Vous êtes sur la page 1sur 10

1

PRVI SVJETSKI RAT


PUT PREMA TOTALNOM RATU
Dan 28. lipnja 1914.g. u normalnim okolnostima
bio bi opisan kao lijep, sunčani dan, kao stvoren za šetnju
nadvojvode Ferdinanda Habsburškog Sarajevom, glavnim
gradom BiH, koja je bila austro-ugarska provincija. Ali, da
takav opis ne bude moguć pobrinuo se Gavrilo Princip,
devetnaestogodišnji član Mlade Bosne, koji je s pištoljem u
ruci dočekao automobil s Ferdinandom i njegovom ženom
Sofijom, i oboje ih likvidirao. Nedugo nakon toga, najveći
dio Europe bio je uvučen u totalni rat. Kako je jedan takav
incident mogao rezultirati totalnim ratom koji će prekinuti
jedno razdoblje u europskoj i zapadnoj povijesti i u
potpunosti transformirati zapadno društvo?

Rivalstva, savezi i regionalne krize


Dio odgovora leži u nacionalnim, ekonomskim i
imperijalnim rivalstvima koji su okupirali Europu tog
vremena. Militantni nacionalizam, koji se
pojačava još od sredine XIX st., nameće Slika 1: Atentat na prijestolonasljednika
Ferdinanda od strane Gavrila Principa, člana
državama da jedna drugu gledaju kao opasnog organizacije Mlada Bosna, postao je povod za
suparnika u borbi za moć i prestiž. Političari pokretanje rata. Umjetnik je prikazao Ferdinanda
koriste nacionalizam da bi zamaskirali domaće kako gleda opasnosti u oči, i herojski pokriva svoju
ženu S ofiju ne bi li je spasio, ali Gavrilovi meci
probleme i dobili podršku javnosti. Jačanje ubili su ih oboje.
industrijskog kapitalizma stvorilo je ozračje
nemilosrdnog ekonomskog nadmetanja, kojim se promovira vlastita industrija i osigurava
tržište. Uzlet imperijalističke politike bilo je dodavanje ulja na vatru, jer je utrka za
kolonijama proširila rivalstvo među zapadnim zemljama širom svijeta, a netko uvijek mora
ostati kratkih rukava.
Njemački državnik Otto von Bismarck inicirao je sistem europskih saveza još 1880-
ih godina, ponajprije zbog zabrinutosti da ne bude okružen neprijateljima, tj. da ne bude
stisnut u sendvič između Rusije i Francuske, naime Rusije se bojao zbog njihove
mnogoljudnosti, pa prema tome i nezgodne ratne suparnice, a Francuska je strašno
osvetoljubiva još od poraza u francusko-pruskom ratu 1870/71, te zato nikako nije smio
dozvoliti povezivanje tih dviju zemalja. Uspio je Bismarck 1881. sklopiti dogovor s Rusima o
obostranom osiguranju, kojem je u stvari jedini cilj bio odvajanje Rusije od Francuske.
Slijedeće, 1882.g. sklopio je Bismarck tzv. Trojni savez u koji su uključene Njemačka,
Austro-Ugarska i Italija, koja pristupa jer je razočarana francuskom okupacijom Tunisa, što
Talijani smatraju svojom interesnom sferom.
Francuska se osjećala prilično osamljenom i poniženom, kako se omča oko nje stezala,
ali prilika za slobodno disanje joj se pruža od 1890.g., kada novi kaiser Wilhelm II miče
Bismarcka s položaja kancelara i potpuno napušta njegovu politiku, te se počinje ponašati
bahato i netaktično kao slon u staklani. Naime, okrenuo je njemačku politiku u smjeru
interesa Rusije, dakle prema jugoistoku Europe, (s tim u vezi bit će njemačko financiranje
izgradnje Bagdadske željeznice, preko koje bi se prenosio njemački utjecaj sve do Bliskog
Istoka) što plaši Ruse, pa se oni okreću Francuzima, s kojima sklapaju Dvojni savez, 1894.,
koji je imao svrhu obrane od eventualnog napada država Trojnog saveza. Najveća noćna mora
Otta von Bismarcka – savezništvo Rusije i Francuske upravo se ostvarila, pa ako dođe do rata
Njemačka će se morat' mlatit' na dva fronta.
2

