Aristotel (~384-322)

Rođen 384. na sjeveru Grčke u gradu Stagiri, Aristotel sa 17 godina dolazi u Atenu, gdje
narednih 20 godina provodi u Akademiji kao Platonov učenik. Napušta Akademiju nakon
Platonove smrti 347. godine, neko vrijeme živi u Maloj Aziji, da bi 342. godine prihvatio
poziv Filipa Makedonskog da postane učiteljem Aleksandru. Makedonski je dvor Aristotelu
bio poznat, budući mu je otac Nikomah bio dvorski liječnik Filipova oca.
Kao nekad učitelj mu Platon na sirakuškom dvoru, Aristotel se zanosio idejom da bi mogao
pridobiti mladog Aleksandra za filozofiju, odnosno od njega stvoriti filozofa-vladara. To mu
nije uspjelo (Aristotelu je, za razliku od Aleksandra, ideal države bio polis – mala, homogena
i harmonična politička zajednica), ali je Aristotelov humanistički odgoj umnogome formirao
Aleksandra Velikog i time odredio mnoge njegove vladarske postupke.
Nakon što je Aleksandar stupio na prestolje i krenuo u osvajačke pohode na istok (grčki
gradovi države tada su već tri godine bili pod vlašću Makedonije), Aristotel se vraća u Atenu i
osniva svoju filozofsku školu nazvanu Likej. Aristotel je, navodno, volio predavati šetajući
(grč. peripatein – šetati), pa je škola poznata i pod imenom peripatetička.
Tih posljednjih 13 godina života i rada u školi njegovo je filozofski najplodnije razdoblje iz
kojeg su i njegova sačuvana djela. Aristotel je držao dvije vrste predavanja (ezoterična,
jutarnja za učenike, i egzoterična, popodnevna za široku publiku), a sačuvana djela su
najvjerojatnije bilješke za ili s jutarnjih predavanja, često samo nabačenih problema i
nedorađene za objavljivanje.

Aristotel je, za razliku od Platona koji također sažimlje dotadašnja filozofska iskustva,
sistematičan mislilac. Aristotel će uvijek dati sistematični povijesni pregled i kritiku različitih
gledišta o nekom filozofskom problemu, a tek onda onda će iznjeti svoj stav. Osim toga,
njegovi spisi (za razliku od Platonovih dijaloga u kojima se filozofska tematika isprepliće)
obrađuju svaki svoje područje filozofije.*
Iako priznaje razložnost podjele filozofije na logiku, fiziku i etiku kakva je postojala u
Akademiji (i kakva će uskoro opet postati aktualnom u razdoblju helenističko-rimske
filozofije), Aristotel filozofiju dijeli s obzirom na tri različita područja ljudske aktivnosti:
Teorijskom (grč. theoria = gledanje, promatranje, uvid) području pripadaju fizika,
matematika i metafizika (ontologija, kozmologija i teologija).
Praktičnom (grč. praxis = slobodno djelovanje) području pripadaju etika, ekonomika i
politika.
Pojetičnom (grč. poiesis = stvaranje) području pripadaju tehnika i umjetnost.
Iz navedene podjele vidi se da Aristotel u filozofiju ne ubraja logiku, smatrajući je
pripremom, odnosno njeno poznavanje uvijetom svakog filozofiranja.

Aristotelova su djela dva stoljeća bila zagubljena. U 1. st. prije Krista sakupio je ono što je od
njih sačuvano i pod različitim nazivima sredio Andronik s Rodosa.
Aristotelovi su logički spisi sabrani pod nazivom Organon (grč. organon – oruđe).
Spisi koji se bave filozofijom prirode skupljeni su pod nazivom Fizika (grč. fysis – priroda,
jedinstvo promjenjivog).
Spisi koji obrađuju ontološku problematiku (Aristotelova «prva filozofija») skupljeni su pod
nazivom Metafizika (grč. ta meta ta fizika – ono što je iza fizike).**
Od ostalih Aristotelovih filozofskih djela valja izdvojiti Nikomahovu etiku (etička
problematika), O duši (antropologija), Politiku (politička filozofija) i Poetiku ili Nauk o
pjesničkom umijeću (estetika).
*Stoga je Andronik i imao relativno lagan posao svrstavajući ih u homogene zbirke.

**»Biti iza fizike» tumačit ćemo dvojako. S jedne strane, tu je riječ o redoslijedu čitanja, odnosno poučavanja.
Slijedeći metodički zdravi razum, ono teže se poučava iza onog lakšeg. S druge strane, riječ je o predmetu
poučavanja, naime o najopćenitijim, nepromjenjivim principima. Kao takvi, oni su «iza» posebnih fizičkih
principa, kao ono što im stoji u osnovi. «Iza», u ovom ontološkom značenju, zapravo znači «prije» - ono što je
prvotno, na čemu se ostalo temelji i iz čega se izvodi.

Kao univerzalan mislilac, Aristotel je za sobom ostavio i niz prirodoznanstvenih djela

utemeljujući gotovo sva prirodoznanstvena područja. Time je pripremio teren za
osamostaljivanje i razvoj znanosti u razdoblju helenizma.**

**U uvodnom smo dijelu vidjeli da je osamostaljivanje znanosti od filozofije (i teologije) preduvjet razvitka
znanost. Znanost se, ponovimo to još jednom, nesmetano može razvijati tek u svojoj tematskoj i metodičkoj
redukciji. Dakle, tek onda kada se suzdržava od postavljanja temeljnih pitanja (o svom predmetu, metodi i svrsi).
Sudbina Aristotelovih znanstvenih djela zorno pokazuje, također ranije spomenutu, razliku u načinu «starenja»
neistinitima.

