Arhivski Zapisi 2013 1 PDF

АРХИВСКИ ЗАПИСИ
ARCHIVAL NOTES
2 Aрхивски записи
ARHIVSKI ZAPISI
ARCHIVAL NOTES
1/2013
Redakcija
Editorial Board
Стеван Рaдуновић, Срђан Пејовић, Јадранка Селхановић,
др Стјепан Ћосић, др Изет Шаботић, Миладин Милошевић,
Мирјана Каписода, др Ђорђије Борозан, др Божидар Шекуларац,
Велимир Вујачић и Лука Милуновић
Уређивчки одбор
Editorial Staff
Стеван Радуновић, Срђан Пејовић, Мирјана Каписода и
Јадранка Селхановић
Glavni urednik
Editor in Chef
Срђан Пејовић
Oдговорни уредник
Editorialist
Стеван Радуновић
Секретар редакције
Editorial Board Secretary
Мирјана Каписода
Лектор
Language Editor
Драгица Ломпар
Издавач: Државни архив Црне Горе/Publisher: The State Archives of Montenegro

Цетиње, Новице Церовића 2,
тел. 041/ 230-226, факс 041/ 232-670.
e-mail: dacg@t-com.me; e-mail: pejovic.dacg@t-com.me
ISSN 0353-7404
ДРЖАВНИ АРХИВ ЦРНЕ ГОРЕ
АРХИВСКИ ЗАПИСИ
ЧАСОПИС ЗА АРХИВСКУ ТЕОРИЈУ И ПРАКСУ
ARCHIVAL THEORY AND PRACTICE REVIEW
Brој je posvećen jubileju 200 godina od rođenja

Petra II Petrovića Njegoša
Година XX/2013
Број 1
Цетиње, 2013
Petar II Petrović Njegoš
САДРЖАЈ
TABLE OF CONTENTS
ЧЛАНЦИ И ПРИЛОЗИ/ ARTICLES AND CONTRIBUTIONS
Božidar ŠEKULARAC
NJEGOŠEVO CRNOGORSTVO U DOKUMENTIMA, NJEGOVIM DJELIMA I LITERATURI ..... 7
NJEGOSH’S MONTENEGRINSHIP IN HIS DOCUMENTS, HIS WORK AND LITERATURE ................ 7
Velimir VUJAČIĆ
JEDAN HRVAT – NJEGOŠEV SARADNIK ....................................................................................................... 19
A CROAT - NJEGOSH’S COLABORATOR ........................................................................................................... 19
Sreten ZEKOVIĆ
NJEGOŠ NA RASKRŠĆIMA CRNOGORCIZMA I U MAGLI INTEGRALIZAMA ............................. 39
NJEGOSH AT THE CROSSROADS OF MONTENEGRISM IN THE FOG OF INTEGRALISM ............. 39
Čedomir BOGIĆEVIĆ
PETAR II PETROVIĆ NJEGOŠ KAO DRŽAVNIK I DRŽAVNI REFORMATOR .............................. 61
PETAR II PETROVIC NJEGOSH CONSTITUTIONAL ROLE AND REFORMATION ..............................61
Predrag MALBAŠA
O SPOMENICIMA PETRU II PETROVIĆU NJEGOŠU .............................................................................. 77
ABOUT MONUMENTS OF PETER II PETROVICH NJEGOSH ..................................................................... 77
Slobodan VUKIĆEVIĆ
NJEGOŠEV ANTROPOCENTRIZAM KAO IDEALNI TIP LJUDSKOSTI ........................................... 95
TYPE NJEGOS‘S ATHROPOCENTRISM AS IDEAL OF HUMANITY ........................................................... 95
Luka MILUNOVIĆ
NJEGOŠ, NJEGOVO DOBA I CRNOGORSKI POZORIŠNI MILJE ..................................................... 113
NJEGOSH, HIS TIME AND MONTENEGRIN THEATRE MILIEU ............................................................ 113
Miodrag GOMILANOVIĆ
ISTRAŽIVANJE RUDNOG BLAGA ZA VRIJEME PETRA II PETROVIĆA NJEGOŠA .................. 145
EXPLORATION OF MINERAL RESOURCES DURING THE NJEGOSH’S RULE ................................... 145
ДОКУМЕНТИ И СЈЕЋАЊА/DOCUMENTS AND MEMORIES
DOKUMENTA O NJEGOŠU IZ RUSKOG DRŽAVNOG ISTORIJSKOG ARHIVA (RGIA) ........ 153

DOCUMENTS ON NJEGOSH FROM THE RUSSIAN HISTORICAL STATE ARCHIVES .................... 153
Jadranka SELHANOVIĆ
MAUZOLEJ-PARTIJA-CRKVA ...........................................................................................................................191
MAUSOLEUM – PARTY – CHURCH ................................................................................................................... 191
Jelena STRAHINJA, Tina UGRINIĆ

ZBIRKA SPISA CRNOGORSKIH VLADIKA
MEĐUSUSJEDSKI I POGRANIČNI ODNOSI PETRA II PETROVIĆA NJEGOŠA
I AUSTRIJE ................................................................................................................................................................ 221
COLLECTION OF DOCUMENTS OF THE MONTENEGRIN BISHOPS
BORDER AND NEIGHBORLY RELATIONS BETWEEN PETAR II PETROVIC NJEGOSH
AND AUSTRIA .......................................................................................................................................................... 221
Biljana DRAŠKOVIĆ
DVA PISMA POVODOM ORGANIZOVANJA PROSLAVE 150-TO GODIŠNJICE
NJEGOŠEVOG ROĐENJA 1963 ................................................................................................................................ 249
TWO LETTERS WRITTEN IN THE OCCASION OF 150TH ANNIVERSARY
OF NJEGOSH’S BIRTH IN 1963 ............................................................................................................................ 249
ПРИКАЗИ/REVIEWS
Živko Brković: Moje arhivalije o Njegošu (Miodrag Kirsanov) ..................................................................................... 255

My archives about Njegosh .......................................................................................................................................... 255
Sreten Zeković: Simo Milutinović, Petar I, Njegoš, Crnogorski kulturni krug Cetinje,
2013, (dr. Goran Sekulović) .............................................................................................................................................. 259
Unoriginal title ’’Serbian Mirror’’ & forword for ’’The Torch of Microcosm’’ ....................................................... 259
Његошево црногорство у документима, његовим дјелима и литератури 7
UDK 94(497.16)”1830/1851”
Чланци и прилози
Prof. dr Božidar ŠEKULARAC
NJEGOŠEVO CRNOGORSTVO U DOKUMENTIMA,

NJEGOVIM DJELIMA I LITERATURI
Sažetak: Crnogorski vladika i vladar Njegoš, bio je vječita inspiracija mnogih istraživača.
No, dokumentarna građa često nije korišćena u onoj mjeri u kojoj se dolazi do pouzdanih
činjenica. Ponekad se pisalo na osnovu emocija, predanja ili iz političkih namjera. Zbog toga
ovaj rad i započinjemo korišćenjem izvornih dokumenata. Mada su Njegoševa djela bila bezbroj
puta pod lupom mnogih istraživača i aktera pisane riječi, niko do sada nije istakao dubinu do
koje je Njegoš pronikao u crnogorsko srednjovjekovlje. Obično se govorilo i pisalo o ”Njegoševom
srpstvu” sve dok profesor Slobodan Tomović nije napisao svoje komentare na Njegoševa djela.
Ovim radom skrećemo pažnju čitalaca na Njegoševo crnogorstvo koje je utemeljeno u
kolima “Gorskog vijenca”, a zbirka pjesama “Ogledalo srpsko” počinje pjesmom o sinovima
crnogorskog vladara Ivana Crnojevića. Upravo crnogorska dinastija Crnojevića bila je
Njegošu inspiracija da pronikne u srednjovjekovlje Crne Gore.
Ključne riječi: arhivska dokumenta, Njegoševo crnogorstvo, Ivan Crnojević, crno

gorsko srednjovjekovlje, Skenderbeg, Njegoš, Đurađ, crnogorstvo, kolo u „Gorskom vijencu”,
crnogorski pasoš.
NJEGOSH’S MONTENEGRINSHIP IN HIS DOCUMENTS, HIS WORK AND

LITERATURE
Abstract: Montenegrin Archbishop and ruler Njegosh was an eternal source of

inspiration for many researchers. However, the documentary material is often used to the extent
that it did not lead to certain facts. It was sometimes written on the basis of emotion, tradition,
or for political purposes. Therefore, this article is started using original documents. Although
Njegosh’s work were countless times questioned by many researchers and stakeholders of
writing no one of them has so far pointed out the depth to which the Njegosh has penetrated
the Montenegrin medievalhood.
People usually spoke and wrote about “Njegosh’s Serbianism” until professor Slobodan
Tomovic did not write his comments on Njegosh’s works. In this paper we draw readers’
attention to Njegosh’s Montenegrism which is based in the chorus of, “Mountain Wreath” a
collection of poems “ Serbian Mirror “ that begins with the poem dedicated to the sons of the
Montenegrin ruler Ivan Crnojevich. The Montenegrin dynasty the Crnojevichs was the one
that inspirited Njegosh to penetrate deeply in the Middle Ages of Montenegro.
Key words: archival documents, Njegosh’s Montenegrism, Ivan Crnojevich, Monte
negrin Middle Ages, Skenderbey, Njegosh, George, Montenegrism, national chorus in
Mountain’s Wreath, Montenegrin passport.
Tokom XIX i XX stoljeća, zaslugom prije svega Vuka Karadžića, Sima

Milutinovića, D. Milakovića i inih drugih srpskih stvaralaca koji su boravili
u Crnoj Gori, obično se govorilo o Njegoševom srpstvu, a crnogorstvo niko
nije ni pominjao. Međutim, prekretnicu u suštinskom tumačenju Njegoša i
njegovih djela unio je dr Slobodan Tomović, najbolji poznavalac Njegoša, u
svojim djelima, a naročito knjigom „Komentar Gorskog vijenca“. Njegoševo
crnogorstvo predstavio je i akademik Jevto Milović svojim zbornicima
građe, koju je sakupio u arhivima širom Evrope – Beču, Berlinu, Zadru,
Veneciji, Dubrovniku, Kotoru, Cetinju... i objavio u tri toma sa nekoliko
hiljada dokumenata. Svoja saznanja ovaj njegošolog objedinio je poslije
decenijskog istraživanja u knjizi „Petar II Petrović Njegoš u svom vremenu“,
u kojoj se jasno oslikava Njegoševo poimanje Crne Gore i Crnogoraca.
Podstaknuti jubilarnom godinom crnogorskog velikana željeli smo, kroz
građu, literaturu i njegova djela, istaći i prezentirati Njegoševo crnogorstvo.
Svjestan saznanja o prošlosti Crne Gore, Njegoš je nastojao da, tra
gajući za dokumentima koji osvjetljavaju tu istoriju, utemelji na originalnoj
građi, a ne na mitovima.
Iz dokumenata u Zadru, od 15. maja 1847. godine, čita se da je Njegoš
zadužio Nikolu Tomazea da u Venecijanskom arhivu traga za dokumentima
iz kojih bi se viđelo da je Zeta pripadala Crnojevićima i da Crna Gora polaže
pravo na nju.1
1
Jevto Milović, Petar II Petrović Njegoš, građa, knj. IV, Titograd, 1986, 443.
I ne samo na spoljnjem planu, već i na unutrašnjem, Njegoš vodi

mudru politiku. Tako on u maju 1848. godine, obraćajući se „svjašćenstvu,
kapetanima i knezovima, kao i narodu bokeškomu“, kaže da „je Boka i Crna
Gora tako spojene kao duša i tijelo, jedan narod i jedan duh, jedan običaj i
jezik, i jedan bez drugoga ne može ni živjeti ni umrijeti...“.2
Na ovu Njegoševu konstataciju kao da se prirodno nadovezao ruski
dvorski savjetnik Aleksandar fon Rojc, koji u svom opisu Crne Gore 1832.
godine, prvo opisuje Boku Kotorsku, iznad koje „gore na onim strmim
liticama živi bezbijedno i nezavisno surovi gorštački crnogorski narod. U
ratu po brdima i sa vještim strijelcima Crnogorci su bolji od svakoga. I sami
katolici u Kotoru ispoljavaju sve više saosjećanja prema Crnoj Gori i ne
poriču da su u srodstvu s Crnogorcima“.3
Interesantno je da ovaj dobar poznavalac prilika u Crnoj Gori toga
doba upoređuje vladavinu Petrovića sa onom vladavinom Crnojevića i
njihovih knezova koji su se „zacijelo malo razlikovale“.4 Zatim dodaje: „On
ima grb Crnojevića sa dvoglavim orlom, ima i svoju vlastitu zastavu....“.
Crnogorska je crkva samostalna. Ne stoji pod vlašću ni patrijarha ni drugih
crkvenih poglavara, nego je arhimandrit poglavar manastira i mirskih
svještenika. Što se on posvećuje izvan svoje zemlje, to zavisi od okolnosti
i shvatanja starog crkvenog pravila, a to nikako ne znači da je on nekome
podložan“.5
Njegoševo crnogorstvo se očituje naročito iz dokumenata admini
stracije njegovog vremena, kao što je „crnogorsko provodno pismo“(1834)
sa „pečatom crnogorskog praviteljstvujušćega senata“ i sa malim pečatom u
donjem uglu, na kome je dvoglavi orao sa krstom i lavom u hodu, koji „neće
biti mlađi od Ivana Crnojevića“. Slijedi „crnogorski pasport“ sačuvan u više
primjeraka (1843, 1844, 1850, 1851....) u kome se, pored ličnih podataka,
navodi mjesto rođenja, đe putuje i narodnost, naravno „Crnogorac“, sa
Njegoševim potpisom.6
2
Jevto Milović, Petar II Petrović Njeagoš, građa, knj. V, 176, dok. br. 134.
3
Jevto Milović, Petar II Petrović Njegoš u svom vremenu, Titograd 1985, 70.
4
Isto, 74.
5
Isto, 81.
6
Isto, 145-166.
Vladika i vladar Njegoš nastavlja tradiciju svojih predaka da na

čelu Crnogoraca ujedinjuje u svojoj osobi vrhovnu crkvenu, građansku i
vojničku vlast. Osim toga, vršio je i diplomatske misije u moćnim državama
svoga vremena, u koju svrhu je znao više jezika – njemački, ruski, francuski,
italijanski i turski, o čemu svjedoče razna dokumenta i opisi savremenika.7
On, 31. maja 1838. godine, prima u glavnom gradu nezavisne države,
na Cetinju, saksonskog kralja Fridriha Augusta II, koga je pratio upravnik
dvora Minkvic, pukovnik Mandelsloa i lični ljekar dr Amon. Na rastanku,
kralj je vladici Radu dao prsten sa brilijantima i svojim monogramom.8
Ova je posjeta saksonskog kralja bila od velikog značaja za autoritet vladike
Rada i pojačano interesovanje zapada za crnogorski narod. Izvještači o ovoj
posjeti ushićeno govore o Crnogorcima, a H. Štiglic kaže da se „sadašnji
vladika Crne Gore ne bi stidio da uđe ni u pariski salon“.9
Njegoš u prepisci sa stranim zemljama i vladikama za svoje podanike
koristi isključivo termin „Crnogorac“, odnosno atribut crnogorski, dok
stranci upotrebljavaju prevedenu varijantu „Montenegrini“.10
Privlači na sebe pažnju pismo Eduarda Grija upućeno Gubernijalnom
predsjedništvu u kome on jasno razlikuje Srbe i Crnogorce, koji zajedno žele
da otcijepe Bosnu i Hercegovinu od turske carevine.11 Isti iz Kotora javlja,
10. juna 1848. godine, da „Srbi teže da osnuju slovensko carstvo (un regno
slavo), da se ujedine sa Crnom Gorom i da osvoje Bosnu i Hercegovinu.12
Da bi Evropi predstavio Crnu Goru i hrabrost Crnogoraca, Njegoš
je, kako svjedoči Lj. Nenadović, u svojim Pismima iz Italije, u Napulju
1851. godine radio na istoriji Crne Gore na francuskom jeziku, koja je bila
„udešena za strance, koji nas ne poznaju“.13
U Državnom arhivu u Zadru, J. Milović je naišao na jedan dokument,
iz kojeg se jasno vidi da se Vladika još 1836. godine „zanimao opisivanjem
7
Isto, 191-242.
8
Gazzeta di Zara, 1838, 12. jun, br. 47, 185.
9
Hans Štiglic, Jedna posjeta Crnoj Gori, Štutgart i Tribingen, 1841, 4.
10
Jevto Milović, Petar II Petrović Njegoš, građa 1830-1851, knj. 6, Titograd 1987.
11
Jevto Milović, n. dj., knj. 5, 169, dok. br. 127, 130.
12
Jevto Milović, n. dj., knj. 5, 197, dok. br. 150.
13
Istorijski zapisi, Cetinje 1950, V, 62-65.
Crne Gore“. I kasnije Njegoš, u pogodnim prilikama saopštava podatke o

bitkama crnogorskog naroda, precizno i hronološkim redom.14
Crnogorsko srednjovjekovlje u Njegoševom djelu je veoma prisutno,
čak bi se moglo reći dominantno. U prilog tome ide činjenica da su dva
kola Gorskog vijenca posvećena Ivanu Crnojeviću i njegovom sinu Staniši,
o kome govore i dva glavna lika: vladika Danilo i iguman Stefan. Isto
tako, prva pjesma u Ogledalu srpskom nosi naslov Sinovi Ivanbegovi. U
Predisloviju (predgovoru) ovog djela, Njegoš kaže da se “za crnogorske
pjesne može reći da se u njima sadržava istorija ovoga naroda, koji nikakve
žertve nije poštedio, samo da sačuva svoju svobodu. Istina da poezija na
nekim mjestima ponešto uveličava podvige Crnogoracah; no na mnogima i
važnijima drži se strogo točnosti.”15 Na istom mjestu, on ističe da ova zbirka
nije ni deseti dio “od crnogorskijeh pjesanah“ jer su ovdje objavljene samo
one koje opisuju bojeve od 1702. godine, te će ona junaštva Crnogoraca
koja ovdje nije spomenuo, a desila su se „unaprijed“, nastojati da objelodani.
S druge strane, može se reći da Njegoš upotrebljava termin Srbin i
srpstvo kad „uopštava istorijske simbole nastojeći da oživi arhetipske slike
srednjovjekovnog viteštva u svijesti savremenika i kad evocira istorijske
i etničke manje artikulisane etape koje se odnose na vladavinu srpske
dinastije Nemanjića i to u doba njene najveće moći“.16
Izuzetni poznavalac Njegoša prof. S. Tomović smatra da je „za ko
rišćenje termina Srbin i srpstvo u Crnoj Gori presudno uticala državna i
politička povezanost Raške i Zete na osnovama pravoslavlja, koje se proširilo
na Zetu vojnom suprematijom Raške, od kraja XII vijeka do 1371. godine.
Potisnuvši katoličku crkvu na većem dijelu toga prostora pravoslavlje se
ukorijenilo kao vjerska i državna institucija čiji je neposredni zadatak bio da
oblast Zete subordinira političkim ciljevima raške države“.17
Upravo ta i takva politika Raške učinila je da je dinastija Nemanjića
ostavila ogroman uticaj na kulturnu, religioznu i političku svijest stanovništva
srednjovjekovne zetske države, kasnije Crne Gore.
14
Jevto Milović, Petar II Petrović Njegoš u svom vremenu, 590-592.
15
P. P. Njegoš, Ogledalo srpsko, Beograd 1967, 11.
16
Slobodan Tomović, Komentar Gorskog vijenca, Nikšić, 1986, 387.
17
Slobodan Tomović, n. dj. 387.
„Posebno srpsko i hrvatsko ime zadugo se uglavnom poklapalo sa

obimom širenja i uticaja srpske i hrvatske države“.18
Očigledno je da ni Njegoš nije bio oslobodjen takve zavisnosti i,
kao duhovnik, uticaja crkve. Kao i njegovi prethodnici – Vasilije i Petar I,
tako i Njegoš, radi državnog angažovanja koristi crkvu, istorijske legende,
epiku i narodnu poeziju. Iz političkih razloga ponekad veliča moć i snagu
srednjovjekovlja, tražeći duhovni oslonac u narodnoj prošlosti. Stalna borba
Crnogoraca protiv Turaka nalazila je oslonac u srednjevjekovnim mitovima.
Tako je „Skenderbeg srca Obilića, al’ umrije tužnim izgnanikom“.19
S druge strane prisustvo mitologizacije i glorifikovanja sopstvene
istorije govori da se on poziva na daleku prošlost radi projektovanja
nacionalne svijesti i budućnosti svoje države. Zato „beg Ivanbeg junačko
koljeno, boraše se kao laf s Turcima, na sve strane u gore krvave“.20
Interesantno je istaći da Njegoš u svojim djelima ne govori o crno
gorskim vladarima prije Crnojevića – Vojislavljevićima i Balšićima. Teško
je povjerovati da nije znao za njih, jer je vladika Petar I u svojoj Kratkoj
istoriji Crne Gore jasno istakao identitet zetske i crnogorske države, kao i
njen istorijski i državno-pravni kontinuitet, gdje pominje Balšića kneževe.21
Razlog tome vjerovatno leži u činjenici da je Raška, odnosno srpska vlast,
još od osvajanja i razaranja dukljanske države krajem XII vijeka učinila
sve da se u Crnoj Gori, odnosno Zeti, izbrišu i zaborave državno-pravne
i kulturne tradicije ove države. O tome svjedoče brojni dokazi, počev od
favorizovanja pravoslavlja, kao državne vjere, preko ustanaka, do tendencije
odvajanja od srednjevjekovne srpske države, koje je uspjelo dinastiji Balšića,
nakon raspada srpskog carstva i slabljenja centralne vlasti.
Na Njegoša je svakako uticala snažno uloga istočnopravoslavne reli
gije koja je ukorijenjena u Zeti nakon pada pod vlast raške države i brojni
kulturno-istorijski spomenici nastali u vremenu raške dominacije. Tu pra
voslavnu duhovnu i kulturnu vertikalu njegovali su i crnogorski vladari
18
V. Ćorović, Istorija Jugoslavije, Narodno delo, 1937, 24.
19
P. P. Njegoš, Gorski vijenac, Beograd 1967, 14.
20
Gorski vijenac, II kolo, 35.
21
Grlica, 1835, 55-56.
Crnojevići, što je vjerovatno bilo odlučujuće da Njegoš kao vladika i vladar

Crne Gore njima posveti značajan dio svoga djela.
Njegoš Ivana Crnojevića, kroz usta igumana Stefana, svrstava među
gospodu i vladaoce „nepobjednog mladog Dušana, Obilića, Kastriota Đura,
Zrinovića, Ivana, Milana, Strahinjića, Relju Krilatoga, Cmiljanića, vojvodu
Momčila, Jankovića, devet Jugovića i starinu Novaka“, ličnosti koje je
poznavao, uglavnom, preko epskih narodnih pjesama. Istorija poznaje ličnosti
ovdje pomenute: Dušana, koji je vladao Zetom kao „mladi kralj“, Skenderbega
Kastriota, Hrvata Nikolu Zrinskog, te kotarske serdare Iliju Smiljanića i
Stojana Jankovića, junake iz XVII vijeka. Izmišljene u epskim pjesmama
„junake“ Njegoš je upoznao preko svoga učitelja Sima Milutinovića, u koga je
toliko vjerovao da mu je napisao i posvetu za Luču mikrokozmu.
Ivan Crnojević, Njegošev beg Ivanbeg, iz drugog i trećeg kola u
Gorskom vijencu, bio je crnogorski vladar, opjevan u narodnoj pjesmi „U
Ivana gospodara“, koja se pjevala u kolu, a može se čuti i danas. Bio je sin
Stefana Crnojevića, crnogorskog vladara od 1451-1464/5. godine, i Mare,
ćerke Ivana Kastriota.
Ivan Crnojević, vladar Crne Gore od 1465. do 1490. godine, ponašao
se kao vješt državnik sa puno mudrosti i gipkosti. Istupao je protiv Mlečana,
ali se i oslanjao na njih, tražio podršku u Ugarskoj, povremeno se vezivao
za Turke, no često se žestoko borio protiv njih, kao što je bilo 1474. i 1478.
godine, kada je pomagao Mlečanima u odbrani Skadra, u nadi da će povratiti,
od Turaka, Podgoricu. Mlečani su željeli da ga čvrsto vežu za sebe, pa je
njemu i djeci 24. februara 1474. godine dodijeljen grb i mletačko plemstvo.
Preko svoje prve žene Gojsave, ćerke albanskog velikaša Đorđa
Arijanita Komnina bio je u srodstvu sa Dukađinima i sa Skenderbegom.
Srodstvo ga je vezivalo i za srpskog despota Đurđa Brankovića, jer je
Đurđev sin oženio mlađu Arijanitovu kćer. Poslije Gojsavine smrti, Ivan
Crnojević je sklopio drugi brak 1469. godine sa Marom, kćerkom Stefana
Vukčića. Imajući u vidu da su, pored ovako brojnih veza, mletački podanici
– Grbljani i Paštrovići pristali uz Ivana, jasno je da je gospodar Crne Gore
pokušavao da mudro vođenom politikom povrati dijelove svoje nekadašnje
države. Njegoš je svakako poznavao ove Ivanove vrline, kao što je znao za
borbe koje je Ivanova vojska vodila protiv Turaka u Crnoj Gori, Albaniji,
Hercegovini, oko Skadra... Međutim, kada osamdesetih godina XV vijeka

nastupi rasulo mletačkog sistema i ojača turska ofanziva Ivan je bez njihove
pomoći morao bježati 1479. godine u Italiju. Vratio se 1481. godine, ali je
morao priznati vrhovnu tursku vlast, mada nikada nije zaboravio pogibiju
svoga brata Đurađa sa Turcima na Ćemovskom polju 1450. godine.22

Beg Ivanbeg junačko koljeno
boraše se kao laf sa Turcima...
ali mu pola zemlje uzeše Turci, svu obliše krvlju i brata ubiše na
Ćemovskom polju „zmaja ljuta vojvodu Uroša“ (!?). Ivanov brat se zvao
Đurađ, pa je teško odgonetnuti zašto ga Njegoš naziva Urošem, ukoliko
ga nije pomiješao sa nepoznatim Đurđevim sinom, Ivanovim mogućim
sinovcem Urošem (!?).
Beg Ivanbeg junačko koljeno, iz čuvenog junačkog roda Crnojevića,
dinasta crnogorskih, pokazivao je hrabrost lava. Ivan Crnojević, poznat u
tradiciji kao Ivanbeg, morao je 1479. godine predati Skadar Turcima, iako
je pola zemlje natopljeno turskom krvlju, nakon čega je bio primoran da seli
svoju prijestonicu na Žabljak, pa Obod, a kad mu Turci uzeše pola zemlje
(Donju Zetu) seli se u novi centar države Cetinje.
Njegoš završava poetski drugo kolo, gdje već ostarjeli „vrlo mudri i
dobrodjeteljni, a pri tom i hrabri vladetelj“23 dočeka čas osvete na Karuču,
na kraju Crmnice, gdje od 50 hiljada Turaka „ne puštaše živa nijednoga“,
u vrijeme kad mu se „bijela brada vije do pojasa“, a „ruke stare, u njih
mač i koplje“. Očigledno, da pjesnik visoko cijeni Ivanbega kao vladara i
vojskovođu koji je, iako sijedih vlasi niz pleći, predvodio svoju vojsku. Isto
tako, jasno se i S. Milutinović odredio da je Ivan bio „hrabri vladetelj“, što je
vjerovatno uticalo i na Njegoša.
Mada pjesnička sloboda dozvoljava određene istorijske proizvoljnosti,
teško je reći zašto u istom (II) kolu Njegoš pravi još jednu grešku: „žalije
mu vojvode Uroša no obadva da izgubi sina...“. S. Milutinović Ivanova brata
naziva Avram, ili Arvanit, što preuzima i kralj Nikola.24
22
Istorija Crne Gore, II/2, Titograd 1970, 282-332.
23
S. Milutinović, Istorija Crne Gore, Beograd 1935, 3.
24
S. Tomović, Enciklopedija Njegoš, Podgorica 1999, 520.
Istorija potvrđuje da je Ivan imao tri, a ne dva sina, Đurđa, Stefana i

Stanišu. I ovdje je Njegoš koristio podatak iz spisa Sime Milutinovića gdje se
govori o dva Ivanova sina „Đorđija i Stanišu“, kasnijeg Skenderbega. Đurađ
je najpoznatiji iz vladarske kuće Crnojevića, umro poslije 1503. godine,
Stefan je bio formalni gospodar od 1496-1499, a Staniša - „Skenderbeg,
Sandžak crnogorski, primorski i svedukljanske zemlje gospodar“25 pominje
se posljednji put 1520. godine.
Možda je Njegoš svjesno apostrofirao dva umjesto tri sina, zbog
činjenice da se jedan od Ivanovih sinova, Staniša, „poturčio“, primio islam
i postao Skenderbeg Crnojević. Otuda njega ne može računati u sinove, a
tuga za bratom je u Crnoj Gori često veća nego za sinovima.26
Interesantno je da Njegoš Ivanu pripisuje sjajnu pobjedu “u Karuču,
na kraju Crmnice“, zbog čega je „starac uzletio“, kao starozavjetni ratnik, gdje
se Ivan pojavljuje kao mješavina sveca i demona, što liči na grčka božanstva
koja neposredno sudjeluju i među ljudima.27
Istorija nije zabilježila pobjedu Crnogoraca na Karuču, kao ni onu na
Carevom Lazu u doba vladike Danila, za koju se bez ikakve dileme zna da
su Crnogorci u toj bici porazili brojnu tursku vojsku. Trebalo bi prebrati
zaostavštinu S. Milutinovća, možda se tu nešto nađe i o boju na Karuču? U
svakom slučaju, jedan toponim „Tursko groblje“ i danas postoji na Karuču,
gdje se iskopavaju kosti kad se nešto radi. Vjerovatno je ovdje bila ta Ivanova
bitka. po svoj prilici 1481. godine, kako se kaže u dokumentu iz Bogišićevog
arhiva.28
Crnojevićima Njegoš posvjećuje i treće kolo. Za razliku od drugog
gdje je Ivan „junačko koljeno“, ovdje „prokle Mara svog sina Stanišu“,
„prokle mati od nevolje sina“... jer je „pohulio na vjeru Hristovu, na junačko
pleme Crnojevo, obuka se u vjeru krvničku i bracke se krvi ožednio“.
Pjesnik, očigledno nema razumijevanja za Stanišu, najmlađeg Ivanovog
sina, koga je otac dao kod sultana 1485. godine kao znak jemstva svoje
odanosti, plaćajući tako danak nezavisnosti svoje države Crne Gore. No,
25
B. Šekularac, Dukljansko-crnogorski istorijski obzori, Cetinje 2000, 53.
26
S. Tomović, Enciklopedija Njegoš, 521.
27
Isto, 522.
28
Božidar Šekularac, Dukljansko-crnogorski istorijski obzori, 41.
okolnosti su bile neumoljive i Staniša prima islam, pa dobija ime Skenderbeg

Cnojević. On kao „Sandžak crnogorski, primorski i sve dukljanske zemlje
gospodar upravlja iz Skadra Crnom Gorom od 1513. godine kao turski
namjesnik, pokušavajući da obnovi stare veze sa zemljama sa kojima su
njegovi prethodnici bili u prijateljskim odnosima. No, poturčenog Stanišu
sultan posla sa vojskom na Crnu Goru, kojom prilikom bi poražen u bici na
Lješkopolju od svoga brata Đurđa, da se jedva spasao bjekstvom, a njegovi
vojnici-Crnogorci su bili zarobljeni i vraćeni u svoje krajeve. Skenderbeg
je u početku vladao autonomno Crnom Gorom, ali su Turci preko njega
i njegovog porijekla nastojali da u potpunosti potčine Crnu Goru. Iako se
surovo ponašao prema protivnicima pri svojim pohodima, zabilježeno je
da je potvrdio poklonjeno imanje Vranjinskom manastiru. On je ostao na
upravi Crne Gore do 1530. godine, kada mu se gubi svaki trag.29
Mada je morao primiti islam, Stanišu pjesnik osuđuje što se obukao
u nove haljine, pa u njima ogrezao u zločine „žedan bracke krvi“. Na taj
način se ostvarilo majčino prokletstvo, po dva osnova: izgubio je moralno
dostojanstvo prelaskom u islam, a zatim su mu vojsku uništili Crnogorci,
a on prezren od skadarskih Turaka. Stanišina majka Mara (kći Stefana
Vukčića) ne prašta odrođavanje svoga sina od majke domovine Crne Gore,
te ona zbog toga doživljava bol kao da joj „pregrize sisu na posanju“.
Međutim, narodna pjesma „Sinovi Ivanbegovi“, sa odrednicom „oko
1510. godine“ kojom Njegoš započinje knjigu „Ogledalo srpsko“, uzima za
svjedoka sivoga sokola da je Staniša odbio carev prijedlog da se poturči, a
da ga zauzvrat učini pašom i da će mu u „pašaluk Skenderiju dati“. Staniša
odgovara: “Ne bih ti se care, poturčio, niti mojom vjerom prevrnuo, da mi dadeš
tvojega prestola“...i svo drago kamenje na turbanu.
Vidjevši car Stanišinu odlučnost nastupa riječima:
„Čuj me dobro, Crnojević Stanko: al ćeš tvojom vjerom prevrnuti, ali nećeš
glave iznijeti, s nijednijem bratom Crnogorcem, iz mojega bijela Stambola!“
Staniša se tad „na muke nađe“, zatim odluči da je bolje život i pašaluk
nego smrt za sebe i za Crnogorce. Čuvši tu vijest Ivan je teško doživio „pao
glavom na Pazaru“ i proklinjao Otmanović cara što mu poturči sina, a dade
mu u pašaluk Ivanovu zemlju i državu, čime će mu „poklati đecu“.
29
Božidar Šekularac, Dukljansko-crnogorski istorijski obzori, 53-70.
Na žalost, Ivanove slutnje su se obistinile. Staniša sa vojskom i

poturčenim Crnogorcima krene „da uzme babovu državu“, ali ga brat Đurađ
(Đuro) dočeka na Lješkopolju sa crnogorskom vojskom. U žestokom boju
„Đuro Stanka pridobio, zarobio mlade Crnogorce, što se bjehu poturčili s
Stankom, - naseli ih na njih otačestvo.
Stanko bježi Skadru bijelome, u nj ne daju skadarska gospoda, već ga
gone selu u Bušate“..., gdje Stanko sebe prozva Bušatlijom. Iako je u naro
dnim pjesmama dozvoljeno odstupanje od istorijskih činjenica, ova
pjesma očigledno objašnjava kraj Skenderbega Crnojevića, da je postao
rodonačelnik čuvenih zlikovaca Bušatlija, od kojih je jedan pri pohodu
na Crnu Goru u bici na Krusima i glavu izgubio. Njegoš je pjesmu „Sinovi
Ivanbegovi“ obilato koristio za svoje kolo u „Gorskom vijencu“, a stihove
„prekrajao na svoj način“.30
Njegoš je u svojim knjigama, dakle, najviše prostora dao Skenderbegu
poturčenjaku, što je logično ako se zna da njegova djela obrađuju „istragu
poturica“. Ivan je Njegošev pozitivni lik i po činjenju i po izgledu, mudrac,
zaštitnik svoje zemlje i naroda.
No, najslavniji među Crnojevićima, Ivanov sin Đurađ, nije kod
Njegoša dobio prostora koliko dvojica već pomenutih. Doduše, u pjesmi
je Đuro mudar, savjetuje se sa Crnogorcima uoči bitke na Lješkopolju kako
da prime braću Crnogorce koji su se poturčili, izričući da li dolaze u miru ili
kao krvnici. Ako dolaze s mirom primiće ih kao braću jer „brat je mio koje
vjere bio, kada bratski čini i postupa“...
Međutim, Crnogorci su shvatili da on želi „mjesto babovo“ da uzme
od Đurđa, pa sokole svoga gospodara riječima: „Ko đavola traži, i naša ga!
Mi smo vojska tebe, gospodaru“...
Đura Njegoš opisuje i kao obrazovana vladara koji „knjigu piše“ caru
uz prijekor što posla Stanišu na Crnu Goru, što mu ne dade „ravnu Bosnu,
jal Hercegovinu“, uz upozorenje da se mane Crne Gore „jer nju brane ljuti
Crnogorci“.
Valja zapaziti da je najstariji Ivanov sin Đurađ naslijedio na prijestolu
oca nakon njegove smrti 1490. godine. Vladao je do 1496. godine, kada
30
Jevto Milović, O elementima naše usmene književnosti u Gorskom vijencu, Enci
klopedija Njegoš, Podgorica 1999, 619.
napušta Crnu Goru i odlazi u Mletke, a vlast preuzima njegov brat Stefan
kao turski namjesnik koji upravlja Crnom Gorom do 1499. godine. Njega
Njegoš uopšte ne pominje. Poslije 1503. godine o Đurđu nema podataka,
već se prema nepotvrđenim izvorima pod turskim ucjenama preselio da živi
u Anadoliju, a zatim na Rodos, gdje je i umro.31
Skreće na sebe pažnju jedan detalj iz pjesme „Sinovi Ivanbegovi“ koja
se datira sa „oko 1510. godine“, koji upućuje na mogućnost da je Đurađ još
uvijek bio živ. Jedno je sasvim sigurno: Skenderbeg Crnojević je upravljao
Crnom Gorom od 1513. godine, a pominje se u dokumentima posljednji
put 1528. godine.
Zvuči pomalo nevjerovatno da Njegoš više nije opisao Đurđa, a
svakako je morao znati da je on od savremenika opisan kao izuzetna ličnost
i čovjek koji je proslavio svoju crnogorsku državu kulturnim činom epohe
– štamparijom i knjigama.
Божидар Шекуларац
ЧЕРНОГОРСTBO НЕГОША В ДОКУМЕHТАХ, ЕГO ПРОИЗВЕДЕНИЯХ

И ЛИТЕРАТУРЕ
Резюме
Об Негоше часто писали не пользуя источники, документа, мемуары,
свидетельства ученных. С другой стороны, xотя произведения Негоша были
многократно под вниманием разных писателей и ученных, до сих пор никто не
писал о черногорстве его. Обыкновенно писали и говорили о сербстве Негоша
пока проф. Слободан Томович не объяснил это в своих обсуждениях, коментарях
его произведений. В этой статье мы обращаем внимание читателей на черногорство
Негоша, которое отражается в Горном венце и в Зеркале сербском, где автор
ясно исторически разъясняет время черногрских государей Ивана Черноевича
и его синовей, Джурджа и Станиши Скендербега, который изменил свою ро
дину Черногорию, приняв турецкую веру. Нам удалось пользоватся разними
документами, результатом чего является эта статьяю.
31
Božidar Šekularac, Novi prilozi za rodoslov Crnojevića, Dukljansko-crnogorski
obzori, 35-52.
Један Хрват - Његошев сарадник 19
UDK 94(497.16)”1830/1851”
929 Kokotović D.
Velimir VUJAČIĆ
JEDAN HRVAT – NJEGOŠEV SARADNIK
Sažetak: Tokom prve polovine XIX vijeka mnogi su Hrvati dolazili u kontakt s Petrom
II Petrovićem Njegošem. Težište istraživanja je usmjereno na djelatnost Danila Kokotovića,
alijas Filipa Vukovića u Crnoj Gori. Na osnovu dokumenata, rasutih u brojnim publikacijama,
autor je ukazao na zasluge ovog Hrvata na izgrađivanju mlade crnogorske države.
Ključne riječi: Petar II Petrović Njegoš, knjaz Danilo, Pero Tomov Petrović, Danilo
Kokotović (Filip Vuković), Crna Gora, Cetinje, Francuska, Lika, Otočac.
A CROAT - NJEGOSH’S COLABORATOR
Abstract:In the first part of the XIXth century many Croats came into contact with
Peter II Petrovich Njegosh. There search is focused on the activity of Danilo Kokotovich,
alias of Phillip Vukovich in Montenegro. On the basis of documents scattered in numerous
publications, the author pointed out the merits of the Croats to build young Montenegrin
state.
Keywords:Peter II PetrovichNjegosh, Prince Danilo, Pero Tomov Petrovich, Danilo

Kokotovich (Filip Vukovich), Montenegro, Cetinje, France, Lika, Otochac.
Jedna ličnost iz Hrvatske dala je značajan doprinos kulturnom

uzdizanju Petra II Petrovića Njegoša, a samim tim i Crne Gore. Riječ
je o austrijskom oficiru Danilu Kokotoviću, alias Filipu Vukoviću, o
kome je dr Jevto Milović u članku „Njegošev učitelj njemačkog jezika i

crtanja“, objavljenom u „Pobjedi“ od 4. avgusta 1951. godine, donio niz
zanimljivih podataka. Podaci su uglavnom crpljeni iz izvještaja o Vukoviću-
Kokotoviću, pohranjenih u Zadarskom arhivu, koje je austrijskim vlastima
slao kapetan Fridrih Orešković. Iz tih izvještaja se vidi da je Kokotović
14. marta 1840. godine tajno došao na Cetinje i odmah postao Njegošev
učitelj njemačkog jezika. Njegov dolazak u Crnu Goru izazvao je izvjesnu
zabrinutost austrijskih vlasti, pa je bio pod stalnim nadzorom tajne policije.
U izvještajima, koji su iz Kotora upućivani Gubernijalnom predsjedništvu
u Zadru, saopšteni su brojni podaci o ovoj zagonetnoj ličnosti. Činjenica da
je o Kokotovićevom dolasku u Crnu Goru obavještavan lično grof Sedlicki,
još je jedan dokaz da je ovaj događaj unio izvjesnu dozu zabrinutosti i
kod visokih austrijkih vlasti. Iz izvještaja kapetana Fridriha Oreškovića,
koji je nekoliko dana po Kokotovićevom dolasku u Crnu Goru, podnio
Ferdinandu Šaleru vidi se da je ovaj Hrvat bio oficir u carskoj austrijskoj
vojsci, služeći u pješadijskom puku Bakonji. Iz pomenutog izvještaja se ne
vidi zašto je otpušten iz austrijske vojske, ali je navedeno da je nekoliko
godina kasnije stupio u špansku vojsku kod Don Karlosa, gdje je ponovo
dobio oficirski čin. Poslije odmetanja španskog generala Marota, Kokotović
se preko Francuske i Italije uputio za Skadar, s namjerom da stupi u tursku
službu. Prilikom prolaska kroz Kotor upoznao se sa Đorđijem Petrovićem,
Njegoševim bratom od strica, koji ga je nagovorio da dođe u Crnu Goru.
„Došavši na Cetinje“, navodi Orešković, „sekretar Milaković mu je
saopštio da je Vladici potreban učitelj njemačkog jezika i odmah ga je upi
tao da li hoće da se primi ove službe. Pošto mu je bilo stalo do toga da dobije
bilo kakvo namještenje, jer je bio sasvim bez hljeba, ovaj mu je predlog
veoma dobro došao, i on ga je rado prihvatio; on dobija za prvi mah platu
od 200 forinti pored besplatnog stana i jela za Vladičinim stolom“.
Iz Oreškovićeg izvještaja vidi se da Njegoš nije namjeravao da
postigne nikakvu političku korist dovodeći Kokotovića u Crnu Goru,
uprkos činjenici da je insistirao da promijeni ime. U izvještaju Orešković
navodi i sljedeće: „Ja sam lično poznavao ovoga Kokotovića kao oficira kod
Pješadijskog puka Bakonji, i on mi se ovdje na prolazu lično predstavio;
stoga mi je njegov boravak na Cetinju u izvjesnom smislu poželjan, jer ću

ga možda moći iskoristiti za kontrolisanje vijesti koje povremeno dolaze iz
Crne Gore i kojima je potrebno objašnjenje“.1
Nešto kasnije, kotorski poglavar Gavrilo Ivačić obavijestio je Gu
bernijalno predsjedništvo u Zadru, ponavljajući činjenice iz Oreškovićevog
izvještaja, da je Kokotović imao pasoš koji mu je 1839. godine izdao
Austrijski konzulat u Marseju. U pasošu je navedeno da je Kokotović rođen
u Otočcu u Hrvatskoj, da služi kod Don Karlosa kao pješadijski poručnik i
da se vraća u svoju domovinu. Pasoš su ovjerile direkcije policije u Veneciji i
Milanu, dok ga je Okružno poglavarstvo u Splitu viziralo za Kotor. Iz Kotora
se Kokotović tajno uputio na Cetinje gdje je stupio u službu Petra II kao
njegov učitelj njemačkog jezika i crtanja. Kokotović je, navodi dalje Ivačić,
zatražio od austrijskih vlasti u Kotoru odobrenje da se može nastaniti u
Crnoj Gori, uz napomenu da se Njegoš lično zauzeo za njega.2
Dalja korespondencija o ovom pitanju vođena je između Gubernija
lnog predsjedništva u Zadru i Predsjedništva Glavne komande u Zagrebu.
Uz Kokotovićevu molbu da se iseli u Crnu Goru, koju je Gubernijalno
predsjedništvo proslijedilo Komandi u Zagrebu 25. novembra 1840. godine,
navedeni su poznati podaci iz Oreškovićevog izvještaja i činjenica da je na
insistiranje Petra II Kokotović promijenio ime u Filip Vuković.
U odgovoru Predsjedništva Glavne komande u Zagrebu iznijet je
zahtjev Austrijskog dvorskog savjeta da se ustanovi po čijem se odobrenju
Kokotović iselio u Crnu Goru, pošto mu austrijske vojne vlasti nijesu izdale
pasoš. Dalje, traži se Kokotovićeva pismena izjava da se, u slučaju da se
povoljno riješi njegova molba, odrekne ne samo od imanja u Hrvatskoj u
korist svojih srodnika, nego i svih drugih imovinskih prava u austrijskoj
državi.3
Kapetan Fridrih Orešković, koji je dobio zadatak da prikupi tražene
podatke, podnio je 15. avgusta 1841. godine iscrpan izvještaj, koji u cjelini
prenosimo:
1
J. Milović, Njegošev učitelj njemačkog jezika i crtanja, „Pobjeda“, 4. avgust, 1951.
2
Ibidem.
3
Ibidem.
„S obzirom na notu koja mi je najmilostivije saopštena, usuđujem se

da sa strahopoštovanjem podnesem traženu izjavu Danila Kokotovića za
iseljenje u Crnu Goru visokom Zemaljskom pretsjedništvu“.
Kad se Kokotović uputio u Crnu Goru nije bio dobio za to ni od
koje vlasti odobrenje.
Svjedodžba, koju mi je pokazao i koja se odnosi na raniji pasoš
francuske preture Donjih Pirineja, kad je Kokotović bio prešao kao oficir
u službi Don Karlosa iz Španije, glasi samo za povratak u njegov zavičaj;
1. oktobra 1839. godine nju mu je kao austrijskom podaniku predao ćesa
rskokraljevski konzul u Tulonu gospodin Franc Lotje.
Sa ovim pasošem, koje su sve vlasti vizirale za vrijeme njegova
putovanja kroz Francusku i Italiju i koji su ćesarsko-kraljevska direkcija
policije u Milanu i ona u Veneciji smatrale ispravnim, stigao je u Kotor,
odakle ga je uputilo ovdašnje Okružno poglavarstvo natrag u Spit. Tada je
on samovoljno i bez odobrenja pošao u Crnu Goru da je iz radoznalosti vidi.
U Crnoj Gori Vladika mu je ponudio dužnost učitelja njemačkog
jezika i crtanja topografskih karata. Pošto je bio sasvim bez hljeba, odmah
je odlučio da tamo ostane i da naknadno moli da mu se odobri da se iseli.
„Od svoga boravka u Crnoj Gori Kokotović se ponaša vrlo mirno i
skromno; on doduše uživa ličnu naklonost Vladičinu i jedini je u Crnoj Gori
koji jede za njegovim stolom, ali i pored toga on nema ni najneznatnijega
uticaja na poslove u zemlji i sasvim mu je sve nepoznato što ne zasijeca u
unutrašnje domaćinstvo“.4
O naklonosti koju je Njegoš ukazivao Vukoviću svjedoče mnogi
putopisci. U dnevniku Eduarda Grija „Četiri dana u Crnoj Gori prilikom
predaje krsta sa brilijantima koji je Vladici darovalo njegovo ćesarsko i
kraljevsko Veličanstvo“, iz aprila 1842.godine,5 stoji, između ostalog, i
4
Ibidem. I G. Ivačić je uputio 15. avgusta 1841. godine pismo Gubernijalnom
predsjedništvu u kome prilaže molbu D. Kokotovića da se iseli u Crnu Goru. Nešto kasni-
je, Glavnoj komandi u Zagrebu upućeni su Oreškovićev i Ivačićev izvještaj, Kokotovićeva
molba da se iseli u Crnu Goru i pismena izjava da se odriče svakog nasljeđa u Vojnoj
Granici i cijeloj Monarhiji.
5
Dnevnik se čuva u Biblioteci Arheološkog muzeja u Splitu, a objavio ga je Jevto
M. Milović u „ Njegoš u svom vremenu“, Titograd, 1984, str. 446-465.
sljedeće: „Moj dolazak bio je objavljen paljbom iz topova, i Vladika, okružen

svojim senatorima koji su većinom bili moji stari poznanici, primio me je
u bilijarskoj sobi sa uobičajenom ljubaznošću. Dodijeljena mi je soba u
kojoj je bio spavao kralj Saksonske i u kojoj sad stanuje bivši austrijski oficir
Vuković koji je sada u službi gospodara Crne Gore. Serdar Vuleta dobio
je jednu sobu u prizemlju, a panduri su bili smješteni na račun Vladičin u
obližnju krčmu. (Vladika) se izvinuo što neće moći sa mnom jesti, jer mu
post ne dopušta ni ribe da jede, nego ga primorava da jede samo pasulj,
zelje, hljeb od smokava i slično. Tako sam na Cetinju jeo posebno s Vuletom
i Vukovićem jela s mesom, a Vladika nam je dolazio u posjetu samo na
nekoliko trenutaka da popije čašu šampanjca, ili bordoskog ili rajnskog
vina, jer sem stonoga vina bila su još samo ova iznesena na trpezu“.6
Ubrzo po dolasku u Crnu Goru, Danilo Vuković je sagradio sebi kuću.
To je bila jedna od prvih privatnih kuća na Cetinju. Vojvoda Simo Popović
u svojim „Memoarima“ o tome kaže sljedeće:
„Do vladike Rada nije ni bilo ništa na Cetinjskom polju do manastira.
Priča mi je vojvoda Miljan Vukov, kada je on prvi put, u vrijeme vladičino,
doša na Cetinje, da je put od Granice k manastiru odio pravo preko Donjeg
polja, preko sadašnje bašte našljednikove i gospodareve, i da je bio s obije
strane zagrađen niskom suvomeđom, da bi se čuvale od pohare manastirske
livade i njive. Na kraju livade između dvorske kapele i Biljarde, pokaza mi
Vojvoda mjesto, gdje je sa svojom družinom počinuo pod jednom šljivom, o
kojoj su vješali svoje torbice i duge puške, a pod njom sjeđeli i ležali. Krčme
nije bilo nijedne.
Tek po tome vladičinijem početkom i naporom da Crnoj Gori da vid
države, začelo se Cetinje. On je najprije ogradio sebi „Biljardu“ i preselio se iz
6
J. Milović, op. cit, str. 452. Izgleda da se šampanjac često pio za Njegoševim
stolom. Prilikom posjete saksonskog kralja Fridriha Avgusta Crnoj Gori 1838. godine,
Njegošev kuvar, koji je bio porijeklom iz Zadra, spremio je za doručak kralju i njego-
voj pratnji najbolja i najukusnija jela sa svim mogućim poslasticama. Za stolom je bilo
šampanjca i raznih stranih desertnih vina. I dr Vilhelm Ebel, koji je bio u Crnoj Gori
od 29. maja do 9. juna 1841. godine, pominje jednu bocu šampanjca koja je, zajedno sa
crnim crnogorskim vinom, iznesena na sto, kada ga je jednog dana Njegoš pozvao na
ručak.
manastira u nju. Tada je ogradio blizu Biljarde i svome bratu Peru kuću, gdje
je docnije senat bio. Malo dalje od ove ogradio je kuću Novici Ceroviću za
nagradu što je u Drobnjacima priredio pogibiju Smailage Čengića. Između
ove dvije podigao je Vuković, vladičin sekretar, svoju kuću, koja je zadugo i
u novom Cetinju bila najljepša...“7
Sredinom septembra 1841. godine, Dvorski ratni savjet, u sporazumu
s Tajnom, carskom, dvorskom i državnom kancelarijom, odobrio je Danilu
Kokotoviću da se preseli u Crnu Goru. Nešto kasnije, austrijske vlasti u
Kotoru obaviještene su da je Danilo Kokotović prestao da bude austrijski
državljanin.8
Danilo Kokotović je sada dobio priliku da se u potpunosti posveti
svom poslu: poučavanju Njegoša njemačkom jezika i situacionom crtanju.
Brojni su podaci koji svjedoče da je na ovom polju postigao zapažene
rezultate. U jednom izvještaju iz jula mjeseca 1840. godine, F. Orešković
navodi: „Vladika ima veliku želju za znanjem i neprestano nastoji da
nadoknadi svoje obrazovanje koje mu nedostaje; on govori prilično tečno
francuski, a sad uči i njemački jezik i crta topografske karte“.9 Poznati pruski
botaničar dr Vilhelm Ebel, koji je boravio u Crnoj Gori sredinom 1841.
godine, u svom djelu „Deset dana u Crnoj Gori“ navodi, između ostalog,
i sljedeće: „Naročito su me interesovali neki probni spisi, crteži planova
i slikarski radovi, koje je bio izradio lično mladi Vladika. Prvi su bili na
7
Simo Popović, Ko da spi, Stvaranje, Cetinje, 1963, knj. 2, str. 190. Vojvoda Simo
Popović bilježi i sljedeću anegdotu, vezanu za Vukovića: „Vojvoda Petar pričaše po tome,
kako je vladika Rade stavio na muke „siromaška Vukovića, svoga sekretara“. Bili u nje-
ga svi na sjednik, a on pošlji jednog perjanika, da skine s tablje tursku glavu, pa da je
za perčin priveže o ručici na vratima u kuću Vukovićevu. Pođu sa sjednika doma, pred
kućom se oprosti Vuković s družinom, ulježe u portik, krene da otvori vrata, a ruka mu
pani na glavu; vrisne i iskoči iz kuće ka pomamljen . „Što bi more?“, dočekaju ga senati i
povrate se u kuću; pripale furmine i smaknu glavu, pa je bace pred Vukovića, koji se još
ne smijaše primaknuti. „Uljezi, jadan, slobodno! Turska glava, nije ništa drugo“. Oto-
len se vrate Vladici da mu ispričaju kako je bilo. „A što bi radio, da si se srio sa živijem
Turčinom, kada se onako od mrtve glave prepade!“, prekori ga Vladika. Sjutra dan i svi ga
drugi zadijevahu i podsmijevahu mu se zbog toga“. (Ibidem, str. 190).
8
J. Milović, op. cit.
9
Ibidem.
njemačkom jeziku. Mitropolit se trudi da nauči još taj jezik pored italijanskog
i francuskog jezika, koje on, sem svog maternjeg jezika, govori vrlo tečno i
lijepo. Svi ovi pokazani naučni i umjetnički produkti govore u prilog kako
pohvalnom stremljenju Vladičinom tako i njegovom umjetničkom ukusu,
koji je probuđen obrazovanjem, i njegovim neobičnim sposobnostima“.10
I V. Ebel veoma pohvalno govori o Vukoviću. Na jednom mjestu on kaže:
„Kad je došlo vrijeme otišao sam u arhiepiskopovu kuću. Njegov sekretar,
gospodin Vuković, s kojm sam još juče imao priliku da razgovaram i koji mi
je za boravak na Cetinju bio vrlo poželjno društvo, jer je govorio njemački,
primio me je i zatim odveo u sobu za audijencije“.11
Iz dosada poznatih činjenica o Njegoševom poznavanju stranih jezi
ka ne može se sa sigurnošću utvrditi koliko je Vuković uspio da ga nauči
njemačkom jeziku. Strani posjetioci Crne Gore govore, više uzgred, kada
pominju Njegoševo poznavanje stranih jezika, da je „znao nešto njemački“.
Njegoš je ipak poznavao njemačke velike pjesnike, Getea i Šilera. Postoji
dosta ubjedljiva indicija da je Njegoš čitao Šilera, naročito njegovo najbolje
dramsko djelo „Viljem Tel“, što se može zaključiti prema izvjesnoj, iako
dalekoj sličnosti između zakletve u „ViljemuTelu“ i one u „Gorskom vijencu“.
Sem toga, ima i drugih sličnosti između ova dva proslavljena dramska
spjeva. Mogla bi se izvesti i jedna opravdana paralela između najboljeg djela
njemačke književnosti, Geteovog „Fausta“ i „Gorskog vijenca“ i istaći dosta
dodirnih sličnosti, ne samo u obilju neobično dubokih filozofskih lirskih
izliva i jednog i drugog velikog pjesnika, nego i sličnih idejnih i misaonih
mijesta.12 Sačuvan je, možda, jedini podatak iz koga se vidi da je Njegoš
govorio njemački jezik: „Ležeći bolestan u Beču (1851), Njegoš se obratio
svome ljekaru Škodi na njemačkom jeziku: „Gospodine doktore, kako stoji
stvar, koliko mogu još živjeti?“.13
10
Ljubica Klančić, Njegoš i Cetinje (prema putopisu V. Ebela), Glasnik Etnograf-
skog muzeja na Cetinju, Cetinje 1963, knj. III, str. 133.
11
Ibidem, str. 143.
12
Stanko Perunović, Njegoševo poznavanje stranih jezika, Stvaranje, Titograd,
1963, knj. 9-10, str. 267.
13
Ibidem, str. 268.
U Njegoševoj biblioteci postoji nekoliko djela na njemačkom jeziku,

najviše istorijskih, pored praktičnih gramatika za izučavanje ovog jezika.
Dok su nađena sva Šilerova djela na njemačkom (br. 707, VIII-IX, objavljena
u Štutgartu 1844. godine), nije nađeno ni jedno Geteovo. To ne znači da ih
nije bilo, jer je Njegoševa biblioteka, kao što je poznato, nemilice rastura
na i raznošena.
Uzgred ćemo pomenuti da je Njegoš doživio jednu neprijatnost zbog
njemačkog jezika. On je, naime, poslao u Beč ruskom poslaniku Tatiščevu
molbu na njemačkom jeziku da se zauzme kod ruskog cara za njegovog
sinovca, desetogodišnjeg Pavla i još jednog crnogorskog dječaka da budu
primljeni za pitomce u Paževski korpus. Poslije Tatiščeve zamjerke zbog
pisma na njemačkom jeziku, Njegoš se (13. VI 1940.) izvinuo ruskom
bečkom poslaniku: „Ja sam Vašoj preuzvišenosti pisao na njemačkom jeziku
samo zato što se ruskim izražavam veoma slabo, i kako sam imao učitelja
njemačkog jezika (bivšeg austrijskog oficira iz Like Danila Kokotovića-
Vukovića), ja sam mu naložio da mi molbu napiše na ovom jeziku, jer će
se on na njemu jasnije izraziti nego ja na ruskom, pa Vas zato najpokornije
molim za izvinjenje...“.14
U jednom izvještaju barona Šalera Gubernijalnom predsjedništvu
u Zadru stoji, između ostalog, i sljedeće: „Kokotović podučava Vladiku iz
situacionog crtanja i priča se da već pokazuje značajne uspjehe...Ovog Hrvata
mnogo cijeni Vladika...Obojica su prijatelji“.15 Po svjedočenju engleskog
putopisca Vilkinsona, koji je posjetio Crnu Goru sredinom septembra 1844.
godine, Njegoš je već tada govorio njemački jezik. Englez Paton, koji je imao
priliku da se sretne sa Njegošem 1847. godine, tvrdi da je crnogorski vladar
govorio „osim svog maternjeg jezika, francuski, italijanski i njemački i imao
veliku žeđ za znanjem i vrlo dobar literarni ukus“.
Danilo Kokotović izradio je i jednu topografsku kartu Crne Gore.
Ispod karte, koju je pronašao dr Jevto Milović u Ratnom arhivu u Beču,
potpisan je „Adjutanten des Vladika Nahmes Vukovich verfertigetseyn“,
14
S. Perunović, op. cit, str, 257.
15
J. Milović, Njegošev učitelj...,
što znači da je sastavio Filip Vuković (Danilo Kokotović).16 Budući da je

Kokotović podučavao Njegoša topografskom crtanju, više je nego sigurno
da mu je crnogorski vladar pomogao pri izradi pomenute karte. Ova tvrdnja
je utoliko vjerovatnija ako se zna da je i T. Karačaj tražio pomoć od Njegoša
pri sastavljanju geografske karte Crne Gore.
Da je Kokotović izradio topografsku kartu Crne Gore potvrđuju
i strani putopisci, koji su posjetili Crnu Goru. Docent Univerziteta u
Kenigsbergu dr Vilhelm Ebel, prilikom boravka na Cetinju, doznao je od
samog Kokotovića da je već izrađena jedna geografska karta Crne Gore i da
je poslana u Prag da se tamo štampa.17Englez Čarls Lemb, koji je posjetio
Njegoša 1843. godine, tvrdi da je „...jedan austrijski oficir i inžinjer izradio
odličnu geografsku kartu Crne Gore“ i da je on radi toga boravio u Crnoj
Gori.18 Nema sumnje, pomenuti austrijski oficir je Kokotović, jer je jedino
on četrdesetih godina boravio u Crnoj Gori.
Frančesko Karara, prilikom susreta u Splitu 1847. i u ljetovalištu Hicing
nedaleko od Šenbruna 1851. godine, razgovarao je s Njegošem, pored ostalog,
i o geografskim kartama. Crnogorski vladar je jednom prilikom rekao Karari
da se „bez mjerenja ne prave geografske karte. Saopštio mu je, takođe, da je
preduzeo sve potrebne mjere u cilju snimanja i objavljivanja jedne geografske
karte i istorije Crne Gore. Njegoš je tvrdio da radovi na tim poduhvatima
dobro napreduju zahvaljujući vrijednom „njegovom Vukoviću“.19
Po svemu sudeći, Kokotović-Vuković imao je široko obrazovanje
i veliko životno iskustvo. Zahvaljujući tome on se u novoj sredini, gdje
16
Dr. Jevto M. Milović, Dvije-tri riječi o jednoj geografskoj karti Crne Gore iz prve
polovine XIX vijeka, Glasnik Cetinjskih muzeja, knj. XII, Cetinje, 1979, str. 143-144.
17
Ibidem, str. 144.; Ljubica Klančić, Njegoš i Cetinje (prema putopisu V. Ebela),
Glasnik etnografskog muzeja na Cetinju, Cetinje, 1963, knj. III, str. 162. Na mjestu gdje
govori o položaju Cetinja i gdje iznosi geografski opis Crne Gore, Ebel stavlja bilješku:
„Uopšte upućujem one, koji traže pobližu uputu, na Karadžićevu knjigu. Međutim se
možemo uskoro nadati da izađe jedna karta Crne Gore, jer po izjavi sekretara Vukovića
jedna je poslata u Prag da se štampa, a do tada još nijesam dobio razjašnjenje o njenom
odgađanju“. Ta Vukovićeva karta Crne Gore objavljena je tek za vrijeme rata 1853. go-
dine.
18
Ljubomir Durković-Jakšić, Englezi o Njegošu i Crnoj Gori, Titograd, 1963, str.14.
19
Dr J. Milović, Dvije-tri riječi..., str. 144.
nije bilo dovoljno školovanih ljudi, brzo istakao svojim sposobnostima i

pridobio Njegoševu naklonost; postao je njegov saradnik i vicesekretar, ka
ko se sam potpisivao.
Danilo Kokotović je obavljao i druge povjerljive dužnosti za crno
gorskog vladara. Iz jednog dopisa Gabrijela Ivačića Gubernijalnom
pretsjedništvu, vidi se da se da je stigao u Zadar 29. aprila 1845. godine
zajedno sa dva sina Njegoševe sestre, koje vodi na školovanje u Beograd.20
Na osnovu jednog kasnijeg Ivačićevog izvještaja može se zaključiti da se
Kokotović sa dva Njegoševa sestrića ukrcao na brod „Baron Kibek“.21Nešto
kasnije, Ivačić je izvijestio i Gubernijalno pretsjedništvo da je Kokotović
stigao u Zadar 29. aprila 1845. godine zajedno sa dva sina Njegoševe sestre.
Budući da ovaj izvještaj baca sasvim novo svijetlo ne samo na položaj
Kokotovića kod Njegoša nego i na događaje u Crnoj Gori, potrebno se na
njega podrobnije osvrnuti. Pošto je konstatovao, na početku izvještaja, da se
bivši oficir Vuković ukrcao na brod „Baron Kibek“ zajedno sa dva Vladičina
sestrića, Ivačić tvrdi da je cilj ovog putovanja sasvim drugačije prirode.
Naime, po dolasku na Cetinje: „... izvjesnog M. Medakovića, rodom iz Like
u Hrvatskoj, koji se pojavio ovdje prije tri, četiri mjeseca, Vladika je počeo
da mu ukazuje povjerenje koje je do tada uživao Vuković“
Kako je Vladičino ponašanje iz dana u dan postajalo sve rezervisanije
i hladnije prema Vukoviću, a sve otvorenije i srdačnije prema novom
ljubimcu Medakoviću, Vuković je osjetio potrebu da se udalji iz Crne Gore.
Dalje, navodi Ivačić, Vuković je namjeravao da sačeka: „...da bude ponovo
pozvan, ili da se, prinuđen lošim postupkom, udalji odavde kao što se
desilo i drugim strancima, posebno pretsjedniku i potpredsjedniku Senata
Vukotiću i Vučićeviću, ili učitelju francuskog jezika Žomu.
Prije svega, ovo je prouzrokovano događajem koji se desio nekoliko
dana prije Vukovićevog dolaska u Kotor; Vladika mu je pokazao novi način
postupanja sa strancima u svojoj službi, naredivši okrutno batinanje našeg
dezertera Đakovića, koji radi kao učitelj, iz razloga što je tog dana ošamario
Medakovića tokom žestoke prepirke, izazvane obiješću ovog drugog“.
20
JevtoMilović, Petar II Petrović Njegoš, Građa 1830- 1851, knj. 4 (1845-1847),
str, 63.
21
Ibidem, str. 76.
Vukovićev zahtjev za odlazak uz izgovor da nije više koristan u službi

Crne Gore i da prati u Beograd na školovanje dva Njegoševa sestrića, Njegoš
je prihvatio i dao mu pismenu preporuku za srpskog kneza u nadi da će do
biti namještenje.
Na kraju izvještaja, Ivačić navodi da je dezerter Medaković22 protjeran
iz Crne Gore, ali da se umjesto prema Hercegovini uputio za Srbiju. Vladika
mu je dao nešto novca za put.23
Po svemu sudeći, odluku da na mjesto Vukovića postavi Medakovića,
Njegoš je donio pod uticajem Jeremije Gagića, ruskog konzula u Dubro
vniku. U jednom pismu Njegošu, Gagić kaže, između ostalog, i sljedeće:
„Velika je razlika od Milorada do Vukovića! Meni je veoma drago za mnoge
uzroke – što ste Vukovića za Milorada promijenili“.24
Međutim, Njegoš se sasvim povoljno izrazio o Vukoviću, pa njegovu
pismenu preporuku, „svidjeteljstvo“, koje mu je izdao povodom napuštanja
Crne Gore, prenosimo u cjelini:
„Svidjeteljstvo,
Pokazatelj ovoga jest Gn Filip Vuković, koji je črez pet godina pri
Praviteljstvu Crnogorskomu činovnikom bio, i za to sve vrijeme, vladajući
se čestito, svoju dužnost prilježno, vješto i točno izvršavao; no počem on
sada svojevoljno svoju dužnost ostavlja, i odavde u Srbiju, sebi pristojnu
službu tražiti polazi, zato ovdašnje Praviteljstvo, uvažavajući otlične spo
sobnosti i pohvaljujući dobro povedenije predimenovanoga Gna Vukovi
ća, daje mu ovo Svideteljstvo, kojim usrdno preporučuje ga pokroviteljstvu
i blagonaklonosti Srpskoga Praviteljstva.
Cetinje 12. Aprilija
1845. god. Vladika Crnogorski“25
22
Drugom rukom je napisano: „Vjerovatno Đaković“.
23
Dokumenat je sa italijanskog jezika prevela koleginica Biljana Laličić, bibliote
kar u Narodnom muzeju Crne Gore. Koristim priliku da joj se najtoplije zahvalim.
24
JevtoMilović, Iz neobjavljene Njegoševe prepiske, Stvaranje, Cetinje, novembar-
decembar 1947, br. 11-12, str. 706.
25
Ibidem, str. 700.
Tako je 1845. godine, vodeći dva Njegoševa sestrića na školovanje,

Vuković napustio Crnu Goru i otišao za Srbiju. Prema sopstvenom
svjedočenju, u Srbiji je ostao 7 mjeseci u službi „privremenog Inžinerstva“.
Nezadovoljan tamošnjom „njihovom uredbom i načinom“ otišao je u
„Karavlašku“, gdje se zadržao 8 mjeseci, radeći kao privatni geometar.
Vuković je i tamo bio nezadovoljan, jer „... zaludo život i dobit među ona
kvim gordim i beskarakternim narodom“. Stoga je odlučio „u ovi slobodni
junački i ljubavni naš narod opet se povratiti“. Naravno, Njegoš ga je ponovo
primio u službu i postavio za vicesekretara. To se može zaključiti na osnovu
dva Vukovićeva veoma zanimljiva pisma iz 1848. godine, koji se nalaze među
rukopisima Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Jedno je
uputio banu Jelačiću, a drugo Metelu Ožegoviću. U prvom, stavljajući se na
raspolaganje banu Jelačiću, daje o sebi iscrpne podatke; u drugom govori
o namjeravanom odašiljanju Crnogoraca za borbu protiv Mađara.26 Zbog
njihove važnosti za našu temu, donosimo ih u cjelini:
„Filip Vuković Jelačiću sa Cetinja 24-IX 1848
Vaša Svjetlost
S plamtećom željom za slobodu predrage domovine pokornjeiše niže
potpisani usuđuje se Vašoj Svjetlosti svoju preponiznu molbu s najvišim
strahopočitanijem podložiti, s nadeždom na velikodušije Vaše Svjetlosti, da
će moja prepokorna na Vaše očinsko serce barem toliko dejstvovati da bi
ja (šta jedan mrav) istina malo zasluge domovini ali makar gdje mu drago
učiniti mogao, e ma je opet najsvetija dužnost za slobodu svoje domovine
ervati koliko ko može, a što ne može nije ni kriv. Od kada počeše ova burna
vremena, moje misli nemaju počivala, ali kada čoek nije slobodan, ne može
mahom za njima ni hoditi – kao kad je nezavisim.
Ja pokornješi podpisani služio sam u austriji 16 godina i to sve u
Italiji, koje kao kadet, Feldvebel i oficir, i tako bi sudbina, da 1837 godine
ostavim Austrisku službu i pođem u početku 1838 god. u Španiju, gdje sam
Andrija Lainović, Jedan Njegošev saradnik, Stvaranje, Cetinje, 1956, knj. 7-8, str.
26
728-731.
služio i vojevao kod Don Karlosa do oktobra 1839, i za nepune dvije godine
avanzirao do oberlt. Poslije razura Don Karlosove armade u Baskiskim
provincijama vrativši se u Milan kod mojega brata bivšeg kapetana u
Geppert Regimenti – i nemogavši naći opet sebi shodnu službu, krenem
u januaru 1840 iz M s namjerom preko Albanije u Misir, i tako mi bi sreća
na putu, da nađem službu u Gospodara Vladike Cernogorskog, kod kojega
stojah za 5 god. u činu njegova ađutanta; 1845 god uzmem od Gospodara
oproštenije i otpust, i pođem u Serbiju kao u bogato zemlju s većom
nadeždom; s kojom prilikom i Njegova dva sestričića povedem na nauke u
Beograd, kada dođoh u Serbiju uzeh službu privremenog Inžinirstva i stojah
tu za 7 mjeseca, nezadovoljan njihovom uredbom i načinom odem odatle
u Karavlašku i zaderžah se tamo osam mjeseci kao privatni geometar; ali
zaludo život i dobit među onakvim gordim i beskarakternim narodom. Zato
naumim poslije toga vremena u ovi slobodni junački i ljubavni naš narod
opet se vratiti; i tako iz Karavlaške preko Serbije, Bosne i Ercegovine opet u
Crnu Goru; kada dođoh kod Gospodara Vladike, primi me opet milostivo
u njegovu službu i stavi me za vice sekretara.
Vaša Svjetlost izvolite dakle prosuditi, da jedan čoek, koji prokuša
za 27 godina po tuđem svijetu (i ako sam lud pošao od 13 godina) tražeći
svoju sreću, umije cijeniti svoju domovinu i svoj rod; i tom načinom može
se Vaša Svjetlost uvjeriti, da moja izražena iskrena želja nije licemjerna,
nego iz svega srca iskrena.
Ja sam rodom iz Perušića, Otočke Regimente, jedan moj brat Toma
Kokotović bješe kapetanom u Ogulinskoj a drugi Andrija kako prije rekoh
u Geppert Regimenti, ja pako kod Bakony i Lieut, nego sad služim kod
Vladike Crnogorskog pod imenom Wuković, koje sam sam radi privrženosti
k Vladiki odma još 1840 primio.
Istina Vaša Svjetlost, ja živim mirno i prilično s godišnje 300 f. plate
među Crnogorcima kao među braćom, ali ipak preteže ljubav za domovinu
i rođenu svoju braću.; kako čoek nije među svojim plemenicima, malo ali
ni malo se za njega ne znade, ali osobito kako je ovđen običaj, da od jačega
plemena biva i znatniji čoek, tako ja i moje dijete biće vazda među njima
sirota.
Blagoizvolite dakle Vaša Svjetlost ukazati moju prepokornu molbu,

i staviti me u stanje pokazati, koliko mi je mila, predraga i ako Bog da pod
upravom Vaše Svjetlosti sretna domovina, za koju svaki pravi domorodac
neće žaliti i posljednju kap kervi za njenu slobodu i narodnost proliti.
Ako bi ja tako srećan bio, da budem velikodušno primljen pod
narodnu zastavu i pod štit Vaše Svjetlosti, tako molim prepokorno da biste
blagoizvolili mene obavijestiti s vašim milosnim rješenjem kroz Gna L. Gaja
koji mene lično poznade, ali kojega drugoga Vašega povjerenoga uprav na
mene ali na preporuku preko G. Kapetana Meštrovića iz Ličke Regimente
u Kotoru.
S punom nadeždom na obće poznatu Vašu milost sa prepokornom
poniznosti jesam
Vaše Svjetlosti
Prepokornjejši sluga
Cetinje. 24 a Filip Wuković“27
Settembrija 1848.
U drugom pismu Filip Vuković govori o namjeravanom slanju