Novi njemački kaiser previše će se busat u prsa i po pitanju stvaranja moćne


mornarice, što je odmah privuklo pažnju Britanaca, koji su se do tada ponosili svojom
izdvojenošću od europskih saveza (tzv. splendid isolation), ali sad je vrag odnio šalu, i ne
smiju dopustiti Nijemcima da se razmašu, već su brže bolje zakopali ratne sjekire sa svojim
stoljetnim suparnicima, Francuzima i 1904. kreirali međusobni savez poznat pod nazivom
Entante cordiale (srdačni sporazum). Tim su savezništvom u potpunosti riješili svoje
imperijalne nesuglasice i dogovorili se o međusobnom poštivanju kolonijalnih integriteta, tj.
Egipat je nedvojbeno britanski, a Maroko francuski. Sad se Bismarckove noćne more šire na
sve Nijemce, jer niti jedan Nijemac, koji je držao do sebe, nije mogao pomisliti da bi Francuzi
i Englezi mogli izgladiti svoje nesuglasice.
Početkom XX st. vojna moć počela je igrati značajnu ulogu u svijetu pokretanom
nadmetanjem za što bolji
međunarodni položaj i utjecaj.
Njemačka je počela graditi
novu mornaricu, Britanci
odmah uzvraćaju, i 1906. grade
prvi bojni brod u klasi
Dreadnought, koji postaju
prave ploveće utvrde, a između
njih i Nijemaca počinje prava
utrka u pomorskom naoružanju.
Političari su odobravali
ogromne troškove za vojne
potrebe, opravdavajući to
nacionalističkim sloganima i
tvrdeći da se na taj način razvija
Slika 2: HMS Dreadnought, koji je ime dobio po brodu koji je industrija, otvaraju nova radna
ratovao kod Trafalgara, a po ovom brodu će čitava klasa moćnih mjesta i širi tržište. Pojačano
bojnih brodova dobiti naziv. To su bile prave grdosije, čak i prema
novijim mjerilima. Bili su najnaoružaniji, najoklopljeniji i najbrži naoružavanje povećavalo je
brodovi svog vremena. Jedan takav brod vrijedio je gotovo kao manja sumnje i napetosti među
flota slabijih brodova. državama, a nacionalne vođe
postajali su sve ovisniji o
potpori saveznika u slučaju rata.

Marokanske krize, 1905. i 1911.


Njemačka je htjela dokazati kako su svi sporazumi njihovih suparnika u praksi
potpuno bezvrijedni, očekujući, ako izazovu krizu s Francuskom, da Rusi neće moći priskočiti
u pomoć, jer su u to vrijeme zaokupljeni ratom protiv Japana daleko na istoku, a Englezi neće
htjeti. Kaiser Wilhelm II je došao u marokanski Tanger i otvoreno pokazao da tamošnjeg
sultana smatra vladarom nezavisne države, čime daje do znanja da ne priznaje francuski
protektorat nad Marokom, i traži sazivanje konferencije o Maroku. Francuzima su se po glavi
već počele motati slike iz poraza u ratu od Prusa 1870/71., pa su čak Nijemcima ponudili svoj
dio Konga da ih puste na miru, ali Nijemci odbijaju. Na konferenciji u Algecirasu, 1906.,
Njemačka je bila uvjerena da će Francuska biti usamljena, ali je ispalo obrnuto, samo Austro-
Ugarska i Maroko su bili na njenoj strani, čak je i Italija bila za Francusku, jer su s
Francuzima 1900. izgladili nesporazume po pitanju sjeverne Afrike. Maroko je formalno
postao samostalan, ali su u njemu ostale francuske i španjolske snage (čitaj: francuske) koje
su osiguravale red i mir.
Na konferenciji je došlo do približavanja Rusije i Velike Britanije, ako dođe potreba
da se Njemačka obuzda. Rusi i Englezi su sklopili imperijalni sporazum 1907. kojim su
3

podijelili Perziju – Rusija je dobila sjeverni dio, a Velika Britanija južni dio. Afganistan je
također pripao Britaniji. Tim sporazumom Englezi su osigurali kopneni put prema Indiji, a
Rusija je službeno postala članica Antante. Sada u Europi postoje dva moćna sistema saveza:
Antanta – koju čine Francuska, Rusija i Velika Britanija; i Trojni savez – koji čine
Njemačka, Austro-Ugarska i Italija.
Godine 1911. izbila je druga marokanska kriza koja je mogla dovesti do
eventualnog rata. Sultan je pozvao francuske snage da uguše pobunu njegovih podanika, pa je
postalo samo pitanje dana kada će Maroko opet postati francuski protektorat. Njemački ponos
to ne smije dozvoliti, pa šalju topovnjaču Pantheru (tzv. Panterin skok) u luku Agadir, kao
demonstraciju sile, a tu akciju opravdavaju zaštitom njemačkih građana (koje su doduše jedva
našli negdje u pustinji, pa im je njemačka diplomacija naredila da se odmah stave u opasnost
čime bi se opravdala njemačka akcija). Kriza je ipak riješena mirno, jer je Njemačka priznala
francusku vlast nad Marokom, a zauzvrat su dobili dio francuskog Konga.

Zategnutost na Balkanu
Posljedica I marokanske krize bili su sve bolji odnosi između Njemačke i Austro-
Ugarske, jer su postali svjesni da su upućeni jedni na druge. To je prilično nesretno za Europu
jer se Austro-Ugarska baš tada odlučila srediti stvari na Balkanu. Na jugoistoku Europe bili su
sve jači nacionalni pokreti koji su mogli dovesti u opasnost egzistiranje multinacionalnog
Austro-Ugarskog Carstva, pa je carska politika išla prema dubljem prodoru na Balkan, ne bi li
sasjekli ili bar oslabili te nacionalne pokrete. Takvom politikom dolaze u sukob s Rusijom,
koja se još od XVIII st. predstavlja kao zaštitnica tog područja.
Kada je 1908.g. izbila mladoturska revolucija u Carigradu, kojima je jedan od
ciljeva bio vratiti kontrolu nad BiH, Austro-Ugarska uzvraća aneksijom BiH, uvjereni da
će Nijemci priskočiti u pomoć ako se stvari zakuhaju s Rusima. Nakon aneksije, mobiliziraju
se snage srpske vojske, koja je polagala pravo na BiH, a Srbi pak traže podršku Rusije. Rusija
se povukla, svjesna da nema baš najspremniju vojsku, a u tom povlačenju pomogao je i
njemački ultimatum, pa Rusi uspijevaju nagovoriti Srbe da ne ulaze u sukob protiv Austro-
Ugarske.

