Jeffreys, Izabrani Tekstovi

Sheila Jeffreys
Političko lezbijstvo: protiv heteroseksualnosti,

i drugi tekstovi
Nulta godina, drugi put

2014.-2016.
Sheila Jeffreys: Političko lezbijstvo: protiv heteroseksualnosti i drugi tekstovi 1

Sadržaj
Uvod u čitanje rada Sheile Jeffreys 3
Usidjeličarstvo i celibat 5
Ženska prijateljstva i lezbijstvo 15
Propadanje militantnog feminizma 31
Lezbijski feminizam i Pokret za oslobođenje žena u Ujedinjenom kraljevstvu 42
Političko lezbijstvo: protiv heteroseksualnosti 52
Sadomazohizam: Erotski kult fašizma 57
Eroticizam (ne)jednakosti 71
Ideja prostitucije 79
Madonna kao uzor ponašanja 82
Povijest šminkanja 84
Kultura otpora (praksama ljepote) 87
Međunarodna politička ekonomija pornografije 93
Stvaranje spolne rzlike 108
Blijeda verzija muškarca: Lezbijke i kultura gej muškaraca 118
Raspakiravanje queer politika 139
Gej oslobođenje i lezbijski feminizam 145
Queer teorija i politika i lezbijsko feministička kritika 159
Lezbijski feminizam i društvena promjena 173
Transrodnost i feminizam 182
Ukidanje roda 197
Interview sa Sheilom Jeffreys 202
Nulta godina, drugi put je otvorena svim zainteresiranima za izazivanje tabua i normi
heteroseksističkog patrijarhalnog političkog režima. Ime bloga je inspirirano naslovom posebnog
dvobroja pariškog časopisa Partizani (Partisans) iz studenog 1970. godine – Oslobođenje žena:
nulta godina (Libération des femmes: année zero).

Uvod u čitanje rada Sheile Jeffreys
Kategoriziranje spolnosti u raznim varijantama, od XIXtog stoljeća do danas, sa svim svojim

posljedicama, međudjelovanjima i načinima otpora, tako ukratko možemo opisati teorijska
razmatranja predstavljena u ovom izboru tekstova Sheile Jeffreys. Oni ne ostavljaju prostora za
zadržavanje iluzija o moći patrijarhata, ali na jedinstven način opisuju mehanizme njegovog
održavanja.
Društvo nejednakosti ima potrebu za kategorizacijom bića, kako bi kroz taj proces istovremeno
ustanovilo i odnose moći. Patrijarhalno društveno uređenje uspostavlja dvije glavne kategorije -
nadmoćne muškarce i potčinjene žene, a održavanje tog poretka zahtjeva uspostavljanje nadzora od
pristupa javnom prostoru do spolnog uzbuđenja u privatnom prostoru. Kroz ove tekstove moguće je
pratiti povijest otpora toj kategorizaciji u anglofonom govornom području i bilo kakva nada o
napretku čovječanstva kroz stoljeća se brzo gasi uvidom da je naš konceptualan prostor razmišljanja
vrlo sličan onome iz XIXtog stoljeća.
Kroz tri odabrana teksta iz knjige The Spinster and Her Enemies: Feminism and sexuality,
1880-1930 (objavljeno 1985. godine) možemo pratiti nastanak nezavisne ženske kulture koju danas
obično nazivamo prvim valom feminizma. Dvije su se društvene pojave pojavile u viktorijanskoj
Engleskoj koje su omogućile nastanak političkog ženskog pokreta: iseljavanje i industrijalizacija.
Veće iseljavanje muškaraca nego žena je dovelo do brojčane premoći žena, a industrijalizacija je
stvorila poslove koji su ženama omogućile ekonomsku nezavisnost. Politički zahtjevi žena su se
ticali pristupa obrazovanju i političkom životu, a neke od njihovih kampanja - poput zahtjeva za
ukidanjem sustava prostitucije - ako ne već trajno upisane u pravni sustav, ostaju barem kao
simbolični temelj za suvremene borbe.
Međutim, ova nezavisna snaga žena je naišla na otpor, kako unutar novonastale znanosti o spolnosti
(seksologije), tako i kroz ideologiju radničkog pokreta koja nije dovodila u pitanje ulogu žene u
proizvodnom sustavu patrijarhata. Odbijanje žena da sudjeluju u spolnom kmetstvu nametnutom im
od muških gopodara je trebalo biti imenovano, te su glavne riječi optužbe za politički angažirane
žene u XIXtom stoljeću bile celibat i lezbijstvo. Politički samosvjesne i ekonomski nezavisne žene
je trebalo poučiti kako da spolno opslužuju muškarce. Trebalo je također stvoriti jezik u kojem će
one svoju slobodu doživljavati i izražavati kroz spolnost s muškarcima. U konačnici, muškarci su se
uspješno organizirali, te uz dodatnu devastaciju nastalu uslijed posljedica Prvog svjetskog rata, prvi
val feminizma je ugašen. Tijekom nagle industrijalizacije nakon Drugog svjetskog rata iznova su
stvoreni uvjeti za nastanak nezavisne ženske kulture. Obično nazivano drugi val feminizma, i ovo
organiziranje je ponovilo prethodni ciklus, te je moguće povlačiti paralele njegovog nastanka,
uspona i odumiranja s prvim valom feminizma. Jeffreys opisuje kako je u 1980tima otkrila da ideje
drugog vala nisu ni po čemu nove, one su zatrte i onda ponovno “otkrivene”.
Kao sljedeći prijevod donosimo njezin prošlogodišnji govor u Londonu naslovljen Lezbijski
feminizam i Pokret za oslobođenje žena u Ujedinjenom kraljevstvu, gdje opisuje dinamiku drugog
vala feminizma. Njezino javno istupanje započinje kroz objavu teksta Političko lezbijstvo: protiv
heteroseksualnosti (1979.) gdje predlaže usvajanje lezbijske egzistencije kao revolucionarnu
metodu otpora, preko eseja SM kao eros fašizma (1981.) gdje kritizira eroticiziranje nejednakosti
unutar jednog londonskog gej i lezbijskog centra, stav koji je kasnije i proširila u eseju Eroticizam
(ne)jednakosti (1999.) predstavljenom u Tornju ženskih medija u Kölnu prilikom obilježavanja 50te
godišnjice izlaska Drugog spola Simone de Beauvoir.

Patrijarhat je uspješno ugasio i prvi i drugi val feminizma, te se neke od njegovih pojava čine i
danas gotovo kao bezvremenske. U uvodniku knjige Ideja prostitucije (1997.) Sheila Jefffreys
opisuje potrebu da se ponovno obnovi pokret za ukidanje prostitucije iz XIXtog stoljeća. Čak je i
opstanak zapadne žene u suvremen javnoj sferi uvjetovan tek kroz izgled žene u prostituciji,
odnosno kroz kulturu ljepote kao jedan od alata zapadne mizoginije opisan u knjizi Ljepota i
mizoginija: štetne kulturne prakse na zapadu (2005.). Ovdje donosimo tri teksta iz te knjige, jedan
koji opisuje nastanak industrije šminke početkom XXtog stoljeća, drugi koji opisuje pojavu narodne
pjevačice Madonne u 1980tim godinama, te konačno zaključak iz knjige u kojem se opisuje kultura
otpora zapadnim praksama ljepote. Globalni razmjeri koje je prostitucija poprimila danas se očituju
kroz njezino glavno propagandno oružje - pornografiju - i ovdje donosimo tekst koji opisuje
Međunarodnu političku ekonomiju pornografije iz knjige Industrijska vagina (2009.).
Gašenje pokreta za oslobođenje žena u 1990tima je kao posljedicu imalo i promjene unutar
lezbijskih zajednica koje su se autonomno uspostavile daleko od muškog, kako heteroseksualnog,
tako i homoseksualnog pogleda. Sama Jeffreys zbog svojeg feminizma postaje neka vrste
heretičarke u lezbijskim krugovima, radi svojih stavova o pornografiji i sadomazohizmu, te ovdje
donosimo dva teksta iz njezine knjige Lezbijska hereza (1993.) I ovdje možemo naći paralele
između prvog i drugog vala feminizma, odnosno kako se opći položaj žena odražava na lezbijsku
egzistenciju. Ako je ikona politički neaktivne i rezignirane lezbijke u 1920tima Radclyffe Hall,
onda je njezina paralela u 1990tima Judith Butler, ujedno i jedna od glavnih predstavnica
novonastale queer ideologije, što je obrađeno u knjizi Raspakiravanje queer politika (2003.), iz
koje ovdje donosimo prijevod tri teksta. Ovi tekstovi vrlo precizno uspostavljaju paralele u
razmišljanjima mnogih homoseksualnih muškaraca zaposlenih na sveučilištima - u seksološkoj
znanosti krajem XIXtog stoljeća i onih aktivnih u queer teoriji krajem XXtog stoljeća, a kojima je
jedna od glavnih odlika nekritiziranje kategoriziranja spolnosti koje patrijarhalni poredak zahtjeva i
proizvodi, što osim stalno prisutne mizoginije, dovodi i do uspostave nove kategorije spolnosti,
transrodnosti, koju Jeffreys opisuje u knjizi Rod boli (2015.) iz koje ovdje donosimo dva teksta.
Prilikom nedavnog odlaska u mirovinu sa pozicije sveučilišne nastavnice u Melbourneu, Jeffreys je

izjavila - u intervjuu kojeg ovdje također donosimo kao završni tekst kolekcije - da ne vidi kako bi
ona mogla naći zaposlenje danas, te kako sa svojim stavovima o transseksualnosti, pornografiji i
prostituciji ne bi bila primljena na tzv. rodne studije koji su počeli dominirati akademskim
diskursom, ali i da se “plima feminizma” koja je nestala u devedesetima sada vraća.
Ovaj njezin osvrt, ujedno i upozorenje, ukazuje na hitnost čitanja radova Jeffreys, posebno onima
koj-e-i su uključen-e-i u rad i razvoj ženskih studija. U tom smislu, ovdje predstavljen prijevod je
napravljen pod imperativom vremena umjesto jezične točnosti i kompletnosti navođenja referenci.
Njegova jezična neujednačenost ujedno odražava vrlo kompleksan jezični aparat koji Sheila koristi
u svojim tekstovima, koji osim svuda prisutne fine ironije ujedno prati i patrijarhalne jezične izume
od XIXtog stoljeća naovamo, dio koji je i neprevodiv. Međutim, zadaća prevođenja nije samo
uspostavljanje znaka jednakosti između riječi u dva različita jezika, već prevođenje koncepata koji
stoje iza teksta. U tom smislu, Nulta godina, drugi put je sretna što može ponuditi konceptualnu
mapu razmišljanja Sheile Jeffreys javnosti na uvid.
U Zagrebu, 3. srpnja 2016. g.

A. M. M. P.

U ovom zapisu donosimo prijevod poglavlja Spinsterhood and Celibacy iz knjige The Spinster and
Her Enemies: Feminism and Sexuality 1880-1930 Sheile Jeffreys objavljene 1985. godine.
Usidjeličarstvo i celibat
Usidjelice su bile kičma feminističkog pokreta u kasnom devetnaestom i ranom dvadesetom

stoljeću. Rosemary Auchmuty, u svojoj neobjavljenoj doktorskoj tezi "Viktorijanske usidjelice",
ističe da je većina viktorijanskih feministki o kojima čitamo u modernim povijesnim knjigama bila
udana, poput Gđe Elizabeth Garratt Anderson, Gđe Josephine Butler i Gđe Millicent Garratt
Fawcett. Ona tvrdi da u našim vlastitim vremenima su
feministički pokreti za cilj imali obraćati se uglavnom suprugama i majkama srednje klase, te da su
stoga feminističke historičarke u potrazi za svojim Viktorijanskim prethodnicama prirodno izabirale
one koje su vidjele kao "ugnjetavanje" udane žene kako bi se moderna oslobođena gospođa s njom
identificirala.
U prilogu njezinoj tezi je kratak "Tko je tko" od oko 200tinjak viktorijanskih usidjelica koje su bile
značajne po svojim dostignućima u raznim poljima. Auchmuty sugerira da bi bilo teško naći sličan
broj udanih feministki ili udanih žena sa sličnim postignućima u toj dobi. Ona pripisuje prirodu i
sadržaj viktorijanskog feminizma činjenici da je bio "vođen od strane viktorijanskih usidjelica radi
viktorijanskih usidjelica".
Značaj viktorijanskih usidjelica je bio zanemaren od strane suvremenih komentator-a-ki, koje žive u
društvu u kojem se gotovo sve žene udaju. U kasnom viktorijanskom periodu skoro jedna od tri
odrasle žene je bila neudana i jedna od četiri se nikada ni ne bi udala.
Cenzus iz 1851. godine je otkrio da je bilo 405 000 više žena nego muškaraca u stanovništvu. One
su opisane u novinama kao žene "višak" i u 1860tima i 1880tima "problem" žena "viška" je
prouzrokovao veliki alarm među muškim komentatorima. Oni muškarci koji su vidjeli žene kao
višak ako ne služe muškarcima su predložili emigraciju kao rješenje:
Moramo obnoviti emigracijom žena prirodne odnose između spolova u staroj zemlji i u novim
zemljama, a koja je prouzrokovana emigracijom muškaraca, nesklad koji je donio mnogo problema
u svim zemljama . . . Prva poteškoća je čisto mehanička. Nije lako prevesti velik broj žena preko
Atlantika ili na južnu hemisferu s običnim načinom prijevoza. Za prijevoz pola milijuna s mjesta
gdje su višak na mjesto gdje su željene, s prosjekom od 50 putnica za svaki broj bi zahtjevalo 10
000 brodova, ili barem 10 000 putovanja.
Ovaj citat W.R. Gregga daje ideju posvemašnjeg prezira prema ženama koje nisu uspjele da posvete
svoj život služenju muškarcima, a s kojim su se viktorijanske usidjelice morale suočiti. Žene koje
ne uspijevaju da se povežu s muškarcima su i danas društveno prezirane. Ako anti-usidjeličarski
osjećaj danas opada, to je možda zbog toga što ih ima tako malo da nisu viđene kao ozbiljna
prijetnja. Viktorijanske feministke su se borile s idejom da su žene jednostavno dodatak
muškarcima i sa samom idejom da bi žene mogle biti višak; višak potrebama muškaraca.
Zahtjevi feministki iz 1850tih i 1860tih su bili usmjereni da se pozabave problemom "viška" žena
na način koji je išao u korist ženskih interesa. Bile su najviše zaokupljene s nesretnom situacijom
usidjelice srednje klase koja je bila ograničena viktorijanskim idejama prikladnosti o odlasku od

kuće ili uključivanju u poslove koji su bili otvoreni ženama radničke klase. Ona je ostavljena
ovisnom i bez obrazovanja. Kampanja za ženskim zaposlenjem i obrazovanjem je dolazila
uglavnom zbog ovih briga. Većina komentara tog doba, uključivo onih od feministki, je vidjela žene
"višak" kao problem srednjih klasa. Nema dobrog razloga da se pretpostavi da je bilo bitno više
neudanih žena unutar srednjih klasa, premda se sugerira da je oklijevanje muškaraca srednje klase
da preuzmu trošak braka u situaciji kada je bilo lakše te usluge dobiti kroz korištenje ljubavnica ili
sluškinja, doprinijelo nesretnoj situaciji usidjelica srednje klase. Neudane žene iz radničkih klasa su
imale pristup radu i velika većina njih je bila apsorbirana u industriju kućne posluge koja se gotovo
u potpunosti oslanjala na neudane žene.
Kada se opisuje nesretna situacija usidjelica srednje klase u povijesnim knjigama, općenito se
postavlja kao mučna poteškoća koju žene osjećaju jer su očajne za muževima. Ovo nije točna slika.
Veliki broj usidjelica, barem do kraja Prvog svjetskog rata, je napravilo izbor da se ne uda. One su
napravile taj izbor, ili zato što su gledale na brak kao na oblik ponižavajućeg ropstva i ovisnosti o
muškacima, ili zato što su htjele slijediti karijeru i ispuniti svoj potencijal na način koji im ne bi bio
dopušten od strane muževa. Maria Gray i Emily Shirreff su napisale 1871. godine:
Ženu bi trebalo podsjetiti . . . da se udajom odriče mnogih pogodnosti. Njezina nezavisnost je,
naravno, odbačena samim činom kada ona postaje nečija. Njezine navike, ciljevi, društvo, čak
ponekad i prijateljstva, moraju ustupiti pred tim.
Florence Nightingale je jedna od tih žena koja se odbila udati. Ona komentira da je bilo žena koje
su žrtvovale brak, "jer moraju žrtvovati cijeli svoj život ako su prihvatile da . . . iza njegove sudbine
žena sebe mora uništiti".
Sudeći prema njezinim vlastitim izjavama i problemima koji su nastali u tisku i od strane anti-
feminista, neke feministke su birale prije Prvog svjetskog rata da nemaju nikakvih spolnih odnosa s
muškarcima. One su odabirale ovo u protestu protiv oblika koje je imala muška spolnost, protiv
načina na koji su žene ugnjetavane u svojim odnosima s muškarcima, i radi toga što su neke od njih
vjerovale da bi se položaj svih žena mogao popraviti samo u društvu gdje bi postojao velik broj
žena u celibatu. Bilo bi jako teško procijeniti obim njihovog revolta ili što je točno značio za sve
žene koje su bile u njega uključene. Ali činjenica da su feministke i druge smatrale da fenomen
postoji i da su bile ili jako entuzijastične ili jako histerično uzbuđene oko njega, je zanimljiv i
zahtjeva propitivanje čak i ako je broj uključenih žena bio relativno malen.
Nema sumnje da je udio žena u odnosu na muškarce u stanovništvu rastao pri svakom popisu ili
procjeni od 1821. godine, kada je bilo 1036 žena na 1000 muškaraca, do 1901. godine kada ih je
bilo 1068. U 1911. godini udio je ostao na brojci iz 1901. godine. Godina 1911. je također
predstavljala vrhunac za broj neudanih žena u svakoj dobnoj grupi od 25 godina pa naviše. Nakon
Prvog svjetskog rata, udio žena prema muškarcima se popeo na 1096 žena naspram 1000 muškaraca
u cenzusu iz 1921. godine. Bio je još uvijek na omjeru 1088 prema 1000 1931. godine. Ali
učestalost braka je rasla u svakoj dobnoj grupi nakon rata. Stoga premda 1911. godina nije
predstavljala svevremenski vrhunac po relativnom udjelu žena u odnosu na muškarce unutar
stanovništva, čini se da je predstavljao vrijeme kada je brak bio najmanje popularan u razdoblju
između 1801. i 1931. godine. "Problem" oko usidjelica je nastavljen u tisku i u drugim izdanjima
kroz 1920te i 1930te godine.

Događaji koji su dali ženama nešto više izbora prilikom udaje prije Prvog svjetskog rata su bile
širenje visokog obrazovanja za žene kombinirano s početkom otvaranja raznih zanimanja za žene, i
masivno širenje zaposlenja bijelih okovratnika u periodu nakon 1880. godine, u koja će žene biti
uljučene. Mnogo od zamaha početnog ženskog pokreta je došao ili je bio usmjeren prema
pomaganju usidjelicama, zbog dvostruke nepogodnosti njihovog položaja. U periodu odmah prije
Prvog svjetskog rata usidjelice su se borile protiv predrasuda koje su stvarale poteškoće za njih
prilikom nalaženja sredstava za život, društvenog života i odnosa van braka. Bez sumnje neke žene
su namjerno odabirale da ostanu same i artikulirale su svoje odluke u političkim terminima.
Christabel Pankhurst je kategorički tvrdila da je usidjeličarstvo politička uloga, svjestan izbor

napravljen kao odgovor na uvjete spolnog ropstva: Ne može biti parenja između duhovno razvijenih
žena ovog novog dana i muškaraca koji kroz misao i ponašanje vezano uz spolna pitanja se prema
njima postavljaju kao da su inferiorne. Stav Christabel Pankhurst predstavlja bitan novi sadržaj
razloga koje su žene davale za ostanak van braka. One su tvrdile da je muško spolno ponašanje ono
što ih čini neprikladnima za intimnost sa ženama. Kao što smo vidjele u prethodnom poglavlju,
period 1906-1914 je bio povećanog intenziteta po kampanjama koje su feministke vodile da
kontroliraju muško spolno ponašanje i da zaštite žene od zlostavljanja. Ne bi nas trebalo iznenaditi
da su neke od žena uključene u kampanju također i u privatnom životu živjele posvemašnje
odbijanje oblika koje je poprimala muška spolnost. Može se razumno pretpostaviti da Christabel
Pankhurst nije bila usamljena u svojim viđenjima unutar Ženske društvene i političke unije, jer 63
posto članica su 1913. godine, kada su njezini stavovi izneseni, bile usidjelice, a mnoge preostale su
bile udovice.
Lucy Re-Bartlett je vidjela Žensku društvenu i političku uniju kao vjesnik poželjnog novog
društvenog uređenja, i bila je, za razliku od mnogih komentator-a-ki tog vremena, posve
entuzijastična oko toga. Ona je vidjela fenomen celibata među feministkama i drugim ženama kao
pozitivnu odluku da se odbije ulazak u odnose s muškarcima dok se životinjska priroda muškaraca
ne promijeni i dok novi duhovni oblik odnosa između spolova postane moguć. U Spol i svetost,
nakon govorenja o "hororu Trgovine bijelim robljem" i "upropaštavanjem malene djece", ona
opisuje "novu društvenu savijest" koja nastaje u ženama, bilo aktivistkinjama ili ne, u Britaniji i u
drugim zemljama. Te žene, izjavila je ona:
se osjećaju povezanima kroz svoje ženstvo sa svakom ženom koja pati, sa svakim ozlijeđenim
djetetom, i gledaju uokolo na veliku masu muškaraca koji se čini indiferentnima, u nekima od tih
žena raste unutar njihovih srca veliki osjećaj udaljenosti . . . U srcima mnogih žena danas se uzdiže
poklič poput ovog . . . Neću upoznati muškarca i neću donijeti na svijet dijete dok se ova apatija ne
razbije - i dok se ova zlodjela ne isprave.
Pisala je da i neudane i udane žene su osjećale to i ponašale se tako, "To je tihi štrajk i događa se u
cijelom svijetu". Ona se poziva na novinske napise koji govore o celibatu koji se povećava među
ženama i pripisuju ga degenerativnosti i zazoru od majčinstva. Zapravo, rekla je, to predstavlja
"novu probuđenu svijest" i "mnogo dublje majčinstvo" leži iza toga. Štrajk je bio samo "privremeni
protest - zamolba" i ne revolt protiv muškaraca već protiv "određenih krivih društvenih uvjeta".
U poglavlju naslovljenom Ženski celibat: njegovo značenje danas, Re-Bartlett pokušava da objasni
kako je ovaj fenomen nastao. Ona pište da je "zauzimaju pažnju bitnog broja ljudi danas", i da
njegovi najdublji uzroci su još nedefinirani. Žene su sigurno pozitivno odbijale brak, tvrdi ona, jer
da su htjele muževe, mogle su emigrirati, a nije postojalo puno interesa za to. Ona je vidjela

obrazovanje kao bitan faktor jer je "treniralo djevojke da misle s jasnoćom" koja nije nikada bila
dosegnuta u prošlosti. Kao rezultat toga, žene su postajale kritične. "Moderna" školska djevojka je
predstavljala ideal "ženske nezavisnosti, ženskog dostojanstva, ženske vrijednosti". U
međuvremenu nije postojala paralelna promjena u obrazovanju dječaka te su proizvedeni muškarci
jednostavno bili "nedovoljno dobri" i djevojke su se okrenule studiju i slobodi. Borba novih
nezavisnih žena je bila opisana kao borba protiv napasti spolnih odnosa s muškarcima!
Kada se zbog ovih krila koja su se razmahala u njezinoj duši (mahanje slobodno od nižih nivoa
gdje dominacija osjetilima dovodi do suzništva) žena bori očajnički sama sa sobom i s muškacima:
bori se protiv vlastite taštine i muške pohvale istoj, - bori se protiv malenkosti i dominacije, i svih
strasti koje su samo krv, jer čim ih ijedna od tih stvari dotakne, ona osjeća da nova krila unutar nje
padnu i prestanu da kucaju. I njihovo kucanje je postalo kao život, život koji se mora boriti čak i
pod cijenu ljudskog života, ako treba. I ona stoji daleko od muškarca dok on to ne razumije.
Ova nova "ratnica sluškinja" po Re-Bartlett, je sada bila posvuda po svijetu.
Dok piše o militantnim sufražetkinjama koje žive u celibatu Re-Bartlett ih brani od optužbi njihovih
kritičara koji govore da su pokazivale "veliku gorkost prema muškarcima". Ona objašnjava da je
jedan period povlačenja od muškaraca bio potreban i da je ženska ljutnja isto tako potrebna. Ona
piše da
mora se proći kroz period ovakve vrste prije nego se stari odnosi između muškaraca i žena stave u
stranu i nove i plemenitije se uspostave. Žena se zaista ne može boriti za novi poredak, dok ne mrzi
stari.
U suprotnosti sa stavom sufražetkinja prema muškarcima, ona hvali naširoko prekrasnu

"solidarnost" koja je nastala između žena tog novog tupa. Ona kritizira tendenciju predsufražetskih
žena koje su tražile potvrdu muškaraca ponižavanjem drugih žena. Re-Bartlett izjavljuje da ta
"nova" žena "voli instinktivno svoje ženske sestre" i da je taj fenomen bio najčešći među
sufražetkinjama.
Neke usidjelice iz tog perioda su govorile o nužnosti stvaranja velike klase usidjelica koje će
izabrati takav životni stil, kao političku taktiku da se popravi općenito stanje žena. Cicely Hamilton
je jedna od njih. Njezina knjiga Brak kao trgovina je dugačak prikaz razloga zašto su žene htjele biti
usidjelice, zamke koje su korištene protiv njih i njezino vjerovanje u političku nužnost usidjelica za
žensku revoluciju. Ona je nastojala objasniti "bezkompromisne i brutalne stavove" koje su muškarci
uvijek zauzimali prema usidjelicama. Ona je smatrala stavove udanih žena "servilnim i
imitatorskim" onima od muškaraca. Takvi stavovi su zauzeti dijelom da se spriječi ekonomska
kompetitivnost i da se prisili žene na brak. Stav nije bio jednostavno prijezir za "biće (koje) je bilo
čedno i stoga neljudsko", već aktivno nesviđanje za koje je ona osjećala da može nastati tek iz
"svijesti da je vječna djevica svjedokinja, koliko god to ne htjela biti, neukusnoj činjenici da spolni
snošaj nije za svaku ženu apsolutna nužnost". Usidjelica je bila kroz svoje samo postojanje
neslaganje s muškarcima i s njihovom spolnošću. Hamiltonini razlozi za bivanje usidjelicom su bili
specifično vezani uz odbijanje uvjeta braka. Kako je ona vidjela brak kao trgovinu, ona je vidjela
uvijete braka kao ženske uvjete rada i nije ih htjela podržati. To je uključivalo posvemašnji
izostanak plaćanja, spolno potčinjavanje i rizike prilikom zaposlenja za koje nisu dana nikakva
upozorenja ili kompenzacije. Ona je izjednačila spolne bolesti s rizikom trovanja olovom u
proizvodnji keramike ili opasnostima od požara u tvornici dinamita.

Hamilton je smatrala da u nedavnoj povijesti nije bilo ničeg više iznenađujućeg nego poboljšanje u
položaju usidjelice. Rekla je da nedostatak muža više nije razočaravajuć položaj i "neke od nas" su
bile ponosne na borbu na svoj način u ovom svijetu bez pomoći ijedne muške ruke, bez obzira što
su često bile uvjeravane da su izgubile ono najbolje što život ima za ponuditi. Muški san je i dalje
bio "o nekome manjem od njega tko ga pita pitanja dok joj on gladi kosu" i prosječna žena je još
uvijek bila osoba "koja je spremna da se potčini i da bude patronizirana".
Važnost usidjelica je bila u tome ne samo što su mogle pomoći napretku stanja žena pošto "je svako
poboljšanje koje je dotaklo status žene i majke potekao van nje same, i velikim dijelom je rad
prijašnjih ostvarenih usidjelica". Kao je usidjelica poboljšavala svoj položaj tako je stalno
uništavala prestiž braka i uvijeti braka su se mogli poboljšati samo ako je postojala živa alternativa
braku otvorena ženama. Ona pridaje postojanje institucije viteštva činjenici da je postojao društveno
prihvatljivi životni stil otvoren ženama u srednjem vijeku koji je nudio izbor umjesto obaveznog
braka. To je bio život u samostanu. Ona je povezala kraj viteštva tijekom reformacije s padom
samostanskog života. Ona je promatrala paljenje vještica jednostavno kao mušku politiku represije
devijacije od tipa majke i žene. Da je brak bio dobrovoljan, a ne prisilan, mislila je, muškarci bi
trebali platiti za rad koji su dobivali besplatno i muškarci bi trebali se kontrolirati umjesto da
promatraju "jednu polovicu rase koja postoji u svijetu samo da bi uzbudila želju u drugoj polovici".
Suradnica časopisa Slobodna žena, E. Noel Morgan, je također tvrdila da je klasa žena u celibatu
potrebna radi "zadatka podizanja nježnijeg spola iz njegove potčinjenosti". Ona je vidjela postojanje
takve klase kao namjernu strategiju "prirode" koja je nastojala emancipirati žene prije nego rezultat
izbora žena da se ne udaju:
Sada se postojanje te neudane klase žena čini kao namjerno isplanirano od strane prirode radi
jasne namjene. Nalazimo da kada god žene ulaze u spolni snošaj do mjere da je klasa u celibatu
gotovo nepostojeća, tada je položaj žena društveno, ekonomski i intelektualno na niskom stupnju.
Ona je vjerovala da su žene stras koju bi obično koristile za seks trebale koristiti za borbu za
emancipaciju žena.
Opozicija usidjelicama
Razvoj klase usidjelica ponosnih da izjave da su sretne, ispunjene, da su napravile namjerni izbor i
da su ključne za političku borbu žena je naišao na ozbiljan otpor. To nisu bili samo muškarci koji su
htjeli oklevetati i potkopati položaj ovih žena. Neke feministke su također krenule u napad. Časopis
Slobodna žena je dao toj opoziciji svoju platformu. Njegova osnivačica i urednica je bila Dora
Marsden koja je bila u Ženskoj društvenoj i političkoj uniji, ali se zatim odvojila kako bi osnovala
Slobodnu ženu jer je smatrala da su Pankhurstke bile previše autokratične. Ona je bila zatvorena
radi svojeg rada u sufražetskoj borbi. Pokušala je također sa Ženskom ligom za slobodu nakon
napuštanja Ženske društvene i političke unije, ali ju je također napustila. U "Zabilješkama tjedna" u
prvom broju časopisa, Marsden demonstrira svoju političku filozofiju:
Ovaj časopis će se razlikovati od svih postojećih tjednih časopisa posvećenih slobodi žena, koji
nalaze svoju početnu točku i interes u stvarima izvan slobode. Oni se bave s nečim što žene mogu
zadobiti. Naša glavna briga nam je pak u onome što one mogu postati. Naš interes je Slobodna žena

sama, njezina psihologija, filozofija, moralnost i postignuća, i samo na sekundaran način njezina
politika i ekonomija.
Ona je rekla da su žene trebale biti duhovno slobodne i naglašavala da nije vidjela pravo na glasanje
čak ni kao simbol slobode. Bila je najkritičnija prema razlozima koje su sufražetkinje davale kao
objašnjenje za zahtjeve za pravom glasa:
Ovi razlozi su izabrani iz nepromišljenog i nejasnog feminizma, i u najboljem slučaju nisu ništa više
nego polu-mržnja i sentimentalne aluzije prema prostituciji, radu za male nadnice, napadima na
djecu, raspadu rase i čemu sve ne. Ali pravo razumijevanje onoga što te stvari znače i razgovor na
način koji im se može pristupiti su bile sustavno obeshrabreni.
Nema zapravo daljnjih referenci o navedenim temama u Slobodnoj ženii. Marsden nije pokazala
nikakvo razumijevanje efekata kako ono što je ona nazvala "stvari izvan slobode", koje bi isto tako
mogle biti nazvane materijalne stvarnosti, imaju na praktičnu sposobnost žena da postignu svoju
slobodu. Ona je vjerovala da žene mogu biti slobodne u svojim glavama bez obzira na ono što se
događalo u vanjskom svijetu:
Dolazi poklič da je žena osoba i da pošto je ona osoba ona mora da se oslobodi. Bilo bi bliže istini
reći da ako je ona osoba ona je slobodna i ponašat će se kao oni koji su slobodni.
Smjer u kojem su je vodile njezine politike se može vidjeti iz sadržaja i povijesti časopisa. Sadržaj
se od početka najviše bavio slobodom govora i misli i mnogi, ako ne i većina suradnika su bili
muškarci. Općenita impresija je književni časopis koji ima snažno boemski ton. Bilo je članaka o
uklanjanju ograničenja na žensku slobodu kako bi se mogle postaviti u spolni odnos s muškarcima,
kroz reformu zakona o braku, promociji nevjenčane ljubavi i kriticizmu monogamije. Postojali su
također i članci o uranizmu (muška homoseksualnost). Nije iznenađujuće da se podnaslov
Feministička revija u maju 1912. godine promijenio u Tjedna humanistička revija, i urednička
politika je bila opisana da "pokaže da su dva pitanja, muško i žensko, jedno".
Napadi na usidjelice u Slobodnoj ženi su vođeni pored razvučene propagandne kampanje protiv
Ženske društvene i političke unije. Napad na usidjelice je počeo u samom prvom broju. U članku
naslovljenom "Usidjelica" koji je napisao "Jedno", napravljena je skica usidjelice koja opisuje
destruktivan i izokrenut karakter klase žena opisanih u naslovu. Početne rečenice su posebno
uvredljive:
Pišem o Velikoj Svećenici Društva. Ne o majci sinova, nego o njezinim neplodnim sestrama,
osušenom drveću, kiseloj vestalki pod čijom blijedom sjenom se smrznemo i pobijelimo, o Usidjelici
ja pišem. Zbog njezine moći i dominacije. Ona, bez da privlači pažnju, nježna, mekanih stopala,
tiha, posramljenog lica, bez krvi i bez kosti, istanjena na duh, ulazi u tajne predjele uma, sjedi na
tajnim izvorima akcije, i oblikuje naše nemuževno društvo. Ona je naš društveni nemezis.
Pisac je prirodao veliku moć i utjecaj usidjelici i upotrijebio je kao žrtveno janje za sve nedaće
društva. Ona je viđena kao da pretvara svoje očajničko razočaranje i frustraciju u hladnokrvni
puritanizam, zbog toga što je prevarena od muškaraca i majčinstva nakon što je bila odgojena da to
očekuje. Sa svojim puritanizmom izbacuje životni impuls književnosti i kazališta i u djeci koju
poučava. Primjeri aktivnosti zauzete usidjelice su kako slijedi:

U publici svakog kazališta sjedi ona, blijeda zaštitnica . . . Ona je u svakoj knjižnici . . . U našim
školama ona uzima malu djecu i dan za danom izdiše u njih atmosferu svojeg nasilnog duha.
Zaključak članka zahtjeva suosjećanje za groznu sudbinu usidjelice i poziva na uklanjanje divljih
restrikcija koje osuđuju neudane žene na celibat. Članak je zapravo daleko od suosjećajnog tona. To
je namjerno okrutna presuda usidjelici putem linija koje će postati puno poznatije nakon Prvog
svjetskog rata, kada je naziv "čestita" korišten protiv svih feministki, usidjelica i žena koje su
davale bilo kakvu kritiku muškog spolnog ponašanja. U sljedećim brojevima članci u Slobodnoj
ženi se čine kao da nastoje opisati kako su nastale različiti tipovi usidjelica. Jedan koji govori o
sveučilišno obrazovanim ženama je govorio s negodovanjem o njihovom smanjenom interesu za
pitanja odjeće, za nedostatak "spolne privlačnosti" i indiferentnost prema muškarcima. Spistateljice
Slobodne žene su bile ujedinjene u svojoj alarmiranosti o usidjelici, čak i ako su neke od njih bile
usidjelice.
Središnji argument u prvom članku je da je spolna aktivnost s muškarcima ključna za zdravlje žena
i da će bez toga ona postati ili ljuta ili izokrenuta ili preplavljena sentimentalnošću. Izum
imperativna spolnog instinkta koji zaobiđen može voditi bezimenim, ali ozbiljnim bolestima, i
nekima koje se mogu imenovati, kao što je posjećivanje knjižnica, je bio argument iz aparata
seksualne ideologije obavezne heteroseksualnosti. Neke usidjelice su se opirale obavezi spolnog
snošaja. Debata je započela na stranicama za pisma o štetnosti suzdržavanja (od spolnog snošaja) za
žene. Feministička usidjelica, Margaret Hill, je ispalila prvu salvu u ime usidjelica:
Ali Društvo je to koje je naštetilo ženama, a ne Priroda. Ona, zapravo, je bila dobra ženka za ulogu
koja joj je namijenjena, jer žena je fizički kompletna. Premda je ona nužna muškarcu, on njoj nije
nužan. U jednom životu ona zadržava zdravlje, snagu i vitalnost i njezine funkcije su neoštećene.
Nezamislivo je da bi ženka mogla zadržati svoj položaj da žudi za majčinstvom. Majčinska ljubav
dolazi kao i njezino mlijeko kada ga dojenče treba.
Kathryn Oliver je pisala Slobodnoj ženi napadajući "novu moralnost koja bi dozvolila ženama istu
ponižavajuću lakomislenost u spolnim pitanjima u kojoj uživa većina nižih životinja, uključivo s
muškarcima", govoreći da ona nije ni čestita ni puritanka već "apostolka prakse susprezanja sebe u
spolnim pitanjima". Ona je apsolutno negirala da je celibat opasan za zdravlje žena:
Ja sam neudana žena, gotovo 30 godina, i uvijek sam prakticirala suzdržavanje, i premda nisam
moćna osoba, uživam najbolje zdravlje, i nisam nikada uznemiravala doktora od svoje šeste godine.
Moje udane prijateljice, s druge strane, se uvijek žale na ovo ili ono. Tko još nije vidio djevojku
udanu s dvadeset godina koja gotovo odmah degenerira u nervoznu olupinu? Negiram apsolutno
da suzdržavanje ima bilo koje loše efekte na moje zdravlje.
"Nova pretplatnica" koja se kasnije identificirala kao Stella Browne je ušla u osobnu debatu s
Karhryn Oliver u kojoj vidimo kako napada usidjelice kao što napada i lezbijke. Browne je
odgovorila u slejdećem broju kako Oliver mora pripadati klasi žena koje su "spolno anestizirane" i
"hladnokrvne", ali da postoje i druge vrste žena. Ona je uvjeravala čitateljice da je zdravlje, sreća,
društvena korisnost i mentalni kapacitet mnogih žena "ozbiljno ugrožen i ponekad posve uišten s
neprirodnim uvjetima njihovih života" ako su one u celibatu.
Oliver je odgovorila optužujući "Novu pretplatnicu" da je "muškog mišljenja" i izjavila da iz svojih

zapažanja neudanih djevojaka i žena koje je poznavala intimno nema nikakvih temelja da se

pretpostavi da je bilo loših efekata posvemašnje čednosti. Ona je sugerirala da je ideja spolnih
odnosa rijetko ulazila u misli većine žena dok nisu voljele, a i kada je, činila im se "odbojnom" prije
nego privlačnom. Ona je protestirala da je zapravo "normalna" i da je povremeno iskusila spolnu
želju nakon što "se zaljubila" s oko dvadeset godina. Ona je opet zagovarala poželjnost
suzdržavanja i vladanje instinktima i želja intelektom i razumom, kapacetiti koji su, po njezinom
mišljenju, podigli ženu "miljama iznad i preko muškaraca". "Nova pretplatnica" je opet pisala s
optužbama protiv Oliver da je "hladnog spolnog temperamenta" i izražavajući razočaranje
utjecajem takvih žena poput nje na ženski pokret na isti način kao i u originalnom članku o
usidjelicama:
To će biti neizreciva katastrofa u našem bogato kompleksnom Feminističkom pokretu sa svim

mogućnostima moći i radosti, ako padne pod dominaciju spolno nedostatnih i razočaranih žena,
nepropusnima na činjenice i logiku i duboko neukih o životu.
Ovi komentari se slažu s Browninim kampanjama usmjerenim prema ženama da entuzijastično

sudjeluju u spolnom snošaju. One žene koje pokazuju najveći otpor se susreću s njenim najjačim
negodovanjem.
Christabel Pankhurst se također osvrnula na napade na zamrle instinkte usidjelica. U odgovoru

"nekim muškarcima" koji su rekli da kada se žene ne pare, muškarci pate i to postaje problem zbog
njihovih "neostvarenih želja", ona je izjavila da neudane žene imaju živote radosti i interesa. U
odgovoru onima koji su čini se rekli da "ženske ideje čednosti su rezultat bivšeg potčinjavanja", ona
je rekla da je potčinjavanje donijelo stoga ženama jedan veliki dobitak koji je bio "majstorstvo nad
sobom i spolnošću" i da žene nemaju nikakvu namjeru toga se odreći.
Bila su dva fronta u borbi protiv usidjelica. Jedan je bio izjaviti unatoč svim suprotnim dokazima da
su usidjelice patile od umrtvljene želje koja ih je pretvarala u zlobna i destruktivna stvorenja. To je
bio dobar način da se diskreditira i potkopa ogromna količina rada koji su žene u celibatu radile
unutar ženskog pokreta, velik dio toga je bio suprostavljen muškom spolnom ponašanju. Drugi je
bio da se promovira spolna sloboda. Ako je spolni snošaj s muškarcima bio ključan i bio je višak
žena, onda brak ne bi bio rješenje za problem usidjelica. "Spolna sloboda" je bila druga mogućnost,
i neke feministke su je promovirale unutar časopisa Slobodna žena. Christabel Pankhurst je bila
jako sumnjičava i neprijateljski nastrojena prema proponentima ove "nove moralnosti". "Spolna
sloboda" je bila označena kao način da se eliminira prostitucija, ideja koja je i danas popularna.
Argument je da je muško korištenje žena u prostituciji rezultat ženske spolnosti koja je potisnuta te
da muškarci imaju problema s nalaženjem partnerki. "Spolna sloboda" i prostitucija zapravo
uspijevaju da postoje vrlo sredno jedna pored druge. Argument prebacuje odgovornost s muškog
korištenja žena u prostituciji na muškarce i žene. Christabel je sažela taj argument ovako:
Činilo bi se da su određeni muškarci alarmirani opasnostima prostitucije, i naravno, nalaze da je

skupa. U svakom slučaju, detektiramo tendenciju u nekim krugovima da propovijedaju ženama da
slijede nešto mekše moralne kodove nego što su to radile do sada. "Vi tražite političku slobodu",
ženama je rečeno. "Puno važnija za vas je spolna sloboda". Pravo glasa za žene bi trebalo pratiti,
ako ne biti i preteča, promiskuitet za žene. Stvar koju treba učiniti je ne podići moralni standard
muškaraca, već sniziti moralni standard žena.

Žene, rekla je, su odgovorile s čvrstim negativnim odgovorom na ovu sugestiju: "Kada žene dobiju
pravo glasa, one će biti više, a ne manje suprostavljene nego sada poigravanju sa spolnošću i
ulaženju u neobavezne spolne odnose".
Jedna žena koja je pisala Slobodnoj ženi govorila je o svojoj zabrinutosti o tendenciji časopisa da
slavi "slobodu u svemu što se tiče spolnih impulsa" i izrazila strah o antidruštvenim efektima kada
bi se dopustilo "spolnim impulsima" da budu glavna osnovica ponašanja. Postoje mnogi aspekti
nove moralnosti koje ona pozdravlja, poput promjene ženskog položaja u braku kako bi ona mogla
"sebe ujediniti s muškarcem kojeg je voljela", te da bi njezina djeca mogla biti njezina u očima
zakona, te da se omogući razvod, ali je imala i ozbiljne zadrške. Upozorila je da ljudi ne bi trebali
biti ohrabrivani da misle kako bi "zadovoljavajuće" društvo bilo izgrađeno na "temelju potpune
slobode u spolnim temama", jer je "spolni instinkt" nestabilan i nerazuman kada je odvojen "od bilo
kakve ideje obaveze, časti i usmjerenosti na duhovno". Nekoliko čitateljica je zauzelo liniju da bi se
spol trebao povezati s osjećajem, privženošću i odgovornošću i vidjela je "spolnu slobodu" da to
ugrožava. Model koji su imale pred sobom je bilo muško spolno ponašanje, temeljeno snažno na
korištenju žena u prostituciji i koji stoga posve razdvaja spolnost od konteksta ljubavnog odnosa, i
on nije izgledao prikladan za ono što su one vidjele kao interes žena:
Ne mislim da bi izjednačavanje naše moralnosti s muškom poboljšalo naš položaj, ili da bi bilo što
osim dugotrajne povezanosti zadovoljilo ženu. Kada se ona uda, ona daje toliko toga više nego
muškarac da ga mora imati u šaci . . . A što se tiče bivanja instrumentom užitka, ženska želja je,
općenito, ni po čemu sekundarna muškoj.
"Cailin Dhu", spisateljica gornjeg pisma je zapravo vjerovala da su žene prirodno monogamne dok
su muškarci poligamni. Vrlo praktični razlozi koji leže iza ženske potrebe za trajnim vezama, poput
činjenice da nose djecu i da nisu u položaju da zarade za pristojan život, bi sugerirala da je ženska
"monogamija" društveno, a ne prirodno izgrađena.
Jedna spisateljica, s velikim preduvidom, je pripisala zagovaranje "nove moralnosti" činjenici da su

se muškarci bojali da jednom kada žene dobiju glas, da će njihova spolna sloboda dvostrukog
standarda doći kraju. Rješenje je bilo da se žene ohrabri da slijede nešto što se zove spolna sloboda,
koliko god iluzorna, te da bi jedan standard koji bi došao na svijet bi bio onaj kojeg su muškarci
htjeli a ne alarmantna vizija koju je zagovarala većina feministki:
Bitno je zabilježiti koliko su muškarci anksiozni da sačuvaju svoj nedostatak kontrole u

nadolazećem dobu Slobodne žene. Oni očekuju probleme, kako vaše rubrike pokazuju, i dajući im
prostora, Slobodna žena će ostaviti tiganj na vatri.
Bila je posve u pravu. Nije bilo pitanje jednakog standarda za spolnu moralnost u društvu u kojem
spolovi nisu jednaki. Kada je izgledalo da bi feministke mogle izvesti svoju prijetnju da nametnu
suzdržavanje od spolnih odnosa, novi kod spolne moralnosti se razvio koji je osigurao da muškarci
zadrže prednost. Neke feministke su sugerirale da je "spolna sloboda" dala muškarcima čak dala i
više slobode nego što su je užuvali pod duplim standardom. Nema sumnje da u svakom sustavu
slobodnog poduzeništva, uključivo sa spolnim, oni s najvećim materijalnim predostima imaju
najveće beneficije od sustava i to često na račun onih koji nisu u tolikoj prednosti. Ali 1911. godine,
premda nisu to znale, žene u celibatu su plivale nasuprot plimi.

Ne treba pretpostaviti da su one usidjelice koje su branile svoje pravo da se ne uključuju u spolne
odnose s muškarcima, zapravo bile spolno neaktivne. Napad na usidjelice je bio integralan napadu
na lezbijke. Dok su "usidjelica" i "ženska prijateljstva" bila respektabilna, ljubav između žena je
mogla cvjetati u raznim oblicima. Novu "respektabilnost" su stvorili reformatori spolnosti, a
temeljili su je na ženskom entuzijastičnom sudjelovanju u spolnom snošaju unutar i izvan braka.
Nove kategorije su bile stvorene temeljene na spolnom kontaktu. Umjesto udane žene i usidjelice,
sada su tu bile aktivna heteroseksualna žena i lezbijka.
U periodu neposredno pred Prvi svjetski rat, ženski pokret je bio duboko podijeljen oko pitanja
spolnosti. Nije postojalo nijedno drugo pitanje koje je tako jasno razdvajalo feministke u dva
suprostavljena kampa koji su imali potpuno različite ideje i prakse. Feministke su bile podijeljene
oko točnih taktika za borbu za pravo glasa - neke su zagovarale a neke bile protiv nasilja nad
vlasništvom. Ali barem su postojali stupnjevi aktivizma, a cilj je bio isti. Između Kathryn Oliver i
Stelle Brown, oko spolnosti, nije bila u pitanju samo razlika u taktici, već i u cilju. Jedan kamp je
zagovarao radosti i nužnost heteroseksualnog snošaja unutar i van braka bez ozbiljnog pokušja da
se kritiziraju oblici muške seksualnosti njezinog efekta na žene, vjerovatno zato što bi takva kritika
umanjila snagu njihove kampanje. Drugi kamp je zagovarao stajalište da mnoge žene nisu dobivale
nikakvu radost iz spolnog snošaja, sugerirale su da su postojale velike razlike u interesu između
muškaraca i žena oko pitanja spolnosti, lansirale su veliku kritiku oblika muške spolnosti, i
zagovarale su nesuradnju sa spolnim željama muškaraca.
Bitno je zapamtiti da su postojale mnoge žene u drugom kampu koje su voljele žene i koje su bile
zaokupljene strastvenim odnosima sa svojim vlastitim spolom. Nisu se identificirale kao lezbijke
bilo zato što bi to umanjilo njihove ideje - lezbijke unutar feminizma danas ostaju tihe zbog sličnih
razloga - ili zato što nisu vidjele sebe kao "lezbijke". Seksološka kategorija "lezbijke" nije još bila
prihvaćena. Svaki napad na usidjelicu je bio nužno i napad na lezbijku. Žensko pravo da budu
lezbijke ovisi o našem pravu da postojimo van spolnih odnosa s muškarcima. Kada su lezbijke
stigmatizirane i ozloglašene, isto se događa i ženama koje žive nezavisno od muškaraca. U
sljedećem poglavlju ćemo gledati kako se proklinjanje lezbijki razvilo iz rada seksologa između
1890tih i 1920tih godina.

U ovom zapisu donosimo prijevod poglavlja Women’s friendships and Lesbianism iz knjige The
Spinster and Her Enemies: Feminism and Sexuality 1880-1930 Sheile Jeffreys objavljene 1985.
godine.
Ženska prijateljstva i lezbijstvo
U osamnaestom i ranom devetnaestom stoljeću mnoge žene srednje klase su imale odnose jedne s
drugima koje su uključivale strastvene izjave ljubavi, noći provedene u krevetu zajedno dijeleći
poljupce i intimnosti i doživotnu odanost, bez da je to nailazilo na zlobne komentare. Feminističke
povijesničarke su objasnile da su pisma i dnevnici američkih žena srednje klase u prvoj polovici
devetnaestog stoljeća često sadržavala spominjanja strastvenih istospolnih prijateljstava. Knjiga
Lilian Faderman Prevazilaženje voljenja muškaraca detaljno opisuje brojna takva prijateljstva
između žena koja su nailazila na društvenu podršku dovoljno jako da je jedna žena mogla veselo
pisati svojem muškom zaručniku o ženi koju je voljela, govoreći da joj se ona činila točno kao da
joj je suprug i da će on kao zaručnik biti jako ljubomoran. Žene tako posvećene jedna drugoj bi
mogle, u slučaju braka, odbiti da se udalje od svoje voljene, te bi muž trebao otići na medeni mjesec
s obje žene umjesto s jednom. Muškarci su gledali na ta prijateljstva kao korisna pošto su trenirala
žene u načinima ljubavi i u pripremi za brak.
Te žene su pisale o svojim osjećajima jedna za drugu na načine koji bi se danas činili sasvim
neprikladnima za istospolna prijateljstva. Fademan opisuje prijateljstvo između Jane Welsh Carlyle
i romanospisateljice i usidjelice Geraldine Jewsbury. Jewsbury je tražila da održi svoju prijateljicu
kroz njezin težak brak sa zločesto raspoloženim filozofom Thomasom Carlyleom. U svojoj
razmjeni one su izražavale svoje strastveno emocionalno vezanje. Sljedeći citati iz pisama Jewsbury
pokazuju kako se ona osjećala:
O Carissima Mia . . . nisi nikada van moje glave ili mojeg srca. Nakon što si otišla u utorak osjetila
sam se tako grozno uništenom, prejadnom i da plačem, i što se moglo učiniti (srpanj 1841.); Volim
te moja draga, više nego što to mogu izraziti, više nego što sam svjesna sebe, a opet ne mogu učiniti
ništa za tebe. (29. listopada 1841.); volime te više nego išta na svijetu . . . Možda ti to ne čini dobro
sada, ali možda postane oslonac jednom, jer će uvijek to biti tu za tebe. (svibanj 1842.); kada bih te
mogla vidjeti i govoriti ti, ne bi imala tragičnih raspoloženja u narednoj godini, mislim, i to govori
puno, jer sam imala velike impulse da se objesnim češće nego jednom s prošlim mjesecom (oko
1843.)
Povijesničari nisu mogli propustiti primjetiti izražavanje takvih sentimenata. Pokušali su da ih

ignoriraju ili da ih objasne na drugi način kako im se ne bi moglo dopustiti da izazove njihov
heteroseksualni zapis prošlosti. Najuobičajeniji način je bio reći da su takvi romantični izrazi bili
jednostavno normalan oblik prijateljstava u to vrijeme. Kažu da je bilo moderno bilo intenzivno
izražavati osjećaje. Točno isto objašnjenje je bilo dano romantičniom emocionalnom izražavanju
između muškaraca u šestnaestom stoljeću. Na taj način su povijesničari očistili ono što je bilo
nekompatibilno i izbrisali povijest homoeroticizma s papira heteroseksualne povijesti.
Američka feministička povjesničarka Carroll Smith-Rosenberg je dala strastvenim prijateljstvima

između žena pažnju kakvu zaslužuju u svojem eseju "Ženski svijet ljubavi i rituala". Ona ne
podcijenjuje važnost strastvenih prijateljstava, ali koncentriravši se na razloge nužnosti takvih
prijateljstava za žene, ona implicira da su takva izražavanja između žena pobešto devijantna i da
trebaju više objašnjenja od heteroseksualnosti. Ona objašnjava da su takvi odnosi između žena bili

od životne važnosti za žene za koje je bilo vrlo vjerovatno da će biti udane za praktične strance, za
koje je bilo malo vjerovatno da će osjećati veliku emocionalnu i fizičku privrženost. Ona vidi te
žene kao da su trebale utjehu ženskih prijateljica kroz teške i jako naporne živote stalnog porođaja.
Objašnjava da su muškarci i žene bili odgajani u sasvim odvojenim, homosocijalnim svijetovima, te
da je za žene bilo vjerovatnije da se oslanjaju na istospolne odnose radi podrške, te emocionalne i
fizičke brige. Implikacija takvog objašnjenja bi mogla biti da su takva istospolna prijateljstva
nepotrebna danas. To nije postojanje ljubavi između žena što treba objasniti, već zašto je ženama
bilo dozvoljeno voljeti na način koji bi danas naišao na jaku društvenu osudu.
Feminističke povjesničarke koje su bile otkrivale ove odnose su pretpostavile da su oni bili
ispražnjeni od genitalnog spolnog izražavanja na temelju potiskivanja ženske genitalne spolnosti u
devetnaestom stoljeću koja bi učinila spontano genitalno izražavanje nevjerovatnim. Bez obzira
jesu li se ove žene izražavale genitalno, ne postoji sumnja da je fizičko uzbuđenje i eroticizam igrao
bitnu ulogu u njihovoj ljubavi. To je jasno iz načina na koji Sophia Jex-Blake opisuje svoj odnos s
Octavijom Hill u sljedećem citatu iz svojeg dnevnika iz 1860. godine. Dvije žene pregovaraju da
zajedno provedu praznike:
Rekla sam Octi o Walesu - sjedeći u njezinoj sobi za stolom, moje srce je lupalo poput čekića. Pošto
je Carry (Sofijina sestra) također htjela ići u Wales, najzgodnije početkom srpnja, stoga . . . "Da
odgodim svoj posjt?" rekla je Octa. "Ne, samo sam htjela reći . . . ako želiš me vidjeti barem malo,
moraš i ti krenuti, mislim i ne odgađati planine do raja." Stavila je svoju glavu tiho u moje krilo,
podigla se u suzama i zatim takav poljubac."
Ovdje se ne opisuje platonski poljubac na obrazu. Samo na temelju odsustva genitalnog kontakta,
neke suvremene feminističke spisateljice su tražile da uspostave jasnu razliku između ovih
strastvenih prijateljstava i "lezbijstva", čak i u slučajevima usidjelica poput Jex-Blake i Hill, koje su
bile u strastvenim prijateljstvima sa ženama tijekom cijelih svojih života. Takvo razlikovanje je jako
teško ocrtati. Konvencije koje vladaju izražajem erotske ljubavi su se možda promijenile, ali
emocije i fizičko uzbuđenje su se osjećali isto.
Danas intenzivna emocionalna i senzualna interakcija između ženskih prijateljica na Zapadu nije
viđena kao društveno prihvatljiva. Faderman ilustrira ovu promjenu s eksperimentom koji je bio
izveden u Palo Alto srednjoj školi 1973. godine:
Tijekom tri tjedna su se djevojke ponašale na kampusu kao što su to radile sve romantične
prijateljice prijašnjeg stoljeća: Držale su često skupa ruke tijekom šetnje po kampusu, sjedile su
zagrljene rukama, i razmjenjivale su poljupce na obrazima nakon nastave. Namjerno nisu nastojale
dati dojam da su njihovi osjećaji spolni. Dodirivale su se samo kao što bi se dodirivale bliske,
afektivne prijateljice. Ali bez obzira na njihove namjere, njihovi kolege su interpretirali njihov
odnos kao lezbijski i odbacili su ih.
U suvremenom društvu od žena se očekuje da osjećaju kontrolirani i nefizički nivo dragosti za svoje
prijateljice i da se pitaju jesu li "lezbijke" ako osjećaju išta više. Zašto i kako se ta promjena
dogodila?
Faderman objašnjaa da su ženska istospolna prijateljstva postala bivati viđenima kao prijetnja u
kasnom devetnaestom stoljeću kako se ženski pokret razvio da izazove mušku dominaciju, a nove
društvene i ekonomske sile su predstavile ženama srednje klase mogućnost odbijanja braka i

ovisnosti o muškarcima. Ona vidi seksologe koji su kategorizirali žensku homoseksualnost,
uključujući unutar nje i strastvena prijateljstva, kao da su igrali glavnu ulogu o obeshrabrivanju
ljubavi između žena za sve one koje nisu htjele preuzeti oznaku homoseksualnosti. Druga američka
feministička historičarka, Nancy Sahli pokazujeje kako su ženska prijateljstva stavljena van zakona.
U američkim ženskim koledžima do kasnog devetnaestog stoljeća je postojala posve prihvatljiva
praksa "smashing", u kojoj su mlade djevojke slijedile svoje ljubljene s darovima i izjavama o
svojim osjećajima dok njihovi osjećaji nisu bili vraćeni i one su bile "smashed". Ovakva
prijateljstva su postupno bila stavljena van zakona i promatrana kao sumnjiva od strane voditeljica
koledža koje su same vrlo često živjele sa ženama koje su voljele u strastvenim unijama. S
početkom 1890tih je bilo viđeno da je potrebno iskorijeniti ovakva prijateljstva kao nezdrave
prakse.
Lezbijstvo
Kao dio njihovog samo-nametnutog zadatka kategoriziranja varijeteta ljudskog spolnog ponašanja,
seksolozi kasnog devetnaestog stoljeća su započeli sa "znanstvenim" opisom lezbijstva. Njihov opis
je imao bitan efekt na način na koji mi, kao žene, vidimo same sebe i sve naše odnose sa drugim
ženama do današnjeg dana. Oni su kodificirali kao "znanstvenu" mudrost tadašnje mitove o
lezbijskoj spolnoj praksi, jedan stereotip lezbijke i "pseudohomoseksualne" žne, kategorizirajući
ženska strastvena prijateljstva kao žensku homoseksualnost i ponudili su objašnjenja za ovaj
fenomen. Muški pisci gej povijesti su imali tendenciju gledati sa simpatijama na njihov rad i kao od
pomoći za razvoj pokreta za prava homoseksualaca pošto su objasnili mušku homoseksualnost u
terminima prirodnosti ili su koristili psihoanalitička objašnjenja koja su potkopavala pogled na
mušku homoseksualnost kao kriminalno ponašanje. Žensko homoseksualno ponašanje nije bilo
nikada ilegalno u Britaniji, premda je bilo pokušaja da se kriminalizira 1921. godine, te se doprinos
seksologa ne može promatrati kao pozitivan na taj način.
Havelock Ellis je dao klasičan stereotip ženske homoseksualke u svojem djelu Spolna inverzija
(1897.):
Kada i dalje zadrže žensku odjeću, obično pokazuju neke od odlika muške jednostavnosti i gotovo
uvijek postoji prezir prema malenim umjetnostima ženskog toaleta. Čak i kada to nije očito, postoji
cijeli niz instinktivnih gesti i navika koje bi mogle sugerirati ženskim poznanicama oznaku da se
radi o osobi "koja je trebala biti muškarac". Iznenadni energetski pokreti, stav ruku, direktan govor,
ton glasa, muška direktnost i osjećaj za čast, i posebno stav prema muškarcima, slobodan od bilo
kakve sugestije bilo sramežljivosti bilo hrabrosti, će često sugerirati temejnu psihološku
abnormalnost oštrom opažaču.
U navikama ne postoji često izražen ukus za pušenje cigareta, koji se često može naći i kod dosta
ženstvenih žena, ali također određen ukus i toleriranje cigara. Postoji također nevoljkost i ponekad
nesposobnost za ručni rad ili ostale kućne radinosti, dok postoji određeni kapacitet za atletiku.
Važnost njegovog opisa je da klasificira kao "homoseksualne" upravo one oblike ponašanja za koje
su usidjeličke feministkinje, "Nove žene" 1890tih bile kritizirane od strane antifeministkinja. U
1890tima neke su žene pokušavale pobjeći od "ženstvenog" stereotipa žne. Ove feministke su bile
uredno postalvjene u sliku lezbijskih žena koje su zapravo pseudomuškarci. Korištenjem optužbe za
lezbijstvo da se onemogući pokušaj žena za emancipacijom u obliku napada s kojim su žene koje se
bave suvremenim valom feminizma i predobro upoznate. Ellisova Spolna inverzija je bio prvi
volumen njegovih Studije u psihologiji spola. Suvremeni muški gej povijesničari su ga vidjeli kao

da radi uslugu muškim homoseksualcima rušeći stereotip da su ženstveni. Za žene je njegova usluga
djelovala u suprotnom smjeru.
Havelock Ellis nije bio prvi koji je stvorio takav stereotip lezbijki, i moglo bi se argumentirati da su
neke lezbijke tog doba kada je pisao zaista i imale karakteristike koje je on opisivao. Ne manje je
vjerovatno da ih većina žena koja je voljela žene u to doba nije imala, pošto je postojala slabo
razvijena lezbijska sup-kultura. Muževni stereotip koji je dao model za kasnije generacije lezbijki
još uvijek nije bio u širokoj cirkulaciji. Ellis je uključio u svojih šest slučajeva lezbijki i žene koje
nisu imale nikakvog otvorenog spolnog kontakta s drugim ženama, koje su zapravo bile uključene u
"strastvena prijateljstva" koja, kako smo vidjele, nisu prethodno bila smatrana bizarnima ili van
zajedničkog iskustva žena. Također je u slučajeve uključio i svoju ženu, Edith Lee Ellis, za koju se
čini iz drugih opisa, da nije bila u skladu s njegovim stereotipom.
Pseudohomoseksualnost
Kao komplement "butch" muževnom stereotipu lezbijke koji su seksolozi kreirali, ponudili su i
model "pseudohomoseksualke". Učinili su jasnim da je njihova zabrinutost o pseudohomoseksualki
dolazila od onoga što su oni vidjeli kao širenju homoseksualnosti unutar feminističkog pokreta.
Edward Carpenter je izrazio 1897. godine svoj alarm nad fenomenom lezbijstva unutar ženskog
pokreta, povezanog sa sasvim očiglednim hororom nad razmjerom napuštanja ženstvene spolne
uloge od strane feministki:
(feministke su) prirodno privučene onima u kojima spolni nagon nije velik. Takve žene ne
"predstavljaju svoj spol; neke su pomalo maskuline u temperamentu; neke su "homogene", odnosno
privrženije vlastitom spolu nego suprotnom spolu; takve žene su ultra-racionalizirajuće i
mozgovno-kultivirane; mnogima su žena više ili manje dosadna; drugima je muškarčeva strast za
seksom je jednostavno nepristojnost, koju one ne razumiju, i čije mjesto one posljedično krivo
prosuđuju. Ne bi bilo dovoljno reći da je većina novog pokreta van svih granica, ali nesumnjivo
velik broj je; i put njihovog napretka će biti slično krivudav.
Edward Carpenter, kao Havelock Ellis, je trenutno viđen kao otac osnivač spolnog prosvjetljenja, i
kao muški homoseksualac onaj, pišući pozitivno o muškoj ljubavi jednih prema drugima, je bio
inspiracija za tek započeti pokret za prava homoseksualaca. U svjetlu njegove reputacije kao
homoseksualnog revolucionara, kao i onog koji je prijatelj feminizma, takvi komentari o lezbijkama
i feministkama daju jednu relativno neuštimanu notu. Ono što oni sugeriraju, kao i ostatak njegova
pisanja, je da je njegova perspektiva ženske emancipacije bila da bi žene trebale imati ista prava
dok god ostanu različite, ženstvene i strastveno okrenute muškarcima. Radikalno socijalistički
krugovi u kojima su se kretali Carpenter i Ellis 1890tih godina, poput "Družba Novog Života" su
čini se imali viziju ženskog stanja sličnu onoj "emancipiranih", dugohaljinastih i perlama ukrašenih
"hippy chicks" kasnih 1960tih, za koje su muškarci još uvijek trebali biti središnja točka postojanja.
Iwan Bloch je jedan od tri seksologa koji, zajedno s Augustom Forelom i Havelockom Ellisom je
bio istaknut 1929. godine na Kongresu za spolnu reformu u Londonu kao otac osnivač seksologije.
Bloch povezuje sasvim jasno nastanak lezbijstva unutar ženskog pokreta i "problem"
"pseudohomoseksualnosti":
ne postoji sumnja da su u "ženskom pokretu" - odnosno, u pokretu usmjerenom prema preuzimanju

od strane žena svih postignuća muške kulture - homoseksualne žene odigrale zamjetnu ulogu.

Zapravo prema jednoj autorici, "Žensko pitanje" je prvenstveno pitanje koje se tiče sudbine
muževnih homoseksualnih žena . . . Jer je širenje pseudohomoseksualnosti unutar Ženskog pokreta
od velike važnosti, kao što ćemo vidjeti kasnije.
Pseudohomoseksualka je bila opisana kao žena koja se ne uklapa nužno u muževni stereotip, koju je
"prava homoseksualka" zavela i odvukla od prirodne heteroseksualnosti, za koju se nadamo da će se
vratiti. Prava homoseksualka je bila viđena kao prirodna, a pseudohomoseksualka kao privremena
divergencija. Ellis je opisao pseudohomoseksualnost kao "lažnu imitaciju":
Ovi neupitni utjecaji modernih pokreta ne mogu direktno uzrokovati spolnu inverziju, ali razvijaju
njezino sjeme, i vjerovatno će uzrokovati lažnu imitaciju. Ova lažna imitacija dolazi od činjenice da
se prirođena anomalija događa sa zasebnom frekvencijom u ženama visoke inteligencije koja, s
namjerom ili bez nje, utječe na druge.
Pseudohomoseksualka je pokazana kao netko koga nije samo lagano zavesti, već i intelektualno
inferiorna što bi trebalo obeshrabriti žene od "imitacije". Bloch nas obaviještava da je "originalna"
homoseksualnost manje uvriježena među ženama nego među muškarcima. "Čak i kod mnogih žena
u relativno kasnoj dobi, tzv. pseudohomoseksualnost se kod žena češće javlja nego kod mušaraca".
Ovu religioznu nadu da su žene nekako prirodno heteroseksualnije od muškaraca on podržava s
objašnjenjem da su heteroseksualne žene više zainteresirane za "nježnost i dodire" što čini
jednostavnijim da se "pseudohomoseksualne tendencije" kod njih pojave.
Za Blocha, kao i za druge seksologe, muška homoseksualnost je bila definirana kroz genitalni
kontakt i njihov manjak drugih vrsti fizičkog kontakta je branio muškarcima da odu predaleko od
heteroseksualnog puta. Seksološkim definiranjem bilo kakvih fizičkih dodira između žena kao
"pseudohomoseksualnih", izolacija i stigmatiziranje lezbijstva je postignuto, i ženska prijateljstva
su bila osiromašena sumnjom koja je bačena na bilo koje fizičko izražavanje emocija.
Što lezbijke čine u krevetu
Da bi se upisalo ženska strastvena prijateljstva u kategoriju lezbijstva, bilo je bitno kategorizirati

oblike fizičkog izražavanje posve uobičajenih u ovim odnosima kao homoseksualno ponašanje.
Tako je Ellis tvrdio da je najuobičajeniji oblik spolne prakse između žena "ljubljenje i grljenje" i da
je genitalni kontakt rijedak:
Homoseksualna strast kod žena nalazi više ili manje potpuno izražavanje u ljubljenju, spavanju
skupa, bliskim zagrljajima, i onome što se nekada naziva "polegnute žlice" . . . uzajamni kontakt i
trenje spolnih dijelova se čini relativno rijetkim . . . Dok je korištenje klitorisa rijetko u
homoseksualnosti, korištenje umjetnog penisa je sasvim uobičajeno i jako rašireno.
Primjećujemo da je prilikom opisivanja genitalnog kontakta Ellis našao za potrebnim da citira

korištenje "dilda". Korištenje dilda je vjerovatno bilo rijetko između žena u devetnaestom stoljeću
kao i u lezbijskoj praksi danas. Korištenje dilda je uvijek bio uobičajen motiv muških spolnih
fantazija o lezbijkama i jako je prominentan u muškoj pornografiji devetnaestog stoljeća, kao i
danas. Ellis je vjerovatno bio inspiriran iz ovog izvora. Moguće je da su neke od njegovih ideja, kao
muževni stereotip, koji jasno ne dolazi iz njihovih studija slučajeva, došle iz sličnog izvora. Postoje
drugi primjeri iz seksološke literature muških seksualnih fantazija o lezbijskoj seksualnosti. Krafft-
Ebing je izmislio oblik ejakulacije za žene: "Međuspolno zadovoljavanje između ovih žena se čini

da je ograničeno na ljubljenje i zagrljaje, koji se čini zadovoljavaju one slabog spolnog instinkta, ali
proizvodi u spolno neurotičnim ženkama ejakulaciju". Oblik ejakulacije kod žena je još jedan
uobičajen motiv suvremene muške pornografije.
Žene definiraju sebe same
Jedan od Ellisovih slučajeva ilustrira kako je ova zbunjenost oko samodefinicije djelovala između
žena u vrijeme dok je Ellis pisao. U toj studiji slučaja radi se o jednoj ženi koja je specifično sebi
zabranila genitalno spolno izražavanje s ženom s kojom je živjela i koju je voljela kako bi izbjegla
da se uokviri u definiciju homoseksualnosti koja je bila nuđena u seksološkoj literaturi 1890tih. Ona
piše da je njezina prijateljica bila pod stresom i da se preselila u njezin krevet nakon doktorevog
savjeta tako da ne bi morala spavati sama:
Ipak jedne noći, kada je imala okrutan dan, htjela sam naći načina da ju utjšim, razgolitila sam
grudi da može na njih leći. Poslije je bilo jasno da nijedna od nas nije bila zadovoljna bez toga
više . . . Mnogo od ovog uzbuđenja je bilo seksualno lokalizirano, i proganjale su me tijekom dana
slike kako držim ovu ženu za ruku. Primjetila sam da se moja sklonost da milujem druge prijateljice
povećala, ne smanjila. Sve to me uznemiravalo jako. Homoseksualne prakse o kojima sam nedavno
čitala su me dojmile kao gadne; i nisam mogla ni zamisliti da ću biti njima iskušana.
Žena nastavlja govoreći da je konzultirala starijeg muškog prijatelja koji ju je savjetovao da bude
jako oprezna i da ne podlegne svojim impulsima. Ona je rekla svojoj prijateljici o svojoj
anksioznosti i o svojoj odluci, koja je bila jasno da će se odreći genitalnog spolnog kontakta. Ova
prijateljica je bila nesretna, ali su svejedno nastavile spavati skupa. Rezultat je bio da su nastavile sa
strastvenom emocionalnom i fizikalnom vezom koja je jednostavno izostavila genitalni kontakt:
u danima kada nije bilo nikoga, sjedile smo skupa kako smo htjele, a to je bilo jako blizu. Poljubile
smo se koliko često smo se htjele poljubiti, a to je bilo više puta na dan.
Rezultat ovoga, koliko mogu vidjeti, je bio sasvim dobar. Volimo se toplo, ali iskušenje gadosti više
se nije pojavilo i ne mogu vidjeti da će se uopće pojaviti. S navikom, lokalizirano fizičko uzbuđenje
je praktično nestalo, i ja više nisam opsjednuta sa zamišljenim zagrljajima. Duhovna snaga našeg
afekta je čini se stalno rasla i bila profitabilnija jednom kada je fizičkoj strani dozvoljeno da
zauzme svoje prirodno mjesto.
Predstrožnosti ove žene su je zaštitile od toga da bude klasificirana kao istinski invert u Ellisovim
studijama. Bilo bi interesantno vidjeti kako bi suvremene lezbijke definirale ovu ženu danas. Ova
studija slučaja pokazuje efekt koji je seksološka literatura već imala na one koje su u 1890tim
godinama imale njoj pristup, a vjerovatno se radi o malom broju žena. Ove žene su morale odabrati
i umjesto da proživljavaju svoju ljubav s drugim ženama na koji god način im se činio prikladan,
one su odlučivale jesu li one homoseksualke ili samo prijateljice.
Društvena i ekonomska pozadina
Američke lezbijske feminističke historičarke su sugerirale da su ženska homoseksualnost i sva

snažna emocionalna izražavanja između žena bile stigmatizirane od strane seksologa u kasnom
XIXtom stoljeću i ranom XXtom stoljeću kao odgovor na niz društvenih i ekonomskih okolnosti
koje su se pojavljivale kao stvarna prijetnja muškoj nadmoći nad ženama. Povećane mogućnosti za
posao žena srednje klase su stalno rasle u sferama obrazovanja nakon Zakona o obrazovanju

(Education Act) u Britaniji 1870te godine, u birokraciji i dućanima i koje su omogućavale ženama
da se uzdržavaju nezavisno od muškaraca. Promjene u društvenim stavovima su dozvoljavale
neudanim ženama da žive zajedno van svojih obitelji bez da se na njih gleda sa sumnjom. Prikladan
prostor za život u obliku soba i malih stanova je postajao dostupan u 1890tim godinama. Ovdje,
usidjelička romanospisateljica, Rhoda Broughton, gleda unazad na svoju mladost u 1850tim
godinama:
Da je nekoliko djevojaka moglo naći afinitet jedna u drugoj, ono što njihove vlastite obitelji nisu
mogle dati, i "odbacujući sve druge", odlučiti se za zajednički stan, da ga same održavaju i
opremaju, to bi bila ideja koja bi ih osudila na ludnicu. Za početak, nije bilo stanova, a da ih je i
bilo, za svaku žensku ispod 50 godina da živi u njemu bez pratilje bi ju osudilo na posvemašnje
odbacivanje.
Dio u knjizi Neupaljena lampa Radclyffe Hall u kojem opisuje krug žena koje se posvećuju
strastvenim prijateljstvima jedne s drugima živeći po sobama u Londonu 1890tih godina, sugerira
da su postojale mogućnosti da žene žive skupa u to vrijeme.
Vidjele smo u poglavlju o usidjelicama da je broj žena u odnosu na muškarce rastao stalno u drugoj
polovini XIXtog stoljeća. Kada je ovaj "višak" žena imao mogućnost da živi i radi van struktura
heteroseksualnosti, one su postale prijetnja održavanju muške kontrole. Prijetnja je bila posebno
ozbiljna kada su se nezavisne žene posvetile strastvenim prijateljstvima jedne s drugima i kada su
bile na položaju da oblikuju jake ženske mreže koje bi se mogle povezati protiv muškaraca. Razvoj
snažnog feminističkog pokreta je predstavljao upravo ovu posljednju opasnost u kasnom
devetnaestom stoljeću. Jasno je iz pisanja seksologa da oni nisu bili posebno entuzijastični
feminizmo, a posebno njegovim lezbijskim manifestacijama. Napad na strastvena emocionalna
povezivanja između žena je poslužio da potkopa veze između njih i da razvodni njihovu
potencijalnu snagu. Kao što smo vidjele ranije u ovom poglavlju, američke historičarke ženskih
prijateljstava su sugerirale da je upravo nedostatak mogućnosti samostalnog života žena u ranom
devetnaestom stoljeću ono što je omogućilo njihova strastvena prijateljstva mogućima jer nisu bila
prijetnja heteroseksualnoj strukturi.
Objašnjenja lezbijstva
Dva objašnjenja za homoseksualnost su predložena u ovom periodu. Jedan oblik je bio da se pripiše
homoseksualnost nasljednom, nepromijenjivom uzroku. Havelock Ellis je vidio homoseksualnost
kao prirođenu, Krafft-Ebing je citirao naslijedni uzrok, a Edward Carpenter je bio skloniji teoriji
trećeg spola ili međuspola. Drugo objašnjenje, razvijeno u radu psihoanalitičara od Freuda pa
nadalje, je bilo da se homoseksualnost gleda kao rezultat traume u djetinjstvu. Lillian Faderman
objašnjava kako je prvi oblik objašnjenja bio privlačniji lezbijkama tog perioda, jer je nudio da ne
postoji mogućnost "lijeka" i nije dodijeljivao nikakvu krivnju ili osobnu odgovornost. Ona sugerira
da kao rezultat toga, ove žene su bile odlučne da preuzmu lezbijski identitet, temeljen na
seksološkim definicijama, da su one to činile i tražile javnu toleranciju na temelju toga da su nisu
mogle pomoći. Kao primjer ovog procesa Faderman citira knjigu Zdenac samoće Radclyffe Hall
kao strastvenu zamolbu za toleranciju junakinje koja je oblikovana u "muževnu" homoseksualku u
Ellisovoj definiciji. U knjizi, radovi seksologa poput onog od Ulrichsa, koje je čitao otac junakinje,
njemu omogućuju da se sažali nad stanjem svoje kćeri u pubertetu. Radclyffe Hall pojašnjava da
ona radi javni zahtjev za to sažaljenje i slijedeći zadnje riječi njezinog romana, u kojem Stephen
govori svojem mrtvom ocu:

Ti si znao! Sve ovo vrijeme ti si znao, ali pošto si imao sažaljenje, nisi mi htio reći. O, Oče - i tako
nas je puno - tisuće jadnih neželjenih ljudi koji nemaju pravo da vole, nemaju pravo na
suosjećanjem jer su povrijeđeni, grozno povrijeđeni i ružni. Bog je okrutan; on je dozvolio da
budemo falični tijekom nastanka.
Neki historičari sugeriraju da je objašnjenje u obliku prirođenosti pomoglo stvaranju ponosne

samosvjesne homoseksualne supkulture u periodu nakon Prvog svjetskog rata. Ali trebamo se sjetiti
da je nužnost za ovaj oblik "obrane" bio rezultat rada seksologa na stigmatizaciji i izoliranju
lezbijki.
Lezbijski amandman
Promjenjiva klima u stavovima prema lezbijstvu je ilustrirana na način na koji je ženska

homoseksualnost bila gotovo kriminalizirana 1921. godine. Dodatak prijedlogu zakona koji je
određivao dob pristanka za spolni odnos na 16 godina je bio dodan u komitetu i kasnije je prošao u
parlamentu. Amandman je glasio: "Svaki čin ogromne neprikladosti između ženskih osoba će
biti prekršaj i kažnjiv na isti način kao i takvi činovi počinjeni od strane muških osoba pod Člankom
11 Zakona o amandmanu na Kazneni zakon iz 1885. godine."
Amandman nije uspio proći u zakon jer je prijedlog zakona kojem je bio prirodan već bio
"dogovoreni" prijedlog zakona, što je značilo da će vlada naći vremena za nejga samo ako nije bitno
promijenjen. Amandman je uništio prijedlog zakona. Debata nam daje mogućnost da pogledamo
stavove zastupnika prema lezbijstvu u to doba. Svi koji su govorili tvrdili su da su jednako
uznemireni što uopće moraju spominjeati takvu otrovnu temu i svi su bili ujedinjeni u svojoj osudi.
Oni koji su se suprostavljali amandmanu činili su to na temelju toga da bi kriminaliziranje lezbijstva
samo dalo javnost prekršaju. Pukovnik Wedgwood je izjavio, "to je zvjerska tema, i bolje je
oglašena kroz ovaj amandman nego na bilo koji drugi način". Poručnik Moore-Brabazon je
sugerirao da postoje tri moguća načina obračunavanja s "perverzijom". Smrtna kazna bi ih
"iskorijenila", zaključavanje kao luđake bi ih "se riješila", ali treći način, ignoriranje, je bio najbolji:
Treći način je da ih se ostavi na miru, da ih se ne primjećuje, da ih se ne reklamira. To je metoda

koja je korištena u Engleskoj mnogo stotina godina, i vjerujem da je i najbolja metoda sada, pošto
se takvi slučajevi onda sami unište. Oni su primjerci ultra-civilizacije, ali imaju kvalitetu
samouništenja, i stoga se ne šire i ne čine mnogo štete društvu općenito . . . Ako bi se prihvatio ovaj
amandman, onda bi se se učinila šteta umovima savršeno nevinih ljudi kojima bi se predstavile
najgadnije misli.
Lezbijstvo nije izbjeglo pravnom kažnjavanju u Britaniji tako dugo ne zato što (toliko prepričavano)
je Kraljica Viktorija vjerovala da lezbijstvo uopće postoji, ili zato što je zakonodavna vlast gledala
na lezbijstvo kao manje "zvjersko" od muške homoseksualnosti. Lezbijstvo je bio alarmantan
fenomen ovim zastupnicima jer su mislili da bi se proširilo kao požar kada bi žene za to samo uče.
Šutnja i svaki pokušaj da se lezbijstvo učini nevidljivim je bilo jedino efikasno oružje.
Jedan razlog koji su zastupnici dali o ogromnoj opasnosti lezbijstva je njegova navodna uloga u
uništavanju civilizacija:

Ove moralne slabosti datiraju do samog postanka povijesti, i kada narastu i kada postanu raširene
u bilo kojoj naciji ili u bilo kojoj zemlji, to je početak pada nacije. Propadanje ženske moralnosti je
bio u velikoj mjeri uzrok uništenja rane grčke civilizacije i još više uzrok propasti Rimskog carstva.
Moglo bi, prema jednom drugom zastupniku, učiniti "da naša rasa propadne". Drugi razlog je bio u
opasnosti koja je prijetila muškarcima koji bi mogli izgubiti svoje žene "podmuklim strategijama"
lezbijke. Najlogičnija od svih činjenica je bila da lezijstvo "postepeno uništava osnovne institucije
društva" pošto "svaka žena koja se oda ovom poruu neće htjeti išta imati sa drugim spolom".
Zastupnici su bili svjesni toga da bi širenje lezbijstva moglo potkopati institucije braka i
heteroseksualne obitelji koje su održavale mušku nadmoć nad ženama.
Bilo bi šteta napustiti ovu debatu bez da se spomene velika briga koju je pokazaju jedan zastupnik
prethodno zaposlen u javnoj školi prema svojim kolegama u Laburističkoj stranci. Pukovnik
Wedgwood je objasnio, "Ne vjerujem da postoje članovi Laburističke stranke koji uopće znaju što
se smjera s ovim amandmanom". Wedgwood je tvrdio da oni to ne znaju jer nisu studirali klasike, i
samo bi iz takvih studija neki zastupnik uopće i mogao imati znanja o homoseksualnosti.
Ženske spolne reformatorice i lezbijstvo
Stella Browne i Marie Stopes su dvije žene koje su prepoznate po tome što su napravile bitne
doprinose povijesti spolne reforme. Stella Browne je bila socijalistička feministka koja je vodila
kampanje za kontrolu rađanja i abortus u periodu neposredno prije Prvog svjetskog rata pa do
1930tih. Ona je bila članica Britanskog društva za proučavanje psihologije seksa koje je osnovano
1914. godine i bila je uključena s onim što neke historičarke, poput Sheile Rowbotham smatraju kao
radikalno, progresivno krilo pokreta za spolnu reformu. Marie Stopes je započela svoju karijeru
pišući knjige spolnih zavjeta i promoviranje informacija o kontroli rađanja s idavanjem Vjenčana
ljubav 1918. godine. Obje žene su pomogle da se populariziraju ideje muških reformatora seksa.
Stella Browne je konzistentno naglašavala svoj dug Havelocku Ellisu. Marie Stopes se posvetila
detaljnoj studiji seksološke literature u Britanskom muzeju prije pisanja Vjenčane ljubavi. Obje su
promovirale ideal heteroseksualne ljubavi koji je bio usklađen sa seksološkim receptima.
Promoviranje heteroseksualnosti od strane spisateljica spolnih savjeta je bilo kombinirano sa
stigmatiziranjem lezbijstva. Ako je trebalo ohrabriti žene za aktivno sudjelovanje u
heteroseksualnom seksu onda su one morale biti uvjeravane da ne postoji razumna alternativa kroz
negativno prikazivanje ljubavi između žena. Stopes i Browne su obje pokazivale veliku anksioznost
o lezbijstvu i tražile su, s velikom teškoćom, da razlikuju između nedužnih osjećajnih prijateljstava
i inverzije. Postoje indikacije da su obje ove žene imale iskustvo strastvenih prijateljstava sa
ženama a koje su osjećale da trebaju redefinirati ili odbaciti jednom kada su usvojile ideologiju
muških seksologa.
Brownein članak "Seksualni varijeteti i varijabilnost među ženama" je opisan od strane Sheile
Rowbotham kao da ima "moderni značaj u onome što ona govori o ljubavi i ženskim spolnim
osjećajima". Njezine diskusije o lezbijstvu su opisane kao "anakronizmi" i kao očekivane za svoj
"specifični povijesni konteks". Zapravo je promoviranje heteroseksa ženama u koje je Browne bila
uključena zahtijevalo blaćenje lezbijstva. To dvoje ne može biti odvojeno i oboje je nastalo iz
"specifičnog povijesnog konteksta". Tada, kao i sada, izgradnja obavezne heteroseksualnosti za
žene je bila temeljena na stigmatizaciji lezbijstva. Browne je razlikovala između
pseudohomoseksualnosti i pravog lezbijstva: "Umjetna ili zamjenska homoseksualnost - različita od
prave inverzije - je vrlo široko raširena među ženama, kao rezultat potiskivanja normalnog

zadovoljenja i odvajanja spolova, što i dalje traje". Ona je dalje razlikovala između
pseudohomoseksualnosti, za koju je tvrdila da može biti i "posve platonska" i "pravog afektivnog
prijateljstva" među ženama: "Nekada su njezine jedine direktne manifestacije pravo neobavezne i
platonsk, ali čak se i ova nepotpuna i prigušena homoseksualnost može uvijek razlikovati od pravih
afektivnih prijateljstava između žena, sa svojim ljubomornim, faktičnim i ekstravagantnim tonom".
Browne daje ženama trag kako mogu klasificirati prirodu svojih osjećaja prema ženama.
Homoseksualna ljubav je "ljubomorna, faktična i ekstravagantna", odnosno neugodna. Ona ne nudi
jasno razlikovanje i ne bi bilo iznenađujuće ako su žene ostale zbunjenima. Crta razdvajanja između
prijateljstva i pseudohomoseksualnosti je jasno umjetna pošto pseudohomoseksualnost i dalje može
biti "platonska". Ona nadodaje zbunjenosti govoreći da žene ne trebaju imati sumnje o svojoj
heteroseksualnosti čak i kada ne osjećaju privlačnost prema muškarcima do kasno u životu i dalje
osjećaju posvećenost i snažnu želju prema ženskim prijateljicama:
Također mnogo žena sasvim normalo usmjerenih (heteroseksualnih) sklonosti stvore u zrelom
životu, kada su iskusile strast, da su posvećeno divljenje i prijateljstvo koje su osjećale za određene
djevojačke prijateljice, mali, premda savršeno nesvjesni, plamen želje u radosti i intenzitetu;
nepogrešivu, nedefiniranu notu, koja je apsolutno nedostajala u mnogim jednako iskrenim i trajnim
prijateljstvima.
Moguće je razumijeti iz načina na koji Browne piše o strastvenim prijateljstvima između žena da je
njezino znanje puno simpatije došlo iz njezinog vlastitog iskustva. Ako je Browne imala takve
odnose i smatrala za potrebnim da ih odbaci u svjetlu stigmatiziranja lezbijstva i promoviranja
heteroseksualnog imperativa od strane muških seksologa poput Ellisa, to bi objasnilo ekstravagancu
njezinog anti-lezbijstva. Ona je bila odlučna da žene imaju "pravu" ljubav samo za muškarce i
njezina moguća krivnja i ambivalentnost ju je možda odvela da prekomenzira u korist muškaraca:
Pažljivo promatranje i mnoga povjeravanja članica mojeg vlastiitog spola me uvjerilo da naše
održavanje prevladanih tradicija u stvaranju konstantnih auto-erotičarki i perverznjakinja, iz žena
koje bi instinktivno preferirale ljubav muškarca, koji bi im donio simpatiju i razumijevanje, kao i
želju. Odbacujem sve želje da se omalovaži ili smatra manje vrijednim život prave homoseksualke,
ali ne može se savjetovati da se na rast takvih navika sili heteroseksualne ljude.
Ona osnažuje svoju trvdnju da žene trebaju muškarce s popisom groznih fizičkih posljedica koje će
ne njih pasti ako su nezavisne:
Čak bi i rekla da nakon dvadeset i pete, žena koja nema ni muškarca ni ljubavnika i nije seksualno
deficijentna pati mentalno i tjelesno - često i bez znanja zašto pati; nervozna, iritirana, anemična,
uvijek umorna, ili bezobzirno pravljenje problema oko sitnica; ili ima druge utjehe koje od njezine
takozvane "čestitosti" čine štetan šarm.
Stella Browne je ostala zainteresirana za lezbijstvo i nakon rata. Tako je 1924. godine predstavila
članak Britanskom društvu za proučavanje psihologije spolnosti naslovljen "Studije u ženskoj
inverziji". Ovaj fascinantan članak ima tendenciju da potvrdi da je Browne imala iskustvo
homoseksualnosti. Ona objašnjava da bi njezine studije slučaja "bile puno više rasvjetljujuće da ih
je snimila promatračica koja se sama posve ili većinski identificira kao homoseksualna". Pažljivo
biranje riječi ovdje ostavlja dovoljno mjesta za Browne da se vidi kao barem dijelom
homoseksualna. Ona opisuje pet slučajeva, četiri para i jednu samicu, koje su joj dobro poznate, i

pošto nije imala klijente i nije bila u medicinskoj profesiji, primamljivo je zaključiti da su te žene
bile njezine prijateljice ili barem bliske poznanice.
Ona je pretpostavila da većina njezinih ispitanica se nije uključivala u genitalno spolno izražavanje
ili se vidjelo kao homoseksualke. Dokazi koje je navodila za homoseksualnost tih žena je u nekim
slučajevima bila bizarna i nije uključivala bilo kakvu sugestiju emocionalnog, a još manje fizičkih
osjećaja za žene. Slučaj D je označena kao homoseksualna zbog svojeg izgleda i navika i zato što je
voljela djecu. Opisuje ju kako slijedi:
Odlučnost za stolarstvo, mehaniku i manualni izvršni rad. Nije visoka; tanašna, dječačka figura;
vrlo tvrda, jaki mišići, neizražajno lice, s velikim magnetskim očima. Dominirajuća tendencija je
vrlo prisutna ovdje, i nije držana na povodcu visokim standardom delikatnosti ili principa.
Njezina sklonost djeci za koju bi se očekivalo da će biti dokaz maternalizma i manjak

homoseksualnosti, je ovdje korištena, vrlo iznenađujuće, da se dokaže da je homoseksualna:
Profesionalno je poveznaa s djecom i mladim djevojkama i pokazuje urođenu homoseksualnu

tendenciju viškom milovanja i razmaživanja i intenzivnu ljubomoru radi kontakta ili interesa drugih
ljuda s djecom. Ja definitivno ne znam ako postoji fizičko izražavanje njezinih osjećaja, van
ljubljena i grljenja što je normalno, i u nekim slučajevima konvencionalno, između žena ili između
žena i djece. Ali emocionalni ton je sasvim nepogrešiv; Govorit će satima o nekom "dražesnom
djetetu" i povrijediti najbolji interes djece, kao i rad institucije, kroz nerazumno i nepravedno
povlađivanje.
Browne ovdje izgleda miješa lezbijstvo i zlostavljanje djece.
Browne je bila spremna da ode dalje od bilo kojeg pisca svojeg vremena u propisivanju da bi se ove
žene trebale u pustiti u otvoreno spolno izražavanje s drugim ženama. Ali ono što na prvu loptu
izgleda kao radikalna i progresivna sugestija, izlazi prilikom promatranja da je temeljeno na
Browneinom horroru od feministki, posebno radi njihovog manjka entuzijazma za heteroseksualni
seks, i radi njezinog straha da će manjak genitalnog kontakta učiniti žene neprijateljski nastrojene
prema muškarcima. Ona je pisala o opasnostima represije na sljedeći način:
Tko god da je promatrao kako potisnuti invertirani impuls prelazi u spolni antagonizam, ili
maskiran kao posvećenost kćeri ili rođakinji, ili zabrinutost učiteljice ili sestre, ili pervetirano u
jeftine, zlonamjerne i konvencionalni moralni gnjev, ne može a da ne prizna njezinu snagu.
Sufražetkinje su bile označene za napad. "Sigurna sam da je mnogo od uzvišene duševne arogancije
koja se može naći npr. u mnogim visokim mjestima sufražetskog pokreta . . . je zapravo nesvjesna
inverzija". Ona je mislila da je potisnuta inverzija bila gorivo za feminizam, i da bi ženski
feministički žar bio potkopan kada bi one imale spolne ispunjujuće odnose jedne s drugima.
Browne je ostala ozbiljno zbunjena lezbijstvom. Na jednom mjestu u članku piše o "invertiranom
impulsu": "Pustite nas da prepoznamo ovu silu, kao što iskreno prepoznajemo i poštujemo ljubav
između muškaraca i žena". U sljedećem paragrafu ona grdi društvene impulse, npr. "potiskivanje i
degradaciju normalnih erotskih impulsa" koji su prisilili žene "jakih strasti i finih mozgova" u
odnose sa ženama koji su bili improvizirani i zapravo zamjene, koje ne mogu zamijeniti vitalni
kontakt, mentalni i tjelesni s kongenijalnim muškarcima.". Čini se da je Browne u pravoj mentalnoj

agoniji. Ona nije mogla osuditi ljubavne afere između žena, možda zato što je bila jedna od žena s
"finim mozgom", koje su bile prisiljene u njih, ali ona ih je vidjela kao zaista inferiorne prema
heteroseksualnima. Ona je mogla opravdati takve odnose na temelju toga da je genitalni kontakt bio
uključen, te da bi ti odnosi mogli potkopati agresivni feminizam koji je ona vidjela da je temeljen
na ženskoj frigidnosti.
Marie Stopes je bila strasna misionarka po pitanju heteroseksualne ljubavi i seksa. Njezina
biografkinja, Ruth Hall, pokazuje njezin značaj, ističući da je njezina najslavnija knjiga Vjenčana
ljubav pozicionirana kao šestnaesta od dvadeset i pet na popisu najutjecajnijih knjiga u prethodnih
pedeset godina od strane grupe američkih akademičara 1935. godine. Bila je pozicionirana odmah
nakon Das Kapital i Ellisove Psihologija seksa, ali ispred Einsteinove Relativnosti, Freudovih
Tumačenja snova i Hitlerove Moje borbe. Stopes je u heteroseksualni seks i posebno u spolni snošaj
unijela mistično i religijsko veličanje u knjizi koju je napisala kada još nije ni iskusila sama spolni
čin (Vjenčana ljubav). Bilo bi primamljivo zaključiti da je žena protestirala malo previše. Ruth Hall
ističe da je Marie bila indiferentna prema muškarcima i da je formirala intenzivne emocionalne
odnose sa ženama do kasno u odrasloj dobi. Hall sugerira da je njezino energično poricanje
homoseksualnosti u svim njezinim oblicima poteklo od bijega od vlastitih sklonosti:
Njezina privlačnost prema drugim ženama je ostala barem u dijelu njezina odraslog života, što je
uspostavljanje normalnih odnosa s muškarcima učinilo samo težime, i rezultiralo potpunim
odbacivanjem homoseksualnosti, bilo ženske, bilo muške, tim više nasilnim pošto je njezina sklonost
ostala nepriznata.
Vjenčana ljubav je napisana nakon što se Stopes posvetila detaljnoj studiji seksološke literature
kroz koju se nadala da će naći odgovore na svoje frustracije prouzrokovane nekonzumiranim
brakom. Iz te literature je mogla primiti alarmantnu sliku opasnosti intenzivnih ženskih
prijateljstava kroz seksološke klasifikacije i ozloglašavanje lezbijstva.
Stopes je otkrila intenzitet svoje anksioznosti oko lezbijstva u Strast koja traje 1928. godine. Ona je
bila zabrinuta jer je vjerovala da bi žene preferirale lezbijski seks kada bi ga probale i da bi
napustile svoje brakove:
Ako udana žena napravi ovu neprirodnu stvar mogla bi se razočarati u svojem mužu i on bi mogao
izgubiti sve svoje prirodne sposobnosti da igra svoju ulogu . . . Nijedna žena koja vrednuje mir
svojeg doma i ljubav svojeg muža ne bi trebala popustiti smicalicama lezbijke bez obzira koliko je
primamljena.
Ona je smatrala da se lezbijstvo širi, posebno među "nezavisnim" ženama, i bila je primorana da da
izjavi, Ova korupcija se širi poput podzemne vatre u tlu treseta suhe močvare. Pošto je već priznala
jake i moguće superiorne privlačnosti lezbijskog seksa, bila je prisiljena naći razlog za važnost
spolnog snošaja koji nije imao ništa zajedničko sa užitkom. Stopes vjeruje, premda nije ponuđen
nikakav znanstveni dokaz za njezinu hipotezu, da su izlučevine iz muškog penisa bile potrebne za
žensko tjelesno zadravlje, i da ti prolaze kroz sidove vagine tijekom snošaja. Objasnila je, Glavna
zamjerka (lezbijstvu) je da sigurno da žene se mogu igrati jedna s drugim ali ne mogu po svojoj
pravoj prirodi stvari imati prirodnu uniju ili dati jedna drugoj sjemenske izlučevine ili izlučevine
prostate koje bi trebale primiti".To je bila loša vijest za žene u celibatu i žene čiji su muški
ljubavnici nosili kondom, kao i za lezbijke. Stopes je bila prisiljena da izmisli mitsku ovisnost žena

o snošaju radi njihovog tjelesnog zdravlja jer nije imala ubjedljiviji razlog protiv lezbijstva. Od žena
je zatraženo da joj vjeruju i da nastave sa heteroseksualnošću.
Pisanja Stelle Browne i Marie Stopes, napisana od strane žena u vrijeme kada je većina literatura
davala recepte kako bi se žene trebale odnositi prema muškarcima pisana od strane muškaraca, se
mogu vidjeti kao da potvrđuju seksološke recepte. Stopes i Browne bi se mogle smatrati kao da
promiču ono što žene "zaista" hoće, ono što je "zaista" u ženskom interesu. Ovo ne može biti
realistična slika. One su pisale u vrijeme koje je bilo raskrižje u povijesti izgradnje ženske spolnosti.
To je bilo vrijeme kada su muški seksolozi zahtijevali od žena da odbace ljubav jedne prema drugoj
i da posvete svoje energije muškarcima. Browne i Stopes čine dio generacije žena koje su sebe
morale zavezati u čvor radi odbacivanja vlastitog iskustva voljenja žena. Od tog vremena pa nadalje
spolni reformatori će imati manje težak zadatak. U kasnijim generacijama ženska ljubav za žene se
neće činiti kao zamisliv izbor, koji zatim mora biti odbačen.
Ženska prijateljstva i lezbijstvo u britanskim romanima 1920tih godina
Kao i sa bilo kojim drugim skupom ideja, izgleda da je postojao procjep između promoviranja
seksoloških teorija o lezbijstvu i zatim filtriranje prema širem čitateljstvu. Neki romani iz 1920tih
od strane žena indiciraju da je ovo bio period kada su te ideje zadobile javno prihvaćanje. Ono što
vidimo u romanima iz 1920tih je proces u kojem su strastvena prijateljstva između žena, o kojima
se još uvijek pisalo kao uobičajenima u ranim 1920tima su bile promijenjene intruzijom lezbijskog
stereotipa. Knjiga Neupaljena lampa Radclyffe Hall (1924.) i Prometna ulica Windrd Holtby
(1924.) imaju kao temu stanje neudanih kćeri iz srednje klase koje nastoje da pobjegnu od
zagušujuće atmosfere obitelji i da pronađu neke načine za osobno ispunjenje. U obje knjige,
junakinje usidjelice se posvećuju strastvenim prijateljstvima s drugim ženama. Najjači i najduži od
tih odnosa je onaj između Joan i Elizabeth opisan u Neupaljena lampa. Odnos ostaje neispunjen u
smislu posvećenosti jer, bez obzira na napore Elizabeth, ona ne može odvojiti Joan od njezine
majke kako bi živjela s njom. Odnos je opisan kao onaj intenzivne emocionalne privrženosti, koja
uključuje tjelensna milovanja. Nema sugestija u knjizi da je bilo ikakvog genitalnog seksa. Nijedna
od glavnih karaktera nije opisana u terminima muževnog stereotipa, ali u jednoj manjoj sceni kada
junakinje posjećuju Joaninu sestru u Londonu koja je povezana u krug žena koje žive u sobama i
zaokupljene strastvenim prijateljstvima jedne s drugima, manji karakter, s katakteristikama tog
steretipa, je prikazan.
U Prometnoj ulici Muriel postaje strastveno privržena školskoj prijateljici Clare, premda
privrženost nije recipročna, i Clare se konačno i uda. Holtby indicira svoju svijest o društvenim
ograničenjima koji su se razvijali da stvore klimu u kojoj su strastvena prijateljstva između žena
gledana sa sumnjom. Muriel komentira:
Svijet je bio u redu. Ona je bila kriva, bilo joj je stalo do krivih stvari. Ona nije mogla, koliko god
da je pokušala, zaustaviti sebe da ljubi Clare, premda su strastvena prijateljstva bila vrlo čvrsto
obeshrabrivana od razumne Gđe Hancock.
Gđa Hancock, glavna nadstojnica škole, je opisana ovdje kako reagira prema djevojačkim
prijateljstvima na isti način na koji su ravnateljice koledža Sjedinjenih država bile opisane u
implementiranju promijenjenih stavova 1890tih godina:

Njihova intimnost, smatrala je, bila je obično glupava i često katastrofalna. Ako je otišla predaleko,
čak je uništavala nadu braka bez da je nudila bilo kakvo zadovoljstvo za uzvrat. Ljubav je bila
korisna emocija naređna od Boga i regulirana od društva za nastavak vrste; ili je ponekad
inspirirala posvećenost kćerke majci ili roditelja djetetu. Čak je mogla biti proširena na rođaka, kao
nećakinju ili tetku. Ili bi u ponešto razvodnjenom obliku mogla zagrliti Čovječanstvo, izazivajući
nejasnu Ivana-Orleanska-Florence-Nightingale-Gđa-Beecher-Stowish filantropiju, za kojom je
Muriel je lagano čeznula, ali bez puno nade za realizacijom.
Ovi sentimenti indiciraju kako su daleko bili stavovi ranih 1920tih godina od ranog devetnaestog
stoljeća u smislu prihvaćanju ljubavi između dvije žene kao dobre i prikladne i da joj se divimo, i da
bi čak mogle pomoći mladoj ženi u treningu ljubavi koju bi onda ona usmjerila prema muškarcu.
Murielin zaključak isključuje za nju mogućnost snažne emocionalne privrženosti ženama: "Ali
ljubav između dvije djevojke je glupavi sentiment. Voleći Clare, Muriel je znala da je bila kriva radi
ekstremne budalastosti. A ona je tako jako htjela biti dobra.".
Muriel nastavlja kroz roman svoju nemogućnost da razvije bilo kakvu snažnu povezanost s
muškarcima. Na kraju je spašena od svoje obitelji i sterilnog usidjeličarstva onime što je
predstavljeno jednostavno kao prijateljstvo s drugom ženom, temeljeno na praktičnim
razmatranjima. Muriel se seli u London da održava kuću za Deliu i roman završava s objema
ženama posvećenima političkim karijerama.
Oba romana opisuju strastvena prijateljstva između žena i daju neku indikaciju kako su se društveni
stavovi počeli da mijenjaju. Ono što je značajno u oba romana je odsustvo lezbijskog stereotipa i
posebno u romanu od Hall, "nevin" užirak u odnosu između Joan i Elizabeth. Roman od Holtby je
direktno povezan s onim što se događa u svijetu izvan romana. Holtby priznaje u uvodu knjizi da
odnos između Muriel i Delie odražava njezin vlastiti odnos s Verom Brittain, s kojom je živjela
nekoliko godina. Jasno je iz priče Vere Brittain o njihovom prijateljstvu da ju je Winifred voljela
mnogo i da je bila neutješna nakon Verine udaje. Holtbyjini osjećaji o Veru su razjašnjeni u pismo
koje je napisala vrlo brzo nakon Verinog braka 1924. godine:
Sreta sam. Na jedan način mislim da mi nedostaješ, ali to me ne čini manje sretnom . . . Nalazim te
u malenim i dražesnim stvarima; u malenim ribama poput plamena u zelenoj vdi, u krznom
obloženoj i glupoj mekanosti bumbareve debljine kao smijeh, u zvonastom zračenju topline i
svjetlosti i mirisa ljetnog vrta . . . Kada jedna osoba koju volimo postoji, ona je nedostajanje samo
novi okus, oštrina soli u iskustvu. Kada je voljena nesretna ili nagrđena ili u problemima, onda nam
nedostaje s boli. Ali možda ni bol nije sasvim nepoželjna.
U svojoj knjizi Testament prijateljstva, koju je napisala nakon Holtbyjine preuranjene smrti, Vera
Brittain namjerava naglasiti važnost i intenziteta svojeg odnosa s Winifred. Zbog sumnji koje su se
akumulirale u vrijeme pisanja (1940.) oko ideje ženskog prijateljstva, ona nalazi za potrebnim da
zaniječe sasvim eksplicitno da su ona i Winifred bile uključene u lezbijsku vezu:
Te godine s Winifred su me naučile da je tip prijateljstva koje dosiže apoteozu u priči o Davidu i
Jonathanu nije monopol muškog spola. Do sada, možda zbog manjka ženskih zapisa, ovu činjenicu
je bilo teško prihvatiti od strane muškaraca, i čak od strane drugih žena. Neke ženske osobe vjeruju
da laskaju muškarcima izlaganjem fikcije o ženskoj ljubomornoj nemogućnosti da vole i poštuju
jedna drugu. Drugi skeptici su uzbuđeni bilo kakvim znakon afekta između žena i sumnjičavi na
način uobičajen među presofisticiranima.