ARISTOTELOVA ONTOLOGIJA

Kritika Platona

Kategorije (grč. kategoria - tužba, iskaz, oznaka) su najviši pojmovi (rodovi) koje
iskazujemo o stvarima. Kategorije, međutim, nisu samo načini iskaza (ili mišljenja), nego i
načini bitka (načini na koji stvari jesu). Povezati kategoriju supstancije (jedan konkretan
predmet) s nekom od 9 akcidencija (kvalitet, kvantitet, mjesto, vrijeme, radnja, odnos...)
znači na tom konkretnom predmetu prepoznati svojstva koja mu u tom trenutku i na tom
mjestu pripadaju. Reći (ili misliti) «Sokrat je na trgu» ili „Sokrat je oženjen Ksantipom.“
znači preslikati mišlju ili govorom stvarno stanje stvari u kojem se jedan pojedinac (Sokrat –
prva supstancija) nalazi na određenom mjestu ili u određenom odnosu (akcidencija).

KATEGORIJE – SUPSTANCIJA I 9 AKCIDENCIJA

Iskazi o zbilji. I. supstancija - Sokrat

Na što se odnose pojmovi ovih iskaza? Nositelj svojstava (subjekt)
Pojedinačno - Biće
Sokrat je čovjek.
Sokrat je mudar. II. supstancija - Čovjek
Sokrat je težak 80 kg. Bitno svojstvo (predikat)
Sokrat je sada na trgu. Opće
Nositelj svojstava (subjekt - posredno, preko pojedinaca)
Sokrat je oženjen Ksantipom.
Sokrata boli glava od Ksantipe. akcidencija – mudar, oženjen, trpi
Sokrat izbjegava Ksantipu. glavobolju...
Čovjek je mudar. Slučajna svojstva (predikati)
Opće
Platon, vidjeli smo ranije, prvotnim (u ontološkom smislu) smatra ideju, uzdižući ono opće na
nivo bića. Ukratko, ideja je kod Platona biće u punom smislu te riječi (vječno i neprojenjivo).
Istovremeno, Platon ono pojedinačno srozava na nivo sjene (pojava). Platonov dualizam, na
taj način, pretpostavlja postojanje dvaju ontološki različitih realnosti – svijet idealnih i općih
bića s jedne strane i svijet materijalnih pojedinačnih bića, s druge. Istinsku zbilju čine vječne i
nepromjenjive ideje. Prvotno je ono idealno – opće.
Pogledajmo kako stvari stoje kod Aristotela. Mudrost je svojstvo Sokrata; ona je Sokratu
(pojedinačnom biću ili prvoj supstanciji) akcidencija (lat. accidens - prigodak, slučajno
obilježje) i ne postoji neovisno o Sokratu, kao što je bjelina svojstvo nekog zida, zbiljna samo
ako postoji bijeli zid. Akcidencije ne postoje neovisno od pojedinačnih bića kojih su to
svojstva. Svojstva su uvijek svojstva nečega pojedinačnoga (mudrost Sokrata, a bjelina zida).
No, jesu li mudrost ili bjelina (akcidencije) nešto opće ili pojedinačno. Govorimo li mi ovdje
o mudrosti specifično Sokratovoj ili mudrosti općenito. Nema dvojbe da se nekoj individui
može pripisati (o njoj izreći) njoj specifično svojstvo (recimo Sokratu se može prireći
sokratovski tip mudrosti). No, jednako je nedvojbeno da se u rečenici «Sokrat je mudar»
Sokratu pripisuje svojstvo koje on dijeli s čitavim nizom individua (Tales, Paremenid,
Pitagora...), dakle svima njima zajedničko, općenito svojstvo. Iz navedenog proizlazi da su
akcidentalna svojstva opća svojstva, a kako je ranije utvrđeno da su svojstva uvijek svojstva
nečeg pojedinačnog možemo zajedno s Aristotelom zaključiti i time eksplicirati sukus
Aristotelove kritike Platona – opće je uvijek opće nekog pojedinačnog, nema općeg izvan
pojedinačnog.
Za razliku od Platona, Aristotelu su pojedinačne stvari (Sokrat, ova stolica, Dubrovnik)
prvotne. Prvotne su jer su individualne (lat. individuum = grč. atomon, nedjeljiv), tj. ne mogu
se dijeliti a da pri tome ne prestanu biti. Rastavimo li Sokrata ili neku stolicu na dijelove,
oboje će prestati biti to što jesu – Sokrat i ova stolica. Individualno biće, ousia (što zbiljski
jest), nije dakle puki zbroj svojih djelova nego jedinstvo. Upravo to jedinstvo je bitno svojstvo
supstancije. Samo supstancije (individualna bića) postoje po sebi, a ne u drugome.*
Upravo zato što su jedinstva u sebi, supstancije (lat. substantia – ono što stoji ispod, u
temelju) odoljijevaju promjenama, primajući uvijek nova svojstva. Sokrat je, naime, Sokrat, a
neki zid je neki zid i kada im se promijene akcidentalna svojstva.**
Opće stvari (čovjek, stolica, grad), kao uostalom niti opća svojstva (mudrost, ljepota,
pravednost), nisu individualne, jer su djeljive i to na pojedinačne stvari ili svojstva kojih su
vrste i rodovi. Opće stvari, Aristotel ih naziva sekundarnim supstancijama, nisu prvotne. Na
primjer, filozof (opća stvar) postoji samo ako postoje Sokrat, Platon, Aristotel i drugi filozofi.
Opće su stvari prvenstveno predikati, rodovi i vrste što se pririću pojedinačnim stvarima.
Opće su stvari (druga supstancija), dakle, bit pojedinačnog (prve supstancije). Kao što kaže
Aristotel, puno ćemo više doznati o nekome ako kažemo da je čovjek, nego ako kažemo da
trči. Opće stvari mogu, međutim, iako samo posredno, biti i subjekti. tj. nositelji svojstava.
Tako filozof općenito može biti nositelj svojstva mudrosti samo posredno preko svakog
pojedinog filozofa.
Opća svojstva se ili pririču supstancijama (mudrost Sokratu ili filozofu) ili se u njima nalaze
(toplina u nekom plamenu ili vatri općenito). To su predikati – akcidencijalna svojstva koja se
u supstanciji mijenjaju i koja nemaju samostalan bitak.***
Pojedinačna svojstva su u pojedinačnim predmetima (specifična Sokratova mudrost)