Balkanski ratovi
Početkom XX st. Osmansko Carstvo je bilo kao uvelo lišće, a kada će otpasti ovisilo je
o interesima velikih sila. Živjelo je na infuziji, pothranjivano francuskim kreditima,
njemačkim naoružanjem, engleskom premoći na Sredozemlju i Bliskom Istoku i pod stalnom
ruskom prijetnjom. Niti jedna od tih sila nije željela nagli raspad Osmanskog Carstva, jer se u
tom slučaju potpuno mijenja politička i strateška karta tog područja. Balkanske države željele
su ubrzati to raspadanje Osmanskog Carstva, makar se niti njihovi interesi nisu podudarali.
Balkanske zemlje – Srbija, Grčka i Bugarska, stvorile su 1911/12. Balkanski savez,
kojemu je cilj istjerati Turke iz Europe. Istovremeno se dogovaraju da im je glavni pravac
širenja na makedonski teritorij, čiju etničku posebnost ne priznaju. Osmansko Carstvo je u to
vrijeme dodatno oslabljeno zbog rata s Italijom za područje Libije (za što su Talijani dobili
otvorene ruke od Francuza), koju su osvojili Talijani, a oduzeli su im i Dodekaneze. Crna
Gora je prva objavila rat Osmanskom Carstvu (u listopadu 1912.), a mir je potpisan u
Londonu 1913. Osmansko Carstvo se odriče gotovo svih svojih europskih teritorija, a
Albanija je stekla nezavisnost.
U II Balkanskom ratu, koji je izbio 1913. zbog svađe oko makedonskog teritorija,
Srbija, Grčka, Rumunjska i Osmansko Carstvo su porazile Bugarsku.
4

Sarajevski atentat i srpanjska kriza 1914.


Balkanski su ratovi zaoštrili situaciju i ubrzali početak rata jer je pobjeda Srbije nad
Bugarskom učvrstila Austro-Ugarsku u odluci o stavljanju točke na srpsku opasnost, a
njemački kaiser u potpunosti podržava A-U u svakoj njihovoj akciji protiv Srbije.
Poč. XX. st. u BiH se pojavio omladinski pokret radikalnih ideja, na osnovi kojih je
stvorena tajna nacionalno revolucionarna organizacija – Mlada Bosna. Osnovni cilj njene
djelatnosti bilo je rušenje A-U, oslobađanje svih Južnih Slavena i njihovo ujedinjenje u
samostalnu jugoslavensku državu. U nerazvijenoj i nepismenoj sredini nisu našli masovnu
podršku, pa su pripadnici Mlade Bosne prihvatili taktiku atentata kao sredstvo borbe protiv
A-U vlasti. Nacionalno revolucionarnu aktivnost u BiH pomagale su razne velikosrpske
organizacije iz Srbije, a najveću pomoć pružala je tajna oficirska organizacija Ujedinjenje ili
smrt (Crna ruka) pod vodstvom pukovnika Dragutina Dimitrijevića Apisa. Jedan od
militantnijih članova Mlade Bosne, Gavrilo Princip (koji je nekoliko dana ranije stigao iz
Srbije) na pravoslavni dan Sv. Vida, 28. VI. 1914. izvršio je atentat na A-U
prijestolonasljednika, Franju Ferdinanda. Taj događaj mnogi su shvatili kao dobar povod
za početak dugo namjeravanog rata. A-U general von Hotzendorf tada je rekao: "to je objava
rata Srbije Austro-Ugarskoj i odgovor se može i mora dati jedino ratom" , ali je istovremeno
bio svjestan da oružani sukob sa Srbijom ne dolazi u obzir dok A-U ne dobije garancije
Njemačke da će je podržati, a to su i dobili. S druge strane Francuska i Rusija savjetovale su
Srbiji da ne pruža A-U priliku da rješava krizu ratom, pa je srpska vlada donijela odluku da u
odnosima s A-U ide do krajnjih granica popuštanja dok to ne narušava nezavisnost države.
A-U šalje ultimatum Srbiji sa nekoliko zahtjeva, a između ostalog traži se da organi
carsko – kraljevske vlade A-U provedu istragu o atentatu na teritoriju Srbije. Srbija je
prihvatila sve točke ultimatuma, ali ovaj navedeni ne može, jer narušava nezavisnost i
dostojanstvo države, a to je A-U i htjela postići. Austro-Ugarska 28. VII. 1914. otvorenim
telegramom objavljuje rat Srbiji. Njemačkoj je sada bilo važno postići da Rusija bude
odgovorna što će se rat lokaliziran na Srbiju pretvoriti u sukob velikih sila. Rusija je vjerovala
da ne može ostati velika sila ako ostavi Srbiju osamljenu, pa je prva pokrenula opću
mobilizaciju (kako je Njemačka i očekivala) jer Rusi nisu imali tehničkih i organizacijskih
mogućnosti za djelomičnu mobilizaciju. Nijemci im odmah šalju ultimatum da moraju
demobilizirati svoju vojsku u roku od 12 sati, ili će se to smatrati objavom rata. Kako Rusija
to nije mogla obaviti u tako kratkom
vremenu, Njemačka joj objavljuje rat 1.
VIII 1914. Dva dana kasnije, 3. VIII
1914., pod lažnim izgovorom da je
Francuska povrijedila njemačku granicu,
Nijemci objavljuju rat Francuskoj. Zadnja
britanska dvoumljenja da li treba ući u rat
otklonio je njemački ultimatum neutralnoj
Belgiji za nesmetani prolaz preko njenog
teritorija do francuske granice. Britanija je
uzvratila protu ultimatumom Njemačkoj
da ostavi Belgiju na miru, a kako
Njemačka nije odgovarala
(jer je već tutnjala kroz Slika 3: Fotografija njemačkih dobrovoljaca u prvom tjednu rata
otkriva veliko oduševljenje odlaskom na frontu i ponos što će izvojevati
Belgiju), Britanija pobjedu za svoju voljenu naciju, a takva je situacija bila u svim
objavljuje rat Njemačkoj zaraćenim zemljama.
4. VIII.
5