"I Chelsea!" bi Winifred komentirala u kasnijim godinama, kada bi neka žarka prijateljica govorila
o najnovijoj legendi koja je kružila o nama u susjedstvu.
David i Jonathan su označeni od strane suvremenih gej muškaraca kao homoseksualni ljubavnici.
Možemo samo pretpostaviti da Vera Brittain nije napravila takve pretpostavke. Ona je vidjela
njihov odnos kao simbol nedužnog prijateljstva i pažljiva je da zabilježi vlastiti prezir i prezir o
Winifred o "sumnjama" "presofisticiranih", koje su bile po svoj prilici da su te dvije žene lezbijke.
Roman Prašni odgovor Rosamund Lehman (1927.( nam nudi zanimljivu kuću na pola puta. On
portretira strastvenu emocionalnu povezanost između dviju mladih žena, Jennifer i Judith, koje se
posvećuju tjelesnim milovanjima i koje su očito "zaljubljene" jedna u drugu. Mlade žene su
prikazane kako nerado formalno priznaju svoju ljubavnu aferu. Ovaj odnos je prekinut s upadom
Geraldine, koja baca čaroliju eksplicitne spolne privlačnosti nad Jennifer i odvodi ju u lezbijsku
aferu. Geraldine je opisana prema stereotipu muževnosti, moćna i pomalo pokvarena lezbijka.
Judith ju stoga opisuje kao:
Napokon ju je suočilo, lice koje tiho promatra, iza svojih suženih očiju. Kosa je bila crna, kratka,
počešljana ravno prema naprijed, ostavljajući malene lijepe uši izloženima. Teške obrve su bile
niske; oči su bile dugi otvori, tamno ukovireni, obrazi su bili bijedi, čeljust teška i muževna. Sve
značenje lica je bilo koncentrirano u ustima, čudne široke usne polegnute ravno preko lice,
mrzovoljne, strastvene, umorne, voljne. Ona nije bila mlada djevojka. To je bilo lice žene od trideset
godina ili više; ali po godinama bi mogla biti mlađa. Bila je visoka, dubokih grudi, s dugim, teškim
ali oblikovanim udovima. Nosila je crnu bluzu i bisernu ogrlicu i veliku bisernu naušnicu . . . Njezin
glas je bio drski glas.
Učinjeno je jasnim da je Geraldine "prava" lezbijka. Važno je da je opisana kao da ima neodoljive i
opasne moći privlačnosti kojim Judith potpada pod njezine čari:
Široko teško lice i debeo vrat, te grube i muževne odlike, koža iz staklenika; kakav to Jennifer ima
ukus da ju smatra privlačnom! . . . O ne, nije bilo lijepo to reći. Bez obzira na sve, bila je lijepa;
njezina osoba je imala užasnu fascinantnost.
Stoga veliki kontrast je nacrtan između "nedužnog" prijateljstva i lezbijstva. Ova knjiga bi se čak
mogla i promatrati kao da nudi moral da bi preintenzivna upetljanost mogla voditi opasnosti da se
podlegne odbojnim i užasnim moćima "prave" lezbijke. Lezbijstvo je viđeno ne kao pozitivan izbor
za Jennifer. Ona pati od živčanog sloma i napušta sveučilište pod utjecajem Geraldine.
Kulminacija ovog procesa razlikovanja između nedužnog prijateljstva između žena i posve
razmahanog lezbijstva prema seksološkim receptima se događa u Zdencu usamljenosti Radclyffe
Hall (1928.). Ova knjiga slijedi seksološke spise tako blizu, da nam je predstavljen ne samo pažljivo
izrađen muževni stereotip lezbijke u Stephen, već i model "pseudohomoseksualke" u Mary
Llewellyn. Mary nikada ne dobiva nijednu od karakteristika muževnog stereotipa. Ona je nježna i
ženstvena. Stephan se mora odreći svoje ljubavi prema Mary nakon započinjanja afere. Ona sređuje
da se muškarac udvara Mary i da ju odvede. To je sve napravljeno da ju se zaštiti od horora
lezbijske subkulture. Mary je prikazana da nije "prava" kongenijalna lezbijka, već zapravo
heteroseksualna žena koja je trenutačno odlutala sa svojeg puta. Ona se zaljubljuje u ženu koja je

prikazana kao zamjenski muškarac. Ova knjiga pokazuje kako je razlikovanje kongenijalne lezbijke
i pseudolezbijke ojačalo u kasnijim godinama u stereotipne uloge bučice (butch) i femice (femme).
Pisci poput Havelocka Ellisa i Stelle Browne su vidjeli sebe kao progresivne u svojim nastojanjima
da odvoje lezbijstvo, koje je uključivalo strastvena prijateljstva, od "nedužnih" ženskih
prijateljstava. Jednom kada je lezbijstvo bilo izolirani fenomen, postalo je mnogo jasnija meta za
napad i u ranim 1930tima klima za žensku ljubav je postajala sve više neprijateljska. Najdraža od
prijateljica G. Sheile Donisthorpe (1931.), američki roman, se činio kao popularan u Britaniji, i
prošao je kroz tri izdanja ovdje u isto toliko mjeseci. U romanu nedužna Audrey se upetljava u
strastvenu i uzbudljivu vezu s Kim. To vrlo brzo postaje kiselo i Audrey dva puta pokušava suicid.
Na kraju knjige, kada je afera gotova, Donisthorpe se okreće čistoj propagandi i zaključuje, o
napuštenoj Audrey:
To je onda proizovd lezbijstva. To je rezultat stavljanja poročnih prstiju u seksualni kaos čija
smrtonosna sila razapinje u polagano, vječno krvarenje.
Ali postoje i oni koji grle kao mučeništvo te sadističke navike, koji viču za priznavanjem zlokobne
grupe koja ih prakticira, te vijugaste, izokrenute nakaze Prirode koje stagniraju u mutnim i
blatnjavim vodama, i koji su tako ugušeni s korovom pokvarenosti i sebične požude da, bez imalo
milosti, gledaju svoje žrtve kao obične stepenice za svoje daljnje zadovoljstvo. S vršcima prstiju
slatkima poput cvijeća oni drobe bobice zla dok ne postane finog, glatkog i sočnog okusa,
pobuđujući podsvjesnu osjetljivost, intenzivirajući sve što je bilo, sve što slijedi, ostavljajući svoj
plijen frfljavim, uvijenim seksom natopljenim sjenama svojeg prijašnjeg sebstva, svjesnih samo
jedne ambicije, jedne želje u umu i tijelu, koje, uvijek gnojne, uvijek uništavajuće, lagano crpi
njihovo zdravlje i zdrav razum.
Da bi poruka bila apsolutno jasna, posveta knjige glasi kao "Svim kontemplativnim Audreyima
ovog svijeta poruka ove knjige je ponuđena".
Gledanjem na romane o ženama i pisane od žena, možemo vidjeti efekt koji su seksološki nalozi
imali na odnose žena između sebe. Dok su nekada ženski odnosi mogli prelaziti preko kontinuuma
između neobaveznog prijateljstva do intenzivnih emocionalnih i fizičkih odnosa, do, u slučajevima
kada se to činilo prikladnim uključenim ženema, veza koje su uključivale i doživotnu posvećenost i
genitalni seks. Do kasnih 1920tih godina razlikovanje je bilo jasno naznačeno između prihvatljivog
nivoa prijateljstva i lezbijstva. Zemlja između je odsječena. Žene više nisu bile u položaju da se
uključe u strastvene odnose jedne s drugima bez da budu svjesne da su na rubu propasti koja bi ih
mogla odvesti u ponor stigmatiziranog svijeta lezbijki. Ženski romani poslije 1920tih nam ne nude
prikaze ljubavi između žena koji su van sumnje do pojave pisanja lezbijskog pisanja u 1970tim
godinama.

U ovom zapisu donosimo prijevod poglavlja The Decline of Militant Feminism iz knjige The
Spinster and Her Enemies: Feminism and Sexuality 1880-1930 Sheile Jeffreys objavljene 1985.
godine.
Propadanje militantnog feminizma
Lice feminizma u 1920tima je bilo jako različito od militantnog sufražetskog pokreta prije Prvog
svjetskog rata. Politike direktne akcije i kampanje za promjenom spolnog ponašanja muškaraca su
zamijenjene s oblikom feminizma jednakih prava koji nije nudio nikakav direktan izazov muškoj
dominaciji i do kraja 1920tih je zadobio mnoge karakteristike ideala "novog feminizma" Havelocka
Ellisa.
Ženska društvena i politička unija Emmeline i Christabel Pankhurst se razdvojila početkom rata
kada je Christabel napravila dramatično preobraćenje na nacionalizam i militarizam. Prilikom
otvaranja rata Sufražetkinja je gledala na rat kao na primjer muške agresije. Feministička
perspektiva je nestala gotovo iznenada i energije Ženske društvene i političke unije su preusmjerene
na podržavanje ratnog napora. Pacifistkinje su napustile Žensku društvenu i političku uniju i
priključile se većini drugih sufražetkinja koje su radile za mir u organizacijama poput Ženska
međunarodna liga za mir i slobodu. Tijekom rata Ženska društvena i politička unija se promijenila u
Žensku partiju da se bori za zakonodavstvo u parlamentu. Partija je bila kratkoživuća.
Rat je bio događaj takve magnitude da su feministkinje bile prisiljene na odgovor i jednostavno ga
nisu mogle ignorirati. Na nešto sličan način pitanje nuklearnog rata je galvaniziralo mnoge
feministkinje danas, koje su se osjetile primoranima da preusmjere mnogo od svoje energije u
kampanju za nuklearno razoružanje. Fenomen masovne muške agresije se čini da konzistentno vodi
žene, feministke ili druge, u defenzivnu poziciju gdje se moraju boriti da održe takve principe poput
nastavka postojanja ljudskog života na zemlji. Direktne feminističke zabrinutosti koje su ciljane da
povećaju status žena i mogućnosti prema muškarcima su u tim vremenima prisiljene u stanje
privremene neaktivnosti.
Tijekom Prvog svjetskog rata mnoge feministkinje su nastavile održavati svoje predratne interese za
pravo glasa žena i jedan standard spolnog morala. Ali preusmjeravanje energija se čini da je imalo
puno gori efekt na feminizam toga doba nego što nuklearno pitanje to čini danas sa suvremenim
ženskim pokretom oslobođenja.
Godine 1918. su žene iznad 30 dobile pravo glasa. Povijesničari koji su dali nezasluženu važnost
borbi za pravo glasa u zadnjem valu feminizma su imali tendenciju da vide silu pokreta kako
propada neizbježno jednom kada su žene djelomice pripuštene tom pravu. Takvo objašnjenje ne
uspijeva da da težinu drugim ključnim brigama feminizma, posebno kampanji o promjeni muške
spolnosti. Trebamo gledati dalje nego djelomičnom rješenju za borbu za pravo glasa kako bi
razumijeli zašto su ti drugi feministički ciljevi propali. Nacionalna unija društava za žensko pravo
glasa, nemilitantno krilo kampanje za pravo glasa se transformiralno poslije 1918. godine u
Nacionalnu uniju društava za jednako građanstvo s Eleanor Rathbone na čelu i s Vođa žena kao
časopisom. Ženska liga za slobodu je nastavila da vodi kampanju oko pitanja glasa, i oko mnogih
drugih, do 1928. godine, kada su žene dobile pravo glasa pod jednakim uvjetima kao i muškarci.
Te iste žene koje smo vidjele (u poglavljima 2 do 5) da prije Prvog svjetskog rata zauzimaju čvrste i
radikalne pozicije po pitanju seksualnosti su izgleda do ranih 1920tih izgubile svu silovitost svojeg

feminizma. Christabel Pankhurst je najistaknutiji primjer te promjene. U 1921. godini Christabel je
našla svoju misiju u proglašavanju drugog dolaska Krista. Otišla je u Kanadu, zatim u Ameriku,
zaokupljena u kršćansku religioznu obnovu. U tom aspektu njezina karijera ima sličnosti s
karijerama drugih feministki koje su našle jednu vrstu religije ili drugu, npr. Annie Besant i Francis
Swiney koje su se priklonile teozofiji. Religije poput teozofije ili kršćanstva, koje su od spolnog
suzdržavanja učinile vrlinu, nudile su utjehu ženama koje su bile anksiozne da izbjegnu obaveznu
heteroseksualnost i obavezan spolni snošaj, posebno kada je nakon rata spolna reforma uklanjala
sav prestiž koji su feministikinje tražile da naprave od usidjeličarstva. U članku za Tjedne novosti
(Weekly Dispatch) iz 1921. godine naslovljen "Zašto se nisam nikada udala", Christabel Pankhurst
je pokazala kako su se njezine politike promijenile. U 1913. godini, kao što smo vidjele,
Christabelin bijes nad muškim spolnim zlostavljanjem žena je bio tako jak da je tvrdila da bi se
žene trebale odreći muškaraca na temelju njihove moralne inferiornosti. U članku iz 1921. godine,
posvećuje puno napora da dokaže da ona ne mrzi muškarce, niti ih je ikada mrzila i ikaže da "bi
jedan spol trebao poštovati drugi". To je prilično različita pozicija od političkog celibata koji je
zagovarala prije rata. Do 1927. godine, Christabel, koja je još uvijek bila strastveno suprostavljena
spolnom nasilju nad ženama je interpretirala uzrok spolnog nasilja u "đavlu" prije nego u
muškarcima. Pišući o razlogu za silovanje i sakaćenje jedne dvanaestogodišnje djevojčice objasnila
je: "male djevojčice su još na milosti pohote, od ubojitih perverzija . . . Božji odgovor je da je svijet
uronjen u "zlo" i da će grijeh i bezakonje cvasti do Povratka Gospodina Isusa Krista".
Čak je i ta snažna usidjelica feministka Cicely Hamilton do 1921. godine izgubila svu snagu svojeg
feminizma. U članku za Tjedne novosti naslovljenom "Žene koje odbijaju muškarce" ona je krivila
napad muških dodiplomskih studenata na ženski koledž Newnham, u kojem su vrata koledža bila
oštećena, na nevoljkost žena da naprave kompromis i da budu popustljive prema muškarcima.
Savjetovala je ženama da zakriju svoju nezavisnost. Moglo bi biti da je snažno usidjeličarstvo bila
vrlo teška pozicija za zauzeti odmah nakon rata radi provale zaraznog gnjeva i neprijateljstva koje
je pozdravilo sve veće nezavisno ponašanje nekih usidjelica tijekom ratnog perioda. Postojalo je
suprostavljanje usidjelicama prije rata, ali ništa što bi doseglo razmjere koji su ih dočekali nakon
rata, kao što ćemo vidjeti.
Malen broj zagovornica iz predratnog perioda je bilo aktivno u feminizmu 1920tih godina. Što je
onda bilo novo lice feminizma u to vrijeme. David Doughan iz Knjižnice Fawcett, koji je dobro
informiran o periodu feminističke povijesti koja je ozbiljno neistražena, je opisao feminizam
1920tih. On sugerira da su feministke bile zaokupljene da izgledaju što ozbiljnije i respektabilnije,
velike drečeće kampanje su bile zaobiđene, konstitucionalizam je bio nova struja i feministke su
koristile parlamentarno lobiranje da postignu legalnu jednakost kroz kompleksno zakonodavstvo u
određenim područjima. Još uvijek je postojalo javno zagovaranje, npr. za jednaku plaću, ali
lobiranje je bilo dominantno. Lobiranje je bilo napravljeno od strane spcijalističkih organizacija
poput Komiteta za kampanju za jednake plaće, Žene za Westminster, Udruženje udanih žena,
Asocijacija za moralnu i društvenu higijenu, Nacionalna unija učiteljica, Nacionalno udruženje
služavki, Vijeće otvorenih vrata i Liga kućanica. One su lobirale za zasebne teme, ili radi zasebnih
interesa, one nisu bile feminističke organizacije koje su se bavile općim stvarima. Doughan sugerira
da je ova fragmentacija i umnožavanje ženskih organizacije dovelo do toga da feministke izgube iz
vida jedinstvenost svoje kampanje, te da je to "oslabilo njihovu teorijsku bazu".
Postojale su organizacije-kišobrani u ranim 1920tima koje su bile aktivne u vrlo sličnim područjima
i sa sličnim taktikama, premda su bile prilično odvojene jedne od drugih. To su bile Nacionalna
unija društava za jednako građanstvo, Liga slobode žena, Grupa šest točaka, Nacionalno vijeće za

žene i Londonsko i Nacionalno društvo za žensku službu (kasnije Fawcett Society). To je bilo
različito od suvremenog feminizma, gdje se specijalizirane grupe vide prije kao dio Pokreta za
oslobođenje žena nego kao da se svaka organizacija mora voditi bitku nezavisno. Još uvijek ne
postoji zaista adekvatno objašnjenje zašto je feminizam izgubio vitalnu iskru i degenerirao u
mnogostruke fragmentirane organizacije. Doughan nas usmjerava, da razmotrimo opoziciju
feminizmu u obliku novih fašista, Freudijanaca, Lawrencea i Hemingwaya, kulta mačizma
kombiniranog sa sve većim očiglednim mačizmom na političkoj ljevici, na način na koji je slobodna
ljubav bila viđena kao progresivna, i utjecaj konzumerizma i neprijateljstva tiska.
Olive Banks u svojoj knjizi Lica feminizma nudi prilično različito objašnjenje za promjenu oblika
feminizma. Objašnjava kako se "feminizam dobrobiti" (welfare feminism) razvio u Britaniji u
1920tim godinama, kao i u Sjedinjenim državama. "Feminizam dobrobiti" je bio zaokupljen
uklanjanjem siromaštva, doprinosom majčinstva, zdravljem djece i privukao je potporu žena iz
rastućeg radničkog pokreta. Socijalistička žena, Wilma Meikle, u svojoj knjizi Prema razumnom
feminizmu iz 1916. godine indicira linije putem kojih bi se ta alijansa trebala razviti. Grdila je
"starije" i "gospodske" feministkinje za njihov manjak entuzijazma za brak i za seks s muškarcima.
Opisala ih je kao: "žene koje su svoje police zasule pamfletima o spolnim bolestima, koje su
sumnjale da svi njihovi muški poznanici imaju spolnu ljagu . . . koje su gledale na većinu
muškaraca kao na svjesne i samovoljne ugnjetavače". Ona je napala njihovu usredotočenost na
agitaciju za pravo glasa i objasnila je da je glavni zadatak feminizma da se organizira oko radničkih
žena. Ona je tvrdila da bi borba za pravo glasa trebala biti platforma za druge reforme i u njenom
popisivanju se pokazuje savez između feminizma dobrobiti i Laburističke stranke, i način na koji se
taj novi feminizam razvijao. Meikle je predložila da bi feministke trebale raditi za sljedeće reforme:
"socijalizam, školske klinike, škole za majke i promicanje majčinstva".
Čini se da su se u to vrijeme neke socijalističke žene vidjele kao feminiskte samo zato što su bile
žene koje su djelovale u novoj i u nenaviknutoj slobodi u području socijalnog rada. One nisu vidjele
feminizam kao nešto što zahtjeva borbu za jednakost s muškarcima ili kao da bude na bilo koji
način ugrožavajući ili izazivački prema ponašanju muškaraca ili prema prednostima koje su
muškarci imali na račun žena. Izazovan oblik feminizma u kojem bi ženski interesi bili viđeni kao
da su u sukobu s onima od muškaraca bi bili teški za održati se za žene koje su bile uključene u
radnički pokret miješanih spolova u kojem su svi/sve trebali/trebale biti ujedinjeni/ujedinjene i
raditi za zajednički cilj. Reakcija je bila da se preuzmu socijalni ciljevi umjesto feminizma i da ih se
predstavi kao da se radi o istome.
U ranim 1920tima predratni militantni feminizam nije bio primjetan, ali postojale su dvije različite
verzije feminizma čije su se proponentkinje uključile u debatu. Postojale su one poput Lady
Rhondda, koja je htjela da feminizam bude o jednakim pravima i druge koje su htjele da "novi
feminizam" bude zaokupljen zasebnim ženskim, odnosno biološkim, potrebama. Eleanor Rathbone
je najistaknutiji primjer onih koje su promovirale "novi feminizam". Karijera Rathbone, opisana u
biografiji Mary Stocks, pokazuje da je ona bila savršeni "tip" feminizma dobrobiti. Njezino prvo
iskustvo socijalnog i političkog rada je bilo u Viktorijinom ženskom naselju u Evertonu, radničkom
naselju Liverpoola u 1890tima. U tom naselju sveučilišno obrazovane mlade žene i muškarci su
živjele među radničkim klasama i bavile se socijalnim misionarskim radom. Od 1904. godine
Rathbone je bila počasna tajnica Ženskog naselja. U isto vrijeme je radila dosta neplaćenog
socijalnog rada u Liverpoolu, pišući 1909. godine članak o životnim uvjetima povremenih radnika.
Ideje Rathbone su počele da se kreću prema temi po kojoj je najbolje zapamćena, zagovaranju
majčinstva 1913. godine, kada je bila u Ženskom industrijskom vijeću Liverpoola i pisala o

uvjetima udovica pod Zakonom siromašnih. Ona je predložila da udovice s mladom djecom trebaju
dobivati državnu penziju, na temelj toga da se njihov rad sastoji u brizi oko djece i da je taj rad
jednako vrijedan državi kao i plaćeni rad bilo kojeg muškarca. U stvaranju tog argumenta pokazala
je odliku koja će biti karakteristična za njen stav prema feminizmu. Objasnila je da premda bi
jednaka plaća bila dobra ideja, postoje mnoge prepreke na putu njezinog ostvarenja, npr. ideja da su
muškarci dobivali "obiteljsku" plaću. Stoga umjesto da se bore za jednaku plaću, ona je sugerirala
da bi se žene trebale boriti za zagovaranje majčinstva, zamišljenu od strane Rathbone kao plaća, a
ne maleni doprinos. Stoga je ona izdala slučaj usidjelica i nezavisnih žena. Ona je napustila
feminističku opciju jer je bila preteška i preuzela jednostavniju alternativu naglašavajući žensku
misiju majčinstva. Posebno je iznenađujuće da je Rathbone odlučila podržati udanu ženu i majku na
račun usidjelice uzimajući u obzir da je ona bila doživotna usidjelica.
Mary Stocks je opisala Rathbone, u nesigurnim terminima, kao da nije imala interesa za muškarce i
da je bila neprijateljstka prema ideji heteroseksualnog seksa. Mary Stocks je našla za potrebnim da
naglasi ovu činjenicu i još uvijek je važno kada se ženska odlučnost da emocionalno izaberu žene
nasuprot muškarcima kontinuirano ignorira i izostavlja iz povijesnih knjiga. Stocks ističe da su
"šaroliki komenatori" izmislili muške ljubavnike za Florence Nightingale, Emily Bronte i Octaviu
Hill jer njihovo odlučno usidjeličarstvo i veze prema ženama nisu mogle biti shvaćene. Ona je rekla
da nije čak postojala ni sumnja dokaza koji bi se muški ljubavnici mogli izmisliti za Ratbone.
Rathbone, objašnjava Stocks, je imala vrlo malo kontakta s muškarcima na Oxfordu: "Niti ni
najmanji detalji njezine kasnije karijere ne nude ikakvu sugestiju susceptibilnosti za privlačnost
prema muškarcima". Eleanor je susrela ženu koju će voljeti i s kojom će živjeti do kraja svojeg
života u Viktorijskom naselju u Liverpoolu. Stocks opisuje njihov odnos ovako: "Elizabeth
Macadam je s vremenom postala njezina prijateljica i pratiteljica dok ih smrt nije razdvojila i ni u
kojem kasnijem periodu Eleanor nije bila sama".
Mary Stocks je bila članica Eleanorinog kruga ženskih prijateljica koje su ljetovale i radile politički
skupa. Bilo je to hrabro od Stocks kada je 1949. napravila takav namjeran i dirljiv zapis odnosa
između Eleanor i Elizabeth. To je bilo nakon vremena kada je neprijateljstvo prema lezbijstvu
stalno raslo i jačalo do mjere da je Vera Brittain 1940. godine osjetila, kako smo vidjele, potrebu da
se javno odrekne svojeg odnosa s Winifred Holtby u Testament prijateljstva.
Eleanor Rathbone se posvetila slučaju biološkog majčinstva i podredila sve interesa žena slavljenju
reprodukcije. U njezinom izlaganju "novog feminizma" u govoru 1925. za Nacionalnu uniju
društava za jednako građanstvo, ponovno tiskanom u časopisu Vođa žena kojem je ona bila
urednica, ona je okarakterizirala "stari feminizam" kao borbu za pravnu jednakost i jednaku plaću.
Ratbone je grdila ovaj feminizam i pozvala da ga se napusti na temeljima kako bi bilo ga teško
postignuti i vjerovatnim da će razljutiti razna muška tijela u tom procesu.
Ovaj defetizam simbolizira propast feminističke energije u 1920tim godina kada je Rathbone mogla
pozvati na napuštanje feminističkih ciljema jednostavno zato što nisu bili popularni i što su bili
teški za postignuti. Vođa žena je postao glasnik za ideje "novog feminizma" po mjerilima Rathbone
čine su brige bile skicirane u političkoj izjavi kasnije u 1925. godini. Članak je napao definiciju
feminizma koju je ponudila romanospisateljica Rose Macauley da feminizam predstavlja "pokušaj
žena da posjeduju privilegije (političke, profesionalne, ekonomske i druge) koje su prethodno njima
bile uskraćene radi njihovog spola". Ciljevi "novog feminizma" su trebali biti kako slijedi: "da će
cijela struktura i pokret društva odražavati proporcionalno stupanj njihovog iskustva, njihove
potrebe i njihova stremljenja". Rathbone je ovo nazvala "širom koncepcijom feminizma". Na prvi

pogled se to takvim i može činiti. Zapravo Rathboneina ideja ženskih potreba i stremljenja je bila
ograničena na ono što je ona vidjela kao diktate njihove biologije. Ona je htjela da žene "ispune
potencijale vlastite prirode" na način koji su Havelock Ellis i drugi seksolozi opisali kao prikladan,
odnosno radi se o majčinskom potencijalu. Rathboneina vjera u ovu odvojenu sferu za žene ju je
dovela da se usredotoči na poboljšavanje uvjeta majčinstva i na dobivanje više poštovanja i nagradi
za majčinstvo kao zanimanje:
tražimo da se ovo zasebno zanimanje zadobije jednaku mjeru društvene pozornosi i poštovanja kao
i svako veliko i nacionalno važno zanimanje u kojem su uključeni muškarci . . . Mi tražimo da se
ekonomski temelj majčinstva bude oblik ekonomskog temelja koji bi muškarci smatrali prihvatljivim
za svako zanimanje u kojem su i oni sami angažirani.
Postojalo je suprostavljanje "novom feminizmu" od strane feministki koje nisu bile spremne da se
odreknu ideje jednakosti s muškarcima. Elizabeth Abbot u Vođi žena 1927. godine izjavljuje da
"novi feminizam" uopće nije feminizam:
Ne radi se o pitanju "starog" i "novog" feminizma. (Ne postoji nešto poput "novog" feminizma, kao
što ne postoji nešto poput "nove" slobode. Postoji sloboda; i postoji tiranija.) Postoji pitanje
feminizma - egalitarizma - i onoga što nije feminizam.
Abbot je objasnila da se status majčinstva ne može razmatrati dok se status žene općenito ne
promijeni. Majčinstvo bi bilo vrednovano kada bi žene bile vrednovane, a da bi žene bile
vrednovane moraju imati ista prava i prilike kao i muškarci. Pokušavati podići status majčinstva
dok se napušta borba za ravnopravnost, ona je tvrdila, je osuđeno na propast.
U preuzimanju pitanje majčinstva nove feministke nisu ponudile nikakav izazov tradicionalnom
sustavu spolnih uloga. Nije bilo sugestija da bi muškarci možda mogli se posvetiti brizi o djeci ili
kućanskom radu. Nije bilo sugestija da bi država trebala osigurati da muškarci ostanu kod kuće i da
se brinu o djeci dok žene odu raditi. Ali upravo u ponavljanju ideje da žene imaju "zakone svoje
vlastite prirode", odnosno temelj ideologije različitih sfera, su nove feministke zauzele različit stav
u odnosu na predratne feministke koje su se tako jako borile za pravo žene da radi van kuće i da
zarađuje plaću od koje se može uzdržavati, te da tako imaju izbor da ne budu posve ovisne o
muškarcima. U napuštaju borbe za jednakost i preuzimanjem slavljenja majčinstva, Rathbone je
izdala interese usidjelica, lezbijki i mnogih žena koje su htjele napustiti nezadovoljavajuće odnose s
muškarcima.
U 1927. godini podržavateljice jednakih prava u vijeću Nacionalne unije udruženja za jednako
građanstvo su dale ostavke. U 1928. godini, nakon konačnog stupnja proširenja prava glasa žena,
200 lokalnih sufražetskih udruženja Nacionalne unije se podijelilo u dva krila. Jedno je bilo
Nacionalno vijeće za jednako građanstvo koje je pritiskalo za daljnje zakonodavstvo jednakih
prava, a drugo je bilo Unija cehova gradskih žena koja je bila oblikovana po Ženskim institutima i
namjeravala je igrati prosvjetnu ulogu. Cehovi gradskih žena su rasli i cvjetali dok je političko krilo
organizacije odumiralo tako da je 1932. godine bilo 51 delegatkinja iz političkih društava na
konferenciji Nacionalne unije udruženja za jednako građanstvo i 183 iz cehova. Odumiranje
političkih društava se ubrzalo u tom dobu. Cehovi gradskih žena su bile primarno zaokupljene s
kućanstvom i zanatima. Njihovi interesi su bile kampanje protiv smeća, poboljšavanje prostora za
kupovinu i zaštitu potrošača. Jedini dokaz prijašnjih feminističkih briga je bio kontinuirani interes
za moralne standarde.

Između svih objašnjenja koje su historičar-i-ke ponudil-i-e za propadanje feminizma u 1920tima,
jedno je bilo neprimjećeno. To je bio utjecaj seksologije i promjena spolne ideologije. Promjena u
spolnoj moralnosti u 1920tima je viđena od strane mnogih historičar-a-ki danas kao skroz pozitivna
i nije stoga iznenađujuće da nije viđena kao dio reakcije protiv feminizma i ženske nezavisnosti.
Američki historičar William O'Neil izvještava s oduševljenjem da su feminističke kampanje oko
spolnosti uništene s novom "prosvjetljujućom" spolnom ideologijom 1920tih godina:
Zatvarajući oči na spolne elemente koji reguliraju život žena, feministke su spriječile sebe same od
razvijanja zadovoljavajuće analize ženske dileme. I, kao što ćemo vidjeti, kada su velike promjene u
ženskom spolnom ponašanju postale vidljive 1920tih godina, feministke nisu mogle reagirati na
način koji bi zadobivao poštovanje emancipiranih mladih žena. Više od svega to su bili njihove
perspektive o spolu koje su pokazale da su stare feministke zastarjele, i nakon Prvog svjetskog rata,
bilo im je teško razumijeti i govoriti generaciji koja je imala posve različite ambicije.
Na jedan vrlo bitan način utjecaj seksologije je bio da potkopa feminizam i žensku samostalnost.
Propagandna kampanja protiv usidjelica je potkopala mogućnost usidjeličarstva da bude viđeno kao
pozitivan izbor za žene. Promoviranje ideje majčinstva i braka zajedno sa stigmatiziranjem
lezbijstva je omogućilo da se osnaži ženska ovisnost o muškarcima. Nova spolna ideologija
seksologa, da je spolni snošaj vitalan, da je celibat opasan za žene, da je muška spolnost van
mogućnosti kontrole i da heteroseksualni seks mora biti oblikovan po muškoj agresivnosti i ženskoj
submisivnosti, je bio protivan feminističkoj teoriji seksualnosti koja je ležala iza ranijih
feminističkih kampanja. Ženska ljutnja na muško spolno zlostavljanje je bila potentna i osnovna
motivacija iza militantnog feminizma do kraja rata. Nije iznenađujuće stoga da kako je feministička
teorija odbačena kroz rastući utjecaj "znanosti" i udruženja za spolnu reformu, ženski bijes je
ugušen i njihov izazov zatupljen. Većina feministki iz 1920te nije pokazivala ništa otvoreniji
entuzijazam za heteroseksualni seks od svojih prethodnica, ali njihovo povjerenje u vlastiti sud je
sada bilo potkopano i bilo je teže izraziti kritiku. Neke "nove feministke" su postale strastvene
misionarke za čuda i nužnosti spolnog snošaja.
Stella Browne je promovirala užitke spolnog snošaja u isto vrijeme kada je napadala starije
feministke, u svojem članku za Britansko Društvo za studiju seksualne psihologije 1915. godine:
Ova (varijabilnost) je uzrok mnogo ogovoranja i gorkosti između žena, jer postoji značajan i
prilično stabilan postotak hladnih naravi, koje mogu ipak biti efikasne i sposobne i vrlo privlačne
muškarcima. Te hladne žene općenito imaju savršenu maniju za prohibiciju kao rješenje svih
nedaća. Ali svakako, ne želimo da novi svijet izgrade samo žene koje su davno zaboravile što znači
seks, ili koje nisu nikada iskusile snažne spolne emocije, i promatrati ih kao znak prostakluka i
dekadencije.
Mislim da nitko tko pozna "osoblje" mnogih pokreta za društvenu promjenu, može sumnjati da je
ovo vrlo stvarna opasnost.
Ovo Društvo je stvoreno 1914. godine da zagovara bolju edukaciju javnosti o znanstvenim
činjenicama o seksu. Jeffrey Weeks ističe u svojoj povijesti da je pokret za homoseksualnu reformu
Iskorak da je inicijativa iza Društva i mnogo njegovog članstva poteklo od tajne muške organizacije
za homoseksualnu reformu nazvanu Red Chaeronea. Edward Carpentner je bio predsjednik
Društva, Havelock Ellis je bio blisko povezan i Stella Browne je bila jedina žena koja se

pojavljivala u objavljenim tekstovima. Brige homoseksualnih muškaraca, prije nego interesi bilo
koje grupe žena su bili ono što je dominiralo Društvom, "Članstvo i potpora je bilo široko između
progresivnih intelektualaca". Članovi i podupiratelji su bili između ostalih George Bernard Shaw,
Radclyffe Hall, Una Troubridge, Dora i Bertrand Russell i ruska feministka Alexandra Kollontai.
Ov-i-e intelektual-ci-ke su širil-i-e ideje o spolnoj reformi kroz svoja objavljivana djela. Wilma
Meikle je 1916. godine opisala utjecaj Bernarda Shawa i H.G. Wellsa na ideale novih feministki o
seksu:
Gospodin Shaw i gospodin Wells su ostali, koliko god nevoljko, apostoli novog feminizma. Mlade
žene na sveučilištima su pažljivo čitale njihove radove i konačno izašle u svijet iskreno uvjerene da
postoji nešto zasigurno divno i moguće slavno oko misterija nazvanog seks i da je njihov posao bio
da taj misterij otkriju.
Marie Stopes sebe nije vidjela kao feminističku zagovornicu, ali njezine ideje su bile slične onima
iz tendencije za spolnu reformu i poticale su iz njezine studije seksološke literature u Britanskoj
knjižnici i sličile su idejama o spolnoj reformi novih feministki. Ona je podigla spolni snošaj na
stupanj blaženog religioznog rituala koji se uklapao u jednu vrstu paganskog univerzuma koji
podsjeća na D.H.Lawrencea:
Unutar nje (žene) blizu površine postoje prekrasne plime, omirisane i obogaćene s bezbroj iskustava
ljudske rase od davnih dana dokolice i ljubovanja pletenjem cvijeća, koje je potiču da
samoizražavanje, samo da je muškarac spreman napraviti prvi korak inicijative ili da prepozna i da
ju pozdravi. Rijetko se kada koje žena, a još rijeđe se usudi supruga da riskira udarac u njezino srce
koji bi zadobila da ponudi šarmantnu igru ljubavi muškarcu koji nije odgovorio. Iniciranom ona će
moći otkriti da plima dolazi kroz stotine suptilnih signala, koje će on slasno zauzeti.
Stopes je u svojim knjigama savjeta o seksu, zajedno s Lawrenceom u svojim romanima, pomogla
stvaranju religije spolnog snošaja davanjem senzualne i emocionalne scene koja je bila odsutna iz
presuhih spolnih opisa seksologa. U radu Stopes, žena je gotovo posve pasivna i nisu joj dozvoljene
prilike za spolnost van spolnog snošaja. Ali Stopes je u svojim spisima imala vitalni sastojak koji
muški seksolozi nisu mogli imitirati. Pisala je o seksu sa stanovišta žene, pokazujući jasno i hitno
razumijevanje boli i nevolje koju su muškarci uzrokovali ženama zadovoljavajući svoje spolne
potrebe nad njima na napadno neosjetljiv način:
Može stoga biti odmah zamišljeno da kada muškarac pokuša ući u ženu koji još NIJE pripremio do
stupnja simuliranja njezinih prirodnih fizičkih reakcije pripreme, on namjerava nasilno ući kroz
suhi otvor premal za njega. Može stoga prouzrokovati ženi pravu bol, pored mentalne pobune i
gađenja koje će osjetiti za muškarca koji ju tako bezobzirno koristi.
Promoviranje kontrole rađanja kroz klinike, pisma i članke je slično poteklo od njezine simpatije za
ženske potrebe. Stopes je općenito zapamćena kao žena koja je više od bilo koje druge pomogla
"osloboditi" žensku spolnost. To je istina samo ako kao žensku spolnost pojmimo kao pasivni
odgovor do kraja, da je gonjena i šarmirana muškarcima sa ciljem spolnog snošaja. Ona je jasno
prepoznala strašne stvarnosti nereguliranog heteroseksualnog života za žene i nastojala je da ih
olaška umjesto da razbije okvir. To je bila prva pomoć za spolnost.
Dora Russel je često citirana kao primjer vrste feministki iz 1920tih godina koja je zatražila žensko
pravo na spolni užitak i pomogla da se suzbije "puritanizam" starije generacije feministki. David

Mitchell opisuje njezinu knjigu Hipatija (1925.) kao "najhrabriji feministički manifest toga doba".
Dale Spender piše u Žena ideja "Hipatija je danas još uvijek dobro čitanje; analiza Dore Russell
dijeli puno toga sa suvremenim feminizmom". Zadnji dio komentara od Spender je, bojim se,
najvjerojatnije istina. Feminističke teoretičarke, koju je uredio Dale Spender 1983. godine je
posvećen "Dori Russel, jednoj od najboljih feminističkih teoretičarki". Russell nastavlja tradiciju
muških seksologa u napadanju "ranih" feministki radi njihove pretjerane čednosti i radi njihovog
usidjeličarstva. Ona je vidjela sebe kao novu feministku. Dok je naglašavala važnost majčinstva
otišla je još dalje od novih feministki poput Rathbone, naglašavajući spolni snošaj. Russel je
odlučila da je dobar spolni snošaj cilj feminizma. On bi pomirio spolove i dao ključ za rješenje svih
problema žena:
Za mene je važan zadatak modernog feminizma prihvaćanje i proklamiranje seksa; pokopati laž
koja je tako dugo bila korumpirana u našem društvu, tu laž da je tijelo prepreka umu, a seks nužno
zlo koje se mora istrpiti radi nastavka naše rase. Razumijeti seks - dati mu dostojanstvo i ljepotu i
znanje rođeno iz znanosti, umjesto brutalnog instinkta i bijede - to je most koji će se razapeti iznad
ponora između Jasona i Medeje.
Ona nije bila zabrinuta za žensko pravo da se ne upuštaju u seks s muškarcima. Izgleda da je
vjerovala da spolovi imaju različite uloge za odigrati kao i različite ekonomske klase:
Drugi cilj (ženskog pokreta) je bilo dokazati da mogu biti dobro i bez njih. To je isti način na koji se
radnik, dok se penje društvenom ljestvicom, nastoji dokazati kao buržuj. Oba napora su pogrešna!
Svaka klasa i svaki spol imaju zasebni doprinos da naprave.
Ovdje nema puno mjesta za usidjelice. Russelin determinizam spola i klase čini od njenog
feminizma da neubjedljiv kao i njezin socijalizam. Russel je radila s Norman Haire, s eminentnim
muškim homoseksualnim seksologom koji je otvorio Walworthski centar za bračno savjetovanje
1921. godine. Oni su organizirali kongres Svjetske lige za spolnu reformu 1929. godine u Londonu.
Dora Russel je bila utjecajna u promicanju ideja spolne reforme unutar krila feminističkog pokreta
koji je bio u savezu s radničkim pokretom. Ona je važna danas jer ju povjesničari ističu kao primjer
progresivne pravomisleće feministke toga doba. I Dora Russell i Stella Browne, koje su donijele
baklju spolne reforme u feminističku arenu su bile blisko povezane s radničkim pokretom i
vjerovatno su patile od ograničenja i potreba za dokazivanjem muškarcima dok su pisale o seksu.
Obje su naglašavale užitak spolnog snošaja s malo njegove kritike. Kampanja oko seksualnosti koju
su promovirale Browne i Russell, unutar feminističkog pokreta na ljevici, je bila vrlo različita od
prijašnjih feminističkih kampanja o toj temi. One nisu nastojale da promijene muškarce ili da
agitiraju protiv spolnog zlostavljanja žena i djevojaka. One su prihvaćale važnost spolnog snošaja i
nastojale su da uklone neke od nedostataka za žene u toj spolnoj praksi. Obje žene su bile uključene
u kampanji za kontrolu rađanja. Nema dvojbe u tome da je posjedovanje informacija i sprava o
kontroli rađanja bilo bitno za poboljšanje kvalitete ženskih života i postalo time vitalnije što su
manje opcija žene imale vezano uz svoju spolnu praksu. Ali samo po sebi bila je to prva pomoć i
nije izazivala spolni status quo, u kojem se od žena očekivalo da budu ovisne o muškarcima i da
čine spolni snošaj voljele to ili ne. One nisu nastojale da propitaju oblik heteroseksualnosti nego
samo da olakšaju njegove simptome.
Kao što smo vidjele u Poglavlju 4, ranije feministke su se protivile kontroli rađanja na temelju toga
da je to doprinosilo objektivizaciji žena nad kojima su muškarci mogli ostvariti svoje spolne želje i
jer su vidjele izbjegavanje spolnog snošaja kao efektivniji i ukusniji oblik kontracepcije nego ono

što su opisivale kao "umjetne" metode. Transformacija spolne ideologije u 1920tima koja je ovisila
o potvrđivanju spolnog snošaja kao glavne, ako ne i jedine spolne prakse za oba spola je zahtjevalo
razvoj kampanja za kontrolu rađanja. Dr. Hannah Stone je objasnila, u svojem članku o kontroli
rađanja kongresu za spolnu reformu 1929. godine: "Nema sumnje da jtakozvana "seksualna
revolucija" koja se izgleda događa sada u svim civiliziranim zemljama ovisi u velikoj mjeri o
širenju znanja o kontracepciji". Članci s kongresa nam nude brzi pogled u ideje i prakse onih koji su
vodili kampanje za kontrolu rađanja. Stone je nazvala svoj članak "Kontrola rađanja kao faktor u
spolnom životu žene". Ona i Elise Ottesen-Jensen u svojem članku nazvanom "Kontrola rađanja
djeluje između siromašnih u Švedskoj", predstavlja kontrolu rađanja kao ključnu za žensko spolno
zadovoljenje. Žene se nisu mogle opustiti i uživati u seksu, odnosno u spolnom snošaju, smatrale su
one, ako su bile zabrinute o tome da će zatrudniti. Studije slučajeva koje opisuju indiciraju,
naprotiv, da je kontrola rađanja bila uglavnom ključna za muški užitak i faktor u spolnom životu
muškaraca.
U njezinoj prvoj studiji, Stone je opisala kako je ženu prisilo muškarac i njezin psihijatar da nastavi
sa spolnim snošajem kojeg je ona napustila radi straha od trudnoće:
Muž je postao nervozan, iritiran i svadljiv, i na kraju godine je iskreno izjavio da ne može podnijeti
pritisak više. Žena, anksiozna da prekine bračni prekid, ga je tjerala da se vrate normalnijem
spolnom životu, i dobila je od prijateljice neke informacije za koje je mislila da će je sačuvati od
začeća. (Ona je opet zatrudnila i bile su još dvije godine uzdržavanja od spolnih odnosa). Muž je
postajao postupno nekompetentan na svome poslu, izgubio je svoju poziciju i na kraju je patio od
posvemašnjeg nervnog sloma i morao je biti poslan u sanatorij. Psihijatar koji je liječio muža je bio
mišljenja da su poteškoće primarno dolazile od abnormalnog spolnog života.
Jasno je da je muž bio taj koji je patio od napetosti zbog nedostatka spolnog snošaja. Žena je
jednostavno patila od njegovog dosađivanja. Psihijatar nije nastojao liječiti muža radi jako
alarmantnog stupnja ovisnosti o jednoj spolnoj praksi koja je ugrožavala i njegovu sigurnost i
njegovu dobrobit. Umjesto toga, žena je bila tretirana. Drugi slučaj samo pokazuje jasnije da je to
bio spolni interes muža koji je trebao biti opslužen kroz ženino korištenje kontrole rađanja. Žena je
odbila da odbila da ima snošaj nakoj što je obavila dva pobačaja radi neuspjeha muževljeve
kontracepcije. Ona je opisana kako "da dobiva spolno zadovoljenje ponekad kroz samo vanjski
kontakt ili autoerotsku praksu", odnosno prakse koje ne uključuju penetraciju vagine penisom.
Muškarac je rekao ženi da je počeo da ejakulira često, čak i pogledavši privlačnu ženu koja prolazi.
Oni koji su vodili kampanju za kontrolu rađanja nisu vidjeli kao svoj zadatak da zapitaju zašto su
muškarci patili od tako akutne fiziološke poteškoće jednostavno kao rezultat nemanja jedne vrste
spolne prakse. Potrebitost spolnog snošaja je bila pretpostavljena i od žena se očekivalo da
prilagode svoja tijela i umove toj nužnosti. Ottesen-Jensen je dala primjer žene koja je bila
prisiljenja, kroz muževljevu emocionalnu ucjenu, da se upusti u spolni snošaj premda je njezina
vagina bila po njezinim riječima "kao otvorena rana". Ženi su dani savjeti o kontracepciji i higijeni
kako bi mogla otkloniti muževljevo psihološko nasilje upuštanjem u spolni snošaj. Ottesen-Jensen
ne nudi kritiku ponašanja muža.
Historičari su konzistentno radili grešku gledajući na kontracepciju kao slučajni faktor u razvoju
ženskih spolnih sloboda, unatoč činjenici da je kontrola rađanja povezana samo s jednim oblikom
heteroseksualne prakse, i da je "spolna sloboda" bila ništa više nego sloboda za više spolnog
snošaja, bez alternativa, uopće nije sloboda. Feminističke historičarke su posebno vidjele tu
navodnu "spolnu slobodu" kao da nastaje iz načina na koji je kontracepcija dozvolila odvajanje

između "seksa" i "reprodukcije". Sheila Rowbotham razvija ovu liniju analize u Skriveno od
povijesti (1973.):
odvajanje spolnog zadovoljstva od prokreacije, sadržavalo je vitalnu političku slobodu za žene u

stvaranju razlike između "erotskih i reproduktivnih funkcija" i učinilo ju praktičnom. Samo kada su
žene bile oslobođenje od "tog terora neželjene trudnoće" one su mogle slobodno da počnu uživati u
spolnosti.
Ovdje Rowbotham komentira rad Stelle Browne kao nekome tko vodi kampanje za kontracepciju.
Ona radi grešku od izjednačavanja seksa sa spolnim snošajem; spolna aktivnost između žena u
konačnici nikada nije sadržavala prijetnju začeća, kao ni mnoge spolne prakse između žena i
muškaraca. Oni koji su vodili kampanje za kontrolu rađanja su promovirali kontracepciju kao
ključnu za oslobođenje ženske seksualnosti i nisu odvajali seks od reprodukcije, nego su nasuprot
tome sveli seks jednostavno na jednu specifično reproduktivnu praksu.
U 1920tima feministke još nisu posve napustile kampanje oko tih tema u području spolnosti koje su
radile i predratne feministke, premda je podsticaj jako otupio. U području prostittucije feministke su
vodile kampanju da dobiju pravedan zakon koji se tiče žena i muškarci su dobili pirovu pobjedu.
Feministke koje su radile unutar organizacija poput Udruženja za moralnu i socijalnu higijenu su
htjele da učine nelegalnim i za žene i za muškarce da se namjerno prouzrokuje smetanje bilo koje
osobe na ulici. One su htjele da bude nužno da se osoba koju se smetalo pojavi na sudu te da se
nitko ne može kazneno goniti vjerujući na riječ samo jednom policajcu. Ove odredbe su bile
uvedene u parlamentarni prijedlog zakona nazvan "Prijedlog zakona o javnim mjestima" u 1925.
godini. Prijedlog zakona je propao, ali čini se fa su feministke ipak imale nekog efekta kroz pritisak
njihovog mišljenja na policiju i sudce. Članak u Vođi žena iz 1925. godine je objasnio da su brojke
hapšenja žena u prostituciji pale s 2504 1921. godine na 538 1923. godine. Članak je sugerirao da je
ova promjena nastala jer su "sudci bili očvrsnuli kroz mišljenje javnosti i tiska i bili su nevoljki
osuditi ženu samo radi riječi policajca ako policija ne može dati nezavisnog svjedoka".
McMillanov izvještaj o prostituciji iz 1928. godine je predložio upravo onu vrstu zakona o smetanju
na ulicama koji su feministke htjele. Ovo je trebao biti krunidbeni uspjeh, ali preporuke nisu nikada
bile implementirane. U 1959. godini su zahtjevi za solicitiranje protiv žena još postroženi i 1960.
godine je Udruženje za moralnu i socijalnu higijenu priznalo poraz nakon gotovo jednog stoljeća
borbe za građanska prava žena u prostituciji. One su zaključile: "Zakon čini od prostitutke žrtveno
janje za grijehe društva . . . u tim stvarima muškarac uživa miljeničku poziciju zbog lažne pozicije i
našeg ugodnog prihvaćanja dvostrukih moralnih standarda". Feminističke zagovornice su
prepoznale vrlo jasno da je temeljna ideja koja je opravdavala postojanje prostitucije i smatrala ju
potrebnom je da su muškarci imali spolni nagon koji nije moguće kontrolirati. One su tražile da
istaknu kako muškarci nisu zdrastveno oštećeni zbog povremenog uzdržavanja od spolnih odnosa. S
idejom da je spolno uzdržavanje štetno seksolozi su potkopali sve veću snagu feminističkog napada
na zlostavljanje žena u prostituciji.
Jedna kampanja u kojoj su feministke bile uspješne je da su uvjerile željezničke kompanije 1920tih
godina da daju odvojeni smještaj za žene i djevojke kako bi one mogle pobjeći muškom spolnom
zlostavljanju. Potreba za takvim vagonima je bila konstantna tema u feminističkim časopisima toga
doba. Glas iz 1925. godine je promovirao kampanju pisanja pisama željezničkim kompanijama.
Ženska liga slobode je koristila sljedeće riječi u svojem prototipnom pismu:

Mi tvrdimo da su slučajevi napada i ometanja žena od strane muškaraca u vlakovima i prečesti i
kako žene sada tvore veliki dio javnosti koja putuje, mislimo da bi njihovi interesi trebali biti uzeti u
ubzor od strane željezničkih kompanije i da bi trebale biti zaštićene od rizika uvrede, smetnje ili
napada dok putuju u vagonima željezničkih kompanija.
Vidjele smo u Poglavlju 3 što se dogodilo feminističkoj kampanji protiv spolnog nasilja djevojaka u
1920tim godinama, kada je njezina sila bila potkopana uključivanjem psiholoških objašenjenja.
Drugi aspekti ranijih feminističkih kampanja oko spolnosti se čine posve odsutnima u 1920tima.
Ogroman trud propagande koja je bila usmjerena prema zahtjevanju promjene muškog spolnog
ponašanja je jednostavno ugašen. Silovanje u braku više nije bilo jaka točka brige i jedan standard
spolne moralnosti više nije bio vruće pitanje, premda je bio na listi ciljeva Nacionalne unije
društava za jednako građanstvo kao i na onom od Ženske spolne lige. Eleanor Rathbone je objasnila
svoj manjak entuzijazma gonjenja tih ciljeva na isti način na koji je napustila ostale feminističke
ciljeve. To je značilo reći da je jednaki moralni standard jednostavno težak za postići i ne bi mogao
biti jednostavno utkan u reforme kojima je ona bila sklona, odlukama Parlamenta:
Jednaki moralni standard je nešto nedodirljivo. Ne može se postići kroz jedan ili tucet prijedloga
zakona u parlamentu, već samo kroz promjenu srca, mentalne perspektive, i to od društva i njegovih
članova . . . Ta pitanja su puno teža i delikatnija i kontroverznija nego ona koja su sadržana u
prijedlozima Zakona koji su skoro pa gotovi. Opće javno mijenje je nazadnije; stručno javno
mijenje je podijeljenije; postojanje jakog ad hoc Društva posve posvećenog tim pitanjima i
povezanog s našom Unijom ograničava ulogu koju isključivo ženska organizacija poput naše može
profitabilno odigrati.
Ranije feministke nisu ograničile svoju kampanju na zahtjeve za zakonskom promjenom, nego su
razumijele nužnost masivne kampanje za javnim obrazovanjem kako bi promijenile stavove i
promijenile muško ponašanje. "Društvo" koje Rathbone spominje da je bilo posvećeno djelovanju
oko spolne moralnosti je bilo Udruženje za moralnu i društvenu higijenu. Činjenica da je to društvo,
pod vodstvom usidjelice i feministke Alison Neilans, očuvalo svoju posvećenost feminističkim
principima oko spolnosti nije bilo isprika za napuštanje od strane ostalih feministka. Rathbonino
napuštanje tih kampanja je moglo biti ohrabreno promjenom spolne ideologije pošto je ona
spominjala da je "stručna" javnost podijeljena. Ona je bila posve u pravu oko toga. Do 1920tih
postojao je velik broj osoba profesionalnog i progresivnog mišljenja koji je promovirao ideje o
spolnoj moralnosti koje su bile u posvemašnjoj kontradikciji s tim jednim moralnim standardom.
Glavno oružje koje su seksolozi koristili u 1920tima da prisile žene da se prilagode muškom
spolnom ponašanju je bilo prilagođavanje muškom spolnom ponašanju i potkopavanju feminističke
kritike muške spolnosti kroz koncept ženske frigidnosti. Feministke, usidjelice, lezbijke, sve žene
koje su pokazivale oklijevanje da se prilagode su bile napadnute kao frigidne mrziteljice muškaraca.
U sljedećem poglavlju ćemo vidjeti zašto se ideja "frigidnosti" razvila i za koje svrhe je iskorištena.

Ovdje donosimo prijevod govora koji je Sheila Jeffreys održala pri Rad Fem kolektivu 9. lipnja
2015. godine u Camden Centru u Londonu.
Lezbijski feminizam i Pokret za oslobođenje žena u Ujedinjenom kraljevstvu
Ovaj govor je potreban jer u trenutnom valu feminizma lezbijski feminizam je jedva vidljiv. To je
vrlo različito od drugog vala feminizma, u kojem su lezbijke feministke tvorile kucajuće srce
pokreta. U nekoliko povijesti koje postoje u drugom valu feminizma u Ujedinjenom Kraljevstvu,
lezbijke su primjetno nepostojeće. Masivna povijest feminizma od 800 stranica izdana 1997.
godine, Sheila Rowbotham: A Century of Women (Povijest žena), nema riječ lezbijka u kazalu na
primjer.
Da bi se ispunila ova prilično vidljiva praznina, ja sam provodila istraživanje u UKu zadnjih
nekoliko tjedana u arhivama, pregledavajući biltene i časopise 1970tih i 1980tih godina, za knjigu
koju ću napisati o lezbijskom feminizmu u UKu 1970-1990. Intervjuirala sam žene koje su bile
lezbijke tada o tome što je bio lezbijski feminizam, što im je značio, i ključno, zašto se povukao, s
efektom da su mnoga od njihovih srca napukla. Neke od njih su danas ovdje.
Jedna od stvari koju želim pokazati u ovoj knjizi je nevjerovatan raspon aktivnosti, grupa,
institucija, festivala, poduzeća, koje su lezbijske feministke stvorile. Sama veličina tadašnjeg
pokreta čini današnju poziciju feminizma da izgleda kao malena dotočna riječica u usporedbi s
velikom rijekom Amazonom tadašnjeg lezbijskog feminizma. Bilteni i intervjui govore o nizu
aktivnosti koje su bile stvorene lezbijsko feminističkom energijom i predanošću. Prvo, lezbijke
feministke su stvorile kampanje i institucije poput ženskih centara, koji su bili za sve žene, ne samo
za lezbijke, i koje nastavljaju da budu temelj usluga za žene i danas, premda su mnoge nestale u
groznom valu izumiranja od 1990tih naovamo što se nastavlja i danas.
Danas ću prvo gledati na aktivnosti lezbijki feministki koje su bile u to uključene da dam dojam
širine drugog vala lezbijskog feminizma, počevši s općim feminističkim kampanjama u kojima su
lezbijke bile jako uključene i prelazeći prema aktivnostima koje su bile specifično lezbijsko
feminističke.
Kampanja protiv nasilja nad ženama
Žene koje su se uključile u kampanju protiv muškog nasilja u 1970tim godinama, ako već nisu bile
lezbijke, vrlo brzo su to postale. Londonska revolucionarna feministička antipornografska grupa za
podizanje svijesti, na primjer, je počela 1977. godine s pretežito heteroseksualnim članicama.
Nakon što smo proučile i analizirale pornografiju, posebno magazine jer su video snimke tada bile
još uvijek nove, samo 1 od 8 žena u grupi je još uvijek bila heteroseksualna. Ja sam bila jedna od tih
članica koja je odlučila da postane lezbijka nakon nekoliko kratkih mjeseci gledanja onog što su
muškarci mislili o ženama i seksu u porno magazinima.
Lezbijke feministke su stvorile postrojenja i kampanje protiv nasilja nad ženama, postavljajući na
noge krizne centre za silovanje, skloništa, kampanje poput Feministke protiv seksualnog terorizma,
koja je imala i bilten (FAST - Feminists Against Sexual Terrorism). Grupa u središnjem Londonu -
Žene protiv nasilja nad ženama (WAVAW - Women Against Violence Against Women), na svojem
vrhuncu u ranim 80tima je privukla oko 40tak žena na sastanke kako bi se planirale demonstracije i
direktna akcija protiv seksualno nasilnih filmova i oglašavanja. Bilo je nekoliko grupa u samom

Londonu, i u svim velikim gradovima diljem UKa. Intervjuirane žene se sjećaju, kao i ja, da je
većina žena uključenih u ove aktivnosti bila lezbijska, ili su postale lezbijke vrlo brzo nakon što su
se uključile. WAVAW, posebno, je bio pretežno sastavljen od lezbijki. U ranim 1980tim lezbijke
feministke su postavile specifično lezbijske grupe protiv oblika nasilja koji su štetili lezbijkama i
lezbijskoj zajednici. To je uključivalo, u Londonu, Lezbijke protiv pornografije (LAP - Lesbians
Against Pornography) i Lezbijke protiv sadomazohizma (LASM - Lesbians Against
Sadomasochism).
Zanimljiva činjenica o velikoj zastupljenosti lezbijki u organizaciji ove masivne kampanje protiv
muškog nasilja je da je bila u korist, pretežito, heteroseksualnih žena. Kada smo odlazile govoriti u
ženskim grupama o muškom nasilju često smo bile pitane od strane heteroseksualnih žena, nismo li
mi samo grupa lezbijki koje mrze muškarce. MI smo naučile govoriti, kao što smo odgovarale i
novinarima koji bi postavili isto pitanje, da je bilo lezbijki i heteroseksualnih žena u našoj grupi. Što
nije bilo istina, ali naše lezbijstvo je moralo biti skriveno da ne bi poništilo sve ostalo što smo
govorile. Ako žene ne dozvole muškarcima da ih penetriraju, onda gube sav kredibilitet.
Zašto je grupa bila većinski lezbijska? Intervjuirane žene su sugerirale da je tome zato što je analiza
muškog nasilja puno jasnija za lezbijke. Nemaju dečke u svojoj glavi koji stoje na putu radikalnim
idejama. One ne moraju konstantno govoriti, ili misliti, a što o Nigelu?
Jedna od karakteristika kampanja drugog vala je da smo to sve složile teorijski. Konferencija o
nasilju nad ženama organizirana 1980te godine u Leedsu je bila većinom organizirana od strane
lezbijki, imala je članke o prebijanju žena, silovanju, silovanju djece, seksualnom uznemiravanju na
poslu, svakodnevnom seksu u heteroseksualnim vezama, l, prostituciji, seksualnim fantazijama i još
puno toga. Htjele smo razumijeti mušku seksualnost da bi mogle razumijeti zašto su započinjali
ovaj niz nasilja, koje je, nedvojbeno, ekstenzivnije i varijabilnije u svojim oblicima danas. Kao
lezbijke smo si mogle biti dozvoliti da budemo krajnje kritičke prema načinu na koji je muška
seksualnost konstruirana, i sve to skupa sastaviti. Za heteroseksualne žene ovo će biti puno teže,
zbog njihovog ulaganja u veze s muškarcima.
Danas, s druge strane, velika većina uključenih u kampanje poput Objekt u UKu, se čine
heteroseksualne, i ne postaju lezbijke. Ovo treba biti objašnjeno, i moglo bi imati negativne efekte.
To bi moglo značiti da se radikalni brid, i dubina analiza, koje je takvo organiziranje imalo u
1970tima, ovoga puta neće dogoditi.
Ženska kultura i zajednica
Još jedno područje u kojem su lezbijke dominirale je bilo stvaranje ekskluzivno ženske kulture i
zajednice. To su bile većinom lezbijke koje su ustanovile lezbijske izdavačke kuće poput
Onlywomen Press u Londonu, feminističke knjižare kao Sisterwrite u Upper Street, Islington ili
Silver Moon kod Charing Cross Road (obje nestale sada). To su bile lezbijke koje su ustanovile
mjesečne događaje za žene, i organizirale bezbrojne disko večeri i večeri za prikupljanje sredstava.
Ženski plesovi su bile glavni način da se prikupe sredstva za feminističke aktivnosti. Bile su,
dakako, samo za žene, i nitko nije mislio da je to čudno i žalio se. Heteroseksualne žene su
prisustvovale i nisu htjele da njihovi dečki prisustvuju, kao što se danas često događa. Mnoge žene
su mogle postati lezbijke zbog ovih prostora, zbog žena koje plutaju u toplini i eroticizmu koji su
stvoreni u ekskluzivno ženskim prostorima, i mogućnost postajanja lezbijkom je teška za oduprijeti
se.

Lezbijke su uspostavile kazališne grupe i bendove, pisale glazbu i pjesme. Svirale su ženskim i
miješanim publikama, ali to su bili ekskluzivno ženski nastupi, fokusirani na feministički i lezbijski
materijal. Zadnji ostatak tog izvanrednog izljeva kreativne aktivnosti u SADu, Womyn's Music
Festival u Michiganu, je bio dekadama pod opsadom, doslovno, od strane muški utjelovljenih trans
osoba i morao je promijeniti svoju politiku ekskluzivno ženskog prostora (i neće više postojati
nakon 2015. godine).
Lezbijke su postavile ženske prostore, festivale, konferencije. Muškarcima nije bio dozvoljen
pristup i to nije bilo kontroverzno. Svi prostori, organizacije i aktivnosti su bile samo za žene, i to je
bio izvor nevjerovatnih energija i kreativnosti. U to vrijeme nije bilo pitanja trebaju li uopće
muškarci biti pozvani, to je bilo van rasprave. Vidjela sam u kutiji svojih papira u Ženskoj knjižnici
u Londonu, oglas za lansiranje knjige Andree Dworkin iz 1982. godine: Pornografija: Muškarci koji
posjeduju žene, od strane Women's Press, koji je bio dio mainstream izdavačke kuće. Bilo je jasno
naznačeno da će biti samo za žene. Konferencija radikalnih feministki koja se trebala održati u istoj
zgradi 2012. godine je patila od stalne kampanje pokrenute od strane muškaraca koji su iluzorno
mislili da su žene, s posljedicom da se konferencija održala na tajnoj lokaciji. Kako su se vremena
promijenila!
To su bile lezbijke koje su postavile ženske stambene kooperative poput Seagull, i dale kolektivne
prostore za stanovanje žena u skvotovima. To su bile lezbijke koje su prepoznale važnost uključenja
žena u manualne poslove kako bi mogle uživati u visokom statusu rada i zaraditi dobar novac. Žene
u manualnim zanimanjima (Women in Manual Trades) je pokrenuo tečajeve za žene u motornoj
mehanici, elektrici, stolariji i vodoinstalaterstvu. U 1980tima ženski poslovni imenici su nudili širok
ibor žena koje bi došle u naše domove odraditi građevinske, električke i stolarske radove, ili kojima
bi mogli odvesti aute na popravak. To je bilo revolucionarno. Ne znam kako je u UKu, ali
razumijem da su žene još uvijek malena manjina vozača vlakova, 3.2 posto. Manje od dva posto u
građevinarstvu, trgovini automobilima i električnim uređajima danas u Australiji su žene. Postotak
je vjerovatno manji nego dvije dekade prije. Čini se da su feministke bile vrlo uspješne u uključenju
žena u ta zanimanja, poput medicine i zakonodavstva, ali da nisu imale uspjeha u uključenje žena u
bastione muškog radničkog ponosa i samopouzdanja. Ti poslovi su dobro plaćeni, razvijaju fizičku
snagu. Žene ne mogu nositi visoke pete dok rade u građevinarstvu.
I dakako to su bile lezbijke koje su pisale poeziju i feministiku teoriju koja je inspirirala generacije
žena, Adrienne Rich, Mary Daly, Kate MIllett, Janice Raymond. Druge najvažnije spisateljice
radikalnog feminizma su bile lezbijke feministke u ranim dijelovima svojeg života.
Principi lezbijskog feminizima
1. Lezbijke feministke su počele od svoje ljubavi prema ženama
Naslov člnaka Adrienne Rich u njezinoj antologiji iz 1979. godine, "O lažima, tajnama i tišini",
artikulira zadatak lezbijki feministki jako dobro, "Značenje naše ljubavi prema ženama je nešto što
moramo konstantno širiti". Lezbijke feministke su dodale cijelo bogastvo značenja načinu na koji su
žene mogle voljeti žene, i politizirale su koncept. Temelj lezbijskog feminizma, kao i radikalnog
feminizma u tom periodu, je bio ljubav prema ženama. Lezbijke feministke su razumijele da je
voljenje žena bilo temeljno za feminizam. Kao što je Charlotte Bunch to izrazila 1972. godine:

Kažemo da je lezbijka žena čini osjećaj za vlastito biće i energiju, uključivo sa seksualnom
energijom, je centriran oko žena, ona se identificira sa ženama. Žena identificirana sa ženama
posvećuje sebe ostalim ženama za političku, ekonomsku, fizičku i ekonomsku podršku. Žene su bitne
njoj. Ona je sebi bitna.
Kao što su feministke filozofke istaknule, filozofija i kultura muške dominacije je neprijateljski
raspoložena prema ljubavi i prijateljstvu među ženama. Janice Raymond objašnjava, "U društvu
koje mrzi žene, ženska prijateljstva su bila postavljena kao tabu do mjere da postoje žene koje mrze
svoje originalno biće . . . ". Stvaranje ljubavi među ženama je bio bitan zadatak za samo
preživljavanje feminizma. Ako žene nisu voljele sebe i druge, nisu onda imale temelj s kojim da se
identificiraju i da odbace zvjerstva protiv žena. Za feministički pokret, solidarnost s ugnjetavanima
je bila nužan temelj za organiziranje. Ali voljenje žena je uvijek bilo viđeno kao nešto više od
ženske verzije prijateljstva.
Marilyn Frye, SADovska lezbijska filozofkinja, u svojem eseju o razlikama između između politika
gej muškaraca i lezbijki vidi mušku homoseksualnost kao najveći domet maskuliniziranih veza koje
tvore cement muške nadmoći. Povezivanje lezbijki feministki je s druge strane, heretičko:
Ako je voljenje muškaraca pravilo falokratske kulture, kao što ja mislim da je, stoga, muški
homoeroticizam je obavezan, i gej muškarci bi se trebali brojati među vjerne, ili lojalne i građane
koji poštuju zakon, lezbijke feministke kao griješnice i kriminalke, ili gledano političko, kao
pobunjenice i izdajice.
Lezbijke feministke, ne kao ostali prilagođeni muškoj dominaciji, odbijaju da vole muškarce.
Voljenje žena ne opstaje dobro u muški dominiranoj queer politici. U miješanom pokretu, resursi,
utjecaj i samo brojčana nadmoć muškaraca im daje moć da stvaraju kulturne nrome. Kao rezultat
neke lezbijke su postale tako razočarane s lezbijstvom, i sa svojom ženstvenošću, da danas postoje
stotine ako ne i tisuću lezbijke u SADu i UKu u 1980tima koje su "napravile tranziciju", odnosno
usvojile identitet ne samo muškaraa, već i u mnogim slučajevima, gej muškaraca uz pomoć
testosterona i operacija sakaćenja.
2. Separatizam
Lezbijski feminizam se razlikuje od ostalih vrsti lezbijske politike svojim inzistiranjem na potrebi
za nekim stupnjem razdvajanja od politike, institucija i kulture muškaraca. Takvo razdvajanje je
potrebno jer lezbijski feminizam, kao i njegov prethodnik, radikalni feminizam, je baziran na
razumijevanju da žene žive, kako to opisuje Mary Daly, u "stanju zvjerstva". Stanje zvjerstva je
uvijet pod kojim su žene stoljećima, u raznim dijelovima svijeta, preživjele grozno nasilje i mučenje
od muškaraca.
Lezbijsko feministička kritika cijelog sistema misli muške dominacije je dalekosežna u svojoj viziji
i originalnosti, u svojoj hrabrosti i kreativnosti. Kada govorim o radikalnom feminizmu i lezbijskom
feminizmu u istom dahu, to je stoga zato što su najčešće vodeće teoretičarke radikalnog feminizma
bile lezbijke (Kate Millett, Mary Daly, Adrienne Rich, Janice Raymond) i lezbijski feminizam je
izrastao iz temelja postavljenog od strane radikalnog feminizma.
Vizionarsko razmišljanje potrebno da stvori novu perspektivu svijeta lezbijskog feminizma nije
moglo biti jednostavno razvijeno unutar miješanog pokreta za oslobođenje homoseksualnih osoba.

Stvaranje prostora unutar kojeg se zamišlja nova svjetska perspektiva je jedan od ključnih razloga
lezbijskog separatizma. Lezbijski separatizam je odvajanje lezbijki od miješanih gej organizacija, i
u nekim slučajevima u SADu posebno, od pokreta za oslobođenje žena. Temelj lezbijskog
feminizma je uvijek bila odvojena kultura i institucije lezbijskog feminizma. Značaj ženske/
lezbijske kulture je jako dobro izražena od strane Bonnie Zimmerman, "Išla bi toliko daleko da
kažem da bez kulture i bez politike, mi ne bi imale lezbijke, već samo žene koje imaju spolne
odnose sa ženama". Ključni značaj ženskog prostora koji isključuje muškarce je objašnjen od strane
jedne lezbijsko feminističke filozofkinje, Marilyn Frye:
Naše postojanje kao ženki koje ne posjeduju mužjaci i nedostupne penisu, naše vrijednosti i naša
pažnja, naše iskustvo erotičnog i smjer naše strasti, stavlja nas direktno u suprotnost s kulturom
muške nadmoći u svim aspektima, toliko da naše postojanje je gotovo nemoguće zamisliti unutar
perspektive te kulture.
Ona objašnjava da kada su žene zabranile ulazak muškarcima u svoje grupe i aktivnosti, zabranila
im je bitne usluge i izvore moći, "Zabrana ženki pristupa mužjacima ženkama bitno prekida tok
korisnosti, ali isto tako ima oblik i predznak preuzimanja moći".
Suvremeni gnjev ekstremista za muška prava i muški utjelovljenih trans osoba radi zabrane pristupa
u ženske prostore, i oklijevanje žena da im daju razlog za ljutnju, se može shvatiti referirajući se na
korisni uvid od Frye da "svijesno i namjerno isključenje muškaraca od strane žena, iz svega, je
javno nepodčinjavanje i prouzrokuje u ženama strah od kazne i odmazde". Muško pravo na ulaz,
kaže ona, im je dodijeljeno njihovom pozicijom moći i ženskim nedostatkom za bilo kojim pravom
da im ga uskrati kao rezultat njihove podčinjene pozicije, "Uvijek je bila privilegija gospodara da
uđe u robovsku kolibu. Rob koji odluči da isključi gospodara iz svoje kolibe automatski više nije
rob". Ulaženje muški utjelovljenih trans osoba u ženske prostore je pomoglo da se razlome
lezbijske zajednice i istrijebe okoliše koji su hranili otpor žena i pobunjeničko razmišljanje, i
njihovu sposobnost da vole jedne druge.
3. Lezbijstvo kao izbor i otpor
Dok će muškarci iz pokreta za oslobođenja gejeva možda reći "Ja sam ponosan", lezbijke
feministke će otići tako daleko da kažu "Ja biram". Janice Raymond to izražava ovako: "žene nisu
rođene kao Lezbijke. Žene postaju Lezbijke izborom". To ne znači da sve one koje biraju da se
identificiraju kao lezbijke feministke svjesno biraju svoje lezbijstvo. Mnoge su bile lezbijke prije
nego se i razmišljalo o lezbijskom feminizmu, ali kako su intervjuirane žene to izrazile, njihovo
lezbijstvo je bilo promijenjeno i dan mu je smisao kroz lezbijski feminizam, postalo je politično.
Kao što je Adrienne Rich ukazala, izbor heteroseksualnosti nije bila mogućnost jer je
heteroseksualnost bila nametnuta djevojkama i ženama kroz njihove živote. Ali lezbijstvo je moglo
biti iskreno izabrano kao čin pobune.
Lezbijstvo kao čin otpora
Ali bilo da su lezbijke feministke bile lezbijke prije nego što su postale feministke, bilo da su to
izabrale da postanu poslije, imaju zajedničko razumijevanje njihovog lezbijstva kao što je Cheryl
Clarke u Ovaj most zvan moja leđa (This Bridge Called my Back), povijesnoj antologiji SADovski
obojenih žena, nazvala "Čin pobune". Clarke objašnjava, "Na koji god način da žena živi svoje

lezbijstvo . . . ona se pobunila da postane konkubina gospodara robova, odnosno ženka ovisna o
mužjaku, ženska heteroseksualka. Ova pobuna je opasan posao u patrijarhatu.
Političko lezbijstvo
Političko lezbijstvo je ime dodijeljeno grupi u UKu, u članku iz 1979. godine Političko lezbijstvo
(Revolucionarna feministička grupa iz Leedsa, 1981.), fenomenu u kojem tisuće žena odlučuje da
postanu lezbijke iz političkih razloga ili odlučuje da nemaju daljnje spolne odnose s muškarcima.
Mnoge feministke su bile lezbijke prije nego što su postale lezbijke i usvojile su političku
interpretaciju svojeg lezbijstva, ali mnoge druge su postale lezbijke kao rezultat feminizma. Bonnie
Zimmerman citira Priču Sophie Horowitz Sarah Schulman kako bi izrazila nevjerovatno uzbuđenje
i zanos tog vremena, "To je tako čudno, znate, u ranim sedamdesetima, jedan dana, polovica
ženskog pokreta je izašla kao lezbijska. To je bilo kao da smo sve sjedile uokolo i došao je
sladoledarski kamion i odjednom sam pogledala i svi su ostali bez sladoleda". Komentira, "To sam
bila ja. Ostala sam bez sladoleda jedan dan, i još uvijek sam ovisna". To sam bila i ja. U 1977.
godini sam postala politička lezbijka kao rezultat bivanja izazvana lezbijskim feministkama koje
sam susretala o tome kako je moja heteroseksualnost usklađena s mojim revolucionarnim
feminizmom. Onako kako mi je to tada bilo prikazano, zašto staviti sve svoje najbolje energije u
problem, muškarce, umjesto u rješenje, žene. To je imalo smisla, i upitala sam svojeg dečka i svojeg
muškog cimera, Nigela (da, zaista, "Nigel" je bio termin i ostale su počele da ga koriste u to vrijeme
za anti-seksističke muškarce), da se iseli.
Za lezbijke feministke, lezbijstvo se razumijeva kao politička praksa, forma samog aktivizma.
Lezbifesto iz 1970 godine od Radicalesbians izražava ovo dobro s njihovom izjavom: "Lezbijstvo
je gnjev svih žena kondenziran u točki eksplozije". Mnoge žene koje su eksplodirale tada u
lezbijstvo u 1970tim godinama nisu to učinile samo radi jake privlačnosti prema ženama, već iz
gnjeva. Nikako nije bilo pitanje da prihvate uvjete žena pod muškom dominacijom, od kojih je
jedan aspekt bila obavezna heteroseksualnost. Ali ne bi se niti nosile s ostalim ograničenjima za
žene: spolne uloge, ženstvenost, naučena bespomoćnost. Radicalesbians su čak izjavile da one žene
koje su bile lezbijke prije nego što su postale feministke i rekle da lezbijstvo za njih nije politika su
zavaravale same sebe. Dio njihovog lezbijstva, također, je bilo njihovo odbijanje da se nose s
uvijetima u kojima se očekivalo od žena da žive.
Utjecaj "spolnih ratova"
Lezbijstvo kao politika, a ne samo spolna preferencija, je bio meta okrutnog napada od strane pro-
seks feministki u vrijeme "spolnih ratova" 1980tih godina, odnosno onih feministki i lezbijki koje
su smatrale da su sve spolne forme, koje su libertarijanski muškarci branili protiv feminističke
kritike, jednostavno ono što seks je, i da one/oni koje/koji su tražili da promijene način na koji je
spolnost konstruirana su jednostavno "anti-seks". Pro-seks brigada nam se podsmijehivala i rekla je
da jednostavno nismo dovoljno seksi, da smo dosadne i preozbiljne i da nismo sasvim shvatile da je
lezbijstvo fundamentalno bazirano na seksu. Ovo stajalište je bilo sadržano na pretplatničkoj
stranici lezbijskog sadomazohističkog magazina "Na našim leđima" ("On our backs") sredinom
1980tih pod sloganom, ispod kojeg je stajala slika žene umotanu u usku crnu sjajnu kožu s
priklještenim grudima; "Lezbijka je požuda prema svim ženama kondenzirana do točke eksplozije".
4. Osobno je političko

Lezbijske feministke su uzele od radikalnog feminizma shvaćanje da je "osobno političko". Ova
fraza sumira važna otkrića feminizma iz kasnih 1960tih i 1970tih da je jednakost s muškarcima u
javnoj sferi nedovoljan, ako ne i besmislen cilj. Neke feministke su jednostavno rekle da žene koje
žele biti jednake s muškarcima nemaju ambiciju. Ostale su analizirale ograničenje te strategije
detaljnije, pokazujući da je dinamika osobnog heteroseksualnog života ta koja zatvara žene i
ograničava njihovo djelovanje u javnom životu, i da je sama ideja javnog života po sebi, uključujući
svoje oblike i sadržaj, moguća zbog muškarčevog posjedovanja sluge "anđela u kući". Hijerarhija je
trebala biti uklonjena iz osobnog života ako bi se lice javnog života promijenilo i ako bi se granice
između javnog i privatnog života trebale srušiti.
Stoga su lezbijske feministke, kao i mnogi gej osloboditelji prije njih, odbacile igranje uloga i
ikakvo izražavanje nejednakosti u lezbijskim odnosima. Vidjele su lezbijke koje su se uključivale u
igranje uloga kao imitiranje škodnih obrazaca heteroseksualnosti i kako stoje kao prepreke na putu
lezbijskog oslobođenja. Lezbijska feministička vizija budućnosti se nije sastojala od javnog svijeta
službene jednakosti šansi bazirane na privatnom svijetu unutar kojeg je nejednakost mogla biti
erotizirana i mužena za uzbuđenje. Javno i privatno je trebalo biti dio cijeline i da bude oblikavano
tako da predstavlja novu etiku. To je bila lezbijsko feministička i radikalno feministička kritika
seksualnosti i odnosa, ideja da je osobno političko i da se treba promijeniti, koja je bila meta kritika
u 1980tima onoga što je otada nazivano "feministička debata o seksualnosti" ili "seks ratovi". Nova
vrsta lezbijskih pornografki i sadomazohistkinja je odbacivala lezbijsko feministička shvaćanja
osobnog kao političkog i važnost jednakosti u seksu i ljubavi kao anti-seksualna.
5. Seksualnost jednakosti
U kasnim 1980tima i 1990tima lezbijstvo je bilo pospoljeno, s ponovnim stvaranjem butch/femme

igranja uloga, koje su trebale predstavljati seksualnost razlike u moći. U nešto recentnijem primjeru,
jedna lezbijska akademičarka je objasnila u Časopisu za lezbijske studije (Journal of Lesbian
Studies) svoj očaj nakon što je ušla na lezbijski događaj u 1970tim godinama i pronalazeći da sve
lezbijke koje su bile tamo, i koje su se jako dobro zabavljale, su bile androgine i našla je da nije bila
spolno privučena nijednom od njih. One se nisu igrale uloga razlike moći i stoga su bile posve
neuzbudljive za nju, "U kasnim 1980tim . . . gledala sam uokolo po sobi punoj androginih lezbijki,
slatkih žena, koje su se smijale i uživale, ugodno se osjećajući u svojim tijelima i slaveći spolnost
na način koji plesanje sa sebi sličnima može donijeti, i s iznenađenjem električnog šoka, shvatila
sam da nije postojala nijedna žena u sobi koju sam mogla zamisliti sa sobom na spoju. Moja
zajednica, dom u mojem srcu, ostavila me spolno hladnom, po strani".
Za lezbijke feministke osobno, uključujući kako volimo i seks, je politično. Shvaćamo, poput mene
ili Catharine MacKinnon koje smo između ostalih ukazale, da su spolni osjećaji i spolna praksa
društveno proizvedene iz dinamike moći muške dominacije. Penis-u-vagini seks je u srcu našeg
političkog sistema, istovremeno označujući vlasništvo i kolonizaciju žena i dajući snažno
zadovoljstvo članovima muške vladajuće klase. Zbog tog razloga, spolnost je stvorena kao
erotizacija muške dominacije i ženskog podčinjavanja. "Spol" predstavlja ponašanja viđena kao
prikladna za one koji zauzimaju te statusne kategorije. Muževnost je muško dominantno ponašanje,
a ženstvenost je žensko podčinjeno ponašanje. Stoga se od žena traži da nose odjeću koja otkriva i
stišće, te cipele za mučenje, da rade bolne prakse depilacije na svojim tijelima, te da stavljaju make
up kako bi pokazale podložnost prema muškarcima: to je ženstvenost. Mužjaci s druge strane nose
udobnu, opuštenu odjeću, ugodne cipele i mogu hodati svijetom s golim obrazima. Žene se moraju
smiješiti i biti usiljene podčinjeno, dok muškarci mogu komunicirati jedna pokrećući svoje mišiće

lica. Ima puno više toga u rodu i ono što on radi u ovim načinima, je da jasno prikaže dinamike
moći muške dominacije. Ovo sve je, nažalost, seksi mnogim lezbijkama i gej muškarcima kao i
heteroseksual(cima/kama) koje traže uzbuđenja razlike moći kroz erotizaciju igranja uloga
muževnosti i ženstvenosti.
U sedamdesetima lezbijke feministke, kao i one uključene u druge političke pokrete, su vjerovale u
"živjeti revoluciju sada", odnosno, živjeti naše živote na način koji su nagoviještavali kako bi htjele
da svijet bude. Htjele smo stvoriti u našim osobnim životima, prefigurativne oblike, koje bi
nagovijestile idealni svijet koji bi mogao postojati nakon revolucije. Stoga u svijetu gdje je spolnost
bila konstruirana kao model sadomazohizma koji je vodio protjerivanju žena i djevojaka u seks-
industriju i visokim stopama spolnog nasilja protiv žena i djevojaka, cilj je bio u osobnom životu da
se traži erotizacija jednakosti i da se uključimo u odnose jednakosti bez spolnih uloga. Danas,
živjeti revoluciju sada se razumijeva jedino u odnosu prema zelenom pokretu, gdje se smatra
prikladnim smanjiti otpad i korištenje fosilnih goriva, na primjer. Spolnost je pak posve
depolitizirana, ne samo za mainstream svijet, već također i za lezbijke, koje bi smatrale svaku
kritiku načina "uklanjanja moći" kao anti-seksualnu, licimjernu, mrziteljsku, fašističku itd.
Zanimljivo je da je u nedavnim kampanjama protiv mene od strane trans aktivista uključena bitna
činjenica da sam kritizirala BDSM, koji je sada viđen kao ravan dokazu posvemašnje društvene
neprihvatljivosti.
Kao što nas je Janice Raymond podsjetila u 1989. godini, lezbijski feminizam nije bio o potrazi
svake pojedine lezbijke za gralom koji bi ju jedinstveno uzbudio, nije bio baziran na
individualizmu, već na kolektivizmu, "Lezbijski feminizam je bio pokret baziran na moći "mi", a ne
na fantazijama individualnih žena o samo-izražavanju. To je bio pokret koji je bio političan - koji je
shvaćao da prostitucija, pornografija, i spolno nasilje ne može biti redefiniran kao terapeutski,
ekonomičan ili seksi da se prilagodi hirovima bilo koje individualne žene u ime slobodnog izbora".
Zašto je sada drukčije?
1. Utjecaj individualističke politike: ne postoji stvar poput društva
Lezbijski feminizam, kao i drugi val feminizma općenito, je izašao iz vremena kada su postojali
vrlo ozbiljni revolucionarni politički pokreti posvuda po svijetu. Postojao je radikalni studentski
pokret, pokret za crnu moć, anti-apartheid pokret. Ozbiljna politika je inspirirala drugi val
feminizma, i u našim aktivističkim taktikama i u našoj mašti. Vjerovale smo u revoluciju, ne u
reformu. Ovakve politike i jaka ljevica koje su postojale u UKu, na primjer, su bile erodirane s
jurišom Thatcherisma, Reaganisma i individualizma slobodnog tržišta koji je napadao sve forme
kolektivizme i tražio da razbije ljepilo koje je omogućilo radikalnu političku akciju. Kao što je
Thatcher famozno rekla, "ne postoji nešto kao društvo". Građani su trebali biti oblikovani u
individualne konzumente koji su trebali sudjelovati na tržištu robe za potrošnju, a ne na tržištu
ideja.
Politička agenda koja je preuzela vjeru u revoluciju je bila desničarska agenda. Ovo je o
individualizmu i ne dozvoljava nimalo prostora za razumijevanje ženskog ugnjetavanja kao spolne
kaste. Sve individue su viđene kao da imaju jednaka prava. Stoga muški utjelovljena transosoba ima
jednako pravo s individualnim ženama da koristi ženske zahode, i spolno nasilje muškaraca protiv
žena kao klase, uključivo i zahode, ne može biti zamišljeno ili prepoznato. Desničarska agenda je
bila jako problematična za feminizam. Mnoge feministke su tražile da ju koriste za svoje ciljeve,

često i uspješno, ali kada dolazi do pava muškaraca koji govore da su žene da bi ušli u ženske
prostore, i nemogućnost mnogih da to dovedu u pitanje, onda možemo jasno vidjeti nedostatke tog
pristupa.
2. Izumiranje ekskluzivno ženskih prostora
Izumiranje ekskluzivno ženskih prostora i kontinuirana kampanja protiv bilo kakvog pokušaja
poput ove konferencije da ih opet stvori, stvara ogromne probleme u ponovnom stvaranju
lezbijskog feminizma. Tek u ekskluzivno ženskim prostorima heteroseksualne žene mogu zamisliti
da postanu lezbijke. Inspirirane jakosti žena da učine sve samostalno i bez dozvole ili patroniziranja
muškaraca, žene su u mogućnosti da razviju strast prema ženama. Vrućina lezbijskog eroticizma se
mogla snažno osjetiti u politici i ženskim prostorima drugog vala. Nema toga jako puno sada.
Čula sam argumen da su muškarci ovih dana drugačiji, da su bili izloženi feminizmu, neki su imali
majke feministke i tako dalje. Ali tsunami pornografije i nasilja protiv žena ne podupire ovo
gledište. Kultura unutar koje žene žive je nedvojbeno više ženomrzačka nego prije. U 1970tima
pornografske slike nisu dominirale uličnim pejzažom, i nije postojao jednostavan pristup internet
pornografiji koji bi osigurao da su mužjaci od djetinjstva do odrasle dobi izloženi pornografiji.
Nasilje protiv žena je jednako prisutno i danas, ali često u brutalnijoj formi inspiriranoj
pornografijom. Svakako bi moglo biti da je uključenje heteroseksualnih žena u antipornografske
kampanje, na primjer, je stoga što nalaženje muškaraca na koje pornografija više ne utječe - je
nemoguće. Moglo bi biti da u ovom slučaju muškarci nisu bolji danas, već gori.
Postoji svaki razlog za žene da se odijele tako da mogu razmišljati zajedno izvan muških
pornografskih prostora. Ali muškarci, izgleda, su više ljuti sada na svaku mogućnost žena da se
sastaju bez njih. Oni koriste parnice i ozbiljno uznemiravanje i prijetnje nasiljem. U 1970tima ja
sam stavila svoje ime, adresu i broj telefona u Bilten londonskog pokreta za ženskog oslobođenje
(London Women's Liberation Newsletter) da bi imala sastanke kod sebe u kući. To je nezamislivo
sada. Feminizam je prisiljen na tajnovitost i anonimnost. Stoga ne mislim da stoji argument kako su
muškarci drugačiji. Ja mislim da postoji stanje hitnosti za feminizam danas.
3. Prisilna heteroseksualnost: obavezna bliskost s muškarcima.
U današnjici heteroseksualnost je nametnuta ženama kroz bliskost s muškarcima. Kako je ono malo
prostora u kojima su djevojke i žene mogle biti skupa bez muškaraca eliminirano, djevojke i žene
nemaju alternative. Postoji sve manje ženskih škola i sveučilišnih kampusa danas, na primjer.
Jednospolno obrazovanje je dugo bilo viđeno od strane takozvanih progresivnih edukatora kao
opasno, kao da stvara lezbijstvo. Ono stvara to, a mislim da stvara i feministke također. Sada
aktivisti za muška prava, trans aktivisti, i mnoge mlade žene same, se čine odlučnima da nametnu
obaveznu bliskost i da tretiraju ideju samo ženskih prostora sa sumnjom i sa ismijavanjem.
U svijetu tako zlobnom heteroseksualiziranom i tako jako rodno određenom, lezbijski feminizam se
mora boriti da postane vidljiviji, naročito kada se od lezbijki očekuje da priznaju da idu za
muškarcima na kraju, a transrodnost je ovdje da stvori klinički konstruirano heteroseksualnost, ne
tako dobru kao onu pravu, ali puno sigurniju, za potrebe muške dominacije, nego dvije žene koje se
vole kao žene.
Zaključak

Mislim da za zaista radikalan feminizam da se razvije i koji daje jaki izazov muškom nasilju i
muškoj seksualnosti, lezbijski feminizam je potreban. Janice Raymond objašnjava da je ključni
princip lezbijskog feminizma da smo mi ovdje za sve žene, uključivo sa heteroseksualnim ženama:
Osjećamo i djelujemo za sve žene jer smo žene, i čak ako smo mi ovdje zadnje da to iskažemo, mi bi
i dalje bile tu zbog svih žena.
Ovo objašnjava zašto su lezbijke takva snaga unutar drugog vala feminizma, i zašto je teško
vjerovati da one to neće biti opet, bez obzira na mrgodne snage koje se organiziraju protiv nas.

Ovdje donosimo tekst pamfleta koi je Revolucionarna feministička grupa Leedsa (Leeds
Revolutionary Feminist Group) predstavila na jednoj konferenciji u rujnu 1979. godine, a u čijem je
pisanju sudjelovala Sheila Jeffreys.
Političko lezbijstvo: protiv heteroseksualnosti
Mi znamo da pitanje trebaju li sve feministke biti lezbijke nije novo. Mi smo trebale razraditi naše
ideje o temi jer često kada govorimo s drugim ženama o našoj politici i što znači kada kažemo da su
muškarci naši neprijatelji, pitane smo da li govorimo da sve feministke trebaju biti lezbijke.
Mi shvaćamo da je tema eksplozivna. To je nešto o čemu bi trebale govoriti kod kuće i u zatvorenm
povjerljivim grupama s prijateljicama i ne davati o tome politička mišljenja u pokretu, da nas naše
heteroseksualne sestre ne bi optužile za ženomržnju. Je li Istina da moramo prikrivati naša snažna
politička uvjerenja o ovoj temi kada razgovaramo s ostalim feministkama? Htjele bismo pokrenuti
cijelo pitanje na diskusiju unutar radionice; ne samo da li bi trebale sve feministke biti lezbijke, već
zašto mislimo da bi one to trebale biti i da li bismo trebale i kako početi razgovarati o tome
otvorenije.
Mi mislimo da sve feministke mogu i trebale bi biti političke lezbijke. Naša definicija političke
lezbijke je ženski identificirana žena koja se ne jebe s muškarcima. To ne znači obaveznu seksualnu
aktivnost sa ženama. Ovaj članak je podijeljen u dva dijela. Prvi pokriva razloge zašto smatramo da
ozbiljne feministke nemaju izbora do li napustiti heteroseksualnost. Drugi je napravljen u formi
postavljenih pitanja i komentara koje smo dobile na temu političkog lezbijstva i način na koji
mislimo da bi na njih trebalo biti odgovoreno.
(1) Što je zapravo heteroseksualnost i zašto mora biti napuštena
Spolnost
Koju ulogu igra spolna igra u ugnjetavanju žena? Samo u sustavu ugnjetavanja muške prevlasti
ugnjetavač zaista osvaja i kolonizira unutrašnjost tijela ugnjetavanog. Pridodane svim oblicima
spolnog ponašanja su značenja vladanja i pokornosti, moći i bespomoćnosti, osvajanja i
ponižavanja. Spolnosti je pridodana posebna važnost unutar muške prevlasti kada svaka spolna
referenca, svaka spolna šala, svaka spolna slika služi tome da podsjeti ženu o njezinom osvojenom
centru i muškarca o njegovoj moći. Zašto je u našoj kulturi seks takav problem? Jer se upravo kroz
specifičnost spolnosti osnovno ugnjetavanje, muškaraca nad ženama, održava. (Ovo bi zapravo
trebala biti knjiga, ali ne možemo ići u to sada.)
Heteroseksualni par
Heteroseksualni par je osnovna jedinica političke strukture muške prevlasti. U njemu svaka
pojedina žena dolazi pod kontrolu pojedinog muškarca. To je svakako puno efikasnije od držanja
žena u getoima, kampovima ili čak u daščarama na kraju vrta. Unutar para, ljubav i seks su
korišteni da zaklone stvarnost ugnjetavanja, da spriječe žene da se identificiraju jedna s drugom i
pobune, i da identificiranju "svojeg" muškarca kao dijela neprijatelja. Svaka žena koja sudjeluje
unutar heteroseksualnog para omogućuje održavanja muške prevlasti čineći njezine temelje
čvršćima.

Penetracija
Penetracija (kada god govorimo o penetraciji, mislimo na penetraciju penisom= nije nužno tu radi
spolnog užitka žene, ili čak muškarca. Njezino izvođenje dovodi do reprodukcije ili dosadnih/
opasnih oblika kontracepcije. Zašto onda leži unutar srca seksualizirane kulture u ovom stadiju
muške prevlasti? Zašto sve više i više žena, u sve mlađim dobima, potaknute od strane psihijatara,
doktora, bračnih savjetnika, pornografskom industrijom, populacijskim pokretom, ljevičarima da se
jebe više i češće? Jer se oblik ugnjetavanja žena pod muškom prevlasti mijenja. Kako više žena ima
mogućnost da zaradi nešto više novca i pritisci reprodukcije se smanjuju, tako se uporište pojedinih
muškaraca i muškaraca kao klase osnažuje kroz seksualnu kontrolu.
Funkcija penetracije
Penetracija je čin velikog simboličnog značaja kroz koji ugnjetavač ulazi u tijelo ugnjetavane. Ali to
je više nego simbol, njegova funkcija i posljedica je kazna i kontrola žena. Nije samo da silovanje
služi toj svrsi, već svaki čin penetracije, čak i onaj koji se eufemistički opisuje kao "vođenje
ljubavi". Svi smo čuli što muškarci govore o arogantnoj ženi, "Kada je ono što treba dobra
jebačina". To nije slučajan komentar. Svaki muškarac zna da je jebana žena žena pod kontrolom
muškaraca, čije je tijelo otvoreno muškarcima, žena koja je pripitomljena i u koju je provaljeno.
Prije seksualne revolucije nije bilo greške o penetraciji kao sredstvu koristi za sve muškarce.
Seksualna revolucija je podao trik. Služi da zakrije ugnjetavački karakter muške spolnosti i govori
nam se da penetracija ide i u našu korist također.
Svaki čin penetracije za ženu je osvajanje koje potkopava njezino samopouzdanje i oduzima od
njezine snage. Za muškarca je to čin moći i majstorstva koji ga čini jačim, ne samo nad jednom
ženom već nad svim ženama. Stoga svaka žena koja sudjeluje u penetraciji osnažuje ugnjetavanje i
potkrepljuje klasnu moć muškaraca.
(2) Pitanja i komentari
(a) Ali čini se kao da govorite da su heteroseksualne žene neprijatelj!
Ne. Muškarci su neprijatelj. Heteroseksualne žene su kolaboratorke s neprijateljem. Sav dobar rad
koje heteroseksualne feminističke sestre rade za žene je potkopan kontrarevolucionarnom
aktivnošću koju one obavljaju s muškarcima. Bivanje heteroseksualnom feministkom je kao biti u
otporu u Europi okupiranoj od nacista gdje tijekom dana uništiš most, a navečer se požuriš da ga
popraviš. Uzmite slučaj Ženske pomoći (Woman's Aid) kao primjer: žene koje žive s muškarcima
ne mogu reći pretučenoj ženi da je opstanak bez muškaraca moguć jer one to ne čine same. Svaka
žena koja živi sa ili se jebe s muškarcem potpomaže održavanje ugnjetavanje svojih sestara i
oslabljuje našu borbu.
(b) Ali mi ne činimo penetraciju, moj dečko i ja
Ako ulaziš u bilo koji oblik spolne aktivnosti s muškarcem ti potpomažeš njegovu klasnu moć.
Možeš pobjeći od najekstremnijeg oblika ritualnog poniženja ali zbog osjećajnog rasta bilo kojem
obliku heteroseksualnog ponašanja, muškarci stječu veliku moć i žene gube. Ne postoji takav čin
kao "čisti" spolni užitak. Takav "užitak" je stvoren kroz fantaziju, sjećanje i iskustvo. Spolni
"užitak" ne može biti odvojen od osjećaja koje prata uvježbavanje moći i osjećaj bespomoćnosti.

