Armenia - Homeland of ST Blaise PDF

Artur R.
Bagdasarov
Vinicije B. Lupis
ARMENIJA – DOMOVINA SV. VLAHA
Matica hrvatska – Ogranak Ston
MATICA HRVATSKA – OGRANAK STON
Artur R. Bagdasarov
Vinicije B. Lupis

Հայաստանը սուրբ Վլասի հայրենիքն է
[Hayastany surb Vlaxi hayreniqn e]
Artur R. Bagdasarov
Vinicije B. Lupis
Nakladnik Matica hrvatska – Ogranak Ston
Za nakladnika
Josip Stepić
Urednik
Vinicije B. Lupis
Ocjenitelji
Branko Matulić
Tomislav Šeparović
Lektura
Karmela Prosoli
Korektura
Karmela Prosoli, Artur R. Bagdasarov, Vinicije B. Lupis
Oblikovanje korica
Eugen Varzić
Grafička priprema (Oblikovanje teksta)

Zvonimir Prosoli
Tisak
Tiskara Zelina d. d., Sveti Ivan Zelina
Naklada
ISBN
CIP
Copyright © Matica hrvatska – Ogranak Ston, 2015.
Knjiga je tiskana uz potporu ...
ARMENIJA – DOMOVINA
Sv. Vlaha
Urednik
VINICIJE B. LUPIS
Matica hrvatska – Ogranak Ston

Dubrovnik, 2015.
KAZALO
MOST KULTURNIH VEZA ARMENIJE I HRVATSKE

Artur R. Bagdasarov . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11
PROSLOV
Vinicije B. Lupis . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15
I. ARMENSKE PREPOZNATLJIVOSTI
ARMENSKA ISKAZNICA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21
Tragovima imena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21
Rana povijest i srednji vijek . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 22
Krvave stranice povijesti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25
Od Republike do Republike . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 26
Državni ustroj i simboli . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27
Podneblje, gospodarstvo i prometnice. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 28
Pučanstvo, vjera i jezik . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 28
Kinematografija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 28
ARARAT – SIMBOL ARMENIJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 30
Uspon i kratka povijest . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 30
JEREVAN – PRIJESTOLNICA ARMENIJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 32
JEZERO SEVAN I SAMOSTAN SEVANAKAN/SEVANAVANK. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 34
Jezero Sevan . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 34
Samostan Sevanakan . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 34
PLANINA ARAGAC I JEZERO KARI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36
TVRĐAVA AMBERD . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39
HRAM GARNI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 40
ZVARTNOC . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41
—5—
MATENADARAN – RUKOPISNA RIZNICA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 43
ZORAC KARER – ARMENSKI SPOMENIK MEGALITNE KULTURE . . . . . . . . . . . . . . . . . 45
ARMENSKI HAČKARI – KAMENI KRIŽEVI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 46
ARMENSKA SVIRALA – DUDUK . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 48
24. TRAVNJA – SPOMENDAN GENOCIDA NAD ARMENCIMA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 49
ARMENSKE POSLOVICE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 52
II. ETNOLINGVOKULTURNA BAŠTINA
SVETI GRGUR LUSAVORIČ – PROSVJETITELJ ARMENIJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57

SVETI MESROP MAŠTOC – TVORAC ARMENSKOGA PISMA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59
Službovanje i početak propovijedanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59
Svearmenski crkveni sabor u Vagaršapatu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 60
Putovanje u Mezopotamiju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 60
Armensko pismo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 61
Utemeljivanje škola i prevoditeljska djelatnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 62
Misionarska djelatnost na Kavkazu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 62
O ARMENSKOM JEZIKU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 64
Periodizacija armenskoga jezika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 64
Književne inačice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 64
Istočna inačica novoarmenskoga jezika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65
Armenska narječja i tiskarstvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 66
BLAGDAN SVETIH ARMENSKIH PREVODITELJA (TARGMANCHAZ TON) . . . . . . . . . 68
KRATKA POVIJEST ARMENSKOGA TISKARSTVA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 71
Prvotiskar Akop Megapart. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 71
Mletačka tiskara Abgara Tohatecija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 72
Armenske tiskare u 17. stoljeću . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 72
Armenske tiskare u 18. stoljeću u Mletcima, Beču i Carigradu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 78
ARMENSKI MHITARISTI I IZDAVANJE HRVATSKIH KNJIGA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 80
Mhitar iz Sebaste . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 80
Armenski katolički red mhitarista . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 81
Mhitaristička tiskara u Beču . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 81
Izdavanje hrvatskih knjiga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 82
ANANIJA ŠIRAKACI – ARMENSKI SREDNJOVJEKOVNI ZNANSTVENIK . . . . . . . . . . 84
—6—
TOROS ROSLIN – CILICIJSKI MINIJATURIST . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 86
VELIKANI MEDICINE – MHITAR GERACI I ĐURO ARMEN BAGLIVI . . . . . . . . . . . . . . 89
Mhitar Geraci – armenski klasik srednjovjekovne medicine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 89
Đuro Armen Baglivi – hrvatski medicinski teoretičar armenskoga podrijetla . . . . . . . . . . . 90
TRAGIČNA SUDBINA ARMENSKOGA SKLADATELJA KOMITASA. . . . . . . . . . . . . . . . . 92
IVAN AJVAZOVSKI – SLAVNI RUSKI MARINIST . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95
NEMIRAN DUH ARMENSKOGA DOMOLJUBA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 97
Mladost i početak borbe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 97
Prva Republika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 98
Iseljeništvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 98
Uhićenje i smrt . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 98
Djela . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 99
Domoljubne izrjeke i misli: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 99
III. VJERA I CRKVA
O ARMENSKOJ CRKVI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103

Predaja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103
Kristologija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 104
Hijerarhijski ustroj. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 105
Euharistija i blagdani . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 106
Armensko pismo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 107
Obred matah . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 107
Relikvije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 108
Škole i glasila . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 108
Armenski katolici i hrvatsko-armenski kontakti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 109
Mučenički put. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 111
Poštujući druge, poštujemo i sebe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 112
NICEJSKI SIMBOL VJERE U ARMENACA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 115
O Prvom nicejskom koncilu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 115
Nicejski simbol vjere u Armenaca . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 116
ARMENSKI SAKRAMENT ŽENIDBE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 117
Ženidbeni savez . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 117
Uvjeti i sakrament ženidbe. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 118
(Ne)razrješivost i nevaljanost ženidbe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 119
—7—
NERUKOTVORENI ISUKRSTOV LIK . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 120
Legenda o Abgaru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 120
Daljnja povijest Kristove slike . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121
PRVOSTOLNI SVETI EČMIADZIN – ARMENSKI VATIKAN . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 123
SIS . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 125
Kratka povijest katolikata Velike Kuće Cilicije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 125
Sveta Sofija – sjedište katolikata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 127
STAROKRŠĆANSKE MUČENICE HRIPSIME I GAJANE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 129
Crkva sv. Hripsime. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 130
Crkva sv. Gajane . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 130
AGHTAMAR – CRKVA SV. KRIŽA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 132
KHOR VIRAP . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 134
GEGHARD - SAMOSTAN ISKLESAN U STIJENI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 135
Povijest . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 135
Samostanski kompleks . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 135
TATEVSKI SAMOSTAN I SVEUČILIŠTE U ARMENIJI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 138
Utemeljenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 138
Povijest . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 138
Samostanske crkve . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 139
Tatevsko sveučilište . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 140
CRKVA CICERNAVANK – PRASTARI SPOMENIK KRŠĆANSKE ARHITEKTURE . . . . 141
SAMOSTANSKI KOMPLEKS GOŠAVANK . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 142
SAMOSTANSKI KOMPLEKSI NORAVANK I GANDZASAR . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 144
Noravank . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 144
Gandzasar . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 145
SAMOSTANI OVANAVANK I MARMAŠEN . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 147
Ovanavank . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 147
Marmašen . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 147
SAMOSTANI AHPAT I ARIČAVANK . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 149
Ahpat . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 149
Aričavank . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 150
JERERUJKSKA BAZILIKA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 151
SAMOSTANSKI KOMPLEKSI SANAHIN I KEČARIS . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 152
Sanahin . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 152
—8—
Kečaris . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 153
SESTRINSKE CRKVICE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 154
SAMOSTANSKI KOMPLEKSI SAGHMOSAVANK, MAKARAVANK I KOBAJR . . . . . . 155
Saghmosavank . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 155
Makaravank . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 155
Kobajr . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 156
SPOMENICI SELÂ ARUČ I ODZUN . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 157
Aruč . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 157
Odzun . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 157
KULTUROCID NAD ARMENSKOM KATOLIČKOM CRKVOM U NOVOM SADU. . . . . 158
IV. POVIJESNI GRADOVI
PORUŠENI SREDNJOVJEKOVNI GRAD ANI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 163

MUŠ – POVIJESNI ARMENSKI GRAD . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 166
Povijest . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 166
Pokolj u Mušu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 167
Kulturna baština . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 167
ARMENSKA SEBASTA – ZAVIČAJ SV. VLAHA I ČETRDESET MUČENIKA . . . . . . . . . 168
Povijest . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 168
Grad Sebasta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 169
Mučenici iz Sebaste . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 171
KRATKA POVIJESNA KRONOLOGIJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 174
V. HRVATSKA I ARMENIJA
PARADIGMA ARMENSKOG GENOCIDA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 179

Armenski genocid i Hrvati . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 182
ARMENSKE ZLATARSKE TEME – POKUŠAJ REKONSTRUKCIJE JEDNOGA
IZGUBLJENOG FENOMENA PERIFERIJSKE UMJETNOSTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 188
O ARMENSKO-HRVATSKIM KONTAKTIMA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 195
INTERVJU ZA ARMENSKI ČASOPIS ZHAM. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 209
—9—
VI. ESEJI
ARMENCI MEĐU NAMA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 217

Snažan branitelj vjere . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 217
Otvoreni dobroti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 219
Sv. Grgur Narekaci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 219
SV. BARTUL – ZAŠTITNIK ARMENIJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 221
Dvanaest apostola . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 221
Bartolomej – Natanael . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 222
Samostan sv. Bartula . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 222
MJESTO GROBA SVETOGA VLAHA ODAVNO JE POZNATO . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 224
Što Sebasta znači za kršćansku civilizaciju? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 225
Hoćemo li priznati pogrješku?. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 228
ARMENSKI GENOCID (ՀԱՅՈՑ ՑԵՂԱՍՊԱՆՈՒԹԻՒՆ) 1915.–2014. U OGLEDALU
USKRSNE ŽRTVE I BRISANJE KRŠĆANSKE CIVILIZACIJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 229
Armenski genocid i Istočno pitanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 232
Armenski genocid i Hrvati . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 235
Umjesto zaključka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 241
SAŽETAK RUSKI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 245

SAŽETAK ARMENSKI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 247
SAŽETAK ENGLESKI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 249
IZVORI I LITERATURA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 257
UKRATKO O AUTORIMA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 261
Artur R. Bagdasarov . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 261
Vinicije B. Lupis . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 262
— 10 —
V eleštovani i dragi hrvatski čitatelji,

pred vama je knjiga koja sadržava osnovne kulturološke i povijesne podatke o Armeniji i
Armencima, vjeri te kulturnim i prijateljskim doticajima Armenaca i Hrvata. Ona je spoj-
nica između Istoka i Zapada, most koji Armeniju i Hrvatsku povezuje i zbližava tijesnim
duhovnim i kulturnim vezama. Drago mi je što imam čast, u prigodi predstavljanja naše
knjige čitateljima, reći nekoliko riječi o njoj, te najsrdačnije zahvaliti Matici hrvatskoj
– Ogranku Ston, Dubrovačkoj biskupiji, oblikovatelju korica knjige likovnomu umjet-
niku Eugenu Varziću, recenzentima Branku Matuliću i Tomislavu Šeparoviću, lektorici
Karmeli Prosoli, te svima ostalima, na pomoći i potpori u nastanku knjige. Posebno bih
zahvalio Društvu prijatelja Armenije u Dubrovniku i njegovoj predsjednici gospođi Nairi
Asatrjan. Dopustite mi da istaknem i činjenicu da su u pripremi knjige sudjelovale osobe
iz različitih gradova i država: Dubrovnika, Ečmiadzina, Jerevana, Moskve, Poreča, Rije-
ke, Stona, Splita i Zagreba.
U početku bih se želio osvrnuti na ideju nastanka knjige Armenija – domovina sv.
Vlaha. Pregledavao sam Hrvatsku opću enciklopediju i uočio da su Hrvati dobro upoznati
sa zapadnim kulturama, no da malo znaju o kršćanskim kulturnim vrjednotama Istoka,
posebno Armenije. Napisao sam nekoliko priloga iz povijesti armenske kulture i moji
su mi prijatelji i kolege rekli da trebam nastaviti s pisanjem o Armeniji, jer na kraju od
toga može ispasti vrijedna knjiga o sličnim sudbinama dvaju naroda. Tražeći na mrežnim
stranicama podatke o bilo kakvim armensko-hrvatskim vezama, neočekivano sam naišao
na članak Vinicija B. Lupisa »O armensko-hrvatskim kontaktima«. Napisao sam mu za-
hvalnicu za taj članak i predložio da poradimo na zajedničkoj knjizi. Tako je počelo naše
zajedničko pisanje knjige, pa i prijateljstvo. U ovoj prigodi htio bih zahvaliti i mojemu
suautoru, doktoru Viniciju B. Lupisu na upornosti, trudu i zanosu, koje je ulagao i ulaže u
traganje za istinom, te mu zaželjiti puno uspjeha u daljnjem radu i stvaralaštvu.
U našoj knjizi mogu se naći osnovni podatci o Armeniji, o uglednim predstavnicima
naroda, Crkava, staroarmenskim spomenicima arhitekture, te o armenskom jeziku i po-
— 11 —
ARMENIJA - DOMOVINA SVETOGA VLAHA
slovicama. Hrvatski će se čitatelj upoznati s armenskim srednjovjekovnim minijaturama,

zlatarstvom, knjigotiskanjem i pojedinim povijesnim gradovima. Posebna je pozornost
posvećena tragičnim stranicama armenske povijesti – genocidu nad Armencima u doba
Osmanlijskoga Carstva. Iz navedenoga se, dakle, može steći uvid o širini teme kojom se
bavi ova knjiga.
Postoje duboke duhovne, kulturne i povijesne veze između Armenije i Hrvatske. Pri-
mjerice, naš zajednički svetac sveti Vlaho (arm. surb Barceg, rus. sv. Vlasij), parac Du-
brovnika, rođen je u Armeniji i bio je biskup armenskoga grada Sebaste. Đuro Armen Ba-
glivi (1668. –1707.), medicinski pisac, profesor teorijske medicine na rimskom arhiliceju
i liječnik papâ Inocenta XII. i Klementa XI., također je bio Armenac, rođen u Dubrovniku
u drugoj polovini 17. stoljeća. Isusovac Josip Marinović (1741.–1801.) iz Perasta napisao
je prvu povijest Armenaca na Zapadu (Dissertazione polemico-critica sopra due dubbi di
coscienza concernenti gli armeni cattolici .../ Polemičko-kritička rasprava o dva slučaja
savjesti armenskih katolika, Mletci, 1783.), a fra Vincencije Kelez (1834.–1895.) u 19.
stoljeću bio je misionar u Armeniji i dobar poznavatelj armenskoga jezika. Kongregacija
mhitarista, benediktinskih redovnika Armenske katoličke crkve, u svojoj tiskari u Beču
objavila je više od 200 hrvatskih knjiga. U njoj su tiskali i hrvatski politički dnevnik
Novi pozor, koji je promicao hrvatske nacionalne interese u Austro-Ugarskoj Monarhi-
ji. Kao dobar konkretan primjer prijateljskih armensko-hrvatskih veza u prvoj polovini
19. stoljeća možemo navesti i dopisivanje vojnoga graditelja generala Nikole Maštrovića
(1791.–1851.) s armenskim redovnicima mhitarističke kongregacije u Beču. Neobično
srdačni i prijateljski odnosi povezivali su Nikolu Maštrovića s monsinjorom Azarijanom,
iz čijih se pisama već jasno vidi da je katoličke crkve u Priboju i Vrhovinama, te mnoge
druge crkve na području oko Plitvičkih jezera, Nikola Maštrović sagradio ili obnovio
upravo zahvaljujući, uz ostalo, armenskomu nadbiskupu Azarijanu i armenskoj katoličkoj
zajednici u Beču. Godine 1940./1941. zagrebački kanonik Kamilo Dočkal (1879.–1963.)
u znanstvenom časopisu Bogoslovska smotra u nekoliko brojeva objavljuje članak »Po-
vijest armenske Crkve«, a 1942. godine u časopisu Obnovljeni život (sv. 23., br. 1, lipanj
1942., Zagreb, str. 109–122) pojavljuje se u prijevodu Stjepana Polgara članak »Crkva u
modernoj Turskoj«, predavanje svećenika Wilhelma de Vriesa na Orijentalnom institutu u
Rimu o tragičnom i žalosnom stanju armenskih, grčkih i sirijskih kršćana u tadanjoj Tur-
skoj. Poznato je, uzgred budi rečeno, da je hrvatski povjesničar umjetnosti Antun Bauer
(1911.–2000.) na temelju arheoloških, arhitekturnih, vjerskih i drugih armensko-hrvat-
skih sličnosti, primjerice u tropletu (troprutasti ili trokraki pleter), povezivao postanak
glagoljice s armenskim pismom, koje je stvorio Mesrop Maštoc oko 406. godine.
— 12 —
Naša je knjiga nastavak tih prijateljskih kulturnih tradicija i kršćanskih veza između
naroda Armenije i Hrvatske. Sličnih knjiga nema ili ih ima vrlo malo u svijetu, jer se u
drugim knjigama obično upoznajemo sa zemljama i njihovim kulturama s pomoću prije-
voda. To je prvi iznimno važan pothvat u hrvatskoj povijesti usmjeren na pisanje i objav-
ljivanje knjige o Armeniji i armensko-hrvatskim kulturnim vezama na hrvatskom jeziku.
Osim toga, ona je konkretan primjer narodne diplomacije, međuljudskih odnosa dvaju
naroda, armenskoga i hrvatskoga. Prečesto narodna diplomacija i obični ljudski kontakti
čine mnogo više nego službeni odnosi između država. Ova je knjiga opipljiv primjer kul-
turnih i prijateljskih odnosa, zajednički plod ruskoga kroatista i hrvatskoga povjesničara.
Napisana je znanstveno-popularnim stilom i ima informacijsko-kulturološki karakter, što
će, nadamo se, izazvati široko zanimanje u Hrvatskoj, a bit će i dobar uzor mogućemu
zajedničkomu stvaralaštvu u drugim zemljama. Dakako, u povijesti njegovanja, učvršći-
vanja i produljivanja kulturnih veza ostat će dobar i zoran primjer sadanjim i budućim
naraštajima. Ova je knjiga na simboličan, pa i duhovnokulturan način produžetak biskup-
skoga štapa sv. Vlaha iz Armenije prema Dubrovniku i Hrvatskoj.
I na koncu, sve vas još jednom pozdravljam i zahvaljujem na zanimanju za naš trud.
Neka vam sv. Vlaho podari Božju ljubav i milost, zdravlje i mir, osobnu i obiteljsku sreću.
Na dobro i užitak bilo vam čitanje!
U Moskvi, na blagdan sv. Vlaha 2015.
Artur B. Bagdasarov
— 13 —
PROSLOV
Zar bismo mogli zamisliti Dubrovnik bez sv. Vlaha? Zasigurno vrlo teško. Upravo
tomu armenskom svecu mi Dubrovčani dugujemo mnogo toga. Sv. Vlaho i Dubrovnik
nerazdvojiva su cjelina, pa stoga Armencima dugujemo dio svojega identiteta, te se iz
pijeteta prema tomu starom i kulturnom narodu trebamo prisjetiti uzajamnih kulturnih i
inih veza. Uz armenske svece i sv. Vlaha, spominjanje folara Kraljevine Cilicije u dubro-
vačkom Statutu iz 1272. godine, pa sve do Dubrovčanina armenskog podrijetla Đura Ar-
mena Baglivija, poznatoga medicinskog teoretičara i liječnika dvaju papa, Klementa XI.
i Inocenta XII., važne su i crkvene veze Dubrovnika s Armencima, koje možemo pratiti
sve do 20. stoljeća i svečanog dolaska nadbiskupa Sebaste Saaka Hadžana u Dubrovnik,
30. srpnja 1902. godine. I armenska obitelj Osghian u Dubrovniku je ostavila zamjetan
trag u glazbi i arhitekturi toga grada u 20. stoljeću. Spominjemo se 2010. godine i dolaska
biskupa Narega Alemeziana – predstavnika Velike Kuće Cilicije – na Festu sv. Vlaha, kao
potvrde trajne duhovne veze dvaju naroda.
O uzoru sv. Vlaha u Dubrovniku nadahnuto je pisao don Nedjeljko Subotić – veliki
katolički intelektualac Dubrovačke biskupije u 20. stoljeću, u djelu Dubrovnik sv. Vlaha
u preporodu Europe: »Još smo tu, u blagoj kneževini sv. Vlaha! ... Poklonite mi, o Du-
brovčani, ljubeznu svoju pažnju, dok nešto nemirnom rukom odgrnem zavjesu! Da tako
skupa pogledamo u noć našeg europskog kontinenta, gdje hude Hernije igraju svetogrdni
ples smrti. (...) Jest, Dubrovnik vjeruje, ali Dubrovnik se i nada ogrnut očinskim plaštem
svetoga Vlaha. (...) Vjetar je našeg vijeka strujao svim mogućim doktrinama, kako bi se
ugasilo svijetlo iz Betlema, da naš čovjek ostane u mraku vlastite umišljenosti, da služi
tobože pravoj znanosti, koji svoj niski egoizam koinzistira na biološkoj etici.«
Don Nedjeljko Subotić pružio je mnoge paralele između hrvatskog i armenskog na-
roda, nasljedujući stoljeća štovanja sv. Vlaha – dubrovačkog parca, i trajno suosjećajući s
armenskom žrtvom. Armenski narod je u dubrovačkoj povijesti ostao trajnim sinonimom
stare kršćanske civilizacije, simbolom tuge, genocida i sumnjivog morala »velikih naro-
da«. Mi Hrvati taj sumnjivi moral, kao i u nedavnoj prošlosti, osjećamo svaki dan. Svi
— 15 —
ti razlozi potaknuli su me na to da kao Dubrovčanin pokušam odškrinuti okno povijesti

armenskog naroda, suosjećajući s njegovom tragedijom u doba genocida.
Sudjelovanje na znanstvenom skupu koji je bio posvećen Đuru Bagliviju 2007. godi-
ne i upoznavanje Parounaka Zelveniana – tada predsjednika Liječničke komore Armenije,
iste godine na kardiološkom kongresu u Dubrovniku, gdje sam držao predavanje o Đuru
Armenu Bagliviju, bili su početak mojega duhovnog putovanja u nepoznato. Prijateljstvo
s Nairom i Gorom Asatryan, dubrovačkim Armencima, i uznemirenost zbog lažnih vijesti
o grobu sv. Vlaha, ponukali su me inicirati dolazak Njegove Milosti nadbiskupa Narega
Alemeziana na Festu sv. Vlaha u Dubrovnik 2010. godine, koja je zaštićena kao nemate-
rijalna baština UNESCA. Armensku kulturu i povijest upoznavao sam i tijekom niza kon-
cerata koje je pijanistica Naira Asatryan organizirala u Dubrovniku, potom dolaskom nje-
zinih prijatelja – vrsnih armenskih glazbenika, umjetnika i televizijskih novinara, koji su
snimili dokumentarni film o Dubrovniku te, isto tako, virtualnim prijateljstvom s ugled-
nom znanstvenicom i kulturnom djelatnicom Annom Givargizijan iz Moskve, koju sam
u ime Instituta Ivo Pilar 2013. pozvao u Vukovar na znanstveni skup, kako bi govorila o
kulturocidu i genocidu provedenima nad armenskim narodom i kulturom. Posjet Svetoj
zemlji, izravni dodiri s Armencima u Jeruzalemu i Betlehemu vukli su me sve dalje i da-
lje, podsjećajući me na to kako sam još kao dječak čitao popularne članke o Armencima
u Fokusu i Areni i čuvao ih.
Artur R. Bagdasarov i ja, kao autori ove knjige, zajedničkim smo snagama otvorili
cijeli niz tema i problema, koji tište oba naroda, pišući u hrvatskom tisku i elektroničkim
medijima. Isto tako, Društvo prijatelja dubrovačke starine, čiji sam dugogodišnji član, s
predsjednikom Denisom Orlićem na čelu, jednoglasno je 6. rujna 2014., u sklopu obilježa-
vanja 100. godine genocida nad Armencima i 145. obljetnice rođenja armenskoga sklada-
telja Komitasa, poduprlo obnavljanje svih crkava, slika i oltara posvećenih našemu parcu,
potvrđujući iznova kako je ta institucija uz Dubrovačku biskupiju ostala stup onoga starog
Dubrovnika o kojemu su pisali don Nedjeljko Subotić, fra Urban Talija i don Stjepan
Škurla. Hvala armenskim prijateljima na pomoći, ustupanju fotografija, davanju sugestija.
Naša zajednička namjera bila je pružiti hrvatskom čitateljstvu opće informacije o
armenskom narodu, o njegovoj kulturi i duhovnosti, te upozoriti na brojne zajedničke
poveznice. Armenska kulturna baština razmatrana je u svojoj cjelovitosti, bez obzira na to
u kojoj se ondašnjoj državi nalazila, jer se ona promatra u svojem povijesnom kontekstu
i vremenu od prvih godina kršćanstva do početka 20. stoljeća.
Život, kulturna i povijesna baština armenskog naroda i kršćanske civilizacije na pro-
storima Bliskoga istoka i Male Azije vidljivi su iz svakoga eseja i poglavlja ove knjige,
— 16 —
PROSLOV
iako je taj narod zatiran iz stoljeća u stoljeće. No usprkos svim nedaćama, duh armenskog
naroda vinuo se u zvjezdane visine u djelima pjesnika Grgura iz Nareka u 10. stoljeću,
kao i u djelima arhitekata, slikarâ i glazbenikâ, sve do naših dana.
Na posljetku, zahvalio bih svima, poglavito gospodinu Eugenu Varziću, prijatelju i
slikaru na nadahnutom ovitku, na kojem je uz Khor Virap na obroncima Ararata uklopio
lik sv. Vlaha s modelom Dubrovnika u rukama, potvrđujući suvremenim likovnim jezikom
kako je kršćanska ekumena jedinstven svijet koji različite narode i kulture povezuje u jed-
nu veliku obitelj. Zahvalu upućujem i prof. dr. sc. Milanu Nosiću na pomoći i savjetima.
Predajući javnosti knjigu Armenija – domovina sv. Vlaha, želio bih da je čitatelji pri-
hvate s ljubavlju jer je ona nastala iz ljubavi prema sv. Vlahu, koji duhovno već više od
jednog tisućljeća povezuje armenski i hrvatski narod.
Vinicije B. Lupis
— 17 —
I.
ARMENSKE PREPOZNATLJIVOSTI
▀ Strabon, zemljovid Velike Armenije, poč. XVI. st.
ARMENSKA ISKAZNICA
Artur R. Bagdasarov
R epublika Armenija (arm. Հայաստանի Հանրապետություն, Hajastani Hanrape-

tutjun) ili Armenija (arm. Հայաստան, Hajastan) je država smještena u južnom dijelu
Zakavkazja i prostire se na površini od 29.074 km2. Graniči na sjeveru s Gruzijom, na
istoku i jugoistoku s Azerbajdžanom, na jugu s Iranom, a na zapadu s Turskom. Admini-
strativno je podijeljena na 11 područja, uključujući i glavni grad Jerevan, koji je, pak, kul-
turno, znanstveno, gospodarsko, poslovno, financijsko i tranzitno središte Armenije, sje-
dište veleposlanstava te drugih inozemnih predstavništava. Najveći su gradovi: Gjumri,
Vanadzor, Vagaršapat, Razdan, Abovjan, Kapan, Armavir, Gavar, Artašat. Prosječna je
nadmorska visina 1800 m, a najviši je gorski vrh Aragac (4090 m). Novčana je jedinica
dram.
Tragovima imena
Naziv zemlje »Arminiya« i naroda »Armina« pojavljuje se prvi put na klinastim pismom
pisanim pločicama perzijskoga kralja Darija I. (522.–486. pr. Kr.), a također i u starogrč-
koga povjesničara Herodota (oko 484.–425. pr. Kr.) i starogrčkoga pisca Ksenofonta (oko
444.–356. pr. Kr.), koji je u svojem djelu Anabaza opisao povlačenje Grka kroz Armeniju
prema Crnomu moru 401.–400. pr. Krista. Područje pradavne Armenije Asirci su u dru-
gom tisućljeću pr. Kr. nazivali »zemljom Nairi« (‘zemljom rijekā’). Prema jednoj verziji,
u antici su cijelo područje naseljeno Armencima susjedi nazivali imenima koja su poveza-
na s Melitenom1. Primjerice, korijen »aram-«, od kojega je moguće izišlo straroperzijsko
i starogrčko »Armina-«, potječe iz hurritskoga2 naziva područja hurr. »Armi-« koje se
1 Melitena – područje u sjevernom dijelu Male Armenije, između Antitavra i Eufrata.

2 Usput budi rečeno da je mrtvi hur(r)itski jezik bio rasprostranjen u južnim dijelovima Armenske visoravi, u sje-
vernoj Siriji i Mezopotamiji, u Arrapsi (područje istočno od rijeke Tigris), u znatno manjoj mjeri u jugoistočnom
dijelu Male Azije (Kicuvatna) i u gradu Ugarit. Jedinstveno mnijenje u odnosu na podrijetlo hur(r)itskoga jezika
ne postoji. Najuvjerljivija je znanstvena pretpostavka I. M. Djakonova i S. A. Starostina da hur(r)itski zajedno s
— 21 —
nalazilo u gornjem toku rijeke Tigris. Samonaziv Armenije, staroarmensko »hay-k« poje-
dini istraživači izvode od Ḫāti, urartskoga naziva Melitene.
Prema drugoj verziji, vlastita imena Armenija i Armenac potječu od naziva Hajaca,
dakle iz hetskoga – Hajeva (Hajkova) zemlja. Armenci sebe nazivaju »Hay«, a svoju
zemlju »Hayk, Hayastan«. U srednjem vijeku, prema pojedinim istraživačima, nazivu
»Hay« dodan je iranski dometak (sufiks) »stan« što znači »zemlja«. Naziv Hajk predajno
vežu uz legendarnoga vojskovođu Hajka koji je, prema Bibliji, bio Noin prapraunuk.3
Rana povijest i srednji vijek

Armenija se nalazi na Armenskoj visoravni koja opkoljuje biblijsku planinu Ararat, na
kojoj je, prema Bibliji, nakon svjetske poplave zastala Noina arka. Prema povijesnomu
svjedočanstvu staroarmenskoga pisca Movsesa Horenacija (oko 410. – oko 490.), koji
je napisao Povijest Armenije, pradavna Armenija dijelila se na Malu Armeniju i Veliku
Armeniju (prema grčkomu poimanju malo znači središnje, a veliko vanjsko4. Zemlja na
čijim je obroncima patrijarh pravednik Noa uzgajao vinovu lozu bila je naseljena već u
kamenom dobu. U brončanom dobu na području Velike Armenije postojalo je nekoliko
visokorazvijenih kultura: Hetitsko carstvo (oko 1800.–1180. pr. Kr.), savez država Ha-
ja-Azi (1500.–1200. pr. Kr.), a također naroda Nairi (12.–9. stoljeće pr. Kr.) i Kraljevstvo
Urartu (1000.–600. pr. Kr.). Drži se da su svi oni, ili barem većina, mogli sudjelovati u
postanku, oblikovanju i razvoju armenskoga naroda. Armenija je zbog svojega povolj-
noga strateškoga i zemljopisnoga položaja između Istoka i Zapada postala pozornicom
mnogobrojnih krvavih bojišta. U svojoj povijesti bila je pod vlašću i najezdom Perzijana-
ca, Rimljana, Bizantinaca, Arapa, Tatara, Osmanlija i drugih.
Povjesničari izdvajaju nekoliko povijesnih razdoblja razvoja Armenije za vrijeme
vladavine različitih dinastija: Ajkida, Jerevanida, Artašesida, Aršakida, Bagratida, Ru-
benida. Kao samostalna država Armenija je najveći napredak doživjela u 1. stoljeću pr.
urartskim pripada huri-urartskoj obitelji jezika, a oni su, sa svoje strane, srodni istočnokavkaskim, nahsko-dage-
stanskim jezicima (vidjeti Lingvističeskij enciklopedičeskij slovar’, u: Sovjetskaja enciklopedija, Moskva, 1990.,
str. 574). Pojedini hrvatski istraživači (primjerice Mato Marčinko) povezuju ime Hrvat s imenom Hurit, a prah(u)
rvatski jezik s hur(r)itskim (vidjeti Tko su i odakle Hrvati. Revizija etnogeneze, Znanstveno društvo za proučava-
nja podrijetla Hrvata, Zagreb, 1993., 104 str.).
3 Istorija Armenii, http://historyam.ru/; http://www.armeniaforeignministry.am/ru/armenia-history/.
4 Movses HORENACI, Istorija Armeniji, Ajastan, Erevan, 1990., str. 291, http://www.vehi.net/istoriya/armenia/
khorenaci/.
— 22 —
ARMENSKA ISKAZNICA
▀ Zemljovid Zapadne Armenije s kraja XIX. st.
▀ Zemljovid Armenije za razdoblja dinastije Bagratida, IX./X. st.
— 23 —
▀ Zemljovid armenskih država kroz stoljeća
▀ Nadgrobna ploča armenskog kralja Levona V. (1342. – 1393.) u crkvi Saint Denise u Parizu
▀ Portret kralja Levona V.

