velikih hladnoća u hotelu je nestalo goriva pa smo ostali bez grijanja. Samo u
invalidskom hotelu nas se tada nalazilo186 izbjeglica iz Konavala, Župe i Dubrovnika. Ponajviše majki s malom
djecom i starih invalidnih osoba. Mnaga djeca su bila dobila febru. Traženo je gorivo od svih relevantnih institucija
i organizacija. Domaćini su oko dva mjeseca uspjeli da se snađu i griju. Kad je bilo najpotrebnije, nestalo je. Više
djece se teže razbolilo. Atmosfera u hotelu je bila vrlo mučna. 

Otišao sam u Radio stanicu Herceg Novi i uspio dovesti sposobnu novinarku, koja je tada bila majka. Obišla je
bolesnu djecu, razgovarala s majkama, s odgovornima u hotelu i s više izbjeglica. Istu veče, znalački je tu vijest
objavila preko radija i vapijući zatražila pomoć od humanitarnih organizacija, organa vlasti i svih drugih koji mogu
da pomognu. Vijest je stigla i do predstavnika međunarodnog crvenog križa. To je ponovljano i u jutarnjim
vijestima. Isti dan smo dobili gorivo i grijanje. 

Bio je to veoma radostan događaj dana! Svi su bili zahvalni, ali niko to nije znao toplije izraziti od majki. Tu se
među prvima našla i Nada Krivokapić, sekretar Crvenog krsta Herceg Novi, takođe majka, koja je bila na
posebnoj visini humanitarke i čovjeka! Koja nas je, u dogovoru sa dubrovačkim Crvenim križem, na brodu
dočekala, odvela u hotel i za sve vrijeme tamošnjeg boravka brinula svojski o nama. Hvala joj! Osoblju i upravi
Invalidskog hotela hvala! 

Kad su saznali za moju tešku bolest, nekoliko majki se javilo, a tri su došle i da me posjete. Dvije su dovele i
svoje kćerke, već poodrasle djevojčice, koje su u Igalu bile tek prohodale i teže prehlađene. Po nagovoru majki
izrazile su mi zahvalnost i poželile ozdravljenje. Zagrlile su me i poljubile – baš kao što to čine i moje unuke:
Karmen i Tere/za/. Teško je opisat i dočarati ljepotu i snagu tih dojmova. To se u bolesti još impresivnije i sa
snažnijim emocijama doima. 

„ Ni za što nismo tako zahvalni, kao za zahvalnost .“

( Eschenbach ). 

B I B L I O G R A F I J A 

1. Totalna terapija raka i leukemije (Krebs, leukemie und andere scheinbar unheilbare Krankheiten mit
natürlichen Mitteln heilbar ) Rudolf Breus, Zagreb 1997.

2. Lečenje biljem, prof. dr. Jovan Tucakov, akademik, Beograd 1972.

3. Narodno zdravlje, dr. Sadik Sadiković, Sarajevo1968.

4. Narodni učitelj, Vaso Pelagić, Beograd 1970.

5. Tajne moje prirodne medicine, Rika Zarai, Beograd 1989.

6. Ljekovito bilje u narodnoj medicini, Dragoslav i Dragana Životić, Rijeka 1979.

7. Priručnik za sakupljanje bilja, Dragoslav i Dragana Životić, Rijeka 1979.

8. Mudre, boje, magnetit, Borislav Štambuk, Zemun, 2003.

9. Ljekovito bilje, Beatta, Zagreb, više godina se prati.

10. Svijet zdravlja, Biofarm, Zagreb…., Doktor u kući; Vita… , - Više drugih časopisa i raznih publikacija o prirodi i
 zdravlju.

11. Prirodno održavanje zdravlja, Mozaik knjiga, Readers Digest.

12. Mala Enciklopedija kvalitete IV dio, okoliš i njegova zaštita, dr. sci. Nenad Injac, Zagreb , 2004.

13. Pripodno liječenje bolesti i tegoba, Mozaik knjiga, Readers Digest.

14. Biseri mudrosti, Jasmina Puljo, Sportska knjiga, Beograd 1984.

15. Dubrovački liječnik, publikacija dubr. liječ. udruženja, Dubrovnik 1933.

16. O ljudima i travama, Maurice Mességué, Paris, 1970.

BILJEŠKE O AUTORIMA

Slika 17.

MILOSAV ( Koste ) ČABRILO 

Rođen je 18.08.1922. godine u Jasenoj, Nevesinje, u uglednoj seljačkoj porodici. Osnovnu školu je završio u
Dabrici, gimnaziju u Mostaru i Tuzli, a pravne nauke studirao je u Beogradu i Sarajevu.