(Ako ne radiš penetraciju ,zašto ne uzmeš ženu kao ljubavnicu? Ako onemogućiš muškarca u
njegovoj jedinstvenoj sposobnosti da ponizi, ostaješ sa stvorenjem koje je samo lošije u svakoj vrsti
osjetilne aktivnosti od žene).
(c) Ali moj dečko me ne penetrira, ja ga obuhvatim
Ruža je ruža pod bilo kojim imenom, a to je i penetracija. Ili vjerovatno "Ne možeš napraviti
svilenu tašnu iz svinjskog uha" je bolje prilagođen izraz. Najljubaznija interpretacija je reći da
vjerovanje u obuhvaćanje je nepraktična nada. Bilo bi realističnije reći da je to izbjegavanje
odgovornosti i racionalizacija nastavljanja aktivnosti. Obuhvaćanje, gdje aktivna vagina
(potpomognuta vježbama snage) uzme u sebe penis se može dogoditi samo na mjestu gdje su žene i
muškarac rođeni već u tom obliku, posve nevini, na nenaseljenom pustom otoku (gdje možda ne bi
nikada ni otkrili jebanje). Nijedan čin penetracije se ne događa u izolaciji. Svaki se događa u
sustavu odnosa pod muškom prevlasti. I nijedna pojedina žena ne može biti "oslobođena" muške
prevlasti, te nijedan čin penetracije ne može pobjeći svojoj funkciji i svojoj simboličkoj moći.
(d) Ali ja volim jebanje
Odricanje od jebanja radi feminizma znači da govoriš o svojoj politici ozbiljno. Socijalistkinje su
spremne se odreći mnogih stvari u kojima bi mogle uživati jer vide da su te stvari povezane i
potpomažu cijeli sistem ekonomskog klasnog ugnjetavanja protiv kojeg se bore. One će se
oduprijeti kupovanju Cape jabuka jer profit ide u Južnu Afriku. Očito je teže za neke feministke da
se odreknu penetracije koja je temeljna za sustav ugnjetavanja protiv kojeg se borimo.
(e) Puno je jednostavnije za tebe u lezbijskom getu nego za mene. Ja moram živjeti s
kontradikcijama svoje politike koja je teška, neprestana, svakodnevna borba s muškarcem s kojim
živim
To jednostavno nije istina. Živjeti bez heteroseksualne privilegije je teško i opasno. Probaj otići u
pub s grupom žena ili život u ženskoj kući koju mladi s ulice opsjedaju s kamenjem i zvižducima.
Heteroseksualne privilegije su muška potvrda, više sigurnosti od fizičkog napada, veća lakoća u
komuniciranju s vlastima, kućni popravci, sigurnost od opsjedanja opscenim telefonskim
nazivačem, mogućnost odnošenja prema muškarcu u redu za autobus ili na poslu što donosi
smiješke potvrde od žena i muškaraca, a da ne spominjemo financijske prednosti koje su pridodane
članu muške vladajuće klase koja ima veće prihodovne moći.
Jer mi biramo da živimo bez tih privilegija mi ne volimo biti korištene od strane heteroseksualnih
feministki kao benzinske stanice kada su izmorene od svojih borbi sa svojim muškarcima. Ženske
osloboditeljske grupe i ženska kućanstva bi trebale biti sklonište i potpora za heteroseksualne sestre
u razrješavanju svojih kontradikcija prilikom izlaska i ne bi trebale biti korištene da podupiru
heteroseksualne odnose i s time održavati strukturu muške prevlasti.
(f) Ali lezbijski odnosi su također sjebani sa svojim borbama moći
To je ponekad istina, ali moć jedne žene nije nikada potpomognuta sa superiornom pozicijom u
spolnoj klasi. Borbe između žena ne ojačavaju direktno ugnjetavanje svih žena ili izgrađuju moć

muškaraca. Osobna savršenost u odnosima nije realističan cilj pod muškom prevlasti. Lezbijstvo je
nužan politički izbor, dio naših taktika borbe, ne pasoš za raj.
(g) Neću odustati od onoga što imam osim ako mi ne ponudite nešto bolje
Mi ti nismo nikada obećale ružin vrt. Mi ne govorimo da bi sve feministke trebale biti lezbijke jer je
to nešto čudesno. Lezbijski san ženoljubavi, gologrudih, košarkašica koje sviraju gitaru, veselog
poskakivanja po sunčanim brežuljcima je prikladnije za Kaliforniju, ako pretpostavimo da ima
ikakve veze s realnošću, nego za Hackney.
Ali da, bolje je biti lezbijka. Prednosti uključuju ućitak znanja da ne služiš direktno muškarcima,
život bez očitih kontradikcija u svojem osobnom životu, povezivanje osobnog i političkog, voljenje
i davanje svojih energija u one koje se bore pored tebe prije nego onima protiv koji se boriš, i
mogućnost većeg povjerenja, iskrenosti i direktnosti u svojoj komunikaciji sa ženama.
Komunikacija sa heteroseksualnim ženama je puna poteškoća, sa statikom koja dolazi od njihovih

odnosa s muškarcima. Muškarci iskrivljuju takvu komunikaciju. Heteroseksualna žena će imati
različite uvide i reakcije na stvari koje govoriš; mogla bi biti defenzivna i vjerovatno će misliti "Što
je s Nigelom?". Kada govoriš o ženskim interesima i budućnosti i opstanku žena, njezina mašta bi
mogla biti blokirana s brigama za njezinog muškarca i njegovu braću. Pod pritiskom si da kažeš
lijepe riječi koje joj neće biti prijeteće.
(h) Vi nas okrivljujete
Ne. Okrivljavanje je korišteno da spriječi žene od govorenja istine onakvom kakvom ju vide i od
razgovora o teškim političkim realnostima. To ste vi, heteroseksuale sestre, koje okrivljujete nas.
Moguće je da prestanete kolaborirati i zahtijevati od vas da to napravite nije okrivljavanje.
(i) Jesu li sve lezbijske feministke političke lezbijke?
Ne. Neke žene koje su lezbijke i feministke rade vrlo blisko s muškarcima na muškoj ljevici (bilo u
svojim grupama ili u ženskim odborima unutar njih) ili su glasnogovornice unutar pokreta za
oslobođenje žena za muške ideje čak i kada nisu s njima povezane. Moguće je da te žene nalaze da
je teže vidjeti muškarce kao neprijatelje jer su tretirane kao zamjena i inferiorni muškarci od strane
ljevičarskih muškaraca i mogu se osjećati superiornima prema ravnim (straight) ženama koje se još
uvijek bore protiv spolnog ugnjetavanja u vlastitim krevetima. One nisu ženski identificirane i
stječu privilegije kroz savezništva s muškarcima i daju ideje koje su samo mlako neprihvatljive
muškoj ljevičarskoj ideologiji.
(j) Ali ne razumijete kako je teško odreći se muškaraca
Većina nas zna iz osobnog iskustva kako je praktično teško i bolno odlučiti da se više nećemo
nikada jebati i da odemo od muškarca s kojim živimo i/ili volimo. To je obično napravljeno s
ljubavi, potporom i snagom drugih žena koje su napravile raskid i čiji kriticizam i direktan govor
nas je potaknuo na to. Mi znamo da za neke žene, npr. one sa djecom, bez laganog pristupa pokretu,
i onima bez iskustva samostalnog života, raskid se čini težim nego drugima i da im treba više
vremena i praktične podrške. Mi znamo kako je teško naći žensku kući u koju se može useliti i
kakav je osjećaj bivanja "novom curom" u ženskom disku. Ali dio podrške mora biti objašnjavanje,

koliko god je to jasno moguće, političkih razloga za vlastiti izbor i iskrenog razgovora o svim
teškoćama sa ženama koje ga rade.

U ovom zapisu donosimo prijevod dodatka Sadomasochism: The Erotic Cult of Fascism iz knjige
Lesbian Heresy autorke Sheile Jeffreys objavljene 1993. godine.
***
Ovaj tekst je napisan 1984. godine kada sam bila u grupi Lezbijke protiv sadomazohizma u
Londonu. Lezbijke feministke u Britaniji su bile svijesne razvoja lezbijskog sadomazohizma u
Sjedinjenim Državama, ali nijedna grupa nije bila uspostavljena oko ove teme dok se novi
Londonski lezbijski i gej centar složio da bi se sadomazohist-i-kinje mogli tamo sastajati. Događaji
tog vremena su opisani u tekstu "Blijeda verzija muškarca". Tekst je originalno napisan za grupnu
konzumaciju i zapravo je davan drugim zainteresiranim lezbijkama u xerox formatu. Ne bi na njega
trebalo gledati kao konačnu izjavu politike grupe, već kao individualno stajalište. Objavljen je u
Lezbijska etika 1986. godine u Sjedinjenim Državama.
Sadomazohizam: Erotski kult fašizma
Postala sam svjesna poveznica između sadomazohizma i fašizma 1981. godine kada sam posjetila
Amsterdam iz svojeg tadašnjeg londonskog doma kako bi prisustvovala ženskom festivalu. Bitna,
ako ne i glavna, tema festivala je bio sadomazohizam. Žene su na amsterdamskom festivalu
demonstrirale SM scenarije, npr. muškarac-prema-ženi-konstruiran-transseksualac bičuje ženu,
oboje obučeni u fetišističku "ženstvenu" odjeću i crnu kožu. Dosta žena na festivalu je bilo obučeno
u crnu kožu i neke su imale ogrlice i uzice i bile su vođene od strane drugih žena. Promocijske
radionice za SM argumentiraju svoje stavove na temelju osobnih sloboda spolnih manjina.
Promotorke su tvrdile da je SM u biti privatna afera, premda su SM praktičar-i-ke morali napraviti
"iskorak" jer su bil-i-e ugnjetavan-i-e s predrasudama i diskriminacijom protiv svoje omiljene
spolne prakse.
Isti tjedan kada se održavao festival, prvi fašistički član parlamenta od rata je bio izabran u
Amsterdamu. Bilo je uličnih borbi tog vikenda u kojima su fašisti slavili pretukavši članove
amsterdamskog imigrantskog stanovništva, i telefonsko drvo je trebalo staviti u pogon da se anti-
fašisti iz različitih dijelova grada organiziraju u djelovanju protiv rasističkog nasilja. Amsterdamske
feministke koje su mi govorile o nasilju i izbornom trijumfu nisu vidjele nikakvu poveznicu između
porasta fašizma i promoviranja SMa kao spolne prakse. Prihvatile su da je SM jednostavno osobna
stvar. Ja nisam bila time uvjerena. Glavna amsterdamska policijska stanica je bila u istoj ulici kao i
zgrada, Melkweg, u kojoj se odvijao festival. Van festivalske zgrade bio je ogromni zidni poster s
golom ženom u punoj dužini i s rukama koje su bile zavezane iza nje. Ropkinja se pojavila nasuprot
policijske stanice. One meni nije predstavljala simbol prkosa. Činilo se vjerovatnim da SM, policija,
narastajuća fašistička prijetnja i dječaci tinejdžerske dobi koji su bacali kamenje na mene i na moju
ljubavnicu radi toga što smo se držale za ruke jednu licu dalje od festivala, činilo se da imaju puno
toga zajedničkog. Što je bila zajednička nit?
Berlin tridesetih
Postoji povijesni primjer poveznice između SMa i fašizma koji ignoriramo na našu vlastitu štetu.
Prije nego što su nacisti preuzeli Njemačku 1933. godine, SM je bio cvijetajuća i rastuća spolna
praksa, posebno među gej muškarcima. Christopher Isherwood, britanski gej romanopisac koji je
živio u Berlinu u to vrijeme, je ostavio pisani zapis flerta sa SMom koji se događao, ne samo među
gejevima, već i među nezaposlenom i otuđenom njemačkom omladinom. U knjizi Tamo u posjeti iz

1962. godine, Isherwood je razmišljao o poveznicama između SMa i rastućeg fašizma u svojem
opisu njemačkog momka Waldemara.
Siguran sam da Waldemar instinktivno osjeća odnos između "okrutnih" dama u čizmama koje su
vodile svoj posao izvan Kaufhaus des Westens i mladih probisvijeta u nacističkim uniformama koji
danas guraju Židove posvuda. Kada bi jedna od dama u čizmama prepoznala obećavajuću
mušteriju, ona bi ga zgrabila, ovela u taksi i odbila da ju izbičuje. Zar S.A. dječaci ne rade točno
istu stvar sa svojim mušterijama - osim što je bičevanje zapravo fatalno? Nije li jedno samo
psihološka proba za drugo?
Martin Sherman koristi SM kao bitnu temu u svojem bitnom kazališnom komadu Savinut (Bent).
Komad se otvara s glavnim likom, Maxom, koji pokupi i odvede doma, vjerovatno radi trojke sa
svojim ljubavnikom, mladog muškarca u koži koji je u SMu. Sljedeće jutro stižu službenici
Gestapoa u potrazi za mladim Nijemcem i prerežu mu vrat. Datum je 1934. godina. Max i njegov
ljubavnik su tada u bijegu. Nakon što je njegov ljubavnik ubijen, Max završava u koncentracionom
logoru. U najdirljivijoj sceni u komadu, Max i njegov kolega zatvorenik, koji je u kampu jer je
potpisao peticiju za povlačenjem njemačkog antihomoseksualnog zakona, vode ljubav jedan s
drugim samo dok govore, dok pomjeraju kamenje pred stražarima. Maxu nije moguće voditi ljubav
bez boli i uključuje bolno griženje bradavica u svoju izgovorenu fantaziju. Horst, ljubavnik, se žali i
povezuje SM s fašizmom koji ih je zatvorio.
Horst: . . . Ti pokušavaš da me povrijediš. Učiniš me toplim i onda me povrijediš. Boli me već

dovoljno. Ne želim da osjetim išta više boli. Zašto ne možeš biti nježan?
Max: Ja jesam.
Horst: Ne, nisi. Ti si kao oni. Ti si poput čuvara. Ti si poput Gestapoa. Prestali smo biti nježni.
Gledao sam to, dok smo bili vani. Ljudi su proizvodili bol i zvali to ljubavi. Ne želim biti takav. Ne
vodiš ljubav tako da povrijeđuješ.
Kazališni komad povezuje Maxov sadomazohizam s njegovom nemogućnošću da prihvati svoju

homoseksualnost i da zaista voli druge muškarce. Na kraju, premda je Horst ubijen, Max dolazi do
neke vrste moralnog i osobnog trijumfa pokazujući da voli Horsta, namjerno stavivši na sebe rozi
trokut homoseksualca i hodajući prema elektrificiranoj žici.
Tragedija SM prakse u Berlinu 1930tih godina je da su scenariji koje su gej muškarci proživljavali,
zajedno s nacističkim uniformama, radi svojeg spolnog zadovoljstva, da oni nisu bili ništa drugo
nego nagoviještaj većeg nasilja koji će na njih pasti od fašističkih kriminalaca jednom kada su bili
odvedeni u koncentracione logore. Iskustvo gej muškaraca u tim kampovima je grafički opisano u
djelu Muškarci s roza trokutima Heinza Hegera. Jedan primjer mučenja i smrti gej muškog
zatvorenika je interesantno zbog načina na koji rasvjetljava SM praksu.
Prva "igra" koju su SS vodnik i njegovi ljudi vodili je bilo da golicaju žrtvu s gušćim perima, na
tabanima stopala, između nogu, pazuhe i druge dijelove njegovog golog tijela. U početku se
zatvorenik silio da ostane šutjeti, dok su se njegove oči trzale u strahu i muci od jednog SS
muškarca do drugog. Kada se više nije mogao suzdržati i kada se rasuo o smijeh visokog tona koji
se vrlo brzo pretvorio u bolno vikanje, dok su mu suze klizile niz lice, i dok se njegovo tijelo uvijalo
unatoč lancima . . .

Ali zli SS muškarci su se namjerili na puno više zabave s ovim nesretnim stvorenjem. Capo iz
spremišta je morao donijeti dvije metalne zdjele, jedna ispunjena s hladnom vodom, druga s
vrućom. "Sada ćemo skuhati tvoja jaja za tebe, ti prljavi pederu (eng. queer), uskoro ćeš se osjećati
dovoljno toplo", rekao je službenik iz spremišta razdragano, povisujući zdjelu s toplom vodom
između žrtvinog međunožja tako da bi njegova jaja u nju bila uronjena . . .
"On je guzojebač, zar ne, dajmo mu ono što hoće", zarežao je jedan od SS muškaraca, uzimajući
metlu koja je stajala u uglu i stavljajući ručku duboku u anus . . .
Muškarac je u konačnici bio ubijen udarcom drvene stolice u glavu.
Opisi koji slijede su iz poglavlja uvoda u lezbijski SM koji prikazuju kako raditi SM sigurno.
Fisting ili jebanje šakom znači staviti cijelu ruku oko, unutar ili unutra van nečije vagine ili
rektuma. Šakojebačica započinje stavljanjem jednog ili dva prsta unutar svoje partnerice, radeći
prst po prst, s nekoliko minuta stimulirajućeg pokreta između svakog povećanja, dok nema cijelu
svoju ruku unutra, kada se prsti često zakrive da bi se uskladili s prostorom, te čine "šaku". U ovom
trenutku, šakojebana obično pita "Zar ne možeš staviti još malo unutra?"
Prva stvar koju moraš učiniti prije nego što započneš sa šakojebanjem su kratki, glatki nokti. Tvoji
nokti bi trebali biti skraćeni. Također je važno koristiti dobar, težak lubrikant koji neće završiti
odmah u obliku lokve. Top bi trebala pokriti svoju ruku relativno gusto s lubrikantom i ne gurati ju
dalje od tičke gdje se uklapa relativno lako. . . (itd.)
Način da se kapa vosak sa svijeće sigurno je pustiti kap ili dvije da padaju, umjesto dopustiti da se
otopljeni vosak akumilira u bazi štapića i onda ga prosuti na kožu vaše partnerice odjednom . . .
(itd).
Uključila sam ove dvije prakse iznad jer one dolaze najbliže repliciranju metoda mučenja koje se
koriste u pravim primjerima iz koncentracionog logora. (Ostale upute uključuju kako rezati ženske
grudi sa žiletima i i kako probosti spolne usne.) One čine jasnim da SM praksa dolazi od nigdje
misterioznijeg mjesta nego povijesti našeg vlastitog ugnjetavanja. SM scenariji simuliraju isponova
mučenje gejeva od strane fašista kao i mučenje crnaca od strane bijelaca, Židova od strane nacista,
žena od strane muškaraca, robova od strane robovlasnika. Takva SM praksa bi mogla biti viđena
kao ritualno igranje, poput talismana. Premda se čini nevjerovatnim da gej SM praktikanti zaista
žele biti mučeni na način koji je posve van njihove kontrole, čini se vjerovatnim da takva praksa
igra ulogu češnjaka u otklanjanju vraga ili jednostavno anksiozna anticipacija najgoreg što se može
dogoditi i privikavanje na to.
Fašistički ambijent
SM proponenti su obično dosta jasni oko korištenja fašističkog i nacističkog simbolizma, kostima,
npr. crnih kožnih SS kapa, svastika, kožnih crnih uniformi koje podsjećaju na SS uniforme i njihove
zimske jakne. Pat Califia, glavni SM teoretičar u Sjedinjenim Državama objašnjava to na sljedeći
način:
SM scena se može odigrati korištenjem likova čuvara i zatvorenika, policajca i sumnjivca, nacista i
Židova, crnca i bijelca, strejt muškarca i pedera, roditelja i djeteta, svećenika i pokajnika, učitelja i

učenika, kurve i klijenta, itd. Ali, nijedan simbol nema samo jedno značenje. Njegovo značenje je
izvedeno iz konteksta u kojem se koristi. Nije svatko nacist tko nosi svastiku, niti je svatko tko ima
par lisica na svojem remenu policajac, niti je svatko tko nosi odoru časne Katolik. SM je prije
parodija skrivene spolne prirode fašizma nego što je njegovo štovanje ili naše pristajanje na njega.
Koliko bi stvarnih nacista, policajaca, svećenika ili učitelja zaista se upustilo u nastrane spolne
scene?
Odgovor na Califijino naivno pitanje je, dakako, dosta velik broj. Barem jedan član londonske
lezbijske SM grupe za podršku je nosila SS kapu i svastiku na društvenim događanjima. Izazvana je
bila na temelju tofa da su ti simboli prijeteći za velik broj žena i odgovorila je s prijetnjom nasilja
ako se nastavi s kritikom.
Rane 1984. godine gej skinhedi su prisustvovali miješanoj gej disko večeri pri Bell na Kings Cross.
Jedan je napravio brz siegheil pozdrav direktno i namjerno u lice crnog gej muškarca na podiju, a tri
su slijedila crnog gej muškog invalida do toaleta i prijetili mu. Bijeli gej muškarac je isključio
glazbu da bi se incident prodiskutirao i da bi se nešto poduzelo. On je izbačen i zabranjen mu je
pristup disku. Ovo je bio disko koji je navodno bio dio alternativne, političke ili barem
nekomercijalne gej scene. Skinhedi su redovito dolazili. Nacionalni organizator Mladog
Nacionalnog Fronta se također pojavio pri Bell i izbačen je kada je maknuo jaknu i pokazao
svastike. Kolektiv pri Bell i neki drugi disko kolektivi su morali uvesti pravila oblačenja, odnosno
bez svastika ili majci "Hitlerova europska tura", ali crna kožna uniforma je prihvaćena.
Ali zagovornici SMa bi rekli, mi nosimo naci simbole samo za zabavu i ne želimo da nas se
povezuje s nasilnim ponašanjem. Tome je možda tako, ali kako će drugi gejevi znati razliku? Strah
će biti stvaran bilo da se svastike nose radi "zabave" ili radi potjere. Što se tiče svastika, zabava
jedne žene je strah druge. Fašisti dobivaju istu "zabavu" nošenjem svastike kao što je dobivaju SM
zagovornici, moć iz ženskog straha i neugode. Jedna ozbiljna opasnost će nastati iz tolerancije naci
simbola na gej sceni, pod krinkom "zabave", spolna praksa, ili moda, je paraliza naše volje ili
sposobnosti da djelujemo prema stvarnom fašističkom nasilju. Također je bitno sada izazvati i
odbaciti pokazivanje naci simbola kao što je bilo u Njemačkoj dvadesetih i tridesetih godina kada se
fašizam ugnijezdio. Sigurno su antifašisti naišli na iste prijetnje kada su se suprostavili svastikama
kao što ih SM zagovornici već daju kada se njihov užitak dovodi u pitanje. Je li nacizam onda bio
moda? Je li na taj način zagospodario umjetničkim krugovima i krugovima avantgarde?
Sadizam njemačkog fašizma
Jedan od termina zlostavljanja bačen prema londonskim feministkima koje su održavale sastanak da
izazovu promoviranje SMa je bio da su "fašistkinje". Lezbijke feministke su bile optužene da su
"poput Nacionalnog fronta" jer se usude sazvati takav sasanak. Ta linija napada, koja se uklapa u
trenutne pokušaje socijalističkih spolnih libertarijanaca je da se feministke označi kao desničarke, a
napravljena je na temelju pretpostavke da će se fašistička politika protiviti SMu. Zapravo istina je
skroz suprotna, i optužba je dobar primjer onoga što Mary Daly naziva "patrijarhalnim
preokretom".
Dorchen Leidholdt iz newyorkške grupe Žene protiv pornografije, u prosvjetljujućem članku Tamo
gdje se pornografija susreće s fašizmom, objašnjava razmjer do kojeg je erotski sadomazohizam bio
glavna potpora fašističke ideologije i prakse.

Hitler je usvojio bič kao svoj osobni simbol, na primjer, i kada je bio uzbuđen često bi udario
vlastite noge s njime. Uzimao je puno zadovoljstva u citiranju Nietszcheove maksime "Ideš ženama?
Ne zaboravi bič!" Možda najviše otkriva o Hitlerovom spolnom odgovoru na žene uživanje koje je
osjetio prilikom gledanja oskudno odjevenih žena koje riskiraju svoje živote. U Psihopatski Bog,
Waite bilježi, "Posebno je volio gledati lijepe žene u cirkusu na visokom trapezu ili užadi . . . Nije
bio posebno impresioniran s točkama u koje su bile uključene životinje, osim kada s njima nisu bile
i lijepe žene. Onda je promatrao entuzijastično, njegovo lice se napunilo krvlju i njegov dah je
dolazio u malenim zvucima zvižduka dok su njegove usne radile marljivo". Hitlerov sadizam prema
ženama vjerovatno ima nešto s njegovim lošim zapisom romantičnih odnosa: od šest žena s kojima
bio romantično povezan tijekom svojeg života, pet ih je počinilo ili pokušalo samoubojstvo.
Sadomazohizam je također karakterizirao Hitlerov odnos s njegovim neposrednim potčinjenima.

"Svaki put kada se s njime suočim", rapsodizirao je Hermann Goering, "moje srce potone u moje
hlače", kao i njegov odnos s njemačkim ljudima u cijelini. Eric Fromm je istakao da se Hitlerovo
sadomazohističko usmjerenje povezalo u sadomazohističku sklonost njemačkih masa, s njihovom
željom da njima dominira moćni vođa dok oni dominiraju drugima. A Hitler je bio i presvjestan
tenora vremena i ljudi kojima je vladao. U obraćanju njemačkim vojnim pitomcima 1942. godine
izjavio je, "Zašto mucati o brutalnosti i biti ogorčen mučenjem? Mase hoće to. One trebaju nešto
što će im dati uzbuđenje terora.
Leidholdt izgleda da sugerira da njemački ljudi imaju posebnu sklonost za sadomazohizam. Sav
dokaz bi sugerirao da cijela muška nadmoć je prožeta istom sklonošću. Ali njezini komentari nas
sile da razmotrimo doseg kojim su privučenost fašizmom i privučenost rasizmom pokretani
eroticizmom. Ona dalje ističe da Jacobo Timerman, argentinski Židov kojeg su mučili desničari, da
je on opisao argentinski antisemitizam kao da posjeduje erotski i sadistički karakter. "Mržnja prema
Židovima je bila utrobna, eksplozivna, nadnaravna strijela, uzbuđenje iz trbuha, osjećaj da je cijelo
biće prepušteno mržnji".
Kroz neki misteriozni proces sve što se tiče spola je u ovom društvu odvojeno od politike, čak i kod
onih koji bi se smatrali socijalistima ili radikalima. Kako bi se spolna praksa učinila privatnom
enklavom individualnog užitka, spolnost je nekako uklonjena od efekata seksizma, rasizma, bilo
kakvog ugnjetavanja u svijetu van spavaće sobe, i smatrana da nema nikakav efekt ili važnost za
ovaj svijet. Zapravo, seks igra ključnu ulogu u pokretanju i reguliranju ugnjetavanja žena i rasa. Ne
postoji ništa čisto kod seksa niti išta što bi moglo tvrditi da ima zasebnu zaštitu od političkog
kriticizma.
Zagovornici SMa prozivaju feminističke suparnice kao fašistkinje kako bi nas se spriječilo, kako bi
nas se ušutkalo, kako bi se učinilo teškim za nas da istaknemo poveznice između SMa i fašizma.
Moraju znati da su u na otkrivenom položaju i onda očajnički viču "fašistkinje", kako ne bi mi
bacile optužbu na njih.
Jesu li zagovornici SMa fašisti? Vjerovatno nisu članovi fašističkih organizacija i ne vode brigu o
nijednom aspektu fašizma osim erotskog. Rekla bi da većina nisu fašisti, premda doživljavanje
zadovoljstva teroriziranjem drugih lezbijki nošenjem fašističkih oznaka dolazi vrlo blizu tome, već
zagovornice fašističkih vrijednosti. Eroticiziranje dominacije i potčinjavanja, glamuriziranje nasilja
i ugnjetavanje gejeva, Židova i žena, to je materijal fašizma.
Erotski korijeni fašizma

Koja je glavna privlačnost fašizma? Politički sustav fašizma nudi kapitalistima način održavanja
njihovih profita bez prijetnji otpora radničkih klasa. Nasilje i rasizam fašizma nude onima bez
iluzija i nezaposlenima, mladima i otuđenima, žrtveno janje za njihove probleme i zamjensku formu
"ispunjenja" i uzbuđenja. Nudi im skupove, osjećaj moći (zlostavljanje), nacionalistički ponos i
lažno samopoštovanje temeljeno na ideji da ako su bijeli, muški i nežidovi, onda su barem
superiorniji prema ostalim rasnim grupama i ženama. Postoji bez sumnje mnogi drugi mehanizmi
koji operiraju kao fašizam čije vrijednosti zauzimaju prostor. Jedna od njih je erotsko uzbuđenje.
Erotski korijeni fašizma nisu zadobili mnogo pozornosti, možda zato što oni zahtjevaju preopasno
preispitivanje naše vlastite spolnosti.
Za razumijeti erotske korijene fašizma potrebno je imati jednu sasvim različitu i kompleksniju
analizu fašizma nego pojednostavljenu verziju običnu prodano od muške ljevice. Pogrešno je
pretpostaviti da je fašizam zla sila koja postoji negdje posve izrasla u vanjskom svijetu, koja je lako
prepoznatljiva i koja će iznenada doći, očigledna, nazivajući sebe fašizmom i u obliku koji je lako
izazvati. To je, smatram, pogrešan koncept iza mnogo anti-fašističkog rada u srednjim
sedamdesetima. Antinacistička liga se suprostavila, vrlo uspješno, otvoreno fašističkim
organizacijama. Dok te partije trenutno spavaju pošto konzervativna vlada u Britaniji radi puno
njihovog posla, politički ljudi ljevice mogu gledati nošenje svastika na ljudima koji nisu članovi tih
organizacija kao nebitnu stvar. Ali fašizam ne pada posve oblikovan s neba u o formi fašističkih
organizacija. Fašističke parade trebaju široku podršku, ili barem toleranciju da budu uspješne.
Članovi partija nisu rođeni fašistima i ponekad se radi o muškarcima i ženama koje su prethodno
bile socijalistkinje. Oswald Mosley je najslavniji britanski primjer te pojave. Mladi muškarac
Isherwood opisuje bivanje u nacističkoj partiji jedan dan, u komunističkoj partiji drugi dan,
privučen obećanjem prilika za nasiljem i osjećajima osobne moći, je drugi primjer.
Postojalo je vrijeme u kasnim šezdesetima i ranim sedamdesetima, kada su lijevi radikali govorili o
psihološkim i emocionalnim korijenima fašizma u svima koji žive unutar društva muške nadmoći.
Wilhelm Reich je bio čitan s entuzijazmom. Pisani su članci o oblikovanju autoritarne osobnosti
unutar patrijarhalne obitelji i potrebi da se stvori posve novi način življenja koji bi smanjio
privlačnost figure vođe. Analiza je bila parcijalna pošto nije bilo mnogo razmatranja ugnjetavanja
žena izvan jednostavnog uvjerenja da će uklanjanje nuklearne obitelji dovesti do rješenja problema
žena. Ali postojalo je razumijevanje da su emocionalni korijeni fašizma ugrađeni u naše osobnosti
iz tipa obiteljskih struktura unutar kojih smo rođeni i iz oblika autoriteta kojem smo bili podvrgnute
kroz djetinjstvo i odrastanje. Ovo je bilo ključno novo razumijevanje i plodovi toga postoje danas u
novim pristupima prema odgoju djece i političkom organiziranju unutar feminizma i nekih dijelova
ljevice i gej pokreta. Razumijevanje važnosti osobnih politika, na temelju kojih je pokret za
oslobođenje žena i oblikovan, se sada čini sve manje popularnim. Uvjerena sam, a to je možda
samo iluzija, da bi važnost nošenja svastika bila jasna 1971. godine na način na koji to nije danas.
Erotski korijeni fašizma leže u načinu na koji je spolnost pod sustavom muške nadmoći
strukturirana unutar osoba. Jer sustav zapadnjačke muške nadmoći potiče da se spolnost osjeti kao
jako moćna i malo kontrolirana sila, erotski aspekt fašizma ima veliku važnost. Mi ne učimo da se
izrazimo spolno unutar svijeta odnosa jednakosti i ljubavi. Žene i muškarci su rođene unutar
heteroseksualnog sustava muške nadmoći i ženske potčinjenosti. Ovo ostaje istina bilo da smo
uspjele ili neuspjele pobjeći dovoljno da volimo žene. Dječja spolnost je izgrađena kroz interakciju
gdje agresivni dječaci vuku gaće djevojčica prema dolje i kroz spolno zlostavljanje i iskorištavanje
od strane odraslih muškaraca. Modeli ženske spolnosti koji su ponuđeni su pasivnost i

submisivnost. Mi smo naučene da odgovaramo spolno na agresivne muške pozive. Mnoge lezbijke
imaju poteškoća u učenju točnih ženskih odgovora submisivne spolne servilnosti muškarcima, ali
svejedno mi ne izlazimo neozlijeđene iz izgradnje ženske spolnosti oko sadomazohizma. Tamo gdje
živimo pod ugnjetavanjem i gdje nema virtualno izlaza za nas, barem dok ne dosegnemo
poodmaklu dob, prema odnosima jednakosti gdje preuzimamo spolne inicijative, imamo malo
alternative do li uživanja u vlastitom ugnjetavanju. Najuobičajeniji odgovor je eroticiziranje naše
nemoći u mazohizmu. Za neke žene koje to vide kao odveć "feminizirano", uloga ponižavanja žena
može biti eroticizirana u sadizmu - modelu za to postoje svuda oko nas u ovoj kulturi mrženja žena.
Lezbijke i gej muškarci boluju od posebnih pritisaka koje mogu voditi do posjedovanja spolnosti
izgrađene oko sadomazohizma. Kao rezultat heteroseksizma i antilezbijstva, mi smo često odrasle
mrzeći nas same i posebno našu spolnost. Teško nam je izgraditi spolnost koja je pozitivna,
egalitarna i slobodna od SM tonova. Neke lezbijke i gej muškarci ne poznaju nijednu drugu
spolnost do li sadomazohističke fantazije koje utječu na njihovu praksu, prema mogu namjerno
izbjegavati izvođenje SM rituala. Bilo kakav izazov sadomazohizmu se osjeća od strane takvih
lezbijki i gej muškaraca kao ozbiljna prijetnja. Vide se kao da nemaju nikakvu spolnu praksu ako
moraju napustiti onu koja je utemeljena u eroticiziranju ugnjetavanja. Ali tu leži, u samom
razumijevanju da je spolnost nešto izgrađeno i ne dano, poruka nade. Mi možemo ponovno
izgraditi. Postoji puno prostora za optimizam. Neke lezbijke i gej muškarci su vrlo malo dotaknuti
SMom i u mogućnosti su da provode drugu vrstu spolnosti. Čak i neke/neki od nas koji poznaju
razmjer SM utjecaja u našim životima su obično iskusile-i trenutke neobičnog spolnog intenziteta i
užitka koji nisu uključivali fantaziranu dominaciju i submisiju u bilo kojem razmjeru. U svima
nama postoji sjeme promjene. Mi možemo tražiti da maksimiziramo pozitivnu spolnost umjesto da
maksimiziramo negativnu spolnost SMa.
Okidači spolnog odgovora izgrađeni oko mazohizma su simboli moći i autoriteta. Posebno moćni
simboli su oni koji predstavljaju zlostavljačku, okrutnu i nasumičnu moć i autoritet, bič je mnogo
moćniji simbol nego značka policajca. Zamke i rituali fašizma su savršeni simboli za tu svrhu.
Uniforme, marševi, svastike, portreti Hitlera, autoritaran govor su erotski okidači. Sadisti u
Nacionalnom frontu su stimulirani ponavljanim gledanjem videa njemačkih nacističkih marševa i
parada. Sav asortiman fašizma je izrađen da proizvede moćan erotski odgovor od onih čija je
spolnost bila oblikovana pod muškom nadmoći i modelirana na sadomazohizmu. To je većina nas.
To je kapacitet da se bude privučen nacizmu koji otupljuje odgovor bijesa koji mbi mnogi ljudi
inače osjećali prema njemu. Izgradnja SM spolnosti je moćna i pametna zamka ugnjetavača. Naš
otpor je potkopan u našem trbuhu ako je naš odgovor na mučenje drugih ili na zamke militarizma
prije erotično nego politički ljut. Jako je teško boriti se s onim što vas napaljuje. To je problem koji
su feministke koje se bore protiv pornografije već prepoznale i razumijele. Osjećate se poniženo i
paralizirano kada ste uzbuđeni samim ponižavanjem žena koje želite izazvati. Jedini način da se
protiv ovoga borite je pretvoriti bol u ljutnju. Ne može nas se kriviti za način na koji je naša
spolnost izgrađena, prema imamo posvemašnju odgovornost za način na koji djelujemo. Imamo
pravo biti ljute i usmjeriti našu bol u napad na prodavače pornografije, apologete pornografije (i ti
uključuju, nažalost, SM lezbijke), kupce pornografije i konzumente pornografije. Teško je, ali
moramo shvatiti da slike i poruke - žena koje su objekti, mučene, iskorištavane i zlostavljanje - koje
utječu na naš vlastiti odgovor imaju namjeru da nas paraliziraju. Ne možemo si priuštiti da budemo
oslabljenje tim slikama, već moramo dijeliti naše osjećaje i izgraditi naš bijes.

Kao i sa seksizmom, zamke fašizma i čak njegove prakse mogu biti okidači uzbuđenja ne samo za
ugnjetavača, već i za njegove žrtve. Edmund White, gej romanopisac iz Sjedinjenih Država, je
intervjuirao nekolicinu gej muškaraca koji su voljeli nositi policijske uniforme u svojoj knjizi
Države želje: Putovanja po gej Americi. Objasnio je da je postojao kafić s gej muškarcima kao
osobljem, obučenima u policijskim uniformama u kojima su klijenti uključivali gej muškarce
obučene kao policajce i stvarne policajce. Tragedija i ponižavajuće flertanje s ugnjetavanjem je
imalo alarmantne implikacije. Jedan muškarac s izgledom policajca, kada je bio uhićen kasnije
izvan kafića, je proveo vrijeme opčinjen policajčevim čizmama. Drugi koji je bio uhićen i
premlaćen nije mogao pričati ni o čemu drugome do li zaljubljenošću u svojeg zlostavljača.
SM zagovornici stalno naglašavaju da je SM "samo fantazija" i nema nikakve spone s realnošću. To

je udobna iluzija. Ono što je ritual danas može biti stvarnost sutra. Promocija SMa i njegovih slika
će osigurati da će biti sve teže u budućnosti za neke lezbijke i gej muškarce, možda za sve one koji
koriste gej društvenu scenu, koja je preplavljenja SM ikonografijom, da budu čisto ljuti i nikako
erotski uzbuđeni slikama realnog života u kojem djeluju fašisti, policajci i kriminalci. Mislim da je
bitno da smo u stanju označiti točno fašističke prijetnje i boriti se jasno protiv njih. Ne ženlim
misliti da kada tenkovi i marširajuće čizme i svastike prođu unutar pravog fašističkog državnog
ureda, da će gej stanovništvo doživljavati zaglušujuću erotsku žudnju koja nas imobilizira.
Je li sadomazohizam rasističan?
SM proponenti u Sjedinjenim Državama i Britaniji su pravednički bijesni prema sugestijama da bi

išta moglo biti rasističko u njihovim politikama. Stoga, Pat Califia, dojenka kalifornijskog
lezbijskog sadomazohizma, priominentna "top" i sadistkinja, je odbacila kritiku za rasizam koja se
pojavila kada je SM grupi Samois rečeno da ne mogu iznajmiti prostor unutar ženske zgrade u San
Francuscu, "Očekivalo se da se branimo od optužbi da smo rasistkinje . . . ", žaila se ljuto. Ona
naravno nigdje ne spominje supstanciju optužbi ili načine na koji ih ona vidi kao neistinite. Tako
arogantno uvjerenje od strane bijelih žena da su iznad i onakraj mogućnosti rasističkog ponašanja ili
stavova bi, nadajmo se, u bilo kojoj drugoj sferi do li spolnosti, bilo viđeno kao oblik rasizma.
SM proponentni bi trebali biti svjesni uvrede prema svim gej osobama s bojom o simbolici političke
ideologije koja znači smrt ili odvratan progon svih nearijevaca. Gej crna grupa je vrlo jasno dala do
znanja svoje viđenje na pojavu nacističkih simbola na miješanim gej događajima.
Postajemo sve svjesniji ljudi koji nose fašističke i nacističke simbole na raznim lezbijskim/gej
mjestima, ponosno ističući simbole Britanskog pokreta i Nacionalnog fronta. Raste broj izvještaja o
napadima na gej muškarce i žene od strane takvih likova. Nije nam nije prihvatljivo da ljude koji
nose tako uvredljivu odjeću da se ne ispričaju otklanjajući kritiku govoreći da se radi o "modi".
Smatramo uvredljivim i uznemirujućim da rasizam ostaje neizazvan, da se uzima zdravo za gotovo i
inače prihvaćen od cijele lezbijske/gej zajednice. Šokirani smo neznanjem prema brojnim napadima
i zlostavljanjima i neprijateljstvima prema gej ljudima koje pokazuju grupe fašista. Osjećamo da
treba poduzeti organizirani napor da se počne identificirati i brisati sjeme rasizma i fašizma
inherentno u lezbijskoj i gej zajednici . . .
Gej crna grupa je iskusila nasilje od ruku fašista što zbog rasizma što zbog naše spolnosti.
Crna feministka Sjedinjenih Država, Alice Walker, u dirljvom članku na koji bi se pomislilo da se
na njega ne može što dodati, je objasnila način na koji je ona vidjela SM praksu kao rasističku.

Walker piše kao nastavnica koja je provela polugodište s ženama studentkinjama, crnim i bijelim,
pokušavajući da "se doživi, u mašti i osjećaju", što znači biti rob ili gospodar ili gospodarica. "Crne
i bijele i miješane žene su pisale o zatočeništvu, o silovanju, o prisilnom razmnožavanju da bi se
popunile gospodareve štale robova. Pisale su o pokušajima bijega, o prodaji vlastite djece, o
snovima o Africi, o pokušajima suicida". Onda piše o efektima gledanja TV emisije u kojem su
dvije žene iz Samoisa uzele uloge gospodarice i ropkinje. Premda je članak napisan u stilu fikcije i
bio je početno objavljen u knjizi kratkih priča, TV program s SM sadržajem nije bio fikcija, već se
zaista dogodio na način kako ga ona opisuje.
Zamislite naše iznenađenje, stoga, kada su mnoge od nas gledale televizijski specijal o
sadomazohizmu koji je bio prikazan noć prije nego što je naša nastava završila, i jedini međurasni
par u njemu, lezbijke, se prezentirao kao gospodarica i ropkinja. Bijela žena, koja je pričala cijelo
vrijeme, je bila gospodarica (nosila je prsten u obliku ključa za koji je rekla da pristaje u lokot na
lancu oko vrata crne žene), i crna žena, koja je stajala smiješeći se tiho, ona je bila - tako je rekla
bijela žena - njezina ropkinja . . .
Sve što sam predavala je bilo poništeno tom jednom slikom, i zaokupile su me misli o teškoj borbi
mojih studentkinja da se riješe stereotipa, da se bore protiv predrasuda, da se stave u kožu
porobljene žene, i da zatim vide svoju borbu ismijanu, i stvarno porobljeno stanje stvarnih miliona
naših majki trivijalizirano jer su dvije glupe žene inzistirale na svojem pravu da izvedu javno
"fantaziju" koja još uvijek izaziva strah u srcima crnih žena. I neugodu i gađenje, barem, u srcima
većine bijelih žena u mojem razredu.
Jedna bijela studentkinja, očito s bliskim vezama s našom lokalnom S i M grupom, je rekla da ne
vidi ništa loše s onim što je vidjela na TVu. (Slučajno je bilo nekoliko bijelih muškaraca u tom
programu koji su bili vlasnici bijelih žena kao "robova" i čak tvrdili da imaju pravne papire da to
dokažu. I zaista, jedan muškarac je paradirao svoju ropkinju po gradu s konjećim repom između
njezinih zubi i "posuđivao" je drugim sadomazohistima da ju izbičuju.). Sve je to mašta, rekla je.
Nikome se ne čini ništa loše. Ropstvo, pravo ropstvo je ipak gotovo.
Ali ono nije gotovo . . . I knjiga Kathleen Barry o ženskom spolnom ropstvu i knjiga Linde Lovelace
o bivanju takvom ropkinjom nisu jedini indikatori da je tome tako.
Pat Califia je odabrala da odgovori na članak Alice Walker u dvije posve ismijavajuće rečenice u
svojem doprinosu za knjigu grupe Samois, Dolazak do moći. " . . . U pokušaju da dokaže da je SM
rasistički, Walker opisuje te žene [one koje glupe gospodaricu i ropkinju u TV programu] gdje je
bijela top a crna žena bottom [mazohistkinja]. Zapravo, top u ovom paru je Latina lezbijka". Ovo je
razina ozbiljnosti s kojom grupa Samois, na osnovu koje se oblikuje grupa podrške za britanske SM
lezbijke, uzima temu rasizma.
Grupa podrške za SM lezbijke koju podupire Engleski kolektiv Prostitutki (ECP) i Wages Due
Lesbians (dvije podrgupe unutar krovne organizacije Plaće za kućanski rad, vrlo anti-feministička
kampanja) je došla na sastanak nekih londonskih lezbijki feministki koje su htjele planirati
kampanju da izazovu širenje SM politike. Žena iz ECPa je dala razlog, prepisan iz standardne SM
apologetske literature, zašto bi SM mogao biti jako koristan u odnosima. Objasnila je da u
odnosima između crnih i bijelih žena SM rituali bi mogli biti provedeni koji bi mogli ukloniti
razlike moći ili barem pomoći da oni postanu razumljivi. Ova žena, koja je bila bijela, nije rekla tko
mora glumiti top ulogu, a tko ora glumiti bottom ulogu u takvim odnosima. U primjeru iz
Sjedinjenih Država gore, bottom je bila crna žena. Ali samo pretpostavljajući da tome nije uvijek
bio slučaj, vidimo li ovdje zaista izvođenje rasističkih rituala, čak i ako u nekim odnosima moći
nisu bili bijeli top i crni bottom, kao pomoć u eliminiranju rasizma? U muškoj pornografskoj

literaturi crne žene su predstavljene bilo kao submisivne ropske žrtve ili kao domine. SM rituali
mogu stoga samo pojačati jedan ili više tih stereotipa. SM ne nudi mogućnost da se iz njih izađe.
Može li sadomazohizam biti spašen?
Pat Califia objašnjava, u Dolazak do moći, da su neke članice Samois grupe našle da su neki od
njihovih principa u suprotnosti sa SM praksom, i to je dovelo do problema u grupi. Ona ne kaže o
kojim se principima radilo i ne pokazuje simpatije prema njima, ali možemo pretpostaviti da se tiču
stvari poput nošenja svastika i čak rituala u kojima su crne žene bile ropkinje. Ne čini se da su žene
u britanskoj SM grupi još uznemirene svojim savjestima, jer je barem jedna viđena sa svastikama.
Ali da li bi bilo moguće za praktičarke SMa da "očiste" svoje činove i da uklone očiti rasistički
simbolizam kao rezultat kritike? (Do sada je njihov odgovor na kritiku bio da nazovu kritičarke
fašistkinjama i rasistkinjama i da im kažu da im SM neće dopustiti da održavaju javne sastanke bez
SM lezbijki u kostimima da prekidaju diskusiju.)
SM ritual se tiče eroticiziranja dominacije i submisivnosti i uključuje glumačko izvođenje

ugnjetavanja. Scenariji nacista i Židova, ili ropkinje i gospodarice će možda biti izostavljene od
strane onih s nježnim savjestima. To bi ostavilo dosta prostora za scenarije i kostime koji
predstavljaju seksističko ugnjetavanje, korištenje slika prostitucije, spolnog uznemiravanja ili
jednostavno fetišiziranje rodnog stereotipiziranja s jednim likom obučenim kao opasnim
motociklistom i drugim feminiziranim u korzet. Je li to rješenje?
Sasvim udaljeno od činjenice da će vizualni izražaj ostati grozno seksističan i heteroseksističan,

svako slavljenje ugnjetavanja može samo ojačati vrijednosti koje održavaju sve oblike ugnjetavanje.
Rasističko ugnjetavanje ovisi jako puno o ideji da je moć ujedno i pravo, da je nasilje razuman
način za pristup onima koji se smatraju inferiornima, da su nejednakosti moći poželjne i neizbježne,
kao i seksizam. Praksa SM osnažuje te vrijednosti. Ona ne dozvoljava nikakav prostor za postojanje
alternativa tim vrijednostima. Ako smo posvećene-i postizanju društva u kojem nijedna grupa u
stanovništvu nije podložna nasilju, diskriminaciji i iskorištavanju, tada moramo izgraditi spolnu
praksu koja odražava tu vrstu društva koju želimo stvoriti. Inače ono što govorimo je da su spolnost
i emocije koje idu s njome zapravo posve nepovezane s ostatkom naših života i nemaju nikakvu
političku važnost. Takva praksa bi bila obostrana, brižna i egalitarna. To je naravno anatema
zagovornic-ima-ama SMa. Takvu praksu muški gej SM apologeti poput Jeffrey Weeksa nazivaju
bambi, a Samois lezbijke vanilija. Oba termina su dizajnirana da pokažu prezir i da odvrate ljude od
nje. Egalitarna spolna praksa je predstavljena kao da joj nedostaje intenziteta, da je monotona,
podobna samo za slabiće.
SM zagovornic-i-e su svjesni-e da su otvoreni-e za političku kritiku i stoga su neke-i od njih

razvile-i ingenioznu obranu. Nekoliko godina ranije član tada nedavno ugasle gej grupe, Gej
ljevica, je dao promotivni govor o SMu, s prezentacijom, na gej radionici. Pokazao je prezentaciju
sa slikama muškaraca u nacističkim uniformama kako pišaju i kako prisiljavaju lisicama vezane
muškarce da im ližu koljena. Zaintrigirana, zapitala sam ga kakve to veze ima sa socijalizmom. Na
prvu je odgovorio da to nema ništa zaista sa socijalizmom, da je to samo spolna praksa. Kasnije je
ponudio oblik opravdanja koju su neki bivši SMovci Sjedinjenih Država osjetili potrebnim da
razviju. A to je da SM praksa pomaže uključenima da razumiju razlike moći koje postoje u svijetu i
da rade efikasnije da ih dokrajče. (Pogledajte također argument opisan gore koji su ponudili ECP i
Britanska SM grupa podrške za lezbijke). Jedan SM apologet iz Sjedinjenih Država je objasnio ovu
obranu sasvim sažeto:

Možda jedan od efikasnih načina borbe protiv političke moći i mogućnost da se ona učini
nepotrebnom je razumijeti impulse za moći i podčinjenosti u sebi i integrirati ih, prije nego pokušati
proširiti ih na političke sustave. Uključenje u SM ima tendenciju da oduzme "potrebu" osobe da
ugnjetava i da bude ugnjetavana, da manipulira i da bude manipulirana društveno i politički - još
jedan razlog zašto joj se oni koji okidaju na moć protive tako snažno. SM može biti dio posvemašnje
pobude protiv društvenog, strukturiranog ugnjetavanja, što je dio razloga zašto su anarhisti i
libertarijanci brojniji među SM ljudi nego u općem stanovništvu.
Ovome čovjeku ugnjetavanje se čini da je nešto što ljudi "trebaju" i što pozivaju na sebe. To je
logična analiza iz perspektive SMa, koji vidi nasilje i zlostavljanje kao nešto što ljudi "trebaju" i što
biraju. To je posve individualistička analiza u kojoj aktualno realno životno ugnjetavanje ne igra
nikakvu ulogu. To je samodovoljni, lažni argument. Kako bi nam SM praksa pomogla da ukinemo
vojno-industrijski kompleks, da se suočimo s grupom fašističkih razbijača, ili pomoći majci lezbjiki
da dobije skrbništvo svoje djece?
Da bi se borili-e protiv strukturalnog ugnjetavanja trebamo samopoštovanje i neku ideju da

alternativa ciklusima dominacije i potčinjavanja postoji. Možemo samo biti vođene-i idejom da
ugnjetavačke strukture moći ne "moraju" da postoje za ljudsku sreću, spolnu ili neku drugu.
Sadomazohizam kao politika
SM zagovornicie pridobivaju potporu od liberala na temelju njihovog zahtjeva za individualnom

slobodom, za osobnim pravom da slijede svoju izabranu spolnu praksu. Ali argument osobne
slobode nije nužno progresivan. To je glavni sastojak tačerske ekonomske i društvene politike.
Takav argument mora ovisiti o uvjetu naslonjenom na taj argument da ponašanje u pitanju ne šteti
nikome do li samome praktikant-u-ici. (Neki-e bi argumentirali-e da bi trebala postojati ograničenja
na slobodu unutar koje ljudsko biće fizički šteti samome sebi ili traži bilo koje drugo ljudsko biće
da mu našteti fizički. Kakva bi bila naša odgovornost ako bi se suočila s brutalnim scenarijom
analnog jebanja šakom u konekstu droga i alkhola kada bi znalie da bi ta praksa mogla voditi
groznoj povredi ili smrti? Bi li trebali intervenirati, svršiti ili proći pored toga?) Promoviranje SMa
čini štetu veću od one nad praktikant-ima-icama i njegovo zagovaranje je više od spolne prakse; to
nije hobby, već politika i način života.
Nošenje SM obuće na društvenim događajima, na marševima itd. u obliku kostima crne kože i lisica
stvara atmosferu prijetnju i neugode svim prisutnim lezbijkama. Lezbijke često traže društvo
isključivo žena kako bi pobjegle od muškog uznemiravanja i zastrašivanja na ulici, u oglasima i u
pornografiji. Naviknutei smo na "muževne" agresivne muškarce koji rutinski koriste SM odjeću
kako bi zastrašivali, npr. Anđeli pakla (Hell's Angels). Ne bi trebale patiti od straha s drugim
lezbijkama ili biti odsječene od komuniciranja jer se ne možemo nositi sa zastrašujućom odjećom.
Postoje sada mnoge lezbijke u Londonu čiji je društveni život ograničen sveprisutnošću SM
odjevanja bilo pod krinkom mode ili kao produžetkom SM prakse. Te lezbijke nisu slabići. Imamo
pravo ne bojati se i pravo na okoliš slobodan od nasilja.
Nošenje nacističkih i fašističkih simbola, npr. svastike, crne kožne kape SS jedinica, crne kožne
kapute SS jedinica, čini veliku uvredu i stres svim lezbijkama koje su svjesne onoga što je njemački
fašizam značio u terminima nasilja i smrti za Židove, Rome, lezbijke, fizički i mentalno različite,
zaista za sve osim za bijele, nežidovske, heteroseksualne, tjelesno-sposobne muškarce.

Prihvaćanje SM odjevanja, posebno nacističkih simbola, čini lezbijsku zajednicu manje sposobnom
da se odupre pravom procvatu fašističkih vrijednosti i praksi u britanskom društvu trenutno. Ne
treba nam zamućivanje razlika. Moramo vidjeti i izazvati jasno svaki pokušaj da se rasističke i
fašističke vrijednosti i ponašanje učini prihvatljivim. Neki nositelji fašističkih simbola uznemiruju i
napadaju gejeve, posebno crne gejeve, upravo sada. To je teže razotkriti i odbaciti kada su fašistička
simbolika i "muževne" agresivne vrijednosti postale svakodnevne na gej društvenoj sceni.
Eroticiziranje moći i ugnjetavanja u spolnosti okrutnosti kakva je SM nas trenira da se uzbudimo na

zamke fašizma. Erotska privlačnost fašizma, strukturirana u našu spolnost kako učimo naše spolne
odgovore unutar sustava muške nadmoći, je osnažena politikama SMa. Samo stvaranje egalitarne
spolne prakse se može uklopiti unutar antifašističke politike.
SM nije spolna praksa koja pada s neba, već odgovor na i eho sve većeg zahvata fašističkih
vrijednosti i praksi u svijetu izvan gej geta. Kao i u Njemačkoj u ranim 1930tima, rasistički napadi
su sada u porastu. Sve više militarizam inficira zapadno društvo. Pornografija i oglasi postaju sve
više i više nasilni i sadistički prema ženama. Imamo konzervativnu vladu koja je posvećena
ograničavanju osobnih sloboda u ime njihovog povećanja. Postoji atmosfera sve veće društvene
napetosti i straha kako vladine politike polariziraju razlike između siromašnih i bogatih, crnih i
bijelih, žena i muškaraca. U tom kontekstu SM može biti viđen, ne kao avanturističko radikalno
novo polazište, već način na koji lezbijke mogu prevodiiti direktno u svoje odnose jedne s drugima
mržnju i prezir prema ženama i posebno prema lezbijkama, a za što se fašističke vrijednosti zalažu.
Možda se radi o pogrešno oblikovanoj samoobrani, odnosno ako lezbijke prouzrokuju jedne
drugima strah i bol sada, onda neće biti tako strašno kada primimo takvo zlostavljanje od drugih u
budućnosti.
SM zagovornici smatraju da njihova spolna praksa ni na koji način utječe na njihove odnose jedne s
drugima i s ostatkom svijeta van spavaonice, osim da ih čini jačima. U školama za učenje mučenja
u Grčkoj za vrijeme vojne diktature i unutar drugih režima ekstremne desnice, učenici mučenja su
bili poučavani tako što su bili mučeni. Moguće je da "bottom" ili M lezbijke, koje su u većini, imaju
svoje osjetljivosti zatučene kroz mučenje koje odabiru da prođu. Kako bi stvorile dovoljan broj
Sova, neke Movke moraju napredovati u posluživanju onoga što su prethodno primile.
SM praksa se razlijeva van spavaonice u druga područja lezbijskih odnoa. Sljedeći citat je iz članka
iz Dolazak do moći u kojem Susan Farr kako ona i njezina ljubavnica koriste fizičko kažnjavanje
kako bi prevladale ljubomoru prema nemonogamiji one druge.
Ako izbičujem Rae nakon što je imala spolni odnos s nekim, to također izražava direktno kako se
osjećam ljutom i ljubomornom. To je pokazivanje moći, bez postavljanja pitanja. To mi daje ispuh
za "negativne" i vrlo prirodne osjećaje koji postoje nezavisno od moje posvećenosti principu
nemonogamije. Kažnjavanje također funkcionira tako da olakša krivnju osobe koja vara, još jedan
"negativan" i prirodan osjećaj koji postoji neovisno od iskrenih uvjerenja da su bure radi
povremene nemonogamije prihvatljivije od gušenja u neolakšanoj monogamiji . . . Ova diskusija
rituala kažnjavanja korištenih kao odgovor na nemonogamiju je jedan način kako fizička agresija
može funkcionirati da održi odnos čistim.
SM-ovci-ovke bi htjeli-e da postoji razlika između ovoga što je opisano ovdje i uobičajenog
zlostavljačkog odnosa. Razlika, temeljena na lažnoj premisi da možemo pristati na zlostavljanje

(sjetite se stare mudrosti kako pretučene žene to zapravo vole) može postati lagano nejasna tako da
zlostavljanje postaje jako štetno za jednu ili obje partnerice. Marissa Jonel, osoba koja je preživjela
SM, opisuje takvu situaciju u Protiv sadomazohizma. Takvo "koncenzualno" zlostavljanje ne može
pomoći našoj borbi kao ženama i lezbijkama da se zauzmu za pravo žena da žive slobodno od
nasilja, naše pravo da ne budemo viđene kao prikladni ciljevi za nasilje. SM je puno više od SM
prakse. To je životni stil i pristup svijetu koji slavi i legitimizira nasilje. Odnosi zlostavljanja
smanjuju potencijal sudionica i svih nas da nađemo alternativne nasilje za bavljenje konfliktom.
Zlostavljanje lezbijki, kroz koje lezbijke izražavaju svoje internalizirano anti-lezbijstvo i samo-
mržnju jedne prema drugoj, je ozbiljan problem za lezbijsku zajednicu s kojim se treba pozabaviti,
to nije igra.
Bitno je za shvatiti da su politike sadomazohizma te koje su promovirane, ne samo spolna praksa.

Taktike SM-ovaca-ovki to čine jasnim. SM zagovornice, u svojoj krinci ugnjetavane manjine, su
nosile SM transparent na Maršu lezbijske snage u lipnju 1984. godine. To znači da mnoge lezbijke
koje su znale za transparent nisu došle na marš i mnoge druge su osjetile da se ne mogu pridružiti
maršu tog dana. SM zagovornice su bile vrlo svjesne toga da one na taj način dijele lezbijke i
isključuju mnoge lezbijke iz marša, ali pravo triju SM lezbijki da načine takvu štetu lezbijskom
jedinstvu i politici je bilo podržano od organizatorki i sve su primjedbe zanemarene. SM
zagovornice namjerno potiču takve sukobe i urušavanje političkog jedinstva do kojeg zatim dolazi.
U Sjedinjenim Državama, Samois su prvo uništile jedinstvo Marševa gej ponosa, a zatim su
nastojale podijeliti kolektiv ženskog centra u San Franciscu iznajmljivanjem prostora, te su zatim
krenule uznemiravati i zastrašivati feminističke knjižare koje ne bi stavile njihov promotivan
materijal na prominentno mjesto. Britanska SM lezbijska grupa je tražila da iznajmi prostor u
središnjem londonskom ženskom centru, u Jednom ženskom mjestu. Ista taktika je korištena i u
Lezbijskom i gej centru. Unatoč protivljenju velike većine lezbijki feministki koje su bile članice
centra, SMovkama je dozvoljeno korištenje prostora u lipnju 1985. godine.
Takva koordinirana kampanja širenja zbunjenosti i nejedinstva i zastrašivanje izvan svih mjera u
odnosu na njihov broj ne sliči ničem drugom do li fašističkoj taktici. Oslanjanje na podršku
liberalizma one stvaraju sukobe da unesu klinove u političku opoziciju i da oslabe naš kapacitet da
se odupremo fašističkim vrijednostima i praksi u bilo kojem obliku. (Jedan primjer gdje fašisti
koriste ovu taktiku je nadavni potez Nacionalnog fronta da zatraži pomoć od Nacionalnog vijeća za
građanske slobode. Ovo je bilo napravljeno da se vijeće podijeli i prouzrokovalo je dosta
problema.) Ono što se događa je puno više od pokušaja "ugnjetavane" manjine da zadobije pravo da
izvodi svoje spolne prakse. SM je politika s određenim taktikama, koje uključuju zastrašivanje od
strane žena koje nose uniforme od crne kože. Rijetko je kada "ugnjetavana" grupa bila tako
ugnjetavačka i potencijalno destruktivna.
Implikacije SM politika su prealarmantne da bi bile ignorirane. Ne samo feminističke politike, ali

sve antirasističke, antifašističke i antikapitalističke politike ovise o razumijevanju da ugnjetavani-e
ne traže, niti trebaju, niti žele svoje ugnjetavanje. Veliki mit koji drži ideologiju zapadne
demokracije na okupu je pristanak. U misli zapadne demokracije sve grupe unutar stanovništva
pristaju na sustav vlasti. Postoji koncenzus. Tome nije zaista tako. Samo oni bijeli muškarci s
bogastvom su na položaju da se služe istinskim pristankom na politički sustav koji rutinski
degradira, iskorištava i kontrolira sve ostale. SM koristi politički manipulativnu ideju pristanka da
opravda SM. Ideja da bilo tko namjerno kreće da traži zlostavljanje i degradaciju može biti vrlo
lagano ekstrapolirano da opravda politički opresivne sustave, odnosno, temeljne fašističke
vrijednosti da masama "treba" snažni vođa. Temeljni politički princip SMa je stoga u kontradikciji s

našom brobom za političkim sustavom temeljenim na pravu svakog ljudskog bića na poštovanje,
jednakost, samo-poštovanje i samo-vladu.
Spolnost okrutnosti koju čini SM nije ni prirođena ni neizbježna. Premda su mnogie od nas iskusilie
fantazije i prakse koje uključuju SM vrijednosti dominacije i potčinjavanja, mi također imamo
iskustvo pozitivne spolnosti s egalitarnim vrijednostima. To je ta pozitivna spolnost koju trebamo
promovirati i proširiti. Naša sposobnost da volimo jedna drugu s dostojanstvom i samopoštovanjem,
ne samo intenzitetom osjeta i užitka, je oštećena našim iskustvom ugnjetavanja. Ali ta sposobnost
nije uništena. Možemo se boriti protiv svih pritisaka koji nas ohrabruju da volimo čizmu koja će nas
udariti u potčinjenost. Možemo odlučiti da ne vodimo romansu s ugnjetavačem. Možemo imati
spolnost koje je integrirana ne u naše ugnjetavanje, već u naše politike otpora.

Tekst The Eroticism of (In)Equality autorke Sheile Jeffreys je prezentiran na konferenciji "Ženom se
ne rađa", koja je slavila pedesetu godišnjicu Drugog spola Simone de Beauvoir, a koju je
organizirao Frauenmediaturm u Kölnu između 22. i 24. oktobra 1999.
Eroticizam (ne)jednakosti
Sažetak: U ovom članku ću tvrditi da masivna prepreka ženskoj jednakosti leži u načinu na koji je
spolni odnos pod muškom nadmoći izgrađen iz erotizacije ženske potčinjenosti i muške dominacije.
Gledat ću kako je eroticizam nejednakosti izgrađen od strane seksologa, "znanstvenika" seksa, i
unutar industrije seksa koju oni uzimaju za promjer. Pokazat ću kako je eroticizam nejednakosti
slavljen i opravdan u queer i postmodernističkoj teoriji. Sugerirat ću da je jedino spolnost jednakosti
u skladu sa slobodom žena. Da bi se to postiglo muško prostitucijsko ponašanje se mora privesti
kraju. Ponašanja muške dominacije i ženske potčinjenosti, nazvane rod, ili muževnost i
ženstvenosti, koja su trenutno temelj spolnosti nejednakosti moraju biti zamijenjena ponašanjima
jednakosti.
Seks i muška nadmoć
Potencijalno seks bi mogao biti jednostavan izvor zadovoljstva. On nije nužno vezan uz nasilje i
dominaciju. Ali seks unutar sustava muške nadmoći je stvoren iz ženske potčinjenosti i muške
dominacije. Seks nije samo jednostavno zadovoljstvo, već politički konstruirano da održi mušku
nadmoć. Kroz spolno zadovoljstvo, muškarci, i, nažalost i neke žene, mogu zadobiti uzbuđenje iz
potčinjavanja žena. Razlika koja je slavljena u seksu unutar sustava muške nadmoći je razlika moći
između muškaraca i žena. Eroticizira se razlika u moći.
Muško spolno korištenje žena je ključno za njihovu ideju sebe kao muževnih, muževnost se stvara
kroz spolni odnos. Razlika između muškaraca i žena se kroz seks fizički izražava, ali puno važnija
je razlika u moći koja se ovdje izražava politički. Ono što je seks trenutno je erotizacija ženske
potčinjenosti i muške dominacije. To je ono što daje okrutno zadovoljstvo pornografiji i prostituciji
i vodi ka silovanju i ostalim oblicima spolnog nasilja protiv žena i djece.
Ženama je na Zapadu rečeno da sada imaju jednakost, ili barem jednakost prilike. Ali ta jednakost
se ne smije miješati u seks. Seks se na zapadu nije promijenio s napretcima koje su žene postigle
prema jednakosti. S masivnom i legaliziranom industrijom seksa temeljenom na erotizaciji
potčinjavanja žena, seksualizirana nejednakost je postala sve više i više sastavni dio ekonomija
zemalja diljem svijeta i institucionalizirana. Seks, tvrde pornografi i queer teoretičari, je seksi
upravo zato i samo zato što se radi o uzbuđenju kroz razliku moći. One feministke koje su vodile
kampanje protiv pornografije i prostitucije su optužene da uništavaju zabavu i da su protu-seks. To
pokazuje kako je duboko utkana ideja da ne može biti spolnosti jednakosti. Nažalost, ja sugeriram,
dok god ono što je viđeno kao zabava, seks, te čak i ljubav, je stvoreno iz narajcanosti na žensku
nejednakost, ne može postoji prava jednakost ili sloboda za žene. Ako budućnost još uvijek
sadržava prostituciju i sadomazohizam, onda ona ne sadržava slobodu žena.
Izgradnja eroticizma nejednakosti
Erotizacija domaćice u postratnom vremenu

U ovom stoljeću žene su se borile protiv otuđujućeg i ponižavajućeg seksa muške nadmoći i ženske
potlačenosti. Jedan od načina na koji su to učinile je bilo kroz traženje da izbjegnu spolni snošaj ili
jednostavno da pokažu manjak entuzijazma za tu praksu. Industrija seksologije je bila stvorena od
strane muških doktora da liječi ono što su seksualni stručnjaci 1920tih dijagnosticirali kao ženski
politički otpor. Mnogo mojeg rada je uključivalo čitanje knjiga napisanih od strane seksologija,
znanstvenika eksa. Seksolozi su bili odgovorni za izgradnju i razumijevanje onoga što seks je kroz
knjige za seksualne savjete i seksualnu terapiju. U vrijeme Drugog spola savjeti europskih
seksologa su bili napadno seksistički. Seksolozi su tvrdili da žene trebaju tražiti spolni užitak kroz
predaju svojim muževima.
Eustace Chesser, popularan seksolog 40tih i 50tih piše da će mnoge djevojke možda
smatrati nemogućim da se posve predaju tijekom spolnog čina. Posvemašnja predaja je jedini način
na koji može dati najveći užitak i sebi i svojem mužu. Potčinjavanje nije ista stvar kao i predaja.
Mnoge žene se potčinjavaju, ali zadržavaju, duboko unutar sebe, jedno područje koje nije osvojeno,
i koje je, zaista, u snažnoj opoziciji potčinjavanju.
Žene su trebale imati samo vaginalne orgazme i muškarcima su dane čvrste instrukcije da osiguraju
da se žene ne mrgolje tijekom spolnog snošaja kako bi dobile klitorisnu stimulaciju. Ženama su
dane stroge upute kako da se ponašaju prije i tijekom spolnog snošaja. One moraju tome pristupiti
sa "iščekivajućim uživanjem", a očito je da mnoge to nisu učinile. Moraju pokazati entuzijazam
prije čina ali ne micati se presnažno, kako penis ne bi ispao. Smatralo se jako teškim za muškarce
da vrate penis jednom kada je njihova koncentracija bila slomljena.
Seksolozi su bili odlučni da bi se sve žene trebale potčiniti spolnom snošaju jer je spolni užitak u
tom činu shvaćen da osigura žensko potčinjavanje svojem mužu u svim aspektima njezinog
vjenčanog života. Žene koje su tražile da izbjegnu spolni snošaj su optužene da traže gospodstvo
nad svojim muževima. Neke žene su koristile smicalice da izbjegnu svoju dužnost spolnog užitka u
potčinjavanju tijekom spolnog snošaja. Jedan seksolog je rekao da je razmatrao šokantnu priču kako
bi žene mogle biti neposlušne tijekom spolnog snošaja na način koji bi muškarce mogao odbiti.
Jedan muž se žalio da bi njegova žena nastavila čitati knjigu tijekom spolnog snošaja, drugi da bi
njegova žena nastavila stavljati lak za nokte na svoje nokte na nožnim prstima. Seksolozi u
postratnom periodu su morali se dotaći ženske "jednakosti" premda, kako je jedan komentirao, ona
je bila loša za "obiteljski život". Oni nisu mogli sugerirati da muškarci jednostavno ignoriraju
ženske osjećaje i da koriste njuhova tijela čisto kao pasivna pomoagala za masturbaciju. Strategija
je promijenjena prema onoj u kojoj bi žene aktivno tražile i slavile vlastito potčinjavanje, kroz
orgazam u snošaju. To je bilo nazvano "ženska seksualnost".
Seksualna revolucija 1970tih
U 1960tima i 1970tima seksualna revolucija se navodno dogodila na Zapadu (i sada se izvozi svuda
po svijetu). Ja sam identificirala tu seksualnu revoluciju kao promoviranje muških prava da
seksualno koriste žene na koji god način hoće i kao žensku dužnost da obožavaju služiti muškim
željama. Poruka "revolucije" je jasna u knjizi općenito viđenoj kao vrhunas seksualne revolucije,
Užitak u seksu Alexa Comforta. U toj knjizi ženama je rečeno da je muška spolnost vrlo fiksirana i
automatska, kao "stavljanje kune u aparat", dok je ženska spolnost fleksibilna tako da su žene dobro
pozicionirane da služe muškim interesima kroz stvari poput pokrivanja u crni latekst, u postajanju
mješanke zmije i tuljana, ili dozvoljavanju da budu vezane. Comfot upućuje muškarce, na primjer,

da je izražaj ženskog lica kojemu su zavezana usta, kada ona može samo "mijaukati" kao
"neodoljiva većini silovateljskih muških instikata".
Seks koji je dozvoljen ženama, seks koji su one ohrabrene da prihvate od strane spisatelja spolnih
savjeta, ženskih časopisa, pornografije, je seks gdje je užitak dobiven kroz "predavanje" dok
muškarci ostaju u kontroli i dodanom uzbuđenju kroz omalovažavanja žena. Model seksa seksualne
revolucije je bila prostitucija. Masters i Johnson, su na primjer, temeljili svoju seksualnu terapiju,
dizajniranu da izliječi probleme muškaraca s erekcijom, na intervjuima s ženama u prostituciji o
tome kako su one posluživale muškarce. Udanim ženama je savjetovano da učine isto. Alex
Comfort je savjetovao ženama da nauče manipulativne strategije prostitutki ako su htjele spasiti
svoje brakove od razvoda.
U reakciji na ovaj model seksa, feminiskte u 1960tima i 1970tima, bilo u odnosima s muškarcima
ili sa ženama, su tražile da izgrade posve novo razumijevanje onoga što bi seks mogao biti, seksa
konzistentnog s njihovim željama za jednakošću i ljudskim dostojanstvom. Feministke su kritizirale
muške modele agresivnosti, centriranosti na penis, centriranosti na cilj, penetracije, i
objektivizirajućeg seksa. Feminističke kampanje protiv pornografije su bile u mogućnosti da
pokažu precizno model seksa koji je bio omalovažavajući ili nasilan prema ženama iz niza brojnih
primjera u pornografiji, propagandi ženomrštva.
Seks industrija kao spolno oslobođenje: 1980te
U 1980tima, na užasavanje antipornografskih feministki poput mebe, neke žene su prigrlile

seksualnu revoluciju kao da nudi spolno oslobođenje ženama. One su prabile mušku pornografiju
žena kao da nudi dobre ideje za žene kako da postignu spolno zadovoljenje. Feminističke
alternative koje smo započele da zamišljamo i prakticiramo su bile pregažene s tradicionalističkim
muževnim idejama onoga što bi seks trebao biti, ovoga puta proklamirano od strane nekih žena da
je to ono što žene zaista hoće. Prvo su neke žene branile mušku pornografiju od feminističkog
otpora. Zatim su neke žene započele s vlastitim pornografskim poduzetništvom, predstavljajući
točno iste vrijednosti kao muška pornografija. Nova pornografija je bila oglašavana prvenstveno
prema lezbijkama i bila je vrlo sadomazohistička po sadržaju.
Sadomazohizam: U 1980tima sadomazohizam je bio promoviran kao zaista revolucionaran i

progresivan oblik seksa od strane seks industrije, pornografa, queer i postmodernih teoretičara. Dok
je seks unutar sustava muške nadmoću uvijek sadržavao mušku dominaciju i žensko potčinjavanje,
brutalno nasilje obično nije bio dio mješavine. Ono što je bilo novo u doprinosu 80tih "seksualnoj
revoluciji" je bila promocija praksi jasnog i očiglednog nasilja kao "seksa". Sadomazohizam je u
seks industriji došao na nov teritorij. U Melbourneu i u gradovima diljem zapadnog svijeta, SM
klub je bio osnovan, nazvan Hellfire Club. U klubu je ranjivim ženama plaćano da budu bičevane.
Mondeni mladi muškarci su gledali i pokušali nagovoriti svoje djevojke da se priključe. Prakse iz
bordela su sada bile svakodnevna zabava za mlade osobe. Pisala sam i govorila sam protiv toga,
govoreći da je seks koji je promoviran upravo seks s kojim žene trebaju završiti kako bi zadobile
bilo kakvu slobodu, seks koji je stajao u pozadini muškog spolnog nasilja nad djecom, protiv žena
na poslu, u odnosima, protiv žena u prostituciji. Vlasnik kluba u Melbourneu koji vodi
entuzijastičnu korespondenciju sa serijskim ubojicama u zatvorima SADa i koji održava noći u
svojem klubu da ih slavi, kao i nacističke večeri, posvetio je jednu noć ismijavajući me javno kroz
grad.

Lezbijska seksualna revolucija
U 1980tima lezbijke su bile privučene u vrijednosti i prakse "spolne revolucije". U knjizi Lezbijska
hereza pokazujem kako su prakse sadomazohizma i pornografije bile oglašavane lezbijkama, o
uzbudljivosti te vrste seksa. Neke žene su uspostavile pornografske ćasopise i video poduzeća za
proizvodnju materijala s točno istom formulom koja se može naći u muškoj pornografiji. Žene
ponižene i zlostavljanje, ili samo lagano potčinjene, ali ovaj puta od strane drugih žena. Većina žena
povezanih s ovim poslom su bile žene u prostituciji čije su ideje seksa bile oblikovane, često
počevši sa seksualnim zlostavljanjem u djetinjstvu i kroz godine spolnog iskorištavanja. To nije bio
seks jednakosti. Proizvodnja pornografije za žene se činila malo manje zahtjevnom od muške
industrije seksa, i nudila je način da se zaradi za život iz njihovog iskustva viktimizacije. Neke,
poput Annie Sprinkle, s 20 ili više godina u prostituciji s muškarcima su se oglašavale kao "spolne
edukatorice" koje bi poučavale heteroseksualne i lezbijske žene kako da rade seks. Prihvaćenost
koje su te žene dobile u nekim područjima lezbijske i feminističke kulture indicira kako je teško za
mnoge da zamisle spolnost slobode.
Tri ideologije su bile upotrijebljene u opravdavanju tih praksi i u branjenju njih od feminističke
kritike. To su liberalni individualizam, queer teorija i postmodernistički feminizam.
Seksualno oslobođenje
Liberalni individualizam je ideologija koja je inspirirala seksualnu revoluciju. Prakse prostitucije,

sadomazohizma, čak i pedofilije su opravdane idejom pristanka i izbora. Rečeno nam je da su
odrasle osobe koje imaju želju, čak i djeca, mogu raditi izbore o tome kako će se spolno ponašati i
stvaranje seksualnog objekta kroz "izbor" bi trebao biti cilj progresivnih spolnih politika. Ključna
riječ ovdje je "objekt". Kao što je Suzanne Kappeler istakla, seksualni liberal je staromodni
privilegirani muškarac koji zahtjeva raznolikost objekata koji služe njegovim potrebama i stječe ih
od ranjivih i potrebitih. Seksualni liberalizam je zapravo moć muškaraca. Pod muškom prevlasti
"izbori" žena i djece su ozbiljno ograničeni s ekonomskim potrebana kroz propagandu ženomrštva,
nasilje i viktimizaciju. "Pristanak" je ideja koja skriva materijalne stvarnosti razlika moći i
iskorištavanja. "Pristanak" implicira jednako područje igre za sve gdje osnažene odrasle osobe i
djeca uživaju. Takvo područje igre ne postoji. Ono što seksualni liberali podrazumijevaju pod
seksom je izgrađeno na nejednakosti.
Queer teorija
Sve prakse dominacije i potčinjavanja su bile opravdane i slavljene u queer teoriji i queer
politikama 1990tih. Queer politike su politike izgrađenje i dominirane brigama određenih grupa gej
muškaraca. Queer politike predstavljaju sebe kao jednu progresivnu koalicijsku politiku u kojoj
spolno marginalizirane kategorije ljudi vode kampanju da promijene seksualne politike. Standardna
queer koalicija je LGBT, lezbijke, gejevi, biseksualne osobe i transrodne osobe. U queer teoriji
prakse koje proizlaze iz ugnjetavanja su slavljene i promovirane kao da predstavljaju "queer"
oslobođenje. Prostitucija, sadomazohizam, transseksualna operacija, piercing i rezanje, čak i
pedofilija, su opravdane kao transgresivne i da stvaraju pozitivnu spolnu budućnost. U nekim
verzijama trasgresivne koalicije sve ovo iznad je uključeno s LGBT grupama. Lezbijke nestaju iz
queer teorije i politika. Sama riječ queer je diskriminatorna, zamjenjujući termin "lezbijke i gejevi"
s jednim terminom, queer, što nas vodi nazad na situaciju gdje se pretpostavljalo da "gej" i
"homoseksualan" pokriva i žena, ali jasno je da tome nije bilo tako. Pod mantilom "queer" lezbijski

interesi su bili potisnuti i apsorbirani. Velika konstrukcija lezbijskog feminizma, teorije, praksi i
institucija poput knjižara, centara, isključivo ženskih prostora, temeljenih na egalitarnim
vrijednostima i voljenju žena su bilo jako oštećeni od strane queer agende kojom dominiraju
muškarci.
Jedan način da se prepoznaju efekti ugnjetavanja mladih žena, lezbijki i gej muškaraca je vidjeti
razmjer kojim si oni sakate vlastita tijela da uklone bol koju osjećaju. U samosakaćenju, 2.5 miliona
mladih Amerikanaca, pretežito žena, režu i pale svoja tijela u privatnosti i u krivnji, režući bol
spolnog zlostavljanja, silovanje i ženskog ugnjetavanja u vlastito meso. U 1990tima to
samosakaćenje je postalo temelj za brzo rastući biznis studija za rezanje, tetoviranje i pirsanje, gdje
rezači iskorištavaju ugnjetavanje žena, lezbijki i gej muškaraca posebno, za profit. Samosakaćenje,
kako je istakla Rhoda Howard, teoretičarka ljudskih prava, je znak društveno prezrenog statusa.
Društveno prezreni mogu dobiti druge da ih sakate na načine koji uspostavljaju sakaćenje kao
društveno prihvatljivo. To je samosakaćenje putem proksija. Studiji za pirsing su jedan oblik,
transseksualna operacija i sadomazohizam su druga. Neki muškarci privatno rade uklanjanje penisa
u praksama samosakaćenja i prepoznato je da boluju od ozbiljnih emocionalnih problema. Kada
muškarci plaćaju kirurzima da obave uklanjanje penisa u transseksualnoj operaciji, oni dobivaju
službenu medicinsku potvrdu za svoju praksu. Te prakse ja zovem, jezikom Ujedinjenih naroda, kao
štetne kulturne prakse tako nazvane jer su viđenje da ih "biraju" sami ugnjetavani, da su poduprte
društvenim prihvaćanjem i tradicijom, da su loše za zdravlje i da nastaju iz potčinjavanja žena.
Postmoderni feminizam
Queer teorija je temeljena na idejama postmodernizma. Postmoderni feminizam je temeljen na

idejama nekim nepokajno seksističkim francuskim muškarcima, posebno onima gej sadomazohista
Michela Foucaulta. Posmoderni feminizam je doprinio 3 ideje feminističkoj teoriji 1980tih koje
ozbiljno narušavaju projekt oslobođenja, i čine još težim da se zamisli spolnost jednakosti.
1/ Jedno je ideja da ne postoji nešto poput žene. Ovo je bitno različito od ideje da jedna nije rođena
ženom. Postmoderne feministice napadaju korištenje bilo koje riječi žena da opišu političku
kategoriju za koju su ženska djeca odgajana kao "esencijalističku".
2/ Drugi doprinos je ideja da je "rod" fleksibilan. Feministke su dugo tvrdile da je "rod", odnosno
ponašanje muške dominacije i ženskog potčinjavanja unutar kojeg su dječaci i djevojčice treniran-i-
e, kao društveno izgrađene prije nego kao biološki utemeljene. Postmoderne feministke poput
Judith Butler gube iz vida materijalnu realnost ugnjetavanja žena koja je temelj za izgradnju roda, i
prisataju na ideju da je rod kao par odjeće koji bilo tko može navući na sebe za zabavu kako bi bio
transgresivan. Stoga je tradicionalni transvestizam gej muškaraca, i korištenje operacija od strane
transseksualaca i kemikalija od strane transrodnih opisan kao progresivan i revolucionaran, viđen
kao da pokazuje svijetu da rod nije fiksiran na biološke mužjake i ženke već beskonačno podložan
kovanju. Neki zapravo tvrde da postoje mnogi rodovi, ne samo dva koje je stvorila muška
dominacija i ženska potčinjenost.
Postmoderna teorija je korištena da se podupre transseksualna operacija i ono što je nazvano

"transrodna" praksa u kojoj neki muškarci i žene mogu izabrati da se ne podvrgnu operaciji ali su
sasvim sigurno na hormonalnom režimu koji će ozbiljno narušiti njihovo zdravlje dok kemijski
osakaćuje njihova tijela. Queer i postmoderni teoretičari traže pomodnu rodnu fleksibilnost. Kao što
postmoderne "feministice" propituju može li uopće postojati nešto kao žena one hvale

pretpostavljenu fleksibilnost onih, većinom gej muškaraca, koji prakticiraju usvajanje nekih
aspekata ugnjetavanog statusa žena. Ja nisam obožavateljica riječi "rod".
Za mnoge queer i postmoderne teoretičare rod je promatran kao da je seksualna igračka. Američka
lezbijska sadomazohistica Pat Califia tvrdi da rod, razlika između spolova, mora biti zadržan jer
pruža spolno uzbuđenje. To je upravo dinamika sadomazohizma. Ali za feministički projekt rod nije
nešto što se ne treba zadržati, naša sloboda ovisi o uklanjanju "roda". Ženstvenost i muževnost nisu
samo oblici odjeće i stava, već ponašanja muške dominacije i ženske potčinjenosti. Bez muške
dominacije rod ne bi bio zamisliv, osim ako stvarno ne vjerujemo da postoji biološka baza za zamke
dominacije i submisije koju sadomazohisti i transrodne osobe usvajaju za svoje zadovoljstvo.
Ženstvenost i muževnost, tvrdi Catharine MacKinnon, su stvorene iz potebe da se ponovno

proizvedu užici erotizirane nejednakosti. U igranju uloga butch/femme tradicionalne
heteroseksualnosti, žene su ogranične uskim, kratkim odjevnim predmetima, neugodnim cipelama,
skrivene iza šminke i trenirane da rade ograničene i ženstvene pokrete dok se smješkaju popustljivo.
Mšukarci ne moraju da pokazuju meso, mogu nositi ugodne cipele, ne moraju slikati vlastita lica i
mogu zauzeti prostor i ispružiti tijela kako žele, bez da se smješkaju. To je pažljivo koreografirana
razlika moći koja se prikazuje koaj bi trebala dovesti do spolnog uzbuđenja. To nije prirodno, ali je
nužno da se održi eroticizam nejednakosti.
Zamišljanje ženske slobode od nas zahtijeva da mislimo van roda, ne da se za njega vežemo.
Trebamo zamisliti svijet u kojima ne bi bilo zaista stvari poput odjeće za žene, odnosno skuplje, od
lošeg mateirjala, kratke da otkrivaju, relativno lagane i podložne oštećenjima, i neudobne, svijet u
kojem žene mogu hodati velikim koracima i nemaju prohladne rupe na mjestima gdje njihove tanke
bluze napuštaju uske hlače.
3/ Treća ideja je da ne postoji nešto poput istine. Stoga postmoderna teoretičarka prostitucije
Shannon Bell piše da ne postoji "inherentno značenje u prostituciji". Postoji naravno jednostavno
značenje u prostituciji, muška dominacija. Postoji ogroman nedostatak muškaraca koji čekaju da ih
na cesti pokupe žene, muškaraca koji leže na krevetima ili stolovima za masažu u bordelima
disocirani dok žene guraju dijelove sebe u njihove otvore.
Queer i postmoderne ideje "roda" su neprijateljski nastrojene prema interesima žena i često
jednostavno upisuju gej i heteroseksualne muške interese iznad interesa žena. Žene zapravo postoje,
kao politička kategorija potčinjenih. Kako to znamo? Možemo, npr. pogledati tko je u pornografiji.
Prošli tjedan sam upisala termin "seksualno ropstvo" u internetsku tražilicu. Pisala sam članak za
feminističku enciklopediju. Popis stranica koje su izašle je uključivala neke od žena za utjehu koje
su bile prisiljene u spolno ropstvo od strane japanske vojske za vrijeme Drugog svjetskog rata. Sve
ostale stranice su bile pornografske stranice kojie su pokazivale prostituirane žene u spolnom
ropstvu. One su bile pokretne slike golih žena odozgo prema dolje na mojem ekranu.
Pretpostavljam da te izađu van kada god traženje uključuje riječ seks. Moramo zapamtiti da je
internetska tehnologija dijelom rezultat potrage pornografa za profitabilnim medijem. Stranice
seksualnog ropstva su poticale muškarce da ih uzbudi žensko ropstvo i da na njega svrše. Nijedna
od ovih stranica nije pokazivala muškarce zatvorene radi muškog užitka. Žene izgleda postoje, čini
se, jer inače pornografska industrija ne bi imala čime da trguje.
Postmoderne feministke tvrde da ne postoji nešto kao "istina". Ovo nije od pomoći za
revolucionarni pokret koji želi da se ugnjetavanje žena uzme kao ozbiljno. Važno je prepoznati da

postoji istina u boli i iskorištavanju, u seksizmu i u rasizmu. Ova ugnjetavanja su posebno jasno
vidljiva u pornografiji i prostituciji. Jedan dobar primjer je prva pornografska internet stranica u
Kambodži koju je nedavno stvorio Amerikanac koji se tamo doselio. Nazvana "Dobro došli u kamp
za silovanje" ova internet stranice predstavlja gole azijske žene u seksualnom vezanju i potiče
korisnike da "ponizi ove azijske seksualne robinje koliko vam srce poželi". Dan Sandler, koji je
stvorio ovu stranicu, je branio svoj rad kao legitiman posao koji će pomoći ekonomiji. "Postoji
veliko tržište u SADu za Azijatkinje", citiran je. "I kada počnem stvarati novac, platit ću 10% u
porezima. Ako ću biti uspješan, mogao bi navesti mnogo drugih momaka da se tome posvete i
donijeti dosta poreznog prihoda". Feministke u Kambodži su istakle da bi to moglo promovirati
nasilje protiv kambodžanskih žena. Sandler je rekao da je stranica namjenjena za konzumiranje u
SADu, te stoga: "bi mogla promovirati nasilje protiv žena u Sjedinjenim Državama. Ali ja kažem
dobro", bio je Sandler citiran u novinama, "trenutno prolazim kroz razvod. Mrzim Amerikanke". Tri
žene koje se pojavljuju na stranici su rekle da su etničke Vijetnamke bile plaćene 20 dolara svaka,
prema Sandleru. Ova stranica je savršeni primjer te mješavine rasne i spolne mržnje koja inspirira
industriju seksa. Postoji istina u tome i tamo su žene.
Prostitucija je spolna nejednakost
Trenutno se spolnost ženske potčinjenosti i muške dominacije uspostavlja kao profitabilna

industrija diljem svijeta kroz legalizaciju i globalizaciju prostitucije. U Viktoriji, australskoj državi
gdje ja živim, postoje licencirani bordeli. Prostitucija je masivna industrija gdje 60 000 muškaraca u
mojem gradu od 3 miliona zlostavlja žene u prostituciji svaki tjedan. Tako i stiptiz klubovi i druga
mjesta za prostituciju služe još veći broj muškaraca da osjete moć spolne dominacije. U bordelima i
striptiz klubovima žene u prostituciji se disociraju da prežive napad na svoju osobnost. Muškarci
mogu platiti da zlostavljaju žene koje bi radije bile bilo gdje nego tamo, odnosno prakticirati ono
što bi bilo viđeno kao nasilje kada bi bilo vršeno nad ženama u bilo kojoj drugoj situaciji: neželjeni
spolni snošaj, spolno zlostavljanje zgnječenih bradavica i prstiju umetnutih u ženske anuse. Bilo tko
tko sumnja u zlostavljanje sebstva onih koje su uključene u prostituciju bi trebao pitati prostituirane
žene o mirisu. One će vam reći o tome kako muški penisi smrde, kako njihov znoj smrdi i pada na
njihova tijela, kako njihovi anusi smrde.
Ako muškarci čine ove stvari bez da plate, onda se to naziva nasiljem. Žene koje su izašle iz
prostitucije, preživjele, sada traže da prepoznamo te štetne kulturne prakse u kojima se muškarci
uključuju u "komercijalizirano seksualno nasilje" ili "kupljeno silovanje". U Viktoriji postoji više
ilegalnih bordela nego legalnih, dječja prostitucija raste čak i u "legalnim" boderlima, a i legalni i
ilegalni bordeli sadrže azijske i ruske žene koje su tamo držane kroz dužničko ropstvo i kroz silu.
Za to vrijeme žene u uličnoj prostituciji i dalje pate od groznog nasilja. Dobro došli u novu uglednu
industriju prostitucije, čije su dionice izlistane na burzi, stvarajući masivan profit za industrijalce
muškog seksa. To mora da se događa i ovdje u Njemačkoj također, koja ima dugu tradiciju
prihvaćanja muškog zlostavljanja žena u prostituciji, o dozvoljavanju profita na ovoj štetnoj
kulturnoj praksi.
Za žene u industriji, prostitucija je jednostavno nasilje koje one moraju naučiti da bi preživjele. Za
žene izvan legalizacija je bitan gubitak statusa. Žene koje nam dolaze u Koaliciju protiv trgovanja
ženama u Melbourneu govore o tome kako su njihovi brakovi od 24/25 godina uništeni kroz
zlostavljanje žena u prostituciji od strane muškog partnera. Žene ponekad napuštaju odmah nakon
što saznaju, ponekad pokušavaju bezuspješno da promijene svoje muškarce. Ali šteta i poniženje je
ogromno. Znaju da je pretpostavljeni jednaki brak varka jer su muškarci otišli da istraže uzbuđenje

ponižavanja drugih žena u bordelima. One nisu mogle biti "jednake" sa svojim muškim partnerima
kada su ovi napravili to drugim ženama upravo zato što su žene. Nijedna žena ne može zaista biti
slobodna kada je prisiljena da živi sa, radi sa, ili da se druži sa muškarcima koji zlostavljaju žene i
misle da neke žene postoje za takvo zlostavljanje.
Industrija seksa je ogroman i rastući rezervoar ženomrštva. Ona podučava generacije dječaka i
muškaraca diljem svijeta što žene jesu i što seks je. To je seks kao brutalno ugnjetavanje žena.
Postoje sada pokušaji da se homogenizira legalizacija prostitucije diljem Europske zajednice. Bitno
je da se to spriječi. Bitno za budućnost svih žena. Dobar model da se slijedi je onaj koji je upravo
ove godine usvojila Švedska kažnjavanjem kupovine spolnih usloga. To je upravo suprotno od
legalizacije prostitucije. Čak ni malo prostitucije nije konzistentno sa slobodom žena. Ali čini se da
je teško znati kako se izvući iz situacije s kojom se žene suočavaju nasuprot industrije seksa. Motor
muške dominacije na Zapadu je zapaljen spolnim uzbuđivanjem koje muškarci zadobivaju
gospodarenjem nad ženama, seksualizirane razlike u moći. Napredak za žene na Zapadu protiv
globalizacije spolnog iskorištavanja će pomoći da se zaustavi seksualna kolonizacija žena u
aboridžinskim zajednicama u Australiji, u selima Paupa Nove Gvineje, u Južnoj Africi, u istočnoj
Europi i u središnjoj Aziji.
Ženska sloboda od spolnog nasilja, ženska sposobnost da se uključe u odnose jednakosti i

obostranog poštovanja s muškarcima kod kuće, na poslu, oosi o stvaranju spolnosti jednakosti. U
seksualnosti jednakosti prostitucija bi bila nezamisliva. Bilo bi nemoguće za muškarce da zamisle
korištenje ženskih tijela u braku ili u prostituciji kao jednostavnog objekta za njegovo zadovoljstvo,
bez obzira na njezinu osobnost i njezin užitak. Moramo razmišljati o tome i raspavljati kako bi
seksualnost trebala izgledati. Dok to ne zamislimo, teško je raditi u tom smjeru. U spolnosti
jednakosti, ljubav i strast neće ovisiti o mrežastim štramplama, već o odnosima uzajamnog
poštovanja.

U ovom zapisu donosimo prijevod uvodnika knjige Idea of prostitution autorke Sheile Jeffreys
objavljene 1997. godine.
Ideja prostitucije
Moja zadnja knjiga je naslovljena Ideja prostitucije jer razmatra načine razmišljanja o prostituciji.
Cilj je objasniti kako je feminističko promišljanje o prostituciji postalo tako polarizirano pred kraj
dvadesetog stoljeća. Dok neke definiraju korištenje žena u prostituciji od strane muškaraca kao
oblik spolnog nasilja, postoje druge koje nastoje normalizirati i legitimizirati “spolni rad” kao
razuman izbor posla za ženu. Tako suprotna stajališta, koja se sva nazivaju “feminističkima” nisu
oduvijek postojala. U kasnom devetnaestom i ranom dvadesetom stoljeću, feministički stavovi su
bili puno homogeniji. Jedna istaknuta članica Ladies’ Association for the Repeal of the Contagious
Diseases Acts, Elizabeth Wolstenholme Elmy je izrazila tipičnu feminističku perspektivu za to
razdoblje kada je pisala o prostituciji kao “profaniziranju dostojanstva i individualnosti žena”.
Feministička odlučost da dokinu prostituciju je bila snažna i međunarodno ujedinjena u tom
razdoblju, premda je bilo razlika u analizi zašto prostitucija mora prestati i kako se do toga može
doći. U prvom poglavlju ove knjige ja dokumentiram načine na koje su feminističke
antiprostitucijske kampanje iz tog perioda prije Prvog svjetskog rata postale međunarodne u
1920tima i 1930tima. Feministke iz raznih zemalja i organizacija su tražile konvenciju koja bi
zabranila trgovinu ženama, i ta njihova kampanja je rezultirala novom konvencijom o Trgovini
osobama iz 1949. godine. Poznavanje te povijesti, ideja, jezika i taktika naših prasestara i odgovora
muških branitelja prostitucije, koja se razmatra ovdje u poglavlju 2, je ključna za naše
razumijevanje debate oko istih tema danas. Mnogi od ranijih feminističkih uvida ostaju direktno
relevantnima i ne trebamo otkrivati toplu vodu.
Od kasnih 1960tih, teoretičarke radikalnog feminizma su analizirale bezkompromisno prostituciju
kao najgori oblik svođenja žena na spolne objekte koji mogu biti kupljeni i prodani, kao spolno
ropstvo koje leži u korijenu braka i prostitucije i oblikuje temelje ugnjetavanja žena. Ali u zadnja
dva desetljeća ideje mnogih feministki o prostituciji su se promijenile. Ova knjiga će nastojati
objasniti kako je snaga te ranije osude popustila i kako su vrlo različiti glasovi nastali u 1980tima/
1990tima. Pokret za prava prostitutki iz 1980tih je predložio da je prostitucija oblik rada kao bilo
koji drugi, slobodno “odabran” od strane žena. Neke predstavnice grupa za prava prostitutki su čak
tvrdile da prostitucija predstavlja spolno oslobođenje za žene. Jezik rada i izbora i seksa je bio
prihvaćen od nekih feminističkih teoretičarki i akademičarki koje tvrde da su uvjerene argumentima
pro-prostitucijskih aktivistica.
U 1990tima novo stajalište dobiva na važnosti u međunarodnoj areni ljudskih prava, a koje se
predstavlja kao “feminističko”. Ono predstavlja prostituciju kao oblik prekrasne velikodušnosti koju
je kapitalizam slobodnog tržišta dao ženama koji će im omogućiti da imaju inicijativu i slobodnu
volju potrebnu za svoj subjektivitet i koji će im omogućiti “pravo da se prostituiraju”. Premda
radikalne feministke i feministke protiv nasilja nastavljaju da tvrde da je prostitucija zločin protiv
žena i razrađuju tu analizu s uvidima dobivenim iz borbi protiv nasilja i s jezikom međunarodnih
ljudskih prava, postalo je vrlo teško izraziti stajalište da prostitucija treba da se okonča.
Drugo značenje koje se nadam prenijeti ovim naslovom je da je “ideja” nužno prekursor akciji
muškarca kojom on koristi ženu u prostituciji. Želim razlikovati svoj pristup prostituciji od bilo
kojeg koji bi mogao vidjeti prostituciju kao prirodnu, biološki vođenu ili neizbježnu. Seksološki i
većina drugih pristupa prostituciji kreće od premise da je ponašanje muškaraca prilikom korištenja
žena u prostituciji jednostavno proizašlo iz biološkog imperativa. Gleda se muškarce kao da to što
rade rade po svojoj prirodi. Upravo suprotno, ja smatram da je muško ponašanje gdje oni koriste
žene u prostituciji društveno izgrađeno iz muške nadmoći i potčinjavanja žena. Jedna “ideja
prostitucije” mora da postoji u glavama pojedinih muškaraca koja im omogućuje da razmatraju
kupovanje žena za seks. To je ideja da žene postoje kako bi bile korištene, da je to moguć i
prikladan način da ih se koristi. Nužna komponenta te ideje je da će biti spolno uzbudljivo koristiti
ženu.
Da bi se raspravljalo o prostituciji na način koji na svjetlo iznosi zlostavljanje koje s njome ide,
potrebno je odbaciti novi vokabular koji je pokret za prava prostitutki uveo. U tom novom
vokabularu prostitucija je seksualni rad i muškarci koji zlostavljaju žene u prostituciji se nazivaju
klijentima. Nijedan efikasni termin nije raspolaganju da identificira zlostavljačko ponašanje. Kako
bi se zlostavljač nazivao? U nedostatku prikladnijeg termina ja ću koristiti termin john (eng. (1)
toalet, (2) klijent prostitutke, biblijsko ime ekvivalentno imenu Ivan, op. prev.), jer su ga izumile
žene u prostituciji i lijepo pokazuje prezir. On implicira da muškarci koji koriste žene u prostitucije
su generički muškarci, koji se jedan od drugog ne razlikuju. Koristim ga da odvojim svoj pristup od
onih koji traže da se prostitucija legitimizira kao rad korištenjem riječi klijent. Ali jedan termin je
potreban koji bi bio ekvivalentan terminima “onaj koji tuče žene” (eng. batterer), silovatelja (eng.
rapist) i koji bi svu odgovornost za zlostavljanje stavio na zlostavljanje. Zlostavljač u prostituciji je
moguć termin, ali nije dovoljno elegantan.
Tradicionalne definicije prostitucije od strane muških komentatora su gledale na prostituciju kao na
spolnu aktivnost žene. Ivani, ili nasilnici, ako uzmemo antinasilnu perspektivu, su bili posve izuzeti
iz definicije i stoga iz svakog razmatranja u istraživanjima i analizi prostitucije do danas. Htjela bih
promijeniti tradicionalnu definiciju da predstavlja pristup radikalnog feminizma. Abraham Flexner
na čiji tekst Prostitution in Europe iz 1913. godine se često naslanja kao na temeljni tekst u
studijama prostitucije, definira prostituciju kao:
“karakteriziranu kao tri različito kombinirana elementa: razmjena, promiskuitet, emocionalna
indiferentnost. Svaka osoba je prostitutka koja redovito ili povremeno ima spolne odnose više ili
manje promiskuitetne u zamjenu za novac ili druga neetična sredstva (eng. mercenary
considerations) ”.
Ova definicija stavlja u žarište one koji su iskorišteni i zlostavljani u prostituciji i ne uspijeva da
spomene zlostavljače. Ali ako se termin zlostavljač u prostituciji ubaci u Flexnerovu definiciju onda
ona bože biti preoblikovana da izražava načine po kojima je prostitucija oblik muškog spolnog
ponašanja. Za potrebe ove knjige prostitucija znači:
“Muško spolno ponašanje karakterizirano s tri različito kombinirana elementa: razmjena,
promiskuitet i emocionalna indiferentnost. Svaki čovjek je zlostavljač u prostituciji koji, za potrebe
svojeg spolnog zadovoljstva, redovito ili povremeno stavlja drugo ljudsko biće kao spolni objekt
korištenjem novca ili drugih neetičnih sredstava.”
Ja ću se koncentrirati na oblike muškog ponašanja u kojima muškarci koriste svoje ruke, penise ili
usta na ili u ženskim tijelima. Drugi oblici muškog spolnog ponašanja jasno potpadaju pod ovu
definiciju, kao što je potčinjavanje uključenih žena kroz plaćanje da se one vide gole ili ponižene
uživo ili u magazinu ili u video formatu, ili govoriti ženama na telefon radi postizanja sličnog
efekta. Ti oblici neće ovdje biti razmatrani, ali svakako zahtijevaju svoju vlastitu detaljnu
feminističku analizu.
Ideja prostitucije je zamišljena kao doprinos procesu promjene načina na koji se razmišlja o
prostituciji. Trenutno se diljem svijeta izgrađuje masivna kapitalistička industrija da iskoristi žene
kao “zadnju koloniju”. Ideja da je prostitucija samo “rad” i “izbor” i “seks” direktno podržava ovo

brutalno iskorištavanje. Spolni liberali, queer teoretičari, svodnici vlasnici bordela s dionicama na
burzama, pro-prostitucijski aktivisti i seks turisti, svi koriste isti jezik i čine se posve ujedinjeni u
svojem nastojanju da se odupru feminističkom i svakom drugom kriticizmu svojeg poduzetništva i
užitaka. Ja ću tvrditi da je prostitucija oblik muškog spolnog nasilja protiv žena, konzistentnom u
svojim efektima na zlostavljane žene kao i ostali oblici nasilja, posebno spolno zlostavljanje žena.
Ovaj pristup će ciljati na zlostavljače, kako na muškarce koji zlostavljaju žene, tako i na one koji
zarađuju od ovog zlostavljanja, istovremeno dekriminalizirajući i dajući praktičnu pomoć ženama
koje su bile zlostavljane. Kathleen Barry, čija je teorija i aktivizam centralna za feminističku borbu
protiv prostitucije, kaže da je zamišljanje svijeta bez prostitucije kao zamišljanje svijeta bez ropstva
u Sjedinjenim državama u 1820tima. Ropstvo se danas smatra kao neprihvatljivo od strane boraca
za ljudska prava i veliku većinu političkih teoretičara i vlada. Ali u Ujedinjenom kraljevstvu, na
primjer, u 18tom stoljeću su davana mnoga objašnjena za ovu vrstu zloupotrebe ljudskih prava.
Borba za promjenu ideje ropstva, od nečega što je smatrano neproblematičnim u posve zlobnu
instituciju, je bila duga i teška. Bila je iznenađujuće uspješna. Premda mnogi oblici ropstva i dalje
postoje u mnogim dijelovima svijeta, obrana ropstva pred Ujedinjenim narodima ne bi bila
primljena bez kritika. Feminističke antiprostitucijske aktivistke i teoretičarke imaju isti cilj s
prostitucijom. Želimo vidjeti situaciju u kojoj će obrana ili pristanak na muško korištenje žena u
prostituciji u bilo kojem nacionalnom ili međunarodnom političkom forumu biti primljena sa šokom
i osudom i moja je nada da će ova knjiga doprinijeti tom cilju.