PRVI SVJETSKI RAT


Po cijeloj Europi ljudi su s oduševljenjem dočekali objavu rata. Mladići su se u
ogromnim brojevima dobrovoljno prijavljivali u svoje nacionalne vojske, strahujući da ako to
ne učine odmah da bi mogli propustiti najljepše i najuzbudljivije iskustvo svog života. Zato su
oduševljeno pjevali ukrcavajući se u vlakove koji su ih otpremali na frontove ne znajući da ih
tamo čeka samo tupi pokolj.
Rat je omogućio stavljanje na stranu sve tadašnje socijalne razlike, te je omogućio
pojedincima da se opet osjećaju korisnima svom društvu. Čak su se i socijalisti, koji su dugo
bili protiv rata i jačanja nacionalizama, pridružili naporima jačanja nacionalne obrane, čak su
tvrdili da neće pokretati nikakve štrajkove za trajanja rata. Feministkinje su prekinule
zahtijevati svoja prava, i ponudile svu pomoć koju one mogu pružiti zemlji u ratu. Svi su bili
uvjereni da će rat završiti do Božića, naravno njihovom pobjedom.
Zemlje koje nisu bile članice dvaju glavnih saveza, uskoro će se, svaka sa svojim
interesima pridružiti jednoj od zaraćenih strana. Osmansko Carstvo (1914.) i Bugarska
(1915.) priključuju se Njemačkoj i Austro-Ugarskoj i taj savez postaje poznat pod nazivom
Centralne sile. Italija, koja je na početku rata bila u sastavu Trojnog saveza, objavila je svoju
neutralnost kada su počela ratna događanja, ali će se (1915.) priključiti Antanti zbog
teritorijalnih obećanja. Antanta je svoja obećanja Italiji utvrdila tajnim Londonskim
ugovorom, 26. IV. 1915., a po tom ugovoru poslije rata Italija je trebala dobiti južni Tirol,
Goricu, Gradišku, Trst, Istru, Dalmaciju ( od Zadra do Splita ) i otoke Cres, Lošinj, Rab, Pag,
Dugi Otok, Vis, Hvar, Korčulu, Lastovo, Mljet i Palagružu. Rumunjska će se (1916.) također
priključiti zemljama Antante, uz obećanja teritorijalnih nagrada nakon rata.

Schlieffenov plan
Očekujući sukob na dva fronta, protiv Rusije na istoku i Francuske na zapadu,
njemačka komanda se oslanjala na strategiju koju je osmislio njemački general Alfred von
Schlieffen još prije 1905.g.
Cilj plana bio je usporiti
Rusiju na istoku što je više
moguće (a oslanjali su se na
zastarjelost ruske vojske), dok
njemačke snage ne prođu kroz
neutralnu Belgiju i
nokautiraju Francuze. Nakon
toga bi se njemačke trupe
mogle koncentrirati na
rasturanje Rusa. Englezi bi,
nakon takvih događanja,
jednostavno zatražili
potpisivanje mira, jer više ne
bi imali saveznika. Naravno, u
Slika 4: Schlieffenov plan kako ga je zamislio njegov autor general von planovima je sve savršeno
S chlieffen. funkcioniralo, ali na terenu je
to bilo puno teže izvesti. Iako
je prvih dana Schlieffenov plan funkcionirao kao urica, problemi nastaju kada su belgijske
trupe pružile otpor kakav se nije očekivao od neutralne zemlje. Nastupile su i neke promjene
u odnosu na originalni plan, pa je tako na Francusku krenulo premalo divizija, koje su k tome
izmijenile svoj planirani pravac kretanja, sve će to omogućiti konsolidiranje Francuza i
dolazak britanskih jedinica s Otoka. Usprkos problemima, Nijemci su stigli gotovo do
predgrađa Pariza, a pojačanja su na frontu obrane Pariza stizala čak i sa taksijima. Uz pomoć
6