(1342. -1393.), iz Saint
Denisa
— 24 —
ARMENSKA ISKAZNICA
Kr. za vrijeme vladavine Tigrana Velikoga (95.–55. pr. Kr.),

kraljevstvo kojega se protezalo od Kaspijskoga jezera do
Crnoga mora i Sredozemlja. U stvaranju kraljevstva pod di-
nastijom Bagratida od 885. do 1045., a također u razdoblju
Cilicijskoga kraljevstva od 1080. do 1375. godine, u gor-
skom dijelu Cilicije5, a u dolinskom do 1515. pod dinasti-
jom Rubenida, armensko Cilicijsko kraljevstvo podupiralo
je križare u njihovim ratovima protiv muslimana Bliskoga
istoka. Armensko kraljevstvo, nakon propasti svih kršćan-
skih država na Levantu6, ostalo je osamljeno i izolirano te je
pokleknulo 1375. godine pred najezdom egipatskih mame-
▀ Orginalni izgled grobnice kralja
Levona V. u pariškom celstinskom
luka7. Od 15. do 19. stoljeća najveći dio Armenije bio je pod
samostanu vlašću Osmanlija i Perzijanaca.
Krvave stranice povijesti

Najmračnije stranice armenske povijesti pripadaju razdoblju konca 19. i početka 20. sto-
ljeća, kada je proveden genocid nad armenskim pučanstvom u zapadnom dijelu povijesne
Armenije (današnja Turska). U ljeto 1894. godine Turci su opustošili gorsko područje
Sasun; bilo je pobijeno više od 10.000 ljudi, spaljeno i razoreno 48 sela, porušeni desetci
armenskih crkava i škola. U jesen 1895. pokolj je zadesio armensko pučanstvo Carigrada,
Trapezunda, Erzeruma, Sebaste, Vana, Bajazeta, Muša i drugih mjesta. Pogrome Arme-
naca činile su redovita vojska i razbojničke družine. Zvjerski su mučili i ubijali mlade
i stare, muškarace i žene, pa i djecu, pljačkali su imovinu i palili im domove. Junačka
obrana Armenaca u pojedinim područjima (Zajtun, Van) sučuvala je desetke tisuća života,
ali krvava politika tadanjega sultana Abdula Hamida II. od 1894. do 1896. godine prou-
zročila je smrt od 80.000 do 300.000 Armenaca.
Početkom 20. stoljeća uvećan je genocid, koji je započeo padom Osmanlijskoga Car-
stva, kada se u Turskoj sve više počinje širiti mladoturski nacionalistički pokret koji do-
lazi na vlast 1908. godine i vlada punih deset godina. Koncem 1914., ulaskom Turske u
5 Cilicija – u davnini jugoistočno područje Male Azije, jug današnje središnje Turske.
6 Levant – skupni naziv za zemlje istočnoga Sredozemlja (Grčka, Egipat, Izrael, Jordan, Libanon, Sirija, Turska).
7 Mameluci – vojna kasta u srednjovjekovnom Egiptu koja se sastojala od islamiziranih turkmenskih (Kipčaci ili
Kumani) i kavkaskih (Gruzijci i Čerkezi) robova vojnika.
— 25 —
rat na strani Njemačke i Austro-Ugarske,

ponajprije su bili pobijeni armenski ča-
snici i vojnici koji su tada bili novačeni u
tursku vojsku, a poslije je uhićena i pou-
bijana većina svećenstva, političkih vođa i
intelektualaca. U gradovima i selima koje
su nastanjivali Armenci, ostali su većinom
▀ Zemljovid genocida nad Armencima 1915. godine starci, žene i djeca. Oni su, pak, prognani
u pustinje Sirije i u gornju Mezopotamiju
pod izlikom da se nalaze blizu ratnoga bojišta. Mnogi su umrli od gladi, žeđi, bolesti i
iznemoglosti. Žrtve tih progona su milijun i pol osoba, gotovo svi Armenci u Turskoj.
Poraz Turske u Prvom svjetskom ratu i dolazak na vlast Mustafe Kemala nije poboljšao
položaj Armenaca u Turskoj. Nakon odlaska francuskih postrojba iz Cilicije (u kojoj je
živjelo 120.000 Armenaca) koncem 1921., nanovo je počelo progonstvo i uništavanje
Armenaca u cilicijskim gradovima Maraša, Zejtuna, Adžna, Ajntaba89.
Od Republike do Republike
Neovisna Demokratska Republika Armenija poglašena je 28. svibnja 1918. godine,
a 1922. Armenija je zajedno s Azerbajdžanom i Gruzijom ušla u sastav Sovjetskoga
Saveza kao Transkavkaska Socijalistička Federativna Sovjetska Republika. Dana 23.
kolovoza 1990. godine Vrhovno vijeće Armenske SSR (armenski parlament) prihvati-
lo je »Deklaraciju o neovisnosti«. Dan neovisnosti Republike Armenije obilježuje se
21. rujna.
8 V. N. BJELIJ, I. V. BJELAJA-BARSEGJAN, Armenija, Enciklopedija putešestvennika, str. 29, Gl. red. Arm. Sov.
Enciklopedii, Erevan, 1990., 320. str. Te bilješke nema u tekstu!
9 Wilhelm de Vries na Orijentalnom institutu u Rimu 8. ožujka 1942. pred brojnim slušateljstvom različitih
staleža opisuje žalosno stanje kršćana u Turskoj i genocid nad Armencima: »Bezobzirno istrebljenje narodnih
manjina započelo je već za svjetskoga rata. Općenito su poznate grozote što su ih Turci izvršili nad Armencima.
Iako su se Armenci borili na strani savezničkih sila protiv Turske, i makar su mnogi pokazivali očite simpatije
prema saveznicima, ipak se tim ne može opravdati umorstvo stotine hiljada nevinih žena i djece. Broj umorenih
žrtava ili (postradalih) prigodom deportiranja cijeni se na 600.000. To je otprilike jedna trećina sveukupnog
pučanstva Armenije! Između 92.000 katoličkih Armenaca platila je glavom gotovo jedna trećina.« Wilhelm
de VRIES, Crkva u modernoj Turskoj (prev. Stjepan Polgar), u: Obnovljeni život, str. 114, god. 23., br. 1, str.
109–122, Zagreb, 1942.
— 26 —
ARMENSKA ISKAZNICA
Državni ustroj i simboli

Republika Armenija stvorena je i definirana kao samo-
stalna, demokratska, socijalna, pravna država u kojoj
vlast pripada narodu. Prvi Ustav Republike Armenije
prihvaćen je 5. srpnja 1995., a sada vrijedeći – 27. stu-
denoga 2005. godine, na svenarodnom referendumu. Dr-
žavna vlast ostvaruje svoju djelatnost u skladu s Ustavom
i zakonima – na načelima diobe vlasti na zakonodavnu
(parlament), izvršnu (predsjednik Republike, vlada) i
sudbenu. Ustav određuje da predsjednika Republike bira- ▀ Armenski državni grb i zastava
ju građani na rok od pet godina. Vrhovno predstavničko
i zakonodavno tijelo je Nacionalni sabor. Svi su građani, prema Ustavu, ravnopravni i
uživaju sva prava neovisno o rasi, vjeri, nacionalnoj pripadnosti, socijalnom položaju
i političkom uvjerenju. Slobodan je rad svih političkih stranaka osim onih koje nasilno
ugrožavaju ustavni poredak, neovisnost i teritorijalnu cjelovitost.
Službena zastava Republike Armenije je trobojnica s
vodoravnom kombinacijom crvene, tamnoplave i žutocrve-
ne boje. Crvena boja simbolizira Armensku visoravan, stal-
nu borbu armenskoga naroda za opstanak, kršćansku vjeru,
slobodu i neovisnost Armenije. Tamnoplava boja simboli-
zira težnju armenskoga naroda da živi u miru. Žutocrvena ▀ Armenska zastava
boja simbolizira stvaralačku nadarenost i radišnost.
Na grbu Republike Armenije – u sredini, na štitu je prikazana planina Ararat s Noi-
nom arkom i grbovima četiriju povijesnih armenskih kraljevstava: gore slijeva – Bagrati-
da, gore zdesna – Aršakida, dolje slijeva – Artašesida, dolje zdesna – Rubenida. Na štitu
su prikazani orao (slijeva) i lav (zdesna), a ispod štita su prikazani mač, grana, svežanj
klasja, lanac i vrpca. Osnovna je boja armenskoga grba – zlatasta, povijesnih armenskih
kraljevstava: gore slijeva – crvena, gore zdesna – tamnoplava, dolje slijeva – tamnoplava,
dolje zdesna – crvena, a u sredini na štitu prikazana je planina Ararat – žutocrvene boje.
Navedene boje simboliziraju boje zastave Rupublike Armenije.
Nacionalna je himna »Naša domovina« (arm. »Mer Hajrenik«), autor pjesme je Mi-
kajel Nalbandjan (1829.–1866.)10.
10 http://www.gov.am/ru/official/
— 27 —
Podneblje, gospodarstvo i prometnice

Armenija je većinom gorska zemlja. Podneblje
je kontinentalno s vrućim ljetima i hladnim zi-
mama. Suptropsko je podneblje prisutno samo
na području grada Megri.
U Armeniji vade: ugljen, željezo, boksit, moli-
bden, zlato, srebro, olovo, cink. Postoje znatne za-
lihe plavca, sedre, perlita, vapnenca, bazalta, soli. ▀ Simbolična armenska zastava sa plodovima
armenske zemlje
Najvažnije proizvodne grane su proizvodnja sin-
tetičnoga kaučuka, građevinarstvo, strojogradnja, tekstilna i prehrambena idustrija. Važno
mjesto u gospodarstvu imaju obrt, zanatstvo i različita umijeća. Zračni se promet odvija
preko dviju zračnih luka: »Zvartnoc« blizu Jerevana i »Širak« u Gjumriju.
Pučanstvo, vjera i jezik

U Republici Armeniji živi 3.282.000 stanovnika (podatci iz 2012.). Najviše je Armenaca,
kojih ima oko 96 posto, a ostalo su skupine nacionalnih manjina: Asirci, Grci, Jezidi, Kur-
di, Rusi, Ukrajinci, Židovi i drugi. Znatan broj Armenaca živi izvan Armenije: na Cipru, u
Argentini, Francuskoj, Grčkoj, Gruziji, Iranu, Italiji, Kanadi, Libanonu, Poljskoj, Rusiji,
SAD-u, Siriji, Turskoj, Ukrajini i drugdje. Armenija ima jedno od razmjerno najvećih
iseljeništava u svijetu. Računa se da izvan Armenije živi nekoliko milijuna Armenaca i
njihovih potomaka rasutih po svim kontinentima. Prema vjerskoj pripadnosti, najviše je
pripadnika Armenske apostolske crkve, a ostalo su katolici, pripadnici zoroastrizma (Je-
zidi), pravoslavci, muslimani i drugi. Armenija je prva kršćanska zemlja na svijetu. Godi-
ne 301. kršćanstvo je prihvatio kralj Trdat i iste godine proglasio kršćanstvo armenskom
državnom vjerom. Službeni je jezik armenski, pismo armensko, a za pripadnike manjina
predviđena je i poraba njihovih jezika i pisama. Godine 405.–406. Mesrop Maštoc (oko
361.–440.) stvara armensko pismo, koje je postalo moćno sredstvo u očuvanju osebujno-
sti etnolingvokulturne baštine.
Kinematografija
Armenska kinematografija počinje od 1907. godine. U doba Prvoga svjetskoga rata sni-
mljeni su prvi armenski igrani filmovi. Godine 1923. H. I. Beknazarjan osnovao je film-
— 28 —
ARMENSKA ISKAZNICA
sko poduzeće Hajfilm i snimio filmove: Čast, Zare i Hasphuš, s tematikom povijesnih
borbi za oslobođenje Armenaca od stranih zavojevača; 1930-ih godina snimljeni su zapa-
ženi filmovi: Pepo, Zangezur, David-Bek ... Nakon 1960. godine porastao je broj filmskih
autora (E. Kheosajan, S. Kevorkov, H. Abrahamjan, H. Haljan, S. J. Paradžanov ...) koji
su u svojim filmovima pokazali zanimanje za svakidašnji život Armenaca. U njima su
evidentni i elementi kritike. Posljednjih dvadesetak godina u Armeniji se proizvedu tri do
četiri igrana filma na godinu.
— 29 —
ARARAT – SIMBOL ARMENIJE
Artur R. Bagdasarov
A rarat je najviši vulkanski masiv Armenske visoravni na istoku današnje Turske. Pri-
pada stratovulkanima (kompozitivnim vulkanima), a uobličen je od bujica lave i užarenih
stijena. Vrh Maloga Ararata visok je 3896 m, a Velikoga Ararata – 5165 m. Posljednja
erupcija Ararata bila je 2. srpnja 1840. godine. Prema Bibliji, nakon svjetske poplave
na planini Ararat zastala je Noina arka: »... i, u sedmom mjesecu sedamnaestoga dana u
mjesecu, lađa se spusti na planinu Ararat« (Post 8, 4). Ararat je dobio ime od Europljana.
Riječ Ararat proizlazi od asirskoga imena naroda Urartu. Urartu ili kraljevstvo Van država
je iz željeznoga doba koja se prostirala oko jezera Van na Armenskoj visoravni. Tradicij-
ski armenski naziv planine Ararat je Masis (arm. Մասիս). Kurdi ga zovu Çiyayê Agirî
– ‘ognjena planina’, Iranci Kuhi-Nuh – ‘Noina planina’, Turci Ağrı Dağı – ‘kriva planina’
ili ‘planina bola’, a Arapi Jabal al-Ḥāreṯ – ‘planina orača’. Prema mišljenju povjesničara
orijentalista A. P. Novoseljceva (1933.–1995.), riječ Masis ima iransko podrijetlo i zna-
či ‘velik, ogroman’, srednjoperzijska riječ masist znači ‘najveći’. Armenski povjesničar
Movses Horenaci (410.–490.) u Armenskoj povijesti povezuje ime Masis s imenom le-
gendarnoga armenskoga kralja Amasije. Prema J. Russelu, njegovo ime prema pučkomu
korjenoslovlju proistječe od naziva grada Amasija.
Uspon i kratka povijest

Jedan od prvih uspona na Veliki Ararat ostvario je 27. rujna 1829. godine profesor Derpt-
skoga (danas Tartuskoga) sveučilišta Johann Jakob Friedrich Wilhelm Parrot (1791.–
1841.) sa svojim četirima sveučilištarcima, od kojih je jedan bio armenski pisac Hačatur
Abovjan (1809.–1848.), osnivač novije armenske književnosti i novoga armenskoga jezi-
ka. Od 16. do 18. stoljeća područje Ararata nalazilo se na granici Osmanlijskoga i Perzij-
skoga Carstva. Vrh i sjeverne padine Velikoga Ararata i istočne padine pripadali su Iranu.
Prema uvjetima Turkmančajskoga mirovnoga ugovora iz 1829. godine, Veliki Ararat i
njegove sjeverne padine pripale su Rusiji, a istočne su padine Maloga Ararata razdijelje-
— 30 —
ARARAT – SIMBOL ARMENIJE
ne između Rusije, Irana i Turske. Prema uvjetima Moskovskoga ugovora iz 1921., Veliki
Ararat pripao je Turskoj. Godine 1932. bio je sklopljen tursko-iranski sporazum, prema
kojemu je dio istočne padine Maloga Ararata pripao Turskoj. Ararat jest sveta planina za
Armence i jedan od simbola Armenije. Prvi put planina se pojavila na armenskom grbu
nakon proglašenja neovisne Demokratske Republike Armenije 1918. godine, koja se tada
zvala i Araratska Republika. Lik Ararata i Noine arke nalazi se na grbu današnje Repu-
blike Armenije.
▀ Planina Ararat, a tradicijski armenski naziv planine glasi Masis
— 31 —
JEREVAN1 – PRIJESTOLNICA ARMENIJE
Artur R. Bagdasarov
J erevan je jedan od najstarijih gradova svijeta i nalazi se u sjeveroistočnom dijelu Ara-

ratske doline, okružen s triju strana planinama. Prema predaji, kada se Noina arka zausta-
vila na planini Ararat i voda se povukla, Noa je uzviknuo: »Jerevum e!«, što na armen-
skom znači: »Vidi se!« (kopno). Od toga izraza potječe ime grada. Jerevanski kraj ljudi
su nastanili još u kameno doba (prije 100.000–30.000 godina). U 4.–3. tisućljeću stare ere
na području današnjega Jerevana nastala su brojna naselja, od kojih je najveće bilo šen-
gavitsko. Ruševine toga naselja nalaze se na obali Jerevanskoga jezera. To je bilo veliko
naselje gradskoga tipa sa snažnim bedemima, tornjevima i podzemnim prolazom.
Godine 782. prije Kr., po nalogu urartskoga kralja Argištija I., ovdje je bio izgrađen
utvrđeni grad Erebuni. Armenski jezikoslovac O. Karagezjan, proučavajući korjenos-
lovlje (etimologiju) toponima Erebuni (Jerevan), došao je do zaključka da se ime grada
može tumačiti kao »sretan grad«. Na području Jerevana, na brdu Karmir Blur, nalaze
se ruševine još jednoga urartskoga grada, koji je nazvan imenom boga groma Tejšebija
(Tejšebainija). Nakon pada kraljevstva Urartu Jerevan postaje središte perzijske satrapije.
U Erebuniju su sačuvane ruševine velikoga i maloga hrama ognja (vatre). Tijekom svoje
povijesti grad je često, osim u vrijeme vladavine Bagratida, bio pod vlašću Arapa, Bizan-
tinaca, Seldžuka, Perzijanaca, Rusa. Osvajači su ga često pljačkali i palili.
Godine 1918. Jerevan postaje glavni grad Neovisne Demokratske Republike Arme-
nije. Izgradnja suvremenoga grada kao glavnoga grada države počela je 1924. godine.
Izvedbenim radovima preuredbe grada ravnao je armenski arhitekt Aleksander Tamanjan
(1878.–1936.), koji je armenske tradicije arhitekture i suvremeni urbanistički stil spojio
u jednu cjelinu. Tamanjan je u izgradnji grada obilno rabio ružičasti bigar, pa zbog boje
građevina Jerevan često nazivaju »ružičasti grad«.
1 Autor koristi armenski naziv Jerevan, a u hrvatskom standardnom jeziku uvriježio se oblik Erevan, Erevan (arm.:
Երևան, Jerevan).
— 32 —
JEREVAN – PRIJESTOLNICA ARMENIJE
Jerevan je nacionalno, kulturno, gospodarsko i znanstveno središte Armenije. U nje-

mu su smješteni Armenska akademija znanosti, Jerevansko državno sveučilište, neko-
liko tehničkih institucija, Povijesni muzej, kazalište-opera, Muzej suvremene umjetno-
sti, konzervatorij, botanički i zoološki vrt, metro-postaja, muzeji Čerenca, Tumanjana,
Paradžanova, Sarjana, Hačaturjana i drugi. Jerevan je sjedište ustanova, poduzećâ, tvrt-
ki, organizacija i udruga, banaka i agencija, a tu su i brojne športske dvorane, stadioni,
poznati Institut za stare rukopise Matenadaran »sv. Mesrop Maštoc«, park »Ahtanak«
(»Pobjeda«), Institut-muzej genocida nad Armencima, spomenik Davidu Sasunskomu,
narodnomu simbolu nacionalnoga otpora tuđim presezanjima itd. Najomiljenije šetalište
Jerevanaca je Trg Republike s pjevajućim vodoskocima.
▀ Pogled na središte Erevana i planinu Ararat iz Muzeja Cefasijan
— 33 —
JEZERO SEVAN I SAMOSTAN SEVANAKAN/SEVANAVANK
Artur R. Bagdasarov
Jezero Sevan
Čudo prirode – jezero Sevan (ili Ge-
gamsko more) jedan je od najljepših
kutaka svijeta. Voda je u njemu čista
i prozirna i, prema predaji, iz ovo-
ga jezera vodu su pili i sami bogovi.
Gledajući dugo u jezero, katkada se
gubi osjećaj orijentacije, gdje je nebo,
a gdje jezero. Književnik je Maksim
Gorki držao Sevan komadićem plavo-
ga neba koji je pao na zemlju. Jezero
Sevan je najveće slatkovodno jeze- Pogled na jezero Sevan zvano i Gegamsko more
▀
ro Armenije s nadmorskom visinom
1900 metara, i jedno od najviših jeze-
ra na svijetu nakon Titicace u Južnoj Americi. Površina mu je 1200 četvornih kilometara, a
najveća je dubina 90 metara. Prosječna je temperatura vode ljeti od 18 do 23 °C, a zimi je
jezero djelomice pokriveno ledom. U tom jezeru ima nekoliko vrsta riba: išhan i geharkuni
(vrste sevanske pastrve), babuška, sig i druge. Prema jednoj inačici, naziv Sevan potječe iz
urartske riječi suinija ili copnija, što znači ‘jezero’ ili ‘spremnik vode’.
Samostan Sevanakan
U sjeverozapadnom dijelu jezera, na poluotoku Sevan, nalazi se samostan Sevanakan. On-
dje je, prema predaji, bio poganski hram koji je 305. godine srušio sv. Grgur Prosvjetitelj i
umjesto njega podigao drveni križ kao simbol pobjede kršćanstva. Koncem 7. stoljeća na
ondanji tada još otok dolazi nekoliko redovnika koji tamo grade isprva ćelije i kapelicu, a
zatim i tri crkve. Samostan je 874. godine utemeljila kći kralja Ašota Bagratunija, žena sju-
— 34 —
JEZERO SEVAN I SAMOSTAN SEVANAKAN/SEVANAVANK
nikskoga kneza Vsaka – kneginja Mariam. U samostanu su tri crkve: crkva svetih Apostola,
crkva sv. Bogorodice i sv. Uzašašća. Godine 924. tu se odigrala Sevanska bitka s Arapima,
pod zapovjedništvom kralja Ašota. U toj bitci osim armenskih postrojba sudjelovali su i sa-
mostanski redovnici. Za svoju ustrajnost i nepokolebljivost Ašot je dobio nadimak Željezni.
Arapski kalif prisiljen je bio priznati Ašota Željeznoga gospodarom Armenije. U samostanu
postoji sjemenište koje nije uvijek otvoreno za javnost. U dvorištu sjemeništa podignut je
spomenik njegovu osnivaču katolikosu Vazgenu I. U južnom dijelu sjemeništa sačuvani su
ostatci utvrde iz 10.–11. stoljeća.
▀ Samostan Sevanakan, smješten na obalama jezera Sevan
— 35 —
PLANINA ARAGAC I JEZERO KARI
Artur R. Bagdasarov
P lanina Aragac je najveća planina na teritoriju suvremene Armenije. Planina je lanča-

sta oblika stošca s promjerom od oko 200 km, na njoj su četiri planinska vrha, između
kojih se nalazi vulkanski krater dubine 350 m i širine oko 2,5 km. Najviši je sjeverni vrh
koji ima 4090 m.
▀ Planina Aragac je najveća planina na teritoriju suvremene Armenije
— 36 —
PLANINA ARAGAC I JEZERO KARI
Predaja glasi da su planine Ararat i Aragac bile sestre. Jednoć je između njih iskr-
snuo prijepor o tom koja je od njih najviša, najdraža, najljepša. Nakon bučnih pri-
jepora, one su proklele jedna drugu, zaželjevši se zauvijek rastati. Osim toga, jedna
sestra (»Ararat«) poželjela je drugoj da ona uvijek nosi bol u srcu i da njezine oči budu
uvijek u suzama. A druga (»Aragac«) poželjela je sestri da ona uvijek bude pokrivena
snijegom i da se nitko na nju ne mogne popeti. Od tih se vremena na planini Aragac
pojavilo jezero prepunjeno suzama. Prema drugoj predaji, vrh Aragaca je kruna kralja
Ara Prekrasnoga.
Jezero Kari, smješteno na planini Aragac, nadmorske je visine 3200 m. Površina mu
je 0,12 četvornih kilometara, a dubina 9 metara. Položaj jezera je vrlo lijep; s triju strana
jezero je okruženo padinama južnoga brda i samo s jedne strane ima otvoreni prostor,
odakle se otvara prekrasan pogled na planinu Ararat.
▀ Ledenjačko jezero Kari (Quari) smješteno je na planini Aragac
— 37 —
▀ Srednjovjekovna planina Ambered
TVRĐAVA AMBERD
Artur R. Bagdasarov
S rednjovjekovna se tvrđava Amberd nalazi na južnoj padini planine Aragac, na 2300

m nadmorske visine. Okružena je dubokim klancem. Odavde je i naziv koji se prevodi s
armenskoga kao »tvrđava koja dopire do oblaka«. Upravo je ta prirodna zaštita odgova-
rala »išhanima« (knezovima). Pretpostavlja se da je osnovana u 7. stoljeću. U 10. stoljeću
na mjestu stare tvrđave dinastija Bagratida gradi bedem, dvorac i parno kupalište, a knez
Vagram sazidao je tamo crkvu. Tvrđava je bila dvokatna. U prizemlju su bile smještene
skladišne prostorije, a na gornjim katovima – stambene prostorije. Tvrđava je imala vo-
dovod, a također i spremnik vode. Kupalište se sastojalo od nekoliko prostorija: sobe za
grijanje, svlačionice i kupaonice. U zidove su bile ugrađene cijevi za toplu i hladnu vodu.
Pod podom kupališta pronađen je osakaćeni kostur grbavca – dvorske lude. Tvrđava je
sve do 14. stoljeća štitila domaće stanovništvo od najezde Bizantinaca, Turaka Seldžuka,
Mongola i drugih neprijatelja.
— 39 —
HRAM GARNI
Artur R. Bagdasarov
G arni je jedno od najstarijih naselja na po-

dručju Armenije. Arheolozi su na području Gar-
nija otkrili ostatke ciklopičke utvrde iz 3. tisuć-
ljeća prije Krista. Otkriveni su ostatci građevina
koje su bile namijenjene stanovanju, a također i
ostatci lončarske radionice. Jedan od unikatnih
▀ Mitrin hram u Garniju, kojeg je sagradio
nalaza Garnija je koštica marelice koja svjedoči Trdat I. (54. – 88. poslije Krista)
da je još prije 5000 godina ta voćka bila uzga-
jana na području Armenije. Uzgred budi rečeno, prema jednoj od inačica Armenija je
domovina marelice. Kasnije je tu bila sagrađena snažna utvrda sa zidinama i tornjevima
od bazalta. Ulaz u utvrdu je bio sa sjeverne strane, a dvokrilna vrata su se otvarala unutra.
Biser Garnija je poganski hram. Sagradio ga je car Trdat I. (54.–88.) u 1. tisućljeću
poslije Krista. Poznato je da je armenski car primio krunu u Rimu iz ruku rimskoga cara
Nerona. Vratio se iz Rima s velikom skupinom majstora i s novcem. Novac je potrošio
na izgradnju hrama. Bio je ne samo svjetovni vladar nego i vrhovni poganski svećenik
Mitre, armenskoga boga Sunca. Hram je bio posvećen upravo bogu Mitri. Okružen je
stupovima, kojih ima 24, i vrlo je nalik grčko-rimskim hramovima. Porušen je u vrijeme
snažnoga potresa 1679. godine, a obnovljen je u razdoblju od 1969. do 1975. godine.
Osim hrama, na području utvrde nalaze se još carski dvorac i carsko kupalište, koje je
sagrađeno u 3. stoljeću poslije Krista u rimskom stilu (hipokaust – starorimski uređaj
za grijanje prostorija). Jedna od prostorija ukrašena je bogatim mozaikom, koji opisuje
život bogova. Na jednom podu čitamo zanimljiv natpis na grčkom jeziku: »Radili smo, a
nismo ništa dobili.« Utvrda Garni sačuvala je svoju važnost i u srednjem vijeku. Tamo su
otkriveni temelji crkve kružna oblika, u kojoj je 898. godine pokopan katolikos Maštoc I.
Tu je u razdoblju 9. i 10. stoljeća bila sagrađena još jedna bazilika.
— 40 —
ZVARTNOC
Artur R. Bagdasarov
Z vartnoc je srednjovjekovna katedrala sv. Grgura Prosvjetitelja, koja se nalazi u Ara-

ratskoj dolini blizu zračne luke, koja nosi isti naziv. Zvartnoc u prijevodu s armenskoga
znači »katedrala budnih sila«. Sagradio ju je u 7. stoljeću katolikos Nerses Taeci III. na
mjestu sastanka sv. Grgura Prosvjetitelja i kralja Trdata III. Porušena je u 10. stoljeću,
najvjerojatnije u potresu. To je mjesto bilo staro naselje i središte kulta još u pretkršćansko
doba. Arheolozi su otkrili ostatke nastambi na području Zvartnoca iz 5. tisućljeća pr. Kri-
sta. U Zvartnocu je pohranjen i urartski klinasti natpis kralja Rusa III. (605.–590. pr. Kr.),
▀ Zvartnoc je katedrala sv. Grgura Prosvjetitelja, koju je u VII. St. sagradio katolikos Nerses Taeci III.
— 41 —
u kojem se govori o izgradnji različitih kanala za navodnjavanje. Katedrala Zvartnoc je

unikatna arhitekturna građevina. Ona je u svoje vrijeme bila jedna od najvećih građevina
(visoka 45–49 m). Katedrala je snažno utjecala na stil gradnje mnogih građevina koje su
sagrađene poslije u drugim područjima Armenije, a također u Iranu i Turskoj. Ljepota
te katedrale oduševljavala je kako armenske tako i arapske povjesničare. Početkom 20.
stoljeća porušena je katedrala bila pod debljim slojem zemlje. Armenski arhitekt Thoros
Thoramanjan, proučivši ruševine katedrale, došao je do zaključka da je Zvartnoc imao 4
ulaza i bio sagrađen od raznobojnih bigrova. Istraživači drže da je riječ o trokatnoj zgradi
koja je, prema mišljenju Thoramanjana, imala na istočnoj strani dodatnu građevinu sa
stubištem za gornje katove. Zvartnoc je imao križno-kupolnu kompoziciju koja je upi-
sana u mnogokutnu konstrukciju. Drži se da točnost plana Thoramanjanove rekonstruk-
cije dokazuju bareljefi crkve Sainte-Chapelle (Sveta kapela, 1243.–1248.) u Parizu. Uz
katedralu s južne strane nalazile su se palača katolikosa, vinarija i gospodarske zgrade.
Katedrala Zvartnoc je uvrštena na UNESCOVU listu svjetske baštine. Ruševine i sada
imaju magijsku silu i govore o ljepoti i veličanstvenosti.
— 42 —
MATENADARAN – RUKOPISNA RIZNICA
Artur R. Bagdasarov
M atenadaran ili Institut za stare rukopise Matenadaran »sv. Mesrop Maštoc« znanstve-
no-istraživačko je središte pri Vladi Republike Armenije. Jedno je od najvećih spremišta
starih rukopisa u svijetu. Matenadaran na staroarmenskom jeziku znači: »knjižnica ru-
kopisa«. Institut Matenadaran utemeljen je 1920. godine na nacionaliziranim rukopisnim
zbirkama ečmiadzinskoga samostana. Početak priskrbljivanja odnosi se na 5. stoljeće i
povezan je s imenom tvorca armenskoga pisma Mesropom Maštocem (361.–440.). Godine
1939. rukopisne zbirke premještene su iz Ečmiadzina (sjedište vrhovnoga patrijarha kato-
likosa svih Armenaca) u armensku prijestolnicu Jerevan. Matenadaran je svjetski poznata
knjižnica i istodobno muzej u kojem se nalazi približno 17.000 starih rukopisa te nekoliko
starocrkvenih Biblija iz različitih stoljeća. U pismohrani se nalazi bogata zbirka starih ar-
menskih, starogrčkih, sirijskih, hebrejskih, latinskih, perzijskih, arapskih, staroslavenskih i
drugih zapisa. Matenadaranova rukopisna zbirka ne samo da je vrijedna znanstveno-istra-
živačka osnova za proučavanje armenske povijesti i kulture nego isto tako za proučavanje
povijesti susjednih naroda Kavkaza, Bliskoga i Srednjega istoka. U Institutu se čuvaju
rukopisi od 5. do 18. stoljeća, također i jedini primjerci prvotiskanih i starotiskanih ar-
menskih te inozemnih knjiga 16. i 17. stoljeća, djela starih i srednjovjekovnih povjesniča-
ra, pisaca, mudroslovaca, matematičara, zemljopisaca, liječnika ... U institutskom muzeju
izloženi su mnogobrojni primjerci staroarmenske pismenosti, pergamenti te bogata zbirka
minijatura. Mnogi rukopisi imaju veliku vrijednost, primjerice Lazarovo evanđelje iz 887.
godine, Ečmiadzinsko evanđelje iz 989. godine, te Evanđelje iz Mugnija iz 11. stoljeća.
U Matenadaranu čuvaju se Biblija koja je prvi put prevedena na armenski, prvi ar-
menski zakonik crkvenoga i građanskoga prava koji je sastavio krajem 10. stoljeća Mhitar
Goš, mudroslovna djela Davida Anahta (Nepredobitni) druge polovine 5. stoljeća, pozna-
ta Povijest Armenije Movsesa Horenacija (410.–490.). Ovdje se čuvaju alfabeti staroga i
srednjega vijeka, Zemljopisni atlas svijeta (»Ašharacujc«) velikoga znanstvenika enciklo-
pedista iz 7. stoljeća Ananija Širakacija (610.–685.), koji je potanko opisao u to vrijeme tri
poznata kontinenta – Europu, Aziju i Afriku, ali i svoju teoriju o kuglastosti Zemlje.
— 43 —
U muzeju Instituta čuvaju

se i staroarmenski prijevodi ne-
stalih grčkih tekstova, kao što
su Zenonov traktat O naravi,
Kronika Jevsenija Kesarijskoga,
Tumačenje Petoknjižja Filona
Aleksandrijskoga, Aristotelove
Kategorije, Vještina gramatike
Dionizija Frakijskoga. Najveća
knjiga u Matenadaranu Propo-
vijedi pisana je 1200. godine
u Taronu (povijesna pokrajina
stare zapadne Armenije). Knji-
ga teži 27,5 kilograma, veličine
75 × 55 centimetara, ima 600
stranica načinjenih od teleće
kože ručnom izradom. Vlasnika ▀ Knjižnica Matendaran i Institut za stare rukopise Matendaran sv. Mesrop
knjige ubili su stranci, a knjiga Maštoc, utemeljena 1920. godine
je došla u ruke kadiji. Redovnici

iz Muša (glavni grad Tarona) skupili su darove i otkupili knjigu od kadije i ona se čuvala
u samostanu zapadne Armenije do genocida nad Armencima 1915. godine. Nakon izgona
knjigu su spasile dvije žene koje su ju raspolovile. Jedna je polovica pronađena u Ečmiad-
zinu, a druga je, srećom otkrivena, zakopana u dvorištu armenske crkve blizu Erzeruma
(stari grad u zapadnoj Armeniji, sadašnja istočna Anatolija u Turskoj). Najmanja knjiga u
Matenadaranu teži 19 grama – to je Crkveni kalendar iz 16. stoljeća.
LITERATURA
Matenadaran, http://www.matenadaran.am/v2_2/.
Hačkar, u: Enciklopedija armenskoj žini, http://www.khachkar.ru/encyclopedia/?id=199.
Matenadaran, http://ru.wikipedia.org/wiki/%CC%E0%F2%E5%ED%E0%E4%E0%F0%E0%ED.
— 44 —
ZORAC KARER – ARMENSKI SPOMENIK
MEGALITNE KULTURE
Artur R. Bagdasarov
Z orac Karer (ili Karaundž) je unikatni spo-

menik monumentalne arhitekture brončano-
ga doba, na području kojega se nalaze naselje
ranoga brončanoga doba (4.–3. tisućljeće pr.
Kr.) i mnogobrojni humci (3.–2. tisućljeće pr.
Kr.). Zorac Karer se nalazi na planinskoj vi-
soravni (1770 m nad morem) u sjunikskom ▀ Zorac Karer– armenski spomenik megalitske kulture
kraju Armenije, blizu grada Sisian.
Spomenik Zorac Karer više je poznat po polju megalita (grč. megalíthos – veliki
kamen). Megaliti su na tom polju poredani kao vojnici. Odatle i potječe naziv megalitnih
blokova: arm. zork znači vojska, a kar – kamen, odnosno kamena vojska. Na području od
7 do 8 hektara smješteno je više od 200 bazaltnih megalita, međusobno udaljenih od 1,5
do 2 m, od kojih je svaki težak nekoliko tona.
Poznati armenski znanstvenik, akademik Paris Geruni (1933.–2008.) vrlo dugo je
proučavao raspored i moguće značenje tih megalita. Prema njegovu istraživanju, me-
galitno polje Zorac Karer predstavlja neobični opservatorij koji ima oko 7500-godišnju
povijest. On je došao do zaključka da ovi kameni blokovi odgovaraju rasporedu zvijezda
na nebu. Znanstvenici Sveučilišta u Oxfordu zajedno s astrofizičarima Kraljevskoga ze-
mljopisnoga društva Engleske nastavili su istraživanja P. Gerunija. Rezultati znanstvene
ekspedicije potvrdili su dokaze armenskoga akademika da je riječ o mogućem prastarom
opservatoriju. Ogromni kameni blokovi zaista su usmjereni prema Suncu i najvjerojatnije
usklađeni s položajem Mjeseca.
Zanimljivo je da su usklađeni i s nekim zvijezdama i planetima, o čem svjedoče mali
otvori koji su probušeni prema obzoru. Upravo ti otvori čine ovaj megalitni spomenički
kompleks unikatnim u odnosu na slične europske spomenike kao što su Stonehenge u
Engleskoj ili Carnac u Francuskoj.
— 45 —
ARMENSKI HAČKARI – KAMENI KRIŽEVI
Artur R. Bagdasarov
H ačkar (arm. hač ‘križ’ + kar ‘kamen’ = ‘kameni križ’) je vrsta armenskih povije-
snih spomenika, zapravo uspravna kamena ploča s izrezbarenim likom križa. Hačkari su
vrijedna pojava srednjovjekovne armenske umjetničke kulture. Njihova povijest datira
od egipatskih križnih stela iz razdoblja 5.–6. stoljeća pr. Kr., ali su armenski hačkari,
osim velike povijesne vrjednote, utjelovili u sebi bogati etnokulturni i umjetnički sadr-
žaj – dragocjeno blago armenske srednjovjekovne baštine. Prvi kameni spomenici koji
nalikuju kršćanskim hačkarima pojavljuju se na području Armenije početkom 4. stoljeća
nove ere, točnije, nakon prihvaćanja kršćanstva 301. godine, kada je ono postalo državna
religija. To su bili spomenici pobjede kršćanstva u Armeniji. U srednjovjekovnom raz-
doblju uobičajeni su sljedeći motivi na hačkarima: križ, Kristovo raspeće, život sv. Grgu-
ra Prosvjetitelja, život kralja Trdata III., smrt starokršćanskih mučenica sv. Hripsime i sv.
Gajane, smrt proroka Daniela i drugih likova iz Staroga zavjeta. Prvi hačkari u sadanjem
obliku nastali su tijekom 9. stoljeća, nakon oslobođenja od arapske prevlasti. Jedan od
poznatih hačkara toga razdoblja nalazi se u crkvi sv. Jakova blizu sela Kolatak, na obali
rijeke Hačen u Arcahu (Gorskom Karabahu). Prema njegovu natpisu, Solomon, biskup
Mec-Aranka, ugradio je križ godine 853. godine. Vrhunac umjetnosti hačkara odnosi se
na razdoblje od 12. do 14. stoljeća, a tradicija klesanja hačkara obnovljena je tijekom 16.
i 17. stoljeća, nakon mongolske vladavine. Narod pojedinim hačkarima pripisuje moć
iscjeljivanja od bolesti. Takvi su hačkari dobili naziv Amenaprkič, što bi u prijevodu s
armenskoga značilo Svespasitelj.
Armenski hačkari imaju sljedeća obilježja: njihov uspravni potporanj uokviren je
obostranim »ogrankom« koji izvire iz osnove križa, što je dalo naziv armenskom križu
– odvijeni, prorasli, u cvjetanju. Obično su visoki oko 1,5 m. Najčešći su im motivi križ,
kao središnja figura hačkara, ili raspelo na pozadini u obliku rozete ili, često, Sunčevih
diskova, koji simboliziraju vječnost. Hačkari su ukrašeni uzorcima grožđa, šipka (mo-
granja), lišća, različitih životinja i ptica, a također i apstraktnim oblicima. Prikazani su
također likovi Bogorodice i svetaca. Sazidani su kako bi se duša posvetila Bogu i obilje-
— 46 —
ARMENSKI HAČKARI – KAMENI KRIŽEVI
žio neki važan događaj u povijesti armenskoga naroda, zaobilazak prirodne katastrofe,
izgradnja samostana ili kao nadgrobna ploča na groblju itd. Većina ih stoji samostalno,
ili su naslonjeni na zidine samostana, crkve. Izgrađuju se u pravilu od bazalta ili bigra.
Hačkar je ne samo kameni križ nego i umjetnički i kulturni simbol armenskoga naroda.
U njem se odražava istančani osjećaj za ljepotu i povijest naroda. Grčki književnik, znan-
stvenik Micos Aleksandropulos bio je zapanjen vještinom armenskih varpeta (arm. varpet
‘klesar koji izrađuje hačkare’): »Oni uzimaju veliki kamen i pretvaraju ga u čipku, sag,
vrt, pjesmu.« Takvih vrtova i pjesama u Armeniji je premnogo, nekoliko desetina tisuća, i
svaki je od hačkara neponovljiv svojim izgledom i ljepotom. Umjetnost klesanja hačkara
i sada je živa i vrlo popularna u Armeniji.
Armenski hačkari sliče stećcima u Dalmaciji, Bosni, Hercegovini, Sandžaku i Crnoj
Gori. U studenom 2010. armenski hačkari uvršteni su na UNESCOVU listu materijalne
svjetske baštine.
▀ Armenski hačkari je prepoznatljivi armenski spomenik, koji u sebi nose sve odlike armenskog kulturnog nasljeđa iz starog
razdoblja i kršćanske tradicije.
— 47 —
ARMENSKA SVIRALA – DUDUK
Artur R. Bagdasarov
A rmenski duduk je jedno od najstarijih puha-