Crnogoraca kao pomoć banu Jelačiću u borbi protiv Mađara.28 I ovo pismo
donosimo u cjelini:
„Njegovom Visokorodiju Metel Ožegoviću u Zagreb:

Vaše Visokorodije
27
Ibidem, str. 730.
28
Vukovićevo pismo adresirano je na Metela Ožegovića. Jednog od najbližih
Jelačićevih saradnika. Objavio ga je Ferdo Šišić u zagrebačkim „Narodnim novinama“
od 1. VI 1934. godine. Kako je pismo pisao Njegošev vicesekretar, van svake sumnje je
da je Njegoš za pismo znao i Šišić ispravno zaključuje da ga je banu pisao sam vladika.
Što adresant pisma nije bio ban Jelačić, već M. Ožegović, može se objasniti time što je
Jelačić već 11. IX bio prešao Dravu sa svojom vojskom, te mu se, prema tome, na Cetinju
nije znala tačna adresa i boravište njegovog glavnog stana. Ožegovićeva bliskost banu,
međutim, bila je garancija da će pismo ipak doći onome kome je namijenjeno – Jelačiću.
(Krsto Pižurica, Njegoš i Hrvati, Stvaranje, sv. 7-8, Titograd, 1966, str. 802).
Po našem razgovoru u Zagrebu mi svi očekujemo odgovor na

odluku S. Bana; naša je vojska pripravna i jedva čeka da krene, i tako
smo neterpezljivi da smo kćeli i bez odgovora jedna hiljada krenuti, nego
nenađosmo priličnih brodovah, do dva mala koi ne mogu u jedno više od
500 ljudi povesti, tako opet nađosmo za priličnije da Vašemu Visokorodiju
to ja objavim, i da Vas molim, ako ste odgovor od Sv. Bana primili da mi
nekoliko voiske pošaljemo, da bi ste izvolili nam odma objaviti, i za beržu
uspehu brodove iz Senjske Rijeke poslati, akoli pak još nemate odgovora od
Sv. Bana, ali da takovi nije Vama mogao doći, da nama isto date na znanje;
ipak ako vi sami hoćete, da Vam voiske pošaljemo, tako izvolite samo nama
pisati, brodove s Rijeke poslati, kako bi na taj način voiska prie tamo prispeti
mogla, i naredbu na Rijeki dati za voisku kada dođe.
Primite vo obšte bratski pozdrav.
S visokopočitanijem i predanostju
Vašega Visokorođa
Filip Wuković
Cetinje 30 Okt. 18 vicesekretar .“29
Ovo pismo svjedoči da se Njegoš nije samo riječima zalagao za slogu

s Hrvatima i banom Jelačićem, nego im je nudio i vojnu pomoć, dakle ra
dio je onako kao što su to uradili Srbijanci Vojvođanima. Poznato je da je
bečki dvor tu pomoć iz Srbije odobravao, jer je znao da se srbijanska vlada
na taj način brani od kneza Miloša Obrenovića i njegovog sina Mihaila, koji
su nastojali da revoluciju u Austriji i Mađarskoj iskoriste da bi se ponovo
vratili na kneževski prijesto. Još se tada smatralo da su Obrenovići tajni
saveznici Mađara.
No, sa Crnom Gorom stvar je stajala drugačije. U Beču se dobro
znalo da je Njegoš oduševljeni patriota južnoslovenske orjentacije i da
mu je jedina želja bila da oslobodi Hercegovinu i Boku; a znali su i to da
je crnogorski vladar bi oduševljen banom Jelačićem iz čisto idealističkih
slovenskih motiva, a nikako iz želje da učini uslugu carskom dvoru u Beču.
29
A. Lainović, op. cit, str. 730.
Kada je ban Jelačić, po svojoj dužnosti carskog generala, izvijestio

bečko vojno ministarstvo o ovoj Njegoševoj ponudi, odlučeno je se odbije
ova „veoma sumnjiva pomoć“. Istovremeno, Jelačiću je naloženo da se
lijepim riječima zahvali Njegošu na pomoći. Tim povodom, ban Jelačić
je 1. decembra 1848. godine, iz svog glavnog stana u Beču, obavijestio
Njegoša: „...prinužden se smatram objasniti Vam, da ja takovu (pomoć) bez
dozvoljenja diplomacije primiti i pribaviti u stanju nijesam, a i nužne korake
kod popečiteljstva bez osnovnog izjašnjenja Vašeg učiniti ne mogu“.30
Mada nijesmo našli podataka da li se priključio Jelačićevoj vojsci,
sasvim je izvjesno da je Filip Vuković ponovo napustio Crnu Goru i otišao
u Hrvatsku. O tome nedvosmisleno svjedoči jedan arhivski izvor iz sredine
januara 1852. godine, iz koga se vidi da je tada bio nastanjen u Varaždinu.
U ovom pismu Kokotović se obraća Peru Tomovu, Njegoševom bratu, sa
molbom za ustupanje „tavulina od geometra“, kojih je veći broj Crna Gora
bila poručila, ali kako je prestala potreba za njima, ostali su u nekom od
tršćanskih magacina.
Interesantan je opis života u Varaždinu, što Kokotović nalazi za
potrebno da saopšti Peru:
„U nadeždi da će Vas ovo moje pismo u dobrome zdravlju naći,
uzimam si slobodu da Vam se javim; vazda me je želja čuti štogod od naše
lijepe i dične Crne Gore, i srce mi se oveseli kad i najmanje što čujem iz
novina za Vas, mora da Vam se često štuka, jer Vas svaki čas spominjemo,
i nema dneva što me ljudi ne pitaju: kako je naša slavna Crna Gora; i tada
mi dođe ćef da razgranam kao Podgoričanin, vala neću Vaše dobro i bratsku
ljubav crnogorsku nigda zaboraviti; i tješim se s tom nadeždom, da bi se ako
bog da zdravlja dajbudi mogao k Vama primaći; kako bi mi tada srcu na volju
bilo, zaisto bih se kad i kad s Vama viđao. – Ja sam došao u Zagreb u veče
pred badnji dan, a prispio sam u Varaždin za jedan, taman na Šćepan dan,
i odma sam se posla primio; dosta rabote zaisto, samo Bože daj zdravlja, a
u ljeto ću malo kad u Varaždin i dolaziti, nego sve valja poslovati po selima
oko Varaždina; istina da mi je dobra plata: na mjesec u zimu 96 a u ljeto
30
Ferdo Šišić, Vladika Rade i ban Jelačić, Zetski glasnik, god. VI, br. 4243 (1934),
str. 2.
111 fior., nego je ovdje sve skupo do jednoga leba, a samo kad pomislim na
lijepi trebinjski duvan i crmničko vino - ovdje košta crnogorske mjere boca
vina 36 h. Kao u Beču, ali opet bira nije toliko skupa, no napoli kao u Beču,
te tako vina malo kad i pijem, pa se je i Joke već na nju privikla. – Cvancike
ovde nema za lijek, no ja držim jednu za spomen od Cetinja.
Mili kume! Na proljeće treba mi jedan tavulin od geometra, sad Vas
molim, ako biste mi kćeli dati ne za veliku cijenu oni srednji od one tri što
tek leže kod G. Marinovića u Trijestu, a sva tri ne može svakako na jedan
put ni prodati; i pak bih Vas molio da jedan ostavite, neka ga na Cetinju;
istina da od svakog ponešto manjka, i za to će se mučno ili za vrlo malo
moći prodati, daklem ako hoćete da mi oni srednji G. Marinović pošalje, da
mu date naredbu za koliko bi mi se mogao dati, jere od toga manjkabusla i
konoćao, što je ostalo na Cetinju i još koje šta; nego bih ja to iz Beča naručio,
da mi sovršeno bude – nego G. Marinović neće one tavuline nikome dati ni
prodati, što neće od Vas i od Danila pismeno imati, što hoće š njima da radi.
Drugo nemam što nego Vam ljubim ruku i pozdravljam ne za
komplemente nego od čiste ljubavi: prvo Gospd. Đorđija, Milakovića,
Stefana, Filipa, Mila, Novicu, moga staroga pobratima Lalu, Petra F. i Rama
i svakoga brata Crnogorca.
Joke Vam celiva ruku i moli Vam Boga za zdravlje i pozdravlja Gosp.
Gospavu, Maku, Lalu i Kresu.
Bog Vam poživio Vašeg malog Mihajla za mnogo godina i da bude
Narodu našem na polzu i za diku, a Vama u starosti utjeha i radost, to Vam
iz srca želim.
U Varaždinu Vašega Visokorodija, Milostivog
28/16 Janvarja 1852 god. Dobrodjetelja
Pokornjejši sluga i iskreni kum
Danilo Kokotović, prije Vuković
Procjene katastra komesar“31
Iz ovog pisma saznajemo jednu značajnu pojedinost-Danilo Koko

tović se u Varaždinu bavio geometrijskim poslom. Očigledno, Kokotović
31
Zapisi, Cetinje, 1937, knj. XVIII, str. 280- 281.
je, kao iskusan oficir, bio obučen geometrijskom mjerenju. Iz jednog

arhivskog podatka može se zaključiti da se sličnim poslom bavio i u Crnoj
Gori. Naime, želeći da zadrži Njegoševo dobro raspoloženje i prijateljstvo
poslije razgraničenja između Crne Gore i Austrije, dalmatinski guverner
baron Turski slao mu je razne poklone.32 Bez sumnje, znajući za Njegoševa
interesovanja, dalmatinski guverner mu je u maju 1844. godine poslao neke
geometrijske aparate, ne navodeći ime darodavca. Vjerujući da će baron
Turski znati ko mu je poslao pomenute aparate, Njegoš ga sredinom juna
obavještava da je još prije mjesec dana dobio „geometričeski mali i veliki
aparat“, uz molbu da mu saopšti ime darodavca, kako bi mu mogao zahvaliti.
Nešto kasnije, Turski je obavijestio Njegoša, da mu je on poslao te aparate kao
znak „prijateljskog uvaženija“, znajući njegovu „ljubov k poleznim naukama
i zanimanijama“. Istovremeno, Turski se izvinjava što uz aparate nije poslao i
stručna upustva, jer ih, naročito na francuskom jeziku, nije mogao nabaviti,
ali se nada da će ih sekretar Vuković „koi je upotrebleniju takovih orudijah
u mladosti svojoj dovoljno znanja sebi pribavio“, i bez upustava moći
upotrebljavati. U pismu, koje je sredinom jula uputio baronu Turskom,
Njegoš, uz izraze zahvalnosti na poklonu, kaže i sljedeće: „Svakojemu od
ovih komada, iz kojih se taj aparat sastoji, mogao je Gospodin Vuković
načina naći do jednom teodolitu – a ovaj je među nama novo pojavljenije
- od kojega, doklegod ne dobijem od Vaše Ekselencije o njemu opisanije,
ne znamo drugog upotreblenija učiniti, razvje da mi diči kamaru kao kakav
prekrasni cvijet“. Nešto kasnije, baron Turski je udovoljio Njegoševoj želji
i poslao mu nekoliko djela na francuskom i njemačkom jeziku „...sverhu
zemljemjernog i treugolnomjernog uzimanja i sverhu upotreblenije k tomu
iziskuje mihorudija“. Iz jednog kasnijeg dopisa vidi se da je Turski poslao
32
Risto J. Dragićević, Njegoševa „ljubov k poleznim naukama i zanimanijama“, Članci
o Njegošu, Cetinje, 1949, str. 123. U pismu od 21. jula 1841. godine, izvještavajući bar-
ona Turskog o uspješno završenom razgraničenju između Crne Gore i Austrije, Njegoš
nastavlja: „Imao sam čast primiti od Vaše strane poslani mi mikroskop. Ovaj čudesni
instrument zaslužuje svakojegavnimanija. Črez njega ljudske oči jasnije vide prirodu i
čoeka u veliko vos(h)ištenije dovode tvari velikoga Stvoritelja, koi je kao u velikijema
svojijema djelima, tako i u najsitnijema životnijema svoje sovršenstvo pokazao. Na ovom
Vašem daru mnogo Vam i serdačno blagodarim“.
„...9 različnih, na njemačkom i francuskom jeziku sočinenija, u koima se

govori o zemljemjernom snimanju položenija mjesta i o upotrebleniju
orudija, koja se na to iziskuju“.33
Kad je riječ o „tavulinu ot geometra“, koji Kokotović u citiranom pi
smu Njegoševom bratu Peru potražuje, vjerovatno se radi o aparatu ku
pljenom u Trstu 1844. godine.34
Po svemu sudeći, Kokotović se ubrzo poslije ovog pisma vratio u
Crnu Goru. Iz ovog perioda datira druga značajna djelatnost Vukovića-
Kokotovića u Crnoj Gori. U uskom krugu patriota, koji se okupio oko
knjaza Danila i koji je išao putem evropeizacije Crne Gore, Vuković je igrao
značajnu ulogu. On je postao knjažev ađutant i njegov bliski savjetnik. Knjaz
Danilo je koristio njegovo iskustvo, obrazovanje i znanje stranih jezika, pa
ga je često slao u važne diplomatske misije. Imajući u Vukovića potpuno
povjerenje, crnogorski suveren ga je poslao u junu 1856. godine, neposredno
poslije Pariskog kongresa, u delikatnu misiju, kod cara Napoleona III u
Pariz. Povodom te misije i Vukovićeve audijencije kod Napoleona III, čime
je ugled Crne Gore bio znatno porastao u Evropi, francusko Ministarstvo
spoljnih poslova prikupilo je o njemu potrebne podatke, koji se uglavnom
slažu sa već navedenim. U jednom izvještaju od 15. aprila 1856. godine,
francuski konzul u Skadru Ekart kaže sljedeće:
„Vuković je Hrvat, bivši austrijski oficir iz istog puka iz kojeg je bio i
Omer-paša. Poslije službe kod Don Karlosa u Španiji, došao je kod bivšeg
Vladike i pridobio njegovo povjerenje. Kao vaspitač knjaza Danila imao
je nad njim izvjestan upliv. Organizovao je artiljeriju i dao da se podignu
šančevi na najslabijim mjestima u Crnoj Gori“.35
Na kraju, iznijećemo još neke pojedinosti iz života i rada Vukovića u
Crnoj Gori. Poslije Omer-pašinog napada na Crnu Goru, knjaz Danilo je
odlikovao Vukovića ordenom „Za nezavisnost Crne Gore“, a u junu 1853.
godine dao mu je crnogorsko državljanstvo. To se vidi iz jednog arhivskog
33
Ibidem, str. 124.
34
Andro Gavrilović, Put vladike Rada u Beč 1844, Zapisi, Cetinje, 1941, knj. XXV,
str. 233.
35
A. Lainović, op. cit, str. 731.
izvora, u kome stoji da je knjaz Danilo „pukovniku i svom ađutantu“ Danilu

Kokotoviću izdao uvjerenje o crnogorskom državljanstvu.36
Vuković je bio knjažev ađutant, ali je crnogorski suveren u zvaničnim
dokumentima uz ovu titulu redovno dopisivao i čin pukovnik. Ne vidi se,
međutim, da je Vuković imao ovaj čin u austrijskoj vojsci. U ondašnjoj
crnogorskoj vojsci, a ni kasnije, taj čin nije postojao, pa je knjaz nesumnjivo
dodavao tu titulu, kako bi svom opunomoćenom izaslaniku dao što više
značaja i autoriteta.
Danilo Kokotović ostao je u službi u Crnoj Gori sve do 1859. godine.
Dugogodišnji državni službenik i ađutant knjaza Danila tada je izrazio želju
da nastavi karijeru u Rusiji. Knjaz Danilo je 28. avgusta preporučio knezu
Gorčakovu „polkovnika Vukovića, koji je 20 godina poslužio državu našu
vjerno, savjesno i besporočno“. Istovremeno, crnogorski vladar je zamolio
Gorčakova „da bi mu otlično kakvo zvanije izdejstvovati izvolili, koje bi
odgovaralo i velikim njegovim u Crnoj Gori zaslugama i iskrenoj želji našoj
i očekivanju“.37
Nažalost, iz podataka kojima raspolažemo ne može se vidjeti kako
je završio život ovaj zaslužni saradnik na izgrađivanju mlade crnogorske
države.
36
BAO, Danilo I, 15. VI 1853. arh. br. 169.
37
Dušan Vuksan, Knjaz Danilo, osma godina vladavine, Zapisi, knj. XVIII, Cetinje,
1937, str. 136.
Његош на раскршћима црногорцизма и у магли интегрализма 39
UDK 94(497.16)”1830/1851”
323.1(497.16) Petrović Njegoš P. II
Sreten ZEKOVIĆ
NJEGOŠ NA RASKRŠĆIMA CRNOGORCIZMA I U

MAGLI INTEGRALIZAMA
Sažimak: Njegošev srbinizam (srbinstvo, srpstvo) su nadnarodnosne, nadnacionalne,

neetnčke kategorije i oblici integralizma kao nad(o)gradnja nad temeljnim autentičnim
narodnosno-nacionalnim (etničkim) crnogorcizmom.
Ključni pojmovi: Posebitost crnogorskog narodnog (kulturnog) preporoda,
crnogorcizam i srbinizam kao istočni lik integralizma.
NJEGOSH AT THE CROSSROADS OF MONTENEGRISM IN THE FOG OF

INTEGRALISM
Abstract : Njegosh’s Serbianism (serbianship, serbianity) are supranational,

transnational, non ethnic categories of integralism as well as upgrade of the basic building
with authentic national nationalness (Ethnicity) Montenegrinism.
Key words: Specificness of the Montenegrin (cultural) national renaissance monte
negrism and serbianism as eastern vision of integralism.
Sa Petrom II Petrovićem Njegošem nastaje nova kvalitada u poimanju

odnošenja crnogorskoga i srpskog naroda, crnogorstva i srpstva, crnogorsko-
srpskijeh odnošaja, bolje reći, zamagljivanja crnogorskoga imena, na
roda i nacije crnogroske neetničkim, višeetničkim i(li) nadetničkim,
nadnarodnosnim, nadnacionalnim imenima i kategorijama. Sa i od Nje
goša nastaje romantič(ars)ka, ”njegoševska” epoha posrbičavanja Nje
goša, Crnogoraca i zv. ”srbovanja” u Crnoj Gori, u stvari zloupotreba

svojevrsnoga, zanago, neetničkog (nadnarodnosnoga, nadnacionalnoga)
uglavnom pjesničkoga srpstva, i pored toga što je Njegoš suštastveno,
stvarno i gotovo genetski bio narod(nos)no-nacionalno (etnički) Crnogorac.
Rečena njegoševska epoha poklapa se sa pojavom srpskoga tajnog, ali
zvaničnoga, državnog svesrpskoga programa Načertanija (1844), koji ima
svoju dužu predistoriju u pećko-patrijaršijskoj reminiscenciji na Dušanovo
carstvo i nje(zi)no slavenosrpstvo, prošireno i preimen(t)ovano u srb(in)
stvo, srbinizam, koji se naročito interpolira u Crnu Goru sa dolaskom u nju
Sima Milutinovića.
Od dolaska u Crnu Goru, na Cetinje (25. septembar /7. oktobar
1827) Simeona (Sima) Milutinovića Sarajlije,1 u svojstvu pisara kod Sv.
Petra Crnogorskoga i vaspitača Rad(ivoj)a Petrovića, počinje kritično
(krizno) razdoblje novije crnogorske istorije. Sa Simovom agitacijom u
Crnoj Gori, unošenjem u nju ”kosovskog mita”, uticajem na Njegoša i znatna
preinačenja i krivotvorenja śedočanstava Petra I Svetoga, Njegoševog
Ogledala gorskog i Luče mikrokozma, počinje pojačana i neposrednija
interpolacija i indoktrinacija Crnogoraca imperijalnim (sve)srpstvom i
srpskim narod(nos)nim identitadom, koji će znatno uticati na ideološko (p)
otuđenje i udvajanje njihove narod(nos)no-nacionalne svijesti.2 To je u
1
Dušan Vuksan, Zapisi, knj. IX, sv. 5- novembar.1931, Dolazak Sima Milutinovića
u Crnu Goru, 257-262. U ovom radu se navode arhivalije koje dokazuju da je Simo
Milutinović došao u Crnu Goru, na Cetinje 5. 10.1828. To dolazi u koliziju sa tvrdnjom
dr Danila Radojevića u njegovoj knjizi CXIV godina i ličnost, DANU, Podgorica, 2011,
86, koji se poziva na izvornrik Petra I Svetoga. Dr Jevto Milović također navodi da je
Simo Milutinović došao na Cetinje 25. septembra / 7. oktobra 1827.
2
Dr Danilo Radojević, Isto, 86. Naglašava ovo kao početak udvajanja narodnosne
svijesti Crnogoraca. Međuti(je)m, ovo nije stvana (u)dv(o)jensost svijesti Crnogoraca
o svom narodnosnom biću, još manje dvojnost samoga njihovoga bića, no ideološko-
političko-ekleziastičko potuđenjaštvo na osnovu imperijalnoga monističkog srpstva kao
svesrpstva, odnosno veljesrpstva, kao istočnog (ob)lika integralističke ideje ujed(i)ni-
teljskoga južnoslovenstva, srbinizma po kojem su svi Južni Sloveni Srbi, pa se ipak ne zbori
o dvojnosti (identitada) tih ostalih južnoslovenskijeh naroda-nacija. Nije riječ o dvojstvu
narod(nos)no-nacionalnog identitada Crnogoraca, no o njegovom pričinu (prividu, zab-
ludi) stvorenom političkom i vjeroboško-bogomoljskom srpskom nacijom u Crnoj Gori.
saglasnosti sa mojom temeljnom tezom da do Njegoša, odnosno do pojave

Sima Milutinovića u Crnoj Gori (1827) nije bilo ”pomena srpskog imena
u Crnoj Gori” u izvornim śedočanstvima koji bi se odnosio na Crnu Goru i
Crnogorce, navlaštito ne u etničkom smislu, osim, naravno, u preinačenim
i falsifikovanim dokumentima.3 Od Njegoša nastaje novo poimanje odnosa
crnogorstva i srpstva i ”srbovanja” u Crnoj Gori, koje se osnažuje sa
ozvaničenjem Načertanija (1844), ali i to je vrlo sporno i problematično.
Za razliku od ostalijeh narodnih (kulturnih) preporoda Južnijeh

Slovena, Crnogorci su (već) od kraja 15. i početkom 16. st. vršili dugovijeku
nacionalno-oslobodilačku revoluciju u oružanoj i idejnoj (duhovnoj) borbi
neprestanoj.4 U strogom smislu, pojam ”narodni preporod” i ne odgovara
3
Zato se iznova postavlja zahtjev ”za vrtanje na izvornike”, odnosno preispitivanje
utvrđivanja osnovnih biljega arhivalija, arhivskijeh dokumenata: izvornost (original-
nost), autentičnost, integritet, provjerljivost i upotrebljivost. Viđi: S. Zeković, Etnikologi
ja Crnogoraca, posebno Sv. Petra Crnogorskoga, 2004. i Etnička svijest dinasta Petrović
Njegoš, Crnogorski PEN centar i CKK Cetinje, 2011.
4
U prvom poznatom pisanom pomenu Crnogorskoga zbora, u mletačkom izvje-
štaju iz 1500. (hroničara Marina Sanudoa) piše ”Crnogorci danas sazvaše zbor, da se oku-
pe i posavjetuju što da čine” i donijeli su odluku o nepriznavanja turske vlasti i stalnoj
borbi za slobodu (Sazdanje Cetinja, 1984, 60). Оd tada se izgrađuje, na nivou ”opštestva
crnogorskoga”- nacije ili kako stoji u Cetinjskom ljetopisu ”Crna Gora jest opšti zbor na-
roda” (Crnogorski anali ili Cetinjski ljetopis, 2., prevedeno izdanje, preveo i obradio dr
Božidar Šekularac, JP IIC Cetinje, Cetinje, 1996, 52). Drugijem riječima, Crna Gora je
zbijeni, sjedinjeni, kompaktni, homogenizovani i samoorganizovani narod, odnosno na-
cija. Smatrana je od Porte prebivalištem rata (darubha rubom) i vodila neprestanu gazu,
odnosno džihad. Martin Skadranin, kao savremeenik i śedok događaja, nazvao je u svojoj
Povijsti o Skenderbegu ovi uzburkni crnogorski prostor ”nemirno pomorje” (Crnogorski
analai ili Cetinjski ljetopis, isto, 16), Marin Skadranin je Marin Barleti, koji je živio oko
1460-1513). Mlečani su Crnogorce nazivali podbadačima svijeh naroda, zbog neodstu-
pnoga stamenoga otpora osvajačima. Crna Gora je smatrana centrom revolucije, a od po-
četka je bila Matica okupljanja razdrobljenih osvojenih krajeva Crne Gore, a jedanak i
luča, kredo, nada i Pijemont oslobađanja na Balkanu. Tokom 16. i 17. v. Crrna Gora je
već imala atipične oblike novovjekovne (nacionalne) državnosti - Principat i Vladikat.
odnositeljnom oslobodilačkom toku u Crnoj Gori. U njoj i nije bilo

”nacionalnoga preporoda” u smislu autonoma škoga, hatišerifskoga i
naličnog osamostaljivanja, u ramu tuđinskijeh ustanova, uprava i zakonika
(po načelu legaliteta), no se u njoj od početka samoniklo borbeno razvijao
po principu narodnosti, ponarođavanja, svjetovnosti (sekularnosti) duha.
Toga radi se i ne piše i ne zbori o crnogorskomu narod(nosn)om preporodu
ili crnogor(a)cizmu5 iliti crnogorcizmu.6
U klinču (pomeđu) ilirizma i srbinizma (i u njegovom načerta
nijevskom liku),7 našao se crnogor(a)cizam koji je bio užilišten u crno
gorsko narod(nos)no-nacionalno bivstvo, najrazvijenija (crnogorska) na
cionalna (samo)svijest. Ona se, u tradicionalnoj crnogorskoj zajednici,
nije nikada poistovjećivala sa širim etničkim zajednicama, tako da se u
njih posve s(u)tapala, gubila ime i bila preimen(t)ovana i pored toga što
je bila ne samo veoma prijemčiva i opredijeljena, čak i prvačna u borbi za
oslobođenje okolnijeh porobljenih naroda, slavenosrba, za južnoslovensku
i slovensku solidarnost i uzajamnost, zanago, i za sopstveno pijemontstvo
u odnosu na njih, n(eg)o je i isticala svoj širi slovenski i južnoslovenski
etnos i po(d)rijeklo. To je suštinski i lakonski izrazio vladika-gospodar
Ono što je uslovljavalo uobičajeno moderno shvatanje nacije u razvijenom
građanskom društvu (19. v. je ”vijek nacija” sa razvijenom građanskom klasom, pod-
jelom rada, nacionalnim tržištem i dr.), zamijenjeno je u ”crnogorskom slučaju” drugi-
jem bitnim konstitutivnim elementima: neprekidna borba za slobodan samoopstanak
(stalna nacionalna revolucija), potpuno nova (re)organizacija plemena na nacionalnom
nivou, snažna upućenost jednih na druge, ”zajednička istorijska sudbina”, dugov(i)jeka
društvena, životna i prirodna izolacija (stiješnjenost), osama i osamostaljenje, sjedinje-
nost (srođenost) ljudi i prirode i dr. To je određivalo rano pojavljivanje crnogroske naci-
onalne svijesti i nacije, koje se ne uklapa u uobičajeno moderno (vremensko) shvatanje
nacije, posebno na Balkanu i šire kod naroda koji su vjekovima bili u sastavu Otoman-
skoga carstva, bez jasnog identiteta, više vjerskog n(eg)o etničkog, bez svijesti o slobodi,
ustanaka i borbe za slobodu.
5
Po analogiji Ilir-izam, Srbin-izam, Crnogorac-izam, odnosno crnogorcizam.
6
Ili posve mal(k)o i to u ramu srpskoga narodnog (kulturnog) preporoda pri čemu
se spomene Njegoševa cetinjska škola (1833/4), njegova štamparija i izdanja.
7
Kategorije ilirizam, srbinizam i crnogorcizam i njihov odnos podrobno sam ob-
radio u mojoj knjizi Ilirizam, srbinizam, crnogorcizam, Crnogorski kulturni krug Cetinje,
2011.
Vasilije Petrović kada je rekao da svaki narod treba svoje ime dostojno da
nosi. ”Crnogorski slobodni principat”, ”crnogroska slobodna Republika”,
”slobodno knjaževstvo crnogorsko”8 kroz višev(i)jekovnu crnogorsku
”borbu neprestanu” protiv inovjernoga turskog i drugog osvajača bila je
ne samo prvačna na Balkanu i šire no i jedini svjetionik, nada, kredo, luča i
podžižanje buđenja južnoslovenskijeh naroda iz dugoga, gotovo sviknutoga,
odoma(z)ćenoga mrtvila pod tuđinskim igom, a to znači i buđenja njihove
nacionalne svijesti. To se Crnogorcima i priznavalo, i odjeknulo i u širem
horizontu, ali nije objelodanjen kao crnogor(a)cizam, koji se neosnovano
(valjda kao tzv. ”mala /i siromašna/ nacija”) sputavao, gušio, zamagljivao,
utapao kao đeličak ilirizma i (sve)srbinizma, odnosno zahuktaloga ilirizma
i srbinomanije, navlaštito, u njihovom razlazu i prevlasti srbinizma i po
srbičavanja južnoslovenskijeh naroda, posebno crnogorskoga, u toku
ostvarivanja srpskoga veljedržavnog, veljenacionalnog, veljejezikoslovnog,
veljecrkovnog unutrašnjega i vanjsko-politikog programa Načertanija. Ovi
program, operacionalizovan preko policijske državne uprave, postao je i
brižno implementirani, interpolovani i ”ponarođavani”, opšte ideološki, kul
turni, umjetnički, naučni, crkovno-vjerski, folklorni, popularni i populistički
nacrt, pokret i narodni kulturni preporod, u stvari, obnova ili ”socijalna
naružba” (Svetozar Matić) srednjovjekovnoga, tzv. (sve)srpstva, kao ide
jna kontura utopijskoga Srpskoga (Dušanovog) carstva idealizovanoga kao
integralistička ideja oslobođenja potčinjenijeh naroda od moćnih imperija.
Svi oblici Njegoševoga srpstva i srbovanja bitno su samo likovi ondašnjih
integralističkih ideja, ideali i utopikumi ujedinjenja i oslobođenja kojima je
zaođenuto žilavo, etničko crnogorsko narod(nos)no-nacionalno biće i Cr
nogorstvo. To je suština tzv. srpstva koje je ambivalentno: san o narod(nos)
nom oslobođenju, na jednom, i skriveni trajniji, nepopravljivi ”defekt srpske
nacije”, na drugom boku, a koji se uporno nastoji lažno i manipulativno
odzrcavati i pervertirati kao tobožnja crnogorska ”nacija s greškom”. Tu su
sušti(nski) i širi razlozi manipulisanja Njegoševim srb(in)stvom, srpstvom u
asimilaciji i posrbičenju Crnogoraca i nacije crnogorske. Ako su u srbinizmu
svi Južni Sloveni posrbljeni kao đeličci (pokrajine, ”srpske zemlje”, dijalekti
8
Kako je zborio vladika-gospodar Vasilije Petrović.
i sl.), nije čud(n)o da je to učinjeno i sa Crnogorcima, tijem prije što su se

(oko 170 godišta) nalazili u ramu slavenosrpskoga carstva, slavenosrpstva.
U tome je bitije onijeh zna(ve)nih Njegoševih stihova, baš u kontekstu
njegove Posvete prahu ocu Srbije (Karađorđu): ”Iz grmena velikoga lafu izać
trudno nije: / u velikim narodima geniju se gn’jezdo vije;”. Ta misao o ”ma
lijem narodima” i ”velikim narodima”, kao predvodničkim, ”vodećijem na
rodima svjetskoga duha”, ”istorijskim narodima”, isticana i od G. V. F. Hegela,
prisutna je kod Njegoša i u drugim oblicima i prilikama, kao npr. ”Zemlja
mala odsvud stiješnjena”; ”malo rukah, malena i snaga”, ”jedna slamka
među vihorove”, ”sirak tužni bez igđe ikoga, / moje pleme (slavenoserbsko,
ilirsko, južnoslovensko p.n./ snom mrtvijem spava”, ”mravi... sastavljaju
svoja iskustvena mravišta, i čele velikoljepne svoje palate. I ja... treba soglasju
opštem da podražavam”.9 Hvatanje za integralizam s drugijem, etnički
bliskim narodima nije samo potreba ”malijeh naroda”, n(eg)o i izraza svijesti
o nuž(de)nosti opšteg i zajedničkog njihovoga oslobođenja. Njom osmišljava
i opravdava ”žrtvu prenesenu na oltar zajedništva”, na uzajamnost, soli
darnost, ”sastavljanje”, ujedinjavanje, objedinjavanje, subordiniranje crno
gorskoga narodnosno-nacionalnog bića u šire etničke, višeetničke, na
detničke i neetničke, lingvističke, vjerske, kulturne cjeline i okvire ilirizma,
slovenstva, južnoslovenstva, slavenoserbstva, srbinizma, srbinstva, srpstva,
i pored toga što je ne samo priznavao no i naglašavao predvodništvo i vo
deću ulogu ”maloga crnogorskog naroda” među ”većijem (okolnim)
narodima”, ali i agonalno ispoljavao svoje crnogorsko nacionalno dostojanstvo
i ośećanje (”diku crnogorsku”, slavu, odnosno crnogorsku slobodu), što je
osnovni motiv, predmet i intencija Njegoševog Gorskog vijenca. Tijem je
opravdavao i stalno crnogorsko laviranje pomeđu narodnosno-nacionalne,
državotvorne autentičnosti crnogorske i pokroviteljstva (zaštitništva, ma
terijalne pomoći) Rusije i ostalijeh veljih sila, pa i svoju saradnju sa Ilijom
Garašaninom, odnosno Srbijom. Ta zebnja i zazor ”malo(brojno)ga
naroda” crnogorskoga je istorijska trajnica (konstanta) Crne Gore, uslovljena
njezinom prirodno-istorijskom ”sudbinom”. U tom smislu i kontekstu, i
9
Petar Petrović Njegoš, Pisma III, Prosveta, Beograd, 1982, 233, Pismo Simu
Milutinoviću od 23. juna 1845.
samo zna(ve)no crnogorsko prvačenje u borbi za oslobođenje ostale ju

žnoslovenske i druge porobljene braće, pijemontizam u njihovom buđenju
iz ropstva, koji je priznavala i carska Rusija do određenoga vakta,10 u stvari
je izraz stvarne moći u nemoći, odnosno nesrazmjerne moći spram protivnika,
te odatle i nuž(de)ne potrebe i svijesti o neophodnosti zajedničke borbe
za uspješan obračun protiv moćnoga i silnijeg okupatora; zapravo se može
shvatiti kao druga strana, naličje borbenoga ”malog naroda”, jer, inače, biće
prepušten trajnom ratnom iscrpljivanju do istrebljenja (”borbi našoj kraja
biti neće / do istrage turske al’ naše”), iako ne priznaje ”da je bolji oni što je
bogatiji i jači”.11. Tijem se mogu opravdati i pokušaji Petra I, Njegoša, knjaza
10
Ruski car je napravio državni falsifikat navodne sablje kralja Milutina, koju je
namijenio Crnoj Gori, jer je ocijenio da tada Crna Gora treba da dobije prvijenstvo na
slovenskom Balkanu, što je povrijedilo Beograd, s obzirom da je Srbija mnogo veća, bro-
jnija, jača, bogatija.
11
To neki nastoje da imen(t)uju i kao ”kompleks malih naroda”. Koliko je bila
povrijeđena miritana i priznata agonalna, prvačna i pijemontska crnogorska svijest i iz
nje očekivano prvijenstvo u ujedinjavanju oslobođenijeh južnoslovenskih i ostalih naro-
da, pokazuje primjer knjaza Nikole u njegovom sukobu sa Novicom Cerovićem. Naime,
stalni saradnik Vuka St. Karadžića, Rišnjanin Vuk Popović, saopštava Vuku u pismu od
30.1.1854: ”Jednom zapita Gospodar u Biljardi Novicu Cerovića koji su bolji ili Srbi ili
Crnogorci, a Novica mu na to odgovori: ‘Gospodaru, bolji Srblji, zašto su jači i bogatiji’.
Tada Gospodar pljune mu u brke, i grdno mu se nešto izbleji! Novica jadan uvrijeđen,
a pokojni Pero i Đorđe dohvate ga te ga povuku u kuću, i od zlijeh misli razaberu ga s
razgovorom i pićem, i po tome malo postoji, pa s golemom familijom s Cetinja otide u
Moraču” (Vuk Popović, Kotorska pisma, Beograd, 1964, 113). Umjesto knjaza Nikole,
odgovorio je Novici Ceroviću i ostalijema koji misle kao on, a vjerovatno i iz obazrivo-
sti prema Gospodaru, dr Lazar (Lazo) Tomanović u spomen knjizi (1910), posvećenoj
50-godišnjici vladavine kralja Nikole: ”Kao da u Biogradu nijesu mogli shvatiti zajed-
nicu između Srbije i Crne Gore bez supremacije nad ovom potonjom, što u začetku
svaku zajednicu potkopava, jer je osnov svake zajednice potpuna jednakost i međusobno
poštovanje. Istina, Srbija je viša, naprednija i bogatija, ali priroda zemljišta, duh naroda
i prošlost Crne Gore mogu se mjeriti sa tim preimućstvima Srbije, i da ne spominjemo
nezavisnost Crne Gore od njenog postanka (Pedeset godina na prestolu Crne Gore (1860-
1910, Cetinje, 1910, 9). Pored zna(ve)noga konformizma, i od 1918. do danas, kada
se proklijalo načertanijsko śeme u Crnoj Gori, dio Crnogoraca se otuđuje u tzv. (sve)
srpstvo i opredjeljuju se kao (crnogorski) Srbi po psihološkoj identifikaciji inferiornosti
”malijeh” sa ”veljim”.
Danila i knjaza/kralja Nikole ustaničkoga podbadanja u Hercegovini, Srbiji,

nuđenje vojne pomoći i ubačanja svojih boraca u Srbiju radi upirivanja
ustanka, na čem je srpska uprava ljutito negodovala. Iako je Njegoš s
ubjeđenjem prihvatio integralističku ideju oslobođenja porobljenijeh naroda
i njihovo ujedinjavanje u liku srbinstva, srpstva, južnoslovenstva, ipak se
nije mirio sa preuzimanjem pijemonstva i vođstva od strane hatišerifske
Srbije i Srba, o čemu će utančine biti docnije riječi.
Iako su razni narodni pokreti i nacionalno-oslobodilačke ideologije
bile otvorene, naklonjene i formulisane kao integralističke, teško ih je bilo
dovesti do sopstvene identifikacije, ali je svaka od njih težila da ostane
sopstvena, svoja, sa neposrednijem identitadom, posebito ako je očekivala,
kao crnogorska, da nešto predstavlja i da može predstavljati u balkanskim
nacionalnim i narodnijem pokretima.
U rečenom klinču (prihvatanja i razrokosti, nesklada) objediniteljsko-
oslobodilačkoga integralizma slovenskog i južnoslovenskog narodnog
preporoda, na jednom, i imperijalnog karadžićevsko-garašaninovskog
svesrpskog integralizma (srpskoga južnoslovenstva), na drugom boku,
našli su se i bili rastezani i ostali dinasti Petrović, vladika-gospodar
Njegoš, knjaz Danilo i knjaz/kralj Nikola I, vazda ukorijenjeni u
autentičnom crnogorcizmu koji je ne samo bio otvoren prema prvom (ob)
liku integralizma, nego ga je pijemontski podžižao kao svoju nuž(de)nu
potrebu, a dolazio u nesklad, zazor, zebnju, sumnju, nepovjerenje i otpor
prema drugom liku integraliazma, koji je postojao stvarnost i nuž(de)
nost. Prvi lik integralizma bio je početni(čki) zanos i eros oslobađanja svijeh
Južnih Slovena, sve do slovenstva, kao ideal, nazivan i ”pravo srpstvo”,
koji se sve više nuž(de)no sukobljeno i razočaravajuće suočavao sa onim
drugim, manipulativnim, političko-imperijalnim likom integralizma
(ujediniteljstva, objediniteljstva, prisajediniteljstva), i zato prepoznavan
sintagmom da to nije ”ono pravo srpstvo” i da ga više ni nema. Rastrgnuti
između tijeh integralizama, Petrovići, pa ni Njegoš ni knjaz/kralj Nikola,
nijesu ni za tren gubili svoj autentični crnogorski identitet, niti se odricali
svo(je)ga samobitnog crnogorskoga narod(nos)no-nacionalnog bivstva u ime
bilo kojega integralizma, pa ni onoga zanosno-oslobodilačkoga (idealnog
tipa, ”pravoga svesrpstva”) i njihove ”jezičke zbrke (pometnje)” u imen(t)

o vanju.12
Već sam naglasio da s Njegošem nastaje novi kvalitad u poimanju
crnogorsko-srpskijeh odnošenja i posve sporni, problematični, nejasni i
mistifikovani termin srpstvo i ”srbovanje”. Sa i od Njegoša nastaje roman
tičarska ”njegoševska” epoha posrbljavanja Njegoša, Crnogoraca i ”srbo
vanja” u Crnoj Gori, koja se podudara i poklapa sa pojavom Načertanija
(1844) kompilatora Ilije Garašanina, odnosno sa sve jačim naturanjem i
širenjem srpske birokratsko-imperijalne, nacionalističko-romantičarske
ideologije i politike svesrpstva i njegove ”režimske nauke”. U tom saštivu i
sa tijem namjerama vršena su, đe je gođ bilo moguće, naknadna preinačenja
i krivotvorenja (počev od transkripcije i prijevoda) izvornijeh śedočanstava
starijeh Crnogoraca, pa i Njegoševih djela, sve do novijeg doba.
Prijethodne tvrdnje su dokazane i elaborirane na primjerima dinasta
Petrović Njegoš i njihovih onodobnika, našijenaca i izvanjaca u razdoblje
do Njegoša, koji će i dalje ostati tvrdovjeran rečenoj crnogorskoj tradiciji,
s tijem što će je zaogrnuti svojim aktualnim integralizmom srpstva i
južnoslovenstva, odnosno srpskoga južnoslovenstva, rečenoga srbinizma,
srb(in)stva, srpstva. To će jedanak pružiti mogućnost zloupotrebe Njegoša
u službu srpskoga integralizma, slavenosrpskoga i srpskoga jedinstvenog
južnoslovenstva, svesrpstva Vuka St. Karaddžića, Dositeja Obradovića,
episkopa N. Ružića, Sima Milutinovića i drugijeh, što je bilo ”opšta ideologija
toga vremena” (”socijalna narudžba”), podastrta srpskim tajnim, ali
zvaničnim, svesrpskijem nacionalnim programom Velje Srbije Načertanijem
kompilatora I. Garašanina. Ovo, i pored toga što je cjelokupna Njegoševa
političko-držav(otvor)na i spisateljska djelatnost nesumnjivo bila iskonski
spu(p)čena sa autentičnim crnogor(a)cizmom, njegova najdublja afirmacija
i (samo)potvrđivanje.
12
Crnogorcizam i narodnosno-nacionalno (etničko) biće Crrnogoraca kod
Njegoša, u sklopu istinskoga objediniteljsko-oslobodilačkoga integralizma, u duhu crno-
gorske aksiologije slobodarskoga čojskog junaštva ističe i Branko Pavićević: ”Vladika je,
istovremeno, i prvi naš politički mislilac koji je na neponovljiv način objasnio i suštinu
crnogorskog nacionalnog individualiteta, reljefno odredivši istorijske korijene narodnog
bića i samosvijesti Crnogoraca”. Međutim, isti autor ostavlja dilemu u samobitno etničko
biće Crnogorca izvan tzv. srpstva (Branko Pavićević, Knjaz Danilo, isto, 412).
Njegošev žilavi, autohtoni, refleksni, gotovo genetski crnogorcizam,

narod(nos)no-nacionalno (etničko) biće crnogorsko, uslovno rečeno
crnogorstvo, našlo se u idejnom i ideološko-političkom klinču (pomeđu)
ilirizma i preovlađujućega srbinizma, srb(in)stva, srpstva. To je bilo opšte
stanje duha toga vremena, ali i ”socijalna narudžb(in)a” (Svetozar Matić).
Morao ga je konzumirati i Njegoš u skladu sa tijem opštim težnjama, ali i
primjereno svojemu vladičanskom i državničkom statusu, pravoslavnom
opredjeljenju i carsko-ruskom pokroviteljstvu, panslavizmu kao sverustvu,
srpskom i ruskom carskom pravoslavnom fundamentalizmu, ali i mate
rijalnoj pomoći od srpske vlade za ostvarenje ideje ujedinjenja.13 Trpio
je uticaj oba (ob)lika integralističke ideje, i ilirizma i srbinizma (srpstva),
ali više drugog, preovlađajućeg i pobjedničkoga. Toga radi je Njegoševo
srpstvo i srbovanje posebit (ob)lik istočne integralističke ideje ujediniteljskoga
oslobođenja i, u skladu s tijem, njegovo slavenosrpstvo (u užem) i srpstvo
(u širem smislu južnoslovenstva). Posebit je po tome što je na temelju
autentičnoga, narod(nos)no-nacionalnog (etničkog) bića crnogorskoga,
samobitno užilištenoga crnogorcizma, Crnogorstva nad(o)gradio neetničko,
nadetničko, nad narodnosno-nacinalno ili višenacionalno integralističko
srpstvo i kao vladika crnogorski i višenarodnosno carsko-patrijaršijsko
odbrambeno-oslobodilačko slavenosrpstvo, a kao gospodar crnogorski
i južnoslovenstvo. Ni slavenosrpstvo ni srpsko južnoslovenstvo nijesu kod
Njegoša u narodnosno-nacionalnom (etničkom) određenju i značenju,
n(eg)o kao, prije i svrhu svega, odbrambeno-oslobodilačko višenarodnosno,
višenacionalno, neetničko, nadnacionalno, idealizovano jedinstvo i zajedništvo
koje ne poriče ni imeno(m) ni stvarno, niti ništi njegovu višenarodnost.
Prihvata i slavenosrpstvo i južnoslovensko srpstvo u duhu ilirizma kao
višenarod(nos)no-nacionalno zajedništvo, ali ne kao golu narod(nos)nu
istost, niti ih ujedinjeno poistovjećuje u jedi(nstve)ni srpski narod. Zato kod
njega postoji naglašena individuaciona narod(nos)no-nacionalna različnost,
nesklad, pa i kontrasti u okviru samoga tako shvaćenoga srpstva, navlaštito
kada agonalno ističe crnogorsko miritano prvačenje u odnosu na nadređeni
pijemontizam Srba u ostvarenju integralističkoga srpstva.
13
Prema Ustavu za propagandu, Njegošu je srpska vlada davala jednogodišnju
pomoć u iznosu od 1.000 dukata, oponašajući primjer ruske pomoći Crnoj Gori.
Za njega je i pravoslavno slavenosrpstvo i južnoslovensko srpstvo

pjesnička idealizacija integralističke istočne ideje ujedinjene (zajedničke) bo
rbene odbrane i oslobođenja južnoslovenskijeh naroda. Suštinski ne dovodeći
u pitanje autentičnost Crnogoraca, rečeno integralističko srpstvo kod njega
je apstraktni idejni i ideološki dodatak i nad(o)gradnja nad nesporno sa
moniklim narod(nos)no-nacionalnim (etničkim) crnogorskijem biv
stvom, crnogorcizmom.
Iako terminološki napadnije i zbrkanije, i kod Njegoša je svuđe pri
sutan, kao i u ilrizmu i srbinizmu, žilavi, autentični, samonikli narod(nos)no-
nacionalni, otadžbinski crnogorski etnički korijen i žilište – crnogorstvo, koje
se, u stilu i duhu vremena –ilirizma i srbinizma- premošćava u integralističku
ideju zajedničkoga oslobođenja i ujedinjenja–srpstvo, srb(in)stvo, srbinizam. S
obzirom da je Crnogorcima i Srbima Tursko carstvo bilo glavni neprijatelj
i brana oslobođenju, kod njega, kao i kod Crnogoraca, srpstvo, ”srbin”,
”srpski” ima ono granično značenje razgraničenja ”pravoslavne srpske vjere”
nasuprot ”turskoj vjeri”. Ujedinjeno i zajedničko srpstvo je i kod njega,
kao i kod knjaza/kralja Nikole, nadnacionalna, nadnarodnosna, neetnička,
višenacionalna idejna i ideološka nad(o)gradnja nad etničkim crnogorstvom.
Iako je prihvatio srbinistički (ob)lik integralizma – Srba i srpstva, ono kod
njega, kao i kod svijeh Petrovića, stalno kontrastira sa crnogorskim narodom,
nacijom, otadžbinom, crnogorcizmom, crnogorstvom. Iako crnogorstvo tendira
srpstvu kao zajedništvu, ipak se svuđe ośeća nesklada i različitost pomeđu
autentičnog, iskonskog, refleksnog, gotovo genetičkog crnogorstva, crno
gorskoga narod(nos)no-nacionalnog (etničkog) bića, na jednom, i inte
gralističkoga apstraktnog srpstva, na drugom boku.
Srpstvo je kod Njegoša, prije svega, agonalna i integrativistička apstra
ktna reminiscencija na nekadašnje moćno Srpsko (Dušanovo) carstvo,
čije bi obnavljanje bilo jaka brana od silnoga Turskoga carstva. Srpstvo
je, u stvari, kod njega slavenoserbstvo ”Pećke patrijarašije slavenosrpske”
u ramu Dušanovoga carstva, njihovo nerazdvojno jedinstvo, ideja nastala
kao proizvod ideologije srbinizma i opšte ideologije ujediniteljstva
toga vremena. Slavenoserbstvo, odnosno srpstvo je prošireno i na
južnoslovenstvo, odnosno južnoslovensko srpstvo u širem značenju.
Ni po izričitijem izjavama, terminološki, ni po idejnosti i ideološko-

političkoj praksi ne bi se moglo reći da bi Njegoš porekao, potirao niti
se odrekao crnogorskoga narodnosno-nacionalnog bivstva u ime Srba
i srpstva, ni samoga južnoslovenstva. koje je za njega bila integrativna
ideja zajedništva, i to idealnog, oslobođenog, herojskog. Njegoš stalno
agonalno i pijemontistički uzdiše i prvači crnogorcizam i unutar srpstva,
južnoslovenstva i u odnosu na njih. Baš u samom zna(ve)nom crnogorskom
agonizmu i pijemontizmu su čvorne tačke nesporazuma sa Srbijom, Srbima
i srpstvom, stalnoga kontrastiranja da bi istakao crnogorsko miritano
prvačenje, prvijenstvo i pijemontističku ulogu i mjesto u srpstvu, odnosno
oslobađanju južnoslovenskijeh naroda iz višestrukoga carističkog ropstva.
To kontrastiranje ide do bitnoga zaoštravanja, sukobljavanja, povređivanja
nacionalnog ośećanja i dostojanstva Crnogoraca. Da bi književno izbjegao
takvo zaoštravanje i sukobe, ublažio već prepoznatljivu i doživljenu neskladu
između Srba i Crnogoraca, posebno u borbi za oslobođenje i prvačenje,
Njegoš koristi jedan suptilan, gotovo perfidan književno-poetski postupak,
kojim zvanično srpsko mn(i)jenje, postojeće i istorijsko stanje srpstva
i u samom njemu, koje daje Srbiji i njezinim zaslužnicima prvijenstvo i
pijemonstvo, znači suponirana konverzija, korjenito ga kritikuje tako što
to kudi suprotstavljajući ga idealiziranim srpskijem ličnostima i idealnoj
reminiscenciji srpstva. Takav Njegošev metod nazvao sam diplomatsko-
književni metod kontrastiranja i suponirane konverzije.
No, iako je rečeno srpstvo kod Njegoša, u svijem njegovim likovima,
suštastveno nadnarodnosni, neetnički i višenacionalni i južnoslovenski dodatni
sloj i (na)dogradnja nad etničkim crnogorcizmom, Crnogorstvom u duhu
ilirizma i srbinizma njegovoga vakta, ipak je tek od njega trajnije i kobno
terminološki zamagljeno i smiješano nesporno i posve čisto samobitno
narodnosno-nacionalno (etničko) biće crnogorsko, što se odvijalo jedanak
i uporedo sa pojavom Načertanija (1844) i načertanijevskoga srpstva.14 Kao
14
Za razliku od ove Njegoševe zamršene kvalitadne novine, suprotivno prijethod-
noj tradiciji našijenaca i izvanjaca, za ilirca Ivana Mažuranića je samorodno crnogorsko
etničko biće nesumnjiva datost, bez ičesovih primjesa. Vjerovatno je to i glavni razlog
što u epu Smrt Smail-age Čengića ne pominje ni ilirsko, ni hrvatsko, ni srpsko ime, n(eg)o
isključivo Slovinstvo.
ni njegovi prijethodnici, ni on nije nikada izrekao da su Crnogorci etnički

Srbi, srpskoga etničkog bića i po(d)rijekla, osim kao i za sve Južne Slovene i
ostale Slovene opštenito. Odnos Njegoševoga crnogorcizma prema srpstvu
je kao i odnos crnogorstva spram srpskoga južnoslovenstva, koje kod Njegoša
ne potire i ne identifikuje ostale narode (Južne Slovene).
Takav srbinizam je srpski ”narodni (kulturni) preporod” proširio i
poistovjetio sa slovenstvom, slavenosrpstvom, južnoslovenstvom, uobliča
vajući ga u romantič(ars)ki nacionalizam koji je utemeljio, između ostalijeh
(Dositeja i drugijeh), Vuk St. Karadžić svojim kulturnim i lingvističkim
projektom,15 kao tzv. svesrpstvo.16 Tijem je srbizirao južnoslovenske nacije,
a neke nijekao, ništio zajedno sa njihovom državnošću. Srbin i apstraktno
srpstvo je obuhvatalo gotovo sve Južne Slovene pod imenom i pojmom
jednoga jedin(stven)og naroda, docnije u ujed(i)niteljskoj ideologiji tzv.
troplemenog (troimenoga) naroda: Srba, Srbo-Hrvata (Hrvato-Srba), Srbo-
Slovenaca, što su zagovarali i značajni naučnici sva tri narodnosna imena. U
Viđi od istoga autora Nauk(a) o samobitnosti Crnogoraca(h) u 53 (118) po(d)uka
za svakoga od čobana do akademika, tom, II, sa posebnijem naslovom Priprema ujed(inje)
nja, prisajedinjenje Crne Gore Srbiji 1918, bijeli teror i njihova aktuelnost, JP Infomativnvo-
izdavački centar Cetinje, Cetinje, 2001, posebno 75 (3) Načertanijevsko srpstvo.
15
”Srbi svi i svuda”, tzv. (sve)srpstvo, odnosno veljesrpstvo, koje se amalgamisalo
sa ”ostatkom iracionalne ideje o srednjovjekovnom carstvu” (G. Gezeman), njegovom
patrijaršijom, slavenosrpstvom, južnoslovenstvom, slovenstvom. Vuk Karadžić je jedan
od najvećih idejnih i ideoloških trajnih veljesrba, veći i od samoga I. Garašanina čije je
Načertanije samo političko-državna implikacija i implementacija već od ranije zacrtanijeh
projekata. Srpski nacionalno-oslobodilački pokret se izvrgao u birokratsko-hatišerifsko-
autonomaški nacrt proširenja srpske države kroz obnovu Dušanovoga carstva u ramu
”Slavena turskih”. To Carstvo Slovena nastaje propašću Turskoga carstva na čijoj će se
balkanskoj teritoriji obnoviti Srpsko crstvo. To je državno vanjski politički (veljedržavni,
velikonacionalni, veljecrkovni, veljejezikoslovni) program Velike Srbije, po potrebi i
mogućnostima, u raznijem drugačicama. To će ostati t(ra) jna ”grješka srpske nacije”,
odnosno tzv. svesrpstva, gotovo nepopravljivi njezin defekt, kao istorijska trajnica.
16
U stvari sve(to)srpstvo, objediniteljsko, ujedniteljsko, bezuslovno svesrpstvo,
odnosno veljesrpstvo. Viđi: Sreten Zeković, Crnogorska hrestomatija – Nauk(a) o samo
bitnosti Crnorgoraca(h), tom XI sa posebnijem naslovom Srpstvo = veljesrpstvo, Crnogo-
rski kulturni krug, Cetinje, Crnogorski kulturni krug Podgorica, Elementa montenegrina
Cetinje, Crnogorski kulturni forum Cetinje, Crnogorska prijestonica, 2006.
tom ushićenju i opštenitoj zabludi, od koje se Crnogorci još nijesu oslobodili

i (o)trsili, ujed(i)niteljski se (u krvi) stvarala i razurala Jugoslavija. Takvo
srpstvo, kao veljesrpstvo, ostalo je kao trajnija grješka srpske nacije, odnosno
trajni njen defekt sve do danas, koji je toliko škodio i samoj srpskoj naciji i
ostalijem južnoslovenskim narodima.17
No, i prije konačnoga uobličenja vanjsko-političkoga svesrpskoga
(velje)državnog i (veliko)nacionalnog programa u Načertraniju, mnogo
ranije se u idejnoj i ideološkoj sferi odvijao isti taj proces, koji se može
pratiti još od Nemanjića, pa preko poistovjećivanja Srba i slavenosrba, čak,
i Slovena u idejnosti Pećke patrijaršije u ”turskoj Srbiji”, do Obrenovića.
Srpska politika uništenja crnogorske državnosti, slobode i samostalnosti
i njezino priključenje ”turskoj Srbiji” bila je prisutna i za vakta Miloša
Obrenovića i njegove hatišerifsko-autonomaške orijentacije. Pošto mu
je Njegoš u pismu iz Ct. 13.2.1832, tražio zajam sa redovnim vraćanjem
za 3000-4000 cekina za održavanje uspostavljene nove državne uprave,18
prvo je Miloš Obrenović nagovarao Njegoša da ne napada i da pripomogne
onoj strani turskoj, u njihovim međsobnim ratnim obračunima, koja je
u interesu njegovom, pa traži da se Crnogorci priključe jednoj turskoj
strani i bore za nju. Njegoš mu u pismu iz Ct. 6.3. 1831. šalje potvrždenije
da ga je narod crnogorski izabrao za gospodara Crne Gore i diplomatski
mu odgovara na njegovu ponudu, a zatim kratko zaključuje: ”Ne volim
da nijedan Crnogorac u toj vojsci za dušmana pogine”, a u pismu od 22.
8.1832. ukazuje mu da ”narod crnogorski nije propao i ne bi propao ni od
vezira. Šaka Crnogoraca pak gotova je svagda za svojnost, voljnost i nezavi
snost pośljednju kaplju krvi proliti”, pa se nada da će Porta ”nezavisnost i
pravo Crne Gore priznati”. Također, i u pismu od 2.5. 1833. kaže da ”niti
Crna Gora ikad namjerava priznati tuđega pokrovitelja osim od vlasti
jednovjerne i jednokrvne” Rusije.
17
O razrokosti (razlazu) ilirizma i srbinizma u śenci ”Načertanija” viđi u mojoj
knjizi Crnogorska nacija, Crnogorsko-hrvatsko prijateljsko društvo, Cetinje, 2010 u
naslovima: Ideološko-politički razlozi razrokosti (razlaza) ilirizma, srbinizma i crnogor(a)
cizma u svijetlu načertanija (123), Crnogorski narodni (kulturni) preporod (65), Ilirizam,
srbinizam i crnogor(a)cizam (65).
18
Cjelokupna djela Petra II Petrovića Njegoša, Pima I, br. dokumenta 105.
Miloš Obrenović piše Njegošu da je dobio od Sultana ferman

po kojem treba da pokori Crnu Goru i śetuje ga suštinski da se priključi
(prisajedini) ”turskoj Srbiji”, odnosno silnom Sultanu. Srpski istoričar dr
Vladimir Ćorović navodi da je Miloš Obrenović ”u stvari postao srpski
vezir” i da je ”Srbiju smatrao prosto kao svoj pašaluk”. Dr Dragoje Živković
ukazuje na zle namjere M. Obrnovića spram Crne Gore: ”Neke posredne
vijesti ukazuju da je knez M. Obrenović prilikom svoje pośete Carigradu,
u drugoj polovini 1836. godine, nagovarao Sultana da pokori Crnu Goru.
Vlastoljubivom Milošu je smetalo što je Petar II samostalni vladar koji je
ponosan na svoj položaj i slavnu istoriju svoje otadžbine. Pored njega on se
ośećao inferiornim”.19 Tom prtinom Miloš i počinje da ostvaruje svoj plan
spram Crne Gore, zaumljen još za vrijeme Petra I.20
”Držanje kneza Miloša prema Crnoj Gori bilo je veoma sumnjivo.
Iz izvještaja vršioca dužnosti okružnoga poglavara Kotorskoga Gabriela
Ivačića, upućenog 10. marta (1832) Gubernijskom predsedništvu, vidi se
kakve je planove knez Miloš imao. O planovima kneza Miloša, Vladiku
crnogorskog stalno je izvještavao Simo Milutinović, krijući od kneza Miloša.
Knez Miloš će se i kasnije baviti planovima u pogledu Bosne, Hercegovine i
Crne Gore. Da je tako nalazimo dokaz u jednom fermanu, upućenom knezu
Milošu od strane turske vlade, čiju je sadržinu Simo Milutinović (navodno?)
tajno dostavio vladici Petru II....Gabriel Ivačić došao je do važnih političkih
podataka koje je 6.3. stavio do znanja Gubernijalnom predśedništvu, da je
2.3. došao u pośetu Petru II u društvu dvaju Crnogoraca iz Pipera jedan
uskok, turski izbjeglica, koji je duže boravio u Srbiji. On je Petru II donio
jedno pismo od kneza Miloša i jedno od Sima Milutinovića. Knez Miloš
19
Istorija crnogorskoga naroda II, DP Montex, Cetinje, 1992, 491.
20
Razlog za tu inferiornost dobio je još i od Petra I Crnogorskoga u povodu nje-
govoga pisma Alekseju Karađorđeviću, sinu Karađorđevom, zbog čega je izbio već rečeni
njihov žešći diplomatski sukob, koji je smutio S. Milutinović. Tada je Miloš vrlo nes-
motreno i grubo kudio Petra I zbog podbadanja pobune u Srbiji protiv Turske carevine,
nazivao ga buntovnikom, Karađorđevu pobunu nazivao ”razmiricom” koja je samo još
veći zulum i nos okideni donijela Srbiji, a Crnu Goru zvao beznačajnim ”majušnim dije-
lom srpstva”. Petar I mu je otpozdravio da je Crna Gora mala, ali ”sasvijem izvjesno sa-
mostalna”, borbena i slobodna.
javlja Vladici da je primio ferman od Sultana u kome mu se naređuje da

pokori Hercegovinu, Albaniju i Crnu Goru. Za tu svrhu stavljeni su mu bili
na raspolaganje ratni troškovi i municija. U Miloševom pismu stajalo je
da se vladika Petar II mora pokoriti carskom fermanu. O odluci Sultanovoj
jasnije se izražava Simo Milutinoić. On je uz pismo vladici Petru II dostavio
kopiju fermana od 4.3. Vladika Petar II odgovorio je oštro na pismo knezu
Milošu. Napominje da se Crna Gora nalazi pod zaštitom Rusije kao i da je
turska vlada sa svojom odlukom prenaglila i da će se ipak Crnogorci znati
braniti”.21
Ta se politika vodila stalno prema Crnoj Gori i konačno uobličila u
zvanični državni nacrt Načertanije I. Garašanina, prusutna u dinastičkim
sukobima oko prvijenstva, koji su samo eksponentni i površinski lik su
štinskoga narodnosno-nacionalno-državnog pijemontizma sve do kona
čnoga ostvarenja 1918. godine.
Crna Gora kao zbjeg slobode Crnogoraca
Toliko zloupotrebljavani Njegoševi stihovi u Gorskom vijencu i

Śćepanu Malom o Crnoj Gori kao zbjegu (pribježištu, utočištu, azilu) srpske
vlastele nakon turske najezde i opšte kosovske tragedije posve jasno se
odnose na zbjeg za sve uskoke svoje crnogorske sunarodnike, počev još od
sve više sužavanoga zbjega gospodara Ivana Crnojevića, pred turskijem
nadiranjem (Žabljaka, Oboda, Cetinja) u slobodnu (podlovćensku) Crnu
Goru, iz prijethodne (cjelovite) ”dioklecianske zemlje”, Zete/Crne Gore
koju su Turci, Mlečani i Srbi, pojedinačno i združeno, osvajali postupno.
Nije bila zatvorena ni za druge uskoke još od Ivanova Zakonika (1484) koji
je ozakonio pravo azila u Cetinjskom manasti(je)ru,22 vjerovatno poučen
još izbjeglicama iz Paštrovića i Primorja od totalnoga razuranja od strane
21
Srpski istoričar Mom. V. Žeravčić, Planovi kneza Miloša o Bosni, Hercegovini i
Crnoj Gori, Istorijski zapisi, god. VIII knjiga XI, 1-2. Cetinje, 1955., 376. Slično pismo je
Miloš Obenović slao i Petru I.
22
Zove se Sud gospodski nazvan i Carski ili Sud patrijaršiski koji niko ne može
prekršiti, pa se često i objavljuje pod imenom Sud carski i patrijaršiski koji je ozakonio
gospodar Zete Ivan Crnojević.
Nemanjića,23 a zatijem i od srpskoga despota Stefana Lazarevića, sina kne

za Lazara, i njegovog sestrića Đurđa Brankovića (1423, 1428.). Tek na
kon njihovoga trećeg nasrtaja (1453), Stefanica Crnojević ih je potpuno
porazio i zatijem je despotovina pala pod tursku vlast. Ovi srpski despoti su
pokušavali da je sebi potčine i učine vazalima turskim.
U podlovćenski zbjeg slobode nalazili su utočište i oni dio crnogorski
jeh sunarodnika iz okupiranih djelova Crne Gore (”Donje Zete”, Brda i
Primorja) koji se nijesu šćeli islamizirati, poturčiti i trpjeti turski zulum, ali
i oni iz sandžaka crnogorskoga pod Skender-begom Crnojevićem (1513-
1529), koji je, nakon njegove smrti, pripojen skadarskom sandžakatu.
Sve to potvrđuje onu tvrdnju G. Stanojevića da je to ”Crnogorce
dovelo u ove krše”. Njegoš u pismu D. Medakoviću iz Ct. 6.1.1849. navodi:
”Znate, mila braćo, da mi od Kosova zbježasmo se u ove gore, koje neprestano
našom junačkom krvcom oblivamo, kojom su ove gore postale junačke i
nepobjedime”. Njegoš ovđe kaže da smo se ”mi od Kosova” zbježali u ove
gore, što znači mi iz Crne Gore, Crnogorci. Također ne kaže ”sa Kosova”
no ”od Kosova”, što znači od opasnosti od Turske carevine koja je prijetila
državi Crnojevića da je pokori. Njegoš ovđe zbori o Crnogorcima (mi se
zbježasmo).
To se jasno ukazuje i u anonimnom Kratkom opisu o Zeti i Crnoj Gori
(1774) u st. 10.24
Uostalom, paradoksalno i protivrječno je tvrditi da su Turci osvojili
Crnu Goru, a ujedno da su srpski vitezovi u njoj našli utočište da se u njoj,
porobljenoj i sirotinjskoj, spasu i bore za njezinu slobodu, a ne iz bogate
Srbije za slobodu njezinoga naroda. Ni Njegoševa ni opšta etika, etos i
etnos ne bi uzdizala srpske prebjege kao slobodare zato što su ostavili u
nemilost svoj narod, a našli spas u drugom, bilo isto tako porobljenom ili
slobodnom, posebno ne ako se još njihovi sunarodnici bore protiv samoga
tog zbjega zajedno sa svojim tlačiteljem.
23
Vojislav D. Nikčević navodi dokumenta da su, npr. Adžići izbjegli iz Paštrovića
u kršnu Crnu Goru kada je Nemanja do temelja razurio cnogorske primorkse gradove.
24
Isto, 65: ”Turci zavladaše desnom stranom rijeke Morače, a lijeva strana ove
rijeke ostade pri Crnoj Gori pod upravom hercega. Tada se sve plemenite zetske porodice
povukoše u Crnu Goru na lijevu stranu rijeke Morače i raseliše se po raznim mjestima
ove kneževine...”
Pored toga što ne postoje istoriografski dokazi za masovniju (e)

migraciju Srba u Crnu Goru poslije Kosovske pogibelji, teza o Crnoj Gori
kao zbjegu srpskijeh vitezova, koji nijesu prihvatili tursko ropstvo, nema ni
česovoga osnova i zbog śljedećih razloga:
1. Srbija (Despotovina) je od Kosovskoga poraza (1389) dok su je
Turci pokorili (1459), 70 godina prihvatila tursko vazalstvo, a po nuždi
kraće i ugarsko.
2. I u tom razdoblju stalno vode ratove kao turski vazali, a čas i ugarski,
a i Despotivina se proširuje tzv. ”srpskijem zemljama”. Inače, bogata Srbija
se ekonomski, trgovinski i kulturno razvija.25
3. Srpski feudalci su se, kako i Njegoš śedoči svojim stihovima, u
međusobnim stalnim ratovima iscrpljivali i uništavali pred konačnim
turskijem potopom Srbije.
4. U konsolidovanju stanja u Despotovini, Stefan Lazarević rati i
protiv okolnijeh zemalja, pa i protiv Zete/Crne Gore, s ciljem da ih pri
sajedini vazalnoj Srbiji.
5. U čitavom tom razdoblju jedini srpski velikaš, koji je kao najmoćniji
prihvatio tursko vazalstvo, ali se i odmetao od Turaka, bio je navodni ”izdajnik”
Vuk Branković, sa svojom svitom i vojskom, koji je spašavo glavu i od Turaka
i od Despota, turskoga vazala, glavnog i prvog ”roda izdajice” (Njegoš) da
bi dobio od Sultana na upravu Vukove zemlje.26 No, ni Vuk Branković nije
25
Stefan Lazarević, kao turski vazal, učestvovao je u bici na Rovinama (1395)
protiv vlaškoga vojvode Mirčete i protiv krstaške vojske kod Nikopolja (1396). Kao
nagradu za hrabro držanje u ovijem bitkama dobio je zemlju Vuka Brankovića na up-
ravu, jer se Vuk bio odmetnuo od Turaka. Sa vojskom sultana Bajazita I, sudjelovao je
u bici kod Angore (1402); poslije turskoga poraza, pri prolasku kroz Carigrad, dobio
je titulu despota. Pri povratku u zemlju, sačekali su ga kod Tripolija (1402) Brankovići.
Ali su ih braća Stefan i Vuk Lazarevići porazili. Stefan je postao ugarski vazal 1403. i
dobio od Ugara na upravu Beograd, Mačvu, Golubac, rudnik Srebrnicu i pośede u Juž.
Ugarskoj. Nakon smrti sultana Sulejmana došao je na carsko prijestolje Musa, Stefanov
žeženi protivnik. U savezu sa Bosancima, Ugarima i Muhamedom, bratom Musinim,
Stefan Lazarević je pod planinom Vitošom (1413) porazio Musu. U zahvalu što mu je
pomogao, novi sultan je sklopio s despotom mir. Okuplja pod svoju vlast ranije tzv. ”srp-
ske zemlje” i vodi ratove protiv njih radi prisajedinjenja Despotiji.
26
Zato Njegoš ne izdvaja ni jednog srpskog velikaša iz svoje lamentacije o Ko
sovu, kosovskoj večeri i ”kukavnom srpstvu ugašenom: ”Velikaši, trag im se utro, /raspre
bježao ni tražio zbjeg nigđe, a najmanje u Crnoj Gori (đe mu kao izdajniku
ne bi moglo biti mjesta ni u mitu). Tek sa konačnim porazom Srbije (1459.),
Brankoviće je Bajazit I razbaštinio i proćerao iz zemlje. Nalaze zbjeg i utočište
u Sremu i postaju vazali ugarsko-hrvatskoga kralja pod imenom srpski despoti
u Juž. Ugarskoj. Učestvovali su u mnogim akcijama protiv Turaka. Pošljednji
despot iz famelje Brankovića umro je 1502. su (sa) čime se gasi ova familija.
Prema tome, ”srpska elita” (velikaši) u Despotovini odmah je prihvatila
tursko vazalstvo, pa ugarsko, pa lavirala i u turskom taboru, čak, i protiv
krstaške vojske; bilo preokupirano očuvanjem svojih pośeda i privilegija,
njihovim pretvaranjem u pašaluke, zatijem međusobnim ”krvničkim
gonjenjem” (Njegoš) radi nadmoći i prevlasti, vazalnoga dodvoravanja Tu
rcima, te i ratovima za osvajanje suśednijeh zemalja i naroda. Jedini neposlušni
i odmetnički srpski vazalni velikaši u Despotivini bili su Brankovići, ali ni oni
nijesu (i)migrirali iz Despotovine, nego su proćerani iz ”turske Srbije” i to ne u
daleku nepristupačnu, planinsko-krševitu, siromašnu Crnu Goru, no u Srem
(Juž. Ugarska), kao što se u tom smjeru i putem događalo i sa povlačenjem
srpskoga življa ispred Turaka u 15. v. u hrvatske krajeve i stvaranje Vojne
krajine.27 U Juž. Ugarsku, Srem, Karlovce, sve do Budima, odvijaju se i
docnije zna(ve)ne seobe Srba, kao ona pod Arsenijem Čarnojevićem. I drugi
patrijarsi i monasi, koji su došli u sukob s turskom upravom, kao npr. Vasilije
Brkić i pećki arhimandrit Avakum, završavali su čak u Rusiji. U Ugarskoj
su se sjatili slobodoljubivi Srbi i iz toga jata je (sa lagodnije distance, izvan
Turskoga robovanja) generirana svijest o oslobođenju, kosovski mit, san
o obnovi Srpskoga (Dušanovog) carstva, svetosavlje, svesrpstvo, utopija
slavenosrpskoga carstva, slavenosrpskoga jezika koja se u hatišerifsko-
autonomaškoj Srbiji birokratsko-policijski izrodila u zamjeni Turskoga
carstva u carstvo ”Slavena turskih”, u Veliku Srbiju.
śeme posijaše grko,/ te š njim pleme srpsko otrovaše/... postadoše roda izdajice”. Pod
uticajem stvorenoga mita, koji je podžižala srpska crkva, da bi zaštitila lozu sv. Lazara, i
Njegoš je žrtvovao Vuka Brankovića kao izdajnika radi opravdanja kosovske tragedije,
iako mu je to nekonsistentno i nekoherentno sa prijethodnom njegovom kuknjavom
nad kosovskom večerom, s obzirom da je prethodno metnuo u isti lonac sve velikaše.
27
Ali to ni do danas nije razlog da se srpski krajišnici imen(t)uju kao esencija (so,
elita, najbolji, najrasniji) dio hrvatskoga naroda i nacije, kao što se to gotovo uobičajeno,
popularno i populistički radi u Crnoj Gori na osnovu, navodno, izbjeglih najboljih Srba
”Velikaši roda izdajice”