U ovom zapisu donosimo prijevod podnaslova Madonna as a role model, iz poglavlja Pornochic iz
knjige Beauty and Misogyny: Harmful cultural practices in the west autorke Sheile Jeffreys
objavljene 2005. godine.
***
Madonna kao uzor ponašanja
Kult kreiran oko pjevačice Madonne je bio bitan element u normaliziranju izgleda prostitutke kao
visoke mode. U kasnim 1980tima kult Madonne kao "transgresivne" junakinje je ujedinio liberalne
feministke, umjetnike šminke, anti-feministkinje i postmodernističke teoretičare kulturalnih studija.
Madonna se oblačila u odjeću prije povezanu sa sadomazohističkim bordelom i hvatala je svoje
međunožje na pozornici. Ona je stvorila knjigu Sex, koja je puna pornografskih i prostitucijskih
slika i napravila je video uratke koji se direktno tiču prostitucije. Kada je bila kritizirana radi scene
u kojoj se vezala za krevet u Express Yourself i dok puže na rukama i koljenima preko poda ona
kaže "OK, ja sam se vezala, pa što? . . . Ja vodim igru, OK? Degradacija je kada te netko drugi sili
da radiš nešto protiv svojih želja, OK?". Madonninoj analizi o tome kako funkcioniraju mehanizmi
muškog ugnjetavanja nedostaje profinjenosti.
Camille Paglia odabire da slavi Madonnu posebno zato što ona, Paglia, je "radikalno pro-
prostitucijskog i pro-pornografskog" stava i vidi "Madonnin uspravni seksualni egzibicionizam ne
kao jeftinoću ili trivijalnost već kao puni, elaborirani izraz kurvine stare vladavine nad
muškarcima". Dok mnogi Madonnini obožavatelji ju brane protiv tih optužbi od kritičara da se ona
predstavlja kao prostitutka, Paglia kaže da je ona to svakako, i da je to ono što ju čini moćnom.
Prostitutke, su prema Paglijinoj viziji dominante nad muškarcima. To bi vjerovatno bila novost
milionima žena koje pate u međunarodnoj industriji seksa, velika većina kojih bi htjela izaći iz toga,
ali ne mogu. Madonnine izvedbe možda predstavljaju prostituciju kao žensku moć nad muškarcima.
Ona predstavlja žensko zauzimanje onoga što Monique Wittig naziva kategorijom spola, kao moćno
i čini se da s velikim užitkom prihvaća igranje spolnog nameta koji je dodijeljen ženama. Njezini
branitelji, koji govore u lirskim terminima o njezinim izvedbama, nisu u mogućnosti da razlikuju
između glumice koja glumi prostitutku tako da ima moć nad muškarcima i korištenje moći u
realnom svijetu, uključivo s bordelom.
Postmoderni teoretičari kulturnih studija su uzdigli Madonnu na kultni status s nizom akademskih
knjiga postmodernističkog jezika i cijelo jedno akademsko područje je njoj posvećeno na
sveučilištima u SADu. Oni koji bi htjeli tvrditi da bi popularna kultura mogla voditi ženskom
osnaživanju prije nego igrati ulogu u ženskom ugnjetavanju, su odabrali Madonnu kao svoj simbol.
Oni su promovirali Madonnu kao pravi model ženskog izbora i transgresije i kao model ponašanja
za nove generacije osnaženih žena. Tijekom svojih hvalospjeva oni su napadali ono što su smatrali
staromodnim, antiseksualnim feminizmom - vrstu koja je kritizirala popularnu kulturu zbog svojih
ženomrzačkih vrijdnosti.
Postmodernistički pristupi su suptilniji od onog Camille Paglie, premda, ja ću tvrditi, osnovna

poruka ostaje ista; odnosno, Madonna kao transgresivni uzor ponašanja za mlade žene. Kao što je
Ann Kaplan izrekla u kolekciji izrasloj iz novih Madonninih studija: "Prema pristupu britanskih
kulturalnih studija, Madonna, posebno u ranim fazama, je bila koristan uzor ponašanja za
tinejdžerke u svojoj samo-generirajućoj, samo-promovirajućoj slici, u svojoj autonomiji i
nezavisnosti i u svojoj odlučnoj kreativnosti". Cathy Schwichtenberg, urednica The Madonna

Connection, hvali Madonnu za davanje primjera prakse onoga što postmodernističke feministke
tako vole - "rodnog igranja" - odnosno, ona glumi prenaglašenu ženstvenost i stoga pokazuje da je
ženstvenost zapravo društveni proizvod, "Madonna otkriva uređaje ženstvenosti, te stoga potvrđuje
ženstvenost kao uređaj. Madonna ovu simulaciju dovodi do svojeg kraja u dekonstruktivističkom
manevru koju ženstvenost dovodi u igru protiv sebe - metaženstvenost koja svodi rod na
nadigravanje stila". Izgleda da je ideja da će one za koje je Madonna uzor ponašanja, obično
tinejdžerke, prepoznati iz toga glumljenja da ne moraju same igrati ženstvenost. One bi imale
profinjenost da shvate, vjerovatno kao što su to shvatili i njezini obožavatelji u odjelima kulturalnih
studija, način na koji "imitacija" fukncionira, odnosno:
"Rodna igra je mješavina i poklapanje stilova koji flertaju s označiteljima spolne razlike,
oslobođenih svojih okova. Takva nekonstantnost podvlači lomljivost samog roda kao čistog
umjetnog uređaja. Stoga, rodna igra preuzima oblik u postmodernoj imitaciji višestrukih stilova:
muževnost i ženstvenost su razlomljeni i lomljeni u erotskoj napetosti". (Schwichtenberg, 1993)
Madonna je viđena od strane postmodernih teoretičara kao transgresivna u "prelaženju etabliranih

granica prikladnih rodnih uloga i spolnosti određene patrijarhatom i heteroseksizmom". Ali,
postmoderni teoretičari ističu, mnogi Madonnini kritičari ne mogu vidjeti da ona predstavlja
"radikalnu prijetnju" i imaju sklonost da je označe umjesto toga kao prostitutku. Koja je priroda
"prijetnje" koju Madonnini entuzijasti smatraju da ona predstavlja? Madonna uzima muške
sadomazohističke i prostitucijske fantazije iz bordela i pornografij u muški tok (eng. malestream)
industrije zabave. Ona reklamira praksu prostitucije mladim ženama kao oblik ženskog osnaživanja.
Efekt toga je da je ona značajno doprinijela normalizaciji prostitucije i predstavljanju nje kao
prihvatljive za prikaz žena kao prostitutki u modi i oglašavanju općenito. Cheryl Overs,
glasnogovornica za pro-prostitucijsku organizaciju, Netowrk of Sex Work Projects, kaže da je
Madonna njezin posao bitno olakšala u 1980tima. Ona razumije da je Madonna pridonijela
normalizaciji prostitucije u malestream kulturi.
Madonna je postala razočaravajuće nerevolucionarna čim je sišla iz središta pozornosti. Ona je

odabrala brak i majčinstvo. Kao što je časopis Daily Mail izjavio: "Ona je slatka djevojka i bit će
izvrsna mama, kažu roditelji njezinog dečka". Ipak, s ohrabrenjem industrije zabave koja zna da se
pornografija prodaje, i sa željom da ostavi utisak, ona je odabrala da predstavlja prostituciju dok se
bogatila. Šteta koju je napravila je da je moda mladih djevojaka sada čvršće povezana s
opsluživanjem muške spolnosti. Izgled prostitutke ili "kurve" (eng. slut) ostaje šik. U stvaranju ove
kritike ja sam svjesna da će me odbaciti feministke kulturnih studija na način na koji odbacuju i
žene u Madonninoj publici koje ne cijene njezinu izvedbu, "Kada je mrziteljica žena, može se
spekulirati da je odbijanje manifestacija jedva pomaknutog 'odbacivanja sebe', samogadljivost koja
proizlazi iz internaliziranja patrijarhalne ženstvenosti". Ovo je primjer onoga što je filozofkinja
radikalnog feminizma Mary Dalz nazvala "patrijarhalna inverzija" - odnosno, feministke su
optužene da predstavljaju točno vrijednosti i prakse onoga što kritiziraju.

U ovom zapisu donosimo prijevod teksta unutar podnaslova The History of Makeup koji čini dio
poglavlja Making up is hard to do knjige Beauty and Misogyny - Harmful Cultural Practices in the
West autorke Sheile Jeffreys. Knjiga je izdana 2005. godine.
Povijest šminkanja
Rad historičarke Kathy Peiss objašnjava kada i kako je praksa šminkanja nastala. Peiss je
historičarka trgovine i ističe da spisatelj-i-ice o ljepoti rijetko posvećuju pažnju industriji koja stvara
i profitira od praksi ljepote. Ona objašnjava da je industrija ljepote kako je razumijevamo danas
nastala u prvim dekadama XXtog stoljeća, posebno u 1920tima: "Između 1909. i 1929. broj
američkih proizvođača parfema i kozmetike se gotovo udvostručio, tvornička vrijednost njihovih
proizvoda je porasla deset puta, od 14.2 miliona do 141 miliona". U XIXtom stoljeću nije postojalo
masovno tržište za proizvode ljepote. Žene su mogle koristiti ograničen doseg pomagala za ljepotu
kod kuće prema tradicionalnim receptima, i neka su mogla biti kupljena. Nije bilo očekivanja, ipak,
da bi žene bojale svoja lica. Šminka je bila nazivana "boja" i asocirana s prostitucijom i teatrom.
Nije bila respektabilna. Peiss otvara svoju knjigu s pričom o ovoj najbitnijoj promjeni društvenih
stavova, u kojoj je praksa iz prostitucije promijenjena u očekivani dio ženske brige o sebi. Ona daje
primjer promjene kroz činjenicu da je jedna kozmetička tvrtka 1938. godine uvela dva nova ruža za
usne nazvana "Lady" i "Hussy". Ona objašnjava:
Za Amerikanke XIXtog stoljeća, lady i hussy su bile polarne suprotnosti - najbolje i najgore od
ženstvenosti - i prisutnost ili odsustvo kozmetike je označavalo jamu između. Zacrvenjeni obrazi i
zatamnjene oči su bili oznake ženskog poroka, i "obojana žena" je izazivala gnušanje i cenzuru od
kreposnih. Ali do 1930tih, lady i hussy su postale "tipovi" i "stanja duha".
Jezik se promijenio i konzumerizam je pobijedio tako da "Tamo gdje je 'boja' označavala masku
koja zakriva, termin 'šminka' (eng. 'makeup') u svakodnevnoj upotrebi do 1920tih je označavao
medij samoizražavanja u konzumerističkom društvu gdje je identitet postao stil za kupovinu . . .
izgleda da je Hussy bila pet puta više prodavana od Lady!".
Ruž za usne je praksa ljepote koja čini se ima jake povijesne poveznice s prostitucijom. Seksolozi
Harry Benjamin i R.E.L. Masters opisuju u knjizi koju su napisali da opravdaju i normaliziraju
prostituciju u ranim stadijima "spolne revolucije" (1964.) kako oni razumiju porijeklo nošenja ruža
na usnama. Oni kažu da to ima porijeklo u prostituiranim ženama u antičkom bliskom istoku gdje je
ruž korišten da pokaže žene koje bi radile oralni seks: "ruž je imao namjeru učiniti usta da sliče
vulvi, i prvo je nošen od žena koje su se specijalizirale u oralnoj stimulaciji penisa".
Kao historičarka trgovine Peiss je entuzijastična o prilikama koje je novo razvijena industrija
ljepote nudila ženama. Kako se industrija razvila između 1890tih i 1920tih, ona je bila većinom u
rukama ženskih poduzetnica, "žene su oblikovale i organizirale 'kulturu ljepote' do zavidnog
dosega". Žene su osnovale "salone, škole ljepote, dopisne tečajeve, i tvrtke temeljene na dostavi
poštom". Nisu trebale oglašavati, već su koristile "uzorke ženskog društvenog života - svoj stari
običaj posjećivanja, razgovora i religijskog štovanja, kao i prisutnost u trgovinama, klubovima i
kazalištima". Mnoge od tih žena su bile "imigrantkinje, radnice ili crnkinje" i one "su igrale
iznenađujuće središnju ulogu u redefiniranju ideala ljepote i ženstvenosti u XXtom stoljeću . . . one
su učinile potragu za ljepotom vidljivom i respektabilnom". Historijat tih žena, kaže Peiss "se
direktno sukobljava s perspektivom da je industrija ljepote radila isključivo protiv ženskih interesa",
jer su one "stvorile zaposlenja za žene, dotakla politiku izgleda i posvetile svoje profite svojim

zajednicama". Ali činjenica da su žene uključene u razvoj praksi ljepote ni na koji način nije u
sukobu s idejom da su te prakse štetne. Kao što Mary Daly ističe u Gyn/Ecology (1979.), žene su
često te koje su odgovorne za izvođenje onoga što ona naziva "sado-ritualima" nad djevojkama i
ženama, kao u praksama ženskog genitalnog osakaćivanja i vezanja stopala. Žene izvode diktate
muške dominacije čak i do mjere da sakate žensku djecu. Muškarci i muška dominacija izbjegava
osudi i odgovornosti jer ju se ne može vidjeti. Prakse se čine da potječu ili da ju rade samo žene.
Industrije koje nude zaposlenje ženama nisu uvijek korisne: industrija seksa je jedan primjer.
Industrije koje zapošljavaju žene mogu nastati direktno iz ženske potčinjenosti i mogu služiti
njezinom održanju.
Peiss objašnjava rast industrije ljepote kao da proizlazi iz promjene kako su žene vidjele sebe kako
su ušle u javni svijet 1920tih godina. U XIXtom stoljeću razumijelo se da su javne žene
prostituirane žene i one su bojale lica. U kasnom XIXtom stoljeću postojalo je otvaranje javnog
prostora za respektabilne žene. Razvoj kuća za kupovinu (eng. department store) je bio jedan
primjer toga, i Judith Walkowitz je posala zanimljivo o načinu na koji je kupovanje (eng. shopping)
omogućila viktorijanskim ženama srednje klase u Londonu da izađu na ulicu. U istom periodu
tržište poslova se otvorilo ženama srednje klase s rođenjem zanimanja bijelih ovratnika poput
uredskih poslova i poučavanja. Peiss povezuje novi entuzijazam za kozmetiku među ženama s tim
pokretom žena u javni svijet.
Ona kaže da bi se "kultura ljepote trebala razumijeti ne samo kao oblik trgovine već i sustav
značenja koji je pomogao ženama da navigiraju promjenjivim uvjetima modernog društvenog
iskustva". Žene, kaže ona, su dobivale poslove u uredima, dućanima i zanimanjima gdje bi se
posvetile interakcijama lice-u-lice. Postojalo je javnije tržište braka s razvojem sala za ples i novog
osjećaja za spolnu slobodu: "Kretanjem u javni život, one su dale zahtjev za javnom pažnjom,
zahtjevale da ih drugi gledaju. To nije bila moda koju su diktirali pariški ili drugi autoriteti, već novi
oblik ženstvenog samopredstavljanja, malen ali bitan znak širek kulturnog konteksta za ženski
identitet". Ali ništa od ovoga ne objašnjava točno zašto su žene morale "staviti svoje lice" kako bi
bile u javnom svijetu. Zašto su one morale nositi maske, a muškarci nisu morali? Postoji zanimljiva
sličnosti između usvajanja šminke kod žena koje ulaze u javni svijet u 1920tima na zapadu i
usvajanju vela od strane žena kako one ulaze u javni svijet u nekim muslimanskim zemljama
1980tih/1990tih godina. Istraživanje o ponovnom usvajanju vela kod nove generacije žena u
muslimanskim zemljama sugerira da se žene osjećaju sigurnije i slobodnije prilikom zaposlenja i
kretanja u javnom svijetu kroz pokrivanje. Moglo bi biti da nošenje šminke označava da žene
nemaju automatsko pravo da izađu u javnost na zapadu na jednak način kao i muškarci. Šminka,
veo, osigurava da su maskirane i da nemaju drskost da se pokažu kao stvarne i jednake građanke
kao što bi trebale u teoriji. Šminka i veo bi mogli pokazivati nedostatak ženskog prava.
Peiss priznaje da su veliki biznisi, obično vođeni od strane muškaraca,preuzeli posao malenim
lokalno vođenim salonima koji su sami proizvodili svoje proizvode u 1930tima. Masivne
kozmetičke korporacije današnjice su započele izgrađivati svoja carstva. Industrija više ne može biti
branjena kao ona koja daje ženama nove mogućnosti za poduzetništvo, ali Peiss ostaje optimistična.
Ona kaže da snaga korporacija, oglašavanja i masovnih medija u pokušaju da proda šminku ženama
treba biti kritizirana, ali da su kritičari možda "previdjeli mrežu intimnih rituala, društvenih odnosa i
ženskih institucija koje su dale oblik američkoj kulturi ljepote". Žene su stvorile "intimnost", tvrdi
ona, dijeljenjem tajni o ljepoti i iskusile "zadovoljstvo i zajednicu". To je još jedan način na koji su
proponenti šminke branili tu praksu od feminističke kritike. Šminka, kažu one, daje ženama žensku
kulturu koja se može dijeliti i koja je ugodna. Ali postoje i druge štetne prakse u kojima žene

razvijaju rituale, dijele tajne i stvaraju mreže podrške. Govorilo se da žensko genitalno sakaćenje i
kinesko vezanje stopala nude slična zadovoljstva,
Kada su muške velike korporacije preuzele posao, dana su obećanja ženama koja su jasno
licimjerna i usmjerena na iskorištavanje:
U malo više od dekade, estetika ženske slobode i modernosti se suzila i usmjerila protiv sebe. Vogue
je mogao tvrditi bez ironije da sjajni nokte nude "malenu avanturu" i da tretman ljepote za lice "ne
staje u tome da vam da novo lice - ono van daje sasvim novu perspektivu na život".
Do 1920te, Peiss tvrdi, "industrija ljepote je uspjela dati poruku ženama, da ispunjenje
individualnosti i ženstvenosti zahtjeva kupovanje kozmetike". U međuratnom periodu indsutrija
ljepote je postala ugnjetavačka prije nego oslobađajuća čini se, i zadobila oblik s kojim smo
famijalizirane danas. Do 1930tih natjecanja u ljepoti su postala normalizirana i čak su održavana u
srednjim školama, "testovi zaposlenja su opisivali tjelesni izgled i savjetnici pri Smith College su
rutinski ocijenjivali 'privlačnost' studentica koje su završavale studij u svoje zabilješke".
Komercijalni koledži i YMCA su počele nuditi kurseve "samorazvoja" s uputama o njezi kože,
šminke, mainkure, stiliziranja kose mladim ženama koje su ulazile u radnu snagu. Šminka je postala
zahtjev kojem žene nisu mogle pobjeći umjesto znak slobode. Poruka oglašavanja, Peiss objašnjava,
"je bila osnažena i očišćena na radnom mjestu i u školi, kod kuće i u slobodno vrijeme, kako su
žene proživljavale rastući pritisak da prilagode svoj izgled novim normama ženstvenog izgleda".

U ovom zapisu donosim prijevod zaključka The culture of resistance knjige Beauty and misogyny -
harmful cultural practices in the west autorke Sheile Jeffreys. Knjiga je objavljena 2005. godine.
Kultura otpora
Prakse koje sam proučila u ovoj knjizi pokazuju da zapadna kultura nije "progresivna" u usporedbi
s nezapadnim kulturama u kulturnim zahtjevima prema ženskom izgledu. Mehanizmi provedbe su
vjerovatno, ipak, manje okrutni, pošto žene nisu uobičajeno pretučene na ulici ili unutar svojih
obitelji kada ne poštuju zahtjeve izgleda. Ali po ozbiljnosti i utjecaju na žensko zdravlje i živote,
zapadne prakse jako dobro ispunjavaju kriterije Ujedinjenih naroda za prepoznavanje ovih štetnih
tradicionalnih/kulturnih praksi. Premda prepoznavanje tih praksi kao štetnih tradicionalnih/
kulturnih praksi ne nudi trenutačno rješenje, ono može pomoći da se razotkriju velovi mistifikacije
koji predstavljaju ono što su zapadne žene obavezne raditi sa svojim tijelima radi mode, medicine
ili izbora. Rastuće razumijevanje da su ove zapadne prakse istovremeno kulturno izgrađene i štetne
će utemeljiti razvoj kulture otpora.
Zapadne prakse ljepote ispunjavaju prvi i najvažniji kriterij za štetne tradicionalne/kulturne prakse -
da one trebaju biti štetne za zdravlje žena i djevojaka. Postoji malo sumnje, na primjer, da
kozmetičke kirurške operacije postaju sve brutalnije, da vode zdravstvenim problemima i smrti.
Smrt Olivie Goldsmith, autorke iz Sjedinjenih Država na čijem je romanu temeljen film First Wives
Club, pokazuje da žene nisu zaštićene bogatstvom ili društvenom privilegijom od destrukcije radi
ispunjenja svojeg spolnog kmetstva (eng. sexual corvée). Ona je podlegla srčanom udaru radi loše
reakcije na anestetik tijekom rutinske kozmetičke kirurške operacije da zategne kožu na svojem
vratu. Sociologinja iz Sjedinjenih Država, Deborah H. Sullivan objašnjava u svojoj knjizi o razvoju
industrije kozmetičke kirurgije unutar američke medicine da je teško ustanoviti brojke o smrti i
ozljedama. Ipak ona opisuje istraživanje koje je proveo časopis Sun-Sentinel s Floride o zahtjevima
za dodjelu odštete preko osiguranja, privatnim tužbama, zapisima autopsije i novinskim
izvještajima kako bi se ustanovio broj ozbiljnih slučajeva smrti i ozljeda od kozmetičkih operacija
samo u toj saveznoj državi. Istraživanje je otkrilo da u 26 mjeseca prije kraja njihovog istraživačkog
perioda, prvog tromjesječja 1999. godine, je bilo 18 smrti. Nije nerazumno usporediti ovu učestalost
smrti i ozljeda s onima koji su posljedica praksi poput ženskog genitalnog osakaćivanja.
Za razliku od ženskog genitalnog osakaćivanja, kozmetička kirurgija nije univerzalna, ali postaje
uobičajenija i raznolikija po svojim oblicima. U dvadeset i prvom stoljeću kozmetička kirurgija je
postala tako normalizirana da televizijska emisija Extreme Makeover ima široku gledanost. U
američkoj verziji ljudi se natječu da imaju velik broj ozbiljnih kirurških procedura provedenih na
svojim tijelima kako bi učinili svoj izgled kulturno prihvatljivim. Australska verzija se trenutačno
planira. Postoje oblici ozbiljne štetnosti od strane drugih praksi ljepote poput piercinga ili rezanja i
nošenja cipela s visokom petom. Ozljede gležnjeva, stopala i otekline su nedvojbeno štetne. Postoje
vjerovatno i posljedice po mentalno zdravlje koje je teže ustanoviti radi odrađivanja svakodnevnih
praksi ljepote i nošenja odjeće koja te čini seksualnim objektom na ulici i na poslu.
Prakse ljepote na zapadu ne nastaju samo iz potčinjavanja žena, već bi možda trebale biti viđene
kao najjavnije vidljiv dokaz njihove potčinjenosti. Osakaćivanje stopala, na primjer, indicira
brutalnu snagu muške dominacije. Prakse ljepote na zapadu su tu radi koristi za muškarce i to se
može dokazati kroz postojanje brojnih internet stranica na kojima muškarci viču svoje zahtjeve da
se žene sakate i slave spolno uzbuđenje koje im to sakaćenje donosi. Neke od tih praksi su divlje ili
čak i novo izmišljene, ali one sliče onim praksama za koje se tradicionalno tražilo da budu

provedene od strrane žena u mnogim kulturama kako bi se pokazao nizak status žena. One
nedvojbeno kreiraju spolnu razliku koja je tako bitna funkcija štetnih kulturnih praksi. One su
opravdane tradicijom, kao u narodnoj mudrosti da su žene uvijek htjele biti lijepe i da je prirodno za
muškarce da su privučeni "lijepim" ženama. Krivi se žene radi njih, a uloga muškaraca u nametanju
i zahtjevanju tih praksi je skrivena.
Postoji ipak velika razlika u načinu na koji su štetne prakse ljepote upisane u kulturu i nametnute
ženama na zapadu. To je činjenica da su one izgrađene u velike industrije koje stječu golemo
bogatstvo za multinacionalne tvrtke i one su bitna sila u globalnoj ekonomiji. Profitabilnost tih
praksi za kozmetičku, seks, modnu, marketinšku i medicinsku industriju stvara veliku prepreku
sposobnosti žena da im se odupru i da ih uklone. Postoji tako mnogo novca u tim industrijama
temeljenih na komercijalizaciji štetnih kulturnih praksi da one stvaraju masivnu političku snagu
koja zahtjeva nastavak ženske boli. Industrija kozmetičke kirurgije u Sjedinjenim Američkim
Državama, na primjer, je procjenjena na vrijednost od 8 milijardi američkih dolara godišnje. Dok su
u nezapadnim kulturama štetne prakse nametnute od obitelji i zajednica, one nisu obično temelj
ogromne i jako profitabilne industrije. One su vjerovatno lakše za identificirati i lakše za napasti.
Obrazovanje može biti korišteno da bi se promijenili stavovi u kampanji da ih se ukloni. Na zapadu
te industrije imaju političku i ekonomsku snagu i obrazovanje neće biti dovoljno. Na mjestu religija
i obitelji, puna snaga moćnih kapitalističkih industrija zauzima kulturno mjesto.
Nova samopouzdana, sveprisutna i sve više profitabilna međunarodna industrija seksa je relativno
novi igrač u biznisu ljepote. Ali već je imala vrlo ozbiljan efekt u pornografizaciji kulture i zahtjevu
za brutalnijim, divljijim i invanzivnijim praksama ljepote. Međunarodna industrija seksa postaje sve
bitniji tržišni "sektor" i procijenjena je u izvještaju Međunarodne organizacije rada iz 1998. godine
na vrijednost oko 2-14% ekonomija nekih azijskih zemalja. Industrije pornografije i prostitucije se
preklapaju s industrijama zabave i marketinga kako bi stvorile slike žena u odjeći i pozama
prostitucije na velikim panoima po gradovima, u glazbenim video uratcima i glavnim televizijskim
programima poput Sex and the City. Ta kulturna saturacija s ženama kao seksualnim igračkama
stvara moćnu silu da prisili žene da odrade svoje seksualno kmetstvo. Nema više rukavica. Sve je
više i više razumljivo da je "ljepota" prepoznatljiva kao izgled prostitucije.
Na zapadu se od žena očekuje da budu osnažene, da posjeduju prilike i izbore koji nisu bili
zamislivi samo jednu generaciju iza, ali te iste žene su zavezane u odjeću i cipele, mamljene
kirurgijom na način koji feministička generacija iz 1970tih nije mogla ni zamisliti. Zaista mnogo te
kirurgije se odvija na ženama iz te generacije kada otkriju da spolno kmetstvo ne poznaje granice
dobi. Ne postoji više mirovina od tog teškog neplaćenog rada.
Nova okrutnost u praksama ljepote je možda proizašla iz toga što muškarci imaju više poteškoća pri
prilagođavanju na promjene u odnosima između spolova koje nove mogućnosti ženama donose.
Problemi muškaraca u prilagodbi većoj jednakosti sa ženama su jasni iz oživljavanja industrije
seksa. Istraživanje o seksualnom turizmu pokazuje da muškarci vide svoj pristup očigledno
nejednakim i neosnaženim ženama kao kompenzaciju za dominaciju koju osjećaju da su izgubili sa
ženama na zapadu. Internet stranice tvrtki s poštanskim narudžbama mladih nude zapadnim
muškarcima poslušne i skromne žene iz zemalja poput Rusije ili Filipina gdje ogromno siromaštvo
može zapovijedati potčinjavanje. Na zapadu prijetnje koje muškarci doživljavaju prema svojoj
totalnoj kulturalnoj, političkoj i ekonomskoj dominaciji mogu biti kompenzirane s ponovno
oživljenim i nanovo brutaliziranim spolnim kmetsvom koje žene moraju demonstrirati na ulicama i

na radnim mjestima. Žene možda imaju pravo da hodaju u javnosti i pravo da rade van doma, ali
moraju pokazati svoju poslušnost kroz nekomfor i bol. Cijena je visoka.
Da bi se stvorila kultura otpora žene moraju ne samo prepoznati štetu po svoje zdravlje i status, a
koju prakse ljepote stvaraju, već biti i spremne napustiti ih. Postoje dobri razlozi zašto čak i neke
feministke nastoje da opravdaju prakse ljepote i umanje njihovu važnost. Možda su, kao i većina
žena, rutinski gledale što su jele, uklanjale dlake sa svojih tijela i lica, nosile "ženstvenu" odjeću
kao da je prirodna, primjenjivale ruž na usnama, i to sve tijekom 30 godina ili više. Jednostavna
familijarnost "rituala" ljepote možda ih čini teškima da se identificiraju kao uzrozi za zabrinutost,
usprkos tjelesnom i mentalnom stresu koje prouzrokuju, a to će možda postati i teže kako sve
ozbiljniji oblici tih praksi preuzimaju teren, botox umjesto krema protiv starenja, liposukcija
umjesto panty girdles (bez prijevoda), brazilsko uklanjanje dlaka voskom je dodano brijanju pazuha
i nogu.
Feministička filozofkinja Sandra Bartky pokazuje osjetljivu svijest o tome zašto može biti teško za
žene općenito da kritiziraju zapadne prakse ljepote. Ona objašnjava da žene postaju zaključane u
ovisnost onoga što ona naziva "kompleks mode i ljepote" jer on u njih upisuje osjećaj vlastitih
nedostataka, poput "crkve u ranijim vremenima", i onda "se predstavlja kao jedini instrument
sposoban, kroz pokajanjae, da ukloni sam sram i krivnju koju je sam proizveo". On nudi "rituale
brige o tijelu" koji su poput sakramenata. Efekt je da su žene tako zaključane u kompleks mode i
ljepote da vide feminizam kako da prijeti "dubokim izvorima samopouzdanja i zadovoljstva" i
napada "te rituale, procedure i institucije o kojima mnoge žene ovise da umanje svoj osjećaj tjelesne
manjkavosti".
Feministička kritika praksi ljepote, objašnjava Bartky, "prijeti ženama s određenim umanjivanjem
sposobnosti, nešto čemu se ljudi normalno opiru". Žene troše dosta vremena i novaca učeći i
vježbajući da budu lijepe. Posebno ako osjećaju da su to savladale dobro, onda je jako teško
prihvatiti da je bilo za ništa, i da sposobnosti nemaju vrijednost. Također žene mogu pokazati
nevoljkost da "se odreknu nagrada poslušnosti" koji su uključivali mušku pažnju. Feminizam može
prijetiti takvim ženama sa "deseksualizacijom, ako ne i posvemašnjom anihilacijom", ako je
razumijevanje njihove vrijednosti prema drugima i samima sebi utemeljeno na praksama ljepote.
Moguće je za žene, kaže Bartky, da tvrde da su šminka i prakse ženstvenosti njihov vlastiti izbor jer
ne postoje očigledne institucije koje zahtjevaju poslušnost koja zahtjeva ljepotu od žena. Stoga,
"proizvodnja ženstvenosti", može biti viđena "kao ili dobrovoljna ili prirodna". Ovo, kaže ona, vodi
do "laži oko koje se sve slažu", odnosno: "Šminkanje je jednostavno umjetnička igra; prvi par
cipela s visokom petom je nedužan dio odrastanja, a ne moderni ekvivalent vezanja stopala". Ali
Bartky je u poteškoći da pokaže jasnim da manjak formalnih sankcija ne znači da se žene "ne
susreću s nikakvim sankcijama". Žene se suočavaju s "vrlo ozbiljnim sankcijama" pod muškom
dominacijom, odnosno, "odbijanjem muškog patronata". To može značiti za heteroseksualne žene,
"gubitak jako potrebite intimnosti", te za heteroseksualne žene i lezbijke "gubitak pristojnog
primanja za život". To može značiti da će se naći kao otpadnica i u nemogućnosti da se uklopi u
važne društvene mreže kroz koje se definirala.
Bartkyin rad je proizašao iz snažnog pokreta za oslobođenje žena iz 1970tih godina kada su se žene
diljem cijelog zapadnog svijeta sastajale u grupama za podizanje svijesti da preispitaju politiku
osobnog života, i posebno način na koji je zapadna kultura ljepote im nametnula da mrze svoja
tijela i da se podvrgnu štetnim ritualima ljepote. Godine 1973. sam odustala od praksi ljepote kao
dio pokreta, poduprta snagom tisuća heteroseksualnih i lezbijskih žena oko sebe koje su ih također

odbacivale. Prestala sam bojati svoju kosu u "srednje zlatno pjeskastu" i odrezala je na kratko.
Prestala sam nositi šminku. Prestala sam nositi visoke pete i s vremenom, odustala od nošenja
suknji. Prestala sam brijati pazuhe i noge. Nisam se vratila tim praksama premda se politička klima
promijenila i snaga pokreta za oslobođenje žena više nije tamo da podupre odbacivanje tih kulturnih
zahtjeva.
Politička kultura 1980tih i 1990tih je bila vrhunac divljeg kapitalizma. Kao prilog tome, vlade su
deregulirale biznis, umanjile važnost države i rekle građanima da su konzumenti koji nose moć
izbora da kontroliraju svoje živote. Popularne političke filozofije toga vremena su odražavale točno
te ideje. Jedna od tih je liberalni feminizam žena poput Naomi Wolf koja je rekla ženama da mogu
"odabrati" da budu moćne (1993). Druga je verzija bila, popularnija u akademiji, gdje je
postmoderni feminizam govorio ženama da imaju moć (eng. agency) i mogu biti osnažene, opet
putem izbora. Susan Bordo objašnjava da te paralelne filozofije nisu ništa drugo do li echo
konzumentske kulture tog vremena kojoj su primjer Nike oglasi "Just Do It". Žene su bile jako
obeshrabrivane da gledaju na materijalne sile koje ograničavaju njihove živote. Tijekom tog
vremena žene su bile vjerovatnije da kažu da nose šminku "za sebe" ili "za druge žene". Smatrano
je bezobraznim primjetiti da se one uključuju u prakse ljepote jer se to traži od njih u kulturi muške
nadmoći kako bi služile muškim interesima umjesto vlastitima.
Ali vremena se mijenjaju. Kao što je Susan Bordo izrazila 1997. godine: "Sloboda. Izbor.
Autonomija. Sebstvo. Moć. To su moćne riječi u našoj kulturi, riječi borbe. Ali to su također riječi
koje su sve više prazne u iskustvu mnogih ljudi". U dvadeset i prvom stoljeću jedan snažni
antiglobalizacijski pokret iaziva ideju da je građanima dana ikakva realna moć kroz konzumentski
"izbor", i stvara opoziciju moći transnacionalnih korporacija koje zarađuju od ugnjetavanja i boli u
mnogim oblicima koja može uključivati i industriju ljepote. Nova era koja počinje će možda
ponuditi nove mogućnosti ženama da odbace prakse ljepote i da nađu snagu da se suprostave
negativnim poslejdicama s kojima se mogu suočiti. Susan Bordo govori o sposobnosti žena da
odbace ili da prigrle prakse ljepote: "Djelovati svjesno i odgovorno znači razumijeti kulturu unutar
koje živimo, čak ako to zahtjeva da nismo uvijek 'u kontroli'". Beauty and Misogyny je tražila da
pomogne ženama razumijeti zapadnu kulturu ljepote i da omogući takvu odgovornu akciju. Bordo
ohrabruje žene da djeluju govoreći da, "Naizgled minorne geste otpora kulturnim normama mogu
ostaviti duboke tragove na živote onih oko nas". Ona ističe da je suprotnost tkođer važeća. Kada
žene potiču svoje kćeri na odlazak u klinike za mršavljenje, na primjer, ta gesta "kapitulacije" će
imati negativne efekte. Bit će lakše za žene da izađu iz vladavine zapadnih praksi ljepote kada
nastane novi i podržavajući feministički pokret da podrži takav otpor. Ali čak i bez tog razvoja žene
mogu odbiti svoje spolno kmetstvo. Čim se više žene odupiru tim je otpor lakši za druge žene da se
priključe. Te geste otpora će pomoći stvaraju svijeta onakraj praksi ljepote.
Suprostavljanje praksama ljepote, ipak, ne bi trebala biti jednostavno odgovornost individua.

Konvencija Ujedinjenih naroda o uklanjanju svih oblika diskriminacije protiv žena (CEDAW, 1979)
traži od država da poduzmu mjere da se suprostave kulturnim stavovima koji potiču štetne kulturne
prakse. Suprotstavljanje takvim stavovima će zahtjevati državnu regulaciju i eliminaciju moćnih
industrija koje igraju tako važnu ulogu u njihovom stvaranju.
Odgovornost je vlada da reguliraju prakse medicinske profesije pošto je jasno da samo-regulacija ne

spriječava prakse koje su kirurzi spremni izvesti, a dovode do ozljeda. Kako Deborah Sullivan tvrdi,
ti članovi medicinske profesije koji promoviraju i profitiraju od kozmetičke kirurgije su motivirani
pohlepom, i vraćaju medicinu u XIXto stoljeće kada su nadriliječnici mogli prakticirati kroz

prevaru i lažno prikazivanje s ozbiljnim zdravstvenim posljedicama, a sve radi novčane dobiti.
Medicinska profesija je uključena kroz kozmetičku kirurgiju, bilo kroz prakse ljepote ili kroz ono
što se obično naziva operacija "promjene spola" u političku i kulturnu regulaciju. Izraz "promjena
spola" zapravo izražava ovu političku svrhu sasvim dobro. Oni i one koji i koje su nesretn-i-e sa
svojom statusnom kategorijom, mogu, uz pomoć medicinskih praktikanata kao državnih agenata
promijeniti tu kategoriju. Drugdje sam tvrdila da ta kirurgija treba biti shvaćena kao narušavanje
ljudskih prava radi tog razloga. To je politička kirurgija na isti način na koji su se lobotomije
provodile nad homoseksualcima tijekom 1950tih na zapadu i identificirane su kao operacije za
političku svrhu ugnjetavanja. Kozmetičke operacije koje stvaraju umjetne himene, na primjer, mogu
biti shvaćene kao političko-kulturna regulacija, izvedena da se ispune kulturni zahtjevi
degradirajućeg statusa žena, političko-kulturalna uloga kirurgije umetaka grudi ili sakaćenje labije
koja se provodi nad zapadnim ženama možda nije tako jasna, ali je podstrek isti.
Možda je tome zato što je medicinska profesija tako efikasna sluškinja muške vladavine da njezine
aktivnosti vrlo lagano izmiču kritičkom promišljanju i regulaciji. Ali, od medicinske profesije se
može tražiti da ograniči svoje aktivnosti na stvaranje i održavanje zdravlja, radije nego da joj se
dopusti da proširi svoju ulogu kao ogranak kompleksa mode i ljepote. Regulacija bi vodila,
naravno, diskusiji o tome jesu li neke kozmetičke operacije nužne da uklone mentalnu agoniju koja
dolazi sa zamišljenom tjelesnom manom. Takve diskusije su se već odigrale u Nizozemskoj gdje je
operacija umetanja grudi dozvoljena na javni trošak jer se smatra nužnom za mentalno zdravlje.
Problem u prepoznavanju mentalne neuravnoteženosti kao razloga za operaciju je da je medicinska
profesija tek jedan element aparata koji uopće stvara neuravnoteženost. Samo zagovaranje
kirurških rješenja dovodi do očekivanja da se kulturno propisani tjelesni atributi trebaju zahtjevati.
Medicina slijedi diktate kulture, kao u stvaranju umjetnih himena ili velikih grudi, ali također i
stvara te diktate. Kada je nivo štete koju su kirurzi spremni provesti dosegao razinu grudnih
umetaka, labijaplastije, uklanjanja dijelova tijela ili operacije "promjene spola", postoji dobar razlog
da se uvede zakonodavstvo koje će zaustaviti kirurgovu ruku.
Postoji još jedno područje u kojem bi se državna intervencija mogla suprostaviti stavovima koji leže
iza štetni praksi ljepote. Nastojala sam demonstrirati kroz ovu knjigu da međunarodna industrija
prostitucije, posebno u obliku pornografije, je bila moćan pokretač u proizvodnji okrutnih kirurških
praksi ljepote u zadnje dvije dekade. Ali je također proizvela štetnu modu i svakodnevne prakse
ljepote. Normalizacija pornografske industrije je dovela do modnih zahtjeva da mlade žene daju
muškarcima besplatno spolno uzbuđenje u javnom prostoru kroz preuzimanje prostitucijskog načina
oblačenja.
Postoje dobri razlozi za zabranu proizvodnje pornografije koji sežu izvan njezine uloge u stvaranju
praksi ljepote. Štete od pornografije uključuju iskustvo žena, djevojaka i mladih muškaraca
korištenih u njezinoj proizvodnji; odnosno umetanje muških penisa, prstiju i ruku u njihova usta,
vagine i anuse tijekom mnogih sati dok se oni i one emocionalno isključuju ili uzimaju droge da
prežive. Praksa pornografije predstavlja oblik spolnog nasilja samog po sebi. Štete također
uključuju štetu načinjenu statusu svih žena i mogućnost odnosa jednakosti između muškaraca i
žena. Što se tiče ljepote, pornografska indusrija i šira međunarodna industrija seksa stvaraju
suvremene kulturalne zahtjeve kako ženska lica, grudi, tijela, genitalije, odjeća i cipele trebaju
izgledati. To ima dalekosežne posljedice za mentalno i tjelesno zdravlje žena i za mogućnost
jednakosti žena. Države koje se brinu za jednakost žena mogu izabrati da zaustave komercijalno
spolno iskorištavanje žena u pornografiji i prostituciji. Švedska je to učinila za prostituciju

uvođenjem zakonodavstva koje kažnjava "kupovanje spolnih usluga" 1999. godine. To
zakonodavstvo se može proširiti da uključuje i pornografiju.
Okončanje industrije seksa koje bi moglo biti postignuto kroz zabranu muške potražnje bi moglo
otići daleko prema stvaranju kulture u kojoj žene mogu rasi i imati dostojanstvo. Drugi element u
stvaranju suvremene kulture samo-oštećivanja žena na zapadu je industrija oglašavanja koja se
oslanja na seksizam da proda mnogo stvari, uključivo proizvode i prakse ljepote, ženama.
Feminističke teoretičarke poput Susan Bordo (1993.) su istakle snagu ove industrije u stvaranju
štete po žene. Kulturna promjena će zahtjevati ozbiljan pokušaj država da reguliraju oglašavanje
tako da to nije najmoćniji izvor stavova o kojima CEDAW govori, oni koi podupiru štetne kulturne
prakse.
Kako bi izgledao svijet bez štetnih praksi ljepote? U takvom svijetu stvaranje spolne razlike/
potčinjavanja kroz izgled bi prestalo biti važnim. Od žena se ne bi zahtjevalo da izvode svoje
spolno kmetstvo. Prakse tjelesne brige koje su vježbale na svojim tjelima ne bi bile usmjerene u
opsluživanje muških spolnih interesa. Ne bi se trebale posvetiti nijednoj od praksi ženstvenosti koje
prouzrokuju ženama toliko tjelesne boli, troška i ulaganja mentalne i vremenske energije. Depilacija
i šminkanje bi prestale biti nužne. Žene bi mogle nositi udobne cipele u skladu s aktivnostima -
stajanje, hodanje, trčanje za autobusom. Ako bi žene izabrale da nose suknje onda bi to bilo
eksplicitno radi komfora koji im nude ili prikladnosti za određene aktivnosti prije nego da su
obavezne. Kako bi nošenje suknji postalo manje uobičajeno, manje djevojaka i žena bi trebalo
provoditi vrijeme zabrinuto kako staviti noge kada sjede, bilo da bi itko mogao vidjeti njihove gaće,
bilo da se radi o vjetrovitom danu, bilo da se saginju.
Zapravo u budućnosti onakraj štetnih praksi ljepote žene se ne bi trebale brinuti tako često tijekom
dana o svojoj odjeći, te da li odjeća pokazuje odveć procjepa među grudima ili premalo procjepa na
prstima nogu. Pogled u ogledalo ujutro bi mogao biti brzinski prije nego odu iz kuće bez da brinu o
tome tko ih je gledao ili što su vidjeli. Sve te stvari su trenutno privilegije muškraca, ali one bi
mogle biti zadobivene i za žene. Ne bi trebala biti privilegija muškaraca da budu nepokriveni, da
hodaju s oboma stopalima po zemlji, ljuljajući ruke ili s dlanovima u ogromnim džepovima koji
služe umjesto torbica, bez prekida, dok razmišljaju o danu, bez regulatornih komentara, zvižduka i
buljenja muškaraca. Zaista eneke žene već žive kao da imaju tu slobodu i tako pomažu stvoriti je za
ostale. Riječ "dostojanstvo" je dosta korištena u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima (UN) i u
zajednici međunarodnog ljudskog prava. Vrijedno je razmotriti što bi ta riječ mogla značiti kada bi
bila primjenjena na ženski izgled, na odjeću, cipele, kosu i lica. Tjelesne i mentalne slobode koje bi
dokrajčivanje štetnih praksi ljepote ponudilo ženama su vrijedne za založiti se.
Uklanjanja štetnih praksi ljepote zahtjeva svrgavanje kulture spolne razlike/potčinjavanja. Spolna
razlika/potčinjavanje je sam temelj zapadne kulture i zamišljanje svijeta koji stoji iza je zahtjevno.
Muška dominacija neće uspjeti preživjeti javno uklanjanje znakova te razlike/potčinjavanja jer je
ona potrebna za mušku dominaciju kako bi se potčinjena spolna klasa mogla prepoznati. Spolna
razlika koju je moguće uočiti je također zadovoljstvo muškarcima, kako je psiholog Flugel istakao
1930. godine. Uklanjanje ovog obaveznog zahtjeva da žene spolno poslužuju muškarce na javnim
mjestima će vjerovatno naići na veliko zamjeranje i otpor. Muškarci će izgubiti nešto bitno, i žene
imaju puno toga za dobiti. Spolna razlika nije biološki, nego kulturalni zahtjev da pokaže i održi
žensko podčinjavanje. Ako će biti ozbiljnog napretka u statusu žena na zapadu onda ovaj bastion
muške dominacije mora biti probijen.

U ovom zapisu donosimo prijevod poglavlja The international political economy of pornography iz
knjige The industrial vagina - the political economy of the global sex trade autorke Sheile Jeffreys.
Knjiga je objavljena 2009. godine.
Međunarodna politička ekonomija pornografije
Pornografska industrija je lansirna rampa za suvremenu normalizaciju industrije seksa na zapadu.

To je mjesto gdje je započeo bitan rast unutar tog sektora. Branjena unutar kontrakulture i seksualne
revolucije u 1970tima kao "transgresivna" i oslobađajuća, ona je sada masivno profitabilna
industrija koja je postala dio mainstreama kako bi dala prihod velikim korporacijama. Utemeljenje
industrije je spolno iskorištavanje djevojaka i mladih žena koje su učinjene ranjivima kroz
bezkućništvo i povijesti spolnog zlostavljanja, ili kroz trgovanje ženama. Ali profiti ove industrije
ne idu onima koje su najviše njome oštećene. Štete su učinjene nevidljivima kako je pornografija
bila normalizirana unutar popularne kulture, kroz zabavu, sport, glazbu i industriju mode.
Pornografija je učinila seks industriju popularnom (eng. hip). Stvorila je klijente za strip klubove,
ponekad nazvanima "pornografija uživo", i konačno bordele i ostale oblike prostitucije.
Udvostručenje postotka muškaraca u Ujedinjenom kraljevstvu u 10 godina koji sada prostituiraju
žene je objašnjeno normalizacijom komercijalnog spolnog iskorištavanja žena koju su pornografija i
strip klubovi omogućili. U ovom poglavlju ja ću ispitati porast i globalizaciju industrije i što je
uključeno u njezinu proizvodnju.
Feministička teorija i pornografija
U srednjim 1980tima feministička opozicija pornografiji je bila na vrhuncu, nudila je motivirajuću

snagu za pokret oslobođenja žena. Opozicija se razvila kao odgovor prestanku cenzure pornografije
koja se dogodila tijekom takozvane seksualne revolucije 1960tih i 1970tih. Feminističke kritičarke
su odbacile normalizirajuće impulse koji su predstavljali pornografiju samo kao seks ili predstavu i
svaki pokušaj da se ograniči njezina proizvodnja je označena kao "cenzura" i napad na slobodu
govora. One su tvrdile da pornografija daje DNA za mušku dominaciju, a Kathleen Barry (1979) je
opisala pornografiju kao propagandu ženomrštva. Bila je viđena kao nasilje nad ženama radi onoga
što je radila djevojkama i ženama prilikom proizvodnje pornografije i bilo je razumljeno da ona
daje kartu kako biti spolno nasilan nad ženama, nauk kako gledati da žene vole i zaslužuju
zlostavljanje (Dworkin, 1981). U srednjim 1980tima je izgledalo kao da će feminističko
suprostavljanje uroditi plodom u antipornografskoj odredbi koju su u Sjedinjenim Državama
izradile radikalna feministička teoretičarka Andrea Dworkin i Catharine MacKinnon, a koja je
dozvolila ženama građansku odštetu protiv pornografa. Žene koje su ozlijeđene u stvaranju
pornografije ili protiv kojih je pornografija bila korištena su mogle tužiti proizvođače i distributere
materijala. Ali, na očaj mnogih onih koje su bile uključene u kampanju protiv pornografije,
feministička obrana prakse se razvila, koja je preuzela upravo argumente muških liberala za slobodu
govora i muških proizvođača, da je to oblik "govora" koji je potrebno braniti ili će cenzura ohladiti
političku slobodu u Americi. Odredba je uspješno izazvana od strane saveza grupa za građanske
slobode i feministki koje su usvojile pristup slobode govora, i nije bila nikada usvojena.
U srednjim prema kasnim 1980tima feminističke zajednice i aktivizam na zapadu su bile rastrzane
onime što su neki nazvali "ratom spolova" (eng. sex wars), u kojima su feministkinje protiv nasilja
se suprostavljale spolnom iskorištavanju žena i tražile su posvemašnju promjenu dominantno-
submisivne spolnosti muške nadmoći bile snažno kritizirane od drugih koje su promovirale "spolnu
slobodu" koja je kao svoje utemeljenje uzela samu spolnost koju je stvorila muška moć. Rascjep

između tih dviju perspektiva spolnosti je bio tako širok, i kamp spolne slobode tako snažno poduprt
od muških liberala i pornografa u mainstream medijima i kulturi, da je feministička antipornogafska
kampanja do 1990tih izgubila svoj impuls. Stoga je transformacija pornografije u jako profitabilan i
mainstream industrijski sektor u 1990tima bila u stanju da se dogodi bez puno prekida od protesta
koji su karakterizirali prethodne dvije dekade.
Rad Laure Kipnis, koja predaje Radio-TV-Film na Sjeverozapadnom sveučilištu (Northwestern

University) je dobar primjer pristupa spolne slobode/slobode govora. Njezina entuzijastična obrana
pornografije je dalekosežna. Ona ne gleda na pornografiju kao industriju ili ne primjećuje da se išta
realnoo radi ženama i djevojkama tijekom njezine proizvodnje. Ona vidi pornografiju kao
"fantaziju" i esencijalni dio "kulture": "Pornografija je oblik kulturnog izražavanja, i premda je
transgresivna, remeti red, i udara ispod pojasa - na više od jednog načina - to je jedna esencijalan
oblik suvremene nacionalne kulture". Tvrdnja da su zagovornici pornografije nekako
kontrakulturalni je vrlo tanak gledajući na način na koji je pornografija postala dio mainstream
zapadne kulture, ali neki se još uvijek drže romantične ideje da su pornografi "transgresivni" u
korištenju i branjenju prakse, prije nego jednostavno zastavnici muške dominacije. Oponenti
pornografije, prema Kipnisinom gledištu, "se čine da su preplavljeni teškom, absurdnom
doslovnošću, kao da nisu nikada čuli za metaforu, ironiju, simbol - čak se i mašta čini kao
prezahtjevan koncept". Feministički napadi na pornografiju, kaže ona, su "tako depresivni i tako
politički problematični". Feminističke kritičarke su, smatra ona, iz srednje klase i inhibirane, želeći
"uništiti radničkog muškarca-čitatelja Hustlera i njegov užitak". Feministk bi tree da brinu pošto su
"Hustlerovi prekršaji simbolični" i nemaju nikakvu poveznicu s "pravim seksom ili nasiljem". Ne
postoje stvarne žene na životu koje se spolno iskorištava i zlostavlja u pornografiji "mašte" koju
Kopnis brani.
Nadine Strossen, predsjednica American Civil Liberties Union (Američka unija za građanska prava)
i profesorica prava, zauzima sličan pristup. Ona je posvećena obrani "slobode govora" i naziva
pornografiju "spolnim izražavanjem" koje je bitno štititi od cenzora. Ženski pokret, tvrdi ona, ovisi
o "zdravom slobodnom izražavanju, posebno u području spolnosti". Ona čak još jače odbacuje
feminističke zabrinutosti: "Esencijalno je ukloniti tradicionalističko-feminističku antispolnu silu
prije nego njezin utjecaj na javna uvjerenja i javne politike postane još više uništavački". Jasno,
američkim liberalima je feministička opozicija pornografijji bila snažna, premda nije bila u stanju
ograničiti ili usporiti rast industrije. Ipak, u 21om stoljeću postoje dokazi o oživljavanju
feminističkog aktivizma i zabrinutosti oko pornografije, kao odgovor na veličinu i utjecaj industrije
i načina na koji je viđena da izgrađuje kulturu u kojoj žene, posebno mlade žene, žive.
U suprotnosti s pristupom slobode govora, Catherine MacKinnon, i prije i nakon prijevremene smrti
Andree Dworkin 2005. godine, je nastavila da ističe da pornografija nisu Samo riječi (1993.), već
politička praksa koja potčinjava žene. Ona je esencijalni i neodvojivi dio industrije prostitucije i
oblik trgovine ženama radi spolnog iskorištavanja. I ona objašnjava: "U materijalnoj stvarnosti,
pornografija je jedan način na koji su žene i djeca trgovana kao roba za seks. Da bi se izradila
vizualna pornografija, najveći dio proizvoda industrije, stvarne žene i djeca, i poneki muškarci, su
iznajmljeni radi komercijalnih spolnih činova. U tako napravljenim materijalima, ti ljudi su zatim
prevezeni i prodani za spolno korištenje kupca". Pornografija je "tehnološki sofisticirana trgovina
robovima" dozvoljena "jer su njezine žrtve gledane kao društveno bezvrijedne". Pornografija bi
mogla biti posebno okrutan oblik prostitucije u terminima škodljivosti koju žene u prostituciji u
ovoj praksi proživljavaju. Ovo poglavlje će se dotaći škodljivosti proizvodnog procesa kao i

testiranja perspektive da je pornografija ništa drugo nego neškodljiva fantazija i "govor" i društveno
"transgresivna".
Vrijednost industrije
Veličina i vrijednost pornografske industrije u sadašnjosti i doseg do kojeg je postala dio

svakodnevnog poslovanja velikih korporacija i industrije zabave, te industrije glazbe i industrije
mode, bi trebala odmah baciti sumnju na bilo koju ideju da je pornografija "transgresivna", premda
je to ideja na koju se njezini branitelji oslanjaju. Industrija je sada ozbiljno pokrivena na poslovnim
stranicama časopisa. Pornografske kompanije, poput Beate Uhse iz Njemačke su izlistane na burzi.
Točan profit koji industrija zaradi je teško odrediti, dijelom zato što postoji takva raznolikost oblika
spolnog iskorištavanja kojom se industrija koristi, i zato što neke kompanije nisu baš spremne da se
zna njihova povezanost s pornografijom. Knjiga Fredericka Lanea Obscene Profits (2001.) daje
korisne informacije o historijatu i načinu djelovanja industrije. To je također dobar primjer koliko je
industrija postala respektabilna pošto se radi o praktičnoj knjizi s uputama za one koji žele postati
pornografski poduzetnici, a izdana je od mainstream akademskog izdavača, Routledge. Kao što on
objašnjava: "Kako pornografska industrija nastavlja da rasti i postajati sve više dijelom
mainstreama, društvene barijere za pokretanje ovog posla za odrasle će nastaviti opadati". Lane je
iznenađujuće iskren, u svojem vrlo pozitivnom opisu industrije, o činjenici da ju kontroliraju
muškarci i da profiti idu muškarcima. Stoga on objašnjava: "Dok broj stranica koje vode žene je
sigurno veći od broja dva, on nije bitno veći . . . Slike žena i profit koji one generiraju su još uvijek
većinom kontrolirani od strane muškaraca . . . potražnja je zadovoljena prodajom velikih kolekcija
fotografija žena kojima je plaćen tek nominalni iznos (ako uopće". Lane je procijenio da je ukupna
vrijednost industrije u Sjedinjenim Državama u 2001. godini bila 10 milijardi ili možda čak i 15-20
milijardi dolara. Čak i korištenjem najkonzervativnijih procjena, on objašnjava, pornografska
industrija je usporediva s onim što Amerikanci plaćaju za gledanje sportskih događaja i glazbenih
izvedbi uživo zajedno.
Godine 2007. jedna internet stranica koja radi pregled tehnologije za internet, uključivo sa
sustavima filtriranja na internetu, Top Ten Reviews, je složila informacije iz niza izvora o veličini i
vrijednosti pornografske industrije. Prihod od pornografije za Sjedinjene Države je bio procijenjen
na 13.33 milijarde dolara, što je veće od ukupnog prihoda medijskih koorporacija ABC, NBC i
CBS. Top Ten Reviews je procijenio da je industrija vrijedna 97.06 milijardi dolara globalno, što je
više od ukupnog prihoda deset najvećih tehnoloških kompanije poput Microsofta, Googlea i
Amazona. Godine 2007. je bilo 4.2 miliona pornografskih stranica (website), što je činilo 12% svih
stranica, i 420 miliona internet stranica (webpage). Internetska prodaja pornografije je bila
procijenjena na 4.9 milijardi dolara. Po zemlji, najveći broj pornografskih stranica je dolazio iz
Sjedinjenih Država, njih 244 661 900, za kojima je slijedila Njemačka s 10 030 200, Ujedinjeno
Kraljevstvo s 8 506 800, Australija s 5 655 800, Japan s 2 700 000, Nizozemska s 1 883 800, Rusija
s 1 080 600, Poljska s 1 049 600 i Španjolska s 852 800. Procjenjuje se da je u Danskoj pornografija
treća najveća industrija u financijskim terminima, a Richard Poulin ističe da je ta zemlja bila
kolijevka "seksualne revolucije" koja je ukinula cenzuru pornografije i uvela komercijalizaciju
ženskog spolnog potčinjavanja. Europski korisnici interneta su platili 70% svojih 364 miliona
dolara koje su potrošili u 2001. godini upravo na pornografiju. Broj hardcore pornografskih naslova
se povećao od 1 300 u 1988. godini na 12 000 u 2004. godini i na 13 5888 u 2005. godini. Velike
mainstream pornografske kompanije za distribuciju imaju značajne prihode. Playboy je zaradio 331
100 000 dolara u 2006. godini na primjer, a Beate Uhse je zaradila 271 milion dolara.

Dio industrije koji se nalazi u San Fernando dolini u Hollywoodu je procijenjen da je vrijedan 1
milijardu dolara 2006 . godine. To je glavno područje proizvodnje u Sjedinjenim Državama i ima
200 kompanija koje tamo djeluju. U 15 godina se industrija "zabave odraslih" u Dolini povećala
četiri puta, s godišnjim prihodom jednakim "restoranima, fast-food lancima i kafićima na tom
području zajedno". Studiji za snimanje su većinom maleni i vrlo je jeftino napraviti filmove, gdje
većina košta 20 000 dolara ili manje. Ali, Vivid, najveća kompanija u Dolini je zaradila 150 miliona
dolara u 2005. godini. Prosječni radnik u proizvodnji zaradi 61 000 dolara godišnje. Kalifornijska
industrija zapošljava 20 000 i plaća 31 milion dolara u porezima samo na prodaji videa. Promjene
se ipak događaju u industriji, a koje prijete njezinoj profitnoj bazi. Prodaja i iznajmljivanje DVDa s
X-sadržajem je bilo u opadanju 15% 2006. godine jer je internetska konkurencija smanjila tržište.
Većinu novca u pornografskoj industriji u Sjedinjenim Državama zarađuju distributeri, poput
plaćanje-na-pregled i pretplata na porno biznise, kabelske i satelitske kompanije, kanale za odrasle i
hotele, koji su vrijedni 1.7 milijardu dolara. U američkom hotelskom sustavu, 40% soba ima plati-
po-gledanju pornografiju, na koju odlazi 50% gledanih videa. To je vrijedno 200 miliona dolara.
Značajni profiti pornografske industrije trebaju biti odvagani protiv financijske boli od koje pate
muški konzumenti. Studija iz 2008. godine iz Insolvency Helpline (SOS za stečaj) Ujedinjenog
kraljevstva je našla da četvrtina ljudi, većinom muškaraca, s problemom duga, priznala da je
potrošila novac na gledanje pornografije, telefonske spolne odnose i posjećivanje bordela i strip
klubova. Industrija seksa, zaključuje izvještaj, leži na trećem mjestu iza ovisnosti o drogama i
alkoholu i ovisnosti o kupovini na listi najuobičajenijih razloga za odlazak u dug. Neki muškarci
gube svoj posao zbog "opsesija seksom" i ovo ponašanje muškaraca je također vodilo prema
razvodu, koji je produbio njihove financijske probleme.
Telefonski seks je drugi lukrativni aspekt pornografske industrije. Frederick Lane je sugerirao da je
telefonski seks sam u 2000. godini generirao između 750 miliona i 1 milijarde dolara prihoda u
Sjedinjenim Državama, gdje je oko 50% prihoda zadržano od strane nosača telefonskih razgovora
na velikim duljinama u Sjedinjenim Državama. Osiromašene nacije Trećeg svijeta dobivaju prihod
radi labavih regulacija telefonskih usloga i visokih rata za razgovor po minuti za potrošače iz
Sjedinjenih Država koji nazivaju te zemlje. Stoga, prema Laneu, otok Sao Tome je vidio kako se
broj poziva koje dobiva penje s 4 300 u 1991. godini na 360 000 u 1993. godini (pozivi iz
Sjedinjenih Država). Otok je zadržao približno 500 000 dolara od telefonskih poziva vrijednih 5.2
miliona dolara i koristio je novac da izgradi novi telekomunikacijski sustav. Ne samo da je posao
vrlo malo plaćen, već čak i Lane, koji je općenito pozitivan o pornografskoj industriji, priznaje da
neki pozivači i "mizogini" mogu stvoriti probleme za zaposlene žene. Nije iznenađujuće da je
prosječna burnout rata šest mjeseci. Ženske radnice, objašnjava on, zarađuju prosječno oko 9 do 10
dolara po satu, dok uredi dobivaju 180-360 dolara. Radnice su, kaže on, "većinom neobrazovane
samohrane majke".
Rast industrije
Sile koje su omogućile pornografskoj industriji da se razvije iz marginalne aktivnosti, tajnog

muškog posla stag filmova prikazivanima na privatnim zabavama, do mainstream industrije
današnjice uključuju promjene u stavovima vlada i zajednica i tehnološke razvoje. U 1960tima i
1970tima u zapadnim zemljama cenzorske kontrole na pornografiju su progresivno olabavljene pod
utjecajem "seksualne revolucije". Pornografija je bila predstavljena kao utjelovljenje spolne
slobode. Drugdje sam tvrdila da je ova seksualna revolucija jednostavno na tron postavila pozitivne
društvene vrijednosti muškog prava na spolni pristup ženama kao igračkama u pornografiji i
prostituciji i u njihovim spolnim odnosima. Sigurno je da su i žene zadobile određene dobitke.

Ženska prava da imaju ikakav spolni odgovor i da imaju spolne odnose van braka su postala
prihvaćenija, ali je glavni korisnik te "revolucije", sugeriram, bila međunarodna industrija seksa.
Prema Fredericku Laneu, period 1957-73. se označuje unutar posla kao "Zlatno doba pornografije".
On objašnjava da je industrija bila stimulirana potražnjom američkih vojnika u Drugom svjetskom
ratu za "girlie mags" (časopise s djevojkama). Stoga je vojna prostitucija koja je bila takva snaga u
izgradnji industrije prostitucije i seks turizma u jugoistočnoj Aziji poslije Drugog svjetskog rata je
također uključena u globalnu industriju seksa u drugoj areni također. Kada je rat završio, magazini
su lansirani na domaće tržište Sjedinjenih Država. Playboyi je osnovan 1953. godine, a na burzu je
lansiran 1971. godine. Hustler je utemeljen 1974. godine. Kompanija Playboy je mogla iskoristiti
drugi oblik povezivanja muškaraca, zamjenjujući vojsku s biznismenima tijekom ekonomskog
procvata. Lane objašnjava da su Playboy klubovi ustanovljeni da opslužuju "biznismene" koji su
"gledali za načine kako da se jasno taktilno nagrade za svoj uspjeh". Oni su to našli u "držanju
ključa Playboy kluba" koji je bio "opipljivi simbol uspjeha". Kao što Lane bilježi: "Klubovi su bili
ogroman uspjeh; u zadnjem tromjesječju 1961. godine, na prmijer, više od 132 000 ljudi je posjetilo
noćni klub u Chicagu, čineći ga najposjećenijim na svijetu u to doba". U tom periodu je bilo skupo
proizvoditi pornografiju, te je industrijom dominiralo nekoliko proizvodnih kompanija koje su si
mogle priuštiti da naprave jedan film za 200 000 - 300 000 dolara. U "Zlatnom dobu" industrija
koju je kontrolirala mafija je napravila kontakte s aktivistima za slobodu govora i razvila je novac i
resurse da se bori u pravnim slučajevima i da zaštiti svoju industriju od pokušaja da ju se ograniči.
U 1980tima i 1990tima industrija seksa je mogla da se proširi u ekonomskoj i društvenoj klimi

laissez-faire individualizma slobodnog tržišta. Politički liberalizam povezan s ovom posebnom
ekonomskom ideologijom je privilegirao pravo "slobodnog govora" muškaraca na pornografiju
iznad prava žena na tjelesni integritet. Porast je bio omogućen razvojem novih tehnologija poput
video kazeta i interneta. VCR - snimač video kazeta je bio rođen 1973. godine i bio je ključna
tehnologija za pornografiju jer je dao privatnost muškim kupcima. Oni su mogli da pristupe
pornografiji bez da idu u specijalna kazališta i na specijalne predstave. Pornografija je vodila video
revoluciju, vodeći do eksplozije video dućana za odrasle i u konačnici mainstream lanaca poput
Blockbustera. U ranim 1990tima razvoj interneta je dao pornografskoj industriji nove bitne
mogućnosti. Bilo je lakše za muškog potrošača da zaštiti svoju anonimnost i nisu morali napustiti
svoje domove da posjete video dućane.
Hardcore pornografija je krenula mainsteram s objavljivanjem filma Deep Throat u 1972. godini.
Linda Lovelae, prostituirana žena u filmu koja je dobila penise u svoje grlo s opravdanjem da tamo
ima klitoris, je bila pod kontrolom nasilnog svodnika/muža i imala je modrice koje su bile vidljive
na ekranu. Njezino seksualno ropstvo je općenito prihvaćeno kao trenutak kada je moderna
industrija zaista krenula. Filmovi za "odrasle" su prestali biti prljava mala tajna i postali su dio i
parcela mainstream zabave. Frank Sinatra je stavio prikaz Deep Throati za potpredsjednika
Sjedinjenih država Agnewa u svojoj kući. Američki voditelj talk-showa Johnny Carson je napravio
šalu o filmu na The Tonight Show u ranim 1970tima. Reporteri Woodward i Bernstein iz Watergate
skandala su nazvali svoj izvor informacija "Deep Throat".
Jednostavan pristup potrošačkim snimateljima video zapisa u kasnim 1970tima je vodio do

pornografije iz kućne radinosti. Amaterska pornografija je vodila onome što je poznato kao gonzo
porn, koja je stvorena kada muški glumac sam drži kameru i miješa spolno korištenje žena s
njihovim intervjuima. Razvoj digitalnih tehnologija je omogućio muškarcima da oglašavaju svoje
partnerice direktno na internetu, ukidajući posrednika. Pornografija je postala lako dostupna u

srednjim 1990tima kada je dosegla kablovske i satelitske sustave, dozvoljavajući potrošačima da
kupe videe za odrasle bez da ikada i napuste svoj dom. U tom trenutku je pornografska industrija
postala privlačna korporativnoj Americi, firmama General Motors i AT&T. Novi sustavi dostave su
omogučile korporacijama plavih čipova (blue-chip) da profitiraju od pornografije bez da dođu
preblizu proizvodu. U srednjim 1990tima je ekstremna hardcore pornografija postala popularna
među mladim muškarcima. To je uključivalo prakse poput "spit and gape", gdje bi muškarac raširio
partneričin anus koliko god široko je mogao i stavio cijevčicu u koju bi mogao pljuvati ili urinirati.
Analna i dvostruka penetracija je postala obavezna i postala je u industriji poznata kao
"zrakonepropusni" trik, odnosno penis u svaki otvor, grupno silovanje, koje je navano "gušenje-
jebanje" i bukkake, u kojem 50-80 muškaraca ejakulira simultano na golo tijelo žene koja leži na
tlu.
Mainstream pornografska industrija je vrlo brzo napustila svoj neugledni status i zadobila dosta
društvene prihvatljivosti u 1990tima. Adult Video News (AVN) pridaje rast industrije u tom periodu
politici Clintonove administracije da ne progoni kazneno pornografiju. AVN spekulira da je Clinton
bio libertarijanac koji je volio pornografiju i imao je posebnu kolekciju na svojem avionu Air Force
One. U tom periodu je broj kompanija za pornografsku proizvodnju udvostručen i pornografija je
ušla u mnoga područja američkog društva. Industrija Sjedinjenih država je napravila dosta truda da
postigne prihvaćenost, poput zapošljavanja lobista, sudjelovanja u dobrotvornim udrugama, i u
kampanjama za korištenjem kondoma kako bi se zaustavila HIV infekcija. Naučila je od druge vrlo
štetne industrije, industrije duhana, koja, premda je izgubila svoj društveni ugled sada, je jedno
vrijeme koristila lobiste i glasnogovornike za potrebe industrije također. Malboro muškarci su bili
korišteni da promoviraju industriju, na primjer, premda su neki umrli od njezinih posljedica.
Donna Hughes identificira Sjedinjene Države kao "zemlju koja je uglavnom odgovorna za
industrijalizaciju pornografije i prostitucije" kroz lokalnu i vojnu prostituciju i kroz razvoj
neregulirane internetske pornografske industrije. Ona ističe da su Sjedinjene Države "uspostavile
politiku za komercijalni razvoj interneta" kroz osobu Iru Magazinera, višeg savjetnika Predsjednika
za ravoj politike u razdoblju 1993-8. Magaziner je koordinirao vladinu strategiju o elektroničkoj
trgovii i digitalnoj ekonomiji, zagovarajući politiku slobodnog tržišta prema internetu, gdje je
privatni sektor vodio razvoj i regulaciju nove tehnologije. On je rekao da je manjak vladinog upliva
dao porast od 50% za ekonomski rast ekonomije Sjedinjenih Država u sedam do osam godina prije
1999. godine. On je tvrdio da bi cenzura bila nemoguća, i da bi problemi s pornografijom poput
zaštite privatnosti i zaštite djece mogli biti adresirani osnaživanjem ljudi da sami sebe zaštite i
stavljanjem odgovornosti na roditelje da zaštite svoju djecu od štete. Takva zaštita, rekao je on, nije
zadaća vlade. Ova politika je dala Sjedinjenim državama komercijalnu prednost i u tom periodu
federalni progoni radi kršenja zakona o razvratu (eng. obscenity) su opali s 32 u 1993. godini na 6 u
1997. godini. Važnost dominacije Sjedinjenih država u industriji bi se mogla gledati kao oblik
američkog neokolonijalizma pošto je industrija ušla kako u moderna, tako i u tradicionalna društva
širom svijeta. Organizirani kriminal je jako uključen u stvaranje industrije i u njezinu svakodnevnu
organizaciju jer je količina novca koji se zarađuje i činjenica da se radi o obliku prostitucije uvijek
davala veselo lovište za kriminalne grupe.
Organizirani kriminal ide mainstream
Pošto je većina pornografske industrije uvijek bila pod kontrolom organiziranog kriminala,
normalizacija industrije može biti viđena kao ulazak organiziranog kriminala u mainstream. Ikonski
pornografski filmovi iz 1970tih, Deep Throat, Behind the Green Door i The Devil in Miss Jones,

koji su zaslužni za činjenje pornografije respektabilnom za mainstream publiku, su bili snimljeni od
strane Gerarda Damiana, koji je bio uključen u mafijaške mreže. Richard Poulin dokumentira dio
povijesti uključenosti mafije. U 1975-80tima postojao je mafijaški rat za kontrolu i razvoj industrije
seksa koji je doveo do 25 smrti samo u državi New York. Poulin citira gledište Williama Kellya,
FBI istraživača pornografske industrije, da je bilo nemoguće biti u industriji i ne baviti se na neki
način s mafijom. On citira Daryla Gatesa, šefa policije u Los Angeledsu, koji tvrdi da je mafija
preuzela kontrolu seks industrije u Kaliforniji 1969. godine jer se radilo o velikom profitu. Godine
1975. su kontrolirali 80%, dok su 2005. godine kontrolirali 85-90%.
Poulin detaljno opisuje porijeklo Playboy carstva u mafijaškoj kontroli. Kada se prvi Playboy klub
otvorio 1960. godine u Chicagu, bio je jako u rukama organiziranog kriminala. Licenca za alkohol
je dobivena od političara pod mafijaškom kontrolom, i mafija Chicaga je dala rukovoditelja, brinula
se o odlaganju smeća, parkingu, alkoholu i mesu. Mafija iz Chicaga je bila teško uključena u strip
klubove i pornografiju u Las Vegasu također. U Kaliforniji u 2002. godini je većina proizvodnje i
distribucije pornografskih videa bila u rukama Josepha Abinantija, suradnika Lucchese kriminalne
obitelji New Yorka. Pagans, moto-klub iz Philadelphije je impliciran u prodaju pornografije u
Sjedinjenim Državama i moto grupe su uključene u industriju također i u Kanadi. Druge
međunarodno organizirane kriminalne grupe su uključene u pornografsku industriju. Stoga japanske
Yakuze financiraju pornografsku industriju Nizozemske.
Jedan dobar primjer načina na koji pornografija stavlja kriminalnu aktivnost u mainstream je
izvještavanje, i pohađanje pogreba Jamesa Mitchella i njegovog brata Artieja, koji su bili pioniri
strip klubova i pornografske industrije u Sjedinjenim Državama. Oni su otvorili O'Farrell kazalište
u San Franciscu 1969. godine i imali su probleme s policijom oko "seks predstava uživo i X-
označenih filmova koje su proizveli u filmskom kazalištu za odrasle". James je odslužio zatvorsku
kaznu zato što je "smrtno ustrijelio mlađeg brata kojeg je obožavao". James, kao i Larry Flynt, koji
je uspostavio Hustler carstvo pornografije i strip klubova koji se sada širi svijetom, i koji je imao
mainstream Hollywood film napravljen da slavi njegovu važnost za političku slobodu Amerikanaca,
The People Versus Larry Flynt (1996.), se gleda kao izvor inspiracije. Stoga je na njegovom
pogrebu u San Franciscu politički konzultant Jack Davis rekao: "Mi svi dugujemo (naše) osobne
slobode braći koja su vodila borbe u naše ime" i odaje počast Mitchellu zbog svoje uloge u
promjeni zabave za odrasle od posla u "tamnoj, vlažnoj sobi u pozadini" u industriju s
legitimitetom. Jeff Armstrong, rukovoditelj kazališta je rekao: "Mi imamo našeg Hektora i našeg
Ahileja, i mi smo unovačeni iza njih".
Biznisi koje kontrolira mafija su zadobili na respektabilnosti u kasnom 20tom stoljeću. Mainstream
korporacije su prevladale koje god da su skrupule imale kada su vidjele koji profit može biti iz
distribucije pornografije. Kao što je osnivač i direktor Digital Playground rekao: "Gledam na
pornografski biznis amo gdje su Vegas i kockanje bili u 70tima. Vegas je bio i dalje u posjedu
mafije i oni su radili promjenu između tih malih grupa ljudi prema korporativnom vlasništvu.
Osjećam da će se ista stvar dogoditi i sa zabavom za odrasle". (2007.)
Pornografija ulazi u mainstream
Pornografska industrija brzo zadobiva dosta legitimiteta te su mainstream financijske kuće spremne
investirati u nju. New York Times izvještava da je uključenje mainstream investitora u "svojoj dječoj
fazi". (2007.) "Ulagači i fondovi", izvještava članak, počinju pokazivati interes u proizvodnju
pornografije i za kompanije koje se bave distribucijom. Stoga boutique investicijska banka Ackrell

Capital ima "rastuću praksu povezivanja investitora s proizvođačima i distributerima seksualno
tematiziranog sadržaja". Investitori su privučeni "public relations slojem" od prepakiravanja
kompanija "na konvencionalnije načine" kako bi dobili velik dio svojeg prihoda od pornografije, ali
se granaju prema više mainstream područjima kao zaštitom. Stoga Waat Media distribuira sadržaj
na mobilne telefone i ima ugovore s nekoliko proizvođača eksplicitne pornografije, poput
Penthouse ili Vivid Entertainment. U rujnu je Spark Capital, mainstream ulagačka tvrtka, vodila
rundu financiranja za Waat u vrijednosti od 12.5 milijuna dolara, ali je promijenila ime tvrtke u
Twistbox Entertainment i predstavila kompaniju kao "distributera sadržaja za mobitele".
Pornografija je sada tako mainstream da oblikuje vrlo lukrativni sektor biznisa za respektabilne
mainstream kompanije poput General Motors, koja prodaje više pornografskih filmova godišnje
nego lanac Hustler. General Motors je prethodno posjedovao pornografskog distributera DirecTV,
koji sada posjeduje Rupert Murdoch. Integracija mainstream medija s pornografskom industrijom
pomaže da se objasni način na koji su pornografija i strip klubovi normalizirani u medijima. Irska
narodna banka je investirala u Remnant Media, koja je proizvođač pornografije. Sada može biti
novčano nepogodno za mainstream kompanije da odluče da ne budu povezane s pornografijom.
America Online, Microsoft i MSN su odbili da dopuste biznisu za odrasle da otvori dućane na
njihovim servisima i ne prihvaćaju oglašavanje od pornografa. Ali, Frederick Lane ističe, kada je
Disney kupio Infoseek i napravio istu odluku o pornografiju, izgubio je 10% svojih oglašavačkih
prihoda, što je 95% sveukupnih prihoda. Kompanije kreditnih kartica su također uključene u
pornografsku industriju pošto nude glavni oblik plaćanja. Pornografske tvrtke hrane odnose s
kompanijama kartica jer mogu biti viđene kao visoki rizik na temelju "chargebacks", što označava
situacije u kojima potrošači odbijaju da plate, možda radi ogromnog iznosa koji su potrošili ili zato
što njihove ženske partnerice preispituju plaćanja. Pornografska industrija je oprezna da ohrabri
sramežljive mušterije da će se plaćanja na njihovim karticama zabilježiti na način koji će biti
nevidljiv za njihove supruge. Stoga AdultShop.com u Australiji objašnjava da će kupovina biti
"označena u australskim dolarima i vaše izlistavanje plaćanja će označiti kupovinu kao 'AXIS
Hume Au'" (vidi http://shop.adultshop.com.au/).
Adult Video News, online magazin pornografske industrije tvrdi da su pornografski videi vrijedni
više nego legitimna filmska industrija Hollywooda i često koristi isto osoblje. Industrija je
centrirana u Hollywoodu i stvara više zaposlenja za vojsku filmskih tehničara i osoblja na snimanju
u Hollywoodu nego mainstream proizvodnja. Koristi slične metode i jezik. Kompanije za
proizvodnju pornografije na primjer imaju "djevojke na ugovor" koje su pod ugovorom da rade za
kompaniju kao filmska glumica nekada u regularnoj industriji. Postoji sve više preklapanja između
regularnog i pornografskog roda. Mainstream filmovi su napravljeni o industriji što omogućuje
muškarcima da vide strptiz i spolne činove u svojim lokalnim filmskim kinima. Regularna
industrija postaje sve više i više pornificirana, pokazujući sve otvorenije spolnu aktivnost. Drugi
aspekt normalizacije se događa na način u kojem industrija glazbe postaje povezana s
pornografskom industrijom. Cijeli tipovi pop glazbe se sada ujedinjuju s ovom novom
respektabilnom industrijom, gdje pornografski glumci potpisuju svoje radove pri Tower Records, na
primjer. Obje industrije imaju isto potrošačko tržiše, mlade muškarce.
Pornografska industrija je napravila velike korake u preuzimanju utjecaja na mainstream politiku,

također. Jedan primjer toga je uspjeh Richarda Desmonda, slavnog pornografa Ujedinjenog
Kraljevstva i izdavača takvih popularnih naslova poput Big Ones i Horny Housewives i seks
internet stranice "uživo". U veljači 2001. godine britanska laburistička vlada je odobrila
Desmondovo preuzimanje tabloidnih novina Daily Express i Daily Star s novcem zarađenim od

pornografije. Osam dana kasnije britanska laburistička stranka je dobila donaciju od 100 000 funti
radi troškova izborne kampanje. U to vrijeme najprofitabilniji poslovni interesi Desmonda su bili
pornografski televizijski kanali, koji su davali 75% njegovih predporeznih profita. Unatoč
određenoj kritičkoj reakciji prema oome što je izgledalo kao predaja dvaju veliki novina
Ujedinjenog kraljevstva porno kralju u zamjenu za donaciju, u svibnju 2002. godine Desmond je
bio pozvan na čaj u Downing Street da upozna Tony Blaira. Teško je zamisliti ovaj stupanj
društvene prihvatljivosti pornografije i industrije seksa kao posve razumnih partnera laburističke
stranke u 1970tima kada pornografija još uvijek nije bila respektabilna. Profiti pornografske
industrije su sada tako veliki da je u mogućnosti zahtjevati značajnu političku poslušnost.
Desmond je pokušao neuspješno da preuzme i Telegraph, Sunday Telegraph i Spectator.

Interesantno, za pornografa koji bi sigurno trebao biti "transgresivan" ako su apologeti pornografije
u pravu, on je bio samo zainteresiran za posjedovanje novina desnice. Kao rezultat donacija
humanitarnim organizacijama on je imao ruačk u Buckinghamškoj palači i u 1992. godini Vojvoda
od Edinburgha je službeno otvorio novo sjedište kompanije koja izdaje pornografske časopise. On
se procijenjuje na vrijednost 1.9 milijardi funti. On je imao planove u 2007. da zaokruži 220,000
miliona funti vrijednu prilikom ponude dionice Portlanda, njegovog televizijskog biznisa koji
uključuje pornografske kanale poput Fantasy TV i Red Hot TV. Kao dokaz da je teško biti u
pornografskoj industriji bez uključenosti organiziranog kriminala, Philip Bailey, Desmondov glavni
pomoćnik, je bio teško napadnut od mafijinih razbijača kao poruka njegovom šefu u New Yorku u
ranim 1990tima. Električki šokovi su administrirani njegovim genitalijama, razbijeno mu je lice, i
mahano mu je pištoljem u asocijaciji s konfliktom da Richard Martino, osumnjičen za uključenost s
Gambino obitelji, je imao s Desmondom oko oglašavanja za telefonsku pornografiju u
Desmondovim časopisima. Martino i njegove kohorte su otišle na suđenje 2005. godine oko optužbi
da su prijetnje nasiljem korištene da im pomognu da zarade stotine miliona dolara u shemama
telefonske i internet pornografije.
Proizvodnja pornografije
Unatoč odlučnosti branitelja pornografije koji tvrde da se radi o govoru i fantaziji, stvarne djevojke
i žene imaju svoje otvore penetrirane da bi se pornografija proizvela. One uzimaju droge da prežive
bol i poniženje, i one krvare. Pornografija ima štetne tjelesne efekte na zdravlje žena kao i drugi
oblici prostitucije, koji uključuju abraziju vagina i anusa i značajnu bol. Oni uključuju tjelesne
ozljede kroz spolno prenosive bolesti, neželjene trudnoće, pobačaje, neplodnost, bolesti
reproduktivnog trakta, koji vode do komplikacija kasnije u životu i psihološke ozljede. Mnogi
pornografski filmovi se rutinski rade bez kondoma unatoč tome što je pokazano da je nekoliko
pornografskih glumaca u 1990tima imalo HIV i prenijelo ga na druge. Ozljede mogu uključivati
infekcije očiju od "money shots" kada muškarci ejakuliraju na lica žena. Djevojke podvrgnute tim
ozljedama su najčešće jako mlade, tek 18 ili mlađe, i ekstremno ranjive, često beskućnice i s
problematičnim obiteljskim pozadinama iz kojih ne mogu dobiti podršku i bez novaca od kojeg bi
živjele.
Oni koji su zaradili bogatstva kroz spolno iskorištavanje djevojaka i žena u pornografiji mogu biti
jako iskreni o štetama o kojima se tu radi. Stoga Rob Stallone, koji vodi Starworld Modeling,
pornografski svodnički biznis u Sjedinjenim Državama komentira: "Djevojka dobi između 18 i 20,
je li njezin život uništen ako ovo radi? U devedeset posto slučajeva, da. One zarada svojih 1000
dolara na dan, onda su van posla i nemaju ni 20 centa". Objasnio je da se u početku novac činio
čudesnim mladim i ranjivim djevojkama koje nisu imale nikakvog novca ranije: "Mlade anonimke

mogu ući, zaraditi tisuću za šest sati rada, te napraviti to iznova sljedeći dan. S 30 000 dolara svaki
mjesec, uskoro imaju lijepu odjeću i lijep auto". Ipak, on je priznao, mnoge se okreću drogama, i
nalaze teškim pronaći drugi posao kada su iskorištene u pornografiji i kada nisu više tražene. Nisu
mogle pokazati mogućim poslodavcima životopise koji su imali samo posao u pornografiji i nimalo
kvalifikacija. Težak paradoks postoji za mlade pornografske glumice. Da bi dobile posao moraju
obavljati sve više hardcore činova, i dok je plaća veća, to isto tako smanjuje njihovu privlačnost za
budući rad i ima tendenciju da skraćuje njihove kraijere. Glumica potpiše prava na svoju sliku za
1200 dolara dok zaista ozbiljan novac će biti napravljen od strane onih koji prodaju i distribuiraju
ju, pošto je sve započelo kao jedna scena koja može biti ponovno zapakirana u bezbrojnim
kompilacijskim filmovima ili objavljena za vječnost na internetu. Pornografska glumica
intervjuirana oko rada u industriji se žalila o manjku pripreme za ovu vrstu posla: "U zabavi za
odrasle, ne postoji trening. U svakom drugom poslu s nekom vrstom rizika, postoji trening. Ako
radiš na dokovima u Long Beachu, postoje satovi o sigurnosti. Ne postoji ništa slično tome u ovoj
industriji".
Postoji rastući broj biografija pornografskih glumica dostupan, a koje daju neku informaciju o
uvjetima koje žene proživljavaju, premda se čini da su napisane za pornografske potrošače i rijetko
su kritične o industriji. U jednoj takvoj biografiji bivša europska pornografska glumica Raffaela
Andersona daje korisan opis onoga što proizvodnja pornografije obuhvaća za mlade žene koje su
zlostavljane u procesu:
Uzmite neiskusnu djevojku, koja ne govori jezik, koja je daleko od doma, kako spava u jednom
hotelu ili na setu za snimanje. Natjerana da prođe duplu penetraciju, šaku u svojoj vagini plus šaka
u njezinom anusu, nekada u isto vrijeme, ruka u njezinoj guzici, nekada dvije. Imate jednu djevojku
u suzama, koja piša krv zbog ozljeda, i ona se usere također jer joj nitko nije objasnio da treba
imati enemu (procedura unošenja tekućine u rektum, kako bi se uklonio sadržaj crijeva, op.
prev.). . . Nakon scene u kojoj djevojke nemaju nikakvog prava da prekinu snimanje, imaju dva sata
za odmor.
Radi prepoznavanja takvih ozbiljnih šteta, Richard Pulin naziva pornografiju "estetizacijom spolnog
nasilja".
Biografije pornografskih glumica sugeriraju da su uključene djevojke bile učinjene ranjivima kroz
povijest spolnog zlostavljanja. Stoga je slavna porno glumica Traci Lords, koja otkriva u svojoj
autobiografiji da je počela svoju kratku karijeru u pornografiji u dobi od 15 godina, je bila silovana
u dobi od 10 godina od strane šestnaestogodišnjeg dječaka. Onda je bila podvrgnuta spolnom
zlostavljanju od strane dečka svoje majke. Postala je trudna sa 17godišnjim dječakom odmah
poslije svojeg 15tog rođendana i napustila je dom da potraži novac za pobačaj, sklonište i pomoć od
sada bivšeg dečka svoje majke. Živjela je s njim i on ju je podveo u pornografiju, vozeći je na
snimanja i uzimajući novac. Brzo je bila uvedena u korištenje kokaina koji je bio lako dostupan na
snimanjima. U početku je pozirala za fotografije dok je njezin svodnik masturbirao uzbuđeno s
druge strane kamere. Zaposlena je za korištenje u Playboyu dok je imala 15 godina. Do 16 godine je
živjela s ovisnikom zlostavljačem koji ju je podvodio i izložio pritisku da radi hardcore
pornografiju "uživo" pošto drugačije ne bi dobila posao, i zaradila je 20 000 dolara za 20 filmova.
Jedan od njih je uključivao grupu žena, uključivo sa njom, koje su bile pretučene i koje su se
pretvarale da su poniji za japansku proizvodnu kompaniju. Počela je sa striptizom u O'Farrell
kazalištu sa 16 godina.