britanskih snaga
Francuzi su zaustavili
njemački napad
velikom pobjedom na
rijeci Marni (čudo na
Marni). Britanci i
Francuzi mogu zahvaliti
ovu pobjedu i činjenici
što su Rusi
iznenađujuće brzo
otvorili istočni front pa
su Nijemci morali
prebaciti tamo dio
svojih najboljih snaga
pod vodstvom generala
Hindenburga i
Ludendorffa. Nijemci
Slika 5: S chlieffenov plan u praktičnoj izvedbi. Pogreška je bila prije svega u
su se sad našli u premalom luku njemačkog desnog krila i 20 divizija manje nego što je von
situaciju koju su S chlieffen predvidio.
prvenstveno željeli
izbjeći – ratu na dvije fronte.
Nakon te bitke započinje pozicijski rat (rovovski rat) u kojem su se obje strane
ukopale u rovove, koji su se protezali od švicarske granice do Sjevernog mora, ogradile
bodljikavom žicom i načičkali mitraljezima, pa se u slijedeće četiri godine rata linija fronte
nije pomicala za više od 15 km.

Pokolj i pat pozicija na Zapadnom frontu


U rovovskom ratu, obrambene linije pokazale su se nadmoćnijima napadačkim
pokušajima. Vodio se pravi rat iscrpljivanja u mrežama dubokih rovova, koji su bili u blatu do
koljena, prepuni štakora, ljudskih leševa, ušiju, smeća i smrada smrti. Istovremeno su bili dom
umornim vojnicima i zaštita od artiljerijske vatre. Između neprijateljskih rovova bio je pravi
mjesečev pejzaž, prepun blata i kratera od granata, koji je rijetko koji vojnik mogao prijeći i
nadati se da će ostati živ. Britanci su počeli koristiti tenkove 1915/16., ali oni nisu bili
dovoljno moćni da bi mogli prelaziti preko rovova i kratera, sve do kraja rata. Bez obzira na
obrambene prednosti rovovskog ratovanja, vojni zapovjednici stalno su sanjali o napadačkom
proboju i stalno slali vojnike u junačke juriše preko ničije zemlje, gdje bi ih strojnice kosile
kao muhe na tisuće. Najkrvavije bitke vodile su se 1916.g., na zapadnom frontu.
Bitka kod Verduna, od veljače do listopada 1916. g. – plan njemačkog generala
Falkenheima zasnivao se na taktici iscrpljivanja neprijatelja, naime Nijemci su odredili jednu
njima povoljnu utvrdu (Verdun), za koju su bili uvjereni da će Francuzi u obranu baciti
svakog raspoloživog čovjeka. Ali, koliko je Francuska zbog svog prestiža dala da obrani
Verdun, toliko je Njemačka zbog svog prestiža sve više težila da ga osvoji. Na kraju se
završilo tako da su obje strane podjednako iskrvarile (oko 1,5 mil. poginulih na obje strane)
Druga velika bitka na zapadnom frontu bila je bitka na Sommi, velika ofenziva koju
su pokrenuli Britanci i Francuzi (od srpnja do studenog 1916.g.). Francuzi su se koristili
taktikom Nijemaca i napadali u malim grupama naoružani mitraljezima, dok su Britanci,
natovareni ruksacima težim od 30 kg. (pa su se jedva kretali) napadali u linijama koje su
Nijemci mitraljeskom vatrom vrlo lako kosili. Bitka nije donijela velike promjene, ali je ostala
poznata po britanskom generalu Heigu, koji je nakon što je u jednom danu izgubio 60 000
7

vojnika (apsolutni rekord), izjavio: "Neprijatelja smo bez sumnje uzdrmali. Dakle, ubuduće
trebamo na njega vršiti stalan pritisak i to bez odlaganja".
Takve uništavajuće ofenzive morale su izazvati nezadovoljstvo kod vojnika, pa su se
oni ponekad znali oglušiti o naredbe svojih nadređenih. Najmasovnija pobuna među
vojnicima dogodila se unutar francuskih trupa, u proljeće 1917., nakon što je general Nivelle
naredio još jednu u nizu beskorisnih ofenziva. Više od polovine francuskih vojnika odbilo je
poslušnost, a mnogi su se uputili svojim kućama. Francuski vojni vrh morao je reagirati
prilično oštro, pa je tisuće vojnika privedeno na vojni sud, a njih 500 je osuđeno na smrt
(samo nad njih 50 je smrtna kazna ipak izvršena). Prava je sreća za Francuze što Nijemci nisu
znali pravo stanje stvari, a nisu vjerovali u glasine o pobuni, jer im je, kako je to naveo jedan
francuski general, bio otvoren put u Pariz, nije ga imao tko braniti.