ćih glazbala u svijetu. Pojedini istraživači tvrde
da se duduk spominje u pisanim spomenicima dr-
žave Urartu, što znači da mu je približno tri tisu-
će godina. Drugi, pak, drže da se njegovo pojav-
ljivanje odnosi na vrijeme vladavine armenskoga
▀ Armenski svirala – duduk
kralja Tigrana II. Velikoga (95.–55. pr. Kr.). Ar-
menski povjesničar iz 5. stoljeća Movses Horenaci u svojim radovima govori o glazbalu
»ciranapoh«, što u prijevodu znači »cjevčica od marelice« ili »duša mareličinoga drva«.
Izvorni armenski duduk proizvodi se doista od drveta marelice. Usput budi rečeno da
rimski pisci Plinije, Kolumela i grčki vojni liječnik Dioskorid zovu marelicu »armenska
jabuka« (lat. Mela armeniaca, lat. pomum armeniacum) i moguće da je došla iz Armenije
u Rim ili s pomoću armenskih trgovaca. Duduk se spominjao u mnogim srednjovjekov-
nim armenskim rukopisima. To je narodno puhaće drveno glazbalo s udarnim jezičcem,
na svirali ima rupice za prebiranje. Sastoji se od cijevi i dvojnoga piska na skidanje. On
je cilindričnoga oblika, a dužina mu može biti od 28, 33 i 40 centimetara. Ima sedam ili
osam zvučnih rupa i jednu ili dvije za palac.
Njegov se zvuk odlikuje mekoćom koja u čovjeku izaziva osjećaj bola, samilosti,
ljubavi i radosti. Glazbalo može dočarati mnoge nijanse života i narav čovjeka. Može-
mo ga čuti i na svadbi, na gozbi i na sprovodu i široko se rabi u narodnim orkestrima,
prati narodne pjesme i plesove. Armenski duduk važan dio armenske narodne kulture
uk je važ
i samobitnosti, stoga su on i njegova glazba upisani na UNES
UNESCOV popis nematerijalne
svjetske baštine.
— 48 —
24. TRAVNJA – SPOMENDAN GENOCIDA
NAD ARMENCIMA
Artur R. Bagdasarov
A rmenci diljem svijeta svake godine 24. travnja obilježuju Dan genocida nad Armenci-
ma. Godinama zaludu pokušavaju navesti Tursku na priznavanje tih tragičnih i barbarskih
događaja 1894.–1896. i 1915. godine. Turska i dandanas niječe zločin genocida nad Armen-
cima, tvrdeći da su to bile »pojedine tragične epizode u surječju građanskoga rata«. Štovi-
še, turskim kaznenim zakonom je kažnjivo i samo spominjanje genocida nad Armencima.
Tako je nakon izjave Orhana Pamuka, najpoznatijega turskoga pisca i dobitnika Nobelove
nagrade za književnost 2006. godine, da je Turska odgovorna za genocid nad Armencima
i Kurdima, u kojem je ubijeno više od milijun pripadnika tih naroda, pokrenuta u Turskoj
lavina optužbi i zahtjeva za njegovim linčom, zbog čega je bio prisiljen napustiti vlastitu
zemlju i otići živjeti u inozemstvo. Najveći genocid nad Armencima učinjen je 1915. godi-
ne. Počevši od 24. travnja 1915., pa sve do 1923. godine, ubijen je jedan i pol milijun ljudi.
Dana 24. travnja 1915. u Carigradu i armenskim naseljima diljem prostranoga
Osmanlijskoga Carstva bio je uhićen velik broj poznatih armenskih intelektualaca: li-
ječnika, učitelja, političara, svećenika, književnika i drugih. Među njima bili su i vrhun-
ski armenski pisci: Grigor Zohrap, Danijel
Varužan, Siamanto, Ruben Sevak i Jeruhan.
Veleposlanik Sjedinjenih Američkih Država
u Carigradu Henry Morgentau, kao svjedok,
obratio se 1915. paši Mehmedu Talatu, mini-
stru unutarnjih poslova turske države, govo-
reći da će jednoga dana njegov narod snositi
odgovornost za počinjeni zločin. Talat mu je
zajedljivo uzvratio: »Pred kim snositi odgo-
vornost? Nema više Armenaca! Učinio sam
za tri mjeseca više negoli sultan Hamid za tri
desetljeća.« Adolf Hitler je prije napada na ▀ Tsitsernakaberd - memorijalni spomenik armenskog
Poljsku, usput budi rečeno, svojim časnicima genocida u Erevanu
— 49 —
o pojedinim narodima rekao: »Moramo bez milosti ubijati sve: muškarce, žene i djecu.
Ne ćemo se obazirati na javno mišljenje, jer tko danas uopće više govori o ubijenim Ar-
mencima.« Godine 1916. u sirijskoj pustinji Der Zor, gdje se nalazilo 500 tisuća Armena-
ca, na životu je ostavljeno samo 10 do 20 tisuća ljudi. Stotine tisuća Armenaca protjerane
su sa svojih ognjišta te su našle nova pribježišta u stranim zemljama. Armenski se biskup
Nareg Alemezian u subesjedi Glasu Koncila u prigodi 1038. Feste sv. Vlaha u Dubrov-
niku spominje: »Stotine tisuća Armenaca, poput mene, zbog genocida završili smo na
Srednjem istoku, u Siriji i Libanonu, u Beirutu. Moji povijesni korijeni su iz Armenije, iz
Cilicije. Moji pradjedovi s očeve i majčine strane, preživjeli su genocid, rođeni su i živjeli
u Ciliciji, kao i moji roditelji koji sada žive u Kanadi. Ja sam završio u Libanonu jer nam
nije bilo dopušteno ostati u domovini. Od desetog stoljeća sjedište naše Crkve je bilo u
glavnom gradu Sisu u Ciliciji. Našem katolikosu, biskupima, svećenicima i vjernicima
bilo je dano 24 sata da napuste svoje ognjište, Sis i Ciliciju. Pokupili su što su mogli:
blago, zapise, relikvije, Sveto pismo, crkvene dokumente i slično, te su prošli kroz pusti-
nju da bi došli u Siriju i onda u Bejrut u Libanonu.«1 Prema podatcima Johanesa Lepsiu-
sa, poznatoga njemačkoga teologa i humanista, broj ubijenih Armenaca u turskoj državi
iznosio je milijun i pol, dok ih je 500 tisuća postalo izbjeglicama. Osim ljudskih gubitaka,
bio je proveden i kulturocid nad duhovnom i kulturnom baštinom armenskoga naroda, bio
je sravnjen sa zemljom golem broj armenskih naselja, crkava, samostana te drugih povi-
jesnih i kulturnih spomenika. O uništenju armenskoga naroda odlučili su najviši državni
dužnosnici turske vlade, okupljeni oko mladoturske organizacije »Komitet za jedinstvo i
napredak«. Vladajući mladoturski trijumvirat (»diktatura triju paša«) sastojao se od paše
Mehmeda Talata (ministra unutarnjih poslova), paše Ismaila Envera (ministra rata) i paše
Ahmeda Džemala (ministra mornarice i vojnoga guvernera Sirije). Mladoturci su bili
većinom masoni. Primjerice, Talat-paša je 1909. godine u Carigradu utemeljio masonsku
ložu Hjur ve Kabul Edeljmis i dvije godine je zauzimao položaj prvoga masona u toj loži.2
Koncem rata, koji je Turska izgubila, glavni ideolozi armenskoga genocida pobjegli
su njemačkom podmornicom iz zemlje u Njemačku. Na Talat-pašu je 15. ožujka 1921. u
Berlinu počinjen atentat, a počinio ga je Armenac Sogomon Tejlirjan (1897.–1960.), koji
je u pokolju i progonu izgubio obitelj. Berlinski sud ga je oslobodio jer je počinio atentat
u neubrojivu stanju. Bio je svjedok silovanja svojih dviju sestara i ubojstva svojega brata
1 http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=18322.
2 http://ru.wikipedia.org/wiki/%D0%9C%D0%B5%D1%85%D0%BC%D0%B5%D0%B4_%D0%A2%D0%B0
%D0%BB%D0%B0%D0%B0%D1%82-%D0%BF%D0%B0%D1%88%D0%B0.
— 50 —
24. TRAVNJA – SPOMENDAN GENOCIDA NAD ARMENCIMA
sjekirom. Nakon suđenja 30 godina je živio u Srbiji, nekoliko godina u Valjevu, potom
u Beogradu. Oženio se Armenkom Anait Tatikjan, s kojom je imao sina i kćer, a 1950-ih
godina preselio se u Ameriku. Umro je 1960. u San Franciscu.3
Ista je sudbina zadesila i Džemal-pašu, kojega su 1922. u Tiflisu u Gruziji ubili Ar-
menci Petros Ter-Pogosjan i Artašes Gevorgjan, članovi armenske stranke »Dašnakcu-
tjun« (Armenska revolucionarna zajednica), i to u sklopu operacije »Nemezic« (Nemesis
ili Nemezida – starogrčka božica odmazde koja pravedno kažnjava zločince) za likvidaci-
ju krivaca armenskoga genocida 1915. godine. Enver-paša je poginuo 4. kolovoza 1922. u
selu Čagani u Tadžikistanu u boju s postrojbama Crvene armije. Još ranije, 1919. godine,
turski vojni sud je odredio smrtne kazne visokim vojnim časnicima zbog uvlačenja Tur-
ske u rat te za zločinstvo koje je turska vojska počinila nad Armencima.
Genocid nad Armencima su priznale i osu-
dile mnoge zemlje i međunarodne organizaci-
je: Europsko vijeće, Europarlament, UN-ova
potkomisija za sprječavanje diskriminacije i
zaštitu manjina; parlamenti Urugvaja, Fran-
cuske, Belgije, Danske, Italije, Nizozemske,
Švicarske, Švedske, Rusije, Poljske, Libano-
na, Litve, Grčke, Slovačke, Cipra, Argentine,
Venezuele, Čilea, Kanade, Vatikana, 43 od 50
država u SAD-u. Genocid je priznalo i Svjet-
sko vijeće Crkava. Zanimljivo je spomenuti
da je među milijun i pol Armenaca koje su
Turci 1915. zvjerski ubili, bilo i približno
100.000 armenskih katolika (vidjeti M. Ba-
bić, Istočna liturgija i ikonografija: Skripte
za potrebe studenata, Split, 2009./2010., str.
8). Povijesnu činjenicu genocida nad Armen-
cima i narodno pamćenje Armenaca nitko ne
može izbrisati. ▀ A Plakat koncerta održanog u Dubrovniku povodom obilje-
žavanja 140. godina od rođenja Komitasa. B. 26. Spomenik
50. godišnjice armenskog genocida u Bikfayi u Libanonu
3 http://ru.wikipedia.org/wiki/%D2%E5%E9%EB%E8%F0%FF%ED,_%D1%EE%E3%EE%EC%EE%ED.
— 51 —
ARMENSKE POSLOVICE
Artur R. Bagdasarov
Bez gospodarice i kuća je sirota.

Bit će zima – bit će i ljeto.
Bogatstvo sliči ljubavnici – ako ne pobjegne danas, onda će sutra.
Čovjek se uči dok se nada.
Događa se da je blagoslov tisuću puta gori nego prokletstvo.
Događa se da je šutnja – zlato, riječ – srebro; događa se da je i riječ zlato, a šutnja – srebro.
Gospodar žene – muž, gospodar muža – dug.
Gosti su dva puta dragi: kada dolaze i kada odlaze.
Ispod mire tri vraga vire.
Na jedno uho unutra, na drugo van.
Nema dima bez vatre.
Nesreća nikada ne dolazi sama.
Nesreća rađa razum.
Postoji jezik sladak, postoji i gorak.
— 52 —
ARMENSKE POSLOVICE
Prvi komad uvijek je ukusan.

Siromah ima potrebu za kruhom, bogataš za svime.
Siromah siromaha uvijek razumije.
Nije sramotno živjeti u siromaštvu, nego u nečistoći.
Tuđa žena je ljepša.
U očima budalā pametan čovjek je budala.
U polju, i kukac je meso.
U radosti, rođaka je mnogo.
U susjeda je kruh ukusniji.
U svijetu jedni plaču, a drugi slave.
U zagrljaju luka bolest prolazi.
Više radi – manje govori.
Više se boj kričavca nego šutljivca.
Ženeći se kćerju, pogledaj na majku.
— 53 —
II.
ETNOLINGVOKULTURNA BAŠTINA
▀ Kip sv. Grgura Prosvjetitelja na bazilici sv. Petra u Rimu
SVETI GRGUR LUSAVORIČ – PROSVJETITELJ ARMENIJE
Artur R. Bagdasarov
S veti Grgur Prosvjetitelj (arm. Գրիգոր Լուսավորիչ, Grigor Lusavorič, 239.–325./

326.) svetac je Armenske apostolske, Katoličke i Pravoslavne crkve, ustanovitelj te prvi
poglavar Armenske apostolske crkve. O njemu je papa Benedikt XVI. rekao da je taj sve-
tac »poveo narod iz tmine u svjetlost«. Osnovno vrelo o mučeničkom životu sv. Grgura
Prosvjetitelja nalazi se u Armenskoj povijesti, koju je napisao Agafangel, tajnik kralja
Trdata III. (287.–330.).
Prema Agafangelu, otac mu je bio Anak, kojega je perzijski kralj podmitio da ubije
armenskoga kralja Kosrova II. Umorivši Kosrova na nagovor perzijskoga kralja, sam
Anak i njegova obitelj bili su osuđeni na smrt i ubijeni od armenskih velikaša. Spasio se
samo Anakov mlađi sin – spasila ga je dadilja kršćanka, koja je pobjegla s malim djete-
tom u svoju domovinu, Cezareju Kapadocijsku. Ondje je dječak bio kršten, dobivši ime
Grgur. Odgajan je u kršćanskoj vjeri i pobožnosti. Tamo se oženio Marijom i dobio dva
sina. Nakon triju godina obiteljskoga života, supruzi su se rastavili uz obostran pristanak,
a žena mu je otišla u samostan s mlađim sinom.
Grgur polazi na put u Rim, gdje stupa u službu kralju Trdatu III., sinu Kosrovovu. U
Armeniju je došao 287. s rimskom legijom. U vrijeme slavljenja pobjede nad Perzijanci-
ma Grgur kao kršćanin odbija položiti vijenac pred pogansku božicu Anahidu. U toj pri-
godi kralj Trdat III. doznaje od svojega časnika Artavazda da je Grgur upravo sin ubojice
njegova otca. Trdat podvrgava Grgura mukama i baca ga u podzemnu tamnicu punu zmija
i štipavaca u mjesto Artašat (sada je na tome mjestu samostan Khor Virap, što u prijevodu
znači »duboka jama« ili »duboka tamnica«). Nakon toga Trdat izdaje odluku da se trebaju
poubijati svi kršćani koji možda žive u zemlji.
Grgur je proveo u tamnici 13 godina. Predaja pripovijeda u životopisu sv. Grgura
da je kralj Trdat dao smaknuti rimsku djevicu Hripsime, koja je pred Dioklecijanovom
ponudom pobjegla preko Palestine u Armeniju sa 35 djevica iz maloazijskoga samostana.
Trdat ju je trebao naći i predati rimskomu caru Dioklecijanu (oko 243.–316.), no sam
se zaljubio u Rimljanku. Hripsime je odbila Trdatovu ljubav, zavjetovavši djevičanstvo
— 57 —
Bogu. Kralj je zvjerski ubio Hripsime i njezinih 35 djevica. Nakon toga zločinstva stigne
Trdata Božje pokaranje. Prvo padne u sjetu, a zatim u manenost. Trdatova je sestra imala
snove u kojima joj je anđeo govorio da njezina brata može izliječiti samo utamničenik
Grgur. Kralj je poslušao sestru i zapovjedio da se Grgur oslobodi iz tamnice. Grgur je s
pomoću molitve i posta izliječio Trdata, pokrstio ga je, a s njim i armenski puk u ondanjoj
prijestolnici Vagaršapatu.
Radi prave organizacije kršćanstva u Armeniji, Trdat šalje Grgura sa svitom u Kapa-
dociju, Cezareju, biskupu Leonciju, koji ga zaređuje za biskupa 314. godine. Na povratku
iz Cezareje Grgur dobiva ostatke sv. Ivana Krstitelja i sv. Atenogena za nove kršćanske
Crkve. Na povratku Grgur se zadržao u Sebasti, gdje mu se pridružio velik broj redovnika
koji će u Armeniji preuzeti svećeničke i biskupske službe. Krstiti je započeo u Taronu, a
zatim nastavio duž zemlje. Svuda su se rušili poganski hramovi, a umjesto njih gradile su
se kršćanske crkve. Duhovno središte Armenske apostolske crkve postaje Ečmiadzin, tj.
mjesto silaska Jedinorođenoga u prijestolnici Vagaršapatu.
Godine 325., pred sam konac svojega svetoga i apostolskoga služenja, prvi katolikos
Armenije Grgur Prosvjetitelj povukao se u samoću u okolicu vrela Eufrata. Na prijestolje
poglavara Armenske apostolske crkve dolazi njegov mlađi sin Aristakes. Godine 325.
Grgura zovu na Prvi nicejski koncil u Bitiniju (današnja Turska), ali nije mogao doći pa
je poslao Aristakesa, koji je donio u Armeniju nicejske odluke.
Za tradicijski nadnevak pokrštenja Armenije drži se 301. godina. Armenija je progla-
sila kršćanstvo državnom vjerom 15 godina prije negoli je to učinio Konstantin I. Veliki
(oko 285.–337.) na Zapadu. Glavna relikvija Armenske apostolske crkve jest desnica sv.
Grgura Prosvjetitelja, koja se čuva u Ečmiadzinu. Desnica sv. Grgura simbolizira duhovnu
i crkvenu vlast vrhovnoga patrijarha i katolikosa svih Armenaca. U tijeku blagoslova ulja,
koji se obavlja jedanput u 7 godina, katolikos blagoslivlja sveto ulje kopljem kojim je
proboden Isukrst i desnicom sv. Grgura Prosvjetitelja. Kao dio relikvijâ sv. Grgura čuvala
se 500 godina u crkvi sv. Grgura Prosvjetitelja u Napulju, a 11. studenoga 2000. godine
premještena je u katedralu sv. Grgura Prosvjetitelja u Jerevan, armensku prijestolnicu.
Armenska apostolska crkva slavi blagdan sv. Grgura Prosvjetitelja 4 puta na godinu.
Godine 1837. godine Katolička ga je crkva kanonizirala uz sudjelovanje pape Grgura
XVI., a spomendan mu je 1. listopada. U vanjskoj niši bazilike sv. Petra u Vatikanu nalazi
se njegov kip.
— 58 —
SVETI MESROP MAŠTOC – TVORAC ARMENSKOGA PISMA
Artur R. Bagdasarov
M esrop Maštoc (arm. Մեսրոպ Մաշտոց, oko 361.–440.) je armenski jezikoslo-

vac, izumitelj armenskoga alfabeta, vjerovjesnik, prevoditelj Svetoga pisma, utemeljitelj
školstva i pedagoške misli u Armenaca, bogoslov te prosvjetitelj. Rođen je u selu Nacik u
provinciji Taron blizu jezera Van. Otac mu je bio poluslobodni seljak. Mesrop Maštoc je
svetac Armenske apostolske crkve i Armenske katoličke crkve.
Službovanje i početak propovijedanja

Početnu naobrazbu Mesrop je dobio 370. godine u jednoj od grčkojezičnih škola Taro-
na. Služio se grčkim, sirijskim i perzijskim jezikom. Poslije 385. godine došao je u grad
Vagaršapat, armensku prijestolnicu, gdje je neko vrijeme služio u cara Kosrova III. Na
dvoru armenskoga cara bio je u početku dvorski pisac, a poslije je služio vojsku. Godine
službovanja na dvoru imale su jak utjecaj na oblikovanje
njegovih političkih i vjerskih nazora. Godine 392. ili 393.
primio je kršćanstvo, nakon čega se zaredio, počevši pro-
povijedati evanđelje među armenskim neznabošcima. Sa
skupinom učenika prešao je u mjesto Rotasak u pokrajini
Goltn, blizu današnjega Nahičevana (Azerbajdžanska auto-
nomna pokrajina). Usput budi rečeno da je prema legendi
Nahičevan vezan uz ime patrijarha pravednika Noe, koji se
upravo tamo spustio s planine Ararat nakon općega potopa.
Mesrop je u svojim propovijedima tumačio tekstove Sve-
toga pisma na grčkom i sirijskom jeziku, jer tada Armenci
nisu imali vlastito pismo. Valja još dodati da je početkom
5. stoljeća Armenija bila podijeljena između Bizantskoga
Slika talijanskog baroknog slikara
Carstva i sasanidske Perzije. Maštoc je shvatio potrebu da ▀ Francesca Majotta (1750. - 1805.)
se stvori armensko pismo. koja prikazuje Mesropa Maštoca
— 59 —
▀ Kip Mesropa Maštoca ispred knjižnice Mantenderan
Svearmenski crkveni sabor u Vagaršapatu

Vrativši se u Vagaršapat, Mesrop je isprosio u istomišljenika katolikosa Saaka Parteva
(338.–439.) pomoć i potporu za svoje blagotvorne pothvate. U cilju stvaranja armenske
pismenosti, na pobudu Maštoca u Vagaršapatu je održan crkveni sabor (sinoda) na kojem
su sudjelovali svi biskupi Armenske apostolske crkve, koja je izrazila potpunu potporu
općedržavnomu pitanju stvaranja pismenosti i prevođenja Biblije te crkvenih spisa na na-
rodni jezik. Crkveni sabor je uz potporu cara Vramšapuha (vladao je do 414.) podupro tu
Bogu ugodnu zamisao. U radu sabora su osim svećenstva sudjelovali i svjetovni čelnici.
Putovanje u Mezopotamiju
Prije stvaranja armenskoga pisma Mesrop se sa skupinom svojih učenika, a po naredbi i
uz blagoslov katolikosa Saaka, uputio u Mezopotamiju, u gradove Amidu, Edessu (Urfa) i
Samosatu. Učenike je podijelio na dvije skupine. Jedna skupina je ostala u Edessi i počela
izučavati sirijski jezik, a druga je otputovala u grad Samosatu radi učenja grčkoga jezika,
— 60 —
književnosti i mudroslovlja. Mesrop je najprije posjetio biskupa Danijela u Siriji, koji je

otkrio »pismene znakove«. Boraveći u biskupa Danijela, shvatio je da ti znakovi uglav-
nom ne odgovaraju armenskomu jeziku, jer ne označavaju sve njegove glasove. Nakon
boravka u Siriji Mesrop je krenuo u Edessu, gdje je posjetio ondanju glasovitu knjižnicu,
u kojoj je proučio pismena različitih jezika, upoznao se sa strukturom i oblicima slova,
načinom pisanja, te je tek nakon toga počeo stvarati armenski alfabet. U radu na stvaranju
alfabeta Maštoc je rabio grčki, pehlevijski (srednjoperzijski), etiopski i niz drugih pisanih
sustava. Iz Edesse Mesrop je prešao u Samosatu, gdje je zajedno s izvrsnim grčkim kra-
sopiscem Rofanosom (Rufinom) radio na konačnom izgledu i obliku armenskih slova. U
Samosati je završio svoj rad i vratio se u Armeniju.
Armensko pismo
Prvotno armensko pismo, koje je stvoreno oko 405./406. godine, sastojalo se od 36 slova,
od kojih su njih 7 samoglasnici, a 29 suglasnici. Nakon 12. stoljeća nadodana su još dva
slova (Օ i Ֆ). Mesrop je odredio zvukoslovna (fonetska) i pravopisna pravila armen-
skoga jezika, a po uzoru na grčki pravopis uveo je
način pisanja slijeva udesno, za razliku od sirijsko-
ga pravopisa, gdje se pisalo obratno. Nekoć su, pri-
je preuzimanja sustava arapskih brojeva, sva slova
armenskoga pisma imala brojevnu vrijednost, kao i
slova hrvatske glagoljice kojoj nalikuju.
Mesrop je uvjetno podijelio 36 znakova na 4
reda, gdje prvi (od Ա do Թ) znači jedinice, drugi (od
Ժ do Ղ) – desetice, treći (od Ճ do Ջ) – stotice, a
četvrti (od Ռ do Ք) – tisućice. Zahvaljujući većem
broju znakova negoli u grčkom i hebrejskom alfabe-
tu, brojevni sustav dopušta pisanje i tisuća s pomo-
ću pojedinih znakova (sve do 9999). Za označivanje
deset tisuća i njezinih množitelja nad odgovarajućim
slovom je pisan znak ^, koji je nazvan »bjur« (»de-
set tisuća«). Tako je, primjerice, slovo Ա sa znakom
»bjur« značilo 10.000, a zadnje slovo alfabeta Ք s
istim znakom – 90 milijuna. Takav je sustav brojev-
noga pisanja rabljen u Armeniji sve do 17. stoljeća. ▀ Armenska abeceda
— 61 —
Utemeljivanje škola i prevoditeljska djelatnost

Po povratku u prijestolnicu Vagaršapat Mesrop je utemeljio bogoslovsku školu, prvu vi-
soku školu na području kršćanske Armenije. On je bio i jedan od prvih predavača u toj
školi. U bogoslovskoj školi predavana su tri predmeta (trivium): slovnica, logika te reto-
rika, a također, naravno, i pojedine teme iz bogoslovlja. Škola je bila osnovana po uzoru
na grčke škole. Mesrop je razradio metodiku nastave armenskoga jezika. Osim jezika, po-
sebna je pozornost posvećivana crkvenomu pjevanju te tjelesnomu odgoju. Mesropovom
zaslugom diljem Armenije su se započele širiti armenske škole na vlastitom, osebujnom
armenskom jeziku. Nakon stvaranja armenskoga pisma, Saak Partev i Mesrop Maštoc
između svojih učenika odabrali su one sposobne, koje su poslali na nauke u inozemstvo,
ponajprije u Bizant, Edessu, Aleksandriju i Atenu. Učenici su tamo morali proučiti ono-
dobnu kršćansku duhovnu i kulturnojezičnu baštinu, i kasnije ju prevesti na armenski
jezik. Tako je u Armeniji nastala škola ili akademija »otaca prevoditelja«. Osim vjere,
armenski alfabet je postao važan čimbenik koji je očuvao nacionalni identitet tijekom sto-
ljeća. Snažni kulturno-prosvjetni pokret (stvaranje alfabeta, utemeljivanje škola, prijevod
Biblije, prevođenje bogoslovne i mudroslovne književnosti) na čelu sa sv. Mesropom, sv.
Saakom te plejadom njihovih učenika postao je jedan od razloga za kanonizaciju prevo-
diteljâ. Armenska crkva je ustanovila poseban spomendan svetih prevoditelja. Na taj se
dan spominju neki od njih – Mesrop Maštoc, biskup Egiše (ljetopisac povijesti Avarajrske
bitke 451. godine), Movses Horenaci (autor Povijesti armenskoga naroda), mudroslov
David Nepobjedivi (autor mnogih mudroslovnih i bogoslovnih traktata, prevoditelj Ari-
stotelovih djela), Grigor Narekaci (autor Knjige tužnih vjerskih pjesama) te katolikos
Nerses Klajeci.
Misionarska djelatnost na Kavkazu

Nakon završetka misonarske djelatnosti u istočnoj Armeniji Mesrop je sa skupinom uče-
nika krenuo u Bizant s namjerom osnivanja armenskih škola u zapadnoj Armeniji, koja je
tada bila pod upravom Bizanta. Na granici je susreo zapovjednika bizantske vojske Ana-
tolija Flavija, koji je cara Teodozija II. izvijestio o Mesropovim namjerama. Mesropovoj
molbi nije bilo udovoljeno i on odluči bez učenika otputovati u Carigrad k caru Teodoziju
II., s namjerom da zatraži dopuštenje za misionarsku djelatnost na istoku Bizantskoga
Carstva. Nakon sastanka s Teodozijem II. dobio je od njega dopuštenje za prosvjetiteljsku
djelatnost na istoku Carstva. Prema staroarmenskim spisima, usput budi rečeno, Mesrop
— 62 —
je prije putovanja u zapadnu Armeniju boravio u Iberiji (dio stare Gruzije), gdje je s po-
moću prevoditelja Džaga sastavio slova iberskoga (gruzijskoga) pisma. Prema životopisu
sv. Mesropa, koji je sastavio njegov učenik Korjun, Mesrop je početkom 420. godine
napisao i alfabet za kavkaske Albance, zajedno s poznatim svećenikom i prevoditeljem
Benjaminom. Mesrop Maštoc je posvetio 45 godina svojega života propovijedanju kr-
šćanstva te 35 godina širenju armenske pismenosti. Umro je u gradu Vagaršapatu. Ar-
menski vladar Vaan Amatuni i Amajak Mamikonjan s počastima su ga pokopali u selu
Ošakan blizu Jerevana, gdje se sada nalazi crkva sv. Mesropa Maštoca. Na osnovi novoga
armenskoga alfabeta razvijala se, zaslugom katolikosa sv. Saaka, sv. Mesropa i njegovih
učenika, bogata armenska književnost, koja je podigla nacionalnu samosvijest te učvrstila
armenski identitet i osigurala narodni opstanak pod onodobnom tuđinskom vlašću.
LITERATURA
KORJUN, Žitije Maštoca, Erevan, 1962.

E. AGAJAN, Mesrop Maštoc, u: Vidnye dejateli armjanskoj kul’tury, str. 9–17, Erevan, 1982.
Istorija svjatogo patriarha Saaka i vardapeta Maštoca, www.armenianchurch.ru/diocese/Saints_and_shi-
nes/1527.
Istorija Armenii, http://historyam.ru/index/mesrup_mashtoc/0-48; http://www.araratian-tem.am/holdetails.
php?id=1917.
— 63 —
O ARMENSKOM JEZIKU
Artur R. Bagdasarov
A rmenski jezik (arm. հայերեն) pripada skupini indoeuropskih jezika. On je jedan

od jezika s vrlo starim zapisima. To je službeni jezik u Republici Armeniji, a također se
govori diljem svijeta: u Gruziji, Francuskoj, Libanonu, Rusiji, SAD-u, Siriji i drugdje.
Njim se služi više od šest milijuna govornika. Većina istraživača pretpostavlja da je u
temelju armenskoga jezika jezik plemenskoga saveza Hajaca (Armena) u sastavu države
Urartu (Vansko kraljevstvo). Armenski se narod oblikovao u 7. stoljeću pr. Kr. na Ar-
menskoj visoravni.
Periodizacija armenskoga jezika

Jezična povijest armenskoga književnoga (pisanoga) jezika dijeli se na 3 razdoblja: sta-
roarmenski (ili grabar ‘pisani’) od 5. do 11. stoljeća, srednjoarmenski od 11. do 17. sto-
ljeća i novoarmenski od 17. stoljeća do danas. Staroarmenski jezik poznat je od početka
5. stoljeća, još iz vremena stvaranja armenskoga alfabeta 405.–406. godine, koji je, pak,
stvorio sv. Mesrop Maštoc. Usmeni staroarmenski jezik izišao je iz uporabe u 11. stolje-
ću. Grabar se uporabljivao gotovo do konca 19. stoljeća natječući se s novoarmenskim
književnim jezikom. Sačuvan je u porabi kao crkveni jezik.
Drugo razdoblje obilježava početak oblikovanja suvremenih armenskih narječja
(skupine dijalekata). Srednjoarmenski književni jezik karakteriziraju promjene u sustavu
konsonantizma (oglušivanje zvučnih i ozvučivanje bezvučnih suglasnika), monoftongi-
zacija dvoglasa, uporaba novih pokazatelja za množinu, pomicanje u sustavu upravljanja
(rekcije), rječnjak (leksik) i drugo.
Književne inačice
Od 17. stoljeća naovamo oblikuje se novi armenski književni jezik. Armenski jezik ima
dvije inačice: zapadnoarmensku s carigradskim dijalektom u osnovi i istočnoarmensku
— 64 —
O ARMENSKOM JEZIKU
na temelju araratskoga dijalekta. Istočna inačica proširena je u Republici Armeniji, te u

istočnim područjima povijesne Armenije, i djelomice u Iranu. Ta je inačica književnoga
jezika višefunkcionalna i rabi se u znanosti, kulturi, naobrazbi, javnim glasilima, te ima
bogatu književnost. Zapadna inačica je proširena među brojnim armenskim iseljenici-
ma iz suvremene Turske (u Libanonu, Francuskoj, Italiji, SAD-u, Siriji i drugdje). Na
zapadnoj inačici postoji književnost različitih žanrova, održava se nastava u različitim
školama, ali ograničena je ponajprije na područje prirodnih i tehničkih znanosti. Inačice
armenskoga književnoga jezika razlikuju se na svim jezičnim razinama. Najočitija je
razlika među njima na zvukoslovnoj (fonetskoj) razini. Zvukoslovno je istočna inačica
bliže grabaru nego zapadna, ali jedinstveni slovopis i pravopis daju mogućnost uzaja-
mnoga razumijevanja teksta nositeljima obiju inačica. Književne inačice elementima
jezičnih struktura očituju se u tvorbi pojedinih padeža, glagolskih paradigma, u uporabi
članova, prijedloga i slično.
Istočna inačica novoarmenskoga jezika

Istočna inačica novoarmenskoga jezika ima
6 samoglasnika i 30 suglasnika, uključujući
9 praskavaca, 6 slivenika, koji se razlikuju
prema bezvučnosti, zvučnosti i aspiraciji, 2
nosnika i niz tjesnačnika. Izdvajaju se slje-
deće vrste riječi: imenice, pridjevi, zamjeni-
ce, brojevi, prilozi, prijedlozi, veznici, česti-
ce i usklici. Imenice imaju obilježje broja:
jedninu i množinu. Obilježja roda u imenica
nema. Postoji 7 padeža (prema drugoj ra-
zredbi – 5) i 8 tipova pregibanja (sklonidbe).
Pridjevi se ne slažu s imenicama. Brojevi
izražavaju desetični sustav računa i indoe-
uropskih su korijena. Sačuvane su gotovo
sve vrste zamjenica. Glagoli imaju sljede-
će vrste: 3 glagolska stanja (radno, trpno i
srednje), 3 lica, 2 broja, 5 glagolskih načina
(izrični, željni, zapovjedni, pogodbeni, poti- ▀ Nepoznati minijaturist, Poklonstvo kraljeva, Ečmijazdinsko
cajni), 3 kategorije vremena (sadašnje, proš- evanđelje, VI.-VII. st.
— 65 —
▀ Kralj Levon IV. (1309. - 1341.), naslikao Sarkis Bidzag u samostanu Trazarg
lo i buduće), 3 tzv. vrste djelovanja (prošlo svršeno, pretprošlo i vrijeme koje će biti).
Vremenski oblici mogu biti jednostavni i složeni. Složeni oblici prevladavaju. Vremen-
ski i načinski oblici tvore se od dviju osnova – prezentske i aoristne. Glagoli imaju 2
tipa sprezanja i prema svojemu ustroju mogu biti jednostavni i dometačni (sufiksalni).
U novoarmenskom jeziku ima 7 glagolskih pridjeva.
Povezivanje rečeničnih dijelova ostvaruje se s pomoću sročnosti, rekcije i djelomice
reda riječi. Ustroj rečenice je nominativan. Red riječi je slobodan, ali u pravilu na prvom
mjestu je skupina podmeta, zatim priroka i dalje priložne oznake. Rečenice se dijele po
sastavu na jednostavne (neproširene i proširene) i složene.
Armenska narječja i tiskarstvo