*Kod Aristotela to ne znači da su, kao u novom vijeku, causa sui – uzrok samima sebi, nego da su nositelji
svojstava. Postojati po sebi znači da se ne nalaze u drugim stvarima (kao što se bjelina nalazi kao svojstvo u
nekom zidu) i da se ne pririču drugim stvarima (kao što se mudrost pririće Sokratu).

**Kritički osvrt na Aristotelovo učenje o kategorijama

Problem supstancije, kako ga tumači Aristotel, kao nositelja svojstava prilično je kontroverzan. Pojedinačna nam
se stvar uvijek pojavljuje zajedno sa svojim svojstvima. Ogolimo li to pojedinačno što vidimo od svih njegovih
svojstava (koja također iskustveno spoznajemo), ne bi li tako došli do supstancije, što će nam ostati? Ili ništa
(negacija supstancije) ili nešto što ne znamo što je jer iskustveno nedostupno (skepticizam). Možda stvari uopće
nisu nešto supstancijalno, nego skup svojstava, štoviše možda su samo skup naših predodžbi o svojstvima. Ako
je tako, ako su stvari samo skup svojstava, što se s njima događa kad se ta svojstva promijene. Ne znači li to da
sa svakom novom promjenom svojstva imamo zapravo novu stvar? Možda ne postoji ništa postojano (Heraklit).
Unatoč ovim opravdanim prigovorima, postoji gotovo opće slaganje u razmišljanju da stvari zadržavaju svoj
identitet tijekom vremena i promjena koje trpe. Upitnim, međutim, uvijek ostaje što je nositelj identiteta.
Promislite o tome što bi mogao biti nositelj identiteta nekog uporabnog predmeta. A živog bića, kao što je neka
biljka? A čovjeka?

*** Kasnije će Toma Akvinski razlikovati slučajne (vanjske) akcidencije, koje su za bit neke stvari (Sokrat)
vanjske (biti na trgu), od proprijeteta (lat. proprium – svojstven) koji slijede iz biti stvari (pisati). Upravo prvoj
supstanciji (nekoj pojedinačnoj stvari) svojstvena obilježja (proprijeteti) ukazuju na njenu bit. Drukčije rečeno,
supstancija (Sokrat) se pokazuje u svojim akcidencijama (trči, na trgu, podučava, sumnja, spava...), a reći što
Sokrat uistinu jest (što mu je bit) znači odvojiti proprijetete od slučajnih obilježja i međusobno ih povezati.
Aristotelovo rješenje

Pokušaj da se problem odnosa mnoštva (razlike) i jednoga (identiteta) u zbilji tumači

razlikovanjem supstancije (nositelj svojstava, ono nepromjenjivo u promjenama) i akcidencija
(svojstva) kakav je Aristotel izveo u svom ranom spisu «Kategorije» (dio «Organona») otvara
čitav niz daljnih pitanja. Svjestan toga, Aristotel, u kasnijim spisima («Fizika» i «Metafizika»)
nudi drugačije rješenje.
Zbilja se sastoji od pojedinačnih stvari koje su sve od nečega građene - materija (tvar). No,
stvar se ne može svesti samo na svoju građu. Sve su stvari složene, pa kada bi ih se svelo
samo na materiju (grč. hyle; lat. materia), to bi značilo da su sve stvari zbroj svojih dijelova
(kao recimo kod Demokrita). To otvara nepremostive probleme. Svaka se, naime, promjena, u
tom slučaju, mora tumačiti kao supstancijalna. Promjena i najmanjeg dijela tako zamišljene
stvari značila bi promjenu te stvari u cjelini – dodavanjem ili oduzimanjem i najmanjeg dijela
nastala bi nova stvar. No, već je ranije rečeno da je samo supstancija - jedinstvo koje se ne
može svesti na zbroj dijelova - zbiljska stvar (ousia). Supstancija je, unatoč tome što je
složena, oblik jedinstva, stoga se i promjene moraju pokušati tumačiti na razini supstancije (a
ne njenih dijelova).
Što, dakle, neku stvar čini supstancijalnom (jedinstvom)? Aristotel se ovdje služi pojmom
forme (oblik), odnosno načinom na koji je složena stvar organizirana. S-tvar je oblikovana
tvar. Oblik je ono bitno (zajedničko svim stvarima istog roda), a materija je princip
individuacije (zbog materije se javljaju individualne razlike među bićima isog roda). Stvari
(bića) zadobivaju upravo onu formu (grč. morphe; lat.forma) kojom mogu najefikasnije
ostvariti za sebe specifične ciljeve. Stoga Aristotel uvodi i pojam svrhe.
Ilustrirajmo rečeno jednim primjerom. Unatoč svim promjenama koje se na njoj događaju od
trenutka kada smo ju kupili i prvi put obukli, naša cipela je cipela dok god kombinacijom
svoje građe i oblika ispunjava svoju svrhu. Kada više u njoj nije moguće hodati (što može biti
i iz estetskih razloga, ako su oni uključeni u njenu svrhu), cipela prestaje biti cipelom. Kod
umjetnih stvari svrha se lako uočava budući da je riječ o predmetima proizvedenima da bi bili
sredstvo upotrebljeno u određenu svrhu, a slaganje svrhe i oblika je neposredno očigledno.
Prirodne stvari nemaju svrhu van sebe (nisu sredstvo). Stoga je njihova svrha naprosto
postojati na sebi svojstven način. Upravo im to njihov oblik i omogučava (oblik stabla
primjeren je postojanju stabla na stablu svojstven način). U tom smislu treba tumačiti i
Aristotelovu tvrdnju da je duša oblik tijela. Duša, naime, omogučava čovjeku da postoji na
čovjeku svojstven način, što i jest svrha ljudskog života.
Napokon, pored tvari od koje je izgrađena i oblika koji poprima obzirom na svhu zbog koje
postoji, neka stvar za Aristotela kao razlog svog postojanja mora imati i uzrok koji svojim
djelovanjem uzrokuje da nešto jest. To je tzv. djelatni uzrok ili pokretač. U gornjem je
primjeru za umjetne stvari, naravno, riječ o čovjeku - postolaru. Prirodnim je stvarima djelatni
uzrok biće iste vrste unutar roda.