Među prvima je 24.06.1941. godine stupio u antifašističku borbu u kojoj se aktivno i organizovano borio sve do
kapitulacije fašističke soldateske i njezinih satelita. Bio je jedan od istaknutih organizatora te borbe u svome
kraju, a naročito među omladinom. Četiri puta je ranjavan, RVI je 80%-tni i nositelj trajne ratne uspomene –
njemačkog gelera u glavi. Odlikovan je sa osam visokih odlikovanja i nositelj „Partizanske spomenice 1941 –
1945“. 
Volonterski se bavio publicistikom i objavljivao je brojne rasprave, reportaže, feljtone, sjećanja, članke…. Kao
plod tih aktivnosti nastale su knjige „Učimo od Tita“ ( imala je osam izdanja do 1991. godine.); „Tromeđe bez
međa – Bratska sloga kroz vijekove“ ; Memoare ( sjećanja i spoznaje ), te „Kako smo savladali opaku bolest“. 

MILKA (Petraković ) ČABRILO 

Rođena je 12.12.1931. godine u Karađorđevu kod Bačke Topole. Drugi svjetski rat je provela u mađarskom konc.
logoru „Šarvar“. 
Rudarsko-geološki je tehničar, umirovljenica i poznata humanitarka i domaćica.

S A D R Ž A J 

UVOD…………………………………………………… 3

Prilog 1. Otpusno pismo od 18.04.2000. ……………….. 5

Prilog 2. Otpusno pismo od 03.03.2000. ……………… 6

Prilog 3. CT. Nalaz i mišljenje od 23.03.2000 …………. 8

Prilog 4. Povijest bolesti od 21.04.2000. ………………. 9

Prilog 5. CT. Nalaz i mišljenje od 27.02.2001. ………... 10

Prilog 6. CT. Nalaz i mišljenje od 02.10.2001. ………... 11 

PRVI UPOZORAVAJUĆI ZNACI OPASNOSTI ……. 12

U „šok sobi“……………………………………………. 15

Povratak iz „šok sobe“ ………………………………… 17

Razgovor dvije bolničarke …………………………….. 20

- ZLATNA PRAVILA…………………………………. 23

KEMOTERAPIJA ……………………………………... 29

BORAVAK U SPLITU I PRELAZAK NA PRIR. LIJEČ. 33

USUDITI SE TO JE CIJENA NAPRETKA ………….. 37

MAJKA PRIRODA ME SPASILA …………………… 39

NAJLJEPŠA HIMNA PRIRODE ……………………… 40

POGLAVICA SEATTLE /1786 – 1866/ ……………... 44

Prvi znaci napretka ……………………………………. 46

GENIJALNI BRAUSSOVI SOKOVI – oper. bez skalp. 49

Prva Breussova iskustva ………………………………. 50

LIJEČENJE TUMORA ČAJEVIMA I SOKOVIMA …. 52

BIOTTA - miješani povrtni sok, /slika 1./. ……….. 54

Žalfija, kadulja, /slika 2./ ……………………………. 55

Preslica, rastavić, /slika 3./ …………………………... 57

Vrijesak, vrijes, /slika 4./ …………………………….. 59

Neven, /slika 5./ ……………………………………….. 61

Matičnjak, pčelinja tra, /slika 6./ ………………………. 63

Nana, nana pitoma, /slika 7./ …………………………. 65

Zova /slika 8./ ………………………………………… 67

Kopriva, žara velika, /slika 9./ ……………………….. 69

Hajdučica, slobodarska iscjeliteljica, /slika 10./ ……... 70

Majčina dušica , /slika 11./ …………………………… . 71

Kamilica, titrica, /slika12/……………………………… 73 Zdravac, /slika 13./ …………………………………… 75

Kantarion, gospina trava, /slika 14./ ………………….. 77 
MELEM JE U NEVOLJI S PRIJ. PORAZGOVARATI. 79