Armenski jezik ima mnogobrojna narječja koja se znatno razlikuju jedno od drugoga, a
isto tako i od književnoga jezika. Ovisno o razredbi (primjerice prema oblikoslovnomu
— 66 —
O ARMENSKOM JEZIKU
ili zvukoslovnomu istraživanju), njihov broj može varirati od 36 do 51 dijalekta. Narječja

se, u pravilu, razlikuju na zvukoslovnoj, oblikoslovnoj i leksičkoj razini. Broj narječja se
smanjuje u svezi s migracijskim i urbanističkim procesima.
Armenska pismenost jedna je od najstarijih u svijetu. Sačuvano je više od 25 tisuća
armenskih rukopisa, koji su nastali tijekom 5. do 18. stoljeća, i više od 4 tisuće fragmen-
tarnih rukopisa. Prvi spomenik potječe iz 5. stoljeća, a u prvoj polovini toga stoljeća na
armenski jezik prevedena je Vještina gramatike Dionizija Tračanina (2.–1. stoljeće pr.
Kr.). Do 5. stoljeća u Armeniji se razvijala inojezična književna tradicija uglavnom na
grčkom i aramejskom jeziku. Prvo izdanje knjige na armenskom jeziku izradio je 1475.
godine njemački putnik Johannes Schitberger u Mainzu, objavivši molitvu »Očenaš« la-
tinskim slovima. Godine 1486. Bernard von Breindenbach tiskao je armenski tekst ksilo-
grafskim tiskom. Tiskarstvo na armenskom jeziku pojavilo se na početku 16. stoljeća, za-
hvaljujući djelatnosti Akopa Megaparta. Prva knjiga koju je Megapart tiskao u Mletcima
1512. godine bila je Urbatagirk (doslovce Knjiga petka). Od 16. do početka 19. stoljeća
(1800.) tiskana su više od 1154 naslova armenskih knjiga.
LITERATURA
A. S. GARIBJAN / DŽ. A. GARIBJAN, Kratkkij kurs armjanskogo jazika, 482 str., Lujs, Erevan, 1980.
E. G. TUMANJAN, Armjanskij jazik, Lingvističeskij slovar’, str. 44–45, u: Sovjetskaja enciklopedija,
Moskva, 1990.
http://ru.wikipedia.org/wiki/%C0%F0%EC%FF%ED%F1%EA%E8%E9_%FF%E7%FB%EA
http://traditioru.org/wiki/%D0%90%D1%80%D0%BC%D1%8F%D0%BD%D1%81%D0%BA%D0%B8
%D0%B9_%D1%8F%D0%B7%D1%8B%D0%BA
— 67 —
BLAGDAN SVETIH ARMENSKIH PREVODITELJA
(TARGMANCHAZ TON)
Artur R. Bagdasarov
A rmenska povijest poznaje stotinjak svetih prevoditelja, učenika tvorca armenskoga

alfabeta sv. Mesropa Maštoca (oko 361.–440.) i desetoga katolikosa svih Armenaca sv.
Saaka (Sahaka) Parteva (338.–439.). Armenska apostolska crkva pomični blagdan sve-
tih armenskih prevoditelja (arm. Targmanchaz ton, Tarkmančac ton) Saaka i Mesropa
slavi dva puta: u četvrtak koji slijedi iza četvrtoga tjedna Pedesetnice (arm. Hogegalust,
Hokegalust) te u subotu nakon pete nedjelje Uzvišenja svetoga Križa (arm. Khachveraz,
Hačverac).
Kršćanstvo je prodrlo u Armeniju još u doba apostolâ Jude Tadeja i Bartolomeja, a
službenom vjerom postalo je početkom 4. stoljeća zahvaljujući sv. Grguru (Grigoriju)
Prosvjetitelju (oko 239.–325./326.). Armenija je prva kršćanska država na svijetu. Godi-
ne 301. kršćanstvo je prihvatio kralj Trdat i iste godine proglasio kršćanstvo državnom
religijom. Od tada se kršćanstvo naglo proširilo u sve krajeve Armenije, koja danas ima
približno malo više od 3 milijuna stanovnika, ali gotovo isto toliko Armenaca živi diljem
svijeta. Veći dio pripada Armenskoj apostolskoj crkvi. Armenska katolička crkva ima
više od pola milijuna vjernika, rasutih ponajviše po Aziji, Europi i Sjevernoj Americi.
Prihvativši kršćanstvo, Armenija je na početku 5. stoljeća naišla na zaganu (problem)
očuvanja nacionalne samosvijesti i jedinstva jer je bila podijeljena između Bizantskoga
Carstva i sasanidske Perzije. U ono doba u Armeniji je bio u porabi grčki i sirijski jezik,
a u diplomaciji perzijski. Za svladavanje političke razdvojenosti i učvršćivanje kršćanske
vjere car Vramšapuh (vladao je do 414. godine) i katolikos Saak Partev povjerili su Me-
sropu Maštocu da stvori armenska slova za prijevod na armenski jezik Svetoga pisma i
djela crkvenih otaca.
Kao što je već spomenuto, prvotno armensko pismo, koje je stvoreno oko 405.–406.
godine, sastojalo se od 36 slova, 7 samoglasnika i 29 suglasnika, a nakon 12. stoljeća
nadodana su još dva slova (Օ i Ֆ). Prije preuzimanja sustava arapskih brojeva, sva slova
armenskoga pisma imala su brojevnu vrijednost, poput slova hrvatske glagoljice, kojoj
— 68 —
BLAGDAN SVETIH ARMENSKIH PREVODITELJA (TARGMANCHAZ TON)
nalikuju. Zanimljivo je, usput budi rečeno, da je prof. Antun Bauer razvijao armensku
teoriju o postanku glagoljice. U subesjedi Ivana Biondića Marko Japundžić veli: »... prof.
Antun Bauer razvija armensku teoriju koju utemeljuje na arheologiji, arhitekturi, povi-
jesti vjere i začudnoj sličnosti armenskoga i glagoljskoga pisma. Posebice je znakovita
njegova misao da glagoljsko bogoslužje nije moglo nastati na latinskom području, dakle
na europskom Zapadu, jer je on, kao i bizantski Istok, bio protivan uvođenju narodnoga
jezika u liturgiju.«1
Mesrop Maštoc je, dakle, podijelio 36 znakova na 4 reda, gdje je prvi (od Ա do Թ)
označivao jedinice, drugi (od Ժ do Ղ) desetice, treći (od Ճ do Ջ) stotice, a četvrti (od Ռ
do Ք) tisućice. Zahvaljujući većem broju znakova negoli u grčkom i židovskom alfabetu,
brojevni sustav dopuštao je pisanje i tisuća s pomoću pojedinih znakova (sve do 9999).
Za označivanje deset tisuća i njezinih množitelja nad odgovarajućim slovom stavljao se
znak ^, koji je nazvan »bjur« (»deset tisuća«). Tako je, primjerice, slovo Ա sa znakom
»bjur« označivalo 10.000, a zadnje slovo alfabeta Ք, s istim znakom, 90 milijuna. Takav
se sustav brojevnoga pisanja rabio u Armeniji sve do 17. stoljeća.2
Nakon stvaranja armenskoga pisma Saak Partev i Mesrop Maštoc odabrali su sposob-
ne učenike, koje su poslali u inozemstvo, primjerice u Bizant, Edessu (Urfu), Aleksandri-
ju ili u Atenu. Učenici su u tim zemljama morali proučiti onodobnu kršćansku duhovnu i
kulturnojezičnu baštinu, i potom ju prevesti na armenski jezik. U Armeniji je tako nastala
škola ili akademija »otaca prevoditelja«. U Povijesti armenske crkve zagrebački kanonik
Kamilo Dočkal (1879.–1963.) piše: »Ovi vrli muževi prevodoše naiprije Sv. Pismo, i to
prema sirskoj podlozi, onda kanone Nicejskog i Efeškog koncila, iza toga mnoga djela
sv. otaca. Zna se da su u to doba prevedena djela sv. Efrema Sirca, Heksaemeron sv. Ivana
Zlatoustoga, Aristidova Apologija. Ukratko u vrijeme od jedva pedeset godina prevedena
su na armenski jezik gotovo sva djela sv. otaca, te djela crkvene i profane povijesti.«3
Kao što je već spomenuto, armenski alfabet je, uz vjeru, bio važan čimbenik koji je
očuvao nacionalni armenski identitet tijekom stoljećâ. Snažan kulturno-prosvjetni pokret
(stvaranje alfabeta, utemeljivanje škola, prijevod Biblije, teološke i mudroslovne knji-
ževnosti), na čelu sa sv. Mesropom, sv. Saakom te plejadom njihovih učenika, postao je
i razlogom za kanonizaciju prevoditeljâ. Armenska crkva ustanovila je poseban spomen-
1 Ivan BIONDIĆ, Razgovor s Markom Japundžićem, u: Riječ, god. 16., sv. 4., Rijeka, 2010., str. 44.
2 V. http://ru.wikipedia.org/wiki/%D0%90%D1%80%D0%BC%D1%8F%D0%BD%D1%81%D0%BA%D0%BE
%D0%B5_%D0%BF%D0%B8%D1%81%D1%8C%D0%BC%D0%BE
3 Msgr. dr. Kamilo DOČKAL, Povijest armenske crkve (Gregorijevci ili Ečmiadzinci i sjedinjeni Armenci), u:
Bogoslovska smotra, god. 28., sv. 6., Zagreb, 1941., str. 455–456.
— 69 —
dan svetih prevoditelja, kada se spominju neki od njih: Mesrop Maštoc, biskup Egiše
(ljetopisac povijesti Avarajrske bitke 451. godine), Movses Horenaci (autor Povijesti ar-
menskoga naroda), mudroslov David Nepobjedivi (autor mnogih mudroslovnih i bogos-
lovnih traktata, prevoditelj Aristotelovih djela), Grigor Narekaci (stvaratelj Knjige tužnih
vjerskih pjesama) te katolikos Nerses Klajeci.4 Na dan svetih prevoditelja hodočasti se
na grob sv. Mesropa u crkvi sv. Maštoca (selo Ošakan, Armenija), uručuju se književne
nagrade, održavaju se priredbe na kojima se izvode narodni plesovi i pjesme.
4 V. Elena ZAJFERT, Den’ svjatyh perevodčikov, u: Žam, sv. 4., Moskva, 2010., str. 58–61.
— 70 —
KRATKA POVIJEST ARMENSKOGA TISKARSTVA
Artur R. Bagdasarov
T iskanje knjiga kod Armenaca jedan je od važnijih dijelova ukupne armenske pisane
kulture. Armenska pismenost, kao što je spomenuto u prethodnim tekstovima, sačuvala
je više od dvadeset i pet tisuća armenskih rukopisa, koji su stvoreni od 5. do 18. stoljeća,
a i više od 4 tisuće fragmentarnih rukopisa. Prvi pisani spomenik datiran je u 5. stoljeće.
Već u prvoj polovini 5. stoljeća na armenski jezik prevedena je Vještina gramatike Dio-
nizija Tračanina (2.–1. stoljeće pr. Kr.). Do 5. stoljeća u Armeniji se uglavnom razvijala
književna tradicija pretežito na grčkom i aramejskom jeziku. Usput budi rečeno da su An-
tun Armenac, pater Oderik i Marco Polo (Korčula, 1254. – Mletci, 1324.) bili zajedno u
ekspediciji u Kini, gdje su se, prema podatcima Nikolaja Gavriloviča Spafarije-Mileskua
(1636.–1708.), koji je 1676. godine posjetio Kinu s ruskim veleposlanstvom, upoznali
s tehnikom drvoreza (ksilografijom). U 15. stoljeću tiskanje knjiga u Armeniji nije bilo
moguće zbog stalnih ratova, osvajanja, političke nestabilnosti i nepostojanja kulturnih
veza s Europom, pa je prvo izdanje knjige na armenskom jeziku izradio njemački putnik
Johannes Schitberger u Mainzu 1475. godine. Objavio je molitvu »Očenaš«, pisanu latin-
skim slovima. Autor je posvetio Armeniji nekoliko poglavlja u kojima latinskim slovima
navodi odvojene armenske riječi. Prema njegovim riječima, molitvu »Očenaš« je naučio
od Armenaca iz Gorskoga Karabaha.
Godine 1486. Bernard von Breindenbach u knjizi Putovanje po Svetoj zemlji tiskao
je armenski tekst drvorezom. To je tekst s armenskom abecedom, u kojem su također
usporedno navedeni i nazivi armenskih slova. Dakle, prvi tiskani tekstovi na armenskom
jeziku pojavili su se u razdoblju prvotiska (inkunabula).
Prvotiskar Akop Megapart

Prvi tisak armenske knjige vezan je uz ime svećenika Akopa, koji se zvao »Megapart«,
što znači »grješan«. Prva knjiga koju je Megapart tiskao u Mletcima 1512. godine bila je
Urbatagirk (doslovce: Knjiga petka). Urbatagirk je srednjovjekovna medicinska zbirka
— 71 —
u koju je nakladnik ubacio i 41 poglavlje Knjige tužnih pjesama armenskoga mistično-

ga mudroslova i pjesnika Grigora Narekacija (oko 951.–1003.). Godine 1513. Mega-
part tiska još 4 knjige: Pataragatetr (bogoslužni kanoni Armenske crkve), Ahtark (zbirka
astroloških traktata, znamena i članaka o liječenju), Parzatumar (kalendar za 35 godina i
proročanstva), Tagaran (zbirka poznatih armenskih srednjovjekovnih autora). Na koncu
svojih knjiga Akop Megapart tiskao je latinskim slovima 4 znaka u vidu križa D., I., Z.,
A., što znamenuje: Dei servus – Božji sluga, Iakobus – Akop, Zanni – Canni(jan), Arme-
nius – Armenac. Knjige je tiskao crnom i crvenom bojom s lijepom ilustracijom.
Mletačka tiskara Abgara Tohatecija

Drugim armenskim izdavačem drži se Abgar Tohateci. Bio je poznati djelatnik armensko-
ga oslobodilačkoga pokreta koncem 16. stoljeća. U Italiji je Tohateci utemeljio tiskarstvo
dobivši dozvolu od pape Pija IV. Godine 1565. tiska u vlastitoj tiskari u Veneciji kalendar
i Psaltir. Kasnije putuje u Carigrad, gdje od 1567. do 1569. tiska još 6 knjiga s naslovom:
Mala slovnica ili početnica, Tonacujc (kalendar crkvenih blagdana), Parzatumar (kalen-
dar), Pjesmarica, Maštoc (zbirka crkvenih obreda) ... Godine 1579. njegov sin Sultan-
šah u Rimu naručuje tiskarska slova. S pomoću Sultanšaha i Hovanesa Terzncija, koji je
došao 1584. iz Armenije u Rim, izdaje Gregorijanski kalendar i druge crkveno-vjerske
knjige. U Veneciji 1587. izdaje Psaltir, a 1596. godine Kratko učenje crkvenih rituala.
Zanimljivo je da se prema podatcima profesora Žubrinića u znamenitom Hrvojevu
misalu, pisanom hrvatskom glagoljicom 1404., na mnogim mjestima nalaze armenskim
pismom pisane brojke, koje su umetnute tijekom ponovnoga uvezivanja knjige, kada je
već bila opljačkana i donesena u Konstantinopol. Ponovno uvezivanje su obavili vjerojat-
no u 15. ili 16. stoljeću armenski tiskari u Carigradu.1
Armenske tiskare u 17. stoljeću

Početkom 17. stoljeća Vatikan počinje pokazivati veliko zanimanje za istočne narode
u cilju širenja katoličanstva u tim krajevima. Papa Urban VIII. u Rimu osniva posebno
tiskarstvo, gdje je tijekom 17. stoljeća bilo tiskano tridesetak knjiga na armenskom jezi-
ku. To su bile većinom crkvene knjige, a također i rječnici i drugi zbornici namijenjeni
misionarima za učenje armenskoga jezika. Primjerice, došavši iz Armenije u Ljviv, Ho-
1 V. www.croatianhistory.net/etf/armenia.html.
— 72 —
▀ Toros Roslin, Samostan Hromkla u Kraljevstvu Cilicije, 1268., minijatura Poklonstva kraljeva iz Evanđelja
iz Malatye.
— 73 —
▀ Toros Roslin, Samostan Hromkla, Cilicijsko Kraljevstvo, 1268., Kanonska tabla iz Evanđelja iz Malatye
— 74 —
▀ Grgur Mlidjetsi, Grgur iz Nareka moli, Samostan Skevra, 1173., Cilicijsko Kraljevstvo,
minijatura iz Knjige tuge.
— 75 —
▀ Tadeos Avraments, Portret Grgura iz Tateva, Komentari psalama, Salamonovih mudrih izreka i
Pjesme nad pjesmama, Krim, 1449.
— 76 —
▀ Lazar Baberdatsi, Stvaranje svijeta, biblija, Lavov, 1619.
— 77 —
vanes Karmetenjanc 1616. godine osniva tiskaru i tijekom 1616. do 1618. tiska Psaltir,
Liječničku knjigu i Molitvenik. Godine 1638. u crkvi sv. Amenaprkiča (Sv. Svespasitelja)
u isfahanskom armenskom području Nova Džulfa (Iran) Hačatur Kesaraci (1590.–1646.)
i nekoliko njegovih suboraca osnivaju tiskaru i tvornicu papira. Od 1639. do 1642. godine
izdaju Psaltir, Život otaca, Hordatetr (zbirka crkvenih kanona) i Brevijar. Novodžulfin-
ska armenska tiskara bila je prvo tiskarsko poduzeće na području Irana.
Najkrupniji događaj u povijesti armenskoga tiskarstva u 17. stoljeću postalo je uteme-
ljivanje Voskonjanove tiskare. Armenski katolikos Akop Džugajeci s namjerom stvaranja
stalne tiskare za ečmiadzinsku katedralu šalje crkvenoga bilježnika Martevosa Carecija u
Europu. Godine 1658.–1660. u Amsterdamu stvara tiskaru sv. Ečmiadzina i sv. Sarkisa.
Godine 1664. upravitelj tiskare postaje Voskan Erevenci, jedan od uglednih predstavnika
armenskih intelektualaca toga razdoblja. Tiskara se 1669. godine premješta iz Amster-
dama u Livorno, a zatim u Marseilles (dobivši posebnu dozvolu od francuskoga dvora),
gdje je djelovala do 1686., izdavši više od 40 raznih armenskih knjiga. Tiskara je izda-
vala i vjerske i svjetovne knjige, kao što su: Biblija (1666.–1668.), Psaltir, Brevijar, ba-
sne Vardana Ajgekcija (1668. i 1683.), Povijest Arakela Davrižecija (1669.), Matematika
(1675.) na novoarmenskom jeziku i druge. Ovdje se tiska djelo armenskoga jezikoslovca
Hovanesa Olova Kratka retorička vještina (1674.). Njegovi učenici osnivaju u različitim
gradovima nove tiskare u kojima nastavljaju tiskati armenske knjige. Tako, primjerice,
njegov učenik Matevos Vanandeci 1685. godine u Amsterdamu prvi put tiska Povijest
Armenije Movsesa Herenacija (1695.) i Sveopći zemljopis (1695.). Tiskara je radila do
1717. godine, kada je u Veneciji bila utemeljena mhitaristička kongregacija.
Armenske tiskare u 18. stoljeću u Mletcima, Beču i Carigradu

Armenski benediktinski redovnici dobili su naziv mhitaristi po imenu svojega uteme-
ljitelja Mhitara iz Sebaste (1676.–1749.). Godine 1712. Apostolska stolica priznala je
Mhitara za vrhovnoga opata kongregacije, a 1717. godine papa im je posebnim dekretom
dao na raspolaganje otočić San Lazzaro (sv. Lazara) u Mletcima. Skupina armenskih re-
dovnika 1773. prelazi u Trst, a zatim 1810. u Beč. Svuda, na otočiću San Lazzaro, u Trstu
i Beču mhitaristi su organizirali tiskarstvo. Bili su poznati kao izvrsni tiskari. Svoja iz-
danja tiskali su na temelju carske povlastice Marije Terezije i Franje Josipa I. Objavili su
Slovnicu armenskoga jezika (1727.), Rječnik armenskoga jezika (sv. 1., 1749.), Povijest
Armenije (1784.–1786.) Mikaela Čamčjana, Novi rječnik armenskoga jezika (sv. 1.–2.,
1836.–1837.) i mnogo drugih knjiga. Mhitaristi su izdavali knjige na različitim jezicima,
— 78 —
uključujući i hrvatski. Tijekom 19. i 20. stoljeća u mhitarističkoj tiskari u Beču objavljeno
je 239 hrvatskih publikacija.
Koncem 18. stoljeća armensko knjigotiskanje postupno se seli na istok. Njegovo sre-
dište postaje Konstantinopol, jedan od glavnih centara armenskoga iseljeništva. Najpo-
znatiji tiskar pri osmanlijskomu dvoru bio je Pogos Arapjan (1742.–1835.), koji je tije-
kom mnogih desetljeća bio jedan od vodećih knjigoizdavača u Osmanlijskom Carstvu.
U Carigradu bilo je tada više od 20 armenskih tiskara, u kojima su bili tiskani radovi
povjesničara Agatangelosa, Favstosa Buzanda, Egiše, Stepanosa Orbeljana, mudroslova
Davida Anahta, Grigora Tatevacija i drugih. Tiskani su također pravopisi, slovnice, kalen-
dari, pjesmarice, udžbenici, vjerske i svjetovne knjige. U drugoj polovini 18. stoljeća ar-
mensko knjigotiskanje pojavilo se na području same Armenije (Ečmiadzin), Rusije (Novi
Nahičevanj, Astrahanj) te u Indiji (Chennai/Madras). U Madrasu 1773. armenski izda-
vač Šaamir Šaamirjan izdaje prvi ustav buduće neovisne Armenije, a 1794. godine izlazi
prvi armenski časopis Azdarar (Vjesnik). Od 1512. do 1800. godine armensko tiskarstvo
postojalo je u sljedećim gradovima: Mletcima, Trstu, Beču, Carigradu, Rimu, Parizu,
Londonu, Amsterdamu, Nürnbergu, Berlinu, Ljvivu, Kölnu, Novoj Džulfi, Zürichu, Mar-
seillesu, Leipzigu, Frankfurtu na Majni, Livornu, Parmi, Harlemu, Smirni, Ečmiadzinu,
Novom Nahičevanju, Astrahanju, Sankt Peterburgu. Od 16. do početka 19. stoljeća tiska-
no je više od 1154 različitih armenskih knjiga. Broj naslova armenskih tiskanih knjiga od
1512. do 1980. premašuje 80 tisuća.2
2 http//ru.wikipedia.org.
— 79 —
ARMENSKI MHITARISTI I IZDAVANJE HRVATSKIH KNJIGA
Artur R. Bagdasarov
Mhitar iz Sebaste
Mhitaristi čine kongregaciju benediktinskih redovnika
Armenske katoličke crkve. Mhitaristički red je osno-
vao armenski svećenik Mhitar iz Sebaste. Mhitar (arm.
Մխիթար Սեբաստացի, također tal. Mekhitar da Pie-
tro, prije zaređivanja Manuk Petrosjan, 1676.–1749.)
rođen je, kao i zaštitnik grada Dubrovnika sv. Vlaho, u
tadanjoj Maloj Armeniji, odnosno u današnjem Sivasu
u Turskoj. Zaredio se u samostanu sv. Nšan dobivši ime
Mhitar (arm. mhitar ’utješitelj’). Već s petnaest godina
postaje sarkavag (đakon). U Sebasti počinje izučavati
djela armenskih, sirijskih i grčkih bogoslova. Tamo je
▀ Portret Manuka Ptrosijana (1676. - 1749.),
(1696.) također zaređen za svećenika. Potom kao kr- redovnički zvanog Mekhitar
šćanski propovjednik putuje u Carigrad, gdje oko sebe
okuplja učenike. Nakon progona od Osmanlija, bježi sa svojim učenicima ponajprije u
kapucinski samostan, a zatim 1702. u Moreju, koja je tada bila pod zaštitom Mletačke
Republike. U Modonu gradi armensku crkvu i samostan, udarivši temelje budućega reda.
Godine 1712. papa Klement XI. dao mu je službeno potvrđivanje i imenovao ga opatom.
Između Mletačke Republike i Osmanlijskoga Carstva počinje rat i opat Mhitar se zajedno
sa 16 redovnika seli na otočić San Lazzaro (arm. Surb Gazar) u Mletcima. Godine 1717.
o. Mhitar dobiva na dar spomenuti otočić, gdje obnavlja crkvu i gradi samostan. Taj
otočić je postao središte armenske djelatnosti (kulturne, znanstvene, izdavačke). Otvara
se knjižnica, obavljaju se pripreme za tiskanje starih armenskih i drugih rukopisa, te za
sastavljanje armenske slovnice i rječnika. Ondje je Mhitar živio trideset godina baveći
se književnim radom i tiskanjem knjiga. Djela su mu: Tumačenje Evanđelja po Marku
(1713.), Tumačenje Propovjednika (Eklezijasta), Slovnica jezika grabar (1730.), Armen-
— 80 —
ska slovnica narodnoga jezika, Armenski rječnik, sv. 1. (1749.), Armenska kateheza (na
književnom i narodnom jeziku) i Armenska Biblija. Mhitar je umro 27. travnja 1749.
godine.1
Armenski katolički red mhitarista

Mhitaristi slijede uglavnom pravila sv. Benedikta. Glavni im je cilj bio vjerska pouka i
prosvjetna djelatnost. Kada je novoizabrani poglavar kongregacije o. Stepannos Melko-
njan pokušao u red mhitarista uvesti neka nova pravila, red se razdijelio na dva ogranka.
Mletačka i bečka kongregacija su se ponovno ujedinile, usput budi rečeno, tek u srpnju
2000. godine. Ujedinjena kongregacija preselila se u Trst, gdje se ta bratovština službeno
počela nazivati mhitaristima u čast utemeljitelja Mhitara iz Sebaste. Najprije u Trstu, a
zatim 1810. u Beču, mhitaristi su osnovali samostan, školu i tiskaru, koja je zatvorena
1998. godine. Prema podatcima povjesničara Vinicija B. Lupisa, u Državnom arhivu u
Dubrovniku »čuvaju se dvije barokne grafike povezane s tim armenskim katoličkim re-
dom. Na jednoj od njih prikazan je svetac kako kleči ispred Bogorodice s Kristom, a
ispod su stihovi pjesnika Grigora Narekacija; na drugoj je u biskupskoj odjeći prikazan
sv. Jakov sa svojim samostanom ispod planine Ararata, na kojoj se nalazi Noina arka«.2
Mhitaristička tiskara u Beču

Armenski mhitaristi su svoja izdanja tiskali na temelju carske povlastice (sastojala se od
35 članaka) Marije Terezije (1717.–1780.), a kasnije ju je potvrdio i car Franjo Josip I.
(1830.–1916.) o tiskanju knjiga »na istočnim i zapadnim jezicima«. Otac Anastazije or-
ganizara i lijevanje armenskih slova. Mhitaristička tiskara u Beču u srpnju 1812. izdaje
na grabaru (staroarmenski jezik) svoju prvu knjigu – Život Djevice Marije. Iste godine
mhitaristi tiskaju knjigu o konjima na njemačkom jeziku. Od habsburških vlasti dobivaju
dopusnicu za izdavanje obrednikâ i molitvenikâ na latinskom jeziku. Armenski katolič-
ki redovnici izdaju knjige na armenskom, bugarskom, češkom, engleskom, francuskom,
grčkom, hrvatskom, latinskom, mađarskom, njemačkom, poljskom, rusinskom, ruskom,
1 http://ru.hayazg.info/%D0%A1%D0%B5%D0%B1%D0%B0%D1%81%D1%82%D0%B0%D1%86%D0%B8_
%D0%9C%D1%85%D0%B8%D1%82%D0%B0%D1%80
2 Vinicije B. LUPIS, O armensko-hrvatskim kontaktima, u: Društvena istraživanja, god. 18., sv. 1.–2., Zagreb,
2009., str. 208.
— 81 —
slovačkom, slovenskom, srpskom, talijanskom, ukrajinskom i drugim jezicima. Znatan

dio izdanja na stranim jezicima čine rječnici, slovnice te udžbenici. Primjerice, 1851.
godine tiskan je prvi svezak Rječnika japanskoga jezika. Usput budi rečeno da je Vuk
Karadžić u armenskoj tiskari u Beču tiskao većinu svojih radova, a 1847. godine Petar
Petrović Njegoš tiskao je Gorski vienac. Godine 1828. mhitaristi su dobili odobrenje da
prodaju knjige u svojoj knjižari. Iste godine opat Aristakes Azarjan organizira »Savez za
širenje dobrih katoličkih knjiga«. Tijekom približno dvjestogodišnjega rada tiskare objav-
ljene su knjige s područja matematike, medicine, biologije, filozofije, teologije, povijesti,
prava, jezikoslovlja, književnosti, gospodarstva, arheologije, zemljopisa, poljodjelstva,
odgoja i dr., na različitim stranim jezicima.3
Izdavanje hrvatskih knjiga

U armenskoj mhitarističkoj tiskari objavljene su također brojne hrvatske knjige iz ra-
zličitih područja društvenih, humanističkih te prirodnih znanosti. Prije nekoliko godina
u Zagrebu je objavljena vrijedna knjiga Croatica Mechitaristica, bibliografija hrvat-
skih knjiga tiskanih u bečkoj mhitarističkoj tiskari, djelo Tihomila Maštrovića i Slavka
Harnija. Autori u bibliografiji navode više od 200 naslova koje je ova tiskara objavila
u razdoblju od 1815. do 1986. godine. Zanimljivo je i to što su u njoj tiskani primjerci
hrvatskoga političkoga dnevnika Novi pozor (od 5. rujna 1867. do 12. svibnja 1869.,
3.) koji je promicao hrvatske nacionalne interese u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Navest
ćemo i nekoliko književnih prijevoda: Božićna pjesma Charlesa Dickensa, Zapisi Ivana
S. Turgenjeva. U armenskoj tiskari svoja djela su objavili glasoviti hrvatski pisci, kao
što su Vjekoslav Babukić, Baltazar Bogišić, Andrija Torkvat Brlić, Franjo Carrara, Di-
mitrija Demeter, Andrija Dorotić, Ivan Filipović, Juraj Haulik, Stjepan Ivičević, Antun
Kaznačić, Vjekoslav Klaić, Antun Mažuranić, Matija Mesić, Metel Ožegović, Martin
Meršić ml., Ilija Okrugić, Medo (Orsat) Pucić, Milan Rešetar, Josip Juraj Strossmayer,
Bogoslav Šulek, Josip Torbar i mnogi drugi.4 U armenskoj tiskari u Beču tiskan je,
primjerice, Ilirsko-němačko-talianski mali rěčnik od Josipa Drobnića, s osnovom gra-
matike ilirske (protumačenom němački i talianski) od Věkoslava Babukića. Troškom
Matice ilirske. Beč. Tiskom Jermenskoga manastira, 1846.–1849. ili Dramatička po-
3 Venskaja kongregacija mhitaristov, u: Stranicy istorii, Aniv, god. 39., sv. 6., Minsk, 2011., str. 39–54; Barbara
DANŠER, Most meždu kul’turami Vostoka i Zapada, u: Aniv, god. 40., sv. 1., Minsk, 2012., str. 46–58.
4 http://hrvatskenovine.at/clanak/21-03-2012/croatica-mechitaristica-u-becu.
— 82 —
kušenja Dimitrija Demetera. Dio II. Beč, Tiskom Jermenskoga manastira, 1844. Bečka
tiskara armenskih mhitarista odigrala je važnu ulogu u formiranju i poticanju nacional-
no-kulturne samosvijesti mnogih naroda.
Mhitaristički samostan ima svoju knjižnicu i muzej. Knjižnica ima više od 120.000
knjiga na armenskom jeziku i 1000 inozemnih publikacija koje su posvećene povijesti i
kulturi armenskoga naroda. U muzeju se čuva više od 38.000 armenskih i inozemnih nov-
čanica, a također slike, posuđe, rukotvorine armenskih majstora iz različitih razdoblja.
Samostan proizvodi i vlastiti liker »Mhitarine« od različitoga egzotičnoga voća, ljekovi-
toga bilja, mirisnoga korijenja te začina. Recept se čuva u tajnosti.
— 83 —
ANANIJA ŠIRAKACI – ARMENSKI SREDNJOVJEKOVNI
ZNANSTVENIK
Artur R. Bagdasarov
A nanija Širakaci (oko 610. – oko 685.) je armenski zemljopisac, kartograf, povjesni-
čar, zvjezdoznanac, matematičar. Drži ga se za utemeljitelja staroarmenskih prirodnih
znanosti. Rođen je u širakskom selu Ani. Otac mu je bio Ovanes (Ivan). Osnovna znanja
Širakaci je stekao u školi samostana Dprevank, a za stjecanje novih znanja putuje u Bi-
zant. Na početku svojega puta prvo dolazi u grad Teodiosiopolis (arm. Karin, sadanji grad
Erzurum u Turskoj), a zatim u Trapezund (Trabzon) u školu bizantskoga znanstvenika
Grka Tihika (Tjuhika), koji je poznavao i armensku pismenost. Tamo studira osam godi-
na, nakon čega se vraća u Armeniju. U Armeniji otvara škole, u kojima se nastava provodi
s pomoću četveropuća (kvadrivija) – opći naziv sustava egzaktnih znanosti u srednjem
vijeku: računstvo (aritmetika), geometrija, zvjezdoznanstvo (astronomija) i glazba.
Širakaci je napisao nekoliko radova s područja aritmetike, teorije sustava računanja
vremena, svemiropisa (kozmografije), zemljopisa i »šarakana« (crkvenih pjesama). To
su: Matematika Ananije Širakacija – o težinama i mjerama, Pitanja i rješenja (zbirka
aritmetičkih zadataka), Traktat o kalendaru, Zemljopis i drugi.
Uzgred budi rečeno, ako pogledamo u 20. stoljeće, vidjet ćemo da su dobri kolegijalni
i prijateljski odnosi povezivali dvojicu matematičara, hrvatsko-američkoga Vilima Felle-
ra (1906.–1970.) i njemačkoga Emila Artina (1898.–1962.), po otcu Armenca Artinjana.
Vilim Feller poznat je u svijetu kao jedan od osnivača teorije vjerojatnosti kao znanstvene
discipline, a Emil Artin kao jedan od stvaratelja suvremene opće algebre. Zanimljivo je
da je Feller radio na istom sveučilištu kao i Artin, tj. na Sveučilištu u Princetonu, te da
je Artin postao član Nacionalne akademije znanosti SAD-a 1958., a Feller 1960. godine.
Zasigurno su se kolegijalno i prijateljski poznavali i družili, a postoji čak i njihova zajed-
nička fotografija. Bili su oženjeni svojim studenticama i umrli su u dobi od 64 godine.
Pretpostavke koje je iznio u svojim radovima iz astronomije, s gledišta suvremenih
predodžbi, sadržavaju mnogo naivnoga. No pripada mu prednost u osvježivanju zaborav-
ljene predodžbe iz vremena stare Grčke o tom da je Zemlja okrugla. Pravilno je tumačio
— 84 —
ANANIJA ŠIRAKACI – ARMENSKI SREDNJOVJEKOVNI ZNANSTVENIK
da Mjesec sja odbijenom Sunčevom svjetlošću. Točno je objasnio smjenu dana i noći te
godišnjih doba, a također i pomrčinu Sunca. Uzgred budi rečeno da je Širakaci tvrdio da
svetkovinu Krštenja Gospodinova i Božić treba slaviti na isti dan, 6. siječnja. To je bio
običaj prije u mnogim starim kršćanskim liturgijama, a nadnevak zajedničkoga slavljenja
tih svetkovina sačuvan je i do danas u Armenskoj apostolskoj crkvi.
Širakaciju pripada, kako drže mnogi istraživači, također i rad Ašharacujc na staro-
armenskom jeziku (Zemljopisno kazalo ili, kako ga još zovu, Armenski zemljopis iz 7.
stoljeća). Rad koji je zasnovan na djelima Klaudija Ptolemeja i Papa iz Aleksandrije,
Širakaci je dopunio podatcima o Armeniji, Iberiji, Aluanku (Kavkaskoj Albaniji), Perziji,
Libiji (Africi). Knjiga se sastoji od predgovora i dvaju poglavlja. U predgovoru se daju
opće teorijske smjernice, u prvom poglavlju naveden je kartografski opis za sastavljanje
zemljovida, a u drugom – opis pojedinih zemalja po kontinentima. Njegovo djelo Ašha-
racujc prvi put je tiskano 1683. u gradu Marseilleu, a na latinski je prevedeno 1736. go-
dine, kad je prijevod uvršten u knjigu Povijest Movsesa Horenacija (Mosis Chorenensis
Geographia). U dijelu o Dalmaciji susrećemo sljedeće:
»Dalmacija se nalazi istočno od Galije, u susjedstvu je s Njemačkom, seže na zapad
do izvora rijeke Dunav, a na sjeveroistoku do luka iste rijeke Dunav; na jugu seže do
Grčkoga mora. Ona ima 6 provincija, mnoštvo gradova i područja, 4 planine, 20 rijeka,
7 otoka. U Dalmaciji se nailazi zvijer, slična biku i zove se bonasos koji spaljuje lovce
bacajući na njih svoj izmet« (http://vehi.net/istoriya/armenia/geographiya/02.html).
U nizu radova koji su posvećeni matematici izdvaja se udžbenik aritmetike s različi-
tim tablicama. Taj udžbenik jedan je od najstarijih s područja aritmetike. U njem postoji
poglavlje »O pitanjima i rješenjima«, u kojem je autor dao 24 zadatka koji razvijaju u
učenika matematičko mišljenje. Navest ćemo jedan od zadataka iz toga udžbenika:
»Gradio sam crkvu: uzeo sam jednoga zidara koji stavljaše svaki dan 140 kamena, a
nakon 39 dana od početka radova, uzeh još jednoga zidara koji stavljaše 280 kamena na
dan. Kad se drugi zidar izjednačio s prvim, crkva je bila sazidana. Dakle, doznaj za koliko
se dana drugi zidar izjednačio s prvim.«
— 85 —
TOROS ROSLIN – CILICIJSKI MINIJATURIST
Artur R. Bagdasarov
A rmenski rukopisi urešeni sitnoslikama (minijaturama) jesu nerazdvojiv dio kulture ar-
menskoga naroda. Rukopisi u Armenaca uvijek su bili predmet dubokoga štovanja. U doba
osvajačkih pohoda različitih zavojevača i prisilnoga iseljavanja armenskoga stanovništva u
druge zemlje, rukopise pisane armenskim jezikom čak su i nepismeni ljudi uzimali sa sobom
ili ih, pak, skrivali čuvajući ih kao dragocjenu relikviju, pa tako mnogi od njih imaju svoju
povijest. Često su armenski domoljubi otuđene armenske knjige otkupljivali od inozemnih
vlasnika, nerijetko ih i skupo plaćajući. Najstariji sačuvani rukopisi pripadaju razdoblju 6.
do 7. stoljeća, a potpuno ilustrirani razdoblju 9. stoljeća. To je ponajprije Evanđelje kraljice
Mlke iz 862. godine, žene vaspurakanskoga kralja Gagika I. i dva Ečmiadzinska evanđelja.
Minijature u armenskim rukopisima su podčinjene strukturi rukopisnoga kodeksa.
Prve stranice obično su urešene »horanima« – memorijalnim likorisima (kompozicijama),
koji imaju obilježje uvoda u tekst. Vinjete koje su smještene na početku prije evanđeo-
skih tekstova mogu sadržavati autorske ili ukrasne likove. Obično listovi sitnoslikarskih
sižea, koji su raspoređeni u tekstovima, sadržavaju ukrasne slike »Blagovijesti«, »Isusova
rođenja«, »Bogojavljenja«, »Raspela« i »Silaska Duha Svetoga«. Kasnije se pojavljuju
posebna risana početna slova, marginalije – ukrasi i ulomci evanđeoskih prizora na pri-
rupcima teksta. Za armenski srednjovjekovni rukopis tipično je postojanje »išatakarana«
(kolofona), bilježaka koje su sadržavale podatke o autoru ili pisaru, naručitelju, povijesti
i trenutačnim događajima. U Institutu za stare rukopise Matendaran sv. Mesropa Maštoca
pohranjeno je oko 17.000 starih rukopisa te nekoliko starozavjetnih i novozavjetnih knji-
ga iz različitih stoljeća. Vrijedne zbirke se nalaze također u SAD-u, u Britanskom muzeju
(British Museum), u Nacionalnoj knjižnici u Parizu, u armenskom samostanu na otoku
San Lazzaro u Mletcima i u samostanu kongregacije benediktinskih redovnika mhitarista
Armenske katoličke crkve u Beču, te u drugim mjestima.
Postojalo je nekoliko važnijih armenskih škola knjižnoga sitnoslikarstva ovisno o stil-
skim obilježjima, karakteru likovnoga i uresnoga jezika te strukturi prizorâ i njihovim iko-
nografijama: arcah-utikska, cilicijska, gladzorska, krimska, tatevska, vaspurakanska (ili
— 86 —
TOROS ROSLIN – CILICIJSKI MINIJATURIST
vanska). Svaka je škola imala svojega majstora sli-