Drugim riječima, želimo li postaviti najopćenitije filozofsko pitanje o nekoj stvari, postavit
ćemo pitanje «Zašto?» To je pitanje o razlogu (grč. aition – ono što je odgovorno za) te
stvari, a u skladu s tradicijom koristit ćemo termin uzrok* Aristotel, dakle, smatra da ih je
četiri: materija, forma, djelatni uzrok (uzrok kretanja) i svrha.
Tvar (građa, materija) je odgovor na pitanje «Od čega?»** i u bićima je princip individuacije.
Zbog toga što su materijalna, bića su (i unutar iste vrste) različita, individualna.
Oblik (forma) je odgovor na pitanje «Što?»*** i određujući je princip koji čini da neka
individua bude individua neke vrste. Sa «Što?» se određuje «štostvo», bit nekog bića.
Materija i forma su tzv. unutarnji uzroci.
Djelatni uzrok je ono/onaj što/koji je svojim djelovanjem dovelo do nastanka (promjena,
kretanje) nečega. To je odgovor na pitanje «Tko ili što je za to djelatno odgovoran?»****
Djelatni uzrok prethodi promjeni.
Napokon, svršni uzrok je odgovor na pitanje «Zašto nešto postoji?»***** Riječ je o svrsi
(grč. telos – svrha), odnosno cilju kojem je djelatno biće usmjereno, o razlogu zbog kojeg
dolazi do formalne promjene u materiji. Svršni uzrok se često naziva i finalnim (lat. finis –
konac). Promjena se događa radi svršnog uzroka, on joj slijedi. Djelatni uzrok i svršni uzrok
su tzv. vanjski uzroci.
Pojam svrhe, odnosno teleološko (svrhovito) objašnjenje događanja ključno je za Aristotelovu
ontologiju. Svrha je univerzalni princip i jednako vrijedi za prirodne procese i stvari (iako
možda nije uvijek transparentna) kao i za umjetne (ljudske) procese i stvari. Objašnjenje (što
je, inače pravi smisao Aristotelovog pojma «uzroka») umjetnih stvari je objašnjenje njihova
nastanka i načina upotrebe. To je narav umjetnih stvari. Narav prirodnih stvari je njihovo
samostvaranje i karakteristčno ponašanje (što čine bez prisile i vanjskog upletanja). Za time
ide objašnjenje prirodnih stvari.
Ništa važnije nije svršno od djelatnog «Zašto?» umjetnih tvorevina (npr.hrama) nego
prirodnih pojava (npr. kiše ili vjetra). Tek će razvoj prirodnih znanosti u novom vijeku ukinuti
važnost svršnog uzroka na račun djelatnog, postupno reducirajući Aristotelov pojam uzroka
(kao cjelokupnog objašnjenja) na djelatni uzrok (kauzalnost).
Što je važnije za razumijevanje prirodnih pojava kao što je kiša – kako nastaju ili čemu služe?
Nedvojbeno, u duhu novovjekovnog scijentizma, kako nastaju. Do prve suše!

*Vidjet ćemo da se u svakodnevnom govoru pojam «uzrok» uzima u užem značenju (uzrok i svrha), dok je u
znanstvenom govoru riječ o daljnjem sužavanju tog pojma kako se razumije kroz uzročno-posljedični (kauzalni)
odnos (uzrok).
** Pitanje o tvari (građi) možemo formulirati i sa «Zašto?», pitajući, na primjer, «Zašto je kip težak?» (Jer je od
kamena.) ili «Zašto je Platon smrtan?» (Jer je je stanične građe.)
***Pitanje o obliku (formi) se također može formulirati sa «Zašto», pitajući «Zašto je ovo kip Zeusa?» (Jer
prikazuje Zeusa.), odnosno «Zašto je Platon čovjek?» (Jer ima dušu – specifičnu organizaciju tijela.)
**** Pitanje o djelatnom uzroku formuliramo pomoću «Zašto?» na sljedeći način: «Zašto postoji kip
Zeusa?»(Jer ga je napravio Fidija.), odnosno «Zašto postoji Platon?» (Jer je začet od roditelja.)
***** Zašto svršnog (finalnog) uzroka u slučaju kipa traži mogući odgovor tipa «Jer mora prehraniti obitelj», a u
slučaju Platona «Jer je netko morao zabilježiti Sokratovo učenje.»