Druga pornografska glumica, Christy Canyon, je ušla u industriju s 18 godina i morala je potpisati
papire u kojima je bila upitana bi li radila "anal" i "gang bang" i da li je postojao ikoji dio njezinog
tijela na koji nije htjela da se ejakulira. Rekla je da je samo htjela raditi magazine, odnosno
fotografije. Tri dana kasnije bila je poslana na set za hardcore pornografski film od strane svodničke
agencije koja ju je zaposlila. Opisala je svodnika da joj je bio očinska figura i jedina emocionalna i
financijska podrška koju je imala. U tim biografijama pornografskih glumica uobičajena priča je da
su djevojke mlade tinejdžerke očajne za novcem, rutinski beskućnice i s malo samopouzdanja ili
izvora emocionalne podrške. Brzo su pritisnute u hardcore filmove koje su u početku odbile. Ako ne
prihvate, onda se novac isuši i one su opet na ulici.
Okrutnost praksi na koje su one prisiljene da se uključe, kao i mržnja prema ženama koju
pornografski filmovi predstavljaju se otkrivaju u opisima na internet stranici Adult Video News
filmova koji se tamo opisuju. Opis proizvodnje jednog naslova iz 2005. godine u AVNu opisuje
okrutnost koja je uključena kako se žena u prostituciji ovdje izlaže dugačkoj analnoj penetraciji od
strane dva penisa.
Audrey luda za kurcem osvjetljava sobu do kritičnog nivoa sa svojom zasljepljujućom, nuklearno-
snažnom energijom, uzimajući više muških čekića . . . dva i tri u isto vrijeme, u svoja usta, u svoju
pičku i u svoju guzicu tijekom boljeg dijela jednog vrlo znojnog sata.
"Do vraga! Ispuni me kao jebenu jebačku kurvu!" ona urliče jednom i svima, zločesta pečnica
topline koja čini da se njezina teška šminka lije niz njezino lijepo lice kao da je Alice Cooper.
Audrey čak uspijeva postići pretpostavljeni novi porno rekord (takvi rekordi su sumnjivi u najbolju
ruku) u disciplini duljine vremena rađenja kontinuiranog duplog anala - 18 minuta (prevazivši,
kaže mi, staru mjeru od 17 minuta Melisse Lauren).
Scenu snima dinamični duo Jim Powersa i Skeetera Kerkovea, gdje zadnji pokazuje čisti užitak u
izvođenju pornografskog procesa. "Pogledaj ovaj dupli anal!" on izjavljuje uzbuđeno u jednom
trenutku, pun radosti poput dječaka u dućanu bombona. "Ovo je bolje nego godišnji odmor u
Kambodži".
Kambodža je ovdje spomenuta, jer kako ćemo vidjeti u sljedećoj sekciji, očaj žene i djece za
preživljavanjem je učinio ovu zemlju rajem za zapadne seks turiste i kompanije za proizvodnju
pornografije.
Globalizacija pornografske industrije
Pornografska industrija je sada međunarodna u svojoj proizvodnji i distribuciji, u trgovini ženama

koje su joj potrebne, i u štetnim efektima koje ima za status žena u nezapadnim kulturama u kojima
je pornografija nova štetna praksa. Kako se industrija širi, traži nove i jeftinije okoliše u kojima
može proizvesti materijale i nova tržišta u kojima ih može prodati. Elementi pornografske industrije
izabiru da rade pornografske filmove u zemljama gdje su žene ranjive ozbiljnim oblicima
iskorištavanja i gdje mogu biti plaćene malo. Jedan dobar primjer koji bi mogao biti viđen kao
outsourcanje rizika je američka kompanije koja proizvodi sadomazohističke materijale za web
stranicu "Rape Camp" (Kamp za silovanje) korištenjem jeftinih i servilnih vijetnamskih žena u
Kambodži gdje je uzbuđenje za muške potrošače dok ih gledaju kako su silovane povećano
rasizmom. Posebno ozbiljno spolno iskorištavanje žena u Kambodži je rezultat načina na koji se
industrija seksa razvila da služi vojnike koji su sudjelovali u ratovima u subregiji Mekonga prije
1975. godine, posebno vojnike Sjedinjenih Država. Kao što Donna Hughes objašnjava, ovaj
stanovnik Phnom Penha je najavio u 1999. godini da dodaje seks predstavu vezivanja uživo na

svoju internetsku stranicu koja uključuje "azijske seks ropkinje" korištene za "vezivanje,
discipliniranje i ponižavanje". Žene su bile "povezanih očiju, gagged (bez prijevoda), ili vezane s
užadi dok su korištene u seks činovima; neke imaju clothespins (bez prijevoda) pričvršćene na svoje
grudi". Gledatelji su, izvještava Hughes, poticani da "ponižavaju ove azijske spolne ropkinje koliko
vam srce poželi". Bio je predviđen plati-po-gledanju pristup u kojem su potrošači mogli zatražiti
mučenje da se provede u realnom vremenu za do 75 dolara po 60 minuta. Web stranica je također
nudila prostitucijski turizam u Kambodži. Pornograf, Don Sanler, je koristio vijetnamske žene
radije nego kambodžanske, jer je mislio da će to proizvesti manje lokalne reakcije.
On je outsorcao žensko potčinjavanje kao i rizik, kako je učinio jasnim prilikom odgovaranja na
sugestije da bi stranica mogla proizvesti nasilje protiv kambodžanskih žena. Rekao je da očekuje da
tržište bude u Americi i bio je sretan da su žene napadane tamo: "Mrzim te kuje. One prelaze
granice i to je jedan od razloga zašto hoću ovo . . . prolazim kroz razvod trenutno . . . mrzim
američke žene". Kambodžanski ministar za ženska pitanja je izjavio da ovo predstavlja nasilje
protiv žena i Sandler je bio uhićen. Službenici Sjedinjenih Država su osigurali da on ne bude
kazneno gonjen, nego samo deportiran nazad u Sjedinjene Države. Donna Hughes identificira ova
incident kao jedan primjer ekspanzije globalne seks industrije koja je proizašla iz "tolerancije i de
jure i de facto legalizacije prostitucije i pornografije", koja je "povećala mušku potražnju za ženama
i djevojkama da budu korištene kao seksualna zabava ili kao činovi nasilja". Sandlerove aktivnosti
u Kambodži su označile početak velike ekspanzije seks predstava uživo preko interneta kroz
kompanije poput Private Media Group koja djeluje putem satelita iz Barcelone. U 1999. godini ova
je kompanije emitirala simultano program za 1000 svojih potrošača.
Nisu samo odrasle žene iskorištavane u proizvodnji pornografije u Kambodži. UNICEF je osudio
korištenje kambodžanske djece u pornografiji. Kambodžanski mediji su istakli da su djeca starosti
od sedam dogina slobodno dostupna od prodavača video diskova u Phnom Penju, i filmovi imaju
naslove na Khmer jeziku poput Luring Underage Child i 70godišnji djed siluje 9godišnju djevojčicu
i uključuju scene vezanja i spolnog zlostavljanja. Utjecaj globalne pornografske industrije u
Kambodži je širi od štete koju stvara za žene i djecu korištene u proizvodnji. Istraživanje pokazuje
da dostupnost pornografije djeci u Kambodži ima ogroman efekt na stavove prema spolnosti i
spolnoj praksi. Jedna studija napravljena kao odgovor na nekoliko slučajeva napada maloljetnika
prema maloljetnicima u kojima su zlostavljači tvrdili da su bili pod utjecajem pornografije.
Istraživači su proveli intervjue s 677 maloljetnika u Phnom Penhu i u tri provincije. Našli su da je
61.7% dječaka i 38.5% djevojčica gledalo pornografiju. Pornografija je otvoreno dostupna i
prodavana na novinskim kioscima,a kafićima, video dućanima, podzemnim poslovima i na
tržnicama. Neki kafići pokazuju pornografiju tijekom dana i klijenti su svi muškarci. Kava mora biti
plaćena ali pornografija je jednostavno poticaj.
Neki od efekata gledanja pornografije na mlade muškarce su indicirani u grupnim intervjuima. U

jednoj intervjuiranoj grupi, na primjer, dečki su rekli da su "uživali gledati nasilje, i da to voli
većina muškaraca". Upitani kako se osjećaju nakon gledanja, jedan dječak je odgovorio: "Želimo
raditi to što vidimo". Dječaci su rekli da nisu povrijedili žene, ali bi "koristili oštar jezik i podigli
svoje glasove prema prostitutkama nakon gledanja tih filmova". Ipak, također su rekli da su bili
sigurni da gledanje nasilne pornografije čini muškarce nasilnima prema ženama i potiče silovanje
jer su vjerovali da žene uživaju bivati udarane tijekom seksa jer to povećava ženski spolni užitak.
Autori kažu da premda je dokaz anegdotalan, on sugerira da može biti "desanitizirajući efekt" kroz
pornografiju. Komentiraju da je jasno da maloljetnici koriste pornografiju kao način da dobiju

informaciju o seksu. Dječaci su objasnili da išli gledati filmove u kafiće svaku večer kada nisu imali
ništa drugo za raditi i da kada si su to mogli priuštiti, otišli su posjetiti prostitutku nakon toga.
Dodali su da "nije moguće gledati te filmove bez da imaju seks ili da mastrurbiraju nakon njega, i
da nije neuobičajeno za muškarca koji si ne može priuštiti prostitutku da pokupi djevojčicu s ulice i
da ju siluje".
Pornografija može imati još dublje efekte u tradicionalnim zajednicama, gdje je bila identificirana
kao da igra ulogu u normaliziranju spolnog zlostavljanja i prostitucije za djecu i mlade ljude. Gdje
je pornografija uvedena iznenada u domorodačku kulturu moguće je lakše identificirati načine na
koji je status žena oštećen. U zapadnim društvima pornografija je normalizirana preko 40 godina.
Kako je ona zauzimala mjesto, retorika spolne slobode, slobodnog govora i spolnog oslobođenja je
bila korištena da se opravda. Možda je sada teško za građane da se okrenu i da promatraju štetu
koju je pornografija učinila jer su njezine vrijednosti postale dio mnogih dijelova kulture. U
tradicionalnim zajednicama, ipak, pornografija može biti viđena kako ima jednako dramatičan efekt
kao i kršćanska crkva koja je dovedena društvima Pacifika uslijed kolonizacije u 20tom stoljeću.
Kršćanstvo je potkopalo tradicionalne spolne prakse kroz kategoriaciju kao nekršćansku svaku
spolnu aktivnost koja se ne odvija unutar kršćanskog braka. Utjecaj pornogragije je bio jednako
moćan u promoviranju novog sustava spolnih vrijednosti, ali na vrlo različit način. Ovaj novi oblik
kulturne kolonizacije je većinom oko širenja vrijednosnog sustava pornografije Sjedinjenih Država,
pošto su Sjedinjene Države glavni rezervoar pornografije koja penetrira ta društva. Tako Stiki Lole
komentira u članku o pormjeni spolnih praksi na Solomonskom otočju: "Dok su Malaitan Kastom i
kršćanstvo i dalje utjecajni, spolne prakse mladih ljudi su pod utjecajem također globalizacijskih
procesa, što uključuje povećan pokret ljudi i izložnost radiju, televiziji i video produkciji,
pornografiji i internetu".
Pornografija je bila istaknuta kao bitan faktor u promjeni spolni praksi i stavova u tradicionalnim
australskim aboridžinskim zajednicama gdje je došlo u nedavnim dekadama do epidemije spolnog
zlostavljanja djece i nasilja nad ženama. U 2007. godini izvještaj Little Children Are Sacred je
poprimio dosta medijske pažnje radi svojih uznemirujućih otkrića o spolnom zlostavljanju djece u
zajednicama Sjevernog Teritorija (Northern Territory). Izvještaj podržava važnost pornografije u
stvaranju tog razaranja. Izvještaj tvrdi da je pitanje odgovora djece i zajednice prema pornografiji
"redovito podizano" u zajednicama koje su bile posjećene. Autori su komentirali da "korištenje
pornografije kao načina da se ohrabri i pripremi djecu za seks ("grooming") bilo često spominjano u
nedavnim prominentnim slučajevima". Oni kažu da su u pisanim izvještajima grupa i individua
zajednice izražene zabrinutosti oko načina na koji su djeca bila izložena pornografiji. izlaganje je
bilo pripisano lošoj superviziji, preplavljivanju i normaliziranju materijala. Izvještaj je jasan da su
efekti štetni, tvrdeći da "je dnevna doza spolno eksplicitnog materijala imala snažan utjecaj,
predstavljajući mladim i tinejdžerskim Aboridžinima perspektivu mainstream spolne prakse i
ponašanja koje je zavidno. Ona ih ohrabruje da sprovedu fantazije koje vide na ekranima i u
magazinima u djelo".
Izvještaj krivi pornografiju za porast seksualiziranog ponašanja evidentnog u mladim ljudima te čak
i u mladoj djeci koja se spolno i agresivno izražavaju jedna prema drugoj. Neki primjeri spolnog
zlostavljanja koji su se pojavljivali u zajednicama uključuju 18godišnjeg dječaka koji analno siluje i
utapa 6godišnju djevojčicu koja je plivala s prijateljima u jezeru, 18godišnjeg dječaka koji je
prstima penetrirao vaginu svoje sedmomjesečne nećakinje, 17godišnjeg dječaka koji bi regularno
pokazivao pornografske DVDe u određenoj kući i onda navodio mladu djecu da izvode scene iz
filmova. Izvještaj tvrdi da postoji "povećano spolno agresivno ponašanje i kod dječaka i kod

djevojčica" i tinejdžeri postaju "nasilniji, seksualniji i anarhičniji". Postojala je visoka stopa spolno
prenosivih infekcija i trudnoće kod djece u dobi između 12 i 16 godina i veća učestalost
"konsenzualnog" seksa između djece. Problem je došao do točke u jednoj zajednici gdje "djevojčice
nisu razumijele da imaju izbor odbiti seks. Prihvatile su da ako hodaju noću da su dostupne za
seks". Mnoga, ako ne i sva, od te djece su ili bila sama spolno zlostavljana, ili su svjedočila
neprikladnom spolnom ponašanju kroz pornografiju, ili su vidjela druge kako imaju seks pred
njima. Pornografija je viđena u zajednicama kao da slama tradicionalne kulturne granice koje bi
prije takva ponašanja učinila nezamislivima. Pornografija je dostupna u zajednicama kroz plaćene
TV kanale poput Austrara ili kroz DVDe. Austar kaže da postoji software za blokiranje pornografije
koju distribuira, ali instrukcije za to su dostupne samo na engleskom, ne i u aboridžinskim jezicima.
Jedna grupa intervjuirana za izvještaj je identificirala TV kanal koji predstavlja multikulturalne
programe, SBS, drugi izvor pornografskih programa, koji se pretežno prikazuju petkom uvečer.
Druga se grupa žalila i na pornografske videe i muzičke videe s pornografskim sadržajem, kao i na
regularne TV programe i magazine s pornografskim sadržajem, a još jedna je komentirala da "su
često bijeli dečki ti koji dođu i prodaju pornografske DVDe".
UNICEF studija Shamime Ali o nasilju nad djevojčicama u pet pacifičkih nacija također ukazuje na
infiltraciju pornografije u ta tradicionalna društva i ulogu koju igra u stvaranju industrija prostitucije
i spolnog iskorištavanja djevojaka (2006.). Ona objašnjava da muškarci u Papua Novoj Gvineji
"troše gotovinski prihod obitelji (koji dolazi od royalti payments (bez prijevoda) ili od malih
poduzeća svojih žena) na pornografiju i prostituciju, stoga opskrbljujući industrije koje ponižavaju
žene i djevojke". Širenje pornografije, kaže ona, i "njezina laka dostupnost u mnogim pacifičkim
zemljama" je smatrana da "značajno povećava rizike da će djevojčica postati žrtva spolnog nasilja".
U zemljama gdje se događa iskorištavanje resursa, poput Papua Nove Gvineje ili Solomonskog
otočja, ona ističe, postoji unutarnja migracija radnika među muškarcima prema rudnicima i
kampovima gdje žive daleko od svojih obitelji. To otvara tržište za video pornografiju kao i za
prostituciju i vodi do spolnog iskorištavanja djevojčica. Na Fijiju glavni oblici spolnog
iskorištavanja uključuju pornografiju i prostituciju, seks turizam i posvajanje.
U fascinantnoj studiji Carol Jenkins o promjeni spolne kulture Papua Nove Gvinere, jedna
intervjuirana osoba opisuje promjenu ponašanja koju je stvorila pornografija. Ona kaže da je u
mladosti ona spavala s dječacima ali bilo im je dozvoljeno samo da trljaju noseve. To se promijenilo
jer su "naši umovi sada puno seksa. Vidimo bijele ljude gole i kako se ljube na TV ekranu i u
knjigama". Jenkins izvještava da "mediji, osobito video pornografija i pornografski magazini,
također igraju veliku ulogu u promjeni načina seksa". U fokus grupama za diskusiju u njezinoj
studiji, pornografija je označena kao odgovorna za "povećan broj silovanja, povećan spolni nagon i
širenje spolno prenosivih infekcija". Komentari jednog od njezinih informanata jasno opisuju način
na koji pornografija može utjecati na dječake koji nisu odgojeni s očekivanjima zapadne
pornografske kulture. Upitan koji je film zadnji vidio, odgovorio je da se ne sjeća, ali "su glumili
bijeli ljudi . . . Vidio sam ih gole, igrali su se sa svojim spolnim organima, sisali su spolne organe
jedni drugih - j*** su se kao divlji psi". Rkao je da "nisam mogao kontrolirati svoje osjećaje.
Izgubio sam kontrolu, moj penis se širio i širio. Neki od dječaka, kada su to vidjeli, držali su svoje
raširene penise i pokušali su ih kontrolirati, ali nisu mogli . . . kada sam izašao van, kada sam vidio
djevojčice bio sam zaista primamljen da ih silujem. Htio sam staviti u praksu ono što sam vidio da
me čini seksi".
Promjene u spolnoj kulturi su vodile do ekstremno visokih rata grupnog silovanja posebno. Jenkins
komentira da je grupno silovanje kulturno specifično za Papua Novu Gvineju, gdje ono čini barem

polovicu svih silovanja i gdje se označava lokalno kao "redaljka, duboka linija, single file (bez
prijevoda) i pluralna kopulacija". Od mladih u toj studiji, 11% žena i 31% muškaraca je prijavilo
osobnu uključenost u redaljke. Što se tiče muškaraca to se odnosilo većinom na brojne situacije, i
40% muškaraca je također priznalo da su silovali ženu kada su bili sami. U nacionalnoj ruralnoj
studiji 61% muškaraca je reklo da su sudjelovali u grupnom seksu barem jednom, i 65% žena je
reklo da su bile silovane, često s korištenjem oružja. Spolno nasilje, smatrala je ona, je bilo tako
uobičajeno da je bilo viđeno kao normativno u brojnim zajednicama.
Zaključak
Pornografska industrija stimulira širenje mnogih drugih područja globalne industrije seksa i stvara
muške klijente koji koriste striptiz klubove i bordele. Njezina profitabilnost mami velike
korporacije da se uključe i privlači interes banaka i investitora. Prakse i proizvodi evoluiraju jako
brzo i pokazuju znatnu raznolikost, od telefonskog seksa do seks internet stranica uživo. Ali dok se
industrija širi međunarodno ona uvlači djevojke i žene dijelj svijeta čija tijela su mjesta na kojima
se profit stvara. Žene u siromašnim zajednicama južne Azije mogu sada otići u kabinu u internet
kafiću i stvoriti pornografiju uživo za potrošače u drugim zemljama koji ih instruiraju što da čine
(osobna komunikacija s Koalicijom protiv trgovine ženama, članica s Filipina). Muškarci mogu
prodati spolno korištenje svojih žena i djece na internetu međunarodno. Kako je proizvodnja i
distribucija pornografije globalizirana, ona mijenja spolne kulture diljem svijeta, sa štetom po status
žena i djevojaka. U 1990tima industrija striptiz klubova, ponekad nazvana "pornografija uživo" je
također normalizirana, kao što ćemo vidjeti u Poglavlju 4, i ima jednako zabrinjavajuće efekte za
žene i djevojke koje su iskorištavane unutar industrije, te zabrinjavajuće efekte po status žena.

U ovom zapisu donosimo prijevod poglavlja The Creation of Sexual Difference iz knjige Lesbian
Heresy: A Feminist Perspective on the Lesbian Sexual Revolution autorke Sheile Jeffreys objavljene
1993. godine.
Stvaranje spolne razlike
U 1980tima ozbiljna bitka je vođena oko značenja lezbijstva. U tom ideološkom konfliktu
suprostavljene definicije su one lezbijskog feminizma i seksologije. Neke lezbijke, posebno
zagovornice lezbijskog igranja uloga suprostavljaju lezbijsko feminističku političku definiciju s
onom temeljenom na spolnoj razlici. Lezbijke koje sebe vide kao spolno različite prihvaćaju okvir
za kategorizaciju spolnog ponašanja koji su "znanstvenici" spola, Richard von Krafft-Ebing i Henry
Havelock Ellis i njihova vrsta, postavili u kasnom XIXtom stoljeću. Seksolozi i njihovi suvremeni
sljedbenici vide lezbijstvo kao jedno od mnogih čudnih spolnih ponašanja koje se razlikuju od
spolne norme ili heteroseksualnog snošaja misionarske pozicije. Druge grupe spolno različitih
uključuju gej muškarce, ali također pedofile, transseksualne osobe, različite vrste fetišista. Osim
lezbijstva to su većinom kategorije muškog spolnog ponašanja i žene se pojavljuju samo kao žrtve
spolno različitog ponašanja.
Politike spolne razlike bacaju lezbijke u društvo gej muškaraca i ostalih grupa spolno različitih.
Politike spolne razlike se manifestiraju trenutno u dosta pisanja nove "queer" literature. Politike
lezbijskog feminizma bacaju lezbijke u društvo političke klase žena ili na njihove vlastite resurse
kao lezbijke. Lezbijke feministke su imale tendenciju da vide sebe kao normu za slobodne žene
prije nego kao spolno različite. To je različita vizija. Kako bi se razumijeli korijeni ovog konflikta
definicija, korisno je pogledati unazad na stvaranje spolne razlike u seksologiji i kako su lezbijski i
gej učenja-kinje-ci gledali na to.
Lezbijski i gej teoretičar-i-ke poput Mary McIntosh i Jeffrey Weeks su uvjerljivo argumentirali da je
ideja homoseksualnosti kao posebne vrste osobe, ili "homoseksualne uloge", relativno nedavan
izum XVIIItog ili XIXtog stoljeća. Prije tog razvoja spolna aktivnost između muškaraca, premda
stigmatizirana, je bila viđena kao nešto što bilo koji muškarac može napraviti. Koncept
"homoseksualca", muškarca čije ponašanje ima poseban uzrok, koji je imao prepoznatljivu
homoseksualnu karijeru, čiji su spolni interesi bili usmjereni ekskluzivno prema onima istog spol i
koji su imali prepoznatljive karakteristike još nije bila razvijena.
Lezbijske i feminističke historičarke poput Lillian Faderman i Caroll Smith-Rosenberg su tvrdile da

je specifičan lezbijski identitet temeljen na seksološkim kategorizacijama stvoren u kasnom
XIXtom stoljeću. Pokazale su da prije toga vremena, britanske i američke žene srednje klase, udane
ili samice, bi se rutinski uključivale u strastvena, romantična, često dugotrajna prijateljstva jedne s
drugima, što je uključivalo konstantno izražavanje potpune ljubavi i spavanje u zagrljajima jedne
druge na istom jastuku barem za vrijeme cijelog života bez da vide u tome nešto neobično ili
sumnjivo. Bile su neke žene ipak, kroz cijelo XIXto stoljeće, koje su mogle da se uklope u kasniji
seksološki model, neke koje su se čak i oblačile u mušku odjeću i voljele žene, bez obzira na
odutnost seksološkog modela. Jedna žena, na primjer, iz ranog devetnaeststoljetnog Yorkshirea, Ann
Lister, se uključivala u entuzijastične spolne odnose sa susjedama do mjere da dobila i spolnu bolest
kako piše u svojim dnevnicima, i imala je koncept sebe kao "različite". Ali postojanje takve žene
nije izgleda utjecalo na nevinost s kojom su strastvene prijateljice pristupale svojim odnosima s
drugim ženama ili društvenu prihvatljivost ženske istospolne ljubavi. To je bio uspon seksologije
koji je popularizirao i stigmatizirao kategoriju "spolne razlike".

Lezbijske i gej historičarke-i se nisu slagali-e da li su seksološke konstrukcije homoseksualnosti
imale pozitivne ili negativne rezultate za razvoj lezbijskih i gej identiteta. Lezbijske i feminističke
historičarke poput Lilian Faderman, Caroll Smith-Rosenberg i mene su vidjele u seksologiji
neprijateljsku snagu koja je potkopala feminizam, stigmatizirala ženska strastvena prijateljstva, i
stvorila štetan stereotip muškobanjastog ženskog inverta. Muški gej historičari poput Jeffrey
Weeksa su imali tendenciju da budu pozitivniji i tvrdili da je seksološka kategorizacija pomogla
razvoju pokreta za prava homoseksualaca s davanjem jednog definitivnog identiteta muškim
homoseksualcima oko kojeg su se oni mogli okupiti i organizirati.
Bitno je biti svjest-an-na komponenti seksoloških konstrukcija ne samo zato što je to postalo izvor
kontraverzi, već zato što se ponovno pojavljuje u suvremenoj lezbijskoj politici i korisno je biti u
mogućnosti to prepoznati. Jedna općenito prihvaćena komponenta seksološkog modela je bilo
objašnjenje kroz urođenost. Havelock Ellis, seksolog čija je knjiga Sexual Inversion (Spolna
inverzija) iz 1897. godine bila najutjecajnija u stvaranju stereotipa lezbijke u Britaniji, je tvrdio da
"bilo koja teorija uzroka homoseksualnosti koja ne uključuje faktor nasljedstva inverzije ne može
biti priznata" i citira kao dokaz da "frekvenciju inverzije među bliskim rođacima inverznih". Ta
ideja je vodila do nekih zanimljivih materijala u njegovim studijama slučajeva. Izgleda kao da su
njegovi subjekti bili pitani da proizvedu dokaze nasljednog faktora koji su nekada bili jako
inovativni u svojim odgovorima. Jedan muškarac je ponudio sljedeće:
Za mojeg djeda bi se moglo reći da je bio abnormalnog temperamenta jer, premda vrlo skromnog
porijekla, je organizirao i proveo ekstremno zahtjevan misionarski rad i postao je izvrstan lingvist
prevodeći Bibliju u Istočni jezik i stvarajući prvi rječnik tog jezika.
Priznajem da to može zvučati sumnjivo nekima, ali nije nužno povezano sa homoseksualnošću. Ali
ideja urođenosti je inspirirala neke aktiviste za homoseksualna prava u 90tima u Britaniji i
Njemačkoj. Nudila je mogućnost pitanja za javnu simpatiju i odbacivanje neprijateljskog
zakonodavstva na temelju toga da su homoseksualci samo dio prirodnog stvaranje umjesto grešnici,
i stoga trebaju biti prihvaćeni. Radclyffe Hall, kada je preuzela seksološke argumente u
dvadesetima, iskoristila je tu strategiju u The Well of Loneliness (Zdenac usamljenosti) i zamolila je
Ellisa da napiše predgovor knjizi kako bi njezin argument mogao biti viđen kao da je podržan od
znanosti. Seksološki model je postao sofisticiraniji s miješanjem psihoanalize koja je pretpostavila
slično determinističko uzrokovanje, ali psihološko, ne biološko. Jer se činilo da psihoanaliza nudi
mogućnosti lijeka, bila je manje popularna među inverznima i postala je popularnija među
seksolozima u 50tima jer su ovi bili posvećeni uklanjanju homoseksualnosti kroz psihoinžinjering.
Obje verzije seksologije poznaju nešto kao ponovno rođenje. Nova popularnost biološkog
objašnjenja će biti proučena detaljno u mojem poglavlju o "Esencijalna lezbijka".
Trenutna kontroverza o utjecaju seksologije se oslanja na način na koji je preuzeta i korištena od

strane samih inverznih. Rad Edwarda Carpentera, britanskog aktivista za homoseksualna prava, je
dobar primjer onoga što neki historičari vide kao pozitivno korištenje tih ideja. On je temeljio puno
od svojeg argumenta za društvenu prihvatljivost homoseksualnosti na radu impresivnog niza
seksologa. On je preuzeo ideju urođenosti da bi izgradio svoju teoriju "međuspola". U svojem radu
on je reproducirao razumijevanje nekih seksologa da je treći ili međuspol sadržavao biološki
preodređene karakteristike maskuliniteta i feminiteta u neobičnim kombinacijama. Ovo je najjasnija
od njegovih opisa "ekstremnih primjeraka". Ekstremno mušli međuspol je bio "posebno ženstveni

tip, sentimentalan, lijen, prepoznatljiv po hodu i navikama". Ekstremna verzija "homogene" ženke
je slično sadržavala neprikladne karakteristike roda.
. . . prilično agresivna osoba, jakih strasti, muževnih manira i pokreta, praktična u vođenju života,
prije senzualna nego sentimentalna u ljubavi, često neuredna i neobična odjećom; njezin oblik
muževan, njezin glas prilično niskog tona, njezino obitavalište dekorirano sa scenama sporta,
pištoljima, itd . . . i ne posve bez sumnje mirisne divlje biljke u atmosferi; dok je njezina ljubav
(općenito prema prilično mekanim i ženstvenim primjercima njezinog vlastitog spola) je često ljuto
uzbuđenje, slično običnoj muževnoj ljubavi, i ponekad gotovo van kontrole.
Mirisna divlja biljka je bila, prilično razočaravajuće, duhan. Ti ekstremni primjerci, govori nam
Carpenter, su prilično rijetki. Većina ne izgleda neobično po svojoj vanjštini. Tijelo "više normalne"
homogene žene je bilo "posve ženstveno", ali je "unutarnja priroda u velikom razmjeru muževna".
. . . aktivan, hrabar, poduzetan, ponešto odlučan, ne odveć emocionalan temperament; voli život
vani, igre, sport, znanost, politiku, čak i poslovanje; dobar u organiziranju i jako zadovoljan s
položajima odgovornosti, ponekad zapravo izvrstan i velikodušan vođa.
Današnj-e-i čitatelj-ice-i možda neće moći vidjeti što je bilo "muževno" u ovom opisu. Zapravo to
demonstrira još jednu karakteristiku seksološkog pristupa ženskoj inverziji. Aktivisti za
homoseksualna prava poput Carpentera i muževi znanosti poput Ellisa imaju tendenciju da
asociraju asertivnost u ženama, nezavisnost i feministički zaokret uma s lezbijstvom. Takve
kvalitete su bile dovoljne da privuku optužbe inverznosti u 1890tima kao što su i danas. Jake žene
su mogle biti klasificirane kao neprirodne.
Druga karakteristika seksološkog pristupa lezbijkama je bilo da se unaprijed odrede uloge u

lezbijskim odnosima. Carpenter slijedi tradiciju govoreći da će one vrlo muževnog tipa koje nose
pištolje općenito voljeti prilično nježne i ženstvene primjerke vlastitog spola. Seksolozi su objasnili
taj fenomen tvrdeći da su postojala dva tipa ženskih homoseksualki. Postojale su "urođene"
invertitke koje bi bile muževne po orijentaciji i "pseudolezbijke" kojie bi inače mogle biti
heteroseksualne da nisu pale kao žrtve zlim strategijama pravih invertitki. Ove druge bi izgledale i
ponašale se kao ženstvene heteroseksualne žene svojeg vremena. Na taj način temelji su položeni za
ideju da je igranje uloga bučica/femica esencijalno za lezbijske odnose.
Zanimljivo, seksološki modeli lezbijstva nisu nužno temeljeni na genitalnom kontaktu. Seksolozi su
bacili svoje mreže široko i uključili su žene u studijama slučajeva invertitki koje bi se uklopile u
najneviniju sliku strastvenih prijateljica. Zbog tog su lrazloga feminističke historičarke našle rad
seksologa kao posebno štetan. Viđen je kao da stvara sumnju koja ograničava mogućnosti ženskih
prijateljstava za svaku koja ne želi da se pridruži stigmatiziranoj manjini koja igra uloge. Rad
seksologa je stimulirao kampanju, kao što Faderman detaljno opisuje u svojoj knjizi, koja je
upozoravala žene i djevojke protiv lezbijstva u školama i koledžima sve dok u 1920tima strastvena
prijateljstva nisu poprimila sasvim općenito auru perverzije. Lilian Faderman osuđuje seksologiju
da je učinila od lezbijstva nešto perverzno, van zakona i osuđeno na propast. Efekti su bili:
. . . mnoge su žene pobjegle u heteroseksualni brak ili razvile samo-prezir ili samo-sažaljenje ako su
prihvatile oznaku "inverzne". Do početka dvadesetog stoljeća, europska popularna književnost, pod
velikim utjecajem seksologa, je spominjala "tisuće nesretnih bića" koja "osjećaju tragediju inverzije

u svojim životima" i strastima koje "završavaju u ludosti ili u suicidu". U popularnoj mašti, ljubav
između žena je postajala identificirana s bolesti, ludosti i tragedijom.
Lezbijske feminističke historičarke vide seksualnu kategorizaciju lezbijki kao da stvara mehanizam
društvene kontrole istovremeno i za ljubav žena prema ženama i za feminizam, fenomenima koji su
posebno moćni kada su kombinirani.
Carroll Smith-Rosenberg, koja je napisala prvi članak o strastvenim prijateljstvima, Ženski svijet
ljubavi i rituala (The Female World of Lover and Ritual), vidi seksološko preuzimanje
feminističkog diskursa u dvadesetima kao štetno. Ona govori o važnosti feminizma u lezbijskog
historiji "nove žene" u kasnom XIXtom stoljeću. "Nove žene" su stvarale strastvena prijateljstva
kako bi poduprle jedna drugu za vrijeme studija, radile su na stvaranju kućanstva i razvojanju
karijera u socijalnom radu i učiteljstvu. One "su tkale intenzivno voljenje svojih majki, često
strastveno prijateljsko, u tkanje svojeg hrabrog novog svijeta". One su bile društvene reformatorice
koje su stvarale mreže i stvarale stroj promjene, često jako feministički. One su naravno bile
kralježnica mnogih feminističkih kampanja, posebno britanske Ženske socijalne i političke unije
(Women's Social and Political Union - WSPU). Smith-Rosenberg objašnjava da su kasni
viktorijanski medicinski muškarci karakterizirali "nove žene" kao muževne i zatim kao "muževne
lezbijke". Ona vidi spolnu definiciju lezbijstva kakvu nude seksolozi kao nešto što potčinjava
lezbijke, a ne osnažuje ih. "Stvaranjem od nje jednog spolnog subjekta, oni su je podredili političkoj
regulaciji države".
Strastvena i romantična prijateljstva su stvorila kontroverzu između lezbijskih učenjakinja. Dok su

ih Smith-Rosenberg i Faderman slavile, druge su ih odbacile kao anti-seks i da pripadaju srednjoj
klasi. Neslaganje oko strastvenih prijateljstava izrasta iz različitih pogleda onoga što konstituira
lezbijski identitet. Kada je napisala Nadvladavanje ljubavi prema muškarcima (Surpassing the Love
of Men) Faderman je vidjela žene uključene u takva prijateljstva kao da liče lezbijskim
feministkama iz 1970tih. Faderman je vidjela lezbijke-feministke kao "analog" romantičnim
prijateljstvima koje je ona vidjela kao one koje gdje "žene rade sve jedna za drugu i imaju malo
poveznica s muškarcima koji su bili tako otuđujuće i posve različiti". Ona sugerira da "su
romantične prijateljice iz drugih era žive danas, mnoge od njih bi bile lezbijke-feministke; i da su
lezbijke-feministke naših dana živjele u drugim erama, većina njih bi bile romantične prijateljice".
Fadermanina definicija lezbijstva ne ovisi o genitalnom kontaktu. Ona kaže "ljubav između žena je
bila primarno spolni fenomen samo u književnosti muške fantazije". Ona nalazi svoju definiciju
emocija i kaže "Spolni kontakt može biti dio odnosa u većoj ili manjoj mjeri, ili može biti posve
odsutan". Ona nam govori da suvremene lezbijke feministke nisu nevine oko seksa, ali "spolni
apsketi njihovih odnosa općenito imaju manje značenje nego emocionalno podržavanje i sloboda da
se same definiraju". Ona sugerira da se mnogi lezbijsko-feministički odnosi nastavljaju dugo nakon
što se "spolna komponenta istrošila".
Fadermanine kritičarke su je optužile za čin izdaje, radi "deseksualiziranja" lezbijstva

uključivanjem žena koje nisu imale genitalni kontakt u prošlosti ili nečesti genitalni kontakt u
sadašnjosti, u svoju definiciju lezbijstva. Onima koje vide lezbijstvo kao spolnu razliku, romantične
prijateljice se sigurno neće ubrojiti. Ali za feministke za koje je biranje i voljenje žena temelj
lezbijskog identiteta, one se broje. Genitalnu poveznicu je teško dokazati. Moglo bi se pokazati da
su lezbijke u povijesti bile relativno rijetke i da lezbijksa povijest počinje tek u XIXtom stoljeću ako
se usvoji model spolne razlike temeljen na genitalnoj poveznici. Historijat heteroseksualnosti nije
nikada bio ograničen potrebom da dokaže genitalnu poveznicu. Heteroseksualnost je politička

institucija koja nije počela sa seksologijom 1890te godine. Ona nije samo varijetet spolne razlike.
Kao što sam ja i ostale članice Londonske lezbijske historijske grupe sugerirale, zadaće lezbijskih
historičarki je analizirati povijest ženskog otpora heteroseksualnosti kao instituciji, prije nego
jednostavno tražiti žene koje su se uklapale u stereotip XXtog stoljeća temeljen na seksologiji.
Nova karakterizacija nije jednostavno jednoznačno odbačena od strane žena koje su voljele žene.
Neke su odabrale da ju usvoje kao svoju samo-definiciju u dvadesetima. Postojao je pritisak na žene
općenito da budu seksualne. Kako sam detaljno pokazala drugdje, "seksualna revolucija" dvadesetih
je bila usmjerena na liječenje feminizma, mrženje muškaraca, lezbijstva i usidjeličarstva, velike
bube za muškarce znanosti, kako bi se zadobilo sudjelovanje heteroseksualnih žena, poželjno svih
žena u spolnom snošaju. Žensko spolno uživanje u toj praksi je očekivalo da ju potčini njezinom
mužu u braku i drugim aspektima života. Postojao je znatan pritisak da se žene unovače u
misionarsku poziciju heteroseksualnosti kako bi se njezini užitci mogli orkestrirati prema njezinoj
potčinjenosti. Mlade heteroseksualne žene su prihvatile ovu diverziju, tvrdi Smith-Rosenberg.
Odvajanjem ženskih prava od njihovog političkog i ekonomskog konteksta, oni su učinili da

kćerkino traženje heteroseksualnih užitaka, a ne majčino traženje političke moći, personificira
žensku slobodu.
Stigmatizacija lezbijstva je bilo jedno moćno oružje koje je moglo biti korišteno da se žene pritisne
u heteroseksualnost. Izgnana lezbijka je bila bitan komplement entuzijastičnoj heteroseksualnoj
kućanici.
Žene koje su voljele žene su bile svjesne seksološkog diskursa i morale su napraviti izbor oko toga
kako da se odnose prema tom novom receptu. Imale su tri mogućnosti pred sobom. Mogle su
napustiti strastvena prijateljstva u pokušaju da izbjegnu stigmu devijantnosti. Mogle su nastaviti sa
svojim strastvenim prijateljstvima, ali odbaciti seksološki model kao nešto što nema nikakve veze s
njima. Mnoge su bez sumnje uzele taj smjer, ali je on bio pun poteškoća. Ili su mogle zagrliti novi
identitet koji im je bio ponuđen. Smith-Rosenberg i Newton obje tvrde da su mnoge to učinile i da
su njihove odluke imale rezultate za feminizam i buduću lezbijsku povijest. One su osjećale ljutnju
prema starijim generacijama koje im nisu pružile specifično seksualnu definiciju ženske ljubavi, u
vrijeme kada je seks postajao norma, i da stoga nisu dale sljedećoj generaciji "seksualni vokabular".
Najslavniji primjer, naravno, je Radclyffe Hall, koja je odlučila prihvatiti seksološki model u
Zdenac samoće jer je vjerovala da će on voditi većoj društvenoj simpatiji za prezrenu lezbijku ako
je viđena kao rođena s greškom umjesto perverznjakinje kroz izbor.
Smith-Rosenberg tvrdi da je preuzimanje "muževnog lezbijskog" stereotipa imalo negativne

implikacije za feminizam. Nove lezbijke su bile odsječene od starije generacije feministki, te su bile
nemoćne kada su muškarci ponovno preuzeli moć u svojem napadu protiv feminističkih pobjeda.
Usvajanje simbola maskuliniteta nije bilo oslobađajuće usprkos naporima dvadesetih i lezbijkama
koje su slijedile da im pridodaju nova i lezbijski pozitivna značenja. U kasnijem zadatku ona
izjavljuje "Nisu uspjele". Faderman objašnjava da je usvajanje statusa stigmatizirane izgnanice
vodilo preokupaciji s kaznom i uništenjem u lezbijskoj književosti do 1960tih.
Lezbijska historičarka Esther Newton kreće sa sasvim različitim pristupom. Ona odbacuje način
koji ona vidi kod lezbijskih feminističkih historičarki koje su pisale o svijetu strastvenih
prijateljstava, "devetnaesto stoljeće postaje neka vrsta lezbijskog Zlatnog doba, punog nevinih
feminističkih parova punih ljubavi". Ona vidi "muževni lezbijski" identitet kao onaj koji su zagrlile

one koje su htjele "izaći iz aseksualnog modela romantičnih prijateljstava". Radclyffe Hall, ona
objašnjava, je htjela od žena koje vole žene napraviti spolna bića i mogla je to samo kroz usvajanje
maskulinog stereotipa i postajanja spolnom u muškim okvirima. "Da bi postala otvoreno spolna,
Nova žena je morala ući u muški svijet ili kao heteroseksualna ili unutar muških okvira . . . ili kao
lezbijka u muškom drag tijelu". Ona ovo vidi kao radikalni i progresivni čin koji izaziva rodne
stereotipe. Učinivši da žena igra maskulinu ulogu Hall "propituje neizbježnost tradicionalnih rodnih
kategorija", ali ona također "na njih pristaje". Ona prihvaća da su muškarci mogli koristiti sliku
bučice da "osude lezbijke i da zastraše strejt žene" i prepoznaje da je Hallina vizija lezbijskog
identiteta, koju ona karakterizira kao "spolnu razliku i kao maskulinitet koji je neprijateljski prema
lezbijskoj feminističkoj ideologiji".
Vrlo različite interpretacije utjecaja seksologije koje su raširene danas su bile slično označene kada
je roman bio prvi puta objavljen. Feministke su često bile nezadovoljne sa Hallinim djelom. Vera
Brittain je jedna od feministki koja je uređivala Vrijeme i plima (Time and tide). Ona je bila vrlo
svjesna potencijala voljenja žena pošto je bila uključena u strastveno prijateljstvo s Winifred
Holtby. U svojem ogledu ona prihvaća da postoji kategorija lezbijki koja je inherentno abnormalna i
jedna koja nije, identificirana kasnije u knjuzi kao invertkinje nasuprot perverznjakinja.
. . . žene tipa Stephen Gordon, u toliko koliko je njihova abnormalnost inherentna i ne jednostavno
nepotreban kult egzotičnih erotika, zaslužuju najdublju pažnju i suosjećanje od svih onih koje su
sretne da su pobjegle od najokrutnijih pravila Prirode.
Brittain jasno ne vidi sebe kao da ima ikakvu poveznicu s takvim abnormalkinjama kao inverznima
ili perverznima unatoč svojom ljubavi prema ženama. Ovo pokazuje da je jedan utjecaj seksologije
da odvaja lezbijke od klase žena. "Kult egzotičnih erotika" zvuči najprimamljivije, gotovo kao zvuk
trube za "queer" politike. Ali kada se razmatraju pretjerane manifestacije maskuliniteta i
femininiteta od Stephen i njezine ljubavnice Mary Llewellyn, Brittain odbacuje poruku da to dolazi
od biologije. Ona osuđuje umjesto toga nametanje takvih pretjeranih rodnih razlika u kasnom
XIXtom stoljeću.
Svakako se čini vjerovatnim da jedan problem tog tipa mora biti intenziviran pretjerivanjima
spolnih razlika koje su bile čudno označene u pojedinim erama svijeta, i kojima su engleske srednje
klase osamnaestog i devetnaestog stoljeća bile posebno podložne. Čini se da gospođica Hall uzima
zdravo za gotovo da je ovo prenaglašavanje spolnih karakteristika dio pravog odgoja normalnih
ljudskih bića; ona stoga čini svoju „normalnu“ ženu odanom i „ženstvenom“ do ogorčenja i čak
opisuje stavove prema ljubavi koju ju uzimaju „kao cilj sam po sebi“ i kao nužan atribut
ženstvenosti.
Brittain je pisala u 1928. godini puno prije što je termin „rod“ ušao u korištenje, ali može analizirati
na način koji bi danas bio nazvan rodno kritičnim i vidjeti njegovu društvenu i političku
konstrukciju. Brittain nije htjela prihvatiti ideju lezbijskog igranja uloga pošto je jasno vjerovala da
se žene ne moraju ponašati na muževan ili ženstven način, „Ova zbunjenost između onoga što je
„muško“ ili „žensko“, a što jednostavno ljudsko u našem složenom izgrađivanju, ostaje kroz cijelu
knjigu“. Ona ne prihvaća da je ponašanje Stephen u djetinjstvu početak uvida u njezinu
abnormalnost. Ona kaže da „navodno zlokobni predizbori djeteta“ joj se čine kao „sasvim
uobičajene preference svake mlade snažne žene koja slučajno posjeduje više vitalnosti i
inteligencije od svojih drugara“. Brittainin zdravorazumski feminizam je sasvim u kontrastu s onim
Esther Newton i ostalih protagonistkinja igranja uloga danas. Ohrabrujuće je vidjeti da feministke u
dvadesetima su mogle biti odlučno protiv seksoloških modela maskulinih invertita i ženstvenih
pseudo-homoseksualki kao i suvremene lezbijske feministke.
Brittain je vidjela da je ženska žudnja za slobodom bila uhvaćena unutar maskulinih lezbijskih
stereotipa, da se seksološka kategorija ticala kontrole, ne oslobođenja.
Ako je jedan od rezultata obrazovanja žena u 1890tima bila zapravo da se zatakne ružna oznaka
„perverzno“ na ljudsko biće čija je glavna žudnja bila za širim izražavanjem svoje humanosti nego
što je suvremeni običaj dopuštao, onda je obrazovanje zaista bila zla stvar.
Nekako je zbunjujuće da je ova diskusija bila ponovljena u 80tima i 90tima kako su neke lezbijke
iznova tražile da se vrate seksološkim stereotipima, čak i prilično staromodnima, jer su vremena
sada vrlo različita. Feministička kritika tih stereotipa je bio dio masivnog lezbijskog pokreta.
Preuzimanje uloga je eksplicitno odbacivanje lezbijsko feministički uvida. Zašto bi ideje 1920tih
koje su bile usvojene kao samoobrana grupe lezbijki koje su osjećale da ne postoji alternativa od
strane lezbijki danas koje imaju puno više izbora, i to još s entuzijazmom?
Newton objašnjava svoj interes za debatu o seksologiji i Radclyffe Hall na kraju svojeg članka. Ona
se direktno identificira s „muževnim lezbijkama“. Ona izjavljuje da poput Hall ona vidi lezbijstvo
kao „spolnu razliku“. Newton je jedna od onih lezbijki iz osamdesetih koja je izabrala seksološki
model lezbijstva nasuprot onome što ona vidi kao uvredljivi utjecaj lezbijskog feminizma. Ona grli
seksologiju sa žarom. Sav njezin jezik i koncepti o lezbijstvu dolaze iz tog izvora. Jedan primjer je
njezina potraga za objašnjenjem lezbijstva. Lezbijske feministke nemaju tendenciju da traže
objašnjenje jer one ne vide lezbijstvo kao manjinsko stanje, već pozitivan izbor za sve žene.
Netwon traži odgovore u tradicionalnoj psihologiji. Ona kaže ad vidi „majka/kćer eroticizam“ kao
„centralnu komponentu lezbijske orijentacije“. To je koncept koji dolazi iz psihoanalize. Ona ide
dalje sa željom da „feministička psihologija“ riješi „zagonetku spolne orijentacije“.
Premda se čini iz ranije navedenoga da ona vidi usvajanje maskulinog stereotipa kao izbor
napravljen s namjerom da se stekne spolni identitet od strane lezbijki iz 1920tih, ona pokazuje u
svojem zaključku s posvećenošću nekoj vrsti psihološkog determinizma. Ona kaže da su Hall i
seksolozi „opisivali nešto realno“ kada su opisivale muževne lezbijke. To je bio fenomen „rodne
disforije“ ili „snažnog osjećaja da se rod pripisan ženi ili muškarcu ne slaže s osjećajem za sebe“.
Ova ideja dolazi iz seksologije. Navodno je „rodna disforija“ nepromjenjiva i ne može biti
podvrgnuta izboru jer:
Muževnost i ženstvenost su kao dva dijelekta istog jezika. Premda svi razumijemo oba, većina nas
„govori“ samo jedan. Mnoge lezbijke, poput Stephen Gordon, su biološke ženke koje odrastaju
misleći i „govoreći“ „pogrešan“ rodni dijalekt.
To se ne može promijeniti u odrasloj dobi pošto je „rodni identitet određen u ranom djetinjstvu“.
Stoga, tvrdi Newton, treba poduprijeti „maskuline žene i feminizirane muškarce“ pošto „Mnoge
lezbijke jesu maskuline, većina ima mješane stilove, mnoge su empatično ženstvene“. Teško je
točno pogoditi zašto Newton naglašava „jesu“ u prethodnoj rečenici osim ako nije bilo potrebe da
se ustanovi esencijalna i neizbježna kvaliteta lezbijske „maskulinosti“. To sasvim jasno nije
feministički pristup. Lezbijke feministke vjeruju, ne samo radi ideološke posvećenosti društvenom
konstruktivizmu, već i zbog vlastitog iskustva, da se ljudsko ponašanje može promijeniti.
Feministke, naposlijetku, traže da muškarci promijene svoje maskulino ponašanje, ponašanje koje
je viđeno kao označavanje pripadnosti muškoj vladajućoj klasi čije postojanje ovisi o potčinjavanju

žena. Mnogi profeministički muškarci zahtjevaju isto. Ali Newton, učiteljica ženskih studija pri
State University, New York, nam govori da maskulinost u buč-lezbijkama bi trebala biti podržana
istovremeno dok toliko feminističkog truda odlazi na zadatak njegovog uklanjanja kod muškaraca.
Newton je izabrala da „iskorači“ 1984. godine kao buč lezbijka. To je bila, sugeriram, politička
odluka, premda Netwon to ne bi htjela gledati na taj način. Ona vidi sebe kao nekako esencijalno
buč. Ona kaže da nije bila u mogućnosti da iskorači kao buč prije 1984. godine jer je kao
obrazovana lezbijka srednje klase gledala na buč identitet kao sličan radničkoj klasi koju je
susretala u barovima gdje je izlazila 1959 godine. Ona je očito trebala naći „put srednje klase da se
bude buč“. Ona je to pronašla u grupi podrške za bučice u New Yorku. Ona kaže da je to bio „vrlo
težak identitet s kojima su se mnoge od nas morale pomiriti“. Kao učiteljica ženskih studija morala
je biti svjesna planine literature feminističkih studija i studija muškaraca koje su nastojale da
dekonstruiraju i uklone maskulinitet. Vjerovatno zato što je bila svjesna njih je razlog što joj je
trebala potpora protiv onoga što ona naziva „dominantnom lezbijsko-feminističkom ideologijom“.
Čini se da su „bučice“ u grupi bile odlučne da odrade maskulinitet na pravi način i našle su
prokletstvo ograničenja muške uloge. Zbornici grupe zvuče kao nenamjerna parodija grupa za
podizanje svijesti protiv seksizma kod muškaraca u sedamdesetima.
Našle smo da nam nedostaju društvene sposobnosti, nismo imale nikoga tamo da radi medijaciju ili
da obavlja „small talk“. Većina nas je imala problema govoreći o našim osjećajima, govoreći
osobno.
Brinule su o stvarima poput „Ja nisam dovoljno visoka. Ti si više buč od mene . . . Jesu li to interni
problemi bivanja bučicom? Odveć kontrole? Bi li htjela da možeš više plakati?“ Ali posve različito
od muškaraca protiv seksizma, ove žene nisu htjele izgubiti maskulinitet koji je bio njihova
dragocjena svojina, samo da bi si pomogle s problemima koje im je dalo njihovo maskulino
ponašanje. „Bučice“ su imitirale muško ženomrzačko ponašanje kao što se i može očekivati ako je
muževnost zaista utemeljena na osuđivanju i važnosti nebivanja ženom. Druga tema, kaže ona, su
bile „femice“ i „uživanje u prigovaranju o femicama i feminizmu“. Ovo zvuči kao ponašanje
muškog povezivanja stereotipnih muškaraca u barovima koji pokušavaju sebe uvjeriti da oni ne
mogu biti nikako slični ženama.
Čini se da Netwon ima neke realne ambivalencije oko bivanja ženom. Jednom je to moglo biti
razrješeno kroz feminističke grupe za podizanje podrške gdje bi žene mogle raspraviti u sigurnosti
svoju samomržnju kao članice prezrene i niske političke klase žena, i razviti ponos. Umjesto toga
ona je izabrala da usvoji karikaturalnu muževnost i praviti se da nema izbora. Kao inteligentna,
obrazovana, akademska žena, ona je sposobna da pretvori svoje samoopravdanje u „teoriju“ o
pozitivnim efektima seksologija koja je kreirala buč stereotip koji ona traži da usavrši. Feministička
navika rigoroznog samopreispitivanja i političke analize iz 80tih, povezana s vjerovanjem u
mogućnost osobne promjene u interesu osobnog i lezbijskog oslobođenja je odbačena u nekim
lezbijskim krugovima i zamjenjena uvjerenjem u nepovredljiv i nepromjenjiv identitet ili usud
utemeljen na nepreispitanim osjećajima „onoga što zaista jesmo“. Ideja društvene izgradnje i
svakako ideja da je dobro podvrgnuti svoje „osjećaje“ analizi u feminističkom kontekstu je viđena
kao uvredljiva konceptima sebstva drugih lezbijki. Feminizam je prekinuo potragu za istinom.
Ideja gej muških historičara, i Newton, da je seksološka izgradnja imala pozitivne efekte, nalazi
svoju teorijsku bazu u radu Michela Foucaulta. Foucault je tvrdio da premda je seksologija dala
mogućnost veće društvene kontrole kroz stvaranje perverzije, također je dala mogućnost „obrnutog

diskursa“. Prema ovoj ideji objekti seksološkog kategoriziranja su mogli koristiti te iste kategorije
da se bore protiv sila moći.
. . . homoseksualnost je počela govoriti za sebe, tražiti svoj legitimitet ili da njezina „prirodnost“
bude priznata, često istim rječnikom, korištenjem istih kategorija kojima je bila medicinski
diskvalificirana.
Zdenac samoće Radclyffe Hall je bio viđen. od strane nekih lezbijskih i gej učenj-akinja-aka kao da
stvara mogućnost „obrnutog diskursa“ za lezbijke. Jonathan Dollimore objašnjava da je Zdenac
. . . pomogao započeti obrnuti diskurs u Foucaultovom smislu: neke lezbijke su mogle se

identificirati, često po prvi puta, premda u jeziku vlastitog ugnjetavanja.
Hall je učinila više nego da se jednostavno prihvati prokleti i izgnani status za lezbijke. Uklapanjem
u Stephen „(religiozne) mučenice i (romantične) izgnanice“ stvorena je moćna slika „superiorne
senzibilnosti i integriteta proganjanje od strane običnog i normalnog“. Dollimore prihvaća, kao što
prihvaćaju i mnogi gej učenjaci, da je „obrnuti diskurs“ time stvoren i vodio je pozitivnoj spolnoj
politici.
Koliko god da se čini bizarnim sada, mnogi kasniji razvoji u seksualnom oslobođenju i radikalnoj
politici spola se mogu istražiti unazad do vrste prisvajanja kakvu je učinila Hall, čak i oni razvoji
koji bi ju zaprepastili, na primjer ideja spolne devijacije kao potencijalno revolucionarne,
potkopavajući korumpirani i ugnjetavački centar iz devijantnih margina.
Pitanja o kojima mnogo raspravljaju dalje gej teoretičari je doseg toga koliko je pokret za prava
homoseksualaca koji je koristio takve kategorije bio zatočen s njima i potkopan i koliko je zaista
bio u mogućnosti da potkopa kategorije za korištenjem u efikasnom otporu.
Pokret spolnog oslobođenja koji Dollimore ima na umu je sigurno onaj prilagođen potrebama gej
muškaraca. Ne slijedi da bi takve politike za lezbijke koje su u spolnoj klasi žena mogle biti
pozitivne. Usvajanje seksoloških kategorija od strane lezbijki, sugeriram – koliko god da su se
učinile kratkoročno pozitivnima prilikom traženja heteroseksualne simpatije, i nuđenjem
definitivnog identiteta oko kojih su se mogle organizirati – da je značilo da su se lezbijke
dvadesetog stoljeća prihvatile jezik i ideje seksologije da same sebe opišu. Lezbijstvo je postalo
devijantna manjina temeljena na genitalnoj spolnoj aktivnosti koja je bila prihvaćena bilo radi
bioloških ili psiholoških uzroka i često prihvaćena kao grozno ograničenje igranja uloga. Od
lezbijki se tražilo da podijele sebe i svoje zajednice u dvije grupe po sasvim nasumičnim
kriterijima, da traže prijateljice u jednoj i ljubavnice u drugoj, i modeliranjem svojeg ponašanja na
neprikladnim maskulinim i femininim ponašanjima izmišljenima od strane muškaraca. Lezbijke su
efektivno bile odvojene od ostalih žena i feministki, kao odvojena i devijantna manjina pod
kontrolom.
Razumljivo je da bi muški gej historičari mogli biti pozitivniji o utjecaju seksologije jer je
historijska situacija homoseksualnih muškaraca bila prilično različita od situacije žena. Seksolozi su
povezali seksualnu inverziju u ženama s feminizmom i uhvatili se napada na ženski pokret.
Seksolozi nisu vidjeli homoseksualne muškarce kao predstavnike pokreta za društvenu slobodu
kojeg su se trebali bojati. Strastvena prijateljstva su drugi način po kojem je povijest
homoseksualnih muškaraca različita. Malo povijesti o muškim strastvenim prijateljstvima je

napisano. Ako je muški potencijal za takva prijateljstva bio potkopan seksološkim konstrukcijama, i
mogao je biti, to nije bila preokupacija gej povijesti. Gej muškarci mogu biti zadovoljni s
devijantnim statusom pošto su pripadnici vladajuće klase i ne trebaju se boriti protiv svojeg spolnog
klasnog statusa. Foucaultska ortodoksija ne služi nužno lezbijkama. Foucault nije dao lezbijkama
gotovo nimalo pažnje, a ženama skoro pa ništa. To je mjera moći gej muške kulture i teorije da
definira spolne politike posebno na sveučilištu, da je takav neprikladan model viđen kao primjenjiv
na žene, kao što je na muškarce.
Upravo je seksološki model lezbijstva bio usvojen čak i u osamdesetima i devedesetima od strane
onih lezbijki koje su se suprostavljale feminizmu. Takve lezbijke teže da se uklope u medicinske
udžbenike i da vjeruju da govore „istinu“, da je seksologija „istina“ o njima. Teško je razumijeti
zašto bi medicinski model odjednom trebao imati vrijednost danas. Gej studenti su mi sugerirali da
se to odnosi na način na koji medicinska profesija ponovno preuzima kontrolu nad muškom
homoseksualnošću zbog svoje važnosti tijeom AIDS epidemije. Ali to ne može objasniti zašto su
lezbijke poput Esther Newton odabrale ovaj model u ranim osamdesetima. Razumijevanje
privlačnosti medicinskog modela je jedan od projektaThe Lesbian Heresy (Lezbijska hereza).
Utjecaj seksoloških ideja i dekada dvadesetih posebno mogu sada biti viđene kao središnje, ako ne
za izgradnju lezbijskog identiteta, onda barem za suvremene debate o lezbijskoj spolnosti.
Lezbijske feministke i lezbijke „spolne razlike“ vide ovaj historijski period sasvim različito. Dekada
dvadesetih može imati puno direktnije važnosti za sadašnjost. Moglo bi biti tragova da ono što se
dogodilo u dvadesetima u oblikovanju lezbijske zajednice se dogodilo i u osamdesetima. Kako su
neke lezbijke usvojile seksološke kategorije koje daju smisao njihovom iskustvu i našle da je to u
konfliktu s feminističkim razumijevanjima spolnosti, tako su lezbijke spolne libertarijanke nedavno
koristile iznova seksologiju da objasne svoje lezbijstvo u terminima biologije, spolne razlike, buč i
femme sa sličnim odbacivanjem feminističke teorije i prakse.

U ovom zapisu donosimo prijevod poglavlja A Pale Version of the Male: Lesbians and Gay Male
Culture iz knjige Lesbian Heresy: A Feminist Perspective on the Lesbian Sexual Revolution autorke
Sheile Jeffreys objavljene 1993. godine.
Blijeda verzija muškarca: Lezbijke i kultura gej muškaraca
Gej povijesničar Jeffrey Weeks, kada opisuje Pariz i Berlin s kraja XIXtog stoljeća piše: "Lezbijska
supkultura je postojala na neki način, ali je bila blijeda verzija muške. . . " Feministička analiza ne
može prihvatiti da su lezbijke jednostavno gej muškarci manjeg rasta, manje glamuroznih kulturnih
formi i s nedovoljno razvijenim libidom. To je bio bitan dio feminističkog teoretiziranja da se
istakne doseg s kojim kulture koje kreiraju muškarci rutinski isključuju žene i ovise u svojem
identitetu na ugnjetavanju žena. Kultura gej muškaraca nije ništa više pro-feministička ili ženo-
ljubljiva od glavne kulture (eng. malestream) općenito. Ali svjedočimo fenomenu u 80tim i 90tim
godinama u nekim dijelovima lezbijske zajednice koji ropski pokušavaju imitirati kulturne forme
gej muškaraca, kako god da su one neprikladne za lezbijsko iskustvo.
U gej kulturi XXtog stoljeća muški utjecaj i novac su osigurali da gej muškarci imaju hegemoniju.
Artikulacija odvojene lezbijske svijesti je bila teška i lezbijke su bile rutinski zakrivene. Pošto su
gej muškarci bili jedini "homoseksualci" od interesta za seksologe, medije i za druge muškarce
općenito, homoseksualnost je zapravo označavala mušku homoseksualnost. Postoji mnogo dokaza o
načinu na koji su način lezbijke nestajale. Vrlo poznati doprinos gej povijesti povijesničara A.L.
Rowsea je naslovljen "Homoseksualci u povijesti". On ne uključuje lezbijke. Bezbrojni primjeri bi
mogli citirani u ovom procesu. U seksološkoj literaturi o homoseksualnosti, lezbijke, ako su uopće
spomenute, su dodane na kraju i pojavljuju se kao fusnota.
S pojavom lezbijskog feminizma u ranim 70tima činilo se mnogima od nas da je lezbijski glas
konačno stigao i da će opstati. Lezbijke su napustile položaj malenih sestara koje su zauzimale u
homoseksualnim organizacijama, namjerno se odvojile od gej muškaraca da uspostave vlastite
organizacije i započele sa stvaranjem specifično lezbijske kulture. Ovo odvajanje je bilo utemeljeno
na feminističkoj samosvijesti koja je osvijetljavala protuženske aspekte tradicionalne kulture gej
muškaraca i demonstrirala da lezbijke i gej muškarci imaju različite i u nekim stvari kontradiktorne
političke agende. Lezbijske feministke su posvetile svoje energije razvoju prostora samo za žene i
uslugama koje su nudile novoj generaciji lezbijki sasvim drugu početnu točku. Čini se sada da
odvojena lezbijska kultura koja utjelovljuje specifične lezbijske vrijednosti je gušena u kolijevci.
Nova generacija lezbijki radosno preuzima vrijednosti i prakse kulture gej muškaraca do točke, gdje
su neke od njih spremne to i priznati, da žele biti gej muškarci. Lezbijke koje su ulaze u kulturu i
politiku gej muškaraca također napadaju lezbijke feministke općenito i separatistkinje posebno.
Neke spolne prakse gej muškaraca se imitiraju s velikim trudom, ali ne dovoljno prema novim
lezbijskim seksologinjama koje nam govore da nismo u stanju da se mjerimo s gej muškarcima
spolno gledano.
Postoje sličnosti u iskustvu ugnjetavanja koje doživljavaju lezbijke i gej muškarci i na toj bazi
mnoge lezbijke su redovito pokušale s miješanom gej i lezbijskom politikom, s gej oslobođenjem u
ranim 70tima, te s queer politikom danas. Lezbijke i gej muškarci doživljavaju diskriminaciju na
poslu, vezano uz poreze i osiguranje, maltretiranje na ulici, u javnom prijevozu. Lezbijke i gej
muškarci pate od napada na ponos i osjećaj vlastite vrijednosti koja nastaje uslijed potrebe da se
sakriju ljubavni odnosi i da se skriva afekt u javnosti. Lezbijke i gej muškarci gube svoje obitelji iz
kojih su potekl-i-e i potrebu da izgrade prijateljstva i zajednicu potrebnu za opstanak. Opća gej-

mržačka javnost ne radi veliku razliku između lezbijki i geh muškaraca u izražavanju te mržnje.
Lezbijke su patile također od oluje gej-mržnje koja je pratila AIDS epidemiju u zemljama poput
Britanije ili SAD-a. Donošenje novog neprijateljskog zakonodavstva je bilo opravdano tom novom
atmosferom i jednako je brinulo i lezbijke i gej muškarce. Mjere poput Članka 28. Lokalnog
upravnog akta protiv "promocije homoseksualnosti" u Britaniji su dobile, sasvim razumno,
opoziciju ujedinjenog fronta lezbijki i gej muškaraca. Može se činiti stoga da gej muškarci i
lezbijke imaju mnogo toga zajedničkog politički gledano. Ali povijest ovog političkog odnosa je
bila obilježena s brojnim problemima i lezbijke su uvijek iznova donosile odluku da se odvoje.
Lezbijke su kontrolirale svoju kritiku politike gej muškaraca zbog razumne svijesti da su u
heteroseksualnom svijetu lezbijke viđene samo kao manje vrijedna verzija gej muškaraca i svaka
politička kritika gej muškaraca će se odraziti i na nas. Također, kako su se povečali napadi na
uspjehe građanskih prava koje su lezbijke i gej muškarci ostvaril-e-i od 1970tih godina, kritiziranje
geh muškaraca se činilo čak i opasnije i bezobraznije. Činilo se mudrim održati mogućnost
ujedinjenog fronta protiv zakonodavstva i diskriminacije koja tretira lezbijke i gejeve kao da su ist-
e-i. Gej muškarci na kraju krajeva imaju više novaca, političke snage i vidljivosti nego lezbijke.
Malo je teoretičarki lezbijskog feminizma, stoga, tražilo da artikulira političke razlike koje
ugrožavaju odnos između lezbijki i gej muškaraca. Ovaj zadatak postaje još hitnije kako imitacija
oblika gej muškaraca postaje sve utjecajnija unutar lezbijske zajednice.
Američka lezbijska filozofkinja, Marilyn Fyre, je jedna od malenog broja lezbijki koja je pristupila
zadatku kritiziranja politike gej muškaraca. Ona tvrdi da razlike između lezbijki i gej muškaraca
"postaju tako duboke da bacaju sumnju da tu uopće postoji ikakav temeljni kulturni ili politički
afinitet na kojem se mogu graditi savezi". Ona sugerira da gej i strejt muška kultura dijele iste opće
principe falokracije kao što je ideja muškog građanstva; štovanje penisa; muški homoeroticizam i
voljenje muškaraca; prijezir prema ženama ili ženomrženje; obavezna muška heteroseksualnost; i
pretpostavka općeg falusnog pristupa. Ona vidi lezbijski revolucionarni potencijal u odbacivanju tih
principa.
Voljenje muškaraca je jedan vrlo očiti način na koji se gej muškarci razlikuju od lezbijki. Gej
muškarci vole i žele članove vladajuće klase muškaraca. U tom aspektu su gej muškarci lojalni
temeljnom principu muške nadmoći, voljenju muškaraca. Muževnost i muškost, simboli i ponašanja
koji označavaju članstvo u političkoj klasi muškaraca su slavljeni u mnogim aspektima gej muške
kulture. Gej muški teoretičari su objasnili da je postojao prijelaz u 70tim godinama unutar zapadne
gej muške kulture koji su neki nazvali "butch shift". Oni objašnjavaju da je prije gej oslobođenja,
kada je homoseksulanost bila asocirana s feminiziranim gej muškarcima koji možda rutinski traže
spolne partnere koji su viđeni kao "pravi muškarci" u heteroseksualnom svijetu, gej muškarci
poslije gej oslobođenja su počeli tražiti spolne partnere iz sada vidljivije i samopouzdanije gej
zajednice. Privlačnost prema zamkama muževnosti je ostala i sada je trebala biti ponovno izgrađena
između samih gej muškaraca.
Ne-gej muškarci su bili željeni objekt - naš ekvivalent nedokučivog? - ali je "butch shift"
preusmjerio našu pažnju prema nama samima. Stvaranjem između nas prividno muževnih
muškaraca koji žele druge muškarce odbacuje ideju da smo mi svi ženstvene duše unutar muških
tijela. (Martin Humphries)
To je uključivalo odlazak u teretanu, košulje s kockastim uzorcima, blijedoplave traperice, čizme,

kratku kosu i brkove ili kožni ili traper izgled. Strast prema muškarcima može preuzeti oblik da se

želi utjeloviti snaga koju daje muževnost, snaga koju gej muškarci možda osjećaju da im nedostaje
jer ne sudjeluju u uobičajenoj dinamici heteroseksualnost poput posjedovanja žena. Preuzimanje
simbola i oblika muževnosti može biti još više pojačana nego unutar muške heteroseksualne
kulture. Može također preuzeti oblike mazohizma i štovanja agresivnih, autoritarnih aspekata
principa muževnosti. Gutanje sjemena moćnog može biti viđeno kao osnažujuće. Od
heteroseksualnih žena se također očekuje da štuju muškarce i princip muževnosti. Razlika je da ovaj
uloga nije izabrana svojevoljno kao u slučaju gej muškaraca i često joj se snažno opiru, kako
svjedoči seksološka literatura. Heteroseksualnost je za žene institucija koltore koja se održava kroz
silu. Heteroseksualne žene imaju nedostatak kada se usporede s gej muškarcima u njihovom
štovanju muževnosti. One nikada ne mogu biti muškarci, ili muževne, koliko god sjemena da
progutaju. Frye objašnjava:
Ako je voljenje muškaraca pravilo falokratske kulture, a ja mislim da je, i ako je stoga, muški
homoeroticizam obavezan, onda se gej muškarci trebaju ubrajati među vjerne, ili lojalne ili građane
koji postupaju po zakonu, a lezbijke feministke su grešnice ili kriminalke, ili gledano politički,
pobunjenice i izdajnice.
Lezbijke su u jednoj vrlo različitoj poziciji. Nasuprot svih vjerovatnosti, lezbijke su odabrale da
vole članice inferiorne spolne klase. Na taj način one su nelojalne muškoj nadmoći. Ako lezbijke
mogu biti viđene da su prevladale trening koje su primile o ženskoj prirodnoj gadljivosti da bi
voljele žene, oni gej muškarci koji obožavaju muževnost otkrivaju ženomrštvo koje je sasvim
konzistentno s mrženjem žena u strejt društvu. Ratikalni politički potencijal lezbijstva opstaje
upravo na činjenici lezbijske ljubavi prema ženama. Samo lezbijke u kulturi hetero odnosa mogu
bezuvjetno voljeti žene i na tom temelju se boriti za oslobođenje onih koje vole i vrednuju.
Heteroseksualne feministke su također vidjele važnost voljenja i vrednovanja žena, ali one
osiguravaju svoje najvažnije emocionalne i spolne energije za mušakrce. Ljubav i poštovanje
lezbijki prema ženama će nužno dovesti do ozbiljne napetosti u odnosima između lezbijki i gej
muškaraca koje se očituju posebno jasno u lezbijskim stavovima prema nekim aspektima gej muške
kulture poput drag. Frye objašnjava da je to lezbijska ljubav prema ženama koja ih najjasnije
odjeljuje od gej muškaraca.
Ona ne voli muškarce; ona ne osigurava svu strast i bitnu razmjenu za muškarce. Ona ne mrzi žene.
Ona pretpostavlja jednakost ženskih i muških tijela ili čak i superiornost i normativnost ženskog
tijela. Ona nema interes prema penisima osim neke razumne zabrinutosti kako ih muškarci koriste
protiv žena. Ona traži građanska prava za žene bez da argumentira da su žene zapravo muškarci s
različito instaliranim cijevima. Ona ne živi kao komplement heteroseksualnoj vladavini muškaraca.
Ona nije dostupna penisu; ona ne vidi sebe kao prirodni objekt za jebanje i niječe da muškarci
imaju pravo ili dužnost da ju jebu.
Upravo u tom području spolnosti su razlike između političkih ciljeva lezbijki i gej muškaraca
najjasnije. Liz Stanley u Britaniji i Denise Thompson u Australiji su pisale o velikim poteškoćama
stvorenim u miješanim lezbijskim i gej organizacijama radi razlika u spolnosti. Feminističke
teoretičarke su objasnile da je muška spolnost, uključivo s muškom gej spolnosti stvorena i
uvježbavana kroz osnaživanje muževnog identiteta. Gej muški teoretičar John Stoltenberg izražava
tu analizu s posebnom snagom.
Toliko muške spolnosti je povezano s aktualizacijom spola - s osjećanjem poput pravog muškarca -
da se oni uopće ne mogu prisjetiti bilo koje erotske senzacije koja nema rodno-specifično kulturno

značenje . . . Uzgojena muška seksualnost ima ugrađen sigurnosni spoj: ili njezin politički kontekst
osnažuje muškost ili to iskustvo ne može biti doživljeno kao senzualno . . .
Aspekti ponašanja gej muškaraca poput anonimnog seksa, broja spolnih partnera i seksualna
kompulzivnost mogu stoga dobiti svoje političko, a ne biološko objašnjenje. Česta spolna aktivnost
je bitna da bi se osnažio muški spolni identitet. Politika gej muškaraca obično prihvaća da je gejstvo
ograničeno na spolnu aktivnost, ograničeno na spolnu definiciju onoga što sačinjava
homoseksualnost. Seymour Kleinberg u zanimljiva dva članka o gej muževnost prije i poslije
AIDSa sugerira da je spolna aktivnost preuzela politiku u kasnim sedamdesetima, ranim
osamdesetima.
Što je više seks dominirao životnim stilom, od disco večeri do parada, s pravima osiguranima ili ne,
to je većina muškaraca osjećala manje potrebe za političkim angažmanom - i tim su manje druge
osobe, poput lezbijki, feministki ili manjina, osjećale da im gej pokret može ponuditi. Za gej
muškarce je spolna politika postala začudno doslovna. I prije i poslije pokreta je promiskuitetnost
bila gledana kao znak osobne agresivnosti (bez obzira koliko osoba bila pasivna u krevetu). Jebati
je značilo odupirati se, kao što su to činile zločeste djevojke u prošlosti, odbacujući najdraže
društvene ideje o vrlini.
Radikalniji zahtjevi gej oslobođenja o promjeni svijeta su se preusmjerili u zahtjev za većim

pristupom falusu.
Marilyn Fyre opisuje muško spolno ponašanja, gej ili strejt, kao da uključuje pretpostavku
univerzalnog falusnog pristupa. Ona objašnjava da se ta pretpostavka manifestira u
. . . gotovo univerzalnom pravu na jebanje - da se osobna muška dominacija nad svime što nije on
sam koristi za njegovo falusno zadovoljstvo i nametanje bilo na fizičkom ili na simboličnom nivou.
Nad svakim fizičkim objektom se može urinirati, nad svakim fizičkim objektom se može svršiti, svaki
objekt može biti penetriran penisom, kao i svaka neljudska životinja ili bilo koja žena . . .
Jedino ozbiljno ograničenje u ovome, osim onih nametnutih kroz vlasnička prava ili lokalne
moralne običaje, je da muškarci ne bi trebali "jebati druge muškarce, osobito odrasle muškarce
vlastite klase, plemena, rase, itd . . . " Bez obzira što gej muškarci krše ovo ograničenje, oni su
posvećeniji principu univerzalnog falusnog pristupa nego strejt muškarci i dovode ga do krajnjih
granica. Frye objašnjava zabranu međusobnog jebanja muškaraca kao način da se osigura da princip
muževnosti vlada svijetom. Ona ga čini tako destruktivnim da kada bi muškarci rutinski mogli raditi
jedni drugima ono što čine ženama, muško povezivanje bi bilo narušeno i muška premoć uništena.
Zabrana protiv muško-muškog jebanja je poklopac nad muževnošću, ograničavajući princip koji
omogućava da muževnost ne postane beskonačna oluja ili nediferencirano sebstvo . . . Fobična
reakcija strejt muškarca prema muškoj homoseksualnosti stoga može biti viđena kao strah od
neograničene, neovladane muževnosti.
Moglo bi se također kontra-argumentirati da bi čin jebanja drugog muškarca zapravo ojačao muško
povezivanje, a ne uništio ga. To može biti viđeno kao problem za feminističku analizu jer muško
povezivanje je ono što čini temelj muške nadmoći i nije nužno u interesu žena da ono bude ojačano.
Marilyn Frye vidi gej mušku politiku kao "suprotnu" lezbijskom feminizmu je:

Opći smjer politike gej muškaraca je da traži muževnost i mušku privilegiju za gej muškarce i da
promovira proširenje okvira i pretpostavki za falusni pristup do točke gdje je on, zapravo, apsolutno
neograničen. Opći smjer politike lezbijskog feminizma je ukidanje muške privilegije, brisanje
muževnosti, i uništenje vladavine falusnog pristupa, zamijenjujući pravilo po kojem je pristup
dozvoljen ako prethodno nije zabranjen s pravilom da je pristup zabranjen osim ako nije posebno
dozvoljen.
Frye ne odbacuje mogućnost da neki gej muškarci pokažu otpor i da se identificiraju s

feminističkom borbom. Gej muškarci su na kraju, kaže ona, privilegirani s mogućnostima realnog
znanja i percepcije dodijeljene autsajderu koji vidi oblike muške nadmoći vrlo jasno. Ovo bi se
moglo pretvoriti u prednost i kultura gej muškaraca bi mogla proširiti "svoje tendencije za
traganjem jednostavnih tjelesnih užitaka umjesto svojim tendencijama za fetišizmom, fantazijom i
otuđenjem, čini se da bi mogla njegovati vrlo radikalne, prethodno neosmišljene nove koncepte
onoga što znači živjeti u muškom tijelu". Ali Frye nije vidjela znakove ovog radikalnog razvoja
kada je pisala ovaj rad 1983. godine. Oblici kulture gej muškaraca mogu biti promijenjeni samo s
radikalno profeminističkim pokretom gej muškaraca koji se ne čine ništa bližima ni sada u
devedesetima.
Nije teško vidjeti kako lezbijke padaju pod utjecaj gej muške politike i kulture. Dominantna (eng.
malestream) kultura ima tendenciju da grupira lezbijke zajedno s gej muškarcima kao u financiranju
Londonskog lezbijskog i gej centra. Ovaj centar, otvoren 1984. godine, je dobio financiranje od oko
100 000 funti specifično za lezbijke. On je trebao financirati lezbijski kat u zgradi, dok bi sva ostala
mjesta, također i šank, trebala biti miješana. Lezbijske feministke radikalnog ili revolucionarnog
uvjerenja nisu vidjele prioritet da budu uključene u ovaj poduhvat jer bi same preferirale jedan
lezbijski centar. Kada su sadomazohisti dali zahtjev da se susretnu u zgradi, a kolektiv je odlučio da
im to dopusti, onda su se lezbijke feministke uključile da se bore protiv odluke. Mi smo smatrale da
je bitno za lezbijke koje će koristiti ovu zgradu, posebno zato što je dio novca namijenjenog
lezbijkama trebao omogućiti mjesto slobodno od SMa. Izgubile smo, predvidljivo, jer je većina
lezbijskih članica glasala protiv u centru gdje su gej muškarci bili brojniji i glasali za pravo
sadomazohista da se susreću.
Ovo je korisna demonstracija poteškoća lezbijki i gej muškaraca da se ozbiljno organiziraju zajedno
bez da prihvate gej muške prioritete. Gej muškarci su općenito većina u miješanim organizacijama.
Lezbijke protiv Sadomazohizma, čija sam i ja bila članica, je bila lezbijska feministička grupa
pokrenuta da se odupre razvoju lezbijskog sadomazohizma u Londonu. Njezin rad je pokazao neke
ozbiljne kontradikcije koji imaju tendenciju da se pojave u miješanim gej i lezbijskim
organizacijama. Majke lezbijke su masovno prisustvovale općim sastancima novog Lezbijskog i gej
centra da bi se čuli njihovi prigovori prema sadomazohizmu. One su naglasile da ne mogu dovoditi
djecu u centar u kojem su prisutni muškarci i žene u crnoj koži i SM dodacima jer su se borile vrlo
jako da odgoje svoju djecu na način koji se opire sadističkom društvu. Lezbijke majke su dovele
djecu sa sobom, dijelom radi problema jer nisu mogle naći nikoga da ih čuva, ali također da naglase
svoje stajalište. Uz pozadinu uplakanih beba neki gej muškarci i lezbijke su nastojal-i-e da nastave s
apstraktom intelektualnom diskusijom o njihovom pravu da traže svoja zadovoljstva na koji god
način im to paše.
Lezbijke majke i lezbijke feministke općenito su pronašle da se slične poteškoće javljaju oko tema
poput transseksualnosti, biseksualnosti i pefofilije. Lezbijke nisu vidjele zašto bi trebale prihvatiti
transseksualne osobe u lezbijske toalete jer nisu vidjele da ih je operacija učinila ženama.

Biseksualno pitanje je postavilo novu poteškoću. Premda bi lezbijke mogle prihvatiti prisutnost gej
muškaraca u centru jer ih ovi neće spolno uznemiravati, one nisu bile sasvim sretne s biseksualnim
muškarcima koji bi mogli biti potencijalno jednako naporni prema ženama kao i bilo koji
heteroseksualni muškarac. Argument se činio opskuran većini gej muškaraca u centru koji su bili
posvećeni podupiranju spolnih manjina, gledajući vlastitu homoseksualnost kao tek jednu od
mnogih perverzija na listi sve egzotičnijih spolnih tipova. Dok su se neki gej muškarci činili libealni
oko pedofilije, lezbijke sa svijesti o realnosti zlostavljanja djece to nisu mogle. Na kraju jedini izbor
koji je bio otvoren lezbijkama koje su htjele koristiti prostore centra je da prihvate ili da prestanu s
kritikom gej muške spolne politike. One koje to nisu mogle provariti, napustile su centar.
Kada su lezbijke prisiljene od strane državnog financiranja ili komercijalnih pritisaka da koriste
miješane prostore nema sumnje da muški prioriteti vladaju. To je istinito i za miješane publikacije
također. Zbog tog razmijevanja su miješani objekti zapravo bili muški objekti, a feministke i
lezbijke su originalno tražile odvojene organizacije, plesove, časopise u tom valu feminizma.
Miješani, odnosno muški prostori, inkorporiraju i podupiru verziju lezbijstva koja nužno ne
ugrožava interese gej muškaraca. Zapravo drugo ne možemo ni očekivati. Stoga nalazimo vrlo malo
simpatija za feminističku opoziju sadomazohizmu i pornografiji u miješanom gej tisku. Simboli
muške komercijalne gej kulture, odnosno crna koža, tržište robljem i drag dominiraju tim
publikacijama jer to je ono što ih plaća. Lezbijski feminizam postaje objekt podsmijeha. Lezbijke su
viđene kao one koje nemaju novaca da daju dobro tržište za oglašivače koji održavaju gej medije na
životu i samo bi moć novca lezbijkama dala pravo glasa. U međuvremenu, lezbijske feminističke
publikacije se bore da prežive kao duplicirane novosti s malom tiražom, ili ne uspijevaju zbog
nedostatka novca ili resursa.
U ranim sedamdesetima ne samo lezbijke feministke već i mnogi teoretičari gej oslobođenja su
analizirale-i fenomen camp i drag na kritički način i istakli načine na koji su oni bazirani na
ženomrštvu. Lezbijke su napustile miješane organizacije zbog poteškoća koji su mnogi politički
angažirani muškarci imali u usmjeravanju bilo kojeg kritičkog pogleda na te aspekte gej muške
kulture. Sada se pak događa nešto sasvim drugačije. Samim tim praksama se divi od strane lezbijki
koje traže svoje verzije za lezbijke. To je jedno dugo putovanje od kritike do divljenja i sugerira
koliko su vremena postala konzervativna i anti-feministička i kako nisko je potonulo lezbijsko
samopouzdanje.
Jedan dobar primjer nekoga tko je napravio to putovanje je lezbijska spisateljica Fiona Cooper koja
je bila jedna od četiri lezbijki i gej muškaraca izabranih da daju "drugačije perspektive o zadnjih
dvadeset godina" za poseban broj posvećen gej prajdu u londonskom magazinu City Limits 1989.
godine. Cooper je iskoristila priliku da odbaci feminizam. Kada je postala feministka onda je
izgleda "ošišala glavu, nosila bomber jaknu, pila Guinness, igrala biljar, stajala otvorenih usta
apsorbirajući ovogodišnje modele koji su stajali u tom novom hrabrom svijetu". Ali onda je
ugledala svjetlo i shvatila da je feminizam "pun pravila" i da ona nije htjela da joj se "kaže što da
radi". Stoga se Cooper odlučila za pobunu protiv feminizma i prihvaćanja gej muške stvarnosti kao
da je to jako revolucionarno u vrijeme kada su i mnoge druge poduzimale isto putovanje. Taj svijet
muškog toka je bez sumnje prihvatio te otpadnice vrlo toplo i bile su bez opterećenja da održavaju
feminističke ideje u neprijateljskog sadašnjosti.
Cooper je bila preobražena na gej mušku realnosti vidjevši muškog gej drag umjetnika koji ju je
intoksicirao s glamurom muške gej kulture.

A onda me u dobi od 25 godina moja draga prijateljica Maureen odvela da vidim "Polyestr" gdje
sam otkrila camp, trash, schlock, sleaze i Božanstvenu. . . Vidjela sam Božanstvenu na pozornici
sedam puta i vrištala do gubitka glasa. Hodala sam uokolo kao Božanstvena s njezinim elegantnim
"Jebite se svi, jebite se 40 puta!" - najbliže nefilozofiji što mi je ikada zvučalo smisleno. Našla sam
da ne trebam nikoga da mi da ptvrdu. Ako sam htjela nositi šljokice i lak za nokte - koga briga za
to ?
Otišao mi je dio uma s današnjim drag kraljicama i s njihovim anarhičnim humorom vikanim u kutu
ljigavog bara. Osjećala sam se kao kod kuće. Često sam upitana zašto sam tako luda oko drag
umjetnosti, pa da objasnim: Mislim da je zabavna. Također je hrabra, anarhična, veličanstvena,
dronjava, čudna i prekrasna. A što mislite tko je započeo sa Stonewalleom?
Otkrila je da su gej muškarci obično više dragi od feministki "s nježnošću i toplinom i camp
faktorom 10" dok su feministke imale "bijedne zanovjetačke bezhumorne analize". Njezino
hvaljenje gej muške kulture dotiče nezadovoljstvo ne samo s feminizmom, već i s lezbijskom
kulturom. Lezbijke tradicionalno nisu bile posebno oduševljene s ekskluzivno gej muškim
fenomenom drag umjetnosti. Drag umjetnici nose odjeću koja je nametnuta ženama unutar sustava
muške nadmoći - odjeću koja simbolizira inferiorni status žena. Jezik i performansi drag umjetnika
su najčešće najjasnija manifestacija gej muškog ženomrštva.
Marilyn Frye prepoznaje da su se neke lezbijke povele za argumentom apologeta gej muškaraca da
drag umjetnost pokazuje ljubav prema ženama i odbacuje to zdušno.
. . . feminiziranost gej muškaraca i navlačenje ženstvene odjeće ne predstavlja ljubav ili

identifikaciju s ženama ili sa ženskošću.
U najvećem dijelu, ova ženstvenost je odvučena i karakterizirana s teatralnim pretjerivanjem. To je
opušteno i cinično ruganje ženama, za koje je ženstvenost zamka ugnjetavanja, ali je također i vrsta
igre, igranje s onim što je tabu . . .Ono kako ja vidim glumljenje ženstvenosti od strane gej
muškaraca e jedna vrsta ozbiljnog sporta u kojem muškarci mogu dokazivati svoju moć i kontrolu
nad ženstvenošću, kao što u drugim sportovima se vježba fizička snaga i kontrola nad elementima
fizičkog svemira. Neki gej muškarci uspiju zaista postići impresivno majstorstvo ženstvenosti i često
su tretirani s poštovanjem koje se obično rezervira za heroje. Ali majstorstvo ženstvenosti nije
ženstvenost. To je muževnost. To nije manifestacija ljubavi prema ženama već mržnje prema
ženama. Netko s takvim majstorstvom može imati prvi zahtjev prema muževnosti.
Sugerirano je u nekim lezbijskim krugovima gdje postoji želja da se ima vlastita gej umjetnost, da
će oblačenje u mušku odjeću predstavljati zamjenu. Ali to ne funkcionira na političkom nivou. Žene
koje se oblače u tradicionalno mušku odjeću ne postižu trenutnu urnebesnost kao kada se muškarci
obuku u tradicionalno žensku odjeću. Ovo bi nas trebalo alarmirati o razlici u političkom statusu
koji predstavlja odjeća. Žensko odijevanje predstavlja nemoć, dok muško odijevanje predstavlja
suprotnost. Lezbijke poput mnogih heteroseksualnih žena se danas oblače rutinski u ono što bi
povijesno bilo viđeno kao muška odijeća jer ona predstavlja sav komfor i prednost koja se očekuje
od odjeće tradicionalno nošene od vladajuće klase. Ne postoji vrijednost šoka kada se lezbijka
obuče u hlače. Postoje sugestije iz nekih krugova da bi lezbijke mogle prisvojiti same ženstveno
oblačenje da daju lezbijkama ekvivalent drag umjetnosti ali tu nastaje problem pošto "ženska"
odjeća na ženama nije smiješna.
Camp fenomen se ne oslanja jednostavno na ženstvenosti. Susan Sontag u svojim Bilješke o camp
fenomenu predstavlja ga kao mnogo širi kulturni stil.

Zaista je esencija Camp fenomena njegova ljubav prema neprirodnom: prema umjetnom i prema
pretjerivanju. I Camp je ezoteričan - nešto poput privatnog koda, značke ili čak identiteta, unutar
malih gradskih klika.
Kao oblik jezika i ponašanja koji je gej muškarce identificirao jedne prema drugima i pružao im
humor u otporu, "camp" je igrao bitnu ulogu u povijesti preživljavanja gejeva u neprijateljskoj
kulturi.
Ali lezbijke ne upotrebljavaju camp fenomen u ovoj formi. Povijesničarke američkog lezbijstva,
Elizabeth Lapovsky Kennedy i Madeline Davis, koje su skupile usmenu povijest lezbijki koje su se
uključile u igranje uloga u državi New York u pedesetima i u šezdesetima su našle da "lezbijska
zajednica nema paralele u camp kulturi koja se razvila oko kraljica u muškim homoseksualnim
zajednicama". Drag fenomen nije imao ekvivalenta u lezbijskim zabavištima jer je "malo bučica
nastupalo kao imitatori muškaraca". One sugeriraju da se ne može vidjeti da se ikakva "kulturna
estetika razvila" oko imitacije muškaraca. Lezbijke nisu razvile seksualni dijalekt ili provokativni
stil koji bi bio asociran s campom. Kada lezbijke danas nastoje da preuzmu camp ili drag umjetnost
za lezbijsku kulturu, one jednostavno preuzimaju kulturne forme gej muškaraca. Feministička
analiza bi otkrila da drag, u mjeri koji je on povezan sa ženstvenošću, a također i camp, su fenomeni
koji nastaju iz ugnjetavanja žena i ne mogu biti samo tako preuzete od strane lezbijki.
Direktna imitacija gej muške muževnosti je sada prihvaćena od strane nekih lezbijki. Gayle Rubin
je lezbijska teoretičarka koja je posebno entuzijastična oko muževnosti gej muške kulture. To je
tema njezinog istraživanja o kožnoj sceni gej muškaraca. Ona je dovoljno zaljubljena u gejstvo da
misli da je sasvim razumno za lezbijke da imaju transseksualne operacije, kao što to one i čine čini
se u Kaliforniji, da bi zatim postale gej muškarci.
Imitacija može ići do značajnih krajnosti, čini se, puno dalje od "neprirodnosti" i "parodije" koju
vole postmodernističke apologetkinje gej muške kulture i politike. Operacija je prilično ozbiljna i
trajna. Gayle Rubin je zagovornica sadomazohizma. Ona ostaje slavna unutar krugova ženskih
studija za članak iz 1970tih "Trgovina ženama". Rubin odbacuje ovaj članak u knjizi "Zadovoljstvo
i opasnost" u kojem objašnjava da je mislila da su spol i rod nužno povezani, ali sada prihvaća
postojanje odvojenog sustava spolne opresije u kojima spolne manjine poput praktikanata
"međugeneracijskog seksa" pate, sistem koji ne može biti analiziran od strane feministki čija je
teorija ograničene korisnosti kada se promatra seks. Čini se bitnim za novu lezbijsku avangardu da
se označe kao različite od "žena" i "rodnog sustava" gdje bi se njihova praksa igranja
sadomazohizma mogla učiniti suspektnom. Na ovaj način se mogu osjećati više potvrđene u
uživanju temeljenom na nejednakosti moći bez da razmatraju kako ove imaju utjecaja na stanje
žena.
Gayle Rubin je otputovala čak i dalje od svojih početnih feminističkih uvida. U antologiji igranja
uloga ona piše o "bučicama, rodu i granicama". Ona definira bučice kao "kategoriju lezbijskog roda
koji je sastavljen kroz izgradnju i manipulaciju muževnih rodnih kodova i simbola". Ona uključuje,
kaže ona, i one koji su rodno "disforični" i "nezadovoljni s rodom koji im je dodijeljen" i koji traže
transseksualnu operaciju. Ona objašnjava da "mnoge bučice imaju djelomično muške rodne
identitete". Ikonografija bučica u lezbijskoj zajednici dijeli, kaže ona, iste korijene kao i identične
figure na muškoj gej sceni poput "kožnog vozača motora koji živi van zakona". Ti korijieni su u

mogtorima i uličnim bandama ranih pedesetih. Stilovi su bazirani na "bijeloj, radničkoj,
mladenačkoj muževnosti".
Rubin identificira ovu sliku muške agresije, ona koja izaziva strah kod mnogih žena, kao
pobunjenost. Čini se iz takve teorije i prakse da je potvrđivanje agresivne muževnosti od strane gej
muškaraca doprijelo i do nekih dijelova lezbijske kulture.
Rubin nam govori da postoje mnogi varijeteti muževnosti koje preuzimaju bučice, osim vozača
motora. Postoji velika raznolikost "prepoznatljivo muških stilova" i "bučica koje izražavaju svoju
muževnost unutar svake simbolične nakupine".
Postoje bučice koje su opaki dečki s ceste, bučice koje su atleti, bučice koje su profesori, bučice
koje su umjetnici, rock'n'roll bučice, bučice koje imaju motore i bučice koje imaju novac. Postoje
bučice čiji su muški modeli ženstveni muškarci, drag kraljice, i mnogi drugi oblici muških
homoseksualaca.
Ali varijetet muževnosti kojem Rubin posvećuje posebnu pažnju je ŽPM ili žena-prema-muškarac
transseksualna osoba. Ona je ljuta što su muškarac-prema-žena transseksualne osobe gledane sa
sumnjom unutar lezbijskog pokreta u prošlosti jer ona vidi transseksualnost kao politički
neproblamatičnu. Ona potiče lezbijke da pokažu potporu prema sve većem broju ŽPM osoba jer,
kaže ona, "njihovi brojevi rasu i svijest o njihovom postojanju raste". Ako je ona u pravu, samo ako
govorimo o San Franciscu, ovo je jedan vrlo bizaran aspekt pokreta protiv feminizma. Dok su prije
postojale feministke koje su tražile da izgrade mogućnost da žene budu ponosne što su žene i
ponosne da vole žene, sada imamo fenomen, ne samo ogromnog slavljenja muževnosti, koja
predstavlja ugnjetavačku moć naših neprijatelja, već i želju da sasvim prestane biti žena kako bi
preuzela mušku moć. To sugerira da je feminizam bio neuspješan da pomogne ženama da budu
sretne u svojim tijelima, ako se sve veći broj odlučuje za operaciju koja sakati zbog svoje hitne želje
da ne budu žene.
Rubin objašnjava da će mnoge lezbijke biti uznemirene s ŽPM fenomenom, ali da bi trebale naučiti
da pokazuju simpatiju i pomoć.
Kada žensko tijelo počinje da se mijenja u muško tijelo, promjena muškog i ženskog je signal da
ono što je tvorilo "bučicu" prestaje da postoji. Bučica koja je transvestit, nosi dildo i podiže utege u
teretani možda koristi muško ime i muške zamjenice, ali i dalje ima nježnu kožu, nema bradu, grudi
i kukovi su vidljivi ispod muške odjeće, ruke i stopala su malena, ili postoje neki drugi vidljivi
znakovi ženstvenosti. Ako istoj osobi izraste brk, ako razvije niži glas, zaveže grudi, ili počne da
ćelavi, njegovo tijelo ne pruža dokaze koji bi bili u suprotnosti s njegovim društvenim signalima.
Kada je pročitan kao muškarac, mnoge lezbijke više nisu njime privučene i žele ga ukloniti iz svojeg
društvenog svemira.
Lezbijke bi izgleda trebale njih poduprijeti dok sami ne odluče otići jer će oni "napustiti lezbijske
kontekste sami po sebi". Lezbijske zajednice bi stoga trebale djelovati kao jaslice za podršku ovom
ponovnom rođenju lezbijke kao muškarca. Nije teško uvidjeti zašto lezbijske feministke imaju
poteškoća s pružanjem takve pomoći. Nije bez iznenađenja, uzimajući u obzir entuzijazam za gej
muškom kulturom u nekim dijelovima lezbijske scene, da neke od ovim ŽPM osoba žele biti gej
muškarci ili kako to Rubin izražava "identificirani s gej muškarcima", ali sumnjam da će takvo

prihvaćanje biti lagano. ŽPM oobe neće imati penise koji savršeno funkcioniraju jer faloplastika je
još uvijek nedovoljna da da takve, a penisi su bitni u eroticizmu gej muškaraca.
Feminističke teoretičarke su istakle da je transseksualizam u suprotnosti s traženjem ženske

slobode. Knjiga Janice Raymond, Transseksualno carstvo, je nenadmašiva u ovom aspektu.
Pokazuje kako izumi medicinske profesije i kontinuirana podrška za transseksualnost
konkretiziraju rod i ugrožavaju feministički projekt eliminacije ograničavajućih uloga muževnosti i
ženstvenosti koje su odgovorne za "rodnu disforiju" i svu bol i zbunjenost transseksualizma.
Očekuje se da na mjestima gdje su muževnost i ženstvenost fetišizirani i slavljeni kao u novom
igranju uloga, da će se transseksualizam pojaviti jer moć i ograničenja uloga su iznova izgrađeni i
nametnuti.
Lezbijski SM pokret u Sjedinjenim Državama i Britaniji za koji je Rubin bila važna

glasnogovornica koristi jezik gej muške kulture. Lezbijske zagovornice SMa su naučile svoje
tehnike i jezik u gej muškim klubovima i prakticirale ga, i mnoge to rade i dalje, na gej
muškarcima. Sadomazohizam je bio zaista prominentna sila na gej muškoj sceni već nekoliko
decenija. Pat Califia, utemeljiteljica Samois, prve lezbijske SM grupe u Sjedinjenim Državama
opisuje poteškoće koje je imala nakon što se zainteresirala za SM u pronalaženju drugih lezbijki s
kojima da ga vježba. Ona opisuje kako je upoznala "stariju lezbaču" koja je govorila da je "prolazila
barovima za gej muškarce u koži sa svojom ljubavnicom u ranim 1960tima, tražeći druge žene s
kojima bi podijelila svoje spolne interese". S krajem 1977. godine, obna objašnjava:
. . . lezbijke koje će konačno osnovati Samois su se družile unutar Društva Janus, jedne miješane
grupe gdje su bili većinom muškarci; u Cardei, gdje je bilo puno ženskih članica koje su radile
profesionalno SM; u katakombama, u gej klubu za jebanje šakom koji je dozvoljavao ženama da
dolaze na zabave, u barovima za gej muškarce u koži, posebno u Balcony i Ambush.
Califia je napisala zbirku SM erotike. Naslov knjige kao i sadržaj pokazuju Califijin entuzijazam za
kult muževnosti gej muškaraca. Naslov je Mačo kurve. U uvodu Califia definira "mačizam" kao
politički stil ugnjetavanjih manjina jer nastoji legitimizirati njegovo usvajanje. "U ovoj zemlji,
mačizmo je mehanizam preživljavanja unutar kojeg manjinski muškarci pokušavaju očuvati svoje
samopouzdanje i kulturu". Zapravo mačizmo i drugi oblici muževnosti su mehanizmi putem kojih
muškarci održavaju svoju moć nad ženama. Ali ova izjava odražava i određenu istinu. Muškarci
koji su nisko u hijerarhiji kulture muške nadmoći mogu preuzeti pretjeravnu muževnost kao
kompenzaciju, jer je moć povezana s muževnošću i ugnjetavanjem žena, prije nego ona povezana s
novcem i rođenjem, sve što im je dopušteno. Ali mačizam latino kulture nije izumljen kao odgovor
na život u Sjedinjenim Državama. U latinskim kulturama koje su ti muškarci prihvatili kao stil
muške dominacije. Prije nego što je mačizam revolucionaran, on je jednostavno bitna komponenta
muške moći nad ženama.
Teško je zamisliti da Califia ne razumije da muževnost, koji god oblik ona uzela, nije rodno
neutralna i ne može biti viđena kao pro-ženska. Biti "mačo" ne nudi mnogo nikome u spolnoj klasi
"žena" čak ako je ona lezbijka. Ali može pružiti privremeno napredovanje. Muževnost je
vrednovana u heteropatrijarhalnoj kultui i posebno u gej muškoj kulturi, stoga lezbijke koje
preuzmu muške atribute mogu zadobiti poštovanje od i utjecaj nad ženama kojima muška moć
predstavlja pozitivnu erotsku težinu i od strane gej muškaraca koji cijene takve vrijednosti.

"Muževni" gej muškarci su viđeni kao da nose moćan erotski naboj u Califijinim pričama. Ona
odbacuje ideju da "pornografija proizvedena za lezbijsku konzumaciju mora biti samo o ženama".
U Iznenadna zabava, jedna lezbijka je izgleda uhapšena od strane tri policajaca koji je otimaju, i
zatim izvode razne oblike prisilnog seksa nad njom, poput oralnog silovanja i s penisima i s
puškama, te analnog silovanja. Lezbijka je ponižena i izvrijeđena, posebno njezino lezbijstvo je
vrijeđano od strane muškaraca koji govore rečenice poput "Ti si samo prokleta lezbača koju smo
uhvatili na ulici . . . Možda si dildala svoju djevojku u javnom wcu . . . Možda ja imam nešto za
lezbijke. Arogantne kuje.
Nijedan muškarac nije dovoljno dobar za njih". Ova vrijeđanja omogućuju uzbuđenje kod lezbijske
žrtve. Ona ima veliko poštovanje za muževne gej muškarce i izgrađuje ih u heroje za lezbijek . O
dva od ovih napadača ona misli:
Jesu li ovi policajci pederi? Ne bi imalo smisla. Njezina pička se sažela. Muškarci u koži su bili
dovoljno seksi - tamni vitezovi i prinčevi koje je voljela promatrati, čak i kada žene nisu bile
predviđene da ih diraju. U usporedbi, policajci su bili kraljevi - zajebi, carevi. U hijerarhiji spolnih
objekata, mislila je da su gej policajci rangirani tamo negdje blizu Boga. Ali, sranje, ako je Don
trebao biti gej . . . mogao je dobiti dobro pušenje gdje god . . . Ona je znala da nema dovoljno
prakse da bude jednako dobra kao i dječaci koji su išli prema slavnim rupama, pali na koljena i
ostali tamo satima, uzimajući dvadeset centimetara i više u svoja grla do zore. Kako će ga
zadovoljiti dovoljno da spasi sebe?
Ali ona naravno uspijeva da bude dobra imitacija gej muškarca. Jedan od napadača kaže, "Ti mora
da si neka nova vrsta ženske perverzije. Ili si samo imitacija pedera?" Lezbijka odgovara "Mnogo
ljudi to misli". Priča ide do tuda da indicira da je to zaista slučaj. Kada su dva gej policajca
instruirana da "pojebu" svoju zatvorenicu, rečeno im je:
Možda će vam pomoći da ne mislite o njoj kao djevojci. Na kraju, ona ne želi biti žena. Ona želi biti
muškarac. Oblači se kao jedan, govori kao jedan, hoda kao jedan. Ona je queer, kao i vi dečki.
Queerevi se seksaju s drugim queerevima, zar ne?
Eroticizam priče dolazi dijelom od ideje da je lezbijski karakter gotovo jednako dobar da bude gej
muškarac.
U priči nazvanoj Vampirica, ženska praktikantica SMa i vampirica bičuje muškarca u submisiju u
jednom gej klubu prije nego što nađe ženu koja će joj dati krv svojeg života. Vampirica se vidi kao
"muškarac u koži" ili gej muški zagovaratelj SMa. Opisana je kao "poznata radi svojeg viteštva". To
je bio dio koda za koji je mislila da ju svi muškarci u koži (bez obzira na rod) trebaju slijediti. U
Upropaštavatelju muški aktivac traži druge aktivce koje će osvojiti. Status je pridodan onima "koji
pasiviziraju druge aktivce". U gej muškoj kulturi takva bitka za dominacijom može biti
eroticizirana, najbolje otkriveno u radu John Rechya, u kojem gej muškarac koji uspije navesti
drugoga da bude pasivan je nad njime pobijedio i igrači se bore da budu čvršći jedan od drugoga.
Činilo bi se iz tih priča da je privlačnost SMa za žene poput Califije da nudi polje u kojem one
mogu uspjeti dominirati ne samo nad ženama već i nad gej muškarcima također. To daje statu. Žena
koja može slomiti gej muškog aktivca, navevši ga da "pomakne svoje ključeve" za nju, se čini kao
da je postigla veliku osobnu pobjedu u borbi da se popne na rodnoj hijerarhiji. Moćna ženska
aktivka se može činiti kao da se preselila u bezrodnu sferu gdje njezin rod nije ograničenje. Ali igra
koju mora igrati je muževna. Ona ne postiže svoju pobjedu kao žena ili lezbijka, već napuštanjem

svojeg roda kako bi "prošla" pod gej muškarca. Takva lezbijka je shvatila da neće dobiti nikakvu
osobnu moć ili status u gej muškom svijetu rekavši da je lezbijka. Mogla bi samo izgubiti bodove.
Bitan aspekt muškog povezivanja, kao što ističe Marilyn Frye, je prezir prema ženama. Muškarci se
vežu kroz ženomrštvo koje pokazuju u prisutnosti onog drugog u šalama ili spolnom uznemiravanju
ili u osvajačkim pričama.U Macho kurvama Califia nastoji da se poveže s gej muškarcima kroz
pokazivanje svojeg ženomrštva.
Njezine priče su pune jezika gej muškaraca, posebno onog koji otkriva prezir gej muškaraca prema
ženama. U gej muškoj kulturi, posebno onoj od gej umjetnika, žene su obično označene kao riba na
temelju toga da ženske genitalije smrde kao riba. Califia koristi istu riječ da ju primjeni na žene
koje su klijenti lezbijskih prostitutki u jednoj od svojih priča i odvodi korištenje još jedan korak
dalje da opiše lezbijski oralni seks. Heroina ove priče je lezbijska SM prostituka. Klijentice su
nazvane Ivane.
Ne jedem ribu jako često. Ali Ivane mi govore da spuštam cijenu svojeg biznisa. Udaranje po guzi je
skuplje od pušenja . . .
Califia je svjesna da njezina praksa i autorstvo unutar polja SMa je ostavljaju ranjivom na prozivke
o ženomrštvu. Žena koja izgrađuje odnos sa SM ženom u prostituciji u gornjoj priči govori o bivšoj
vezi u kojoj je bila tretirana kao pas i to dokazuje njezinu prikladnost u očima heroine.
Naš brzi mrdač repom, brzodahčući biće koje laje je provodilo svaku moguću minutu s njom, a ona
je uvijek bila u drvenom setu s kutijama i imala nešto da joj zatvori guzu. Puno je buke bilo oko
podvodca i udaranja loše štenadi. Spavala je u već spomenutoj kućici za pse, i obavljala sve svoje
pijenje i jedenje iz malenih zdjelica na podu. Zadrhtala sam s pomišlju gdje je obavljala svoje
temeljnije funkcije. Bila sam šarmirana.
Califia proširuje okrutnost svojih čitatelj-a-ica izjavljujući u uvodu da ove priče nisu mizogie, već
su zapravo "činovi ljubavi".
Otvorena je tajna u libertarijanskim lezbijskim krugovima da su lezbijke učile seksualne prakse od

gej muškaraca. Te lezbijke su očito koristile gej mušku pornografiju i to možda objašnjava zašto
nova lezbijska pornografija reproducira slike i vrijednosti gej muške pornografije tako religiozno.
Jedna od tih vrijednosti je imati penis i biti penetriran-a penisom.
Lezbijke su gledale pornografiju gej muškaraca za tabu materijal u vlastitim krugovima - seks bez
romanse u svojim bezbrojnim varijacijama. S elaboracijama tehnike, posebno užitcima penetracija,
gej muškarci su ironično doprinijeli renesenansi vaginalnog seksa među lezbijkama.
Imitacija gej muškog seksa je bila sasvim svijesna i odlučna. Cherry Smyth, britanska zagovornica
lezbijske pornografije, objašnjava da
U zadnje dvije godine više je lezbijki diskutiralo svoje erotske odgovore na gej mušku pornografiju i
uključivanje gej muške spolne ikonografije u svoje fantazije, seksualne igre i kulturne reprezentaije.
Smyth kaže da je ovo bilo potrebno jer su gej muškarci razvili jedan jezik i jednu eksplicitnost o
seksu koja lezbijkama nedostaje. Fenomen lezbijki koje uče o seksu od gej muškaraca čini se da
postavlja slične probleme kao i kod heteroseksualnih žena koje uče o seksu od strejt muškaraca. Bio

je potreban feminizam za heteroseksualne žene da artikulira njihovo nezadovoljstvo sa seksom koji
su prakticirali gej muškarci, poput penis-u-vaginu jebanje. Nova generacija lezbijki će sada imati
zadatak isticati da dildo u vagini ili anusu nije nužno fundamentalan za lezbijsku seksualnost.
Smyth nam govori da je imitacija gej muškaraca otišla do zavidnih krajnosti. Čini se da neke
lezbijke koje su odlučile promisliti igranje uloga su odlučile da imitiraju gej muške uloge umjesto
muževno/ženstvenih. Uloge gej muškaraca bi mogle dati veću političku korektnost pošto bi bučice/
femice mogle izgledati kao imitacija heteroseksualnosti.
U međuvremenu, lezbače koje su zagovarale bučica-femica indentifikacije su se sada selile na nove

izvore. Umjesto bučica-femica dinamike koja posuđuje od svojeg heteroseksualnog modela, buč-
tata-lezbača i lezbijski dječaj, na primjer, preuzimaju muževne kodove bez negiranje ženstvenosti
svojih protagonistkinja.
Smyth koristi radove lezbijske pornografkinje Delle Grace da ilustrira novu fascinaciju lezbijki s
gej muškom seksualnosti. Jedna od fotografija Grace, nazvana Lezbijski kurac "predstavlja dvije
lezbijke obučene u kožnjake i kape za motoriste, obje s brkovima, dok jedna od njih ima živopisni
dildo koji izbija iz njezinih prepona.". Smyth naziva ovo "ukusnom parodijom" i kaže da pokazuje
kako lezbijke zavide gej muškim penisima i seksualnosti. To je, kaže ona, "označeno zavidnošću
koju malen broj feministki priznaje". Vrijednosti koje uzrokuju lezbijsku zavist su "ponosno
traženej partnera, eroticizam guze, anonimni seks, traženje partnera u otvorenom prostoru,
penetracija i ekonomska moć i društvena privilegija gej muškarca". U Britaniji postoji gej muška
praksa traženja seksa u javnim zahodima. To je nešto čini se lezbijke zavide gej muškarcima i čini
se da je prihvaćeno od nekih lezbijki. Smyth nam kaže kako su lezbijke "žalile zbog nedostatka te
potrage". To divljenje lezbijki prema gej muškarcima je čini se, kako je i za očekivati, jednosmjeran
proces zbog "relativnog ženskog nedostatka pristupu spolnoj i društvenoj moći".
Obrazovanje o sigurnom seksu koje se pojavilo iz HIV/AIDS epidemije je dalo novi način kroz koji
su lezbijke bile poticane da iskuse kompleks inferiornosti o svojim spolnim praksama. Obrazovanje
o sigurnom seksu za lezbijke je bilo temeljeno na modelu za gej muškarce, koliko god to bilo
neprikladno za lezbijke i to je doprinijelo da se spolno ponašanje gej muškaraca nametne kao
normativno u lezbijskoj zajednici. Obrazovanje o lezbijskom sigurnom seksu je bazirano na ideji da
je lezbijski seks način prenošenja HIVa premda postoji malo slaganja o takvom načinu infekcije.
Demonstracije i literatura o sigurnom seksu postaju bitne u kulturi mladih lezbijki. U srednjim
osamdesetima lezbijke su imale samopouzdanje da promoviraju lezbijski seks s malo rizika.
Omiljen odgovor na uvrede iz smjera gej mržnje na tvrdnje da je AIDS osuda za homoseksualce, je
bilo istaknuti da se čini da je lezbijke nisu dobile. Britanska lezbijka iz 1986. godine je tvrdila da bi
malen rizik koji dolazi s prirodom lezbijskog seksa trebao biti oglašavan kao pozitivan primjer za
lezbijke i kao korisna informacija za žene koje se brinu o sigurnom seksu.
Sasvim je sigurno da je malo vjerovatno da ću dobiti AIDS kroz lezbijski seks. Čini mi se bitnim da
kažemo glasno: LEZBIJSKI SEKS JE SIGURAN. Za žene, za sve žene, nosi puno manje rizika od
heteroseksualnog snošaja.
Samopouzdanje je posustalo nedavno, zajedno s općim smanjenjem, sugerirat ću, u lezbijskom

ponosu i samopouzdanju.