kara: Avag je bio majstor gladzorske škole; Grigor
Tatevaci – tatevske škole; Minac – vaspurakanske
škole ... Jedan je od istaknutih majstora cilicijske
škole iz 13. stoljeća bio Toros Roslin.
Toros Roslin rođen je približno 1210. godine.
Živio je i radio u Ciliciji (jug današnje središnje
Turske). Moguće je da je pripadao škotskomu
rodu Roslina, jer je potomak križara koji se u 11.
stoljeću oženio Armenkom. Usput budi rečeno da
je od 1198. do 1375. u Ciliciji postojalo armensko
Cilicijsko kraljevstvo. Kraljevstvo je podupiralo
križare u ratovima protiv muslimana s Bliskoga
istoka. Armensko kraljevstvo, nakon propasti svih
kršćanskih država na Levantu (skupni naziv za ze-
mlje istočnoga Sredozemlja), ostalo je osamljeno i
izolirano. Gorska Cilicija je pala pod vlast Osman- ▀ Minijatura armenskog srednjovjekovnog
minijaturiste Torosa Roslina iz XIII. st.
lijskoga Carstva u 15. stoljeću, a dolinska je ostala
neovisna do 1515. godine. U Ciliciji su Armenci
sve do Prvoga svjetskoga rata činili oko polovinu pučanstva. U genocidu nad Armencima
1915. armensko stanovništvo Cilicije je pobijeno ili prognano.1
Zanimljivo je da su, prema podatcima dubrovačkoga kroničara Milecija, 1012. godi-
ne nabavljene moći cilicijskoga biskupa i mučenika Zenobija i njegove sestre mučenice
Zenobije. Moći su uz psalme i počasti pohranjene u dubrovačkoj prvostolnoj crkvi.2
Roslinova djelatnost tijesno je povezana sa skriptorijem utvrde i samostana Hromkla,
a i sa sjedištem armenskoga katolikosa Konstantina I. (razdoblje upravljanja 1221.–1267.).
Zna se pouzdano da je u samostanu Hromkla djelovao minijaturist Toros Roslin između
1256. i 1268. godine, i da je bio autorom sedam danas sačuvanih rukopisa. Katolikos Kon-
stantin I. dao je za svoje kumče – kraljevića Levona, kasnijega kralja Levona III., izraditi
evanđelje u kojemu se nalazi portret toga kraljevića, za kojega se drži da je mladenački rad
minijaturista Torosa Roslina.
1 Križari i Armenija, http://www.katolik.hr/krscanstvomnu/pismoipredajamnu/378-kriari-i-armenija.

2 Vinicije B. Lupis, O armensko-hrvatskim kontaktima, u: Društvena iztraživanja, god. 18., sv. 1.–2., Zagreb,
2009., str. 204.
— 87 —
Na žalost, kao i o ostalim umjetnicima toga razdoblja, o Roslinovu životu znamo

vrlo malo. Na temelju podataka s kolofona rukopisa saznajemo da je Roslin djelovao u
samostanu Hromkla tijekom posljednjih godina života katolikosa Konstantina I., njegova
zaštitnika. Očito je kako je u tom samostanu proveo mladost i u njemu stasao u razvijeno-
ga umjetnika. Toros Roslin je izradio minijature za Evanđelje iz 1260. i 1262. godine (oba
u zbirci armenskoga katolikosata / patrijarhata u Jeruzalemu); za Zejtunsko evanđelje iz
1256. (danas u muzeju Matenadaran u Jerevanu i sedam stranica u Muzeju Getty u Los
Angelesu, SAD); za Malatijsko evanđelje iz 1268. (u muzeju Matenadaran, Jerevan); za
Sebastsko evanđelje iz 1262. godine (u galeriji Walters, Baltimore, SAD). Izvan Romo-
kle, u Sisu (prijestolnica tadanje Cilicije), majstor je prepisao i ukrasio Maštocev obrednik
iz 1266. godine. Obrednik se nalazi u katolikosatu u Jeruzalemu. Osim toga, Torosu Ro-
slinu ili njegovoj radionici pripisuju nekoliko manuskripata na osnovi stilskih analogija.
»Roslinovskom« krugu pripisuje se ukupno oko 400 minijatura.3 Svakako treba istaknuti
kako je Zejtunsko evanđelje u Roslinovu opusu iznimno važno, jer je postignuta harmo-
nija između minijatura i samoga teksta. Minijature su slikane s iznimno bogatom skalom
boja, a kanonske table su iznimno duhovito oslikane zoomorfnim motivima. Isto tako, u
Malatijskom evanđelju iz 1268., koje je naručio katolikos Konstantin I. za dar nasljed-
niku prijestolja kraljeviću Hetumu (budućemu kralju Hetumu II.), razvidno je Roslinovo
nastojanje da u armensku minijaturu unese elemente realističnoga slikarstva. Slikarstvo
minijatura u armenskom Cilicijskom kraljevstvu u 13. stoljeću i početkom 14. stoljeća
bilo je izloženo prelamanju brojnih likovnih utjecaja, od perzijskih, kineskih, bizantskih
i zapadnih, te predstavlja jedinstven fenomen srednjovjekovnoga slikarstva minijatura u
svjetskim razmjerima. Više naraštaja cilicijskih umjetnika, među kojima Toros Roslin za-
uzima istaknuto mjesto, anticipirajući paleološko slikarstvo i stvarajući cilicijsku minija-
turističku školu, stvorilo je ujedno i najistaknutiju školu istočnoga kršćanstva 13. stoljeća.
Bilješke
4
S. DER NERSSESSIAN, Thoros Roslin et L’Evaglie de Zeytoun, u: Etudes Byzantines et Arméniennes, sv. I.,
Louvain, 1978.
5. Irina DRAMPIAN, Cilician Book Illumination 12th to 14th Centuries, u: Armenian Miniatures from The Mat-
enadaran Collection, Erevan, 2009., str. 18–30.
3 http://ru.wikipedia.org/wiki/%D0%A2%D0%BE%D1%80%D0%BE%D1%81_%D0%A0%D0%BE%D1%81%
D0%BB%D0%B8%D0%BD.
— 88 —
VELIKANI MEDICINE
MHITAR GERACI I ĐURO ARMEN BAGLIVI
Artur R. Bagdasarov
Mhitar Geraci – armenski klasik srednjovjekovne medicine

Mhitar Geraci (arm. Մխիթար Հերացի, eng. Mkhitar Heratsi, 1120.–1200.) rođen
je u gradu Geru, u sadanjem iranskom gradu Hoju. Stručnu obuku je stekao u armenskom
Cilicijskom kraljevstvu, koje je trajalo od 1080. do 1375. godine. Bio je dobro upoznat s
djelima grčko-helenske, rimske, bizantske, perzijske i arapske klasične medicine. Izuča-
vao je i pisao o psihoterapiji, kirurgiji, dijetologiji i o liječenju ljekovitim biljem. Podupi-
rao je nauk o jedinstvu organizma i njegovu tijesnu povezanost s prirodom. Geraci je ista-
knuo teoriju pljesnivljenja humora (lat. humor – tekućina) u zaraznim bolestima. Krvne
pore držao je disajnima i nije preporučivao premazivati kožu različitim uljima, kako je to
bilo uobičajeno u ondanje vrijeme. U liječenju sušice veliku je važnost pridavao pojača-
noj hranidbi. Upozoravao je na pozitivnu ulogu meloterapije u psihoterapiji pri liječenju
duševnih bolesnika. Geraci je teorijski obrazložio da je vrućica rezultat unutarnjih pro-
mjena u organizmu. Njemu pripadaju radovi O kamenju i njegovim ljekovitim svojstvima,
Anatomija oka i drugi. Najpoznatije mu je djelo Savjeti za liječenje bolesti s vrućicom (v.
http://www.liveinternet.ru/users/varshan/post180141668).
Njegov rad Savjeti za liječenje bolesti s vrućicom napisan je 1184. godine i sastoji
se od 46 poglavlja koja istražuju uzroke, bit i liječenje svih u to vrijeme poznatih bolesti
koje su povezane s vrućicom. Zadnja poglavlja su posvećena prognozama tijeka bolesti
i simptomima koji proriču ozdravljenje ili smrtni ishod. Navest ćemo dva ulomka iz
toga rada.
»Ako se bolest pojavila od uzbuđenja, tada pričini užitak i umiri bolesnika, ako od
jada – razveseli i obraduj, ako od briga – ukloni brige da bi postao bezbrižan, ako od stra-
ha ili bojazni – učini ga da bude grub i neustrašiv, i uzrok svake bolesti uklanjaj suprotnim
djelovanjima, kao što je rekao veliki znanstvenik Hipokrat: liječi bolest oprječnim utjeca-
jem na nju, a zdravlje oporavljaj sličnim djelovanjem.«
— 89 —
»Potrebno je liječniku u usluzi bolesniku ravnati se desetkom okolnosti: prvo –mora

razotkriti uzrok bola ili bolesti; drugo – pojavu koja prati bolest; treće – pomicanje tijela;
četvrto – stanje tijela; peto – dob bolesnika; šesto – osobitost klime i zemlje; sedmo – vri-
jeme iz četiriju godišnjih doba; osmo – mjesto odakle je bolesnik; deveto – bolesničke na-
vike; deseto – čvrstinu i snagu bolesnika« (vidjeti Enciklopedija putešestvennika, Jerevan,
1990., str. 54). Geracijev rad Savjeti za liječenje bolesti s vrućicom prvi put je objavljen u
Beču 1832. godine, a 1908. godine preveden je na njemački i 1955. godine na ruski jezik.
U čast Geraciju, njegovim imenom nazvano je Državno medicinsko sveučilište u
Jerevanu; utemeljeno je odličje za zasluge u razvoju zdravstva Republike Armenije; po-
dignuto je brončano poprsje u Jerevanu; najbolji studenti dobivaju državnu stipendiju.
Mhitar Geraci je utemeljitelj srednjovjekovne armenske medicine, za koju je učinio ono
što je Hipokrat za grčku, Galen za rimsku, Ibn Sina za arapsku medicinu.
Đuro Armen Baglivi – hrvatski medicinski teoretičar armenskoga podrijetla

I Hrvati imaju velikana na području medicine – liječnika i znanstvenika, podrijetlom Ar-
menca, Đuru (Gjuru) Baglivija (8. rujna 1668. – 14. lipnja 1707.) iz Dubrovnika. Njegovo
je pravo prezime Armen, tj. Armenac, jer su mu pred-
ci bili Armenci iz mjesta Nor Džuga (sadanje armen-
sko predgrađe Nova Džuljfa grada Isfahana u Iranu).
Njegov otac Vlaho Armen, dubrovački trgovac, bio je
oženjen Dubrovčankom Anicom, kćeri krojača Jakova
Antona Vukovića (de Lupis). Imali su još jednoga sina
imenom Jakov. Godine 1670. umrla im je mati, a zatim
i otac. Za Đuru i Jakova skrbio se do svoje smrti 1679.
godine stric Jakov Armen. Početnu naobrazbu braća su
stekla u isusovačkom kolegiju u Dubrovniku. Talijan-
ski liječnik praktičar Pietro Angelo Baglivi iz mjesta
Lecce, koji nije imao djece, udomljuje braću Armen i
potom im daje i svoje prezime Baglivi. Posvojitelj Ba-
glivi šalje Đuru u Napulj na studij medicine, a zatim
nakon četiriju godina školovanja mladi Đuro odlazi u
Salerno, gdje stječe doktorat iz medicine. Đuro Armen ▀ Grafika Carla Maratte iz djela Giura Armena
Baglivija Opera omnia medicopractica et
Baglivi je bio profesor teoretske medicine, član neko- anatomica iz 1704. godine, koja prikazuje
liko akademija, osobni sekundarni liječnik pape Ino- samog autora.
— 90 —
VELIKANI MEDICINEMHITAR GERACI I ĐURO ARMEN BAGLIVI
centa XII. i pape Klementa XI., no unatoč svemu, nikada nije prekidao veze sa svojim
rodnim Dubrovnikom. Proučavao je anatomiju, navlastito istražujući mišiće i moždanu
ovojnicu. Baglivi se zalagao za funkcionalnu porabu lijekova, proricao mogućnost ke-
moterapije. Napisao je nekoliko djela na latinskom jeziku, od kojih su mu najpoznatije
rasprave o liječenju rana hladnom vodom, o ujedu tarantule, De praxi medica (O liječnič-
koj praksi) te De fibra motrice et morbosa (O zdravom i bolesnom motoričkom vlaknu).
Pojedini njegovi radovi prevedeni su na hrvatski, francuski, njemački i engleski. Pokopan
je u rimskoj crkvi sv. Marcela. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti je 27. svibnja
1995. godine, zahvaljujući inicijativi dr. Stjepana Krasića, u nazočnosti potpredsjednika
HAZU-a akademika Ive Padovana i predsjednika Papinskoga vijeća za pastoral sanitarnih
djelatnika kardinala Angelinija, postavila na grobu Đure Armena Baglivija dvojezičnu
mramornu spomen-ploču (vidjeti Baglivi, Gjuro: De fibra motrice et morbosa / O zdra-
vom i bolesnom motoričkom vlaknu, Prometej i Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagre-
bu, Zagreb, 1997., 436 str.).
▀ Lipanjske počasti u čast Đura Baglivija ▀ Lipanjske počasti u čast Đura Baglvija,
Dubrovnik, 2007.
— 91 —
TRAGIČNA SUDBINA ARMENSKOGA
SKLADATELJA KOMITASA
Artur R. Bagdasarov
K omitas (pravo ime i prezime Sogomon Sogomonjan)

je armenski skladatelj, glazbenik, pjevač, ravnatelj pjevač-
kih zborova, osnivač armenske etnomuzikologije. Sogo-
mon Sogomonjan se rodio 26. rujna 1869. godine u gradu
Kütahya u Osmanlijskom Carstvu. Otac Gevork je bio po-
stolar, a majka – tkalja sagova. Majku je izgubio kada mu
je bilo oko godinu dana. Odgajala ga je baka. Osnovnu
školu pohađao je u svojem gradu, a nakon završetka otac
ga šalje u Bursu da nastavi školovanje. Srednju školu nije
završio vrativši se doma, gdje mu umire i otac. Bilo mu je
tada samo jedanaest godina. Ljudi su ga često viđali kako
šeta gradom, spava na hladnim mjestima, pa i kako divno ▀ Komitas tijekom muziciranja
pjeva. Zvali su ga često »maleni skitnički pjevač«. Godine
1881. armenski svećenik G. Dercakjan obraća pozornost na jadna dječaka koji lijepo pjeva
i uzima ga sa sobom u bogoslovno sjemenište u Ečmiadzinu. Godine 1893. Sogomon zavr-
šava bogoslovno sjemenište »Gevorgjan« (Ečmiadzin) zaredivši se za svećenika i dobivši
ime Komitas, ime nekadanjega katolikosa, poznatoga pjesnika iz 7. stoljeća. U sjemeništu
Komitasa imenuju nastavnikom glazbe. Tamo stvara crkveni zbor, orkestar narodnih glaz-
bala, obrađuje narodne pjesme i počinje istraživati armensku duhovnu glazbu.
Nakon dvije godine putuje u Tiflis (tadanji glavni grad Gruzije) da nastavi glazbenu
naobrazbu, a zatim, uz financijsku pomoć bogatoga naftaša i darivatelja Aleksandra Man-
taševa, putuje u Berlin, u privatni konzervatorij profesora Richarda Schmida. Istodobno
na Sveučilištu u Berlinu pohađa tečajeve iz filozofije, estetike, opće povijesti i glazbene
povijesti. U Berlinu održava predavanje u kojem uspoređuje armensku crkvenu i narodnu
glazbu s turskom, arapskom i kurdskom. U rujnu 1899. Komitas se vraća u Ečmiadzin
i odmah nakon povratka počinje razvijati aktivnu glazbenu djelatnost. Stvara mali orke-
— 92 —
TRAGIČNA SUDBINA ARMENSKOGASKLADATELJA KOMITASA
star, putuje diljem Armenije, skupljajući tisuće armenskih, turskih, kurdskih i perzijskih
pjesama. Istražuje armenske narodne i crkvene melodije, radi na dešifriranju hazova (haz
– stari armenski znak za pisanje nota) i na teoriji glasova, nastavlja svoj trud na operi
Anuš koju, na žalost, nije završio. Komitas održava koncerte u Turskoj, Švicarskoj, Italiji,
Francuskoj, Egiptu. Nakon čestih nesuglasica s pojedinim crkvenim djelatnicima Komi-
tas piše pismo katolikosu i napušta Ečmiadzin.
Godine 1910. stiže u Carigrad, u kojem organizira mješoviti zbor »Gusan« od 300
ljudi i nastavlja svoju pedagošku djelatnost. Osobitu pozornost Komitas posvećuje du-
hovnim djelima, napisavši remek-djelo Patarag (Liturgija) za muški zbor. U Parizu na
konferenciji Muđunarodne glazbene udruge održava predavanje na temu »Armenska na-
rodna glazba« i »O starom i novom notnom zapisu armenske duhovne glazbe«. U njego-
vu glazbenom stvaralaštvu nalazimo romance na stihove njemačkih pjesnika, folklorne i
gradske pjesme i minijature za glasovir (»Materinski jezik, materinski dijalekt«, »Antu-
ni« (»Pjesma skitnice«), Kagavik (»Jarebica«), »Junaci Sipana«, pojedine zborne skladbe
(»Anuš«, »Šteta uljudnosti«, »David Sasunski«, »Vardan«).
U doba Prvoga svjetskoga rata mladoturska vlada je počela ostvarivati monstruozni
plan genocida prema dijelu armenskoga, asirskoga i grčkoga naroda u Turskoj. U travnju
1915. mladoturci uhićuju Komitasa zajedno s drugim armenskim intelektualcima koji su
tada predstavljali gotovo svu armensku visokoobrazovanu elitu u Turskoj, te ih deportiraju
duboko u unutrašnjost turske Anadolije, gdje je Komitas postao svjedokom okrutnoga po-
kolja svojih prijatelja i armenskoga stanovništva. Nakon određenoga vremena s pomoću
utjecajnih osoba on se vraća u Carigrad, ali je prije toga proživio strašne događaje koji su
mu uvijek bili pred očima i ostali zauvijek u njegovoj duši. Njegovo psihičko stanje zbog
proživljenoga stalno se pogoršava, pa ga prijatelji smještaju u bolnicu u Carigradu, a zatim
prevoze u Pariz. Genocid nad Armencima u onodobnoj Turskoj ostavio je na njega neizbri-
sive posljedice zbog onoga što je vidio i proživio, te je posljednjih deset godina života pro-
veo u umobolnici Villejuif blizu Pariza. Komitas je preminuo 22. listopada 1935. godine.
Posmrtni ostatci Komitasa premješteni su u glavni grad Armenije Jerevan 1936. go-
dine. Njemu u čast nazvani su Jerevanski državni konzervatorij, trg grada Ečmiadzina,
bulevar u Jerevanu, Kvartet »Komitas« koji je 2012. godine gostovao u Dubrovniku, a
ove godine planira se također otvoriti i Komitasov muzej u Jerevanu. U Kneževu dvoru
u Dubrovniku 6. rujna 2014. godine, u prigodi 100. obljetnice genocida nad Armencima i
145. obljetnice Komitasova rođenja, održan je humanitarni koncert za pomoć kršćanima
Sirije i Iraka. Koncert su organizirali Društvo prijatelja dubrovačke starine i Caritas Du-
brovačke biskupije.
— 93 —
Komitas je velika i tragična pojava armenske nacionalne kulture. On je utemeljitelj

armenske glazbene etnomuzikologije, kojoj je dao neprocjenjiv doprinos. Skupio je bo-
gatu folklornu antologiju armenske seljačke i starogusanske pjesme (umjetnost narodnih
pjevača). Njegov Etnoglazbeni zbornik uključuje 255 zapisa – to je bogata antologija ar-
menskih seoskih pjesama – a njegove kajdanke sadržavaju više od 200 napjeva. Znatna je
i Komitasova pedagoška djelatnost na ečmiadzinskoj akademiji, te rad s crkvenim zboro-
vima. Njegova Liturgija (Patarag) jest vrhunska tvorevina nacionalne glazbene kulture.
Povijest ne usporava svoje korake i suvremena armenska glazba se napaja od razgranatih
korijena višestoljetne kulturne baštine.
▀ Henrik Siraviyan, Portret Komitasa
— 94 —
IVAN AJVAZOVSKI – SLAVNI RUSKI MARINIST
Artur R. Bagdasarov
I van Konstantinovič Ajvazovski (arm. Ovanes Gajvazjan,

1817.–1900.) svjetski je poznat ruski slikar marinist armen-
skoga podrijetla. Ovanes Gajvazjan rodio se 29. srpnja 1817.
godine u Feodosiji (na Krimu) u obitelji armenskoga trgovca
Konstantina (arm. Gevorka) i Hripsime Gajvazjan. Njegovi
predci došli su iz povijesne zapadne Armenije u 18. stoljeću u
Galiciju, i iz nje su se selili u podunavske kneževine (Vlašku,
Moldaviju). Iz podunavskih kneževina obitelj se preseljava
u Feodosiju. Njegov otac Gevork nakon preseljenja počeo je
pisati svoje prezime na poljski način – Gajwazowski. Obitelj
je osiromašila nakon epidemije kuge 1812. godine. S pomo-
ću podupiratelja, feodosijskoga gradonačelnika, Ajvazovski ▀ Aleksej Tirijanov,
Ivan Konstantinović Ajvazovski
završava gimnaziju u Simferopolju na Krimu, a zatim Umjet- (armenski Ovanes Jajvazijan
ničku akademiju u Sankt Peterburgu, u klasi slikara M. N. 1817. – 1900.), portret
Vorobjova i Francuza F. Tannera.
Živio je na Krimu (1838.–1840.), u Italiji (1840.–1844.), posjetio je Englesku, Špa-
njolsku, Njemačku, a poslije putuje svijetom: diljem Rusije, na Bliski istok, u Afriku,
Ameriku. Godine 1844. postaje slikar Glavnoga pomorskoga stožera, a od 1844. godine
profesor Umjetničke akademije u Sankt Peterburgu. Bio je član europskih umjetničkih
akademija u Rimu, Firenci, Amsterdamu, Stuttgartu. Od 1845. godine živi u Feodosiji,
gdje vlastitim novcem osniva Umjetničku školu i Galeriju slika (1880.). Odlikovan je
mnogim nagradama. Imao je čin viceadmirala.
Godine 1848. Ivan Ajvazovski se oženio. Prva mu je supruga bila Julija Jakovna
Grevs, Engleskinja, kći stožernoga liječnika, s kojom je imao četiri kćeri. Rastao se
1877. godine. Druga mu je supruga bila Ana Nikitična Sarkisova (Sarkisjan). Njegov
brat (Gabriel) bio je redovnik mhitarist (mhitaristi – kongregacija benediktinskih re-
dovnika Armenske katoličke crkve) na otočiću San Lazzaro u Mletcima. Umro je 19.
— 95 —
travnja 1900. u Feodosiji i pokopan je u dvorištu srednjovjekovne armenske crkve sv.

Sarkisa.
Slikao je pretežito marine, navlastito crnomorske, te pomorske bitke ruske flote. Na-
slikao je oko 6000 slika. Prije smrti darovao je rodnomu gradu svoj dom, slikarsku ra-
dionicu i zbirku slika. Njegova slika Pogled na Carigrad i Bospor (1856.) na dražbi u
Sotheby’su 2012. godine procijenjena je na 3,2 milijuna britanskih funti.
▀ Ivan Konstantinović Ajvazovski, Bitka kod Navarina (1846.)
— 96 —
NEMIRAN DUH ARMENSKOGA DOMOLJUBA
Garegin Nžde
Nikad se nemoj umoriti u davanju

i pomaganju domovini.
(Euripid)
A rmenski je narod od pamtivijeka bio u stalnoj borbi za

samoodržanje i uspostavu svoje domovine, imajući prečesto
za neprijatelje sile i vojske mnogo veće i jače od svojih. To
je i bilo razlogom da su na oltar armenske slobode položene
nebrojene žrtve. Najzaslužnije domoljube narod je očuvao u
svojoj uspomeni i štovanju. Mnogi su narodni vođe, zaslužni-
ci te junaci, bili ili ostali bezimeni. O njima u nedavnoj proš-
losti nisu pisali, nego su šutjeli. Spomenut ćemo jednoga od
takvih armenskih domoljuba koji je cijeli svoj život posvetio
borbi za uspostavu svoje domovine – Armenije. ▀ Garegin Nžde
Mladost i početak borbe

Garegin Ter-Arutjunjan (1886.–1955.) armenski je vojskovođa, državnik i publicist.
Rodio se u svećeničkoj obitelji 1. siječnja 1886. godine u selu Kznut Nahičevanskoga
kotara Ruskoga Carstva. Osnovnu rusku školu završio je u Nahičevanu, a gimnaziju
u Tiflisu. Upisao se na Pravni fakultet sanktpeterburškoga Sveučilišta. Nakon dvije
godine izobrazbe, unatoč izvrsnim uspjesima, ostavlja Sveučilište u Sankt Peterburgu
te se posvećuje služenju idealima nacionalno-oslobodilačkoga pokreta. Godine 1904.
stupa u redove Armenske revolucionarne federacije Dašnakcutjun, koja se borila pro-
tiv turskih okupatora. U Salmasu (Iran) studira na vojnom učilištu, a poslije završava
časničku školu Dmitrija Nikolova u Sofiji, dobivši čin potporučnika bugarske vojske.
U organizaciji Dašnakcutjuna prima stranački pseudonim Nžde, što na armenskom zna-
či skitnica. Sudjeluje u Iranskoj revoluciji (1905.–1911.) i u Prvom balkanskom ratu
(1914.–1918.) protiv Turske. Odlikovan je medaljama i ordenima, uključujući nagrade
Bugarske i Grčke.
— 97 —
Prva Republika
Godine 1918.–1921. u Zakavkazju se bori za samostalnu Armeniju protiv turskih, azer-
bajdžanskih postrojba te Crvene armije. Glavni je cilj bio uspostava armenske države na
njezinom povijesnom i etničkom području. Dana 25. prosinca 1925. godine, na kongresu
koji se održao u Tatevskom samostanu na oslobođenim područjima Zangezura (Sjunika),
proglašuje Autonomnu Sjuniksku Republiku. Stječe stari armenski naslov – sparapet (vr-
hovnik, vrhovni zapovjednik). Poslije, 27. travnja 1921. godine, sudjeluje u utemeljivanju
Republike Gorska Armenija – Republika Armenija. Garegin Ter-Arutjunjan postaje prvi
predsjednik vlade (što je poslije prepustio Simonu Vracjanu), vojni ministar te ministar
vanjskih poslova, zatim ponovno vojni ministar.
Iseljeništvo
Nakon pada Republike Armenije Garegin Nžde iselio se zajedno s dašnacima (drago-
voljcima u postrojbama dašnacke vojnice, članovima stranke Dašnakcutjun) u Bugar-
sku, gdje stječe bugarsko državljanstvo. Ljeti 1933. odlazi u SAD. U SAD-u je počeo
formirati mladežnu organizaciju Dašnakcutjun (Federacija armenske mladeži). Godine
1937. prekinuo je odnose s Dašnakcutjunom i preselio se u Njemačku, gdje se pridružio
nacističkom pokretu, dobivši čin generala. Zajedno s Drastamatom Kananjanom (nadi-
mak – Dro) formira od pretežno armenskih ratnih zarobljenika postrojbe za »oslobođenje
Kavkaza od sovjetskoga gospodstva«.
Uhićenje i smrt
Godine 1944. uhićen je u Sofiji od sovjetske protuobavještajne organizacije Smerš i pre-
bačen je u Moskvu. Dana 24. travnja 1948. osuđen je na 25 godina zatvora. Umro je 21.
prosinca 1955. u zatvoru u gradu Vladimir. Jezikoslovac Vardan Arakeljan 1983. godine
premješta posmrtne ostatke Garegina Ter-Arutjunjana u Armeniju. Pokopan je u podnož-
ju planine Hustup u Sjuniku (Kapan). Dio se praha također čuva u samostanu Spitakavor.
U čast Garegina Ter-Arutjunjana nazvani su trg i postaja metroa u glavnom gradu Arme-
nije Jerevanu, a podignut je i memorijalni centar u gradu Kapanu.
— 98 —
NEMIRAN DUH ARMENSKOGA DOMOLJUBA
Djela
Borba djece protiv otaca (1927.); Sedam zavjeta mojim suborcima; Vlastiti životopis;
Etnovjera; Narod koji ispovijeda hrabrost arijanstva; Moj kredo; Otvorena pisma armen-
skim intelektualcima.1
Domoljubne izrjeke i misli:

Moje ime – borba, moj konac – pobjeda!
Najsvetije je djelo duha – domovina!
Nikada i nigdje bez duhovne domovine!
Domovina je ljubav i štovanje uspomene na naše pretke, naše vjere koja je srce na-
roda, materinskoga jezika koji je kvas domoljublja, stare naše književne i umjetničke
baštine koja je duša i misao naroda, povijest nastojanja da se učvrsti duh naroda i mije-
njaju naraštaji, krv i znoj koji su proliveni na materinskoj zemlji, mač Tigrana Ašharakla,
ruševine Anija te trokrilni luk Gajka, naši poganski bozi i hramovi te nepokolebljiva vjera
u veliku nadu. Dodaj čitatelju, složi sve ovo, i dobit ćeš duhovnu domovinu!
Domovina živi domoljubljem i umire zbog njegove odsutnosti. Naš je narod bez do-
moljublja isto što je tijelo bez duše.
Domovinu treba ljubiti neovisno o političkom režimu te našim političkim uvjerenjima.
Samo narodi koji su podobni za duševne potrese imaju snage za obnavljanje. Dušev-
no su bolesni narodi koji su nezadovoljni svojom domovinom.
Odgoj branitelja domovine je osnova našega spasenja.
Materinska zemlja jednoga naroda ne može postati vječna domovina drugoga.
Za narod koji je ostao bez domovine najveći je i sveti cilj – preporod domovine.
Zemlja, to je zemljopisni oklop domovine. Domovina je duh naroda koji obrađuje
ovu zemlju, njegovu kulturu.
Pogini tako da i tvoja smrt služi domovini – tako razumijevam domoljublje.
Nenaučnost (neznanje), sebičnost te izdajstvo – eto tri nepomirljiva suprotivnika do-
moljublja.
Jedan za drugim idu domoljublje i čovjekoljublje. Samo nacionalist može ljubiti i
čovječanstvo.
1 Vidjeti: http://ru.wikipedia.org/wiki/%D0%93%D0%B0%D1%80%D0%B5%D0%B3%D0%B8%D0%BD_%
D0%9D%D0%B6%D0%B4%D0%B5;http://www.fedayi.ru/njdeh.php; http://nzhdeh.narod.ru/;http://www.yer-
kramas.org/2012/02/16/otkrytye-pisma-armyanskoj-intelligencii-garegin-nzhde/
— 99 —
Narod – to je sadašnjost, rod – jučer, danas i sutra.