UZROCI BIĆE BIĆE

BIĆA Zeusov kip Platon

Materijalni uzrok kamen stanična građa

Formalni uzrok lik Zeusa duša (čovječnost)

Djelatni uzrok Fidija/Periklova narudžba Platonovi roditelji

Svršni uzrok prehraniti obitelj/pokazati štovanje obnoviti vrstu/»zapisati» Sokrata

Biće, ono individualno, što uistinu jest (ousia) uvijek je jedinstvo materije i forme. Otud naziv
Aristotelovom ontološkom konceptu – hilemorfizam (grč. hyle - tvar + morphe – oblik).
Biće (prva supstancija, pojedinačno) je promjenjivo, a promjena se tumači kao promjena
oblika materije. No, pored takve, tzv. akcidentalne promjene, postoji i supstancijalna
promjena. Bića su, naime, nastala i nestat će. Supstancijalna promjena (nastajanje i
nestajanje), kao i akcidentalna, zahtjeva nešto što se tijekom promjene održava, što ostaje
samom sebi jednako. Riječ mora biti o nečemu posve lišenom forme, budući na sebe tek treba
primiti svrhom zadan oblik.
Tako dolazimo do jednog graničnog pojma kojeg Aristotel naziva materija i razumije ga kao
ono neodređeno (apeiron – bez granica), potencijalno odredivo. Materija i u određenoj
supstanciji - biću (dakle, u svom jedinstvu s oblikom) ostaje i dalje odrediva, ona omogućuje
daljne promjene bića. Ona je princip različitosti.
Čista materija, kao granični pojam, međutim, zahtjeva svoj kontrapunkt. To je onda čista
forma, određujući princip koji aktualizira (ostvaruje) određeno biće kao biće određene vrste
(dakle, određenog oblika u skladu s određenom svrhom). Forma čini neko biće baš tim bićem.
Ona je princip identiteta.
Čista materija i čista forma nisu za Aristotela bića. Nisu empirijski zbiljni, što za Aristotela
znači da ne postoje, ali ne i da nisu realni. Riječ je o racionalno utemeljenim pojmovima, o
ontološkom principima svega što jest, neempirijskim temeljima zbilje, odnosno bitku.

U prethodnom smo odjeljku natuknuli da je materija potencijalno odrediva. Kao ono

neodređeno ona je ništa, ali potencijalno je sve. Forma, s druge strane, kao ono određujuće
aktualizira bića. Sve što jest, kao što je uostalom davno utvrdio Heraklit, je u pokretu, u
nastajanju i nestajanju i u stalnoj promjeni (fysis). Sad nam je i jasno zašto. Biće je jedinstvo
dvaju momenata bitka – aktualnog (oblika) i potencijalnog (tvari). Biće je rezultat te razlike.
Kretanje (promjena) je prelaz iz potencijalnog u aktualno stanje, odnosno promjena jednog
aktualnog stanja drugim koje je do tada bilo potencijalno. Biće je istovremeno i jedinstvo i
razlika. Uvedemo li u objašnjenje pojmove „materija“ i „forma“ promjene možemo predočiti i
kao prelaz iz jednog aktualnog stanja materije u drugo, odnosno kao promjenu jednog
aktualnog oblika drugim.

Biće mora posjedovati mogućnost upravo određene razlike (promjene). Ta mu je specifična

mogućnost (mogućnost, recimo žira da postane hrastom) data njegovom specifičnom
svrhom*. Sam prelazak iz nekog potencijalnog u aktualno stanje (aktualizacija) neće se,
međutim, zbiti samo po sebi. Svrha nema moć pokretanja. Neophodan je tzv. djelatni uzrok
(u slučaju žira i hrasta, vjetar ili ptica koji će oboriti žir na tlo, kiša koja će ga natapati i sunce
koje će ga grijati). Djelatni uzrok uzrokuje aktualizaciju potencijalnog. Time pokazuje da ima
mogućnost to napraviti, dakle da je i on, osim što je nešto aktualno, istovremeno i nešto
potencijalno.**

*Postavši hranom za svinje, određenom se žiru upravo to što je postao (naknadno) otkriva svrha (biti hrana
svinjama), kao što se onom žiru što se razvio u hrast otkriva svrha produljenja vrste. Oboje (i biti hrana svinjama
i postati hrast) sadržano je potencijalno u žiru. Niti jedno biće nikada neće aktualno postati nešto što potencijalno
nije. Aktualizrati se može samo ono moguće. No, to naravno, ne znači da se sve potencijalno aktualizira. Ako se
aktualizira kao hrana za svinje, žir se neće aktualizirati i kao hrast.