ZAVJET SE MORA ISPUNITI ………………………. 81

PRESUDNA ŽIVOTNA BORBA ……………………. 87

Tehničke pripreme …………………………………… 88

UKUPNO SAM PROVEO PET TERAPIJA …………... 89 

KRONOLOGIJA I PRAKT. PRIMJ. PRIR. TERAPIJA. 90

DNEVNI TIJEK LIJEČENJA KOMBIN. TERAPIJOM 90

TRI DIVNE CRVENE RUŽE ……………………….. 98

O, SKRIVENO SVJETLO ŠTO BLISTAŠ ...…...…… 99

Tri divne crvene ruže u pupoljak … / slika 15./…….. 102 

LIJEČENJE RADOM ………………………………... 103

Podsjetnik ……………………………………………... 107

SUTJESKO! …………………………………………… 108

Fragment o Sutjesci, /slika 16./ ……………………… 110

Lijekovi koje sam koristio ……………………………. 112

KONDICIJA – POGONSKA I ZAŽTITNA SN. ORG. 113

KOMUNIKACIJE …………………………………… 116

Komuniciranje s bolesnicima ………………………… 117

SMIJEH ……………………………………………….. 118

Čuvajmo se pesimista …………………………………. 119

„Kozmopolitski park“ ………………………………... 122 

OHRABRUJUĆI REZULT. DRUGOG CIKL. TERAP. 123

- Pučina plava spava …………………………………... 126

I djeca su mi dosta pomogla ………………………….. 127 

TREĆI POBJEDONOSNI CIKLUS KOMB. TERAP. 129

I PONOVO SE ROĐENJE DOGODILO …………….. 131

A ŠTO JE BILO OD TUMORA, KUD JE……….. …. 132

RAK JE BEZ KLIJEŠTA OSTAO I NESTAO ………. 133

Pismo prim. Dr. Ivanu Zdenkoviću od 15.03.2001. ….. 134

NEPOBITNE ČINJENICE SVJEDOČILE SU DA JE.. 136

MJEHUR JE BIO UZROK I ČETVRTOM CIKL. TER. 139

UPORNOST JE URODILA PLODOM………………… 140

PRAISKONSKI ZOV PRIRODA – ispovijed ……….. 142

NAKON DVIJE GODINE LIJEČENJA /Pismo dr. I. Z./ 144 

SAŽETAK …………………………………………… 146

Uspjeh je donio i dileme ……………………………… 147

Poučni primjeri ………………………………………. 149

Humanost – čovjekoljublje …………………………… 152 

POSEBNI DODATAK - TERAPIJA ZA POJED. ORG. 158

- Kod zatvora ………………………………………… 158

- Kod tumora mozga ………………………………… 158

- Kod raka na očima ………………………………… 158

- Kod raka dojke, maternice i jajnika ………………… 159

- Kod raka na vilici, ustima, jeziku, vratn. žlij. i grkljan 159

- Kod raka kože ……………………………………….. 159

- Kod raka kostiju, pluća i tuberkuloze pluća ………... 159

- Kod raka jetre ………………………………………... 160

- Kod raka želudca …………………………………… 161

- Kod raka slezene i gušterače ………………………… 161

- Kod raka prostate i muških spolnih žlijezda ………… 161

Dopuna moga liječenja sokovima ……………………. 162

O liječenju raka ……………………………………….. 162

- Artritis , artroza ……………………………………... 163

Posebne primjedbe o mom liječ. sokovima BIOTTA . 165

Što treba učiniti ako se ima leukemiju……………….. 168 

POGOVOR …………………………………………. 169

SPASONOSNA KOMBINIRANA TERAPIJA ……. 172 

IZVODI IZ RECENZIJE……………………………… 174

RECENZIJA ………………………………………….. 175

DODATAK RECENZIJI ……………………………. 177 

REKLI SU O RUKOPISU ……………………………. 180

NAŠ DOJAM O RUKOPISU . . . . . . ………………... 189

POUČNI PRIMJERI IZ PRAKSE …………………... 191

ZAHVALNOST ……………………………………… 195 

FAKSIMILI POJEDINIH TEKSTOVA IZ BILJEŽN.. 196

- Faksimil 1. – iz bilježnice „Rak“, str.86……………. 198

- Faksimil 2. – iz bilježnice „Rak“, str.178. ………….. 199

- Faksimil 3. – iz bilježnice „Rak“, str. 188 …………. 200

- Faksimil 4. – iz bilježnice „Maestral“, str. 5. ……… 201

- Faksimil 5. – iz bilježnice „Maestral“, str. 9. ……….. 202

- Faksimil 6. – iz bilježnice „Maestral“, str.25. ……... 203

- Faksimil 7. – iz bilježnice „Maestral“, str.27. ……... 204

- Faksimil 8. – iz bilježnice „Maestral“, str.31. ……… 205

- Faksimil 9. – iz bilježnice „Maestral“, str. 44. ……. 206

- Faksimil 10. – iz bilježnice „Milka“, str. 45. ……… 207

- Faksimil 11. – iz bilježnice „Milka“, str. 59. ……… 208

- Faksimil 12. – iz bilježnice „Milka“, str. 79 i 80. ….. 209

POSJETA KOJA ME SE NAJSNAŽNIJE DOJMILA .. 210 

BIBLIOGRAFIJA…………………………………….. 212

BILJEŠKE O AUTORIMA ………………………….. 213 

 Prema knjizi Rudolfa Breussa: “TOTALNA TERAPIJA RAKA I LEUKEMIJE”

 Adrese ćete saznati preko Versandbuchhandlung Margreiter, Im Hag 23, A-6714 Nüziders/Austria