Académique Documents
Professionnel Documents
Culture Documents
2. Vrste arbitraže
Iako su sve u suštini iste razlike se najčešće prave s obzirom na karakter stranaka koje
učestvuju u sporu, (ne)postojanje međunarodnog elementa, stalnost organizacije i strukture
arbitraže, kao i u pogledu otvorenosti arbitraže za rešavanje sporova koju pred nju iznesu
stranke koje nisu članice udruženja pred kojima arbitraža deluje.
Ad hoc arbitraža se formira za jednokratnu upotrebu, predstavlja uradi sam poduhvat, postoje
za jedan konkretan spor. Stranke formiraju tribunal koji će im odlučivati i da odluče po kojim
će pravilima on to činiti. Ako stranke ne odrede pravila, odrediće arbitri. Ad hoc nema stalne
prostorije u kojima radi, niti osoblje. Prednosti ove arbitraže je što se njen format, pravila i
organizacija podređuje volji stranaka. Mana je što se za potrebe spora moraju obezbediti
prostorije, honorar, dogovor o pismenima, i sve ostale administrativne potrebe. Ona zavisi od
kooperativnosti stranaka i biće efikasna ako se odvija u sigurnom i razvijenom pravnom
okruženju. Početne faze u formiranju su najranjivije na opstrukciju.
Trenutan trend vodi ka institucionalizaciji ad hoc arbitraže. Namera je da se reši najveća mana
a to su logistika i pravila postupka. UNCITRAL (Komisija UN za međunarodnog trg. pravo)
je sastavio svoja pravila prilagođenih ad hoc arbitražama koje stranke mogu ugovoriti umesto
da se dogovaraju ponaosob o svakom pravilu. Pitanjem organizacionih problema bave se
institucionalne arbitraže koje svojim pravilnicima predviđaju da mogu da pruže pomoć za ad
hoc kada im se obrate.
Institucionalne su one u čijem administriranju učestvuje neka od institucija koja pruža
arbitražne usluge. One postoje i pre nego što spor nastane i nakon što se donese odluka.
Njihovo postojanje je nevezano za postojanje konkretnog arbitražnog spora. One imaju svoja
stalna pravila i smatra se da su stranke izborom institucionalne arbitraže prihvatile i pravila
kao okvir u kome će se odlučivati. Najveća prednost institucionalnih je da su stranke
oslobođene tehničkih i organizacionih poslova. Institucionalna to sve rešava za njih. Naravno
ona za to naplaćuje cenu, te će stranke videti da li im se više isplati ad hoc ili institucionalna.
ICC – Arbitraža međunarodne trgovinske komore je najpoznatija arbitražna institucija.
Osnovana je 1923. god i pred njenim se tribunalima odlučivalo u većini velikih i važnih
sporova koji su iznošeni pred arbitraže. Ima ogroman deo tržišta sporova velike vrednosti.
Njena arbitraža je i najskuplja.
Osnivanjem novih arbitražnih institucija, tržište je postalo raznovrsnije. Glavni rivali ICC su
Međunarodna arbitraža pri Ciriškoj trgovinskoj komori, Londonski međunarodni arbitražni
sud, Američka arbitražna asocijacija, Arbitražni institut Stokholmske trgovinske komore,
Kineska ekonomska i trgovinska arbitražna komisija, Međunarodni trgovinski arbitražni sud
Trgovinske i industrijske komore Ruske Federacije, Singapurski međunarodni arbitražni
centar, Nemački arbitražni institut.
Kod nas postoji Spoljno trgovinska arbitraža pri PKS a za sporove unutrašnjeg karaktera je
Stalni izabrani sud pri PKS.
Sve navedene institucije spadaju u opšte arbitraže – one arbitriraju u svim vrstama sporova
koje s iznesu pred njima. Specijalizovane su ograničene na određene vrste sporova. Njihova
pravila i liste arbitra se sastavljaju na osnovu specifičnosti u pojedinim privrednim oblastima.
To su Londonska asocijacija pomorskih arbitara, holandska Pomorska i transportna arbitraža
Roterdam-Amsterdam, Društvo pomorskih arbitara Njujorka, WIPO Centar za arbitražu i
medijaciju, Sportski arbitražni sud. Neke arbitraže su specijalizovane za trgovinu određenog
itpa robe. Ponekad arbitriraju samo u sporovima gde su obe strane članice trgovinske
asocijacije pri kojoj se arbitraža nalazi i to su zatvorene institucije. Većina arbitraža ja
otvorenog tipa.
Ne postoji statistika koja je arbitraža popularnija. Institucionalne su popularnije kada se kao
jedna od strana javlja državni ili paradržavni entitet. Bez obzira da li su ad hoc ili
organizovane pod okriljem neke institucije, odluke arbitraže imaju isti status u očima
zakonodavca.
Najveći broj arbitraža odvija se između pravnih lica koja većinski ili potpuno kontrolišu lica
privatnog prava. Međutim, arbitražni način se pokazao izuzetno popularnim i u slučajevima
kada je jedna od stranaka država ili preduzeće koje kontroliše država. Država sve aktivnije
vrši funkciju supervizora nacionalne ekonomije i sve aktivnije učestvuje u privrednom
životu. Prvi oblik delovana jesu situacije u kojima države putem preduzeća koje kontroliše
pozicionira sebe kao tržišnog igrača. Drugi je scenario u kome država deli koncesije ili svojim
postupcima – oduzimanje licence, nacionalizacija, još snažnije utiče na privredno okruženje
često i na štetu investitora.
Ekonomiste sa podozrenjem gledaju kao biznismena državu. Ako iz državne intervencije
može nešto dobro da izađe takvo mešanje u privredu, zahtevalo je kao minimum odstupanje
od doktrine apsolutnog imuniteta države od sudske nadležnosti. Par in parem non habet
imperium zvuci lepo ali bi rasterala ogroman broj onih koji žele da posluju sa nekom
državom. Retki su oni koji pristaju da im sude sudovi države koja im je prava ugrozila ili
osporila. Arbitraža nije vezana za pojedinu državu na način koji je vezan nacionalni sud.
Strani investitori su više nego voljni da rešavaju sporove sa zemljama pomoću arbitraže.
Prvi talas arbitraža se vodio pred ad hoc tribunalima i rešavao je uglavnom posledice
nacionalizacije naftnih postrojenja. Ove titanske pravne borbe između mladih petro-nacija i
multinacionalnih kompanija, predstavljali su kamen temeljac u razvoju arbitraže a od
uobičajenih arbitraža razlikovao ih je donekle veći uplive principa međunarodnog prava u
pitanja procedure supstancijalnih normi koje su primenjivane.