Također, i sam Njegoš u prvom ”Kolu” Gorskoga vijenca ističe i lame
ntira da su srpska vlastela i plemstvo već na Kosovu ”postali roda izdajice”:
”velikaši, trag im se utro,
raspre śeme posijaše grko,
te s njim pleme srpsko otrovaše;
velikaši, grdne kukavice,
postadoše roda izdajice.”
To potvrđuju i śljedeći Njegoševi stihovi, koji neposredno prijethode

osporavanoj tezi o zbjegu:
”Srpskoj kapi svud ime pogibe;
postadoše lafi ratarima,
isturči se plahi i lakomi-
mlijeko ih srpsko razgubalo”.
”Postadoše lafi ratarima” odnosi se na srpske vitez(ov)e, što znači, da

nijesu izbjegli u planinsku Crnu Goru, no su u ravnici postali ratari, turski
vazali, da bi zadržali pašaluke.
Suštastvo Njegoševoga ”zbjega”, što je naročito izraženo u Śćepanu
Malom, jeste da je slobodna, podlovćenska Crna Gora sama po sebi
zbjeg, po svojemu nastajanju, načinu opstojanja, samom bitisanju, još od
zbježavanja Crnojevića i u zbjeg transformisane njihove države.
Upliv u formiranju njegoševoga ”Kosovskog mita”
Opšti upliv na Njegošev ”Kosovski mit” i ”srpstvo” izvršila je rečena

”socijalna narudžbina” koja se uvriježila (interpolovala) i u Crnu Goru,
a navlaštito preko Njegoša, posredstvom Sima Milutinovića, Vuka St.
Karadžića, Matije Bana, Milorada Medakovića, Ilije Garašanina i njegovoga
Načertanija koje je, u stvari, impulsiralo, kako bi rekao Sveti Petar
Crnogorski, ”javnijem i potajnim načinom”, rečenu ”socijalnu narudžbinu”
čiji apetiti su bili svi Južni Sloveni. Ovo se uobiličilo u srbinizam (srbinstvo,
srpstvo) kao ideja i ideologija objedinjavanja, ujediniteljstva i oslobađanja

južnoslovenstva po Karadžićevom načertu ”Srbi svi i svuda”.
Sa kosovskim mitom i svesrpstvom mladi Njegoš se upoznao sa (izvana
planiranim, organizovanim i podržanim) dolaskom Sima Milutinovića u
Crnu Goru, koji je bio pisar kod Petra I Svetoga i vaspitač 14-godišnjega
Njegoša. Simo Milutinović je najviše uplivisao kod Njegoša esencijom
rečenoga romantič(ars)koga svesrpstva: sveopšte oslobođenje Srba i Slovena,
slovenstvo, južnoslovenstvo, srpstvo, kosovska tragedija, mit Obilića i kult
Karađorđa, Crna Gora kao ubježište (zbjeg) srpstva, Crnogorci kao najbolji,
izabrani dio (cvijet, dika) srpstva. S tijem se mladi Njegoš upoznao na vrlo
osoben ”vaspitni način”, ali je neobazrivo tvrditi da je to u bitnom kasnije
karakterisalo Njegoševu idejnu preokupaciju i da je tijem zaboravljao ono što
je slušao na Cetinju, te da je za tri godine koliko je Milutinović bio na Cetinju,
od jednog Njegoša stvorio je drugoga.28 Za Njegoša je to bila apstraktna ideja
i beživotna maglovita kontura za njegovo poetsko-filozofsko oživotvorenje
autentičnoga i autohtonog crnogorskoga narodnosno-nacionalnoga bivstva
i nadljudske borbe Crnogoraca za samoodržanje u slobodi, situirajući to
na širem planu, istorijski, društveno, balkanski i međunarodno, ne samo
značajnijem no i prijemčivijem horizontu, u ramu romantič(ars)koga
onodobnog ilirizma i srbinizma, na nivou istorijskoga toka nacionalno-
oslobodilačkih pokreta na Balkanu i interesnih sfera veljih sila čime je na
umjetnički način, do genijalnih visina, nastavio začetu nit u Vasilijinoj Istoriji
o Crnoj Gori i zakonodavne i ostale intencije i aspiracije Petra I Svetoga.
No, da je Simo i austrijsko-srpska sprega bila ubijeđena da je Njegoš
tako olako prihvtio njihovu ”socijalnu narudžbinu” ne bi ga neprekidno
pratili i motrili, niti bu mu preinačavali i krivotorili dokumenta i njegova
djela u cilju njegovoga posrbičenja. A Simo je, kako smo već viđeli, a i dalje
28
Dr Radoslav Rotković, Kratka ilustrovana istorija crnogorskoga naroda, Grafos,
Cetinje, 1996, 115/6. Iako je izričito izložio ovu tvrdnju, preuveličavajući Simov uti-
caj na Njegoša, u istoj knjizi i drugijema svojim knjigma, znatno to svojim visprenim
stručnim i zasnovanim analizama, konstatacijama i podacima uglavnom opovrgava. To je
najočitije u primjeru koji navodi u vezi sa tvrdnjom da je Simo od jednog Njegoša stvorio
drugog, kada citira Sima i Nenadovića o Dvoboju učenika i učitelja, koji ga gotovo odmah
opovrgava.
ćemo to istaći, bio zaista preinačatelj i krivotvoritelj, pa je u tome najviše

uplivisao u Njegoševim djelima.
Drugi upliv i uticaj na 20-togodišnjeg arhimandrita Njegoša vršio je
istaknuti Srbin, odnosno svesrbin Vuk St. Karadžića po kojemu su Srbi svi i
svud – tri zakona (vjeroispovijesti), koji je ukupni folklor, narodne tvorevine,
bez obzira đe su nastale, sve sakupljene riječi, bez obzira đe ih je sakupio,
imen(t)ovao srpskim. Nije ni Vuk Karadžić bio imun od preinačenja. Viđeli
smo da su i njegovi prsti bili umiješani u podmetačinu pojki i u njima pomena
srpskog imena Petru I Svetom. Prvobitno je svoju knjigu naslovio Crna
Gora i Crnogorci, a docnije Crna Gora i Boka Kotorska. Najprostiji i nadrskiji
primjer njegove ”socijalne narudžbine” je da je u Bečkom dogovoru napisao
da se u Crnoj Gori ne upotrebljava h u genitivu plurala, a sva Njegoševa
najvrednija djela vrve od te karakteristike ondašnjega crnogorskog jezika.
Ipak, iako zasut raznijem ondašnjim nejasnim terminima i kate
gorijama, uplivima i uticajima, Njegoš, kao ni njegovi prijethodnici, nije
imao potrebe da svoj narodni (etnički) crnogorski identitad skriva i pokriva
drugim, tuđim, da ga (p)otuđuje i utapa u drugi, izvanjski. Naprotiv, sve
što je radio i stvarao upereno je, ne samo na očuvanje crnogorskoga na
rodnosnog (etničkog) identitada, no i na njegovo afirmisanje. On je s po
nosom prihvatio onu izjavu vladike-gospodara Vasilija Petrovića (1754):
”Svak svojim imenom neka bude zadovoljan”.
Sve se to poklapa sa vaktom kada je Ilija Garašanin, ministar unu
trašnjih djela, a zatijem vanjskih djela Srbije, uveo policiju i birokratski
način uprave, i kada je njegovo kompilatorsko Načertanije prihvaćeno
kao zvanični spoljno-politički i nacionalni program Velje Srbije i kada je
počelo njegovo ostvarivanje u okolnim državama i narodima preko pla
ćeničke srpske agenuturne mreže i operative, koja je za svoj svesrpski
program uključila (angažovala?) i Petra II Petrovića Njegoša, dajući mu
povelju - godišnju novčanu potporu (nalazio se na spisku prema Ustavu za
propagandu Srbije), koja se radije zove pomoć, poput i po uzoru na onu iz
Rusije, kako je to formulisao I. Garašanin u Načertaniju.
Петар II Петровић Његош као државник и државни реформатор 61
UDK 342.3(497.16)Petrović Njegoš P. II
Dr Čedomir BOGIĆEVIĆ
PETAR II PETROVIĆ NJEGOŠ

KAO DRŽAVNIK I DRŽAVNI REFORMATOR
Na prostome trgovištu almaz nema cjene prave,

Niti genij’ međ’ neznanstvom može dužne imat slave.“
(Njegoš)
Sažetak: Autorski rad sagledava Njegoševu grandioznu ulogu u crnogorskoj oslobo

dilačkoj povjesti kao državnika i državnog reformatora i osvjetljava njegovu ulogu ka
radikalnoj formi oblikovanja crnogorske moderne države kroz genezu različitih oblika
njenih državno-pravnih institucija i ostvarenih planova i projektovanih ideja na formiranju
sintetičke forme realnog bivstva crnogorskog državno-pravnog bića. U tom smislu, autor daje
etičko-filozofski i istorijsko-pravni pristup s obzirom da se istoriografija i pravna književnost
nihilistički odnose prema Njegošu kao državniku.
Ključne riječi: Crnogorska junačka sloboda, crnogorska pravica, principat, crno

gorski moralni kodeks, crnogorske državne reforme na različitim poljima društvenog života
PETAR II PETROVIC NJEGOS CONSTITUTIONAL

ROLE AND REFORMATION
Abstract: The autor sees the essence of Njegoš’s constitutional role related to the
formation of a modern Montenegrin state as that of a reformer. Njegoš was ravaging old tribal
society and creating a different one, and he could not accomplish that through reforms, but
bz using radical moves. The ethival-philosophical approach of Njegoš as a ruler is herreby

incorporated into a legal historical context.
Key words: montenegrin heroic freedom, montenegrin justice, principat, montenegrin

ethical codex, montenegrin state reformation on socitey life

1. Prolog
Crnogorska istoriografija, istorija književnosti, državno-pravna

istorija, istorija umjetnosti, teozofija i filozofija proučavaju djelo Petra II
Petrovića Njegoša (Njeguši, 01/13.11.1813. – Cetinje, 19/31.10.1851)
isključivo sa književno-poetske, filozofske i teozofske strane, dok Njegoševu
ulogu kao državnog poglavara, državnika i reformatora crnogorske države
posmatraju sa periferne optike i ignorišu njegovu ulogu kao državnog
vladaoca. Zbog toga, ovaj rad ima za zadaću da pokuša približiti ulogu
i značaj velikog crnogorskog pjesnika, mislioca i filozofa u njegovom
djelatnom umu na polju uloge koju je ostvario kao veliki državni poglavar,
vladalac i reformator moderne crnogorske državnosti.
Njegoševo državotvorno, poetsko i filozofsko trojstvo jedinstveno
je stablo koje izniče iz istog korijena tvoračkog agona uma, čija je kruna
dala bogate plodove neponovljivog genija. Poetsko-filozofska eskpresija
Njegoševa i državotvorno pregnuće ne mogu se odvojeno posmatrati,
već se nalazi u sintezi i interakciji – njegova vladarska pozicija inspirisala
je njegovu poetsko-filozofsku imaginaciju, koja je svojim humanizmom i
slobodarstvom dala osobenu nit njegovom pravdoljubivom, vizionarskom,
hrabrom i slobodarskom državotvornom doprinosu.
2. Društveno istorijske determinacije
Tokom cijele Njegoševe vladavine (1830. – 1851.), Crna Gora

se nalazila u teškim iskušenjima u pogledu stanja unutrašnjih prilika od
brane od spoljnjih opasnosti. I najplodnijih godina ona je teško i bijedno
prehranjivala svoje stanovništvo (120 000 na početku vladavine Nje
goševe), a 1846. g. je bila velika suša – “sunce je sve sprižilo, njive nijesu
ponijele i zavladala je stravična glad”. Skadarski paša – Osman-paša
Skopljak, sin Sulejmanov, nastojao je da iskoristi teške prilike u Crnoj Gori,
pa je u pograničnim mjestima iznio žito, odijela i oružje i davao na poklon
odmetnicima i crnogorskim izdajnicima. Njegoš je energično suzbijao
podrivanje autoriteta vlasti i izdajničke postupke i akcije, utičući snažno na
svijest pojedinaca i cijelog naroda u pogledu organizovanja oslobodilačke
borbe, te otkrivanja dubine njenog nacionalnog i oslobodilačkog značaja.
Njegoš širi misiju u evropskoj javnosti o opravdanosti vjekovne borbe
Crnogoraca za voljnost i slobodu, te da se Crna Gora prikaže kao slobodna i
nezavisna zemlja. Iako već s početka XVIII v. slobodna i nezavisna, ona (Crna
Gora) ni tokom Njegoševe vladavine nije de iure međunarodno priznata kao
slobodna i nezavisna zemlja. Evropskim političkim duhom preovladavao je
otomanski koncept položaja Crne Gore kao sastavnog dijela otomanske
imperije, a borba Crnogoraca kao pokret buntovnika i razbojnički pokret
odmetnutog dijela otomanskog carstva. Više puta se Njegoš požalio da ga je
sudbina dovela na tešku i odgovornu dužnost. Isticanje uloge vladike Danila
Petrovića je potvrđivanje potrebe umnoga vođstva narodnog povelitelja, te
što objedinjuje i pravilno usmjerava težnje i napore pojedinaca i narodnog
kolektiva “za borbu neprestanu”, “da bude što biti ne može”, sa ciljem uzdizanja
jedinstva i duha borbene akcije crnogorskog naroda. Tako se protezala, s
koljena na koljeno, “zavjetna misa” i njena istorijska suština: “Da se junački
amanet očuva / divno ime i sveta sloboda”. Jer, kad “Crnogorac izgubi svoju
slobodu i nezavisnost on više svoj život ne iščitava ni u što” (Njegoš).
3. Etičko-filozofski pristup dramaturgiji Njegoševe uloge kao

državnog vladara
O slobodi ličnosti
Da bi osoba bila ličnost, potrebna mu je sloboda. Čovjek je subjekt

moralnog zakona. Ličnost je moralna kategorija. Samo je slobodan čovjek
nezavistan i samosvjestan. Sloboda je uslov ljudske opstojnosti. Odreći se

slobode znači odreći se svojstva ljudskog bića. Sloboda nije stanje nego
nepresječna djelatnost uma i ljudske borbe. Sloboda se ne stiče nego osvaja.
“Sloboda je smisao čovjekov od postojanja. Sloboda je izbor u stvarima
između dobra i zla. Izbog odluke zasniva se na kriterijumu savjesti i u sladu
je sa vrlinom i predstavom o moralnog značaja dobra”.
Neslobodan je svaki pojedinac, ako narod nije slobodan u cjelini.
Sloboda je vezana za biće naroda. Najveći vid slobode je odbrana narodne
nezavisnosti: “Crnogorac kad izgubi slobodu i nezavisnost on više svoj život ne
isčištava ni u što”.
Njegoš je isticao posebnu atribuciju slobode, njenu blagorazumnost
koja liči i oblagoeođava čovjeka, a ona je žrtvenik kojemu se najblagorodniji
proizvodi ovog gorskog gnijezda jošt od pamtivijeka prinose (Njegoševo pismo
F.S. Stadionu, 27. 02. 1849.).
„Svako je živio dugo ako nije umro kao najmljeni rob“, govorio je Njegošev
stric Petar I Petrović Njegoš (1748-1830), što je svojim testamentom od
18.10.1830. za svog nasljednika – duhovnog i svjetovnog vladara, odredio
svog sinovca Radivoja Tomova, budućeg Petra II Petrovića Njegoša.
Borba za slobodu
Borba je suština života u kojoj čovjek ne prestaje biti čovjek, jer “nad
ovom grdnom mješavinom opet umna sila tožestvuje” (Njegoš). Ako, takva
borba, pa bila ona i krvava, ispunjava čovjekovu dužnost prema drugima
i zajednici slobodnih ljudi, narodnoj časti i narodnim svetinjama, onda je
takva borba opravdana. Junaštvo je borbeni akt odbrane, samooslobođenja
i zaštite ličnog, nacionalnog, državnog i ljudskog dostojanstva. Junaštvo je
u službi slobode. Sloboda je vrlina sama po sebi. Živjeti u slobodi, znači ne
biti rob. Slobode nema bez borbe, pregnuća i žrtve. Je li krvavije stranice, pita
se Njegoš u svom pismu N. Tomazeu od 21.04.1848, u svemirskoj istoriji od
crnogorske? U spjevu „Lažni car Šćepan Mali“ ističe: „Mi smo šaka malena
naroda / bogu hvala opita slobodom“. Kao i u kosmogoniji, per analogiam,
svjetlost mora da obasja mračne bezdane i pobijedi mrak, kao ultima ratio
života. „Zasja sveta carica sloboda“.
Plemenitost Crnogoraca
Nijesu Crnogorci surovo ratničko pleme, nego tvrda podumijenta

ljudskovine, velikodušni i humani, koji su spoznali odgovornost za
nacionalnu oslobodilačku borbu, dajući joj etički smisao. Svi junaci
“Gorskog vijenca” potresno plaču kad čuju za sudbinu Batrića Perovića. Oni
što su pohvatali jarebice, svi iz glasa poviču: “Puštite ih amanet vam božji
/ utekle su k vama da uteku / a nijesu da ih pokoljete” (“Gorski vijenac”).
Takav duh ljudskoće i priznanja dostojanstva drugoga Njegoš izražava se i
prilikom odavanja počasti prvom stranom poglavaru koji je posjetio Crnu
Goru od nestanka Ivanbegove države – saksonskom kralju Fridrihu Avgustu,
31.05.1838. godine, prilikom njegovog dočeka u selu Mirac – Njeguši: “O
miropomazana glavo, vječna Ti hvala što si nas udostojio visoke posjete. Tvoje
će ime vječno kod nas živjeti, ne na hladnom kamenu ili metalu, nego u našim
dušama uvijek dok god u Crnoj Gori bude našijeh krša i naše slobode”.
Čojstvo i junaštvo
U crnogorskom moralnom kodeksu ne postoji pojmovna odrednica

ni riječ “neprijatelj”, jer on i kao takav i u tome svojstvu ne prestaje biti čovjek.
Zato su junaštvo i narodni heroizam osnov vojnosti i slobodarskog duha,
što su povezani sa visokim ljudskim stemljenjima i najdublje osvetljavaju
prirodu i smisao crnogorskog života i čovječnosti. Slijedom takve umnosti
i narodnog logosa “junaštvo je car zla svakojega”, jer ono gospodari i
zapovijeda zlu i nevolji, savlađuje savijajući sve to pod svoj skut. Junaštvo
mora biti čovječno. Junaštvo je nezamislivo bez čojstva. “Junak čojku konja
vodi”. Njegoš uzdiže ljudsko dostojanstvo na pijedestal najvišeg ljudskog
prava i moralnog kodeksa: “Što pogani od ljudi činite / što junački ljude ne
smaknete.” Njegoševi su junaci odlučni, mudri, stojički mirni i neustrašivi,
iako im “strašna ura gori pred očima”. Oni su bez straha i mane “pa ipak nema
toga ko’s ne boji čega / da ničega ano hlada svoga”. Njihov primjer čovječnosti
i junaštva “učiše pjevača kako treba s besmrtnošću zborit”.
Dobro i Zlo
U pogledu shvatanja zla, Njegoš ističe da je ono odsustvo dobroga

i da stalno treba čovjek da se bori da u njemu zlo ne nadvlada dobro. Ako
zlo pobijedi dobro, onda ljudi prestaju biti ljudska bića. Dobro se „ne pušta
da ga zlo pobjedi“. „Ti sve misliš od dobra k boljemu / a ja mislim od zla put
goreg / zlo prenosim gorega se čuvam.“Ovo je slikovita akciologija i gradacija
– pozitivna (dobro), negativna (zlo), između kojih počiva tanka i neizvjesna
nit supstancijalnog bivstva, a oba fenomena žive jedno s drugim.
Poštenje
Poštenje izražava moraln katakter čovjeka, ono predstavlja skup

vrlina čije atribucije daju smisao čovječnosti: “do poštenja sve je mrtvo /
ono živi vjekovječno”. Za poštenje umiru junaci. Upravo čovjek onda i pogine,
čest i poštenje njegovo kad mu se oduzm (Njegoš). Crnogorci se smrti smiju i
rugaju. Smisao života je smrt. Transintegracija tjelesnog nastavlja život kroz
besmrtnost duše, ali samo ako se egzistiralo pod vrlinama moralnih zakona
i zavrijeđela uspomena na životne podvige. „Lako je živjeti za života, teško
je živjeti poslije smrti“ (Sv. Petar Cetinjski). Njegoš je to izrazio porukom:
„Blago tome ko dovijek živi / imao se rašta i roditi”, te etičkom filozofemom:
“Grob je častan, život vječan / život sraman, grob vječiti“.
Vladikat kao principat
Njegoš je svoju misiju vladikata (riječ “vladika” je ruska riječ i

znači vladar) ispoljavao u formi prinicipata. On je jednom prilikom Vuku
Karadžiću kazao: “Nijesam ja Vuče duhovni pastir, no sam ja svetovni vladika”.
Takođe, nije mu htio dati blagoslov za štampanje njegovog rječnika, rekavši
mu da to nije njegova misija nego da za tu činidbu nađe neke sremske
popove. A državne atribucije vladara, kao državnog poglavara Njegoš

je shvatao u načelu primus inter pares. Dakle crnogorski vladikat nije bio
teokratija, nego principat u modernoj svetovnoj formi. „Jerbo sreće u narodu
nije / kojim kapa rukovodi crna“.
Svaku odluku, od državnog značaja, koju bi donio Vladika morao je
potvrditi Opštecrnogorski zbor, a svaku odluku Opštecrnogorskog zbora
morao je sankcionisati crnogorski Vladika. Ovaj instrument i princip
narodne uprave najbolja je potvrda da priroda crnogorske vladavine nije
bila teokratska.
Pravda
Njegoš pravdu poima kao supstancijalnu vrijednost univerzalnog

karaktera koja ljudskom biću daje čovječansko obilježje i racionalni smisao
života, a čiji cilj je poštovanje druge osobe i njenog ljudskog dostojanstva.
Njen instrument, pravo, je rodna kći svoje majke: „Svete pravde strogi su
zakoni“. Njen vrhunac izražen je u ideji slamanja sile, nepravde i tirjanstva:
„Al tirjanstvu stati nogom za vrat / dovesti ga k poznaniju prava / to je ljudska
dužnost najsvetija“. Smisao bivstva je u uništenju zla i nepravde i uspostavi
pravde i slobode. „Da zla ova listom utamanim / da nepravde razrušim oltare
/ da podignem i okrunim pravdu“.
3. Njegoš kao državni poglavar
Pravno-istorijski pregled
• Poslije smrti Petra I Petrovića Njegoša, Praviteljstvo Suda Crno

gorskog i Brdskog (sastavljeno od 50 činonačelnika po principu
jednakog predstavništva svih plemena) Njegoš je reformisao i
pretvorio u Praviteljstvujušči Senat Crnogorski i Brdski, u sastavu
od 12-16 članova iz najjačih bratstava i plemena da upravljaju
kao članovi kolektivnog organa, koji je ostvarivao zakonodavnu,

upravnu, izvršnu i sudsku vlast.
• Evo kako je izgledao sastav Senata na početku 1832. godine: Ivan
Vukotić, prezident, Mateja Vučićević, viceprezident, te članovi:
Điko Martinović, Filip Đurašković, Manojlo Vukotić, Marko
Uskoković, Marko Kaluđerović, Mihailo Bošković, Marko Plamenac,
Spaho Drekalović, Savo Petrović i Đorđije Petrović. Reformisani
Senat krajem 1837. godine umjesto 12 ima 14 članova, i to: Pero T.
Petrović, prezident, Đorđije S. Petrović, viceprezident, te senatori:
Stevan P. Vukotić, Filip Đurašković, Milo Martinović, Andrija
Perović, Ramo M. Bošković, Marko Plamenac, Todor M. Božović,
Vukale Gađ, Mićo P. Vukmanović, Božo Moračanin Đekin, Čoketa
Uskoković i Spaho Drekalović. Na narodnom zboru u crnogorskoj
prijestonici Cetinju, Njegoš je, prema izvještaju G. Ivačića od
04.09.1837. godine, kazao da obrazuje praviteljstvo da bi suzbio
raspre i razdore koji vladaju među crnogorskim plemenima i da bi
ukinuo relativnu samostalnost lokalnih zajednica. Kratko vrijeme
za sebe je bio rezervisao dužnost predsjednika Senata crnogorskog
i brdskog.
• Njegoš je izvršio reorganizaciju crnogorskih oružanih formacija,
stvarajući oružane odrede: Perjanike i Gvardiju. U sastav Perjanika
je ulazilo 8-30 ljudi, kao lična pratnja i osiguranje Njegoša kao
državnog poglavara, te članova Senata, a u Gvardiji je bilo oko
400 vojnika sa 18 kapetana i ona je izvršavala sudske odluke i
druge odluke Senata, te posredovala u rješavanju sudskih sporova
istovremeno rješavajući manje sporove i izričući kazne po
odlukama donijetim u tim sporovima.
• Postavio je nahijske kapetane i obrazovao prve narodne sudove, te
promijenio sastav i svih lokalnih organa vlasti u čitavoj zemlji. Sada
Gvardija ima izmjenjenu ulogu i postaje savjetodavni i pomoćni
sudski organ nahijskim kapetanima. U narodu se govorilo: Ide
kapetan sa gvardijanima.
• Prema izvještaju austrijskog izaslanika kapetana Oreškovića od

10.07.1840. godine: “Nema ni u jednoj drugoj državi policije koja
je tako budna, okretna, a u isto vrijeme tako smjela i odvažna, kao
što su to vladičini perjanici i njegova Gvardija... Nijedan razbojnik ne
može tamo izbjeći zasluženu kaznu. Gvardija i perjanici noću opkole
njegovu kuću i nema slučaja da je neko utekao... Senatori, kapetani,
Gvardija i perjanici samo čekaju njegov mig, i ja ne vjerujem da u
svijetu postoji neka druga zemlja u kojoj se zapovjesti vladareve
tako tačno, tako brzo ispunjavaju, počev od najnižega do najvišeg...“
Kapetan Orešković u nastavku izvještava dalmatinskog guvernera
Johana Fon Turska: „Vladika je u stanju da odvažno upravlja ovim
divljim narodima i da ga postepeno približi evropskoj kulturi. On
pokazuje osobine koje su svojstvene samo plemenitim ljudima, on je
nesebičan, darežljiv, pravičan, ljubazan i snishodljiv prema svakome,
a njegovo ponašanje prema nekim svojim neprijateljima pokazuje
velikodušnost... Sudijinu odluku, pa ma kako ona ispala, poštuju
Crnogorci kao nešto sveto.
• Ukinuo je ustanovu guvernadurstva, na temelju prethodne odluke
Praviteljštvujućeg Senata crnogorskog i brdskog od 04/16 1832.
• Tokom 1833. godine, donijeti su Zakoni Otačastva od 20 odredbi
koje je sastavio ruski izaslanik i predsjednik Senata crnogorskog i
brdskog Ivan Vukotić Ivanović, ali ovaj kodeks običajnog i pisanog
prava pretežno krivično-pravne naravi imovinskog, trgovačkog,
fiskalnog i nasljednog prava nije nikad stupio na snagu. Već u
to vrijeme Njegoš je osjetio opstrukciju predsjednika Senata i,
preko njega, snažno nametanje političkog pokroviteljstva putem
oduzimanja nezavisnosti kroz finansijsku potporu Rusije. Zato je
odbio stavljanje pečata i potpisa na taj zakonodavni projekat.
• Proglasio je svog strica Petra I Petrovića Njegoša, crnogorskog
vladiku, za sveca, o čemu je izdata posebna deklaracija – Objavlenije
i pozdrav narodu crnogorskome i brdskome (18./30. 10. 1834.), či
me je simbolično iskazao samostalnost i nezavisnost Crne Gore i
autokefalnost crnogorske crkve.
• Odigrao je veliku diplomatsku ulogu u istorijskom zbitiju crno

gorskog naroda, pa sve što je izgubio na ratnom polju ili sam
okrnjio (Lesendro, manastiri Maine i Stanjevići), nadoknadio je
diplomatskim sredstvima.
• Izvršio prvi popis stanovništva i domaćinstava u Crnoj Gori,
tokom 1838. godine, u kome je popisano 339 sela, 9328 domova
i 20750 naoružanih Crnogoraca.
• Uspio je da se razgraniči sa Austrijom 1841. godine, bez učešća i
posredovanja Turske.
• Sklopio je Ugovor između Crne Gore i Hercegovačkog pašaluka,
potpisan 24. 09. 1842. godine u Dubrovniku in lingua Iliria (na
Ilirskom jeziku). Ovaj Ugovor sklopljen je sa Ali-pašom Riz
vanbegovićem, i njime je predviđena razmjena ljudstva, a predviđa
i kažnjavanje prestupnika sa obadvije strane. Toga dana, Njegoš i
Ali-paša su sklopili pobratimstvo.
• Njegoš je podigao zgradu – Rezidenciju za vladiku i crnogorski
Senat -Biljardu, 1838. godine, od dotacije ruske pomoći koja je
iznosila 9000 dukata.
• Govorio je francuski, ruski, italijanski i njemački jezik, naučio
osnove engleskog jezika i započeo prevod Homerove Ilijade.
• Nabavio je mikroskop.
• Nabavio je posebni kalup za livenje medalja (1841. - Medalja za
hrabrost zvala se imenom Nikca od Rovina, velikog crnogorskog
junaka, ali je kasnije pod pritiskom unutrašnje sujete i pizme nekih
crnogorskih glavara, preimenovana u Medalju Obilića).
• Nabavio je štampariju, na povratku iz Rusije, krajem 1833.
godine, za 3000 rubalja i postavio je u prizemlju svoje rezidencije
u Cetinjskom manastiru. Njome je upravljao Rus Mihailo Petrov
sa dva mlada Crnogorca. Od 1838. njome rukovodi Dimitrije
Milaković, Njegošev sekretar, a od 1841. godine - Filip Vuković.
U njoj se štampa prvi crnogorski almanah Grlica, te Njegoševa
djela Pustinjak Cetinjski i Lijek jarosti Turske, kao i Poslovice Vuka
Karadžića. Godine 1852, tokom prve Omer pašine vojne, za vlade

knjaza Danila, njena su slova pretočena u puščana zrna.
• Instalirao je, na Lovćenu, vjetreni mlin.
• Planirao je akciju za nabavku crnogorskih brodova – topovnjača.
Tokom boravka u Dubrovniku 20. 01. 1843. godine, Njegoš stupa
u vezu sa brodograditeljima iz Gruža i arhitektom A. Šoljetićem i
s njima ugovora gradnju 5 brodova topovnjača. U njima bi moglo
stati oko 50 ljudi i po jedno artiljerijsko oruđe i poziva ih u Crnu
Goru da krenu s poslom. Unutrašnje prilike i međunarodne
aktivnosti su, međutim, omele ove njegove planove.
• Pronašao je eksperte za izradu arterskih bunara.
• Ugovorio je izradu baruta za potrebe crnogorskih oružanih
formacija.
• Formirao je Ishodjajušči žurnal – državni protokol akata javne
vlasti i korespodencije sa drugim organima i stranim državama.
• Otpočeo rad na izradi geografskih karata i topografskih karata
Crne Gore.
• Organizovao je prvi poštanski saobraćaj i prvu poštansku službu
od Cetinja do Kotora.
• Osnovao je prve škole u Crnoj Gori: na Cetinju 1833. i u
Dobrskom selu 1834. godine. Njegoš je isticao da je prosvjeta
„duša ljudska bez koje je čovjek mrtav umom vječno“, a da su „učilišta
vozdignuta da se ostre umovi ljudski“.
• Smijenio je političku opoziciju – prezidenta i viceprezidenta
Senata Ivana Vukotića i Mateju Vučićevića, i spriječio vođu
unutrašnje opozicije Đorđija Petrovića da preuzme vlast.
• Stalno je nastojao da se oslobodi ruske finansijske pomoći i da
uspostavi sistem ekonomske i finansijske nezavisnosti Crne Gore.
• Pokrenuo je prvi književni časopis – “Grlica”.
• Propisao je formu i izgled crnogorskog pasaporta – Crnogorsko
provodno pismo (pasoš) – 1837. godine.
• Preko londonske banke i u vezi sa velikim finansijskim magnatom

Rotšildom, formirao je novčane rezerve za obrazovanje prve
crnogorske valute – peruna, od dva talira, a novac je nazvan po
Perunu, vrhovnom bogu slovenske mitologije.
• Formirao je velike novčane rezerve i poslije svoje smrti je ostavio
195.000 rubalja gotovog novca: putem testamenta – 100.000
forinti za narodne potrebe, 100.000 za roditelje i dvije udate sestre,
50.000 za narodnu kancelariju, 55.000 za dobrotvorne svrhe.
• 1833. godine obrazovao je crnogorske poreske instrumente –
daciju: svaka kuća da daje po talir – pola na Đurđevdan, a pola na
Mitrovdan.
• Izdao je akt Objavlenije narodu crnogorskomu i brdskomu, 18. 09.
1838. godine o uvođenju poreskih klasa.
• Bio je prvi crnogorski reformator državnih finansija. On je
rodonačelnik crnogorskog finansijskog sistema.
• Prvi je naplatio porez na čitavoj crnogorskoj teritoriji 1838. godine,
što je doprinijelo učvršćivanju crnogorskih državnih institucija i
organa centralne vlasti, te suzbijanju plemenskog separatizma.
• Prvi je razgraničio državne prihode po izvorima i izvršio
nomenklaturu finansijskih obaveza.
• Rusku finansijsku pomoć dobijenu 1833. godine iz Petrograda,
u vrijednosti od 15.000 rubalja ili 9.000 dukata, namijenio je za
izradu štamparije, crkvene potrebe i biblioteku.
• U prvom crnogorskom časopisu “Grlica”, odštampao je svoje prvo
djelo “Pustinjak cetinjski”.
• Testamentom je 20.06.1850. godine, sačinjenog u Prčnju, odre
dio za svoga našljednika Danila Stankova Petrovića, ali ga nije
preporučio za duhovnu akademiju nego za svjetovnu školu, o
čemu se saznaje iz Njegoševe prepiske sa ruskim poslanikom
Majendorfom u Beču. Takva je svjetovna škola u to vrijeme bila
nespojiva sa vladičanskom ulogom, pa je ta Njegoševa odluka
dovela do panike u srpskim diplomatskim krugovima i agenturnoj
mreži, što je Ilija Garašanin okarakterisao kao najjači udarac
srpstvu i najveću nesreću za Srbiju. Ovime se može reći da je Njegoš

rodonačelnik crnogorske svetovne, laičke i mirske države, što je
ostvario preko svog našljednika, velikog crnogorskog državnika –
vladara i crnogorske “munje” - knjaza Danila I (1852.).
• Preraspodjelu novca kao imovinske mase, po osnovu svojeručne
Njegoševe oporuke, crnogorski knjaz Danilo I Petrović izvršio je
tako što je sav novac koji je Njegoš namijenio svojoj rodbini dao u
državnu miriju – kasu, zbog čega je i došao u sukob sa Njegoševim
sestrićem – Stevanom Perovićem.
• Njegoš je organizovao prvu računovodstvenu službu u kancelariji
državnog Senata.
• Pripremio je prvi Priručnik za rukovanje državnim novcem.
• Prvi je donio kovnicu novca u Crnu Goru u čemu mu je pomogao
kotorski bankar Gopčević.
• Konstituisao je prvi crnogorski budžet, kao finansijsko pravni
akt zakonodavnog značaja, lično davao instrukcije za njegovu
pripremu crnogorskom kaznečeju – državnom blagajniku i
rukovatelju državne kase Dimitriju Milakoviću, i diktirao sadržaj
Podrobnih instrukcija, u 12 punktova (17. 08. 1837.). U njima
je uredio način vođenja računske knjige i raspolaganja novcem
državne kase, od kada porez je plaćan po klasama: prva klasa – 3
fiorina, druga – 2, treća – 1 i četvrta – 2 cvancika.
• Nabavio je državnu kasu – riznicu koja se i danas čuva u
Njegoševom muzeju u Biljardi, te fotoaparat (aparat za “skidanje
obraza”).
• Namjeravao je da izgradi put od Bjelopavlića do Kotora na sugestije
bjelopavlićkih glavara i tako povezao trgovinu unutrašnjim
proizvodima sa kotorskim pazarom i Mediteranom, a put je
trebao da se finansira od prihoda Manastira Ostrog. Za njegove
vlade, Crnogorci su odnijele dvije pobjede nad otomanskim
zavojevačima - Kosovi lug 1836. i Martinići 1837. godine. Tokom
1831. i 1832. godine, napao je varoš Podgoricu kojom prilikom
je, prema nekim istorijskim izvorima, došlo do izdaje među

vođstvom nekih crnogorskih oružanih odreda.
• Neumorno je radio sa igumanom Mojsijem Zečevićem na prisa
jedinjenju Crnoj Gori brdskog plemena Vasojevići. Ovo potvrđuje
Pavle Rovinski, smatrajući da su Vasojevići za vrijeme Petra II
Petrovića bili ujedinjeni s Crnom Gorom.
• Sarađivao sa arbanaškim prvacima plemena Hoti na zajedničkim
naporima za konačno oslobođenje albanskih plemena od oto
manska vlasti.
• Tokom Njegoševog boravka u Beču 1837. godine, poznate bečke
novine Allgemeine Zeitung, u broju od 07. 02. 1839. godine,
objavljuju znamenito pismo „Crnogorske granice“. U njemu
Njegoš čitaocima objašnjava da je država Crna Gora faktički
(de facto) samostalna i nezavisna i da je ona pravno obrazložena
(de iure), navodeći da je njenu i faktičku i pravnu samostalnost
priznao još turski sultan Selim svojim fermanom iz 1799. godine.
Samostalnost je izdejstvovao punomoćnik njegovog strica Petra I
Petrovića, crmnički senator Sava Plamenac i u njemu se navodi da
„ Crna Gora nije bila nikad potčinjena vlasti našeg dvora“ (o ovom
otomanskom fermanu i Njegoševom tekstu u navedenom listu,
opširno piše dr Jevto Milović u članku Njegošev boravak u Beču
1836/37, objavljenom u časopisu Istorijski zapisi, br. 1/1954.)
• Krajem 1838. godine odredio je za svog nasljednika svog sinovca
Pavla, sina svog brata Pera. Međutim, ovaj se teško razbolio i rano
preminuo 1842. godine u Petrogradu, tokom svog školovanja.
Njegova smrt veoma je pogodila strica Petra II.
• Njegoš je započeo formiranje Crnogorske knjižnice (Crnogorske
biblioteke), koja je 1846. godine imala 1000 bibliotečkih jedinica,
od čega je od svog strica Petra I Petrovića zatekao u književnoj
ostavštini 423 jedinice. Ova “knjižnica” je bila sređena po svim
bibliotečkim mjerilima, a najodgovornije i najljepše staranje o
njoj imala je, za vrijeme vlade knjaza Danila, njegova supruga
knjaginja Darinka, izuzetno obrazovana žena. Nakon smrti
knjaza Danila, Crnogorska knjižnica, koja se nalazila u Biljardi je,

prema riječima D. Vuksana, rasturena i u velikoj mjeri nestala, a
samo je mali broj knjiga ostao u Dvorskoj biblioteci, Cetinjskom
Manastiru, cetinjskoj Bogosloviji, narodnoj biblioteci, Gimnaziji i
po privatnim bibliotekama.
* *
*
Završna razmatanja
Suština Njegoševe političke uloge i državotvornih funkcija i ostvarenja

u formiranju moderne crnogorske države bila je u tome što je on bio njen
veliki reformator – tvorac novog, razarač starog, jer se plemensko društvo
nije moglo reformisati, nego lomiti. On je, na temeljima državotvornog
pregnuća svog velikog strica Petra I Petrovića Njegoša (1784 – 1830),
sjedinio ideju modernog društva sa snagama patrijarhalnog čovjeka.
Cjelokupno njegovo istorijsko i državno osobitije ogleda se u poruci
evropskim državnicima:
“No, kršna i siromašna Crna Gora ne haje ni za Nemanje, ni za Murate,
ni za Bonaparte. Oni svi biše i preminuše, a mač svoj o Crnogorce đekoji opitaše,
pa nestaše, a Crna Gora osta dovijeka i strašnoga suda u svojoj volji i slobodi, a
to znači u slavi”.
Njegoš je umro mlad (na posljednju uru izgovorio je riječi: Ljubite
Crnu Goru i sirotinji činite pravdu), žaleći što još nije mogao poživjeti dvije
godine “e bi Crnu Goru proslavio”. Mi bi, skromno, dodali: Proslavio ju je
i kao pjesnik i kao filozof, ali i kao veliki državni poglavar – državni
reformator i utemeljivač modernih državnih ustanova.
Njegoš – vladika i svjetovni gospodar crnogorski, pjesnik, filozof,

državnik i diplomata se može „uporediti sa najvećim duhovima svih vremena
kojima je sudbina stavila u ruke upravu nad narodima – Solomun, David,
Marko Aurelije imaju u Njegošu svog dostojnog parnjaka“ (dr D. Jovanović,
Njegoševa spomenica).
О споменицима Петру II Петровићу Његошу 77
UDK 726.825”18/19” Petrović Njegoš P. II
Predrag MALBAŠA
O SPOMENICIMA PETRU II PETROVIĆU NJEGOŠU
Sažetak:U fokusu ovog rada su prve ideje i inicijativa za podizanje spomenika Petru
II Petroviću Njegošu s kraja 19. i početka 20. vijeka. U povodu obilježavanja 50 godina od
Njegoševe smrti, tada mladi crnogorski slikar Anastas Bocarić, uradio je u Zadru 1899.
godine, prvi model za izgradnju Njegoševog spomenika, o kojem je u časopisima „Zora“ i
„Brankovo kolo“, vođena detaljna i zanimljiva prepiska. Takođe se iznose podaci o prvoj
inicijativi za podizanje Njegoševog spomenika u Beogradu koju su, početkom 1929. godine,
pokrenuli srpski profesor Pavle Popović i književnik Branislav Nušić. U radu se daje osvrt i
na, po svoj prilici, prvoj Njegoševoj bisti, koju je uradio crnogorski akademski vajar Janko
Brajović.
Ključne riječi: Petar II Petrović Njegoš, Anastas Bocarić, Janko Brajović,

spomenik, spomen-bista, Mauzolej, Lovćen, Cetinje.
ABOUT MONUMENTS OF PETER II PETROVICH NJEGOSH
Abstract:The study is focused on the initialideaandinitiative to raise a monument of

Petar II PetrovichNjegoshfrom the the late nineteenth and early twentieth century. In the occasion
of the 50 th anniversary of Njegosh’s birth, a young Montenegrin sculptor AnastasBocaric,
made in 1899. in Zadarthe first model for buildingNjegosh’s monument, on which the
magazines „Zora“ and „Brankovo kolo“, conducteddetailedandinterestingcorrespondence.
It also presents data on the first initiative to raise Njegosh’s monument in Belgrade, which
was early in 1929. year that came from the Serbian professor PavlePopovic and writer
BranislavNushic. The paper gives an overview on the most likely first Njegosh’s bust created
by the Montenegrin academic sculptor JankoBrajovich.
Keywords: Peter II PetrovichNjegosh, Anastas Bocarich, Janko Brajovich,

monument, Spomen bust, Mausoleum, Lovcen, Cetinje
O istorijatu podizanja spomenika Petru II Petroviću Njegošu, prvi je

1951. godine u „Pobjedi“ pisao Ratko Đurović1, u okviru tada značajnog
jubileja, obilježavanja 100 godina od Njegoševe smrti.2 Idući u susret najavi
da će se na Cetinju 1951. godine podići Njegošev spomenik, Đurović se u
svom radu osvrnuo na do tada postojeće spomenike posvećene Njegošu i
dao kratak istorijat njihovog nastajanja. Do podizanja spomenika na Cetinju
tada nije došlo, a kasnija inicijativa za gradnju Mauzoleja na Lovćenu, ovoj
temi je dala veliku količinu materijala koji se tiče biti razumijevanja “pitanja”
crnogorske države, nacije, crkve i jezika. Pedeset godina kasnije, o ovoj temi
pisao je i akademik Dušan Martinović.3 U svojoj knjizi „Njegoševi jubileji
i Njegoševi spomenici“, autor je naučnoj i kulturnoj javnosti ponudio
sveobuhvatan prikaz Njegoševih jubileja i dao osnovne informacije o
svim spomen-obilježjima, spomen-bistama i Njegošovim spomenicima.4
Najveće interesovanje, u vezi sa ovim pitanjem, istraživači su po pravilu
usmjeravali na sudbinu Njegoševe grobnice, koja je za razliku od ostalih
spomenika, uvijek bila i ostala centralna i nezaobilazna tema.
1
R. Đurović (1914-1998), profesor, scenarist, filmolog, teatrolog, bibliograf i
leksikograf. Đurović je bio veoma prisutan u crnogorskim kulturnim zbivanjima i šire, ali
za života nije objavio ni jednu knjigu, već su njegovi radovi ostali rasuti u periodici, zbor-
nicima i drugim publikacijama. Đurović je 1951. godine, bio član Odbora za proslavu
Njegoševe stogodišnjice.
2
R. Đurović, O spomenicima Vladici Radu, Pobjeda 28.01.1951, 5-6.
3
D. Martinović, (1933-2008), diplomirao je 1956. godine na Prirodno-mate
matičkom fakultetu (Grupa geografija) u Beogradu. Na istom fakultetu je magistrirao
(1971.) i doktorirao (1974.). Za vanrednog člana Crnogorske akademije nauka i umjet-
nosti izabran je 8. decembra 2000. godine.
4
D. Martinović, Njegoševi jubileji i Njegoševi spomenici, JU Njegošev mauzolej,
Cetinje, 2004
Njegoš je svojom mladošću, kratkim i sadržajnim životom, slobo

darskim duhom i brigom za sve slovenske narode, predstavljao idealnu
ličnost oko čijeg su se pijedestala, kao oko zajedničkog simbola, mogli
okupiti svi južnoslovenski narodi, koji su stenjali pod tuđim državama.
Njegov lik je tako postao zajednički simbol, koji se uklapao u društvene
vrijednosti s početka 20. vijeka, sa velikim izgledima da u tom kontekstu
izdrži sve testove vremena i identiteta. On je sanjao jugoslovenstvo, slavio
srpstvo i utemeljivao crnogorstvo. Nedugo nakon njegove smrti, o Njegošu
se formiraju određeni kanoni, koji ga zavisno od interpretatora smještaju,
pored podrazumijevajućeg crnogorskog i u širi jugoslovenski i još češće
u opštesrpski nacionalni i književni kanon. Tome na ruku, išlo je epsko
predstavljanje Crnogoraca kao “najčistijeg” dijela srpskog naroda, koje je
tokom 19. vijeka,a u kontekstu stvaranja velike južnoslovenske zajednice,
naivno i s ponosom prihvaćeno.
Sve ono što je sredinom 19. vijeka bilo vezano za Njegoša, njegova
pojava, poezija, zemlja iz koje je dolazio, narod koji je predstavljao,
duhovnost i prerana smrt uticali su da se njegov lik i djelo duboko urežu
u sjećanje njegovih savremenika. Za one koji ga nisu poznavali, uglavnom
porobljene slovenske narode, širila se priča o mladom i lijepom Vladici i
stalnoj borbi za „obraz junački“. Samim tim, bilo je sasvim prirodno da se
u susret 50 godina njegove smrti (1901.), pojave i prve ideje o podizanju
spomenika.
Prvi model za izgradnju Njegoševog spomenika uradio je krajem 19.
vijeka tada mladi crnogorski slikar Anastas Bocarić.5 Ideja autora je bila
da se obilježavanje 50 godina od Njegoševe smrti, proprati i podizanjem
spomenika od mermera i bronze na Cetinju. O ovom Bocarićevom djelu,
5
Anastas Bocarić (1864-1944). Bocarić je slikarstvo učio u Solonu i Atini, a bo-
ravio je u Sarajevu, Cetinju, Risnu, Zadru, Zagrebu, Veneciji, Mostaru, Beogradu, Istan-
bulu, Adis Abebi, Kairu, Skoplju, Solunu i Novom Sadu. Smatra se prvim predstavnikom
građanskog slikarstva u Crnoj Gori. Njegovo djelo je uglavnom vezano za akademski
realizam, slikao je ikone, radio portrete i istorijske kompozicije. Radovi mu se čuvaju u
stalnoj postavci u Umjetničkim galerijama u Sarajevu, Banjaluci i Budvi, kao i u Narod-
nom muzeju Crne Gore na Cetinju.
iscrpno je pisao Marko Car6 1899. godine u „Brankovom kolu“.7 U svom

tekstu, Car navodi kako je AnastasBocarić tih dana 1899. godine u Zadru
izložio jedan svoj projekat spomenika crnogorskom vladici i pjesniku, „o
kojemu je vrijedno da se čuje i u ostalom Srpstvu“.8 Opisujući Bocarića kao
osobu krasne umjetničke prirode, Marko Car naglašava da je umjetnik
gipsani model uradio u namjeri i želji da se nađu ljudi koji bi pomogli da
se ovaj model Njegoševog spomenika izvede i pretvori u stvarno djelo. U
tekstu autor insistira da je ideja o podizanju spomenika Njegošu krasna i
da zaslužuje da se „omalodušeni Srbi u njoj sjedine i njome zagriju“. Poseban
značaj ovog teksta leži u činjenici da je autor dao jasan i detaljan prikaz
Bocarićevog modela, koji se na osnovu jedne slabo sačuvane fotografije ne
bi mogao ni približno jasno rekonstruisati9.
Ono što se iz Carevog opisa može zaključiti jeste da je Bocarićev
spomenik, iako u modelu i malih dimenzija, već bio urađen u svim
pojedinostima: „Na uzvišenom, arhitektonskom podnožju, jezdi na žilavu
dobromu konju vladika-pjesnik u narodnom Crnogorskom odijelu, i mirno
gleda preda se, kao u nekom zanosu. Lijevom rukom pridržava uzde, a u desnoj
mu je nešto nalik na pero ili pisaljku, simbol umnoga prejmućstva ovog srpskog
vladaoca i filozofa Cedantarmatogae.10 Vladičino je lice puno dostojanstva,
njegov pokret prirodan i ujedno gospodski, viteški. Rekoh na više da konjanik
jezdi; nijesam dobro kazao, on na sedlu miruje a parip se pod njim tek malko
trza i podiže jedno od prednjih kopita. Pokret ovog konja slaže se vrlo krasno
sa prirodom spomenika; energija i život, što se iz njegovih napetih mišića izvija
6
Marko Car (1859 -1953) je bio poliglota i esejista. Pisao je pjesme, kritike, eseje,
putopise, pripovijetke, prikaze. Bio je saradnik mnogih listova i časopisa svoga vremena.
Umro u Beogradu, a sahranjen na groblju kod Manastira Savina u Herceg Novom. Bio je
dopisni član SANU i predsjednik Srpske književne zadruge.
7
Časopis „Brankovo kolo“ izlazio je u Sremskim Karlovcima (Srbija) od 1895. go-
dine do početka I svjetskog rata. Nosio je naziv po pjesniku Branku Radičeviću, a prven-
stveno je imao namjenu za pouku, književnost i zabavu. Prvi vlasnik i urednik bio je Paja
Marinković Adamov.
8
M. Car, Spomenik Vladici Radu, Brankovo kolo, br. 8/1899, 250-252.
9
D. Ivanović, Zlatni ramovi braće Bocarić, Moderna galerija Budva, 2000.
10
Neka oružje ustupi mjesto zakonu.
odgovara potpuno muškom licu Vladičinu. Oboje, i konjanik i konj, sazdani su

onim epskim stilom, koji se teško može da postigne bez banalnosti i teatralnosti.
A to je, rekao bih, jedna od glavnih zasluga ove kompozicije. Dekorativna
strana smišljena je takođe s mnogo vještine i ukusa. Na uglovima bazamenta,
a u plastičnoj armoniji sa glavnom figurom, smještene su ove sporedne figure ili
grupe od figura. Prvo Crnogorac na straži sa strukom preko ramena i dugom
puškom u ruci; drugo slijepi guslar s mladom Crnogorkom, svojom vodiljom;
treće knjaz Danilo tumači mladom Nikoli Mirkovom, današnjem knjazu
Nikoli, Gorski Vijenac i pokazuje prstom u daljinu, valjda; “onamo onamo za
brda ona”, do njih su u jednoj gomili i ostala djela Vladičina; četvrto, majka
Crnogorka uči sina da gađa iz revolvera. Tu je dakle, alegorični prikazana
Crnogorska prošlost i budućnost; na jednoj strani mač i gusle, na drugoj knjige
i novo oružje. Po bokovima podnožja koje je kao što rekoh, divno odmjereno u
proporcijama i vrlo elegantno urezana su dva bareljefa, koja su za ovaj mah
tek obilježena i koja će prikazivati dvije epizode iz Njegoševa života; ukidanje
guvernerstva, kada je Vladika pomilovao urotnika i svog dušmanina Vuka
Radonjića, te junačko držanje Vladičino u boju oko Lesendre (1839), gdje o
dlaci ne pogibe od turske lubarde, ne hoteći se ukloniti s biljege. I pod jednim i
pod drugim od ovijeh reljefa leži, razmahane grivne, gorski car, sinji lav u kojem
je valjda oličen Crnogorski narod; leži ali ne spava...“.11
Marko Car je u istom članku dao i jednu kritičku primjedbu Anastasu
Bocariću: „Moglo bi se doduše, kojem detalju što šta zabaviti (kao na primjer
onom peru u konjanikovoj desnici), ali o tome kao i o tehničkoj korektnosti
pojedinih stvari u spomeniku, bilo bi danas prerano govoriti. O tome će moći
da bude govora docnije ako se ovaj lijep projekat, ovaj san umjetnikov, ikad
pretvori u javu“.
Nakon Carevog teksta, oglasio se u Zadru12 i sam umjetnik, a njegovo
reagovanje bilo je objavljeno i u „Brankovom kolu“.13 Interesantno je da
umjetnik, prihvata sugestije koje je na njegov rad iznio Marko Car i poziva
ga da mu bude savjetnik, ukoliko ideja o izgradnji spomenika zaživi. Bocarić
11
M. Car, Spomenik vladici Radu, Brankovo kolo, 8/1899, 250-252.
12
A. Bocarić, Čestitome G. Marku Caru u Zadru, Srpski glas, 10/1899.
13
A. Bocarić, Beleške o umetnosti, Brankovo kolo 12/1899, 383-384.
pojašnjava svoj model i daje podatke o tome kako je njegova zamisao

prvobitno izgledala: “Izrađujući model za spomenik Vladici Radu, činio sam to
sa željom da gasvak uzmogne razumjeti, razumjeti ono što je hotio kazati s njim.
Šta je onaj slijepi guslar sa svojom mladom vodiljom; šta je onaj petvjekovni
stražar sa tokama na prsima i do pola isukanim jataganom, šta se uči iz Gorskoga
Vijenca; šta kazuje pokojni knjaz Danilo Nikoli... i zašto Crnogorka sprema
svog jedinca. To ste Vi sa tri riječi veoma vješto protumačili, kad ste rekli, da je tu
prikazana crnogorska prošlost, sadašnjost i budućnost. Dobro takođe kazaste da
ona dva lava predstavljaju Crnogorca, svaki je doista Crnogorac jedan lav i jao
si ga tome, ko se usudi da mu pristupi namjerom zlom! Pohvalili ste mi i Viteza
i konja. Pohvalili ste mi sve i to potvrdili Vašim imenom a zna se već “carska se
ne poriče”. Meni je to milo, jer je od Vas...i vrlo sam Vam blagodaran ne samo
radi one hvale, već i radi one primjedbe o pisaljci u Vladičinoj desnici. Na prvi
mah, učinila mi se ta primjedba neosnovana, ali razmišljanjem uvidio sam da
ste imali posve pravo, da mi o tome prigovorite, te sam tako i popravio. Tako to
kadkada biva, i u sunce kad se dugo zagledamo, ne možemo da ga vidimo onakvo
kakvo jeste. A ta je pogreška još u najprvi mah nastala, kad za spomenik nisam
mislio izraditi drugijeh figura, do samog Vladike na konju, pa da mi radnja bude
razumljivija, da bih mogao prikazati u isto vrijeme viteza i pjesnika, pripasao
sam mu krivu sablju, dvije ledenice turio za pojas, a preko ramena ćinterac, te mu
pokriva polovinu, desnu stranu pluća junačkijeh, i zato u desnoj ruci pisaljku, a
u lijevoj hartije, kao da bi tobože htio kakvu misao, iako je na konju, zabilježi.
No pošto sam u podnožje u kraj knj. Nikole i knj. Danila stavio sve vladičine
knjige ona pisaljka i oni listići postali su suvišni. No ako bude suđeno da se takav
spomenik na Cetinju ravnom o vladičinoj stogodišnjici otkrije, t.j. ako bi se za to
pokazalo prave volje, dotle bih imao vremena da sve dotjeram kako valja, a Vas
bih zamolio, da mi pri tome budete prvi savjetnik“.
Svoj članak Bocarić završava nadahnutim i patriotski pozivom, da se
kroz novčane priloge može podići spomenik svom velikanu i zaključuje:
„Brinući se o tome kako treba hraniti srpsku misao, da postane velika, jaka i
silna, pravi rodoljubi neće žaliti, nego rado prinijeti žrtvu jer razumiju, kakvi
su hranitelji i čuvari te svijesti spomenici narodnijeh velikana. Jer znaće, da svi
narodi, koji su bogove svoje tako proslavili, da su ti bogovi njima bili i ostali
čuvari narodne slave do vijeka! Treba samo odvažno htjeti pregaocu Bog
daje mahove pa nam je uspjeh siguran“. Kao što je poznato, prvi projekat
za izgradnju Njegoševog spomenika na Cetinju za proslavu stogodišnjice,
autora AnastazaBocarića, ostao je samo na nivou modela. Iako su Marko
Car, pa i sam Bocarić predlagali da se svota od 100.000 forinti, koliko je bilo
potrebno da se spomenik podigne, prikupi dobrovoljnim prilozima, akcija
prikupljanja sredstava nije nikada ni započeta.
Godinu dana kasnije, 1900. godine u oktobarskom broju mostarske
„Zore“14, izašao je uvodni teksta anonimog Saradnika pod nazivom Do
godinu dana15. Anonim poziva čitaoce da se 19. oktobra iduće 1901. godine,
svečano obilježi „praznik čitavog srpstva“, 50-togodišnjicaNjegoševe smrti.16
On dalje predlaže da se u okviru jubileja objave cjelokupna Njegoševa
djela i izvrši otkrivanje Njegoševog spomenika „u ma kom mjestu srpskome
koga će mu srpski narod dobrovoljnim prilozima podignuti“. On naglašava da
će se na ovaj način, narod odužiti sjeni besmrtnog pjesnika i pokazati da ga
ima ko i slaviti. Po svoj prilica anonimni autor ovog teksta bio je Atanasije
Šola17, tadašnji urednik ovih novina. Atanasije Šola je tokom 1900. i 1901.
godine uređivao „Zoru“, a bio je jedan od istaknutijih kulturnih i političkih
vođa Srba u Hercegovini sa početka 20. vijeka. Upravo na molbu Atanasija
Šole, u majskom broju „Zore“ 1901. godine, Marko Car je u članku „Kako da
proslavimo 19. oktobar“, iznio svoj stav o predlogu anonimnog saradnika.18
Interesantno je da Car ovaj put ustaje protiv predloga o podizanju spomenika
Njegošu tvrdeći: „da se Srbi danas rukovode ponajviše sićušnim idejama
stranačkim, pa čim prođe zanos prvog časa oni zabavljeni svojim klasičnim
14
List za zabavu, pouku i književnost izlazio je u Mostaru od 1896. do 1901. go-
dine. Pokrenuli su ga ugledni pisci toga vremena, Aleksa Šantić, Svetozar Ćorović, Jovan
Dučić i Atanasije Šola.
15
Saradnik, Do godinu dana, Zora, Mostar 01.10.1900.
16
„I šta je jedan narod, koji ni jednog svijetlog groba nema. Šta je narod, koji ne
pjeva ni jednoga junaka, ne slavi ni jednoga mudraca, ne divi se ni jednom pjesniku, ne
ponosi se ni jednim književnikom, ne zahvaljuje se ni jednom rodoljubu, ne uznosi ničije
požrtvovanje“.
17
Atanasije Šola (1878–1955) bio je jedan od najznačajnijih kulturnih i političkih
vođa Srba u Hercegovini i Mostaru s kraja 19. i prvih decenija 20. vijeka.
18
M. Car, Kako da proslavimo 19. Oktobar, Pismo uredniku „Zore“, AtanasijuŠoli,
Zora, Mostar, maj 1901.
međusobicama, odmah zakunjaju nad svojom patriotskom nakanom“. Zato Car

ne vjeruje u mogućnost njegovog podizanja, a najmanje na Cetinju gdje se,
kako on navodi, još skupljaju prilozi za javnu bolnicu. On ipak predlaže da se
19. oktobra na Cetinju svečano otvori državna ustanova „Narodna biblioteka
jer su samo one države dostojne, da se kulturnijem nazovu u kojima se
neposredno sa kasarnama podižu i biblioteke“. Za spomenike, kaže Car, ovaj
narod nema ni sredstava ni svijesti.19 Da li je Marko Car od ideje za podizanje
spomenika Njegošu odustao samo zbog kratkog roka i razloga koje je u
svom članku naveo, ne možemo precizno ni potvrditi ni demantovati. Ovdje
svakako treba napomenuti, da je u to vrijeme AnastasBocarić napustio Zadar
i otputovao u Tursku, da bi u Istanbulu radio kao učitelj.20
Na samom kraju svog pisma, Car zaključuje: “Vladika Rade, bio je
doista, pjesnik koji je stekao pravo na vidljiv spomenik u svojem narodu, ali se
za taj spomenik postarala sama priroda, i on ga je sebi izabrao na samrtnoj
postelji, spomenik kakav je samo Bog mogao stvoriti, stvorivši Lovćen”.
Kako god i bez obzira na predloge i želje uglednih kulturnih poslenika
onog vremena, obilježavanje 50-togodišnjice Njegoševe smrti, prošlo je
bez podizanja spomenika i bez osnivanja Narodne biblioteke na Cetinju,
pa čak i bez kritičkog ili „divot“ izdanja Njegoševih djela. Tek je prilikom
obilježavanja stogodišnjice Njegoševog rođenja 1913. godine, na Cetinju
u privatnoj štampariji A. Rajvajna, prvi put u Crnoj Gori štampan „Gorski
vijenac“. Iste godine je i u Herceg Novom, tada pod austrougarskom vlašću,
19
„Svoje velikane mogu voljno i dostojno da predstavljaju samo narodi, koji drže
mnogo do svoga nacionalnog ponosa, pa u stoga gotovi i na svaku žrtvu. ...U ostalom, treba
priznati i ovo: mi smo Srbi odveć siromašan narod, da bi smo već sada, i ovako rastrojeni,
mogli podizati spomenike našim zaslužnim ljudima. Mi se mučimo, kako ćemo pokrenuti ili
održati jedan list, koji nam je potreban, kao kruh nasušni, da se branimo od naših zlotvora. Mi
se natežemo i dok podignemo jednu školicu, prvi uvjet života, da nam se djeca bez svoje škole
a kod toliko tuđijeh ne odrođaju“.
20
Iseljavanja stanovnišva iz austrijskog u osmanstvo carstvo, posebno u Istanbul,
bilježi se veoma rijetko i nije nikada bilo predmet nekog šireg i dubljeg istraživanja. Ipak
se sa sigurnošću može reći da je ne mali broj stanovnika prevashodno iz Dalmacije, u
potrazi za poslom i zaradom, u prvoj polovini 19. vijeka odlazio na rad u Istanbul. Porezi,
centralizacija austrijske vlasti, birokratizacija i za južnoslovenske narode, posebno teška
vojna obaveza uticali su da su neki od njih napuštali Dalmaciju i jedno vrijeme živjeli i
radili u Istambulu.
takođe privatni knjižar Jovo Sekulović, objavio „Gorski vijenac“, koji je

štampan u Bokeškoj štampariji u Kotoru21.
Najstarija Njegoševa bista po svoj prilici rad je jednog Cetinjanina,
akademskog vajara Janka Brajovića.22 Podatke o Janku Brajoviću nalazimo
kod Novaka Adžića u knjizi „Borci za nezavisnu Crnu Goru 1918-1941“.23
Jedno vrijeme je bio u službi kralja Nikole na cetinjskom Dvoru, a u
emigraciji je bio povezan sa vladom Jovana Plamenca. Janko Brajović je u
Americi, politički i propagandno djelovao u korist nezavisne Crne Gore u
periodu od 1919. do 1925. godine. Crnogorci u Americi su od njega tražili
da bude njihov zastupnik i glasnik na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1919.
godine, da reprezentuje i iskaže njihovu želju za samostalnošću Crne Gore
i da iskaže protivljenje da Crna Gora postane sastavni dio Kraljevine SHS.
Brajović je tri godine proveo u srpskom zatvoru jer se zalagao za nezavisnu
Crnu Goru i eksplicitno se izjasnio kao crnogorski patriota, o čemu princ
Milo Petrović Njegoš daje podatke u svojim zapisima. Međutim, nakon
što je crnogorsko pitanje već bilo skinuto sa dnevnog reda međunarodnih
foruma, institucija i konferencija, Janko Brajović se odrekao svojih stavova
i napustio političku i propagandnu borbu za Crnu Goru. Učinio je to u
britanskoj prestonici Londonu,gdje je povremeno živio, na način što je
1927. godine to eksplicitno saopštio diplomatskom poslaniku Kraljevine
SHS u Velikoj Britaniji.24
Njegova umjetnička djela nalaze se u brojnim muzejima zemalja
Južne Amerike. Brajovićeva bronzana bista poglavice indijanskog plemena
Joulače, bila je 1933. godine izložena u Kraljevskoj akademiji umjetnosti u
Londonu.
21
D. Martinović, Njegoševi jubileji i Njegoševi spomenici, JU Njegošev mauzolej,
Cetinje, 2004.
22
Janko Brajović je rođen u Rijeci Crnojevića, 1889. godine. Umjetničku
školu završio je u Beču, a živio je u Crnoj Gori, Velikoj Britaniji, Kanadi i Sjedinjenim
Američkom Državama. Brajović je umro u Panami 1948. godine.
23
N. Adžić, Borci za Crnu Goru, 1918-1941, II, Cetinje, 2010.
24
Isto.
O Brajovićevoj bisti, koja se u ovom tekstu prezentuje, nema podataka

u stručnoj literaturi koja nam je bila dostupna. O njenom postojanju
saznajemo posredno na osnovu jedne razglednice koju je na Cetinju štampao
„Atelje Vujović“, svakako prije 1921. godine Na razglednici je prikazano
izduženo poprsje sa Njegoševim likom, urađeno na niskom postolju i sa
u reljefu ćiriličnim natpisom „Njegoš“. Na drugoj stani razglednice, osim
podataka o izdavaču, stoji objašnjenje slike: J. Brajović Petar II (Vladika
Rade) napisano ćirilicom i latinicom, kao i povod štampanja razglednice,
što omogućava njeno precizno datovanje. Ona je štampana povodom
„Dječjeg dana“ koji se kako piše na razglednici, obilježavao 20. juna 1921.
godine, pa je očigledno da je ova skulptura nastala prije ovog datuma. O
ovom radu Janka Brajovića, kasnije se gubi trag,ali se bez svake sumnje radi
o nama najranije poznatoj Njegoševoj skulpturi.
Nakon što je kralj Aleksandar Karađorđević odustao od izgradnje
Njegoševog mauzoleja na Lovćenu, 1929. godine pokrenuta je inicijativa za
podizanje Njegoševog spomenika u Beogradu25. Tu misao, pored inicijatora
Branislava Nušića26, zastupao je i poznati srpski profesor i književni
istoričar Pavle Popović.Tako je, tek što je sa radom prestao Državni odbor
za podizanje spomenika Njegošu na Lovćenu, formiran privremeni Odbor
za podizanje spomenika Njegošu u Beogradu. Privremeni Odbor imao je
zadatak da prouči pitanje i ispita mogućnost da se zamisao ostvari. Namjera
Odbora je bila da se u srcu Beograda, na Terazijama podigne grandiozni
spomenik Njegošu. Tako je gradska skupština 1932. godine na predlog
Branislava Nušića, odredila upravo tu lokaciju za podizanje spomenika.
Odbor je tokom 1933. i 1934. godine razradio brojne aktivnosti na
skupljanju dobrovoljnih priloga za njegovo podizanje.
Da bi se zamisao ostvarila, osnivani su pododbori od mjesnih do
banovinskih, priređivane zabave, predavanja, književne večeri, pozorišne
predstave, a 14. novembar je službeno proslavljan kao Njegošev dan.
Tokom ovih nekoliko godina, inicirana brojnim i živopisnim akcijama, u
jugoslovenskoj štampi trajala je zanimljiva diskusija, oko podizanja samog
25
R. Đurović, O spomenicima Vladici Radu, Pobjeda 28.01.1951, Podgorica, 5-6.
26
Branislav Nušić (1864 -1938) književnik, komediograf, novinar i diplomata.
spomenika. Uredništvo „Nove Evrope“, tadašnjeg zagrebačkog glasila

za politiku i društveni život ustalo je protiv ovakvog načina podizanja
spomenika Njegošu. Oni su smatrali da je stvar samog Beograda da podiže
spomenike zaslužnim velikanima, a ako cijeli narod daje priloge, onda se
zna gdje tome spomeniku jedino može biti mjesto, aludirajući na Lovćen.
U „Novoj Evropi“, išli su i dalje smatrajući da bi podizanje Mauzoleja na
Lovćenu bio samo jedan dio spomenika. Drugi dio, po njihovom mišljenju
trebalo je biti osnivanje Njegoševog instituta na Cetinju, sa karakterom
akademije nauka i umjetnosti. Jer bi, navodi se dalje, „jedan takav institut
bio daleko trajniji, korisniji i značajniji od onog spomenika što ga može podići
odbor u Beogradu ili Cetinju“.
Iako je pored Milana Ćurčina, Rešetara, Grola i Ivan Meštrović
pripadao uredništvu „Slobodne Evrope“, on je dao svoj konkretan prilog
izgradnji Njegoševog spomenika u Beogradu. Meštrović je naime, 1934.
godine poklonio Odboru Njegoševo poprsje, rađeno nekoliko godina
ranije, sa idejom da se reprodukcije u bronzi i gipsu prodaju u korist
podizanja spomenika. Taj Meštrovićev rad, kako kaže Ratko Đurović u
„Pobjedi“ 1951. godine, „zapravo je jedini stvarni rezultat ove dugogodišnje
akcije za podizanje Njegoševog spomenika“. Odbor za podizanje spomenika,
sa svojim radom jenjava 1935. godine, kada se sa gotovo istim članovima
formira Odbor za izgradnju Sabornog hrama na platou iznad Cetinjskog
manastira.
Ivan Meštrović: Petar II Petrović Njegoš
Cijela 1935. tzv. „Svetosavska godina“, protekla je u pripremama

posvećenim 700-godišnjici smrti Save Nemanjića, pa se zamisao izgradnje
Njegoševog spomenika u Beogradu pretvorila u zamisao izgradnje hrama
Savi Nemanjiću na Cetinju.27 Nikada se nije saznalo, a ni istraživalo, gdje je
27
Glasnik Srpske Pravoslavne Patrijaršije, Beograd, 32-33/1934, 481-504.
završio novac koji se nekoliko godina sakupljao za podizanje spomenika u

Beogradu.
Što se tiče izgradnje Sabornog hrama na Cetinju, od čitavog tog posla
kojim je po svoj prilici rukovodio mitropolit Gavrilo, ostali su i danas vidljivi
temelji i nepovratno srušena Njegoševa Tablja.28 Ona je stradala prilikom
nivelacije terena, da bi nekoliko godina kasnije na obližnjoj stijeni bila
podignuta crkvena zvonara. Ipak, radovi na crkvi na platou iznad Cetinjskog
manastira nijesu nastavljeni, pa je i ovaj projekat ostao nerealizovan.
Njegoševa kapela djelimično je stradala i u II svjetskom ratu, u vrijeme
italijanske okupacije (1941-1943). U aprilu 1942. godine, italijanska vojska
je oštetila Kapelu, odabravši vrh Lovćena kao metu za svoju vojnu vježbu.
Kapelu je pogodilo jedno topovsko đule, ali pričinjena šteta nije bila velika.
Zbog velikog ogorčenja naroda, italijanske vlasti su se 14. aprila 1942.
godine javno izvinile, preko tadašnjeg „Glasa Crnogorca“. Tom prilikom
su obećali da će izvršiti opravku, što su tokom ljetnih mjeseci iste godine i
uradili.
Nezavisno od beogradske kampanje, otkriven je u Trebinju, maja
1934. godine, prvi spomenik podignut Njegošu. Bronzani kip, rad aka
demskog vajaraTome Rosandića29, poklonio je svom rodnom gradu Jovan
Dučić smatrajući da se „ovim aktom odužuje i svom rodnom mjestu i velikom
geniju“.30
28
Danilo Radojević, Opet crnogorske teme, Podgorica, 2009.
29
Toma Rosandić-TomasoVincenzo (1878-1958), se školovao u Beogradu i Beču,
u ateljeu Ivana Meštrovića. Nakon okončanja Prvog svjetskog rata, Rosandić postaje
profesor na Umetničkoj školi u Beogradu, a jedan je od osnivača Umetničke akademije u
Beogradu 1937. godine i bio je njen prvi rektor. Bio je član SANU.
30
Jovan Dučić (1871-1943), pjesnik.
Toma Rosandić: Petar II Petrović Njegoš
Ponešen ljepotom velikih gradova, u kojima je imao priliku da živi ili

boravi, Jovan Dučić je želio da dio ovih metropola prenese u rodno Trebinje.
On se godinama trudio, da svoj rodni grad učini ljepšim i prijatnijim, a
posebno se uključivao u urbanizaciju, ukrašavanje i uređivanje gradskog
jezgra. Dučić je svoju zamisao predočio prijateljima i od tadašnjih vajara
zatražio da mu izrade kipove pojedinih velikana. Prvi mu se odazvao Toma