Stanje na ostalim frontovima


Na Istočnom frontu rat je bio puno pokretljiviji, jer teren nije bio pogodan za
ukopavanje. Njemačku prednost na istočnom frontu
donijeli su generali Hindenburg i Ludendorf, koji su
1914. kod Tannenberga slomili rusku vojsku. Najveći
problem za Nijemce na istočnom frontu predstavljala je
njezina saveznica, Austro-Ugarska, na koju se nisu mogli
osloniti, i stalno su joj morali priskakati u pomoć, pa ne
čudi izjava jednog njemačkog oficira koji je rekao:
"vezali smo se uz lešinu", aludirajući na slabost i
zastarjelost austrougarske vojske.
Ulaskom Italije u rat, 1915., otvoren je front na
Soči, na kojem su se sukobljavale talijanske i
austrougarske snage. Velike nade Antanta je polagala u
Talijane, ali oni nisu bili dorasli modernom ratovanju, a
imali su sreću što je s druge strane bila slična ekipa, od
kojih je veliki broj potpuno nezainteresiran za rat –
Hrvati, Slovenci, Česi…, koji ionako žele raspad Austro-
Ugarske. Ovo bojište će svoju slavu steći ponajviše time

što je kod rijeke Piave ranjen Ernest


Hemingway. Slika 6: S cena iz rova kakvih je bilo nebrojeno u ovom
ratu. Osim što su se morali valjati u strašnom blatu (da
Na Balkanskom bojištu, nakon stvar bude gora ratne godine su se poklopile s najobilnijim
početnih uspjeha srpske vojske, padalinama u Europi u zadnjih nekoliko desetljeća), morali
Centralne sile su okupirale Srbiju, a su početi nositi i maske za zaštitu od bojnih otrova koji su
se počeli koristiti (prvi su ga upotrijebili Nijemci kod
srpska vojska je bila prisiljena povlačiti Ypresa, pa je taj bojni otrov dobio ime – iperit)
se preko Albanije do Krfa. Kako su
snage Centralnih sila zauzele teritorij Srbije, prijetila je opasnost prodora prema Grčkoj (koja
je bila neutralna), pa su snage Antante polovicom 1916. g. ušle u Grčku i otvorile Solunski
front, a britansko-francuskim snagama pridružuje se oporavljena srpska vojska i mnogi
dobrovoljci (Hrvati i Slovenci zbog jugoslavenske ideje). Do proboja fronta došlo je tek 1918.
g., a do tada se vodio pozicijski rat.
Na Bliskom Istoku Britanci su pokušali organizirati Arape kao svoje saveznike u ratu
protiv Osmanskog Carstva, a taj zadatak je dobio i odlično ga izvršio britanski oficir T.E.
Lawrence, poznatiji kao Lawrence od Arabije. Arapi su bili od velike važnosti za konačan
poraz Osmanskog Carstva na bojištima Bliskog Istoka. Iako je Lawrence od Arabije bio samo
poslušna figura britanske politike, o njemu su ispričane legende, a u stvari on je postao
legendarni lik samo zahvaljujući tome što ovaj rat nije bio nimalo viteški, nije imao svojih
8

junaka, jer u tom pokolju u blatu bilo je i teško prepoznati junake, pa je lik Lawrencea od
Arabije fino popunio tu prazninu junaštva, što je Hollywood digao do neba (slično kao i Mata
Hari – legendarna špijunka).

POZADINSKI RAT
Niti jedna država nije mogla proći kroz tolike ratne napore neuzdrmana. Kako se troše
ljudski životi i ratni materijali, tako se sve više mora uključivati cijelo društvo kako bi se
izdržala sva ta vojna nastojanja. U tom smislu Prvi svjetski rat je postao prvi totalni rat, koji
briše tradicionalne razlike između vojnika i civila i između linije fronta i pozadinske
bojišnice. Cijela gospodarstva su upregnuta da bi se osigurala potrebna municija, puške,
topovi i sl. u samo nekoliko dana ili tjedana, makar se to nekad radilo mjesecima. Vlade
zaraćenih strana u većini slučajeva su preuzele kontrolu nad gospodarstvom, pa su tako
vladine institucije, a ne više slobodno tržište, određivale
količinu proizvodnje, cijene i plaće. Radnički sindikati
postali su vladini partneri, te su suspendirani zakoni o
ograničenju radnog vremena i o uvjetima rada. Iako rat nije
eliminirao podjelu na društvene klase, one su tijekom rata
prilično umanjene, jer su ljudi iz svih slojeva društva
udružili snage i radili ili ratovali rame uz rame.
Kako se rat produžuje, propaganda počinje igrati
važnu ulogu, prije svega da osigura podršku za rat i mržnju
prema neprijatelju. Trebalo je također uvjeriti javnost da je
njihova vojska potpuno nevina i dobra, a da su oni drugi
prilično grubi i čine razne zločine o kojima se priča. Vlade
su preko propagande nastojale neprijatelja prikazati kao
utjelovljenje samog vraga, kojeg treba potpuno poraziti,
dakle nema potpisivanja nekakvog primirja.
Vlade su također pokušavale unositi razdor u