Lezbijke su postale svjesne da postoje HIV pozitivne lezbijke u zajednici. AIDS je stoga i lezbijsko
pitanje, u mjeri da pozitivne lezbijke trebaju posebnu potporu i infrastrukturu namijenjenu za
njihove posebne potrebe. Ali te lezbijke su vjerovatno inficirane kroz korištenje igala za droge,
transfuziju ili kroz seks s muškarcima. AIDS organizacije govore da ne postoji dokazan slučaj
prijenosa virusa od žene do žene, da su lezbijke tako malena rizična grupa da bi mogle biti gotovo
kao grupa bez rizika. Britanski laboratorijski servis za javno sredstvo, koji prati HIV infekcije u
Britaniji, nije zabilježio slučajeve HIV infekcija koji bi nastali iz seksa između žena. Ovo stajalište
je našlo veliko suprostavljanje kod nekih lezbijskih grupa koje su uvjerene da znanstvena zajednica
i AIDS organizacije, bilo kroz zloću, ili zbog manjka interesa umanjuju rizik transmisije putem
lezbijskog seksa. Primjer koliko se mogu podići strasti oko ovog pitanja je javna ljutnja koja je
izbila oko postera koji je postavio Terence Higgins Trust u Britaniji. Poster je rekao da postoji "vrlo
malen rizik u oralnom seksu . . . stoga odbacite te zubne brane, ne brinite se o rukavicama, osim ako
vas to ne uzbuđuje". Lezbije iz ACT UP su protestirale ukljanjanjem postera koji je bio postavljen
prilikom VIII međunarodne konferencije o AIDSu u Amsterdamu u srpnju 1992. godine. ACT UP je
nazvao savjet Trusta "opasnim" i "neodgovornim".
U Lezbijskom Londonu, romanospisateljica i aktivistka New York ACT UP, Sarah Schulman, navela
je da se HIV ne prenosi između lezbijki tijekom oralnog seksa i pripisuje brige oko oralnog seksa
"AIDS histeriji". Također tvrdi da u petnaest zabilježenih slučajeva prijenosa između lezbijki,
"svaki put je bila upotrijebljena i igla".
Objasnila je da bi se lezbijke mogle osjećati pod pritiskom od AIDSa zbog kulta viktimizacije.
"Postoji ogromna bol i sram među lezbijkama. Lagano je preuzeti ulogu žrtve jer to poboljšava
status".
Interesantna je mogućnost da lezbijske brige oko sigurnog seksa, u kontekstu u kojem ima malo,
ako uopće, rizika, zadovoljava želje koje imaju vrlo malo veze sa seksom kod lezbijki. Možda
postoji želja da se zadrži status otpadnice, da ne budu isključene iz tragedija koje su zadesile gej
mušku zajednicu, strah da je biti lezbijka ipak prelagano, nedovoljno stigmatizirano i kritizirano.
Lezbijke koje brane stav da je lezbijski seks riskantan demonstriraju određenu zbunjenost oko
onoga što vide kao očitu vezu između postojanja HIV pozitivnih lezbijki i potrebe za sigurnim
seksom. Ako pozitivne lezbijke nisu inficirane kroz seks sa ženama i ako ne postoji dokaz da je bilo
koja žena tako inficirana, onda potreba za sigurnim seksom nije jasna.
Lezbijke iz Safe Womyn, organizacije koja je dio AIDS Vijeća pokrajine Viktorije u Australije su
održale radionicu o sigurnom seksu za lezbijke u Melbourneu u siječnju 1992. godine. Bile su
mišljenja da lezbijke s AIDSom koje one poznaju u Australiji nisu dobile virus kroz lezbijski seks.
Rekle su da nije sigurno ni na koji način da bi lezbijski seks mogao prenijeti virus, i njihov pamflet
vrlo direktno isključuje velika područje uobičajene lezbijske spolne prakse od rizika. U nekim
dijelovima lezbijske zajednice vrlo je teško propitivati riskantnost lezbijskog seksa. Jedna od
prezentatorki pri Vijeću koja je naglašavala nevjerovatnost rizika je bila vrlo oštro upozorena da
nitko zapravo ne zna i da se prijenos HIVa kroz lezbijski seks možda ne pojavljuje u statistikama
jer su pitana kriva pitanja i nikakva HIV dijagnoza nije napravljena. Izgleda da postoje dva kampa o
ovom pitanju. Lezbijke iz Vijeća naglašavaju malen rizik, dok Front za latex oslobođenje, usko
povezan u javnom lezbijskom umu s demonstracijama sadomazohizma , naglašava postojanje
rizika. Čini se vjerovatnim da razlika nije samo slučajna, već politička. Sigurno je da na sliku
lezbijstva koja je promovirana drugim lezbijkama i široj javnosti utječe pretpostavka rizičnosti
lezbijskog seksa. Lezbijke i gej muškarci koji održavaju javne demonstracije u jednom šoping

centru Melbournea su naglašavale-i svoju vidljivost doniranjem kondoma i zubnih brana vrlo
zatečenoj publici. Schulman govori o "intenzivnoj promoci zubnih brana" i kaže, "Nije postojala
javna debata. Efikasnost nije ni testirana". Ali zubne brane su sada, u nekim četvrtima, simbol
lezbijstva. Postoji nova generacija lezbijki za koje je upotreba zubnih brana rutina. To je
promijenilo prirodu lezbijskog seksa.
Na forumu o sigurnom seksu kojem sam prisustvovala činilo se da je takvo obrazovanje bilo
utjecajnije u učenju lezbijki novoj seksualnosti inspiriranoj gej muškarcima nego u učenju o
sigurnom seksu. Tijekom društvenog dijela večeri o sigurnom seksu, očekivalo se od prisutnih
lezbijki da se upoznaju, a lezbijski pornografski film se vrtio na dva video ekrana. Video je bio
ponovno prikazan kasnije za našu detaljniju inspekciju. Došao je iz Sjedinjenih Država i njegova
svrha je bila da nauči lezbijke o sigurnom seksu. Prema prezentatorki iz Vijeća, napravila ga je
grupa za zdravlje gej muškaraca. Izgledalo je kao tradicionalna muška pornografija. Grupa
neidentificiranih žena koje uopće nisu izgledale kao prosječne lezbijke, s dugom kosom i laganim
haljinicama u raznim seksualnim aktivnostima uključivo s dvoglavim dildoima. Smijuljile su se i
izgledalo je da im je neugodno. Zubne brane i kondomi su bili korišteni na prikladnim mjestima.
Jedna žena se skinula i stimulirala masturbaciju pred grupom. Rečeno nam je kasnije da je ovo bio
jedini dostupni video o lezbijskom sigurnom seksu i striperica je bila žena iz prostitucije, koja sama
nije bila lezbijka. Nije se činilo kao prikladno za doseći lezbijsku publiku koja je vjerovatno imala
malo iskustva s grupnim seksom ili korištenjem žena kao prostitutki.
Nakon filma bila je demonstracija sadomazohizma. Ovo je čini se obavezno na tim događajima.
Naivno sam pretpostavila da bi demonstracija bila relevantna za HIV prijenos, ali nije bilo tome
tako. To je bila samo promocija SMa i činila se vrlo nesigurnom u svojoj poruci. Glavna u koži koja
je vodila demonstraciju pokazala nam je sadržaj svojeg kovčega. Pokazala nam je kožne kape koje
identiciraju aktivne i pasivne. Pokazala nam je različite maramice, uključivo sa svojom koja je bila
isprintana u vojnom kamuflažnom uzorku i odavala interes za vojsku. Smeđa je bila za govno a žuta
za mokraću. Jedna od prezenterki iz Vijeća, vrlo razumno, pitala je postoji li maramica koja indicira
interes za siguran seks. Ali onda nam je glavna u koži rekla da postoji, bila je kvadratnog uzorka,
bijelo- crna, ali da ju je vrlo teško nabaviti. Pokazano nam je kako navući dildo, policijske
narukvice, razne oblike kožnih zavezivanja i kako vezati nekoga. To je sve demonstrirano na
lezbijki u kratkoj crnoj haljini i crvenim tajicama koja je priznala da se osjeća neudobno. Jedina
referenca prema sigurnom seksu u HIV kontekstu je bila u obliku upozorenja da se koriste kondomi
na dildoima ako su dijeljeni. Neke od prakse su se činile jako riskantnima. Na primjer, rečeno nam
je da koristimo kožne umjestno metalnih narukvica jer je borba bila neizbježan dio SM igre, a
metalne narukvice bi se urezale u kožu i prouzročile krvarenje i ozljede. Nikakvo upozorenje o
prijenostu tjelesnih tekućina nije bilo dano u ovom trenutku. Demonstracija je trajala oko 45
minuta.
Jake vizualne slike s večeri o "sigurnom seksu" su bile o grupnom seksu i prostituciji, dildoima i
SM artiklima. Cijela večer je bila organizirana kroz okvir večeri o sigurnom seksu za muškarce i
uključivala je i video o lezbijskom seksu koji su snimili gej muškarci. Obrazovanje o sigurnom
seksu koje je za gej muškarce možda temeljeno na rutinskoj spolnoj praksi, je odgovorno za
promicanje nove verzije lezbijske spolnosti unutar lezbijske zajednice, a bazirano je na imitaciji gej
muške spolne prkse, erotizaciji dominacije i potčinjavanja, objektivizaciji i na industriji seksa.
Kada sam izrazila svoju zabrinutost drugim lezbijkama prisutnim na večeri o sigurnom seksu, one
su sugerirale da "vanilija" lezbijke, odnosno, one koje nisu uključene u seks dominacije i

potčinjavanja mogu napraviti svoje video-filmove i organizirati demonstracije. Ova sugestija
pokazuje doseg prihvaćenosti stava da je industrija seksa sam "seks". Za lezbijke feministke je vrlo
malo vjerovatno da žele sudjelovati ili raditi lezbijske pornografske filmove o vanilija seksu.
Vanilija seks postaje bitno nevaniličan kada je žena objektivizirana u procesu i kada je upakirana za
masovno konzumiranje. Seks koje mnoge od nas, moguće većina, zaista radi, bi postao nešto
sasvim drugo da je napravljen za kameru. Slično, demonstracija dvije lezbijke koje stupaju u bilo
koji spolni odnos je postala nerazlučiva od standarnih komponenti seks industrije. Moglo bi biti da
je to izvor kako su lezbijski spolni činovi postali rutinski dio zabave u nekim lezbijskim klubovima,
te čak i u muškim SM klubovima u Melbourneu. Dok god večeri o sigurnom seksu ovise o
pornografskim filmovima i performansima, oni neće biti bitni za većinu lezbijske spolne aktivnosti,
ali one će biti vrlo utjecajne u izgradnji nove lezbijske spolnosti koja je temeljena na tradicionalnoj
muškoj (gej i strejt) pornografiji o lezbijkama.
Ideja da siguran seks zahtjeva filmove i demonstracije, grupni seks i korištenje prostitucije je čvrsto
utemeljen u ideologiju sigurnog seksa kod gej muškaraca. Do sada je to bilo strano većini lezbijki.
Jedan primjer novog oblika sigurnog seksa između gej muškaraca u SADu su "klubovi za
masturbaciji", gdje se muškarci zajedno skupljaju da bi masturbirali u društvu. Ali ovi klubovi su
postojali i prije AIDS epidemije i čini se da su išli u smjeru vojaerizma i muškog povezivanja kroz
seks koji čine dio izgradnje muške seksualnosti. Dennis Altman komentira:
Ideja da nekoliko stotina muškaraca u napuštenom skladištu, goli do li tenisica na nogama, i u

raznim oblicima spolnog uzbuđenja, će se možda činiti odvratnima nekima, komičnim drugima, ali
mnogi muškarci koji su prisustvovali su našli u tim klubovima bitan izvor komunalne podrške i
spolnog zadovoljenja.
Moguće je vidjeti kako su prakse sigurnog seksa kod gej muškaraca bile temeljene na standardnim
oblicima spolnog ponašanja prije AIDSa i da kada je siguran seks proširen na lezbijke, bio je bez
razmišljanja jednostavno ponovljena muška forma, koliko god to bilo neprikladno.
Mogu postojati moćne kontradikcije između agende sigurnog seksa gej muškaraca i feminističke
teorije i prakse oko spolnosti. To je demonstrirano dobro u opisu frustracije pri radu kod jedne
AIDS obrazovne radnice u Oxfordu, Engleska. Robin Gorna objašnjava da su feminističke
studentice našle kako su njezini posteri o sigurnom seksu pornografski.
Konzultacija sa studentskim ženskim odborom je bila jako zamorna. Poster je stavljen na dnevni red
nakon diskutiranja njihovog zadnjeg projekta - Kampanja protiv pornografije. Postojala je napeta
tišina dok su žene čitale prijedlog. One su prigovorile da je korištenje prednje strane - i zapravo,
bilo koje - fotografske slike ugnjetavačka za žene, i predložile su da bi crtež bio manje
objektivizirajuć . . . Nismo anticipirale ovu sveprisutnu erotofobiju, niti ove "nesvete saveze".
Slušale smo od ženskih studentica ono što smo očekivali čuti od "moralne desnice".
Feminističke zamjerke o izgradnji muške spolnosti i potrebi da se spolnost ponovno izgradi u

interesu dokrajčivanja muškog nasilja su ovdje odbačene kao jednostavno desničarsko
moraliziranje. Gorna prihvaća da se obrazovanje o sigurnom seksu može samo nastaviti kroz
pornografski medij. Postoji problem sa ženama koje još nisu postigle dovoljno objektivizirajuću
spolnost i koje ne konzumiraju puno pornografije.

Najefikasnije inicijative o erotičnom sigurnom seksu u gej zajednicama su bile tamo gdje postoji
jaka tradicija uživanja u seksualno eksplicitnom materijalu. Inicijative koje je pokrenula, na
primjer, Njemačka AIDS pomoć i Centar New Yorka za zdravstvenu krizu gej muškaraca preuzimaju
okvir i diskurs gej pornografije i integriraju, prirodno, tehnike sigurnog seksa i fantazije . . . Za
muškarce koji imaju spolne odnose sa ženama . . . žanr "strejt" pornografije postoji . . . Nažalost,
postoji općeniti manjak seksualno eksplicitnog materijala usmjerenog na žene.
Za Robin Gornu žene su problematične jer one zapravo nemaju seksualnost. Ona zna da bi
obrazovanje o sigurnom seksu trebalo integrirati "postojeće vrijednosti i potrebe zajednice", ali ne
vidi žene kao da imaju puno stvari koje se odnose prema seksu. "Kada to ne postoji, mi nastojimo
izgraditi program bez temelja", ona kaže. Gorna je prihvatila da muška vizija seksa, bilo gej ili
strejt, je ono što seks je, odnosno "rekreatiavan, eksplicitan, raznolik i ugodan". To je daleko od
feminističke perspektive koja daje ženama za pravo da artikuliraju svoje vlastite ideje i potrebe.
Postoji pretpostavka da žene moraju biti preodgojene prije nego što mogu prakticirati siguran seks.
One moraju zaista voljeti pornografiju prije nego što mogu primiti takvo obrazovanje. Gorna je
stoga organizirala za pobunjene studentice seanse treninga.
Zajedno smo isplanirale radionicu i nazvale je "Žene govore o seksu". Jednog nedjeljnog
popodneva našle smo se u studentskoj zajedničkoj sobi držeći torbu sa seks igračkama i torbu s
pornografijom okružene s četrdesetak nestrpljivih, voljnih mladih žena."
Politike seksa ovdje nisu spomenute, očito. Bitna pitanja poput žele li žene seksualni snošaj, koliko
je lagano reći ne, silovanje, spolno zlostavljanje i politike pornografije i seks industrije nisu bila
ponuđena. Umjesto toga, čini se da su žene preuzele uloge seksologa u poučavanju žena da su one
seksualno deficitarne i da bi trebale voljeti konstrukciju seksualnosti prema uzorku muške nadmoći.
Pitanje obrazovanja gej muškaraca o sigurnom seksu je zakompliciralo feminističku kampanju

protiv pornografije. Dok god se pornografija gleda kao jedini efikasan način obrazovanja o
sigurnom seksu, feministke mogu biti optužene da stavljaju muške živote u pitanje boreći se protiv
pornografije. Simon Watney je britanski gej muški teoretičar koji je jako neprijateljski raspoložen
prema feminističkoj analizi pornografije. On koristi ključnu ulogu pornografije u sigurnom seksu da
zaokruži svoje suprostavljanje. On je kritičan na odgovor gej muškaraca u časopisu New York
Native na njegovu erotsku rubriku u tim novinama. Ovaj kritičar je zauzeo feminističku poziciju,
"Hajdemo imati kreativnu pornografiju izgrađenu na drugim linijama, ne o moći i razmjeni tjelesnih
tekućina". Watney je povrijeđen.
Ovo je autentični glas gej muškarca koji se identificira s feminizmom, moralizirajući "radi" drugih
ljudi koji su viđeni kao da su u riziku, u terminima koji ipak perverzno izjednačavaju mogućnost
HIV infekcije s kvantitativnim umjesto kvalitativnim aspektima seksa. Ova pozicija bi mogla se
korisno usporediti s opisom filma "Jedna šansa u životu", koju je napravio Centar New Yorka za
zdravstvenu krizu gej muškaraca i potičući siguran seks, kao "pornografsko liječenje" . . . I kao što
je jedan američki gej muškaraca napisao zadnje godine: "Mrziti pornografiju je mrziti seks. Mrziti
seks je mrziti bivanje ljudskim bićem. Pornografija nam govori da je seksualnost izvrsna i u doba
AIDSa, to je posebno bitna poruka za čuti".
Lezbijke trebaju da kritički i politički sagledaju pitanje obrazovanja o sigurnom seksu, ne

funkcionira li ono samo kao nepotreban put za uvođenje spolnih praksi gej muškaraca, te

pornografije i sadomazohizma u lezbijsku zajednicu. Prihvaćanje da je lezbijski seks jako riskantan
će možda iznova voditi usmrćivanju lezbijskog seksa.
Lezbijske seks terapeutkinje zastupaju ideju da su lezbijke seksualno deficitarne u odnosu prema
gej muškarcima i nude drugi oblik spolnog obrazovanja da ponovno izgrade lezbijsku seksualnost
po uzorku gej muškaraca. Seksualna terapeutkinja Margaret Nicjolls smatra da su sve lezbijke
"esencijalno seksualno potisnute". Heteroseksualne žene također, tako nam je rečeno. Samo
muškarci nisu, posebno gej muškarci, te je lezbijkama rečeno da moraju imitirati spolne prakse gej
muškaraca. Nicholls zahtjeva:
Mi smo barem toliko potisnute kao i naše strejt sestre, možda čak i više. Imamo više seksualnih
konflikata nego muškarci, gej ili heteroseksualni, nižu spolnu želju i manje načina za izražavanje
naših spolnih potreba. Naši odnosi predstavljaju sparivanje dvoje relativno seksualno potisnutih
osoba; stoga nije čudo da je frekvencija seksa u našim odnosima manja nego u odnosima gej
muškaraca i u heteroseksualnim odnosima . . . Štoviše, naš seks je manje raznolik i varijabilan nego
spolne tehnike gej muškaraca, a možda čak i heteroseksualnih parova.
Nicholls vjeruje da je "naš relativan nedostatak spolnosti" naš pravi problem. Ona vidi gej muškarce
kao puno bolje u seksu.
. . . gej muškarci imaju više seksa, unutar svojih primarnih odnosa i van njih, više od lezbijki.
Njihovi spolni oblici su raznolikiji, više nego u bilo kojem drugom paru, oni uspješno inkorporiraju
nemonogamiju u svoje odnose. Prema jednoj perspektivi, gej muškarci su dosegli najrazvijeniji
stadij seksualnosti unutar parova poznat ljudskoj vrsti.
Ali gej muškarci nisu superiorni u svemu prema Nicholls. Lezbijke su bolje u "bliskosti, dijeljenju i
intimnom kontaktu". Ona poziva lezbijke i gejeve da uče jedni od drugih kako bi se uklonili
nedostaci tako "da možemo razviti odnose sa seksipilom gej muškaraca i povezanošću lezbijki".
Jednu speficičnu spolnu poteškoću koju ona uočaa kod lezbijki je njezin pristup nemonogamiji.
Lezbijke nastoje da budu iskrene sa svojim parterkama o drugim ljubavnicama i da pretvore vanjske
odnose u afere umjesto u nešto prolazno. Ova kombinacija je, prema Nicholls, "smrtonosna" jer
vodi ljubomori i uništavanju primarnog odnosa. Nicholls preporučuje da lezbijke preuzmu gej
mušku praksu prolaznog seksa jer nastojanje da se iskombinira seks i ljubav u više od jedne veze je
nerealističan. Nicholls piše "Prolazan seks, anoniman seks, prijatelji za jebanje - svi koncepti u
kojima gej muškarci uživaju godinama - svi mi se čine kao krasne ideje". Kada Nicholls nudi
rješenja za probleme "manjka seksualnosti" među lezbijkama ona sugerira da lezbijke moraju
posuditi od "heteroseksualnih parova (kroz književnost o spolnom poboljšanju u polju seksologije) i
od gej muškaraca". Još jednom nalazimo da su lezbijke nepotpune. "Lezbijska seksualnost", prema
Nicholls, "mora postati više muška po orijentaciji, s više naglaska na sam seks i možda manje na
romansu". Ovo, zaključuje s trijumfom, se već događalo. U kontekstu tako odlučne kampanje od
strane "stručnjakinje" za lezbijski seks da učini lezbijke bližima gej muškarcima, možda nije
iznenađujuće da mnoge lezbijke nemaju pouzdanje da odbace obrazovanje o sigurnom seksu s tom
istom porukom.
Drugi način kojim su lezbike povučene nazad u kulturno podređivanje gej muškarcima je kroz
"queer" politike. Nove "queer" politike govore da su inkluzivne i da dopuštaju mladim lezbijkama i

gej muškarcima i crnim lezbijkama i gej muškarcima da se organiziraju sretno ispod istog
transparenta "queerovštine". Simon Watney, britanski gej teoretičar, objašnjava njegovu korisnost.
Velika korisnost termina "queer" danas leži u njegovoj rodnoj i rasnoj neutralnosti. To znači da je
unutar Sjedinjenih Država riječ "gej" postala sve više sinonim za "bijel", "trideset i nešto",
"muškarac" i "materijalist". Suprotno tome, "queer" potvrđuje identitet i slavi razliku između šire
slike spolne i društvene razlike.
Riječ "lezbijka" se čini da se sakrila unutar tog termina. "Queer" treba biti novi termin umjesto
"gej", ali mnoge lezbijke se nisu nikada nazivale "gej". Univerzalni termini koji su se primjenjivali
za lezbijke i gej muškarce su povijesno uvijek postajali termini primjenjivi samo na muškarce. Riječ
"homoseksualac" je bio korišten od strane gej muškaraca i strejt svijeta kao da lezbijke nisu
postojale. Ako su trebale biti spomenute, bio je potreban pridjev jer su gej muškarci bili norma,
stoga su one postale "ženski homoseksualci". Riječ "gej" je patila od iste sudbine. "Gej"
oslobođenje je trebalo pokrivati i gej muškarce i lezbijke, ali lezbijke su pronašle za bitno ne samo
da se odvojeno organiziraju, nego da razviju vlastitu riječ da opišu svoje specifično iskustvo. Riječ
"lezbijka" ima vrlo bitno povijest. Ona je od lezbijki učinila nešto više od podkategorije za gej
muškarce. Lezbijke su imale riječ koja je dozvolila razvoj specifično lezbijskog ponosa, kulture,
zajednice, prijateljstva, etike. Riječi "homoseksualac" i "gej" nisu počele sa značenjem koje pokriva
samo muškarce, ali su to postale kao rezultat jednostavne materijalne političke realnosti, veće
društvene i ekonomske moći muškaraca, moći koja je dozvolila muškarcima da definiraju što
kultura je i da učine žene nevidljivima. Borba da se potvrdi specifičnost ženskog i lezbijskog
iskustva je bila duga i teška i mora biti održavana svakodnevno ili će, iskustvo nam govori, žene i
lezbijke biti uključene, asimilirane u generičko muško. Za britanske i australijske lezbijke je barem
riječ queer manje inkluzivna nego "homoseksualac" ili "gej". Za naše razumijevanje lezbijske
povijesti, riječ "queer" je značila muškarci i uopće ne žene.
Gleda se da su queer politike nastale iz ljutnje i krajnjeg očaja koje su posebno osjetili mladi gej
muškarci, i neke lezbijke, na način na koji je heteroseksualni svijet, vlade Sjedinjenih Država i
Britanije, ignorirao nesretnu situaciju gej muškaraca vezano uz AIDS i aktivno promovirao
gejmrženje. Taj novi svijet, u kojem su mlade lezbijke i gej muškarci odrasle-i, ih je naterao da
napuste politike starije generacije, označi ih kao asimilacijske i da prihvati radikalne direktne
politike modelirane na taktikama feministki i aktivista gej oslobođenja. Izgleda, prema Watneyu,
novi "queerovi" neće imati razilaženja oko pitanja roda.
. . . mnogi od današnjih mladih "queerova" osjećaju više poveznica jedni s drugima kao žene i
muškarci nego što osjećaju sa starijim lezbijkama i gej muškarcima, koji su tradicionalno
podijeljene-i oko linija roda i brojnih političkih razmirica, a koje u velikoj mjeri dodiruju pitanje
"pornografije".
Watney je zamahnuo čarobnim štapićem. Ako neće biti razmirica, znači li to da će gej muškarci biti
promijenjeni u novu varijantu, hrabro feministički orijentiranu, ili da lezbijke trebaju da šute? Meni
se čini da se radi o ovom drugom. Novo savezništvo ovisi o isključivanju onih lezbijki i gej
muškaraca koji su anti-pornografski nastrojeni, jer bi mogli uvesti konflikt. Čini se onda, prema
Watneyevoj definiciji, queer politike nisu inkluzivne, većina feministki tu nije dobrodošla. Jedan od
osnovnih feminističkih principa je da je objektiviziranje znak spolnosti koja je neprijateljski
nastrojena prema ženskim insteresima. Ona je viđena kao korijen muškog spolnog nasilja. Watney
tvrdi da spolna želja nije moguća bez objektiviziranja. Ovo je esencijalistička ideja temeljena na

prihvaćanju dominantne društvene izgradnje muške spolnosti pod muškom nadmoći kao istine o
seksu.
. . . lezbijska i gej kultura je imala tendenciju da bude ograničena svojom anksioznošću o tzv.
"objektivizaciji" tijela, kao da bi spolna mašta i želja uopće mogle postojati bez određenog stupnja
fizičkog objektiviziranja.
Watney optužuje "gej kulturu" da je "puritanska, često potisnuta oko seksa". Lezbijke koje čitaju gej
izdanja možda nisu primjetile to. Spolne politike gej oslobođenja kao i one lezbijskog feminizma su
sada frontalno napadnute od spolnih libertarijan-ki-aca koji zagovaraju novi spolni "naturalizam" i
vide političku analizu spolne prakse kao nepotrebnu. Watneyeve spolne politike nas vraćaju u
šezdesete, kada je spolna praksa još uvijek bila viđena kao zona slobodna od politike.
"Queer" politike kako ih definira Watney i mnoge od onih koje govore u knjizi Cherry Smith
Lezbijke govore: Queer ideje je specifično neprijateljska prema onome što je općenito bilo
razumljeno kao lezbijske feminističke politike. Agenda je zapravo vrlo uska i specifična i temeljena
na posebnoj verziji muških gej politika. Ali queer politike su politike u razvoju i nije još, i
vjerovatno neće biti nikada čvrsto definirane. Mnoge mlade lezbijke trenutno zaokupljene queer
politikama sebe vide kao feministke i sudjeluju s isto toliko optimizma kao i lezbijke u gej
oslobođenju u ranim sedamdesetima. Ali one nisu te koje definiraju okvire. Lezbijka objašnjava
inkluzivnost "queera" u Queer idejama, "Ja volim queer. Queer je homoseksualna osoba bilo kojeg
spola. Zgodnije je nego reći "gejevi" što mora biti klasificirano, ili "lezbijke i gej muškarci"".
Ali klasifikacije su izgleda potrebne čak i u samom izdanju koje piše ode nazivu "queer". Cherry
Smyth pita u odjeljku posvećenom umjetnosti "Gdje se pojavljuje crna ili bijela lezbijska queer
umjetnica u britanskoj queer kulturalnoj renesansi?". Drugdje koristi frazu "miješani queer".
"Miješani queer" se ne čini ništa bolje odabran nego termin lezbijke i gejevi. Vrlo je jasno da riječ
"queer" ne postiže funkciju inkluzivnosti čak i za svoje najentuzijastičnije zagovornice. Australac,
Charles Roberts, koji sebe opisuje kao "inficirani queer aktivist" čini jasnim iz ovog korištenja da
za njega "queer" znači muško i da se razlikuje od "dajkače" (eng. dyke).Govori o riječi "queer" kao
primjeru preuzimanja jezika od strane marginaliziranih zajednica koje ne bi tolerirale da osobe van
tih grupa koriste isti jezik o njima samima. "Osobno se nadam da će Dajkače i Queerovi koristiti
isto preuzimanje jezika, tako da sljedeća osoba koja nazove Queera ili Dajkaču "pederčino" će
ujedno biti i zadnja". Pitanje koje se postavlja stoga za lezbijke u queer politikama je da li je
vrijedno boriti se opet da budu uključene u muški jezik ili da se još jednom odvoje.
Riječ "lezbijka" razlikuje žene od muškaraca ali nije nužno doživljena kao općenita za žene koje
vole žene izvan zapadne kulture. Lezbijka aboridžinka Marie Andrews koja je predavala na mojim
kursevima na Sveučilištu u Melbourneu je objasnila da riječ koja opisuje Safistkinje na grčkom
otoku ne rezonira odmah s životima žena koje vole žene u domorodačkim kulturama. Riječ
"lezbijka" stvara probleme za sve one koje se ne identificiraju s Lezbosom, ali riječ ili nekoliko njih
koja se odnosi specifično na žene, a ne i na muškarce, je očito potrebna da se lezbike izraze.
"Queer" politike se sviđaju postmodernistima koji ih vide da predstavljaju politike "raslike".

Razlika je vrlo bitna postmodernistima koji vise sebe da izazivaju lažne "univerzalije" koje se čine
da homogeniziraju iskustvo različitih rodova i etničnosti. Ali kao što su mnogi kritičari
postmodernizma već istaknuli, to može predstavljati novi liberalizam zbog nevoljkosti
postmodernističke teorije da želi razgovarati o vulgarnim stvarima poput ugnjetavanja. Ako se moć

i podčinjavanje uključeni u ugnjetavanje žena ignoriraju, onda slavljenje razlika zapravo služi da ih
homogenizira zajedno sa seksualnim praksama poput "pedofilije" ili "sadomazohizma" koji
direktno ugnjetavaju druge ili iskorištavaju ugnjetavanje žena radi spolnog uzbuđenja. Imamo onda
novi liberalizam i to takav u kojem one-i koje-i traže da govore o problemima poput muške moći su
viđene-i kao uništavači zabave, koji razbijaju novu harmoniju "razlika." Linda Semple, britanska
lezbijka voli riječ "queer" zbog onoga što ona govori o "razlikama".
Ja . . ju koristim . . . da opišem političku inkluzivnost - novi pomak prema slavljenju razlika preko
seksualnosti, preko rodova, preko spolne preferencije i preko izbora objekta.
Semple, u skladu s postmodernističkom teorijom, stavlja seksualnost u množinu. Feministička

teorija nastoji analizirati kako izgradnja spolnosti bez velikog S određuje ugnjetavanje žena.
Seksualnost u množini kod postmodernista koja može proširiti razgovor o "homoseksualnostima" u
kojima su lezbijke homogenizirane s gej muškarcima, ili o "heteroseksualnostima", čini
feminističku analizu heteroseksualnosti kao političke institucije gotovo nemogućom. Koncepti
postmodernizma, koji neprestano iskaču u queer politikama, isključuju teoretiziranja radikalnih
feministki o spolnosti, te ih čine nezamislivima. Ironično, postmodernistička inkluzivnost na kraju
isključuje i stvara lažno univerzalnu bijelu gej mušku politiku. Iznova.
Povijest miješanih lezbijskih i gej politika je pokazala da su lezbijke tolerirane jedino ako ne
kritiziraju gej muške politike i ako prihvaćaju gej mušku agendu kao svoju. Bitan motiv iza lezbijki
koje se uključuju u queer poltike je specifično odbacivanje onoga što je viđeno kao politika
radikalnog feminizma i separatizam. Cherry Smyth objašnjava da je "voljenje muškaraca" njezin
motiv za queer politike. Objašnjava da je jednom bila separatistkinja, ali:
Bio je dug put nazad da vratim pravo da zovem svoju pičku svojom pičkom, da slavim užitak u
objektiviziranju drugog tijela, u jebanju žena i u priznanju da isto tako volim muškarce i da trebam
njihovu podršku. To je ono što je queer.
Patricia Duncker u svojoj knjizi, Sestre i stranci, je vrlo jasna oko onoga što je pogrešno u
"vraćanju prava", politici osamdesetih.
Jedan od znakova opasnosti koji indicira da će netko početi kompromitirati svoje feminističke
politike, ili indicirati da nisu nikada imali ništa s njima, je trenutak kada izjavljuju da oni vraćaju
pravo na nešto: brak, obitelj, ljubav, ženstvenost ili tradicionalnu religiju. Vraćanje prava nije isto
što i izazivanje, mijenjanje, sukobljavanje: sve skupa puno manje ugodan posao. Jer feminizam će
uvijek biti neugodan, nepopularan, kontroverzan i zastrašujući. Feminizam je zaista politika koja
dodiruje dijelove naših života koje nijedna druga politika neće dotaći.
Vraćanje prava na "voljenje muškaraca" nije posebno izazovan čin unuar muške nadmoći, gdje je
štovište voljenje muškaraca obavezno, ali Smyth to vidi kao radikalno. Druga lezbijka citirana u
Queer ideje, Tessa Boffin, kaže da queer znači izazivanje "separatizma". Smyth se nada da će queer
politike voditi "uklanjanju mizoginije gej muškaraca i stvaranja zajedničkog povjerenja gdje
lezbijke više neće trebati da se odvajaju od muškaraca da bi stvorile svoju agendu". Nitko si ne
vraća pravo za separatizmom, izgleda.
Smyth očito ima anksioznost kada opisuje da unatoč ideji da će muškarci i žene raditi skupa u queer
politikama, posebne lezbijske grupe su već postavljene za "queer" lezbijke da se fokusiraju na

ženska pitanja poput vrtića za koje muškarci izgleda nisu zainteresirani. Ali takvo odvajanje unutar
queer organizacija izgleda da nije odgovor. U srpnju 1992. godine londonska grupa "Bijes" (eng.
Outrage) je ukinula sve svoje podgrupe uključivo i lezbijsku grupu Labia s obrazloženjem da je
bitno se koncentrirati na pravo pitanje: AIDS. Usprkos odlučnosti lezbijki poput Smyth da žive u
hrabrom novom svijetu u kojem lezbijke i gej muškarci mogu i trebaju raditi skupa, svi temeljni
problemi koje su feministke identificirale samo se bessramno vraćaju. Bit će zanimljivo vidjeti hoće
li lezbijke koje su bile tako snažno ljute prema lezbijskom separatizmu sada naći ponos da se
odvoje iznova kao što se druga generacija odvojila u ranim sedamdesetima. Tessa Boffin se izgleda
toliko identificirala s gej muškim interesima da sve što je specifično lezbijsko se čini dosadnim.
Naživciralo me kada Bijes kaže "ovo je lezbijska akcija" jer queer akcije bi trebale biti za oba
spola. Lezbijska akcija je bila najdosadnija od svih koje su imali.
Ovdje se ne radi o strateškoj savezničkoj politici koja se vodi iz čvrstog temelja u odvojenoj
lezbijskoj organizaciji već o strahu i blaćenju lezbijskih politika, o želji da se ona spoji s politikom
gej muškaraca u nešto neodvojivo.
Osamdesete su svjedočile u velikoj mjeri asimilaciji lezbijskih politika i kultura u politike i kulture
gej muškaraca s oduševljenim slavljenjem nekih lezbijki koje su vidjele gej muške politike kao
koristan suprotan pol lezbijskom feminizmu. To ostavlja lezbijke kao stalne gubitnice. Lezbijke su
blijeđa verzija gej muškaraca prema ovim novim politikama, kulturalno, jer nemaju fenomenen
poput camp ili drag, i seksualno, jer su bitno inferiornije u odnosu na gej muškarce u sposobnosti
objektiviziranja, korištenju pornografije, anonimnog seksa i korištenju prostitucije. Premda mnoge
lezbijke sada rade muški da nadoknade razliku, one neće nikada u tome adekvatno uspjeti jer nisu
muškarci, već članice spolne klase žena. Uzimanje muškaraca, čak i gej muškaraca, kao mjere svih
stvari nije znak lezbijskog ponosa, već žalosna propast lezbijskog samopouzdanja iz osamdesetih.
To je ponižavajući korak unazad iz dana lezbijske nacije u sedamdesetima kada bi ideja da su
lezbijke inferiorne u odnosu na gej muškarce i da ih trebaju imitirati pod svaku cijenu, bila
smiješna.

U ovom zapisu donosimo prijevod uvodnika knjige Unpacking Queer Politics autorke Sheile
Jeffreys objavljene 2003. godine.
Raspakiravanje queer politika
U 1990tima razvio se jedan fenomen unutar sektora lezbijske zajednice poznat kao
"pakiranje" (eng. "packing"). To je uključivalo nošenje dilda ispod hlača da bi se sugeriralo
postojanje penisa. Praksa je signalizirala da, za lezbijke koje su je preuzele, štovanje maskuliniteta
je trijumfiralo iznad lezbijskog feminističkog projekta dokrajčivanja rodne hijerarhije. U isto
vrijeme razvio se kult transseksualizma među sličnih grupa lezbijki. Neke od lezbijki koje su
demonstrirale svoju posvećenost postizanju muške moći i privilegije preuzimanjem "buč" identiteta,
kroz pakiranje i održavanje "drag kralj" natjecanja da vide tko će najuvjerljivije izgledati kao
muškaraca, i posebno gej muškaraca, se pomaklo prema kirurgiji sakaćenja i konzumacije hormona
koje su obećavale "stvarnost" u njihovoj potrazi. Promjena od vrhunca lezbijskog feminizma u
kojem se razumijevalo, kako je Adrienne Rich rekla, da "Značenje naše ljubavi za žene je nešto što
se mora stalno širiti" do situacije gdje, u nekim utjecajnim i jako oglašavanim dijelovima lezbijske
zajednice, maskulinitet je postao sveti gral, nije mogla biti veća.
Zašto se to dogodilo? Tvrdit ću ovdje da je najbitniji razlog bio utjecaj moćne muške gej kulture
koja, od kasnih 1970tih pa nadalje, je odbacila projekt gej oslobođenja ukidanja rodne hijerarhije i
odabralo "muževnost" kao svoj cilj. Kroz sadomazohizam, gej mušku pornografiju, spolne prakse
javnog seksa i prostitucije koje su slavile mušku privilegiju, dominantna područja gej muške kulture
su stvorila hipermaskulinitet i rekla da je to gejstvo, i da je to bilo dobro. U zadnjoj dekadi,
nekoliko knjiga u Sjedinjenim državama pisanim od strane gej muškaraca je lansiralo široku kritiku
agende spolne slobode gej muškaraca. Ove kritike su inspirirane primarno sa stalnim ekstremno
visokim frekvencijama HIV infekcija u Sjedinjenim Državama, ali također kroz percepciju da je gej
komercijalna spolna kultura osiromašila živote i odnose. Neki gej muški teoretičari su koristili
feministička shvaćanja da lansiraju tešku kritiku gej muškog kulta muževnosti. Ovaj rad gej
muškaraca je najkorisnija polazišna točka od koje započeti lezbijsko feminističko propitivanje
današnje gej i queer kulture. Prepoznavanje vrlo štetnog impakta štovanja maskuliniteta između gej
muškaraca na živote lezbijki je ono što me potiče da propitam gej mušku kulturu i politike u ovoj
knjizi.
Štetne prakse koje su se razvile u ovom periodu su sve dobile teorijsko opravdanja unutar queer
teorije i politike. Tvrdim da kada su queer politike u 1990tima napale principe gej oslobođenja i
lezbijskog feminizma, što je zahtjevalo transformaciju osobnih života, postojao je otpor protiv
mogućnosti radikalne društvene promjene. Ova nova politika je bila bazirana, sasvim eksplicitno,
na odbijanju ideja lezbijskog feminizma. Queer politike su obgrlile kult maskuliniteta. Ovdje ću
tvrditi da je politička agenda queer politika štetna intersima lezbijki, žena općenito, i
marginaliziranim i ranjivim grupama gej muškaraca. Ideja da bi queer politike mogle predstavljati
interese lezbijki kao što to čine za gej muškarce polazi od pogrešne ideje da lezbijke i gej muškarci
tvore jedinstvenu grupu sa zajedničkim interesima. Lezbijski feminizam je bio stvoren iz
feminističkog razumijevanja da su lezbijke žene, i da su interesi žena u miješanom političkom
organiziranju redovito izdvojeni ili čak direktno suprostavljani. Ovo razumijevanje je bilo
izgubljeno u queer politikama, i ova knjiga je napisana da donese interese žena i lezbijki još jednom
na čelo lezbijskih i gej političkih diskusija.

Dobrodošla salva knjiga o lezbijskoj i gej političkoj i pravnoj teoriji u 1990tima polazi čini se od
premise da lezbijke i gej muškarci tvore jednu ujedinjenu društvenu kategoriju koja ima homogenu
agendu da služi tim ujedinjenim interesima. Mnogo od tog novog pisanja traži da integrira lezbijke i
gejeve u teoretiziranje građanstva sa stvaranjem novih kategorija spolnog i queer građanstva. Diane
Richardson je jedna od malenog broja glasova koji ističe da lezbijke jednostavno ne mogu biti
apsorbirane u tu kategoriju. Općenito odsustvo takvih feminističkih perspektiva u odnosu na
"spolno građanstvo" je zagonetka. Knjige feminističkih teoretičarki o ženskom građanstvu
analiziraju kontradiktorne interese žena i muškaraca. One ističu da je ideja i praksa muškog
građanstva stvorena upravo zato da potčini žene. Ali ovo feminističko razumijevanje čini se nestaje
u teoretiziranju "spolnog" građanstva. Zapravo, lezbijke i gej muškarci su daleko od ujedinjene
kategorije sa ujedinjenim interesima. Lezbijke su žene, i lezbijske teorije građanstva moraju
nastaviti da proučavaju kontradikcije između interesa žena i muškaraca, posebno u odnosu na
kontradikcija između interesa gej muškaraca i cijele političke grupe žena.
Ne nužno zajednica interesa
Lezbijske feministke, koje su odabrale da se organiziraju i žive svoje živote odvojeno od gej
muškaraca, su dugo bile jasno svjesne da ne postoji nužno zajednički interes između lezbijki i gej
muškaraca. Pjesninkinja i spisateljica Adrienne Rich je napisala u kasnim 1970tima, kada je
lezbijski feminizam bio na vrhuncu, da su interesi lezbijki bili ugroženi i od heteroseksualnih i
homoseksualnih muških kultura.
Lezbijke su natjerane da žive između dviju kultura, obje dominirane od strane muškaraca, svaka
koja je zanijekala i ugrozila naše postojanje. S jedne strane, postoji heteroseksistička, patrijarhalna
kultura . . . S druge strane, postoji homoseksualna patrijarhalna kultura, kultura koju su kreirali
homoseksualni muškarci, koja održava takve muške stereotipe kao dominacija i potčinjavanje u
tipovima odnosa, i odvajanje spolnosti od emocionalne uključenosti - kultura obilježena dubokom
mržnjom prema ženama. Muška "gej" kultura je ponudila lezbijkama imitiranje uloga-stereotipa
"buč" i "femme", "aktivna" i "pasivna", štajge, sadomazhoizam, nasilan, samodestruktivan svijet
"gej" barova. Niti heteroseksualna kultura niti "gej" kultura nije ponudila lezbijkama prostor u
kojemu mogu otkriti što znači biti samo-određena, samo-voljena, ženski-identificirana, niti imitacija
muškarca niti njegova objektivizirana suprotnost.
Lezbijski feminizam je ponudio lezbijkama potreban prostor u kojemu mogu stvoriti lezbijske
feminističke vrijednosti i izraziti svoju ljubav za žene. Marilyn Frye, lezbijska feministička
filozofkinja je pisala precizno o dijeljenim vrijednostima koje postoje između gej i heteroseksualnih
muškaraca i potrebi za lezbijke da odvoje svoju zajednicu i politike. AIDS kriza i rođenje queer
politika je dovelo mnoge lezbijke da se vrate radu s gej muškarcima istodobno zatomljujući
anksioznost o vrijednostima dominantne muške gej kulture. To je unatoč činjenici da neki utjecajni
gej spisatelji i aktivsti nisu bili sramežljivi oko širenja svojih neprijateljskih osjećaja prema
lezbijkama i ženama. Jedan dobar primjer toga je radost s kojom su neki gej muškarci bili spremni
pričati o "fuj" faktoru.
Postojanje onoga što je nazvano "fuj faktor" (eng. "ick factor") se može smatrati da stoji na putu
jednostavne pretpostavke postojanja zajedničke lezbijske i gej kategorije unutar pluralističkog
građanstva. Ovaj termin je korišten u spisima gej muškaraca da opiše ekstremnu odbojnost koju
neki gej muškarci doživljavaju misleći ili vidjevši ženska gola tijela. Postalo je sasvim poznato
nakon radionica na tu temu koje su se održavale prilikom konferencija Nacionalne lezbijske i gej

radne skupine Sjedinjenih Država.a Eric Rofes, vodeći član grupe Seks panika, je bio uključen u
organiziranje radionica gdje su lezbijke i gej muškarci pozvani da posjete kako bi čuli-e što misle
jedn-i-e o drugima. Objaštavanja da je on jako lezbijski i feministički identificiran i da ga jako mori
"fuj faktor" koji doživljava. Piše o hodanju pored lezbijki koje su se sunčale na gej plaži, a koje su
bile topless. On je osjetio veliku neugodu: "Kad konačno prođemo ženski odjel i pojave se muški
torzovi, moj dah olakša, moja koža prestane da se znoji, i moje srce prestaje da tuče". On svoju
reakciju objašnjava ovako:
Ja sam gej muškarac s dugotrajnim prijateljstvima s lezbijkama i snažnom posvećenosti

podupiranju lezbijske kulture. Ali ja sam isto jedan od mnogih gej muškaraca koji dijele ono što ja
zovem "fuj faktor" - duboki odgovor od nesviđanja do odvratnosti kada sam suočen s lezbijskim
seksom i tijelima. Tijekom gotovo dvadeset i pet godina uključenosti u gej muške kulture, svjedočio
sam kako mnogi muškarci izražavaju odbojnost prema lezbijskom seksu i ženskim tijelima. Čuo sam
nebrojene "tuna" šale, vidio muška lica kako okisele kada se pojavi lezbijski seks u filmovima, i
gledao gej muškarce kako se skupljaju u malim grupama izražavajući odvratnost prema topless
ženama na političkim demonstracijama.
"Tuna" šale potječu od navike između gej muškaraca da nazivaju žene "ribama" prema onome što
oni smatraju da je odbojni miris njihovih genitalija. Neki gej muškarci ne mogu podnijeti da budu
blizu lezbijki zbog mirisa. Rofes citira jednog muškarca koji je govorio da nije mogao biti fizički
blizu lezbijki, "zbog smrada za koji je vjerovao da njihova tijela emitiraju".
Premda nema dokaza na osnovu kojih bi to mogao izračunati, Rofes smatra da je jedna trećina gej
muškaraca tako odbijena. Barem tijekom nekog vremena, termin "fuj faktor" je bio zajednička
valuta. Na primjer, članak gej muškog spisatelja u Sjedinjenim Državama objavljenom u
australskom magazinu za gej muškarce Outrage u 1997. godini nazvan "Hvatanje u koštac s fuj
faktorom" opisuje gej muškarce kako odlaze na miješane seks zabave kako bi probali prestati biti
"odbijeni" ženskim genitalijama. Autor komentira da "fuj faktor u gej muškoj kulturi" nije neobičan
između gej muškaraca.
Rasizam se u Ujedinjenom kraljevstvu u 1960tim godinama često fokusirao na navodan drugačiji

miris azijskih građana Britanije. Osjećaji tih gej muškaraca koji nalaze ženska tijela tako teškima da
se s njima nose podsjećaju me upravo na tu vrstu dubokog rasizma. Muškarci i žene, koja god bila
njihova spolna orijentacija, su odgajani unutar društva muške nadmoći koje ih uči da su ženska
tijela odvratna, dok penisi zadobivaju čast i ponos. Mentalno zdravlje lezbijki koje traže načine da
se oporave od te ženske mržnje kako bi mogle voljeti i poštovati tijela žena se možda ne može
poslužiti bilo kojom razine zajedništva s muškarcima koji imaju tako duboko ugrađenu mizoginiju.
Rofes se osjeća krivom, i želi da prevlada te nevjerovatno negativne osjećaje prema ženama, ali ono
što je iznenađujuće je da on osjeća sposobnost da govori o njima tako rado, dok bi slični osjećaji
utemeljeni na rasi vjerovatno ne bi bili smatrani jednako prihvatljivima. Uslijed takvih osjećaja,
nerazumno je očekivati bilo kakvu direktnu zajednicu interesa između lezbijki i gej muškaraca.
Ukoliko slika gej muške mizoginije izgleda zaista jadno, potrebno je također istaknuti da je
postojao jedan gej muškarac u istoj antologiji, Suprotan spol, koji je sadržavao tekst o "fuj" faktoru,
ali je koristio lezbijsko feminističku perspektivu i pokazao iskrenu simpatiju sa iskustvom žena.
Robert Jensen objašnjava kako je usamljen u zauzimanju takvog stajališta u gej kulturi seksualnih
libertarijanaca u kojoj je političko preispitivanje spolne prakse jednostavno nedopustivo s bilo koje
strane: "Za mene, biti gej znači ne priznati samo spolnu želju prema muškarcima, već opiranje

normama i praksama patrijarhata . . . Takvu posvećenost je teško provesti u svijetu muške
privilegije, i našao sam vrlo malen broj modela o tome kako živjeti etično kao muškarac - strejt ili
gej - unutar patrijarhata".
Jensen koristi rad radikalnih feminističkih lezbijskih teoretičarki poput Marilyn Fyre da podupre
svoje odbijanje stvaranja javno/privatne podvojenosti. On ne dopušta imunitet od političkog
kriticizma gej muškim spolnim praksama: "te prakse same oponašaju heteroseksualnost u svojem
prihvaćanju patrijarhalnih spolnih vrijednosti: odvajanje seksa od osjećaja i emocionalne interakcije
s drugime, heteroseksualnu jednadžbu seksa s penetracijom i dominacijom i potčinjavanjem i
komodifikacijsom seksa u pornografiji". U direktnoj suprotnosti s liberalizmom javne gej politike,
on smatra da "Postoje političke i etičke implikacije u svim aspektima svakodnevnog života . . . Ne
postoji bijeg od prosudbe, niti bi trebali tražati takav bijeg".
Gej maskulinitet
Pošto ću sugerirati u ovoj knjizi da promoviranje i slavljenje gej muškog maskuliniteta je ono što
stvara najtemeljitiju razliku interesa između muškog toka (eng. malestream) gej muške agende i
interesa lezbijki i drugih žena, važno je objasniti ono što mislim pod maskulinitetom. Moje
razumijevanje maskuliniteta je da se odnosi na ponašanje koje je izgrađeno i služi održanju muške
dominacije. Maskulinitet nije ono što se samo odnosi na muškarce, jer muškarci mogu biti viđeni,
mogu smatrati sebe, da nisu dovoljno muževni. Zapravo, to je upravo ono kako su gej muškarci
smatrali sebe prije 1970tih, i kako su ih i drugi pormatrali. Maskulinitet nije stoga biološka
činjenica, nešto što je povezano s određenim hormonima ili genima. Maskulino ponašanje ili
pojavnost ili artefakti, i dizajn, znače "muževnost" kao političku, a ne biološku kategoriju. Po tom
razumijevanju, maskulinitet ne može postojati bez svoje suprotnosti, ženstvenosti/femininiteta, koje
se odnosi na žensku potčinjenost. Niti maskulinitet niti femininitet nemaju smisla niti mogu
postojati bez da se referiraju jedno na drugo.
Premda spisatelji o maskulinitetu poput Roberta Connella nastoje, ovih danas, da koriste termin
maskulinitet s "i" na kraju - odnosno maskuliniteti - ja namjerno to ne činim. Prepoznajem da oblik
koji preuzima muško dominantno ponašanje, maskulinitet, može jako varirati, i utječu na njega
klasa, rasa i mnogi drugi faktori. Korištenje plurala, zapravo, sugerira da nisu svi varijeteti
maskuliniteta problematični, te da bi neki mogli biti sačuvani. Pošto ja definiram maskulinitet kao
ponašanje muške dominacije, ja sam zainteresirana za njegovu eliminaciju prije nego očuvanje
nekih njegovih varijeteta, te stoga ne koristim termin "maskuliniteti". Do mjere da gej muškarci kao
grupa traže da zaštite svoju praksu maskuliniteta politički, oni mogu biti viđeni da djeluju u
direktnoj kontradikciji sa interesima žena, i s interesima lezbijki kao kategorijom žena. One ne
mogu, na kraju, imati svoj maskulinitet (u bilo kojem obliku) radi kojeg bi se osjećale bolje, bez
postojanja brojne klase podčinjenih ljudi koji predstavljaju feminitet, i to su trenutno žene.
Kritička pisanja Martina Levinea o gej maskulinitetu su bila objavljena poslije smrti od strane
njegovog književnog urednika, Michaela Kimmela. Ona pružaju duboku analizu problema. On
objašnjava da su gej muškarci nakon gej oslobođenja preuzeli maskulinitet kao kompenzaciju za
ženstvene stereotipe koji su im bili nametnuti u prijašnjim razdobljima.
Tvrdim da gej muškarci igraju hipermaskulinu spolnost kao način da izazovu svoju stigmatizaciju
kao propali muškarci, kao "sissies" (eng. sestrice), i da su mnoge od institucija razvijene u gej

muškom svijetu iz 1970tih i 1980tih brinule i podržavale hipermaskulini spolni kod - od dućana s
odjećom i spolnih butika, do barova, sauna i sveprisutne teretane.
Pretjerani maskulinitet je postao dominantni stil u gej kulturi, i, kako Levine izražava, kroz utjecaj
gej dizajnera i gej disko glazbe koja je potpomogla stvaranje mode tako pretjeranog maskuliniteta i
u mondenu heteroseksualnu kulturu također. U Raspakiravanju queer politika ja ću analizirati
prakse maskuliniteta koji oblikuju dijelove gej muške spolne kulture i queer političke agende u
njihovom odnosu prema spolnoj praksi. Gledat ću na efekt odnošenja između gej muškaraca u
miješanoj gej kulturi koja slavi i erotizira maskulinitet kao najveće dobro za lezbijke.
Preispitat ću političke zahtjeve nekih gej aktivista, u grupama poput Outrage u Ujedinjenom
kraljevstvu ili Seks panika u Sjedinjenim Državama, za spolnim slobodama u područjima javnog
seksa, pornografije i sadomazohizma, i tvrdit ću da su oni temeljeni na tradicionalnoj patrijarhalnog
agendi. Takvi aktivisti imaju tendenciju reći da oni izazivaju javno/privatno razlikovanje u kojoj je
spolna aktivnost obično ograničena na privatnu sferu. Ipak, kampanje da se "privatni" seks proširi
na javni prostor su temeljene na ideju da seks mora nastaviti biti smatran "privatnim", - odnosno
zaštićen od političkog kriticizma i vrijedan poštovanja kao vježba individualne slobode čak i ako se
obavlja u javnom parku. Lezbijsko feministička agenda će vjerovatno izazvati javno/privatno
razlikovanje na kojemu je razumijevanje politike temeljeno. Lezbijke feministke žele političku
demokraciju unutar i van doma, bez razlikovanja koje štiti privatno ropstvo spolnog iskorištavanja i
nasilja.
Lezbijsko feministički projekt stvaranja jednakosti u privatnom svijetu spolnosti i odnosa,

temeljeno na razumijevanje da je osobno političko, može biti temelj za stvaranje javnog svijeta koji
je zdrav za žene da u njemu žive. Lezbijke feministke koje žive sada prema tim principima, one
koje su odbačene u queer medijima kao politički korektne spolnofobične fašistkinje bi možda
trebale biti viđene kao predvodnice radikalne društvene promjene.

U ovom zapisu donosimo prijevod poglavlja Gay Liberation and Lesbian Feminism knjige
Unpacking Queer Politics autorke Sheile Jeffreys objavljene 2003. godine.
Gej oslobođenje i lezbijski feminizam
Danas će se mnoge mlade lezbijke i gej muškarci nazvati "queer" bez razmišljanja. Ali to je termin
koji je postao pomodan da opiše lezbijke i gejeve samo u zadnjoj dekadi, i mnoge lezbijke smatraju
i dalje taj termin odvratnim. Queer politika i teorija su se pojavile u posebnom trenutku u povijesti
razvoja lezbijskih i gej pokreta. Zagovornic-i-e će vidjeti queer politiku kao vrhunac tog razvora.
Mnoge lezbijske feminističke kritičarke vide queer politiku kao protunapad na interese žena i
lezbijki. Kako bi se razumijele queer politike današnjice, potrebno nam je vidjeti kako su se ideje i
prakse razvile iz, ili kao reakcija na ono što se dogodilo ranije. U ovom poglavlju ću gledati na gej
oslobođenje i lezbijski feminizam kao kontekst za razumijevanje queer politike.
Ideje i strategije gej oslobođenja su došle iz iste kolijevke koje su rodile i ostale "nove" društvene
pokrete kasnih 1960tih i ranih 1970tih. Ti novi pokreti su bili feminizam, oslobođenje mladih, crno
oslobođenje, Pariz 1968. i studentski pokret. Socijalističke i feminističke ideje su ispunile
oslobođenje gejeva od početka. Rođenje gej oslobođenja je obično datirano na lipanj 1969. godine,
na takozvanu Stonewallšku pobunu u Greenwich selu, kada su lezbijke, gej muškarci i drag kraljice
po prvi puta se borile u bijesnim uličnim borbama protiv uobičajenog uznemiravanja od strane
policije u gej klubovima. Zapravo, treba ju razumijeti kako nastaje iz postepeno sve intenzivnije
atmosfere frustracije i otpora koja je rasla unutar i izvan ranijih lezbijskih i gej organizacija 1960tih
godina. Te ranije organizacije su postavile temelj koji je dozvolio gej oslobođenju da se razvije tako
naglo. Stonewall je bio katalist, i dobro postavljen da simbolizira atmosferu vremena, ali nije
mogao potaknuti politički pokret, da zemlja nije prethodno bila pripremljena.
Kako se nazivaju "homofilne" organizacije, one su bile postavljene u 1950tim i 1960tim godinama i
prethodile su gej oslobođenju. Te organizacije su historičari okarakterizirali kao
"asimilicionističke", usmjerene za postizanjem integracije za homoseksualce i za okončanje
zakonskih kazni. Ono gdje se gej oslobođenje razlikovalo je da je asimilacija bila odbijena u korist
"izlaska", "gej ponosa" i zahtijevala je dramatičnu društvenu promjenu za koju se smatralo da je
potrebna za slobodu žena, lezbijki i gejeva. Aktivisti gej oslobođenja, osnaženi samopouzdanjem
zadobivenim u duhu doba, u kojem je tako mnogo društvenih grupa protestiralo, teoretiziralo,
zahtjevalo radikalu promjenu, preuzimalo svoje gejstvo i održavalo dramatične i zabavne proteste
na javnim mjestima.
Gej oslobođenje je originalno bilo zamišljeno kao Front gej oslobođenja (GLF - Gay Liberation
Front). Riječ "front" je označavala socijalističke osnove gej oslobođenja. GLF je bio modeliran na
borbama oslobođenja vođenima od strane koloniziranih ljudi oko svijeta protiv imperijalizma, kao u
Vijetnamu. Lisa Power, u svojoj povijesti GLF u Londonu, komentira da je "GLF privlačio, između
ostalih, ljude s pozadinom u otporu vijetnamskom ratu, crnim pravima, oslobođenju žena,
podzemnom tisku, Bijelim panterama (grupi podrške za Crne pantere), Međunarodnoj marksističkoj
grupi, Komunističkoj partiji, širokoj raznolikosti ostalih ljevičarskih grupa koje su uključivale
Maoiste, kulturu droga, transseksualne osobe i dečke za iznajmljivanje".
Socijalistička analiza je bila primjenjena na situaciju lezbijki i gej muškaraca. Postojala je kritika
ljevice u to doba u smislu onoga što je bilo viđeno kao "općenito iskrivljenje spolnosti u našem
društvu" radi razloga društvene kontrole i "prodaje viška robe za konzumaciju koju ekonomski

sustav izbacuje". Teoretičari gej oslobođenja su poduzeli oštru kritiku kapitalističkih sila,
opredmećenih u industriji gej seksa i vlasnicima gej klubova, koji su stvarali iskorištavanje gej
muškaraca. Oni su tvrdili: "GLF se nada pružiti očajnički potreban izlaz za ljude koji su umorni od
otuđenog i iskorištavajućeg 'gej svijeta, anonimnog seksa u javnim toaletima, i opasnih odlazaka na
Hampstead Heath. Mi želimo dati bolju scenu za gej ljude". Aktivisti gej oslobođenja su odbacili
medicinski model homoseksualnosti kao bolesti. Oni su vodili kampanje, uspješno, da se
homoseksualnost ukloni s liste dijagnoza mentalnih bolesti u Sjedinjenim Državama, DSM3.
Izjavili su 'gej je dobro'. Oni su vjerovali da je ugnjetavanje homoseksualaca rezultat muške
dominacije, i da su oslobođenje žena i oslobođenje gejeva neizbježno povezani, tako da se jedno ne
može postići bez drugog.
Ugnjetavanje homoseksualaca i ugnjetavanje žena je oboje bilo viđeno kao rezultat nametanja
onoga što se nazivalo "uloge u seksu". Politički aktivisti na ljevici su u tom periodu bili duboko
socijalno-konstruktivistički u svojem pristupu. Stoga su i zastupnici gej oslobođenja i feministke
vidjele uloge u seksu, ono što bi danas vjerovatno nazvali "rodnim ulogama", kao politički
izgrađene da osiguraju dominaciju muškaraca. Žene su bile potisnute u spolnu ulogu ženke u
privatnoj sferi, njegujući i brinući se o ljepoti svojeg tijela kako bi bile prikladan spolni objekt.
Lezbijke su bile progonjene jer su izazivale spolnu ulogu ženke koja se sastojala od spolne
pasivnosti i služenja muškarcima. Gej muškarci su bili progonjeni jer su izazivali mušku spolnu
ulogu, koja je, pored zahtjevanja muževnog ponašanja, bila temeljena na heteroseksualnosti i
spolnom snošaju sa ženama.
U kontekstu suvremenih queer politika, koja slavi one koji igraju upravo te uloge u oblicima buč/
femme, transrodnosti i sadomazhoizma kao transgresivnim predvodnicima revolucije, korisno je
razumijeti kako ih je sveobuhvatno gej oslobođenje odbacivalo, snažno pod utjecajem feminizma.
Ugnjetavanje gej muškaraca je bilo viđeno kao odsjaj ugnjetavanja žena, te su "spolne uloge" bile
problem i za gej muškarce. Jedan iz gej oslobođenja u Sjedinjenim Državama je to izrazio na
sljedeći način:
Seksizam se također odražava u ulogama koje su homoseksualci kopirali od strejt društva. Oznake
se možda razlikuju, ali radi se o jednakoj situaciji nejednakosti, dok god su uloge rigidno
definirane, dok god jedna osoba vježba moć nad drugom. Za strejtere to je muško-žensko,
gospodar/ljubavnica. Za gejeve to je buč/femme, agresivan/pasivan. I ekstrem, u bilo kojem slučaju,
je sadomazhoizam. Ljudska bića bivaju opredmećena, tretirana kao vlasništvo, kao da jedna osoba
može posjedovati drugu.
Jedan je aktivist gej oslobođenja u Ujedinjenom kraljevstvu napisao: "Prisiljeni smo u igranje uloge
utemeljenih na strejt društvu, buč i femme, nuklearne 'brakove' koji se nastavljaju unutar odnosa
istog ugnjetavanja na koje društvo izvana prisiljava žene'. Drugi je napisao: 'Igranje uloga u društvu
koje zahtjeva rodne definicije, spolno igranje uloge, maskulinitet nasuprot femininiteta - što
možemo napraviti, mi koje društvo odbacuje i prezire kao polu-muškarce? Prečesto reagiramo
nadigravanjem'.
U godinama gej oslobođenja, nisu rađeni argumenti da je igranje uloga 'autentično' i jedinstveno
lezbijsko ili gej iskustvo, kao što se je dogodilo u 1980tim i 1990tim godinama. Nije bilo srama u
prihvaćanju da su gejevi uključeni u oponašanje strejt društva kada kreću s igranjem uloga.
Razumijelo se da su gejevi izgrađeni po pravilima strejt-društva, također. Carl Wittman iz Gej
oslobođenja Sjedinjenih Država izjavljuje:

Mi smo djeca strejt društva. Mi i dalje mislimo strejt; to je dio našeg ugnjetavanja. Jedan od
najgorih strejt koncepata je nejednakost . . . muško/žensko, na vrhu/na dnu, suprug(a)/nesuprug(a),
heteroseksual-an-na/homoseksual-an-na, šef/radnik, bijelac/crnac i bogat/siromašan . . . Predugo
smo oponašali te uloge da se zaštitimo - jedan mehanizam preživljavanja. Ali sada postajemo
dovoljno slobodnima da odbacimo te uloge koje smo pokupili iz institucija koje su nas zatvorile.
Ženska grupa koja je tvorila dio gej oslobođenja u Sjedinjenim Američkim Državama, Odbor žena
Gej revolucionarne partije (Gay Revolutionary Party Women's Caucus) je čvrsto odbio igranje
spolnih uloga za lezbijke, jer ne nudi nikakve prednosti za njih.
Premda nitko od nas nije nikada bio odgojen u vođenju odnosa jednakosti bez uloga, lezbijke su
došle bliže tom postignuću od ostalih, jer nijedan od treniranja igranja spolnih uloga koji svi
dobijemo ne pridonosi funkcioniranju njihovih odnosa. Igranje uloga ne dovodi ih nikamo, jer 'buč'
ne dobiva ništa od muških spolnih, društvenih i ekonomskih nagrada dok "fem" nema muškarca da
joj donese kući mušku plaću i da je zaštiti od napada drugih muškaraca.
Takvi osjećaji, od onih koj-i-e bi se tada vidjel-i-e kao predvodni-ci-ce gej politike, stoje u
ogronmon kontrastu prema stavu igranja lezbijskih uloga koji se razvio kasnije u nekim dijelovima
lezbijske zajednice. U kasnim 1980tima i 1990tima lezbijske spisateljice poput Joan Nestle su
izgradile za sebe bitne reputacije slavljenjem i romantiziranjem igranja uloga kao najautentičnijeg
oblika lezbijstva. Dok je u gej oslobođenju odgovor na uloge bio da ih se 'odbaci', u kasnijim
dekadama one su ponovno preuzete, izglancane i iskorištene u svrhu spolnog uzbuđenja.
Druga zajednička struja između gej oslobođenja i oslobođenja žena tog vremena je bio izazov braku
i nuklearnoj obitelji. Brak je bio smatran od obje strane kao ugovor iskorištavanja i muške
dominacije, koji je zahtjevao upravo "spolne uloge" koje su bile viđene kao tako ugnjetavačke.
Tako je fundamentalno bilo suprostavljanje braku da ga je naglasio Jill Tweedie, utjecajan
kolumnist u Guardianu, u pozitivnom komadu o gej oslobođenju: "Gej oslobođenje se ne zalaže za
prava homoseksualaca za vjenčanjem. Gej oslobođenje propituje brak".
Dva aspekta teoretiziranja gej oslobođenja ga razlikuju dramatično od queer politika. Jedno je
razumijevanja da ugnjetavanje gej muškaraca potječe od ugnjetavanja žena. Drugo je da mnogi
oblici gej muškog ponašanja, koja su danas pozdravljena u queer politici, su rezultat ugnjetavanja
gejeva, i ne mogu biti završena bez završetka ugnjetavanja žena. Oblici ponašanja koji su povijesno
bili dio ponašanja muškaraca koji imaju spolne odnose s mukarcima, poput štajgi i feminiziranosti,
su GLF aktivisti vidjeli prjie kao rezultat ugnjetavanja, nego neizbježan i autentičan oblik gej
ponašanja.
Originalno političko uzbuđenje gej oslobođenja je trajalo svega nekoliko godina u Ujedinjenom
kraljevstvu i Sjedinjenim Američkim Državama. U Ujedinjenom Kraljevstvu su se neki muškarci
vratili praksama koje su kritizirali kada je gej oslobođenje bili na vrhuncu, kao odlazak na štajge
(eng. cruising). Sada kada je gej zajednica van ormara postojala kao tržište, novi gej biznisi su se
uključili u iskorištavanje gej muškaraca na isti način na koji je strejt i mafijaški biznis radio u
ranijim vremenima: rodio se gej kapitalizam. Gej maskulinitet je postao moda, dok je gej
oslobođenje namjerno izbjegavalo maskulinitet kao ponašanje muške dominacije. Gej politika
aktivizma jednakih prava je započela, koju su neki gel osloboditelji vidjeli kao deradikalizaciju i

potkopavanje porekta za radikalnom društvenom promjenom. Zašto, onda, radikalni izazov gej
oslobođenja nije bio održan?
Zašto je oslobođenje gejeva propalo?
John D'Emilio, u novom predgovoru ponovnom izdanju GLF spisa u kolekciji Sjedinjenih Država,
Out of the Closets, tvrdi da je gej oslobođenje bilo prekriveno više mainstream aktivizmom gej
prava u kasnijim 1970tima. Ovaj novi pokret gej prava se više nije vidio kao jedan među ostalim
pokretima oslobođenja koji rade za temeljitu društvenu promjenu. Agenda je bila uža i dovedena u
liberalnu politiku jednakih prava.
Kako su se 1970te nastavile, gej i lezbijski pokret je počeo da putuje duž mnogo različitih puteva.
Jedan od tih bi mogao biti nazvan pokret gej prava. Sastavljen od bijelih gej muškaraca srednje
klase, premda s nekim lezbijkama i ljudima boje također, ova reformski-orijentirana politika se
fokusirala većinom na gej teme i u velikoj mjeri napustila široku analizu ugnjetavanja koja je
animirala gej oslobođenje. Ti aktivisti, mnogi koji su bili jako militantni u taktikama koje su
provodili, su tražili ulazak u sustav u terminima jednakosti.
Posebno, tvrdi D'Emilio, ti aktivisti za jednaka prava su izgubili razumijevanje gej oslobođenja da
je ugnjetavanje gejeva rezultat seksizma, i da gej muškarci stoga moraju da se bore protiv seksizma
zajedno sa ženama. 'Ne poput gej muškaraca u Out of the Closets, koji su vidjeli seksizam kao
korijen gej muškog ugnjetavanja, sada se seksizam gleda kao da je o 'njima'". Aktivisti za gej prava,
objašnjava D'Emilio, su također izgubili razumijevanje gej oslobođenja da je homoseksualnost, baš
kao i heteroseksualnost, društveno izgrađena. Gej i lezbijski identiteti, kaže on, su bili opet iznova
viđeni, baš kao i u periodu prije Stonewalla, kao "fiksni identiteti, određeni rano u životu (ako već
ne prilikom rođenja), ali prirodni, dobri i zdravi umjesto neprirodni, loši i bolesni'.
Ali D'Emilio je kritičan prema širini društvene kritike s kojom su se bavili gej osloboditelji. On vidi
radikalizam njihove agende kao jedan od razloga za njihovu propast. On je preuzeo argumente koje
su dali seksualni libertarijanci u 1980tima i 1990tima da su gej osloboditelji, kao i radikalne
feministke koje su bile slično napadane, bili, u njegovim riječima 'moralisti i patronizirajući'. U
njihovom napadu na 'uloge, anonimni seks, objektivizaciju i kulturu barova, završili su sa
stvaranjem recepata za spolnu politiku. . . . Bili su na rubu da postanu nova moralna policija'.
Interesantno je vidjeti kako su blizu te optužbe onima koje su se bacale na radikalne feministke
tijekom takozvanih feminističkih debata o spolnosti tijekom 1980tih. U tim 'debatama' radikalno
feministički kriticizam pornografije i prostitucije je bio također napadnut kao desničarski i
moralistički. Dok u muškim gej zajednicama i politici nije postojala bijesna debata, i razumijevanje
gej oslobođenja je jednostavno omlohavilo, među lezbijkama i feministkama je borba da se uništi
kritika radikalnog feminizma bila žestoka.
D'Emilio kaže da je problem gej osloboditelja bio da su imali 'naivnost o dinamici spolne žudnje;
bilo je pretpostavljeno da je promjena lakša nego što zaista je'. On ostaje kritičan o spolnom
liberalizmu koji je zamijenio kritiku gej oslobođenja: 'Ipak, u reagiranju na to, često se čini kao da
smo odustali od bilo kakve mogućnosti kritičkog promišljanja spolnosti. Naša spolna politika se
često svodi na kampanje protiv zabrana'. Ali on se čini preumornim i razočaranim da pokuša
održavati kritiku izgradnje spolnosti koja je bila tako vitalna u ranijim godinama. 'U kulturi u kojoj
spolnost definira istinu o sebstvu i u kojoj se spolna žudnja čini istovjetna s onim što jesmo, možda
unosi odveć podjela i nepredvidljivosti dati nešto tako osobno na političko razmatranje'. Ova

rezignacija dolazi puno teže feminističkim aktivistkinjama, pošto su žene te koje pate tako direktno
od izražavanja muške spolnosti izgrađene oko objektiviziranja i agresije, u oblicima silovanja,
ubojstva, spolnog uznemiravanja, pornografije i prostitucije. D'Emiliova rezignacija je luksuz koji
mi koje nastavljamo tražiti kraj muškog nasilja sebi ne možemo priuštiti.
Karla Jay i Allan Young, u svojem uvodu u kolekciju Out of the Closets, objašnjavaju da su ostavili
svoje snove o revoluciji kao jednostavno nepraktične, jer nemaju dovoljno popularne privlačnosti.
Kao naši strejt ekvivalentni u Novoj Ljevici, mi smo bil-i-e zaljubljen-i-e u slogan 'Revoulcija za
našeg života'. Ali bil-i-e smo slijep-i-e na činjenicu da tako dalekosežni ciljevi imaju malo značenja
za velike mase ljudi u Americi - čak i za većinu gejeva i lezbijki u Americi - opterećen-i-e s
poslovima, domovima, djecom i drugim obavezama. Što se tiče inzisitranja na povezivanju osobnog
i političkog, moglo je biti jako nagrađujuće i služilo je kao jeftina terapija za mnoge, ali njezina
ekstremna primjena je činila život prilično teškim.
On-i-e pitaju: "Što je stoga 'pravo' gej oslobođenje? Je li to asimilacija gej ljudi u svaku nit tkanja
postojećeg života u Americi? Ili je to posvemašnji revolucionarni pokret koji je motivirao spisatelje
Out of the Closets?'
Jedan razvoj koji je vjerovatno požurio napuštanje feminističkih uvida kod mnogih gej aktivista je
povlačenje lezbijki u velikim brojevima iz gej oslobođenja, radi koncentriranja svojih energija na
lezbijski feminizam. Lezbijke su uvijek bile manjina unutar gej oslobođenja, a u Ujedinjenom
Kraljevstvu prilično malena manjina. Njihovo povlačenje u Sjedinjenim Američkim Državama,
Ujedinjenom Kraljevstvu i Australiji je bilo uzrokovano razvojem snage feminizma koje je vodilo
lezbijke da koncentriraju svoje energije na žene i da budu osjetljive na seksizam svojih muških
kolega. Jedna od tema koja je bila izvor ozbiljne šizme između muškaraca i žena u gej oslobođenju
je bila spolna praksa. Denise Thompson opsisuje lezbijsko razočaranje u Australiji ovako: "Model
'spolne slobode' koji je zagovaralo gej oslobođenje je bilo i ostalo maskulino inzistiranje - jebanje
radi jebanja, erotska stimulacija ograničena na genitalije i nekoliko odabranih erogenih zona,
anonimni seks na javnim mjestima, barovi, klubovi i saune'. Gregg Blatchfor iz Gej oslobođenja
Sydneya se sjeća uobičajene mizoginije u onome što on nazivao 'homoseksualna subkultura' ovako:
Žene su često označene kroz svoje spolne organe; 'ish' je uobičajen termin za ženu i 'pičkast' je
korišten kao pridjev koji se odnosi na nešto što posjeduje kvalitete žene. Termin nepoštovanja
'pederska vještica' je korišten da opiše ženu koja uživa u društvu gej muškaraca. Osim tih tipično
gej muških izraza, većina referenci na žene je slična načinu na koji se može vidjeti da
heteroseksualni muškarci označavaju ćene: 'krava', 'stara žena', 'kurva', 'drolja', 'jeftina', 'čistačica'.
Muškarci u gej oslobođenju su morali napraviti trud da prevladaju ovaj element gej kulture i nisu
uvijek bili uspješni.
Većina lezbijki uključenih u Gej oslobođenje u Ujedinjenom Kraljevstvu je izašlo masovno. Kao što
Nettie Pollard, jedna od onih koja je ostala, opisuje: "Četiri ili pet nas je ostalo, a ostale, trideseak,
su izašle". Lisa Power nudi nekoliko objašnjenja. Za svoju usmenu povijest londonskog GLFa
intervjuirala je muškarce i žene koji su bili uključeni u rano gej oslobođenje 1970tih. Jedan
muškarac, Tim Clark, objasnio je da su muškarci bili ujedinjeni svom spolnom aktivnošću koja se
događala između njih. "I naravno bile su isključene iz masovnog seksa koji su imali muškarci, a
koji je služio kao poveznica". Jedna intervjuirana lezbijka je podupirala ideju da su muškarci i žene

bil-e-i podijeljeni oko muške odlučnosti da vide svoju spolnu praksu kao sam materijal oslobođenja:
"Ono što je prouzročilo problem između muškaraca i žena je da je tako mnogo muškaraca htjelo
govoriti o seksu u javnim toaletima na sastancima".
Drugo pitanje koje je naljutilo lezbijke je bilo usvajanje pojave drag od strane nekih muškaraca u
gej oslobođenju. Razumijevanje da su spolne uloge u korijenu ugnjetavanja žena i gejeva je
ponekad bila izražena od strane gej muškaraca na način koji su lezbijke aktivistke vidjele kao
problematičan. U Ujedinjenom Kraljevstvu, na primjer, neki muškarci gej oslobođenja su odlučili
da nose suknje u podzemnoj željeznici, na ulici i u svakodnevnom životu. Odlučili su se za
tradicionalno ženstvene prakse, poput pletenja, tijekom sastanaka. Za prisutne lezbijke je bilo malo
vjerovatno da će nositi suknje, a neke su našle oponašanje stereotipa žena uvredljivim. Kako Power
objašnjava: "Drag . . .je sve više hranila ljutnju brojnih GLF žena koje su to vidjele ne kao
slamanje vlastitih inhibicija i mačizma kod muškaraca, već preuzimanje tradicionalnog
ženstvenosti". Jedan bivši GLFovac je dao Power grafički prikaz onoga što je to uključivalo. Na
jednom GLF skupu, drag kraljica "je imala tu bijelu haljinu s dva otvora i nije imao gaće i sve je
pokazivao . . , Žene su imale hlače". Mary McIntosh, lezbijska sociologija, koja je bila uključena u
GLF, je objasnila: "Sjećam se jdnog bala gdje su muškarci nosili nešto što sam osjetila kao vrlo
posprdljiv radikalni drag dok su drugi radili striptiz. Ništa od toga nije bilo promišljeno". GLF žene
su bile pod pritiskom da prihvate predoperativne muškarac-prema-žena transseksualce kao žene i da
im dozvole pristup unutar ženskih grupa. To je učinilo od ženske grupe 'miješanu grupu', jer je
'moglo biti deset transseksualaca i oko dvanaest žena', i 'Neke od tih žena su osjećale da ovi ljudi
imaju vrlo muške stavove i da su vrlo patronizirajući prema ženama i da pokušavaju ukrasti žensko
ugnjetavanje bez da se odreknu svoje kurcomoći'.
Ali gej muškarci koji su bili za drag su smatrali da je maskulinitet spolna uloga kojoj je potreban
izazov, i da kroz svoje imitacije tradicionalnih ženskih odjevanja oni pokušavaju uništiti
maskulinitet. Oni su radili ono što bi se sada nazvalo "rod kao performans" na vrlo direktan i
politički motiviran način. Ono što je nedostajalo unutar gej oslobođenja je bio "performans"
muževnosti od strane muškaraca ili žena viđen kao dobra stvar. Muževnost je generalno bila viđena
kao problematična. To se promijenilo u kasnim 1970tim i ranim 1980tim godinama kada je gej
maskulinitet u obliku sadomazohizma i drugih pojava, poput grupe Village People, postao iznova
pomodan.
Lezbijka Del Martin iz Sjedinjenih Država, kada se oprašta od gej oslobođenja u korist ženskog
oslobođenja, opisuje sebe kao "trudnu s bijesom" čija je zaokupljenost s barovima, camp pojavama,
pornografijom, drag pojavama i igranjem uloga rezultirala time da su homoseksualci postali "javna
sprdnja". Dva muška lojalista GLFa Ujedinjenog Kraljevstva su napisala pamflet podrške ženskom
izlasku obaćajući se muškom gej oslobođenju. Oni su optužili gej oslobođenje da je degeneriralo u
jednostavno gej aktivizam gdje "gej muškarci traže cijeli dio muške privilegije" nastojeći postići
društvenu jednakost s heteroseksualnim muškarcima dok muška nadmoć ostaje na mjestu. Oni se
čine kao da imaju dobro razumijevanje ženskih zabrinutosti.
U njihovim očima gej muškarac je jednostavno muškarac koji voli spolni odnos s muškarcima, i što
je njima u glavama je jako vidljivo iz izgleda njihove književnosti, pune nabubrenih kurčeva,
motocikala i mišića, upravo simbola muške nadmoći i ugnjetavanja žena, podupiranjem sustava
rodnih uloga koji je u temelju njihovog vlastitog ugnjetavanja.

Uzevši u obzir kult muževnosti koji će brzo procvasti unutar muške gej kulture kroz klubove kože i
sadomazohizma tijekom sljedećih trideset godina, njihov argument se čini proročanski.
Lezbijski feminizam
Pokret za oslobođenje žena (Women's Liberation Movement - WLM) koji je započeo u

Ujedinjenom Kraljevstvu i Sjedinjenim Američkim Državama u kasnim Šezdesetima je bio pun
lezbijki. Ali te lezbijke nisu bile u mogućosti odmah staviti svoje brige na agendu pokreta. Betty
Friedan se slavno obazrela na lezbijsku politiku unutar Nacionalne organizacije žena (National
Organization of Women) u SADu kao "haringu od lavande" (eng. "lavender herring"). Lezbijski
feminizam se pojavio kao razvoj dva nova razvoja: lezbijke unutar WLMa su započele da kreiraju
novu, karakteristično feminističko lezbijsku politiku i lezbijke u GLF su izašle da se pridruže
svojim sestrama. Od 1950tih u Ujedinjenom Kraljevstvu i SADu postojale su lezbijske organizacije
koje su bile odlučno odvojene od organizacija muškaraca, koje su identificirale vlastite ciljeve
odvojeno od dominacije muških interesa i kritizirale seksizam muških gej grupa. Neke od ranijih
organizatorki, poput Phyllis Martin i Del Lyon iz Kćerki Bilitisa (Daughters of Bilitis) u SADu su
postale utjecajne aktivistkinje i teoretičarke unutar novog pokreta.
Lezbijski feminizam počinje od razumijevanja da interesi lezbijki i gej muškaraca su u mnogim

aspektima različiti, pošto su lezbijke članice političke klase žena. Lezbijsko oslobođenje stoga
zahtjeva uništenje muške moći nad ženama. Nije moguće ovdje opisati politike i prakse lezbijskog
feminizma u detalje. Ne mogu pravedno prestaviti sve grupe, aktivnosti i ideje. Bitno je, ipak,
opisati principe koji su inspirirali lezbijski feminizam od početaka i koji ga razlikuju od kasnijih
oblika politike koje su lezbijke usvojile, posebno queer politike. Principi lezbijskog feminizma, koji
se razlikuju sasvim jasno od queer politike današnjice, su voljenje žena; odvojena organizacija,
zajednica i ideje; ideja da je lezbijstvo izbor i otpor; ideja da je osobno istovremeno i političko;
odbijanje hijerarhije u obliku igranja uloga i sadomazohizma; kritika spolnosti pod muškom
vladavinom koja eroticizira nejednakost.
Voljenje žena
Temelj lezbijskog feminizma, kao i radikalnog feminizma iz tog perioda, je bilo voljenje žena.
Lezbijske feministke su razumijele da je voljenje žena temeljno za feminizam. Kao što je Charlotte
Bunch izrazila u 1972. godine: "Mi kažemo da je lezbijka žena čiji je smisao za sebe i energija,
uključivo i spolna energija, usredotočena oko žena - ona je identificirana sa ženama. Žena
identificirana sa ženama posvećuje sebe drugim ženama radi političke, emocionalne, fizičke i
ekonomske podrške. Žene su njoj bitne. Ona je bitna sama sebi. Kao što su feminističke filozofkinje
istakle, filozofija i kultura muške vladavine su neprijateljski nastrojene prema ženskoj ljubavi i
prijatenstvu prema drugim ženama. Janice Raymond objašnjava, "U društvima koja mrze žene,
ženska prijateljstva su tabu do mjere da postoje žene koje mrze svoja originalna Sebstva". Stvaranje
voljenja žena je bio zadatak nužan za sam opstanak feminizma. Da žene nisu voljele sebe i jedna
drugu, nisu imale temelj na osnovu kojeg bi se identificirale i odbacile činove grozote protiv žena.
Za feministički pokret solidarnost s ugnjetavanjima je nužan temelj za organiziranje. Ali voljenje
žena je uvijek bilo viđeno kao da sadrži više nego žensku verziju kolegijalnosti.
Raymond je izmislila termin 'Gyn/privrženost' (eng. 'Gyn/affection') da opiše voljenje žena koje je
temelj feminizma. Gyn/privrženost "podrazumijeva strast koju žene osjećaju za žene, odnosno,
iskustvo duboke privučenosti za originalnim vitalnim Sebstvom i kretanje prema drugim vitalnim

ženama". Feministička politika je trebala biti "temeljena na prijateljstvu . . . Stoga, osnovno
značenje Gyn/privrženosti je da žene utječu, pokreću, žare i pobuđuju jedna drugu do pune snage".
Za mnoge feministke očigledan zaključak voljenja je lezbijstvo. Raymond objašnjava da premda
koncept Gyn/privrženosti nije ograničen na lezbijstvo, ona ne razumije zašto bi bilo koje žene koje
vole žene trebale zazirati od lezbijstva.
Ako Gyn/privrženost obrgljava totalnost ženskog postojanja sa i za njezino Sebstvo s drugim

ženama, ako Gyn/privrženost znači davanje svojeg vitalnog Sebstva i onog od drugih žena na prvo
mjesto, i ako je Gyn/privrženost porekt prema drugim ženama, da će onda mnoge žene očekivati
žene koje su Gyn/privržene i Gyn/nježne biti Lezbijke . . . Ne razumijem zašto se Gyn/privržeost ne
prevodi u Lezbijsku ljubav za mnoge žene.
Povezivanje žena koje je voljenje žena, ili Gyn/privrženost, je vrlo različita od muškog povezivanja.
Muško povezivanje je bilo ljepilo muške dominacije. Ono je temeljeno na prepoznavanju razlike
koju muškarci vide između sebe i žena, i to je oblik ponašanja, maskuliniteta, koji stvara i održava
mušku moć. Mary Daly karakterizira povezivanje između žena koje vole žene kao "biofilično (ono
koje voli život) povezivanje", da bi ga razlikovala od drugih oblika povezivanja u muški
dominiranom "sado-društvu". Ona naglašaa razliku: "povezivanje, kako se ono primjenjuje na
Hags/Harpies/Furies/Crones je cijela Drugost u odnosu na 'muško povezivanje' pošto su Hags
Drugost u odnosu na patrijarhat. Muška kolegijalnost/povezivanje ovisi o energiji koja je uzeta
ženama". Marilyn Fyre, lezbijska filozofkinja Sjedinjenih Država, u svojem eseju o razlikama
između gej muških i lezbijskih politika vidi mušku homoseksualnost kao vrhunac muškog vezivanja
koje oblikuje cement muške nadmoći. Povezivanje lezbijskih feministki je, nasuprot tome,
heretičko: "Ako je voljenje muškaraca pravilo falokratske kulture, a ja mislim da ono to je, i ako,
stoga, je muški homoeroticizam obavezan, onda bi gej muškarci trebali ubrojeni u vjerne, lojalne
građane koji poštuju zakon, a lezbijke feministke kao griješnice i kriminalke, ili ako gledane
politički, pobunjenice i izdajice".
Voljenje žena ne opstaje dobro u muški dominiranoj queer politici. U miješanom pokretu resursi,
utjecaj i samo ogroman broj muškraca im daje moć da stvore kulturne norme. Kao rezultat toga,
neke lezbijke su postale tako razočarane sa svojim lezbijstvom, čak i sa svojom ženskom prirodom,
da trenutno postoji stotinu, ako ne i tisuću lezbijki u Ujedinjenom Kraljevtvu i SADu koje su
"napravile tranziciju" - odnosno preuzele identitet ne samo muškaraca već gej muškaraca s pomoći
testosterona i operacija osakaćivanja.
Lezbijstvo kao izbor i otpor
Lezbijka lezbijskog feminizma je različito stvorenje od ženske homoseksualke ili ženske invertkinje
iz seksologije ili ranijih asimilacijskih pokreta. Ona je vrlo različita, također, od gej muškaraca iz
gej oslobođenja. Dok je gej oslobođenje prepoznalo da je spolna orijentacija društveno izgrađena,
nije bilo sugestija da je spolna orijentacija društveno izgrađena, nije bilo sigestija da bi gejstvo
moglo biti podređeno vlastitom izboru, da bi moglo biti izabrano kao otpor ugnjetavačkom
političkom sustavu. Lezbijska feministka vidi svoje lezbijstvo kao nešto što može biti izabrano i kao
politički otpor u akciji. Dok će muškarci gej oslobođenja možda reći "ja sam ponosan", lezbijke
feministke su otišle tako daleko da će reći "ja biram". Raymond to izražava ovako: "žene nisu
rođene kao Lezbijke. Žene postaju Lezbijke kroz izbor". To ne znači da sve one koje izabiru da se
identificiraju kao lezbijske feministke svjesno izabiru svoje lezbijstvo. Mnoge su bile lezbijke prije
nego što je lezbijski feminizam uopće bio promišljen. Ali su i dalje preuzimale razumijevanje

svojeg lezbijstva onako kako ga je Cheryl Clarke, u historijskoj antologiji "žena boje" Sjedinjenih
Država This Bridge Called my Back, nazvala, "Čin Otpora". Clarke objašnjava, "Nije važno kako
jedna žena živi svoje lezbijstvo . . . ona se pobunila protiv toga da postane robovlasnička
konkubina, o muškarcu ovisna ženka, ženska heteroseksualka. Ta pobuna je opasan posao za
patrijarhat".
Genitalna poveznica nije uvijek bila viđena kao osnova lezbijskog identiteta. Lillian Faderman,
lezbijska historičarka Sjedinjenih Država, objašnjava lezbijske feministke iz 1970tih su sličile na
"romantične prijateljice" iz XIXtog stoljeća o kojima ona piše, koje su naglašivale ljubav i druženje,
i koje ne bi nužno uključile genitalnu poveznicu u svoje odnose. Lezbijski feministički identitet je
redovito uključivao takve sastojke kao stavljanje žena na prvo mjesto u svojem životu i
privrženosti, i ne bivanje spolno uključenima u odnose s muškarce. Ova genitalna poveznica nije
možda, za neke, oblikovala temelj njihovog identiteta, ali je entuzijazam za strastvene spolne
odnose svakako obilježio lezbijski feminizam tog perioda. Spolnost nije bila odsutna, ali nije imala
značaj kao što ima za "queer" lezbijke koje osuđuju lezbijske feministke da su "anti-seks". Mary
Daly, lezbijska feministička filozofkinja Sjedinjenih Država čija su pisanja dala inspiraciju za
pokret u 1970tima i 1980tima i nastavljaju to i dalje, izražava ulogu seksa u odnosima ovako:
"Ženski identificirana erotska ljubav nije odvojena od radikalnog ženskog prijateljstva, već je prije
jedno bitno izražavanje/manifestacija prijateljstva".
Separatizam
Lezbijski feminizam se razlikuje od ostalih varijeteta lezbijske politike po svojem inzistiranju na

potrebi nekog stupnja odvajanja od politika, institucija i kulture muškaraca. Takvo odvajanje je
potrebno jer lezbijski feminizam, kao i njegova pretkinja, radikalni feminizam, je temeljen na
razumijevanju da žene žive, kao što to Mary Daly opisuje, u "stanju grozote" (eng. state = stanje ili
država). Stanje grozote je uvijet u kojem su žene, tijekom stoljeća, u raznim dijelovima svijeta,
preživjele grozna nasilja i mučenja. Te ere uključuju paljenje vještica, na primjer, epidemiju
porodičnog nasilja koja sada uništava živote žena kako u bogatim tako i u siromašnim zemljama, i
industriju seksa i njezinu trenutnu varijantu masivne, zlobne internacionalne industrije trgovine
seksom. Kako to Daly izražava:
Patrijarhat je sam vladajuća religija cijelog planeta i njezina esencijalna poruka je nekrofilija. Sve
takozvane religije koje legitimiraju patrijarhat su jednostavno sekte pod istim kišobranom/
baldahinom. Sve - od budizma i hinduizma do islama, židovstva, kršćanstva, do sekularnih derivata
poput frojdizma, jungizma, marksizma i maoizma - nisu ništa drugo nego infrastruktura
patrijarhalne građevine.
Ovo stanje u kojem žene žive je stvoreno iz, i branjeno od, sustava ideja predstavljenog u svjetskim
religijama, u psihoanalizi, u pornografiji, u seksologiji, u znanosti i medicini i u društvenim
znanostima. Svi ti sustavi misli su utemeljeni na onome što Monique Wittig naziva "hetero um" -
odnosno uokvireni u heteroseksualnost i dinamiku dominacije i potčinjavanja. Ovaj "hetero um" u
očima radikalnih lezbijskih feministki je sveprisutan u sustavima misli muške nadmoći.
Lezbijsko feministička kritika cijelog sustava misli muške nadmoći je dalekodosežna u svojoj viziji
i originalnosti, u svojoj hrabrosti i kreativnosti. Kada govorim o radikalnom feminizmu i lezbijskom
feminizmu u istom dahu, to je zato što su najčešće vodeće osobe koje su promišljale radikalni
feminizam također bile i lezbijke, a lezbijski feminizam je izrastao iz temelja radikalnog feminizma.

Vizionarsko promišljanje je zahtjevalo da se stvori nova perspektiva svijeta kroz lezbijski
feminizam, a koja ne bi bila tako lagano razvijena unutar miješanog pokreta gej oslobođenja. U
miješanim pokretima su na primjer tradicionalne maskuline ideje frojdizma dominirale diskusijama.
Kritička analiza i posvemašnje odbacivanje Freudovske misli kao protuženske filozofije par
excellence je oblikovalo ključan blok za izgradnju stvaranja feminističke teorije. Frojdizam je
razorila Viola Klein u The Feminine Character još 1946. godine i tada, kada se feminizam ponovno
pojavio na površini u kasnim Šezdesetima, još jednom ga podvrgla u posvemašnjoj kritici u Sexual
Politics Kate Millet i Patriarchal Attitudes Eve Figes.
Ideje Foucaulta, također temeljene na tradicijama muške nadmoći, što će reći na brisanju i
degradiranju žena, su postale centralne za pokret gej muškaraca u kasnim 1970tima. Raymond
pokazuje kako je Foucault duboko poštovao Marquis de Sadea, govoreći, "Mrtav Bog i sodomija su
početak nove metafizičke elipse . . . Sade i Bataille". Sadeov zahtjev za slavom, kako su istakle
mnoge feminističke komentatorke, je bila brutalizacija žena na nove ekstremne načine.
Postavljanje prostora i stvaranje nove perspektive svijeta je bio jedan od ključnih razloga lezbijskog
separatizma. Lezbijski separatizam je separatizam lezbijki od miješanog gej organiziranja, i u nekim
slučajevima, a posebno u SADu, od pokreta za oslobođenje žena. Lezbijke su se odvojile da
oblikuju svoje vlastite grupe, knjižare, kafiće i izdavačke kuće. Najčešće su odvojeni prostori koje
su lezbijke postavile bili za žene općenito, prije nego specifično za žene lezbijke. To je bila energija
lezbijki koja je podupirala većinu odvojenih ženskih prostora, uključivo sa skloništima od
porodičnog nasilja.
Postoje dva vrlo različita načina na koji se lezbijke odvajaju. Neke se odvajaju da stvore lezbijsku
kulturu, prostor i zajednicu u kojoj mogu živjeti odvojeno koliko god je to mouće od svijeta muškog
toka (eng. malestream). To je cilj. Taj oblik separatizma može sadržavati opasnosti za feminizam za
koji se te lezbijke zalažu. To može postati odvajanje od svijeta, tako da je kontekst nekih praksi i
ideja koje su potekle iz svijeta muške nadmoći zaboravljen, i što god da lezbijke rade ili misle može
biti podržano. Janice Raymond objašnjava:
Čak i radikalno i dobrovoljno odvajanje od svijeta, originalno pokrenuto iz nužnog i hrabrog

feminističkog političkog stava, može proizvesti perspektivu svijeta jednog crva koji izlaže žene
napadu. Glavna posljedica odvajanja je da žene mogu postati neupućene od uvjetima "stvarnog"
svijeta, uvijetima koji mogu djelovati protiv samog njihovog opstanka.
Sadomazohizam stvoren od lezbijki ili igranje buč/femme uloga može biti viđeno kao praksa
izmišljena od lezbijki umjesto da dolazi od muške dominacije. Raymond objašnjava da "Premda se
lezbijski sadomazohizam može pojaviti u kontekstu gdje su žene odvojene politički od šireg svijeta,
on istovremeno asimilira žene vrlo jako u spolnost svijeta muškaraca ljevice i gejeva".
Raymond preporučuje drugu vrstu separatizma, u kojem "unutra van osoba" uspijeva živjeti u
svijetu koji su muškarci stvorili, dok radi na promjeni u odvojenoj bazi ženskog prijateljstva i
kulture. "To odvajanje koje ja kritiziram nije ono kada se žene sastaju odvojeno kako bi imale
efekta na 'stvarni' svijet. To je prije odvajanje koja proklamira odvajanje od svijeta". To je oblik
separatizma, koji su revolucionarke feministke u Ujedinjenom Kraljevstvu u 1970tima nazvale
"taktički separatizam" prije nego separatizam kao cilj za sebe, lezbijke feministke su u mogućnosti
da razviju ideje i prakse u suprotnosti s krajolikom stvarnosti života većine žena. Svjesne su stanja
hitnosti i posla da ga se dokrajči; stoga sadomazohizam, na primjer, mora biti evaluiran prema

svojem porijeklu u kulturi muške nadmoći, što on znači za živote žena, i da li je prikladan za
kolektivni opstanak žena. Temelj lezbijskog feminizma je uvijek bio odvojena lezbijska
feministička kultura i odvojene lezbijske feminističke institucije.
Osobno je političko
Lezbijke feministke su preuzele od radikalnog feminizma razumijevanje da je "osobno istovremeno

i političko". Ova rečenica sažima bitno otkriće feminizma kasnih 1960tih i 1970tih da je jednakost u
javnoj sferi s muškacima nedovoljan, ako ne i besmislen, cilj. Neke feministke jednostavno su rekle
da žene koje su htjele biti jednake s muškarcima nemaju dovoljno ambicija. Druge su analizirale
ograničenja strategije detaljnije, ističući da je upravo dinamika osobnog heteroseksualnog života ta
koja zatvara žene i ograničava njihovo sudjelovanje u javnom životu, i da je sama ieja javnog
života, uključivo s njegovim oblicima i sadržajima, izvedena upravo iz muškog posjedovanja
sluganskog "anđela u kući". Bat-Ami Bar O objašnjava da je ovaj princip radikalnog feminizma
proizašao iz deprivatiziranja i politizacije osobnog života koji je započeo s Novom Ljevicom u
1960tima. Hijerarhija je morala biti eliminirana iz osobnog života ako se javni život trebao
promijeniti, i ako su se barijere između javnog i privatnog života trebale razbiti.
Stoga lezbijke feministke, kao i mnogi gej osloboditelji prije njih, su odbacile igranje uloga i mnoge
manifestacije nejednakosti lezbijskih odnosa. One su vidjele da lezbijke koje se uključuju u igranje
uloga imitiraju škodljive uzorke heteroseksualnosti i stajanje kao prepreka na putu lezbijskog
oslobođenja. Lezbijsko feministička vizija budućnosti se nije sastojala od javnog svijeta službenih
jednakih šansi temeljenih na privatnom svijetu gdje je nejednakost mogla biti eroticizirana i mužena
za uzbuđenje. Javno i privatno je trbalo biti jedan komad i oblikovano da predstavlja novu etiku.
Teoretičarke lezbijskog feminizma su proširile razumijevanje da je osobno i političko u kritiku, ne

samo ugnjetavačkih aspekata heteroseksualnosti, već i na heteroseksualnost samu. One su tvrdile da
je heteroseksualnost politička institucija prije nego rezultat biologije ili individualne sklonosti.
Adrienne Rich, na primjer, kaže da heteroseksualnost treba biti analizirana kao politički sustav koji
je jednako utjecajan kao kapitalizam i kastinski sustav. U kastinskom sustavu heteroseksualnosti
žene su ograničene na ulogu spolnog služenja muškarcima i drugim oblicima rada. Rad je oduzet
kroz potčinjeni položaj žena u "obitelji" i opravdan romantičnom ljubavi i kulturnim očekivanjima.
Sustav je nametnut kroz ono što Rich naziva "brisanje lezbijske egzistencije", muškog nasilja,
obiteljskih pritisaka, ekonomskih ograničenja, želje da "se uklopi" i da izbjegne ostracizam i
diskriminaciju. Lezbijska feministička analiza heteroseksualnosti zahtjeva novi jezik. Janice
Raymond je dala neke riječi za analiziranje načina na koji heteroseksualnost kao politička institucija
radi, poput "heterorealnost" i "heteroodnosi". Ja sam sugerirala da se termin "heteroseksualan"
koristi kako bi se označila spolna praksa koja potječe od muške moći i ženske potčinjenosti i koja
eroticizira razlike u moći, i da je riječ "homoseksual-an-na" prikladnija za žudnju koja eroticizira
istost moći ili jednakost. Takav jezik daje novo značenje terminu "homoseksual-an-na" kao
suprotnost favoriziranoj spolnosti muške nadmoći kakva je "heteroseksualnost". U 1990tima
lezbijke feministke Ujedinjenog Kraljevstva su uređivale volumene koji su pomakle diskusiju
unaprijed ohrabrujući i lezbijske i heteroseksualne feministke da analiziraju heteroseksualnost i
njihovo odbacivanje ili prigrljivanje institucije i prakse. Muški gej teoretičari se nisu uključili u ovo
pitanje. Nekorijenska verzija lezbijske feminističke kritike je provedena u queer politiku. Ali queer
verzija analizira heteroseksualnost kao problem onih koji sebe vide kao "queer" prije nego
instituciju koja ugnjetava žene.