Ubiti povijest naroda, podložiti duhovnu domovinu naroda – nadilazi ljudsku snagu.
Nema većega oskvrnuća negoli zlohotno iskrivljivanje povijesti vlastitoga naroda.
Nacije su najviše stradale i stradat će zbog svojih rulja.
Ako kultura nije nacionalna – nije kultura, ako nacija nije kulturna – to nije nacija.
Nacionalna literatura to je naše duhovno more kamo se slijevaju rijeke rodovske duše.
U sva vremena Armenci i kršćanstvo činili su jednu cjelinu. Njihova je sudbina slična.
Trpljenja u ime pravednosti približuju čovjeka k Bogu.
U svojoj riječi čovjek očituje sadržaj svoje duše.
Pobjeđuje uvijek onaj tko je već pobijedio sebe, tj. pobijedio je u sebi strah od smrti.
Osoba je ćudoredno neznatna kada joj nedostaje ćućenje narodnoga ponosa.
Sudbinu naroda ištite u dlanovima matere.2
2 Vidjeti: http://ru.wikiquote.org/wiki/%D0%93%D0%B0%D1%80%D0%B5%D0%B3%D0%B8%D0%BD_%D
0%9D%D0%B6%D0%B4%D0%B5
— 100 —
III.
VJERA I CRKVA
O ARMENSKOJ CRKVI
Garegin Nžde
Predaja
U jednoj je subesjedi za portal »Katolik« mons. dr. Juraj Kolarić, među ostalim, rekao o
armenskom narodu i njegovoj Crkvi:
»Malo je naroda na svijetu kojima je povijest isprepletena takvim i tolikim stradanji-
ma, patnjama i tragedijama kao Armencima. Zbog svojega povoljnoga zemljopisnog po-
ložaja, kao najpogodnija veza između Istoka i Zapada, Armenija je postala pozornica na
kojoj su se odigravale velike vojne predstave. Prema armenskoj predaji, prvi navjestitelji
evanđelja u Armeniji bili su apostoli, koje je sam Krist poslao u Armeniju. Prema jednoj
legendi, apostol Armenije bio je sv. Juda Tadej, a prema drugoj, sv. Bartol. Kralj Abgar je,
navodno, čuo za Isusa i poslao mu pismo u Jeruzalem s molbom da dođe u Armeniju, jer
ga Židovi proganjaju. Krist je, prema legendi, odgovorio kralju pismom u kojem obećaje
da će poslati Judu Tadeja, koji je doista i došao u Armeniju, ozdravio bolesnog Abgara i
ostao u Armeniji. Prvi apostol Armenije Grgur Prosvjetitelj (240.–332.) obratio je i pokr-
stio kralja Trdata, koji je 295. godine proglasio kršćanstvo državnom vjerom Armenije,
dakle davno prije nego što je to na Zapadu učinio Konstantin Veliki. Tako su Armenci
postali prvi kršćanski narod u povijesti svijeta. No svoju vjernost kršćanstvu morali su
krvavo platiti ostavši dugi niz stoljeća narod bez domovine. Za Prvog svjetskog rata Turci
su započeli s uništavanjem Armenaca. Europa je na taj genocid gledala skrštenih ruku.
Bježeći pred ubojicama i napuštajući svoja ognjišta, Armenci su iskopavali kosti svojih
preminulih i nosili ih sa sobom u nove neizvjesnosti.«1
Postoji i predaja prema kojoj je apostol Bartolomej nakon pothvata u Indiji i Perziji
došao u Armeniju, gdje je sagradio mnoštvo hramova duž rijeke Araks i utemeljio sa-
mostan blizu naselja Van, te mučenički preminuo (68. godine) u jugoistočnoj Armeniji.
O širenju kršćanstva u Armeniji svjedoče Tertulijan, blaženi Augustin, Faust Bizantski
1 http://www.katolik.hr/aktualnomnu/intervjuimnu/483-intervju-s-mons-dr-jurajem-kolarićem (9. rujna 2011.).
— 103 —
(4. stoljeće) u svojoj knjizi Povijesna knjižnica, Agafangel, armenski pisac iz 5. sto-
ljeća, u svojoj knjizi Povijest carevanja Trdata te propovijedi Grgura Prosvjetitelja i
drugi. No Armenci svojim »pravim« apostolom ipak drže sv. Grgura (Grigorija) Pro-
svjetitelja, koji je pokrstio kralja Trdata (Tiridata) III. (286.–342.), a s njim i armenski
narod. Prema riječima pape Benedikta XVI., to je svetac koji je »poveo narod iz tame
u svjetlo«.
Kristologija
Armenska apostolska crkva (arm.
Հայ Առաքելական Եկեղեցի,
Hay Arakelagan Yegeghetzi) pri-
pada »obitelji« staroistočnih Cr-
kava koje prihvaćaju samo prva
tri ekumenska koncila te zbog
toga imaju malo drukčiju kristo-
logiju u odnosu na Rim i Bizant.
U vrijeme kristološke raspra-
ve na crkvenom Kalcedonskom
koncilu 451. godine o tom jesu
li u Kristu prisutne dvije naravi,
ljudska i božanska, ili samo jed- ▀ Pogled na Sveti Ečmiadzin
na, božanska, Kalcedonsko vje-
rovanje jasno je izreklo vjeru u dvije naravi u Kristu. One nisu međusobno pomiješane
i božanska narav nije poništila ljudsku. Takav crkveni nauk nije prihvatila Armenska
apostolska crkva, jer ga je vidjela kao odstupanje od nauka Ćirila Aleksandrijskoga
o Kristovu jedinstvu. Armenska je crkva stoga držala da je trebalo biti proglašeno da
je Krist »od dvije naravi«, a ne »u dvije naravi«. No Armenska apostolska crkva ima
drugi pristup prema toj teološkoj raspravi i potpuno niječe bilo koju povezanost s mo-
nofizitstvom. Nepomirljivi borci protiv monofizitizma bili su veliki teolozi Armenske
apostolske crkve: Teodoros Kertenavor, Ovan Odzneci i Hosrovik Targmanič. Njihove
su teološke misli postale temelj vjeroispovijesti koje su utvrđene na Manazkertskom sa-
boru (726. godine) u protumonofizitskim anatematizmima. Donosimo dio liturgijskoga
simbola vjere u osnovi kojega je Nicejsko vjerovanje iz 325. godine: »Radi nas ljudi i
radi našega spasenja sišao je s neba, utjelovio se, postao čovjekom, začet Duhom Sve-
— 104 —
O ARMENSKOJ CRKVI
tim i rođen od Marije svete Djevice. Od nje je pak primio tijelo, dušu i razum, i sve što
jest u čovjeku, istinito, a ne sumnjivo.« Ipak, u drugoj polovini 20. stoljeća armenski
miafizitski crkveni nauk prihvaćen je kao moguće tumačenje pravovjernoga shvaćanja
kršćanske vjere, a to su potvrdili vrhovni poglavar Katoličke crkve Ivan Pavao II. i
ekumenski carigradski patrijarh Bartol (Bartolomej) I. Zajednička je izjava pape Ivana
Pavla II. i armenskoga katolikosa Garegina II., proglašena 13. prosinca 1996. godine,
potvrdila da je »prevladana teološka rasprava« koja je svojedobno dovela do crkveno-
ga raskola, te da je armenska kristološka ispovijest/vjera pravovjerna i u suglasnosti s
kršćanskom predajom, a 27. rujna 2001. godine potpisana je još i zajednička crkvena
deklaracija.2 Sveti otac Ivan Pavao II. u Armeniji je svojedobno sudjelovao u zajednič-
koj liturgiji, koju je predvodio armenski katolikos Garegin II.
Hijerarhijski ustroj
Osnovna podjela vjernika je na dva staleža, klerike i laike. S obzirom na stupanj svetoga
reda, klerici se dijele na biskupe (arm. episkopos), svećenike (arm. kahana) i đakone (arm.
sarkavag). Na vrhu armenske crkvene hijerarhije je katolikos (grč. katholikos – opći).
Katolikos je vrhovni poglavar
Armenske apostolske crkve. On
je, za razliku od Katoličke i Pra-
voslavne crkve, stupanj više nego
biskupi. Katolikos ima iznimno
pravo blagoslivljati sveto ulje
(svetkovina se uljovarenja događa
jedanput u 7 godina) i posvećivati
biskupe. U njegovu mjerodavnost
ulazi blagoslivljati nove crkvene
zakone, prihvaćati nove blagdane,
osnivati nove eparhije (dijeceze),
sazivati crkveni sabor i druga pi-
tanja iz ovlasti crkvenoga uprav- ▀ Grafika iz XIX. stoljeća s prikazom Svetog Ečmiadzina
2 Zajednička deklaracija Njegove Svetosti Ivana Pavla II. i Njegove Svetosti Karekina II. u Sv. Etchmiazdinu,
27. rujna 2001., http://www.vatican.va/holy_father/john_paul_ii/speeches/2001/september/documents/hf_jp-
ii_spe_20010927_decl-jp-ii-karekin-ii_en.html.
— 105 —
ljanja. To ne mogu ni biskupi ni svećenici. Službena je titula katolikosa – Njegova Svetost,

vrhovni patrijarh i katolikos svih Armenaca. Katolikosa bira Crkveno-nacionalni sabor,
najviše tijelo Armenske apostolske crkve. Sabor se sastoji od svećenstva i svjetovnjaka.
Zarediti se za svećenika može samo đakon. Svaki svećenik prvo mora postati đakon,
pa onda svećenik. Svećenici i đakoni nisu obvezatni na celibat, no biskupom može postati
samo neoženjeni svećenik. Celibat za biskupa uveden je još u 13. stoljeću. Oženjeni sveće-
nik (arm. ter ajr) prije zaređivanja mora biti u braku najmanje godinu dana i imati sina. Ne-
oženjeni svećenik (arm. abeha) u isti dan nakon zaređivanja daje zavjet beženstva i stavlja
klobuk (arm. vegar) kao simbol odricanja od svijeta. Đakon se zaređuje iz broja crkvenih
lektora (arm. dlir). On pomaže biskupu i svećeniku u liturgiji, no sam ju ne može obavljati.
Lektori se sa svoje strane dijele na psalmopijevce, crkvenjake, nažigače, ključare.
Odavna u hijerarhiji Armenske crkve postoji znanstveni stupanj vardapet (vjerouči-
telj, nastavnik) i vrhovni vardapet. Vardapeti sliče katoličkim profesorima, magistrima i
doktorima teologije. Dobiti počasni stupanj vardapeta mogu samo neoženjeni svećenici.
Vardapet dobiva palicu s dvoglavim zmajem, koji simbolizira mudrost i pravo tumačiti
Božju riječ, poučavati te predavati.
U suvremenom hijerarhijskom sustavu Armenske apostolske crkve postoje dva kato-
likosata i dva patrijarhata, koji vode armensku pastvu u različitim mjestima na zemaljskoj
kugli. Poglavar je Armenske apostolske crkve od 27. listopada 1999. vrhovni patrijarh
i katolikos svih Armenaca Garegin II. (Ktrič Nersisjan), koji je smješten u Ečmiadzinu
(Armenija),3 i od 1995. godine cilicijski katolikos Aram I. (Petros Kašišjan) u Anteliasu
(Libanon).4 Postoje također carigradski patrijarh i jeruzalemski patrijarh. Carigradski i
jeruzalemski patrijarsi su u crkvenom značenju nadbiskupi. Zbog povijesnih događaja,
tradicija i običaja, prvenstvo je uvijek imao onaj katolikos koji je čuvao desnicu Grgura
Prosvjetitelja. Nakon Firentinskoga koncila relikvije Grgura Prosvjetitelja nalazile su se
u Ečmiadzinu (od 1441.), sjedištu Armenske apostolske crkve.
Euharistija i blagdani
U Armenskoj apostolskoj crkvi postoji sedam sakramenata: krst, potvrda, euharistija,
pokora, bolesničko pomazanje, sveti red i ženidba. Euharistijski kruh u Armenskoj apo-
stolskoj crkvi je beskvasan, a vjerski blagdan Krštenja Gospodinova i Božić slave se na
3 http://www.armenianchurch.org/.
4 http://www.armenianorthodoxchurch.org/.
— 106 —
O ARMENSKOJ CRKVI
isti dan, 6. siječnja, prema staroj kršćanskoj tradiciji. Liturgijska je godina podijeljena na
sedam ciklusa, od kojih svaki sadržava približno po sedam nedjelja. Nedjelje su samo dan
Gospodnji, i na taj se dan ne može slaviti nikakav svetac. Svi se marijanski blagdani shva-
ćaju kao »Gospodnji« zbog tijesne povezanosti s otajstvom utjelovljenja i otkupljenja.5
U crkvenom kalendaru postoje tri vrste blagdana. Prvu skupinu čine Gospodnji blagdani
koji su posvećeni Isukrstu. U drugu skupinu pripadaju blagdani svetaca, a u treću, dani
posta, svaka srijeda i petak. Postoje i tjedni blagdani. U kaležu za euharistijsku žrtvu rabe
cijelo vino, bez miješanja s vodom. Armenci se križaju s tri prsta, ruka ide od čela do prsa
i od lijevoga ramena k desnomu, a na kraju križanja dlan stavljaju na prsa.
Armensko pismo
Od 384. godine Armenska je apostolska crkva neovisna: ima svoju vlastitu kulturu, jezik
i pismo, koje je oko 406. godine sastavio svećenik sv. Mesrop Maštoc (oko 361.–440.).
Njegovo je pismo imalo 36 znakova, a nakon 12. stoljeća dodana su još dva slova, tako
da današnje armensko pismo ima 38 znakova, od kojih su mnogi sačuvali prvotni izgled.
Nekada su, prije preuzimanja sustava arapskih brojki, sva slova armenskoga pisma imala
brojevnu vrijednost od 1 do 9999, kao i slova hrvatske glagoljice kojoj ono nalikuje. Prvo
slovo alfabetnoga niza označuje Boga (arm. Astvac), a zadnje – Krista (arm. Kristos). Bo-
goslužje se u Armenskoj apostolskoj crkvi održava na staroarmenskom jeziku (grabar), a
propovijedi svećenik izriče na suvremenom armenskom jeziku.
Obred matah
Jedna od obrednih osebujnosti vjernikâ Armenske apostolske crkve jest matah (doslovno
»donijeti sol«) ili dobrotvorna gozba za sirotinju. Osnovna svrha mataha nije u prinoše-
nju žrtve, nego u donošenju dara Bogu u obliku pružanja milosti siromasima. Njegova je
tradicija povezana s Gospodnjim zavjetima: »Kad priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj
svojih prijatelja, ni braće, ni rodbine, ni bogatih susjeda, da ne bi možda i oni tebe pozvali
i tako ti uzvratili. Nego kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe.
Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih«
(Lk 14, 12–14). Matah se najčešće vrši kao zavjet uspjela ishoda nečega, primjerice, po-
vratka sina s ratišta ili ozdravljenja teškoga bolesnika, člana obitelji, a također kao zamo-
5 Marko BABIĆ, Istočna liturgija i ikonografija (skripte za potrebe studenata), Split, 2009./2010., str. 9.
— 107 —
lba za pokoj duši umrloga. Matah se može vršiti i u vrijeme velikih crkvenih blagdana ili
kao zajednička gozba članova župe ili bratovština. To nije u pravom smislu riječi crkveni
obred. Sudjelovanje je svećenika u obredu ograničeno. Svećenik samo blagoslivlja sol
koju je dobročinitelj donio u crkvu za matah. Životinju kolju doma. Prema tradiciji, za
matah kolju mužjake: junca, ovna, pijetla. Kuhaju meso u vodi s blagoslovljenom soli,
a zatim ga razdjeljuju sirotinji. Meso se ne može čuvati doma, nego ga moraju razdati
istoga dana nakon klanja.[3]
Relikvije
Armenska crkva jest čuvar mnoštva relikvija: ko-
plja kojim je proboden Isus Krist, desnice sv. Grgura
Prosvjetitelja, ostataka drva Noine arke. U Ečmiad-
zinu se također čuvaju relikvije sv. Ivana Krstitelja,
sv. Stjepana Provomučenika, svetih apostola Tadeja,
Bartolomeja, Andrije, Tome, te ostatci križa na kojem
je raspet Isus i Isusove trnove krune. Prema preda-
ji, koplje je donio u Armeniju apostol Tadej. Desni- ▀ Procesija u Svetom Ečmiadzinu
ca Grgura Prosvjetitelja simbolizira duhovnu i
crkvenu vlast vrhovnoga patrijarha i katolikosa
svih Armenaca. U tijeku uljovarenja katolikos
blagoslivlja sveto ulje kopljem i desnicom sv.
Grgura Prosvjetitelja. Ostatke Noine arke, koja
je stala na Araratskim planinama (Post 8, 4), na-
šao je u 4. stoljeću, Božjom providnošću, biskup
Jakov Nisibinski. Godine 1766. djelić drva Noi-
ne arke katolikos Simeon Jerevanci poslao je na
▀ Procesija Katolikata Velike Kuće Cilicije u Antelijasu dar ruskoj carici Katarini II.
6
Škole i glasila
Pri armenskim Crkvama djeluje nekoliko crkvenih škola: Duhovno sjemenište »Vazge-
njan« u Sevanu i Gjumriju, Duhovna akademija u Ečmiadzinu, Duhovna akademija Cili-
6 http://www.armenianchurch.ru/diocese/Relics.
— 108 —
O ARMENSKOJ CRKVI
cijskoga katolikata u Bikfaji (Libanon), sjemenište sv. Jakova u Jeruzalemu, licej u Usk-
judaru u okolici Istanbula. U SAD-u od 1964. godine djeluje Armensko teološko učilište
sv. Nersesa (New-Rošell, država New York). Službena su glasila Armenske apostolske
crkve mjesečnici: Ečmiadzin (Ečmiadzinski katolikosat), Kolos (Cilicijski katolikosat),
Sion (Jeruzalemski patrijarhat), Šogakat (Carigradski patrijarhat).
Armenski katolici i hrvatsko-armenski kontakti

Armenska katolička crkva jedna je od istočnokatoličkih Crkava. Nakon što je Armenska
apostolska crkva službeno prekinula zajedništvo s Crkvama Kalcedonskoga koncila u 5.
stoljeću, neki armenski biskupi i kongregacije pokušali su se vratiti zajedništvu s Katolič-
kom crkvom. Pokušaji povratka Katoličkoj crkvi trajali su nekoliko stoljeća. U skladu s
armenskim katoličkim privrženicima, Crkva se pojavila 1198. godine u cilicijskoj Arme-
niji (jug današnje središnje Turske) kao posljedak unije između Rimske katoličke crkve
i Armenske apostolske crkve. Dana 22. studenoga 1439. godine na Firentinskom koncilu
bio je proglašen dekret Exultate Deo o uniji s Armenskom katoličkom crkvom. Godi-
ne 1742. papa Benedikt XIV. potvrdio je bivšega biskupa Abrahama Petra I. Ardzivjana
(1679.–1749.) katoličkim patrijarhom Cilicijske Armenije, sa sjedištem u Libanonu. Papa
Pio VIII. uspostavio je 1830. godine Armensku katoličku nadbiskupiju za armenske kato-
like u Osmanlijskom Carstvu. Dugi proces ujedinjivanja Crkava završen je 1831. godine,
kada je Osmanlijsko Carstvo proglasilo slobodu organiziranja i ispovijedanja Armenske
katoličke crkve. Godine 1833. u Rimu je osnovan zaseban Armenski kolegij za izobrazbu
armenskoga katoličkoga klera.
Usput budi rečeno da su Armenci u Ciliciji činili oko polovinu pučanstva sve do
konca Prvoga svjetskoga rata, kada je od Turaka proveden genocid nad Armencima. U to
vrijeme krvoločno je ubijeno 7 katoličkih biskupa, 130 svećenika, 47 redovnika i više od
100.000 svjetovnjaka.7 Armenska katolička crkva u punom jedinstvu s Rimokatoličkom
crkvom priznaje vrhovno papino poglavarstvo, premda liturgiju obavlja prema armen-
skom obredu. Središte Armenske katoličke crkve je u Beirutu (Libanon). Crkvu od 1999.
godine vodi patrijarh Nerses Bedros XIX. Tarmuni (Butros Taza).8 Armenci katolici ima-
ju nekoliko vjerskih zajednica, a jedna je od njih kongregacija mhitarista.
7 http://ru.wikipedia.org/wiki/%C0%F0%EC%FF%ED%F1%EA%E0%FF_%E-
A%E0%F2%EE%EB%E8%F7%E5%F1%EA%E0%FF_%F6%E5%F0%EA%EE%E2%FC.
8 http://www.armeniancatholic.org/.
— 109 —
Mhitaristi čine kongregaciju benediktinskih redovnika Armenske katoličke crkve.

Mhitaristički red osnovao je 8. rujna 1710. godine u Carigradu armenski svećenik Mhitar
iz Sebaste (prije zaređivanja Manuk Petrosjan, 1676.–1749.). Budući da je kongregacija
bila izložena progonima i vjerskoj nesnošljivosti od Osmanlija, Sveta je Stolica 1712.
u Vatikanu priznala Mhitara za vrhovnoga opata kongregacije, a poslije, 1717. godine,
posebnim dekretom papa im je stavio na raspolaganje venecijanski otok San Lazzaro
(arm. surb Gazar) s istoimenim samostanom. Godine 1773. skupina armenskih redovnika
preseljuje se u Trst, a 1811. godine u Beč, gdje ponovno organiziraju tiskaru. U armenskoj
samostanskoj mhitarističkoj tiskari u Beču tijekom 19. i 20. stoljeća objavljeno je nekoli-
ko tisuća knjiga na »istočnim i zapadnim jezicima, a među njima i više od 200 hrvatskih
knjiga iz različitih područja društvenih, humanističkih te prirodnih znanosti. Zanimljivo
je i to što su u njoj tiskani primjerci hrvatskoga političkoga dnevnika Novi pozor (od 5.
rujna 1867. do 12. sivbnja 1869., 3.), koji je promicao hrvatske nacionalne interese u
Austro-Ugarskoj Monarhiji. U armenskoj tiskari svoja djela su objavili glasoviti hrvat-
ski pisci kao što su: Vjekoslav Babukić, Baltazar Bogišić, Andrija Torkvat Brlić, Franjo
Carrara, Dimitrija Demeter, Andrija Dorotić, Ivan Filipović, Juraj Haulik, Stjepan Iviče-
vić, Antun Kaznačić, Vjekoslav Klaić, Antun Mažuranić, Matija Mesić, Metel Ožegović,
Martin Meršić ml., Ilija Okrugić, Medo (Orsat) Pucić, Milan Rešetar, Josip Juraj Stro-
ssmayer, Bogoslav Šulek, Josip Torbar, Petar Bakula, Antun Bašić, Josip Drobnić, Ka-
žimir Forlani, Marko Kalogjera, Petar Manger, Vjekoslav Cezar Pavišić, Luka Petrović,
Juraj Posilović, Emanuel Sladović i mnogi drugi.«9 Bečka tiskara armenskih mhitarista
odigrala je važnu ulogu u formiranju i poticaju etnokulturne samosvijesti mnogih naroda.
Kao dobar konkretan primjer prijateljskih armensko-hrvatskih društveno-književnih
veza u prvoj polovini 19. stoljeća možemo navesti dopisivanje vojnoga graditelja i ge-
nerala Nikole Maštrovića (1791.–1851.) s armenskim redovnicima mhitarističke kongre-
gacije u Beču. U knjizi Neukrotivo svoji prof. dr. Tihomil Maštrović piše: »Neobično
srdačni odnosi povezivali su Nikolu s monsinjorom Azarijanom pa se već iz njihovih
pisama jasno vidi da je Nikola katoličke crkve u Priboju i Vrhovinama, te mnoge druge
crkve na području otočke pukovnije, osobito one oko Plitvičkih jezera, sagradio ili obno-
vio, te popratnom crkvenom opremom opremio, upravo zahvaljujući, između ostaloga,
armenskom nadbiskupu Azarijanu i armenskoj katoličkoj zajednici u Beču.«10 Zanimljivo
9 Tihomil MAŠTROVIĆ – Slavko HARNI, Croatica Mechitaristica (bibliografija hrvatskih knjiga objavljenih u Me-
hitarističkoj tiskari u Beču), Erasmus naklada / Nacionalna i sveučilišna naklada u Zagrebu, Zagreb, 2011., str. 103.
10 Tihomil MAŠTROVIĆ, Neukrotivo svoji (kroatističke rasprave i članci), Erasmus naklada, Zagreb, 2011., str. 79.
— 110 —
O ARMENSKOJ CRKVI
je također spomenuti da je nadbiskup Rajmund Jelić bio početkom 18. stoljeća vjerskim
poglavarom katoličkih Armenaca u Maloj Aziji i dopisivao se s opatom Mhitarom, a
isusovac Josip Marinović iz Perasta napisao je prvu povijest Armenaca na Zapadu. Tre-
ba podsjetiti čitatelje i na uglednoga Dubrovčanina armenskoga podrijetla Gjuru (Đuru)
Armena Baglivija (1668.–1707.), medicinskoga pisca, profesora teoretske medicine na
rimskom arhiliceju, liječnika pape Inocenta XII. i Klementa XI.11 Valja tu još dodati i
Dubrovčanina fra Vincencija Keleza (1834.–1895.), hrvatskoga misionara u Armeniji,
dobroga poznavatelja armenskoga i turskoga jezika. Preveo je na turski jezik Katekizam
(1870.) i napisao je na turskom Molitvu za primanje sakramenata.12 Najvažnija duhovna
poveznica armenskoga i hrvatskoga naroda je sv. Vlaho (arm. surb Barceg) iz Sebaste,
zaštitnik Dubrovnika.
Mučenički put
Od prvoga je stoljeća i dalje kršćanstvo postalo dio istobita (identiteta) Armenaca. Ar-
menska apostolska crkva ima više od 7 milijuna vjernika (Armenija, Irak, Iran, Indi-
ja, Bliski istok, SAD, Etiopija, Europa, Turska). Danas približno 90 posto Armenaca
pripada Armenskoj apostolskoj crkvi, 5 posto Armenskoj katoličkoj crkvi i 5 posto
armenskim protestantskim ili evangeličkim Crkvama. Armenske su Crkve zemljopisno
rasprostranjene po cijelom svijetu. Od 4. stoljeća milijuni Armenaca, progonjeni od
Perzijanaca, Arapa, Turaka, bili su prisiljeni napuštati svoju domovinu i skitati se po
svijetu. U 20. stoljeću doživjeli su nekoliko strašnih genocida. U razdoblju od 1894.
do 1896. godine na najokrutniji način bilo je uništeno 300 tisuća Armenaca, koji su
tada živjeli na tlu tadanjega Osmanlijskoga Carstva, a od 1915. godine zatrt ih je jedan
i pol milijun. Godine 1916. u sirijskoj pustinji Der Zor, gdje se nalazilo 500 tisuća
Armenaca, na životu je ostavljeno samo njih 10 do 20 tisuća. Stotine tisuća Armenaca
protjerane su sa svojih ognjišta te su našle nova pribježišta u stranim zemljama. Osim
ljudskih gubitaka, bio je proveden i kulturocid nad duhovnom i kulturnom baštinom
armenskoga naroda, bio je sravnjen sa zemljom golem broj armenskih naselja, crkava,
samostana te drugih povijesnih i kulturnih spomenika. Danas 60 posto Armenaca živi
izvan granica svoje države, no oni ipak čuvaju svoju etnokulturnu i vjersku istobitnost
11 Vinicije B. LUPIS, O armensko-hrvatskim kontaktima, u: Društvena istraživanja, god. 18., sv. 1.–2., Zagreb,
2009., str. 203–217.
12 http://www.ofmsvjeronim.hr/index.php?option=com_content&task=view&id=25&Itemid=39.
— 111 —
(identičnost). Oduvijek su Armenci i njihova Crkva činili jednu etnovjersku neodvojivu

cjelinu. Njihova je sudbina slična. Krvava i mučenička povijest armenskoga naroda i
njegove Crkve o tome svjedoči.
Poštujući druge, poštujemo i sebe

Armenska apostolska crkva (ili Sveta armenska apostolska crkva) pripada zajednici kr-
šćanskih Crkava (Eritrejska, Etiopska, Indijska, Koptska, Sirijska) koje prihvaćaju samo
tri ekumenska koncila, te zbog toga imaju malo drukčiju kristologiju u odnosu na Rim i
Bizant nakon crkvenoga raskola na Kalcedonskom koncilu. U vrijeme kristološke raspra-
ve na Koncilu 451. godine o tom jesu li u Kristu prisutne dvije naravi, ljudska i božanska,
ili samo jedna, božanska, Kalcedonski koncil jasno se odredio da su dvije naravi u Kristu.
One međusobno ne potiru jedna drugu, pa božanska narav nije poništila ljudsku. Takav
crkveni nauk nije prihvatila Armenska apostolska crkva jer ga je vidjela kao odstupanje
od nauka Ćirila Aleksandrijskoga o Kristovu jedinstvu. Stoga je držala da je trebalo biti
proglašeno da je Krist »od dviju naravi«, a ne »u dvije naravi«. U drugoj polovini 20.
stoljeća armenski miafizitski crkveni nauk ipak je prihvaćen kao moguće tumačenje pra-
vovjernoga shvaćanja kršćanske vjere, što su potvrdili vrhovni poglavar Katoličke crkve
Ivan Pavao II. i ekumenski carigradski patrijarh Bartol (Bartolomej) I. U zajedničkoj
izjavi pape Ivana Pavla II. i armenskoga katolikosa Garegina II., proglašenoj 13. prosinca
1996. godine, potvrđeno je da je »prevladana teološka rasprava« koja je svojedobno do-
vela do crkvenoga raskola, te da je armenska kristološka vjera pravovjerna i u suglasnosti
s kršćanskom predajom, a 27. rujna 2001. godine potpisana je još i zajednička crkvena
deklaracija. Papa Ivan Pavao II. u Armeniji je sudjelovao u zajedničkoj liturgiji koju je
predvodio Garegin II., katolikos svih Armenaca.
Na žalost, mnogi hrvatski novinari, pa i
pojedini priručnici rabe naslov »Armenska
apostolska pravoslavna crkva« ili » Armenska
pravoslavna crkva«, što je dakako pogrješno.
Moguće je da su netočni podatci preuzeti s
portala Wikipedije, gdje piše: »Armenska apo-
stolska Crkva (armenski: Հայ Առաքելական
Եկեղեցի, Hay Arakelagan Yegeghetzi) je pra-
voslavna crkva u Armeniji. Pripada ‘obitelji’ ▀ Sveti Otac Franjo sa Njegovom Svetosti Aramom I. i
istočnih pravoslavnih Crkava ...« (http://hr.wi- Njegocom Milosti nadbiskupom Naregu u Vatikanu
— 112 —
O ARMENSKOJ CRKVI
kipedia.org/wiki/Armenska_apostolska_Crkva).
Ista pogrješka se nalazi i u pojedinim hrvatskim
enciklopedijskim priručnicima. Primjerice, u
Hrvatskom enciklopedijskom rječniku (Jutarnji
list / Novi liber, Zagreb, 2002.–2004.) na stra-
nici 165 nalazimo u svezama riječi sljedeće:
»armenska crkva kršć. autokefalna pravoslavna
crkva, osnovana o. 300«. U novijim hrvatskim
priručnicima, kao što su: Opći religijski leksikon
u izdanju Leksa (Zagreb, 2002., glavni urednik
Adalbert Rebić) i u Malom religijskom rječniku
u izdanju Kršćanske sadašnjosti (Zagreb, 2006.,
autor također Adalbert Rebić) nema naziva – Ar-
menska apostolska pravoslavna crkva. Na stra-
nici 14 Maloga religijskoga rječnika, uglednoga
teologa Adalberta Rebića, čitamo: »Armenska
crkva, jedan ogranak Istočne crkve s posebnim
armenskim obredom, komu je začetnik Grgur
▀ Relikvija sv. Križa iz muzeja Svetog Ečmiadzina Prosvjetitelj ...«. Ako se, pak, rabi naziv Armen-
ska pravoslavna crkva, onda i Katolička crkva
pripada pravoslavlju, jer riječ pravoslavlje znači – pravovjerno slavljenje Boga. Armen-
ska apostolska crkva nema u svojem službenom naslovu pridjev »pravoslavna«. Ruska
ili, primjerice, Srpska imaju u svojem nazivu taj pridjev, jer je riječ o službenom nazivu
– Ruska pravoslavna crkva, Srpska pravoslavna crkva. Treba se služiti službenim na-
zivima kršćanskih Crkava. Ima ih koji misle da sveza riječi »pravoslavna crkva« znači
nesjedinjena Crkva s Rimom, ali Armenska apostolska crkva odijeljena je i od Bizanta, i
u tom smislu nesjedinjena je s njim. Nazivamo li primjerice Protestantsku ili Anglikan-
sku crkvu – »Protestantska pravoslavna crkva« ili »Anglikanska pravoslavna crkva« u
značenju da su one odijeljene od Rima? Imamo i Armensku katoličku crkvu, ali nemamo
Armensku pravoslavnu crkvu. Rabimo naziv konkretne Crkve, koja se službeno zove
Sveta armenska apostolska crkva ili Armenska apostolska crkva bez ikakvih dodataka –
»pravoslavna«. Moramo poštovati službeni naziv Crkve i ništa ne dodavati. Isto načelo
imamo prema nazivima država i jezika. Nitko ništa ne dodaje službenomu nazivu neke
države. Ima ih i sada koji u Europskoj uniji, pa i u Rusiji, hrvatski jezik nazivaju »hrvat-
skosrpski«, »hrvatski ili srpski«, »jezik zapadnoga Balkana«, čak i »srpskohrvatski«, ne
— 113 —
poštujući ni Ustav Republike Hrvatske, ni narod koji ga zove upravo hrvatski, ni znanost.
Ako unosimo ponešto svoje u službene nazive, tada i druga strana ima pravo bilo što do-
davati na svoj način tumačenja crkvonimâ, etnonimâ, politonimâ, lingvonimâ.
Zagana (problem) je u tom da u opisu povijesti, kulture, vjere, jezika ili politike
drugih takozvanih malih ili malo poznatih naroda ne rabimo lingvokulturne izvore tih na-
roda, nego strane izvore, primjerice na engleskom, ruskom, njemačkom jeziku. Pri tomu
malo tko razmišlja da u sadržaju tih izvora mogu biti i pogrješke ili svatko od tih autora
ima ili može imati tumačenje i osmišljavanje svojih država na osnovi povijesti i kulture
tih »malih« naroda. Čini se da na te narode gledamo kroz naočale posrednika, a ne izvora.
U 21. stoljeću o drugim narodima još uvijek imamo predodžbu ili sudimo o njima s po-
moću posrednika, a ne samostalno. Zar je teško poslati u »neeuropske« zemlje nekoliko
mladih ljudi na studij njihovih jezika i kultura? S Bjelorusima općimo s pomoću ruskoga
jezika, a s Gruzijcima – s pomoću engleskoga, kao da ne postoji ni bjeloruski ni gruzij-
ski. Bez vlastitih strukovnjaka teško je bilo što samostalno stvarati i razvijati. Naravno,
to se tiče i odnosa tih naroda prema Hrvatskoj. I u našem primjeru nazivotvornu svezu
riječi s engleskoga Eastern / Oriental orthodox (< grč. orthodoxos – pravovjeran) church
preveli su kao Istočna pravoslavna crkva, a kako se Crkva doista naziva u izvoru, nikoga
ne zanima, jer tada treba makar znati jezik. Zajedničkim imenom (»istočne pravoslavne
Crkve«) žele označiti kršćanske Crkve koje prihvaćaju samo prva tri ekumenska koncila.
Ako polazimo od zemljopisnoga naziva »istočne pravoslavne Crkve«, tada Grčka, Srp-
ska, Bugarska, Makedonska, Crnogorska i druge Crkve pripadaju »zapadnim pravoslav-
nim Crkvama«, premda priznaju i druge koncile do velikoga raskola 1054. godine. A što
ako Armenska apostolska crkva, rasuta diljem svijeta, postoji primjerice u Americi ili u
Europi? Znači li to da je i ona isto tako »istočna«? Proleterska globalizacija u prijevodu
pojedinih naziva dovodi do slijepe ulice međusobnoga nesporazuma i jednojezičnoga
jednoumlja.
Kada novinari ili poneki priručnici rabe upravo taj pogrješan naziv, čitatelji mogu
pomisliti da je Armenska apostolska crkva pravoslavna, kao primjerice Ruska, Srpska,
Makedonska, Grčka, Rumunjska, Bugarska crkva, što pak nije točno. Tako se stvara po-
grješna spoznaja o Armenskoj apostolskoj crkvi, pa i o armenskom narodu. Time uzroku-
jemo u našem društvu stvaranje lažnih stereotipa o etnoduhovnoj baštini drugih naroda.
Ovdje je potreban dvostruki oprez, jer nije dobro griješiti. Ne kaže se uzalud: Dva puta
mjeri, a jednom sijeci. Bolje je prije pitati nego lutati ili pisati o nečem što se ne zna ili
slabo zna. Poštujući druge, poštujemo i sebe!
— 114 —
NICEJSKI SIMBOL VJERE U ARMENACA
Garegin Nžde
O Prvom nicejskom koncilu

Prvi nicejski opći crkveni koncil održan je 325. godine u antičkom gradu Niceji (danas
Iznik u Turskoj), blizu carske rezidencije u Nikomediji. Sazvao ga je rimski car Konstan-
tin I. Veliki (272.–337.) kako bi osigurao jedinstvo kršćanske vjere i Crkve. Postanak i
povod crkveno-teoloških rasprava u tom razdoblju kršćanstva bilo je krivovjerje koje je
u drugom desetljeću četvrtoga stoljeća svećenik (prezbiter) Arije (Arius) započeo pro-
povijedati u aleksandrijskoj Crkvi. Prije su grčki kršćanski teolog Origen (oko 185. do
oko 254.), a zatim biskup egipatske metropole Aleksandar Aleksandrijski i njegov tada
još mladi đakon, biskupov tajnik Atanazije, tvrdili da je Sin suvječan Otcu, dok je Arije
zastupao drukčiji teološki nauk, naime, da Isukrst nije istobitan Otcu i da je podređen
Njemu. U ime rimskoga cara Konstantina svim biskupima bile su poslane pozivnice:
jednima u obliku naloga, drugima u obliku privatnih uljudnih pisama, da dođu u Niceju
sredinom svibnja 325. godine. Država je snosila putne troškove dolaska i boravka bisku-
pâ i crkvenih vjerodostojnika. Prema svjedočenju biskupa Atanazija Aleksandrijskoga
(oko 298. – 393.), na koncilu je u Niceji sudjelovalo 318 biskupa (prema podatcima Eu-
zebija Cezarejskoga više od 250 biskupa), a nazočan je bio i Arije. Papa Silvestar I. nije
sudjelovao na koncilu, ali je poslao svoje poslanike (legate), svećenike Vicenta i Vitona.
Koncilu je predsjedao biskup Hozije iz Cordobe, koji je 20. svibnja 325. otvorio raspravu
nakon svečanoga pozdrava upućenoga caru Konstantinu (prema jednim podatcima bio je
to pozdravni govor Euzebija Cezarejskoga, a prema drugima, Eustahija Antiohijskoga).
Konstantin je na koncilu službeno govorio latinski, a to su prevodili na grčki. Nakon
duge, ozbiljne i iscrpne kristološke rasprave bio je sastavljen i prihvaćen Nicejski simbol
vjere (lat. Symbolum Nicaenum) ili Nicejsko vjerovanje.
U prvom dijelu Nicejsko vjerovanje donosi izričaj Vjerovanja (lat. Credo »Vjeru-
jem«, arm. »Havatamk«), a u drugom dijelu se osuđuje Arijev nauk. Samo Arije i dva
— 115 —
njegova prijatelja Libijca, biskup Sekunda iz Tolemaide i Teon iz Marmarike, odbili su

potpisati Vjerovanje, te su bili izopćeni, svrgnuti i poslani u progonstvo u Ilirik. Koncil
je također raspravljao o nadnevku Uskrsa, Melecijevu raskolu, te prihvatio 20 različi-
tih kanona. Po završetku koncila nazočni crkveni otci proslavili su dvadesetu obljetnicu
Konstantinova vladanja.
Nicejski simbol vjere u Armenaca