**Potencijalnost žira da postane hrast i potencijalnost vjetra da aktualizira potencijalnost žira različite su. Prva
je pasivna potencija primanja akta, a druga aktivna potencija uzrokovanja akta.
Zbilja nam se, dakle, pokazuje kao dijelektičko jedinstvo svojih momenata. U tom se
dijalektičkom jedinstvu ukida razlika. Ona je prisutna latentno, jer bi se u suprotnom zbilji
oduzela njena dinamičnost, ali su razlike dovedene do jedinstva. Začetak dijalektičke misli
nalazimo još kod Heraklita. Kod njega je cjelokupna stvarnost harmonija u kojoj se putem
logosa ukidaju suprotnosti prisutne u svakom biću. Kod Heraklita su suprotnosti pojmljene
kao akcidencije (slučajna obilježja) bića, kod Aristotela, međutim, riječ je o momentima bića.
Sami za sebe, momenti bića nisu zbiljski, jer, kao što bi Hegel rekao, “zbilja je cjelina”.
Momenti zbilje sami nisu zbiljski, ali njihovo razlikovanje nije puka misaona apstrakcija. Oni
svoj realitet imaju upravo kao momenti zbiljskog. No, to ne znači da ih se može “opaziti” ili
“predočiti”. Ne postoji u iskustvu ništa što je čista materija ili forma, nešto što je čista
supstancija bez akcidencija ili obrnuto, ništa što je posve aktualno ili posve potencijalno.
Momenti zbilje su neiskustveni (dakle, istinski ontološki, a ne znanstveni) temelji
iskustvenog.
Sada se možemo vratiti i na ranije učenje o supstanciji i protumačiti ga u svjetlu razlikovanja
aktualnog i potencijalnog. Biće je, kao individualna supstancija uvijek akcidentalno određeno,
što ga čini zbiljskim (aktualnim). Ono je, s druge strane, budući je uvijek u mogućnosti
primiti neku drugu akcidentalnu odredbu, potencijalno u odnosu na akcidenciju. Pri tome
svoju zbiljnost supstancija i akcidencija međusobno dijalektički uvjetuju; supstancija je
zbiljna samo kao aktualno određena, a akcidencije su zbiljne samo u supstanciji.

Primjena ontološke razlike aktualno-potencijalno (ništa ne može istovremeno i u istom smislu

biti i aktualno i potencijalno) na nauk o uzrocima svako biće čini uzrokovanim, kako u
njegovoj akcidentalnoj, tako i u supstancijalnoj promjeni. U trenutnoj akcidentalnoj
određenosti (sada i ovdje) svaka je supstancija rezultat djelovanja raznih uzročnih čimbenika.
Nijedna supstancija nije uzrok same sebe. Nijedno biće nije nužno. Svaka je supstancija
konačna i slučajna. Svaka je supstancija jedinstvo materije i forme.

Dok nas je pitanje o zadnjem materijalnom uzroku i zadnjem formalnom uzroku dovelo pred
granične ontološke pojmove materije i forme, pitanje o zadnjem (finalnom, svrhovitom)
uzroku vodi nas pojmu zadnje svrhe. Svako je biće svojom formom usmjereno nekoj svrsi;
ukupnost bića je kozmos (ne kaos); dakle, među svrhama (pa tako i bićima) postoji red
(hijerarhija), a cjelina je također određena s-vrhom. Teleologija (grč. telos – svrha), tako,
neizbježno vodi teologiji (grč. theos – bog + logos – riječ, govorenje, nauk). Uostalom, i sam
Aristotel za svoje učenje o prvim uzrocima, pored naziva «prva filozofija», koristi i naziv
«teologija».
Primjenom teleološkog načela na ontološku razliku materija-forma moguće je uspostaviti
hijerarhiju bića po kojoj se na vrhu (s-vrha) nalazi savršeno biće bez imalo udjela materije –
čista forma.
Primjenom teleološkog načela na ontološku razliku potencijalno-aktualno moguće je
uspostaviti hijerarhiju bića na vrhu koje se nalazi biće bez imalo potencijalnog u sebi, biće
kojemu ništa ne nedostaje budući je savršeno – čista zbiljnost.
Što smo na koncu dobili. Biće koje je idealno i savršeno, posve zbiljno i koje ostalim bićima
(s udjelom materije, stoga i nesavršenosti u sebi) predstavlja uzor, odnosno jest svemu svrha
kojoj su ova, u svojoj težnji za savršenošću, usmjerena. Ukratko, dobili smi Platonovu ideju
Dobra.
Aristotel se tu zaustavlja, konzekventno izvevši posljedicu svoje pretpostavke o teleološkom
uređenju zbilje. Bog, nepromjenjiv, vječan i idealan svršni je uzrok svijeta.*

Pitanje je, međutim, vrijedi li teleološko objašnjenje podjednako kao objašnjenje prirode i
kulture. Za Aristotela u tom pogledu nema nikakve dvojbe. Štoviše, prirodne su stvari
(supstancije) osnovnije od umjetnih jer one svoju svrhu imaju u sebi, a forma im je unutarnja.
Umjetnim stvarima (proizvodi kulture) svrhu, a time i oblik, daje njihov djelatni uzrok (i
svrha i oblik su im izvanjski).
Danas bismo bili skloniji teleološki objašnjavati kulturu (tvorevinu ljudskog duha) koju
razumijemo kao nastalu na principu slobode, dok bismo prirodu radije objasnili kauzalno,
ukazujući na nužnost njenih principa. No, nije li upravo to gubljenje iz vida unutarnje prirode
prirodnih stvari (njihove unutarnje svrhe, po kojoj stablo svrhovito spušta korijenje u tlo i
rastvara lišće prema suncu) uzrokom našeg pogrešnog odnosa prema prirodnim stvarima
(živim i neživim) kojima namećemo vanjske, njima strane svrhe?

*I pitanje o zadnjem djelatnom uzroku, što ga u srednjem vijeku naročito izvodi Toma Akvinski nastavljajući na
Aristotela, vodi u istom smijeru – prema dokazivanju Božje egzistencije. To su čuveni Tomini «putevi» k Bogu.