To je bila lezbijska feministička i radikalno feministička kritika spolnosti i odnosa, ideja da je
osobno političko i da treba da se promijeni, koja je bila izazvana u 1980tima u onome što je od tada
bilo nazvano "seks ratovi" ili "feminističke debate spolnosti". Nova vrsta lezbijskih pornografkinja i
sadomazohistkinja je odbacivala lezbijsko feminističko razumijevanje "osobno je političko" i
važnost jednakosti u spolnosti i ljubavi kao anti-spolno.
Erotiziranje jednakosti
Stvaranje spolnosti jednakosti kao suprotnost spolnosti muške nadmoći, koja eroticizira mušku
dominaciju i žensku potčinjenost je vitalni princip lezbijskog feminizma. Radikalne feministke i
radikalne lezbijske feministke u 1970tima i 1980tima su tvrdile da je spolnost izgrađena kroz, i igra
fundamentalnu ulogu u održavanju, u ugnjetavanju žena. Spolnost je društveno izgrađena za
muškarce iz njihovog položaja dominacije i za žene iz njihove pozicije potčinjenosti. Stoga je
eroticizirana nejednakost žena ono što oblikuje uzbuđenje u spolnosti pod muškom nadmoći. Kao
rezultat toga, kritiziraju radikalne feministke, spolnost muškaraca obično uzima oblik agresije,
objektivizacije, odvajanje seksa od emocija, i centriranje seksa isključivo na ulazak penisa u tijelo
žene. Za žene spolnost dobiva oblik užitka u potčinjenoj poziciji i eroticiziranje muške dominacije.
Ovaj sustav ne funkcionira efikasno. Stoga je, kroz cijelo XXto stoljeće, cijela armija seksologa i
spisatelja seks savjeta tražila da ohrabri, da trenira i da ucijeni žene da imaju orgazme, ili barem
seksualni entuzijazam, u penis-u-vagina spolnom snošaju s muškarcima, po mogućnosti u
misionarskoj poziciji, tako da bi muškarci mogli ostati "na vrhu". Seksološki provoditelji su
identificirali ženski neuspjeh da postignu takvo zadovoljstvo kao politički otpor ili čak "opasnost za
civilizaciju".
Izgradnja spolnosti oko eroticizirane potčinjenosti žena i dominacije muškaraca je problematična i

iz drugih razloga. Spolnost podupire muško spolno nasilje u svim oblicima i stvara mušku spolnu
povlasticu u korištenju žena, koje se moraju disocirati da opstanu, u industrijama prostitucije i
pornografije. Stoga su radikalne feministke i lezbijske feministke razumijele da se spolnost mora
promijeniti. Spolnost nejednakosti, koja čini žensko ugnjetavanje uzbudljivim, stoji kao direktna
prepreka svakom pokretu žena prema jednakosti. Težak je posao raditi za jednakost kada bi
realizacija cilja uništila "zadovoljstvo" seksa. Stoga je bitno učiniti jednakost uzbudljivom. Samo
spolnost jednakosti je cilj u skladu sa slobodom žena. U "seks ratovima" 1980tih ovo feminističko
razumijevanje seksa, oblikovanog po muškoj nadmoći i potrebitom da se rekonstruira, je postalo
objekt žestokog napada.
Lezbijski "seks ratovi" su se razvili simultano sa feminističkim "seks ratovima" koji su počeli kao
protunapad na uspjehe feminističke kampanje protiv pornografije u kasnim 1970tima i ranim
1980tima. Neke feministke i lezbijke, uglavnom one iz socijalističko feminističkih prije nego
radikalno feminističkih korijene ili one uključene u miješane rodne politike su vodile kampanje u
opoziciji prema anti-pornografskim politikama koje su razvile radikalne i lezbijske feministke. U to
vrijeme je izgledalo kao da su radikalno feminističke kritike pornografije u spolnog nasilja
zadobivale neko razumijevanje u društvu muškog toka (eng. malestream). Činilo se da je
feminističko razumijevanje pornografije kao nasilje protiv žena, na primjer, vodilo prema uvođenju
zakonodavstva u nekim državama SADa u obliku antipornografskih odredbi koje su izradile Andrea
Dworkin i Catharine MacKinnon. Grupa Žene protiv nasilja nad ženama (Women Against Violence
Against Women) u Ujedinjenom Kraljevstvu su imale ponešto uspjeha u ranim 1980tima u
privoljevanju Vijeća većeg Londona (Greater London Council) da uklone seksualno nasilne oglase
iz podzemne željeznice. Postojao je trenutak oko 1980-1982 kada se zaista činilo da će feminističke

antipornografske kampanje imati neke šanse da se pokažu uspješnima. Kao reakcija, neke žene u
SADu (Feminist Anti-Censorship Task Force ili FACT) i u Ujedinjenom Kraljevstvu (Feminists
Against Censorship ili FAC) su započele kampanju i pisanje u obranu pornografije, bilo na temelju
slobode govora ili zato što su pozitivno gledale na pornografiju i htjele su da bude više dostupna
ženama.
Izbijanje uzbuđenja oko argumenata koji su se predstavljali oko vrlo bitnog pitanja je li nužno
izazvati porografiju je bilo nazvano od strane onih koji su branili prava pornografa - proizvođača i
konzumenata "debate o seksualnosti" ili "seks ratovi". Ratovi ili debate su bili politički ključna
vodomeđa u povijesti ovog vala feminizma. "Debate" su zaustavile pravi napredak prema stvaranju
spolnosti jednakosti, i stavile u proces marš unazad u kojem su spolne i rodne prakse koje su
feminističke teoretičarke i aktivistke prokazale kao neprijateljske prema interesima žena postale
promovirane kao "sloboda" ili čak "transgresivne" i politički revolucionarne same po sebi. Razlika
moći između muškaraca i žena je bila eroticizirana u sadomazohizmu, na primjer, prije nego
razgrađena.
"Lezbijski seks ratovi" su se fokusirali na pitanje "lezbijske" pornografije i "lezbijskog"

sadomazhoizma (SM). Kimerley O'Sullivan koja je bila na pro-porno i pro-SM strani, kaže da su
"seks ratovi" bili posve ograničeni na lezbijsku zajednicu u Australiji i nisu izašli u glavni tok (eng.
mainstream) feminizam. Lezbijke feministke su tvrdile da kada su se lezbijke uključile u prakse
poput pornografije i SMa,
one su time uvele vrijednosti dominacije/potčinjavanja spolnosti muške nadmoći u lezbijsku
kulturu. Te prakse su replicirale ženomržnju kulture muškog toka čak i kada su izvršiteljice i
pornografkinje bile lezbijke. Lezbijke, istaknuto je, su odrasle u kulturi muške nadmoći. Neke su
trenirane da budu seksualne tijekom spolnog zlostavljanja u djetinjstvu i u prostituciji ili
pornografiji. Dok lezbijke feministke biraju eksplicitno da odbace ovaj trenint, neke lezbijke ga
prigrljuju i slave ga. Spolni ratovi su bili snabdjeveni onime što sam ja nazvala "lezbijska spolna
revolucija". Seks industrija je bila stvorena od strane i za lezbijke, prodavajući lezbijsku
pornografiju, seks igračke i dildoe, u ranim 1980tima. Spolne vrijednosti industrije su došle iz
prostitucije i muške pornografije, kao i mnogo osoblja. Lezbijka koja je započela glavni
pornografski časopis za lezbijke u SADu, On Our Backs, je na primjer bila striptizeta. Revolucija je
također bila snabdjevana činjenicom da su neke lezbijke koje su uživale u pornografiji i
sadomazohizmu bile odlučne da zaštite to zadovoljstvo od lezbijsko feminističkog kriticizma.
Lezbijke koje su kritizirale spolnost dominacije i potčinjavanja nisu skrivale činjenicu da su njihovi
spolni odgovori, također, bili pod utjecajem kulture sado-društva, ali su tražile da to promijene. One
koje su branile spolnost nejednakosti nisu htjele da se promijene. Zaštita spolnosti je zahtijevala
reprivatizaciju spolnosti. Da bi mogle učiniti spolne odgovore i spolnu praksu van granica političke
analize, one su morale odvojiti njih od političkog, odnosno učiniti ih privatnim isponova.
Gayle Rybin, lezbijska sadomazohistkinja Sjedinjenih Država, je dala bitno teoretsko utemeljenje
za to reprivatiziranje seksa. Ona je poduzela hrabar i nevjerovatno uspješan trik da odvoji spolnu
praksu od feminističke diskusije. U tekstu iz 1984. godine naslovljenom "Promišljanje seksa" ona
tvrdi da spolnost i rod moraju biti teorijski odvojeni. Stoga je "rod" ono što se može pravo
analizirati kroz feminističku leću, dok "spolnost" nije prikladna za feminističku analizu i trebala bi
biti viđena kao odvojeni oblik ugnjetavanja, kako bi ju analizirali seksualni libertarijanci i
sadomazohisti poput nje. Njezin trik prikladno miče sadomazohizam i druge prakse hijerarhijskog
seksa poput spolnog zlostavljanja djece van feminističke kritike, i ona je napravila svoj esej
iznimno slavljenim kroz nove queer studije. On je stalno reproduciran, čak i u feminističkim

antologijama, unatoč činjenici da može biti viđen kao pokušaj da se ograniči feministička analiza i
da se isključi problematične žene da proučavaju pretežito muške gej prakse.
Njezin taktički udarac je viđen kao problematičak čak i od najcijenjenije žene unutar same queer
teorije. Judith Butler, koja ističe da je Rubinino "oslobođenje" spolnosti od feminizma "usklađeno s
glavnim tokom konzervatizma i s muškom dominacijom njezinih mnogih i različitih oblika".
Lezbijke feministke su zamjetile centralnost njezinog rada u reprivatizaciji seksa. Feministička
filozofkinja Bat-Ami Bar On opisuje Rubin da se uljučila u "bijeg od feminizma" i kaže da
"doprinosi izgradnji feminizma za koji osobno nije političko". Rubinin rad je dao teoretsko
utemeljenje za znantnu opoziciju koja se razvila nasuprot lezbijsko feminističkog razumijevanja
potrebe da se spolnost analizira i promijeni politički, i razvila se u 1980tima u "lezbijskim seks
ratovima". Industrija seks je dala komercijalni motiv.
Svi principi lezbijskog feminizma so došli pod napad u 1980tima i 1990tima. Odvojeno lezbijskog
organiziranje, kultura i postojanje su bili napadani od nekih lezbijki u 1990tima kako su ove razvile
nove bliske odnose s gej muškarcima u queer politici. Voljenje žena je bilo gledano sa sumnjom
kako je maskulinitet postao najveća vrijednost u miješanoj queer kulturi. Spolnost je ključna točka
razilaženja u lezbijskim seks ratovima. To je također, tvrdim u ovoj knjizi, najbitnija točka razlike
između lezbijskog feminizma i queer politike. Premda bi mnogo toga moglo biti napisano o queer
agendi u drugim aspektima, upravo će queer agenda spolnosti biti ovdje izučavana u detalje. One
lezbijke koje su nastojale da depolitiziraju spolnost, da se suprostave feminističkoj kritici
eroticizirane dominacije i potčinjavanja u sadomazohizmu, u dinamici pornografije i prostitucije,
identificirale su se s novom queer politikom. Za njih, napadanje lezbijskog feminizma kao
dosadnog i neseksi je bilo nešto poput ceremonija uključivanja u novu politiku.

U ovom zapisu donosimo prijevod poglavlja Queer Theory and Politics and the Lesbian Feminist
Critique knjige Unpacking Queer Politics autorke Sheile Jeffreys objavljene 2003. godine.
Queer teorija i politika i lezbijsko feministička kritika
Queer politika se pojavila u vrlo različitoj političkoj klimi. U kasnim 1980tima i ranim 1990tima
neoliberalizam je bio na svojem vrhuncu koji nije imao izazova. Godine 1990te su bile godine
TINA "There Is No Alternative (Nema alternative)", slavna rečenica Margaret Thatcher. To je bilo
vrijeme kada je deregulirani neprincipijelni kapitalizam mogao preuzeti resurse svijeta i uništiti
uvijete života za radni-ke-ce od SADa do Australije. Bilo je to vrijeme kada su feminističke i
antirasističke politike koje su bile usvojene od strane obrazovnih institucija i sveučilišta u
Ujedinjenom Kraljevstvu i SADu bila napadane kao "politička korektnost". Termin "politički
korektno" jer termin zlostavljanja koji nemisleći mnog-i-e koriste automatski, kada god su bili
pokrenuti izazovi prema praksama koje su štitile interese bogatih bijelih muškaraca. To nije bilo
naklonjeno vrijeme za stvaranje radikalne politike, i zaista queer politika je inkorporirala
suvremeno povraćanje prema "političkoj korektnosti" i pokazivala načine na koje je gaj politika
kapitulirala pred ekonomskim imperativima vremena.
Dok su prakse koje su gej osloboditelji analizirali da potječu iz ugnjetavanja bili komodificirane
radi poslovnih interesa, kao u saunama i transseksualnim operacijama, one su unutar nove queer
politike bile slavljene umjesto kritizirane. Moćan novi gej ekonomski sektor je sada pravio ozbiljan
profit iz industrije gej spolnosti u pornografiji i prostituciji. Njegovi interesi su bili branjeni i
davano im je teorijsko utemeljenje unutar queer politike. Queer politika nije bila anti-kapitalistička
toliko dugo dok je kapitalizam bio gej, ili dok su profiti dolazili iz prakse koje su bile viđene kao
"transgresivne". To je bilo vrlo različito vrijeme. Ovo poglavlje će istražiti porijeklo, ideje i prakse
queer politike i načine po kojima se oni razlikuju od onih u gej oslobođenju i lezbijskom
feminizmu. Analizirat će komponente queer koalicije i odmjeriti revolucionarni potencijal lezbijske
politike.
Američka lezbijska politička znanstvenica Shane Phelan izlistava četiri izvora razvoja queer
politike. Prvi je činjenica da su "feministički spolni ratovi iscrpili mnoge lezbijke i vodili ih da
potraže nove lokacije". Drugi je bio zahtjev za uključenjem biseksualnih osoba u gej i lezbijske
zajednice. Treći je utjecaj AIDSa u stvaranju temelja za alijanse između lezbijki i gej muškaraca
temeljenih na simpatiji lezbijki za nevolje svoje gej braće. Konačno, kaže ona, poststrukturalističke
ideje su stvorile temelj za razvoj queer teorije u akademiji.
Postoji iznenađujuća razina slaganja između zagovaratelja i kritičara da je queer politika potekla na
nekin način iz tako nazvanih feminističkih "seks ratova". Lezbijke koje su pobjegle od radikalno
lezbijske feminističke analize spolnosti su ušle u queer politiku koja je bila temeljena na
tradicionalno maskulinoj ideji spolne slobode. To tradicionalno shvaćanje je prestavljeno povijesno
od strane te gospode, poput Marquis de Sadea, čijia je moć i privilegija uključivala pravo da
pristupe ženama i djeci po želji, unutar i izvan braka. Muška "spolna sloboda" je bila posvećena u
dvije navodne spolne revolucije dvadesetog stoljeća, koje su institucionizirale žensko spolno
posluživanje muškaraca unutar braka i prostitucije. Muška spolna prava, ponovno imenovana kao
oslobođenje od ugnjetavanja i traženo kao biološki potrebito od strane seksološke znanosti, je bilo
dio novog režima spolnog liberalizma. Gej muška verzija muške "spolne slobode" je slavljena od
strane queer teoretičara poput Michaela Warnera kao krajnji cilj queer politike.

Predrasude queer politike u slavljenju specifično agende muške gej spolne slobode su jasne u izboru
bitnog autora queer teorije, Douglasa Crimpa, koji naziva Homosexual Desire Guy Hocquenghema
iz 1978. godine kao "nešto što bi moglo biti prvi primjer onoga što sada nazivamo queer teorijom",
premda je napisana dvije dekade prije nego što je queer teorija uopće i zamišljena.
Hocquenghemova knjiga, originalno objavljena 1972. godine, ne sadrži ništa o lezbijkama i
ženama. Ona je, zapravo, vrlo dobr primjer osnovnog problema s generičkim riječima poput "gej",
"homoseksualan" i "queer". One se odnose na muškarce, osim ako žene nisu eksplicitno uključene.
Knjiga je pjesma hvale za javni seks između gej muškaraca na štajgama, nazvanog "prikapčanje
organa", nešto što žene nalaze teško da postignu.
Lezbijke koje su se borile kao radikalno lezbijke feministke u seks ratovima su preuzele agendu gej
muške spolne slobode. Neke su ak pokušale da rade seks u javnosti, ali to se nije raširilo. Umjesto
da stave žene na prvo mjesto i da traže vrijednosti iz odvojene kulture koje su žene i lezbijke
stvorile, "seks radikalke", kako ih Phelan naziva, "su se našle češće u alijansi s nelezbijskim
'spolnim manjinama' nego s lezbijskim feministkama", tako da je "'Queer' s vremenom postao
krovni termin za sve . . . koji plešu zajedno s Rubin". Plesn-i-e partner-i-ke od Rubin uključuju
sadomazohiste i pedofile. Ona za pedofiliju koristi termin "međugeneracijski seks" da pokaže svoj
pozitivan pristup prema toj spolnoj praksi. Prikladno je za Phelan da identificira "seks ratove" kao
prvi izvor queer politike, pošto je odbacivanje radikalnog lezbijskog feminizma čini se postalo
temeljno. Queer kriticizam lezbijskog feminizma je temeljen na napadima koje su lansirani tijekom
lezbijskih "seks ratova" - odnosno lezbijke su antiseksualne. US teoretičarka sadomazohizma Pat
(sada Patrick) Califia opisuje one u lezbijskom i gej pokretu koji su kritični prema toj praksi kao
"konformiste sa svojim kartonskim pičkama i dugodlakim pipmekima". Suzanna Danuta Walters u
svojoj temeljitoj kritici queer politike u Znakovima (Signs) nudi prilično točan opis načina na koji je
queer politika predstavila lezbijske feministke - kao dosadne, staromodne, ružne moralistkinje.
Jednom davno postojala je ta grupa zaista dosadnih ružnih žena koje se nikada nisu seksale, koje
su puno hodale po šumama, koje su čitale lošu poeziju o boginjama, koje su nosile vunene majice i
koje su mrzile muškarce (čak i svoju gej braću). Nazivale su se lezbijkama. Onda su srećom došli ti
dečki imena Foucault, Derrida i Lacan obučeni u odjeću djevojčica jahajući vrlo velike bijele
konje. Rekli su tim glupavim ženama da su politički korektne, rigidne, frigidne moralistkinje koje
mrze seks i koje JEDNOSTAVNO NE SHVAĆAJU - to je sve igra ionako, sve su riječi i slike, sve je
mimikrija i imitacija, sve je kakafonija zvukova koja vodi nazad do nigdje. Imati politiku oko roda
je glupavo, rečeno im je, jer je rod samo performans. (Walters, 1996)
U toj viziji queer politike su poststrukturalistički dečki došli spasiti i pokazati kako je nepotreban i
besmislen lezbijski feminizam. Queer politika stoga je bila stvorena u suprotnosti s lezbijskim
feminizmom. Užas lezbijskog feminizma je njezin utemeljiteljski mit.
Drugi izvor koji Phelan citira je traženje biseksualnih osoba da budu uključene u lezbijsku i gej
politiku. Sigurno je uključivost queer politike glavni razlog koji proponenti korisnosti kategorije
"queer" zagovaraju, dok je to također glavni razlog za kriticizam onih koj-i-e queer politiku
odbacuju. Riječ "queer" je preuzeta, jer zagovaratelj-i-ice objašnjavaju, jer je inkluzivan i lagan za
izgovoriti. Gabriel Rotello kaže da prevladava potrebu ponavljava listi koje pokrivaju varijabilnost
onih u "zajednici" pod jednom krovnom riječi: "Kada pokušavate da opišete zajednicu i imate listu
gejeva, lezbijki, biseksualnih, drag kraljica, transseksualnih osoba (pred operativnih i
postoperativnih) postaje nezgrapno. Queer kaže to sve skupa odjednom". Escoffier i Berube govore
da je nova generacija preuzela riječ "queer" jer su druge riječi poput "lezbijka, gej i biseksualna

osoba" "nezgrapne, preuske i možda kompromitirane riječi", i zato što riječ izražava
"konfrotancijsku" prirodu nove politike. "Queer" pokriva, kažu oni, one "koji se moraju osjećati
perverznima, queer, čudnima, odbačenima, različitima i devijantnima", i želi da "afirmira istost
definiranjem zajedničkog identiteta na marginama".
One koje su bile najbjesnije na novi termin su bile lezbijske feministke, koje su primjetile da
premda je termin trebao biti inkluzivan, činilo se da specifično isključuje lezbijke i lezbijske
feministke. Iskustvo lezbijki je bilo da generičke riječi za mušku i žensku homoseksualnost vrlo
brzo se počinju odnositi samo na muškarce. Cijele knjige su bile napisane od strane gej muških
pisaca o "homoseksualnoj povijesti" ili "homoseksualnoj žudnji" u kojoj lezbijke nisu bile
spomenute. Riječi "homoseksualan" (eng. "homosexual" nema rodnu odrednicu) i "gej" nisu počele
sa značenjem da se odnose samo na muškarce, ali su to postale kao rezultat jednostavne materijalne
političke realnosti, veće društvene i ekonomske moći muškaraca, moći koja je dozvolila
muškarcima da definiraju što kultura je i da učine žene nevidljivima. Za lezbijke, imati ime
specifično za žene koje vole žene je bilo ključno u isticanju postojanja i različitosti lezbijki i
isticanju lezbijskog ponosa koji nije bio temeljen na inferiornom varijetetu gej muškaraca, već
divljih i pobunjenih žena koje odbijaju potčinjeni status. Zapravo, lezbijke feministke su se jako
borile tijekom dvadeset godina da zadobiju riječ koju su odabrale da izraze svoju specifičnu i
različitu povijest, kulturu, praksu i politiku i stave ju na političku mapu. Do kraja 1980tih riječ
"lezbijka" je počela da se pojavljuje u naslovima konferencija o "Lezbijskoj i gej povijesti" ili
"Lezbijska i gej književnost" i u naslovima knjiga. Riječ "lezbijka" čak nije bila, sasvim razumno
razmatrajući povijesno brisanje lezbijske egzistencije, stavljena prva. Usvajanje riječi "queer" je to
sve promijenila. Borba da se riječ "lezbijka" uključi je jedva bila zadobivena kada su se stolovi
okrenuli i lezbijke su bile pokopane ponovno pod terminom "queer". Lezbijkama je bilo rečeno od
strane queer aktivist-a-kinja da su one "uključene" u queer zajedno s mnogim drugima poput
transseksualnih osoba i sadomazohista čiji su interesi, zapravo, u posvemašnjoj kontradikciji
interesa oslobođenja žena.
Neki opisi queer koalicija uključuju samo lezbijke, gejeve, biseksualne osobe i transrodne osobe.
Čak i umanjena verzija uključivosti queera predstavlja problem. I biseksualnost i transseksualnost
su oblici ponašanja koje su lezbijske feministke kritizirale da su u suprotnosti s lezbijskim
interesima prije nego da su suglasni s njima. Premda biseksualne osobe zauzimaju jednako mjesto u
najuobičajenijem razumijevanju queer LGBT koalicijama s lezbijkama, gejevima i transrodnima,
nije nikako jasno da su interesi i ciljevi biseksualnih žena i muškaraca suglasni s onima od lezbijki i
gejeva. Sigurno je unutar biseksualnih antologija mnogo neprijateljstva izraženo prema lezbijskom
feminističkom projektu. Lezbijke i gej muškarci koj-e-i propituju suglasnost svojih interesa s onima
od biseksualnih osoba će vjerovatno biti optužen-i-e da su "monoseksist-i-kinje", odnosno
zainteresiran-i-e samo za suprotan spol i ne oba - ili "rodni fašist-i-kinje" - sve je rečeno. Cijeli novi
jezik je razvijen unutar biseksualne politike da napadne one koji izražavaju kritiku uključivanja B u
LGBT.
Lezbijska feministička analiza ne razumijeva transseksualizam kao da se radi o progresivnom

fenomenu. Janice Raymond je tvrdila vrlo uspješno da je transseksualna operacija vid društvene
kontrole. Medicinska industrija je izrasla da bi zaradila od pritiska transseksualnosti onih koji se ne
osjećaju ugodno unutar politički izgrađenih kategorija roda i seksualnosti i koji osakaćuju svoja
tijela da bi se uklopil-i-e. Tvrdila sam da transseksualna kirurška praksa mora biti razumljena kao
štetna kulturna praksa i kršenje ljudskih prava. Što queer koalicija postaje uključivija, postaje sve
teže za lezbijske feministke da ju prihvate kao imalo progresivnu. Jedna formulacija iz ranog

"Queer Power" letka koji je bio dijeljen po Londonu glasi: "Queer znači jebati s rodom. Postoje
strejt queerovi, bi-queerovi, tranny queerovi, lez queer, pederi queerovi, SM queerovi, queerovi
šakojebači u svakoj pojedinoj ulici ove naše apatične zemlje". Pošto su lezbijske feministke
definirale svoju politiku upravo u suprotnosti prema heteroseksualnom imperativu, "strejt queerovi"
nisu viđeni kao da imaju slične brige. Slično, "SM queerovi" su problematično uključeni, pošto je
sadomazohizam praksa koja eroticizira dominaciju i potčinjavanje koje je viđeno kao rezultat muški
dominirane heteroseksualnosti. Grupe koje su uključene u "queer" predstavljaju upravo oblike
ponašanja koji, prema lezbijsko feminističkoj analizi, proizlaze iz muške nadmoći i potčinjavanja
žena, i pomažu da održe nastavak potčinjavanja. Koalicijska politika temeljena na prihvaćanju
svakoga s neobičnom spolnošću i praksom samosakaćenja ne može biti različitija od lezbijskog
feminizma, politke temeljene na voljenju žena koja traži da sruši strukture muške moći, uključivo sa
spolnošću nasilja i agresije.
Implicitno u riječi "queer" je politika van sestrinstva, i to je drugi način na koji je queer politika u
suprotnosti s lezbijskim feminizmom. Postoje također gej muški teoretičari koji tvrde da praksa
preuzimanja termina prezira koji specifično označava marginalnost i isključenje i koje traže da od
njega naprave politički pozitivan termin, je promašena. Stephen O. Murray, npr. kaže u svojoj kritici
queer teorije, "Prvo, nisam voljan prihvatiti termin 'queer', za koji ne mislim da može biti učinjen
neštetnim". Dok queer politika slavi manjinski status homoseksualnosti, lezbijske feministke ne
vide da lezbijke predstavljaju transhistorijsku manjinu jedan od deset ili jedan u dvadeset. Iskustvo
1970tih, u kojemu je stotine tisuće žena u zapadnom svijetu odabralo da sebe ponovno stvori kao
lezbijke, je živući dokaz lažnosti takvog razumijevanja. Lezbijke feministke su tvrdile "da svaka
žena može biti lezbijka", pošto lezbijstvo predstavlja političku pobunu protiv muške nadmoći i
glavni je model slobodne žene.
Phelanin treći izvor queer politike je AIDS aktivizam Sjedinjenih Država. Gej muški aktivisti su
postajali sve više ljuti zbog načina na koji je Vlada Sjedinjenih Država ingorirala njihove interese,
posebno u području izdavanja lijekova ciljanih za poboljšanje AIDS uvijeta. To je prema Simonu
Watneyu, utemeljitelju queer političke grupe Outrage u Ujedinjenom Kraljevstvu, bio poticaj za
queer aktivizam. To je bio novi ljuti, kreativni aktivizam ciljan da bude "direktno usmjeren u
lice" ("in your face") i da stvara probleme. Originalnost aktivističkih praksi queer politike je bila
preispitivana u feminističkim krugovima. Istakle su da su slične pretjerane prakse bile dugo
centralne za feminizam i lezbijski feminizam, od prosvjeda na natjecanju za Miss Svijeta do upada
u Kuću gospodara (House of Lords) koji su lezbijke organizirale da se usprotive Članku 28
Lokalnog vladinog zakona (Clause 28 of the Local Government Act) 1987. godine, koja je stavila
van zakona "promoviranje homoseksualnosti". Ovaj novo-obnovljeni aktivizam je dobio teorijsko
utemeljenje, kao što Phelan primjećuje, od poststrukturalističke toerije koja je zauzimala sveučilišta
u tom periodu.
Queer teorija
Varijeteti poststrukturalističke misli koja je inspirirala queer teoriju su bile ideje Michela Foucaulta
i ponovno obnovljenog Freudizma. Foucaultov rad je bio popularan izvor queer teorije zato što je
bio gej, sadomazohist, pisao je o spolnosti i homoseksualnosti, i prikladno, uspio je izbaciti žene iz
svojih briga. Iznenađujuće, Freudizam ja postao isponova popularan, unatoč činjenici da je
prethodna generacija gej i lezbijskih aktivist-a-ki odbacila Freuda i psihoanalizu općenito, jer je bila
neprijateljski nastrojena prema interesima homoseksual-aca-ki.

Queer teorije uzima iz poststrukturalizma slavljenje manjka teorijske sigurnosti oko identiteta, ili
bilo čega drugoga, i slavljenje "razlike" razlike radi. Joshua Gamson izražava to kako slijedi:
"Konačni izazov queerovštine nije samo propitivanje sadržaja kolektivnih identiteta, već
propitivanje jednistva, stabilnosti, vidljivosti i političke korisnosti spolnih identiteta - čak i kada su
korišteni i pretpostavljeni". Postmodernistička odlučnost da se odbaci sigurnost identiteta je
iskorištena od strane nekih queer teoretičar-a-ki da proglase smrtni hropac samog lezbijstva. Stoga
Colleen Lamos, u kolekciji Lezbijska postmoderna, piše: "postmodernistička lezbijke nije još jedna
lezbijka, već kraj lezbijstva kakvog ga poznajemo - kao različita, manjinska spolna orijentacija".
Njezina definicija queer lezbijstva je neočekivano definitivna, jer otkriva začudno različite
preokupacije od onih od lezbijskog feminizma. Lamos opisuje queer lezbijsku kulturu kao
izvedenicu seks industrije i gej muškaraca: "Komercijalizacija i estetizacija lezbijske seksualnosti,
manifestirana u proliferaciji seks igračaka, pornografije, buč/femme spolnih stilova, s/m spolnih
praksi, telefonskog seksa- mnoge koje su preuzete od gej muškaraca - svjedoči da queer lezbijska
kultura zamagljuje granice između muževnosti i ženstvenosti i između gej i strejt spolnosti". Stoga
se čini da jedino lezbijski feministički identitet je ona koji mora biti dekonstruiziran.
Lezbijski feministički identitet je društveno izgrađen, sugeriram, kao i lezbijski identitet, ali to ne
znači da treba biti napušten. Lezbijka je proizvod posebnog povijesnog trenutka. U stvaranju
heteroseksualnosti kao političke institucije, lezbijstvo je uklonjeno. Lezbijke su istodobno
nezavisne žene koje odbacuju heteroseksualnost i zastrašujuća drugost koja može biti korištena da
dovede žene u heteroseksualno okrilje. Lezbijstvo mora postojati sada da da sklonište za one žene
koje se bune, i kao temelj pokreta za društvenu promjenu. Dekonstrukcija identiteta u queer teoriji
je krizirana jer čini političku akciju teškom, pošto ljudi odlučno nesigurni oko onoga tko i što jesu
ne čine snažnu revolucionarnu snagu. Ali u budućnosti, kada žensko ugnjetavanje više neće
postojati i kada heteroseksualnost kao politička institucija više neće igrati ključnu političku ulogu,
mogućnosti otvorene za žene će vjerovatno biti različite.
Queer teorija je stvorila svoj kanon teoretičar-a-ki, i on-i-e uključuju i neke vrlo značajne žene.
Judith Butler je opisana kao zaslužna unutar queer teorije za odlučno slavljenje izazivanja
esencijalizma koji čini se podupire mržnju prema homoseksualnim osobama, kroz "performans"
roda. Annamarie Jagose objašnjava da "queer opisuje geste ili analitičke modele koji dramatiziraju
nekonherentnosti u navodno stabilnim odnosima između kromosomskog spola, roda i spolne želje".
"Demonstriranjem nemogućnosti bilo koje 'prirodne' spolnosti", queer teorija "poziva u pitanje čak i
tako načelno neproblematične termine poput 'muškarac' i 'žena'". Ono što je zagonetno je veliko
poštovanje prema Butler pošto ona ne govori ništa originalno. Otpor esencijalističkom
razumijevanju roda je bilo temeljno za feminizam od kasnih 1960tih. Ali otpor je obično bio izražen
direktnijim jezikom i u obliku koji je više oslobađajući, kao u potrebi da se rod eliminira umjesto da
se s njime igra. Butlerina odlučnost da se drži roda, umjesto da ga jednostavno napusti, se može
objasniti u terminima njezine vlastite prakse. Ona objašnjava u intervjuu za jednu transrodnu
antologiju, Traženje roda natrag, da je ona "smjestila" sebe "u odnosu prema bučštvu" (eng.
butchness) u svojim ranim dvadesetima i da je imala "aktivan i kompliciran odnos kako s buč-
femme diskursom tako i sa S/M diskursom vjerovatno tijekom 20 godina". Ona "pregovara" svoj
identitet u terminima tih "diskursa". Posvećenost feminističkom projektu rješavanja roda bi utjecalo
ne njezin izabrani životni stil.
Lezbijske feministke nastoje, ne bez razloga, biti nesimpatično nastrojene uključivanju u redove
najznačajnijih "queer" teoretičarki jedne heteroseksualne žene koja piše samo o gej muškarcima,
Eve Kosofsky Sedgwick. Sedgwick je prepoznata kao jedna od najbitnijih začetnica i praktikantica

queer teorije. Sedgwickina heteroseksualnost, o čemu ona ne radi tajne, je opisana u njezinom
nedavnom autobiografskom fragmentu, koji preuzima oblik opisa terapije u koju je ušla nakon
tretmana za rak grudi, A Dialogue on Love (Dijalog o ljubavi).
Ona kaže, "queer stvari su tako centralne za moj život", ali što bi to moglo značiti za
heteroseksualnu ženu? Sedgwick opisuje svoju staromodnu heteroseksualnu praksu vrlo otvoreno.
Vjenčala se s devetnaest, i ostaje zajedno sa svojim mužem, s kojim prakticira seks misionarske
poze. Njezin spolni život je "vanilija seks, na tjednoj bazi, u misionarskom položaju, za vrijeme
dana, odmah nakon tuširanja, s jednom osobo takozvanog suprotnog spola, s kojom sam pravno
vjenčana gotovo četvrt stoljeća". Njezin život mašte je sadomazohizam, kaže, o "Nasilju i boli.
Poniženju. Mučenju. Silovanju", i posebno o kažnjavanju udarcima guze (eng. spanking). Ali ona
kaže da ona ne provodi u djelo scenarije svoje mašte.
Njezin muž, Hal, radi u drugom gradu, i samo je kod kuće vikendom. Ona živi s jednim gej
muškarcem u kojeg je "zaljubljena" i s kojime ima "vrlo strastveni" odnos, "vrlo fizički, premda
nemamo seks; i pretpostavljam da će moje emocionalno vrijeme toga dana biti najčešće određeno
Michaelovim emocionalnim vremenom". Njezina ljubav prema Michaelu znači "jako sam ovisna o
Michaelovoj emocionalnoj sunčanosti. Često smatram da ću učiniti sve da ga zadobijem ili
zadržim". Njezino emocionalno potčinjavanje tom gej muškarci sliči zahtjevima tradicionalne
heteroseksualnosti za žene prema njihovim muževima.
Njezin rad, poput Između muškaraca (Between Men) je sav oko muško-muških odnosa i analnog
seksa. Premda ona sama nije uključena u seks s gej muškarcima, gej muškarci su oni koje ona voli i
kojima posvećuje svoj životni rad. I objašnjava:
Ono na što sam najviše ponosna, pretpostavljam, je imati život gdje je rad i ljubav nemoguće
razdvojiti. Većina mojeg akademskog rada je o gej muškarcima, i možda se čini čudnim vama kada
to izgovorim - niti sam muškarac, niti sam, ili barem ne mislim da jesam, gej. Ali svejedno je istina.
Rad je o seksu i ljubavi i želji . . . Ipak, trebala bih reći da jedna istinita stvar o meni je da je moja
ljubav usmjerena prema gej muškarcima.
Ona nije skromna oko svojih postignuća u odnosu na queer kulturu i zajednicu. Ona opsuje sebe
kao da je "esencijalni, centralni član queer obitelji", i dovoljno je draga da objasni queer ljudima
njima samima i drugima, "radeći puno rada u artikuliranju, stvaranja novog, i postizanja da queer
ideologija bude neodoljiva drugima".
Knjiga se sastoji od samo jednog komentara Sedgwickinog odnosa prema ženama. Jedan od
dijelova koji je napisan velikim slovima i čini se da predstavlja perspektivu terapeut-a-kinje opisuje
Sedgwickinu poteškoću povezivanja sa ženama.
E KAŽE DA U ODNOSIMA S ŽENAMA ONA OSJEĆA DA NESTAJE, DA PRESTAJE BITI SVOJA

(JE LI ONA JOŠ UVIJEK ŽENA?), BOJI SE DA NIJE, BOJI SE DA NEMA SEBSTVO, DA JE
NEDOVOLJNA, ZANEMARIVA, S "LJUDIMA KOJI NISU ŽENE" OSJEĆA SE POSEBNOM,
VRLO MOĆNA I BOGATA. SA ŽENAMA NE OSJEĆA NIKAKVU POSEBNU MOĆ.
Za lezbijke feministke, teorija koju je stvorila heteroseksualna žena koja smatra da je zaljubljena u
gej muškarce, ne čini se privlačnom. Suzanna Danuta Walters komentira da Sedgwick je opisala
svoj identitet kao "gej muškarca", i "i da čak nema naivnu iskrenost jedne fag-hag koja jednostavno

plovi na glamuru gej muškaraca. Sedgwick, postmoderni intelektualni subjekt, mora se ne samo
identificirati ili simpatizirati ili biti politička saveznica, ona mora postati oni". Glavni problem s
queer teorijom, njezina muška predrasuda, će vrlo malo vjerovatno biti izazvana od strane žene koja
je sebe posvetila tome da teoretski slavi gej muškarce do točke da smatra sebe da je postala jedna.
Sedgwickino odbacivanje vlastite ženstvenosti i poteškoće u identificiranju sa ženama je sasvim u
suprotnosti s voljenjem ženama koje tvori temelj za lezbijsku feminističku filozofiju i praksu.
Rod i queer teorija i praksa
Foucaultova ideja "transgresije" je centralna za queer teoriju. Unutar queer teorije ideja da
revolucionarni aktivizam može izazvati razlike u materijalnoj moći između spolova, od kojih je rod
tek jedan od izraza, je zamijenjena s idejom, izvedenom iz rada Judith Butler, da "transgresija" na
razini odjeće i performansa je revolucionarna sama po sebi i da će srušiti sustav "roda". Jeffrey
Weeks, na primjer, je entuzijastičan o važnosti transgresije: "Moment transgresije, unutar kojeg je
cijeli društveni poredak simbolično izazvan, je nužan, čini se, da se postigne građanstvo. To je
privlačnost queer teorije i queer politike: one daju teorijsko opravdanje za transgresiju, i prakse
seksualnog disidenstva i subverzije koje izazivaju simboličan poredak". Transgresija je ugodna
vrsta aktivizma noćnih klubova. Sastoji se od izvođenja spolnih praksi koje su viđene kao
nezakonite pod konvencionalnim običajima, poput sadomazohizma i javnog seksa, ili nošenja
odjeća koja je konvencionalno dodijeljena jednoj spolnoj klasi dok je istodobno članica druge.
Transgresija ne zahtjeva promjenu zakona, odlaske na demonstracije ili pisanje pisama. Može biti
postignuta obavljanjem nečega u čemu su gej muškarci i lezbijke uvijek užival-i-e, a pri tome
označavanjem toga kao politički transformativnog samog po sebi. Stoga odlazak u noćni klub,
obučen-a u kožu ili rodno neprikladnu odjeću, može biti viđeno kao politički čin.
Sociolog Stephen O. Murray, u svojoj oštroj kritici queer teorije, je posebno kritičan o queer
idejama da je igranje s rodom revolucionarno, i ideji da "što god da potčinjeni rade mora biti 'otpor'
- posebno 'igranje s' i 'igranje oko' roda erodira rodnu društvenu organizaciju dominacije.
Varijetetski performansi i diskurzivne prakse ne mijenjaju društva. On sugerira da bi trebalo biti
manje slavljenja 'transgresija' i više razmatranja kako se ponašanja koja su slavljena dolaze iz
internalizirane samo-mržnje 'potčinjenih'.
Transgresija ima dugu povijest među muškarcima više klase. U Engleskoj osamnaestog stoljeća su
gospoda bila uzbuđena u performiranju svojih verzija sadomazohizma u klubu Hellfire. Možda je
moral bio povrijeđen, ali društvena struktura heteropatrijarhalne Engleske nije propala. Transgresija
je zadovoljstvo moćnih, koji sebe zamišljaju kao slatko zločestima. Ona ovisi o održavanju
konvencionalne moralnosti. Ne bi postojalo ništa za razbjesniti, i slatka zloća bi nestala, ako bi
došlo do ozbiljne društvene promjene. Transgresori i moralisti ovise jedni o drugima, zaključani u
binarni odnos koji zaustavlja umjesto da omogući promjenu. Također, transgresija ovisi o
postojanju potčinjenih nad kojima se seksualna transgresija može izvesti, većinom prostituirane
žene i dječaci. To nije strategija dostupna kućanici, prostituiranim ženama ili zlostavljanoj djeci.
One i ona su objekti transgresije, prije nego njezini subjekti.
Ideja da konvencionalne rodne razlike mogu biti prekršene kroz performans vodi Judith Butler i
ostale queer aktivist-e-kinje da slave i uključuju u svoje redove queer aktiviste gej muškarce koji
nose drag, transvestite, transseksualne osobe, igračice buč/femme uloga i sve one koje-i preuzimaju
odjeću obično pridruženu spolnoj klasi u kojoj nisu odgojeni. Ove ideje su vodile do mišljenja da bi
trebalo postojati prepoznavanje postojanja mnogih "rodova". Mnogi rodovi bi mogli, po ovom

razumijevanju uključivati i buč lezbijku i femme lezbijku, drag kraljicu i muževnog SM aktivnog
muškarca, kao i ženstvenu heteroseksualnu ženu ili muževnog heteroseksualnog muškarca, plus
mnogo drugih kombinacija. Ovaj pristup rodu se odvaja od svoje materijalne baze ugnjetavanja
žena. Problem postaje jednostavno manjak rodnih mogućnosti.
Radikalno-lezbijski pristupi rodu ne mogu biti više drugačiji od toga. Umjesto da vide politički
zadatak kao stvaranje više i jednakih mogućnosti da bi se odigrala muževnost i ženstvenost u
raznim varijetetima, radikalne lezbijske feministke traže da posve ukinu ono što je nazvano
"rodom". Ja nisam obožavateljica riječi "rod" i preferirala bi da ga napustim u korist izraza koji se
direktno odnose na političke temelje muške nadmoći. Stoga ja više volim opisati muževnost/
maskulinitet kao "ponašanje dominacije muškaraca" i ženstvenost kao "ponašanje potčinjenosti
žena". Nikakva višestrukost rodova ne može izaći iz te perspektive. Christine Delphy, francuska
radikalna feministička teoretičarka, izražava ovu perspektivu najjasnije. Ona objašjava da je sasvim
krivo vidjeti problem roda kao rigidno pridodavanje određenih kvaliteta i ponašanja koje može biti
riješeno kroz androginost, u kojem ponašanja muževnosti i ženstvenosti mogu biti pomiješana. Dva
roda sadašnjosti, kaže one, su zapravo ponašanja muške nadmoći i ženskog potčinjavanja. S krajem
muške nadmoći, ta ponašanja više neće imati čvrstinu. Postala bi nezamisliva i ljudska bića bi
trebala zamisliti nove načine međusobnog odnošenja koja ne uključuju ponašanja koje su proizašla
iz nadvladanog političkog sustava.
Razumijevanje roda kao dominantnih i potčinjenih oblika ponašanja dokrajčuje ideju da može biti
puno "rodova". Mogu postojati samo načini za izražavanje dominacije i potčinjavanja od strane
drugih, umjesto uobičajenih likova. I dalje ostaju dva roda. Queer pristup koji slavi "performans"
roda u svoj svojoj raznolikosti nužno održava dva roda. Umjesto da eliminira dominantna i
potčinjena ponašanja, on ih reproducira. Stoga queer teoretičar-i-ke i aktivist-i-ke koji traže da
performiraju rod mogu biti viđen-e-i kao lojalisti sustava roda s interesom u održavanju rodnog
sustava muške nadmoći. Svi-e oni-e uključeni unutar queer politike čije uključenje opstaje na
performiranju muške dominacije i ženske potčinjenosti od strane uobičajenih likova, draga, buč-
femme igranja uloga, transvestizma i transseksualizma se uključuju u ponašanja koja su striktno
vremenski ograničena. Njihova ponašanja izbora, kojima pridaju ogromnu pažnju, financijsko
ulaganje i dijelove svojih tijela, nisu zamisliva u svijetu van muške dominacije. Umjesto da budu
nekako revolucionarna, ona su historijski anakronizmi. Ti ljudi se također uključuju u ponašanja
poput suprostavljanja feminističkom projektu ukidanja roda, te stoga pomažu u očuvanju valute
roda. Te su stoga nekompatibilni s lezbijskim feminizmom.
Interesantno je razmotriti zašto transseksualne/transrodne osobe su tako odlučno uključene unutar

"queer" politike kao da se one nekako prirodno uklapaju s lezbijkama i gejevima. Uključivanje se
čini dolazi od ranog razumijevanja homoseksualnosti kao nečega što tvori "rodnu inverziju".
Znanstvenici spolnosti iz XIXtog i XXtog stoljeća, poput Henry Havelocka Ellisa su smatrali da
homoseksualni muškarci imaju mozgove žena u svojim tijelima muškaraca i da homoseksualne
žene imaju mozgove muškaraca u tijelima žena. Kako god da su to objasnili, a kromosomi tada još
nisu bili pojmljeni, jasno je da su vidjeli istospolnu ljubav kao nemoguću osim ako je jedan partner
nekako, unatoč izgledu, bio esencijalno suprotnog spola. Ta ideja homoseksualnosti kao rodne
inverzije je bila odbačena od strane gej osloboditelja i lezbijskih feministki, koj-i-e su držal-i-e da
istospoln-i-e partner-i-ke mogu voljeti jedne druge na način koji nema ništa zajedničko s političkim
konstrukcijama muževnosti i ženstvenosti.

Lezbijsko feministička analiza transseksualnosti je bila pronicljiva. Transseksualno carstvo
(Transsexual Empire) Janice Raymond ostaje najjasniji i najubjedljiviji primjer objašnjenja
transseksualne dijagnoze i operacije kao oblika društvene kontrole. Ona objašnjava da psiholo-zi-
ginje i kirur-zi-ginje eliminiraju kritiku rodnog sustava kroz promjenu onih koji neadekvatno
ispunjavaju zahtjeve svoje spolne klase u onu drugu kroz kirurške zahvate i lijekove. Umjesto da je
na bilo koji način "transgresivna", Raymond pokazuje da je transseksualna operacija sasvim
konzervativna praksa koja cilja na održavanje muške nadmoći i ženske potčinjenosti kroz
održavanje ideje da postoje dva prirodna spola u koja se svatko mora uklopiti. U vrijeme kada je
tekst napisan (kasne 1970te) lezbijske feministke su očekivale da će obavljanje transseksualnih
operacija prestati kako feministički aktivizam zbaci rodni sustav. Kada jednom ideje prirodne
muževnosti i ženstvenosti budu prevaziđene, transseksualizam neće imati značenje. Ali
transseksualni zahvati nisu prestali.
Rođenje queer teorije je ponovno upisalo ideju rodne inverzije u razumijevanje homoseksualnosti,
kroz udruživanje lezbijske i gej politike sa transseksualnošću u queer koaliciju LGBT. To je
posebno iznenađujuće, obzirom da je transseksualnost povijesno bila mehanizam za uklanjanje
homoseksualnosti. Gay muškarci i lezbijke koji nisu bil-i-e u stanju da se nose s idejom svoje
homoseksualnosti su bil-i-e izrezan-i-e i liječene u "suprotni" spol tako da se mogu uključiti u
mrgodnu i osakaćenu heteroseksualnost umjesto u homoseksualnost. Dok su seksolozi do polovice
XXtog stoljeća mogli samo staviti homoseksualne osobe u "transseksualnu" kategoriju, razvoj
kirurških i kemijskih metoda u kasnijim desetljećima je omogućio homoseksualnim osobama da
budu fizički promijenjene. Premda ne sve osobe koje su kirurški promijenjene se predstavljaju kao
jasno homoseksualne prije zahvata, većina, i velika većina žena uključene u to, se upravo tako
predstavlja. Zašto bi one i oni koji bježe od homoseksualnosti kroz operaciju bile nužno u savezu
upravo s kategorijom od koje se tako jako žele odmaći, s lezbijkama i gej muškarcima?
Ali čak i divlje sakaćenje kroz transseksualnu operaciju je opravdano unutar queer teorije. Dobar
primjer queer/postmodernog opravdanja transseksualnosti je članak u akademskom queer časopisu
GLQ od strane Susan Stryker. On identificira transseksualizam s queer politikom ovako: "Želim
sugerirati u ovom eseju da transrodnost može biti čitana kao heterodoksna interpretacija queera".
On lirično slavi "generaciju učenjaštva" koje on vidi da se pojavljuje, koje može da pozdravi "divlje
bujanje pozicija rodnih subjekata, proizašlih iz sloma 'muškarca' i 'žene' kao arhipelaga identiteta
koji se dižu iz mora: ŽpremaM, MpremaŽ, eonist, invert, androgina osoba, buč, femme, nellie,
kraljica, treći spol, hermafrodit, tomboy, sestrica, drag kralj, ženski impersenator, ona-mužjak, on-
ona, dečko-lezba, girlfag, transseksualna osoba, transvestit, trandsrodna osoba, osoba koja se
preoblači".
On koristi poststrukturalističku teoriju da opravda radikalnu i transgresivnu prirodu

transseksualizma. On vidi da "transrodni fenomen" narasta iz, i svjedoči "epistompološkom razlazu
između rodnih oznaka i njihovih označitelja". Oni "uništavaju i denaturaliziraju" ono što on naziva
"Zapadnjačku modernu 'normalnu realnost', posebno ideju da rod mora biti ujedinjen s posebnim
tipom tijela. 'Transrodni fenomeni' su postigli 'kritičku važnost (i kritički chic) do razmjera da nude
mjesto za borbu s problematičnim odnosom između principa performativosti i materijalnosti koji,
premda neizbježni, se opiru stabilnoj reprezentaciji, posebno proživljenima od strane utjelovljenih
subjekata." Kada interpretiramo ovu kolekciju postmodernog/queer igranja riječima, to znači da su
transseksualne osobe radikalne jer stavljaju kirurški izgrađene genitalije na svoja tijela koje
normalno ne bi imale, što dovodi do zbunjenosti kod nekih ljudi oko toga što je muško, a što

žensko. Bitno je izaći iz ove mistifikacije i velikog jezika da bi se razmotrile implikacije upisivanja
prakse usmjerene na eliminaciju homoseksualnosti u srce queer politike.
Gej oslobođenje i feminizam su promijenili konceptualnu mapu velike većine onih koj-e-i se
identificiraju kao lezbijke i gejevi, do mjere da je vrlo malo vjerovatno da će vidjeti svoju
homoseksualnost kao problem povezan s rodom. Mi sebe ne vidimo kao propale prave muškarce ili
propale prave žene. Ali transseksualizam igra sve bitniju ulogu u eliminiranju homoseksualnosti. To
je posebno bitno u psihološkoj oznaci "poremećaj rodnog identiteta". Nakon što su lezbijski i gej
aktivisti postigli uklanjanja homoseksualnosti kao oblika mentalnog poremećaja s američke liste
bolesti 1973. godine (DSM3), ona je zamijenjena 1980te godine, dodavanjem nečega što je nazvano
"poremećaj rodnog identiteta" (GID - gender identity disorder). GID je primjenjen na djecu koja
pokazuju ono što konzervativna Amerika smatra neprikladnim ponašanjem, dječaci se igraju s
lutkama i djevojke uče da popravljaju automobile. DSM4 specificira da je dječja subjektivna
"neugoda" dovoljna da mu bude postavljena GID dijagnoza, odnosno "averzija prema gruboj igri i
odbacivanju muških stereotipnih igračaka, igara i aktivnostima" kod dječaka i po "očitoj averziji
prema normativnoj ženskoj odjeći" kod djevojaka. Djeca su odvedena u klinike rodnih identiteta,
koje su vrlo dobra zarada za terapeutsku profesiju društvene kontrole, gdje mogu prolaziti kroz
tretman i druge metode promjene ponašanja kako bi bile više u skladu sa svojom spolnom klasom.
Velika većina njih i dalje odrasta u homoseksualnost, a mnoga druga u biseksualnost, bilo da su
prošla kroz GID tretman ili ne. Jasno je iz tih pisanja psihologa koji administriraju GID kategoriju
da su oni zaokupljeni s homoseksualnošću i načinima kako ju spriječiti. Kako Lawrence Mass to
izražava, "Američka psihijatrija je . . . uključena u dugi, suptilan proces rekonceptualiziranja
homoseksualnosti kao mentalne bolesti s drugim imenom - 'poremećajem rodnog identiteta u
djetinjstvu'".
U zadnjem desetljeću, broj muškaraca, žena, djevojčica i dječaka koja se identificiraju kao
transrodne ili traže, ili im je prirodan, kirurški i hormonalni tretman, je u porastu. Jedan razlog je
veća vrijednost ideje transseksualizma s kojom se mogu identificirati mlade lezbijke i gej muškarci
koji ne mogu prihvatiti homoseksualnost ili imaju razloge da mrze ili odbacuju svoja tijela. Mediji
nose priče o transseksualnosti puno češće. Australski sociolog Frank Lewins je intervjuirao 50
MpremaŽ transseksualnih osoba i pronašao da je 50% "shvatilo" da su transseksualne samo onda
kada su vidjele članak u medijima na tu temu. Internetski resursi sada ude ideju transseksualizma.
Sophia Pazos, u članku o društvenim uslugama za transrodnu mladež kaže "Internet je otvorio vrata
ormara za transrodne osobe".
Ključna komponenta trenutačnog promoviranja i ekspanzije transseksualizma je ideja da postoji

nešto kao "prava" transseksualna osoba - odnosno ne homoseksualna ili samo buč lezbijka ili
feminizirani gej muškarac. Praktikanti koji preporučuju muškarce i žene za kiruršku operaciju, i
sami kirurzi, vole misliti da se bave definiranom kategorijom koju je moguće jasno prepoznati. Ali
to nije slučaj. Oni zapravo stvaraju, kroz svoje dijagnostičke alate, samu kategoriju za koju mogu
tvrditi da su je pronašli. Transseksualizam je esencijaliziran u profesijama "pomoći" koje pomažu
njegovoj izgradnji. Kolekcija Social Services with Transgendered Youth bi trebala zvučati kao
zvono za alarm za one lezbijske i gej aktivist-e-ke koj-i-e bi htjeli pomoći mladim lezbijkama i gej
muškarcima da zadrže svoja tijela i da budu ponosn-i-e da vole nekoga istog spola. Kolekcija traži
da pomogna socijalnim radnic-ima-ama da prepoznaju već postojeću kategoriju "transrodnih".
Uređivač kolekcije, Gerald P. Mallon, izjavljuje da su "transrodna djeca dio svake kulture, rase,
religije i iskustva". Ovo ne objašnjava, naravno, zašto se fenomen povećava usporedo s količinom
publiciteta koji mu je dan.

Socijalnim radnic-ima-ama je preporučeno da se uključe u "prihvaćanje i pozitivnu afirmaciju"
transrodne djece. Ona ne bi trebala pokazati bilo kakvo odbijanje ili tražiti da ih se preusmjeri
prema homoseksualnosti, na primjer. Mallon nam govori da dok "je bitno da se transrodna djeca ne
označe pogrešno kao gej ili lezbijke, premda se ona upravo tako označavaju prije potpunog
razumijevanja svoje transrodne prirode, isto je bitno da gej i lezbijska djeca nisu krivo označena
kao transrodna". Zapravo, nikakva lagana razlika ne može biti napravljena. To je posebno istinito u
odnosu na mlade ljude iz manjinskih etničkih kultura u kojima je homoseksualnost posve prezrena i
transrodnost je prihvatljivija. U slučaju petnaestgodišnjeg "Faheeda", obitelj je bila istočnoazijska i
muslimanska, i "Pacijent je bilo vrlo svjestan da je homoseksualnost apsolutno zabranjena u
njegovoj religiji i roditelji su mu rekli da je kazna smrt ako je uhvaćen". Mnogi izvještaji
transrodnih osoba o njihovim motivacijama čine sasvim jasnim da su one očajne da vide sebe kao
homoseksualne, dovoljno očajne da se podvrgnu ekstremnim operacijama sakaćenja.
Ako ne prihvatimo da postoji nešto poput pravog i esencijalnog transseksualizma, ideja koja bi
trebala biti u suprotnosti s navodnim anti-esencijalizmom queer teorije, onda uključivanje ove
kategorije unutar queer politike se zaista čini izvanrednom. Ona se opire ponosnoj pro-lezbijskoj i
gej politici od koje se unutar pokreta oslobođenja sada traži da slavi kastraciju onih koj-i-e vole svoj
spol. Uključivanje transseksualnih osoba također podupire ideju da je rod esencijalan i to podupire
upravo najreakcionarniju ideju roda.
Postmoderni i queer pristupi rodu su doveli do razvoja "rodne" politike koja je u jasnoj opoziciji
prema, i služi tome da se zamijeni feminizam i učini nevidljivim. Organizacija Sjedinjenih Država
nazvana GenderPAC, utemeljena 1999. godine, predstavlja te nove antifeminističke rodne politike
jako dobro. GenderPAC, premda ga vode transseksualne i transrodne osobe, je razvio široki cilj
svojeg djelovanja. Kada ga se čita, korisno je pogledati gdje se očekuje od žena da pronađu svoje
mjesto. Pošto je "rod" termin koji je tako široko prihvaćen od strane feminističkih teoretičarki i
aktivistkinja, trebalo bi pretpostaviti da je njegovo korištenje ovdje od neke koristi za interes žena,
ali tome nije slučaj.
GenderPAC je organizacija za zagovaranje na nacionalnom nivou koja radi da osigura pravo svak-
e-og Amerikan-ca-ke na svoj rod slobodan od stereotipa, diskriminacije i nasilja, neovisno o tome
kako izgledaju, kako se ponašaju i kako se oblače ili kako druge osobe doživljavaju njihov spol i
spolnu orijentaciju. Posebno smo zabrinut-i-e s ačinom na koji se diskriminacija temeljena na rodu
presijeca s ostalim oblicima diskriminacija, a koji uključuju rasu, klasu, etnicitet i dob. GenderPAC
vjeruje da bi rod trebao biti zaštićen kao temeljno građansko pravo i veselimo se danu kada je
univerzalno poštovan i prihvaćen kao takav.
Žene nisu spomenute u materijalu GenderPACa. Rod ovdje ne znači žene, već transrodne osobe, od
kojih su većina muškarci, i homoseksualnost. Žene čak nisu ni spomenute na listi kategorija koje bi
GenderPAC htio vidjeti kao povezane s "rodom". To su rasa, klasa, etnicitet i dob, ne žene. Žene,
posebno ako nastoje da ukinu kuću roda, bi mogle biti viđene kao problem za ovu politiku. Politički
cilj GenderPAC je da uvede "rod" (politički izgrađena ponašanja dominacije i potčinjavanja koje
potječu od muške dominacije) unutar zakonodavstva Sjedinjenih Država kao nešto što zaslužuje
zaštitu. Taj cilj je u posvemašnjoj kontradikciji s ciljevima feminizma. Čak i liberalni feminizam
koji vidi problem u rodu što je odveć rigidan, nego što uopće postoji, bi mogao imati problema s
onime što se ovdje štiti. Svaka kritika ili sukob s idejom onoga što netko ili neka organizacija vidi
pod riječi rod, bi moglo biti viđeno kao diskriminatorno ako će GenderPAC biti uspješan u svojim

ciljevima. Ja sam bila prozvana kao transfobična i rodnofobična zbog isticanja, na konferencijama,
da rod treba ukinuti, a ne zamijeniti. Prema većini feminističkih analiza bilo koje političke boje,
rodna razlika je viđena kao sam temelj muške dominacije. Traženje da ga se eliminira bi moglo
postati puno težim ako projekt zaštite roda potigne ikakav uspjeh.
Lezbijska kritika queer teorije
U nekoliko zadnjih godina, queer teorija i njezine implikacije za političku akciju su bile podvrgnute
kritikama nekih gej sociologa koji nisu bili spremni da napuste svoje materijalističke analize radi
užitaka poststrukturalizma, kao i lezbijskog feminizma. Ti kritičari su tvrdili da je queer teorija
dijete određenog anti-osloboditeljskog povijesnog trenutka, te je stoga individualistička i anti-
materijalistička i seksistička. U svojoj knjizi Queer Theory and Social Action, Max Kirsch tvrdi da
queer teorija čini akciju za društvenom promjenom nemogućom. Queer teorija, kaže, "se pojavila
unutar institucionalnog konteksta gdje su radikalne društvene kritike postale prošlost". On vidi
queer teoriju, sa svojim "isticanjem nemogućnosti identiteta i relativnošću iskustva", kao da potječe
i da podupire jedan zaseban stadij kapitalizma koji traži izgradnju samodovoljnih osoba, kako bi se
postigao "ekonomski cilj stvaranja profita kroz proizvodnju i svoj su-proizvod, potrošnju". Kaže da
queer teorija "dekonstruira kolektivnu zajednicu, potiče političku apatiju pošto relativizira svu
spolnost i rod". Queer teorija, objašnjava on, se pojavila iz posebno konzervativnog razdoblja u
akademiji. Dok rasa, spol, rod i klasa postaju "ključne riječi u sveučilišnom okolišu", s njima se igra
u teoriji prije nego što se koristi "da se napadnu temelji šire društveno-političke strukture".
Sociolog Stepen O. Murray, u tekstu naslovljenom "Pet razloga zašto ne uzimam 'queer teoriju'
ozbiljno" napada neefikasnu intelektualnu pretencioznost queer teorije: "'Queer teorija' romantizira
neefikasno igranje s 'transgresivnošću' kao zamjenom za težak rad promjene stvarnog svijeta". O
zove "fascinaciju s čudnim čitanjem tekstova" oblikom "mladenačkog isticanja" i "infantilnim
postljevičarskim avanturizmom". On smatra povratak na Freuda, pod novim oblikom "Lacanovske
retorike", stvarnom zagonetkom koja zahtjeva analizu iz perspektive sociologije znanja i zaključuje:
"Ako i kada queer teoretičari proizvedu teoriju koja se čini da objašnjava i predviđa nešto drugo
osim tekstualnih reprezentacija, obratit ću pažnju. Do tog vremena, svjestan antiempirističkog duha
vremena, zadovoljan sam što me smatraju pred-postmodernim, skeptičnim, empiricističkim i
komparativnim društvenim znanstvenikom".
Sociolog Steven Epstein optužuje queer teoriju zbog pretjeranog ponosa što lažno tvrdi da je
izmislila društveni konstruktivizam, i odlučno ne uspijevajući prepoznati svoje korijene u
sociološkoj teoriji ranijih desetljeća. Neke nedavi studenti seksualnosti koji rade van sociologije,
objašnjava, pretpostavljaju koncept društvenog konstrukcionizma "da je izašao, kao Atena, posve
oblikovan iz glave Michela Foucaulta". "Prateći svoje stablo misli ne dalje od Sedgwick i
Foucaulta", on objašnjava, praktikanti queer teorije riskiraju "da ponovno izmisle kotač". Također
kritizira queer teoretičare radi proizvodnje razrjeđene, apstraktne teorije iz njihovog fokusa na
"diskurse i tekstove", u kojima "su kritična pitanja o društvenoj strukturi, političkoj orgaizaciji i
društvenom kontekstu" izbačena. Jasno, neki muški gej sociolozi, koji imaju korijene u socijalizmu
i ozbiljno su zainteresirani za društvenu promjenu, su bili nepropustljivi za mamac queer teorije kao
što su to bile i radikalne i lezbijske feministke.
Radikalne feminističke teoretičarke su odbile da podlegnu institucionalnoj opsesiji

poststrukturalizma koja dominira velikim dijelom akademske feminističke teorije.
Poststrukturalističke feminističke teoretičarke poput Chris Weedon i Linde Nicholson predstavljaju

postmoderne ideje koji izvode svoje radove iz rada muških francuskih intelektualaca kao neku
granu feminizma. To je vrsta feminizma, koja, odbacuje svu feminističku teoriju koja je
predstavljena ranije, pokazujući kako je esencijalistički i reakcionaran bio taj staromodni
feminizam. Somer Brodribb i suradnice radikalno feminističke antologije Radically Speaking su
proučile poststrukturalističku teoriju do u detalje radi njezine mizoginije, opskurnosti i
bezkorisnosti prilikom analiziranja muškog nasilja. Učenjakinje radikalnog feminizma vide izjave
Chris Weedon da feministkinje nisu voljele ili radile teoriju se čine jako zbunjujućima i njezina lista
velikih teoretičara od kojih feministkinje mogu razviti teoriju - sve muškarci, većinom Francuzi i
većinom gej. Takvo samouvjereno odbacivanje svake nezavisne misli od strane žena podiže
zanimljivo pitanje što bi se trebalo računati kao teorija uopće. Jasno, u Weedoninom slučaju, Mary
Daly, Andrea Dworkin i Catherine MacKinnon, koje su sve doprinijele najznačajnije lezbijskoj
feminističkoj teoriji, nisu teoretičarke. To je možda tome tako pošto one nisu muškarci, ili se ne
odnose s poštovanje prema muškom kanonu, nego samo kritiziraju, ili zato što njihove ideje ne
mogu biti asimilirane unutar muškog okvira koji ona prepoznaje kao legitiman. Kao što je radikalno
feministički Redstockings Manifesto istakao 1969. godine, zadatak radikalno feminističke teorije je
da se odbace pravila i odredbe, predrasude gospodara, i da se stvori teorija iz iskustva žena. "Mi
gledamo naše osobno iskustvo i naše osjećaje o tom iskustvu, kao temelj za analizu naše zajedničke
situacije. Ne možemo se oslanjati na postojeće ideologije pošto su one proizvod kulture muške
nadmoći". Nije lagano za radikalne i lezbijske feminističke teoretičarke prihvatiti da su ideje
muškaraca koji ne samo da su odgojeni pod muškom dominacijom već i pokazuju da zadržavaju sve
svoje patrijarhalne predrasude netaknutima gledati kao korisne za obaranje muške moći.
Do kraja 1990tih, dobar broj lezbijskih feministki se pridružio u organiziranoj kritici queer teorije i
prakse, posebno u jednoj značajnoj kolekciji Cross Purposes. Možda je trebalo tako dugo da se
škodljivi efekti tako ekskluzivno maskuline političke agende postaju jasni. Lezbijke feministke
kritiziraju i propituju opskurnost queer teorije, ističući da revolucionarna politička teorija mora biti
razumljiva aktivistima koji ih koriste. Lezbijski feminizam je tražio da bude posve razumljiv, jer je
došao iz, i ciljao je da inspirira, politički pokret. U antologiji Cross Purposes Lillian Faderman,
bitna povijesničarka lezbijske povijesti objašnjava opskurnost queer teorije u terminima da je ona
namijenjena sasvim drugoj publici, onima koji imaju moć u akademiji. Ona ju optužuje da je
sastavljena od hermetičkog, uspavljujućeg žargona i strukture rečenice: "Jezik koji queer učenja-ci-
kinje koriste se nekada čini transparentno usmjeren na ono što su lezbijke feministke jednom
nazvale 'velikim dečkima' akademije. Lezbijsko-feminističko pisanje, nasuprot tome, je imalo kao
prve vrijednosti jasnoću i pristupačnost, pošto je svrha bila da govori direktno zajednici i da
proizvede promjenu pri tome". Queer teorija, kaže ona, "se čini rezolutno elitističkom".
Mnoge spisateljice u Cross Purposes antologiji lamentiraju gubitke koje je lezbijski feminizam
zadobio tijekom 1990tih, koje one pripisuju spremnosti nekih lezbijki da se integriraju u mušku
queer politiku. Sve više i više resursa ključnih za održivu lezbijsku zajednicu je bilo zatvoreno -
knjižare, kafići, galerije i tiskare. Sue-Ellen Case oplakuje efekt na lezbijsku zajednicu nakon
dezertiranja lezbijki u queer politiku: "Upravo kada su queer lezbače zatvorile vrata na putu iz
lezbijskog feminizma, stara aljkava mjesta centrirana oko žena su počela da se zatvaraju: većina
feminističkih i lezbijskih kazališta, knjižara i kafića je nestalo". "Queer lezbače", kaže ona, su bile
odgovorne, kroz svoje "privilegiranje gej muške kulture" i svoj "prezir i kasapljene lezbijskog
feminizma" za gašenje lezbijskog kulturnog odgovora - društvenog, ekonomskog i teoretskog.
Faderman oplakuje gubitak tih resursa također, nazivajući to gubitkom lezbijskog prostora.
Stvaranje ženskog i lezbijskog prostora, kako geografski tako i u terminima ideja, je bilo od

temeljne važnosti za razvoj feminizma od 1960te na ovamo. Faderman priznaje da je nalazi to
"zapanjujućim . . . da ženske queerovke nisu vidjele analognu potrebu da zatraže svoj vlastitit
prostor, već si radije dopustiti da nestano u nešto što je esencijalno muški queer prostor". Queer
žene, objašnjava, "se čini da su sada posve odustale od konceptualnog prostora za sebe kao lezbijke
u prisvajanju termina i koncepta 'queer'".
Faderman smatra da je queer politika jednako problematična za žene kao i bilo koja drugi muški
dominirana politika, do mjere da "queerovke ne mogu učiniti sebi sretan dom s mužjacima queer
vrste" i tvrdi kategorički da "muškarci, queer ili strejt, u konačnici zasjenjuju i nadmoćni su nad
ženama, queer i strejt. Sav prostor postaje muški prostor osim ako žene ne održavaju organizirani
napor da označe prostor za sebe". Faderman opisuje položaj lezbijki u queer politici kao da nalikuje
lezbijkama koje su služile u miješanim organizacijama prije nego što je izmišljen lezbijski
feminizam: "queer ženke su dodatak pravim queerovima, kao što su homofilne žene bile dodatak
pravim homoseksualcima u homofilnom pokretu 1950tih, prije nego što su lezbijke svijesno stvorile
svoje vlastite političke prostore".
Faderman izražava gorko razočaranje i zbunjenost s odbacivanjem feminizma od strane žena unutar
queer politike. Ona objašnjava da mnogi od onih, poput nje, koje su bile lezbijke prije 1960tih kada
se feminizam rodio su osjetile izobilje i olakšanje jer je artikulirao njihove najdublje osjećaje".
Feminizam je također "dao mjesto za prostor u kojem lezbijke mogu sanjati o amazonskoj naciji i
prostor za izum jedne ženske kulture". Feminizam je nudio tako korisne darove, kaže one, da su
lezbijke poput nje bile "šokirane i čak bijesne kada smo vidjele pojavu nove generacije koja se
činila da uzima zdravo za gotovo ono što je feminizam učinio mogućim i, koje ne bez malo
neprijateljstva prema feminizmu, su krenule u potragu za onim što im se činilo kao strano
božanstvo - queer alijansa".
Nekompatibilnost između queer politike i lezbijskog feminizma je posebno jasna, prema Sue-Ellen
Case, u pokretu prema gej potrošačkom tržištu prije nego prema zajednici. Vrijednosti lezbijskog
feminizma su posve neprikladne tom novom queer tržištu, jer pothvati lezbijskog feminizma su bili
ideološki posvećeni spriječavanju hijerarhije. Oni su operirali kolektivno i nisu se sastojali oko toga
da se pojedine osobe obogate. Knjižare i drugi gej biznisi koji nastavljaju nakon lezbijskog
feminističkog kolektivizma funkcioniraju sasvim različito. Ona komentira da "Ono što je jednom
bila lezbijska ili gej zajednica sada postaje tržišni sektor". Jedan bivši aktivist Queer Nation,
objašnjava, je stvorio "Queer mrežu New Yorka za shopping", i "u nekim krugovima . . . . 'queer' je
postao komodificiran tako se sastoji od takvih stvari kao što je piercing, koža i irokeze". Queer
akademičari, kaže ona, su promišljali ovaj razvoj stvaranjem filozofije koja slavi shopping: "Mnogi
'queer' akademičari pišu taj bogati, komodificirani fetišizam . . . Oni izumljuju queer diskurs iz
svoje ovisnosti privlačnosti masovnom tržištu . . . Klasna privilegija i slavljenje kapitalizma su
spojeni s industrijom queer seksa". Stoga Queer Nation "se čini da odmotava isti stari transparent
individue koju liberalna demokracija ostavlja da se suši na konopcu".
Bonnie Zimmerman, bitna stvarateljica i braniteljica lezbijskih studija i lezbijske književnosti,

smatra da je feminizam taj "koji daje najbogatije i najrazvijeniji skup značenja lezbijskom
iskustvu", dok queer teorija "može zapravo biti gledana da uništava lezbijstvo kao specifičan
identitet, poziciju subjekta i označitelj". Ona ističe da premda je queer teorija "trenutno moderna",
ona će teško "dozvoliti zasebno lezbijsko iskustvo, identitet i kritičku praksu".

Ironično je da Teresa de Lauretis, koju mnogi komentatori drže zaslužnom kao onu koja je uvela
izraz "queer teorija" će biti jedna od onih koja će odbacivati smjer kojim su queer teorija i politika
krenuli u Cross Purposes antologiji. Ona kritizira queer teoriju radi uklanjanja lezbijki iz
generičkog termina "queer" i radi zahtijevanja od tih lezbijki koje preuzimaju queer teoriju da
odbace ženstvenost i žensko tijelo do mjere da čak i postanu muškarci.
Sumarno, čini se da se razvio novi imaginarij iz progresivnog odbacivanja ženstvenosti i, sada,

također odbacivanje ženskog tijela: diskurs spolnosti se pomaknuo od nemogućnosti ženstvenog
identiteta teoretiziranog od strane feministki od kasnih 1970tih, do navodne "subverzije" rodnog
identiteta u queer/lezbijskim studijima, do doslovnog postajanja muškarcem lezbijske PoMo.
Queer teorija je bila kritizirana za davanje teorijskog opravdanja za seriju specifično muških praksi
koje su bile značajni oblici muškog gej izražavanja, ali su bile objekt kritike u gej oslobođenju i
feminističkoj teoriji. Butlerine ideje o transgresivnom potencijalu "performiranja" roda, na primjer,
su bile korištene da podrže ideju da drag, transvestizam, transseksualnost, camp, igranje uloga i
sadomazohizam su prave queer političke prakse. Sue Wilkinson i Celia Kitzinger ističu to snažno:
"Queer kritika ne samo ignorira, već ponekad preokreće, ključne feminističke kritike, posebno
radikalno feminističke kritike: sadomazohizma, gej muške kultura, transseksualnosti/transvestizma,
biseksualnosti i heteroseksualnosti.
Kako zbor pobune protiv hegemonije queer ideja i praksi raste, nova lezbijska i gej politika mora da
nastane kako bi zauzela njezino mjesto. Takva nova politika bi se trebala vratiti feminističkom
projektu eliminiranja roda, u posvemašnjoj kontradikciji politike GenderPAC, u kojem je projekt
zaštite "roda" nastao bez puno muke iz queer teorije i politike. Reket zaštite roda je bitan razlog
odbacivanja queer politike, ali postoje mnogi drugi razlozi. Queer politika je utemeljena na
odbacivanju ideja i praksi lezbijskog feminizma, posebno ideje da je osobno i političko i da spolni i
emotivni odnosi mogu biti izgrađeni na temelju jednakosti. Kao što su muški gej sociolozi i
lezbijske feministkinje istakle, queer teorija je trivijalna u svojim opsesijama i praksama i u
suprotnosti s pravom društvenom promjenom. U ostatku ove knjige ću proučiti aspekte queer
agende koji su posebno opasni za žene i lezbijke i pokazuju da lezbijski feminizam, prije nego što je
pogodan objekt za ismijavanje, je zapravo ključni temelj za društvenu promjenu prijateljski
nastrojenu ženama.

U ovom zapisu donosimo prijevod poglavlja Lesbian Feminism and Social Transformation knjige
Unpacking Queer Politics autorke Sheile Jeffreys objavljene 2003. godine.
Lezbijski feminizam i društvena promjena
U utemeljiteljskim tekstovima lezbijskog femnizma poput Sappho Was a Right-on Woman (1972.) i
The Woman-Identified Woman (1970.), lezbijstvo je predstavljeno kao model za oslobođenje žena.
Lezbijske feministke objašnjavaju da lezbijke imaju nezavisnost i jednakost koju heteroseksualne
žene samo priželjkuju. Lezbijke su slavljenje kao snažne, ženoljubive i pune egalitarne etike i
prakse razvijene u opoziciji dominantno-submisivnoj ženomrzačkoj etici heteroseksualnosti. Kako
se lezbijski feminizam razvio u pokret u 1970tim godinama, lezbijke su pisale i razmišljale o sebi
kao predvoditeljicama društvene promjene. Lezbijstvo je dalo feministkama ideal jednakosti koji je
bacao svjetlo na ugnjetavačku prirodu političke institucije heteroseksualnosti, i nudio
revolucionarnu alternativu. Kako je zapisala Adrienne Rich, filozofkinja lezbijskog feminizma u
1979. godini: ""Povijesnom feminističkom zahtjevu za jednaku ljudskost, za svijet slobodan od
dominacije kroz nasilje, lezbijstvo/feminizam je prirodao radikalni koncept ženocentrične vizije,
pogled na društvo čiji cilj nije jednakost već posvemašnja transformacija". Lezbijke feministke su
bile ponosne na svoj izbor da vol žene i nevjerovatno ponosne da budu revolucionarke-modeli, koje
žive revoluciju sada.
Taj ponos i samopouzdanje je razbijeno u 1980tima, kako se odvijala lezbijska seksualna revolucija,
i kako je klasa lezbijki poduzetnica u seks industriji započela da promiče lezbijsku pornografiju,
lezbijski striptiz, sadomazohizam i čak prostituciju. Ove nove lezbijke seksualne libertarijanke su
ismijavale lezbijke feministke za njihov anti-seks puritanizam i posebno za njihovu praksu
jednakosti, za koju je bilo rečeno da je ne-seksi i neodrživa. Queer lezbijke i postmodernističke
lezbijke su nastavile s napadom. One su u gej muškarcima vidjele svoj model za spolnost i
transgresiju i propitivale je li uopće moguće i razumno čak i koristiti riječi ili ideju "lezbijstva".
Ali lezbijska alternativa, kao način da se stvori osobna i politička jednakost, nije izgubila ništa od
svoje uvjerljivosti. Sada kada značajan broj gej teoretičara i aktivista propituje destruktivnu narav
mačističke mejnstrim gej kulture i spolne prakse, lezbijska alternativa postaje sve relevantnija.
Istraživanja dinamike hetero odnosa sugerira da su žene i dalje ozbiljno zakinute u odnosima s
muškarcima. Žene su i dalje dominantno odgovorne za sve oblike kućnog rada, uključujući i spolni
i emocionalni rad. Muškarci su se promijenili malo u svojem ponašanju. Oni iskorištavaju rad žena i
daju tek mali doprinos sami po sebi. Vidjeli smo već u ovoj knjizi da neke od dominantnih oblika
gej intimnosti pate od ozbiljnog problema eroticizirane nejednakosti. Lezbijska alternativa mora
dobiti centralnu pozornicu, umjesto da bude pospremljena u povijesni arhiv.
U ovom poglavlju ja ću objasniti zašto projekt gej jednakosti koji traži da zaštiti "privatnu" sferu
spolnog iskorištavanja od političkog razmatranja, a istovremeno traži jednaki pristup
heteroseksualnim privilegijama, a koje nastaju upravo od ženskog podčinjavanja, ne može ići u
korist lezbijkama i drugim ženama. Sugerirat ću da lezbijski feminizam, koji nastoji da stvori
jednakost u "privatnoj" sferi spolnih i intimnih odnosa bi trebao biti viđen kao predvodnik
lezbijskih i gej politika za opću društvenu promjenu.
Lezbijke i agenda jednakosti

Osnovno za politiku radikalnog i lezbijskog feminizma je razumijevanje da je "osobno političko".
Ova rečenica ima dva povezana značenja. Ona znači da se političke strukture moći "javnog" svijeta
odražavaju u privatnom svijetu. Stoga, posebno za žene, "privatni" svijet heteroseksualnosti nije
prostor osobne strukture, sigurna luka od bešćutnog svijeta, već intimni prostor gdje je njihov rad
preuzet iz njihovih tijela, seksualnost i emocije su ograničene i iskorištene u korist individualnih
muškaraca i političkog sustava muške nadmoći. Čak i koncept "privatnosti", kako to Catharine
MacKinnon uvjerljivo izražava je "štitio mjesto za fizičko nasilje, silovanje u braku, i ženski
potlačeni rad". Ali rečenica je imala komplementarno značenje, koje je da je "javni" svijet muške
moći, svijet korporacija, vojski i parlamenata utemeljen na tlačenju u privatnosti. Zgrada odnosa
moći između muškaraca, od agresivnog poziranja nuklearnim naoružanjem do preuzimanja tvrtki, je
napravljena na temeljima svoje različitosti od "ženstvene" sfere i temeljena na svijetu žena koji
hrani i služi mušku moć. Promjena javne sfere muške agresije, stoga zahtijeva promjenu odnosa
koji se događaju u "privatnosti". Javna jednakost ne može nastati iz privatnog ropstva.
Ovo razumijevanje je ono što razlikuje radikalnu feministku i politiku radikalnog lezbijstva od
politika liberalnih feministki. Dok liberalne politike traže jednakost u javnoj sferi, politike
radikalnog feminizma ističu da je javna sfera sagrađena specifično od ženske privatne potčinjenosti
ne može nikada ponuditi ženama "jednakost". Ovaj pristup radikalnog feminizma baca sumnju na
politiku jednakosti lezbijki i gejeva gdje lezbijke traže da budu jednake gej muškarcima, ili da
dosegnu neku jednakost pored gej muškaraca, s privilegijama koje heteroseksualni muškarci
dobivaju iz svoje dominacije.
Catharine MacKinnon objašnjava vrlo jasno zašto politika jednakih mogućnosti neće općenito
pomoći ženama. Jedan problem je da je svijet koji su stvorili muškarci organiziran oko njihove
biologije i njihovog dominantnog klasnog statusa. Javni svijet je organiziran tako da muškarci
uvijek imaju prednost, ona tvrdi, programa afirmativne akcije.
Fiziologija muškaraca definira većinu sportova, njihove zdravstvene potrebe većinom definiraju
police osiguranja, njihove društveno dizajnirane biografije definiraju očekivanja na poslu i uspješne
karijerne obrasce, njihove perspektive i preokupacije definiraju jednakost u znanstvenim
istraživanjima, njihova iskustva i opsesije definiraju uspjeh, njihova vojna obaveza definira
građanski status, njihova prisutnost definira obitelj, njihova nemogućnost da se slože jedan s drugim
- njihovi ratovi i vladanja - definiraju povijest, njihova slika definira boga i njihove genitalije
definiraju spolni odnos. To su standardi koji su predstavljeni kao rodno neutralni. Za svaku od
muških razlika od žena, ono što čini plan afirmativne akcije je zapravo ništa drugo do li struktura
kojom dominiraju muškarci i vrijednosti američkog društva.
Nijedna vrsta jednakosti među ženama nije moguća unutar političkog sustava postavljenog posve u
korist muškaraca. Jedna arena u kojoj žene ne mogu dosegnuti "jednakost", na primjer, je
parlamentarni sustav. Tess Kingham, nekadašnja parlamentarka britanskih laburista, je opisala svoj
očaj na konstantno ugnjetavanje i neprobojnost muškog parlamenta Britanije, gdje se predstavnici
dviju glavnih stranaka uključuju u "igru penisa". Opozicijski parlamentarci, kaže ona, su proveli
dane i noći "beskonačno gurali svoja međunožja oko Glavne dvorane u šaljivoj borbi s ministrima
iz Laburističke stranke - postižući apsolutno ništa" i Parlament je bio jednostavno "debatni klub
dječaka iz javne škole". Samo dramatična promjena bi mogla stvoriti politički okoliš u kojem bi
žene bile "jednake". Ali, za gej muškarce, za koje je vjerovatno da su u politici i na nivoima moći
već sada, problem bi mogao biti jednostavno da oni ne mogu biti ugodno "autani". Za gej muškarce,

jednakost s heteroseksualnim muškarcima je program afirmativne akcije moguće jednom kada je
predrasuda koja spriječava "autanje" uklonjena. Za žene je problem vrlo različit.
Agresivna muževnost oblikuje institucije muške nadmoći poput parlamenta. Kao što ističe
Germaine Greer, "Muževnost je sustav. To je kompleks naučenih ponašanja i suptilno kodiranih
interakcija koji oblikuje povezno tkivo korporativnog društva". Kada žene pokušaju da uđu u te
"muževne hijerarhije", one predstavljaju "izvozno tijelo, u stalnoj opasnosti izazivanja ogromne
reakcije i grupnog odbacivanja". Oblikovanje korporativnog svijeta kroz muževnost znači da su bilo
kakve aspiracije prema jednakosti u toj sferi okrutne za žene, zahtijevajući od njih da "dupliciraju
ponašanja koja smatraju posve stranim i uznemirujućim". Muškarci vole muževni svijet koji su
izgradii za sebe, ona tvrdi, i da ne uživaju "u onome što se eufemistički zove "isjeci i nabij" -
dozvoljene brutalnosti korporativnog žuvota - takvo ponašanje ne bi nikada bilo institucionalizirano
i žene se ne bi s time sada borile".
Greer opisuje ponašanje mužjaka u heteroseksualnom muškom mejnstrimu kao način koji se čini
posebno prilagođen ponašanju gej mužjaka sadomazohista u seks klubovima.
Kada god se muškarci skupe zajedno, u dvorani bazena, u restoranu, vidite one koji čekaju na
dominantne mužjake, proučavajući njihove reakcije, balansirajući kada da se podčine a kada da
izazovu. Uvijek će postojati jedan muškarac koji može utišati drugog s pogledom; većina će se
podčiniti . . . a bit će i mlađi mužjaci, koji će pokušati da se svide hodajući i hvatajući i pazeći na
vođu. Prisustvo žena u takvim grupama odvlači muškarce od rada pred njima - ako uopće priznaju
žensko prisustvo, koje oni obično ne priznaju.
Jasno je iz tih uvoda zašto gej muškarci žele zaštiti svemuški karakter svojih seks klubova. Žene bi
jednostavno uništile tu dinamiku i možda ih smatrale urnebesno smiješnima.
Teoretičari muških studija su istakli da agresivna natjecateljska muževnost koja oblikuje muške
institucije i političke i ekonomske sustave ne samo da isključuje žene, ali ima toksične društvene
efekte u terminima nejednakosti i rata. Andy Metcalf piše o tome kako agresivna muževnost gradi
ekonomiju kroz ideje poput "na tržištu samo najsnažniji opstaju i tvrdi, tanki industrijski sektor je
nužan". Michael Kimmel objašnjava da "Američka agresivnost i nasilje potvrđuju tu kompulzivnu
muževnost, društveno oblikovan rodni identitet koji se manifestira istovremeno u ponašanju
pojedinaca i u vanjskoj i u domaćoj politici".
Gej muška spolna kultura reproducira tično kodove muške dominacije u muškom mejnstrim svijetu.
Seks klubovi gej muškaraca i posebno SM klubovi i zabave su organizirani vrlo strogo prema
muževnoj, agresivnoj hijerarhijskoj igri penisima. One su eksplicitna verzija muževnosti koja
postavlja vojnu, ekonomsku i spolnu prijetnju ženama i muškarcima na međunarodnom nivou. Kao
što Metcalf nastavlja da objašnjava, muška spolnost nije "jednostavno privatna stvar", već "oblikuje
javni život". On tvrdi da "alternativa počinje s priznanjem da je promjena potrebna".
Jednakost u sustavima sagrađenima na agresivnoj muževnosti nije da se otvori prema ženama koje
traže da budu muževnije od muškaraca, kao što su sadomazohistkinje poput Pat Califije učinile. Ali
kako te žene stare, biti muževnija od muškaraca više nije dovoljno i one moraju se podvrgnuti
samo-sakaćenju u pokušaju da postanu muškarci. To nije oblik "jednakosti" koji nudi bilo kakvu
budućnost ženama koje biraju da ostanu u ženskim tijelima. Dok gej muškarci teže da budu

integrirani kao jednaki u javnom svijetu muške dominacije - zaoravo - vrlo je vjerovatno da su već
tamo - to je jedna razumno očekivanje za lezbijke, jer lezbijke jesu žene.
Postoje dvije glavne verzije jednakosti kojoj gej teoretičari i aktivisti teže. Gej konzervativci poput
onih uključenih u American Independent Gay Forum, "srednje konzervativnu" grupu postavljenu
1999. godine da koordinira gejeve s centrističkim politikama, od Log Cabin (gej Republikanci) do
libertarijanaca slobodnog tržišta, žele uklopiti gej muškarce u već postojeću Ameriku koju smatraju
već više-manje savršenom. Stoga oni žele pristup za gej muškarcima prema proizvodima poput
braka, koji je nepravedno dostupan samo heteroseksualcima. Oni su "za-obitelj", te nemaju nikakvu
kritiku braka iz feminističke ili bilo koje druge perspektive. Queer aktivisti će vjerovatno kritizirati
ovu verziju agende jednakosti. Queer teoretičari tipa Sex Panic, poput Michaela Warnera, nemaju
nimalo interesa zalagati se za bračna prava. Oni smatraju promiskuitet gej mušaraca
revolucionarnim samim po sebi. Njihov zahtjev je za tip spolne slobode koji su koristili
heteroseksualni muškarci iz viših klasa u periodima povijesti kada su muškarci imali još više
nesankcionirane privilegije da zloupotrebljavaju žee, muškarci poput tih su uključeni u Hellfire
Klub u 18stoljetnoj Britaniji ili heroj ljevičarskih revolucionara seksualnosti, Marquis de Sade.
Takve konzervativne i queer pozicije mogu biti viđene da predstavljaju dvije pozicije unutar
patrijarhalne misli o spolnosti. Jedna je da se održi brak radi njegovih koristi za društvu - čitaj
muška prevlast - dok dozvoljava muškarcima da se igraju sa strane kao i obično, dok druga slavi
mušku spolnu slobodu i stvaranje društva u kojem muškaci mogu spolno koristiti sve druge na bilo
koji način. Queer zahtjevi za spolnom slobodom također predstavljaju pokušaj da gej muškarci
dobiju prava na izražavanje muške spolne agresije i iskorištavanja u javnom i privatnom svijetu
koja su heteroseksualni muškaci dobili u seksualnoj revoluciji iz 1970tih. Drugdje sam pisala o
načinima na koji je "seksualna revolucija" upisala muška spolna prava na spolnost nejednakosti i na
spolno iskorištavanje u pornografiji i prostituciji. U toj "revoluciji", ženska prava na tjelesni
integritet i jednakost su izostavljena. Ova spolna sloboda heteroseksualnih muškaraca je sagrađena
iz podčinjavanja žena. Gej zahtjevi za jednakošću sa spolnim slobodama heteroseksualnih
muškaraca ovisi jednako o ženskom potčinjavanju.
Brak i druge heteroseksualne privilegije
Agenda jednakosti gej politika je najproblematičnija tamo gdje uključuje same temelje povijesnog
ugnjetavanja žena, razmjenu žena između muškaraca radi rada i reprodukcije u braku. Politika gej
jednakosti zahtijeva, na primjer, pravo gej muškaraca da se vjenčaju i uključuje kupovanje ženskih
tijela u surogat majčinstvu da bi mogli dobiti pomladak. Jonathan Rauch iz Log Cabin izražava
konzervativnu poziciju prema gej braku krako i jasno. On kaže da "principijelna društvena
konzervativna pozicija bi bila pro-obiteljska bez da bude anti-gej", jer bi "ohrabrila i
heteroseksualne i gej osobe da se skrase u monogamne veze i da priznaju prave prednosti za djecu
iz dvoroditeljskih obitelji". Njegovi pogledi dolaze iz staromodnog muškog mejnstrim
antifeminističkog konzervativizma, kao što vidi "neprijatelje države" i "obitelji" u "Razvodu,
nezakonitoj djeci i bračnoj nevjeri". Andrew Sullivan argumentira u prilog gej braka da je brak
"osnovna odlika građanstva". Upravo radi toga razloga, radi važnosti braka za građanstvo su
feminističke kritičarke tvrdile da žene imaju drugorazredno građanstvo. Žene dobivaju građanski
status kroz muškarce kada stupe u brak i ne mogu dobiti od njega koristi zbog teškog rada u
kućanstvu.

Nema prostora ovdje da se pokrene puna diskusija o tom pitanju, koja je dobila dosta pažnje u
zadnjem desetljeću u lezbijskoj i gej literaturi. Feministička kritika braka je jedva spomenuta,
premda, jako malo shvaćena. Brak nije na agendi lezbijskog feminizma, jer simbolizira i izgrađuje
žensko potčinjavanje. Najdublja feministička kritika braka je od Carole Pateman u njezinoj knjizi
The Sexual Contract. Pateman ističe da "Do kasnog 19. stoljeća pravna i građanska pozicija žene je
sličila onoj od roba. Pod common law doktrini coverture, jedna žena, poput roba, je bila građanski
mrtva. Poput roba, ona je oživljena tako da joj je dano ime njezinog gospodara, što je način kako
žene gube svoja vlastita prezimena stupanjem u brak. Pod coverture, jedna žena je morala živjeti
tamo gdje njezin muž zahtijeva. On je posjedovao njezina primanja i njezinu djecu, "kao što su
djeca ženskog roba pripadala njezinom gospodaru". Kroz cijelo 19. stoljeće, žene su mogle biti, i
bile su, prodavane od strane svojih muževa. Ursula Vogel, u njezinom uvjerljivom radu o
povezanosti između ženskog smanjenog građanskog statusa i braka, objašnjava da je do kraja 19.
stoljeća, "sam brak . . . zadržao neke od osobitosti kmetstva. Ostao je statusni odnos u kojem je
muž, qua muž, imao određena vlasnička prava nad osobom svoje žene". Lezbijska pravna
teoretičarka iz SADa, Ruthann Robson se zalaže za opće ukidanje braka, govoreći da "lezbijsko
preživljavanje nije podstaknuto preuzimanjem zakonskog prava o braku. Naša pravna energija je
bolje usmjerena prema ukidanju braka kao državne institucije i supruge kao pravne kategorije".
Premda je pravo na gej brak bilo kontroverzno pitanje i podređeno vrućoj debati, drugi primjer
heteroseksualne privilegije, surogat majčinstvo, nije. Možda je tome zato što se ne treba zalagati za
to kao za pravo. Ono je već dostupno gej muškarcima u SADu. Ali perspektiva lezbijskog
feminizma bi sugerirala da ne bi trebalo biti dostupno nikome, jer je to privilegija koja nastaje
specifično, a i dio je, ugnjetavanja žena. Dok gej brak jednostavno podupire jednu ugnjetavačku
instituciju, korištenje surogat majčinstva od strane gejeva direktno uzrokuje ugnjetavanje žena.
Surogat majčinstvo je nastalo na temelju profitabilne tehnološke industrije reprodukcije.