neprijateljskim zemljama, kao što su


Slika 7: Propagandna slika iz francuskog magazina kojoj Nijemci npr. 1916. podržavali Irce u
je cilj ocrniti neprijatelja. S lika prikazuje navodne njemačke
zločine tijekom njihovog marša kroz Belgiju. Nevina i njihovom Uskršnjem ustanku u
prestravljena žena kleči na krvlju umrljanoj kolijevci, s Dublinu, kada su zahtijevali irsku
mrtvom bebom u naručju. Prazna boca vina i njemačka nezavisnost. Nijemci su također
vojna kaciga ne ostavljaju sumnje da su počinitelji Nijemci. U
pozadini je spaljeno selo i crkva, a naslov slike kaže čitaocu podržavali ruske boljševike protiv
"Nemojmo nikada zaboraviti" ruske vlade, Englezi su propagandom
mobilizirali Arape protiv Turaka…
Pobjede i porazi bili su u stvari odraz gospodarske snage pojedine države. One države
koje nisu uspijevale pokrenuti široke društvene i materijalne resurse za podršku ratu, nisu
imale šansu za pobjedu, takve su bile npr. Rusija ili Austro-Ugarska. Nisu imale industrijske i
organizacijske temelje, niti organizacijsku moć kao npr. Njemačka, Britanija ili Francuska. S
vremenom čak će i one najsnažnije pokleknuti pod teretom i troškovima ratnih napora.
Nedostatak hrane, bolesti, visoka smrtnost novorođenčadi i sl. biti će posljedica britanske
pomorske blokade Njemačke. Ništa bolje neće biti niti u Francuskoj, pa će francuski
predsjednik Georges Clemenceau postati pravi diktator, da bi održao stanje u državi pod
kontrolom.

Nova uloga spolova


Početkom rata mnoge su žene financijski prepuštene same sebi nakon što su im
muževi otišli u rat. Kasnije, kada su se svi državni resursi morali uključiti u pomaganje
9

bojišta, i žene su dobivale nove poslove


prvotno određene za muškarce. Bile su
kondukterke, radile kao vojne službenice,
proizvodile municiju, vozile taksije, vodile
velike zemljišne posjede. Mnoge su služile
kao vatrogasci ili kao bolničarke odlazile na
front. One obrazovanije dobile su poslove
tzv. bijelih ovratnika – službenice u
bankama i raznim institucijama. U Rusiji je
tijekom rata broj zaposlenih žena narastao
do više od 50% ukupno zaposlenih, a u
Velikoj Britaniji zaposlenost žena
porasla je 20 puta. Žene će početi
Slika 8: Prikaz ženske radne snage u britanskoj tvornici
municije. Tijekom rata žene su dobile vrlo važnu ulogu u osjećati novu slobodu koja im je
funkcioniranju civilnog društva i to su obavile na vrlo kvalitetan osigurana s vlastitim novcem u
način, da će to izazvati strah kod mnogih muškaraca hoće li ikada vlastitom novčaniku, pa će se
više biti sigurni za svoja radna mjesta.
odvažiti živiti same, izlaziti bez
pratnje, nositi kraće suknje, šišati kosu i javno pušiti cigarete. Uglavnom njihova uloga
tijekom rata osigurat će im pravo glasa u nekoliko zemalja po završetku rata.

POMORSKI RAT I ULAZAK SAD U RAT


Britanija je imala dvije odlučujuće prednosti nad Njemačkom u pomorskom ratovanju:
prvo, veličina flote (više brodova tipa "drednought" ); drugo, britanska strateška prednost,
jer je njemačka flota mogla izaći na Atlantski ocean jedino uz rizik da joj povratak bude
odsječen. U prošlim ratovima Britanija je koristila svoju nadmoć na moru i iskrcavala snage
na najslabije branjenim točkama protivničke obrane. Kada je I. sv. rat počeo, prvenstvo
zapadnog fronta natjeralo je Britaniju da prednost da ratnim djelovanjima na kopnu. Jedini
britanski desant velikih razmjera tijekom rata bila je Galipoljska ekspedicija 1915. g.
(Dardanelska ekspedicija) koju su poduzeli u partnerstvu s Francuzima. Glavni cilj desanta
bilo je zaposjedanje Dardanela i osvajanje Galipolja i Carigrada, te ponovo omogućavanje
snabdijevanja Rusije, s kojom su komunikacije prekinute ulaskom Osmanskog Carstva u rat
na strani Centralnih sila. Akcija nije uspjela, a neuspjeh je slikovito opisao Winston
Churchill: "…uvijek smo slali dvije trećine onog što je potrebno sa zakašnjenjem od mjesec
dana".
U Europi je glavni zadatak Kraljevske mornarice bio da nametne pomorsku blokadu
Njemačkoj i njenim saveznicima. Britanci su na pučini zaustavljali svaki brod ako je postojala
sumnja da mu je cilj neka njemačka luka. SAD su uložile protest Britaniji zbog ograničavanja
slobode plovidbe, ali su još žešće prosvjedovale protiv njemačke kontrablokade Britanije
korištenjem mina i podmornica. Jedna je njemačka podmornica, u travnju 1915. g.,
torpedirala britanski brod "Lusitaniu", gdje je među 1200 poginulih bilo stotinjak
Amerikanaca. Žestoka reakcija američke javnosti zastrašila je Nijemce pa su prestali u
slijedeće dvije godine u velikom obimu koristiti podmornice. Umjesto da se pomorski rivalitet
završi u nekakvom pomorskom armagedonu, to je postao rat za uništenje nacionalnih
privreda, za izgladnjivanje stanovništva, itd. Jedina velika pomorska bitka između britanske i
njemačke flote odigrala se 31. V. 1916. g. kod Jyllanda i Skagerraka. Obje strane nakon
bitke smatrale su se pobjednikom: Britanci na osnovu njemačkog bijega sa bojnog polja, a
Nijemci jer su kao slabija strana prouzročili veće britanske gubitke.
Njemački admiralitet nije imao želje za ponovnim Jyllandom, pa je zaključeno da je
jedino rješenje za britansku blokadu Njemačke, njemačka blokada Britanije. Njemačka 1. II.
1917. donosi odluku o "neograničenom podmorničkom ratu". Gotovo svaki četvrti brod
10