Već smo vidjeli da svrha nema moć pokretanja. Promjena potencijalnog u aktualno neće se dogoditi bez
vanjskog djelatnog uzroka koji je i sam aktualan. Nastaviti možemo u nekoliko smijerova.

 Svaka je promjena uvjetovana prethodnom promjenom, odnosno utjecajem djelatnog uzroka. Međutim,
i prethodna je promjena uvjetovana nekim prethodnim djelatnim uzrokom. Beskonačni uzročno-
posljedični niz možemo prekinuti jedino pretpostavkom o postojanju prvog pokretača promjena,
djelatnom uzroku koji sam nije uzrokovan (lat. causa sui – uzrok samoga sebe).
 U nizu uvjetovanog (bića), svaki je djelatni uzrok (biće) dijalektičko jedinstvo aktualnog i
potencijalnog. Djelatni je uzrok pokretač neke promjene temeljem svoje aktualnost (neki kipar se u
odnosu na neki kip pojavljuje kao njegov djelatni uzrok temeljem toga što je aktualno kipar). Djelatni
uzrok koji je uzrok samoga sebe nema ništa potencijalno što već nije aktualno. Posve je određen. On je
čista zbiljnost.
 Budući je materija princip mogućnost (neodređena formom je ništa), onda je ono određujuće - forma -
princip zbiljnosti (aktualnosti). Djelatni uzrok koji je posve određen (time i posve zbiljan), nije više
ništa odredivo. Stoga nije ništa materijalno. On je čisti oblik, nešto idealno.
 Svako je biće kao uvjetovano slučajno. Međutim, iz neuvjetovanosti prvog pokretača i njegove
apsolutne zbiljnost slijedi i njegova nužnost.

Primjenom teleološkog načela na ontološke momente bića (supstancija-akcidencija, materija-

forma, potencijalno aktualno) Aristotel uspostavlja hijerarhijsku strukturu svijeta bića i dolazi
do pojma bića koje kao posve aktualno u sebi ozbiljuje sva akcidentalna svojstva. Takva
supstancija, stoga više nije podložna promjeni, a kao nepromjenjiva i posve aktualna više ne
sadrži nikakav moment mogućnosti. Budući je materija pasivni princip mogućnosti, a forma
aktivni princip zbiljnosti, takvo biće je onda čista forma i pojavljuje se u ulozi prvog,
nepokretnog pokretača koji kao prvi djelatni uzrok pokreće svrhovito ozbiljenje (nastanak
bića). U Aristotelovoj „prvoj filozofiji“, (sada već teologiji, a ne više ontologiji) to biće je bog
– čisti oblik, a između njega i Platonove ideje gotovo da nema nikakve razlike.
ARISTOTELOVA ANTROPOLOGIJA

Nauk o čovjeku iznesen je u dijelu „O duši“. Za razliku od Platona koji na stanovištu da samo
čovjek ima dušu razlikuje tri dijela duše (požudni, voljni i umni), Aristotel razlikuje tri vrste
duše koje pripisuje svemu živome. Struktura duše je hijerarhijska, što znači da više
sposobnosti duše u sebi sadržavaju sve niže.
Prva vrsta duša pripada biljkama i naziva se vegetativna. Kao princip života, ova vrsta duše
ima sposobnost održavanja individue (razmjena tvari s okolinom) i produljenje vrste
(razmnožavanje). Animalna duša, pored navedenih moći vegetativne duše, posjeduje i
sposobnost koju ćemo nazvati osjetilnost. Na koncu, umnu (ljudsku) dušu, pored navedenih
sposobnosti odlikuje i umni uvid – sposobnost mišljenja.

Svako živo biće ostvaruje svoju svrhu živeći na način primjeren i skladu sa svojom dušom,
drugim riječima, živeći u skladu sa vlastitom specifičnom prirodom. Svrha je čovjekova, a
kao slobodnom biću to mu je i zadatak kojeg lako može ne ispuniti, život u skladu s vlastitom
umnom prirodom. Takav život, kao ispunjenje specifične ljudske svrhe, jamči ljudskom biću
istinsku sreću.

um

Osjetilnost

Umna
duša
Animalna
Vegetativna duša
Hranjenje i duša
razmnožavanje

ARISTOTELOVA ETIKA

Pitanje sreće vodi nas etičkoj raspravi o dobrom životu. U „Nikomahovoj etici“ Aristotel tvrdi
da svaki čovek po svojoj prirodi teži sreći, odnosno dobrom životu. Etika istražuje kako to
postići.
Sreća, odnosno dobar život ovise, smatra Aristotel, o vrlini (grč. arete). Vrline (kreposti) su
pozitivne karakterne osobine (dakle, trajne i usvojene vrijednosti) koje određuju naše
ponašanje. Čovjek može biti sretan (dobro živjeti), već smo vidjeli, samo ako ostvari svoju
specifičnu svrhu – život u skladu s umom. Sretan čovjek je onaj koji je razvio umnu prirodu
kao praktično i teorijsko biće. Kako um ima dva aspekta – praktični i teorijski, Aristotel i
vrline dijeli na etičke (voljne) i dijanoetičke (intelektualne).
Etičke vrline su voljne. Krepostan čovjek svojom voljom bira kako se ponašati i to tako da
volju usmjerava prema principu prave mjere. Mjera je sredina između dvaju krajnosti.
Primjerice, darežljivost je zlatna sredina (mjera) između previše (rasipnost) i premalo
(škrtost). Što će u datom trenutku biti prava mjera određuje razum.
Dijanoetičke vrline su vrline uma, ali među njima valja razlikovati one usmjerene na praksu,
kao što je razboritost (fronesis) bez koje volja ne bi mogla odrediti pravu mjeru, od
mudrosti koja se ne odnosi na djelovanje nego na čisto intelektualno promatranje. Sreća
umnog biće uronjenog u vlastite misli, mišljenje oslobođeno vanjskih svrha i usmjereno na
samo sebe, najveće je blaženstvo (grč. = eudajmonija) koje može dohvatiti umno biće.