Rosandić, koji je Dučiću darovao Njegoševu bistu izlivenu u Mađarskoj
od austrougarskog trofejnog topa. Dučić je izradio kameno postolje u
Trebinju i dao da se ureže natpis o njegovom poklonu.
Na otkrivanju spomenika Njegošu u Trebinju, došao je i kralj
Aleksandar Karađorđević.Otkrivanje spomenika, izazvalo je za ono vrijeme
veliku pažnu javnosti, a pratila ga je trodnevna svečanost, koja je po svoj
prilici imala karakter dodvoravanja dvorskoj politici u Beogradu. Jedan
dio lokalne štampe nastojao je da razotkrije Dučićeve namjere i politički
karakter proslave, kojoj nije prisustvovao ni jedan predstavnik akademije
ni univerziteta. „Slobodna misao“ je pisala da je „Dučiće spomenik na svom
mjestu samo ako je trebalo umanjiti značaj Njegošev prema jugoslovenskim
narodima“, pošto je Dučić „bezobzirno istupio da sam podigne Njegošu
spomenik i da na taj način uzme ulogu čitave nacije“. Ovako je spomenik,
zaključuje „Slobodna misao“ izašao kao djelo lične ambicije, pretencioznosti
i jednog smjera koji čak može biti i ponižavajući.31 Dučićev plan da
Trebinju, gradu svoje mladosti, prida veliki kulturni značaj i da u njemu
svojom brigom, ali i značajnim novčanim ulaganjima napravi aleju velikana,
pisaca i umetnika, koja će početi Njegošem, a po svoj prilici završiti samim
Dučičem, prilično je i realizovana.
Njegošev spomenik u Trebinju, bio je uklonjen 1941. godine, kada
su ustaške jedinice u gradu prvo oštetile, a zatim bistu sa postolja na
kojem se nalazilaodvalile kamionima i sajlama. Angažovanjem tadašneg
gradonačelnika Trebinja, Ilijaz-bega Resulbegovića i drugih uglednih
trebinjskih Muslimana, italijanska komanda dozvolila je da se Njegoševa
bista smjesti u podrum opštinske zgrade i na taj način sačuva. Nakon
oslobođenja, Njegošev je spomenik je ponovo postavljen na staro mjesto,
uz skromnu narodnu svečanost 1945. godine32.
31
R. Đurović, O spomenicima Vladici Radu, Pobjeda 28.01.1951, Podgorica, 5-6.
32
Sudbinu nasilnog rušenja, doživio je i Njegošev spomenik u Prištini. Spomenik
je postavljen 1996. godine u „Parku mladih“ između Filozofskog fakulteta i zgrade Bibli-
teke. Idejno rješenje spomeničkog kompleksa osmislio je arhitekta Mileta Bojović, dok
je bistu uradio akademski vajar Pavle Pejović. Spomenik od bronze izliven je u Kombi-
natu aluminijuma u Podgorici, a nasilno je skinut i uništen juna 1999. godine.
Još jedan Njegošev spomenik podignut je daleko od njegove rodne

grude, u Klivlendu, država Ohajo u Sjedinjenim Američkim Državama.
Spomenik je podignut 1936. godine u tada „Jugoslovenskom vrtu“, dijelu
gradskog parka u Klivlendu, a bistu su postavili jugoslovenski iseljenici.
Tradicija da se u Klivlendu podižu spomenici velikanima svih naroda i
nacija koje žive u ovom gradu stara je čitav vijek. U Klivlendu živi preko
120 nacija iz cijelog svijeta, pa je poštujući nacionalnu raznolikost, gradska
uprava u Rokfelerovom parku, još 1910. godine formirala „Kulturnu baštu“
u kojoj je svaka nacija podigla svoj vrt.33 „Kulturna bašta“ Klivlenda je
nastala kao potreba da doseljenici sačuvaju svoj kulturni identitet, ali i da
komšijama i prijateljima prikažu svoje vrijednosti. Danas se ona rasprostire
na površini od 12 hektara, sa više od stotinu nacionalnih vrtova. Izvorno,
prije formiranja Kraljevine Jugoslavije, postojao je „Slovenački vrt“ u
Klivlendu, koji je 1832. godine i zvanično postao Jugoslovenski. Njegoševa
bista postavljena je u tada „Jugoslovenskom vrtu“ 1936. godine i rad je
akademskog vajara iz Klivlenda Franka Jiroucha.34
33
Cleveland Cultural Gardens.
34
Frank L. Jirouch (1878-1970), akademski vajar, rođen je i sahranjen u Kli
vlendu. Završio je Akademiju likovnih umjetnosti u Filadelfiji, a prvenstveno je poznat
po svom radu u Klivlendskom vrtu kulture. Ovaj vajar češko-njemačkog porijekla, 1902.
godine osniva firmu Fischer&Jirouch koja uglavnom radi dekorativne arhitektonske
reljefne skulpture. Od 1921. do 1924. godine boravi u Parizu gdje predaje na Akademiji
Julien i izlaže radove na Pariskom salonu. Nakon toga se vraća u Klivlend, gdje ponovo
razvija posao dekorativne reljefne skulpture uglavnom za kulturne vrtove. Smatra se da
je čak 25 poprsja, kipova i spomen ploča njegovo autorsko djelo, po čemu je on najzastu-
pljeniji umjetnik u Klivlendskoj kulturnoj bašti. Među njegovim radovima posebno se
ističe poprsje Abrahama Lincolna iz 1950. godine.
Frank Jirouch : Petar II Petrović Njegoš
Istorijske promjene i raspad Jugoslavije učinile su da je „Jugoslovenska

bašta“ nestala, odnosno da je vraćena Sloveniji kojoj je i pripadala prije
stvaranja Jugoslavije 1918. godine. U postupku vraćanja bašte, srpska
zajednice je svoje skulpture premjestila kod Pravoslavne crkve Svetog Save
na Wallingscesti u Broadview Heights, gdje se i danas nalaze. Njegoševa
bista, rad Franka Jiroucha, takođe je premještena ispred Pravoslavne crkve,
gdje se nalaze i biste Svetog Save i Draže Mihajlovića.
Par godina kasnije, Srpska zajednica u Klivlendu uspjela da na parčetu

tog parka, plac broj 32, podigne novu, ovaj put „Srpsku kulturnu baštu“.
Prilikom njenog svečanog otvaranja u Klivlendskom kulturnom parku 5.
oktobra 2008. godine, postavljeno je i Njegoševo poprsje rad akademske
vajarke Drinke Radovanović.� U „Srpskoj bašti“ danas se pored Njegoševe
nalaze i biste kralja Petra I Karađorđevića, Mihaila Pupina, Nikole Tesle i
Svetog Save.
Spomenici u Trebinju i Klivlendu, bila su jedina dva spomenika po
dignuta Petru II Petroviću Njegošu do 1951. godine, kada se obilježavalo
100 godina od njegove smrti.
Његошев антропоцентризам као идеални тип људскости 95
UDK 316.3:17 Petrović Njegoš P. II
Prof. dr Slobodan VUKIĆEVIĆ
NJEGOŠEV ANTROPOCENTRIZAM KAO

IDEALNI TIP LJUDSKOSTI
(1813-2013)
Sažetak: Njegošev antropocentrizam predstavlja totalni otklon od tipa egzistencija

lističkog antropocentrizma, koji apsolutizuje egzistenciju u odnosu na čovjekovu esenciju.Es
encijalna komponenta u Njegoševom antropocentrizmu ima ontološki determinisanu struk
turalnu postojanost. Ona sadrži dinamiku unutrašnjeg odnosa “pozitivne” i “negativne”
utopije Njegoševog antropocentrizma, na kojoj se odvija generički spoj logosa i Istorije čovjeka
i njegove zajednice. Na toj osnovi počiva Njegošev antropocentrizam, čovjek u glavnoj ulozi,
ali uvijek u spoju esencije i egzistencije, Logosa i Istorije, ostvarivanja ljudskosti i poštovanja
ljepote prirode.Genijalno iskazan odnos čovjeka i prirode, odnos u kojem čovjek “okićen cvijet
nim vremenom” prirode, može očuvati svoju generičku suštinu.
Nema za Njegoša “božestvene ruke” ni “boženstva” bez prirode i njenog sina sunca, a
bez toga nema ljudstva kao generičke suštine čovjeka. U tom kontekstu, granice Njegoševog
antropocentrizma su označene veoma širokim poimanjem svetosti.
Lucidna je ovdje Njegoševa poruka ljudskom rodu da neprestano traga za prevlada
vanjem „svoje gnusne, divjačnosti ljute“ umskim uređenjem svoga života. To je nepromenjivi
(gravitacioni) zakon drušvene „vasione“ i njenog vremena. Čovjeku ostaje kolosalna mogućnost
da svojim umskim djelovanjem „ubaca podatke“ u tu povijesnu dinamiku društvene „vasione“.
U tome je sociološko-kosmičko razumijevanje Njegoševe poruke čovjeku.
Ključne riječi: idealni tip antropocentrizama, egzictencijalistički antropocentrizam,

ljepota prirode, svetost, esencija, egzistencija, sloboda vjere, etika odgovornosti.
TYPE NJEGOS’S ATHROPOCENTRISM AS IDEAL OF HUMANITY

(1813-2013)
Summary: Njegos’anthropocentrismis thetotalopposite ofthe existentialtypeof anthro
pocentrism, which magnifies existence inrelation to human’sessence.An essential component
of Njegos’s anthropocentrism has ontologically determined structural stability.It containsthe
internaldynamics ofthe relationshipof “positive”and “negative”utopia of Njegos’s anthropocen
trism, on whicha genericcombination oflogosand the history ofman takes place.On this bas
isliesNjego’santhropocentrism, the man in the lead role, but alwaysin conjunction of essence
andexistence,the Logos and thehistory, realization of humanityand respect for the beauty of
nature. Ingeniouslyshowna relationshipbetween man and nature, a relationship in whichthe
man isdecorated with “floralnature oftime”, can preserve itsgenericessence.
There is no “God’hand” for Njegos, nor “deity”without nature and its son the Sun, and
without that there is no humanity as generic esssence of human.In this context, the limits of
Njegos’anthropocentrism are marked with broad understanding of holiness.
Njegos’messageto humankind, to constantlylook for the way to overcome
“theirhorrific,madferocity” by sensible organization of their life, is lucid here. It’s immutable
(Gravity) Lawof the social”universe”and its time. Manremainsa colossalopportunity to “enter
the data” with his mental actioninthehistoricaldynamics of social “universe”. That’s thesocio
logical-cosmicunderstanding ofNjegos’smessage to man.
Key words: ideal type of anthropocentrism; existentialistanthropocentrism; the

beauty of nature holiness; essence; existence;freedom of religion; ethics of responsibility.
Sociološko razumijevanje Njegoševog antropocentrizma možemo

izvesti jedino iz kompleksa Njegoševih misli, tačnije iz Njegoševog genija.
U tom kompleksu, čovjek je u centru, ali neprestano u povijesnom odno-
su sa fizikom i metafizikom ljudske prirode i prirode u cjelini.Zbog toga,
sociološko, a usuđujem se reći i svako drugo, razumijevanje Njegoševog
antropocentrizma, mora biti zasnovano na ovom kompleksu u kojem je
neprestana saigra ljudske esencije i egzistencije jedina perspektiva opstanka
ljudskog roda i njegove slobode na bazi idealnog tipa ljudskosti.
Njegošev antropocentrizam kao idealni tip ljudskosti, predstavlja to-
talni otklon od tipa egzistencijalističkog antropocentrizma, koji apsoluti-
zuje potrošačku egzistenciju u odnosu na čovjekovu esenciju.
Njegoš ne prepušta čovjeka „mračnom žilištu“, egzistencijalnoj datos-
ti, već ga postavlja pred idejom, željom i potrebom slobode. „Težak v’jenac,
al’ je voće slatko“; “a piće je najslađe duhovno sa kojim se pjane pokoljenja”

(GV).
Njegoš nudi zakon i prestup što čovjeku obezbeđuje bazično životno
iskustvo.Bazično životno iskustvo jeste, ustvari, jedini modus vivendi da
čovjek otkriva samoga sebe i van sebe, u prirodi i njenoj ljepoti, pravdi, slo-
bodi, moralu, vjerovanju i uopšte smislu života. Da svoje individualno biće
razumijeva kao apstraktno biće.
U ovom je sadržana suštinska činjenica ontike i ontologije čovjeka i
njegove zajednice.
Temeljna vrijednost kojom se procjenjuje ova činjenica, a koja čini
suštinu društvenog života jedne zajednice, jeste mogućnost ispoljavanja
individualnih sloboda. „Naša zemlja, mati milionah, sina jednog ne mož’
vjenčat srećom, samovlascem kad postane njenim, tad nazdravi čašom
Herkulovom” (Luča).
Njegošev antropocentrizam je zasnovan na realitetu čovjekova bića,
a ne na apsolutizaciji čovjeka u bilo kom vidu. Njegoš nudi slobodu svi-
ma, ne nikako samo jednom čovjeku, ali ističe vrlo jasno motivacione i
kognitivne ograničenosti čovjeka: „Čovjek organ dosta slabi ima da izrazi
svoje čuvstvovanje…nema dana koji mi želimo, nit’ blaženstva za kojim
čeznemo...ko će tebe razumjeti tvorče, ko l’ mogućstvo voobrazit tvoje?...
sad si, mislim, sasvijem dovoljan i duša se obodrila tvoja – reče meni kras-
ni žitelj neba – kada ti je tvorac dopuštio da mu presto svijetli pogledaš i
prelesti raja sveštenoga…s tačke svake pogledaj čovjeka, kako hoćeš sudi o
čovjeku – tajna čojku, čovjek je najviša”.
Njegoš ne dogmatizuje i ne apsolutizuje ništa i nikoga, pa ni Boga, ni
blaženstvo za kojim čeznemo, koje ni Bog ne može stvoriti. Ono je uvijek u
nadi koje čovjek ostvaruje i prenosi s koljena na koljeno.U tome je nepresta-
na tajna čovjekova, a njegov zadatak je da otkriva neprestanim saznavanjem
svoju suštinu, svoju esencijalnost, da životnim iskustvom potvrđuje svoju
generičnost.
Konačan odgovor u tome nema ni sam Bog!
Zatvorenog kruga nema. „I cijeli ovi besporeci, po poretku nekome
sleduju”(GV). Njegoševa genijalnost neprestano„snima” cjelinu u kojoj
se „besporeci” ispoljavaju kao prirodni procesi, jer po nekom „poretku

sleduju”. Besporedak i poredak imaju neraskidivo „dejstvije” u kojem „udar
nađe iskru u kamenu, bez koga bi u kam očajala”, pri čemu „nad svom ovom
grdnom mješavinom, opet umna snaga toržestvuje” (GV). Očuvanje esen-
cijalne komkponente je jedini spas ljudskog roda,„a nadežda veže dušu s
nebom”.
Esencijalna komponenta u Njegoševom antropocentrizmu, ima onto
loški determinisanu strukturalnu postojanost.
Međutim, Njegoš nikad ne ostavlja esenciju bez egzistencije: „Vaskr-
senja ne biva bez smrti”(GV). To saopštva iguman Stefan, kao predstavnik
boga na zemlji, a narod ga ljubi u ruku „iz uvažavanja rašta lijepo i mudro
zbori”. Nema apsolutizacije Boga, ni od sveštenih lica, ni od naroda. „Ti
nijesi slijep igumane kad si tako mudar i pametan”, slijepi su oni „koji vide, a
zaludu vide, trebaju im za proste potrebe, ka ostaloj isto životinji”.
„Krasotu nebeskog voinstva, smrtni nikad ne može postići”, ali zbog
toga Njegoš ne redukuje čovjeka na tragično biće! Njegošev čovjek je „iskra
u smrtnu prašinu” u kojoj se „ogleda” um tvorca besmrtnoga.
Time tragiku Njegoš oslobađa tragičnosti, ontologizujući je kao smis-
ao ljudskog postojanja.
U tom kontekstu tragika je podređena smislu ljudskog bivstvovan-
ja.Smisao ljudskog postojanja nije konačno ostvarenje „krasote nebeskog
voinstva”, već neprestana težnja ka tom ostvarivanju. Prekid saigre esen-
cije i egzistencije, predstavlja čovjekovu tragiku, koju upravo preživljava
savremeni čovjek i njegova zajednica. To je ona potreba čovjeka da iskoči
iz naručja „mračne vladalice”, preko koje ili kojom, čovjek ostvaruje svoju
ljudsku suštinu, svoju generičnost! To je neprestani samosvojan put svakog
čovjeka prema Bogu!
Čovjek samo svojim stvaralaštvom može uspostaviti spoj sa Bogom,
što čini onaj kompleksni dinamizam koji je u cjelosti sublimiran Njegoševim
genijem!
U toj dinamici je sadržano beskrajno prostranstvo Neba, ali i bes
krajno prostranstvo Čovjeka i njegove ljudskosti! U tom prostranstvu je
sadržana sva beskonfliktnost i istovremeno konfliktnost čovjekova posto-
janja. „A što mi se najviše dopada, što svačemu treba nazdraviti”, bez obzira
na to što je svijet „sastav paklene nesloge” (GV). Zbog toga Njegoš „ne daje
pravo“ nikom, pa ni samom Bogu, da dâ konačan odgovor na ovo pitanje:
„Ovoga su u grobu kjlučevi”!
Konačan odgovor bi poništio smisao postojanja i Boga i čovjeka!
Zbog toga je i Njegoš nemoguć kao konačan odgovor u okviru bilo
koje kulture – crnogorske, srpske, jugoslovenske ili slovenske. Njegoš je
moguć samo kao neprestano ostvarivanje u spoju ljudske esencije i egzis-
tencije u razvoju ovih kultura. Njegoš je moguć jedino u njegovom geniju.
Takođe, Njegošev antropocentrizam je smislen i smisleno izvodiv u njego-
vom geniju, a ne nikako u bilo kakvom parcijalnom shvatanju čovjeka koje
nužno vodi u apsolutizaciju čovjekove egzistencije u odnosu na njegovu
esenciju.
Etnocentrističko zatvaranje Njegoša u okviru bilo koje od ovih kul-
tura predstavlja grubo negiranje Njegoševog genija.
Njegoševa genijalnost opslužuje Njegoševu dušu (animu) u svim mo-
mentima i posebnim stanjima: Njegoša filozofa, umjetnika, vladike i vlada-
ra. Tako su sva posebna stanja u funkciji genijalne obuhvatnosti cjeline u
smislu logosno-istorijskog bivstvovanja čovjeka i njegove zajednice.
Njegoš je duboko svjestan svoje genijalnosti, „zahvalan Tvorcu što ga
je duhom i tijelom nagradio iznad miliona drugih”, ali i veoma odgovoran
za to da ne dođe do raskida esencije i egzistencije, tj. logosa i istorije. Zato,
nema dileme kod ustanovljavanja društvenog poretka u Crnoj Gori da se
energično suprotstavi otporima koje je u tom pogledu pružala plemenska
svijest. Njegoš je svjestan da nosi mnoštvo anima, ali je takođe svjestan svo-
je moći da ih spaja na genijalan način.
To čini Njegoševu genijalnost, prosto nedostižnom, nenaslednom, i
zbog toga Njegoš nema nasljednika.
U Njegošu je spojen i subject i predmet na bazi misli, instikta, imagi-
nativnosti, energije pod nadzorom genijalnosti.
Njegoševo crnogorstvo, srpstvo, jugoslovenstvo, slovenstvo i uopšte
pogled na svijet, čitav njegov ego (sjećanja, afekti, nagoni, unutrašnja stvar-
nost, spoljašnja stvarnost), sve je to pod nadzorom njegove genijalnosti. Sve
to kod Njegoša ima svoju autonomnost, stvaralački domen, koji se na kraju

sublimira u spoju esencijalnosti i egzistencije na svim nivoima ljudskog
postojanja. To Njegoš ne privatizuje za sebe, već ostavlja kao mogućnost
čovjeku uopšte i neprestano drži kao nepobitnu pretpostavku ljudskosti.
A, ljudskost ne može biti ograničena u okviru pojedinca, plemena, crno-
gorstva, srpstva,itd. Ona, na svim tim nivoima ima svoju identitetsku sub-
jektivnost i objektivnost. Time Njegošev antropocentrizam prevladava zat-
vorenost svijeta i obespravljenost subjekta na bilo kom nivou.
Na toj osnovi počiva Njegošev antropocentrizam, čovjek u glavnoj
ulozi, ali uvijek u spoju esencije i egzistencije, Logosa i Istorije, ostvarivanja
ljudskosti. Ljudskost je Njegošev jedini naslednik!
„Šta je čovjek, a mora biti čovjek”.
Njegoš zadaje čovjeku egzistenciju kao realizaciju esencije.
Čovjek mora biti, to je neprestani zadatak koji čovjeka izdiže iznad
postojećeg stanja, njegove egzistencijalne skučenosti i oslobađa ga svijesti
nemoći. Njegošev genije je neprestano u takvom stanju: saigre esencije i eg-
zistencije.To je neugasivi izvor Njegoševog antropocentrizma oslobođenog
čovjekovog egzistencijalnog apsolutizma i parcijaliteta bilo koje vrste, te eg-
zistencije gladne same sebe, tj. one egzistencije koja čovjeka „ispod skota
stavlja”.
U tom smislu možemo reći da nam je Njegoš podario naše vrijeme,
esencijalno vrijeme za naše egzistencijalno vrijeme, tj. ljudsku osnovu za
humanizujući antropocentrizam u kojem je vrijeme afirmacija fundamen-
talnih ljudskih vrijednosti.
To je antropocentrizam koji usmjerava čovjeka da na ljudski način
prati sebe, prirodu i igra svoju ulogu u razvoju univerzuma – videćeg i onog
nevidećeg-neotkrivenog, onog što se nalazi iza horizonta i njegovom „tam-
nom toku” - multiuniverzuma zahvaćenog modernom „teorijom svega”.
Savremeni čovjek je zanijet „antropijskim principom” prema kojem
je naše postojanje ključno za to kakva će vasiona da bude. Pitanje je: šta je
u tom slučaju sa sudbinom samog čovjeka. U anketi o 21. vijeku, Isidora
Sekulić, još 1958. godine, njegoševski, poetski i proročki kaže: „A današnji
čovek srlja kao što niko i nikada do sada nije. Pobede su mu veličanstvene,
natčovečne, zapali vulkan gde hoće, u sićušnom atomu ili nad celim konti-
nentom i narodom. Čeka li i njega ograničenje? Morali se vratiti zemlji i hle-
bu. A, ako ikad dođe do toga, šta će biti od njega i ko će biti on?” (Sekulić,
2009).
Upravo, Njegošev antropocentrizam upozorava čovjeka da ne srlja!
Njegoš poziva čovjeka (Noć skuplja vijeka) da se vrati ljepoti prirode,
jer ljudska ljepota je nezamisliva bez ljepote prirode. Priroda za Njegoša
ima božju ljepotu(„krasota mi ova boža razvijala umne sile”), pod čijim
uticajem čovjek razvija svoju duhovnost. Bez obzira na to ko je stvarao i
kako je stvarana, ljepota prirode ima za čovjeka esencijalno značenje, značaj
i smisao i kao takva ne samo refleksivnost umjetničkog stvaralaštva, nego
i kultivisanja čovjekovog djelovanja i čovjekovog bivstvovanja uopšte.
Čovjek jeste u centar, ali samo u slučaju ako ljepotu prirode, kao božji dar,
koristi za razvijanje svojih umnih snaga. U suprotnom, degradiranjem lje-
pote prirode, čovjek gubi svoju ljudskost, dolazi „u ništavno ljudsko stanje”.
Podređivanje prirode čovjekovoj egzistenciji znači uništavanje ne samo
ljepote prirode, nego i čovjekove ljepote, tj. njegove esencijalnosti. Ona je
„nasledstvo idealno” koje nam stvara besmrtnost „te sa nebom duša ljudska
ima svoje snošenije”. Sve se to za Njegoša odvija na „��
��
livadi dviženija” na ko-
joj je: „Trenuć mi je svaki sahat – moje vreme sad ne ide, sile su mi na opazu,
oći bježe svud – da vide”. Vremena nema, zamijenila ga je ljepota prirode u
vidu ljepote žene.Iracionalizam je prisutan, ali ne kao goli erotski raciona-
lizam, već kao kultivisani i uzvišeni racionalizam u kojem se sve izdiže na
umjetničke visine koje ne trpe puki racionalizam.
Prema tome, ljepota prirode je neizostavan sastojak Njegoševog an-
tropocentrizma.
Priroda ima svoju logiku, a to znači ne samo fiziku, nego i metafiziku.
Nepoštovanjem logike prirode čovjek dovodi u pitanje i logiku svog posto-
janja. Progresivna kombinacija rasta i održivog razvoja društva pretpostav-
lja permanentno prevladavanje protivrečnog odnosa roda i individue.Pro-
gresivna kombinacija proizvodi eko-potrebu u kojoj je utemeljen princip
potrebe na relaciji čovjek-priroda, a ne redukovana egzistencijalna potreba
kao takva.U ovom odnosu se nalaze granice Njegoševog antropocentrizma.
U Njegoševom antropocentrizmu se susreću svijest i savjest, što etiku ljud-

skosti neprestano drži na vrhu.
Vječiti spoj ljudske dinamike i ljepote prirode („moje vreme sad ne
ide”) mogao je da sublimiše samo Njegošev genije.
Sva ljudskost i prirodnost čovjekova vremena, sublimira se u ovom
spoju.
Taj spoj je vječan, besmrtan, ali u isto vrijeme stvaralački čin ljuds-
kog vremena, nije ljudski ukoliko „iskoči” iz ovog spoja. Vrijeme počinje
da teče pojavom ��
„��
divne vile” na čemu treba da zavide ��
„��
svi besmrtni, na tre-
nutak ovaj sveti”. Susret ljepote prirode i ljepote ljudi je za Njegoša svetost
(Bog), na koju treba da zavide svi besmrtni, a to znači i sam Bog, kao svoj
vlastiti sadržaj.Njegošev bog upućuje čovjeka na put ka njemu ovim susre-
tom: „Prelesnicu tako vidim, zagrlim je ka bog veli”. Božje vrijeme nije iznad
čovjeka već u neprestanoj vezi čovjeka sa Bogom. Njegošev bog je nepres-
tano u čovjeku (ljubav mladih je sveta želja) i u prirodi.
Prema tome Eros u Njegoševoj pjesmi Noć skuplja vijeka je, prije svega
i iznad svega, Bog ljubavi, a ne puke strasti i seksualne požude, na što ga re-
dukuju neki savremeni interpretatori. Njegošev Bog ljubavi odašilje zlatne
„strijele” koje uzrokuju samo ljubav, one kultivišu biološku prirodu čovjeka
i daju joj ljudski karakter. Da je Njegoš uživao samo u seksualnoj požudi,
nikad ne bi napisao pjesmu Noć skuplja vijeka.Zato mi je teško slušati neke
„velike poznavaoce” Njegoševog djela koje bi Njegoš zamolio da ga, svojm
interpretacijom„ne stavljau ispod skota”.
Granice Njegoševog antropocentrizma označene su veoma širokim
poimanjem svetosti.
To je neizostavni kontekst Njegoševog antropocentrizma, neprestani
spoj esencije i egzistencije, „savršenstvo tvorenija, tainstvene sile bože”, koji
nalazi izraz u čovjeku, ali nikad u njegovoj egzistenciji bez esencije. „Voljah
carstvo zemno izgubiti, no nebesno da izgubim carstvo” (ŠM).Ljudska lje-
pota nikad nije samo djelo prirode, već i rajsko stvaranje, a tu ljepotu čovjek
ne smije podrediti nikakvom slavoljublju, slastoljublju,srebroljublju, tj. sve-
toljublju (��
„��
za nju bi-Njegoš-dao sve slave”), u njoj se neprestano odvija sai-
gra cjeline čovjekovog bića: racionalno, emotivno, duhovno, etičko.
Njegošev genije tako zahvata cjelinu čovjekove egzistencije i esen-

cije sa njenom unutrašnjom dinamikom i mogućnostima diferenciranog
ispoljavanja.
„Cvijetno lono prirodino” je kontekst u kojem se neprestano kreće
Njegoševa genijalna misao „hraneći se pitatelnim sokom, iz nje sise gole
„ prelesne, mater štedru zapitiva smjelo, rad česa je tvorac satvorio; radi l’
đece svoje mnogobrojne? Ali đecu za nje udovoljstva; al’ oboje jedno rad
drugoga?” (Luča).
Priroda je za Njegoša „vremena pitatelica”. Nema konačnog odgovora,
ona se nalazi u neprestanom nastojanju „da dičnija na jutro izide pred očima
svoga vladaoca”.
Genijalno iskazan odnos čovjeka i prirode, odnos u kojem čovjek
„okićen cvijetnim vremenom” prirode, može očuvati svoju generičku
suštinu.
U toj prirodi je sunce sin neba, bez kojeg „bi ljudstvo tužno bilo, bi u
mraku raslo i ginulo, ne bi znalo boženstvene ruke, mnogo divno i cv’jetno
rastenje, ne bi znalo zemaljska boženstva ni svog tvorca prirodne darove”
(Djela,532).
Nema za Njegoša „��
��
božestvene ruke” ni „��
��
boženstva” bez prirode i nje-
nog sina sunca, a bez toga nema ljudstva kao generičke suštine čovjeka.
Ovdje su u neraskidivoj vezi uzročnost i teleologija Njegoševog an-
tropocentrizma.
Zašto savremeni čovjek ne poštuje uzročnost i ne nalazi smisao života
u ��
„��
cvijetnom lonu prirodiom”, već stalno teži da „��
��
preskoči prirodnu grani-
cu? To je centralno pitanje odgovornog održivog razvoja društva koje savre-
menom čovjeku postavlja Njegošev antropocentrizam.
Diferencirano ispoljavanje čovjekovog bića, u kojem nekad prevla-
davaju racionalni, nekad emotivni ili neki drugi elementi, ipak karakteriše
„magičeska slatka sila” koja im daje ljudski karakter. Diferencirano ispolja-
vanje čovjekovog bića nikad ne vodi parcijalizaciji koja znači apsolutizaciju
bilo čega i bilo koga. Zato Njegoš kaže: „Sveti tvorac veličanstvom sjaje, u
iskrama kako u suncama”.
Čovjek je iskra koja „veličanstvom sjaji”, a ne tragično biće, i zato je

Luča poema čovjekove esencijalnosti, čovjekove ljudskosti! Poetičnost Luče
je u uzvišenosti čovjeka, a ne u njegovoj tragičnosti. Luča na nas djeluje u
slavi ljudskosti, a ne tragičnosti čovjeka.
Njegoš u Luči ne bježi od stvarnosti, već „poziva” i„priziva” na nepres-
tano uzdizanje na nivo ljudskosti, tj. na egzistenciju kao realizaciju esenci-
jalnosti. Njegošev genije sve spaja i poetiku i ukupnu stvarnost, sva svojstva
čovjekova- poznata i pretpostavljena, bez apsolutizacije bilo koga - Boga
ili čovjeka, jer apsolutizacija vodi u parcijalitet, pa i u slučaju svemogućeg
tvorca. „Znadem i ja nešto u inđilu, da ga nikad gledao nijesam, - bog je
meni oči darivao te sa njima vidim što su ljudi; sve naliče čovjek na čovjeka.
Al’ čovjeka ka’ planine nejma”…Ja nijesam bog mi ne sudio, beglerbeže,
nipošto bezbožan, nego imam oči za gledanje, svijeća mi božja pred očima,
te razbiram bijelu svjetinu, i ne držim crno za bijelo” (ŠM). Božja svijeća
je pred očima, ali ona svijetli iz prirode, iz čovjeka i njegove duševnosti, u
slobodi i u vezi sa čovjekom predstavlja snagu, tj.slobodu.
Suština slobode vjere počiva na ovoj osnovi.
To je sloboda vjere koja poziva čovjeka na etiku odgovornosti za
posljedice svoga vjerovanja, koje se ne mogu tačno predvidjeti, ali može
vjerovatnoća da se mogu očekivati pozitivne ili negativne posljedice za
čovjeka , društvo i prirodu. Sloboda vjere ne smije preći u religiozni fana-
tizam koji, svjedoci smo, uništava sve ljudsko!
Dinamika Njegoševog vremena je neprestano u saigri prošlosti,
sadašnjosti i budućnosti. Budućeg vremena nema: buduće vrijeme je već tu,
to je naša metafizika koja lebdi iznad nas, kao pretpostavka za vrijeme koje
će se tek stvoriti.„Na groblju će iznići cvijeće za daleko neko pokoljenje”.
Cvijeće kao pretpostavka vremena koje će tek stvarati buduće pokoljenje.
Njegoševski put vremena je od esencije ka egzistenciji. Nesreća je što danas
sve više prevladava obrnuti put, na kojem egzistencija vlada nad esencijom,
„što čovjeka niže skota stavlja”.
Njegošev antropocentrizam nije dogma, već zadati smisao čovjekovog
ostvarivanja ljudskosti. Njegošev antropocentrizam je istina čovjekove
ljudskosti samo u slučaju ako je mijenja, a ne ona ostvarena „istina”. Čovjek
mora neprestano pronalaziti svoje vrijeme kojim će transcendirati „mračno

žilište”(Luča). Ali to ne može ostvarivati krećući se u „beskrajni okean voz
dušni”, bez „kormila i bez rukovođe”, što znači da ne može svoju egzisten-
ciju ostvarivati na ljudski način bez esencije.
Susret Logosa i Istorije zahtijeva neprestanu dinamiku esencije i eg-
zistencije koja prati ljudsku prirodu i prirodu ljudske zajednice.
U tom odnosu ni jedan element ne ostaje nepromjenjiv – esencija ni
egzistencija. Ni Bog ne može, jednom i za sva vremena, osvijetliti „mračno
žilište”. Na vječnom zadatku su u tom pogledu i Bog i Čovjek, zajedno.
Božja svijeća je stalno čovjeku pred očima, ali da on sam „razabira šta je
crno, a šta bijelo”. Božja svijeća ne može bez čovjeka osvijetliti „mračno
žilište”.U tom odnosu čovjeka sa „mračnim žilištem” se nalazi i sam smisao
čovjekovog bivstvovanja. Čovjek je sam po sebi „��
��
mračno žilište”, ali istovre-
meno i generičko biće koje transcendira to „mračno žilište”.
U tome je čovjekova i fizika i metafizika bivstvovanja: „Jel mu ovdje
dvostruka kolijevka, al rasadnik duhovnog blaženstva”. Čovjek je u stalnom
nastojanju da prevlada „mračno žilište” koje ga ontički i ontološki prati
kao negativni sadržaj, ali bez njega ne može ostati čovjek. Prevladavanje
„mračnog žilišta” ostaje beskrajna odrednica čovjekove fizike i metafizike,
na kojoj je zasnovan Njegošev (pozitivni-specifični) esencijalno-egzisten-
cijlni antropocentrizam.
Njegošev antropocentrizam je idealni tip ljudskosti.
Čovjek se nikad ne može osloboditi svog sna o oslobođenju od
„mračnog žilišta” zasnovanog na „zloći, zavisti, adskom nasleđiju”, koje
„čojka niže skota stavlja”. Njegoš ništa i nikoga ne dogmatizuje, pa ni samog
Boga: „Nema dana koji mi želimo, nit blaženstva za kojim čeznemo”. Bog ne
može stvoriti krajnje blaženstvo, ono je uvijek u nadi, nadi koja se prenosi
sa koljeno na koljeno. ��
„��
U vremenom i��
��
burnom žilištu čovjeku je sreća ne-
poznata – prava sreća, za kojom vječno trči; on joj ne zna mjere ni granice”.
Samo princip ljudskog stvaranja, a ne princip potrošnje, upućuje
čovjeka da svoj logos traži van sebe: „Dok me neko za ruku uhvati i pozva
me prijatnijem glasom: dig se tvari opšteg stvoritelja, te ti hitre naslađuj po-
glede…svi svjetovi bez očih su mračni”.
Čovjek svoj logos, svoju esencijalnost, svoju generičku suštinu, otkri-

va u svojoj okolini, prirodnoj i društvenoj, ali to čini svojim očima, jer „bez
njih su svi svjetovi mračni”.
Kod Njegoša, čovjekova esencijalnost nije vezana samo za Boga-
svevišnjeg tvorca. Čovjekova esencijalnost se nalazi i u prirodi, tj. smislu
koji čovjek pridaje prirodi, odnosno darovima prirode, „samo nebu sličan”
u kojoj „red svešteni caruje”.
To je esencijalnost prirode koja ima božanstveni karakter, bez koje se
ne može zamisliti generička suština čovjeka i njegove zajednice.
Zadatak je čovjeka da poštuje „red svešteni” u prirodi, jer bez toga
ne može ostati čovjek i razvijati svoju ljudskost. Zašto savremeni čovjek ne
nalazi svoj smisao u prirodi? To nije samo ekološko pitanje.
Pitanje je vezano za sam smisao života, danas većinom redukovan na
egzistencijalistički antropocentrizam koji se zasniva na bespretpostavnosti
čovjeka u smislu njegove esencijalne determiniranosti.
Radi se o stvaranju novog mita svetoljublja u kojem generička suština
čovjeka gubi svoju vrijednost.
Njegošev antropocentrizam nije opterećan mitomanijom niti
esencijalističkog niti egzistencijalističkog tipa.
Zato, podređivanje Njegoša crnogorskoj ili srpskoj ili bilo kojoj mi-
tomaniji predstavlja grubo negiranje Njegoševog genija, koji u svakom mo-
mentu i u svakom prostoru, uvažavajući internu logiku, traga za ljudskim
dobrom kroz ostvarivanje fundamentalnih ljudskih vrijednosti.
Tom traganju kraja nema, ali ima granicu u generičkoj suštini čovjeka,
u okviru koje se odvija izbor u skladu sa prirodom čovjeka, prirodom nje-
gove zajednice i prirodom uopšte. To je esencijalnost čovjekove nade, nade
neiscrpne, a to znači otpora na konačnosti čovjekove egzistencijalnosti.
Tako Njegošev antropocentrizam ima karakter „pozitivne” utopije,
neprestanog ostvarivanja utopijskog, ali nikad nedovršenog i nezavršenog.
Uz to Njegošev antropocentrizam jasno diferencira utopističke elemente
„negativne” utopije čovjekove ontike „ontologije, od kojih se „pozitivna”
utopija neprestano brani i treba da se brani, ali nikad ne može svoju od-
branu da dovede do kraja.
Na toj relaciji unutrašnjeg odnosa „pozitivne” i „negativne” utopije

Njegoševog antropocentrizma zasniva se generički spoj logosa i Istorije
čovjeka i njegove zajednice. Relacije „��
��
pozitivne” i ��
„��
negativne” utopije, naiz-
gled je lako odrediti. Ali, to je upravo ��
„��
velika” utopija. Zato je Njegošev an-
tropocentrizam u suštini „velika” utopija u kojoj Njegošev genije postavlja
na pravo mjesto i utopijsko i utopističko, ostavljajući im prostor koji zahti-
jeva neprestani spoj Logosa i Istorije.
Upravo u tim relacijama od ��
„��
pozitivnih” do “negativnih” utopija po-
kazuju se mnoge mogućnosti za iskazivanje stvaralačkih aktivnosti u po-
jedinim istorijskim periodima na polju univerzalnog načina proizvodnje
društvenog života, društveno-istorijskih sistema, konkretnih društava, do
svakodnevnog života. Ovim poljem „teče rjeka vode besmrtija…tok je
njezin besmtrna ideja”. Besmrtna ideja je realitet utopije (na njoj su „svi
redovi gordijeh fontanah, koji skaču u nebesna polja, od nje skaču, u nju
se vraćaju”),koja joj obezbeđuje da njeno utopijsko neprestano prelazi u
istorijsko, da se ostvaruje neprestano, da razvija vremenitost čovjeka, u i
sa smislom ljudskosti. To je vremenitost koja u sebi nosi klicu razvoja vre-
mena u obliku konkretnih ljudskih fenomena (��
„��
otimanje vremena mraka-
ma”; „da od svete odstupim dužnosti, mrake carstvo bi ostalo vječno”), a
ne kraj vremena, ne vječnost vremena kao kraj, već vječnost kao neprestana
saigra prošlosti, sadašnjosti i budućnosti ljudi i njihovih zajednica. Na tim
elementima Njegoševog antropocentrizma se ostvaruje jedistvo volje, uma
i slobode, koje predstavlja maticu kultivisanja čovjekove prirode i prirode
njegove zajednice. Ovaj proces isključuje apsolutizaciju bilo koga i bilo čega
u prostoru: „…bit po sebi već ništa ne može, jer je protiv zakona prirode”,
ali svima obezbeđuje samosvojnost: „sve nek krače svojijem vremenom”.
Prostor se umom osvetljava, oslobađa mračnjaštva.„Što se više tvorenijem
pružam, sve se njino carstvo umanjuje, vrijeme će i k toj cjelji doći da se
bezdne mračne osvijetle”.
Vrijeme je vezano za fenomen saznanja kojim se osvetljava čovjekova
suština.
To je antropocentristički zadatak koji Njegoš postavlja čovjeku, a koji
ga nikad ne dovodi u monopolističku poziciju prema bilo kome ili bilo čemu,
pa ni u monopolitičku poziciju prema samom sebi: „tajni slučaj naš je otac

bio, navlaštito nas je satvorio da pravilo biću sačinimo i gordosti metnemo
granicu, da s gordijem vlacem nebesnijem dijelimo vladu i mogućstvo, da
imamo svi jednaka prava...a vremenu nepostojnost dati”(Luča,213).
Kompletna ontika čovjeka i ontologija društva: stvaranje pravila pre-
ma biću – generičkoj suštini, granice prema mogućnostima i jednakim pra-
vima, kompeksan koncept isključenosti antropocentrizma kao suprotnosti
ljudskom biću i biću prirode, težnji čovjeka za samodržavljem, da vlada po-
jedinim djelovima svijeta, narodima klasama, prirodom protiv prirode.
To je jedini put pobjede nad Satanom („vladaocem zlosti i nesreće”).
Na tom putu čovjek „��
��
sveđer umno ostaje stvorenje, i car zemlje iako u rops-
tvu. Čovjek volje ostaje slobodne, ka svi drugi besmrtni duhovi; njegova
će duševna tablica, s obje strane biti načertana, s dva sasvijem protivna
zakona: na jednu će zakon pravde blage bit u svete načertan linije, na drugu
će prevlasnika njina zla svakoga crnjet se zakoni – adski spomen sveze sa
Satanom” (Luča, 243/4).
Njegoš ostaje dosljedan genijalnom spoju svih komponenti generičke
suštine čovjeka, dajući mu slobodu kao socijalni realitet, a ne utopističku vi-
ziju koja negira neumitni spoj Logosa i Istorije u bivstvovanju čovjeka i nje-
gove zajednice. Njegoš prepušta čovjeka da „sam sobom čudo sačinjava…
pod vlijanijem tajnoga promisla”, znači uvijek i neprestano u spoju esencije
i egzistencije, pri čemu ga „um s besmrtnijem ravni”.
Međutim, umska uzvišenost nema mitski,apriorni karakter, pa ma-
kar ona dolazila i s neba. „I budale mnoge to vjeruju, da je došlo s neba
dopuštenje, sultanima da brat brata kolje, otac sina, a sin oca guši, te je saraj
posta’ mučilištem...E to kaže, čestiti valisu, što je vaša vjera naopaka“ (Š:M.).
Umska uzvišenost ovdje pada veoma nisko, srozava se u nasilje čovjeka nad
čovjekom i tako Bog dobija negativne sadržaje u „vjeri naopakoj“, postaje
„naopaki-negativni bog“, bog nasilja, pri čemu se carstvo pretvara u religiju.
Ovaj „negativni bog“ je negativan u Njegoševom antropocentrizmu, bez
obzira na to da li je u pitanju islam, pravoslavlje ili bilo koje drugo vjerovan-
je. Njegošev „Bog“ ne dolazi samo sa Neba,već se otkriva i u prirodi, istoriji,
ljepoti, slobodi i neprestano je usmjeren na negaciju onih sadržaja koji se u
susretu Logosa i Istorije javljaju u vidu osporavanja saigre esencije i egzis-

tencije u smislu ostvarivanja generičke suštine čovjeka i njegove zajednice.
Tako u Njegoševom antropocentrizmu, Bog podstiče pozitivne posljedice,
tj. ostvarivanje pozitivne utopije, odnosno predstavlja negaciju negacije u
procesu ostvarivanja generičke suštine čovjeka i njegove zajedice. Njegoš
u svom genijalnom obuhvatu Boga i Čovjeka ne apsolutizuje ni Boga ni
Čovjeka, već dosljedno razlaže pozitivne i negativne komponente njihove
cjeline, ostavljajući neprestano zaduženje čovjeku da radi na uspostavljanju
odnosa negacije negacije sa ciljem pozitivnog određenja i Boga i čovjeka
(„prosvještenje drugo čedo tvorca“, Djela, 429). Na toj osnovi se susreću
pozitivna i negativna utopija u Njegoševom antropocentrizmu, sa ciljem da
se smanji broj „budala“ koje vjeruju u „vjeru naopaku“ u to: „r’ječ je car-
ska carstva religija“ (Š.M.), a Bog dobije značenje, značaj i smisao slobode
i morala čovjeka i naroda: „ko će poreć božju i narodnu“ (Š.M.), „boga
slavim dnevi i noći, što nijesam tica u kavezu; ovo mi je draže od svijeta,
tijem pita’m dušu i tijelo“ (Š:M:).
Njegoš u osnovi afirmiše koncept „aktivnog društva“ u kojem je
čovjek istovremeno u okviru postojećeg društvenog poretka, ali i u situaciji
aktivnog djelovanja na njegovo unapređenje. Tako društveni poredak ima
puno sociološko značenje ne samo pravnih normi, nego i ukupnog odnosa
čovjeka prema društvu sa stanovišta moralnih, religioznih, tradicionalnih-
običajnih vrijednosti. Prihvatanje ili neprihvatanje društvenog poretka,
svejedno, Njegoš dosljedno podređuje neprestanom odnosu esencije i eg-
zistencije, Logosa i Istorije. Prosvještenje je „ljudstvu dalo i um mu ulilo,
te poredak ima i zakone svoje,, jer da nije tebe, bi sve ono bilo žertva svoje
gnusne, divjačnosti ljute“ (Prosvještenje, Djela,429).
Lucidna je ovdje Njegoševa poruka ljudskom rodu da neprestano tra-
ga za prevladavanjem „svoje gnusne, divjačnosti ljute“, umskim uređenjem
svoga života. To je nepromenjivi (gravitacioni) zakon drušvene „vasione“ i
njenog vremena.
Čovjeku ostaje kolosalna mogućnost da svojim umskim djelovan-
jem „ubaca podatke“ u tu povijesnu dinamiku društvene „vasione“. Jedino
na taj način čovjek može uticati, u moru slučajnosti, da smjer vjerovatnoće
društvenog kretanja ide u skladu sa ljudskom prirodom, prirodom ljudske

zajednice i prirodom uopšte. U tome je sociološko-kosmičko razumijevanje
Njegoševe poruke čovjeku, njegovog antropocentrizma kao idealnog tipa
ljudskosti.
Literatura:
1. Petar II Petrović Njegoš, Djela, Podgorica, CID, 1998.

2. Petar II Petrović Njegoš, Gorski vijenac, Podgorica, CID, 1995.
3. Petar II Petrović Njegoš, Luča Mikrokozma, Podgorica, CID,
1995.
4. Petar II Petrović Njegoš, Lažni car Šćepan Mali, Podgorica, CID,
1995.
5. Mihailo Stevanović, Radosav Bošković, Rečnik uz celokupna dela
Petra II Petrovića Njegoša, Cetinje, Beograd; Obod, Prosveta,
1975.
6. Eрмолаева, П.O., Состояние развития экологической культу
ри собременной российской молодежи, Москва, Московский
государтвеный университет имсни М.В. Ломоносова, Со
циологический, 2011.
7. Gotterbarn, D., Software Engireering Ethics, In: Marciniak, J.
(Ed.). Encyklopedia of Softtware Engineering, New York. Johan
Wiley, Sons., 1994.
8. Habermas, Jirgen i Jozef, Racinger, Dijalektika sekularizacije,
Beograd, Dosije, 2006.
9. Hiršman, Albert, Strasti i interesi, Beograd, Filip Višnjić, 1999.
10. Jakupović, Mladen, Plamen socijalne ekonomije, Zagreb, Novi pla
men, V/2011, br.15.
11. Johnston, S., McGregor, H., Taylor, E., Practike-focused ethics in
Australian engineering education, 2000.
12. Knjazeva-Adamović, S, Polemike-političke i filozofske, Beograd,

Službeni glasnik, 2008.
13. Koićio, Matsura, Može li čovječanstvo da se sačuva, Beograd, Poli-
tika, 2008.
14. Engineering, J, Marciniak, ed. John Wiley, New York.
15. Mander Džefri, Edvard Goldsmit, Globalizacija, Beograd, CLIO,
2003.
16. Petrić, Vlada, Biće skoro propast sveta, Beograd, Politika-kultura,
umetnost nauka, 24 septembar, 2011.
17. Poper, Karl, Otvoreno društvo i ..., Beograd, BIGZ, 1993.
18. Sekulić, Isidora, Intervju iz 1958, Beograd, Politika, 2009.
19. Sekulić, Nada, Postmodernizam i kraj antropologije, Sociologija 4,
2002.
20. Sen, Amartja, Razvoj kao sloboda, Beograd, Filip Višnjić, 2002.
21. Sol, Džon Ralston, Propast globalizacije i preoblikovanje sveta, Beo-
grad, Athipelag, 2011.
22. Вернадский, V.I., Живoe вeщeство и биосфера, Mосква, Наука,
1994.
23. Konstatinović, Radomir, Filozofija palanke,Beograd, Otkrovenje,
2010.
24. Vukićević, Slobodan, Ideal i stvarnost ekomenadžmenta, Nikšić,
SO - Služba zaštite prirode, 1995.
25. Vukićević, Slobodan, Crna Gora na prelazu milenijuma, Cetinje,
Centralna narodna biblioteka Republike Crne Gore „Đurđe
Crnojević“, 2003.
26. Vukićević Slobodan, Sociologija – filozofske pretpostavke i temeljni
pojmovi, Beograd, Plato, 2005.
27. Vukićević, Slobodan, Antropocentrizam: egzistencija protiv esencije,
Beograd, Sociologija br. 1, 2012.
28. Vukićević, Slobodan, Globalization, human nature and the nature
of society/ An inspring reflectiveness of sociological analizisis of pro
fesor Dobrenjkov/, Nju Delhi (the international institute of so
ciology, the 40th iis world congress), 2012.
29. Vukićević, Slobodan, Теоретические-методлогичские вклады ви

зучение общестехогоструктурования (Цвејич-Лазич-Добре
нјков), Москва, Социологичекий факултет МГУ и. Ломоно
сов, 2013.
30. Vukićević, Slobodan, Sociological, theoretical and methodological
approach to studing idenity (Cvejić, Lazić, Dobrenjkov), IIS Wordl
Congress, Uppsala, Sweden, 2013.
31. Vukićević, Slobodan, Anthropocentrism : Existence against Essence,
Global Juornal of Human Social Science (GJHSS ) Cambridge (u
štampi).
Његош, његово доба и црногорски позоришни миље 113
UDK 792.(496.16) Petrović Njegoš P. II
Luka I. MILUNOVIĆ

NJEGOŠ, NJEGOVO DOBA I CRNOGORSKI POZORIŠNI MILJE
Čovjek organ dosta slabi ima

da izrazi svoe čustvovanje,
zato znake različite dava,
različita tjelodviženija,
umna čuvstva da objelodani.
Sažetak: Uzimajući, uz druge izvore, kao snažan oslonac stvaralački opus Petra II
Petrovića Njegoša u radu se na osnovu činjenica, ali i nagovještaja, otvaraju pitanja koja
treba da dovedu do relevantnih saznanja o praktikovanju scenskih formi i dramskih oblika
na području slobodne Crne Gore u prvoj polovini 19. stoljeća.
Ključne riječi: Petar II Petrović Njegoš, Njegošev stvaralački opus, pozorište,

dramske forme, Crna Gora.
NJEGOSH, HIS TIME AND MONTENEGRIN THEATRE MILIEU
Abstract: Taking other sources even the strong support such as the opus of Petar II
Petrovic Njegosh represents, this work on the basis of facts, but also some hints, is opening
questions that should lead to relevant information on practicing theatrical forms and dramatic
forms in the deliberated Montenegro in the first half of the 19th century.
Keywords: Peter II Petrovich Njegosh, Njegosh’s opus, theatre, dramatic forms

Montenegro
Ponuđeni naslov bi mogao imati upitnik na svome kraju. Treba ga

dakle prihvatiti kao pitanje, odnosno kao želju i napor da se postavi, ili još
bolje reći da se, radi razotkrivanja, otvore pitanja u nadi da će biti dobar
podstrek za razmišljanje. Naslov dakle nikako ne sugeriše potpuni odgovor.
Zašto smo toliko daleko od pokušaja da ponudimo makar mogući potpuniji
odgovor? Razlog skoro nikada nije samo jedan.
Petar II Petrović Njegoš je intenzivno proučavan, ali dominantno
(čak bi rekli proučavanjem zatvaran!) u okviru trougla na čijim, uslovno
rečeno, tjemenima možemo ispisati pojmove: država – filozofija –
književnost (stranice ovakvoga trougla bi ukazivale na korelaciju među ovim
oblastima). Mi se pitamo o drugim oblastima. Čini se da je više poznatoga o
Njegoševima susretima i odnosima sa raznim ličnostima (ponekad je njihov
značaj za nas najviše u tome što su se uopšte sreli sa Vladikom) i privatnim
doživljajima na putovanjima, nego o njegovom angažovanju i datom
doprinosu, te pruženim nagovještajima i saznanjima o drugim oblastima
života u slobodnoj Crnoj Gori. Ponekad, kada se govori i piše o Njegošu,
to se čini na način kao da je u pitanju osoba koja je, malo se zadržavši,
odnekuda banula u Crnu Goru. Kao da se ne radi o Crnogorcu koji je rođen
na Njegušima, a na Cetinju rastao, učio, živio, vladao i tu umro. Tek ćemo
napomenuti kako se obično dešava da izdvajanje (usamljivanje) nečega,
ili nekoga, od korpusa kojemu pripada (prirodnoga staništa) predstavlja u
stvari samo prvi korak ka vezivanju (izmiještanju) za neki drugi korpus.
Zahvaljujući svojoj društveno-državnoj poziciji (vladika i gospodar),
te intelektualnoj snazi, Njegoš je, direktno ili indirektno, mogao i morao
uticati na mnoge sfere društvenog života u Crnoj Gori. Veoma je važno da
se Njegoševi uticaji u raznim oblastima, makar bili sa nejednakim značajem
po intenzitetu pojava ili važnosti događaja na koje se odnose, veoma
brižljivo, uporno i kontinuirano istražuju do dostupnih granica.
Pri ovakvim razmišljanjima treba naglasiti da već postoje veoma
značajni radovi koji u vezi sa Njegošem tretiraju pojedina pitanja iz raznih
oblasti. No, mimo tema sa tjemena pomenutoga trougla čini se da ipak nije
bilo dovoljno interesovanja za radom na potrebnom nivou sinteze koja bi
se oslanjala na rezultate širih istraživanja i naravno neophodna analitička
razmatranja. Jedno od takvih, držimo nedovoljno istraženim i ekspliciranim,
pitanja u vezi sa Njegošem i njegovim dobom se odnose na egzistenciju
scenskih oblika u Crnoj Gori tokom prve polovine 19. stoljeća. Nas će ovđe
interesovati: kakve je scenske oblike ili sadržaje programa sa dramskim
karakteristikama Njegoš mogao viđeti u slobodnoj Crnoj Gori i da li je,
naravno u posebnim prilikama, i sam na neki način aktivno učestvovao u
nekom od tih događaja? Upravo saopštenim interesovanjem stižemo do
pitanja: kuda krenuti ka središtu naše teme?
Jedna od mogućih staza vodi kroz zapise Njegoševa savremenika,
putopisca sa kojim se sreo na jednom od svojih putovanja po Apeninskom
poluostrvu. U svojima Pismima ovaj putopisac piše o susretima sa Petrom
II Petrovićem Njegošem i njegovima pratiocima u Napulju, marta 1851.
godine. Tokom jedne večeri provedene kod Rotšildovih (Rothschild)
Njegoš je na pokazano znatno interesovanje prisutnih nadahnuto pričao o
Crnoj Gori. „Svaki od mlađih Napoljaca i putnika koji ga je te večeri slušao
želio je ići u Crnu Goru. On ih odvaraća od toga. ,U Crnoj Gori, veli, nema
hotela, ni mekanih postelja; nema puteva ni šetališta; nema pozorišta ni
balova. Samo sinovi Šparte u njoj bi se zadovoljili.“1
Petar II Petrović će pomenuti pozorište i u pismu koje piše iz Napulja,
krajem januara 1851. godine, dok govori o svijetu uopšte. Pišući tada svom
prijatelju, Njegoš poručuje: „Svijet je pozorište smiješno na kojemu se treba
u različitim i svakobojnim maskama prikazivati“.2 Riječ pozorište (prizor,
1
Ljubomir Nenadović, Pisma, Beograd, 1962, str. 29. Nenadović će nešto kasnije
pomenuti tamošnje pozorište, muziku, pjevanje..., ali ne iskazujući neposredno Njegošev
odnos prema tome: ,,Pevanje van pozorišta, može se čuti po svim kafanama, tratorijama i
svuda po ulicama.“ ... ,,Ovuda putnici retko idu u pozorište“ ... ,,Bio sam u pozorištu ,San
Karlo‘. Posle onog u Veneciji i onog u Milanu, to je najveće pozorište u Italiji. Meni se čini
da ovde igraju vazdan i svu noć u pozorištu. Kad god prođem pored njega, vidim da svet
ulazi i izlazi.“ (Ibidem, str. 34.)
2
,,Cjelokupna djela Petra Petrovića Njegoša“, Izabrana pisma - knjiga šesta / Izbor
pisama izvršili i za štampu priredili N. Banašević, V. Latković, J. Milović, jubilarno iz
danje (1813-1863) 150 godina od rođenja, Beograd, 1967, str. 202.
slika, ili pozornica) Njegoš više puta koristi u posveti i pjevanjima Luče
mikrokozma: „Sva mu gledam gadna pozorišta“ (stih br. 188/Posveta LM);
„pozorišta svakog užasnoga!“ (290/I LM); ,,Pozorišta toga prestrašnoga“
(126/IV LM); ,,Provrže se stranim pozorištem“ (2/V LM); ,,Treće jutro
pozorišta strašna“ (81/V LM); ,,Prestrašno je ovo pozorište“ (495/V
LM); ,,pozorište bogomrsko zalah,“ (162/VI LM).3
Pero Poček, Draško u Mlecima
Konačno, kroz usta vojvode Draška, jednoga od likova iz ,,Gorskoga

vijenca“4 Petar II Petrović će nam saopštiti da su neki Crnogorci krajem
3
Viđi: ,,Rečnik uz Celokupna dela Petra Petrovića Njegoša“, / Mihailo Stevanović
Milorad Bošković, Beograd, 1967. str. 169-170. Kroz rad ćemo u zagradama uz brojeve
stihova koristiti skraćenice: GV = ,,Gorski vijenac“, ŠM= ,,Šćepan Mali“, LM= ,,Luča mi-
krokozma“. Isticanje riječi datih polucrno (bold) je takođe naše.
4
Držimo interesantnim napomenuti kako je, počevši od školskih priredbi do
pozornice u Zetskome domu, upravo ovaj dio ,,Gorskoga vijenca“ (,,Dolazak Draška iz
Mletaka“) najčešće izvođen sceni u Knjaževini Crnoj Gori.
17. stoljeća mogli viđeti pozorište i prisustvovati pozorišnim predstavama,

te kako su o svojim impresijama sa tog događaja obavijestili prijatelje
na Cetinju (1531-1573. GV). Vojvoda Draško okupljenim glavarima i
narodu vrlo upečatljivo opisuje kuću u kojoj se u Mlecima okupljaju na
igru (gledalište, lože...). Prije nego što će početi da govori o dešavanjima
sa scene vojvoda Draško će nam, držimo na izvanredan način, iskazati
dramatičnost samoga početka same pozorišne predstave: ,,Dok se jedna
podiže zavjesa, / treći dio od kuće otvori. / Bože dragi tu da vidiš čuda“.
Držeći da nema potrebe da se i ovđe navode svi veoma poznati stihovi, tek
ćemo naglasiti da je u ,,Gorskome vijencu“ neposrednom opisu pozorišta
i pozorišne predstave Njegoš posvetio više od 40 stihova. U nastavku
Njegoševa djela saznajemo o još nekim scenskim oblicima koji u to vrijeme
mogli zavrijediti pažnju Crnogoraca. Poslije opisa pozorišta u ,,Gorskome
vijencu“ su pomenuti nastupi akrobata: ,,vidio sam ljude u Mletkama /
đe na konop skaču i igraju.“ (1574-1577 GV), te mađioničara, odnosno
hipnotizera (1582 –1614 GV).5 U ,,Šćepanu Malom“ Njegoš će pomenuti
i pelivane: ,, ...oni hoće pod svakoji način / da im svijet bude pelivanom,
(207-208/V ŠM). 6
Stanovnici slobodne Crne Gore su bili u prilici da scenske oblike
posmatraju (ili su slušali pričanja od prisutnih) na raznima lokacijama od
Venecije, preko drugih, najčešće mjesta i gradova na primorju, do najbliže
destinacije - Crnogorskoga pazara7 kod zidina Kotora (monolog Obrada u
GV). Grad Kotor i navlaštito Crnogorski pazar možemo posmatrati i kao
5
U literaturi se ukazuje da je Njegoš 29. oktobra 1840. godine u Kotoru prisust-
vovao nastupu hipnotizera iz Italije.
6
Obradu ovakvih tema u Njegoševim djelima možemo posmatrati i kao svo-
jevrsnu relaciju sa stoljećima ranije ostvarivanim vezama renesansnoga Cetinja iz vre-
mena Crnojevića sa kuturnima strujanjima u primorskima i prekomorskima sredinama,
što opet, kada je teatar u pitanju, direktnije srijetamo u književnoj obradi (Viđi djelo
Stjepana Mitrova Ljubiše, ,,Pričanja Vuka Dojčevića“)
7
,,Crnogoroski pazar, koji spominje pjesnik ,,Gorskog vijenca“ Vladika Rade, gdje
mletački glumci zabavljahu Crnogorce, zove se ona ravan, koja leži između dviju rijeka i
stoji putniku desno, kad ide drugoj rijeci; nazvana je pak tim imenom, jer su Crnogorci
do u zadnje vrijeme jedino na ovoj ravni prodavali svoje proizvode. “ (Ivo Stijepčević,
Vođa po Kotoru, Kotor, 1926. str. 54.).
svojevrsnu pozornicu, odnosno otvorenu kapiju kroz koju je dah evropskih

kulturnih, ali i drugih strujanja stizao u slobodnu Crnu Goru8, utičući da se
održava duhovna veza sa renesansnim Cetinjem druge polovine 15. stoljeća
u doba dinastije Crnojević. U radovima smo već ukazivali da, pored toga
što Cetinje i Kotor stoljećima opstaju van zajedničkog trajnog državnog
okvira, intenzitet, kvalitet i kontinuitet njihovih veza i odnosa se umnožavao
i bogatio, pa možemo reći da predstavlja iscrpnu ilustraciju prošlosti
Crne Gore toga perioda. Figurativno rečeno, smatramo mnogućim da se
crnogorska istorija od 15. do 20. stoljeća može sagledavati kao: priča o dva
grada.
Pozorišta dakle nije bilo na Cetinju, ali ipak...? Možda, u jednoj (da li
u samo jednoj?) prilici u Biljardi...? Moguće na nekoj beśedi u prostoriji sa
bilijarom: „Uveden je bio običaj večernjih javnih primanja“, ostavlja zapis
sa Cetinja A. S. Frezer 1844. godine, poslije susreta sa Njegošem u Biljardi.
O večernjim beśedama kod Vladike piše i Milorad Medaković, koji je jedno
vrijeme bio Njegošev sekretar: „Kod vladike Petra II bio je svako veče
posjedak... Na posjedku ostaju svi do jednog, a i do dva sata po ponoći“.9
Prije pokušaja da odgovorimo na postavljena pitanja, vratićemo se još
jedanput zapisima već nešto ranije pomenutoga putopisca. U njegovim
„Pismima“ je ostalo zabilježeno kako je serdar Đuko Sredanović, dok su sa
Vladikom obilazili znamenitosti Rima aprila 1851. godine, u jednoj prilici
rekao: „Ja boga mi, gospodare, volim onoga popa Miću što ne zna da čita,
nego ovakve učene popove što zamute pamet u narodu“. Serdar Đuko
Stanojev Sredanović (1813-1864), rodom iz Dobrskoga Sela, perjanik
kod Petra I, a pratilac i upravitelj dvora Petra II Petrovića, sakupljač je i
autor epskih narodnih pjesama, kojima je najveća vrijednost u tome „jer su
junačke i istinite“.
8
,,... silazi masa crnogorskih seljaka u ovu košnicu civilizacije“ – kazaće za Kotor
engleski književnik i putopisac Trevor (Roy Trevor), koji je pośetio Crnu Goru krajem
prve decenije 20. stoljeća (Roj Trevor, Montenegro zemlja ratnika, Beograd, 1990. str.
21).
9
Navodimo po: Risto J. Dragićević, Nekoliko dopuna uz Rešetarov komentar, u:
Petar Petrović-Njegoš, „Gorski vijenac“, priredio Risto J. Dragićević, Titograd, 1959, str.
209.
Pitaćemo, držimo ne potpuno bez razloga: da li je već tada još nešto

povezivalo (ili će tek povezati) serdara Đuka Sredanovića sa likom popa
Mića iz ,,Gorskoga vijenca“? Odgovore počinjemo tražiti odlaskom u
Biljardu. Tamo se u okviru stalne postavke Njegoševoga muzaja i danas nalazi
izložen kao eksponat komad hartije na kojoj su ispisane uloge iz ,,Gorskoga
vijenca“ i pored njih, na istom papiru, imena ličnosti koje su sredinom 19.
stoljeća nekom prilikom boravile na Cetinju. Dokument je poznat javnosti.
Još 1928. godine objavio ga je Dušan Vuksan u ,,Zapisima“. Ovaj dokument
smo i do sada pominjali u objavljenim radovima,10 ali kako ga smatramo
nezaobilaznim kad se razmatra ovakva tema i ovđe ćemo ukratko prenijeti
njegov sadržaj. Dušan Vuksan ovaj dokument, koji je datirao u Njegoševo
vrijeme, smatra da je pisan Vladičinom rukom. U novije vrijeme su objavljena
ozbiljna osporavanja ovakvih gledanja.11 Dokument, odnosno mogući
događaj na koji ukazuje, je svako interesantan bez obzira ako se uopšte
odigrao to bilo prije, ili poslije Njegoševe smrti. Ako se pak bude pokazalo
da je, što se datiranja i rukopisa na dokumentu tiče Vuksan bio u pravu, tada
bi to moglo ukazati i na Njegoševo neposredno učešće u ovome događaju.
U ,,Zapisima“ Vuksan piše o podjeli uloga ispisanoj na „komadu
artije“, koji je tada čuvan u Državnom arhivu. Po ovom dokumentu uloge iz
,,Gorskoga vijenca“ su podijeljene na ovaj način: (1) kaluđer Vladika Danilo,
(2) Macura — Iguman Stefan, (3) Krsto Mašanov — Mustaj kadija, Adži
Ali Medović, Ferat Začir i Ridžal Osman, (4) Marko Šalin — Serdar Janko
Đurašković i Bogdan Đurašković, (5) Đuko — pop Mićo, Bjeladinović —
Skender aga i Arslan aga Muhadinović, (7) Ja — Draško, knez Rogan i Rade,
brat Vladičin, (8) Vlahović — Tomaš Martinović, (9) Pero Jokašev — Vuk
Mandušić i Ivan Petrović, (10) Simo Ilov — vojvoda Milija, vojvoda Stanko
10
Luka I. Milunović, Pozorište Zetski dom 1884-1896, Cetinje, 2006, str. 24-28.
Već duže vrijeme prikupljamo zrnca saznanja i nagovještaje u vezi sa ovim pitanjima, a
ponešto smo i objavili u okviru širih tema.
11
Dušan Vuksan, Jedan pokušaj prikazivanja Gorskog vijenca u doba vladike Rada,
„Zapisi“, II/1928, knj. II, str. 266. Osporavanja Vuksanovoga datiranja dokumenta. Vidi:
Milovan Radojević, Scensko izvođenje „Gorskog vijenca“ na Cetinju, „Svjetla pozornice“,
I/1998, br. 5 (novembar), str. 21; Živko M. Andrijašević, Diktat činjenica a ne „drugi
zahtjevi duha“, „Art-Vijesti“, br. 24 (28. VI 2003), str. III.
Ljub., (11) pop Marko — Vojvoda Batrić i serdar Vukota, (12) Vrbica —
Vuk Mićunović i serdar Radonja, (13) Božović — Vuk Tomanović, knez Janko
i knez Nikola dupioski, (14) Dušan — sestra Batrićeva i đak, (15) Nikica
— Vještica, (16) Petar Stevanov — Vuk Lješevostupac, (17) pop Đoko
Pejović — knez Bajko, Obrad, Vuk Raslapčević i Vukota Mrvaljević.12 Redni
brojevi (1-17) ispisani su ispred nosilaca uloga na samom dokumentu, čije
su dimenzije nešto veće od formata A-4. Pored ličnosti „kaluđer“ (1), kojoj
je dodijeljena uloga vladike Danila, dopisano je kasnije, kako D. Vuksan
kaže, „nepismenom rukom“ ime Petronija Lujanovića, a pored imena Đuko
(5) istom rukom napisano je - Sredanović. Ovo ukazuje da je serdaru Đuku
Sredanoviću bila dodijeljena uloga popa Mića (stihovi 2045 -2092 GV).
Pero Poček, Igre na Lovćenu