Iz Armenije su na Prvom nicejskom koncilu sudjelovali Aristakes (Aristak), sin Grgura
Prosvjetitelja, i još jedan armenski izaslanik. Simbol vjere svečano pjeva puk u Armen-
skoj apostolskoj crkvi kao izraz jedinstva vjere svih onih koji sudjeljuju u liturgiji (v.
http://www.armenianchurchlibrary.com/files/creed.pdf). Navest ćemo inačicu Nicejsko-
ga simbola vjere (»Havatamk«) Armenske apostolske crkve, koja prihvaća samo prva tri
ekumenska koncila te zbog toga ima malo drukčiju kristologiju u odnosu na Rim i Bizant.
Vjerujemo u jednoga Boga, Otca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje, svega
vidljivoga i nevidljivoga.
I u jednoga Gospodina, Isusa Krista, Sina Božjega, rođena od Boga Otca,
jedinorođenoga, upravo, od biti Otca. U Boga od Boga, u svjetlo od svjetla,
u pravoga Boga od pravoga Boga, rođena, a ne stvorena. Istobitna Otcu po
kojem je stvoreno sve na nebesima, vidljivo i nevidljivo.
Radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao je s neba, utjelovio se, postao čovjekom,
začet Duhom Svetim i rođen od Marije svete Djevice.
Od nje je pak primio tijelo, dušu i razum i sve što jest u čovjeku, istinito, a ne
sumnjivo.
Mučen, raspet, pokopan, treći dan uskrsnuo, uzašao na nebesa u istom tijelu, sjedi
zdesna Otcu.
I opet će doći u istom tijelu i u slavi Otca suditi žive i mrtve. Njegovu kraljevstvu ne
će biti kraja.
Vjerujemo i u Duha Svetoga, nestvorena i savršena, koji se navješćuje u Zakonu,
Prorocima i Evanđelju, koji je sišao na Jordan, koji navješćuje dolazak
Poslanoga i koji prebiva u svetima.
Vjerujemo i u jednu opću apostolsku svetu Crkvu. U jedno krštenje, pokajanje,
očišćenje, i otpuštenje grijeha. U uskrsnuće mrtvih, u vječni Božji sud za sve
umrle i žive, u Kraljevstvo nebesko i u vječni život.
— 116 —
ARMENSKI SAKRAMENT ŽENIDBE
Garegin Nžde
»Stvoritelj od početka muško i žensko stvori

i reče: Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da
prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno
tijelo. Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo.
Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja.«
(Mt 19, 4–6)
Ženidbeni savez
Sakrament ženidbe jedan je od sedam svetih sakramenata Armenske apostolske crkve.
Budući supruzi moraju imati čvrstu duhovnu i emocionalnu vezu. Sakrament ženidbe
stvara se unutarnjim savezom koji sadržava u sebi mir. U ovom se savezu temelji načelo
svijeta, a sam savez je plod ljubavi. Upravo su tako živjeli u ljubavi praotci ljudskoga
roda Adam i Eva, a Bog je stalno bio uz njih i oni sami bili su u stalnom savezu s Njim.
Posebnu svrhu ženidbe odredio je Bog rekavši: »Plodite se i množite« (Post 1, 28). Zajed-
no, postavši jedno tijelo, muž i žena su trebali rađanjem napučiti zemlju, upravljati njom
i svim što je na njoj, te imati prisan odnos. Zgriješivši, čovjek je izopačio Božje naputke,
lišio se ljubavi i saveza s Bogom. Uza sve to, Bog nije napustio čovjeka, nego je došao i
svojom ljubavlju se spojio s čovjekom i u tom spajanju stvorio u ljudima sve potrebno za
mir. Na prvoj stranici Biblije, govoreći o stvaranju muža i žene, vidi se kolika je važnost
braka i bračnoga života. Isus je ženidbenu vezu uzdignuo na razinu sakramenta, a Njego-
va se volja ispunjava u Crkvi tijekom cijele povijesti.
Obitelj je božanska ljubav u minijaturi stvaranja koje Crkva utemeljuje s pomoću
svetoga sakramenta ženidbe (arm. – psak). U ovom sakramentu dvije osobe, muškarac i
žena, dobivaju božanski blagoslov, sjedinjuju se na tajanstven način i postaju jedno tijelo.
Kreću putem vječnoga zajedničkoga života po ugledu na Krista i njegovu Crkvu. Na putu
sjedinjenja muž i žena moraju imati dostojno i vanjsko i unutarnje duhovno vladanje.
Bog je ljubav i naše se uljudno vladanje i blaženstvo ostvaruju sjedinjenjem s Bogom
u ljubavi. Dakle, nema li ljubavi, nema ni blaženoga saveza tamo gdje nema Božjega
blagoslova. A jedinstvo radi uživanja, izvan ljubavi i istine ne može biti dio ostvarivanja
Božjega kraljevstva na ovom svijetu. U bračnom životu putenost nije cilj; to mora biti
— 117 —
duhovna jednost i nerazrješivost. Apostol Pavao, govoreći o zbiljskoj bračnoj ljubavi,

naglašava veliku važnost ženidbe: »Muževi, ljubite svoje žene kao što Krist ljubi Crkvu
(...) Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu« (Ef 5, 32).
Armenska apostolska crkva ne ustraje na iznimno duhovnoj važnosti obiteljske sre-
će. Ona također priznaje i njezinu svjetovnu važnost, ali pri tomu odbija ropsko služenje
načelu: »Uživaj!«
Uvjeti i sakrament ženidbe

Prije sklapanja braka Crkva predlaže mladencima da razmotre nekoliko važnih bračnih uvjeta.
Jedan od najvažnijih ciljeva braka (zajednice muškarca i žene) jest rađanje i odgoj
djece. Bog je odredio da se ljudsko društvo širi potomstvom, što naravno ne znači da je
manje vrijedan život suprugā bez djece. Zaručnici moraju biti fizički, psihički, emocio-
nalno i moralno sposobni za sklapanje braka, te obostrano pristati na brak. Crkva zabra-
njuje vjenčanje ženomrscima, uškopljenicima, a također i onima koji su spolno nemoćni.
Mladenci moraju biti zreli: mladenka najmanje 16 godina, a mladenac najmanje 18 go-
dina. Važna je i rodbinska veza. Postoji zaprjeka krvnoga srodstva od 13. stoljeća. To je
sedam koljena (sin je udaljen od otca na jedno koljeno, unuk na dva koljena itd.). Mladen-
ci moraju biti kršteni i imati sakrament potvrde. Crkva zabranjuje ženidbu kršćanina (ili
kršćanke) s inovjercem (ili inovjerkom). Istovjerstvo je osnova uzajamne ljubavi, jer se
duhovni razvoj čovjeka ostvaruje vjerom. Muž je domu glava, žena mu je srce, jer glavu
i srce u uzajamnom skladu vežu ljubav i vjernost.
Sakrament ženidbe, prema obredu, sastoji se od dvaju svečanih činova: zaruka (ili
prstenovanja) i krunidbe. Zaruke (arm. inšandrutjun, razg. inšandrek) pravi su ženidbeni
ugovor, spojen s blagoslovom svećenika i predajom vjenčanoga prstenja. Nakon zaruka
ženidba se drži valjanom jer je izjavljen pristanak ženika i nevjeste, s jedne strane, te
njihovih roditelja, s druge strane. Krunidba je drugi ženidbeni čin. Na glavu se stavljaju
zaručnički vijenci. Taj drugi svečani čin spojen je s liturgijom za koju su se zaručnici pri-
čestili. Ženidba se sklapa u crkvi pred svećenikom u nazočnosti svjedokâ, kuma (arm. –
hačehbajr, razg. – kavor) i naroda. Svećenik pita zaručnika: »Jesi li gospodar ove žene?«
Isto pita i zaručnicu: »Pokoravaš li se ovomu muškarcu?« Prstenje koje se tijekom ženid-
be stavlja na prst zaručniku i zaručnici, znak je nerazrješivosti njihova saveza, a zapaljene
svijeće znak su duhovne radosti i nebeskoga dara. Vijenci koji se svečano polažu na glave
mladencima simboliziraju njihovu nevinost. Vino piju kao znak da će ženidbeni drugovi
radosti i nevolje zajedničkoga života kušati zajedno.
— 118 —
ARMENSKI SAKRAMENT ŽENIDBE
Vjenčanje se ponavlja ako je jedan od suprugā umro. Armenska apostolska crkva

dopušta sakrament ženidbe samo dva puta, poznati kao: ’kanon djevičanske ženidbe’ i
’kanon druge ženidbe’. Treća je ženidba nedopustiva.
(Ne)razrješivost i nevaljanost ženidbe

Ženidba je zabranjena u nedjeljne, dušne, korizmene dane, i u prvih osam uskrsnih dana,
u dane najvećih crkvenih blagdana i dr. Ona nije razrješiva ni državnom ni ljudskom
vlašću: »Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja« (Mt 19, 6). Kako je nemoguće
odvojiti Krista od njegove Crkve, tako je nemoguće rastaviti čovjeka od njegove žene.
Dakle, Armenska apostolska crkva ženidbu drži nerazrješivim činom, ali ju ipak razrješu-
je u pojedinim slučajevima:
– kod preljuba muža ili žene
– kod neizlječive i zarazne bolesti
– kod bjesomučnosti i ludosti
– ako se za jedoga od ženidbenih drugova ne zna gdje je najmanje sedam godina.
Ženidba je nevaljana:
– ako je sklopljena tajno
– ako je sklopljena prisilno
– ako zaručnik ima zakonitu ženu, a zaručnica zakonita muža.
Neplodnost nije razlog za ženidbenu rastavu. Sakrament ženidbe obavlja Crkva, na

čelu koje je katolikos, i samo ona ima vlast razriješiti ženidbenu svezu. Sakrament ženid-
be sveto je spajanje dvoje ljudi u »jedno tijelo«, dviju duša u jednu dušu, dvaju života u
jedan život.
— 119 —
NERUKOTVORENI ISUKRSTOV LIK
Garegin Nžde
Legenda o Abgaru
U crkvi sv. Bartula Armenskoga (San Bartolomeo degli Ar-
meni) iz 1308. godine u Genovi (Italija) pohranjen je jedan
od najstarijih likova Isusa Krista.1 Prema predaji, edeški
kralj Abgar V., za vrijeme Kristova ovozemaljskoga živo-
ta, razbolio se od neizlječive bolesti, gube. Čuvši za Isusa i
njegova izlječenja, Abgar mu šalje list (pismo) u Jeruzalem
po svojem pisaru i slikaru Hananu (Anastasiju), u kojem ga
moli da dođe u Edessu/Urfu da ga izliječi. Ako Spasitelj ne
bude mogao doći u Edessu, Abgar je naložio Hananu da mu
nariše Kristovu sliku i da je donese. Hanan je u Jeruzalemu
zatekao Isusa Krista opkoljena mnoštvom naroda. Pokušao
Prikaz kralja Abgara sa Veronikinim
je stati na poveći kamen s namjerom da naslika Krista, ali ▀ rupcem
bez ikakva uspjeha. Zamijetivši nekoga čovjeka kako stoji
na kamenu da bi ga naslikao, Gospodin naloži apostolu Tomi da mu ga dovede. Krist ga je
odmah oslovio po imenu i zanimanju, rekavši: »Gdje je list vladara tvojega Abgara, koji si
mi donio iz Edesse?« Pročitavši Abgarov list, Spasitelj mu odgovara: »Blažen si, Abgare,
što si povjerovao u mene ne vidjevši me. Jer je pisano o meni: da oni koji me vide ne će
vjerovati, a oni koji me ne vide povjerovat će u mene i zadobit će vječni život. Ti mi pišeš
da dođem tebi, ali meni valja izvršiti ono radi čega sam poslan, i po izvršenju vratiti se Otcu
koji me posla. Kada budem uznesen Otcu, ja ću ti poslati jednoga od mojih učenika koji će
te potpuno izliječiti od tvoje bolesti i kroz krst darovati vječni život tebi i onima koji su s
tobom.« Nakon toga Isus je zatražio vodu da umije svoje lice, koje potom obrisa četvrtastim
ubrusom. Voda se odmah pretvori u boju, a na platnu se ocrta nerukotvoreni (nenaslikani)
1 (http://www.gruppocarige.it/gruppo/html/ita/artecultura/lacasana/2003_4/pdf/casana16_27.pdf).
— 120 —
NERUKOTVORENI ISUKRSTOV LIK
Kristov lik. Svemogući je predao platno Hananu i naložio da ga zajedno s odgovorom od-
nese natrag u Edessu.
Primivši s velikom radošću sliku i poklonivši se Kristu, Abgar je uskoro ozdravio. Je-
dino mu mali dio gube ostade na licu. Nakon Duhova u Edessu stiže apostol Tadej, koji je
potpuno izliječio kralja Abgara, obrativši ga na kršćanstvo. Abgar je Kristov lik, utisnut u
platno, pričvrstio na dasku od netrulećega drva i postavio u zidnu udubinu iznad gradskih
vrata, nakon što je s toga mjesta uklonio kip idola. Abgar se trudio na širenju kršćanstva
u svojem narodu. No njegov se praunuk vratio na mnogoboštvo i zaželio uništiti Kristov
lik. Zbog toga je edeški biskup zajedno sa svojim klericima noću zazidao u gradske be-
deme svetu Kristovu sliku sa zapaljenom uljanicom. S vremenom je to sveto mjesto palo
u zaborav, ali tijekom zauzimanja Edesse od perzijskoga cara Hozroja 545. godine, po-
novno je čudom pronađeno. Jedne noći javi se Evlaviju,
biskupu edeškomu, neka u velikoj slavi nevjesta, i poka-
zujući prstom na gradski bedem i mjesto u zidu, ona mu
reče: »Iznad ovoga bedema skrivena je božanstvena neru-
kotvorena slika Spasitelja Krista, izvadi ju iz zida i dobro
ćeš učiniti.« Kristova slika bila je pronađena netaknuta, i
pred njom je još uvijek gorjela uljanica. I ne samo da je
Kristov lik ostao netaknut nego se i preslikao na unutarnju
stranu opeka kojima je bio zazidan. Tako su grad Edessa
i njegovi stanovnici bili izbavljeni od svojih neprijatelja
milosrđem Spasitelja i pojavljivanjem nerukotvorenoga
Kristova lika. Sveto platno s Kristovim likom čuvano je
u Edessi kao najveća svetinja, a glas o njemu širio se po
cijelom kršćanskom Istoku. ▀ Mandilijon iz crkve sv. Bartula u Genovi
Daljnja povijest Kristove slike

Prvi o svetoj slici piše biskup u primorskoj Cezareji Euzebije Cezarejski (oko 265.–340.),
a zatim armenski povjesničar Movses Horenaci (410.–490.), Evagrij, crkveni otac i nauči-
telj Ivan Damaščanski (oko 675.–753.). Drugi carigradski koncil iz 787. godine spominje
svetu sliku nekoliko puta, a bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet (905.–959.) piše
da je Abgaru vijest o Kristu donio njegov sluga Hanan (Ananija) po povratku iz Egipta.
Slika se nalazila u Edessi do 944. godine, a nakon pobjede vojskovođe Ivana Kur-
kuasa, bizantski car armenskoga podrijetla Roman I. Lakapen sa svojim zetom Konstan-
— 121 —
tinom, sinom Lava Mudroga, na blagdan Velike Gospe, 15. kolovoza, svečano je prenio
iz Edesse u Carigrad (Konstantinopol) otisak Kristova lika na ubrusu. U liturgiji se slavi
16. kolovoza kao uspomena na dan prenošenja svetoga Kristova lika. Prije prenošenja bi-
zantski car u zamjenu za sliku dao je Arapima 12.000 srebrnih moneta i 200 zarobljenika.
Slika je bila pohranjena isprva u crkvi Presvete Bogorodice u Vlaherni, a zatim u crkvi
Presvete Bogorodice Faroske.
Nakon triju stoljeća boravka u Carigradu sveti lik je bio smješten u dragocjenu rizu
od zlata i srebra s filigranom – deset medaljona rize prikazuje povijest svetoga lika do
njegova svečana dolaska u bizantsku prijestolnicu. Slike počinju s lijeve strane gore na-
redbom bolesnoga Abgara da se donese Kristova slika, a završavaju čudom izlječenja s
pomoću svetoga lika u Carigradu.
Sredinom 14. stoljeća turski nasrtaji prisilili su bizantskoga cara Ivana V. Paleolo-
ga da zatraži vojnu pomoć od Republike Genove. Genova šalje u Carigrad vojni odred
pod zapovjedništvom satnika, a zatim jednoga od duždeva Genove Leonarda Montalda
(1319.–1384.). Godine 1362. Montaldo prevozi sveti Kristov lik u Genovu i čuva ga u
skrovištu svojega dvorca. Tek je na samrti otkrio postojanje svetoga lika i darovao ga je
crkvi sv. Bartula Armenskoga. Godine 1507. lik su ukrale francuske postrojbe, ali genov-
ski veleposlanici i bankari pri dvoru Luja XII. vratili su ga u Genovu.
Likovni portret Krista naslikan je temperom (najstariji primjerci te slikarske tehni-
ke potječu još iz staroga Egipta) na lanenom platnu pričvršćenom na okviru od cedra.
Istraživači datiraju vrijeme nastanka portreta u doba Rimskoga Carstva. I sada se Kristov
lik čuva u srebrnoj pozlaćenoj navlaci crkve sv. Bartula Armenskoga u Genovi, koju
su utemeljila dvojica armenskih redovnika bazilijanaca Reda sv. Bazilija s planine Crna
gora (arm. Sev Ler) u cilicijskoj Armeniji. Prema armenskoj predaji, prvi navjestitelji
evanđelja u Armeniji bili su apostoli koje je sam Krist tamo poslao. Prema jednoj legendi,
apostol Armenije bio je sv. Bartul, a prema drugoj – sv. Juda Tadej.
— 122 —
PRVOSTOLNI SVETI EČMIADZIN – ARMENSKI VATIKAN
Garegin Nžde
E čmiadzin je samostan u gradu Vagar-

šapatu (od 1945. do 1992. – grad Ečmiad-
zin); nalazi se 20 kilometara zapadno od
prijestolnice Armenije Jerevana. Duhovno
je središte armenskoga naroda i Armenske
apostolske crkve, sjedište vrhovnoga pa-
trijarha i katolikosa svih Armenaca.
Grad Vagaršapat je ustanovljen u pr-
voj polovini 2. stoljeća po kralju Vagar-
šu I. (117.–140.) iz Aršakidove dinastije,
na mjestu staroga naselja Vardgesavana.
Godine 163., nakon što su Rimljani po-
rušili Artašat, Vagaršapat postaje prije-
stolnicom Armenije. Političko je zna-
čenje grada zahtijevalo gradnju utvrde,
upravno područje koje se podudaralo sa
suvremenim granicama ečmiadzinskoga ▀ Hrayr Baze Khatcherian, Pogled na Sveti Ečmiadzin
samostana.
Povijest samostana počinje početkom 4. stoljeća, kada je sv. Grgur Prosvjetitelj
(239.–325./326.) obratio i pokrstio kralja Trdata III., koji je 295. proglasio kršćanstvo
državnom vjerom Armenije. Katedrala je svetoga Ečmiadzina najstarija bazilika u Ar-
meniji. Prema predaji, gradnju katedrale biskupu Grguru Prosvjetitelju pokazao je sam
Gospodin koji je sišao s nebesa. Ečmiadzin u prijevodu s armenskoga znamenuje (znači)
– »silazak Jedinorođenoga«. Prema podatcima povijesnih vrela, uzorita crkva podignuta
je pokraj kraljevskoga dvorca.
Prvotno je sagrađena u obliku bazilike, ali nakon oštećenja bila je pregrađena u 5.
stoljeću, za vrijeme kneza Vagana Mamikonjana, u križnom tlorisu. Godine 618. drve-
— 123 —
na kupola je zamijenjena istobitnom kamenom kupolom,

koja se do danas sačuvala u istom obliku. Stupovi na sje-
vernoj strani katedrale su iz 4. i 5. stoljeća. Trokatni je
zvonik nad zapadnim portalom iz 17. stoljeća. Rotunda sa
šest stupova izgrađena je početkom 18. stoljeća nad sje-
vernom, istočnom i južnom apsidom, čime je crkva dobila
obris peterokupolne građevine. Zidove je oslikao počet-
kom 18. stoljeća slikar Nagaš Ovnatanjan, a koncem 18.
▀ Njegova Svetost Kataolikos Garegin II. stoljeća obnovio ih je i dopunio njegov unuk Ovnatan. U
starokršćanskoj crkvi, osim glavnoga oltara u istočnoj ap-
sidi, imade još šest žrtvenika. Jedan je od njih oltar Silaska, koji je smješten u središtu
katedrale, gdje se prema tradiciji Gospodin ukazao svetomu Grguru.
U 7. stoljeću u okolici ečmiadzinskoga samostana bile su sagrađene crkva sv. Hrip-
sime (618.) i crkva sv. Gajane (630.) – klasični spomenici armenske arhitekturne baštine.
Katedrala je okružena mnogim građevinama, kao što su tzv. Kraljevska vrata Trdata III.
(17. stoljeće), samostanska blagovaonica (17. stoljeće), samostanski gostinjac »Kazarapat«
(sredina 18. stoljeća), katolikosova rezidencija (18. stoljeće), sjemenište (početak 20. sto-
ljeća), muzej riznica dobročinitelja Aleka i Mari Manukjan. Na području Ečmiadzina se
nalaze i stari hačkari, koji sliče srednjovjekovnim hrvatskim kamenim biljezima (stećcima).
Ečmiadzin je uvršten na UNESCOVU listu svjetske baštine.
▀ Njegova Svetost Aram I. katolikos Velike Kuće Cilicije
— 124 —
SIS
Vinicije B. Lupis
Kratka povijest katolikata Velike Kuće Cilicije

Povijest Velike Kuće Cilicije kao autokefalne armenske Crkve seže u vrijeme kada je
palo Armensko kraljevstvo Bagratida 1045. poslije gubitka prijestolnice – grada Anija. Iz
uništenoga kraljevstva pred Turcima Seldžucima mase Armenaca bježe u Ciliciju zajedno
s katolikatom. Katolikat je na izbjegličkom putu mijenjao sjedišta, pa je isprva stolovao
u Sivasu (1058.), potom se seli u Tavbloor (1062.), Dzamendov (1066.), Dzovk (1116.)
i Hromklu (1149.), sve do njezinog pada pod Mameluke, kada se na posljetku seli u Sis,
(1293.), tada glavni grad armenskoga Cilicijskog kraljevstva. Poslije pada kraljevstva
i zarobljivanja posljednjeg kralja Levona V. iz dinastije Lusignan, koji umire u Parizu
1393., politička situacija se iz temelja promijenila. Cilicija je tijekom gotovo tri stolje-
ća bila sigurno utočište armenskih crkvenih vlasti, a taj proces tekao je od 11. stoljeća.
Za vrijeme kralja Torosa I. utemeljuje se samostan Drazark, koji za dinastije Rubenida
postaje njihovim mauzolejom.
Sis postaje glavnim gradom ar-
menskoga Cilicijskog kraljev-
stva od 1173. godine. Tijekom
vladavine Levona II. i Hethuma
II. ukrašen je brojnim palača-
ma i crkvama. Godine 1266.
poharali su ga Mameluci, koji
ga opsjedaju i 1275., a 1369.
ga osvajaju. Na posljetku, kada
1375. tijekom pljačke spaljuju
kraljevsku palaču i katedralu,
zarobivši kralja i brojne plemi-
Vardages Surenyant (1860. – 1921.), 1909. Povrtaka kraljice Cilicije Izabele
će, Sis prestaje biti političkim ▀ (Zabel) I. (1216. – 1252.), nesuđene supruge trećeg sina Andrije II.
središtem Armenaca. Prema pi- hrvatsko-ugarskog kralja
— 125 —
▀ Toros Roslin, Kraljevska obitelj armenskog kralja Kraljevstva Cilicije Levona III. i kraljice Keran 1272.
sanju armenskog kroničara Grgura Akanca, Mameluci su tada uništili kraljevske grobove
i spalili katedralu u središtu grada.
Poslije smrti Levona V. godine 1396., naslov »kralja Armenije« prelazi na njegova
rođaka Jakova I. Ciparskog, koji u Ciliciji pod svojom vlašću drži jedino snažnu tvrđa-
vu na sićušnom otoku Korikosu. Kada 1402. godine Turci (ne anadolijski, nego sred-
njoazijski, pod vodstvom Timura, osnivača Timuridskog Carstva) od Arapa preotimaju
Ciliciju, oko 30.000 bogatijih Armenaca izbjeglo je iz Cilicije na Cipar, pod zaštitu
svojega kralja.
Crkva tada preuzima vodstvo nad armenskom zajednicom i katolikos postaje etnar-
hom, odnosno predstavnikom naroda. Nestankom armenske kraljevine s političke scene
iznova se postavilo pitanje biranja katolikosa na središnjem etničkom prostoru, poslije
smirivanja i obnavljanja života u Velikoj Armeniji. Kada je 1441. Kirakos I. Virapetsi
imenovan katolikosom u Svetom Ečmiadzinu, u isto vrijeme rezidirao je katolikos Sisa
Grgur IX. Mousabegian (1439.–1446.) kao katolikos Cilicije. Od 1441. do danas postoje
dva katolikata Armenske apostolske crkve, s istim pravima, privilegijama, i svaki sa svo-
jim jurisdikcijama. Tijekom Prvoga svjetskog rata i armenskoga genocida 1915. katolikat
u Sisu i samostan sv. Sofije, koji je bio njegovo sjedište, uništeni su. Posljednji katoli-
— 126 —
SIS
▀ Pogled na katolikat u Sisu i ostatke ▀ Pogled bočno na kompleks katolikata i

cilicijske kraljevske palače ostataka palače cilicijskih kraljeva
▀ Tlocrt crkve sv. Sofije u kompleksu

katolikata
kos u Sisu bio je Sahag II. od Cilicije

(1902.–1939.), koji je poveo armenski
narod u izbjeglištvo. Od 1930. katoli-
kat Velike Kuće Cilicije ima sjedište
u Anteliasu, te uporno inzistira da mu
se vrate sjedišta, sve crkve i samostani
razrušeni i okupirani od Turaka u da-
našnjoj Republici Turskoj i u turskom
▀ Pogled na Stari Katolikat na lokaciji Hin Vank u Sisu dijelu Cipra.
Sveta Sofija – sjedište katolikata

Poslije 1375. katolikos ostaje jedinim predstavnikom armenskog naroda, i na mjestu
spaljene kraljevske palače gradi se Nor Vank (Novi samostan) kao rezidencija kato-
likosa. Kraljevsku palaču bio je sagradio cilicijski kralj Hetoum I. (1226.–1269.) sa
svojom crkvom sv. Sofije. Trobrodna crkva sv. Sofije bila je obnovljena, kao i cijeli
kompleks za katolikosa Giragosa I. Achabahiana (1797.–1822.). Stari katolikat nalazio
se na lokaciji Hin Vank (Stari samostan), koji je obnovio katolikos Ghougas Achaba-
hian (1731.–1737.), a obnovom novog sjedišta katolikata na mjestu kraljevske palače
Hin Vank postaje središtem naobrazbe. U Hin Vanku nalazila se Gospina crkva – Sourp
Asdvadzadzin.
U središtu grada Sisa nalazila se malena crkva sv. Sarkisa, dijelom sačuvane struk-
ture iz vremena Cilicijskog kraljevstva. U gradu Sisu bilo je više crkava: Gospina crkva
(Sourp Asdvadzadzin), Sourp Minas, Sourp Boghos – Bedros, Sourp Hagop, Sourp Zora-
— 127 —
varats, Sourp Nigoghayos, Sourp Simeon, Sourp Sdepanos, Sourp Mergerios, i još cijeli
niz crkava koje su bile u ruševnom stanju.
Nedaleko od grada Sisa nalazio se važan samostan Trazarg, utemeljen u 10. stoljeću,
koji u doba Tosora I. (1100.–1129.) postaje jedan od najvažnijih armenskih kulturnih sre-
dišta tijekom srednjovjekovnog razdoblja. Samostan je obnovio arhitekt Kevork Maghrig
iz Vasbouragana. Samostanska crkva bila je posvećena Gospi (Sourp Asdvadzadzin), a u
njoj su pokopani brojni kraljevi, kraljevići i katolikosi, poput cilicijskih kraljevićâ Torosa
I., Torosa II., Roupena II. (1169.), Torosa III. (1293.–1298.), kralja Hetouma I. (1226.–
1269.), kraljice Zabel (1222.–1252.), katolikosa Gosdatina iz Lambrona (1323.–1326.),
te glasoviti minijaturist Sarkis Bizdag i arhitekt Kevork Meghrig.
LITERATURA
Skupina autora (Raymond KÉVORKIAN, Mihran MINASSIAN, Lévon NORDIGUIAN, Michael PABO-
UJIAN i Vaché TACHJIAN), Les Arméniens de Cilicie. Habitant, mémoire et identité, Beirut,
2012.
Amine Jules ISKANDAR, La Nouvelle Cilicie: Les Arméniennes du Liban, Antelias, 1999.
▀ Grafika grada Sisa u ciliciji u XIX. st.
— 128 —
STAROKRŠĆANSKE MUČENICE HRIPSIME I GAJANE
Artur B. Bagdasarov
S veta Hripsime i sveta Gajane su starokršćanske mučenice. Prema životopisu sv. Gr-
gura Prosvjetitelja, koji je napisao Agafangel, tajnik kralja Trdata III. (287.–330.), rimski
car Dioklecijan (oko 243.–316.) razaslao je glasnike po svim rimskim provincijama da
mu nađu najljepšu djevicu za ženu. Takva je bila pronađena u jednom ženskom samo-
stanu, i zvala se Hripsime. Mlada djevojka je zavjetovala svoj život Kristu. Glasnici su
naredili nekomu slikaru da naslika Hripsime i poslali su caru Dioklecijanu njezinu sliku.
Ugledavši nevjerojatnu djevojačku ljepotu, Dioklecijan ju je poželio za ženu. Doznavši
za carevu želju, na nagovor opatice Gajane, Hripsime tajno bježi u Armeniju sa 37 djevica
iz toga samostana i nastanjuje se u blizini gore Ararat. Tu su rimske djevice počele raditi
u vinogradima, a najsnažnije su išle i u najbliži grad zarađivati kruh sebi i sestrama.
Doznavši da je Hripsime s djevicama pobjegla u Armeniju, Dioklecijan armenskomu
kralju Trdatu III. šalje poruku da pronađu djevicu i dovedu mu ju. Trdat ju je pronašao,
ali sâm se zaljubio u Rimljanku. Mlada ga je kršćanka najodlučnije odbila, zavjetovavši
djevičanstvo Kristu. Ne osvojivši Hripsime, kralj je izišao iz ložnice i zapovjedio da po-
zovu njezinu susestru Gajane.
Kralj ju je zamolio da uvjeri Hripsime da se ne protivi volji kralja. Gajane je namjer-
no počela razgovarati s Hripsime na latinskom da ju Armenci ne bi razumjeli. Govorila
joj je ne o onom što je kralj od nje htio, nego o djevičanskoj čistoći i redovničkim zavje-
tima. Poučavala ju je da bude doživotna i vječna zaručnica Kristova.
»Bolje je za tebe, Kristova djevice«, govorila je Gajane, »ovdje umrijeti privremeno,
nego tamo na nebu vječno. Zar ne znaš što je govorio u evanđelju tvoj najprekrasniji
zaručnik Isus Krist: ‘Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali dušu ne mogu ubiti’ (Mt 10,
28). Nikada ne učini grijeha čak ako te bezbožni kralj poželi i ubiti. To će biti pred čistim
i vječnim tvojim zaručnikom najbolja pohvala tvojemu djevojaštvu.«
Pojedini nazočni koji su razumjeli latinski, sve su ispripovijedali drugim kraljevskim
slugama. Gajane su kamenom izbili zube. Ne mogavši privoljeti Hripsime, Trdat se jako
razbjesnio i dao načiniti strašno mučilo. Najprije su Hripsime odrezali jezik, zatim, ogo-
— 129 —
livši ju, privezali su joj ruke i noge za četiri stupa i palili ju svijećama. Nakon toga, oštrim
kamenom rasparali su joj trbuh tako da su joj ispali unutarnji organi. Na posljetku, isko-
pali su joj oči i rasjekli tijelo na dijelove. Opaticu Gajane i još dvije djevice zadesila je ista
mučenička smrt. Najprije su njoj, potom i tim dvjema djevicama, prebili noge, objesivši
ih naglavce, i s njih živih derali kožu, a zatim su im prerezali straga vrat i odrezali jezike.
Nakon toga, oštrim kamenom rasparali su im utrobu tako da su im ispali unutarnji organi,
te mačem odsjekli glave. Slično je Trdat učinio i drugim djevicama, odrubivši im mačem
glave. Tako su mučeničkom smrću Hripsime i djevice otišle k svojemu zaručniku Kristu.
Nakon toga zvjerskog čina kralja Trdata stiže Božja kazna. Prvo padne u sjetu, a za-
tim u manenost. Trdat se pokajao i zatražio od Krista oprost, nakon čega je ozdravio. Sv.
Grgur Prosvjetitelj ga je pokrstio, a s njim i armenski narod. Godine 301. kralj Trdat je
prihvatio kršćanstvo i iste godine proglasio ga je državnom vjerom, dakle, prije nego što
je to na Zapadu učinio Konstantin Veliki.
Crkva sv. Hripsime

Crkva sv. Hripsime sazidana je prema
četverokutnom planu i tijekom sto-
ljeća doživjela je nekoliko nadograd-
nji. Trijemovi na zapadnom i južnom
ulazu srušeni su, a prozori apside su
zazidani. U četirima kutovima raz-
mješteni su sporedni oltari. U jednom
od njih pod žrtvenikom nalazi se grob
sv. Hripsime. Godine 1790. crkvi je
dodan zvonik. U sporednom oltaru
čuvaju se sedefom inkrustirana prije-
stolna vrata iz 1741. godine. Crkva sv.
Hripsime uvrštena je na UNESCOVU
listu svjetske baštine. ▀ Crkva sv. Hripsime
Crkva sv. Gajane

Crkva sv. Gajane nalazi se blizu ečmiadzinske katedrale iz 303. godine. Sazidana je 630.,
u doba katolikosa Ezre I. Izgled joj je ostao nepromijenjen usuprot djelomičnoj obnovi
— 130 —
STAROKRŠĆANSKE MUČENICE HRIPSIME I GAJANE
kupole i pojedinih stropova 1652. godine. Crkva sv. Gajane nadsvođena je trobrodna
bazilika s osmerokutnim tamburom, naslonjenim na četiri unutarnja stupa koji razdva-
jaju unutrašnjost crkve na tri lađe. Srednji dijelovi bočnih lađa nešto su više povišeni i
pokrivaju svodove te formiraju poprječnu lađu. Na istočnom zidu unutrašnjosti crkve po-
lukružna je apsida s pravokutnom komorom na objema stranama. Glavni od triju portala
ulazi kroz trijem u obliku luka, dok se dva bočna portala nalaze na sjevernim i južnim
zidovima. U portiku s lukovima se nalazi nekropola najvišega armenskoga svećenstva.
Crkva sv. Gajane uvrštena je na UNESCOVU listu svjetske baštine.
▀ Mozaik sv. Hripsime
— 131 —
AGHTAMAR – CRKVA SV. KRIŽA
Vinicije B. Lupis
C rkva sv. Križa (arm.: Սուրբ Խաչ, Surb Khach) sagrađena je na otoku Aghtamaru
kao dvorska crkva kraljeva iz kraljevstva Vaspurakan. Kralj Gagik I. Artsruni (908.–
943./944.), koji je otok Aghtamar izabrao za svoju rezidenciju, dao je sagraditi crkvu
sv. Križa. Arhitekt – redovnik Manuel sagradio je crkvu između 915. i 921., ugledavši
se poslije tri stotine godina na oktogonalni nacrt crkve sv. Hripsime, ali s mnogo čišćim
pristupom arhitektonskog predočavanja njezinog volumena. Armenska arhitektura iz
10. stoljeća bila je svojevr-
sna renesansa arhitekton-
skih rješenja iz 7. stoljeća.
Razlog je taj što armenska
arhitektura iz 7. stoljeća po-
znaje brojne primjere central-
nih građevina (osmerolisnih,
šesterolisnih i četverolisnih),
nastalih po uzoru na iskustva
kasnocarskih mauzoleja na
Zapadu i Istoku. Tako i crkve
samostana Horomos u Gos-
havanku, građene 928.–953.,
kao i katedrala u gradu Ani,
građena od 989. do 1001. od
arhitekta Trdata, svjedoče o ▀ Arhitekt Manuel sagradio je crkvu sv. Križa između 915. - 921. na otoku Aghtamar
tom blistavom razdoblju ar-
menske arhitekture. Aghtamar, čija osnova se može, ali i ne mora, tražiti u kasnocarskim
mauzolejima, posve je autohtona. Vanjski zidovi crkve sv. Križa ukrašeni su bogatom
dekorativnom skulpturom. Isto tako, sustav slijepih lukova i polustupova razigrao je cr-
kvenu površinu. Riječ je o iznimno vrijednom primjeru armenske arhitekture, na kojem
— 132 —
AGHTAMAR – CRKVA SV. KRIŽA
su uporabljene mnoge inovacije u arhitekturi, koje će se u Europi pojaviti tek kasnije.

