Begović, Boccadoro

PRELUDIJ. HARFA

Ne znam gdje bi, ni u koja vremena – iz nje mi pjesmu uzvišenu stvori,

u mojoj samo duši živo blista da je raznesem preko mora sinja".
na ono doba zlatna uspomena, Njezine oči igrahu pram zori,

kada na svodu kô od ametista od koje pogled zlatan se pričinja,

tanana zora širila je krila, a obasuto sjajem njeno lice
na grimiz slična. Prozirna i čista prepuno bi nepojmljivog milinja.

preko vedrina beskrajnih se svila Kô netaknute i svježe ružice

i hvatajući vale nedohitne, njene su grudi, na njih kaplje mora,
površje morsko dahom rumenila. kô trag na čaškam rose jutrnjice.

U njenom svijetlu blijedile su Kroz guste kose uzdasi lahora,

sitne posljednje zvijezde - i migahu kao najmekše svoje cjelove su spleli,
da suparnicu motre ljubopitne. i uzdisali nježnog sred šumora.

Na vlažnom pijesku uz more sam stao, Takva je bila, kad iz pjena bijelih
u nekom slatkom zanesen čeznuću, dolazila je na svijet Afrodita,
iz grudi mi se uzdah otimao, na divnoj slici Sandra Botticelli.

a duša, gledeć zoru pri granuću, I ja se zanijeh burnog od ushita,

kô list zadrhta, njim kad lahor njiše. pa segoh rukom; al ona se krenu -
Stadoše na to vali da šapuću, kô da se ne da taknut - i upita:

dok iznenada jače zapjeniše "Zar dat mi ne ćeš pjesmu uzvišenu,

uzdignuv buk; a dvije se ruke bijele iz duše svoje najskladnije zvuke?
na površini morskoj pojaviše. Puštaš me tužnu i neutješenu?"

I pružit su se prama meni htjele, - O Zlatousta! - rekoh pruživ ruke,

da zagrle me, k sebi da primame, podvučem jednu pod mlade joj prsi,
da me odvuku u morske predjele. što zatitraše kao dvije jabuke,

Oh, znam, Sirene, varke vam i mame! a iz njih trgli, kô dva pupa, vrsi.
Tad ukaza se i lice i grudi, Ona se trgnu - ruke otrag pruži,
i oči, što se ukočile na me. da napasnika nevjernog se trsi,

A njihov pogled omamit me žudi; čistoću koji htjede da obruži;

kao Gorgonin odnosi mi snagu, al ja ih primim, na usne ih stavih:
u mladom srcu strastven drhtaj budi. o mali prsti, kô lišcé na ruži,

Ja sam ju gledô smočenu i nagu. od mora jošte svježi, mirisavi!

Pristupi ona: "Pjesniče" - prozbori Tad nožice joj u jednom se sliše,
"ah, daruj meni svoju dušu blagu, a preko ruku strag se kosa savi,
da pramovi se do zemlje spustiše. I kad u mrežu prste uvih njinu,
Kao elijant k suncu - grud i lice počev sad jednu, sad drugu da biram,
naprama meni malko se uviše - očutih Harfe raskošnu milinu -

i ja joj dirnuh cjelovom usnice, Harfe, na kojoj još i sad prebiram,

sa kojih dah se, kao miris, vinu; na kojoj duša samo Ljepost čezne i
a zaigraše vlasi joj kô žice. čeznut će, dok njene žice diram,

i s njih dok zadnji akord ne išcě zne.

SONETI GODIŠNJIH DOBA

Proljetni Ljetni

U slici plave, gole djevojčice Uz rijeku leži, na travnome kraju

Proljeće hrli, zimne goneć danke, umorno Ljeto od kupanja i ćuti,
kroz grmlje ruža i kroz tratinčice, po travi vlažni prami mu rasuti,
kroz propupčalo pruće i ogranke. a crne oči poput vatre sjaju

U ruci nosi liru: zuje žice, i preko žitnih poljana gledaju.

na nježni dodir, srebrne i tanke. Na tamnoj sunce odsijeva mu puti;
Sav prostor ječi: kriče lastavice dok naokolo elijanti žuti
i slavulj hiteć na prve sastanke. okreću lice pram sunčanom sjaju.

Proljeti nova! Uzmi svoju liru, O žarko Ljeto! Sad će Zoe moja
pod onu dođi mendulu u cvatu, do rijeke saći: crnje su joj oči
gdje vjenčan vijenac bere Zoe moja, od tvojih, kosa gušća nego tvoja,

i diraj žice: neka pjesma tvoja kad kupanje ju poljepša i smoći;

s mendule kida cvijeće i mom zlatu a ljubav njena, u zanosu svome,
ovije glavu, kô da je u piru! još jača je neg žar u suncu tvome.
Jesenji Zimni

U baštama pod plodovima granje O lijepo li je stat uz vatru skupa,

k zemlji se svija: kroz lišće se žari
jabuka zrela, uz debele panje
obilati se grožđa crne dari,
a šipak puca, dozrio za branje,
kroz pukotine zrnje mu krvari:
oh, takve usne moje milovanje
ima, kad ljubav dušu joj ražari!
kad ljuti vihor vani snijegom prši,
s golih stabala kada granje krši
i hladnom rukom o prozore lupa.
U nijemi mrak zmijovit plamen strši,
u zlatnom žaru naša lica kupa.
Kô bijeli lišaj uz planinske krši
uza me stojiš: lijepo li je skupa!