koji je uplovljavao ili isplovljavao iz britanskih luka bio je potopljen, a nakon toga uslijedilo
je i potapanje (bez upozorenja) američkih trgovačkih brodova, pa je američki ulazak u rat
postao neizbježan. Osim toga, SAD je imao i ekonomskih razloga za ulazak u rat, naime
Francuska i Britanija su u dvije godine (1915 / 1917.) učetverostručile svoj uvoz iz SAD, a za
to su se morale osloniti na krupne američke kredite ( preko 2 mlrd. $ ). Dakle, ako bi
saveznici izgubili rat ogromna ulaganja Amerike bila bi stavljena na kocku. Konačni povod za
rat "uredilo je" njemačko ministarstvo vanjskih poslova pokušajem dogovaranja s Mexicom
za stvaranje saveza protiv SAD, u kojem su Mexicu nudili Texas, New Mexico i Arizonu,
nakon pobjede nad SAD. Dešifrirani telegram (tzv. Zimmermannov telegram) objavljen je u
američkom tisku, a to je uzrokovalo veću uznemirenost nego potapanje Lusitanie. SAD su
objavile rat Njemačkoj u travnju 1917.g. Tadašnji predsjednik SAD, Woodrow Wilson je
početkom 1918. predstavio svoj plan o poslijeratnom uređenje svijeta i načelima
međunarodnih odnosa u tzv. 14 točaka.

Završnica rata
Nijemci su još početkom 1918.g. imali razloga vjerovati da još mogu pobijediti u ratu,
jer američki doprinos ratu još je uvijek bio mali, Talijani su doživjeli katastrofalan poraz kod
Kobarida, Rumunjska i Srbija su u tom trenutku bile poražene, a Rusija se povukla iz rata
zbog revolucije. Njemačka se konačno mogla posvetiti ratu na jednoj fronti i dovući na Zapad
sve svoje snage sa istočnog fronta. S druge strane, Nijemci su mogli izdržavati još relativno
kratko vrijeme, jer britanska pomorska blokada čini svoje, pa imaju nedostatak svih
materijala. Zato ako nešto žele, moraju to učiniti vrlo žurno, jer i Amerikanci će uskoro počrti
stizati u velikom broju.
U ožujku 1918.g. maršal Ludendorff pokrenuo je prvu seriju velikih ofenziva na
zapadni front. Britanci i Francuzi su se povlačili sa sve više i više gubitaka. U očaju, konačno
su se odlučili na zajedničko zapovjedništvo koje će koordinirati i francuske i britanske trupe, a
na čelo je postavljen francuski general Ferdinand Foch. Početkom ljeta kada su Nijemci već
bili nadomak Pariza i kada je Ludendorff pokrenuo petu seriju svojih ofenziva duž rijeke
Marne, Ludendorf je brzojavio svom kaiseru: "Ako napad uspije, rat će biti gotov i mi ćemo
pobijediti." Gotovo u isto vrijeme, kad je krenula njemačka ofenziva, general Foch je napisao
brzojav svojoj vladi: "Ako njemački napad uspije, rat će biti gotov, a mi ćemo izgubiti."
Nijemci su zaustavljeni u zadnji tren,
a general Foch se sada mogao osloniti na
friške snage, jer je svaki mjesec pristizalo
novih 250.000 Amerikanaca, a uz to su
britanski tenkovi konačno postali korisni za
prelazak preko rovova te su donijeli značajnu
prednost. Njemačka snaga i moral rapidno je
padala. Samo tog proljeća i ljeta Nijemci su
imali više od 2 mil. žrtava, jer su se
strahovito iscrpili u onim ofenzivama.
Krajem listopada 1918. kapitulirali su
Osmansko Carstvo i Bugarska, a 3.
studenog i Austro-Ugarska. Pobuna
Slika 9: Ranjenik iz kolonijalne zemlje. Stradanja u ovom ratu su mornara i radnika u Njemačkoj ubrzala
bila strahovito velika. Više od 10 mil. vojnika i oko 10 mil. civila je
stradalo. Sile Antante izgubile su više od 50% mobiliziranog ljudstva, je abdikaciju kaisera Wilhelma II, koji
a kod Centralnih sila je još gore, jer su oni izgubili više od 60%. Za je izbjegao u Nizozemsku, a Njemačka
one koji su preživjeli muke nisu prestale, jer su mnogi kao invalidi
provodili ž ivot u bolnicama za veterane, a da se ne spominju je potpisala kapitulaciju 11.XI 1918.
raz orene obitelji i razne psihičke poteškoće kod mnogih. Svoj toj (u 11 sati) u jednom vagonu u
smrti i mizeriji treba pridodati financijske i materijalne gubitke, što
će natjerati europske zemlje na uzimanje velikih kredita, a glavni francuskom gradiću Compiegnu.
kre ditori postati će – SAD.