12
Dušan Vuksan se postarao da, uglavnom kroz razgovor sa onima kojima su bile
poznate ličnosti pomenute u podjeli uloga, utvrdi njihov bliži identitet. U podjeli ulo-
ga su po D. Vuksanu učestvovali: (2) Macura, učitelj Cetinjske škole, (3) Krsto Mašov
Petrović, sinovac Đorđija Petrovića, (4) Marko Šalin Đurašković, kabadahija (koman-
dir perjaničke straže) kod Petra II, (6) Marko Bjeladinović, rodom iz Kotora, kasnije
ađutant knjaza Danila I, (7) Ja, trebalo bi biti sami Petar II, (8) Lazar Vlahović je bio
učitelj i vršio dužnost državnog sekretara, (9) Pero Jokašev Pejović je službovao u kon-
zulatu u Skadru, (10) Simo Ilov je sin Ila Mašova, glavara iz Zete, (16) Petar Stevanov
Vukotić, vojvoda, kasnije tast knjaza Nikole I, (17) Pop Đoko Pejović je brat pomenu-
toga Pera Jokaševa. Za Vrbicu (12) i Božovića (13) napomenuto je da su sa Njeguša, a za
Dušana (14) i Nikicu (15) Vuksan kaže da su: manastirski đaci.
Prišli smo i na ovaj način već pomenutom putopisnom zapisu o tome

da je u Rimu 1851. godine serdar Đuko Sredanović pominjao popa Mića iz
,,Gorskoga vijenca“. Ako je D. Vuksan u pravu u vezi datiranja dokumenta,
onda je serdar Đuko već najvjerovatnije u Biljardi na zajedničkome skupu
pomenutih ličnosti čitao, ili možda govorio na izust ulogu popa Mića.
Međutim, ako se pak događaj o kome svjedoči ispisana podjela uloga desio
kasnije pedesetih godina 19. stoljeća, onda serdar Đuko tek treba da govori
pomenutu ulogu iz ,,Gorskoga vijenca“.
Dokument sa podjelom uloga iz ,,Gorskog vijenca“ može dozvoliti
otvaranje čitavog niza drugih pitanja. Primjerice: da li se to čitanje (ili
izgovaranje na izust) uloga zaista desilo, radi li se možda samo o pripremi,
ili nečijoj vrlo smjeloj ideji koja nikada nije realizovana? Ako se događaj,
koji sugeriše dokument sa ispisanom podjelom uloga, ipak desio, treba
odgovoriti i na pitanje đe se odigrao. Najvjerovatnije u Biljardi, ali moguće
je i u okviru manastirskog kompleksa, ili na otvorenom prostoru, na gumnu
koje se nalazilo nedaleko od ovih zdanja. Možda za ljetnjih mjeseci baš
na gumnu čiji je obim kao kod Car-zvona koje se nalazi u moskovskome
Kremlju.13 Kada pominjemo gumno, treba imati na umu da je to u Crnoj
Gori, iako privredni objekat, takođe mjesto za śednike, važne plemenske
i međuplemenske dogovore. Za našu temu je od posebne važnosti, što se
gumno može posmatrati i kao specifični amfiteatar đe su u vrijeme skupova
i zabava izvođeni razni scenski oblici (monolozi, dijalozi, pjevanje, kola,
pjevanje uz gusle...). ,,Noć je mjesečna; sjede oko ognjevah i kolo na Veljem
gumnu poje“ – kaže Njegoš u ,,Gorskome vijencu“ (562/563; te 1209/1210
GV). Već i prema samoj podjeli uloga, kako stoji dokumentu koji je objavio
Dušan Vuksan, vidi se da se nije radilo o namjeri izvođenja „Gorskog
vijenca“ na sceni, već samo o čitanju uloga. Jedna ličnost je, naime, prema
podjeli uloga trebala da govori riječi likova iz ,,Gorskoga vijenca“ koji bi u
13
Car-zvono (Царь-колокол), teško 200 tona odliveno 1733-1735. godine. O ma-
nastirskim gumnima Risto J. Dragićević veli: ,,U poznatim mi dokumentima manastirsko
gumno na Cetinju pominje se 1698, 1738 i 1756. godine. Bila su dva gumna, jer je drugo
podigao vladika Sava poslije povrataka iz Rusije 1742. godine i imalo je prečnik čuvenog
velikog ruskog zvona zvanog ,Car-zvono‘.“ (Risto Dragićević, Prilozi kulturnoj istoriji,
,,Starine Crne Gore“, I/1963, /poseban otisak /str. 147).
predstavi trebali biti u isto vrijeme na sceni. Sam događaj se mogao zbiti
u vrijeme, ili uoči nekoga važnijega skupa, što objašnjava jednovremeno
prisustvo ovoliko zapaženih ličnosti na Cetinju. Kako god bilo, dokument
je jako značajan i predstavlja važno uporište pri razmatranjima u traženju
odgovora na pitanja o razvoju dramske umjetnosti i kulture uopšte u Crnoj
Gori 19. stoljeća.
Važnost mogućeg događaja, o kojemu govori ispisana podjela uloga,
ističe i sam Vuksan: „Da li je ovo ’čitanje uloga’ bilo prije ili poslije 1847. to
ne znači ništa; da li su je pojedini ’glumci’ čitali ili govorili na pamet, sve ovo
nije važno. Najvažniji je, svakako, sam po sebi taj događaj. I ja vjerujem, ma
kako to bilo, da je ovo prvo ’prikazivanje’ Gorskog vijenca i bez kulisa i bez
svakoga teatarnoga dekora u osamljenom Cetinju i u Vladičinoj odžakliji
bilo bolje od svih ’prikazivanja’, koja su se prikazala u ovih osamdeset
godina, od prvog izdanja Gorskog vijenca.“ Tako je izvođenja ,,Gorskoga
vijenca“ na sceni u 20. stoljeću do pred kraj treće decenije ocijenio bivši
v.d. upravnik ,,Kraljevskoga crnogorskoga narodnoga pozorišta“ – prvog
državnog profesionalnog pozorišta u Crnoj Gori.
Iako nije bilo pozorišta na Cetinju, tu ipak nastaju izvanredna dramska
djela. Vladika crnogorski piše i za pozorište, stavarajući dragulje crnogorske
književnosti. O odnosu pravoslavnih crkava i teatra uopšte ovđe se nećemo
pitati. Nećemo se baviti ni pitanjima iz filozofije i književnosti, ali ipak ne
možemo izbjeći bar jedno od onih koja, na ovaj, ili onaj način, dodiruju
našu temu: kako se dogodilo da najvažnija autorska djela 19. stoljeća u
Crnoj Gori budu – drame u stihu? Već smo ukazivali na jedan od mogućih
uglova gledanja na ovo pitanje.14 U putopisnoj literaturi je primijećeno da je
korišćenje dramskih elementata kao izražajnog sredstva, uz izraženi afinitet
za uvažavanje izgovorene riječi, kod Crnogorca postalo dio svakodnevnog
ophođenja, što je opet vodilo razvoju sklonosti ka dramskome izrazu
uopšte. Saopštene poruke u Crnogoraca su obično kratke i dugo se pamte.
To nosi u sebi zametke stvaranja sklonosti ka poeziji, drami i dramskom
izražavanju. Na formiranje ovakvih karakteristika naroda su u dobroj
14
Luka Milunović, Narodni dramski izrazi i poklade u Knjaževini Crnoj Gori, ,,Bi-
blografski vjesnik“, XXXV/2006, br.1-2-3, str. 233-242.
mjeri uticali, kako prirodni ambijent, tako, i to poglavito, društveni uslovi u

kojima su Crnogorci stoljećima živjeli.
Na Cetinju nastaju i štampaju se dramska djela, a ,,Grlica“ - prva naša
perodična publikacija koja počinje izlaziti krajem 1834. godine (kaledar za
1835. god.), donijeće prilog sa osvrtom na vrste dramske književnosti. U
štampariji koju je Petar II Petrović nabavio u Rusiji i koja je počela sa radom
1834. godine na Cetinju, štampano je dramsko djelo Sime Milutinovića
Sarajlije „Дійка Црногорска“, koje autor posvećuje Bauringu, prevodiocu
naših narodnih pjesama na engleski jezik.15 Uz predgovor u knjizi
Milutinović napominje da „Anglijski jezik još ne umije, a za čitati u Orginalu
vazda u tome najvišega i najvećega... Šekspira!“. „Grlica“ će donijeti i zapis o
štampanju djela ,, Дійка Црногорска“, za koje sam autor kaže: „da je Drama
(u V Radnja)...“ a zatim nam je sopšteno koje se pozorište ima na umu: ,,
...мa позориште iой тек хоризонт, a Актуери само умовы читателяхъ, a
садржъ нънъ є тровъка исторiя народа єдног (т. є. Црногорскога) - !“
U ,,Grlici“, kalendaru za 1838. Godinu, objavljen je alegorijski tekst
,,Carstva poezije“, đe se na samom početku kaže: ,,Poezija je Carstvo zdravo
obširno i, po nesreći, odveć mnogoljudno“. U okviru priloga, u ,,Grlici“
se razmatraju književni rodovi i ukazuje na dramske vrste: „Na daleko od
starog prestolnog grada dižu se gole kamenite gore, koje su sa sviju strana
obkoljene strašnima propastima. One se nazivaju Tragedija. Na vrh nji vide
se razvaline stari hramova i gradova, od koji su i sami ostatci velikoljepni“...
I dalje: ,,Sahat hoda odatle, u prijatnoj dolini, gdje se svake minute šale
Igre, Smijehi i Kupidoni, svijetli se starij i bogatij grad Komedija : iskustvo
podražanija dovedeno je tamo do rijedkoga sovršenstva; šteta samo, što ono
živima bojama svojima izobražava ne rijetko opasne predmete, ne pazeći
strogo na zakone morala i blagopristojnosti“, te konačno: ,,U strani glavice
ukazuje se putniku drugij, jošt nov grad, koji se zove Tragi-Komedija.
15
Дійка Црногорска, Simeonom Milutinovićem Sarajliom sočinjena, pečatana
u Štampartiji Crnogorskoj 1835. godine 8 str. 318, a posvećena mlogoiskusnom Bau-
ringu Inglezu, prevoditelju našie narodnie pjesama. Viđi: ,,Grlica : Kalendar crnogorski
za 1836 godinu “. Treba reći da se u biblioteci na Cetinju, koju je koristio Njegoš nalazi
knjiga: Schakespeare, ,,The dramatik works“, Lipsiae, 1824. kao i Schakespeare, ,,Oeu-
vers completes“, T. I-VII, Paris, 1842.
Žitelji njegovi dugo su se inadili s građanima Komedije i Tragedije, koji su ji

htjeli izagnati, dokazujući, da su oni svi nezakono rođena djeca i neprijatelji
vkusa. No mnogi inostranci kojima je milo plakati i smijati se na jedanak,
sastavili su se s ovim novim narodom, koji se sada utvrdio i zdravo obogatio
u Carstvu Poezije“.16 Napomenućemo i to da je ,,Grlica“ za sljedeću, 1839.
godinu donijela opis Dubrovačke regije u kojemu se govori i o dramskoj
književnosti (autori, djela i prijevodi) te da su tamo, kako se ističe ,,prvi
među Slovenima, pri koncu XV stoljeća osnovali Teatar...“17
Dok ređamo prikupljene kamenčiće sa likom odraza događaja koji nas
interesuju, nadamo se da će mozaik kojemu težimo pokazati da su razvoju
teatra u Crnoj Gori široko otvorena vrata u prvoj polovini 19. stoljeća.
Nagovještaje i uporišta potražili smo i u Njegoševu djelu. A što nam to
na ovu temu sam Njegoš kazuje u svojim književnim djelima? Možemo li
tamo pročitati neku poruku o mogućim scenskim zbivanjima u Crnoj Gori
prve polovime 19. stoljeća? Pristupajući ovakvim pitanjima imamo na umu
da tumačenje umjetničkih djela sa aspekta faktografije zahtijeva posebni
oprez, te da u svojima dramskim djelima Njegoš obrađuje događaje s
kraja 17, odnosno 18. stoljeća. Kada god, međutim, u ovakvima prilikama
za oslonac uzimamo Njegoševe riječi, imamo na umu pjesnikov odnos
prema muzealijama, dokumentima, arhivskoj građi i arhivima uopšte što je
i sam znao iskazivati u pismima18 pri opisivanju znamenitosti u gradovima
16
„Carstva porzije“, GRLICA : Kalendar crnogorski za 1838. godinu, str. 91-99.
Tekst je potpisan sa: (Преводь)
17
Kratko geografičesko-statičesko opisanije Dubrovačkog okružija, „Grlica : kalendar
crnogorski za 1839. godinu“, str. 40-92. Navodimo po: Ljiljani Milunović, Od ,Grlice‘ do
godine pozorišta (1834-1883), u posebnoj bibliografiji: Ljiljana Milunović, ,,Pozorište u
crnogorskoj periodici (1909-1915)“, Podgorica, 2004, str. 108.
18
Dr Dragoje Živković, Kancelarijisko poslovanje i arhivska služba u Crnoj Gori,
,,Glasnik cetinjskih muzeja“, knjiga 5, 1972, str. 241-262.) donosi prijevod sa originala na
ruskome jeziku pisma od 16. marta 1847. godine upućenoga ruskome konzulu u Veneci-
ji, Vasiliju Frejganu: ,,Venecija je čudesna, Trg Svetoga Marka, stovoren je za uživanje,
kanal grande za divljenje, a ostala Venecija jedino za filozofe. No arhiva, ah arhiva! Bogati
zapisi davnih prošlih vjekova, ona je za mene nedostižni idol, koji me magično očarava.“
Donosimo po: ,,Briga o dokumentima“, u: Slavka Jovićević, Ljiljana Milunović, Propisi o
arhivskoj službi u Knjaževini Crnoj Gori, Cetinje, 2002, str. 11-12.
koje je pośećivao. U ovom kontekstu svakako treba posebno pomenuti i

predgovor za Njegoševo dramsko djelo - ,,Šćepan Mali“, đe se direktno
govori o odnosu prema arhivalijama, stanju arhivske građe u Crnoj Gori te
naporima uloženim u istraživanja koja su obavljena u mletačkome arhivu.19
U svojima dramskima djelima Njegoš nerijetko pominje razne obli
ke igre i zabave. U ,,Šćepanu Malom“ Knjaz Dolgorukov pita Teodosija
Mrkojevića: ,,Imate li kakve god zabave?“ (99/IV ŠM). Knez Janko se u
,,Gorskome vijencu“ interesuje: ,,A ima li igre u Mletkama, / kao ovo te
se mi igramo?“ (1529-1530 GV). U Njegoševima djelima se neposredno
pominju pjesme (pjevanje) i svirka. U spjevu ,,Luča Mikrokozma“ srijetamo
se sa ,,muzikom“: ,,Čujem glase besmrtne muzike“ (156/I); ,,Slavoglasno
horenje muzike“ (211/II); ,,novi glasi besmrtne muzike“ (298/II); ,,i s
grmljavom nebesne muzike.“ (20/III); ,,Lomnom jekom vojničke mu
zike.“ (31/V); ,,I grmljave slatkijeh muzikah;“ (455/V).20
Glas gusala i pjevanje uz gusle, sasvim je sigurno najčešći dio sadržaja
zabava u Crnogoraca do kraja prve polovine 19. stoljeća, a nerijetko i
kasnije. U svojim dramskim djelima Njegoš pominje: ,,vješti zvuci divnijeh
gusalah.“ (275 GV); ,,Pojahu li uz gusle lijepo?“ (1615 GV); ,,uzmi gusle
da nas razgovoriš;“ (1731 GV); ,,Donesite đeco one gusle,“ (2447 GV);
,,gusle gude, a kola pjevaju,“ (2463 GV); ,,...Počne gudjeti pred Šćepanom
i glavarima...“ (ŠM). Pored gusala, u ,,Šćepanu Malom“ se pominju i diple:
,,i dipalah dvoje da mu svira.“ (714/IV ŠM), kao i tambure: ,,Dva kadije
Bošnjaka poju uz tambure“ (II čin ŠM).
19
,,Dokumenata slabo se kod nas nalazi, jerbo po nedostatku hartije često puta
i listovi svetijeh knjiga za fišeke su se upotrebljavali...“ i dalje: ,,... u Mletke kada dođoh,
potrudim se i kojekako uljezem u ogromnu arhivu bivše stare republike mletačke.“ Ovđe
se opisuje i rad u arhivu: ,,..pet-šest valjastih pisarčića tri čitave nedjelje po svim uglovi-
maod arhive kopaše...“ ,,Cjelokupna djela Petra Petrovića Njegoša“, Šćepan Mali, Pred
govor - knjiga četvrta / za štampu priredio Mihailo Stevanović jubilarno izdanje (1813-
1863) 150 godina od rođenja, Beograd, 1967, str. 9 i 10.
20
Pri opisu sobe u Biljardi Bartolomeo Bjazoleto (1838. god.) primjećuje da
tamo: ,,... upravo je stajao jedan moderan sat na klatno u ukusnoj pozlaćenoj kutiji koji je
svaki put kod otkucavanja časova odsvirao izabrani muzički odlomak.“ (Crna Gora vrata
Balkana / Vukić Pulević, Danijel Vincek, Cetinje, 1991, str. 97).
Cijenimo da zaslužuje navesti opis gusala i doživljaja pjevanja uz gusle

kako ga je ostavio tršćanski botaničar Bartolomeo Bjazoleto (Bartolommeo
Biasoletto), koji je u pratnji saksonskog kralja Fridriha Augusta (Fridrich
August) 1838. godine pośetio Njegoša na Cetinju. ,,To je neka vrsta male
gitare sa jednom žicom, na kojoj se svira gudalom. Uz monotoni zvuk
ovoga instrumenta Crnogorci pjevaju svoje pjesme koje se najviše odnose
na istorijske i herojske događaje, a vjerovatno pojedine od njih imaju i
ljubavne motive. Jedan od monsinjorovih poslužitelja, odličan da pjesmom
prati svirku tog instrumenta predstavio se kralju i cijelom skupu. Međutim,
ova monotona muzika može da se dopadne samo ovdašnjem uvu, ali je malo
podesna onima koji uživaju u finoći naših instrumenata i divoti muzičkih
akorda, slušajući melodične i magične kompozicije civilizovanog svijeta.“21
Gusle i pjevanje uz gusle sa više muzičke analize opisuje botaničar
Vilhelm Ebel (Wilhelm Ebel). Ebel je 1841. godine slušao gusle u Brčelima
(Crmnica) đe je išao radi istraživanja. Ističe da su neke pjesme, koje se
pjevaju uz gusle, objavljene u ,,Grlici“ i u nastavku kaže: ,,Na guslama
ozvanja samo osnovni ton i njegova terca gore i dolje, tamo i opet ovamo,
u osminskom taktu i samo u izvjesnim međuprostorima trilira monokord
u trostrukom taktu istovremeno sa četvrtim naknadnim taktom i glasom
pjevača. Teška melodija u molu i sa punom snagom izbačeni ton prilikom
probijanja iz prsiju nije usaglašen sa zvukom strune, nego je već prema
kolićini uhvaćenog vazduha viši za jednu tercu čak kvintu...“22 O guslama
govori i Eduard Grij, koji je Vladiku pośetio na Cetinju 1842. godine, kao i
mnogi drugi.
Uz opise stranaca, treba posvetiti pažnju tekstu koji je po svoj prilici
nastao kao reagovanje na pisanje o pjevanju uz gusale Johana Kola (Johan
Georg Kohl) 23 sa početka pedesetih godina 19. stoljeća. Profesor Marko
Dragović je naime objavio dokument24 sa tekstom na našem i prijevodom
21
Vukić Pulević, Danijel Vincek, Crna Gora vrata Balkana, Cetinje, 1991, str. 110.
22
Ibidem, str. 225.
23
Put u Istru, Dalmaciju i Crnu Goru (Reise nach Istrien, Dalmatien und Montene
gro).
24
,,Zeta“, I/1885, br. 7, str. 54-55 i Ibidem, br. 9, str. 74-75. / Marko Dragović.
Tekst je u dokumentu potpisan sa: Jedan crnogorski pjevač.
na njemački jezik (najvjerovatnije pripreman za slanje redakciji nekoga

od listova radi objavljivanja). Dragović, iako ističe da dokument nije
pisan vladičinom rukum, iznosi pretpostavku da je autor sam Njegoš,
ili da je nastao direktno pod njegovim nadzorom. Zadržavamo se ovđe
na dokumentu objavljenom u crnogorskoj periodici 1885. godine, zbog
toga što donosi divnu analizu doživljaja pjevanja uz gusle u Crnoj Gori uz
iznošenje paralela sa muziciranjem tada aktuelnim u razvijenoj Evropi. U
ovome dvojezičnome napisu, koji M. Dragović vezuje za Njegoša, između
ostaloga se kaže: ,,Ja dopuštam, da Crnogorska svirka izobraženom sluhu
Njemačkom, koji je na koncerte Paganinija, Mocarta, Betovena i Vistania
naviknut, nikakve laskateljne za uho harmonije darovati ne može i to
naročito zato, što su gusle zaista prosto zgrađene.“ No ipak, – naglašava se
dalje i ukazuje na mogućnost usavršavanja gusala u budućnosti i njihovoga
melanholnoga glasa kao što su se u modernome svijetu razvijali, od svoga
nastanka, i drugi instrumenti (kao na primjer violina). Na pretpostavljeno
pitanje zašto se gusle nijesu do sada usavršile u tekstu se ističe: ,,Odgovor na
ovo pitanje nije daleko onima koji Povjesnicu i Narod poznaju.“ Zatim se
pravi paralela između crnogorske svirke i muzike u civilizovanoj Evropi. Za
evropske muzike u odnosu na gusle se kaže: ,,...ove teže upliv svoj na vojnika
pokazati za vreme borbe postavljajući njega u carstvo harmonije. Ovim
načinom uči ona njega smrt zaboraviti šaptajući mu u uši: da je slatko i dično
za otečestvo svoje umrijeti. Gusla na protiv čeka na svršetak borbe, čeka na
održanu pobjedu, da pjesmi, koja zasluženu hrabrost hvali samo Eho dade,
ostavljajući duševnij upliv okriljenom orudiju pjevca t. e. rječima, da ga one
proizvedu, kao što je prilično.“ Potom se naglašava da: ,,... Gusla pri pjesmi
crnogorskoj podložnu rolu igra“, te da: ,,... mirno ono i skromno držanje
pjevca za vrijeme pjevanja nije sljedstvo neoduševljenija već pobožnog
počitanija s kojim pjevac junačka djela predkova njegovi, svojim slušajućim
drugovima broji...“ da bi se dalje potenciralo kako: ,,... pjevac skupljenoj
družini svojoj, prostim do duše, no ipak mnogoznačećim riejčima ravnu
sudbinu obećava, ako djela njihova, podobna ovim pjevajućim, istu počast
zaslužila budu...“
Pero Poček, Kolo pred crkvom
Za našu temu, uostalom kao i za Njegoševo ne samo dramsko stva

ralaštvo, veoma važno pitanje predstavlja kolo. Mi se naravno ovom pri
likom nećemo baviti:
(1) Kolima u vaseljeni: ,,u pravilnim kolim‘ izvršuju“ (125/I LM);
,,i na divna kola izuvile;“ (65/II LM); ,,na vozduhu jedno kolo sjajno, /
kako što je kolo Saturnovo“ (78-79/II LM); ,,u vozduh se sjajno kolo
kreće / ,,kâ i druga što se kola kreću“ (142-143/II LM); ,,šest hiljadah
kolah svijetlijeh;“ (202/II LM); ,,Sva nebesma kola mirodržna,“ (201/V
LM); ,,nepregledna sva nebesna kola“ (423/V LM); te:,,Sva svijetla kola u
prostoru“ (745 GV); takođe ni
(2) Funkcijama i značenjem kola u književnim (dramskim) djelima:
,,i da vode kolo oko crkve“ (110 GV); ,, Glavari su se makli na starnu a narod
kolo vodi (197/198 GV); ,,Čujete li kolo kako pjeva,“ (291 GV); ,,Mi
igrasmo u kolo s gostima,“ (454 GV); ,,Noć je mjesečna; sjede oko ognjevah
i kolo na Veljem gumnu poje“ (562/563 i 1209/1210 GV); ,,gusle gude, a
kola pjevaju,“ ... ,,po tri pasa vrte se u kolo,“ (2463 i 2465 GV); ,,... igraju se
momočad svake igre i kolo poje“ (2621 /2622. GV). U ,,Gorskome vjencu“
samo kolo se pominje posebno u šest navrata sa ukupno preko 220 stihova.
U ,,Šćepanu malome“ se takođe pominje kolo: ,,Odvoji se dvije stotine
momčadi crnogorske u ova kola i počeše pjevati“ (817/818/I ŠM); ,,pa iz
crkve onaj čas u kolu.“ (52/III ŠM); ,,poče narod kolo voditi: jedno kolo
vodi jedan maladi kaluđer, a drugo Simo Cetinjanin (trgovac kotorski).“
(342/343/II ŠM); ,,Opet kolo počinje pjevati.“ (467/368/ III ŠM); ,,Kolo
poje“ (570/571/III ŠM); ,,Što vi pjesna kolom ne okreće?“ (693/III ŠM);
,,Narod veselo i s grajom potrči i počne kolo voditi.“ (704/705/III ŠM);
,,Kolo pjeva“ (766/767/III ŠM). Pored navedenih pomena, posebno u
sedam navrata (prvi i treći čin) pojavljuju se u ,,Šćepanu Malom“ jedno za
drugim dva kola (prvo i drugo) sa ukupno preko 200 stihova.
Nas će u najviše intresovati kakva je to kola Njegoš mogao viđeti dok
se igraju u slobodnoj Crnoj Gori, ili neposrednome okruženju, odnosno
kakva je kola narod igrao za vrijeme Petra II Petrovića, te u doba dešavanja
radnje u Njegoševim dramskim djelima.25 Pri traženju odgovora na pitanja
o kolima koja su igrana tokom prve polovine 19. stoljeća u Crnoj Gori
oslanjamo se navlaštito na sačuvane zapise iz tog preioda.
Početkom 19. stoljeća Viala de Somijer (Vialla de Sommieres),
Napoleonov pukovnik, autor cjelovite knjige o Crnoj Gori, ostavlja
upečatljive zapise o praznicima i zabavama kod Crnogoraca: „Kad smo
stigli na gumno na kojem se igralo...“... ,,Pažljivo sam posmatrao ovaj skup.
I muška i ženska narodna nošnja bile su ljepše izgrađene od svih drugih
25
„U narodu pod pojmom kolo ili oro, kako se rjeđe čuje, naročito u Katunskoj
nahiji, podrazumijeva se sastanak za igranje, pjevanje i veselje. U kolu se igraju uz pjesmu
sve važnije domaće igre: zetsko kolo, crmnočko (šestansko) kolo, kolo na kolu (duplo
kolo) i igra se po crnogorski (na razminovanje, na po sebe), koja se ponegdje pogrešno
zove crnogorsko kolo.“ (Dr Jovan Vukmanović, Narodne igre u Gorskom vijencu, ,,Glasnik
Etnografskog muzeja na Cetinju“, III/1963, str. 393)
koje sam dotle vidio. Nakit je bio pravi i vrlo bogat. Dolaktice i pojasevi
od velura raznih boja, velika zlatna i srebrna dugmad koja blistaju na
muškoj nošnji, dobro očuvani ćemeri, opanci protkani živim bojama - sve
u skladu sa sjajnim oružjem“. Viala zatim detaljnije opisuje igranje u kolu:
„Pažljivo sam posmatrao kako igraju. Kada bi se taj spektakl prenio u naše
velike gradove, ostavio bi izvanredan utisak. Tačno je da je držanje igrača
uvijek isto kada se mimoilaze. Međutin, pokreti nogu su im vrlo različiti i
sve čudniji jedan od drugog. Najčešće, list i koljeno noge na koju poskoče
udaraju vrhom stopala i petom dok su još u vazduhu i tako naizmjenično
jednu za drugom. Drugi put, sa jednom nogom nad zemljom, na onoj
drugoj obiđu gumno ukrštajući se tako sa partnerom koji postupa na isti
način. Izvode raznovrsne, vrlo smiješne i teške skokove. Pokreti su im
čudni i hitri i izvode ih s takom lakoćom da bi grotesna Italija mogla na
njihovom primjeru da se uči. Međutim, najneobičnije i najčudnije od svega
je to što kod nekih figura jedna ruka unaprijed, druga nazad, prsti spojeni,
glava podignuta, prijeteći pogled kruži od jednog do drugog, tako da čovjek
pomisli da će se oštro sukobiti. Ali, kada dođu sasvim blizu jednom drugom,
svaki od njih napravi tako brz pokret da se mimoiđu, a da se ne dodirnu...“
Opisujući ulov ribe na Skadarskome jezeru De Somijer, primjećuje da je
završetak ribolova dan velikoga praznika i zabave: „...toga dana okupljaju
se svi guslari; njima hrana nije potrebna; njih bogato goste, a i dosta novca
dobiju. Kolo i pjesma traju do kasno u noć, koju osvjetljavaju vatre sa obala
na kojima se lovilo.“26 Detaljni Vialini opisi igre u kolu, kojima skoro da ne
treba komentara, držimo, mogu korisno poslužititi i stručnjacima u našim
folklornim društvima možda i kao podstrek da se jedna od figura u nekom
od crnogorskih kola nazove imenom Viale de Somiijera.
26
Viala de Somijer, Istorijsko i političko putovanje u Crnu Goru, Cetinje, 1994, str.
98-99 i 180. ,,Velika je rijetkost u Crnoj gori pravi prosjak. Neki slijepci koji se mogu
sresti da pjevajući prose, ponajviše su iz susjednih zemalja.“ (Vuk Stef. Karadžić, Crna
Gora i Boka kotorska, Beograd, 1922, str. 77). Na De Somijera se poziva dr Timoleone
Vedovi, koji u radu objavljenom 1862. godine opisuje kolo i pored gusala pominje neku
vrstu tamburice sa dvije žice, diple i gajde. Dr Vedovi, za koga nema podataka da je bio
u Crnoj Gori, pedesetih godina 19. stoljeća živi u Dalmacji (Drmniš) đe je vjerovatno i
prikupio podatke o životu Crnogoraca (Statistički podaci o Crnoj Gori, Podgorica, 2001.).
Viala de Somijer, Praznik ribolova
U prvoj deceniji 19. stoljeća u Crnu Gori je dolazio i Vladimir

Bronjevski (Владимир Броневский), ruski pomorski oficir, koji će desetak
godina kasnije o svojim doživljajima i utiscima objaviti zapise. Bronjevski
konstatuje da: ,,Crnogorci vole svirku, pjesme i igru“, a zatim opisuje
igranje u kolu: ,,Kolo je omiljena zabava Crnogoraca. Držeći se rukom za
ruku, naprave veliki krug, jedan skokne u krug, maše rukama i skače s jedne
noge na drugu ili skupivši obadvije noge skače naprijed, a ostali govore:
,Skoči gore!‘ i ,Skoči kolo!‘.“27
Da bi se približili Njegoševom vremenu i saznali kakva su tada kola
igrana u okruženju slobodne Crne Gore, pomogli su nam i već pominjani
zapisi Bartolomea Bjazoleta. Pri dolasku saksonskoga kralja 1838. godine,
Kotorani su prvo pokazali vježbe sa oružjem: „Zatim su odložili puške i
započeli jednu svoju nacionalnu igru, pri čemu su pokazali veliku vještinu
27
Vladimir Bronjevski, Zapisi o Crnoj Gori i Boki, Cetinje Podgorica, 1995, str.
125-126.
i okretnost“.28 Ovom prilikom Bjazoleto je više pažnje posvetio opisu kola

koje su pred kraljem Augustom odigrali u Risnu: „Ovaj ples se razlikovao
od prvog jer je formirao krug koji se unutar kretao. Četiri plesača koja su
se našla u sredini, bili su povezani lijepim maramama koje su preko ruku
prolazile na leđa susjednog igrača. Okrećući se tako i uz određeni korak
igrali su naročitu igru, koja je imala oscilatorne pokrete, pri čemu su pjevali
svoje dvoglasne narodne pjesme. Naginjali su glave pri kraju pjesme svakog
para koji se okretao, tj. na lijevo prema ramenu svog suigrača, imajući,
možda, sa time namjeru da pojačaju glas, kojega su u tome momentu držali
više izduženim, ili su time htjeli da pripreme za nastup susjedni par. Pjesma
je počinjala sa jednog kraja kruga, da bi to isto ponovili svi naokolo i tako je
išlo postepeno od jednog do drugog sve do kraja. Četiri igrača zatvorena u
krugu plesali su i pjevali gotovo isto kao i prvi. Njihova pjesme su posjećale
na herojstva. Melodija pjesme je bila jednostavna i nije bila previše prijatna
za uši.“29 Lako je pretpostaviti da su i crnogorskom vladici i gospodaru takva
kola priređivana u čast ili ih je mogao viđeti za vrijeme svojih boravaka u
Boki Kotorskoj. Tokom bavljenja u Boki, Njegoš je mogao prisustvovati
ili biti detaljno obaviješten o većim godišnjim proslavama u gradovima:
Kotoru (slava sv. Tripuna, karnevali), Perastu (fašinada) i sl.
Treba se upitati i o tome što je pored igranja u kolu, pjevanja, zvuka
gusala i dipala (frula, Vuk Kardžić će pomenuti i gadlje = gajde, svirale) još
mogao biti sadržaj programa scenskoga karaktera na zabavama za vrijeme
narodnih zborova u Njegoševo vrijeme? Razmišljamo postavljajući pitanja.
Da li se uz sve pomenuto ponekad mogao čuti i neki unaprijed pripremljeni
monolog, ili dijalog? Mogao bi biti govoren tekst neke narodne pjesme ili
izvedena neka šala. Možda nešto po ugledu na viđeno u Kotoru ili drugim
primorskim mjestima đe se najčešće odlazilo na pazar ili radi mljevenja
žita. Da li su još za pjesnikova života u okviru ovakvih programa govoreni
ili pjevani uz gusle djelovi iz njegovih dramskih djela? Neko od starijih
uglednika mogao je podstaći otresitije mladiće i đevojke da nauče napamet
Vladičine stihove pa da ih možda u zgodnoj prilici i pred njim otpjevaju uz
28
Vukić Pulević, Danijel Vincek, Crna Gora vrata Balkana, Cetinje, 1991, str. 81.
29
Ibidem. Str. 82-83.
gusle, ili kažu na izust kao monolog ili čak možda dijalog? Vremena i prilika
za sve to nije bilo baš mnogo. Još manje je bilo Crnogoraca spremnih da
svjedočanstva o takvima događajima, na pouzdan način, sačuvaju od
zaborava. Pa ipak...? Znamo da je na primorju (Budva, Risan, možda i
Kotor) bilo nastojanja.
Kada govorimo o mogućoj interpretaciji Njegoševih dramskih djela,
posebno je pitanje sadržaja beśeda u Biljardi. Vjerujemo da je Vladika, ili
ko drugi od njega određen, na nekoj od tih beśeda čitao, govorio, ili pjevao
uz gusle, pred odabranima uglednicima ili kojim gostom sa strane njegove
stihove. Možda su se kojom prilikom njegovi stihovi učili dok je on bio na
putovanju da bi, po povratki na Cetinje, Vladiku ,,iznenadili“ uspješnom
interpretacijom. U ovakvim prigodama slušaoci su se savim sigurno trudili
da ponešto (što je moguće više) zapamte i saopšte na śednicima i pośecima
u svojim sredinama. Pomenuli smo već da su se pjesme objavljene u ,,Grlici“
mogle čuti od guslara po Crnoj Gori.30
Napuštamo za trenutak osnovni tok obrade teme da bi smjelo

ukazali na moguću, čini nam se, interesantnu paralelu śednika u Biljardi
sa književnom atmosferom na beśedama tokom večernjih književnih
śednika u Velikoj odžakliji dvorca knjaza Nikole I početkom osamdesetih
godina 19. stoljeća pri nastajanju i pripremi za izvođenje ,,Balkanske
carice“, takođe istorijske drame u stihu koju je napisao tada aktuelni
suveren države. Učinićemo, doduše bez sasvim sigurna oslonca, i korak
dalje pitanjima: da li je, pod sam kraj prve polovine 19. stoljeća, tada
dječak, Nikola Mirkov mogao prisustvovati nekojoj od beśeda u Biljardi
(ili možda zapamtiti pričanja nekog od učesnika), te da li će, decenijama
kasnije, večeri posvećene dramskoj književnosti u Velikoj odžakliji Dvorca
biti ustvari samo nastojanja Nikole I, sada knjaza i gospodara Crne Gore,
30
U Crnoj Gori u to vrijeme su, uz ponekoga glavara, bili pismeni samo popovi:
,,U cijeloj Crnoj Gori ima na 200 popova, a nema nikakvih ograničenja koliko ih može
biti...“ Vuk Stef. Karadžić, Crna Gora i Boka kotorska, Beograd, 1922, str. 71. Ne ulazimo
ovom prilikom u razmatranje (1) da li je ,,Grlica objavljivala najljepše pjesme koje su
pjevane na śednicima? (2) da li su su pjevane pjesme koje su već objavljene u ,,Grlici“, ili
(3) se taj proces odvijao u oba pravca?
da oživi svoja śećanja na događaje u Biljardi iz vremena njegovog slavnog

predhodnika (Strika staroga). Evo i još jednoga pitanja u istome smjeru:
da li se možda iza ličnosti Nikica, za koga D. Vuksan kaže da je manastirski
đak,31 sa dokumenta o podjeli uloga koji smo već pomenuli krije budući
autor dramskih djela i crnogorski suveren, kralj Nikola I Petrović?
Vraćajući se ponovo na osnovni tok teme, ostavljamo takođe otvore
nim pitanje da li je neko iz primorja, ili otkud drugo (po pozivu, dogovoru, ili
samoinicijativno, uz ili bez naročite unaprijed dobijene dozvole, dolazio na
Cetinje, da bi kasnije imao neki umjetnički (scenski) nastup na beśedama
kod Vladike ili možda na otvorenoj sceni ,,ukraj Biljarde“. Pitamo se ustvari
o svim konkretnim kulturno-zabavnim sadržajima koje je Petar II Petrović
Njegoš mogao čuti i viđeti u slobodnoj Crnoj Gori, kao pretpostavci da
bi lakše mogli razumjeti što je on u neposredno viđenome zapravo vidio i
što nam je, povezujući to svojom imaginacijom sa saznanjima iz literature i
doživljenim u inostranstvu, ostavio zapisano u svom djelu? Odnosno, kako
zapisano u Negoševome djelu treba potpunije razumjeti? Kod ovakvih
pitanja treba tek napomenuti i to da je Sima Milutinović ostavio zapis kako
je igru Fusa-lepe i sam vidio tokom boravka u Crnoj Gori 1827. godine.32
31
Formulacija koju je D. Vuksan upotrijebio može danas stvoriti određenu zabunu.
Manastirski đak ne mora da znači da se radi o budućem duhovniku, već označava đaka
koji uči u Cetinjskom manastiru đe je bila smještena prva svjetovna škola u Crnoj Gori
koju je osnovao Njegoš. Đaka na Cetinju, uostalom, nije tada ni moglo biti niđe drugo
nego u Manastiru. Uz ovo treba primijetiti da je bilo za očekivati, krajem četrdesetih
godina 19. stoljeća, da se prvoj pismenosti u Cetinjskom manastiru uči sinovac (rođen
1841. god.) budućega knjaza i gospodara Crne Gore Danila I Petrovića. Kralj Nikola
I neće u svojoj autobiografiji pomenuti školovanje na Cetinju, ali navodi da je u Trstu
tokom 1852. i 1853. godine zasvršio četiri razreda srpske škole. Pored velikih napora
koje je, kako sam ističe, ulagao u učenje, vjerujemo da mu je kod ostvarivanja ovakvoga
rezultata pomoglo i makar minimalno znanje stečeno u Crnoj Gori.
32
„Imali smo priliku da vidimo u zaostavštini Sime Milutinovića – Sarajlije da
je igru Fusa-lepe i on vidio dok je boravio u Crnoj Gori 1827. godine.“ (Dr Niko S.
Martinović, Narodno stvaralaštvo u crnogorskim časopisima 1871-1912, ,,Glasnik Etno-
grafskg muzeja na Cetinju“, I/1961, I knjiga, str. 215-216). Igru Fusa-lepe opisao je u
,,Luči“ 1897. godine Filip M. Pejović, tada učenik Bogoslovsko-učiteljske škole. Igra
je prilagođena uslovima u prostoriji, mada se može igrati na gumnu ili obližnjoj livadi.
Neposredno učetvuju dva igrača (ostali prisutni posmatraju dok i oni ne dođu na red).
U kontekstu razmatranja zabavnih programa tokom 19. Stoljeća na

na prostoru slobodne Crne Gore, može se kao posebno pitanje izdvojiti
sadržaj igara i zabava (neki sa mogućim scenskim prikazima) za vrijeme
poklada.33 U literaturi, dokumentima i zapisima putopisaca o Crnoj Gori od
sedamdesetih godina 19. stoljeća nalazimo niz neposrednih svjedočanstava
o pokladama sa feštama u čijim programima ima i dramskih sadržaja.
Dokumenti i zapisi nas uvjeravaju da karnevali, maškare i ulična veselja
o pokladama u primorskim gradovima iz okruženja nijesu ostajali bez
odraza na ponašanje naroda u Knjaževini Crnoj Gori. Mi ovđe, međutim,
govorimo o prvoj polovini 19. stoljeća i upinjemo pogled u raniji period.
Ukazaćemo zato na izvore iz Njegoševa vremena koji neposrednije govore u
naznačenome pravcu. U Njegoševoj štampariji, čiju smo dio produkcije već
pominjali, štampan je 1837. godine i jedan Trebnik. Bibliograf Ferdinand
Velc bilježi: ,,pod naziranijem arhimandrita Petronija Lujanovića“.34 Ponovo
se srijećemo sa duhovnikom Petronijem Lujanovićem rodom iz Banata.
Lujanović je, po svemu sudeći, bio za ono vrijeme veoma obrazovan čovjek
– predavao je gramatiku u Cetinjskoj školi, koju je 1834. godine osnovao
Petar II Petrović i bio je urednik „Grlice“ za 1837. godinu. Botaničar V. Ebel
za Petronija Lujanovića kaže da je sa njim, tokom susretu na Cetinju 1841.
godine, na njemačkom jeziku vodio razgovore o „crnogorskim stvarima“,
da je po rođenju Mađar, te da je dobro znao i italijanski jezik.
Oba se igrača, sa povezima na očima, drže za stolicu (stolovač). Jedan od igrača traži
drugoga dok se ovaj ukriva (sklanja) kako bi izbjegao udarac konopom. Za nas je naročito
važno napomenuti to što se tokom igre među igračima vodi dijalog, čiji je sadržaj unapri-
jed poznat (Filip M. Pejović, Fusa - lepe, ,,Luča“, III/1897, br. 6, str. 267).
33
Pokladama se u Crnoj Gor zovu dan ili dani uoči svakog posta ili praznova-
nja nekoga sveca. U izvorima se pominju poklade: Božićne, Bijele, Mrsne, Martinjske,
Petrovske, Gospođiniske, Arhangelovske, itd. Naročito se ovakav naziv odnosi na osmu
(mesopusna – Mesne poklade) i sedmu (siropusna – Bijele poklade) nedjelju - pred šesto-
nedjeljnji preduskršnji post. Viđi opširnije: Luka Milunović, Narodni dramski izrazi i po
klade u Knjaževini Crnoj Gori, ,,Biblografski vjesnik“, XXXV/2006, br.1-2-3, str. 233-242.
34
Ferdinang Velc, ,,Bibliografija Crne Gore 1800-1912“, Cetinje, 1991, str. 11
(bibl. jed. 101). Uporedi: ,,Crnogorska bibliografija“ , Tom I, knjiga 3, / Vidak Rajković,
Cetinje,1989, str. 32-33 (bibl. jed. 92).
Pri kraju Trebnika, štampanog na Cetinju „У Кньигопечатньи

Правитеља Црногорскога“, poslije sveštenodjejstva i molitava za
svršavanje svetih tajni, stoji: „...ili su se muškarci oblačili u žensku odjeću,
a žene u mušku. Takođe, u latinskim zemljama različite osobe su imale
čest običaj da se pretvaraju (maškaraju) i na taj način su se mnogi narugali
crkvenim obredima. Zbog odbacivanja svetinja svi razumni ljudi su
takve predavali na ekskomunikaciju. Takođe i 66. pravilo šestog sabora
zabranjuje vjernicima da odlaze i gledaju odjevene i na svetkovinama, ili
u neko drugo vrijeme...“35. Ostavljamo budućim istraživačima mogućnost
sasvim preciznoga utvrđivanja da li je ovakav stav u Trebniku jednostavno
preuzet iz nekoga izvora ili, kako vjerujemo, upućuje i na neke oblike zabava
sa dramskim i drugim sadržajima o pokladama u slobodnoj Crnoj Gori.
Za pretpostavku da je u Crnoj Gori prve polovine 19. stoljeća bilo
dešavanja o pokladama sa sadržajima koji su nalikovali onima u suśednim
primorskim gradovima, oslonac nalazimo i u samom ,,Gorskome vijencu“.
Dok nam Vojvoda Draško, odgovarajući na pitanje ,,kakav narod bješe na
te strane“, opisuje Mletke i pominje atmosferu u gradovima kroz koje je
prolazio, na jednome mjestu će reći: ,,Svagda graja bješe oko mene / kada
hoćah po gradu izaći“ (1435-1456 GV), a zatim pravi poređenje sa sličnom
situacijom u Crnoj Gori i izgovara stihove (1457-1458 GV) koji su za nas u
ovoj prilici posebno interesantni:
kao u nas bijele neđelje
kada se krenu momčad u maškare.
Tražeći u ovom književnom iskazu faktografsko uporište za naša
razmatranja, imali smo na umu dva bitna momenta. Sa jedne strane,
kako smo već ukazali, sam autor je imao posebno respektabilan odnos
prema arhivskoj građi i faktografiji. Sa druge, pak, strane ne možemo lako
prihvatiti da bi makar i u slobodnoj umjetničkoj formi Njegoš mogao vezati
tako direktno za Crnogorce neku pojavu ili ponašanje čega nikada nije bilo,
odnosno saopštiti nešto što se nikako nije dešavalo u svakodnevnom životu
35
Trebnik štampan na Cetinju 1837. godine, Odjel „Iz nomokanona“, poglavlje
o vradžbinama (vračanju), tačka 24 (navodimo po: Luka Milunović, ,,Pozorište Zetski
dom 1884-1896“, Podgorica, 2006, str. 28).
slobodne Crne Gore.36 Napomenućemo da o pokladama bijela (siropusna)

neđelja neposredno predhodi postu, a nastupa poslje mesoupusne neđelje
(mesojeđa).
U literaturi37 je već ukazano na još jedno uporište pri razmatranju
mogućnosti redovnoga upražnjavanja pokladnih praznovanja u Crnoj Gori
tokom prve polovine 19. stoljeća. U ,,Rječniku“ (1. izdanje 1818. a 2. 1852.
godine), Vuk Karadžić navodi pojmove (4., reprint 3. izdanja, str. 547):
Poklade, Pokladovati, Pokladovanje (actio bacchannlium), Pokladnica,38
ali u objašnjenju direktno ne vezuje pojavu za Crnu Goru. U sačuvanom
Vukovom rukopisu, koji je objavljen poslije njegove smrti, u svemu kako
ga je sam autor ostavio, pod odrednicama „Mesojeđe i bijela nedjelja“, te
„Svatovi s mladom“, stoji širi opis ponašanja naroda o pokladama, uz jasnu
naznaku da se pojave o kojima govori odnose na područje Crne Gore: „U
Crnoj Gori idu po selima uz Bijelu nedjelju maškare: djeca se nagare i objese
o sebi zvona i svakojako drukčije nagrde se, pa idu po selu od kuće do kuće,
te ištu sira, masla, jaja itd...“39 Ovđe međutim nije neposredno istaknuto da
li je nešto od toga što je zabilježio sam autor vidio prilikom dolazaka u Crnu
Goru (1833. i 1835. godine), tada čuo od sagovornika, ili je prenosi pričanja
koja je kasnije čuo, odnosno iznosi preuzeto iz nekog drugog izvora.
Pomenućemo još jedan detalj koji povezuje Njegoša i njegovo doba
sa crnogorskim pozorišnim miljeom. Oktobra 2012. godine, u Kotoru je
36
Za slučaj da u slobodnoj Crnoj Gori toga vremena o pokladama nije bilo pri-
godnih praznovanja, ili nijesu redovno održavana, onda ove stihove možemo tumačiti
kao Njegošev stav o tim pitanjima. Rekli bi da autor ,,Gorskoga vjienca“ ovima stihovima
saopštava da je savim prirodno odražavanje raznih oblika praznovanja tokom poklada na
prostoru čitave Crne Gore.
37
Dr Jovan Vukmanović, ,,Pokladne maškare u staroj Crnopj Gori“, ,,Zbornik na
XIX kongres na Sojuzot na združenijata na folkloristite na Jugoslavija, Kruševo 1972“,
Skopje, 1977, str. 197-200.
38
Uporedi: Luka Milunović,��
,,Narodni dramski izrazi i poklade u Knjaževini Cr-
noj Gori“, ,,Biblografski vjesnik“, XXXV/2006, br.1-2-3, str. 237.
39
U nastavku objašnjenja za ,,Pokladnicu“, te u sljedećoj odrednici (,,Svatovi s
mladom“) dat je opis specifičnih običaja praznovanja o pokladama u Risnu i Dubrovni-
ku. (Vuk Stef. Karadžić, Život i običaji naroda srpskoga, /SKZ/ Beograd, 1957, str. 22-24).
Primijetićemo ovđe da V. Karažić maškaranje vezuje za djecu, dok Njegoš kaže da kreću
momci u maškare.
održan međunarodni naučni skup na temu „Jadranski korijeni. Neizbrisivi

istorijsko-kulturni temelji jedinstva“, koji je pod pokroviteljstvom
Ministarstva za nauku Crne Gore organizovao Istorijski institut Crne
Gore sa suorganizatorima. Učestvujući na ovom skupu, u referatu40 sam,
pored ostaloga, posebno skrenuo pažnju i na jedan momenat u nastajanju
crnogorske pozorišne kritike koji možemo vezati za Njegošvu poeziju, pa
ću to ovđe sasvim sažeto izložiti.
Od svih Njegoševih putovanja i boravaka u inostanstvu, kada je naša
tema u pitanju, najinteresantniji je trodnevni boravak u Trstu početkom 1844.
godine. Tokom čitavoga putovanja ka Trstu i odmah zatim ka Beču, Njegoš
je izdašno pisao stihove. Za ovo putovanje vezane su pjesme: „Štimer leti na
kolima“, zatim „Misao“, napisana u Beču, zimi 1844. godine, pa „Trojica nas
nasamo a jedan drugoga ne gleda“, kao i pjesma „Jakovu Popoviću u Kotoru
- iskreni pozdrav“, nastala nešto kasnije. Tokom tog trodnevnog boravka u
Trstu, Njegoš bio je gost austrijskog namjesnika u tom gradu, grofa Franca
Štadiona (Franc Seraph graf von Stadion). Grof Štadion je Njegošu tom
prilikom ukazao naročitu pažnju, o čemu nalazimo iskaz u stihovima:
„Te tri dana jedan za drugijem
Pirovasmo i veselismo se
U Evrope luksu svijetlome“
Sam boravak u Trstu Njegoš je opisao u, za našu temu, veoma
interesantnoj pjesmi „Tri dana u Trijestu u mjesecu januariju 1844.“, koja
je ubrzo bila objavljena kao posebno izdanje, te kao prijevod („Tre giorni
a Trieste“) u tamošnjoj periodici. Prve večeri po dolasku u Trst, Njegoš je
iz lože svoga domaćina grofa Štadiona posmatrao predstavu opere ,,Robert
đavo“ (Robert le diable).
Upravo je opis utisaka sa predstave opere ,,Robert đavo“ u pjesmi
,,Tri dana u Trijestu u mjececu januariju 1844.“ za nas naročito interesantan
(stihovi 67 – 74):
40
Referat Pogled na Trst u miljeu crnogorskoga glumišta od Njegoševa vremena do
pod kraj 19. stoljeća je pripremljen za štampu i predat organizatoru skupa radi objavljivan-
ja u zborniku.
,,Skupa smo se mi svi veselili

Gledajući gracioznu Floru,
Sjajnu zvjezdu Trestanskog teatra,
Koja odmah zefirnim poletom
I pogledom svojim očaranim
Paka’ u raj može pretvoriti
Ka’ danica iza mračne noći
Što zasmije svode Uranove.“
Susret sa stihovima, u kojima su izražene ovakve impresije, odamh

pokreće razmišljanja i nameće niz pitanja. Prvo i za nas u ovome trenutku
najvažnije pitanje jeste ono koje se odnosi na mogući ugao posmatranja
ovih stihova. Konkretno: da li se na ovaj način izražen pjesnikov doživljaj
može posmatrati i kao prikaz makar dijela pozorišne predstave, odosno kao
ocjena nastupa jednoga od umjetnika – učesnika u izvođenju komada? Da
li se dakle, opisani nastup sa ,,zefirnim poletom“ umjetnice Flore koja može
snagom interpretacije svoje uloge, kako to gledalac doživljava, prevesti
jednu u drugu i najveće suprotnosti - pretvoriti pakao u raj, ili poslije mračne
noći kao Danica na nebu najaviti dan - može posmatrati i kao svojevrsni
prikaz (recenzija, ocjena, kritika) izvođenja nekoga dramskoga djela u
ovom slučaju na uređenoj pozorišnoj sceni?
Želimo da Njegoševe, te kao nam sam kaže i ostalih gledalaca, snažne
impresije iz tršćanskoga pozorišta, koje su iskazane u ovim stihovima,
posmatramo kao, ipak, specifični prikaz predstave, odnosno kao osobenu
pozorišnu kritiku i to u stihu čiji je autor ličnost iz slobodne Crne Gore. Ako
prihvatimo posmatranje Njegoševih stihova na ovakav način onda možemo
reći da i ova oblast crnogorske književnosti – pozorišna kritika – svoje
nastajanje traži i čvrsto oslanja na poeziju, odnosno da se počinje pojavljivati
krajem prve polovine 19. stoljeća kroz poetski iskaz Petra II Petrovića Njegoša.
Još jedanput ponavljamo bespogovornu činjenicu koju je, prema
zapisu citiranom na početku rada, na prijemu kod Rotšildovih izrekao Petar
II Petrović Njegoš pričajući o Crnoj Gori i njenoj prijestonici: U Crnoj Gori
nema pozorišta...! Pozorišta zaista nije bilo u prvoj polovini 19. stoljeća, ali
smo viđeli da se tu pišu, štampaju i objavljuju dramska djela, te u periodici

članci o dramskoj književnosti; u kućama domaćina i na otvorenom
prostoru u određenim prilikama se održavaju zabave sa sadržajima koji
imaju i dramske elemente; stranci uočavaju teatralnu žicu u narodu. Sve se
to dešava dok Crnogorac mora neprestano da vodi tešku borbu za slobodu
i obezbjeđivanje uslova za golu egzistenciju svoje porodice. Pri takvom
stanju stvari može se nametnuti pitanje: kako su zabave i igre uopšte bile
moguće, odnosno kakva je atmosfera mogla vladati u takvim prilikama. Sam
Njegoš nam pomaže da ovo razumijemo i tražimo puteve ka potpunijima
odgovorima (73-76/III ŠM):
,,Običaj je vazda crnogorski:

nit se hvalit ni klonuti duhom,
u mukama najvećim pjevati,
smrtne rane podnosit bez suze.“
Tako je bilo moguće da na zajedničim skupovima, svečanim prili

kama, ili pazarima, tokom zabava, kad se pjesma zaori i kolo krene nastane
atmosfera tako lijepo opisana u Njegoševu djelu (2463-2477 GV):
,,gusle gude, a kola pjevaju,

s unučađu đedovi igraju,
,,po tri pâsa vrte se u kolo,
sve bi rekâ jednogodišnjaci;
sve radošću divnom naravnjeno.“
Iznoseći pred čitaoca sakupljena zrnca saznanja o činjenicama i

nagovještajima na temu koja je u fokusu naše pažnje, pokazalo se da i pored
surovih prirodnih uslova za ekonomske aktivnosti (poljoprivreda i dr.) i
društvenoga ambijenta u kojemu, kao stoljećima ranije, živi u prvoj polovini
19. stoljeća, Crnogorac ne gubi bodar i vedar duh, već u prilikama koje su
to dopuštale upražnjava i njeguje razne oblike igre i zabave. Jedan pravac
odbrane od velikih egzistencijalnih teškoća koje ga kontinuirano pritiskaju
Crnogorac nalazi upravo u njegovanju pjesme, svirke i raznih oblika igre,
odnosno organizovanju zabavnih sadržaja u prilikama kada je to god bilo

moguće i prikladno.
Na osnovu uočenih osnovnih karakteristika, pristupićemo uslovnom
grupisanju (uopštavanju) pojava koje smo posmatrali. Sumirajući izrečeno,
ukazaćemo u osnovnima crtama na moguće (1) povode (prilike) kada su
se najčešće održavale igre i zabave u slobodnoj Crnoj Gori tokom prve
polovine 19. stoljeća, te (2) sadržaje tih zabava i igara (ovđe ne uzimajući u
obzir igre sportskoga, ili takmičarskoga karaktera đe uspješnost dominatno
zavisi od fizičke snage ili umješnosti u korištenju mogućnosti koje pružaju
precizna pravila).41
(1) Povoda, prilika i vremena za igre i zabavu u slobodnoj Crnoj
Gori nije bilo mnogo. Zato se i morala koristiti svaka zgodna situacija.
Posmatrajući sa aspekta povoda ili prilika možemo govoriti o igrama
i zabavama kod domaćina na (a) pośecima, češćim (redovnijim, bez
posebnog povoda), ali obimom i sadržajem skromnijim susretima (prisutni
obično rođaci i komšije iz istog sela) i nešto masovnijim – tokom (b)
śednika (prisutni rođaci i prijatelji i iz drugih sela ili plemena). Na śednike
bi se obično dolazilo kod domaćina (naročitim povodom ili po pozivu
redovno na slavu, ili za slučaj nekoga značajnijega porodičnoga događaja.
Prilike za igre i zabavu bilo je i u vrijeme plemenskih skupština na gumnu,
ili poslije liturgije kod crkve, kao i za vrijeme međuplemenskih skupova ili
dogovora glavara koji su se obično održavali po pozivu vladike na Cetinju ili
Lovćenu. Pored toga, igara i zabave je bilo i u vrijeme drugih (ekonomskih)
događaja: poslije ulova ribe na Skadarskom jezeru ili u vrijeme većih pazara
(pazarnih dana).
(2) Svjedočanstva ukazuju da su najčešće dio sadržaja programa
zabava sa scenskim karakteristikama činilo: igranje jednoga ili više kola
41
U izvorima i putopisima se pominje čitav niz igra i oblika zabave, počevši od
onih u Biljardi (bilijar, šah, te pike, makao i druge igre sa kartama) do onih na Cetinjskom
polju i drugim mjestima i selima u Crnoj Gori: trke na konjima, gađanje u metu, trčanje,
skakanje, śečenje pleća, bacanje kamena s ramena, plojke, igra kuglama... Sam Njegoš u
,,Gorskom vijencu“ pominje čitav niz igara: grada, grabljenje kapica, za momke se kaže
da su se okupili: ,,sposobnosti svoje da kušaju / silu mišcah i brzinu noga / strijeljanjem
da se nadmašuju“. O ovim igrama vidi: Dr Jovan Vukmanović, Narodne igre u Gorskom
vijencu, ,,Glasnik Etnografskog muzeja na Cetinju“, III/1963, str. 369-394.
(muško, žensko ili mješovito), pjevanje pjesama (religioznoga karaktera -

pojanje u crkvi, te svjetovno pjevanje prilikom dolaska te kasnije u i van
kola)42, sviranje i pjevanje uz gusle, te sviranje (srijetamo pomen i drugih
instrumenata): dipli, svirala (frula), gajdi. Ovome smo, bez potpuno sigurna
neposredna oslonca, dodali govorenje (monolog ili dijalog) stihova neke
pjesme ili podražavajući viđeno na primorju možda izvođenje neke šaljive
zgode. Za ovakve pretpostavke tražen je oslonac u dva pravca. Sa jedne
strane, upotrijebili smo analogiju sa saznanjima koja nude ne tako rijetke
zabilješke i svjedočanstva nastala u drugoj polovini 19. stoljeća neposredno
pred, ili odmah poslije Veljega rata.43 Sa druge strane, oslanjamo se na
od putopisaca uočeni smisao za govorništvo i uvažavanje toga smisla kod
Crnogoraca. U ,,Gorskom vijencu“ se kaže kako su poslije beśede igumana
Stefana prisutni pristupili ruci „iz uvaženija rašta lijepo i mudro zbori“
(2360/2361 GV; polucrno, tj. bold u navodu je naš, pr. L.M).
Ukazaćemo, dalje, i na odnos posmatranih povoda i sadržaja zabavnih
programa, prema oblicima organizovanja tih događaja. Pomenuli smo,
naime, moguće povode kojima su narodne igre i zabave organizovane,
pa ćemo sada neposrednije ukazati i na odnos sa mogućim oblicima
organizovanja: (1) Pojedinačni (najuži) oblik čine: zabave organizovane
ličnim, porodičnim povodima (slave, svadbe, krštenja i dr.) u kućama ili
na gumnu kod domaćina (pośeci i śednici) kada su izvođeni i određeni
kulturni sadržaji, ponekad sa izraženijim dramskim elementima. (2)
Grupni (širi, masovniji) oblik čine: zabave i igre organizovane u vrijeme
plemenskih i međuplemenskih skupština, skupova, susreta i dogovora
(političke, odbrambene, radne ili čisto ekonomske prirode). (3) Poseban
oblik čine sadržaji (programi) svečanosti i običaja realizovanih u vrijeme
poklada, tj. pokladnoga perioda. (4) Specifični oblik čine: okupljanja, tj.
beśede (śednici) kod Vladike u Biljardi, te po njegovom pozivu na gumnu
u manastirskoj bašti, na Lovćenu ili đe dugo.
42
„Oni istina imaju i ljubavnijeh ili ženskijeh pjesama, koje pjevaju ženske obično
u dva glasa...“ (Vuk Stef. Karadžić, Crna Gora i Boka kotorska, Beograd, 1922, str. 108).
43
Radi se o pojavi u literaturi nazvanoj narodno glumovanje (napomenućemo da
nijesmo ubijeđeni u adekvatnost ovoga naziva) o čemu smo pisali na dugome mjestu.
Viđi: Luka Milunović, Pozorište Zetski dom 1884-1896, Cetinje, 2006, str. 16-18.
Pomenuli smo, takođe, i sadržaje zabava pa treba ukazati i na

njihov odnos sa uočenim mogućim oblicima organizovanja. Obično je
određeni obim, pa i kvalitet sadržaja zabava (programa) odgovarao obliku
organizovanja skupa na kojemu je realizovan. U konsultovanim izvorima,
kako smo istakli, sreli smo pomen ili nagovještaj da su raznim prigodama
mogle biti izvođene: guslarske i diplarske (frule, svirale) numere,
individualno i grupno pjevanje, igranje u kolu, igranje i pjevanje u kolu,
beśede, recitovanje stihova, monolozi, dijalozi, ili nešto složenije dramske
forme po ugledu na scenske priredbe u primorskim gradovima (narodno
glumovanje). Naročiti sadržaji su izvođeni u okviru pokladnih svečanosti. Po
obimu, raznovrsnosti i, uslovno uzevši, nivou kvaliteta sadržaja programa
u odnosu na oblike organizovanja, mogli bi zapaziti skalu sa rastućim
rasporedom: pojedinačni, grupni, posebni i specifični.
Zadržaćemo se tek nekoliko trenutaka na programa, njihovima
sadržajima, obimu pa i prilikama u kojima su organizovani, koji zbog
svojih karakteristika ne mogu biti (u potpunosti ili djelimično) obuhvaćeni
grupisanjima, odnosno formiranim cjelinama koje smo već pomenuli.
- Pored već pomenutog, sadržaje zabava u Crnogoraca su činili i:
(1) razne igre i takmičenja sportskoga karaktera đe mnogo više dolaze do
izražaja individualna snaga i druge fizičke predispozicije, (2) razne igre sa
takmičarskim karakteristikama đe značajno dolazi do izražaja poznavanje
ne uvijek jednostavnih pravila, te umješnost u korišćenju mogućnosti koje
obično vrlo precizna pravila pružaju, (3) razne vrste zagonetanja đe do
izražaja dolazi prirodna bistrina i određeni nivo opšteg znanja učesnika, kao
što su: doskočice, pitalice i zagonetke.44 Ovakvi oblici zabave u Crnogoraca,
iako nijesu potpuno lišeni određenih dramskih elemenata, pripadaju drugoj
temi (temama), pa im ovom prilikom nijesmo posvetili više pažnje koju
svakako zaslužuju.
- Pomenućemo, ali bez sasvim čvrstog oslonca, i sadržaje koje su imali
programi, izvođeni prilikom mogućih dolazaka raznih umjetnika i kulturnih
44
„ ... zimi, osobito noću kraj vatre, imaju i drugih veselih igara koje su nalik na
njemačke igre ,fote‘. Tada se i zagoneće, i imaju veliku množinu zagonetaka.“ – veli Vuk
Kradžić o zabavi u Crnogoraca (Vuk Stef. Karadžić, ,,Crna Gora i Boka kotorska“, Beo-
grad, 1922, str. 107).
poslenika iz inostranstva. U izvođenju ovih programa su, u većoj ili manjoj

mjeri, mogli aktivno učestvovati i lokalni stanovnici.
- Sa aspekta upotrebe dramskih elemenata kod Crnogoraca, pažnju
zaslužuju i ustaljena pravila ponašanja, koja su nametnuta opšteprihvaćenim
moralnim kodeksom u svakodnevnom životu, a naročito pri vršenju obreda
i poštovanju ustaljenih običaja, cermonijala i odnosa.45
*
Pogledom na razmatrane činjenice i nagovještaje, držimo da na
samom kraju možemo zaključiti kako razvoj crnogorskoga teatra, odno
sno pojave vezane za razne oblike prikaza i događanja sa scenskim
karakteristikama u prvoj polovini 19. stoljeća i ranije, za vladavine dinastije
Petrović-Njegoš, odnosno od početka postcrnojevićkog perioda, što smo
samo nagovijestili, predstavlja značajnu temu koju tek treba detaljnije
obraditi. Pri tome posebno treba, kao izvorište, uzeti cjelokupni opus Petra
II Petrovića - Njegoša, ne ostavljajući nikako po strani književno, odnosno
još bliže rečeno njegovo dramsko stvaralaštvo. Naprotiv.
Smatramo naime, da će, pored neophodnih saznanja o karakteristi
kama i kontinuitetu kulturnih pojava u Crnoj Gori, nova istraživanja i
adekvatna razmatranja ove i srodnih tema znatno doprinijeti stvaranju
uporišta za potpunije razumijevanje kako Njegoševog stvaralačkog opusa,
tako i društvenih prilika i opštih karakteristika vremena - te podumijente na
kojoj je nastao.
45
Sasvim ukratko skrećemo pažnju na moguće izvore za razmatranje ove teme.
Pored dostupne aktuelne literature, oslonac za saopštena saznanja i nagovještaje tražili
smo u direktnim i indirektnim izvorima: zapisima savremenika, putopisima, śećanjima
i dr.; Njegoševom književnom, navlaštito dramskom djelu (detaljno dalje isčitavanje
cjelokupnog Njegoševog opusa, uz konsultovanja arhivske građe, sigurno će donijeti
nova i šira saznanja); Način iznošenja činjenica o igrama i zabavama u opisima i zapisima
(dokumenti, putopisi i dr.) koji su nastali kasnije, u drugoj polovini 19. stoljeća, može da
ukaže (sugerira) kako je ovakvih događaja bilo i u periodu koji je ovđe predmetom naše
pažnje, ali naravno i ranije.
Истраживање рудног блага за вријеме Петра II Петровића Његоша 145
UDK 622.143(497.16)”1830/1851”
Dr Miodrag GOMILANOVIĆ, dipl.ing rud.
ISTRAŽIVANJE RUDNOG BLAGA ZA VRIJEME

PETRA II PETROVIĆA NJEGOŠA
„… Kada sam zamolio da mi pošalju čovjeka koji se razumije u

rudarstvo, prije svega sam mislio na istraživanje minerala i zlata,
da bi ih mogao upotrebljavati na korist svoje zemlje…“
(Petar II Petrović Njegoš, prilikom
prvih razgovora sa Jegorom Kovaljevskim
u šetnji po Cetinjskom polju)
„…Ne nisam našao blago u zemlji…

Znaj da su tvoji Crnogorci, tvoj hrabri i slobodoljubivi narod,
pravo zlato. To je upravo tvoje blago….“
( Jegor Petrovič Kovaljevski, prilikom
posljednje šetnje po Cetinjskom polju
sa Petrom II Petrovićem Njegošem)
Sažetak: Rudno blago, kao prirodni resurs, u ekonomskim i drugim uslovima kakva
je bila Crna Gora u 19.vijeku, svakako da je moglo da bude oslonac ekonomske egzistencije i
potpora odbrane slobode njenih granica. Toga je bio u potpunosti svjestan i njen vladar Petar II
Petrović Njegoš. Ovakve njegove želje bazirale su se, pored ostalog, i na osnovu neutemeljenih
informacija o ležištima zlata na području Zlatice kod Podgorice.
Njegoš je, u cilju ostvarenja svoje želje, doveo iz Rusije Jegora Kovaljevskog, prvog
rudarskog stručnjaka koji je vršio istraživanja geološke građe i ruda na prostoru Crne Gore.
Njegov zadatak, dobijen od vladara Njegoša, bio je da pokuša pronaći zlato ili drugu korisnu
rudu za dobrobit Crne Gore. Istovremeno je bio svjestan da mora imati i domaće stručne ljude
iz ove oblasti, pa je poslao na školovanje u Rusiju na Institut rudarstva mladića iz Crne Gore.
Nažalost, reziltati ovih napora nijesu urodili očekivanim željama.
U periodu Njegoševe vladavine bilo je istraživanja iz oblasti geologije i rudarstva i
od strane drugih stručnjaka iz ovih oblasti, ali samoinicijativno. Crnu Goru su istraživali
geolozi iz Francuske i Austrije, među kojima je značajan doprinos na izradi geoloških karata i
strukture geološke građe, dao francuz Ami Bue.
Ključne riječi: rudno blago, geološka građa, zlato, Jegor Kovaljevski, Zlatica, pojave
ruda i minerala, geografska karta, topli sumporoviti izvor, rude mangana, bijeli krečnjak.
EXPLORATION OF MINERAL RESOURCES DURING THE NJEGOSH’s RULE
Abstract: Mineral wealth as a natural resource, in economic or other conditions such

as Montenegro was the 19th century, could have certainly been the mainstay of economic
existence and support of the defense of freedom of its borders.Quite aware of this fact was its
ruler Peter II Petrovich Njegosh. These his desires were based, inter alia, on unsubstantiated
information on gold deposits in Zlatice near Podgorica.
Njegoš has, in order to achieve his desires, brought from Russia Yegor Kovalyevsky
the first mining experts who conducted geological research and mining in the territory of
Montenegro. His mission, derived from the ruler Njegosh, was to try to find gold or other
valuable ore for the benefit of Montenegro. At the same time he was aware that he must have
a local professional people in this field, and young man from Montenegro were sent to Russia
to study at the Institute of Mining . Unfortunately the results of these efforts have not yielded
the expected goals. There were certain researches in the field of geology and mining during the
reign of Njegosh by other experts in these fields, but on their own initiative.
Montenegro was investigated by geologists from France and Austria, giving a significant
contribution to the development of geological maps and geological structure, including the
Frenchman Ami Bue who gave the greatest contribution .
Keywords: mineral resources, geologica records, gold, Yegor Kovaljevski, occurrence

of ores and minerals Zlatica, maps, warm sulphurous source, manganese ore, white limestone.
1. Interesovanje Njegoša za rudno blago
Petar II Petrović Njegoš je tvorac vizije o pronalaženju rudnog blaga

u Crnoj Gori: privući pažnju vladara i istraživača stranih država, otkriti
nalazišta ruda, u prvom redu zlata i olova, prvenstveno školovati crnogorske
mladiće za rudarske inženjere i nabaviti sopstvenu rudarsku opremu, a sve
to za dobrobit crnogorskog naroda. Nadu u ostvarenje zamišljenog cilja
povezao je sa toponimom Zlatica i narodnim predanjem o basnoslovnom
bogatstvu rimskog cara Dioklecijana, koje je navodno poticalo iz rudnika
zlata u Zlatici kod Podgorice. Kao dokaz vjerodostojnosti ove legende, lično
je pokazivao „jedan čitav sanduk pun rimskog novca koji je on na teritoriji
Duklje našao“.
Prirodno bogastvo, posebno u rudnom blagu, pomoglo bi Crnoj Gori
da uspješno krene prema boljem načinu života, a za Rusiju ili Austriju to
bi bio dodatni motiv i pokretač povećane zainteresovanosti za Crnu Goru,
smatrao je Njegoš.
Poseban značaj za rudarstvo i geologiju predstavlja prvorazredna
pažnja koju je Njegoš posvetio obrazovanju u oblasti rudarstva. Naime,
prvi mladić iz Crne Gore koji je upućen na školovanje izvan njene teritorije
i upisao se na Institut za rudarske inženjere u Rusiji, bio je Đuro Tomov
Davidović. Ovo je realizovano na osnovu Njegoševe molbe i odobrenja i o
trošku ruskog cara. Iz Crne Gore je otputovao za Rusiju zajedno sa Jegorom
Kovaljevskim.
Poslije veoma uspješne posjete ruskom caru Nikolaju, po nalogu cara,
s vladikom Petrom II u Crnu Goru je 1837. godine došao pukovnik Jakov N.
Ozereckovski. Ozereckovski je mnogo zavolio Crnu Goru i njenog vladara
vladiku Rada. Iskreno se zauzimao za nju i brinuo o njenim interesima. U
„memorandumu“ o posjeti Crnoj Gori, Ozereckovski je upoznao cara sa
legendom o dobijanju zlata u Zlatici, da planine oko Zlatice, izgleda, kriju
u sebi razne rude i da bi u Crnu Goru trebalo poslati jednog sposobnog
geologa. Car je odobrio da „treba poslati jednog rudarskog oficira“, a izbor
je pao na rudarskog kapetana Jegora Petroviča Kovaljevskog.
2. Boravak Jegora Kovaljevskog u Crnoj Gori
Jegor Petrovič Kovaljevski je prvi naučnik – istraživač koji je vršio

istraživanja ruda i proučavanje geološke građe na teritoriji Crne Gore.
Ovim poslom se bavio od 2. juna do 16. septembra 1838. godine. Kasnije
je dolazio još dva puta, u svojstvu diplomate i putopisca: 1853. godine u
sastavu austrijske diplomatske misije i 1854. godine u Kotor. Rođen je
1811. godine u Ukrajini. Imao je široko obrazovanje. Završio je književnost
na Harkovskom univerzitetu i dobro savladao strane jezike, zatim završio
Institut za rudarske inženjere, radio u rudnicima zlata u Sibiru, na Altaju i
Uralu i stekao zvanje rudarskog kapetana. Upućen je u Crnu Goru da istražuje
rude, a imao je i druge povjerljive zadatke, o kojima sam Kovaljevski kaže:
„Cilj mog putovanja, a djelimično i dolaska u Crnu Goru bila je Zlatica….
Istina, otvoreni cilj mog boravka u Crnoj Gori bilo je istraživanje, a u suštini
stvar je bila u drugome….“
Vladika Rade je sa posebnim zadovoljstvom dočekao dolazak Ko
valjevskog, o čemu svjedoči i pismo upućeno ruskom carskom i državnom
vicekancelaru K.V. Neselrodu 26. maja 1838. godine:
„Vaša Svjetlosti,
Milostivi Gospodine,
Imao sam čast da sa osobitim zadovoljstvom primim Vaše vrlo

poštovano pismo od 16.marta ove godine pod br. 607 i sa duševnom radošću
doznao sam da je Car i gospodar blagovolio narediti da se ovamo pošalje
g. Inženjer kapetan Kovaljevski radi istraživanja zlatnih nalazišta. Ja sam
taj novi dokaz svagdašnje brige njegovog Carskog veličanstva za dobro
Crnogorskog naroda primio sa dubokom zahvalnošću i punim uvjerenjem
u buduću sreću ovoga naroda pod moćnim ruskim pokroviteljstvom…“
(str. 491 ). „ Što se tiče izbora g. inženjera kapetana Kovaljevskog, ja
sam Vašoj svjetlosti naročito zahvalan. Pobrinuću se da mu prema svojim
mogućnostima pružim sve udobnosti da što uspješnije izvrši povjerena mu
istraživanja…“( str.492 ) , Pisma II ( Prosveta, Beograd, 1953 ).
U toku prvih razgovora koje su vodili Njegoš i Kovaljevski, za vrijeme

dugih šetnji po Cetinjskom polju, prema pisanju Vladimira Sinjenka
(„Zlato Crne Gore“, 1976), oni su iznijeli jedan drugome svoje namjere,
želje i ciljeve. Sadržaj jednog od ovih razgovora Sinjenko je prikazao veoma
slikovito i uvrjerljivo, sa puno simbolike, posebno u odnosu na okolnosti u
kojima su se nalazili i na veoma važne državničke poslove i zadatke koje su
obavljali dva dvadesetpetogodišnjaka:
..“Kad sam molio da mi pošalju čoveka koji se razumije u rudarstvo,
prije svega sam mislio na istraživanje minerala i zlata, da bih ih mogao
upotrijebiti na korist svoje zemlje“ ( str.51).
…“Za zlato ću nabaviti novo oružje, učvrstiti granice, moći ću da
izdržavam vojsku – inače Crna Gora neće izdržati. Tada ću mirno da
prerađujem rude, da naučim narod zanatima, da ga prosvjetim. Ali zlato
nije dovoljno – potrebni su mi još olovo i barut. Vađenju olova i pravljenju
baruta ratnici se neće protiviti – to su ratni poslovi. Tako ću ih postepeno
priučiti radu…“, reče Njegoš.
…“Dobro – tražiću zlato, sumpor, olovnu rudu. Načiniću topografsku
kartu, mada će ići teško jer nema potrebnih elemenata. Ali barutanu…za
to izvinite. Ja sam došao ovamo sa miroljubivim namjerama“ ( str.52 ),
reče Kovaljevski.
…“Priznajem, ne vjerujem, ne računam na zlatne rudnike i zlatni
pijesak. Vi ste u pravu: karst, geološka struktura naših planina ne pruža
nade na uspjeh. Međutim, rađa mi se misao… Vi ste , svakako, čuli za
imperatora Dioklecijana?... Umro je u zemlji predaka, okružen neviđenom
raskoši. Slušajte me pažljivo, ovo ne smiju ni zidovi da čuju..“ ( str.54 ).
Kovaljevski je bio opčinjen Njegoševim izgledom, obrazovanjem i
inteligencijom. Njegoš je takođe zavolio Kovaljevskog, cijenio ga, vjerovao
mu i nadao se da će ostvariti njegove zamisli o rudama. Čak mu je povjeravao
i važne državničke poslove – sklapanje primirja s Austrijom u toku bitke
na Paštrovskoj gori. Obojica zajedno, Njegoš i Kovaljevski, imali su tada
ukupno 52 godine.
U toku tri i po mjeseca, Kovaljevski je obišao cijelu teritoriju tadašnje
slobodne Crne Gore. Njegove maršrute bile su veoma razuđene i kretale
su se slijedećim trasama: Cetinje - Rijeka Crnojevića – Crmnička nahija -

Paštrovska gora – Petrovac – Kotor; Cetinje - Zagarač - Ostrog – Ždrebaonik
– Martinići – Manastir Ćelija – Duklja - Zlatica; Bjelopavlići – katun na
Ponikvici brajovićkoj – Rovca – Manastir Morača – Kom. Na svojim
maršrutama je tražio pojave ruda i minerala, zapisivao podatke o geološkoj
građi – vrsti stijena i formacija, crtao geografsku kartu Crne Gore, a na
Zlatici bušio sonde svrdlovima koje je Njegoš nabavio. Od interesantnih
pojava ruda uzimao je uzorke i iz Kotora ih slao na laboratorijska ispitivanja
u Trst.
Austrijanci su vrlo pažljivo pratili kretanje i rad Kovaljevskog i o tome
redovno i detaljno obavještavali instance državne vlasti od Kotora do Beča.
Njihovi izvještaji su obilovali intrigama, koje su i u Zadru i Beču dopunjavali
optužbama i dostavljali najvišim ruskim diplomatskim službama i državnim
organima. Posebnu ogorčenost prema daljem boravku Kovaljevskog u
Crnoj Gori austrijske vlasti su ispoljile poslije oružanog sukoba između
Austrijanaca i Crnogoraca na Paštrovskoj gori, koji se dogodio zbog po
grešno postavljene granice od strane austrijskog geometra, 2. avgusta 1838.
godine. Pod pritiskom austrijskih vlasti, Kovaljevski je napustio Crnu Goru
prije planiranog roka.
3. Istraživački radovi Jegora Kovaljevskog
O svojim zapažanjima iz Crne Gore Kovaljevski je napisao tri stručna

rada: „Relation d’ un ascension au mont Kom dans. Montenegro en 1838.“
(Paris, 1839.), „Apercu geologique du Montenegro“ (St. Peterburg, 1840.
i Paris, 1842.) i „Četiri mesjaci v Černogorii“ (St. Petrburg, 1841.) i jednu
knjigu - „Černogorija i Slavjanskie zemli, s risuinkami i kartju“ (St. Peterburg,
1872. i 1878.), koja je objavljena poslije njegove smrti. Ova knjiga obuhvata
prikaz geografskog položaja, administrativno – teritorijalne podjele, istorije
i geološke građe Crne Gore, kao i putopisne bilješke o slovenskim zemljama.
U stvari, ova knjiga predstavlja sintezu stručnih zapažanja, fascinantnih
opisa predjela, istorije i ljudi Crne Gore, posebno njenog gospodara Petra
II Petrovića Njegoša.
Svoja profesionalna zapažanja Kovaljevski je saopštio u posebnom

poglavlju ove knjige: „Kratki geološki pregled Crne Gore“. Pregled geološke
građe je uopšten, kratak, zasnovan na činjenicama i hipotezama. Za razliku
od geološke građe, prikaz rudnog blaga je znatno bogatiji podacima i
opisima minerala i ruda. Pored raznih vrsta kalcita, kvarca, jaspisa, limonita
i drugih minerala, Kovaljevski je utvrdio pojave većeg broja ruda, oko kojih
će se, uglavnom, razvijati strategija istraživanja ruda sve do kraja Prvog
svjetskog rata, a i kasnije. U prvom redu, treba istaći pojave ruda u Crmnici:
topli sumporoviti izvor sa tragovima nafte Smrdež u Sotonićima, rudu
mangana u Brčelima, rudu gvožđa na Paštrovačkoj gori, kristale limonita
u „sijenitu“ Orahovačke rijeke (vjerovatno se radi o kristalima granata). U
Bjelopavlićkoj ravnici, pored plodne krečnjačke gline, zapazio je „izvanredan
bijeli krečnjak sličan mermeru… od kojeg su podignuti ogromni stubovi i
kapiteli u Duklji“, zatim crvenu željeznu rudu u Bjelopavlićima i u okolini
Stubice kod Nikšića (za koje se može pretpostaviti da se odnose na boksit ),
tragove treseta i mrkog uglja (Brskut ), tragove bakarnog zelenila (Manastir
Morača ) i tragove zlata u koritu rijeke Veruše.
U vezi sa navodnim ležištima zlata u Zlatici kod Podgorice, što je bio
cilj njegove posjete Crnoj Gori, Kovaljevski je konstataovao da se „ubijedio
u raniju pretpostavku da se neće naći mjesto gdje bi se moglo naći zlato….
Okolo je carovao krečnjak iz jure, a tu i tamo i smrdljivi krečnjak…“.
4. Istraživanje rudnog blaga poslije Jegora Kovaljevskog
Poslije prve naučno-istraživačke misije u oblasti rudarskih istaživanja

u Crnoj Gori, koju je obavio Kovaljevski, došlo je do zastoja u istraživanju
ruda.Vladika Petar II nije dalje posvećivao pažnju ovim poslovima, a
ni knjaz Danilo. Međutim, u tom periodu, kao i kasnije, Crnu Goru su
samoinicijativno obilazili francuski i austrijski geolozi, kao i drugi istraživači.
Prvi među njima bio je poznati francuski geolog i erudita Ami Bue,
utemeljivač geologije Balkanskog poluostrva. On je u većem broju svojih
radova saopštavao određene podatke o geološkim karakteristikama
Crne Gore, posebno u svom epohalnom djelu „Geološka skica evropske
Turske“ (1840.). U njemu je kritički analizirao geološki prikaz Crne

Gore Kovaljevskog i dao svoje viđenje. Prema njegovoj interpretaciji, sve
karbonatne i klastične stijene na teritoriji Crne Gore pripadaju krednoj
formaciji (Crnogorsko primorje, Stara Crna Gora, Durmitor, Morača,
Vasojevići, okolina Rožaja i Pljevalja). Eventualno postojanje „iskonskih
škriljaca“ u sjevernoj Crnoj Gori ostavio je otvorenim. Tercijarnu i aluvijalnu
pripadnost je odredio sedimentima koji se nalaze između Skadra i Bara,
oko Skadarskog jezera, Podgorice i Spuža. U ovom djelu nema podataka o
eruptivnim stijenama i rudnim pojavama na teritoriji Crne Gore.
Kasniji istraživači su prikupljali geološke podatke o pojedinim po
dručjima ili lokalitetima koje su obilazili. Francuski geolozi G. Ležen (1839.)
je opisao oolitke krečnjake u okolini Bara, a V. Viksel (1848.) donjotrijaske i
kredne sedimente u okolini Plava i Gusinja.
Literatura:
1. Milosav Kalezić, dr Miodrag Gomilanović : Traganje za rudama u
Crnoj Gori od 1700. do 1920. godine, CID , Podgorica, 2004.
Документа о Његошу из Руског државног историјског архива (РГИА) 153
UDK 94(497.16)(094)”1833”
94(497.16)(094)”1848”
Документи и сјећања
DOKUMENTA O NJEGOŠU IZ RUSKOG DRŽAVNOG

ISTORIJSKOG ARHIVA (RGIA)
DOCUMENTS ON NJEGOSH FROM THE RUSSIAN STATE

HISTORICAL ARCHIVE
Povodom obilježavanja 200-te godišnjice rođenja vladike Petra II

Petrovića Njegoša, Državni arhiv Crne Gore je, pored ostalih aktivnosti,
priredio izložbu dokumenata u saradnji sa Ruskim državnim istorijskim
arhivom. Za tu priliku arhivisti iz Ruskog državnog istorijskog arhiva
izdvojili su klaster dokumenata koja svjedoče o posjetama Petra II Rusiji.
Pomenuta dokumenta odnose se na izvode iz spisa ruske administracije
u kojima su zabilježene Njegoševe posjete Rusiji. Tako se u njima nalazi
par dokumenata dvorskog službenog žurnala, u kojima su zabilježene
Njegoševe posjete carskom dvoru i statusu koji je tamo uživao. Među njima
se nalaze i izvještaji sa zasijedanja Svetog sinoda Ruske pravoslavne crkve
na kojima je odlučivano o hirotonisanju Petra II u više činova crkvene
hijerarhije, kao i povelje kojima su te odluke potvrđivane. Na osnovu njih
se može pratiti Njegošev uspon u crkvenoj hijerarhiji, od čina episkopa do
mitropolita. Osim toga, u ovim dokumentima nalazi se i članak o Crnoj Gori
petrogradskog lista „Ruski invalid“, u kome se izlaže tadašnja pozicija Crne
Gore, geografska i politička, opisuje crnogorski narod i njegovi običaji, kao i
njen mladi vladar i reforme koje je sproveo u zemlji. Tu je i par dokumenata
koja svjedoče o darovima ruskog dvora, kako vladici tako i crnogorskim
crkvama u vidu knjiga i oltarskih ukrasa. Takođe je prezentovan i dokument
o Njegoševom poklonu ruskom caru u vidu knjige „Ogledalo srpsko“.
Nije teško uočiti da većina dokumenata nije konfidencijalnog ka

raktera i ne odnosi se na političke i diplomatske aktivnosti koje je Njegoš
preduzimao za vrijeme svojih posjeta Rusiji. Zbog toga ih ne možemo sma
trati cjelovitim dokumentarnim presjekom Njegoševog djelovanja prilikom
ovih posjeta, tim prije što se radi samo o dijelu građe koju posjeduje Ruski
državni istorijski arhiv. Uprkos tome, dokumenta imaju jasno određen
značaj i predstavljaju prvorazredne istorijske izvore strane provinijencije.
Koristeći ovu priliku, Državni arhiv je u duhu svoje izdavačke politike
preveo i pripremio dokumenta za publikovanje.
Zbog izrazite dokumentarnosti i činjenice da su ova dokumenta po
prvi put predstavljena kod nas, njihovi prevodi dobijaju na značaju za našu
naučnu, a i širu javnost. Posebnu zahvalnost izražavamo dr Zdravku Babiću
i dr Tatjani Jović, sa Odsjeka za ruski jezik Filozofskog fakulteta u Nikšiću,
na trudu koji su uložili na prevodu ovih dokumenata.
***
1.
Spisak stvari, iz Kabineta NJ.I.V. iskorišćenih za poklone u avgustu
1833. god., od kojih su panagija i naprstni krst za arhimandrita Petra II
Petrovića ukrašeni brilijantima, smaragdima i ametistima
267
Registar
Predmeti, upotrijebljeni iz Kabineta Vašeg Imperatorskog Veličanstva
u avgustu mjesecu 1833. godine.
Darovi poklonjeni Naziv predmeta cijena

Njenom Imperatorskom
Veličanstvu Gospodarici
Imperatorki:
Njihovim Imperatorskim
Visočanstvima Velikim
Kneginjicama:
rubalja
Mariji Nikolajevnoj: Kopča sa tirkizom... 4735.
Na imendan Njenog
Visočanstva
Na rođendan Njenog Kopča sa safirom .... 7056.