- Dobro nam došla, Jeseni podatna! Ručice tvoje u mojima grijem,

Gledajuć polja ratar te pozdravlja na mome krilu počiva ti glava,
i srebrn-kosijer na berbu pripravlja. sanjareć sretna o danju toplijem,

Al kad ćeš meni doći, dobo zlatna? o zlatnom klasju, cvijeću među njime:
Željno te čekam: i meni se hoće i tvoja duša s milja uzdrhtava,
ljubavi moje slatko brati voće. a vani kamen s ljute puca zime.

U POLJIMA

Hoć u te vjenč at, Zoe, u poljima

gdje tlo je ravno, plodno i podatno,
na kome hlada do noć i ne ima;
hoć u te vjenč at tamo gdje prijatno
igra se vjetar među cvjetovima,
u poljima, š to, š iroka kô platno
kić eno, siž u puste u daljine -
hoć u te vjenč at onda kad s vedrine
u ž arkom ljetu, plamti sunce zlatno.

Cvrč ak ć e pjevat među zrelim ž itom

sunč anu himnu, zrnato ć e klasje
pucketat ž ivo, gibljuć vlâ ć u vitom.
Oh, poljsko blago, mirisno suglasje,
nad kojim lebdi š irok zrak i pitom!
Pogledaj, Zoe - to polje za nas je
postelja brač na, ono sunce sjajno
svjedok, a poljsko š aputanje tajno
vjenč ane pjesni slatko blagoglasje.

Mlađanu glavu vijencem kukurjeke

okitit ć u ti i ž ivog modraca,
i priseć vjernu ljubav na uvijeke.
O sretni piru, gdje se š tit ne baca
pri obduljama, gdje ostrugâ zveke
nema uz takmu biranih boraca,
gdje se ne toč i skupa medovina,
a ne č uje se prelijevanje vina
ni punih č aš a zvonkost udaraca!

O sretni piru, u slobodi š irnoj,

na ž aru ljetnom i uz cvijeć e divlje,
drug druž icu gdje radosti u pirnoj
ljubavi k ž rtvi sprema i pozivlje!
U onoj tada sveč anosti mirnoj
cjelov po cjelov redaju se ž ivlje,
š umori jač e klasje, pa se svijana
na omaš cima vjetra š to ć arlija,
a sunce ljubav zrakam blagosivlje.

Kad prođe dan, tad tajnom u sumoru

sać i ć e več er svijet da obavije,
a cvrč ak kao slatkom pri umoru
pjevat ć e blaž e svoje davorije -
sve dok ne usne. Kao na odmoru,
opojeni od riječ i ljubavnijeh,
od zagrljaja iznemogli vruć ih,
poč ivat ć emo, mirno č ekajuć i
da noć ca zastre vedre prostorije.

Raskoš na prva noć i, uz krijesnice

na tisuć e š to letaju po zraku,
i uz poline na prekid pjesmice!
Poljupci ž edni u obzirnom mraku,
neizbrojni kô na nebu zvijezdice,
vi uzdisaji u mirisu jaku
polja i rose - ko ć e ikad znati
slatkoć u vaš u riječ ju iskazati?
Teš ko je izreć pravu radost svaku.

Kad sutra zora krvava zarudi

ti, izmorena od duge ljubavi,
na mojoj, Zoe, poč ivat ć eš grudi.
Iz daleka ć e pjetô da se javi,
na novi da nas už itak probudi.
Vijenac š to tebi na glavu postavih,
još na po svjež od jutrnjice rose,
sav raskidan ć e visjet oko kose,
uvenut č im se svijetli dan pojavi.

A onda ć emo dić se sretni, mladi,

da k onoj rijeci srebrnoj siđemo,
uz koju plodni stoje vinogradi,
a u njima kad grož đa uberemo
od nedavno š to rudi se i sladi,
cjelove punim zrnjem brojit ć emo.
Dotle ć e š eva, diž uć i se viš e
pjevat sad blago, sad tiho, sad tiš e -
sluš at ju dalje dok ne uzmognemo...
Hoć u te vjenč at, Zoe, u poljima,
gdje tlo je ravno, plodno i podatno,
na kome hlada do noć i ne ima;
hoć u te vjenč at tamo, gdje prijatno
igra se vjetar među cvjetovima,
u poljima š to, š iroka kô platno
kić eno, siž u puste u daljine –
hoć u te vjenč at onda kad s vedrine
u ž arkom ljetu plamti sunce zlatno.