Antun Branko Šimić smatra se najznačajnijim predstavnikom hrvatskoga ekspresionizma koji se počeo

isticati još od svojih mladih dana u gimnaziji kada je objavljivao časopise koji su ga koštali obrazovanja
i pisanjem pjesama koje su bile objavljene u zbirci Hrvatska mlada lirika. Tijekom života piše eseje,
likovne i književne kritike, polemike i pjesme u kojimaje najviše bio uspješan. Vrhunac karijere doživio
je objavljivanjem vlastite zbirke pjesama „Moja preobraženja“

Upravo njegov jedinstveni izraz doveo ga je do slave. Ta škrtost izraza kojim izražava svoj doživljaj
svijeta, racionalizacija riječi, odbacivanje deskriptivnog, dojam krika, napetosti koje ostvaruje
naglašenom uporabom glagola rečeničnog niza, eliptičnog izraza. Smatra se začetnikom slobodnog
stiha, prestaje koristiti interpunkciju i time se omogućuje vizualna snaga.kod njega grafička forma
pjesme postaje sadržajno važna. Boje također imaju veliku ulogu.on koristi jarke boje, boje
svjetlosti,kontraste. Kod njega one dobivaju vrijednost simbola, žuta koja je zemaljska boja označava
toplinu, tjelesnost, otpornost, plava koja je nebeska boja označava hladnoću, duhovnost, pomirenje.
Od stilskih sredstava najviše prevladavaju sinestezija, hiperbola i metafora. Koristi ekpresionističke i
egistencijalne motive,a njegovi temeljni motivi su strah, nemir i bol duše. Upravo su sva ova obilježja
zastupljena u pjesmama zbirke „Moja preobraženja“ koju je objavio 1920. godine u dobi od 22.
godine. Šimićeva zbirka prva je i ujedno njegova najpoznatija knjiga slobodnih stihova u književnosti
koja se smatra kamenom temeljcem slobodnog pjesništva. U samom nazivu zbirke možemo jasno
prepoznati Šimićevu promjenu i drugačije shvaćanje umjetnosti. Njegov stvaralački postupak nije bio
isključivo preslikavanje stvarnosti, simbolične slike, već njegove vlastite preobražene stvarnosti. U
zbirku je uvrstio 48 pjesama. Stihovi su mu puni boje, ritma, zvuka, orginalni su i svježi. Pjesme su mu
misaone, ne emocionalne i u njuma traži smisao ljudskog postojanja, koje je za njega muktorpno,
bolno iskustvo koje posebno naglašava u stihovima. Zbrika započinje pjesmom Pjesnici, u kojoj
pjesnik veliča samo zvanje pjesnika, no također prikazuje nemir, koje ne da unutarnjem oku da spava.
U njpoj koristi snažne metafore, pjesnik treba odstvariti stvari, umjetnik je taj koji čuje njihov
unutarnji glas, on će ih dignuti u jedan viši svijet, umjetnik zapravo uskrsuje stvari, njihove oči nisu
mrtve , one su savjest svijeta, pjesnici oživljuju mrtvilo, oko njih je vječna ravnodušnost prirode,
kozmička tišina. „Pjesnici su vječno treptanje u svijetu“, nešto poput treperenja zvijezda na nebu,
života u mraku.“Naslonivši uho na ćutanje što ih okružuje i muči“, time govori da je svijet pasivan i
tajanstven,kontrast pjesnicima koji su aktivni. Kao uvod u samu zbirku i objašnjenje naslova je pjesma
„ Moje preobraženje“. U ovoj pjesmi shvaća život tako težak, kao prokletstvo. Umoran je od mijena.
Čezne za smrti. Ovdje ne doživljava smrt kao raj već kaže da će s dalekog neba noću sjati. U sreišnjem
djelu su teme ljubavi, smrti tijela, pjesništva, odnosa prema Bogu, a zbirka završava pišćevom
porukom, opomenom: …čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda… kojom nam pjesnik poručuje
da živimo veličinom i dostojanstvom, te završava zaključkom da iznad nas uvijek dolazi neko novi,
neko budući.“Moja preobraženja“ su zapravo preobraženja čovjeka u jednu humaniju zvijezdu koja
će s dalekog neba sjati nesretnim ljudima, a taj smisao boli i patnje je zapravo smisao čitavog
pjesničkog postojanja. Ovom zbirkom zadivio je mnoge svoje suvremenike, a i one kasnije koji su o
njemu pisali mnoge kritike, a same riječi hvale imao je pjesnik Jure Kaštelan koji je njegovu poeziju
doživljavao magičnom, nekako nedostižnom „Iz nedostupnih prostora mašte oteo je staklenu
prozirnost riječi.“, smatra da je svojom poezijom Šimić dostigao ono nemoguće, ono za što je
potreban ogroman trud koji je malo ljudi spremno uložiti: „ San je preobrazio u postojanje, a
postojanje u san.“,svoje je snove pretvorio u stvarnost na papiru. Svojim je očima vidio stvarnu zbilju
svijeta, nije ga ukrašavao izmišljenim, neopisivim ljepotama, nije ga gledao kroz ružičaste naočale. On
je vidio što se oko njega dešava, vidio je tu hladnoću ljudi, njihovu okrutnost, nepoštivanje, a i sam
postaje svjestan okrutnosti prirode i pomiruje se sa činjenicom kako je čovjek stvoren da umre, kako
smrt od najprvog početka sa nama raste u svakom času.

I kako je Jure Kaštelan napisao, kao što zrno mora nestati da bi iz njega izraslo nešto predivno, tako je
i on morao umrijeti da bi njegova djela postala shvaćena i cijenjena.danas se smatra jednim od
najboljih jer je „ stablo „ izraslo. Još jedna metafora koju je upotrijebio za njega je „ Javio se i nestao
kao meteor. Ostala je samo svjetlost.“.Siguran sam de je svjelost ostala, Šimićeve pjesme danas žive i
osvjetljavaju nečije životne staze te dolaze kao svojevrsna utjeha i razumijevanje, međutim smatram
da on nije bio meteor, već zvijezda ispod koje danas prolazimo mi.