Visočanstva
Olgi Nikolajevnoj Niska bisera 8029.

na rođendan Njenog sa brilijantnim 40.
Visočanstva… katančićem
Milostivo je
poklonjeno:
Pruskoj grofici Bradenburg 10.000.

Niska bisera , u ...
Načelnik
00.339 267
Registar
Predmeti, upotrijebljeni iz Kabineta Vašeg Imperatorskog Veličanstva
u avgustu mjesecu 1833. godine.
Naziv predmeta cijena
Austrijskom ambasadoru grofu Ziči koji Tabakera sa portretom Vašeg 11.915.
je bio pri Visokom dvoru……………… Veličanstva
Ađutantu pruskog kralja, majoru
Rauhu………………… Tabakera sa prepletenim
inicijalima imena Vašeg
Veličanstva i Njenog Veličanstva 6290.
Vladarke Imperatorke
Inaugurisanom u arhijerejski čin, Panagija (mala ikona), ukrašena
crnogorskom arhimandritu Petru brilijantima i smaragdima, 4765.
Petroviću……………………….. u……………
Činovnicima i službenicima koji se Naprsni krst, ukrašen
nalaze u sviti Njegovog Kraljevskog brilijantima i ametistima. 3025.
Visočanstva, pruskog princa Alberta
Štapskom doktoru
Berndu…………………………..
Prsten…………………………. 1550.
Državnom sekretaru Takođe……………………….. 1005.
Krigeru koji je služio pri
dvoru…………………………….. Takođe 600.
Sobarima: Dejbneru,
Zasu……………………. Takođe 600.
Dvorskom strijelcu Zlatna tabakera 500.

Peršu……………
Takođe 450.
Šarnaku, koji se nalazi pri garderobi
…………
Prsten 500.
Kuriru Šulcu………………...
RGIA f. 468, op.1(2) d. 3952, II.267,267 ob.

***
2.
Dvorski službeni žurnal 2 avgusta 1833.god. sa saopštenjem o
predstavljanju crnogorskog arhimandrita Petrovića caru Nikolaju
1833. datum Boravak Njihovih Veličanstava

godina na Jelaginom ostrvu
Mjesec
avgust
1. Za večernjim stolom sa Njihovim Veličanstvima
objedovali su u Plavoj sobi za prijem sljedeća lica:
Princ pruski Albert
Dvorska gospođica kneginja Ščerbatova
‘’ ‘’ gospođa Fridriks
‘’ ‘’ Dubenska
Supruga upravnika konjušnice, barona Fridriksa
Grofica A. V. Bobrinska
General ađutant grof Apraksin
Upravnik konjušnice (dvorska titula –
шталмейстер, prim.prev.), grof Vjeljgorski
Grof Brandenburg sa suprugom
Gardijski oficir knez Dolgorukov
‘’ ‘’ grof Kutuzov
‘’ ‘’ Gejden
15 osoba
2. U srijedu
Ujutro od 9 sati Njegovo Veličanstvo primao je

izvještaj od grofa Černišova, grofa Kаnkrina,
general ađutanta Adlerberga i grofa Neselrodea.
1833. godina datum Boravak Njihovih Veličanstava

Mjesec na Jelaginom ostrvu
avgust
2. Zatim je primao raport od vojnog general-
gubernatora Esena, komandanta Bašuckog,
načelnika policije Kokoškina.
Ujutro, u 10 minuta do 12 sati, Njeno Veličanstvo
sa velikim knjeginjama Marijom, Olgom
i Aleksandrom Nikolajevnom, dvorskom
gospođicom knjeginjom Ščerbatovom i
suprugom pruskog generala grofa Brandenburga
pošla je u Smoljni manastir, a odatle u Tavričeski
dvorac, iz kojeg je pješice pošla prema čamcu,
koji se nalazio na zelenilu naspram Tavričeskog
dvorca, i u njemu po rijeci Nevi doplovila na
Jelagino ostrvo, gdje je došla poslije 3 sata
popodne.
A poslije 3 sata popodne Njenom Veličanstvu
imao je čast da se u Grimiznoj sobi predstavi
predsjednik Kasakovski koji je došao iz
Varšave, sa dva sina paža.
*Paž: u srednjovjekovnoj Zapadnoj Evropi dječak iz dvorske porodice,

koji je bio na službi (u svojstvu ličnog sluge) kod čuvene osobe; prvi stepen
u službi prema zvanju vitez (prim. prev.)

avgust
2. Poslije njih Caru Imperatoru predstavljao se u
gornjem dijelu salona crnogorski arhimandrit
Petrović, o kojem je Njegovom Veličanstvu
izvještavao senator Rodofinikin, i on ga je
takođe predstavljao Njenom Veličanstvu.
Za stolom za ručavanje sa Njihovim Veli
čanstvima u Plavoj sobi za prijem objedovala
su sljedeća lica:
Princ pruski Albert
Dvorska gospođica knjeginja Ščerbatova
Gardijski oficir Rejden
‘’ ‘’ grof Kutuzov
8 osoba
Poslije 8 sati uveče Njihova Veličanstva sa

pruskim princem Albertom pošli su da malo
jašu po Kamenom i Jelaginom ostrvu.
Za večernjim stolom sa Njihovim

Veličanstvima

avgust
2. objedovali su utroje u kabinetu Gospodarice
Imperatorice princ pruski Albert, general grof
Brandenburg sa suprugom.
U 11 sati uveče Njegovo Veličanstvo sa
grofom Černišovim pošao je sa Jelaginog ostrva
u kočiji, na daleki put koji je sam odredio.
3.
U četvrtak
Poslije 9 sati ujutro kod Njenog Veličanstva

bio je sa izvještajem tajni savjetnik Vilamov.
U pola jedanaest ujutro Njeno Veličanstvo
sa princem pruskim Albertom išla je u šetnju
kočijom po Jelaginom i Kamenom ostrvu.
U jedan sat i dvadeset minuta popodne Njeno
Veličanstvo sa Velikom Kneginjom
RGIA f. 516, op.1 (28/16118), d. 142, II 360-361 ob.

***
3.
Dvorski službeni žurnal 6 avgusta 1833. god. s opisom liturgije u Spaso-
Preobraženskoj crkvi koju je obavio Petar II Petrović, „prije dolaska
Njegovog Veličanstva u ovoj crkvi rukopoložen za episkopa“
1833.
godina, datum Boravak Njenog Veličanstva
mjesec na Jelaginom ostrvu
avgust
5. Princ pruski Albert
Dvorska gospođicagrofica Tizengauzen
‘’ ‘’ Šeremetjeva
‘’ ‘’ Dubenska
Grofica A. V. Bobrinska
‘’ ‘’ Bobrinska, prije udajegrofica Samojlova
Knez P. M. Volkonski
General ađutant grof Orlov
‘’ ‘’ grof Apraksin
Grof Vesparn,Baron Ferst–ađutanti pruskog
Princa
17 osoba
6. Nedjelja
Na dan praznika Spasa Preobraženja Gospodnjeg,

i rođenja Njenog Imperatorskog Veličanstva
Gospođe Velike Knjeginje Marije Nikolajevne.
Ujutro, 35 minuta poslije 5 sati, Njegovo
Veličanstvo Gospodar Imperator stigao je iz Stare
Rusije,
1833. godina
datum Boravak Njihovih Veličanstava
Mjesec
na Jelaginom ostrvu
avgust
6 zaustavljajući se na Litejnoj ulici, gdje su, osim

Visokih lica, Preobraženski puk počasne garde
i sva gardijska artiljerija, kako pješadija tako i
konjica, prošle u vodovima i zaustavile se u redu
naspram sabora Spasa Preobraženja Gospodnjeg.
Osim Njihovih Veličanstava i Njihovih
Visočanstava i svite, general i gardijski ofi
cirsu došli do Sabora, gdje je na paperti
visokopreosvećeni mitropolit Serafim sauglednim
i ostalim sveštenstvom, sa krstom i svetom
vodicomsreo visoka lica.
A po ulasku u crkvu, Njihova Veličanstva i Njihova
Visočanstva prikloniše se prinijetom Svetom i
Životvornom krstu koji je držao mitropolit i,pošto
pritom bjehu pomazani svetom vodicom,
pođoše za Sveštenstvom i stadoše pored desnog
krilosa.
Potom je počela Božanska liturgija koju je služio
crnogorski i brdski episkop Petar, duhovnik
Njihovih Veličanstava Muzovski, protojerej
Preobraženskog sabora Cecelinski i artiljerijski
protojerej Sergejevskog sabora Duhovski, dvorski
protođakoni: Voroški, Lebedev i Mešerski, dvorski
hor, a takođe i hor Preobraženskog sabora.
Visoki dolazak u Sabor Spasa Preobraženja bio je
posvećen tome da mitropolit Serafim rukopoloži
za episkopa crnogorskog i brdskog Arhimandrita
Petra.
Po završetku Liturgije Njihova Veličanstva sa
Njihovim Visočanstvima izađoše iz Crkve, slije
deći za
*Dvorska gospođica: najmlađa dvorska titula u poslepetrovskoj Rusiji.

Davano je predstavnicama čuvenih dvorskih porodica. Dvorske gospođice
su činile svitu carica i velikih knjeginja.
RGIA f.516, op.1 (120/2322), d. 86, II.10-15 ob
***
4.
Djelovi teksta iz časopisa „Ruski invalid“ o Crnoj Gori i
vladici Petru II
(Izvod iz br. 252 i 253-1848. g.)
Crna Gora i njeni stanovnici
U zapadnom dijelu evropske Turske između 42 i 43 stepena sjeverne

širine, i na 37 stepenu istočne dužine od Feroa prostire se mala teritorija
zemlje, čija veličina iznosi oko 200 kvadratnih milja, u obliku trougla, čija se
jedna strana naslanja na Jadransko more, a ostale na Bosnu i Albaniju: to je
Crna Gora, zemlja, tako nazvana, jer se sastoji od crnih, nekada pokrivenih
gustom šumom planina, a koje danas pokazuju svoje sive ogoljene vrhove,
koji dostižu visinu od 3000 do 6000 stopa; u njima se sretaju pećine, gomile
stijena, oskudni pašnjaci i iscrpljene oranice. Crna Gora ima 100.000
stanovnika, pravoslavne (grčke) vjeroispovijesti. Ova zemlja je izložena
izuzetno oštrim….(tekst se ovdje završava)
protiv toga, skoro svi Crnogorci su prirodni hirurzi. Oni su manje
iskusni u liječenju unutrašnjih bolesti.
Iako hrišćanstvo još nije uspjelo da potpuno uništi u Crnogorcima
duh neprijateljstva, plahovitosti, grabljivosti, zavisti i surovosti prema svojim
neprijateljima, može se u nekoj mjeri reći da u Crnoj Gori vlada religiozni
osjećaj. Svaka naseobina ima, u najmanju ruku, jednu crkvu. Sveštenstvo,
koje u vrijeme rata predvodi vojsku, i u mirno doba nosi oružje. Osim
sveštenika, mnogi monasi vrše crkvene službe.
Poglavar crkve, kao arhiepiskop, a istovremeno i svjetovni vladar
je vladika. Sadašnji vladika se zove Petar Njegoš. Njegov stric, pošto ga
je izabrao za nasljednika, odsluživši više od pola stoljeća u korist i slavu
Crne Gore, umro je 18. oktobra 1830. godine, u osamdesetoj godini.
Razlog, zbog koga sadašnjem Vladici, koji je zauzeo mjesto svog strica u
17. godini, nisu pokazali otpor, najviše leži u poštovanju prema pokojnom
Vladici kojeg pojedini smatraju za sveca i pokrovitelja Crne Gore; ali
mladić je ubrzo pokazao tako izvanredne lične kvalitete, da je preko njih

i preciznog izvršavanja mudrih savjeta i volje svog prethodnika, zadobio
ljubav naroda. Dovesti narod iz poludivljeg stanja na put lijepog vaspitanja,
narod, iako grub, ali sa potisnutim plemenitim osjećanjima, i uništiti u
njemu ukorijenjenu i štetnu predrasudu – nije nimalo lak zadatak. Uz
pomoć Senata koji je bio sastavljen od 12 članova i Predsjednika izdaju se
zakoni koji se sprovode, pod zaštitom nekoliko stotina naoružanih koji čine
nešto poput milicije, koja se zove Gvardija, i koja je postavljena pod upravu
kapetana, po provincijama. Za vrijeme hitnog odlučivanja o predmetu,
Vladiku okružuje oko 30 pripadnika dvorske garde koji se zovu Perjanici,
koji skupa sa gore pomenutima primaju platu. Trebalo je mnogo napora
da se Crnogorci natjeraju da plaćaju porez, zato što su, izvojevavši za sebe
nezavisnost od Turaka, mislili da će se zauvijek izbaviti od teškog harača.
Ali još je teže iskorijeniti krvnu osvetu u narodu; uprkos svemu, i to se,
malo po malo, postiže. Kada je Vladika prvi put strijeljao jednog zločinca,
rođaci ovog potonjeg su, plamteći od krvne osvete, dolazili na Cetinje da
se raspitaju ko su bili izvršioci pogubljenja: “cijela zemlja”, odgovorio je
Vladika, jer se po njegovoj naredbi više od sto Crnogoraca sa svih strana istog
trena moralo pojaviti za izvršenje pogubljenja osuđenika. Uz takve mudre
mjere Vladika ostvaruje svoje namjere, ali najviše se trudi da na obrazovanje
mladeži utiče otvaranjem škola. Cetinjska štamparija vremenom će dostaviti
za odrasle dovoljno sredstava za obrazovanje. Isto tako dobrotvorno, kao
i za intelektualni razvoj naroda, Vladika brine i o njegovoj materijalnoj
dobrobiti. Njegov prethodnik je uveo usjeve krompira; ove usjeve, zajedno
sa svim žitaricama, podstiče sadašnji Vladika, koliko god može. Osim toga,
za slučaj nerodice, on je organizovao rezervna skladišta, i između glavnih
naselja probio puteve, pogodne čak i za jahanje.
Privatni život Vladike još više povećava poštovanje koje prema
njemu gaje zbog njegove razborite i čvrste vladavine. Pošto je dobio
obrazovanje u Peterburgu, u njemu se nije mogao prepoznati pređašnji
dječak, pastir Radoje/Rafaelo/ da nije ožiljak koji je ostao iznad lijevog
oka, kao posljedica bačenog kamena, podsjećao na njegove dječije ratne
igre. Njegov način života je veoma jednostavan, njegova kuća se nimalo ne
razlikuje od kuće građanina srednjeg staleža.
On je govorio ilirski, ruski, italijanski i francuski; njemački ne tako

dobro. Njegovo dobročinstvo je svima poznato. On se uvijek trudi da smiruje
žeđ za osvetom u Crnoj Gori i njihove divlje porive strasti prema Turcima.
Ako bi došlo do ozbiljne bitke, on je dostojan nasljednik svojeg strica koji je
50 godina ranije sa krsnim znamenjem u ljevici i mačem u desnici pobijedio
skadarskog pašu Kara-Mahmuta, čija se glava, kao pobjednički trofej, čuva
na Cetinju. Kada su prije tri godine Turci ponovo osvojili stjenovito ostrvo
Vranjinu, prebogato predivnim biljkama, koje se nalazi na Skadarskom
jezeru, jedva su, na silu, izveli Vladiku iz okruga, dok su meci sa svih strana
padali oko njega.
Čitava Vladičina spoljašnjost uliva poštovanje. On je za cijelu glavu
viši od svih
11
uglednih Crnogoraca; kršne i zdrave građe; na njegovom licu sama
je priroda utisnula naročito blagorodstvo koje dolazi od visokih osjećanja
njegove duše, sa kojima će on, svakako, povesti Crnogorce ka srećnom cilju.
---------------------------------
RGIA f. 673, op.1, d.317, II. 2-11
***
5.
Kancelarijski spis ministra narodnog prosvjećivanja o poklonu knjige
„Ogledalo srbsko“ o ratnim podvizima crnogorskog naroda koju je
potpisao Petar II Petrović Njegoš, poslao crnogorski caru Nikolaju
Povodom predstavljanja knjige
Ogledalo srbsko
Vladika crnogorski poslao mi je iz Beča, da bih predao Vašem Impe

ratorskom Veličanstvu knjigu sa naslovom: Ogledalo srbsko, koja sadrži
pjesme o ratnim podvizima crnogorskog naroda.
Ponizno izvještavajući, donosim primjerak te knjige, usuđujem se da

predam Vašem Visočanstvu da pogledate originalno pismo Vladike, koje
se završava riječima dostojnim posebne pažnje. Pritom, imam sreću da
zamolim za ljubaznu dozvolu da javim Vladici Crnogoraca da je knjigu koju
je poslao blagonaklono primilo Vaše Imperatorsko Veličanstvo.
Grof Uvarov,
br. 131
19. decembar 1846. godine
10. decembra 1841.

№ 1648
Vaša Ekselencijo,
Milostivi gospodine,
Grofe Sergeju Semjonoviču,
Veoma je prijatno iskoristiti priliku koja će mi dati povod da izrazim

moje najviše poštovanje prema Vašem dostojanstvu.
Vi ste centar zraka slovenske prosvjete –neka se oltaru tog svetilišta
priključi i jedna mala iskra crnogorskog narodnog genija, koji pjeva o
herojskim podvizima šačice Slovena, kojima je bilo suđeno da se žrtvuju za
čast i slavu velikog plemena Slovenskog i Pravoslavlja,– ta iskra je Ogledalo
Srbsko, od kojeg imam čast, Grofe, da Vama pošaljem tri knjige. Knjigu sa
najboljim povezom blagoizvolite da predate mojem Visokom Pokrovitelju,
Gospodaru Imperatoru, ako ona bude dostojna Njegove pažnje i prijema.
Nadam se da moja smjelost neće biti uzaludna i da će Car Heroj
blagoizvoliti da najmilostivije primi pjesme o odbrambenim podvizima tog
plemena, kojem je On Sveti Idol i čije sve nade streme u okrilje Njegovog
pravednog Prestola.
A ostale dvije knjige šaljem Vam u znak moje predanosti.
Sa istinskim poštovanjem imam čast da budem,
Vaše ekselencije,
Najpokorniji sluga
Vladika crnogorski
P. P. Njegoš
Beč, 23. novembar
1846. godine
129.307 II 3 №
2244
№ 93
C. G. I. А.
Fond № 735 List 2
Jed. čuv. № 616
PREDMET
KANCELARIJE MINISTRA
NARODNE PROSVJETE
O dostavljanju Gospodaru Imperatoru knjige pod naslovom
‘’Ogledalo Srbsko’’, koju je poslao Vladika Crnogorski.
Započeto: 19. dana decembra 1846. godine

Završeno: 31. dana decembra 1846. godine
/ na četiri
lista/
C. G. I. А.
Fond № 735 List 2
Jed. čuv. № 616
RGIA f.735, op. 2, d. 616, II. 1-2

***
6.
Dozvola za štampanje rukopisa na crnogorsko-srpskom jeziku
„Crnogorski zbornik sudskih zakona i zavještanje Vladike Petra II“
Br. 127 23. maj 1846. 1.
Gospodinu vanrednom profesoru Imperatorskog Sanktpeterburškog

univerziteta dvorskom savjetniku* Kastorskom,
(Odluka. Na razmatranju kod g. cenzora istoričara, profesora

Nikitenku nalazio se rukopis koji je, između ostalog, sadržao.)(Dopisano
običnom olovkom, prim. prev.)
Na razmatranje je sanktpeterburškom Cenzorskom komitetu došao

rukopis na crnogorskom jeziku, koji je sadržao Crnogorski zakonik i
Zavještanje vladike Petra Prvog, sa njegovim odobrenjem za štampanje.
Nego, kako među članovima Komiteta nema lica koje zna crnogorski jezik:
prosljeđujemo Vam ovaj rukopis, milostivi gospodine, predlažem Vam da
ga razmotrite i donesete mišljenje da li u njemu postoji nešto što je protiv
pravila Cenzorskog Statuta.
Potpisao predsjednik M. Musin-Puškin
čl. 6.
Na sjednici Komiteta 28. maja 1846. godine odlučeno je: proslijediti

ovaj dio rukopisa vanrednom profesoru Imperatorskog Sanktpeterburškog
univerziteta dvorskom savjetniku Kastorskom radi adekvatne procjene,
pošto među članovima Komiteta nema lica koje zna crnogorski jezik.
Sekretar
* Građanski čin sedme klase (prim. prev.)
N 208629
K. b 299
Peterburški komitet za cenzuru
N43.
Predmet 1846. g.
U vezi sa dozvolom za štampanje rukopisa na crnogorsko-srpskom

jeziku, koji sadrži zakonik Crnogorski i zavještanje Vladike Petra Prvog.
započeto 23. maja
završeno 11. juna
na 3 lista
C.G.I.A.
Fond br. 777 spis 1
Jedinica za čuvanje br. 1912
Mikrofotokopija
RGIA f. 777, op.1, d.1912, II. 1-3

***
7.
Izvještaj Serafima, Mitropolita novgorodskog i sanktpeterburškog o
postavljenju Petra II u čin episkopa
№ 4172 23. avgust 1833. Uz izvještaj

248

Svetom sinodu
Od člana Serafima, mitropolita novgorodskog i sanktpeterburškog
Raport
o dobijanju dekreta i njegovom izvršenju

Dekret Njegovog Imperatorskog Veličanstva, iz Svetog sinoda od 3.
avgusta pod brojem 6218, o posvećenju crnogorskog arhimandrita Petra u
episkopa oblasti: Crnogorske i Brdske, koji sam ja dobio istogtog datuma
i na izvršenje ovog, pomenuti arhimandrit Petar, 6. dana ovog mjeseca u
Preobraženskom cijele garde saboru, skupa sa mnom i preosvećenima:
sinodskim članom mitropolitom Jonom i Venediktom episkopom
revelskim, vikarem sanktpeterburškim, u prisustvu Njegovog Imperatorskog
Veličanstva, posvećen je u čin episkopa na ustaljeni način.
O čemu Svetom sinodu s poštovanjem podnosim izvještaj i
raportiram, prilažući uz njega obrađeni obrazac Arhijerejske zakletve koji
mi je dostavljen.
Vaše Presvetosti
pokorni sluga
Serafim, mitropolit novgorodski i sanktpeterburški

23. avgust 1833. 11. septembar 1833.
***
8.
Predlog vršioca dužnosti glavnog prokuratora Sinoda Karasevskog 13.
marta 1844.god. za pripremu povelje o postavljenju crnogorskog vladike
Petra II Njegoša u čin mitropolita „na bijeloj svili ukrašenoj dostojno
njegovom položaju“
Služba za pravoslavno ispovijedanje Br. 7345 4. septembar 1844. 28
423
Ekonomska uprava pri Svetom sinodu

Odjeljenje 1.
Sto 2
Sankt Peterburg
Avgust, 31. dan 1844.
№ 4492.
Svetom sinodu
Predlog
Odlukom Svetog sinoda od 13. marta 1844. naloženo je Ekonomskoj

upravi da izda direktivu za štampanje u štampariji Sinoda za crnogorskog
vladiku Petra Njegoša: povelje za čin mitropolita, na satenu sa svim
potrebnim pripremama.
Stoga, pomenuta povelja poslije štampanja u ovdašnjoj sinodskoj
štampariji na bijelom satenu i izradom na njoj pristojnih ukrasa, poslata je
u Sveti sinod.
Radi štampe povelje kupljen je saten i za postavu ispod nje, svila, po
1 aršin 2 verška za 3 rublje 77 ¼ kopejki, a osim toga treba platiti slikaru
Parhinu za ukrašavanje.
13. septembar 1844.
povelje zlatnim vezom, živopisnim slikama Jevanđelista i Apostola i

kutiju za nju – 100 rubalja srebrnih.
Ekonomska uprava, razmatrajući ovo, odobrava opredjeljenje
sljedećeg novca za pripremu povelje: ukupno sto tri rublje i sedamdeset
sedam i jednu četvrtinu kopjejaka srebrnih na račun štamparskih troškova.
Po dostavljanju Ekonomskoj upravi imam čast da ovo predložim
Svetom sinodu:
Vršilac dužnosti
Glavnog prokuratora Svetog sinoda,
Nikolaj Aleksandrovič Protasov, svojeručni potpis (prim. prev.)
RGIA f.796,op. 114,d. 687. II 28 ob
***
9.
Povelja o činu arhiepiskopa, pripremljena za Crnogorskog vladiku Petra
II Njegoša
Božijom milošću
Sveti Sinod cijele Rusije
Bogom čuvanih oblasti Crnogorskih i Brdskih bogougodnom

Arhijereju Petru, blagodat, milost, mir od Boga Oca Našeg i Gospoda Našeg
Isusa Hrista i Svetog Duha, da pomogne tebi i pravoslavnom narodu, pod
tvoje pokroviteljstvo i vladanje povjerenom. Čujem apostola kako zbori:
«Vi ste tijelo Hristovo i udi ponaosob; i ove postavi Bog u Crkvi: prvo
apostole, drugo proroke, treće učitelje, zatim čudotvorce, onda darove
iscjeljivanja, pomaganja, upravljanja, i posle svega: starajte se pak za veće
darove. Zato što po svetoj pravoslavnoj istočnoj vjeri našoj jedinoj Vama
pravoj, naročito, kada ti dade Bog blagodat I rukopoloženje episkopsko preko

naše ustanove prihvaćene, zbog bliske veze sa Gospodom, tebi i pastvi tvojoj
koju si okupio, mnogo pokroviteljstva dajemo za vaše blagostanje i uspjeh.
Toga radi slušajući, kako si za Boga koji te predvodi, granice tvoje u svijetu
dostigao, i za povjereno tebi hrišćansko stado borbom dobrom se boriš,
radovasmo se: drevno ime pravoslavnog naroda tvoga (pastve tvoje) i tvoje
služenje i vladanje časno, koje dozvoljava i Blagočestivom našem Gospodaru,
Imperatoru Nikolaju Pavloviču da bude sudija i da te imenuje za Arhiepiskopa
i VladikuBogom čuvanih oblasti Crne Gore i Brda. Ovo stoga, jer Sinodskom
poveljom našom, dajemo na znanje tebi i tvojoj pastvi, da te blagodat presvetog
Duha kroz našu ustanovu proizvede u čin Arhiepiskopa, i potvrđujemo ti ovo
imenovanje i starješinstvo nad episkopima. I da ti naš Isus Hristos, vrhovni i
vječni Arhijerej, umnoži darove duhovne i da učini poznatim služenje tvoje i da
učini daširiš radosne vijesti i da budeš zastupnik i vladar, koji se za blagostanje
i spasenje ljudi svojih bori krvlju Svojom presvetom. Data je u carskom gradu
Svetog Petra, 7342. godine od postanka svijeta, od ovaploćenja Božije riječi
1834. mjeseca aprila, dvadeset drugog dana.
Original su potpisali:
Smireni Serafim, Mitropolit Novgorodski i Sanktpeterburški
Smireni Filaret, Mitropolit Minski
Duhovnik Pavel Krinicki
Duhovniki glavni sveštenik Nikolaj Muzovski
Glavni sveštenik Vasilij Kutnjevič, svojeručni potpisi (prim. prev.)
RGIA f. 796, op. 114, d. 687. I 33
***
10.
Sinodalna povelja u čin episkopa, pripremljena za crnogorskog vladiku
Petra II Njegoša.
BOŽIJOM MILOŠĆU
SVJATEJŠI PRAVITELJSTVUJUŠČI SVERUSKI SINOD
Veliki Arhijerej, Gospod Bog i Spasitelj svijeta, Isus Hristos, koji je
postavio u Crkvi svojoj Apostole, Proroke i Učitelje, svojim je spasonosnim
promislom odredio da pastvi Bogom čuvanih oblasti Crnogorske i Brdske,
Arhimandrit Petar od Svetog Praviteljstvujušćeg Sinoda bude postavljen
da bude Episkop, poslije rukopoloženja svete apostolske istočne crkve, uz
pomoć svemoćnog i Presvetog Duha, u ljeto od ovaploćenja Božije riječi
1833, mjeseca avgusta, šestog dana, u gradu svetog Petra u Sabornom
hramu Preobraženja Gospodnjeg, od strane preosvećenih sinodskih
članova: Serafima, Mitropolita Velikonovgorodskog, Sanktpeterburškog,
Betlandskog i Finskog, Jone Mitropolita, sa Episkopom koji je učestvovao
u ovom činu, Venediktom Revelskim, vikarem Sanktpeterburške eparhije,
rukopoložen je u Episkopa ovih Bogom čuvanih oblasti Crne Gore i Brda,
da se stara o povjerenoj mu pastvi, prema učenju Velikog Izvršitelja našeg
spasenja, Gospoda Isusa Hrista, pouci Svetih Apostola i pravilima svetih
Sabora. Priliči, dakle, tebi, Episkope, slušati sebe i cijelo stado, u kojem
Duh Sveti postavi tebe Episkopa da čuvaš Crkvu Gospoda i Boga. Priliči ti,
dakle, Episkope, da čuvaš sebe i cijelo stado, u kojem te Duh Sveti postavi
kao Episkopa da čuvaš Crkvu Gospoda i Boga, za koju se On borio časnom
svojom krvlju, i kao Božjem graditelju, da predstavljaš sebe likom svoje
pastve, riječju, životom, ljubavlju, duhom, vjerom, čistotom: i da budeš u
svemu učitelj, tih, nezloban, koji sa blagošću kažnjava i neprijatelje, koji nije
drzak, nije nagao, nije gnjevan, nije pijanica, nije ubojica, nije lihvar: već
je gostoljubiv, dobroljubiv, neporočan, pravedan, pobožan, uzdržan, drži se
istinite riječi, da budeš jak i tješiš u zdravom učenju, da vodiš dobru borbu
za vjeru, i poštuješ zapovijest neokaljano i pristojno: da ne ugađaš sebi,
nego mnogima, da se spasu. Ako primijetiš neki prestup ili kako se pojačava
razvrat u vjeri, trudi se da blagovremeno i unaprijed, optužuješ i moliš sa
puno strpljenja i savjetovanja: Prezvitere i Đakone koji su u tvojoj pastvi
upravljati da služe poučavanju i spasenju povjerenih njihovom staranju.

Zbog ovoga nikoga brzo ne rukopolagati, bez dovoljno provjere, razmatranja
i izučavanja, da se tako ne bi pridružio tuđim grehovima. Isto tako napore
činiti, da ne samo oni, nego i oni njima povjereni, spoznaji istina biblijskih
i putu spasonosnom, ne samo u crkvi, nego i u kućama, uvijek podučavaju.
Da budeš propovjednik, apostol i učitelj vjernima i nevjernima, da govoriš
riječ istine: da odstraniš od tvoje pastve svako nevjerovanje i sujevjerje:
da čuvaš predate od svetih Apostola i Očeva rukopoloženja u crkvama i
manastirima: da učiš čitanje Svetog Pisma, pravila vaseljenskih Sabora i
mjesnih i pisma svetih Otaca, da budeš spreman da svakome ko traži daš
savjet i pouku spasonosnu: da se trudiš svake godine, ili makar u tri godine,
da osmotriš svoju pastvu, da znaš njeno stanje, ispraviš nedostatke, poročne
popraviš, neznalice i one koji sumnjaju poučiš: da sve urediš prema riječi
Božjoj, pravilima svetih Otaca i predanjima Crkve. Za veći u ovom poslu
uspjeh, da imaš najveću brigu, da bi sveštenici koji treba da prime čin bili
podučavani i pripremani ne samo učenjem, nego i lijepim vaspitanjem za
ovu dužnost, da bi Crkva imala dostojne ovog velikog zvanja muževe, koji
će, proizvedeni u čin Prezviterstva poslužiti njenom građenju, a ne rušenju.
U slučajevima kad imaš nedoumica, treba da tražiš pouku i savjet od Svetog
Sveruskog Sinoda: a radi tačnijeg razumijevanja pastirske dužnosti koja ti
je predata, uručuje ti se uz ovu Povelju, zakletva koju si izrekao pred Bogom
i Crkvom prilikom tvog posvećenja. Radi pouzdanog svjedočenja da si ti u
stepen ovog duhovnog vođstva Bogom čuvanih Oblasti Crne Gore i Brda
rukopoložen i blagosloven, daje ti se ova Povelja, našim rukama potpisana,
i pečatom Svetog Sveruskog Sinoda potvrđena, u carskom gradu svetog
Petra, ljeta od postanka svijeta 7341. od ovaploćenja Božije riječi 1833,
dvadeset osmog dana mjeseca avgusta .
Original su potpisali:
Smireni Serafim, Mitropolit Novgorodski i Sankt Peterburški

Smireni Mitropolit Jona
Duhovnik Pavel Kuznecki
Duhovnik i glavni Sveštenik Nikolaj Muzovski
RGIA f. 796, op. 114, d. 687, I 34
****
****
11.
Sinodalna povelja u čin episkopa, pripremljena za crnogorskog vladiku
Petra II Njegoša.
BOŽIJOM MILOŠĆU
SVETI
PRAVITELJSTVUJUŠĆI SVERUSKI
SINOD
Vladici Bogom čuvanih oblasti Crnogorskih i Brdskih, bogougodnom

Arhijereju i sabratu našem Petru, blagodat i milost i mir od Boga Oca i
Gospoda našeg Isusa Hrista i Svetog Duha, da umnoži tebi i pravoslavnom
narodu, pod tvoje pokroviteljstvo i vladanje povjerenom.
Apostol Pavle govori: vi ste tijelo Hristovo i udi ponaosob; i ove
postavi Bog u Crkvi: prvo Apostole, drugo Proroke, treće Učitelje, zatim
darove pomaganja, upravljanja: i posle svega reče: stremite pak za većim
darovima. Tako, jer, po svetoj pravoslavnoj Istočnoj vjeri našoj jedinoj Vama
pravoj, naročito, kada ti dade Bog blagodat i rukopoloženje episkopsko
preko našeg autoriteta da primiš u prijestonom gradu Svetog Petra, zbog
bliskog prebivanja odatle u Gospodu, tebe i pastve tvoje koju si okupio,
mnogo pokroviteljstva činimo radi vašeg blagostanja i uspjeha. Ovoga
radi slušajući, kako si Bogu koji te predvodi za povjereno tebi hrišćansko
stado podvigom dostojnim stremio, radovasmo se: i onda je dostojno biti
sudija i imenovati te za Arhiepiskopa Bogom čuvanih oblasti Crnogorskih
i Brdskih. Danas, i poslije, drevno Pravoslavlje naroda tvoga i tvoje služenje
i upravljanje časno, blagonaklono je odobrio Samodržavni Veliki Gospodar
naš IMPERATOR NIKOLAJ PAVLOVIČ, jer je dostojno sudija biti i
imenovati te za Mitropolita i Vladiku ovih Bogom čuvanih oblasti. I zato
ovom Sinodskom poveljom našom obznanjujemo tebi i pastvi tvojoj, da
te blagodat Presvetog Duha preko našeg autoriteta uzdiže na ovaj veći

stepen Svetiteljstva, i mi ti ljubazno potvrđujemo imenovanje Mitropolita
sa starješinstvom nad Episkopima i Arhiepiskopima. Gospod naš Isus
Hrist, jedini veliki i vječni Arhijerej, da ti umnoži duhovne darove, da učini
poznatim služenje tvoje, da te postavi za Svog Božanskog Nadglednika,
vjernog blagovjesnika, pravednog zastupnika, mudrog vladara, za napredak
Crkve tvoje zemlje, za njeno blagostanje i za spasenje njeno i za spasenje
naroda Svoga, za koje se boriš krvlju svojom presvetom.
U Prijestonom gradu Svetog Petra, ljeta od postanka svijeta 7352, od
ovaploćenja Božije riječi 1844, mjeseca marta 13 dana.
Dobio na izvršenje 15. februara 1844. Ivan Parčin
RGIA f. 796, op. 114, d. 687, I 35
***
12.
„Usmena“ najviša naredba 2. avgusta 1833.god. koju je zapisao glavni
prokurator Sv. Sinoda Nečajev o posvećenju crnogorskog arhimandrita
Petra II Petrovića u čin episkopa
№ 3772/221 2. avgust 1833. godine

Uz izvještaj 474
Gospodar Imperator poslije razmatranja stavova Svetog sinoda koji

se tiču postavljanja crnogorskog arhimandrita Petra za episkopa, Visoko je
izdao naredbu: izvršiti njegovo postavljanje u Preobraženskom saboru, na
dan Preobraženja Gospodnjeg.
Ovu Njegovu volju imam čast da saopštim Svetom sinodu radi
odgovarajućeg izvršavanja.
Glavni prokurator S. Nečajev, svoj. potpis (prim. prev.)
№ 2784 02. avgust 1833.
godine
RGIA f. 797, op.97, d.59, I. 477
***
13.
Zapisnik zasijedanja Sv. Sinoda 13. marta 1844.god. o postavljanju
prema najvišoj naredbi crnogorskog arhiepiskopa Petra II Petrovića u
čin mitropolita
1844. godine, 13. marta po Naredbi NJEGOVOG IMPERATO

RSKOG VELIČANSTVA, Sveti sinod je slušao predlog Njegove Sve
tosti, gospodina glavnog prokuratora Svetog sinoda, grofa Nikolaja
Aleksandroviča, dobijen 11. marta sa sljedećom sadržinom: gospodin vice-
kancelar grof Neselrode, saopštio je g-dinu glavnom prokuratoru, da je po
naredbi Veličanstva, koja je stigla 1834. godine, vladika crnogorski Njegoš
proizveden od strane Svetog sinoda u čin arhiepiskopa, i da mu je ovim
Gospodar Imperator, u znak dobre volje svoje prema arhiepiskopu Njegošu
i uvaživši to što su njegovi prethodnici imali čin mitropolita, naredio da
se obrati g-dinu glavnom prokuratoru, sa predlogom Svetom sinodu, da
pomenuti arhiepiskop bude takođe proizveden u čin mitropolita. Ovome
grof Neselrode dodaje da mu povelja o činu mitropolita za Crnogorskog
Vladiku može biti dostavljena posredstvom Ministarstva inostranih
Sekretar
Postupajući na isti takav način kako što je bilo urađeno od strane
duhovne uprave 1834. godine. – Njegova Svjetlost, gospodin glavni
prokurator, predlažući o izjavljenoj Visokoj naredbi Svetom sinodu, dodaje
da poslije one naredbe grof Neselrode moli za obavještenje o sljedećem.
Na osnovu dokumenta se ispostavilo: Vladar Crne Gore, arhiepiskop
Petar Petrović Njegoš, izborom naroda kojim vlada i voljom Gospodara
Imperatora, od strane Svetog sinoda proizveden je u čin episkopa, iz čina
arhimandrita, 6. avgusta 1833. godine, a u januaru mjesecu 1834. godine
donesena je Visoka naredba o proizvođenju episkopa Njegoša u čin
arhiepiskopa, imajući u vidu da brojnost njegove pastve i objedinjenost u
njegovim rukama duhovne i svjetovne vlasti zahtijeva da on na neki način
bude proizveden u veći stepen. U znak saglasnosti Sveti sinod, odlukom
10/20 aprila 1834. godine zaključio je: 1) Vladara Crne Gore, episkopa
Petra, kako zbog drevnog značaja njegove eparhije, tako i u znak potvrde
rastuće ljubavi Crkve cijele Rusije prema ovom Arhipastiru, koji je primio
od nje svoje postavljanje, proizvesti
Prema volji Njegovog Imperatorskog Veličanstva, u čin Arhiepiskopa,
i zato, u ime Svetog sinoda uručiti njegovom Episkopu sljedeću povelju:
«Božijom milošću, Sveti sinod cijele Rusije, Bogom čuvanih oblasti
Crnogorskih i Brdskih bogougodnom Arhijereju Petru, blagodat, milost,
mi rod Boga Oca Našeg i Gospoda Našeg Isusa Hrista i Svetog Duha,
da pomogne tebi i pravoslavnom narodu, pod tvoje pokroviteljstvo i
vladanje povjerenom. Čujem apostola koji zbori: «Vi ste tijelo Hristovo
i udi ponaosob; I ove postavi Bog u Crkvi: prvo apostole, drugo proroke,
treće učitelje, zatim čudotvorce, onda darove iscjeljivanja, pomaganja,
upravljanja, različitih jezika. I poslije svega: starajte se pak za veće darove.-
Ovo stoga, jer po svetoj pravoslavnoj istočnoj vjeri, našoj jedinoj Vama
pravoj, naročito, kada ti dade Bog blago da ti rukopoloženje episkopsko
preko naše ustanove prihvaćeno, zbog bliske veze sa Gospodom, tebi i
pastvi tvojoj koju si okupio, mnogo pokroviteljstva dajemo………
O Vašem blagostanju i uspjehu, toga radi slušaše, da si za Boga
koji te predvodi, granice tvoje u svijetu dostigao, ida se za povjereno
tebi hrišćansko stado borbom dobrom boriš, radovasmo se: drevno ime
pravoslavnog naroda tvoga i tvoje služenje i vladanje časno koje dozvoljava
i pobožnom našem Gospodaru Imperatoru Nikolaju Pavloviču da bude
sudija i da te imenuje za Arhiepiskopa i Vladiku oblasti Crne Gore i Brda
koje Bog čuva. Ovo stoga, jer je Sinodskom poveljom povjereno Tebi i
tvojoj pastvi da stvara, jer te blagodat Presvetog Duha preko naše ustanove
proizvede u čin arhiepiskopa, i utvrđujetebi ovo imenovanje i starješinstvo
nad episkopima. Gospod naš, Isus Hrist, vrhovni i vječni Arhijerej, neka ti
umnoži duhovne darove; da učini poznatim tvoje služenje; da preko tebe
stvori djelo blagovjesnika, i predstavnika i vladara, koji se za blagostanje i
spasenje svojih ljudi bori krvlju svojom presvetom».
2) poslije štampanja i odgovarajuće pripreme ove povelje na potpis i
pečatom Svetog sinoda prosljeđujemo je novoproizvedenom Arhiepiskopu
Petru,a takođe o proizvođenju njegovom u ovaj čin obavijestiti g-dina
vice-kancelara grofa Neselrodea, naložiti g-dinu sinodskom glavnom

prokuratoru.–
Naređeno je: 1) prema objavljenoj ovdje Visokoj volji Njegovog
Imperatorskog Veličanstva, da vladika crnogorski, Arhiepiskop Petar Njegoš,
u znak dobre volje Njegovog Veličanstva prema njemu, i imajući u vidu da
su prethodnici njegovi koristili čin Mitropolita, takođe bude proizveden
od strane Sinoda u čin mitropolitski, Sveti sinod cijele Rusije, vlašću koja
mu je data, proizvodi ovog bogougodnog brata i slugu, koji je primio žezlo
vođenja pastve od Pravoslavne crkve cijele Rusije, stalno sjedinjen sa njom
i u njoj prebivajući, u mitropolitski čin, dajući mu taj najviši hijerarhijski
stepen Velikodostojničkom svojom poveljom, kojom će on biti proizveden
u čin Arhiepiskopa; i - 2) ovu povelju štampati u Sinodskoj štampariji na
satenu, sa cjelokupnom prethodnom pripremom
Posredstvom Ekonomske uprave, potvrditi potpisom i pečatom
Svetog sinoda, a potom poslati dalje onome koji se proizvodi preko g-dina
vice-kancelara, kojem ovo treba dostaviti posredstvom Njegove Svjetlosti,
g-dina glavnogprokuratora Svetog sinoda, grofa Nikolaja Aleksandroviča
Protasova. –
Antonij, mitropilit novgorodski i sanktpeterburški
Jona mitropolit,
Venedikt, arhiepiskop olonecki
Iliodor, episkop kurski
Gedeon, episkop poltavski,
Duhovnik Nikolaj Muzovski
Glavni sveštenik Vasilij Kutnjevič, svojeručni potpisi (prim. prev.)

Izvršeno,
13. marta 1844. godine
RGIA f. 796, op. 209, d.844, II. 161-163 ob.

***
14.
Zapisnik zasijedanja Sv. Sinoda 10. aprila 1834. god o postavljanju
prema najvišoj naredbi crnogorskog episkopa Petra II Petrovića u
svetog arhiepiskopa
1834. godine, 10. aprila po Ukazu NJEGOVOG IMPERATOR

SKOG VELIČANSTVA Sveti sinod je slušao Predlog gospodina sinodskog
glavnog prokuratora, aktuelnog državnog savjetnika i nosioca ordena,
Stepana Dmitrijeviča Nečajeva, dobijen dvanaestog januara ove godine,
sljedećeg sadržaja: gospodin vice-kancelar, grof Neselrode, saopštio mu je
da je Gospodaru Imperatoru bilo zadovoljstvo da naredi, da on predloži
Svetom sinodu, koji je u protekloj 1833. godini posvetio u episkopa Vladara
Crne Gore Petra Petrovića, da ga uzdigne u čin arhiepiskopa, iz tog razloga,
što obimnost njegove pastve i sjedinjenost duhovne i svjetovne vlasti u
njegovim rukama, zahtijeva da se on na neki način proizvede u viši stepen;
Sekretar
o čemu treba direktno obavijestiti samog Petra Petrovića: Objavljujući

Svetom sinodu ovu Monarhovu volju, g. sinodski glavni prokurator dodaje,
da g. vice-kancelar moli da ga blagovremeno obavijestite o odluci, koja
će u vezi sa ovim predmetom biti donesena u Svetom sinodu. U vezi sa
informacijom u Kancelariji Svetog sinoda: Vladar Crne Gore, Episkop
Petar, po izboru naroda kojim upravlja i po želji Gospodara Imperatora,
posvećen je u čin episkopa iz čina arhimandrita 13-og avgusta prošle 1833.
godine; Povelju za ovaj čin izdao je Njemu, Episkopu, Sveti sinod isto u
avgustu, 28-og dana, -
Naređeno je: 1) Vladara Crne Gore episkopa Petra, kako u znak po
štovanja drevne slave njegove eparhije, tako i u znak potvrde rastuće lju
bavi sveruske Crkve prema ovom arhipastiru, koji je od nje primio svoje
namještenje, prema želji Njegovog Imperatorskog Veličanstva, uzdići u čin
arhiepiskopa; i zbog toga, u ime Svetog sinoda, dostaviti ovom episkopu
sljedeću Povelju: “Božijom milošću Sveti sveruski sinod Bogom čuvanih
Crnogorskih i Brdskih oblasti, Bogougodnom Arhijereju Petru, blagodat,

milost, mir od Boga Oca našega, i Gospoda našeg Isusa Hrista, i Svetog
Duha, da se umnoži tebi i pravoslavnom tvom narodu, povjerenom pod tvoje
pokroviteljstvo i upravu. Čujemo Apostola kako govori: vi ste tijelo Hristovo
i udi ponaosob; i ove postavi Bog u Crkvi: prvo Apostole, drugo Proroke,
treće učitelje, zatim darove pomaganja, upravljanja: i posle svega: stremite
pak za većim darovima. Tako, jer, po svetoj pravoslavnoj Istočnoj vjeri vašoj
jedinoj, naročito, kada ti dade Bog blagodat i rukopoloženje episkopsko
preko naše ustanove da primiš u prestonom gradu Svetog Petra, zbog
bliskog prebivanja tamo u Gospodu, tebe i pastve tvoje koju si okupio,
mnogo pokroviteljstva činimo radi vašeg blagostanja i uspjeha. Ovoga radi
slušajući, kako, Bogu koji te predvodi, dostigao si tvoje granice u svijetu, i o
povjerenom tebi hrišćanskom stadu borbom dobrom se boriš, radovasmo
se: drevno ime pravoslavnog naroda tvoga i tvoje služenje i vladanje časno,
koje dozvoljava i Blagočestivom našem Gospodaru, Imperatoru Nikolaju
Pavloviču da bude sudija i da te imenuje za Arhiepiskopa i Vladiku oblasti
Crne Gore i Brda koje Bog čuva. Ovo, jer Sinodskom poveljom povjereno
je Tebi i tvojoj pastvi da stvara, jer te blagodat presvetog Duha preko naše
ustanove proizvede u čin Arhiepiskopa, i utvrđujemo tebi ovo imenovanje
i starješinstvo ispred episkopa. Gospod naš, Isus Hrist, vrhovni i vječni
arhijerej, neka ti umnoži duhovne darove; da učini poznatim tvoje služenje;
da preko tebe satvori djelo blagovjesnika, i predstavnika i vladara, koji se za
blagostanje i spasenje svojih ljudi bori krvlju svojom presvetom. 2. Poslije
štampanja i odgovarajuće pripreme ove povelje, za potpis i Svetog sinoda,
prosljeđujemo je ka novoproizvedenom Arhiepiskopu Petru, jednako, i o
njegovom hirotonisanju u ovaj čin obavijestiti gospodina vice-kancelara,
grofa Neselrodea, naložiti gospodinu glavnom prokuratoru Sinoda.
Serafim, mitropolit novgorodski i sanktpeterburški

Filaret, mitropolit moskovski
Mitropolit Jona
Grigorij, arhiepiskop tverski
Duhovnik, Pavel Kuznjecki
Duhovnikiglavnisveštenik (sveštenikRuskearmijeiflote – prim. prev.)
Nikolaj Muzovski
Glavni sveštenik Vasilij Kutnevič
Izvršeno
20. april 1834.
izvršeno 6. maja 1834,
Ilja Benu
RGIA f.796, op.209, d. 621, II.635-638
****
15.
„Usmena“ najviša naredba 2. avgusta 1833.god. koju je zapisao glavni
prokurator Sv. Sinoda Nečajev prema molbi crnogorskog episkopa Petra
II Petrovića da se daju bogoslužbene knjige i crkveni ukrasi, određeni za
crnogorske crkve
№ 4061/244 18. avgust 1833. godine
Gospodar Imperator, po podnesenom izvještaju mojem 12. dana

ovoga mjeseca, udostojavajući pažnje molbu novopostavljenog od strane
Svetog sinoda crnogorskog episkopa Petra, Visoko je odlučio da naredi
da se odobre za crnogorske svete crkve, Bogoučene i početne knjige za
obučavanje iz rezervi Sinodske štamparije i bivšeg Biblijskog društva u
visini od pet hiljada rubalja i za isti taj iznos iz fondova Komisija vjerskih
škola uraditi za iste te crkve likove Spasitelja i Majke Božije, slikane kako bi
bile pogodne za dostavu na platnu, s tim da bi ove knjige i slike pogodnom
prilikom bile poslate brodom u najbliži Crnoj Gori primorski grad Boko di
Kataro, posredstvom našeg Ministarstva inostranih poslova.
Ovu Njegovu visoku volju imam čast da
18. avgust 1833. godine
prenesem Svetom sinodu na odgovarajuće izvršavanje, dodajući da
sam Komisiji ovdje predložioda odobri pomenutu sumu za izradu svetih
slika.
Glavni prokurator S. Nečajev, svoj. potpis (prim. prev.)
№ 2893
15. avgust 1833. godine
RGIA f. 797, op. 97, d. 59, II.503-503 ob.
****
16.
Opis ceremonije posvećenja vode 30. avgusta 1833.god. u kojoj
je učestvovao episkop crnogorski Petar II Petrović u prisustvu
najznačajnijih ličnosti.
1833 409 209
Sa episkopom, obavio opelo za imperatora Aleksandra Prvog, zatim

je episkop nastavio liturgiju sa uobičajenom litijom.
Opijelo za ratnike 29
U ovom saboru, u kraju Jekatarine, u 10 sati sa redovnim arhimandritima

i mjesnim parohijskim sveštenicima, opijelo i liturgiju za ratnike u crnoj
baršunastoj odeždi vršio je preosvećeni Venedikt, episkop revelski.
Bdjenje 30. avgusta
Propovijed u Lavri u 6 sati. Preosvećenog episkopa Venedikta re

velskog dočekali su prema običaju u saboru Lavre arhimandriti Paladije, Ve
nijamin, Anastasij i Platon i bratija sa krstom i zvonjavom. Poslije ulaska u
oltar, redovni jeromonah (jeromonah koji služi dnevni bogoslužbeni krug
– prim. prev.) je, primivši blagoslov, služio bdjenje. Episkop je u mantiji
svečano otišao na litiju, gdje se obukao, čitao molitvu i blagoslovio hlebove.
Poslije čitanja Psalma, inspektor Bogoslovije, jeromonah Antonij, držao je
propovijed. Pohvalu su pojali kod moštiju, gdje je Velikodostojnik pomazivao
od te strane do Slavoslovlja, a namjesnik je pomazivao sa druge strane, i dalje
tokom Bdjenja koje se završilo u 10 sati, u prisustvu mnogo ljudi. Preosvećeni
je u mantiji hodao do vrata i udarao u zvono Riznice Aleksandra Nevskog.
Liturgija 30. avgusta
U Kazanski sabor poslije 8 sati, preosvećeni episkop revelski Venedikt,

sa arhimandritima Venijaminom i Anastasijem i sa cijelim prijestoničkim
sveštenstvom, obukao je u Oltaru punu odeždu, i počevši u 9 sati moleben
za Bogorodicu, krenuo je u svečanoj povorci u Lavru. 3. pojanje kod
Aničkinog dvorca, a 6. kod znamenja (krsta).
U Lavri blagovijest za osvećenje vodice u 9 sati, koju je služio milostivi
(Sveštenik, pomoćnik episkopa, prim. prev.).
110
Za četrdeset minuta preosvećeni mitropolit Serafim u baršunastom

ljubičastom plaštu svečano je išao u Lavrovski sabor, pročitavši uvodnik,
cjelivao je ikone i sveca, odjenuo se za čitanje časova u Jekatarininoj riznici;
služio je Moleben sa jerarsima, mitropolitom bivšim gruzijskim Jonom i
episkopom Petrom Crnogorskim uz molitvu svecu pored moštiju, a zatim
je služio uobičajeni početak liturgije na amvonu, dočekao je s kandilom na
prvim carskim vratima ispod parohijske crkve u deset i petnaest svečanu
procesiju i cjelivavši Bogorodicu, očekivaše u Palati carsku porodicu.
U 11 časova i 10 minuta na istim ovim carskim vratima, dočekao
je Prvosveštenik sa cijelim sveštenstvom, sa krstom i svetom vodicom,
i uz uzajamno ljubljenje ruku, Gospodaricu Imperatorku, nasljednika
velikog kneza Mihaila Pavloviča, velike kneginjice Mariju Nikolajevnu i
Olgu Nikolajevnu i predvodio je sa krstom u Sabor, gdje je služio liturgiju
sa arhimandritima Vitalijem, Istarijem, Paladijem i Platonom, dvojicom
jeromonaha i protođakonom Voršskim i ostalima. Poslije je kadio ikone, a
zatim i svu najblagorodniju familiju. Poslije liturgije, dva starija protojereja su
prinijela, predvođeni sa dva đakona, uz ritual, kazansku ikonu Gospodarici
Imperatorki i Njihovim Visočanstvima; zatim je svečana povorka krenula
nazad, praćena arhimandritom. Mitropolit je prinio Njenom Veličanstvu
prosforu, i uz pozdrav Ikonu Bogorodice u srebrnopozlaćenom ramu,
i uz uzajamne rukoljube; zatim je prinio prosforu u isto takvom ramu i
nasljedniku; poslije toga je prinio dvije ikone, jednu velikoj kneginjici Mariji
Nikolajevnoj, a drugu velikoj kneginjici Olgi Nikolajevnoj, i kao onima
koji su Lavru posjetili prvi put, na isti dan, na rođendan velike kneginjice
Olge Nikolajevne; za mitropolitom su sa čestitkom prilazili Gospodarici
Imperatorki i nasljedniku članovi Sinoda sa arhijerejima. Pošto je ovo
završio, Prvosveštenik je skinuo odeždu, položio plašt, a mitropolit Jona je
1833 210 411
išao je ka grobnici ispred Njenog Veličanstva i Njihovih Visočanstava,

a zatim su se u povorci kretali ka kući Mitropolita, predvođeni sveštenstvom
i velikodostojnicima. U kući je Prvosveštenik ponudio so, i skinuvši mantiju
sproveo Gospodaricu i Njihova Visočanstva u mali salon, u kojem ih je
ugostio odličnim doručkom, uz tri zdravice, uz pojanje: “mnogaja ljeta” i
zvonjavu. Pošto su proveli 20 minuta kod Mitropolita, pošli su uz pojanje
pojaca “Gospodesačuvaj”ka ulazu, gdje se Mitropolit poklonio Njenom
Veličanstvu, potom su sjeli u kočiju, i skinuvši mantiju, vratio se kući, a
Imperatorka je u pratnji Čerkeza otišla u Aničkin dvorac, a zatim i na Jelagin
(ostrvo u delti Neve, prim. prev.). Riznica je bila Krsna.
Napomena: Protođakoni greškom tog dana nijesu iznijeli prosforu
za Veliku Kneginjicu Olgu Nikolajevnu. Gospođa Imperatorica je sama
izvolila da u crkvu dovede Mitropolitu Veliku Kneginjicu Olgu Nikolajevnu
i da kaže: Blagoslovite Nju i dan Njenog rođenja. Od kuće do kočije
Imperatorica je izvolila da ide ispred Mitropolita, kod koga je za Sveti Sinod
i ugledno sveštenstvo i velikaše bio sto za 6o osoba.
Septembar
Opijelo u tvrđavi 4.
U Petropavlovskom saboru, u hramu svete Jekatarine, u 10 sati, sa

arhimandritima Venijaminom i Anastasijem i mjesnim sveštenstvom, opelo
i liturgiju za Imperatorku Jelizavetu, vršio je preosvećeni Venedikt, episkop
revelski.
Carski dan 5.
U Kazanskom saboru u 10 sati sa arhimandritima Venijaminomm
i Platonom i mjesnim klerom, liturgiju i moleben je služio preosvećeni
Venedikt, episkop revelski. Propovijed je uz svečano pojanje izgovarao

sa Malom (vjerovatno se misli na religiozni obred, prim. prev.) u plaštu i
epitrahilju arhimandrit Anastasije.
Carski dan 9.
U Kazanskom saboru, od 10 sati, sa arhiman

RGIA f.805, op. 2, d. 22, II. 209-210
***
17.
Opis ceremonije posvećenja vode 30. avgusta 1833.god. u kojoj
je učestvovao episkop crnogorski Petar II Petrović u prisustvu
najznačajnijih ličnost
402.
Napomena: 25. jula u osam i po sati uveče,pomoćnik rizničara u
Lavri, jerođakon Parfenij, uputio se u novootvorenu grčku misiju sa dva
crkvenjaka i sa osam horskih pjevača, a arhimandrit Irinarh uputio se tamo
u aprilu.
Opijelo Šeremetjevoj 26.
U Lavrskoj Lazarevskoj crkvi, poslije 10 sati, sa dva arhimandrita i
bratijom liturgiju i opijelo za groficu Šeremetjevu i njenu rodbinu služio je
preosvećeni mitropolit Serafim, u tkanenoj crnoj crkvenoj odjeći.
Carski dan 27.