ETIČKE VRLINE
(vrline volje)
manjak mjera („zlatna sredina“) višak
škrtost darežljivost rasipnost
kukavičluk hrabrost neustrašivost
činjenje nepravde pravednost podnošenje nepravde

DIJANOETIČKE VRLINE
(vrline uma)
praktične teorijske
razboritost (fronesis) znanje (episteme), mudrost (sofia)

ARISTOTELOVA POLITIKA

Upoznali smo se s Aristotelovom definicijom čovjeka kao umnog bića (umna duša). Jedna od
manifestacija umnosti je i govor. Čovjek je jedino biće obdareno govorom (logos) i to stoga
što je po svojoj prirodi „osuđen“ na su-život s drugim ljudima. Drugim riječima, čovjek je
biće zajednice (zoon politikon). Pitanje dobrog života (sreće), razmatrano u prethodnom
poglavlju, stoga valja nadopuniti pitanjem o dobrim oblicima zajedničkog života. Dobar je
život, naime, neostvariv izvan zajednice (polisa), „ ...tko ne može živjeti u zajednici ili je
čak ne treba, jer je sam sebi dovoljan, taj nije član države, i prema tome je ili zvijer ili
bog» Etika i politika (u izvornom grčkom značenju te riječi koje podrazumijeva brigu o
općem interesu), utoliko su neodvojivo povezani.
Aristotelova politička stajališta, premda često suprostavljana Platonovima, nose na sebi jak
pečat Platonovog uvjerenja da upravljanje zajednicom treba prepusti najboljima (aristos).
Aristokrati su, naime, ljudi vrline, a ljudi vrline uvijek će znati i htjeti podrediti svoje privatne
interese interesima zajednice. Aristotel stoga zaključuje da nije bitno je li na vlasti jedan
čovjek, nekolicina ili većina dok god su ti koji su na vlasti ljudi vrline, tj. oni koji će
zajednicom upravljati na opće dobro. Takve vladavine Aristotel naziva kraljevina,
aristokracija i republika.

Vladavina Princip vladavine - Opće dobro Princip vladavine - Korist vladara

JEDNOG KRALJEVINA TIRANIJA
NEKOLICINE ARISTOKRACIJA OLIGARHIJA
VEĆINE REPUBLIKA DEMOKRACIJA
ARISTOTELOVA SPOZNAJNA TEORIJA

Povratak Platonu, opisan u zadnjim poglavljima o Aristotelovoj ontologiji, događa se i u

spoznajnoj teoriji (gnoseologiji, epistemologiji). Istina, spoznaja počinje opažajem
(osjetilnošću) gdje dohvaćamo pojedinačno biće (prvu suspstanciju). Ali spoznaja je spoznaja
općeg. Želimo li nešto znati o pojedinačnom, moramo spoznati njegovu bit, njegovo štostvo.
Ono, vidjeli smo jest u pojedinačnom, ali nije neposredno opažljivo. Međutim, prvo
sjećanjem, a zatim i mišljenjem (apstrakcija) čovjek se induktivno uzdiže do općeg, do
pojmljenog štostva pojedinačne stvari. Rodni pojmovi ili vrste (druga supstancija) predmet su
znanja. I dok su različita umijeća (techne) utemeljena na iskustvu nastala iz praktičnih
razloga, teorijsko znanje (znanost) je samome sebi svrha i nastaje tamo gdje se u povijesti
čovječanstva po prvi put pojavila dokolica (shole). Najviši oblik znanja je umovanje, u kojem
mišljenje za svoj predmet ima samo sebe. Umovanje podrazumijeva oslobađanje uma od
tjelesnog i osjetilnog i postizanje blaženstva svojstvena mudracu.

Aristotel je utemeljitelj klasična teorija istine poznate kao teorija adekvacije ili
korespondencije. Istina je“slaganje između misli i stvari“ - adekvacija između tvrdnje i
stvarnog stanja stvari.

ARISTOTEL O UMJETNOSTI („Poetika“ ili „Nauk o pjesničkom umijeću“)

Aristotel dijeli s Platonom tradicionalno grčko razumijevanje umjetnosti kao oponašanja

(mimesis), ali s dvije značajne razlike.
Kao prvo, umjetnost nas približava istini jer ne oponaša pojedinačan predmet (prvu
supstanciju) nego ono opće i bitno na pojedinačnom predmetu (drugu supstanciju), o
čemu se jedino može imati znanje. Time nam umjetnost svojim prikazom pomaže da
dođemo do štostva same stvari.
Pored navedene spoznajne uloge umjetnosti, važna je i njena etička uloga. Ona, naime,
može u svom oponašanju stvarnosti prikazivati ne nužno stvari kako su se dogodile, nego
i kako se mogu dogoditi, kako bi se trebale dogoditi i kako bi bilo dobro izbjeći da se
dogode. Primjerice, u dobro napisanoj tragediji gledatelji mogu postići katarzu – moguće
je da potreseni opisanim događajima napuste teatar duševno pročišćeni.