Feminističke teoretičarke i aktivistke u grupama poput FINNRAFE su radile kampanje protiv
oglašavanja tih tehnologije, na temeljima da te procedure znače nasilje nad ženama, da su to
eksperimentalne tehnologije, i da kirurzi, često trenirani na krava, eksperimentiraju sa ženama. Ali
upravo je surogat majčinstvo bilo mjesto za najveću brigu među feminističkim kritičarkama tih
novih tehnologija. Slučaj "Beba M" u SADu, u kojoj je otac kupac nametnuo svoja prava kroz
sudove da preotme skrbništvo nad djetetom od majke, je bilo fokus puno feminističkog
teoretiziranja o šteti koja se radi ženama i djeci kroz ovu praksu. U surogat majčinstvu, žene su
plaćene da nose embrije. Jajašca "surogat" majke mogu biti iskombinirana sa sjemenom "oca"
kupca, ili čak i jajašce može biti kupljeno. U oba slučaja, feministke tvrde, ženska tijela su
pretvorena u vlasništvo muškaraca koji imaju vlasnička prava nad njima tijekom perioda trudnoće i
onda kupe bebu koja je rođena. Janice Raymond naziva surogatstvo "reproduktivnim ropstvom".
"Surogatkinje" su često siromašne i često iz zemalja Trećeg svijeta koje trebaju novac. One pate od
invazivnih operacija i droga in-vitro oplodnje i moraju biti testirane tijekom trudnoće i moraju
pristati na abortus djeteta ako dijete nije onakvim kakvim ga kupac želi. Stoga su ženska tijela i
djeca stavljena na tržište. U zemljama poput Australije, komercijalno surogatstvo ove vrste je
nezakonito. U državi Viktoriji altruistično surogatstvo je također zabranjeno. Ovo je utemeljeno na
razumijevanju da su žene podložne pritisku da nose dijete za druge, ali da onda ne mogu podnijeti
emocionalnu bol rastanka, koja može biti slična boli koju iskuse majke prisiljene da se odreknu
djeteta radi posvajanja.
U SADu, komercijalno surogatstvo, u kojem žene potpisuju ugovore za nošenje i predaju djeteta,
ono je legalno, i gej muškarci koriste ovu mogućnost, iznajmljuju ženska tijela i kupuju svoje

potomstvo. Muškarci u SADu koji nemaju parterku mogu platiti agencijama za surogatstvo da
pronađu i plate ženu da im proizvede djecu za njih u svojoj maternici. Jedna takva agencija, koja se
oglašava direktno gej muškarcima se zove Growing Generations: Surrogacy for the Gay
Community. Tvrdi da je "prva i jedina tvrtka za surogatstvo koju vode gejevi i lezbijke i koja služi
gej zajednici diljem svijeta". Agencija zapošljava mrežu doktora, psihologa i odvjetnika i predlaže
"prigodne surogat majke i davateljice jajašaca". Tvrtka nudi "tradicionalni program", u kojem
surogat majka, "koristeći vlastita jajašca, je umjetno oplođena sa spermom mogućeg oca". U
"surogat programu nošnja", postoji "istovremeno i davateljica jajašca i nositeljica embrija". Gej
muški klijenti mogu odabrati "iz velikog izbora posvećenih i odgovornih surogatkinja i davateljica
jajašaca". Da bi pomogle muškarcima da odaberu "surogatkinje" su prikazane u grupnoj fotografiji
s osmijehom za kameru. One su podvrgnute "dubokom medicinskom i psihološkom vrednovanju".
Kako tvrdi internet stranica agencija, "Naše surogatkinje su u dobi između 21 i 36, zdrave,
financijski osigurane, i imaju barem jedno svoje dijete. Mnoge od naših surogatkinja i davateljica
jajašaca su visokoškolski obrazovane i vode aktivne profesionalne živote. One su posebne žene koje
su izabrale da pomognu gej zajednici da ostvari radosti koje jedno dijete može unijeti u život".
Jedna iz agencijskog tima surogat majki kaže "Ja sam uvijek bila ekstra ponosna da kažem da sam
imala dijete za gej muškarca samca". Ukoliko bi ijedna od ovih nesebičnih žena imala poteškoća da
preda dijete nakon rođena, agencija će klijente uputiti na odvjetnike koji će im pomoći da "utvrde i
potvrde svoja roditeljska prava". Interesantno je da agencija kaže da su žene psihološki testirane, ali
uopće ne spominje da se provodi ikakvo testiranje muških kupaca ili bilo kakva priprema za
zahtjeve koje bi njihova kupovina mogla učiniti za njihovo strpljenje ili vrijeme.
Razlog zašto su ove žene spremne postati surogatkinjama je vjerovatno radi novca kojim su
plaćene. Žena prima 18000 američkih dolara za nošenje bebe plus ekstra plaćanja za invazivne
procedure in-vitro oplodnje. Mora se povrdnuti zdravstvenim pregledima da osigura da će proizvod
ispasti kakav je naveden u ugovoru. Ovo nije veliki iznos novca za posao od 9 mjeseci, ali može se
činiti kao puno za loše plaćenu ili nezaposlenu ženu, ili za onu koja je zadužena. Internet stranica
čini da proces zvuči toplo i mazno:
Većina surogatkinja iz Growing Generations razvije blisku vezu sa svojim partnerima počevši od
prvog sastanka. Ovo se nastavlja kroz porod i često nakon njega. Vaše putovanje s vašom ciljanom
roditeljicom u stvaranju djeteta će vas ostaviti s bitnim doživotnim sjećanjima. Proces surogatstva
je sretano, nagrađujuće iskustvo puno radosti koje je izgrađenu na poštovanju, prijateljstvu i
timskom radu.
Zapravo, to je trgovačko poduzetništvo prodaje djece u kojem su interesi majki koje ostavljaju
djecu i njihove djece posve stavljena u stranu. Činjenica da gej muškarci sudjeluju u trgovini
ženskim tijelima ne bi trebala biti stvar za slavlje, već za ozbiljnu brigu. Jednakost u spolnom
iskorištavanju je jedna način na koji interesi gej muškaraca leže direktno u kontradikciji s
interesima žena.
Spolna sloboda
Queer aktivisti uglavnom traže drugu platformu prava - poglavito prava povezana sa "spolnom
slobodom" - ali i ta se mogu vidjeti da nastaju iz patrijarhata. Patrijarhalna ideja i praksa spolne
slobode kojoj se queer teoretičari priklanjaju dolazi od muškog prava na seks, a što je dobro opisala

Carole PAteman. Ona vidi "Muženo bračno pravo" - odnosno spolno vlasništvo nad tijelom žene u
braku - kao "najjasniji primjer načina u kojem je moderno porijeklo političkog prava kao spolnog
prava prevedeno kroz bračni ugovor u pravo svakog člana bratstva u svakodnevnom životu". Ovo je
važno razumijevanje politike muške spolne slobode, heteroseksualne ili gej.
Muška spolna sloboda je ovisila, i dalje ovisi u velikoj mjeri, o posjedovanju ženskih tijela.
Muškarci su kupovali, prodavali i trgovali ženama kao stvarima za korištenje. Žene su i dalje
redovito silovane u braku, premda je većina zemalja Zapada sada promijenila zakone koji
prepoznaju da žene imaju pravo ne biti silovane. Žene se i dalje kupuju i prodaju u brak u mnogim
zemljama i u velikoj većini zemalja svijeta njihova tijela su i dalje legalno posjedovana od strane
muškaraca. U prostituciji i pornografiji, u poslu narudžbe mlade preko pošte, u surogat majčinstvu,
međunarodna trgovina ženama je industrija u porastu. Muško posjedovanje ženskih tijela je bio
substrat na kojem je i rođena ideja spolne slobode i koja je time zadobila svoje znaćenje. To je zašto
ona uključuje pravo da se kupi pristup ženama, muškarcima i djeci kao bitan način demonstracije te
slobode. U bazi muške agende za spolnu slobodu je koncept prava muške osobe. Pateman ističe da
žene ne mogu dobiti priznanje kao osobe, jer je već sami koncept "osobe" muški.
Lako je izvući zaključak da oduzimanje građanske jednakosti ženama znači da feminističke

aspiracije moraju biti pobjeda za priznavanjem žena kao "osoba". Takva aspiracija nikada ne može
biti zadovoljena. . . Osoba je maskulina . . . "Osoba" je muškarac koji koristi žensko tijelo (spolno
vlasništvo); obrnutu situaciju je puno teže zamisliti.
Gej verzija spolne slobode potječe iz iste muške privilegije.
Michael Warner je primjer zagovornika queer politike spolne slobode. On je utjecajni queer
teoretičar koji je dao mnogo inspiracije grupi Sex Panic u njihovoj obrani javnog seksa. On je
urednik utemeljiteljskog queer teksta Fear of a Queer Planet (1993.) i sveučilišni profesor
engleskog jezika na Sveučilištu Rutgers, gdje predaje Queer studije. Njegova knjiga The Trouble
with Normal (1999.) je odgovor na najutjecajnijeg američkog gej konzervativca Andrew Sullivana i
njegovu knjigu Virtually Normal (1996.). Warner govori da bi queer politika trebala biti o borbi
protiv spolnog srama i slavljenja javne spolne kulture termi, pornografskih kazališta i dućana, te
prostitucije. Njegovo razumijevanje spolnosti je specifično maskulino: ono koje preuzima rizike.
Muževna spolnost rizika je upravo ono protiv čega su se feministke borile da promijene jer su
njihove posljedice neželjene trudnoće, spolno prenosive bolesti i nasilje. Warner piše:
Privlačnost queer seksa, za mnoge, leži u njegovoj sposobnosti da ukloni okvire odgovornosti
dobrih, pravo-mislećih ljudi . . . Ne postoji ljepota bez opasnosti, bez zastrašujuće sposobnosti da se
zamislimo i sve što nam se čini fragim, barem na trenutak, kao relativno bezvrijedno. U tom
kontekstu, potraga za opasnim seksom nije jednostavna kao jednostavno traženje uzbuđenja ili
samo-uništenje. U mnogim slučajevima to može predstavljati duboko i većinom nesvjesno
mišljenje, o želji i o uvjetima koji životu daju vrijednost.
Stvaranje ove vrste politika utemeljenih na spolnim slobodama je malo staromodno. To replicira
politike spolne slobode iz 1960tih godina koje su dale heteroseksualnim muškarcima pristup
spolnom iskorištavanju žena u pornografiji i prostituciji.
Michael Bronski, queer kulturni kritičar predlaže sličnu agendu spolnih sloboda. On koristi
Freudovu ideju spolne represije kao temelja postojanja civilizacije u svojoj knjizi The Pleasure

Principle (1998.). On također vidi spolnu slobodu kao izvor i cilj gej politika: "Posvemašnja
sloboda izražavanja za gej spolnost je kamen temeljac gej slobode, jer upravo he homoseksualna
spolna aktivnost ono što gej ljude čini drukčijima". On smatra da sloboda gej muškaraca da rade što
god žele spolno, u javnosti ili u privatnosti, plaćena ili besplatna, će garantirati slobodu za svakoga
u budućnosti. To je tako jednostavno. Gej muškarci će preuzeti odgovornost za oslobađanje principa
zadovoljstva, civilizacija će biti prevladana i svi će biti slobodni. To je prava muška agenda.
Feminističke teoretičarke su istakle da je seks u sadašnjosti konstruiran iz muške nadmoći i ženske
potlačenosti i i da će se morati promijeniti da bi žene bile slobodne, prije nego (ponovno)
ugnjetavane.
Neki gej konzervativci se pridružuju queer seks paničarima u oštroj osudi feministki za njihov
kriticizam prioritiziranja spolnih sloboda kod gej muškaraca. Stephen Miller, na primjer, u svojem
članku "Muževnost pod opsadom" je vrlo spreman za napad u ovom pogledu, kada kao i Michael
Warner napada Johna Stoltenberga za njegov "prezir sirove, agresivne, izgarajuće muževnosti". Čak
i oni konzervativni gej muškarci, poput Andrew Sullivana, koji se javno čini posvećeniji
tradicionalnim pro-obiteljskim politikama od drugih, čine izgleda iznimke za svoje privatne spolne
interese. Andrew Sullivan je bio umiješan u medijsku kontroverzu u lipnju 2001. godine kada je
bilo otkriveno da je dao oglas na internet stranici za seks bez kondoma pod pseudonimom
RawMuscle-Glutes, kao HIV-pozitivan muškarac, koji traži "bi-scene, jedan-na-jedan, trojčeke,
grupni seks, zabave, orgije i gang bang" i upozoravajući "debele i feminizirane" da se ne javljaju.
Sullivano uključenje biseksualnosti u njegovu praksu seksa bez kondoma daje jasno do znanja da je
agenda seksa bez kondoma od direktne važnosti za žene. Pošto je on najslavniji eksponent pro-
obiteljskog gej konzervativizma, ovo je bilo pomalo sramotno za one koji su bili povezani s tom
pozicijom. Ono što to pokazuje je da ne postoji nužno bilo kakav procjep između libertarijanskih i
pro-obiteljskih gej političkih komentatora u privatnoj praksi, premda možda postoji bitno javno
licimjerje.
Zadnje poglavlje
Mnogi od zahtjeva konzervativne gej i queer politike služe da se strukture i prakse muške
dominacije održe i da se gej muškarci unutar njih integriraju. Ali kao što John Stoltenberg uočava,
"Politički pokret koji pokušava da ukloni homofobiju ostavljajući istovremeno mušku nadmoć i
mizoginiju na miru neće uspjeti. Gej oslobođenje bez spolne pravde se ne može dogoditi. Gej prava
bez ženskih prava su reforma muške nadmoći". Zahtjevi gej ili queer jednakosti koji privatiziraju
spolnost i intimne odnose daju ograničenja za oslobođenje lezbijki i žena. Spolna sloboda zahtjeva
zaštitu gej pornografije, zaštitu od krivičnog gonjenja od ozljeda zadobivenih u praksama
samoozlijeđivanja preko posrednika, zaštitu seks klubova i prostitucije i prava da se spolno opći na
javnim mjestima gdje bi žene mogle hodati, svi ti zahtjevi su u suprotnosti s interesima žena. Žene,
uključivo s lezbijkama, moraju rekonstruirati spolnost da dokrajče muško nasilje; one trebaju
slobodu od spolnog iskorištavanja seks industrije i slobodu da koriste javni prostor. Zahtjevi
jednakosti i praksi koji podupiru prodaju i razmjenu ženskih tijela u braku i surogat majčinstvu su u
sukobu s interesima žena u uništenju institucionalizirane prodaje i razmjene koji oblikuju okvir
muške nadmoći. Interesi svih žena, uključivo lezbijki, neće biti uvaženi ekstenzijom privatiziranih
spolnih odnosa dominacije i submisije u sve šira područja javnog prostora, već prije ekstenzijom
intimne jednakosti u javni svijet. Lezbijke predvodnice su dobro pozicionirane da vode društvenu
promjenu koja će dosegnuti taj cilj.

U ovom zapisu donosimo prijevod poglavlja Transgenderism and Feminism knjige Gender Hurts
autorke Sheile Jeffreys objavljene 2014. godine.
Transrodnost i feminizam
Transrodna teorija i praksa su u suprotnosti sa samim temeljima feminizma, pošto je feminizam

politički pokret utemeljen na iskustvu osoba koje su žene, rođene kao ženke i odgojene u ženskoj
spolnoj kasti. U zadnjoj dekadi postojala je značajna kampanja, poglavito od strane nekih
muškaraca koji sebe smatraju transrodnima, da se ustanovi da su oni feministi, i da njihova praksa
ne samo da je kompatibilna s feminizmom, već i primjer njegovih ciljeva. Ta kampanja je imala
ponešto uspjeha biti prihvaćena u dijelovima feminističkog pokreta i unutar akademskog
feminizma, jer se slaže s queer i poststrukturalističkom teorijom koja je preplavila feministička
shvaćanja "roda". Prihvaćanje je razumnom ideju da muškarci mogu biti i žene i lezbijke, i da su
neke žene koje su prethodno bile lezbijke nakon transrođivanja zapravo "muškarci". Ovo poglavlje
će proučiti način na koji su feministke teoretizirale transrodnost, utjecaj queer teroije, i razvoj
tranrodne teorije i transrodnog feminizma. Također će razmotriti način na koji je transrodni
aktivizam nastojao ušutkati feministke koje izazivaju transrodnost.
Na vrhuncu drugog vala feminizma u 1970tima, transrodnost je bila puno manje uobičajena praksa.
Svejedno, postojalo je sasvim općenito političko odbacivanje prakse od strane feministki na temelju
toga da transrodnost, nazivana transseksualnost u to doba, replicira stereotipe spolnih uloga, sada
nazvanih "rodnima", a te uloge su bile viđene kao kamen temeljac potčinjavanja žena.
Takve "stereotipne uloge" su, prema feminističkim kritičarkama te prakse, sam temelj i sine qua
non transrodnosti. Transrodnost s kojom su feministke došle u kontakt u 1970tima se sastojala od
nekoliko pojedinaca muškaraca koji su tražili da "glume" (eng. personate) žene, kao što je utjecajna
teoretičarka preoblačenja (eng. cross-dressing) u 1960tima i 1970tima, Virginia Prince, nazvala ovu
praksu. Prije 1990tih, organizirani aktivistički pokret transrodnosti omogućen internetom još nije
postojao. U to vrijeme, pojava žena koje su tražile da "glume" muškarce je bila puno manje
raširena, i nije bila vidljiva u lezbijskim zajednicama.
Četrdeset godina ranije radikalne feministkinje i aktivistkinje su bile vrlo jasne u svojem pogledu da
osobe koje su bile rođene biološki kao mužjaci i odgojene kao mužjaci, ali koje su tražile
prepoznavanje kao žene u pokretu za oslobođenju žena, su bile uključene u oblik kolonijalizma i da
bi trebale biti izbačene. Muške osobe su bile shvaćene kao članovi ugnjetavačke spolne kaste koja
je vukla dobrobit iz potčinjavanja žena. Roban Morgan je to objasnila vrlo jasno u svojem govoru
na Lezbijskoj konferenciji Zapadne obala u Los Angelesu 1973. godine. Ona je promijenila svoj
govor da uključi pitanje transrodnosti kao odgovor na problematičnu prisutnost preobučenog
muškarca, čije je prisustvo prouzrokovalo ozbiljnu štetu na konferenciji:
Sav se pakao otvorio te prve večeri, nakon što je kroz vrata došao muški transvestit koji je inzistirao
da je (a) pozvani sudionik, (b) zaista jedna žena, (c) u srcu jedna lezbijka. (Mora mu se priznati, to
je ingeniozan novi muški pristup u pokušaju da zavede žene). Konferencija se odmah podijelila oko
muškarca. Više od polovice žena te večeri u petak je zahtijevalo da ga se prisili da napusti
konferenciju namijenjenu samo ženama; druge . . . su ga branile kao svoju "sestru". Neke žene su
napustile konferenciju zauvijek. (Morgan, 1978.)

U to vrijeme su feministke prigovarale onome što su nazivale "sramotnost muškog transvestizma"
jer su ga vidjele kao uvredljivu praksu u kojoj muškarci rade stereotipne karikature o ženama radi
svoje vlastite zabave ili radi svojeg vlastitog užitka. One su to usporedile na druge načine u kojima
članovi dominantnih grupa ismijavaju one koje smatraju inferiornima, kao što se događalo u crno-
bijelim predstavama iz tog perioda u kojima su bijeli muškarci nastupali s crnim licima. Kao što je
Morgan to sažela, "Znamo što se događa kada bijelci nose crno lice; ista stvar se događa kada
muškarci nose drag".
Morgan kaže da transvestiti, kako ih je ona nazvala, su "muškarci koji namjerno naglašavaju rodne
uloge, i koji parodiraju žensko ugnjetavanje i patnju" i čvrsta je oko njihovog ulaska:
Ne, ja neću zvati tog muškarca "ona"; trideset i tri godine patnje u ovom androcentričnom društvu,
i preživljavanje, su mi zaradile naslov 'žena'; jedna šetnja ulicom od strane muškog transvestita, pet
minuta uznemiravanja (što on možda i voli), i onda se usudi, on se usudi da misli da razumije našu
bol? Ne, ne u ime naših majki i u naše ime, ne možemo ga zvati sestrom. (Morgan, 1978).
Taj "transvestit" na konferenciji 1973. godine je imao povijest traženja ulaska u ženske prostore bez
obzira na uništavanje i podjele koje je to jasno prouzrokovalo. On je već, ona je objasnila, "četiri
godine kasnije pokušao da prisili jednu lezbijku u San Franciscu da mu dopusti da ju siluje" i učinio
je puno štete lezbijskoj grupi Kćeri Bilitis svojim ulaskom u organizaciju. On je prijetio
organizatorkama konferencije s pravnim posljedicama ako budu nastojale da ga isključe; "kada je
osobno bio moljen od žena da ne prisustvuje toj konferenciji, odgovorio je da ako ga budu držale
vani, da će podnijeti federalnu tužbu protiv žena na temelju 'diskriminacije i kriminalne urote da ga
se diskriminira'". Morgan optužuje transvestita za narcizam, da želi biti u središtu pažnje i da koristi
konferenciju "da pomogne svojoj oportunističkoj karijeri". 'Transvestiti', tvrdila je, bi trebali
oblikovati svoje vlastite organizacije i slijediti svoje vlastite interese prije nego da upadaju u
aktivizam i prostor žena. Oni bi se "trebali ujediniti i organizirati protiv tog ugnjetavanja, umjesto
piju krv ženama koje su provele svoje cijele živote kao žene u ženskim tijelima".
U Ujedinjenom Kraljevstvu, feministički odgovor na transseksue ući u ženski pokret je bio sličan.
U članku iz 1979. za Konferenciju radikalnih/revolucionarnih feministki u Leedsu, Lal Coveney je
objasnila zašto transseksualci nisu žene:
Treba reći jasno i glasno da je bivanje ženom jedno dugoročno iskustvo, i jedno koje nije sažeto u
kolekciji ženskih genitalija s nešto odjeće koja ih prekriva. Trebaju godine stalnog pritiska i puno
vježbanja da se postignu prihvaćeni standardi ženstvenosti - naučile smo trikove (kako bi
preživjele), te onda muškarci mogu vjerovatno isto. Ali stanje uma, proces postanja - mi nismo
imale nikakvog izbora. (Coveney, 1979)
Tekst završava s rečenicom "operacije ne mijenjaju ono što imate u glavi". U časopisu londonskog
Pokreta za oslobođenje žena iz 1979. godine, osjećaji prema ulasku transseksualaca su bili većinom
negativni, zbog svih ovih razloga.
Jedina knjiga pune dužine koja pruža feminističku kritiku prakse transrodnosti iz ovog razdoblja je
Transseksualno carstvo Janice G. Raymond (prvi puta objavljena 1979. godine). Raymond,
teoretičarka radikalnog feminizma i sveučilišna nastavnica filozofije znanosti je dala odlučujuću,
feminističku, političku analizu problema: "Moj glavni zaključak je da je transseksualnost temeljno
društveni problem čiji uzrok se ne može objasniti osim u odnosu prema spolnim ulogama i

identitetima koje patrijarhalno društvo generira". Ona tvrdi da je transseksualizam proizvod
medicine kao industrije, prije nego transhistorijski i esencijalni aspekt ljudskosti ili greška u
biološkom razvoju koja mora biti popravljena radi drage brige kirurga. Njezin rad je bio nadgradnja
sociološke kritike medicine, koja svoje porijeklo duguje radu Talcott Parsons (1951.). Parsons je
tvrdio da je medicina društvena institucija koja regulira društvena odstupanja kroz davanje
medicinskih dijagnoza za ponašanja koja se ne uklapaju. Medicina je bila, po ovom shvaćanju,
uključena u društvenu kontrolu. Drugi oblik argumenta u ovom pristupu je marksistički koji gleda
na medicinu kao izvor i mehanizam izvlačenja profita u kapitalizmu i kao dio medicinsko-
industrijskog kompleksa. Oba ova pristupa su bila korištena od strane feministki u njihovoj kritici
transrodnosti.
Ove ideje leže na antipsihijatrijskom pokretu iz 1960tih i 1970tih, a koji se fokusirao na izazivanje
rasta psihijatrijskih dijagnoza i terapija lijkovima kao oblicima kontrole ponašanja, koje bi trebale,
smatrao je pokret, trebala biti viđena kao politički i društveno izgrađena, prije nego luda. U ovoj
perspektivi, problematična ponašanja bi trebala biti viđena bilo kao društveni protest, ili kao
proizvod nejednakosti i nepravdi statusa quo temeljenog na kapitalizmu, rasizmu, seksizmu i klasi.
Nisu samo radikalno feminističke teoretičarke poput Raymond bile kritične prema transrodnosti u
1970tima i 1980tima. Sociolo-zi-ginje društvenog konstruktivizma su bile-i također. Dwight
Billings i Thomas Urban su proveli istraživanja u tom kritičnijem periodu, korištenjem promatranja
i razgovora u "rodnim" klinikama. Kao kritični sociolozi tog vremena, oni su se uključili u temeljitu
kritiku medicinske prakse transrodnosti. Oni su tvrdili da su liječnici stvarali i promovirali operacije
promjene spola, koje ne bi izliječile "niti tijelo niti um, ali bi izvele umjesto toga moralnu funkciju"
i da operacija "privatizira i depolitizira individualno iskustvo stresa uzrokovanog rodnim ulogama",
što je simptom društvene promjene i izazov političkoj izgradnji društvenih uloga. Oni zaključuju,
moćno, "zamjenom političkog diskursa medicinskom terminologijom, medicinska profesija je
indirektno pripitomila i promijenila potencijalni divlji napad na tvornicu roda".
Feminističke kritike medicine i psihijatrije su razvile ove radikalne političke ideje, ali njihov rad u
odnosu na transrodnost, koji bi u ono vrijeme bio viđen kao ne posebno značajan među onima koji
su se vidjeli kao progesivni po svojim stavovima prema medicini, je danas jako kritiziran od strane
transrodnih aktivista kao oblik govora "mržnje" i zloban, i kao posljedicu ima kampanje defamacije
i uznemiravanja protiv svake žene koja je kritična. Feministke koje su bile kritične prema praksi
transrodnosti u 1970tima su bile neka od najvećih imena u radikalno feminističkoj teoriji toga doba,
a njihove analize spolnih politika su dale temelj za feminističku teoriju općenito, poput Mary Daly,
Janice Raymond, Robin Morgan. One su danas podložne jakoj kritici u literaturi današnjih
transrodnih aktivista. Disciplina transrodnih studija i "transrodnog" feminizma, danas u cvatu, se
sve više podučava u programima ženskih studija, i daje dosta pažnje odbacivanju argumenata i
akcija prema toj praksi, a koje su dale neke od tih najutjecajnijih teoretičarki drugog vala
feminizma. Projekt transrodnih aktivista je zamijeniti radikalnu feminističku teoriju, koja traži
ukidanje stereotipa spolnih uloga, sada nazvanih rodnima, s verzijom "feminizma" koja je u skladu
s njihovim interesima. Feministička kritika transrodnosti je zaobiđena, kao i svi ostali oblici
radikalne feminističke teorije i prakse tijekom 1990tih, kada je queer teorija uklonila feminizam i
lezbijski feminizam i oblikovala siguran temelj za procvat ideologije i prakse transrodnosti. Za
razumijeti kako je feministička kritika transrodnosti zamijenjena jednom politikom koja daje
podršku za takvu praksu, bitno je proučiti razvoj i ideje queer teorije, posebno u odnosu na rod.
"Rod" u feminističkoj teoriji

Queer teorija i politika je naslijedila termin "rod" iz njegovog korištenja od strane feminističkih
teoretičarki. Termin "rod" nije bio široko rasprostranjen među feminističkim teoretičarkama do
kasnih 1970tih i ranih 1980tih. U vrlo korisnoj studiji Davida Haiga, o usvajanju termina kroz
analizu naslova feminističkih tekstova u časopisima i knjigama, pokazano je da one feministke koje
su koristile termin u 1970tima, su jasno identificirale njegovo porijeklo u radu seksologa poput John
Moneya i Roberta Stollera. Seksolozi su razvili ovaj termin - iz korištenja koje je bilo čisto
gramatičko, a odnosilo se na rod riječi - da ga primjene na spolno prikladno ponašanje, i koristili su
ga da olakšaju svoje pokušaje da stave međuspolnu djecu u kategorije koje su smatrali prikladnima.
Termin stoga ne vuče porijeklo iz feminizma, ali su ga feministke usvojile radi njegove korisnosti
kako bi opisale proces društvene izgradnje ženske podčinjene uloge. Feminističke teoretičarke su
razvile korištenje termina da opišu cijeli sustav u kojem su žene potčinjene, kao u izrazu "rodna
hijerarhija". Nažalost, feminističko korištenje je bilo pokopano u valovima zbunjenosti i skrivanja i
u nefeminističkim kontekstima gdje je stapanje "spola" i "roda" u svemu od papira za prijavu na
studij do ideologije transrodnosti. Kao što Haig komentira, "rod je postao usvojen kao jednostavan
sinonim, možda i eufemizam, za spol kod mnogih pisaca koji nisu upoznati s nedavnom povijesti
termina". Termin je postao tako politički nejasan da će vjerovatno novi jezik morati biti stvoren od
strane feministki koje žele ukloniti nered koje je njegovo korištenje proizvelo. Jedan aspekt tog
nereda je način na koji je queer teorija bila u mogućnosti da iskoristi termin "rod" tako da jedna vrlo
konzervativna forma ponašanja, muška, heteroseksualnog preoblačena, može biti učinjena
transgresivnom.
Queer napad na feminizam
Termin "queer" je usvojen da opiše jedan tip politike koji se razvio u ranim 1990tima iz AIDS
aktivizma. Muški gej aktivisti koji su izašli na ulice da prosvjeduju protiv anti-gej mržnje koja je
pratila AIDS epidemiju su koristili termin "queer" da se razlikuju od onih koje su vidjeli kao stariju
generaciju muškaraca koji su koristili termin "gej" i koji su bili prilagodljivi i ne dovoljno
suprostavljeni momentu hitnosti s kojom su novi aktivisti vidjeli sebe da se suočavaju. Termin
"queer" nije nastao iz lezbijsko feminističke politike i bio je u jasnoj opoziciji njemu od početka.
Novi termin je bio veliki korak unatrag za lezbijke i feministke, pošto je bilo potrebno dvije dekade
borbe da se postigne točka gdje je prepoznato da lezbijke moraju biti odvojeno prepoznate u
naslovima konferencija, knjiga i kampanja. Generički termini poput "homoseksualan" ili "gaj" su
činili lezbijke nevidljivima pod muškim interesima i brigama, i pod muškim imaginarijom.
Lezbijsko feministički pokret je u 1970tima pokazao da lezbijke imaju sasvim odvojene i na mnoge
načine kontradiktorne interese s onima od gej muškaraca. Lezbijske feministke su razvile temeljitu
kritiku gej muške politike i gej muških ambicija, kao što je jasno u radu Marilyn Frye, Politika
stvarnosti (The Politics of Reality, 1983) i moj rad Raspakiravanje queer politike (Unpacking
Queer Politics, 2003.). Bilo je jasno od početka da će novi generički termin ukloniti teško izborenu
vidljivost lezbijki unutar tih politika, i to je ono što se dogodilo.
Lezbijske feminističke kritičarke su izazvale sadržaj queer politike na brojne načine. One su rekle
da queer politika znači povratak na muški dominiranu agendu spolne slobode, a koju su feminizam i
lezbijski feminizam u 1970tima i 1980tima tražili da prevladaju. One su tvrdile da je queer teorija
nastala iz konzervativnog vremena 1990tih kada su radikalne politike lezbijskog feminizma i gej
oslobođenja odbačene kao nerealne. Te radikalne politike su izazvale postojanje roda kao sustava
moći, izazvale brak i heteroseksualnost kao političke institutcije, i tvrdile da homoseksualnost nije
biološka i da bi mogla stvar političkog izbora. Te ideje su bile preradikalne za 1990te, koje ionako
nisu bile hrabre godine politički. U toj puno manje revolucionarnoj dekadi, individualna tijela su

bila izazvana, prije nego cijelo političko tijelo, te su promjene tijela, poput tetovaže ili rezanja bile
viđene kao progresivne prakse. Queer politika se poklapala s trženjem mnogih dijelova života,
uključivo spolnosti, i queer konzument je rođen. Sve više i više praksi industrije spolnosti je bilo
uključeno u lezbijski i gej društveni život, poput drag predstava i strip predstava. Štoviše, tvrdilo se
da rađenje neobičnih stvari s genitalijama, poput rezanja kao u transrodnosti, je revolucionalan čin.
Čak i rezanje drugih dijelova tijela, ili stavljanje objekata pod kožu, brutalni oblici označavanja u
raznim oblicima "promjena tijela" su nekako dobile queer potvrdu. Napadi na tijela jako
problematičnih lezbijki i gej muškaraca od njih samih, od strane komercijalnih rezača ili od strane
kirurga, su bili predstavljeni kao "transgresivni" prije nego destruktivni.
Najbitniji aspekt queer teorije za razvoj pokreta transrodnosti, ipak, je bio teoretiziranje roda. Dok
su feministke tražile da koriste rod na načine koji su koristili njihovim revolucionarnim ciljevima da
unište rodne razlike, queer pristup je bio puno manje radikalan, i osigurao je put da transrodnost
bude viđena kao simbolična praksa queer politike. Queer teorija se razvila kao podskup
postmoderne teorije, i od početka je bila posvećena obliku dekonstrukcije koja je uklonila i samu
kategorju "žene". Bez "žena" feminizam ne može postojati, pošto je feminizam politički pokret za
oslobođenje specifične kategorije ugnjetavanih osoba, i nestanak žena čini feminizam nebitnim.
"Žena" nije predmet brige queer politike i "rod" zamijenjuje bilo kakvo razmatranje stvarnosti
postojanja žena. Queer teorija je stvorila rodnu politiku koja je ograničila rod na oblik osobnog
izražavanja i predstavljanja, i zaklonila materijalne odnose moći u muškoj dominaciji. Cilj queer
rodnih politika je da se rod učini fleksibilnim i da se stvori više "rodova". Na ovaj način je queer
teorija bila u direktnom sukobu s feminističkom politikom i omogućila je razvoj transrodnosti kao
praksu i ideologiju.
Radikalne feminističke teoretičarke ne traže da učine rod više fleksibilnim, već da ga uklone. One
su abolicionistkinje roda i razumiju da rod daje okvir i opravdanje za mušku dominaciju. U
radikalno feminističkom pristupu, muževnost je ponašanje muške vladajuće klase i ženstvenost je
ponašanje potčinjene klase žena. Stoga rod ne može imati mjesto u budućnosti jednakosti koju
feminizam cilja da stvori. U prevladavajućem pristupu queer teorije, ipak, rod je nešto s čime se
može "igrati". U toj queer interpretaciji, rod je "transgresivan" kada je usvojen od osoba jednog
biološkog spola za koje bi se normalno očekivalo da pokazuju druge karakteristike. Ne postoji,
ipak, put izvan roda; on može biti zamijenjen, ali u ovoj formulaciji ne može biti ukinut. Po tome je
queer teorija odraz 1990tih, društveno konzervativnog vremena kada je ideja društvene promjene
zaboravljena i razni oblici podilaženja sustavu su prikazani kao zabavni i pobunjenički. Queer
teorija se prema rodu ne odnosi progresivno, već prije koketira, flerta s muškom vladavinom i
reproducira njezine iskrivljenosti. Ona zaključava lezbijke i gej muškarce upravo u staromodne
stereotipe spolnih uloga koje su progresivni pokreti - gej oslobođenje i lezbijski feminizam -
nastojali da unište.
Queer teorija je usvojila termin "transrod" da predstave one koji su se uključili u "transgresivna"
predstavljanja roda. To je uključivalo lezbijke i igrače gej uloga, uz transvestite, drag kraljice i
kraljeve, i staromodne transseksualce, utopljene u biologiji, i one koji su odbacivali biološka
objašnjenja za svoje promjene spola. Kao što to Holly (sada Aaron) Devor predstavlja, "Unutar
rubrike queer spolnosti, vidjeli smo postmoderne senzibilnosti kako dolaze na prvo mjesto kako je
sve više i više ljudi dolazilo sa zahtjevom na pravo da budu što god su njihova srca ili međunožja
njima govorila". Po tome je queer spolnost što god vas pali, bez interea za društvenu izgradnju i
političke implikacije individualnih žudnji i praksi. Queer teorija politike identiteta predstavlja
žestoki individualizam. Devor objašnjava da queer/transrodna zajednica je sastavljena od

"transseksualnih lezbijki, tranny pedera i muškaraca koji ih vole, od lezbijki i gej muškaraca koji
uživaju u zajedničkom seksu, od lezbijskih tatica koje proživljavaju svoje fantazije kao SM gej
muškarci". Transrodna aktivistka i akademičarka, Susan Stryker, objašnjava da je transrodnos
postala "artikulirana" s queerom u obliku "zamišljene političke alijanse svih mogućih oblika rodne
antinormativnosti".
Quer teorija i politika je postala uključena u misiju spašavanja roda protiv radikalno feminističke
kampanje koja je tražila da ga ukine. To može biti tako jer, za većinu muškaraca i žena pod muškom
dominacijom, spolna žudnja je izgrađena upravo iz erotiziranja razlike moći između spolova što je
utjelovljeno u rodu. Jednakost je neprivlačna i sama ideja ukidanja roda je, prema tome, kako
Catherine MacKinnon objašnjava, "otrežnjujuća" (eng. detumescent). To je posebno bio problem za
one lezbijke i gej muškarce koji ne mogu izazvati rodnu prirodu svojeg iskustva spolne žudnje.
Privučenost istim spolom ne nudi odmah erotiziranu nejednakost heteroseksualnosti, i oni/e koji/e
trebaju ovaj oblik spolne stimulacije moraju ponovno proizvesti razlike moći "roda" kroz igranje
uloga. Zbog toga je rod prigrljen kao "spolna igračka" velikog broja queer teoretičara i aktivsta
poput Pat (sada Patrick) Califie i Judith (Jack) Halberstam, koji su proglasili igranje muževnosti i
ženstvenosti upravo ono što daje glamur lezbijskom seksu i treba biti slavljeno. Igranje uloga,
postalo je jasno, je nudilo spolno zadovoljenje mekanog oblika sadomazohizma.
Cijenjena queer teoretičarka, Judith Butler, čiji rad je najčešće citiran kao tvrđenje da je rod
"predstava", uzima sličan pristup, objašnjavajući da je ona netko čija je spolna žudnja izgrađena iz
spolne razlike. U jednom intervjuu ona kaže da se ona "pozicionirala u odnosu na bučstvo" u svojim
ranim dvadesetima i da je imala "aktivnu i kompliciranu vezu s buč-femme diskursom i S/M
diskursom vjerovatno 20 godina". U Undoing Gender ona objašnjava da "možda postoje žene koje
vole žene" koje ne mogu to napraviti kroz tu "kategoriju žene" i da "one/mi" smo "duboko . . .
privučene ženstvenošću". Ona pita, "zašto se sakriti od činjenice da mogu postojati načini da
muževnost nastaje u ženama?". Butlerin entuzijazam za rod prouzrokuje da ona prigrli
transseksualnu operaciju kao ljudsko pravo čak i kada ta praksa nije zaigrana ili fleksibilna i kada
odlazi puno dalje od predstave, pošto amputirani penisi ne mogu biti prišiveni nazad. Ona ide tako
daleko zagovara pravo na transseksualnu operaciju kao pitanje pravde i govori da se ona slaže s
argumentom transrodnih aktivista da bi transseksualnost "trebala biti stvar izbora, jedna vježba
slobode", te da ograničenja na operaciju vode na to da je "temeljno ljudsko pravo" "ukinuto2. Ona
također izjavljuje da aspiracije transrodnih osoba oko "mogućnosti da žive i dišu i da se kreću bez
sumnje pripadaju negdje u ono što se naziva filozofija slobode". Na ovaj način ona nastoji povezati
projekt transrodnosti unutar vizije progresivne društvene promjene.
Jasna razlika između ovog queer pristupa i onog radikalnog feminizma je demonstrirana u radu
feminističke teoretičare i sveučilišne nastavnice prava, radikalne feministkinje Catherine
MacKinnon, koja ne prihvaća da je mijenjanje roda nešto što čini rod nekako neprijetećim. Na temu
seksualiziranja dominacije i potčinjavanja, koja čini "cilj ili objekt" spolnog "potčinjavanja " obično
"ženu", ona piše, "hijerarhija je uvijek napravljena na neki način kroz rod; čak i kada se radi o
igranju rodom ili inverzijom roda, još uvijek se rod koristi za seks. Rodna hijerarhija je ili igrana ili
odigrana". Za feministke koje prepoznaju rod kao hijerarhiju, igranje ne može činiti oblik dijelom
budućnosti koja je prijateljski nastrojena prema ženskim interesima, jer ženska sloboda zahtijeva
ukidanje roda.
"Rod" u transrodnoj teoriji

Najopasnija baština queer teorije i politike za feminizam je način na koji je otvorila način za
politiku transrodnosti, stvaranjem ideje da je zamjena roda nekako revolucionarna. Premda je queer
teorija sama društveno-konstruktivistička, i tvrdi da transrodnost pokazuje mutabilnost roda prije
nego njegovo održanje, ona je korištena da opravda transrodnost kao nešto što je esencijalističko, i
za većinu svojih zagovornika, viđeno kao da ima temelj u biologiji. U akademiji, gdje je queer
teorija postala ortodoksan način da se razumije rod unutar ženskih studija i lezbijskih i gej studija,
ne postoji kritika čak ni najviše biološki orijentiranij verzija transrodnosti. Transrodnost je uspjela
iskoristiti način na koji je queer teorija uklonila "rod" iz svojeg temelja u potčinjavanju žena i
učinila ga aspektom konzumerizma, nešto što se može preuzeti i nešto s čime se može igrati, nešto
što se može upisati u tijelo, nešto što može biti kupljeno i plaćeno kroz hormone i kirurgiju.
Iz queer teorije je izrasla nova disciplina transrodnih studija, koja zauzima mjesto koje su nekad
zauzimali lezbijski i gej studiji ili ženski studiji kao novi seksi klinac na uglu. U studijama
transrodnosti, rod ne izgleda jako razigrano i predstavljen je zapravo kao nešto obavezno, nešto što
svatko mora imati. Prigovor savjesti, odnosno svjesno i političko odbacivanje roda, to nije moguće.
Stoga Rikki Wilchins, glasnogovornik zagovaračke transrodne organizacije GenderPAC, tvrdi, iz
svoje pozicije jednog muškarca koji je prošao promjenu, da premda feministke imaju problema s
prihvaćanjem transrodnosti kao progresivne, sve bi to trebale učiniti jer svi trebaju "rod", "Jer, sada,
ženska zajednia još ne zna razgovarati s drag i transrodnom zajednicom . . . One još ne shvaćaju da
svi imamo zajednički interes u rodu". Wilchins smatra da bi lezbijke i gej muškarci trebali davati
podršku i biti inkluzivni premda transrodnosti jer "gej ljudi su uvijek bili nekako vezani uz rod. To
je kako je tvoja majka 'jednostavno znala' da je netko gej". Psihoterapeut David Seil, koji radi s
osobama koje nastoje da učine transrodnu promjenu, tvrdi da su lezbijke i gej muškarci "na
kontinuumu s transrodnim osobama . . . Mi smo svi na tom kontinuumu, uključivo s
heteroseksualnim muškarcima i ženama". Jamison Green, transrodna osoba ženskog tijela, tvrdi
slično, govoreći da nije moguće propitivati potrebu za rodom pošto je on nužan temelj ljudske
interakcije: "Svi koriste rod da bi komunicirali". Jasno, s ovakvim razumijevanjem, ne postoji put
van roda, i prigovarači savjesti, bilo lezbijke bilo gej muškarci su viđeni kao šarlatani, propuštajući
da prepoznaju načine na koji su oni sami neizbježno i fundamentalno rodno obilježeni.
Genderqueers zamijenjuju lezbijke
Queer razumijevanje "roda" je imalo duboki utjecaj na lezinske zajednice, tako da mlade žene u
nekim dijelovima američke queer kulture, koje bi se ranije vidjele i kao lezbijke i kao žene, se sada
identificiraju kao "genderqueer" (eng. gender = rod, u prijevodu rodnoquer). Upravo se iz ovog
miljena u zadnjoj dekadi razvio jaki trend za lezbijke da prolaze kroz promjenu spola. Transrođenje
lezbijki ne samo da lomi zajednice, već uklanja lezbijke same kada one odbijaju svoju ženstvenost i
to jako osiromašuje feminizam pošto je lezbijska feministička politika bila središnja za drugi val
feminizma. Lezbijke su bile ključne u razvoju teorije, i odrađivanju feminističkog rada. One su bile
zapažene u stvaranju usluga da podupru žene koje pate od muškog nasilja, poput kriznih centara za
silovanje i one koje bježe od kuće, i postavljanje temeljnih institucija koje su stvorile žensku
kulturu, knjižare, ženske centre, izdavačke kuće, glazbene grupe i kazališne trupe. One su također
stvorile etičku jezgru feminističke politike prema spolnosti i odnosima. Lezbijska feministička etika
je bila temeljena na stvaranju i prakticiranju spolnosti jednakosti koja izbjegava erotiziranje razlike
moći u obliku buč/femme igranja uloga i sadomazohizmu. Lezbijske feministke su stvorile časopis
u Sjedinjenim Državama nazvan Lezbijske etike i pisale knjige o etici. Lezbijska jezgra drugog vala
feminizma je stvorila kulturuu i prostor u kojem su žene mogle da se opuste, da strategiziraju i da
razviju snagu. Značajno, jezgra lezbijskog feminizma je separatizam. Lezbijke feministke su

izabrale da žive odvojeno od muškaraca i da se druže i da razviju zajednicu u prostorima koji su bili
samo za žene. Preuzimanje ženskih prostora od strane queer i transrodne politike je vodilo eroziji
smisla za solidarnost i zajednicu koji je tako bitan za snagu feminističkog pokreta. Ulazak
muškaraca koji prolaze kroz promjenu u ženske prostore je omogućilo lomljenje ženskih zajednica,
posvemašnjim uništavanjem okoliša koji su hranili ženski otpor i pobunjeničko razmišljanje i
njihovu mogućnost da vole jedna drugu.
Efekt porasta queer politike, kombiniran s gašenjem lezbijske feminističke politike, je bio razvoj
"genderqueer" zajednica na mjestu lezbijskih zajednica u nekim dijelovima Sjedinjenih Država
posebno. Za lezbijski feminizam - ili zapravo feminizam - da postoji, potrebno je za žene da mogu
misliti o sebi kao ženama i lezbijkama. Ali ovo je vrlo teško za mnoge mlade lezbijke u sadašnjosti,
koje su izašle unutar queer zajednica gdje samo muževnost ima vrijednost. One mogu imati
ekstremno fragmentirane identitete, koji ih čine nesposobnima da prihvate sebe kao žene i lezbijke.
Ovo je jasno iz studije u kojoj su mlade žene koje bi se nekada nazivale lezbijkama, bile
intervjuirane. Mlade žene se uključuju u sadomazohizam ili BDSM (vezanje, discipliniranje i
sadomazohizam) i mogu "izabravi i pregovarati uloge i identitete za igru". One su se identificirale
na slejdeće načine: "bijela biseksualna femme", "bijela panseksualna genderqueer femme", "bijela
queer transrodna stone bučica", "bijela queer genderqueer femmeboy", "bijela queer femme".
Studija objašnjava "genderqueer" stoga kao:
Dok se genderqueer ne identificiraju niti kao muškarci niti kao žene, one se ne smatraju da su
negdje na sredini spektra niti da su androgine. Njihov rod je prije fluidan (promjenjiv) i višestruk u
isto vrijeme, što znači da je njihovo pozicioniranje unutar varijeteta rodova ovisno o kontekstu. Na
primjer, jedna osoba bi mogla izraziti femme stranu u jednom susretu s buč i izraziti djelomično gej
identitet u susretu s gej transrodnom osobom sljedeći dan.
Autorka samu sebe definira kao "bijelu Nijemicu, queer, poliamoričnu, BDSM top, i transgej s
radničkom i aktivističkom pozadinom". Termin "lezbijka" se ne pojavljuje u takvim samoopisima.
Zaista, neke lezbijske akademičarke tvrde da "lezbijke" u lezbijskoj zajednici možda prestanu
postojati kao posebna kategorija kako "mnogo mladih ljudi prigrljava fluidniju ulogu u terminima
svoje spolne orijentacije i rodnog identiteta". Njihova spolnost je opisana kao "fluidna", što znači
"queer-identificirane mlade žene će vjerovatno imati spolne odnose s queer-identificiranim mladim
muškarcima, i smatrat će to queer odnosom. Muževne oznake poput 'boy' i 'daddy' se više ne
smatraju tabuom u ženskim zajednicama". Brisanje lezbijske egzistencije, da bi se citiralo Adrienne
Rich je nazvano pomakom "od esencijalizma i prema univerzalizmu" u kojem "akademičari ove
nove generacije" se neće mučiti da "razlikuju jasno područje 'Lezbijskih ' studija ili bilo koje spolno
utemeljene discipline".
Genderqueer "fluidnost" će možda stvoriti problem za te mlade žene kako traže da se situiraju u
svijetu i da se posvete svojem zdravlju. Studija problema koje imaju lezbijke, i posebno one koje se
odluče na transrođenje, prilikom pristupanja zdravstvenoj njezi sugerira da njihov nedostatak
sigurnog identeiteta stvara probleme u ovom aspektu. One imaju poteškoća sa samodefiniranjem
sebe: "Gender-queer-identificirana i transmuška-identificirana omladina se često bori za jezik koji
bi opisao njihovo vlastito shvaćanje sebe i ono njihovih transrodnih drugarica i partnerki". Studija
sugerira da je slušanje rodnih studija i queer studija ono što je prouzročilo kod tih rodno i
transidentificiranih mladih žena takve fragmentirane i kompleksne ideje onoga što one jesu, pošto
su "sve sudjelovale u tim studijima i oslanjale se na akademski diskurs da ukovire LGBT i queer

identitete". Jedna od intervjuiranih, Samantha, kaže da je "fiksirani identitet ograničavajući i da
ograničava" i da "gej kultura i stil" ili moža "polezbljena verzija toga", predstavlja ono što ona čini.
Mladi ljudi u toj studiji koji su bili uključeni u sadomazohističku spolnu praksu su koristili jezik
top/bottom iz gej muške kulture da opišu što su radiili u igrama spolnih uloga. Članak zaključuje da
"više kompleksnosti" mogu pratiti "jedinstvene ranjivosti". Takve studije indiciraju da jasna
feministička kritika onoga što su prvo bile nazvane spolne uloge i spolni stereotipi, i tek kasnije
uobičajeno nazvane "rod", je potkopano s porastom queer i poststrukturalističkih ideja u 1990tima.
Ali one indiciraju i nestanak lezbijki.
Lezbijska feministička akademičarka, Bonnie Zimmerman, je otkrila svoje brige o tome,

sugerirajući da lezbijski feminizam jedva preživljava danas u Sjedinjenim Državama kao
prepoznatljivi način bivanja lezbijkom. Ona upozorava da bi lezbijke mogle nestati jer
na mnogim mjestima, i na mnoge načine, diskursi lezbijki, i posebno, Lezbijski feminizam, su skoro
posve utišani. To vodi preuzimanju našeg rada . . . ozloglašavanju naših vrijednosti i nastavka
našeg postojanja i krive interpretacija i ahistorijske izgradnej zadnjih trideset godina.
(Zimmerman, 2008.)
Shvaćanje sebe kao žena i lezbijki koje je oblikovalo čvrsti i nužni temelj za organiziranje drugog
vala feminizma je raspršeno, na način koji stvara poteškoće za novi val aktivizma, ali postoje
dokazi iz online radikalnog feminizma da jedna nova generacija mladih lezbijki razvija svoj vlastiti
oblik lezbijskog feminizma za nova vremena. Ipak, kako se razvio transrodni feminizam, u isto
vreijeme kako je feminizam bio pod napadom od queer i postmoderne teorije, ovi novi oblici teorije
su bili iskorišteni da ise izgradi ideologija koja podržava transrodne studije i da se omogući juriš na
varijetete feminizma koji prijete važnosti roda kao svetog grala. U tom je kontekstu, u kojem je
samo postojanje "žena" i "lezbijki" postalo neizvjesno, i da je "transrodni feminizam" bio u
mogućnosti da stvori prostor za sebe.
Transrodni "feminizam"
Transrodni "feminizam" tvrdi da rodne razlike i ženstvenost moraju biti zaštićene od feministki koje
nastoje da ga unište. Te teoretičarke modeliraju "ženstvenost" prema svojim perspektivama, kao
muškarci koji sebe smatraju transrodnima, o onome što "ženstvenost" jest, odnosno užitak u igranju
ženskog stereotipa spolne uloge. Feminističke teoretičarke drugog vala su vidjele kao ključno
bitnom ideju uništenja onogoa što je bila ideja žena u patrijarhalnim ideologijama i institucijama i
da je ponovno stvore na način koji je pogodan za oslobođenje žena. U takvim feminističkim
radovima, muški ideolozi su bili optuženi za preuzimanje i koloniziranje ženskog iskustva i
postojanja. Te institucije i ideologije koje su bile identificirane kao one koje osiguravaju
potčinjavanje žena su: religija i crkva, psihoanaliza i medicinska profesija, takozvane znanosti
sociologije i antropologije i institucije države. Sve discipline na sveučilištima, kao što ističe
Monique Wittig, mogu biti viđene da čine "hetero um", odnosno ideje koje vide žene kao nešto što
je komplenentarno muškarcima unutar okvira heteroseksualnosti. Te teoretičarke su propitale ideju
žene kao izgrađene, i istakle da ta ideja služi da se opravda muška dominacija. Bitno, ideja žene
utemeljena na ideji neizbježnosti - esencijalističke, obično biološke - razlike između spolova. Ta
"razlika" je značila da je žena tek potpora muškarcu, da mu da užitak, da živi pod njegovom
kontrolom, da da djecu i dom, da pokazuje određene kvalitete koje su njemu ugodne, interes za
modu, pokazivanje tijela, popustljivost, ženstvene geste i ponašanje. U svjetlu toga, trebalo bi biti
mjesta za određenu brigu da muškarci koji se transrode uzimaju priliku da izjave što žene jesu i što

trebaju da budu, da oblikuju što feminizam je i da zagovaraju slične stereotipe. Još jednom
muškarci vježbaju svoj autoritet u definiranju onoga što žene jesu.
Znak atmosfere prihvaćanja, i zaista dobrodošlice, transrodnosti unutar queer i postmoderne

feminističke akademije je bilo cvjetanje "transrodnog feminizma", čiji su stvaratelji i eksponenti
većinom muškarci koji se transrađaju i odbacuju posve oblik feminizma koji kritizira rod, i, stoga,
izgrađuju feminizam kao pokret za slavljenje rodnih sterotipa. Ovaj muški dizajniran feminizam je
postao tako prepoznatljiv unutar feminističke akademije da je, u 2001. godini, na primjer,
Sveučilište Indiana održalo konferenciju nazvanu Postposttranseksualnost: Transrodni studiji i
feminiam, i u 2012. godini je na Sveučilištu Kalifornija postojao "istraživački grozd" nazvan
"Queer, feminističke i transrodne studije", kao da su te struje misli kompatibilne. U 2013. godini će
Odsjek za ženske studije i feministička istraživanja na Zapadnom sveučilištu u Kanadi nuditi
predmet nazvan "Uvod u transrodne studije". Štoviše, muškarci koji se transrode sve češće su
angažirani da predaju ženama o feminizmu kao glavni predavači na feminističkim konferencijama,
kao primjer može biti 22. godišnja konferencija Žene i društvo u Poughkeepsieju u New Yorku u
2013. godini. Na tom događaju uvodno predavanje je bilo dano Kate Bornstein, čija je perspektiva o
ženama i društvu, kao muškarac koji se transrodio, nužno drugačija od žena, odnosno, osoba u
ženskim tijelima koje nisu izabrale svoj potčinjeni status, već su u njega smještene prilikom
rođenja.
Jedna utjecajna eksponentica "transrodnog feminizma" je Julia Serano, autorka Whipping Girl: A
Transsexual Woman on Sexism and the Scapegoating of Femininity (2007). Serano je klasičan profil
muškarca koji oblači žensku odjeću. On objašnjava da se on nije smatrao ženom dok nije imao 11
godina i da nije htio sudjelovati u ženskim aktivnostima u školi, premda je imao život spolne
fantazije da se pretvori u djevojčicu:" Ja nisam imao uobičajeno trans iskustvo da sam uvijek
osjećao da sam trebao biti rođen kao žena". On je shvatio da je žena kada je dobio potrebu da se
obuče u zavjesu s 11 godina (iskustvo koje ne dijele mnoge žene po svoj prilici): "To nije bilo do li
do 11. godine da sam svjesno prepoznao te podsvjesne osjećaje kao potrebu i žudnju da budem
žena . . . Našao sam se neobjašnjivo prisiljenim da uklonim bijeli zastor s prozora i da ga stavim
oko svojeg tijela kao haljinu". Ova važna sila u stvaranju transfeminizma je odlučila da je on
nekako žena u mozgu - "čini se kao, na nekom nivou, da moj mozak očekuje od mojeg tijela da
bude žensko" kada je shvatio da je spolno uzbuđen s oblačenjem povezanim s ženama, i sa
zastorima.
Serano traži da ponovno izumi "feminizam" koji se uklapa s njegovim erotskim interesima. Pošto
njega uzbuđuju oznake ženstvenosti, on je jako ljut što su mnoge feministkinje prema njima
kritične. On tvrdi da feminizam ne shvaća dobro ženstvenost, "Čak i mnoge feministkinje podliježu
tradicionalno seksističkim idejama o ženstvenosti: da je umjetna, neprirodna, lakomislena; da je ona
samo lukavstvo koje služi svrsi privlačenju i umirivanju žudnje muškaraca". To nije istina, on kaže,
"da je ženstvenost potčinjena muževnosti", niti da je "umjetna" ili da je "predstava"; zapravo
"određeni aspekti ženstvenosti (kao i muževnosti) su prirodni i oboje mogu postojati prije
socijalizacije i zamijeniti biološki spol". Posao feminizma, prema Seranou, je da "osnaži"
ženstvenost, jer "nijedan oblik rodne jednakosti ne može biti postignut dok prvo ne radimo da
osnažimo samu ženstvenost". On objašnjava, "Ja stvaram argument da će feministički aktivizam i
teorija najbolje služiti radeći na osnaživanju i obrgljivanju ženstvenosti, prije nego da se ona
izbjegava ili da joj se ruga, kao što je to činjeno mnogo puta u prošlosti". On grdi feministke da su
one nekako sve posložile krivo.

Transrodni aktivisti poput Seranoa su razvili novi vokabular da pokrenu svoju političku agendu.
Jedan od tih novih termina je "cis", koji oni primjenjuju na sve one koji nisu nesretni sa svojim
"rodom". Zapravo termin "cis" stvara dvije vrste žena, sa ženskim tijelima koja su označena kao
"cisrodna", i ona s muškim tijelima koja su "transžene". Žene, one rođene i odgojene kao žene,
stoga gube status pošto su označene kao još jedna vrsta žena i njihvi glasovi trebaju da se natječu na
istoj razini s drugom vrstom, muškaraca koji se transrađaju. U toj ideologiji, svi imaju rod, i oni koji
imaju "rod" koji je u skladu s njihovim "biološkim tijelima" imaju "cisprivilegiju", što ih stavlja u
povoljniju poziciju u odnosu na transrođene koji nisu OK s onim što Serano zove njihov "rođeni"
rod. Transrođene su, kaže on, ugnjetavane od strane cisžena, koje ne prepoznaju svoju privilegiju i
koje ne traže da odrade svoju krivnju podupiranjem zahtjeva i potreba ugnjetavanih transrođenih
ljudi koji su više ugnjetavani nego žene. Cisosobe, odnosno žene, su često krive zbog "cisseksizma,
što je vjerovanje da je rod s kojim su se transseksualci identificirali nekako inferioran, ili manje
autentičan od onog od cisspolnih (odnosno ljudi koji nisu transseksualni i koji su uvijek osjećali da
su njihovi podsvjesni i fizilčki spolovi usklađeni)". Primjeri cisseksizma, čini se, uključuju
"namjerno krivo korištenje osobnih zamjenica ili inzistiranje da trans osobe koriste različite javne
toalete". Koncept cisseksizma koriste transrodni aktivisti da nametnu krivnju ženama kako bi
ušutile i dale podršku njihovoj agendi, i dodavanje prefiksa ima politički efekt onemogućavanja
feminističke analize novonastale situacije i njezine posljedice po žene. Štoviše, transrodni aktivisti
traže od žena da se međusobno oslovljavaju sa "cis" čak i kada govore između sebe, slobodne od
prisutnosti muškaraca koji se smatraju transrodnima. Transrodna blogerica T-djevojka, na primjer,
govori ženama u vodiču da bi "cisžene" trebale se odnositi prema muškarcima koji su transrodni ali
zadržavaju svoje penise i žele se s njima dejtati: "Molim vas, preuzmite ovaj jezik, čak i kada trans
ljudi nisu u blizini". Ovaj članak je objavljen na Autostraddle, web stranici koju vode lezbijke za
LGBT zajednicu. Feminizam je politički pokret koji je započeo iz ljutnje prema muškarcima koji su
govorili ženama što one jesu i kada i kako trebaju da govore. Zbog tog razloga, ova vrsta savjeta od
strane muškaraca koji posjeduju "štap gospođe" (eng. lady stick) - kako su penisi označeni u
transrodnoj zajednici - da bi žene trebale vršiti policijski nadzor svojih razgovora i samo se opisivati
na načine koji nisu ofenzivni za takve muškarce, bi trebali biti viđeni kao vrlo staromodni u svojoj
aroganciji, i možda kao vježbanje muške moći.
Termin mizoginija je također iznova definiran od strane transrođenih aktivista tako da sada
označava podcjenjivanje ženstvenosti koja je privlačna muškarcima koji se preoblače u žene, i kao
što Serano komentira, "mizoginija će biti korištena da opiše tendenciju da se odbaci ili izruga
ženstvenost". Premda toj logici feministke su većinom mizogine jer nastoje ukinuti ženstvenost,
ponašanje podklase, i rod općenito. Kao što Serano objašnjava, "Kada je transosoba ismijana ili
odbačena", ona postaje "žrtva posebnog oblika diskriminacije: trans-mizoginije". Ova vrsta
verbalne majstorije je dobar primjer onoga što radikalna feministička teoretičarka MAry Daly
opisuje kao "patrijarhalna inverzija". Transrodna ideologija je puna takvih inverzija, u kojoj je
materijalna stvarnost biološke i egzistencijalne ženstvenosti uzurpirana od strane muškaraca koji
fantaziraju da jesu žene.
Novi jezik utišava žene i feministke. Svaka izjava ili ponašanja koje vrijeđaju transrođene
muškarce, poput političke kritike ili manjka entuzijazma dijela lezbijki za odnose s muškarcima s
"štapovima gospođa", su označeni kao "transfobija". Ta riječ duguje svoje porijeklo terminu
"homofobija", koji nije najkorisniji od termina, pošto implicira da je mržnja prema
homoseksualcima neka vrsta psihološkog problema prije nego dio politike. Diskusija onoga što
transrođeni aktivisti govore i čine može stoga biti označena kao iracionalna, isto tako

diskriminatorna i kao govor mržnje. Feministička kritika, naravno, je daleko od iracionalne i
temeljena je na dekadama teoretiziranja i prakse, ali kroz majstorstva transrođenih može biti
zakopana u glasnoj buci optužbi za transfobiju prije nego što može razumno biti saslušana i
razmotrena.
Premještanje njihove posebne verzije politički korektnog jezika ima za efekt da je teško i
spomenuti ženske tjelesne procese. Čak i uvid da je menstruacija funkcija osoba koje su žene može
biti označena kao transfobična. U knjizi o menstruaciji iz 2010. godine ova znanstvena činjenica je
prozvana kao neprihvatljiva pošto uznemirava senzibilitet transrođenih žena koje vole misliti da one
nisu zaista žene:
aktivisti radikalne menstruacije su promijenili jezik menstruacije i govore sada o "menstruatorima"

prije nego o "ženama koje menstruiraju". Ovaj izbor jezika ne održava samo posvećenost više
inkluzivnom (uključivo s trans ljudima) pokretu već i demonstrira političku važnost rodno
neutralnog jezika i ukidanje ograničenosti i suženosti rodnih binarnosti.
Sličan savjet daje glasnik ekološke grupe Earth First u kojem je ženama rečeno da ne opisuju svoja
tijela i reproduktivne procese kao ženske: "Ja sam edukatorica rođenja, i s mnogo prakse sam mogla
zamijeniti cisseksistički jezik s neutralnijim termninima poput 'osoba koja rađa', 'roditelj', 'osoba
koja doji', itd . . . Promjena cisseksističkog jezika se možda čini kao dosta posla, ali ona radi takvu
razliku za trans ljude. Stoga samo to napravite!". Serano o sebi govori kao "neplodnoj ženi" i tvrdi
da je feminizam "fokusiran na kontracepciju otuđujuć". Pitanja povezana s reprodukcijom su od
velike važnosti za žene, naravno, ali su možda dosadna za muškarce koji žele da se "feminizam"
koncentrira na njihove interese oponašanja žena.
Koristan izvor koji daje uvid u to kako muškarci i žene akademičari koji se transrode nastoje
rekonfigurirati feminizam da odražava njihove interese je kolekcija Transfeminist Perspectives.
Uredila ju je Anne Enke, samoopisana "transfeministička učiteljica i aktivstkinja" koja ima "interes
u očuvanju kategorija žena i trans široko otvorenima". Enke kaže da je on netko tko je "piškio
stojećki kao dijete, koji je proveo više od dvadeset godina užasnut da će netko otkriti da je on
'zaista' muškarac, i koji gotovo konzistentno prolazi kao žena". Enke je ponovno izrastao bradu
2012. godine i sada ju nosi u obliku pletenice. On ima privilegiju da može koristiti koji god toalet
poželi bez da ga se propituje zbog svojeg visokog statusa na sveučilištu, ali ostaje jako ljut jer ne
osjeća posve dobrodošlicu unutar ženskog dijela fakulteta, te da
Odem tamo, s bradom i pletenicom, i gnjevan sam da otkrijem opcije . . . Ja mogu proći kroz bilo
koja vrata, i ja neću biti fizički ili verbalno napadnut. Uđem kroz ona na kojima piše "žene" . . .
udarim vrata koliko god snažno mogu kada izlazim van.
Takav čin agresije će vrlo vjerovatno potkopati Enkeovu misiju da bude prepoznat kao žena.
Enke tvrdi, kao što je uobičajeno u transrodnoj verziji feminizma, da su i rod i spol društveno
izgrađeni: "Rod, ali i spol, su napravljeni kroz komplicirane društvene i tehničke manipulacije koje
naturaliziraju neke dok ponižavaju druge". Sva tijela, tvrdi Enke, su "napravljena", i problem s
mnogim feministkama je da one vjeruju da postoji razlika između muških i ženskih tijela i da ta
biološka razlika u spolu je bitna. Zapravo, tvrdi on, sva tijela su "napravljena, jedno tijelo ni više ni
manje tehnološki proizvoedeno nego druga", i "feministke, queer, hendikepirani i teoretičari kritični
prema rasi, trans studiji" to prepoznaju. Neke feministke, ipak, "čuvaju spol kao kategoriju" i

pretpostavljaju "da postoji neka pojmljiva razlika između muških i ženskih tijela". Dosta je teško
znati što točno Enke ovdje govori, pošto su reproduktivne razlike između muških i ženskih tijela,
grudi koje daju mlijeko, maternice i menstruacija, nekirurške vagine, penisi, testisi, sve to so je
objektivno "pojmljivo" osim u argumentu nekoga tko nastoji da poništi zdravi razum. Zapravo,
Enke ističke da "velika većina transseksualnih ljudi i ljudi s bitnom identifikacijom preoblačenja
nemaju genitalne operacije", stoga su razlike sasvim jasne golom oku. Transfeminizam, čini se, je
temeljen na relativno mističnom principu da ne postoji stvar poput biologije. Enke želi obuhvatiti i
feminizam, tvrdeći da on nije ništa drugo do varijetet transrodne prakse: "većina feminstki bi
trebala vidjeti feminizam kao transrodni fenomen: Neka vrsta rodne samoidentifikacije i otpora
binarnim rodnim normama i ugnjetavanjima je uvijek bila središnja za feminizam".
Feminizam nije samo pod napadom od strane muškaraca koji se transrode. Naime, Jean Booby
Noble, ženska akademičarka koja se transrodila, pokazuje značajno neprijateljstvo prema
feminizmu radi njegovog fokusa na ženska tijela. Noble optužuje feministke radi "panike" o rodu i
kaže da postoji "neprekidno ponavljanje panike o trans entitetima u kući feminizma". Feministke,
čini se, su histerične prije nego da su promislile ideje o ženama kao temelju feminističkog projekta.
Noble dodaje drugi uvredljivi termin kritici feminizma tvrdeći da su feministke
"fundamentalistkinje".
Nije li rodna panika i njezin imperativ da se "ne zaborave žene" ništa drugo nego rodni
fundamentalizam, gdje takve fundamentalistkinje - ne poput nacionalizma, vojne države, bijele
nadmoći ili kršćana, da se spomenu samo neki - funkcioniraju da utemelje feministički imaginarij i
njegovu metodologiju društvene, moralne i biološke nasilne normalizacije?
Noble koristi jezik rata da opiše kampanju kojom bi se feministkinje trebale pokloniti transrodnim
prioritetima: "Trans entiteti" moraju "polako se boriti da uđu unutar institucionaliziranih
feminističkih prostora".
Drugi bitan eksponent transrodnog feminizma je vrlo poštovani australski sveučilišni nastavnik i
teoretičar roda, Robert Connell, koji se transrodio kasno u životu i sada se zove Raewyn Connell.
Connell piše i predaje o transrodnosti i feminizmu. On opisuje kritiku transrodnosti koji radi
Jeffreys i ostale feministke kao "napade". Connell izjavljuje da ja kampanja feministki da se ukine
rod neprikladna jer se rod treba zadržati:
Struja u feminizmu koja se nada da će ukinuti rod ili ukloniti rodni poredak ima snažnu privlačnost
u zadnje dvije dekade. Ali dugoročno, transseksualne žene će naći više relevantnosti u pokušaju da
stvore pravedne rodne poretke.
U "pravednim rodnim poretcima", rod će biti zadržan, ali će biti manje nejednakosti između rodova.
Zapravo, ideja "pravednog rodnog porekta" je oksimoron, pošto je rod hijerarhija i kada ne bi
postojala nejednakost, on ne bi postojao. Teško je znati kako se nejednakost može označiti
"pravednom". Unatoč svojem statusu i poštovanju radi svojeg doprinosa feminističkoj teoriji, on
završava na istoj putanji kao Julia Serano, prema nužnoj zaštiti ženstvenosti.
Utišavanje razilaženja
Pored direktne konfrontacije koju transrođeni aktivisti uspostavljaju s feminističkom teorijom,

postoji mnogo drugih načina po kojima njihova kampanja šteti dobicima drugog vala feminizma.

Neki od tih će biti razmotreni kasnije unutar ove knjige, poput kampanje da se uđe u prostore samo
za žene i usluge samo za žene i promoviranja transrodnosti među djecom. Drugi direktni napadi na
feminizam i feministke će također ovdje biti razmotreni, poput ozloglašavanje, pokušaji utišavanja
rada feminističkih aktivistki i teoretičarki. Bitno je za transrodne aktiviste da mogu utišati
feminističku, sociološku i znanstvenu kritiku svoje prakse, pošto je puno od njihove kritike jasno
razumljivo i vrlo vjerovatno će biti prigrljeno od strane kritičke javnosti ako dobije publicitet.
Glavna metoda usvojena da se postigne utišavanje su kampanje mržnje i ozloglašavanja kako bi se
uništile reputacije kritičara i kritičarki i da im se uskrate prostori da govore i objavljuju svoj rad.
Ako je za osobu poznato da je ikada bila kritička prema praksi transrodnosti, transrodni aktivisti če
tražiti da im zabrane govoriti o temi i zlostavljati ih prilikom izlaganja. Meni je zabranjeno govoriti
na konferenciji u Londonu u srpnju 2012. godine, koja se trebala održati na dobro poznatom mjestu,
Conway Hall, što je bio rezultat kampanje transrodnih akivista. Organizatori su bili informirani od
strane Conway Hall da meni neće biti dovoljeno izlagati nakon što su aktivisti primjenili pritisak i
optužili me zbog govora mržnje. To mi je zabranjeno na temelju toga što sam širila "mržnju" i bila
sam kriva radi aktivne diskriminacije. Kada sam tražila dokaz za to, Conway Hall me usporedio s
"Davidom Irvingom, poricateljem holokausta". Dokaz se sastojao od citata iz mojeg rada u kojem
sam tvrdila da je transrodna kirurška operacija ništa drugo nego kršenje ljudskog prava - teško
dokaz govora mržnje. Feministička akademičarka Germaine Greer je dobila bombu od šljokica na
Novom Zelandu 2012. godine prilikom potpisivanja knjiga. Bacili su je transrodni aktivisti jer je
bila kritička prema praksi u svojoj knjizi The Whole Woman i u drugim opažanjima.
Utjecajne kolumnistkinje feministkinje dobivaju sličan tretman. U siječnju 2013. godine, Suzanne
Moore, kolumnistkinja za the Guardian, je postala objekt ozbiljnog i agresivnog zlostavljanja od
strane transrodnih aktivista jer je smatrala da se od žena očekuje, da po svojem izgledu, sliče na
brazilske transseksualce. To je dovelo do vrlo zlobne kampanje protiv nje na društvenim medijima.
Moore je odgovorila s ogorčenjem i kampanja je pojačana, s nasilnim uvredama i prijetnjama
eksplicitno usmjerenima prema njezinoj ženskoj biologiji. Tweetovi su uključivali osjećaje da je
Moore "pička", "posve užasavajuća vreća smeća", "kurvasta pička", "transmizogini šupak", "otisak
pišaline na hlačama fašizma". Rečeno joj je da joj treba da se u nju "uđe", i, "Pogodite tko tajno želi
jebati sve trans koke". Jedan komentar je išao, "Ja ću ti odsjeći lice i nahraniti njime vukove". U
obranu Moore, Julie Burchill, još jedna poznata i kontraverzna kolumnistkinja, je napisala članak
kritičan prema transrodnosti za časopis Observer. Transrodna aktivistička kampanja protiv članka
od Burchill je vodila da njegovu uklanjanju sa web stranice i do izdavanja isprike aktivistima. Kao
odgovor mnogi malestream časopisi i feministički blogovi su odabrali da objave Burchillin članak i
da se požale na cenzuru koja je nerazumna. Transrodna perspektiva je dobro zastupljena u
časopisima Guardian i Observer, s brojnim transrođenim muškarcima, poput Jane Fae, Roz
Kaveney i Juliet Jacques, koji pišu redovne kolumne u kojima promoviraju transrodnu ideologiju,
kritiziraju feminizam i opisuju svoje tranzicije u vrlo velike detalje. Ali ti liberalni časopisi, koji
nastoje biti politički korektni, vrlo rijetko objavljuju materijal koji poduže bilo kakvu vrstu pitanja
oko ove prakse.
Zlostavljanje je jako oštro, a uključuje poruge poput "Umri cis smeće" usmjereno na bilo koju
feministkinju koja je transkritična i govori o značajnom gnjevu dijela transrodne zajednice.
Transrodna psihoterapeutkinja Anne Lawrence prepoznaje to i daje objašnjenje. Lawrence tvrdi da
je razina ljutnje i zlostavljanja, koja uključuje prijetnje ekstremnog nasilja koje uključuje smrt,
može biti objašnjeno s "narcisističkim bijesom", što je oblik bijesa koji iskusi osoba koja je patila
od srama i reagira na ekstreman i agresivan način kada je izazvana zbog svoje povijesti osjećanja
inferiornom. Koje god da je objašnjenje, vrlo odlučna i prijekorna kampanja protiv kritičara

sugerira veliku anksioznost od strane transrodnih aktivista oko mogućnosti da bi se njihova praksa
mogla ponovno promisliti i da njihove interpretacije nisu nužno jedine kojima je dostupan prostor u
javnoj domeni.
Zaključak
U vrijeme kada je feminizam proživljavao pritisak iz mnogih smjerova, utjecaj queer i postmoderne
teorije je potkopao mogućnost da se akademičarke feministkinje i feminističke zajednice suprostave
izazovu ulaska muškaraca koji prolaze promjenu u pokret. Jednom kada je queer teorija učinila
kategoriju "žene" upitnom i zagovarala transgresivnu prirodu igranja s rodom, transrodni projekt je
bilo teško kritizirati. Rezultat je da ne samo da nije bilo kritike transrodnosti od strane feminističkih
učenjakinja u nedavnim dekadama, već je transrodna ideologija pozdravljena unutar feminističke
akademije gdje se studente uči da odbacuju bitn radove drugog vala feminizma o ovom pitanju, da
se nauči novi politički korektan jezik koji čini artikuliranje ženskih interesa jako teškim i da one
postanu radikalno nesigurnoe oko svojeg spola i spolnosti. Transrodni projekt zagovaranja
ženstvenosti kao glavnog fokusa feminizma je učinio bitne upade u akademski feminizam, koji je,
u velikom dosegu, izgubio svoj put i ne uspijeva da podupre žene i feminističko učenjaštvo. Nije
bilo feminističkog učenjaštva u zadnjim dekadama koje je kritično, prema na primjer štetnim
hormonalnim i kirurškim zahtavima koji se koriste nad transrodnim ženama i muškarcima, unatoč
dosta odlučnog feminističkog kriticizma takvih zahvata koji su usmjereni prema ženama u obliku
kozmetičke operacije i terapije zamjene hormona. Sljedeće poglavlje će nastojati da pokaže kako je
takva kritika hitno potrebna i da doprinosi prema otvaranju transkritičnog prostora o mentalnom i
fizičkom zdravlju onih koji su trasrođeni.

U ovom zapisu donosimo prijevod zaključka The Abolition of Gender knjige Gender Hurts autorke
Sheile Jeffreys objavljene 2014. godine.
Ukidanje roda
"Rodni" sustav vjerovanja, odnosno, ideja da postoje esencijalne razlike između žena i muškaraca
oblikuje opravdanje i sustav za filtriranje namijenjen potčinjavanju žena. Ova knjiga se fokusirala
na jedan problematičan učinak tog sustava u sadašnjosti, transrodnost, i tražila je da pokaže njegove
štetnosti, i tvrdila je da "rod", kako je shvaćen unutar transrodnosti, šteti mnogima. Transrodne
osobe same su povrijeđene kroz režime hormonalnih i kirurških tretmana koji neće nužno smanjiti
njihovu suicidalnost, i vrlo vjerovatno će voditi boli, fizičkim povredama i društvenoj izolaciji. One
su povrijeđene, također, prodajom jednog mita, jedne ideje da mogu biti promijenjene u drugi spol
kroz te metode, i da je to razumna ambicija. Kao što osobe koje žale nakon promjene ističu, postoji
prava tragedija u gubitku dijelova tijela, kao i partner-a-ica, kontakta s obitelji i djecom, i paćenjem
zbog samoće i izolacije kao rezultata prodaje ovog mita od "transseksualnog carstva"
endokrinologa, kirurga, psihologa i nekih psihijatara.
U ovo vrijeme, "transseksualno carstvo" je puno veće od dosega medicinskih stručnjaka. Brojno
drugo osoblje i organizacije se uključilo u prodaju ove opasne ideje, uključivo s mnogim lezbijskim
i gej organizacijama, liberalnim feminističkim grupama, studentskim organizacijama, čak i
prosvjetnim djelaticima, koji smatraju, na primjer, da takav entitet poput "transrodnog djeteta"
postoji. Istodobno, ozbiljna nesreća te djece, muškaraca i žena koji se osjećaju dovoljno očajno da
traže povrede transrodnosti se zanemaruje. Liječenje transrodnosti je iatrogensko, u smislu da se
predstavlja da daje lijek za problem ozbiljne psihološke nevolje, ali zapravo stvara nove
povrijeđenosti i zanemaruje temeljnu bolest u korist nadriliječništva. Sv-i-e on-i-e koj-i-e surađuju s
mitom transrodnosti, bilo da su queer ili "feminističk-i-e" akademičar-i-ke, ili lezbijski i gej pravni
centri, trebaju preuzeti nešto odgovornosti za povrede koje podupiru. Za one u lezbijskim i gej i
feminističkim zajednicama koj-i-e bi mogl-i-e reći da nemaju ništa s transrodnošću i samo
pokušavaju izbjeći temu, možda zato što se boje za štete po svoju reputaciju, ja bi rekla da žive u
prošlosti i da su već odavno trebal-i-e ovaj ogromno štetni fenomen uzeti za ozbiljno. Kao što je
ova knjiga pokušala pokazati, štete su tako nečuvene da nije etički prihvatljivo okrenuti glavu.
Rod, u obliku transrodnosti, šteti na mnogo načina koji se ne tiču samo samih transrodnih osoba. On
šteti ženama, partner-ima-kama i obiteljskim članov-ima-icama muškaraca i žena koji prolaze
transrodnu promjenu, prouzrokujući akutnu nveolju i gubitak tako ozbiljnu da su nek-i-e istraživač-
i-ice spremn-i-e nazvati to posttraumatskim stresnim poremećajem. Povrijeđuje također i
feministički pokret i prijeti dobicima za koje su se feministke borile u stvaranju usluga i prostora
koji su isključivo ženski. Onih nekoliko isključivo ženskih prostora koji još postoje, poput
Michigan Womyn's Music Festival, su podvrgnuti kampanjama zastrašivanja. On potkopava i
uzrokuje ogromnu zbunjenost u feminističkoj akademiji i feminističkoj teoriji, do mjere da je
biološka realnost ženskih života, na temelju koje, i kroz koju je ženama dodijeljen potčinjeni status
spremna za izumiranje, kao što dinosauri pripadaju povijesti i muzejima.
Rod šteti također i u terminima vremena, energije i resursa koji su potrebni da bi se pružila pravna
reforma, prostori i usluge da bi se pružila podrška onima koj-i-e su se transrodili. Školsk-e-i
savjetnic-e-i, savjetnic-e-i u koledžima i sveučilišn-e-i savjetnic-e-i su treniran-e-i i od njih se
očekuje da provode transrodnu ideologiju i politike. Od gradskih vijeća i radnih mjesta se traži da
pristupe treningu i da pokrenu politike koje se vode transrodnom logikom. Internet stranica Odbora

za jednakost i ljudska prava Vlade Ujedinjenog Kraljevstva, na primjer, sadrži vodiče za
poslodavce, škole, zaposlene u bolničkom sektoru, zaposlene u sektoru socijalnog rada, kako da
daju usluge za i kako da rade s transrodnim osobama. Vijeća škola, koledža i sveučilišta zadobivaju
zahtjeve za transrodnim prostorima, koji često uključuju ukidanje važnih isključivo ženskih
prostora poput toaleta. Usluge za mlade, zatvori, skloništa i mnoge druge usluge, od njih se zahtjeva
da slijede također ovu logiku. Sve te institucije i osoblje se traži da nauče novi jezik, puno kojeg,
poput termina "cis", svodi žene - one koje su biološki ženke - na sekundarni status, kao još jednu
vrstu žena, koji je, u logici transrodnosti, privilegiran u odnosu na one muškarce koji putuju unutar
iluzije da oni - osobe rođene i odgojene kao muškarci s muškom biologijom - su i sami "žene".
Ali rod u transrodnosti je pozitivan za one koji od njega imaju financijski dobitak, poput
medicinskih stručnjaka, savjetn-ika-ica, psiholog-a-inja, endokrinolog-a-inja, kirurg-a-inja,
farmaceutskih tvrtki. Također je pozitivan za rastuću internet industriju pružatelja proizvoda poput
odjeće, steznika za grudi, perika, cipela s potpeticom za veličinu muških stopala, i savjeta kako na
primjer nositi ograničavajuću "ženstvenu" odjeću i kako da imitiraju "ženstvenu" pozu. On je
pozitivan za znatnu industriju transrodne pornografije i prostitucije koja je usmjerena prema
muškim transvestitima i tu svim muškarcima koji su uzbuđeni s materijalom koji uključuje
muškarce s umecima u grudima i penisima, ili muškarcima koji su prisiljeni da nose korzete i tako
dalje. On je pozitivan za one koji rade treninge "raznolikosti", koji instruiraju tvrtke i javne
pružatelje usluga da uklone svoje brige oko transrodnosti i da se povinuju s pravom na "rodni
identitet", bez obzira kako on utječe na prava žena. Postoji mnogo novca koji se može zaraditi iz
transseksualnog carstva.
Rod u transrodnosti je pozitivan za pružanje potpore i održavanje skela koje podupiru zgradu muške
dominaciju. Na taj način je transrodnost neprijateljska prema pravima svih žena. Rod funkcionira
kao sustav za filtriranje unutar muške nadmoći, identificirajući potčinjene i one koji ugnjetavaju.
On također daje šipke za kaveze koji zatvaraju žene u njihove svakodnevne zatvore. U ime "roda",
djevojke i žene odrastaju učeći kako kontrolirati svoje pokrete, kako zauzimati malo prostora, kako
da budu oprezne da pokažu poštovanje muškarcima i dječacima da ne bi bile napadnute radi
mrženja muškaraca, ili da su kučke koje spaljuju grudnjake. One se odnose prema svojim tijelima
kao da su objekti oblikovani za muški pogled kroz šminku i kozmetičke operacije, kako da
pokazuju dijelove tijela za koje moda diktira da trebaju biti gola: grudi, prorezi na guzovima, leđa,
trbusi; da ograniči njihovo kretanje s uskom odjećom i cipelama koji štete i iskrivljuju stopala i
prouzrokuju bol. Sve te prakse koje osakaćuju ambicije i žene djevojaka i žena.
Transrodnost podržava ideju da postoji nešto prirodo i neizbježno o rodu. I to bez obzira na
činjenicu da feministke, i žene općenito, stalno izazivaju "ženstvenost" u svojim akcijama i izgledu.
Aktivist-i-kinje transrodnosti ne cijene te izazove i traže da nametnu svoj pogled da bi zaštita
ženstvenosti trebala biti cilj feminizma bez obzira na jasan dokaz da mnoge žene, i lezbijke
posebno, ne žele biti dio toga. Rod funkcionira kao ideološki sustav koji opravdava i organizira
potčinjavanje žena i zbog tog razloga treba biti ukinut. Žene i djevojke ne mogu doprijeti do pune
čovječnosti i prava i prilika za punim ljudskim statusom dok ideja da postoje norme osobina i
izgleda koje su prirodne i esencijalno povezane s djevojkama i ženama ima ikakvu društvenu
važnost i služi da kontrolira i ograniči njihove živote.
Iscrpljivanje kategorije "transrodnosti"

Doseg transrodnog carstva možda dolazi do svojeg vrhunca, kako se transkriticizam povećava s
velikom brzinom kako unutar aktivističkog feminizma, tako i od žena transrodnih osoba i onih koji
žale radi promjene. Postoji sve veći spontani razvoj političkog mišljenja koji kritizira koncept i
praksu transrodnosti od iznova ojačanog radikalno feminističkog pokreta. Čak štoviše, ideja
transrodnosti je postala tako mutna i općenita da je kategorija u opasnosti da eksplodira. Stara ideja
da muškarci koji posjeduju rodni poremećaj identiteta bi mogli biti odvojeni od muškaraca
transvestita je bila ozbiljno potkopana od rastućeg razvoja muškaraca koji tvrde da su žene ali
zadržavaju svoje penise, i, poput Virginie Prince, izabiru da uzmu samo hormone, i radi porasta
muškaraca koji kažu da je tretman transrodnosti nešto što treba biti viđeno kao kozmetička
operacija koju svatko može izabrati. Nek-i-e aktivist-i-ke transrodnosti traže da uključe sve lezbijke
i gej muškarce unutar kategorije transrodosti. Termin vrlo brzo gubi bilo koje karakteristično
značenje.
Tvrdnje transrodnih aktivist-a-ki na "pravo" za svoje rodne identitete je u opasnosti da bude

diskreditirano kroz cvjetanje još neobičnijih politika identiteta na internetu, koji trenutno nastoje da
izgrade pokrete i političke kampanje temeljene na logici prava. Politika identiteta je bila kritizirana
od strane feminističkih teoretičarki da dolazi od konzervativizma i ekstremnog individualizma koji
je počeo s neoliberalnim političkim režimima od 1980tih godina na ovamo. Politika identiteta je
zamijenila analizu političkih struktura i znači da ljudi mogu zahtjevati identitete koji su viđeni kao
da dolaze s neba umjesto od struktura moći temeljenih na spolu, rasi i klasi. Politika identiteta je
suglasna s politikom navodnog osnažujućeg konzumerizma koju taj politički period predstavlja.
Identiteti, i paraphernalije koji ih podupiru, su bili konzumirani, prije nego viđeni kao izgrađeni iz
ugnjetavačkih sila. Ova analiza je dobro prilagođena mnogim identitetima koji su proizašli iz
osobnih blogova kroz Tumblr i koja je vodila internetskim zajednicama osoba koji smatraju da
imaju identitete drugih rasa, poznatije kao transetničnost, ili da su poluljudi i poluživotinje, terani,
ili izmišljeni likovi, izmišljeni, neljudi ili drugorodni (eng. otherkin). O. Scribner ili "Muškarac
zmaj" je dao korisnu povijesnu mapu drugorodne zajednice, na primjer. Oni zauzimaju politički
pristup transrodnosti, tvrdeći da su diskriminirani na poslu jer su vukovi ili patuljci, i da i ljudi ne
razumiju i marginaliziraju i izostavljaju. Max Raed, u svojem članku za internet magazin Gawker o
ovom fenomenu, citira Tumblr ličnost koja nastoji da održi korak o još neobičnijim trendovima u
identitetima: "Odnos između legitimnih aktivista za društvenu pravdu i psihotičkih čudaka se stalno
mijenja i daje fascinirajući uvid u to kako aktivističke zajednice funkcioniraju". Društveni aktivisti
interneta koji su prihvatili da bi ljudska bića trebala imati ljudska prava temeljena na njihovim
"identitetima", prije ngo da temelju toga da su članovi ugnjetavanih grupa, mogu imati poteškoća
znati gdje je potrebno podvući crtu. Politika tih više neobičnih identiteta je temeljena na
transrodnosti, ali postoji puno više skepticizma na internetu i koliko bi se poštovanja njima trebalo
dati. Tvrdnje muškaraca da su oni zaista žene nailaze na puno više simpatije nego tvrdnje bijele
žene da je ona uvijek bila korejska mačka.
Transableizam (anglofoni termin latinskog korijena, trans = s druge strane, able = sposoban),
politika identiteta osoba koje žele da im se amputira jedan od udova/ekstremiteta, ili da im se slome
leđa tako da bi mogli biti paraplegičari, sada ima znatnu internet prisutnost i nešto podrške među
medincinskim stručnjacima koji smatraju da se želja za amputacijom treba poštovati i imenovali su
to kao Identitetski poremećaj tjelesnog integriteta (BIID - Body Integrity Identity Disorder).
Medicinski etičar, Carl Elliot, tvrdi da će za pedeset godina transrodnost, i njezin puno manje
cijenjeni rođak, transableizam, biti viđeni kao šokantni i retrogradni. Kako kaže, "Pedeset godina
ranije sugestija da će deseci tisuća ljudi jednog dana tražiti operaciju promjene genitalija kako bi
mogli promijeniti spol bi se činila smiješnom". Za još pedeset godina kulturni uvjeti bi opet mogli

biti ne tako simpatično nastrojeni prema ideji transrodnosti ili BIIDa. Ideja da bi tijela trebala biti
promijenjena od strane medicinske profesije kao pitanje "prava", jer njihovi vlasnici smatraju da bi
oni preferirali drugi spol ili imali invaliditet, će se vjerovatno činiti neobičnom i jako štetnom.
Zagonetno je da su muškarci koji tvrde da su žene postigli toliko puno više javnog prihvaćanje i
zakonske podrške, kada oni koji se angažiraju aktivistički za nužno ne tako različite zahtjeve ne
zadobivaju toliko potvrde. Vjerovatno je da je prihvaćanje esencijalističke prirode roda ono što
stvara pogodno tlo za prihvaćanje transrodnosti. Ideja "roda", jer je on viđen kao prirodan i nužan i
zaista je ništa drugo nego potpis društvenih oblika društava muške nadmoći, i može biti prihvaćen
kao prihvatljiv čak i kada se pojavljuje na neobičnim mjestima i kod neobičnih osoba. Rod u bilo
kojem obliku je prihvatljiviji i razumljiviji nego odsustvo roda. Uklanjanje nogu ili ruku, samo-
kastracija i dobrovoljna sljepoća ne zadobivaju podršku unutar tog sustava vjerovanja i može biti
identificiran kao nerazuman, na način na koji je traženje promjene tijela da se stvori utvara
ženstvenosti unutar muškog tijela to nije.
Feminizam i kraj roda
Ako će rastući novi val feminizma imati više uspjeha u izazivanju zgrade roda nego što su to imali
prijašnji stupnjevi ženske emancipacije, transrodnost će nestati. "Rodna razlika" je temeljena na i
korištena da se objasni materijalna nejednakost žena. Kada je nejednakost izazvana, zahtjev da bi se
žene trebale ponašati kao potčinjene će biti također potkopana, jer činjenica da žene zauzimaju
malo mjesta i da drže koljena skiapa je odraz činjenice da one zarade samo dvije trećine novca koji
muškarac zaradi za svojeg života. Kada žene nisu pod pritiskom da nose odjeću potčinjenih onda će
njihova odjeća imati manje privlačnosti za muški mazohizam, i varijetet transrodnosti koji rezultira
iz muškog interesa da nose žensku odjeću će izgubiti svoje obrazloženje. Trenutno norme
pojavnosti za žene odražavaju njihov niži status i stoga ograničenja poput nemogućnosti da se
lagano pokreću s visokim petama, otkriveno tijekom, brijanje i bojanje simboliziraju ženstvenost i
nude muškarcima užitke samoponiženja kada ih usvoje. Transvestizam kod muškaraca neće u
budućnosti imati puno smisla kada će ravne cipele i hlače biti moguće nositi za oba spola i kada
neće postojati odjeća koja podsjeća na potčinjavanje, a koja nudi uzbuđenje potčinjenosti.
Novi val feminizma obećava veće pokretanje prema budućnosti koje nije tako usko izgrađeno oko
štovanja agresivne muževnosti i institucije heteroseksualnosti, i to će učiniti imperativ izbjegavanja
homoseksualnosti za one muškarce koji trenutno traže transrodost puno manje snažnim. Uklonit će
društvenu stigmu koja ih tjera da promjene svoja tijela kako bi voljeli isti spol. Za lezbijke i druge
žene koje traže da izbjegnu male plaće, društveno klevetanje i nasilno ponižavanje postajanja
"ženstvenima", i koje žele voljeti druge žene bez društvenog odbacivanja, veća jednakost spolova
će ukloniti motivaciju za promjenom spola. Svijet u kojem ima manje nasilja od strane muškaraca
prema djevojkama i ženama će dati manje razloga ženama koje žele pobjeći iz ženskog tijela u
kojem su bile zlostavljane. Bivanje djevojkom ili ženom više neće biti prepreka.
Ali novi val feminizma mora se suočiti s novim izazovima. Transrodn-i-e aktivist-i-ke vode borbu
za opstanak svoje ideologije, koja uključuje internetsko zlostavljanje i kampanje uznemiravanja,
javnih napada na feministke i kampanje da se spriječi feministička sloboda govora i udruživanja.
Oponenti su većinom muškarci koji smatraju da su oni zaista žene, i u društvima gdje dominiraju
muškarci, muškarci su moćni i imaju autoritet. Njihove spolne sklonosti su zaštićene, tako da su
pornografija i prostitucija očuvane od strane vlada kako bi zavele muške građane i zadobile njihove
glasove. Muški spolni interesi stvoreni iz ženskog potčinjavanja su revno zaštićeni. Ali novi val

feminizma se mora suprostaviti tim izazovima za medicinskom i institucionalnom podrškom rodu,
također. Podrška za transrodnost je vladina politika u Ujedinjenom Kraljevstvu (Komisija za
jednakost i ljudska prava - Equality and Human Rights Commission). U zapletu iz znanstvene
fantastike, država sada nadgleda izgradnju i održavanje stereotipnih spolnih uloga gdje
zakonodavstvo Ujedinjenog Kraljevstva u kojem komisija stručnjaka presuđuje o "rodu" tražitelja
za "certifikatima priznanja roda". To je dalek put od tvrdoglavih dana u 1970tim, kada je
feministički projekt bio eliminiranje onoga što je bilo nazivano spolne uloge. Državna politika je
sada udata za izgradnju "roda" i najuvredljivije karikature ženstvenosti, to mjere da prihvaća da se
to mora nametnuti i djeci, kroz vodiče za transrodnu djeci unutar Nacionalne zdravstvene usluge
(National Health Service) Ujedinjenog Kraljevstva. Sjećam se ranih 1970tih kada sam bila u
ženskok grupe Nacionalne unije učitelj-a-ica (National Union of Teachers) u Manchesteru,
Ujedinjeno Kraljevstvo, kada je naš glavni zadatak bio uklanjanje stereotipnih spolnih uloga iz
školskih udžbenika. Janer, smatrale smo, ne bi trebala biti ograničena da pomaže svojoj majci u
kuhinji dok se John lemi unutar obiteljskog automobila. Sav taj optimizam se sada čini dalekim.
Države, zakonodavna tijela, većinski dio feminističke akademije, i lezbijske i gej organizacije su
uključene u reket zaštite roda. Novi val feminističkog aktivizma koji traži da ukine rod je na
direktnom kursu da se sudari sa zaštitom roda. Bit će to interesantna vremena ispred nas.

Ovdje donosimo tekst objavljen 23. svibnja 2015. godine u australskom časopisu The Age autorke
Henriette Cook.
Radikalna feministka Sheila Jeffreys odlazi u mirovinu nakon 24 godine predavanja na

Sveučilištu u Melbourneu
“Sveučilišta neće nikada više imenovati nekoga poput mene”, kaže Sheila Jeffreys.
Radikalna lezbijska feministka, jedna od nekolicine koja još poučava u Australiji, počela je da
pakira svoj ured nakon 24 godine provedene na Sveučilištu u Melbournu.
Tijekom tog vremena poučavala je tisuće studenata o feminizmu, muškoj moći i konstrukciji
seksualnosti.
Njezina stajališta o industriji seksa i transrodnosti su također potakli kontroverze.
U jednom trenutku, zaštitari su bili postavljeni izvan njezine predavaone da je zaštite od

prosvjednika.
Ali sigurnosna pitanja su potakla ovu profesorku političkih znanosti da ukloni svoje ime s vrata
svojeg ureda.
Jeffreys će održati svoje zadnje predavanje u Parkville kampusu sljedeći vikend, i zatim će se vratiti
u Britaniju, gdje je odrasla.
Jeffreys je postala feministka u 1973. godini, odbacujući svoju dugu obojanu kosu i šminku.
Pridružila se socijalističkoj feminističkoj grupi u Britaniji i upoznala se s aktivizmom. Četiri godine
kasnije postala je lezbijka.
“Definitivno nema puno ljudi poput mene. Oni koji dolaze iz radikalizma sedamdesetih nisu jako
popularni”.
Ova 67godišnjakinja kaže da je feminizam postao puno pitomiji otkako se ona preselila u Australiju
u 1991. godini.
Žali se na nestanak ženskih studija s mnogih australijskih sveučilišta i da se isti sada zovu rodni
studiji.
“Izgubili su svoju feminističku oštricu i izgubili su političnost”.

Ali kaže da se “plima feminizma” koja je nestala u ranim devedesetima sada vraća.
Njezin rad, koji uključuje devet knjiga koje se fokusiraju na spolno ugnjetavanje žena, rezonira s
novom generacijom.
Kaže da mlade žene reagiraju na “okrutnost i utjecaj” pornografske industrije.
“To stvara mnogo problema, uključujući i spolno uznemiravanje . . . Mislim da postoji mnogo
ljutnje kod mladih žena”.
Jeffreys vjeruje da je operacija rodne tranzicije oblik sakaćenja.
Njezini kontroverzni argumenti o transrodnosti su uvrijedili queer aktiviste, koji su u 2013. godine
razradili plan da bace glitter bombu na Jeffreys tijekom jednog od njezinih predavanja.
Ali su pomiješali datume i propustili predavanje.
U drugim prilikama, Jeffreys je rekla da su trans žene usporedive s rasističkim zabavljačima koji su
se oblačili u crna lica. “To je bilo viđeno kao moćno ismijavanje ugnjetavanih”, objašnjava.
Također je kritična prema šminki, vosku i visokim petama, koje opisuje kao “alat mučenja”.
Jeffreysina predavanja su zabavna i ponekad eksplicitna. U predavanju u četvrtak je diskutirala

potanko bol koju proživljavaju neke seksualne radnice. Misli da bi svi muškarci koji koriste
prostitutke trebali biti kazneno gonjeni.
Susan Hawthorne, koja vodi feminističku izdavačku kuću Spinifex, je susrela Jeffreys na
feminističkom sajmu knjiga u Barceloni 1990. godine i izdala je četiri njezine knjige. “Sheila je
često predstavljena kao ekstremna osoba, ali ona to nije. Ona je vrlo brižna i ima ogromnu količinu
hrabrosti u svojim uvjerenjima.”


Jeffreys, Izabrani Tekstovi

Transféré par

Informations du document

Titre original

Copyright

Formats disponibles

Partager ce document

Partager ou intégrer le document

Options de partage

Avez-vous trouvé ce document utile ?

Ce contenu est-il inapproprié ?

Droits d'auteur :

Formats disponibles

Jeffreys, Izabrani Tekstovi

Transféré par

Droits d'auteur :

Formats disponibles

Sheila Jeffreys

Političko lezbijstvo: protiv heteroseksualnosti,

Nulta godina, drugi put

Sheila Jeffreys: Političko lezbijstvo: protiv heteroseksualnosti i drugi tekstovi 1

Sheila Jeffreys: Političko lezbijstvo: protiv heteroseksualnosti i drugi tekstovi 2

Kategoriziranje spolnosti u raznim varijantama, od XIXtog stoljeća do danas, sa svim svojim

Sheila Jeffreys: Političko lezbijstvo: protiv heteroseksualnosti i drugi tekstovi 3

Prilikom nedavnog odlaska u mirovinu sa pozicije sveučilišne nastavnice u Melbourneu, Jeffreys je

U Zagrebu, 3. srpnja 2016. g.

Sheila Jeffreys: Političko lezbijstvo: protiv heteroseksualnosti i drugi tekstovi 4

Usidjelice su bile kičma feminističkog pokreta u kasnom devetnaestom i ranom dvadesetom

Sheila Jeffreys: Političko lezbijstvo: protiv heteroseksualnosti i drugi tekstovi 5

Sheila Jeffreys: Političko lezbijstvo: protiv heteroseksualnosti i drugi tekstovi 6

Christabel Pankhurst je kategorički tvrdila da je usidjeličarstvo politička uloga, svjestan izbor

Sheila Jeffreys: Političko lezbijstvo: protiv heteroseksualnosti i drugi tekstovi 7

Ova nova "ratnica sluškinja" po Re-Bartlett, je sada bila posvuda po svijetu.

U suprotnosti sa stavom sufražetkinja prema muškarcima, ona hvali naširoko prekrasnu

Sheila Jeffreys: Političko lezbijstvo: protiv heteroseksualnosti i drugi tekstovi 8

Sheila Jeffreys: Političko lezbijstvo: protiv heteroseksualnosti i drugi tekstovi 9

Sheila Jeffreys: Političko lezbijstvo: protiv heteroseksualnosti i drugi tekstovi 10

Oliver je odgovorila optužujući "Novu pretplatnicu" da je "muškog mišljenja" i izjavila da iz svojih

Sheila Jeffreys: Političko lezbijstvo: protiv heteroseksualnosti i drugi tekstovi 11

To će biti neizreciva katastrofa u našem bogato kompleksnom Feminističkom pokretu sa svim

Ovi komentari se slažu s Browninim kampanjama usmjerenim prema ženama da entuzijastično

Christabel Pankhurst se također osvrnula na napade na zamrle instinkte usidjelica. U odgovoru

Činilo bi se da su određeni muškarci alarmirani opasnostima prostitucije, i naravno, nalaze da je

Sheila Jeffreys: Političko lezbijstvo: protiv heteroseksualnosti i drugi tekstovi 12

Jedna spisateljica, s velikim preduvidom, je pripisala zagovaranje "nove moralnosti" činjenici da su

Bitno je zabilježiti koliko su muškarci anksiozni da sačuvaju svoj nedostatak kontrole u

Sheila Jeffreys: Političko lezbijstvo: protiv heteroseksualnosti i drugi tekstovi 13

Sheila Jeffreys: Političko lezbijstvo: protiv heteroseksualnosti i drugi tekstovi 14

Ženska prijateljstva i lezbijstvo

Povijesničari nisu mogli propustiti primjetiti izražavanje takvih sentimenata. Pokušali su da ih

Američka feministička povjesničarka Carroll Smith-Rosenberg je dala strastvenim prijateljstvima

Sheila Jeffreys: Političko lezbijstvo: protiv heteroseksualnosti i drugi tekstovi 15

Sheila Jeffreys: Političko lezbijstvo: protiv heteroseksualnosti i drugi tekstovi 16

Sheila Jeffreys: Političko lezbijstvo: protiv heteroseksualnosti i drugi tekstovi 17

ne postoji sumnja da su u "ženskom pokretu" - odnosno, u pokretu usmjerenom prema preuzimanju

Sheila Jeffreys: Političko lezbijstvo: protiv heteroseksualnosti i drugi tekstovi 18

Što lezbijke čine u krevetu

Da bi se upisalo ženska strastvena prijateljstva u kategoriju lezbijstva, bilo je bitno kategorizirati

Primjećujemo da je prilikom opisivanja genitalnog kontakta Ellis našao za potrebnim da citira

Sheila Jeffreys: Političko lezbijstvo: protiv heteroseksualnosti i drugi tekstovi 19

Žene definiraju sebe same

Društvena i ekonomska pozadina

Američke lezbijske feminističke historičarke su sugerirale da su ženska homoseksualnost i sva

Sheila Jeffreys: Političko lezbijstvo: protiv heteroseksualnosti i drugi tekstovi 20

Sheila Jeffreys: Političko lezbijstvo: protiv heteroseksualnosti i drugi tekstovi 21

Neki historičari sugeriraju da je objašnjenje u obliku prirođenosti pomoglo stvaranju ponosne

Promjenjiva klima u stavovima prema lezbijstvu je ilustrirana na način na koji je ženska

Treći način je da ih se ostavi na miru, da ih se ne primjećuje, da ih se ne reklamira. To je metoda

Sheila Jeffreys: Političko lezbijstvo: protiv heteroseksualnosti i drugi tekstovi 22

Ženske spolne reformatorice i lezbijstvo

Sheila Jeffreys: Političko lezbijstvo: protiv heteroseksualnosti i drugi tekstovi 23

Sheila Jeffreys: Političko lezbijstvo: protiv heteroseksualnosti i drugi tekstovi 24

Njezina sklonost djeci za koju bi se očekivalo da će biti dokaz maternalizma i manjak

Profesionalno je poveznaa s djecom i mladim djevojkama i pokazuje urođenu homoseksualnu

Browne ovdje izgleda miješa lezbijstvo i zlostavljanje djece.

Sheila Jeffreys: Političko lezbijstvo: protiv heteroseksualnosti i drugi tekstovi 25

Sheila Jeffreys: Političko lezbijstvo: protiv heteroseksualnosti i drugi tekstovi 26

Ženska prijateljstva i lezbijstvo u britanskim romanima 1920tih godina

Sheila Jeffreys: Političko lezbijstvo: protiv heteroseksualnosti i drugi tekstovi 27

Sheila Jeffreys: Političko lezbijstvo: protiv heteroseksualnosti i drugi tekstovi 28