U Kazanskom saboru, u 10 sati, sa dva arhimandrita i mjesnim
sveštenstvom liturgiju i moleban služio je preosvećeni Venedikt, episkom
revelski, propovijed je izgovarana kroz crkveno pojanje.
Smoljenska 28.
U Smoljenskoj crkvi na groblju (Crkva posvećena Smoljenskoj ikoni
Majke Božije, prim. prev.), u pola jedanaest, sa arhimandritima rektorom
Makarijem i Anastasijem, protojerejem Roždestvenskim i sveštenikom
Kedrovom, liturgiju i moleban služio je preosvećeni Venedikt, episkop

revelski. Pjesmu: «Nećemo utihnuti nikada», propovijed, kada je na njega
došao red, izgovarao je protojerej Roždestvenski.
Napomena: Okupljanje naroda zbog lijepog vremena bilo je neobično,
i sveštenik je kod protojereja pio čaj, sa sveštenstvom.
Avgust 1.
U Petropavlovskom saboru, u kraju svete Katarine, prvog avgusta
u 10 sati, sa arhimandritima: Venijaminom i Anastasijem i protojerejem
Kočetovom i Dobrotvorskim, i ostalima, liturgiju je služio, vodicu na Nevi
svetio, i škropio Petra Prvog, preosvećeni Venedikt, episkop revelski.
Napomena: zbog ružnog vremena naroda je bilo veoma malo, i
sveštenik je zbog odsustva upravnika, ručao kod protojereja Kočetova.
Na Senoj ulici služio je rektor bogoslovije arhimandrit Makarije. Radi
imenovanja vladara crnogorskih naroda, arhimandrita Petra Petrovića, za
episkopa Crnogorskog i Brdskih oblasti, četvrtog avgusta u 11 sati, okupili
su se u
Svetom sinodu njegovi članovi, preosvećeni mitropoliti: novgo
rodski Serafim, i bivši gruzijski Jona, duhovnik Krinicki, glavni sveštenici
Muzovski i Kutnjevič, gdje je došao i vladar Crnogorski, a takođe i arhi
mandriti Venijamin, Anastasij i Platon, i ostalo sveštenstvo. U pola
dvanaest, jerarsi su obukli mantije, a Prvosveštenik je pored toga obukao
svoju odeždu, a zatim su pojali. Vršitelj je uveo arhimandrite, koji su bili
u mantijama i sveštenstvo sa krstom i svetom vodicom. Dva protojereja,
dobivši od mitropolita blagoslov, budući u rizama, uveli su određenog za
imenovanje radi izvršenja ove obaveze, po običaju kojim se prima blagoslov
za čin, imenovani je slušao ukaz, posebno za to od Sinoda sastavljen, i
iznijevši takođe posebno sastavljeni odgovor, poklonio se. Jerarsi su ustali
i izvršili poslije tog obreda imenovanje. Prilikom svečanog oglašavanja
mnogoljetija Carskom domu i Sinodu, izgovarao je prvođakon German
sljedeće: «Novoimenovanom Petru, episkopu Crnogorskom i Brdskim
oblasti, na mnogaja ljeta». Zatim je imenovani pošao prema mitropolitu,
i skinuvši kamilavku, cjelivao krst i ispio svetu vodicu, zatim, stavivši
kamilavku, primao je od svih članova blagoslov; i pomolivši se i poklonivši
prisutnima, pošao je u prostoriju za sekretara i, skinuvši mantiju, uputio se

u Duhovnu akademiju, u inspektorske sobe, gdje je on bio stalno smješten
od šesnaestog jula do trećeg septembra.
Napomena: Naroda je prilikom imenovanja bilo dosta, i imenovani
riječi nije izgovarao, a kako on prikladnu odjeću, sličnu đakonskoj,nije
imao, Uprava je dala 4000 rubalja izdvojene sume namjesniku Lavre
Paladiju, koji je pripremio tri para riza i dvije kamilavke i ostalo: takođe je
dopremljena za njegovo preosveštenstvo odlična kočija. I pošto je on bio
visokog rasta, jedan veršok manje od tri aršina (*Вершок – stara ruska mjera
za dužinu ravna 4,4 cm; *Аршин – stara ruska mjera za dužinu ravna 0,71 m,
prim. prev.)i imao je dvadeset dvije godine, onda mu je Uprava dala bogatu
riznicu, koja je koštala 1400 rubalja. Gospodar Imperator je iz Kabineta
svemilostivo darovao za njegovo proizvođenje brilijantski krst i panagiju,
preko mitropolita novgorodskog.
Preobražaj i proizvođenje episkopa Crnogorskog, petog avgusta
na noćnom bdjenju u Preobraženskom saboru, poslije 9. pjesme, bila je
zvonjavavelikog zvona. Uoči liturgije, sljedećeg dana, bila je u osam sati
zvonjava kalajnog zvona, tj. velikog. Imenovani episkop je poslije osam
sati, u mitropolitskom domu, obukao mantiju i pošao sa mitropolitom
Serafimom u Preobraženski sabor iz Lavre, u kojem su ih u devet sati i deset
minuta sreli duhovnik Muzovski, rektor Makarije, protojerej Sicilinski
i sveštenik Rjabin, protođakoni Voršski i Lebedev i ostali, u skladu sa
običajem. Mitropolit se, ogrnuvšibaršunastumantiju, poklonio krstu, a
poslije njega i imenovani i sveštenstvo, zatim su čitali uvodnidio i klanjali
se ikonama, a Prvosveštenik je blagoslovio, i oblačio se za čitanje časova
na amvonu u baršunastu dvorsku krsnuodeždu; a imenovani se oblačio u
oltaru, umio je ruke i, ispovijedivši se, stajao je na lijevoj strani prestola. U
isto to vrijeme oblačili su se preosvećeni mitropolit Jona i Venedikt, episkop
revelski u dvorsku baršunastukrsnu odeždu, sa arhimandritima Paladijem,
Venijaminom i Anastasijem i sa dijelom prijestoničkog sveštenstva, i
izašavši pred Prvosveštenika, služili su blagodarni moleban za praznik, uz
oglašavanje mnogoljetija Carskom domu i vojsci. Poslije toga tri jerarha
su pojali, namjesnik Paladij sa protođakonom dobio je od sveštenika
blagoslov, zatim su izveli iz Oltara, po Visokoj naredbi, imenovanog po
običaju prema orlui poslije obreda, protođakon je svečano objavljivao,

mitropolit postavljao pitanja, a odabrani po knjizi, potpisanoj svojom
rukom, na slovenskom jeziku odgovarao. Po završetku ispovijesti mitropolit
je govorio: «Blagodat Duha svetoga, preko moje» i drugo. Ispovijest je
obavio i blagoslovio sa dva sveštenika. Protođakon je izovarao mnogoljetije
Carskom domu, Sinodu i imenovanom, i poslije pjevanja «na mnoga
ljeta» očekivali su u oltaru Carsku familiju. U dvanaest sati Prvosveštenik
sa svim sveštenstvom, koje je bilo u krsnim baršunastim dvorskim rizama,
na kolonadama je sreo sa krstom i svetom vodicom Gospodara Imperatora,
Gospodaricu Imperatoricu, nasljednika carevića, veliku knjeginju Mariju
Nikolajevnu i pruskog princa Alberta. Poslije toga je počela liturgija, na
čijem početku su sveštenici stajali na amvonu, oko kojega su bile postavljene
zastave, hram su napunili vojnici. Poslije malog vhoda (ulaska) mitropolit
je kadio Njihova Imperatorska Veličanstva triput, ne silazeći sa soleje, a
njihova visočanstva i pruskog princa Alberta jednom. Na «sveti Bože»
imenovanog su ista ta lica izvela na sjeverna vrata iz oltara na soleju, i on se
Njihovim Veličanstvima poklonio, a zatim su ga kod Carskih vrata dočekala
dva sveštenika, kleknuo je na koljena okrenut prema Prestolu, stavivši
ruke i glavu na presto. Prvosveštenik, stavivši jevanđelje na njegovu glavu,
slovima nadolje osjenio ga je, i skinuvši mitru, čitao je molitvu, i ponovo
je osjenjivao glavu govoreći: «U ime oca» i drugo. Sveštenstvo je pjevalo:
«Gospode pomiluj», a dvorski pjevači Kirieeleison. Mitropolit Jona je čitao
jekteniju, a revelski «Gospode pomiluj». Prvosveštenik je čitao molitve.
Zatim su skinuli sa hirotonisanog rize i krst, stavili mu napravljen prema
njegovom rastu sakos i omofor, potom kabinetske brilijantske palagiju i
krst i mitru, govoreći: «Aksios». Potom su mitropolit i novohirotonisani
koračali na uzvišeno mjesto i završavali: «Sveti Bože». Imperatorska
familija za ovo vrijeme je izvoljela stajati i posmatrati pored ograde. Ostali
sveštenici su skidali crkvenu odeždu. Prilikom prijema pehara, naslovje
čitao novoposvećeni po knjizi i izgovarao «Mir svima». Poslije molitve
na amvonu, izašao je[...].Mitropolit je kadio, čitao molitvu nad jabukama i
grožđem i svetom vodicom poprskao.
RGIA f. 805, op. 2, d.22, II 209-210
Маузолеј - партија - црква 191
UDK 726.822(091) Petrović Njegoš P. II
Mr Jadranka SELHANOVIĆ
MAUZOLEJ – PARTIJA-CRKVA
Ideja o izgradnji Njegoševog mauzoleja nastala je krajem 1951.

godine, u vrijeme obilježavanja 100-godišnjice Njegoševe smrti. Tadašnji
predsjednik crnogorske Vlade, Blažo Jovanović, stupio je u kontakt s
vajarom Ivanom Meštrovićem, koji se nalazio u Americi. Vajar Meštrović
bio je počastvovan prijedlogom crnogorske vlade da se njemu povjeri izrada
Njegoševog spomenika na Lovćenu.
Pripreme za izgradnju Njegoševog mauzoleja otpočele su sredinom
1952. godine. Njegošev spomenik, koji je prema Meštrovićevoj zamisli, u
splitskom ateljeu klesao vajar Krstulović, stigao je na Cetinje 1957. godine.
Godinu dana kasnije, na Cetinje su iz Splita dopremljene i karijatide. Za
vrijeme trajanja vajarskih radova na Njegoševom spomeniku, užurbano su
tekli i radovi u podnožju i na vrhu Lovćena. Crnogorska vlast je nastojala
da radove na završi i mauzolej svečano otvori 1963. godine, povodom
obilježavanja 150-godišnjice Njegoševog rođenja. Plan crnogorske Vlade
da izgradnju mauzoleja okonča 1963. godine, spriječio je nedostatak
novca. Zbog finansijskih razloga, Vlada početkom 1962. godine donosi i
odluku o obustavljanju radova na mauzoleju. Kako je izgradnja zahtijevala
uklanjanje postojeće kapele na Lovćenu, koju je 1925. godine podigao kralj
Aleksandar Karađorđević, odluka o obustavi radova, bila je pogodna prilika
da se iz određenih srpskih centara otpočne sa osporavanjem opravdanosti
njegove dalje izgradnje. U srpskoj štampi objavljivani su tekstovi u kojima
se osporavala umjetnička koncepcija Meštrovićevog projekta mauzoleja,

ali su se iza takve argumentacije najčešće skrivali ideološki motivi. Javne
rasprave i polemika u štampi, u kojima su iznošeni stavovi “za” i “protiv”
izgradnje mauzoleja na Lovćenu, trajale su do kraja 1968. godine. Upravo
tada, crnogorsko rukovodstvo, odnosno opština Cetinje, donosi Odluku
o nastavku radova i podizanju Njegoševog mauzoleja na Lovćenu po
projektu Ivana Meštrovića. Odluka o podizanju mauzoleja značila je da će
kapela na Lovćenu biti uklonjena. Odlučnost crnogorskog rukovodstva
da istraje na izgradnji ovog objekta, usmjerila je njegove protivnike da
obustavu gradnje, koju su do tada tražili putem štampe, zatraže od sudskih
organa. Protiv akcije crnogorske vlasti da ukloni kapelu sa Lovćena i
izgradi Njegošev mauzolej, oglasila se Crnogorsko-primorska mitropolija
Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, podnošenjem tužbe Ustavnom
sudu Jugoslavije. Crnogorsko-primorska mitropolija je tužbom osporavala
zakonitost Odluke o podizanju mauzoleja na Lovćenu, ističući svoje pravo
na Njegoševu kapelu na Lovćenu. U namjeri da zaštiti obilježje ideologije
koja nije bila svojstvena tadašnjoj Crnoj Gori, mitropolit Crnogorsko-
primorske mitropolije, Danilo Dajković, obratio se tužbom saveznom
Ustavnom sudu. Izopštavanje crnogorskih pravosudnih organa u ovom
pravnom sporu od strane Crnogorsko-primorske mitropolije, jasno je
ukazivalo na njen odnos prema Crnoj Gori.
Ovakva aktivnost SPC u Crnoj Gori, podstakla je crnogorsko
državno i partijsko rukovodstvo da izvrši određene konsultacije sa drugim
republičkim rukovodstvima, i to onima koja su imala slično iskustvo u
odnosima sa ovom vjerskom institucijom. U prvom redu, čelnici Crne Gore
smatrali su za potrebno da razgovaraju sa rukovodstvom Makedonije, gdje
je spor sa SPC zbog statusa Makedonske pravoslavne crkve bio najjačeg
intenziteta. Takođe, crnogorsko rukovodstvo je smatralo za potrebno da
razgovara i sa čelnim ljudima Srbije, vjerujući da oni mogu imati najviše
uticaja na vrh SPC. Upravo zbog toga su aktivnosti koje je preduzimala
Crnogorsko-primorska mitropolija da bi osporila izgradnju mauzoleja, bile
predmet rasprava zajedničkih sjednica predstavnika crnogorskog, s jedne,
i makedonskog i srpskog partijskog i državnog rukovodstva, s druge strane.
Na sastanku održanom u Skoplju, juna 1970. godine, predstavnici

dva republička rukovodstva govorili su, pored političko-ekonomskih i
privrednih pitanja, i o odnosu Srpske pravoslavne crkve prema Njegoševom
mauzoleju koje je, kako je tumačeno, imalo dodirnih tačaka sa odnosom
Srpske pravoslavne crkve prema Makedonskoj pravoslavnoj crkvi. Samo
deset dana nakon održavanja ove sjednice, crnogorsko rukovodstvo se
sastalo i sa predstavnicima Sekretarijata Centralnog komiteta SK Srbije u
Titogradu. Povod za održavanje sastanka, kako je najavljeno, bila je izgradnja
Njegoševog mauzoleja.
Upravo s namjerom da ukažemo na značajna dešavanja iz vremena
izgradnje Njegoševog mauzoleja, objavljujemo izvode iz stenograma
sa sjednice održane u Skoplju 17. 06. 1970. godine, kojoj su prisustovali
predstavnici najviše državne i partijske vlasti iz Crne Gore i Makedonije,
kao i izvode iz stenograma sa sjednice održane u Titogradu 26. juna
1970. godine, o razgovorima vođenim između crnogorskog partijskog
rukovodstva i predstavnika Sekretarijata Centralnog komiteta SK Srbije.
Izvodi stenograma sa sastanaka održanih u Skoplju i Titogradu,
svjedoče o vremenu u kojem su napori crnogorskog rukovodstva da izgradi
Njegošev mauzolej na Lovćenu bili od presudnog značaja u afirmaciji
suverenih prava Crne Gore i nacionalne samobitnosti Crnogoraca.
Stenogrami sjednica koje objavljujemo nalaze se u Državnom arhivu Crne
Gore, Arhivski odsjek za istoriju radničkog pokreta u Podgorici, u fondu
Centralni komitet SK Crne Gore 1945-1989. Izvori koje objavljujemo do
sada nijesu korišćeni u istoriografskim radovima.
STENOGRAFSKE BILJEŠKE
Sa razgovora vođenih između delegacija SR Crne Gore i SR Makedonije
17. juna 1970. godine (Skoplje)
Sastanku su prisustvovali: Angel Čemerski, predsjednik Centralnog

komiteta SK Makedonije, Nikola Minčev, predsjednik Skupštine
Makedonije, Ksente Bogoev, predsjednik Izvršnog vijeća Makedonije,
Veselin Đuranović, predsjednik Centralnog komiteta SK Crne Gore, Vidoje

Žarković, predsjednik Skupštine Crne Gore i Žarko Bulajić, predsjednik
Izvršnog vijeća Crne Gore.
Izvod iz izlaganja :
ANGEL ČEMERSKI
Htio bih da vam predložim da danas pre podne razgovore posvetimo
problemima o privrednoj situaciji i o našem stavu o sistemskim pitanjima, a
popodne da nastavimo rad sa diskusijom o političkim pitanjima.
………….
Da vas upoznam sa jednim specifičnim problemom, a to je pitanje
odnosa Makedonske pravoslavne crkve (MPC) sa Srpskom pravoslavnom
crkvom (SPC). Ja sam i pred drugom Titom na političkom aktivu pokrenuo
to pitanje. Naime, radi se o sledećem: mi ovom problemu ne prilazimo kao
problemu religije i vjerskih odnosa. Činjenica je da je sva naša inteligencija
ateistička. Nema vjerujućih, ali je ona jako osjetljiva na odnos SPC prema
autokefalnosti makedonske crkve. Jer svaki napad na tu crkvu, svako
nepriznavanje ili sputavanje ona tretira šire, a i cio narod kao napad na
makedonsko nacionalno biće. Naime, pojedine sredine, nama je to svima
poznato, a kada smo razgovarali sa drugovima iz Srbije i oni su sami to
iznosili, kakvu ulogu imaju i kakvu mogu da odigraju izvjesni krugovi SPC.
U posljednje vrijeme se osjeća jedna šira njihova aktivnost, ne
samo u odnosu na stav koji su do sada imali prema MPC, nego jednu širu
aktivnost, publicističku, preko koje pokušavaju da plasiraju stare preživjele
velikosrpske koncepcije o makedonskoj crkvi i makedonskoj naciji. Dakle,
SPC kroz te publikacije zauzima slične pozicije kao što ih zauzima i bugarska
politika. Mislim da ćemo morati da preduzmemo neke korake. Pre svega, ti
koraci mogu biti različiti, naravno vodeći računa o tome kakva je situacija u
samoj Srbiji, o tome što drugovi tamo mogu učiniti, a ja mislim da jedan dio
mogu učiniti. Mogu prije svega uticati na to, odnosno ukazati na to, da to
odudara od naše opšte politike nacionalne ravnopravnosti jugoslovenskih
nacija. Mogu se vršiti i drugi pritisci na njih i ukoliko i Savezno izvršno
vijeće ravnopravnije tretira sve ove vjerske zajednice, jer još postoje neki
specifični tretmani u odnosu na jednu i na drugu crkvu, ovo su sitne stvari
ali jako osetljive da bi to moglo da izvjesne snage koje postoje u toj crkvi
ako ne u samom vrhu ali dole, da bi mogle te snage da vrše uticaj u jednom
pozitivnom pravcu.
VESELIN ĐURANOVIĆ
………..
Htio bih nešto reći vezano za odnose sa Srpskom pravoslavnom
crkvom, o kojima je drug Čemerski već govorio, iako sam ja i mimo toga
htio da kažem nešto, pošto smo mi već u takvim odnosima sa njom.
Naime, ti odnosi sa SPC počeli su da se zaoštravaju, po našoj ocjeni,
vezano za dva momenta. Za Brionsku sjednicu i za pitanje autokefalnosti
Makodenske pravoslavne crkve. To je od prilike posljednjih 3- 4 godne. Što
se tiče ovog prvog, mnoge naše analize pokazuju da se SPC u Crnoj Gori
počinje baviti politikom, pokušavajući da to bude jedan od kanala jačanja
dejstvovanja tih ostataka velikosrpskog nacionalizma u Crnoj Gori. Tu
imamo jedan potpuno ignorantski odnos i najodgovornijih funkcionera
SPC prema Crnoj Gori, rješenju crnogorskog nacionalnog pitanja onako
kako je riješeno, počev od Germanovih izjava pa do odnosa i stavova koje
mitropolit Crnogorsko-primorski ima u odnosu na to pitanje. Drugo, mislim
da ovakva orijentacija SPC je posljedica njene borbe za svoj položaj, za
jačanje svog položaja koji je jako oslabljen autokefalnošću MPC. Mislim da
oni na određen način vrše jedan pritisak, vode jednu politiku, koja bi mogla
onemogućiti eventualne pojave rađanja ideje o autokefalnosti crnogorske
crkve, koja je ukazom kralja Aleksandra izgubila svoju samostalnost 1921.
godine.
Ustvari, mislim da pitanje njihovog odnosa prema podizanju Nje
goševog mauzoleja na Lovćenu je samo jedan oblik, jedna forma gdje oni
pod plaštom sačuvanja tih „crkvenih“ odnosa koji su postigli zakonom o
odnosima između crkve i države, ustvari biju bitku političkog karaktera.
Tu su oni u sprezi sa ostacima velikosrpskog nacionalizma koji svoj odnos
prema podizanju mauzoleja u svakom momentu nastoje da ispolje. Mi smo
sada preko Vjerske komisije iznijeli neke ocjene, koje su objavile „Politika“
i „Borba“. Mi smo tu iznijeli veoma određene kategorične ocjene o tim
odnosima, polazeći od njenog odnosa prema Crnoj Gori i crnogorskoj
nacionalnoj individualnosti. Postavili smo pitanje, pošto je Mitropolija
Crnogorsko-primorska u sastavu SPC, da li odnos Mitropolije izražava
odnos SPC kao cjeline. Rekli smo u tim ocjenama da nema nikakvih
nesporazuma u odnosima crkve i države na svim onim pitanjima koja su
regulisana Ustavom i Zakonom. Ima još izvjesnih neregulisanih imovinsko-
pravnih odnosa, ali nema nikakvih nesporazuma vezanih za odnose crkva-
država. Istakli smo jedan stav koji od prilike znači sledeće: da u koliko se
ne bi pokazala spremnost i volja da se oni odreknu te političke aktivnosti i
ambicija da se bave politikom, da bi mi morali ići korak dalje u tome. Mi sada
razmišljamo o mogućnosti opstanka mitropolita crnogorsko-primorskog
na tom položaju, što zavisi od daljeg toka događaja. On je u krajnje
reakcionarnom krilu SPC po svakom pitanju, a posebno na ovom pitanju
autokefalnosti. On je, inače, po svojoj biografiji jedan dosta čudan tip. On
je odmah posle ujedinjenja bio policijski pisar u Rijeci Crnojevića. On je
Crnogorac iz Cetinja. Poslije 1925-1926. godine prešao je u Makedoniju,
tu se negdje zakaluđerio, potom je otišao gore (Beograd), bavio se
finansijskim pitanjima SPC, ponešto sarađivao sa Udbom u svoje vrijeme.
Tu je interesantno to što oni sada vrše snažan pritisak na sveštenstvo u Crnoj
Gori, jer Udruženje sveštenika u Crnoj Gori ima konstruktivan stav. Ono
je čak iznijelo javno svoje stavove oko projekta mauzoleja. Oni sada vrše
torturu nad sveštenicima. Mitropolit je poslao pismo sveštenicima u kojem
traži izjašnjavanje od svakog pojedinačno oko mauzoleja, vršeći pritisak,
prijeteći sankcijama, tako da smo mi sada u jednoj potrebi da politički
zaštitimo položaj sveštenika i položaj tog Udruženja.
Mi smo saopštili te stavove mitropolitu preko predsjednika Vjerske
komisije. Taj razgovor je, inače, završen ne mnogo slavno, tako da sada
očekujemo da vidimo kako će se sve to poslije ovih ocjena i poteza odvijati.
Onda bi mi dalje preduzeli nešto. I mi smo imali namjeru da razgovaramo
sa drugovima iz Srbije, da vidimo da li oni imaju uticaja na SPC, da li da
idemo uz njihovu političku pomoć, ili da idemo direktno u rasčišćavanju tih
odnosa, bez obzira kakve bi bile posljedice po SPC, odnosno njen položaj
u Crnoj Gori. Kada je Tito bio u Crnoj Gori mi nijesmo pozvali na prijem
Danila (mitropolit Danilo Dajković), jer je on u određenim prilikama
stavio do znanja jedan svoj reakcionaran odnos prema Titu.
Nešto sasvim kratko oko mauzoleja. Mislim da to može da bude
interesantno. Ovo pitanje se u situaciji kakva je danas kod nas pretvorilo u
isključivo političko pitanje. Istorija tog mauzoleja je dosta bogata i burna.
Hoću nakratko da ukažem samo na nekoliko momenata. Godine 1951., kada
je bila proslava 100. godišnjice smrti Njegoševe, formiran je odbor za proslavu
i ponikla je ideja da se podigne mauzolej Njegošu. Raspisan je konkurs, na
njemu su učestvovali nekoliko poznatih jugoslovenskih vajara. Međutim,
komisija nije primila ni jedan projekat. Onda je podsredstvom našeg
tadašnjeg ambasadora u Vašingtonu, koji je bio Crnogorac, i uz određenu
asistenciju Milovana Đilasa, Blažo ( Jovanović, predsjednik tadašnje
Vlade), stupio u kontakt sa Meštrovićem, nudeći mu da pristupi izradi tog
projekta, s obzirom da je on ranije dao taj prijedlog, ali tada Aleksandar
Karađorđević nije htio da realizuje taj projekat. Ovaj je to prihvatio. Bila je
dvije godine dana neka prepiska. Meštrović nije tražio nikakve pare za taj
projekat i postignuta je puna saglasnost o tome. Kada je postignuta puna
saglasnost obrazovan je, u organizaciji Glavnog odbora Narodnog fronta,
Odbor za podizanje mauzoleja i počela je njegova realizacija. Međutim,
ona je nešto sporo išla, tako da je do 1962. godine dato oko 140 miliona
tadašnjih dinara. Čitav taj hram, taj mauzolej je dopremljen, on se nalazi
gore, najvećim dijelom na vrhu Lovćena i u podnožju Lovćena. Skulptura
je još na Cetinju, ali najveći dio svega toga nalazi se gore. Godine 1962. u
eri demokratizacije i budžetskih promjena itd., postavilo se pitanje kako
dalje u izgradnji tog projekta. Godine 1963. je pripremana proslava 150.
godišnjice rođenja Njegoša i onda je postavljen zahtjev da se obezbijede
sredstva da se mauzolej podigne do 1963. godine. Izvršno vijeće u tadašnjem
sastavu, kada je predsjednik već bio Filip Bajković, je donijelo odluku da se
iz finansijskih razloga ne može u tom roku podići mauzolej, nego da se to
prolongira. Onda je došla reforma, srednjoročni plan. Ponovo je Izvršno
vijeće razmatralo taj projekat, tada se cifra već popela na 700 miliona dinara
i razumljivo je da se Izvršno vijeće tada nije moglo opredijeliti da ide sa

takvom investicijom u srednjoročni plan. Donesena je opet odluka da se
iz finansijskih razloga odloži realizacija tog projekta. Onda je konzervirano
nešto od tog materijala, ta skulptura itd. Godine 1968. Skupština opštine
Cetinje pokrenula je inicijativu na sljedećoj osnovi: pošto je do sada
finansijski razlog bio da ne može da se realizuje projekat, jer se iz budžeta
pare ne mogu dati, mi tražimo da se čitav projekat i realizacija projekta
prenesu na opštinsku skupštinu Cetinje, a da će ona putem široke društvene
akcije jugoslovenskih razmjera pristupiti realizaciji tog projekta, na takvoj
finansijskoj osnovi. Ondašnje Izvršno vijeće, početkom 1969. godine,
donijelo je odluku i prenijelo sve to na opštinu Cetinje. Ono što je bilo od
tada do danas sve je to publikovano i o tome ne bih htio da govorim.
U stvari, na određen način pokrenuto je pitanje revizije jedne
takve odluke iz 1963. godine. Tada se ocijenilo da postoji veoma velika
podijeljenost na tim pitanjima. Nažalost, tu je napravljena jedna greška s naše
strane kada je formirana komisija za reorganizaciju cetinjskih muzeja i što se
tada pošlo linijom da stručnjaci budu u komisiji, i što je za predsjednika te
komisije došao ondašnji direktor muzeja u Beogradu Lazar Trifunović. Toj
komisiji je dato u zadatak da ispita taj projekat. Pošto Lazar Trifunović ima
posebne idejno-političke poglede i na crnogorsko nacionalno pitanje i na
Meštrovića, tada je došlo do jedne situacije kada je u toj komisiji prevagnulo
mišljenje jedne grupe stručnjaka, da treba projekat sprovesti na Cetinju, a
ne na vrhu Lovćena. Međutim, tadašnje političko rukovodstvo, polazeći
od realne procjene situacije, nije se složilo jer bi došlo da faktičke političke
podjele na tom pitanju u Crnoj Gori. Podjela i u ovom slučaju postoji, ali je
ona manjih dimenzija nego što bi bila kada bi došlo do revizije.
Inicijativa za podizanje spomenika je potekla od starog političkog
rukovodstva, sa kojim smo mi imali dosta političkih gužvi. Vjerovatno neka
odluka o promjeni svega toga mogla bi da bude u političkoj javnosti Crne
Gore, a i široj političkoj javnosti u zemlji, prihvaćena na drugi način. Sad bi ona
mogla imati velike političke posljedice za ukupni koncept sa kojim mi sada
istupamo u Crnoj Gori. Međutim, desio se još jedan momenat, da su oni koji
su bili najveći inicijatori ovog projekta, sada, kada su vidjeli da mi idemo na
realizaciju tog projekta, oni su faktički odstupili od svega toga, pokušavajući

da stvore određene političke komplikacije. Kako je ovo, po našim ocjenama
isljučivo političko pitanje, mi ga sada kao takvog posmatramo i tako mu
prilazimo. Smatramo da bi bila najveća politička glupost ako bi sada mi tu
mijenjali bilo šta i ako bi na tome stvarali jedan front u Crnoj Gori.
Ima tu jedan poseban aspekt, to je ta tužba Ustavnom sudu i odnos
Ustavnog suda prema ovom pitanju. Mi mislimo da Ustavni sud nije trebao
da postupi tako kako je postupio. To je napravljeno u stvari politički, tako
da se ta neizvjesnost produžava, da se stvara politički skandal i senzacija
od toga. Rečeno je da oni zatraže odluke da vide da li su ispravne ili nijesu.
Drugo, data je sugestija da to možda nije stvar Ustavnog suda, nego
redovnih sudova. Sada oni treba da uče crkvu kako će se ona ponašati itd.
Najpametnije bi bilo po našoj logici, ako je to već došlo do Ustavnog suda,
Ustavni sud ili da se učini nenadležnim za to pitanje, ili da taj predmet ustupi
Ustavnom sudu Crne Gore, kojeg je crkva namjerno zaobišla, polazeći od
poznavanja odnosa na ovom pitanju kod političkih fukcionera Crne Gore.
Inače, crkva je razvila vrlo veliku kampanju. Oni su tužbu uputili na oko
40 adresa, Pravnim fakultetima. Ono što je novosadski „Indeks“ pisao
da je neka grupa crnogorskih studenata potpisala, to su i po sadržini i po
formulacijama izvodi iz tužbe mitropolitove. Ta kapela nije svojina crkve, to
je čisto, u tom pogledu nema nikakvih problema. Oni se služe falsifikatima. Ja
ne znam da li među vama ima nekog koji je studirao crkveno pravo prije rata.
Mnogi kažu da po crkvenom pravu to nema nikakve osnove. To nije nikakva
crkva. Od svih crkvenih obreda tu je vršen, na dan smrti Vladike parastos,
kao što se radi na svim nadgrobnim spomenicima, običnim nadgrobnim
spomenicima. Inače, od 1925. godine, kada je obnovljena, to je Aleksandar
(Karađorđević) obnovio, tada je bio formiran državni odbor da se obnovi.
Ona je posvećena prestolonasljedniku Petru (Karađorđeviću), pošto je on
tada rođen. Od tada pa sve do 1946. godine, to je bila svojina opštine grada
Cetinja. Nekoliko čuvara su stekla penziju na tom poslu. Od 1946. do 1956.
godine bila je svojina Skupštine opštine Cetinje, ona se starala o tome, a
od 1956. godine je pod zaštitom Zavoda za zaštitu spomenika. Tako da oni
prave tu sada jedan falsifikat.
Drugi falsifikat koji prave, čak su i u inostranstvo to uspjeli da prošvercuju,

u Pariz, angažovali su nekoliko istaknutih kulturnih radnika, među njima i Žan
Kasua, koji je pisao jedno pismo o rušenju Njegoševe kapele koju je Njegoš
podigao. Međutim, Njegoševa kapela je razrušena, Austrijanci su je razrušili.
Postoje autentični dokumenti da je izgrađena nova kapela, koja ni po obliku,
ni po mikro lokaciji, ni po materijalu nije Njegoševa kapela. Prema tome, ne
radi se o autentičnosti Njegoševe kapele, nego o kapeli koju je podigao kralj
Aleksandar pod ovim uslovima o kojima sam govorio. Inače, kapela nema
neku umjetničku vrijednost. Mi smo njima nudili da ako hoće, odnosno to
je predsjednik Odbora (Veljko Milatović) u javnom intervjuu iznio, da mogu
neke svoje crkvene simbole, ako hoće da stave na Njegošev sarkofag, bez
ikakvih problema. Ovdje postoji nešto što mnogi neće javno da kažu. Radi se
o Meštroviću, koji je Hrvat, koji je vajar, to je jedan paganski spomenik. To je
za njih prodor katolicizma i što još ne sve.
NIKOLA MINČEV
Htio sam da podelim punu saglasnost sa svim vašim naporima da Crna

Gora kao republika bude u punom smislu ravnopravna i njena afirmacija na
jugoslovenskom planu znači ne samo njenu nego i afirmaciju ostalih. Tačno
je da je to u jugoslovenskim razmjerama jedna krajna neophodnost. To znači
da jugoslovenska zajednica nezavisno od veličine republika, od ekonomske
snage republike u pravom smislu je jedna ravnopravna zajednica, i za
Jugoslaviju, a da ne govorim za spoljne aspekte što mora to da znači.
Mi smo izmijenjali mišljenja oko muzoleja. Očekivali smo da će ona
delegacija (predstavnici Odbora za izgradnju mauzoleja) da naiđe, i da na
jedan način damo punu podršku toj vašoj akciji, polazeći od političkog
stava, da treba jednom zaista političkom, progresivnom u ovom času,
nezavisno od svih drugih, kome se podiže, što se podiže, to sve može biti u
najboljem redu. Mislio sam na to da damo materijalnu podršku, da bi se na
taj način i simbolički uključili u akciju jugoslovenskih snaga, progresivnih,
koje nastoje da stvore demokratske odnose protiv hegemonističkih snaga.
Izvodi stenograma sa sastanka predstavnika

Centralnog komiteta SK Crne Gore i Centralnog komiteta SK Srbije
održan 26. juna 1970. godine u Titogradu
STENOGRAFSKE BILJEŠKE
Sa razgovora vođenog u Centralnom komitetu Saveza komunista

Crne Gore, između predstavnika Centralnog komiteta Saveza komunista
Srbije i predstavnika Centralnog komiteta Saveza komunista Crne Gore,
dana 26. juna 1970. godine.
Početak u 8,15 časova.
Predsjedavajući VOJO SRZENTIĆ:

(sekretar Centralnog komiteta SK Crne Gore)
Ovdje smo sa naše strane prisutni, pored druga Vesa (Veselin Đu
ranović) i Tora (Dobroslav Ćulafić), drugarica Perović (Olga), predsjednik
komisije Centralnog komitata za kulturu, drug Bućin (Nenad) i Durutović
(Svetozar), članovi Sekretarijata Centralnog komiteta i ja.
Mi smo prije nekoliko dana, prije desetak dana od drugarice Latinke
Perović obaviješteni da su drugovi u Sekretarijatu CK Srbije osjetili potrebu
da sa nama obave jedan razgovor po nekim pitanjima iz oblasti kulture za
koje smo obostrano zainteresovani.
Nama je tada rečeno, da će Sekretarijat CK Srbije imati povodom toga
razgovora i sjednicu. U tu svrhu su došli drugovi Ajtić (Predrag) i Jovičić
(Vlado).
Ja, koliko sam shvatio, iako nijesam direktno sa drugaricom Latinkom
(Latinka Perović, sekretar CK Saveza komunista Srbije) razgovarao, najviše
se radi o aktuelnim idejno-političkim pitanjima vezanim za izgradnju
Njegoševog mauzoleja i pisanja istorije Srba. Ja predlažem da bi bilo
najbolje da razgovor vodimo tako, što bi informisali o tome što ste željeli, a
kroz diskusiju da se dogovorimo kako dalje i oko čega da se dogovorimo. Ja
mislim da je tako najbolje.
PREDRAG AJTIĆ
član Sekretarijata Centralnog komiteta SK Srbije)
Za nas je najaktuelniji bio povod taj, što se kod nas, u našoj Republici,
pre svega u Beogradu, a u poslednje vreme i u Novom Sadu, zbiva u vezi
sa akcijom izgradnje Njegoševog mauzoleja. Po našem saznanju, sve
te velikosrpske, nacionalističke snage, akciju koja se vodi za izgradnju
Njegoševog mauzoleja, vrlo obilato koriste kao povod za svoje političke
istupe, za akcije, naravno sa unitarističkih pozicija, a u poslednje vreme oni
počinju otvarati jedan široki front. Njima se pridružuju ne samo etatističke
snage, nego nam se čini, da su tu prisutni i informbirovci i anarho-liberalistički
elementi inkarnisani u onoj grupi na Filozofskom fakultetu. Lični, umetnički
motivi, ukusi itd, u čitavoj toj konstalaciji postaju drugostepeni, a za nas se
to pitanje postavlja, pre svega kao političko pitanje.
Mi smo u poslednje vreme imali određene akcije koje su vođene. Kako
smo suzili prostor za delovanje tih snaga na Beogradskom univerzitetu,
kako se to ograničilo na manju grupu od 50-60 ljudi, koji su i dalje aktivni,
oni su počeli da se postepeno pomeraju prema Novom Sadu. I tamo, kao
što znate, već nekoliko navrata dolazi do konflikta između njih i partijske
organizacije. Bio je slučaj sa Egerićem, a sada je slučaj saopštenje koje
su dali u „Indeksu“ koje je potpisano od studenata i od nekih nastavnika
Novosadskog univerziteta.
Složena situacija bila je na Beogradskom univerzitetu, na Filološkom
fakultetu. Tamo se održao jedan skup na kome su govorili neki profesori
Univerziteta, moram reći dosta viđeni, a učestvovao je i jedan broj drugih
kulturnih radnika, priličan broj studenata i došlo je nešto sa ulice. Ja sam
drugu Durutoviću o tome već govorio i obavestio ga o tome kako je taj zbor
protekao i do kakvih su zaključaka došli. To je uglavnom napad na izgradnju
mauzoleja, pa je donet kao zaključak, da Filozofski fakultet i njegovi organi
treba da postanu inicijativni odbor za jednu akciju za opoziv odluke o
izgradnji Njegoševog mauzoleja.
Mogli ste videti i iz novina da smo na to reagovali preko Konferencije
Socijalističkog saveza grada Beograda, a imamo nameru da to učinimo i preko
Univerzitetskog odbora, a ukoliko to ne bude dovoljno, i u svakom slučaju

preko Univerzitetskog komiteta. Naša pozicija u toj stvari vam je poznata.
Prvo, za nas to nije pitanje umetničko-estetsko, nego je pre sve
ga političko pitanje. To je platforma akcije tih unitarističkih snaga i veli
kosrpskih snaga, vezanih sa raznoraznim elementima i strujama.
Drugo, mi se smatramo dužnim i obaveznim, ne samo radi nas, nego
pre svega radi vas, da svaku manifestaciju paternalističkog, dušebrižničkog
i pokroviteljskog stava i odnosa prema odlukama samoupravnih organa u
SR Crnoj Gori, kao i u svakoj drugoj republici, osudimo i odbacimo kao
nespojive sa odnosima ravnopravnosti i međusobnog poštovanja, i na kraju
kao izraz nečega što je strano i samom telu srpske nacije. To je bila i biće
naša osnovna pozicija.
Kad ovo vama govorimo, ne činimo sa namerom da se žalimo na
teškoće na koje nailazimo. Ako ne bi bilo Njegoševog mauzoleja onda bi
došao neki drugi povod i pitanje, jer se ovde radi o unutrašnjem odnosu i
rasporedu snaga. Mi to činimo jer smatramo da ta razmena informacija može
biti korisna, može poslužiti i međusobnom razumevanju, može poslužiti u
koordinaciji akcija u onoj meri u kojoj je to i normalno, u meri u kojoj smo
saglasni. Mi mislimo da u ovoj stvari nešto zajednički možemo učiniti.
Prvo, hteli bi da vam kažemo, da veliki broj učesnika u ovim
manifestacijama i skupovima je crnogorske nacionalnosti i potiču dobrim
delom iz Crne Gore. To je slučaj čak i sa Novosadskim univerzitetom. Svi
mi mislimo, u toku leta kada se ti studenti vrate, da bi se moglo nešto preko
zvaničnih klubova sa njima učiniti i razgovarati.
Drugo, u toj akciji učestvuju, koliko je nama poznato i neki viđeniji
kulturni i naučni, ne bih mogao reći, javni radnici iz Crne Gore ali koji
pripadaju crnogorskoj nacionalnosti. Mi smo sa nekima od njih ostvarili
kontakt, upozorili ih da bi takvu akciju loše tumačili, da ne možemo da
tolerišemo da takva akcija u Srbiji i iz Srbije poprima politički karakter, da se
nadovezuje na velikosrpsku poziciju prema Crnoj Gori, i rekli smo na kraju,
ako imaju što da raspravljaju, da je mesto da se o tome raspravlja sa nama.
Mi smo mišljenja da bi bilo korisno, ako bi sa nekima od njih ostvarili
kontakt i pozvali ih na razgovor itd.
Treće, što bih u ovom momentu hteo da kažem i što bi se moglo reći, to
je da bi želeli da vam kažemo da možda sa vašim predstavnicima u federaciji
bi mogli da razgovarate, ili bilo bi poželjno da oni kada stupaju u kontakt sa
određenim sredinama u Beogradu, da vode računa kakve su te sredine itd,
jer se nama dogodi da obnavljamo istupe i sukobe sa nekim sredinama i
grupacijama. To nije slučaj samo sa drugovima iz Crne Gore nego i iz drugih
republika, oko jednog šireg odnosa, i onda nastaju tenzije, nerazumevanje itd.
To bi bilo najvažnije što smo mi smatrali da treba u početku razgovora
da kažemo.
Drug Vlado Jovičić je dnevno u toku tih kretanja i zbivanja kod nas
u vezi sa tom stvari. On raspolaže sigurno sa više informacija i elemenata i
može reći u toku razgovora još nešto, pa ćemo se nadopunjavati.
Ja sam hteo da kažem ovu stvar o kojoj smo na Sekretarijatu razgovarali.
Mi smatramo da bi bilo korisno, kao što je već drug rekao, uopšte sa onim
stvarima koje tangiraju i jednu i drugu organizaciju. Možda više kontakata da
ostvarimo i koordinirano da vodimo akciju. I zato, smatramo, da ima uslova
za to, jer vi ste često u Beogradu, pa smo mi spremni da te kontakte i davanje
tih informacija ostvarimo. Moguće je ići na dogovaranje, ali molimo da nas
shvatite da je nama nezgodno da budemo inicijator u toj stvari, baš zbog sve
te prošlosti, i sve to na neki način predstavlja hipoteku ili senku nad nama.
Predsjedavajući VOJO SRZENTIĆ

Pošto smo i mi u toku te akcije dosta radili, možda bi bilo dobro da,
radi toga, da i vi znate što smo mi do sada preduzeli i kakva su naša gledanja
i stavovi, da to kažemo, pa će to saopštiti drug Durutović.
SVETOZAR DURUTOVIĆ
U vezi sa ovim političko idejnim pitanjima koja su vezana oko akcije
za podizanje Njegoševog mauzoleja, ja bih nešto htio da kažem. Drug
Ajtić je i to pitanje sasvim određeno okvalifikovao kao političko-idejno
pitanje. Sve rasprave i akcije koje se u vezi sa tim vode preselile su se iz sfere
estetskog i umjetničkog rasuđivanja i rezonovanja i dostigle nivo i rang
izrazito političkog pitanja.
Mi smo u razgovorima i u sklopu akcije koju vodimo u Crnoj Gori,

inače, na sagledavanju političko-idejnih kretanja u sferi kulture, po ovom
pitanju šire raspravljali. Radi informacije, samo kratko da skiciram. Ovo
pitanje ima i svoju istoriju i predistoriju. Gotovo ima dvadeset godina od
kako je donešena odluka o izgradnji Njegoševog mauzoleja. I u glavnom
bitan razlog zašto nije ranije realizovana, bila su materijalna sredstva,
finansijska sredstva. I kada je nađen način da se do tih sredstava dođe
van budžeta, direktno i isključivo, onda se i pristupilo realizaciji ranije
utvrđenog projekta oko izgradnje Njegoševog mauzoleja. Ali, odjedanput,
podsredstvom i mobilizacijom različitih političkih snaga sa zajedničkom,
antisamoupravnom platformom u vezi sa ovim pitanjem, angažovale
su se i mobilisale novije snage. Ja mislim da ekscesnom i devijantnom
formiranju javnog mjenja, dijelom je doprinijela i štampa, dezinformišući
o pravim namjerama i smislu čitave akcije, izražavajući jedan pokroviteljski
odnos prema Crnoj Gori, prema svim tim organima samoupravljanja,
demokratskim, koji su odluku donijeli i pokrenuli akciju u vezi podizanja
Njegoševog mauzoleja.
Poslije dugih političko-estetskih rasprava, da se tako izrazim, došlo je
do političkih konfrontacija i na to se nadovezala crkva sa poznatom tužbom
Ustavnom sudu, sa zahtjevom da se, kako u tužbi stoji, a ne u realnosti,
sačuva, odnosno ne dozvoli rušenje Njegoševe kapele, da se sačuva Njegošev
testament i amanet, kako navodno Mitropolija crnogorsko-primorska
tvrdi, mada to nije stvarno, ni estetski ni činjenično ne stoji, nego se radi
o čistoj konstrukciji. Tu su mobilisani i advokati, a tu intenciju i namjeru
Mitropolije crnogorsko-primorske i Srpske pravoslavne crkve prihvatila
je i štampa, a posebno „Ilustrovana politika“. U tekstu na dosta agresivan
način obavijestila je javnost i popularisala akciju pravoslavne crkve. Mi
u gledanjima na te stvari, svakako, dvojimo one ljude koji iz estetskih
i umjetničkih ubjeđenja prilaze tim pitanjima sve do ovog trenutka i u
političkim ocjenama i kvalifikacijama, što znači da dvojimo i u isti koš ne
trpamo sasvim različite komponente ove akcije.
Ali, polazeći od jednog sasvim realnog političkog zaključka, da
u ovom trenutku, u ovom momentu, proširimo rasprave, obzirom na
to, i prihvatimo estetske rasprave oko toga, značilo bi da politički to nije
prihvatljivo. Jer, s obzirom da je ovo pitanje postalo dominantno političko

pitanje, koje zadire u neka fundamentalna prava crnogorskog društva,
a iz toga ocjenjujemo da je trenutno tako da ne trpi estetske i druge
konfrontacije jer one odmah, čim su izrečeni estetski sudovi, i skliznule su
na teren političkih odnosa.
Osobito je neprihvatljivo, u prirodi odnosa koje izgrađujemo danas,
taj dušebrižnički odnos, taj odnos kao prema jednom maloljetniku koji se
u raspravama, diskusijama ispoljava i nalazi svog konkretnog izraza i preko
nekih javnih sredstava komuniciranja. Oko toga pitanja vrši se i politička
mobilizacija, jer to pokušavaju pojedine političke tendencije da iskoriste za
svoje ispoljavanje.
Mislim da jedna od posebnih tema, posebno pitanje koje zaslužuje
pažnju, a mislim da je u zaključcima Izvršnog odbora Gradske konferencije
Socijalističkog saveza, ona se jasno manifestuje i izražava, jer nije dijelila te
snage na Crnogorce i one koji nijesu Crnogorci, nego je sve te velikosrpske
i druge antisamoupravne nasrtljivce definisala i stavila u isti koš, jer su sve
one na istom odstojanju od te demokratske, samoupravne platforme našeg
društva.
Jedan takav prilaz, sigurno metodološki može da se razdvoji, ali poli
tički ta ocjena koja je saopštena, i stavovi u zaključcima gradske konferencije
Socijalističkog saveza, politički je najprihvatljivija.
Sigurno da određena razmatranja zaslužuje i pitanje ponašanja Crno
goraca van Crne Gore. Ali, politički ne doprinosi dovoljno ni uspješnom
vođenju akcije ako se stvori atmosfera i formira javno mjenje da sve to čine
Crnogorci koji su van Crne Gore.
Otuda, po mom mišljenju, trebalo bi da dođe do izražaja to sadejstvo
komunista Crne Gore i radničke klase Crne Gore sa radničkom klasom
Srbije i komunistima Srbije.
Oblici dogovaranja između rukovodstva Saveza komunista, unutar
organizacije Saveza komunista, unutar ostalih smoupravnih, demokratskih
institucija dvije republike, treba da budu prisutna u toj akciji. Zatim, to
uzajamno informisanje i obavještavanje oko akcija koje se vode ili koje se
namjeravaju voditi oko ovog pitanja, da se antisamoupravne snage i anti
samoupravne tendencije i platforme ujedinjuju, mislim da bi dogovori i

sadejstvo, ne samo između partijskih institucija i ostalih društveno-po
litičkih organa, nego i između institucija koje djeluju na sektoru propagande,
na sektoru kulture u Crnoj Gori i Srbiji, doprinijeli da se skrati prostor na
kome mogu antisamoupravne, velikosrpske snage i djelovanje pravoslavlja
nalazi teren za svoj rad. Toliko sam ja imao da kažem.
VESELIN ĐURANOVIĆ
Ja bih htio samo nekoliko momenata da podvučem u vezi sa ovim
pitanjem, i mi mu tako pristupamo i čini nam se da svaka druga kvalifikacija
ne bi sigurno izražavala suštinu tog stanja.Kad to kažem, onda imam u vidu
ne samo ove momente na koje vi ukazujete, i na koje ste vi ukazali vezano
za djelovanje ostataka tih velikosrpskih šovinista, nego je to jedan širi okvir
političkog pitanja. U okviru toga mislim da je sljedeće važno. Sukob na
ovom pitanju se javlja i kao manifestacija određenih političkih odnosa u
Crnoj Gori.
Mi smo, kako što je Durutović rekao, imali tu odluku davno donešenu,
i deset godina od kada je donešena od 1952. do 1963. nije bilo nikakvih
rasprava i diskusija o tom problemu Njegoševog mauzoleja. Kasnije se
demokratizacijom društvenih odnosa otvorila određena diskusija oko
toga, a sa zaoštravanjem političkih odnosa u Crnoj Gori, naročito uoči
Petog kongresa SK Crne Gore, ovo pitanje se na određen način javilo
i kao odjek tih odnosa, tako da jedan broj ljudi, Crnogoraca koji žive u
Beogradu, političkih funkcionera koji u ovom trenutku možda i nijesu
najizrazitiji predstavnici Crne Gore u federaciji, računaju sa sukobom na
ovom pitanju u Crnoj Gori i sa eventualno mogućim komplikacijama koje
bi se, vjerovatno, mogle koristiti za akciju protiv rukovodstva u Crnoj Gori.
Ta inicijativa za obnavljanje akcije je imala ovakav karakter. U dva navrata
je crnogorska vlada raspravljala ovo pitanje, prvi put 1962. godine, i drugi
put 1965. godine. I oba puta je bio finansijski razlog da se do sada ovo
nije moglo ostvariti. Međutim, tadašnje Izvršno vijeće nije moglo da nađe
mogućnosti za godinu dana, kada je trebalo iz budžeta izdvojiti 300 miliona,
pa je donijelo odluku da se to odgodi, jer se ne može u tom roku realizovati.
Kada je utvrđivan srednjoročni plan 1965. godine, i kada se ponovo

postavilo pitanje budžetskih sredstava za ovo, kada se cifra popela na 700
miliona, i to je opet bio motiv zbog čega Izvršno vijeće nije moglo da ide u
realizaciju tog projekta.
Nazad dvije godine, data je inicijativa i ideja da se ide na opštedruštvenu
akciju, da se ne angažuju budžetska sredstva republike nego da se pokuša sa
jednom opštedruštvenom akcijom za finansiranje, za materijalnim sredstvima
koja bi osigurala realizaciju ovoga projekta. To je de fakto taj razlog koji je
bio prisutan posljednih 7-8 godina i koji je u dva navrata na sjednicama naše
Vlade bio razlog da se ne može ići na izgradnju. Potom je Cetinje preuzelo
inicijativu da ono bude, a ne republika, inicijator opštedruštvene akcije. I
tada je naše Izvršno vijeće početkom 1969. godine prenijelo na Skupštinu
opštine Cetinje svu dokumentaciju, sve odluke i materijale.
Tada je u diskusijama oko obnavljanja ovog pitanja i te akcije bilo dosta
prisutno mišljenje, da li će sadašnje crnogorsko rukovodstvo da se uključi u
tu akciju ili neće. Tu su bile određene kalkulacije, čak ko će biti predsjednik
odbora za podizanje mauzoleja, da li će se taj odbor pretvoriti u politički
punkt koji bi mogao da bude jedna dosta jaka pozicija u crnogorskim
uslovima za određenu političku aktivnost.
Međutim, mi smo u procjeni političkog momenta pošli od toga da
bi pitanje revizije te odluke dovelo do ozbiljne političke podjele u Crnoj
Gori. Podjela postoji i sada, ali je ona znatno manjih dimenzija nego što
bi bilo da se ide na reviziju te odluke. Mi smo smatrali da bi bilo politički
krajnje oportuno, da bi to dovelo do velikih političkih komplikacija, ići na
bilo kakvu reviziju te odluke.
Sada smo se mi uključili u tu akciju, tim prije što je taj finansijski razlog
otpao, iako se republika neće moći distancirati da sa određenim sredstvima
pomogne tu akciju.
Nama se pokazalo u najnovijim detaljima, da je tu bilo mjesta takvom
rezonovanju, da smo bili u pravu kada smo to tako uradili. To pokazuje,
moram da kažem, i stav Ustavnog suda u odnosu na tužbu crkve, to pokazuje
na određeni način, iako ja to ne bih želio da predimenzioniram, i diskusi
ja koja je vođena na sjednici Odbora za podizanje Njegoševog mauzoleja
koja je nedavno održana, na kojoj je bilo kritike na Vladu crnogorsku

od strane Vukmanovića (Svetozar-Tempo) i Popovića, gdje je pokušano
da se politički atakira na sadašnje rukovodstvo, Vladu itd. Poslije toga
drug Vukmanović je podnio ostavku, iako je u toj ostavci naglasio svoju
opredijeljenost za izgradnju mauzoleja na vrhu Lovćena.
Mislim da su to neki momenti koji stoje, ali vjerovatno sa kojima ne
možemo ići sada u javnost, ne možemo objasniti mnoge te stvari, ali vama
iznosimo ove stvari radi potpunije informacije o tim našim ocjenama.
Dvije stvari želim još da kažem u vezi sa tim. Kada bi sigurno to
pitanje bilo novo, kada ne bi imalo dvadesetogodišnju istoriju, sigurno da
bi naš odnos bio sasvim drugačiji. To je jedno.
Drugo, mi vodimo računa, i stalno to naglašavamo, da ne trpamo u isti
tabor pojedine ljude i mišljenja koji stvarno sa nekog estetskog stanovišta
gledaju na taj problem i koji nemaju nikakve veze sa političkim ujdurmama,
tako da kažem, koje pojedine političke grupe, ovome ili onome, ove ili one
političke karakteristike daju. I to nastojimo da diferenciramo, jer nemamo
nikakvog razloga da politički dajemo drugu kvalifikaciju. Ima dosta onih
koji imaju estetski prilaz drugačiji nego što je izražen u samoj činjenici
realizacije takvog projekta. Ima ljudi koji su inače protiv tih velikih, krupnih
spomenika, i to treba po našem mišljenju razumjeti i ne treba tu praviti
jedan front prema svima, nego praviti diferencijaciju što jasniju, prema
našem mišljenju.
Sljedeće što sam htio da kažem, vezano je za djelovanje Srpske pra
voslavne crkve, ne samo na ovom pitanju, ali je ona na ovom pitanju po
sebno došla do izražaja.
Vi ste vidjeli da smo mi preko naše Vjerske komisije išli na javno
iznošenje naših ocjena i stavova oko djelovanja Srpske pravoslavne crkve
- Mitropolije crnogorsko-primorske u odnosu na Crnu Goru i ne neka naj
važnija pitanja, među njima i pitanje mauzoleja.
Posljednje 4-5 godina ti odnosi sa crkvom su u stalnom zaoštravanju
i što vrijeme dalje odmiče, imamo jednu eskalaciju u zaoštravanju tih
odnosa. Oni su u ovom trenutku na jednoj maksimalnoj tački ključanja,
tako da kažem.
Mi smo prije ovog objavljivanja stava Vjerske komisije u javnosti, to su

naši stavovi, imali jedan razgovor sa mitropolitom crnogorsko primorskim
preko Vjerske komisije. Taj razgovor nije doveo ni do kakvih rezultata. Čak
što više on je pokazao, da po svemu sudeći, teško je ostvariti dalje kontakte
između crnogorskog društva i mitropolita. Tu su neke stvari bile posebno
značajne.
Prvo, da li Srpska pravoslavna crkva kao cjelina, uključujući Sinod i
patrijarha, stoji u cjelini na ovim pozicijama i nama je mitropolit crnogorsko-
primorski rekao da stoji i da oni gledaju na ovo pitanje kako i on gleda.
Mi stvarno mislimo da je to tako. Mi mislimo da mitropolit crnogorsko-
primorski ne bi bio toliko reakcionaran, tako da kažem, da ne bi išao toliko
reakcionarno, toliko oštro u sukob sa predstvnicima crnogorskog društva
da nema neko zaleđe.
DOBROSLAV ĆULAFIĆ
Ne bi bio toliko hrabar.
VESELIN ĐURANOVIĆ
Ne bi bio toliko hrabar. Mi smo učinili ovaj korak da izađemo sa
tim ocjenama i u tim stavovima smo iznijeli jedno mišljenje dosta jasno, i
nijesmo željeli da u ovom trenutku odmah izvršimo jednu konfrontaciju sa
cjelokupnom Srpskom pravoslavnom crkvom. Ali, postavili smo pitanje,
da li Srpska pravoslavna crkva svojim stavom stoji iza akcije koju mitropolit
crnogorsko-primorski sprovodi, jer je tužbu podnijela Mitropolija, odnosno
u ime Mitropolije jedna grupa advokata.
Zavisno od tih odnosa zavisiće i pitanje daljih naših odnosa prema
predstavnicima crkve i velikodostojnicima. Mi mislimo da se saradnja sa
ovim mitropolitom kao predstavnikom Srpske pravoslavne crkve teško
može nastaviti. Već nekoliko godina on kontinuirano ima jedan odnos
prema rješenju crnogorskog nacionalnog pitanja, tako kako je riješeno u
revoluciji i političkoj borbi. To je počelo istupanjem patrijarha Germana
u Crnoj Gori, i da ne ulazim u tu predistoriju tog njihovog odnosa. To je
sigurno jedna posebna dimenzija, ali sa ovim pitanjem podizanja mauzoleja

on vrši pritisak na sveštenstvo u Crnoj Gori. Vladika je poslao pismo
svim sveštenicima u kome traži izjašnjenje sveštenika na ovom pitanju,
garantujući da će to ostati njihova unutrašnja stvar i da će garantovati
slobodno izjašnjavanje.
Međutim, očigledno da iza toga stoji nekakva namjera crkve u
odnosu na sveštenstvo. Sveštenstvo, u osnovi najvećim dijelom se veoma
konstruktivno odnosi po ovom pitanju. Sada je bila sjednica Udruženja
pravoslavnih sveštenika. Stavovi iznijeti u referatu predsjednika Udruženja
su veoma konstruktivni. Oni, po svemu sudeći, ne dijele mišljenje crkve i
nalaze se u jednom sukobu sa njom. Koliki je stvarno taj sukob, ko sve u
tom sveštenstvu daje podršku crkvi i vladici, to je još teško u ovom trenutku
ocijeniti. Za nas je veoma značajna činjenica da svi zvanični stavovi Udruženja
govore o tome da je uticaj našeg društva na sveštenstvo još uvijek jak, čak bi
se reklo nešto veći nego što crkva ima uticaj. Ovo govorim više kao jednu
činjenicu koja ima svoju specifičnu težinu u ovim odnosima sa crkvom.
Mi smo, s obzirom na te odnose bili prinuđeni da u jednoj seriji članaka
u „Pobjedi“ okarakterišemo te odnose crkve prema našem crnogorskom
društvu.
Drugo, sa čim bih želio da vas upoznam je o tim pozicijama crkve
i njenom odnosu, na što ona u izvjesnom smislu računa, na te političke
odnose u Crnoj Gori o kojima sam govorio, i zašto su preskočili Ustavni
sud Crne Gore, zašto su rasturali tu svoju tužbu jednom broju institucija
van Crne Gore, ako se ne varam Pravnom fakultetu, a interesantno je da je
članak u „Indeksu“ skoro prepisana tužba Ustavnom sudu po svom sadržaju
i glavnim tačkama.
Mi smo dobili jednu peticiju od 30 crnogorskih intelektualaca
izvan Crne Gore u kojoj traže reviziju odluke. U toj peticiji pored nekih
estetskih rezona stoje neke tačke koje se isto podudaraju u cjelini sa tužbom
Ustavnom sudu.
Znači, pitanje ove akcije crkve je dosta tijesno povezano sa pozna
vanjem tih odnosa i igraju na tu kartu, računaju sa izvjesnim snagama u
okviru naših redova.
.......
Mi računamo sa svim ovim teškoćama, ali u svemu tome, i kad sve
na kraju rezimiramo, stojimo na stanovištu da treba što prije realizovati taj
projekat i time prekinuti sve te diskusije. Postoji realna situacija da se taj
projekat završi do jeseni iduće godine.
Čvrsto stojimo na stanovištu da ne vršimo nikakvu reviziju odluke jer
ne želimo da vršimo političku podjelu Crne Gore na tim pitanjima. Uopšte
ne smatramo da bi to bilo dobro i da bi to, ako bi se učinilo, bilo krajnje
pogrešan stav.
I sledeće, ne želimo da ulazimo u sporove i prepirke van Crne Gore, da
vodimo polemike i rasprave, ne želimo da se javljaju kao sporne strane čak
ni sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Nijesmo precizirali svoj stav prema
gledanju Ustavnog suda na ovom problemu, ne želimo da se tu javljamo kao
sporna strana sa bilo kim van Crne Gore.
Dalje, mislim u mjeri u kojoj to bude trebalo, davaćemo u javnosti
određena obavještenja, tamo gdje se radi o falsifikatima i podvalama. Tu
pripremamo jedan dokumenat čiji je cilj da ukažemo na neke falsifikate,
podvale koje se čine raznim putevima, prije svega tužbom Srpske pravoslavne
crkve i drugim dokumentima koji se plasiraju, i to ima svoj posebni aspekt.
Oni su čak u Parizu agažovali pojedine elemente koji su vezani sa francuskim
intelektualcima i pisano je pismo predsjedniku Titu iz Pariza u vezi sa tim.
Pripremamo jedan dokument, i tu se radi o činjenicama, da vidimo da
li se radi o kulturno-istorijskom spomeniku, da li se radi o kapeli i njenom
rušenju ili ne.
PREDRAG AJTIĆ
„Pravoslavlje“ je nešto objavilo.
VESELIN ĐURANOVIĆ
Onda u vezi sa tim da li je to svojina crkve ili nije itd. Kad pripremimo
ovaj dokument naša bi želja bila, bez obzira da li će doći do procesa na sudu
ili neće, ali je naša želja da na određeni način damo javnosti te činjenice, više
kao objektivno informisanje javnosti o nekim pitanjima koja su falsifikovana,
nego radi toga da bi vodili spor sa Srpskom pravoslavnom crkvom oko tog
pitanja.
PREDRAG AJTIĆ
Prvo bih hteo da kažem da shvatite našu situaciju da u nekim

sredstvima informisanja mi krajnje loše stojimo. Kad se radi o „Ježu“ mi
tamo nemamo člana Saveza komunista. Mi smo u neprekidnom sukobu
sa njima. O „Književnim novinama“ da ne govorim, znate koliko je tih
konflikata bilo, smenjenih redakcija i izdavačkih saveta. „Student“, a to
postaje i „Indeks“ stavljen je na dnevni red. Onda „Vidici“. Ima čitav niz
listova koji su van našeg uticaja ili gde je naš uticaj minimalan. To je jedan
proces koji je u toku i nastojimo da ojačamo naše pozicije i zato vas molimo
da shvatite tu našu situaciju.
Drugo, kada se radi o listovima kao što je „Politika“ kao što su „Večernje
novosti“, tu imamo članove Centralnog komiteta i sve što se tamo događa
pada na našu adresu. Mi smo prilično sa tim našim drugovima nategli odnose
da oni ne mogu prevaljivati krivicu na neke urednike rubrika. „Nin“ koji je
jedno vreme vrlo lošu ulogu odigrao u čitavoj ovoj stvari, tu je promenjena
ekipa u cjelini.
Treće, htio sam da vam pružim jednu informaciju o stavu Srpske
pravoslavne crkve, najnoviji do koga smo došli. Na poslednjem Saboru
Srpske pravoslavne crkve, kako je to German saopštio našoj Verskoj komisiji,
mitropolit crnogorski je insistirao da Srpska pravoslavna crkva bude nosilac
te tužbe Ustavnom sudu. Međutim, navodno je rečeno da je German odbio
takav zahtjev, da je rekao da svaki od vladika ima svoje lokalne probleme
i smatra da su to osnovni problemi Srpske pravoslavne crkve. Međutim,
crkva ne može da stane na takvo stanovište i da on smatra da je to eparhijski
problem, da se on kao Srpska pravoslavna crkva neće usprotiviti takvoj
politici njegovoj, ali ga neće ni pomoći ni podržati i stati u cjelini iza njega u
takvoj njegovoj poziciji.
I drugo, navodno su bili njegove namjere da se izabere, ne znam kako
da kažem, vikar, da bi se njemu pružila šansa da u natezanju ovih odnosa
podnese ostavku, da bi doprineo daljoj tenziji tih odnosa, a da dođe taj

namesnik koji bi tu njegovu funkciju vršio.
To su informacije sa kojima raspolaže naša Verska komisija. Ako je od
koristi mi bi mogli da damo autentičan tekst.
VESELIN ĐURANOVIĆ
Dobro bi bilo da to imamo, jer je mitropolit u razgovoru sa našom
Vjerskom komisijom dao drugačiju interpretaciju tog stava. Govoreći
o tome on je rekao da je za ovu njegovu akciju čitav Sinod. Imali smo
jednu informaciju koja je slična ovoj o kojoj si ti govorio, pa bi htjeli da to
provjerimo. Predsjednik Vjerske komisije Šuković mu je postavio to pitanje
u razgovoru i on je rekao da iza njega stoji i Sinod i Sabor.
DOBROSLAV ĆULAFIĆ
Izjednačio je njegovu akciju sa Sinodom.
PREDRAG AJTIĆ
Izvor ove informacije je naša Republička verska komisija.
VESELIN ĐURANOVIĆ
Ja sam htio da dam još dvije informacije. Mi smo imali razgovor
sa Titom na našu inicijativu i istovremeno smo ga informisali o ovoj
problematici. To je bilo u vezi ovih problema. On je rekao u razgovoru da je
svojevremeno dobio pismo od patrijarha Germana u kojem je tražio da ga
primi na razgovor. Drug Tito je rekao da ga neće primiti niti će odgovarati
na pismo.
Mislim da je u cjelini prihvatio naše mišljenje vezano za ocjene ove
problematike, a posebno u vezi sa tim je rekao da nije vidio potrebe da
Ustavni sud onako reaguje, jer je mogao da nađe načina da se distancira
od toga. To napominjem zato što ima jedan broj ljudi u Crnoj Gori koji
postavlja pitanje: što Tito misli o tome. Često puta se operiše sa takvim
navodnim mišljenjima itd. On je rekao da neće da se miješa u to jer je to
stvar Crne Gore.
Doduše, nama je rekao da treba da budemo u kontaktu sa drugim

republikama i da nam dadu druge republike podršku svemu tome. On se
slaže da je to isključivo političko pitanje, tu je saglasan sa tim, a uz to je rekao
da se radi o ostacima srpskih šovinista koji vrše atak na srpsko rukovodstvo.
To sam više htio da kažem kao vašu informaciju.
I drugo, oko štampe. Veljko Milatović je predsjednik Odbora za
izgradnju mauzoleja. On je imao jedan sukob sa direktorom „Politike“ na
ovom pitanju. Ne znam da li ste informisani o tome. Veljko je okarakterisao
odnos „Politike“ na pitanju Njegoševg mauzoleja tako da je rekao da
„Politika“ vodi anticrnogorsku politiku. Ne znam koliko to ima nekih svojih
posljedica.
Mi smo imali primjedaba na „Politiku“ to je činjenica, ne kažem da je
to jedan politički stav, ali se provlači u nekim stvarima nešto što očigledno
nije trebalo od strane „Politike“ da dođe. Samo jedan detalj. Kada je
objavljeno ovo da će Ustavni sud raspravljati, odnosno da je stigla tužba
Ustavnom sudu, mene je telefonom na stan zvao saradnik „Ilustrovane
politike“ i tražio intervju. Ja sam rekao da niti želim da dajem intervju niti
izjavu i da smatram da ne bi trebalo ni „Ilustrovana politika“ od toga da
pravi senzaciju.
Međutim, oni su dali onaj članak koji je prenio tu tužbu Ustavnom
sudu kroz riječi advokata. Ti su advokati, znamo ko su i kakvi su, i to je
izazvalo ozbiljne političke proteste i reagovanje kod ljudi, jer se automatski
podržala ta teza da se radi o dvije suprotstavljene strane. Znači, dvije
sporne strane, s jedne strane crkva, a s druge država u vidu Crne Gore. Mi
ne možemo biti nikakave sporne strane u tom pitanju. Kada su to uvidjeli
onda su napravili drugi članak.
Sa tog stanovišta imamo primjedbi i čini nam se da je moguće da se tu
izbjegnu neke stvari i ako treba da se „Politika“ javi onda treba da pođe od
političkog aspekta problema.
.....................................
DOBROSLAV ĆULAFIĆ
Da li možemo da privodimo ovaj razgovor kraju?
Meni se čini da je to što smo izvršli ovo međusobno informisanje oko

tih političkih zavrzlama, kako da kažem, bilo korisno iako smo od prilike
znali vaš stav. Ali, bilo je korisno da to čujemo i ovako i da vi budete od naše
strane informisani o tome kako mi gledamo na sve to, kako mi gledamo na
tu situaciju i da vam pružimo informaciju što smo mi do sada uradili.
Mislim da je mnogo značajno da i vi drugovi u Srbiji i mi ovdje u Crnoj
Gori imamo iste poglede i istu kvalifikaciju te akcije, da se radi o jednoj
političkoj raboti, i vjerovatno da će to biti od značaja i za Savez komunista
Srbije i za nas da u buduće na jednu eventualno ovakvu manifestaciju
možemo jedinstveno reagovati. To je dosta značajno i ovaj razgovor tome
treba da doprinese.
Inače, Veso (Veselin Đuranović) je govorio o tim načinima na koje
smo do sada reagovali, koristeći „Pobjedu“ i to saopštenje Vjerske komisije.
Mi smo nešto u Sekretarijatu razgovarali oko toga, da li na neki način, nešto
jasnije i određenije da reagujemo.
Međutim, ja mislim lično da ćemo, zavisno od toga kako će se razvijati
situacija, pošto definitivno pristupimo relizaciji tog projekta, može se
očekivati da kada radovi odmiču da to splašnjava, a inače treba očekivati da
će te snage sve to koristiti. Zavisno od toga mislim da ćemo mi ovdje biti u
situaciji da se odlučimo kako da reagujemo i u kojem momentu i na kakav
način.
Na kraju o tome pitanju kada se radi, mislim da bi u tom smislu
bilo dobro i češće da se dogovaramo i telefonski nazovemo, pošto faktički
više se stvari oko toga zbiva u Beogradu nego ovdje. I dobro bi bilo da se
informišemo oko toga zavisno što se bude zbivalo.
Inače što se tiče potrebe koordinacije i tješnjih kontakata i po ovom,
a posebno po drugim pitanjima, mislim da smo se složili da postoji potreba
za tim i da bi možda u nekom kontaktu, poslije ovih odmora i porazgovarali,
izvršili selekciju tih najznačajnijih pitanja koja imaju političke implikacije,
šire o tome razgovarali i dogovarali se.
Kada je ovdje bila delagacija Srbije dosta smo o tome razgovarali i to
je osnova od koje želimo po ovim pitanjima da idemo.Ne znam što bi mogli
danas drugo da zaključimo.
PREDRAG AJTIĆ
Ovo sam hteo reći da se ima tri-četiri dana desio jedan štrajk glađu na
Filozofskom fakultetu. Nije ozbiljnih razmera, radi se o njima dvadesetak,
već je to juče palo na dvanaestak njih. Oni pokušavaju da iziđu u širu javnost,
govori se o tome da bi želeli ići na miting koji bi okupio i kulturne radnike
na pitanju tih socijalnih razlika u našem socijalističkom konceptu, što je
bilo inače u junu, a tu se nadovezao i problem izgradnje mauzoleja. To se sve
prepliće. Mi ne znamo koliko je to ozbiljno, to su bile prve informacije juče,
ali imamo osećaj da se na taj način stvara napregnuta i konfliktna situacija.
To kažem samo radi toga da to imate kao elemenat u vašim raz
mišljanjima. Inače, mi ćemo napraviti jednu informaciju o tome.
VESELIN ĐURANOVIĆ
Mi smo nešto čuli, ali ne izvorno nego posredno.
PREDRAG AJTIĆ
Mi smo se postavili tako da to suzimo politički, idejnim akcijama, ali
nećemo prezati ni od administrativnih mera da to ne uzme šire razmere i
neke oblike javnog delovanja.
VOJO SRZENTIĆ
Ono reagovanje Socijalističkog saveza Beograda je veoma dobro bilo
jer je jasno kvalifikovano to što je pokrenuto na Filozofskom fakultetu.
VESELIN ĐURANOVIĆ
Kod nas vjerovatno postoji potpuna saglasnost u najširem krugu
političkog aktiva Crnogoraca da stav Savez komunista Srbije i političkog
rukovodstva Srbije na tim pitanjima je potpuno jasan i da ovdje u ovom
političkom rukovodstvu u tom pogledu nema nikakvih rezervi. Sve to što
se u posljednje vrijeme dogodilo, a vezano i za akciju Gradske konferencije
Saveza komunista u vezi sa „Književnim novinama“ u tome najširi politički
aktiv Crne Gore ima sasvim jasno stanovište.
VLADO JOVIČIĆ (član Izvršnog komiteta CK SK Srbije)
Kad smo formulisali te zaključke imali smo to u vidu. Nije se dogodilo

ono što se očekivalo, jer se smatralo da će političko rukovodstvo grada
nasesti, to se moglo čuti u nekim razgovorima, i da će reći da mauzolej
treba da se gradi. Međutim, bilo kakav decidiran odnos, bio on pozitivan ili
negativan, to bi u neku ruku predstavljalo tutorstvo.
Osjećam iz ovih neposrednih kontakata da se mnogo koristi posljednja
Njegoševa volja u vezi..... pa bi možda dobro bilo pogledati u zube ovoj izjavi
jer u interpretaciji drugih i Mažuranić nije pesnik itd., stalno se insistira na
tu poslednju volju, pa bi to trebalo bolje videti.
PREDRAG AJTIĆ
Ja mislim da ne treba sa ovog razgovora davati nikakvo saopštenje,
pošto je ovo jedan radni razgovor.
VOJO SRZENTIĆ
I ja mislim.
DOBROSLAV ĆULAFIĆ
„Vjesnik u srijedu“, isto se upliće, pa i hrvatski nacionalizam podgrijava
tu akciju i ubacuje se, vjerovatno sa željom da izazove nepovjerenje između
dva Saveza komunista, dvije republike, svako ima neku ambiciju da tu nešto
ušićari.
VESELIN ĐURANOVIĆ
Čitao sam iz novina o nekom pokretu mladih književnika na Lovćenu.
VLADO JOVIČIĆ
To bi mogao biti pokret književne omladine.
VESELIN ĐURANOVIĆ
Moralo bi se vidjeti šta je to.
VOJO SRZENTIĆ
Nije isključeno da bi se i to moglo iskoristiti.
VESELIN ĐURANOVIĆ
To je akcija ovog Doma omladine.
VLADO JOVIČIĆ
Ako je to akcija Doma omladine onda će to biti u redu, ali se bojim da
se ne ubaci književna omladina.
VOJO SRZENTIĆ
Ja mislim da možemo zaključiti ovaj razgovor.
(razgovor zaključen u 10,25 časova)

Збирка списа Црногорских владика 221
UDK 327(497.16:436)(093)
Jelena STRAHINJA
Viši savjetnik II, Državni arhiv Crne Gore-Istorijski arhiv Kotor
Tina UGRINIĆ
Viši savjetnik II, Državni arhiv Crne Gore-Istorijski arhiv Kotor
ZBIRKA SPISA CRNOGORSKIH VLADIKA

Međususjedski i pogranični odnosi Petra II Petrovića Njegoša i
Austrije
Sažetak: U ovom radu akcenat je na međususjedskim odnosima Crne Gore i Austrije

od druge polovine 18. do prve polovine 19. vijeka. U radu je analitički obrađeno 25 pisama
Petra II Petrovića Njegoša i 29 dokumenata vezanih za njegovu vladavinu. Ona sadrže
značajne podatke o načinu rada crnogorskih i austrijskih upravnih i pravosudnih organa, i
važna su za izučavanje istorije pravosuđa i diplomatije Crne Gore. U pismima je najčešće riječ
o metodama korišćenim od stane vlasti dviju država u cilju suzbijanja krađa, ubistava, krvne
osvete i sličnog.
Ključne riječi: Petar II Petrović Njegoš, Austrija, Okružni kapitanat u Kotoru,

Senat, Sreski sud Kotor, Okružni sud u Kotoru.
COLLECTION OF DOCUMENTS OF THE MONTENEGRINBISHOPS

BORDERANDNEIGHBORLY RELATIONS BETWEEN PETAR II
PETROVICNJEGOSHANDAUSTRIA
Abstract:This paper focuses on the neighbourly relationship between Montenegro

and Austria from the second half of the 18th to the first half of the 19th century. It gives 25
analytically processed letters written by Montenegrin Bishop-Prince Petar II PetrovićNjegoš,
as well as 29 other documents from the time of his reign. Both, the letters and the documents
contain important data on the manner of work of Montenegrin and Austrian administrative
and judicial bodies. Besides, they offer significant facts for the studying of the history of the
development of Montenegrin judiciary and diplomacy. The letters most often talk about the
measures taken by the two states aimed at preventing thefts, murders, blood feuds etc.
Key words: Petar II PetrovićNjegoš, Austria, Kotor District Captaincy, Senate, Kotor
Basic Court, Kotor District Court.
Državni arhiv Crne Gore – Istorijski arhiv Kotor trenutno raspolaže

sa 144 arhivska fonda i 30 zbirki dokumenata. U raznovrsnoj arhivskoj građi
ovog arhiva, značajno mjesto zauzima arhivska zbirka pod nazivom Zbirka
pisama crnogorskih vladika (u daljem tekstu VLAD), koja sadrži pisma
crnogorskih vladika Petra I Petrovića Njegoša i Petra II Petrovića Njegoša.
Zbirka ima neprocjenjiv značaj za izučavanje istorijskih i društvenih
prilika Boke Kotorske, Crne Gore i njenog susjedstva od kraja 18. do prve
polovine 19. vijeka. Formirana je u Istorijskom arhivu Kotor izdvajanjem
dokumenata iz arhivskog fonda Okružni sud Kotor, i sadrži podatke o
mjerama preduzimanim u funkciji spriječavanja pograničnih sukoba i
očuvanja mira između dvije države. Naime, ova građa čiji su stvaraoci,
osim samih vladika, i različiti upravni i pravosudni organi, kao na primjer,
Okružni kapitanat, Okružni sud Kotor, Sreski sud Kotor, Sreski sud Budva
i Sreski sud Herceg-Novi, daje uvid u organizaciju i način rada upravne i
sudske vlasti, kao i funkcionisanje međususjedskih odnosa Crne Gore i
Austrije.
Viševjekovni suživot različitih etničkih i vjerskih grupa na relativno
malom prostoru Kotora i Boke Kotorske, recipročno je uticao na jezičku
raznovrsnost i bogatstvo ove zbirke. Najveći dio dokumenata pisan
je na slovenskom i italijanskom jeziku i mletačkom idiomu, koji je i u
vrijeme austrijske i uprava drugih država bio zvanični jezik njihovih
administracija. Dokumenta nastala radom upravnih i sudskih organa
pisana su administratvnim jezikom i formalnog su konteksta, za razliku
od pisama vladike Petra II Petrovića Njegoša u kojima se vide njegovi lični
stavovi, naročito onda kada se, koristeći se pismima punim konvencionalne
kurtoazije, zapravo zauzima za opšte interese crnogorskog naroda.
Zbirka dokumenata VLAD sadrži ukupno 94 pisma i dokumenta

nastalih u hronološkom rasponu od 1766. do 1842. godine. Petar I Petrović
Njegoš potpisuje 43 pisma, a Petar II Petrović Njegoš 25 pisama. U
ovom radu analitički su obrađena pisma Petra II Petrovića Njegoša i 29
dokumenata vezanih za njegovu vladavinu koja su stvarana u kotorskim
upravnim i sudskim organima. Za svako Njegoševo pismo postoji prevod na
italijanskom jeziku rađen u kotorskim kancelarijama od strane prevodilaca
Gritija i Dedića. Ona su nastala u periodu od 1831. do 1846. godine, dok je
Petar II Petrović Njegoš bio na vlasti kao vladika. Vrhovnu zakonodavnu
i upravnu vlast vršili su Senat formiran od 12 najistaknutijih crnogorskih
starješina i Gvardija koja je rješavala manje sudske sporove. Na drugoj
strani, Boka Kotorska je ulazila u sastav Kraljevine Dalmacije koja je bila
austrijska pokrajina. Na čelu pokrajinske vlasti bio je Guverner, a glavni
organ vlasti Vlada sa sjedištem u Zadru. Kotor je u to vrijeme bio jedan od
okruga Dalmacije, i u njemu je bilo smješteno sjedište Okružnog kapitanata
kao organa upravne vlasti. Sudsku vlast u okrugu Kotor vršili su Okružni
sud Kotor i Sreski sud Kotor. Više podataka o funkcionisanju crnogorske i
austrijske upravne i sudske vlasti, moguće je dobiti kroz primjere rješavanja
nekih konkretnih problema o kojima je riječ u vladičinim pismima. Za
sva pisma i popratnudokumenatciju koja ide uz njih, urađena su naučno-
informativna sredstva u formi regesta i sumarno-analitičkog inventara koja
su prikazana u nastavku ovog rada. Regesta slijede hronološki redosljed
samih dokumenata, počevši od prvog napisanog 1831. do posljednjeg
nastalog 1846. Građa je arhivistički sređena, a što se tiče njenog fizičkog
stanja, svakako da bi zbog njenog značaja bilo potrebno izvršiti konzervaciju
u cilju njenog trajnog očuvanja1.
Zbirka dokumenata VLAD koja se čuva u Istorijskom arhivu Kotor
ima izuzetan naučni značaj. Dokumenta sadrže podatke o načinu rada
1
U toku obrade zbirke, ustanovljeni su neki propusti nastali prilikom njenog
samog formiranja. Naime, za određena dokumenta potrebno je izvršiti korekciju u sig-
naturama, budući da se ne podudaraju sa hronološkim rasporedom unutar zbirke (u pi-
tanju su dokumanta VLAD 63, VLAD 64, VLAD 65, VLAD 68, VLAD 69, VLAD 72,
VLAD 73, VLAD 74,VLAD 76, VLAD 78).
pravosudnih i upravnih organa Crne Gore i Austrije, i značajna su za

izučavanje istorije prava i diplomatije Crne Gore u periodu od druge
polovine 18. vijeka do sredine 19. vijeka. Pored ove zbirke, u Istorijskom
arhivu Kotor postoje mnogi lični i porodični fondovi, čijim se izučavanjem
može doći do dodatnih podataka vezanih za vladavinu Petra II Petrovića
Njegoša, budući da je poznato je on održavao prijateljske veze sa nekim
Bokeljima, i da je jedna od posljednjih želja u njegovom testamentu upravo
ona da još jednom posjeti Kotor.
VLAD
Zbirka pisama crnogorskih vladika
1766 - 1846.
Ukupno pisama: 94
Dužina u metrima: 0,08
Stepen sređenosti zbirke: arhivistički sređeno
Jezik i pismo: slovenski, ćirilica i latinica, i italijanski jezik (mletački idiom)
Osnovni sadržaj i značajnije pojedinosti zbirke: Pisma crnogorskih vladika,
kao i dokumenti vezani za njihovu vladavinu
Komplementarni izvori za izučavanjke zbirke: Spisi Okružnog suda Kotor
Istorijat stvaraoca zbirke: Zbirka nastala u Istorijskom arhivu Kotor od
poklonjenih i otkupljenih dokumanata, kao i od dokumenata Okružnog
suda Kotor
Bibliografija o zbirci: dr JevtoMilović: „Zbornik dokumenata za istoriju
Crne Gore“, (1685-1782), Cetinje 1956. godine.
Signatura: VLAD II - 76
Datum: 18. januar 1831.
Mjesto: Cetinje
Napomena: pismo pisano ćirilicom, postoji prevod na italijanskom jeziku;
u ovom pismu Vladika se potpisuje kao Rade Petrović.
Pismo crnogorskog vladike Petra II Petrovića Njegoša gospodinu

Marteliniju, okružnom kapetanu u Kotoru. Vladika se obraća kapetanu
s molbom u vezi sa slučajem Vuka MuratovogKrivokapića.Vuk se sa
Rišnjanima prethodno zavadio, i toga dana kada je uhapšen došao je da se
sa Rišnjanima dogovori kada će se međusobno izmiriti. Vladika kaže da,
prema njegovim saznanjima, Vuk nije kriv i da ga nije trebalo lišiti slobode i
kazniti, već da su uzrok svemu njegova braća, kao i da se nada da će Vuk biti
pušten na slobodu.
Vladika u pismu kaže da ne zna šta će uraditi mještani Cuca koji,
ukoliko pređu na teritoriju Austrije, moguće da će činiti nerede kako bi
pokazali da je njihov brat nepravedno lišen slobode. Na kraju pisma Vladika
piše kapetanu da uradi sve što može zarad mira u susjednim provincijama.
Datum: 10. februar 1832.
Mjesto: Cetinje
Napomena: pismo pisano ćirilicom, postoji prevod na italijanskom jeziku.
Pismo crnogorskog vladike Petra II Petrovića Njegoša upućeno

gospodinu Marteliniju, okružnom kapetanu u Kotoru. Kaže da mu je čast
odgovoriti mu na pismo u kome se od njega, Vladike, traži da kaže da li su
se zaista izmirili mještani Cuca i Orahovca. U vezi sa tim, Vladika piše da su
gore pomenuti, 1830. godine izravnali dugove zbog međusobnih krađa i da,
koliko je njemu poznato, među njima nema tražnji.
Mjesto: Cetinje
Napomena: pismo pisano ćirilicom, postoji prevod na italijanskom jeziku.
Pismo Petra II Petrovića Njegoša Okružnom kapitanatu u Kotoru u

kome piše o „otmici“ Krstine, kćerke Boža Dabovića iz Grblja, od strane
Đura Stankova Stanišina Ćeklića. Krstina je Vladici ispovijedila da ona
nije oteta nego da se dobrovoljno obećala Đuru Stankovu, a otmicu je

isplanirala jer se bojala da svome ocu ispriča da se prethodno bila obećala
Đuru Stankovu.
Signatura: VLAD II - 48/6

Datum: 20. mart1835.
Mjesto: Cetinje
Napomena: obavještenje na italijanskom jeziku.
Obavještenje Okružnog kapitanata upućeno Prvostepenom okru

žnom sudu. Traži se od prvostepenog Okružnog suda da ustanovi razloge
zbog kojih je crnogorska vlast odbila da preda otetu djevojku.
Datum: 18. avgust1836.
Mjesto: Cetinje
Napomena: pismo pisano ćirilicom, postoji prevod na italijanskom

jeziku; nije napisana titula, ime i prezime onog kome se Vladika obraća,
pretpostavlja se da je upućeno okružnom kapetanu u Kotoru.
Pismo crnogorskog vladike Petra II Petrovića Njegoša za koje se,

budući da nije napisana titula, ime i prezime onog kome se Vladika obraća,
pretpostavlja da je upućeno Okružnom kapitanatu u Kotoru. U pismu
Vladika traži da okružni kapetan u Kotoru uzme pod zaštitu njegovu rodicu
Stanu. Naime, Stanin pokojni muž knez Ivo Bojković stradao je 1824.
godine zbog zlodjela nekih Popovića, nakon čega je ona ostala sama sa troje
maloljetne djece. Od tada, ona trpi razne uvrijede od strane muževljeve
rodbine koja raspolaže njenim zemljištem bez njene dozvole. Takođe, njena
svekrva Kate Bojković, koja je živjela u zajednici sa njom punih 17 godina,
sada zahtjeva od Stane da joj isplati novac za tih 17 godina kao i novčanu
protivrijednost za plodove od sve zemlje i vinograda koje su joj njena djeca
ostavila nakon raspodjele. Vladika zahtijeva od kapetana da Stanu pravno

zaštiti i napominje da Kate treba da dobije sve ono što joj pripada i što su
joj djeca ostavila, ali da joj Stane ne smije dati ništa drugo sve dok njena
djeca ne navrše 18 godina. Na kraju Vladika kaže da se nada da će njegova
molba biti ispunjena, i da ne može da garantuje da u protivnom neće doći
do sukoba između Njeguša i mještana knežine Bojković, budući da je za
Crnogorce velika uvreda kada im neko vrijeđa sestru.
Signatura: VLAD II - 74/t

Datum: 3. septembar1836.
Mjesto: Cetinje
Napomena: obavještenje na italijanskom jeziku; nije naznačeno ko je
pošiljalac obavještenja.
Obavještenje upućeno Sreskom sudu u Kotoru da se sazovu sve

stranke ili njihovi pravni zastupnici u slučaju udovice Bojković, kako bi se
postigla nagodba. U slučaju da Sud ne uspije da nagodi zavađene stranke u
postupku, nalaže se da se kazne krivci i da se zaustavi maltretiranje udovice
Bojković, jer će u suprotnom biti preduzete zakonske mjere.
Datum: 27. april1838.
Mjesto: Cetinje
Napomena: pismo pisano ćirilicom, ne postoji prevod na italijanskom
jeziku.

Okružnom kapitanatu u Kotoru. Vladika ih obavještava da će im poslati
Sava Dubovičanina. Naime, Okružni kapitanat je u svom pismu od 27. marta
obećao Vladiki da će sudu preporučiti pomenutog Sava Dubovičanina, kako
bi mu isti što prije riješio njegovu molbu protiv Anđe Đurove Mendagalj.
Datum: 9. jun 1838.
Mjesto: Cetinje
Napomena: postoji samo prevod pisma na italijanskom jeziku, ne postoji
pismo pisano ćirilicom.

gospodinu Ivačiću, okružnom kapetanu u Kotoru. Naime, Vadika u pismu
zahvaljuje gospodinu Ivačiću zato što mu je prethodno bio odobrio posjetu
doktora Golgija. Budući da je doktor rekao Vladici da je potrebno u sljedeću
subotu još jednom da prekontroliše njegovo zdravstveno stanje, Vladika
moli gospodina Ivačića da mu odobri njegovu ponovnu posjetu.
Datum: 23. decembar 1839.
Mjesto: Cetinje
Napomena: pismo je pisano ćirilicom, postoji i prevod na italijanskom je
ziku.
Pismo crnogorskog Vladike upućeno Okružnom kapitanatu u Ko

toru. Vladika u pismu govori o slučaju ranjavanja Stjepa Radova iz Brajića
od strane Bela Ukmanovića iz Utrga. Naime, Stjepo Radov je zajedno sa 30
Brajića nasrnuo na stado Ukmanovića u namjeri da mu otme stoku. Uprkos
molbama Ukmanovića da mu ne otimaju stoku, Stjepo Radov je oteo
jednog jarca i uputio se ka Brajićima. Tada ga je Belo iz Utrga ranio opalivši
iz puške. Vladika zahtjeva od Okružnog kapitanata da zabrani Brajićima
da ubuduće čine ista nasilja i da ne provociraju mještaneUtrga, kako ne bi
došlo do nemira između dva susjedna mjesta.
Signatura: VLAD II - 49/1t

Datum: 9. januar 1840.
Mjesto: Kotor
Obavještenje upućeno sudu u Budvi, a poslato iz Kotora, pretpostavlja

se od strane Okružnog kapitanata. Nalaže se sudu u Budvi da ispita
istinitost tvrdnji izrečenih od strane Crnogoraca iz Utrga, budući da se
njihove tvrdnje razlikuju od onih koje su iznijeli Brajićani i da potom o
tome izvijeste Okružni kapitanat. Takođe, nalaže se sudu u Budvi da ponovi
naređenje Brajićanima da ne smiju sprovoditi osvetu niti bilo kakva zlodjela
na štetu Crnogoraca, i uvjereva ih da ured preduzima mjere za kažnjavanje
počinioca ranjavanja i njegovih saučesnika, ukoliko oni postoje.
Datum: 1. mart 1841.
Mjesto: Cetinje
Napomena: pismo je pisano ćirilicom, postoji i prevod na italijanski jezik.

Okružnom kapitanatu u Kotoru. Vladika ih obavještava da je tačno ono što
je kapitanat ustanovio, a tiče se slučaja krađe i ubistva u kući Đuranović.
Zločin je počinjen od strane 9 Crnogoraca i 4 Bokelja. Naime, nakon dugog
ispitivanja, ustanovljeno je da je glavni krivac Ilija Zloković iz Bijele, koji je
došavši na kotorski pazar, odabrao i naveo gore pomenutih 9 Crnogoraca i
odveo ih sa sobom barkom i potom su počinili zločin. Takođe, tu su bila i 3
Bokelja iz mjesta Mokrine, po imenu Krsto, Mitar i Lazar, koje je Zloković
nagovorio da učestvuju u zločinu. Što se tiče Iva Petrovića iz Škaljara, on
je kako su to svi jednoglasno potvrdili potpuno nedužan i nevin. Onaj
Crnogorac koji je među njih devetoricom proglašen za najvećeg krivca
odmah je strijeljan, dok će ostalih 8 biti kažnjeni novčanom kaznom ili
odsluženjem kazne u zatvoru. Što se tiče predmeta koji su odnešeni iz kuće,
Vladika je naložio da se predmeti koji su nakon raspodjele plijena pripali
Crnogorcima vrtate porodici Đuranović. Takođe, traži od kapitanata da
pošalje neku svoju osobu od povjerenja koja će preuzeti te stvari.

Mjesto: Kotor
Obavještenje upućeno sudu u Herceg-Novom, a poslato iz Kotora,

pretpostavlja se od strane Okružnog kapitanata. Nalaže se sudu da zadrži u
zatvoru Iliju Zlokovića i nakon što mu istekne odsluženje kazne zbog krađe.
Takođe, nalaže se sudu da preduzme mjere kako bi se utvrdio identitet
trojice Bokelja koje Vladika u svom pismu navodi kao saučesnike Zlokovića
u pljački. Pretpostavlja se da je Krsto kojeg Vladika pominje u pismu, isti
onaj Krsto Milošević kojeg kapitanat pominje u naredbi od 16. februara,
a da je njegov drug Lazar zapravo Lazar Gavrilov Glaus koji se već nalazi u
ovom zatvoru. Svi oni za koje se utvrdi krivica biće uhapšeni.

Mjesto: Kotor
Obavještenje upućeno Okružnom kapitanatu, u kome se nalaže da

proširi istragu kako bi se saznalo ko je treća osoba po imenu Mitar, nastanjen
u istom mjestu kao i Krsto Milosavljević i Lazar Mandić zvani Glaus, a za
kog se pretpostavlja da je učestvovao u krađi. Budući da je određeni Mitar
Jagnić iz Kamena prijatelj sa gore pomenutom dvojicom, i da je u pitanju
prilično opasna osoba sklona raznim zlodjelima, traži se da se na njega obrati
posebna pažnja. Ukoliko se ustanovi da postoji osnovana sumnja da je ta
osoba počinila zločin, treba je odmah uhapsiti. Kapitanat u odgovoru na
obavještenje kaže da su u krađi učestvovali pored devetorice Crnogoraca i
trojica iz mjesta Mokrine, čija su krštena imena Krsto, Lazar i Mitar. Kaže se
da se Krsto Milosavljević trenutno nalazi na Njegušima zajedno sa ubicom
Nikom Škerom za kojim je izdat nalog za hapšenje i da se, ako Vladika bude
imao interes, oni mogu uhapsiti.
Mjesto: Cetinje
Napomena: pismo pisano ćirilicom, postoji i prevod na italijanskom jeziku.
Pismo koje crnogorski vladika Petar II Petrović Njegoš upućuje

Okružnom kapitanatu u Kotoru. U pismu Vladika piše da su predmeti
ukradeni iz kuće Đuranović predati kapetanovom povjereniku Aleksi
Golubovu, zajedno sa popisom svih predmeta. Vladika kaže da mu još
uvijek nije saopšteno ko su trojica Bokelja koji su učestvovali u krađi.
Takođe, obavještavakapitanat da će on ispoštovati njihovu molbu i da im
stoga na kotorski Pazar šalje osmoricu Crnogoraca kako bi ih sud mogao
ispitati.

Mjesto: Cetinje
Popis predmeta koji su nakon raspodjele plijena pripali devetorici

Crnogoraca koji su počinili krađu u kući porodice Đuranović iz Jošica, a koji
su na Vladikin zahtjev vraćeni Okružnom kapitanatu u Kotoru: 1 ženski šal,
2 srebrna svjećnjaka, 2 pinjate, 2 vage, 2 tiganja, 2 plišane tkanine, 36 lakata
različite bijele postave, 8 malih srebrnih ožica, 8 piruna, 1 srebrni pirun,
6 nožića, 1 svileni pojas, 2 lencuna, 1 puška džeferdar, 1 puška ukrašena
sa 6 srebrnih pločica, 1 istambulski nož sa polomljenom oštricom, 1 sić,
1 prekrivač, 10 lakata šarene postave – treći dio jednog lencuna, 1 bušna
gvozdena ožica, 1 kružat sa srebrnim i pozlaćenim dugmadima, 1 đile, 1
mala torba, 7 komada zlata od 25, 5 grama, 1 zlatni prsten. U napomeni piše
da je u džaku u kom su donešene nabrojane stvari, nađena su i dva mala
pištolja i dvije kožne vrećice.

Mjesto: Kotor
Obavještenje Okružnog kapitanata upućeno prvostepenom

Okružnom sudu u Kotoru. U obavještenju se kaže da je jedan od devet
Crnogorca osuđen na Cetinju kao jedan od glavnih počinilaca krađe u kući
porodice Đuranović iz Jošica, a da je njegovo ime Puso Lazov Radonić iz
sela Rajević na Njegušima. Takođe, obavještava se sud da OkružnIkapitanat
još uvijek nema precizne podatke o imenima osmorice Crnogoraca koje je
crnogorska vlast kaznila za saučesništvo u pomenutoj krađi. Obavještava
se sud da se Ilija Zloković iz Bijele, koji je u Vladičinom pismu naveden
kao glavni organizator krađe, trenutno nalazi u zatvoru u Herceg-Novom
na odsluženju kazne zbog krađe. Data su naređenja da se zadrži u zatvoru i
nakon što mu istekne odsluženje kazne. Obavještava se sud da je potrebno
sprovesti istragu kako bi se utvrdila prezimena ostale trojice Bokelja koje
Vladika optužuje za saučesništvo u kazni, a koji se zovu Krsto, Mitar i
Lazar. Obavještava se sud da je na osnovu policijske istrage ustanovljeno
da je pomenuti Krsto zapravo Krsto Milošević iz Kamena i da se taj isti
Krsto ponekad javlja pod prezimenom Gojković ili Bojković. Zatim da se
pomenuti Lazar nalazi na odsluženju kazne u zatvoru, i da je njegovo puno
ime Lazar Gavrilov Glaus ili Glavan.

Mjesto: Kotor
Obavještenje Prvostepenog okružnog suda u Kotoru upućeno

Okružnom kapitanatu. Traži se od kapitanata da se obrati crnogorskim
vlastima kako bi u kotorski sud poslali osmoricu Crnogoraca koji su
učestvovali u krađi koju je pretrpjela Anđelika, supruga Špira Đuranovića
iz Jošica. Takođe, traži se da crnogorske vlasti saopšte imena i prezime

osmorice Crnogoraca i popis predmeta koji su im pripali nakon raspodjele
plijena u pomenutoj krađi. Traži se od crnogorskih vlasti da se navedu tačni
dani kada će pomenuta lica biti dovedena pred sud kako bi im se sudilo
prema austrijskom krivičnom zakonu. Takođe, traži se da se dnevno dođu
dvije osobe u periodu od 4 dana zaredom. Na kraju obavještenja kaže se
da se iščekuju rezultati istrage u cilju saznanja imena trojice Bokelja, kao
i predmeti koji su njima pripali nakon raspodjele plijena u krađi porodice
Đuranović.
Signatura: VLAD II - 64/t

Mjesto: Kotor
Obavještenje Okružnog kapitanat upućeno Prvostepenom okružnom

sudu u Kotoru. Kaže se da su predmeti koji su vraćeni nakon krađe iz Crne
Gore u Kotor, sada predati sudu i od suda se traži potvrda o prijemu. Takođe,
obavještava se sud da su na pazar došla sedmorica Crnogoraca koji se terete
za saučesništvo u krađi, a da se osmi nije pojavio, jer je po kazivanju perjanika
bio bolestan. Nalaže se sudu da što prije ispita pomenute Crnogorce.

Mjesto: Kotor
Obavještenje Okružnog kapitanata u kome se navodi da dvije kožne

vreće nađene u džaku u kojem su vraćeni predmeti opljačkani iz kuće
porodice Đuranović, pripadaju zapravo dvijema ženama sa Cetinja koje su
prenijele pomenute predmete iz Crne Gore u Kotor. Takođe se napominje
da se opljačkani predmeti sada nalaze u prostorijama suda u Kotoru.

Mjesto: Kotor
Obavještenje Prvostepenog okružnog suda upućeno Okružnom

kapitanatu. Sud potvrđuje prijem predmeta vraćenih nakon krađe iz Crne
Gore u Kotor. Takođe, obavještava se kapitanat da je na pazar došlo 6
Crnogoraca koji se terete za saučesništvo u krađi u kući porodice Đuranović
iz Jošica, a da Đuro Nikov Bećir i Joko, sin Filipa Savova Vrbice nisu došli.
Sud traži da kapitanat sa crnogorskim vlastima dogovori njihovog dolazak
na pazar. Kaže se da je Krsto Milošević zvani Goga iz Kamena ili Mokrine
koji se smatra glavnim organizatorom krađe, pobjegao u Crnu Goru gdje je,
da bi se dodvorio crnogorskom Vladici, srušio dio turskog mosta zvanog
Vezirov most. Sud traži da kapitanat zahtijeva od Vladike da se založi kako
bi pomenuti pod pratnjom bio doveden na pazar ili da bar navede u kom se
pravcu razbojnik zaputio ako se ne nalazi više u Crnoj Gori. Takođe, traži se
da kapitanat dozna od crnogorskih vlasti dužinu trajanja kazne na koju su
osmorica Crnogoraca osuđeni.
Mjesto: Cetinje
Pismo koje crnogorski vladika Petar II Petrović Njegoš upućuje

Okružnom kapitanatu u Kotoru. Obavještava ih da će Drago Ilijin iz
Bjelice i Stevan Milošev iz Ćeklića iduće subote doći na kotorski pazar sa
još jednom osobom i jednim čovjekom iz pratnje, kako bi svjedočili na
Sudu o tome ko ih je nagovorio na ubistvo supružnika Petrović iz Dobrote.
Vladika kaže da je dao naređenje da Đuro Nikov Bećir i Joko Filipov Vrbica
takođe u iduću subotu dođu na kotorski pazar kako bi ih sud ispitao. Što se
tiče poglavarove molbe kojom od Vladike traži da mu saopšti na koji način
su kažnjeni oni Crnogorci koji su optuženi za saučesništvo u krađi u kući

porodice Đuranović, Vladika odgovara da je glavni počinilac strijeljan, a da
su ostali kažnjeni kaznom zatvora i novčanom kaznom.

Datum: 1. april 1841.
Mjesto: Kotor
Obavještenje Okružnom kapitanatu upućeno Prvostepenom

okružnom sudu. Kaže se da Vladika nije odgovorio na molbu kapitanata,
u kojoj se traži da se izjasni o moralu Draga Ilijinog i Stevana Miloševog.
Obavještava se sud da će Đuro Nikov Bećir i Joko Filipov Vrbica doći na
kotorski pazar u iduću subotu kako bi bili ispitani zbog krađe u kući porodice
Đuranović. Napominje se da je sud prethodno bio poslao zahtjev za dolazak
pred sud ove dvije osobe. Obavještava se sud da se u vezi sa hapšenjem
Krsta Miloševića – Milosavljevića koji je pobjegao u Crnu Goru još uvijek
čekaju novosti.
Mjesto: Cetinje
Napomene: pismo pisano ćirilicom, postoji i prevod na italijanskom jeziku.

Okružnom kapitanatuu Kotoru, gospodinu Ivačiću. Vladika kaže da je
primio pismo od Mašana Perkova Vukotića i Filipa Mirkovića iz Mrkovine
koji mu saopštavaju da su došli poslom u Kotor, i da im je tom prilikom
Sreski sud u Kotoru oduzeo oružje. Naime, kod pomenutog Mirkovića je
pronađen pištolj za koji se pretpostavlja da je ukraden jednom Bokelju.
Vladika kaže da postoji mogućnost da je pištolj ukraden, ali da je potom
kupljen od jednog čovjeka iz Banjana. Dakle, pomenuta dvojica Crnogoraca
nisu ni krivci ni dužnici, i zbog toga ne postoji razlog da im se oduzme
oružje. Vladika stoga moli poglavara da naloži kome je potrebno kako bi im

oružje bilo vraćeno.

Mjesto: Kotor
Napomene: obavještenje na italijanskom jeziku.

žnom sudu u Kotoru. Kapitanat traži da sud preduzme mjere kako bi oružje
koje Vladike spominje u svom pismu bilo vraćeno Crnogorcima, ukoliko se
utvrdi da njima zakonito pripada. Takođe se kaže da se pomenuti Crnogorci
trenutno nalaze u Kotoru i da će biti poslati u sud kako bi bili ispitani.
Datum: 21.septembar 1842.
Mjesto: Cetinje
Napomene: pismo pisano ćirilicom, postoji prevod na italijanskom jeziku.
Pismo crnogorskog vladike Petra II Petrovića Njegoša upućeno okru

žnom kapetanu u Kotoru, gospodinu Ivačiću. Njegoš traži od kapetana
da izda naređenje da se mještanima Grahova od sada na dalje obezbijedi
slobodan ulazak u kotorski okrug. Prethodno, Vladika je sa hercegovskim
vezirom imao najprije sastanak u Dubrovniku, a potom je i potpisan
sporazum prema kome Grahovo i dalje pripada teritoriji Crne Gore.
Sastanku u Dubrovniku je prisustvovao kapetan, a kopiju sporazuma
Vladika mu je naknadno poslao.
Mjesto: Cetinje
Pismo crnogorskog vladike Petra II Petrovića Njegoša upućeno Okru

žnom kapitanatu u Kotoru. Vladika kaže da je primio dopis od kapetana u
kome mu saopštava da je nekoliko osoba iz Bajica stiglo u Stoliv i da su tom
prilikom uhapšeni pod sumnjom da su došli sa lošim namjerama. Njegoš kaže
da oni prethodno nisu dobili pasoše, i da su bili povedeni primjerom drugih
Crnogoraca koji su bez pasoša nesmetano boravili u Boki. Što se tiče njihovog
vladanja, kotorski sud im nikada nije ni zbog čega sudio te Vladika stoga
smatra da nisu s lošim namjerama došli u Stoliv. Vladika traži da kotorski sud
što hitnije riješi njihov sučaj. Takođe, smatra da oni nisu mogli počiniti krađu
koja se dogodila u noći između 6. i 7. marta, budući su u to vrijeme bili u
svojim kućama u Bajicama i da ima puno osoba koje to mogu da posvjedoče.

Mjesto: Kotor

žnom sudu u Kotoru. Traži se od suda da se što hitnije obavijesti kapitanat
o tome da li uhapšenici mogu biti sprovedeni u zatvor.

Mjesto: Cetinje
Pismo crnogorskog vladike Petra II Petrovića Njegoša Okružnom

kapitanatu u Kotoru. Vladika traži da se što hitnije riješi sudski postupak
protiv onih lica iz Bajica koji su uhapšeni u Stolivu i trenutno se nalaze
u zatvoru u Kotoru. Traži se da oni što hitnije budu pušteni na slobodu,
budući da sud nema dokaze da su oni počinili krađu koja se dogodila u noći
između 6. i 7. marta u kući porodice Radoničić u Prčanju. Vladika kaže da je
mogući krivac jedna osoba iz Herceg-Novog koja je uhapšena u isto vrijeme
kad i gore pomenuti i koja ih je nagovarala na zločin.
Mjesto: Kotor

žnom sudu u Kotoru. Traži se od suda da što hitnije odluči u postupku koji
se tiče uhapšenih Crnogoraca iz Bajica. Na taj način bi se izašlo u susret
Vladičinim molbama, koji bi zauzvrat takođe morao da ispuni zahtjeve koji
ću ubuduće biti njemu upućeni od strane austrijskih vlasti.
Signatura: VLAD II - 50t

Datum: 15. maj 1844.
Mjesto: Kotor
Obavještenje Okružnog kapitanataupućeno Prvostepenom okru

žnom sudu u Kotoru. Obavještava se sud da je kapitanat poslao dopis Vla
dici u kome se od njega traži da se na osnovu opisa štuca, izjasni da li je to
onaj isti štuc koji je on poklonio Bogdanoviću.
Datum: 7. maj 1844.
Mjesto: Cetinje

kapitanatu u Kotoru. Vladika kaže da je još 1841. godine kupio od trgovca
Pese neke štuceve. Određeni broj štuceva razdijelio je nekim Crnogorcima,
a među njima je bio i Drago Vukov Bogdanović iz sela Kopita na Njegušima.
On je dobio onaj štuc koji kapetan opisuje u svom pismu. Vladika traži da
se po prijemu njegovog pisma oslobodi pomenuti Boganović i da se kazne
oni zbog kojih je pretrpio štetu i potraćio svoje vrijeme.
Datum: maj 1844.
Mjesto: Cetinje

Dojmiju, okružnom komesaru u Kotoru. Vladika obavještava komesara o
slučaju ŠpiraMoškova iz Špiljara. Naime, pomenutom Špiru ukradena su
dva kotla i on za tu krađu optužuje Stanka Lazova Kapetanovića sa Njeguša.
Tim povodom, Vladika je saslušao Stanka Kapetanovića koji je izjavio
da nije kriv. Budući da nije bilo moguće dokazati njegovu krivicu, on je
oslobođen optužbe.
Datum: 19. jun 1844.
Mjesto: Cetinje
Pismo crnogorskog vladike Petra II Petrovića Njegoša upućeno go

spodinu Dojmiju, okružnom komesaru u Kotoru. Vladika se obraća ko
mesaru s mobom da pošalje dalje jedno njegovo pismo. Takođe, kaže da je
proslijedio svom bratu Peru zlatni sat koji je ovaj dobio na dar od guvernera
Dalmacije u Zadru.
Datum: 4. septembar 1844.
Mjesto: Cetinje

gospodinu Ivačiću, okružnom kapetanu u Kotoru. Vladika kaže da ga je
obradovala vijest da se kapetan nakon dugog odsustva vratio u Kotor i da
je dobrog zdravstvenog stanja. Vladika izražava žaljenje što, prilikom svoje
posljednje posjete Kotoru, nije imao vremena da posjeti kapetana, jer je

zbog obaveza hitno morao da se vrati u Cetinje. Nada se da će ubrzo biti
u prilici da se sastanu i nadoknade propušteno. Vladika na kraju pisma
pozdravlja kapetanovu suprugu i njihovu djecu.

Mjesto: Zadar
Obavještava se da je kotorski okrug poslao dopis u kojem Vladika

izjašnjava zašto se ne slaže sa dolaskom crnogorskih senatora Pera Petrovića
i Filipa Đuraškovića, kako bi svjedočili u sudskom postupku koji se tiče
pravoslavnog sveštenika Bogdana Stojanovića iz Brajića.

Mjesto: Zadar
Obavještenje Apelacionog suda u Zadru Prvostepenom okružnom

sudu u Kotoru. Nalaže se sudu u Kotoru da nastavi ispitivanje popa
Stojanovića, ne uzimajući u obzir izjave svjedoka iz Crne Gore. Naime,
uprkos molbama koje je poglavarstvo uputilo Vladici, pomenuta lica se nisu
odazvala pozivu kotorskog suda.

Datum: 7. Mart 1846.
Mjesto: Kotor
Obavještenje Okružnog kapitanata upravi Dalmacije u Zadru. Oba

vještava se uprava da je Okružni kapitanat 2. septembra prošle godine uputio
molbu crnogorskom vladici Petru II Petroviću Njegošu. Naime, kotorski

sud poziva Vladičinog brata Pera Petrovića i serdara Filipa Đuraškovića
da daju izjave u vezi sa slučajem pravoslavnog popa Stojanovića iz Brajića.
Kaže se da Vladika nije ispunio njihove molbe, i da je u svom pismu kazao
da pomenuta lica zbog svojih brojnih obaveza nisu u mogućnosti da dodju
u sud kako bi bili saslušani. Okružni kapitanatsmatra da su mali izgledi da
će pomenuti svjedoci biti saslušani, kako zbog njihovih brojnih obaveza
tako i zbog uvjerenja Vladike da oni zbog značaja svojih funkcija ne treba
da putuju u tuđu zemlju kako bi dali svoje izjave.

Mjesto: Cetinje

Okružnom kapitanatu u Kotoru. Vladika kaže da je primio dva pisma od
kapetana. U prvom pismu se kaže da su seljani Šišića u Grblju usmrtili
Pera Dragovog Martinovića iz Bajica, dok u svom drugom pismu kotorski
kapetan kaže da je gore pomenuti preminuo prirodnom smrću. Vladika
kaže da su prema njegovim saznanjima Joko Markov Đukić i nekoliko
njegovih drugova uhvatili i ugušili Pera Dragovog Martinovića. Vladika
kaže da običaji u Crnoj Gori poslije tako ozbiljnog zločina nalažu krvnu
osvetu. Umjesto da su pomenutog Martinoviča seljani Šišića predali Sudu
u Kotoru, oni sada pokušavaju da prikriju uzrok njegove smrti i prave se
nedužni. Serdar Bajica i mnogobrojna rodbina pokojnog Martinovića
smatraju da je uzaludno gubljenje vremena da se sastaju sa Šišićima, buduću
da oni negiraju krivicu za smrt Martinovića. Kaže se da će se sastati sa njima
onda kada se ustanovi da su oni krivci i da će istina izaći na vidjelo poslije
nekog vremena. Vladika na kraju pisma napominje da je on strogo zabranio
rođacima pokojnog Martinovića da se osvete Šišićima.

Mjesto: Kotor
Obavještenje Okružnog kapitanata Prvostepenom okružnom sudu

u Kotoru. Kapitanat proslijeđuje Sudu pismo crnogorskog vladike u kome
tvrdi da je 2. novembra 1844. godine ubijen Pero Dragov Martinović iz
Bajica od strane Joka Markovog Đukića iz Šišića i drugih seljana. Ukoliko
smatra potrebnim, sud je dužan pokrenuti sudski postupak.

Mjesto: Kotor
Obavještenje Prvostepenog okružnog suda Okružnom kapitanatu u

Kotoru. Traži se da kapitanat uputi dopis Vladici da u kotorski sud dođu
određeni Crnogorci i da daju izjave povodom navodne nasilne smrti Pera
Dragova Martinovića.
Mjesto: Cetinje
Napomene: pismo pisano ćirilicom, ne postoji prevod na italijanskom
jeziku.

Okružnom kapitanatu u Kotoru. Pismo je u vezi hapšenja pravoslavnog
popa Bogdana Stojanovića iz Brajića i ubistva dvojice austrijskih vojnika.
Datum: 9. maj 1848.
Mjesto: Cetinje
Napomene: pismo pisano ćirilicom, ne postoji prevod na italijanskom
jeziku.
Pismo crnogorskog vladike Petra II Petrovića Njegoša i Senata

upućeno kapetanu Lazu Prorokoviću na Njeguše. Obavještava se kapetan da
je dolazio Joko Perov Kašćelan da se žali Vrhovnom sudu radi zemlje koju je
kupio u Dugodoljanima, a pravo na tu zemlju sada mu osporavaju Vrbljani.
Mjesto: Cetinje

kapitanatu u Kotoru. Vladika se obraća kapitanatu s molbom u vezi Joka
Removog Miloševića iz Veljih Zalaza. Prema Vladičinim saznanjima,
pomenuti Joko je boravio nekoliko dana u Kotoru kada je uhapšen od strane
serdara Dendera pod sumnjom da je prethodno učestvovao u ranjavanju
samog Dendera. Vladika tvrdi da je Joko nedužan i da tome u prilog mogu
posvjedočiti Tomo Bogdanov Nikolić i druga lica iz Zalaza, koji su spremni
doći i dati izjavu Okružnom kapitanatu. Vladika moli kapitanat da izda
naređenje kako bi pomenuti Joko bio pušten na slobodu.

Mjesto: Kotor
Obavještenje Okružnog kapitanata prvostepenom oružnom sudu

u Kotoru. Kapitanat nalaže sudu da što hitnije riješi sudski postupak Joka
Removog Miloševića.
Mjesto: Cetinje

kapitanatu u Kotoru, gospodinu Ivačiću. Vladika se obraća kapetanu sa
molbom da se što hitnije riješi sudski postupak koji se vodi u kotorskom
sudu protiv Joka Removog Miloševića iz Zalaza. Naime, Vladika kaže da je
pomenuti Joko nedužan, jer u suprotnom ne bi boravio u Kotoru i izlagao
se riziku da bude uhapšen. Takođe, kaže da postoji 20 osoba iz Zalaza koji
su pred kotorskim sudom spremni posvjedočiti da Joko na dan zločina, za
koji mu se sudi, nije boravio na austrougarskoj teritoriji.
Mjesto: Cetinje
Napomene: pismo na italijanskom jeziku.

Ivačiću, okružnom kapetanu u Kotoru. Vladika se obraća kapetanu
s molbom da se nekim crnogorskim porodicama dozvoli prolaz kroz
austrijsku teritoriju na putu za Srbiju. Naime, neki Crnogorci su pogodili
prevoz brodom do Rijeke i zato su morali da prodaju svu svoju imovinu.
Kada su došli u Kotor, rečeno im je da im je kapitanat zabranio prolaz kroz
austrijsku teritoriju. Vladika sada traži od kapetana da im se dozvoli prolaz,
budući da se pomenute porodice nalaze u teškom položaju jer su prodali
sva svoja dobra. Takođe, napominje se da je prolaz do Srbije preko turske
teritorije veoma rizičan.
Datum: 6. maj 1845.
Mjesto: Cetinje

Ivačiću, okružnom kapetanu u Kotoru. Vladika se obraća kapetanu s
molbom da opravda nedolazak pred kotorski sud svog brata Pera Petrovića
i serdara Filipa Đuraškovića. Naime, pomenuta lica su bila pozvana da
budu ispitana od strane kotorskog suda povodom slučaja popa Stojanovića.
Vladika kaže da su pomeuta lica senatori i da zbog svojih obaveza ne mogu
napustiti Cetinje. Vladika predlaže kapetanu da sačini misiju od svojih
činovnika koji bi senatore ispitali u Cetinju.

Mjesto: Kotor
Obavještenje kotorskog suda Sreskom sudu u Budvi. Proslijeđuje se

pismo crnogorskog Vladike koje sadrži informacije koje mogu biti od ko
risti u sudskom postuku koji se vodi protiv popa Stojanovića.
Mjesto: Cetinje

gospodinu Ivačiću, okružnom kapetanu u Kotoru. U pismu Vladika kaže da
je pozvao na Cetinje osobe optužene za ubistvo austrijskog vojnika. Naime,
Vladika smatra da nekolicina Vujačića iz Optočića nisu krivi za ubistvo
stražara na Ograđenici, budući da su izjavili da, u slučaju da se dokaže
suprotno, da im se odrube glave.
Signatura: VLAD II – 62/2

Mjesto: Cetinje
Izjava nekolicine Vujačića iz Optočića u kojoj kažu da nisu krivi za

ubistvo austrijskog stražara na Ograđenici. Na kraju izjave postoje potpisi
znakom krsta ukupno petorice Vujačića.

Datum: 13. oktobar 1845.
Mjesto: Cetinje

kapitanatu u Kotoru. Vladika se obraća kapitanatu sa molbom u vezi slučaja
kneza Joka Bogdanovića iz Njeguša. Naime, pomenuti knez je dao 80 cekina
sada pokojnom Tomanu Mijuškoviću i njegovoj pokojnoj ženi Gordani
pod uslovom da novac koriste za života, ali da mu ga nakon njene smrti
vrate. Budući da je nakon njene smrti sav novac i imovina pripala sinovcima
pokojnika, Vladika traži od kapitanata da izda naređenja kako bi se knezu
Joku isplatilo 80 cekina od nasljedstva pokojnog Tomana.
Mjesto: Cetinje

Ivačiću, okružnom kapetanu u Kotoru. Vladika mu se obraća s molbom
da opravda nedolazak dvojice crnogorskih senatora, Pera Petrovića i Fi
lipa Đuraškovića. Naime, senatori su pozvani od strane kotorskog suda
da daju izjave povodom slučaja pravoslavnog popa Stojanovića iz Brajića.

Vladika kaže da senatori nisu u mogućnosti da dođu u Kotor zbog svojih
brojnih obaveza i, između ostalog, ističe da oni ne bi imali puno toga da
kažu budući da se zna da je pop Stojanović nedužan jer je na dan ubistva
dvojice austrijskih vojnika koje se dogodilo na Brajićima, on bio u Crnoj
Gori. Vladika predlaže da kapitanat pošalje neke svoje službenike u Cetinje
kako bi ispitali senatore.

Datum: 22. jul 1845.
Mjesto: Zadar
Obavještenje u kome se od uprave Dalmacije u Zadru traži da

pošalje novi dopis Vadici s molbom da pošalje crnogorske senatore u
Kotor. Naime, budući da su se ispriječile mnoge poteškoće u formiranju
komisije za saslušavanje crnogorskih senatora u Cetinju, traži se od Vladike
da pošalje senatore Pera Tomovog i Filipa Đuraškovića u Kotor ili u neko
drugo pogranično mjesto i da o tome prethodno izvijesti sud.
Mjesto: Cetinje

okružnom kapetanu u Kotoru. Vladika se obraća kapitanatu s molbom da
se od dobara pokojnog Tomana Puranova Ćeklića podmiri sa 45 talira Ivo
Rakov Radonjić iz Njeguša.

Mjesto: Kotor
Obavještenje Okružnog kapitanata upućeno Prvostepenom

okružnom sudu u Kotoru u kome se kaže da je Radonjić dobio uputstvo da
dođe u kotorski sud kako bi mu zakonskim putem bio isplaćen novac koji
mu se duguje.
Два писма поводом организовања прославе 150-годишњице Његошевог ... 249
UDK 323(497.16)”1963”
791 Petrović Njegoš P. II
Biljana DRAŠKOVIĆ
DVA PISMA POVODOM ORGANIZOVANJA PROSLAVE

150-GODIŠNJICE NJEGOŠEVOG ROĐENJA 1963.
Jubilej 150-godišnjice Njegoševog rođenja proslavljen je 1963.

godine. Prilikom priprema koje su se obavljale povodom ovog jubileja,
predsjedniku crnogorske skupštine Blažu Jovanoviću, obratio se pismom
(21. II 1961.) scenarista Dušan Đurović. U pismu Đurović saopštava
predsjedniku Jovanoviću da je napisao scenario za jedan dugometražni
umjetnički film o Njegošu. Đurović u pismu predlaže da se po njegovom
scenariju snimi film koji bi bio prikazan na proslavi povodom 150-godišnjice
Njegoševog rođenja. Crnogorsko rukovodstvo razmatralo je Đurovićev
prijedlog i prihvatilo njegovu ideju o snimanju filma.
U namjeri da pokažemo kako je osmišljavan sadržaj proslave
150-godišnjice Njegoševog rođenja i koliko je crnogorsko rukovodstvo
nastojalo da Njegošev Mauzolej na Lovćenu bude završen i svečano
otvoren 1963. godine, objavljujemo pismo scenariste Dušana Đurovića
upućeno predsjedniku crnogorske skupštine Blažu Jovanoviću, kao i pismo
(odgovor) koje je Đuroviću poslao, u ime Centralnog komiteta SK Crne
Gore, Veselin Đuranović.
Dokumenta koja objavljujemo nalaze se u DACG, AO SIONP-PG,
arhivska zbirka, „Zbirka Blažo Jovanović,“ (ZBJ, F. 33/61).
Pismo Dušana Đurovića, upućeno Predsjedniku Narodne skupštine

Crne Gore Blažu Jovanoviću, 21. 02. 1961. godine, Sarajevo.
Poštovani druže Predsedniče,
Obraćam Vam se zato što znam da imate široko interesovanje za sva

kulturna i umetnička zbivanja, naročito ona koja su u vezi sa Crnom Gorom,
i što verujem da ovo pitanje ne bi drugi uzeli u ozbiljno razmatranje, možda
zbog toga što vremenski stvar nije nama mnogo bliska i što imamo dosta
aktuelnijih problema i tema.
Evo o čemu se radi
Ja sam napisao scenario o Njegošu za jedan dugometražni umetnički
film. Literarno je ispao dobar i vrlo emotivan. Njegoš je uzbudljiv i tragičan
i kao stvaralac i kao borac za slobodu. Veliki patriota se bori sa strašnom
i teškom bolešću, i smrt je tu, a Omer-paša, kao strašan mrak, valja se od
Bosne ka Crnoj Gori. U tome je kreščendo tragedije.
Scenario (u kojemu se namerno omogućio jedan broj alternativnih
rešenja) dao sam Veljku Bulajiću da ga pročita. Vi znate da je on istaknuto
rediteljsko ime u jugoslovenskom filmu, koji je i u inostranstvu imao dobre
uspehe. Scenario mu se dopao i on bi se vrlo rado prihvatio da ga realizuje.
Sada momentalno radi na filmu o Zenici. Do avgusta će taj posao završiti, a
onda bi mogao da prihvati ovu stvar.
Ali se postavlja pitanje ko to da finansira. Zagreb hoće Matiju Gupca,
Bosna Vasa Pelagića, Srbija Dositeja ili ne znam koga drugog. A Njegoša?
Njegoša bi mogla jedino Crna Gora. Zato smo se rešili i dogovorili da se ja
vama lično obratim.
Njegoš je trajno ime u jugoslovenskoj kulturi. On bi izazvao veliki
interes i ako bi se emocija scenarija prenela na platno, imao bi nesumnjiv
uspeh. Zbog Njegoševe veličine, taj film ne bi bio sezonski. On bi se,
sigurno, pojavio u svim bioskopskim salama u Jugoslaviji i, najzad zadovoljio
potrebu škola koje se u modernoj nastavi sve više služe ovakvim sredstvima-
đaci i studenti bi ga gledali svake godine. Ako su moje pretpostavke tačne
- a ja sam u to uveren - onda bi se brzo ostvarila i sva finansijska sredstva

koja bi se u njega uložila. Čak bi, možda, ona omogućila da se ustanovi i
jedna Njegoševa nagrada, kao što postoje Prešernova, Zmajeva, Branka
Radičevića i dr. - koja bi imala jugoslovenski karakter.
Posebno, i iznad svega, jedan takav film o Njegošu - to je moje mišljenje
- trebalo bi da se pojavi prilikom velike kulturne svečanosti pred kojom se
nalazi Crna Gora, kada bude gotov Mauzolej na Lovćenu. Pod uslovom
da uspe, ja verujem da bi njegovo snimanje bilo u dobrim, savesnim i
ambicioznim rukama, film bi uveličao tu proslavu i lik našeg velikog pesnika
i mučenika, kao talas uzbudljivog i zdravog Njegoševog patriotizma i borbe
protivu mračnih sila, iz Crne Gore bi prošao kroz celu Jugoslaviju.
Osećao sam dužnost da ovo iznesem pred Vas. Vi mislite da bi jedan
takav film o Njegošu bio koristan (ne mislim samo na materijalnu korist) i
potreban i da bi njime trebalo upotpuniti proslavu otkrivanja Mauzoleja,
molim Vas, učinite - ako ima mogućnosti - da se priđe tom poslu. Možda bi
dobro bilo - ako je to put - da preporučite Lovćen filmu da pošalju nekog ko
bi razgovarao sa drugom Bulajićem i sa mnom.
Žao mi je što lično, i opširnije, ne mogu Vam izneti čitavu stvar kako
je ja zamišljam.
Nadam se da mi nećete zameriti što sam se Vama lično obratio, jer to
činim sa najboljim namerama.
Sarajevo, 21- II- 1961. Sa iskrenom željom za uspeh u Vašem radu

Srdačno Vas pozdravlja Dušan Đurović, Čelikova 2/II
NARODNA REPUBLIKA CRNA

GORA
N A R O D N A S K U P Š T I NA
KABINET PRETSJEDNIKA
Br. 129
Titograd, 8.III 1951. god.
Propratni akt Kabineta Predsjednika Skupštine NR Crne Gore kojim

se pismo Dušana Đurovića upućuje Centralnom komitetu SK Crne Gore
Br 129/61
CENTRALNOM KOMITETU SAVEZA KOMUNISTA CRNE GORE

-na ruke drugu Vesu Đuranoviću -
Po nalogu druga Predsjednika Narodne Skupštine, dostavljamo Vam

dopis Đurović Dušana, iz Sarajeva - Čelikova 2/II, koji se odnosi u vezi
scenaria o Njegošu za umjetnički film, s molbom na uvid.
PO OVLAŠĆENJU
PREDSJEDNIKA NARODNE SKUPŠTINE
ŠEF KABINETA,
Grujo Spahić
Odgovor Veselina Đuranovića Dušanu Đuroviću
Druže Dušane,
Prije neki dan drug Blažo je razgovarao sa mnom u vezi pisma kojeg
si ti njemu uputio 21. februara t.g. a u kojem si ga obavijestio da si napisao
scenario o Njegošu i iznio mišljenje da bi na osnovu tog scenarija trebalo
napraviti umjetnički film, koji bi se pojavio prilikom svečanosti otvaranja

Njegoševog mauzoleja 1963. godine.
Drug Blažo je rekao da je to zahvalna tema koju svakako treba i filmski
obraditi. Pitanje je samo da li će biti mogućnosti da se to realizuje do 1963.
godine. To stoga što su obaveze Crne Gore u pogledu izgradnje Mauzoleja
veoma velike.
Na osnovu njegove sugestije ja sam razgovarao sa direktorom Lovćen-
filma, A. Obradovićem i sporazumjeli smo se da ti scenario uputiš filmskom
savjetu Lovćen-filma koji će dati mišljenje o njemu i na osnovu svega toga
izraditi jednu grubu kalkulaciju o tome koliko bi odprilike iznosili troškovi
snimanja filma o Njegošu po tvom scenariju. Tada bi se vidjelo koliko bi
eventualne dotacije bile potrebne za njegovo snimanje i da li bi Republika
mogla da ih dade.
Ne znam da li sve ovo zadovoljava tvoje želje iznešene u pismu
drugu Blažu, ali sve je to nužno ovako uraditi da bi neko, bio to Lovćen film
ili ko drugi, istupio sa zahtjevom za dotiranje umjetničkog filma o Njegošu.
Titograd, Srdačno te pozdravlja

22. III 1961. godine Veselin Đuranović
Прикази 255
UDK 321.61:929 Petrović Njegoš P. II
Прикази
Živko Brković: „MOJE ARHIVALIJE O NJEGOŠU“
Praksa nam je pokazala da nikad nije kasno arhivističkoj stručnoj

javnosti predstaviti djelo koje po svom sadržaju i kvalitetu to zaslužuje.
Ako je suditi po onoj narodnoj „čemu je vakat, tome je i vrijeme“, upravo je
obilježavanje 200 godina od rođenje Njegoša prava prilika da jedan od tih
propusta ispravimo. Knjiga koju predstavljamo prvenstveno je zanimljiva

njegošolozima i istoričarima. Posebno je zanimljiva arhivistima jer im
potvrđuje da njihov, često nepriznat rad, kroz ovakva djela dobija pravi
smisao.
Knjigu Živka Brkovića Moje arhivalije o Njegošu, u izvanrednoj
transkripciji gotice Katarine Bles, prevodu sa njemačkog Sonje Madžar,
sa italijanskog Marte Minini i samog autora izdao je 2005. godine Unireks
iz Podgorice, a štampao na 193 strane, sa ilustracijama, u tvrdom povezu
Grafičar iz Užica.
Istoričar umjetnosti i književnik Živko Brković rođen je 1938. u selu
Velika (opština Plav). Njegova najpoznatija djela su Kritička analekta: 1965-
2002., Sudbina rukopisa “Gorskog vijenca”, Dedinje brdo čarobno-dom i grob
Crnboga, Šumanović, umetnik i ludilo, Krleža o likovnoj umetnosti, Fantastika
u srpskoj umetnosti, Ave, Šumanoviću, nismo te voleli i druge.
Knjiga govori o Njegošu kao osobi koju je na njegovim putovanjima
pomno pratila austrijska tajna policija, zatim o Njegošu kao istraživaču u
Arhivu Venecije i na kraju o sudbini rukopisa Gorskog vijenca. Podijeljena je
na tri poglavlja, od kojih su čitaocima prva dva potpuno nova, dok je treće
1987. objavljeno u skraćenom obliku u djelu pod naslovom Sudbina gorskog
vijenca.
U prvom poglavlju, kroz tajna dokumenata bečke policijske arhive
(1843-1847), možemo pratiti Njegoševe napore da se izbori sa unutrašnjim
političkim previranjima u Crnoj Gori, namjeri na napušti Crnu Goru,
prodaji nakita za nabavku žita crnogorskom narodu, kupovini oružja i
namjeri izgradnje brodova u cilji povratka izgubljenih teritorija (ostrva
Vranjina i Lesendro u Skadarskom jezeru). Posebno je značajno da se u svim
dokumentima Njegoš sključivo pominje kao crnogorski vladika, crnogorski
vladar, crnogorska vojska, a narod kao Crnogorci.
U drugom poglavlju, arhivistima svakako najzanimljivijem, su
arhivalije koje govore o Njegoševom boravku u Veneciji i istraživačkom
radu u njenom arhivu. Autor pretpostavlja da je Njegoš u Veneciji boravio
zbog prikupljanja materijala za knjigu Lažni car Šćepan Mali. Njegošev rad u
arhivu izazvao je nesuglasice između vlasti i arhivara, koji su mu dozvolili da
Прикази 257
neka od zabranjenih dokumenata prepiše. Između ostalih i pismo ruskog

cara Ivana Groznog mletačkom duždu u kojem kritikuje tadašnjeg papu. Svoj
istraživački rad Njegoš nie uspio završiti, već je za to ovlastio Šibenčanina
Nikolu Tomazea. On ovaj posao nije nikad završio, jer je „navodno“ ostao
bez pravnih istrukcija.
U trećem poglavlju, autor je izložio arhivalije koje svjedoče o velikoj
želji Aleksandra Karađorđevića da, prema riječima Hofingera, austrijskog
poslanika iz Beograda, rukopis Gorskog vijenca od Nacionalne biblioteke
Austrije „uzme kao povod da bi istakao da nije samo faktički vladar Crne Gore,
već i nosilac dinastičke tradicije tamošnje vladarske kuće, od koje potiče preko
majke“. Dokumentovan je napor državne administracije Kraljevine SHS
da putem razmjene, za 15.000 šilinga, uspješno otkupe rukopis Gorskog
vijenca. U nastavku su svjedočanstva o izradi fototipskog izdanja Gorskog
vijenca 1931. i dostavljanju primjeraka bibliotekama, unuverzitetima,
akademijama i istaknutim pojedincima 1936. godine. U crnu Goru su stigla
tri primjerka.
Oruginali korpusa arhiivalija iz trećeg poglavlja nalaze se u Drža
vnom arhivu Austrije i na izvanredan način dokumentuju životni put ruko
pisa Gorskog vijenca na relaciji Cetinje (1847.) – Beč – Beograd – Cetinje
(1962.).
Interesantno je da autor (str. 150) čitaoce svoje knjige podsjeća da
„na sudbinski itinererarijum ovog spomenika još nije stavljena tačka, jer ono
što je učinjeno voljom Maršala nije utemeljeno na međunarodnom zakonu o
kulturnom nasleđu. Spomenik je, takoreći po mraku, otuđen tajnom pogodbom
na relaciji Dedinje – Cetinje, iz tuđe zaostavštine, bez poštovanja vremenske
distance, bez kompetentnih obrazloženja i rasprava u javnosti“.
I neka je rukopis na Cetinju u Njegoševoj Biljardi. Tu je napisan i tu
mu je mjesto!
Možda je donijet po mraku, iz mraka, ali je sada na najsvetijem i
najsvjetlijem mjestu. Valjda će današnja Crna Gora znati da ga od gospodina
Brkovića zaštiti na pravi način. Sa naše strane mi smo na njen itineraruijum
stavili tačku,
Ovaj izuzetan doprinos proučavanju Njegoša opovrgava nekadašnje

i današnje oponente i kritičare u pogledu značaja njegovih putovanja i
štampanja knjiga. Govori nam kako je putovao, što je radio na svojim
putovanjima, čime se bavio, sa kime je kontaktirao i kakve je probleme imao
tokom svoje vladavine.
Ova knjiga je svojevrstan primjer i poziv arhivskim radnicima da ne
budu puki obrađivači i čuvari arhivske građe, već da iskoriste izdavačku
funkciju Državnog arhiva i publikuju arhivsku građu koja jedino u svom
izvornom obliku osvjetljava crnogorsku prošlost na pravi način.
(Miodrag Kirsanov)
Прикази 259
UDK 821.163.4.09 Petrović Njegoš P. II
Sreten Zeković: Simo Milutinović, Petar I, Njegoš, Crnogorski kulturni

krug Cetinje, 2013, strana 146 klasičnog formata (24 cm), tvrde korice
u boji.
Neoriginalni naslov ”Ogledalo srpsko” i posveta ”Luče mikrokozma”
Suštinski predmet ove knjige je krivotvorstvo Sima Milutinovića

spisa Petra I i Njegoševih djela Ogledala gorskog i Luče mikrokozma, na što
se ovdje prvi put ukazuje. Zato je naslov ove knjige dopunjen podnaslovom
Krivotvorstvo Sima Milutinovića.
U knjizi se problematizuje i dokazuje preinačenje, falsifikovanje
i krivotvorenje spisa Petra I koje je izvršio Simo Milutinović u svojstvu
Vladičinog pisara: epske pjesme i tzv. Kratka istorija koje se neosnovano,
kako kazuje Zeković, bez čvršćeg osnova, izvornika i valjanih dokaza,
pripisuju vladici Petru I; pismo Aleksiju Karađorđeviću u ruskoj vojsci
(sinu Karađorđa) zbog kojeg je izbio teži diplomatski spor između Petra I i
Miloša Obrenovića; testament Petra I, što je iskoristila Njegoševa opozicija
u borbi za vlast kojoj se pridružio i Simo, a svoju Istoriju Crne Gore Simo
pripisuje istom Vladici, bez pouzdanog osnova, na osnovu ”usnog pričanja”,
kako piše sam Milutinović. Takođe se prvi put ističe i dokazuje da je
”zasluga” Simovog preinačenja, falsifikovanja i krivotvorenja podastiranje
mita, odnosno narodne tradicije i predanja o navodnoj Istrazi poturica, čiji
su primarni izvori upravo: epske narodne pjesme, koje je navodno sakupio
Simo, njegova Istorija Crne Gore i Kratka istorija, koju je Vladici pripisao
Dimitrije Milaković. Time je podastrt i izgrađen mit, odnosno narodna

tradicija i predanje o navodnoj Istrazi poturica koja je pripremljena za
Njegoša.
Takođe, ovđe se prvi put ističe Simovo posredovanje i „prstostavljanje“,
kako piše Zeković, u krivotvorenje navodne Njegoševe posvete u stihovima
episkopu Nikiforu Maksimoviću (Vukosavljeviću?) na Vukovoj Danici za
1826. i njegovo neposredno krivotvorenje posvete i naslova u Ogledalu
srpskom i posvete u Luči mikrokozma na što se u ovoj knjizi prvi put ukazuje.
Prvi recenzent ove knjige, dr Adnan Čirgić piše da je riječ o naučno
zasnovanom i korisnom štivu ne samo za našu njegošologiju no i za manje
obaviještenu javnost (ne samo laičku). Knjiga ima naučnu aparaturu, citati su
korektno navođeni s upućivanjem na autora ili literaturu iz koje su preuzeti,
a konsultovana je literatura renomiranih poznavalaca crnogorske usmene i
pisane književnosti, usmene književnosti uopšte i života i djelovanja Sima
Milutninovića, te istorijskih kretanja u Crnoj Gori vremena o kojem je riječ
i sl.
Posebno mjesto u knjizi, nastavlja dr A. Čirgić, zauzima rasvjetljavanje
problema naslova Njegoševe zbirke usmene poezije, poznate pod imenom
Ogledalo srpsko, umjesto Ogledalo gorsko, te postavljanje pitanja autorstva
posvete Simu Milutinoviću u Luči mikrokozma. Naročito je podrobno
analizirano pitanje te posvete. Analiza daje materijala da se posumnja u
izvornost posvete o kojoj je riječ, brojni argumenti koji su navedeni djeluju
više no ubjedljivo. Ipak, konačno rješenje toga problema po svoj prilici
ostaće otvoreno sve dokle se ne nađe izvornik Njegoševa djela. No, do tada,
svakako će ostati nezaobilazna osnovana sumnja koju je autor ovog rukopisa
naveo i podrobno obrazložio, upoređujući posvetu Puškinu s posvetom
Milutinoviću, a nju sa Njegoševom izričitom i jasnom instrukcijom sa brojem
stranica za štampanje Luče, analizirajući ostale djelove Luče s njezinom
posvetom, te ukazuje na mogućih zamišljenih sedam poglavlja Luče,
umjesto šest koliko ih ima u publikovanim varijantama. Nedobronamjeran
odnos Milutinovića prema Njegošu, potvrđen više puta, zaista daje razloga
da se posumnja u izvornost posvete o kojoj je riječ.
Прикази 261
Drugi recenzent ove knjige, Marjan Mašo Miljić, potvrđuje da

autor iscrpno i cjelovito, objektivno i kritički rasvjetljava Milutinovićevo
preinačavanje spisa Petra I i Njegoševih djela, posebno naslova i posvete
Ogledala srpskog i Posvete Luče mikrokozma. Ističe da se to ovdje prvi
put u nauci problematizuje. Već i po samom ovom naslovu i pristupu
autora, ovaj recenzent podvlači da je knjiga prof. Sretena Zekovića vrlo
inventivna, istraživačka, nudi više izvornih elaboriranih teza, pa je zato i
originalno i vrijedno djelo koje tretira izuzetno delikatnu problematiku,
čiji naučnoistraživački rezultati pomjeraju granice dosadašnjih saznanja i
predstavlja značajni naučni doprinos.
Ipak, možemo postaviti pitanje: da li nauka treba da bude dovedena
u ”naučni pat” i prizna svoju nemoć pred češćom pojavom i činjenicama
”izgubljenja”, otuđenja, krađe i uništavanja izvornika crnogorskih djela i
spisa, kao krucijalnog razloga za neutvrđivanje njihovoga falsifikovanja?!
U svakom slučaju, ova knjiga zaslužuje ozbiljno naučno interesovanje
i kritiku, a ne da se samo zaobilazi i prećutkuje.
(Dr Goran Sekulović)

UPUTSTVO SARADNICMA
Arhivski zapisi objavljuju radove iz oblasti arhivske teorije i prakse, istorije i

pomoćnih istorijskih nauka, istorije institucija, informatičkih nauka, prikaze i ocjene
stručnih publikacija i časopisa, izvještaje sa stručnih skupova, itd. Radovi koji se
objavljuju podliježu stručnoj ocjeni, izuzev prikaza i recenzija, izvještaja sa stručnih
skupova i izvještaja o radu Arhiva, bibliografija i dr.
Radovi po pravilu ne treba da prelaze obim od 16 kartica i 5 ilustracija. Recenzije,
prikazi i drugi prilozi ne mogu prelaziti 4 do 8 kartica teksta. Radovi koji su prihvaćeni za
objavljivanje u časopisu, kao i objavljeni radovi ne mogu se objaviti na drugom mjestu
bez saglasnosti Uredništva.
Autor je isključivo odgovoran za objavljivanje teksta ili ilustracija iz neobjavljenih
materijala iz autorski zaštićenog rada (copyright).
Poželjna struktura rada je sljedeća: ime i prezime, adresa autora ili ustanove u
kojoj je zapošljen, naslov rada, sažetak na jeziku članka (oko 300 znaka) koji se donosi
između naslova i teksta članka, tekst samog rada, a na kraju članka nešto opširniji sažetak
(zaključak, rezime) na engleskom jeziku (najviše 1500 znakova) sa naslovom članka.
Sve vrste radova moraju biti napisani na računaru u nekoj od verzija MS WORD
program (MS WORD 6.0 i novijim) i snimljeni na formatu MS WORD dokumenta.
Poželjna je upotreba fonta Times New Roman, stila normal, veličine slova 12 tačaka,
(jednostruki prored - single) bilješke se pišu upotrebom funkcije footnote, veličine slova
10 tačaka i donose se ispod teksta.
Naslov teksta piše se velikim slovima (bold), podnaslovi malim slovima (bold) a
sažeci, originalni termini i nazivi na stranom jeziku kurzivom (italic). Fotograflje i druge
ilustracije moraju biti jasne i oštre u cmo bijeloj tehnici.
Svi prilozi dostavljaju se na disketi, CD-u ili elektronskom poštom. Jedan
primjerak priloga mora biti dostavljen na papiru formata A-4.
Časopis izlazi dva puta godišnje. Rukopisi se ne vraćaju. Honorar za objavljene
radove isplaćuje se prema Pravilniku Državnog arhiva.
Adresa Redakcije je : Novice Cerovica broj 2. 81250 Cetinje,
E-mail: pejovic.dacg@t-com.me, Telefon/ fax: 041/230-226.
Uredništvo
AРХИВСКИ ЗАПИСИ
1/2013.
Коректор
Драгица Ломпар
Компјутерска припрема
ДауС - Цетиње
Тираж
300
Штампа
ЦИЦЕРО - Цетиње
CIP - Каталогизација у публикацији
Централна народна библиотека Црне Горе, Цетиње
930.25(497.16)(05)
Архивски записи: часопис за архивску теорију и праксу = Archival theory

and practice review / главни уредник Срђан Пејовић, одговорни уредник Стеван
Радуновић. - Год. 1. бр. 1 (1994) - . - Цетиње (Новице Церовића 2) : Државни архив
Црне Горе, 1994 (Цетиње: CICERO). - 24 цм.
Годишње.
ISSN 0353-7404 = Архивски записи (Цетиње)
COBISS.CG-ID 08216592

Arhivski Zapisi 2013 1 PDF

Transféré par

Informations du document

Titre original

Copyright

Formats disponibles

Partager ce document

Partager ou intégrer le document

Options de partage

Avez-vous trouvé ce document utile ?

Ce contenu est-il inapproprié ?

Droits d'auteur :

Formats disponibles

Arhivski Zapisi 2013 1 PDF

Transféré par

Droits d'auteur :

Formats disponibles

АРХИВСКИ ЗАПИСИ

Издавач: Државни архив Црне Горе/Publisher: The State Archives of Montenegro

ДРЖАВНИ АРХИВ ЦРНЕ ГОРЕ

Brој je posvećen jubileju 200 godina od rođenja

ЧЛАНЦИ И ПРИЛОЗИ/ ARTICLES AND CONTRIBUTIONS

ДОКУМЕНТИ И СЈЕЋАЊА/DOCUMENTS AND MEMORIES

DOKUMENTA O NJEGOŠU IZ RUSKOG DRŽAVNOG ISTORIJSKOG ARHIVA (RGIA) ........ 153

Jelena STRAHINJA, Tina UGRINIĆ

Živko Brković: Moje arhivalije o Njegošu (Miodrag Kirsanov) ..................................................................................... 255

Prof. dr Božidar ŠEKULARAC

NJEGOŠEVO CRNOGORSTVO U DOKUMENTIMA,

Ključne riječi: arhivska dokumenta, Njegoševo crnogorstvo, Ivan Crnojević, crno­

NJEGOSH’S MONTENEGRINSHIP IN HIS DOCUMENTS, HIS WORK AND

Abstract: Montenegrin Archbishop and ruler Njegosh was an eternal source of

Tokom XIX i XX stoljeća, zaslugom prije svega Vuka Karadžića, Sima

I ne samo na spoljnjem planu, već i na unutrašnjem, Njegoš vodi

Vladika i vladar Njegoš nastavlja tradiciju svojih predaka da na

Crne Gore“. I kasnije Njegoš, u pogodnim prilikama saopštava podatke o

„Posebno srpsko i hrvatsko ime zadugo se uglavnom poklapalo sa

Crnojevići, što je vjerovatno bilo odlučujuće da Njegoš kao vladika i vladar

Hercegovini, oko Skadra... Međutim, kada osamdesetih godina XV vijeka

Istorija potvrđuje da je Ivan imao tri, a ne dva sina, Đurđa, Stefana i

okolnosti su bile neumoljive i Staniša prima islam, pa dobija ime Skenderbeg

Na žalost, Ivanove slutnje su se obistinile. Staniša sa vojskom i

ЧЕРНОГОРСTBO НЕГОША В ДОКУМЕHТАХ, ЕГO ПРОИЗВЕДЕНИЯХ

JEDAN HRVAT – NJEGOŠEV SARADNIK

A CROAT - NJEGOSH’S COLABORATOR

Keywords:Peter II PetrovichNjegosh, Prince Danilo, Pero Tomov Petrovich, Danilo

Jedna ličnost iz Hrvatske dala je značajan doprinos kulturnom

kome je dr Jevto Milović u članku „Njegošev učitelj njemačkog jezika i

stoga mi je njegov boravak na Cetinju u izvjesnom smislu poželjan, jer ću

„S obzirom na notu koja mi je najmilostivije saopštena, usuđujem se

sljedeće: „Moj dolazak bio je objavljen paljbom iz topova, i Vladika, okružen

U Njegoševoj biblioteci postoji nekoliko djela na njemačkom jeziku,

što znači da je sastavio Filip Vuković (Danilo Kokotović).16 Budući da je

nije bilo dovoljno školovanih ljudi, brzo istakao svojim sposobnostima i

Vukovićev zahtjev za odlazak uz izgovor da nije više koristan u službi

Tako je 1845. godine, vodeći dva Njegoševa sestrića na školovanje,

„Filip Vuković Jelačiću sa Cetinja 24-IX 1848

Blagoizvolite dakle Vaša Svjetlost ukazati moju prepokornu molbu,

U drugom pismu Filip Vuković govori o namjeravanom slanju

„Njegovom Visokorodiju Metel Ožegoviću u Zagreb:

Po našem razgovoru u Zagrebu mi svi očekujemo odgovor na

Ovo pismo svjedoči da se Njegoš nije samo riječima zalagao za slogu

Kada je ban Jelačić, po svojoj dužnosti carskog generala, izvijestio

Iz ovog pisma saznajemo jednu značajnu pojedinost-Danilo Koko­

je, kao iskusan oficir, bio obučen geometrijskom mjerenju. Iz jednog

„...9 različnih, na njemačkom i francuskom jeziku sočinenija, u koima se

izvora, u kome stoji da je knjaz Danilo „pukovniku i svom ađutantu“ Danilu

NJEGOŠ NA RASKRŠĆIMA CRNOGORCIZMA I U

Sažimak: Njegošev srbinizam (srbinstvo, srpstvo) su nadnarodnosne, nadnacionalne,

NJEGOSH AT THE CROSSROADS OF MONTENEGRISM IN THE FOG OF

Abstract : Njegosh’s Serbianism (serbianship, serbianity) are supranational,

Sa Petrom II Petrovićem Njegošem nastaje nova kvalitada u poimanju

go­ša, Crno­goraca i zv. ”srbovanja” u Crnoj Gori, u stvari zloupotreba

saglasnosti sa mojom temeljnom tezom da do Njegoša, odnosno do pojave

Za razliku od ostalijeh narodnih (kulturnih) preporoda Južnijeh

odnositeljnom oslobodilačkom toku u Crnoj Gori. U njoj i nije bilo

i sl.), nije čud(n)o da je to učinjeno i sa Crnogorcima, tijem prije što su se

samo zna(ve)no crnogorsko prvačenje u borbi za oslobođenje ostale ju­

Danila i knjaza/kralja Nikole ustaničkoga podbadanja u Hercegovini, Srbiji,

tipa, ”pravoga svesrpstva”) i njihove ”jezičke zbrke (pometnje)” u imen(t)

Njegošev žilavi, autohtoni, refleksni, gotovo genetski crnogorcizam,

Ključne riječi: arhivska dokumenta, Njegoševo crnogorstvo, Ivan Crnojević, crno

Iz ovog pisma saznajemo jednu značajnu pojedinost-Danilo Koko

goša, Crnogoraca i zv. ”srbovanja” u Crnoj Gori, u stvari zloupotreba

samo zna(ve)no crnogorsko prvačenje u borbi za oslobođenje ostale ju

Nemanjića,23 a zatijem i od srpskoga despota Stefana Lazarevića, sina kne

Sažetak: Autorski rad sagledava Njegoševu grandioznu ulogu u crnogorskoj oslobo

Ključne riječi: Crnogorska junačka sloboda, crnogorska pravica, principat, crno

• Poslije smrti Petra I Petrovića Njegoša, Praviteljstvo Suda Crno

• Odigrao je veliku diplomatsku ulogu u istorijskom zbitiju crno

Njegoš je svojom mladošću, kratkim i sadržajnim životom, slobo