Armenski arhitekti umnogome su utjecali na romaničku i gotičku arhitekturu.1
Između 1116. i 1895. Aghtamar je bio sjedište istoimenoga armenskog katolikata.
Posljednji katolikos na Aghtamaru Khacatur III. umro je 1895. godine, a tijekom armen-
skoga genocida 1915. redovnici su pobijeni, crkva sv. Križa desakralizirana, a redovničke
zgrade uništene. Poslije desetljeća uništavanja, turske su vlasti u razdoblju od 2005. do
2007. crkvu obnovile kao muzej i otvorile ju posjetiteljima, ne vrativši je u ruke Armen-
ske apostolske crkve, no poslije duge rasprave, 2010. godine, na vrh kupole vraćen je križ.
▀ Detalj crkve sv. Križa na otoku Ahtamar
1 http://www.virtualani.org/aghtamar; Richard KRAUTHEIMER, Early Christian and Byzantine architecture,

Hong Kong, 1986., 328–329.
— 133 —
KHOR VIRAP
Vinicije B. Lupis
C rkva Khor Virap (armenski Խոր Վիրապ, znači duboka jama) smještena je u ararat-
skoj dolini tik uz granicu s Republikom Turskom, južno od grada Artašata. Ona je jedno
od najvažnijih armenskih hodočasničkih mjesta jer je, prema predaji, armenski kralj Trdat
III. utamničio sv. Grgura Prosvjetitelja na četrnaest dugih godina u dubokoj jami, iznad
koje je potom sagrađena kapela.
Prvotnu kapelu, kao mjesto čašćenja kulta sv. Grgura Prosvjetitelja, sagradio je 642.
Nerses III. Graditelj. Tijekom duge povijesti kapela je više puta obnavljana, a pokraj ru-
ševina starije kapele i samostana sagrađena je veća crkva posvećena Gospi (St. Astvatzat-
zin) 1662. godine, i danas se crkveni obredi održavaju upravo u njoj. Tada je sagrađen i
obrambeni zid uokolo crkve, pa se crkveni kompleks doima poput utvrde. Bočno uz novu
crkvu smještena je jednobrodna crkva St. Gevorg s polukružnom apsidom; pod njom se u
dubokoj jami nalazi zatvorska ćelija.
▀ Hrayr Baze Khatcherian, Pogled na Khor Virap i planinu Ararat
— 134 —
GEGHARD - SAMOSTAN ISKLESAN U STIJENI
Artur B. Bagdasarov
N a području Armenije, prema UNESCOVU popisu, nalazi se desetak starih spome-

nika, koji se ubrajaju u svjetsku kulturnu i duhovnu baštinu, a jedan od njih je samostan
Geghard (arm. geghard ‘koplje’) ili Geghardavank (arm. geghardavank ‘samostansko
koplje’). Suvremeni naziv Geghard samostan je dobio u 13. stoljeću, kada je tamo do-
neseno Longinovo koplje, kojim je proboden Isus na križu. Koplje je, prema legendi, u
Armeniju donio apostol Juda Tadej, a danas se čuva u Ečmiadzinu, duhovnom središtu
Armenske apostolske crkve. Samostanski sklop (kompleks) nalazi se u armenskoj pokra-
jini Kotajk, četrdesetak kilometara jugoistočno od glavnoga grada Jerevana.
Povijest
Samostan je osnovan u 4. stoljeću, na mjestu gdje je u špilji bio sveti izvor još u vrijeme
mnogoboštva. Zato je na samom početku postojanja dobio ime Ajrivank, što u prijevodu
s armenskoga znači ‘špiljski samostan’. Prema legendi, osnovao ga je sv. Grgur Prosvje-
titelj, koji je pokrstio Armence 301. godine. Samostan je doživio nekoliko velikih stra-
danja od arapskih osvajača u 9. i 10. stoljeću i u neznatnoj mjeri od potresa. Osvajači su
ga rušili, uništavajući crkvenu imovinu i vrijedne rukopise. Samostan je obnovljen u 12.
i 13. stoljeću u doba srednjovjekovne armenske dinastije Bagratida. U 13. stoljeću dobio
je vodoopskrbni sustav i zatvoren je visokim zidinama, a redovnici su živjeli u ćelijama
isklesanima u stijenama ispred ulaza u zidinama.
Samostanski kompleks
Samostanski kompleks (sklop) čine: glavna crkva Kathoghikè, Gavit (samostanska ri-
znica), špiljska crkva Avazan (arm. avazan ‘cisterna za vodu’), Žamatun (grobnica i dru-
ga špiljska crkva Astvacacin /Bogorodičina crkva/), kapela sv. Grgura i drugo. Neke od
građevina u samostanu su isklesane u živim stijenama, dok su neke samo preoblikovane
— 135 —
▀ Hrayr Baze Khatcherian, Samostan Geghard
špilje, ali najljepše su raskošne građevine koje su spojene s prirodnim špiljama kao di-
jelovima unutrašnjosti. U tradiciji armenske narodne arhitekture građevine su pokrivene
slojevitim krovovima, pri čemu su središnji viši, i stoje na četiri snažna stupa unutar
građevine. Crkva Kathoghikè sagrađena je 1215. godine uz pokroviteljstvo braće Zakare
i Ivane. Sagrađena je izravno nasuprot planini. To je klasična armenska crkva križnoga
tlocrta s kupolom na sjecištu njegovih krakova, koja iznutra ima stalaktite. U njezinim ku-
tevima nalaze se male dvokatne kapele, a unutarnji zidovi su ukrašeni mnogim reljefima
simbola i natpisima pokrovitelja. Na južnom pročelju crkve ugrađena su vrata s divnom
rezbarijom. Zapadno od glavne crkve nalazi se pričvršćena u stijenu samostanska riznica,
koja je sagrađena između 1215. i 1225. godine. Gavit se koristio za obuku i sastanke, a
također za prijam hodočasnika i posjetitelja. Špiljska crkva Avazan nalazi se sjeveroza-
padno od Gavita. Bila je isklesana 1240-ih godina na mjestu stare špilje s izvorom. Izgra-
— 136 —
GEGHARD - SAMOSTAN ISKLESAN U STIJENI
dio ju je graditelj (arhitekt) Galdzak. Kneževa grobnica i druga špiljska crkva Astvacacin
smještena je u istočnom dijelu Avazana. Ona je isklesana 1283. godine; vjerojatno ju je
isklesao graditelj Galdzakom. Pod podom se nalazi kneževa grobnica – Prošjan. Sjeverno
od te grobnice postoje i druge obiteljske grobnice iz 1288. godine. Najstarija građevina,
kapela sv. Grgura Prosvjetitelja, sagrađena je 1177. godine i udaljena je sto metara od
ulaza u samostan.
▀ Pogled na samostanski kompleks Geghard
— 137 —
TATEVSKI SAMOSTAN I SVEUČILIŠTE U ARMENIJI
Artur B. Bagdasarov
T atevski srednjovjekovni samostan (arm.

Տաթեւի Վանք) nalazi se na jugoistoku Arme-
nije, na području stare armenske provincije Sju-
nik, u blizini grada Gorisa. Izgrađen je na viso-
ravni, na rubu dubokoga klanca rijeke Vorotan
(arm. vorotan ‘gromovita’). Ograđen je širokim
zidovima, ima kule i široka vrata. Samostan je
bio središte duhovnoga i kulturnoga života ta-
danje srednjovjekovne Armenije. ▀ Stara fotografija samostanskog kompleksa Tatev
Utemeljenje
Postoji nekoliko predaja o nazivu Tatev. Prema jednoj, samostan je dobio ime po učeniku
svetoga apostola Jude Tadeja Eustateusu ili Stateusu, koji je propovijedao kršćanstvo u
tom dijelu Armenije i tamo mučenički pogubljen. Prema drugoj pučkoj predaji, arhitekt
je, završivši gradnju crkve i podignuvši križ na kupolu, uzeo dvije daske i rekao: »Duh
Sveti dao mi je krilo.« Nakon toga daske su se pretvorile u krila i on je odletio. Armenski
ta tev znači ‘dao mi je krilo’.
Povijest
Samostan su od 895. do 906. godine gradili knez Ašot iz dinastije Bagratida i njegova
žena Šušan, a također i knez Gegarkunik Grgur Supan II. i knez Balkan Dzagik. Već je na
početku 11. stoljeća u samostanu živjelo više od tisuću redovnika, te različitih majstora
i obrtnika. Tatevski samostan je doživio nekoliko velikih stradanja tijekom seldžučkih
najezda u 12. stoljeću, Tamerlanovih napada od 1381. do 1387. godine, perzijskih (šaha
Šakruha) u 15. i u 18. stoljeću, te potresa u 12. (1136.) i 20. (1931.) stoljeću. Osvajači su
— 138 —
TATEVSKI SAMOSTAN I SVEUČILIŠTE U ARMENIJI
ga stalno orobljivali, spalju-

jući desetke tisuća vrijednih
spisa, tvarnih i crkvenih do-
bara. Turci Seldžuci su 1170.
godine spalili desetak tisuća
rukopisa i razorili većinu sa-
mostanskih građevina. Sa-
mostan je čuvao 9800 svetih
relikvija, uključujući i vlas
Bogorodice. U vrijeme roda
Orbeljan u 14. stoljeću zapo-
čelo je s radom poznato Ta-
tevsko sveučilište. ▀ Pogled na samostan Tatev
Samostanske crkve
Samostanski sklop čine tri crkve: sv. Pogosa i Petrosa (sv. Pavla i Petra), crkva sv. Grgura
Prosvjetitelja i crkvica Astvacacin (Bogorodičina crkva).
Crkva sv. Pogosa i Petrosa je sagrađena u 10. stoljeću (895.–906.) na mjestu stare crkvi-
ce sv. Hač (arm. hač ‘križ’). Na zapadnom zidu crkve nalazi se hačkar (arm. hačkar ‘kameni
križ’), koji sliči stećcima u Dalmaciji, Hercegovini, Sandžaku i Crnoj Gori. Hačkar, koji je
podigao biskup Hovanes, govori posjetiteljima o povijesti stvaranja crkve. Crkva je sagra-
đena 848. godine u doba vladavine biskupa (mitropolita) Davida. Unutarnji zidovi crkve
nekoć su bili ukrašeni freskama. Inozemni majstori fresaka dovedeni su u Tatev iz Konstan-
tinopola 903. godine. Sučelice crkvi nalazi se grobnica sv. Grgura Tatevacija.
Crkva sv. Grgura Prosvjetitelja se nalazi uz južni zid crkve sv. Pogosa i Petrosa, i sagra-
đena je između 836. i 848. godine, uz veliku financijsku potporu sjuniškoga kneza Filipa.
Knez je samostanu darovao selo Tatev. Samostan je u okolici Sjunika imao nekoliko sela.
Astvacacinska crkva je podignuta 1087. godine u doba vladavine biskupa (mitropolita) Gr-
gura. Godine 904. u čast Trojstva gradi se Gavazan (arm. gavazan ‘stup’) koji predstavlja
viseći stup; visok je 8 metara, a na njegovu vrhu je hačkar (kameni križ). Stup je izgrađen po
načelu brenceta (klepca) i služio je kao poseban seizmograf. Seizmički valovi, štoviše i do-
dir ruke, pomiču stup iz ravnoteže, uzrokujući njegovo zibanje (njihanje). Zibanje brenceta
upozoravalo je samostansko pučanstvo o približavanju neprijateljske vojske i mogućega
potresa. To je jedini crkveni spomenik koji je neoštećen preživio sve najezde i potrese.
— 139 —
Tatevsko sveučilište
Godine 1345. armenski filozof i pedagog Ovanes Voroteci (1315.–1388.) utemeljuje u
samostanu Tatevsko sveučilište. Nakon njegove smrti Sveučilište vodi njegov učenik Gr-
gur Tatevaci (1346.–1409.). Na Sveučilištu je studiralo od 100 do 300 učenika, a obuka je
trajala 7 do 8 godina. Tatevsko sveučilište je pripremalo vjeroučitelje, propovjednike, pe-
dagoge, glazbenike i strukovnjake na području znanosti i umjetnosti. Sastojalo se od triju
odjela. Na prvom odjelu, osim studiranja Svetoga pisma i djela crkvenih otaca, proučavali
su spise starogrčkih filozofa te starogrčki jezik. To su djela Aristotela, Filona Aleksandrij-
skoga, Platona, Porfirija iz Tira, Zenona i drugih. Na Sveučilištu su se osim bogoslovnih
i mudroslovnih (filozofskih) znanosti izučavali računstvo (aritmetika), zvjezdoznanstvo
(astronomija), anatomija, zemljopis, medicina, kemija i drugi predmeti. Izučavali su se
također armenski i strani jezici, pravopis, povijest, književnost, pjesništvo, besjedništvo
(retorika) i propovjedna vještina. Na drugom odjelu poučavale su se različite vrste sli-
karstva. Učenici su učili slikati por-
trete i krajolike, izučavati vještinu
izrade minijatura, zidno slikarstvo,
a također i vještinu prepisivanja i
opremanja knjiga. Omiljeni pred-
met učenikâ bio je krasopis. Na
trećem sveučilišnom odjelu preda-
vali su se glazba i crkveno pjevanje.
Zahvaljujući sv. Tatevaciju, Sveuči-
lište je postalo važno središte svear-
menskoga duhovnoga, kulturnoga i
znanstvenoga života. ▀ Detalj samostanskog kompleksa Tatev
LITERATURA
Gevond OGANESJAN, Svjatoj Grigorij Tatevaci i jego naravoučenije, Nojan Tapan, Erevan, 2009.
http://fr-ghevond.livejournal.com/6135.html.
http://www.findarmenia.com/arm/sights/tatev/.
http://noev-kovcheg.ru/mag/2012-02/3044.html.
— 140 —
CRKVA CICERNAVANK – PRASTARI SPOMENIK
KRŠĆANSKE ARHITEKTURE
Artur B. Bagdasarov
C rkva Cicernavank (crkva sv. Grgura Pro-

svjetitelja) iz 4.–6. stoljeća nalazi se u Gor-
skom Karabahu (Arcahu) na području sela
Kašatak, na desnoj obali rijeke Ahavno. Cr-
kva ima veliko značenje za kršćanski svijet.
To je jedna od najbolje sačuvanih pravokut-
nih crkava iz toga razdoblja. U njoj je pohra-
njen mali prst apostola Petra (arm. tsitsern
‘mali prst’). Cicernavank ulazi u skupinu
prastarih spomenika rane srednjovjekovne ▀ Anna Givergizyan, Tsitsernavanq pogled na baziliku
kršćanske arhitekture.
Godine 1633. uokolo crkve sagrađeni su debeli zidovi s velikim lučnim vratima.
Poslije je u južnom dijelu crkve bila sagrađena blagovaonica, sudska dvorana, koja je
obnovljena 1799. godine. U osnovi arhitektonske kompozicije je trobrodna bazilika »za-
padnoga« tipa. U svojem planu crkva je izduženi pravokutnik, koji je usmjeren po osi
istok – zapad. Bazilika je sazidana od čistoga tesanoga kamena.
U iskopinama crkve pronađeni su jedinstveni stari grobovi mučenika s trnovim vi-
jencima, koji su podnijeli teške muke i dali život svjedočeći svoju duboku vjeru i ljubav
prema Kristu. Crkva je obnovljena od 1999. do 2000. godine, a u njezinom južnom dijelu
sada se nalazi muzej u kojem su izloženi crkveni predmeti iz prvih stoljeća kršćanstva, a
također i ulomci arhitekturnih dijelova. Do 20. stoljeća crkva je bila otvorena za vjernike
i bila je mjesto hodočašća za blagdane Uzašašća (Spasova) i Uzvišenja svetoga Križa.
— 141 —
SAMOSTANSKI KOMPLEKS GOŠAVANK
Artur B. Bagdasarov
S amostanski kompleks Gošavank iz 12. do 13. stoljeća nalazi se u selu Goš na slikovitoj
visoravni, 15 km zapadno od grada Diližan. Osnovao ga je Mhitar Goš blizu samostana
Getika (porušenoga u potresu), uz potporu knezova Ivane i Zakare Zakarjan. Prva drvena
crkva sv. Grgura Prosvjetitelja sagrađena je 1188. godine. Mhitar Goš (oko 1120.–1213.)
bio je poznati društveni djelatnik, znanstvenik, autor prvoga armenskoga zbornika za-
konâ, pedagog i basnopisac. Nakon njegove smrti samostan su počeli zvati njegovim
▀ Anna Givergizyan, pogled na samostanski kompleks Gošavank
— 142 —
SAMOSTANSKI KOMPLEKS GOŠAVANK
imenom. Gošavank je bio jedno od važnih kulturnih središta srednjovjekovne Armenije.

Na području samostana postojali su akademija i sjemenište. Tamo su se studirali armenski
jezik, strani jezici, teologija, filozofija, pravne znanosti, retorika i slikarstvo. Samostan je
također bio veliko gospodarsko središte. Samostansko vino izvozilo se čak i u Gruziju.
Prema predaji, u gladnim godinama sam opat Mhitar Goš odmjeravao je zaimačom (go-
šem) pšenicu i dijelio ju seljacima.
U Gošavanku je sačuvano nekoliko crkava: crkva sv. Bogorodice (1191.–1196.),
kapelica sv. Hripsime (1208.), crkva Grgura Prosvjetitelja (1237.–1241.) s predvorjem
(1197.–1203.), crkva sv. Grgura (1241.), te zgrada za knjigotiskanje (do 1231.), zvonik
(1291.) i druge zgrade. Većinu zgrada sagradio je arhitekt Mhitar te majstori Grigor i Za-
kios. U samostanskoj crkvi sv. Grgura Prosvjetitelja sačuvan je poznati armenski hačkar
majstora Pogosa. Jugozapadno od kapelice sv. Hripsime nalazi se grob Mhitara Goša.
Samostanski kompleks obnavljan je od 1950. do 1960. godine.
— 143 —
SAMOSTANSKI KOMPLEKSI NORAVANK I GANDZASAR
Artur B. Bagdasarov
Noravank
Samostanski kompleks Noravank smješten je na izbočini dubokoga klanca pritoka rijeke
Arpa i okružen je crvenkastim stijenama. U prijevodu s armenskoga Noravank znači – »Novi
samostan«. Najstarija građevina toga kompleksa je crkva sv. Karapeta, koja je sagrađena u
9.–10. stoljeću. Samostan je 1205. godine utemeljio biskup Ovanes. Od 1216. do 1217. go-
dine sjevernije od porušene crkve sv. Karapeta građena je istoimena crkva i uz nju predvorje
(arm. gavit) – rodovska grobnica knezova Orbeljan. Godine 1275. majstor Siranes gradi još
jednu crkvu – sv. Grgura Prosvjetitelja, koja je grobnica kneza Smbata Orbeljana.
Povijest samostana tijesno je povezana s djelatnošću poznatoga kipara i arhitekta
srednjovjekovne Armenije Momika (1250.–1339.). Upravo po narudžbi kneza Burtela
▀ Anna Givargizyan, samostanski kompleks Noravanka ▀ Hrayr Baze Khatcheturianm samostan-

ski kompleks Noravank pod snijegom
— 144 —
SAMOSTANSKI KOMPLEKSI NORAVANK I GANDZASAR
Orbeljana sagrađena je crkva sv. Bogorodice

(arm. Surb Astvacacin) – unikatna dvokatna
zgrada. Tamo možemo na bareljefu vidjeti
čovječji lik Boga Oca. U to vrijeme prikazi-
vanje Boga Oca u čovječjem liku bilo je vrlo
neobično, pa i izazovno, jer su ga u pravi-
lu crtali ili kao ruku koja blagoslivlja ili kao
zraku. Pokraj zida crkve pokopan je i sam
▀ Luneta portala crkve iz samostana Noravank majstor Momik.
Gandzasar
Gandzasar u prijevodu s armenskoga znači
‘planina bogatstva’ – planina koja ima puno
rudnika srebra. No bogatstvo toga područja
zapravo je samostanski kompleks iz 13. sto-
ljeća. Sastoji se od katedrale sv. Ivana Kr-
stitelja i predvorja (gavita). Prema predaji,
upravo ondje pokopana je odrubljena glava
Ivana Krstitelja. Izgradnja katedrale počela
je 1216. godine po narudžbi hačenskoga kne-
za Asana Džalala Vahtangjana, a predvorje je
sagradila kneževa žena Mamkan. Na otvore- ▀ Samostana Gandzasar
▀ Detalj kupile samostanske crkve
— 145 —
nje katedrale 1240. godine došlo je 700 gostiju. Osim katedrale i predvorja, u Gandzasaru
se nalaze redovničke ćelije, blagovaonica i zgrada sjemeništa. U zidinama samostana
čuva se oko 200 tekstova na armenskom jeziku
Zadivljuje bogata unutarnja i vanjska dekoracija katedrale, s izvrsnim kamenorezima
koji su raznoliki po svojim ornamentalnim motivima, te virtuozna tehnika rezbarenja.
Gandzasar je tijekom stoljeća gotovo u cijelosti sačuvao svoj izgled.
▀ Samostan Gandzasar
— 146 —
SAMOSTANI OVANAVANK I MARMAŠEN
Artur B. Bagdasarov
Ovanavank
Samostanski kompleks Ovanavank iz 5.–13. stolje-
ća nalazi se u slikovitom mjestu na lijevoj strani
klanca rijeke Kasah, blizu sela Ovanavank. Prema
predaji, utemeljitelj i opat samostana bio je prvi ka-
tolikos Armenije sv. Grgur Prosvjetitelj, koji je u
njemu pokopao relikvije sv. Ivana Krstitelja. Upra-
vo zato ovo sveto mjesto dobilo je ime Ovanavank. ▀ Samostanski kompleks Ovanavank na obali rijeke Kash
Armensko ime Hovanes/Ovanes znači Ivan.
Najstarija građevina je bazilika sv. Grigora iz 5.–6. stoljeća. Godine 1216.–1221. knez
Vače Vačutjan s južne strane dograđuje crkvu sv. Karapeta. Zapadni ulaz u crkvu lijepo
je urešen rezbarskim šarama, a na bareljefu je sadržaj alegorije o »Mudrim i nerazumnim
djevicama«. U sakristiji desno od oltara nalazi se izlaz koji vodi prema klancu rijeke Kasah.
Jednoć su u selo došli neprijatelji s nakanom da njegov puk stave na muke i zatru ga. Sta-
novnici sela skupili su se u dvorištu samostana i zamolili neprijateljskog vođu da im prije
smrti dopusti da se pomole u crkvi. Satrap im je dao svoje suglasje. Seljaci su po redu ulazili
u crkvu i kroz otvor u sakristiji odlazili prema klancu rijeke. Tako su se spasili od nemi-
novne smrti. Godine 1250. gradi se predvorje. Ovanavank je bio jedno od kulturnih središta
zemlje Ajrarat. Od konca 16. stoljeća u samostanu je radila škola u kojoj su se izučavali
filozofija, glazba i nekoliko vidova umjetnosti. Dvadeset rukopisa iz toga samostana danas
se čuva u Institutu rukopisa Matenadaran u Jerevanu.
Marmašen
Marmašen je slikoviti kompleks iz 10. stoljeća, koji se nalazi u dolini rijeke Ahurjan. U
srednjem vijeku bio je središte duhovnoga života, a poslije je preuređen u seosku crkvu.
— 147 —
Pokraj Marmašena sačuvan je natpis urartskoga kralja Argištija I. (7. stoljeće pr. Kr.) koji
svjedoči o zaposjedanju zemlje Eriahi (povijesno područje Širak). Procvat Marmašena
bio je u 10. stoljeću, kada je armenski sparapet (vrhovni zapovjednik) Vagram Pahlavuni
ondje pokrenuo veliku gradnju. Kompleks Marmašen sastoji se od četiriju crkava, pred-
vorja i male kapele. Na rijeci Ahurjan sačuvani su ostatci porušenoga starinskoga mosta.
Samo za glavnu crkvu postoji točan nadnevak početka i završetka izgradnje. Izgradnja
crkve počela je 988., a završena je 1029. godine. Marmašenska crkva vrhunsko je djelo
srednjovjekovne armenske arhitekture. U sjeveroistočnom kutu glavne crkve sačuvano
je groblje sparapeta i utemeljitelja Vagrama Pahlavunija. Arhitektonska rješenja koja su
majstori rabili pri gradnji te crkve susreću se u zapadnoeuropskoj crkvenoj arhitekturi
kasnijega razdoblja. Osnovne građevine urešene su lučnim nišama i lažnim lučnim svo-
dovima. Slične crkve postoje u Italiji (Pisa) i u Francuskoj, no izgrađene se znatno kasnije
od crkve u Marmašenu.
▀ Samostanski kompleks Marmašen iz X. st.
— 148 —
SAMOSTANI AHPAT I ARIČAVANK
SAMOSTANI AHPAT I ARIČAVANK

Artur B. Bagdasarov
Ahpat
Ahpatski samostan nalazi se u istoimenom selu Ahpat (područje Lori). Stari samostan
Ahpat datira iz 2.–1. tisućljeća pr. Kr. Prema predaji, samostan je počela graditi obitelj
majstora, no otac je otišao raditi u drugi samostan, a sin je, unatoč nagovaranju otca, ostao
izgraditi Ahpat. Kada je otac poslije ugledao dovršeni samostan, uzviknuo je: »Ah pat!«
(To ti je zid!), zagrlio je sina i pomirio se s njim. Izgradnja samostana počela je 976. go-
dine s pomoću kraljice Khosrovanuš, a završila je 991. godine. Ahpat se drži vrhunskim
djelom armenske crkvene arhitekture i sastoji se od brojnih građevina: trorednog zvonika
s unikatnim stilom, crkve sv. Nšana (Božjega znamenja), predvorja (1185., preuređeno je
1209.–1210.), a također i od crkava sv. Grigora (10. stoljeće) i sv. Bogorodice (11. stolje-
će), kapelice, sjajnih hačkara, blagovaonice, memorijalnog studenca, ahpatske pisarnice
(13. stoljeće) te bogate knjižnice. Samostan je više puta bio oštećen: u potresu 1130. i
1988. godine, ali i u osvajačkim pohodima različitih vojski (Seldžuka 1105., Mongola
1241.). Bez obzira na te strašne tragedi-
je, samostan još uvijek postoji bez veli-
kih preinaka izvornoga oblika. U Ahpa-
tu je živio i radio znanstvenik, crkveni
i društveni djelatnik iz 13. stoljeća Var-
dan Arevelci. U samostanu je postojala
i sitnoslikarska škola, a njezin istaknuti
predstavnik bio je slikar Margar. Tamo
je radio i proveo posljednje godine ži-
vota ašug (pjesnik pjevač) Sajat-Nova
(1712.–1795.). Godine 1996. samostan
Ahpat uvršten je na UNESCOVU listu
svjetske baštine. ▀ Kompleks samostana Ahapat, čija je gradnja započela 976. godine
— 149 —
Aričavank
Arič je staro armensko naselje na području Širaka. Na južnom kraju sela smješteni su
ciklopička utvrda i staro groblje. Od 4. tisuljeća pr. Kr. do srednjeg vijeka moćne zidi-
ne štitile su naselje od osvajača. Ondje se nalazi samostan Aričavank, gradnja kojega
počinje u 8. stoljeću. Godine 1201. knezovi Ivane i Zakare kupuju Arič od roda Pahla-
vuni i tamo grade crkvu sv. Bogorodice. Samostan je bio središte umjetnosti i tiskanja
knjiga. Tijekom 800 godina više je puta
rušen pa su ga ljudi napuštali i ponovno
mu se vraćali. Godine 1850. Aričavank
postaje ljetno sjedište katolikosa. Samo-
stanski kompleks (7.–13. stoljeće) ima
dvije crkve (sv. Grgura Prosvjetitelja i
sv. Bogorodice), predvorje (do 1224.),
zvonik, gospodarske građevine, školu
i kapelicu na ostatku stijene. Natpis na
jednom krovnom vijencu lijevog proče-
lja glavne crkve glasi: »Gospodine, smi-
luj se onima koji su gradili. Amen.«
▀ Pogled na crkvu samostana Ahapat (ukoliko treba izvršiti
rotaciju sa Jerejunskom bazilikom sirijskog tipa)
— 150 —
JERERUJKSKA BAZILIKA
Artur B. Bagdasarov
R uševine katedrale Jererujk (5.–6. sto-

ljeće) klasičan su primjer trobrodne bazi-
like, dužine crkvene lađe 36 m i širine 14
m. Katedrala je građena od bigra i sivoga
kamena, na stupnjevanoj osnovi. Arhitek-
tura Jererujka jedinstveni je primjer sirij-
skoga arhitektonskoga utjecaja na armen-
skom području, jer je kršćanstvo i došlo u
Armeniju upravo iz Sirije. Arhitektonski
detalji oblikovani su pod izravnim sin-
kretizmom antičkih i sirijskih likovnih ▀ Samostanski kompleks Aričavank
utjecaja. Naime, vidljiv je utjecaj antičke
baštine prepoznatljive za sirijsku arhitektonsku baštinu, koji se očituje u primjeni arhi-
travâ, stupova i klasičnoga likovnoga jezika. Jererujkska bazilika razlikuje se od drugih
trobrodnih bazilika, jer su joj se na pročelju nalazila dva crkvena zvonika, poput sirijske
crkve Qalb Loze iz 5. stoljeća. Središnja lađa bila je presvođena lučnim svodom. Pokraj
katedrale nalazi se kršćanska špilja, a izvori svjedoče da je tamo postojala redovnička
zajednica. Katedrala se nalazi na armenskom području Širaku, blizu rijeke Ahurjan, na
granici s Turskom. Godine 1995. uvrštena je, prema kriterijima 3, 4, 6, na UNESCOVU
listu svjetske baštine.1
1 Adriano Alpago NOVELLO, L’architettura degli Armeni, u: Armenia. Incontro con il popolo dell’Ararat, Vene-
cija, 1987., 95.
— 151 —
SAMOSTANSKI KOMPLEKSI SANAHIN I KEČARIS
Artur B. Bagdasarov
Sanahin
Sanahin je jedan od najvećih samostanskih
kompleksa u Armeniji, jedno od prastarih na-
selja. U arheološkim iskopinama pronađeni
su keramika i brončani ornamentni pojasevi
iz 1. tisućljeća pr. Kr. Samostan je u prvoj po-
lovini 10. stoljeća utemeljila skupina armen-
skog svećenstva koja je bila progonjena od
bizantskog imperatora Romana I. Nalazi se u
selu Sanahin, u sutjesci rijeke Debed, na 1000
▀ Sanahin je jedan od najvećih samostanskih kompleksa u
m nadmorske visine. Prema predaji, tamo je Armeniji
sv. Grgur Prosvjetitelj u 4. stoljeću podigao
križ. Najstarija građevina u tom kompleksu je crkva sv. Bogorodice iz 930-ih do 940-ih
godina, iako je glavna crkva zapravo crkva sv. Amenaprkiča (»Svespasitelja«), koja je
sagrađena po narudžbi kralja Ašota III. Bagratunija (umro je 977.) i kraljice Khosrova-
nuš. Na istočnom zabatnom krovu crkve sačuvani su likovi kraljevića Gurgena i Smbata.
Godine 1061. po narudžbi kraljice Granuš sagrađena je crkva sv. Grgura Prosvjetitelja.
U 10.–11. stoljeću samostan je bio kulturno središte i imao je visoku školu. Zgrada
duhovne škole »Magistarsko sjemenište« sagrađena je u prvoj polovini 11. stoljeća. On-
dje se izučavala medicina i druge prirodne znanosti. Godine 1063. kraljica Granuš tamo
gradi spremište za knjige, jedno od najvećih u srednjovjekovnoj Armeniji. Osim navede-
nih kulturnih građevina, samostan također ima predvorje (1181.), zvonik (13. stoljeće),
grobnicu Spasalara. Ondje je pokopan jedan od vojnih i državnih djelatnika armenskoga
i gruzijskoga srednjega vijeka Zakare Zakarjan, a tamo je i nadgrobni spomenik u obliku
hačkara (kamenog križa) teologa Grigora Tutevordija (umro je 1184.). Godine 1999. taj
je samostan uvršten na UNESCOVU listu svjetske baštine.
— 152 —
SAMOSTANSKI KOMPLEKSI SANAHIN I KEČARIS
Kečaris
Samostanski kompleks Kečaris (11.–13. stoljeće) poznato je duhovno i kulturno središte
srednjovjekovne Armenije, koje se nalazi u gradu Cahkadzor. U 11. stoljeću ondje je bio
posjed išhana (kneza) Grigora Pahlavunija, koji je i utemeljio samostan Kečaris. Najprije
je sagrađena crkva sv. Grgura Prosvjetitelja, a zatim, krajem 11. stoljeća, njezino pred-
vorje. U 11.–12. stoljeću sagrađena je crkva sv. Nšana (Božjega znamenja), a po narudžbi
kneza Vaske Prošjana crkva sv. Katogike. Ovdje valja još spomenuti, glede konstrukcije,
i unikatnu crkvu sv. Arutjuna (Uskrsnuća) iz 1220. godine.
Predaja govori da je po želji jedne od kraljica roda Pahlavuni u dolini sagrađen cvjet-
njak. Kraljica je zahtijevala da tamo bude posađeno najljepše cvijeće na svijetu, i njezina
je želja bila ispunjena. No jednoć je proljet-
ni vjetar poharao njezin cvjetnjak i razbacao
cvijeće po svem klancu. Kraljica je zamolila
kralja da pokraj utvrde sagradi samostan, u
kojem bi se svećenici mogli danonoćno mo-
liti da se vrati razbacano cvijeće. Kralj je sa-
gradio samostan Kečaris, ali Bog nije uslišao
molitve redovnika, pa se miomirisno cvijeće ▀ Samostanski kompleks Kečaris natao je u vremenskom
širi po cijelom posjedu. rasponu od XI. do XIII. st.
— 153 —
SESTRINSKE CRKVICE
Artur B. Bagdasarov
P rema predaji, u armenskom gradu Aštaraku živjele su tri sestre koje su bile zaljubljene
u jednoga mladića imenom Sarkis. Dakako, kako sve tri sestre nisu mogle biti zajedno
s njim, dvije starije sestre odlučile su si oduzeti život i prepustiti momka mlađoj sestri.
Najstarija je sestra odjenula haljinu crvene boje, a srednja haljinu narančaste boje, i obje
su se s hridi bacile u rijeku. Doznavši za tu strašnu vijest i osjećajući se krivom zbog toga
čina, mlađa sestra odjenula je haljinu bijele boje i također je, kao i njezine sestre, skočila u
rijeku. Ganut njihovim postupkom, Sarkis je odlučio postati pustinjak. Na mjestima s kojih
su se tri sestre bacile u rijeku sazidane su tri crkvice koje su dobile ime po boji njihovih
haljina: Karmravor (»crvenakasta«), Ciranavor (»narančasta«) i Spitakavor (»bjeličasta«).
Crkva Karmravor (crkva sv. Bogorodice) sagrađena je u 7. stoljeću i jedinstvena je cr-
kva u Armeniji u kojoj je do danas sačuvan crveni crjepasti krov. U dalekoj prošlosti tamo
je bio ženski samostan. U crkvi su
bile pohranjene dvije starinske re-
likvije: slikoviti indijski zastor iz
1798./1799. godine iz Calcutte i ru-
kopisno evanđelje Šuhonc iz 1669.
godine, koje se čuva u muzeju Ma-
tenadaran u Jerevanu. Crkva Cira-
navor sagrađena je u 5. stoljeću od
bigra po nalogu katolikosa Nersesa
II., i dugo je bila i vojna tvrđava.
Crkva Spitakavor zidana je u 5.–6.
stoljeću i ima četvrtast oblik sa svo-
dovitom konstrukcijom. ▀ Crkva Karmravor sagrađena je u VII. st.
— 154 —
SAMOSTANSKI KOMPLEKSI SAGHMOSAVANK,
MAKARAVANK I KOBAJR
Artur B. Bagdasarov
Saghmosavank
Saghmosavank (arm. sagmosavank ‘crkva
psalama’) nalazi se u blizini grada Aštaraka.
Kompleks se sastoji od crkve sv. Siona i crkve
sv. Bogorodice, te od predvorja i knjižnice.
Zgrade su međusobno povezane. Crkva sv. Si-
ona sagrađena je 1215. godine po nalogu kne-
za Vače Vačutjana. Ondje nedostaju prve stube
stubišta koje vodi u ćeliju. Nedostajanje prve
stube značilo je da tamo živi mladi svećenik. ▀ Samosavank nalazi se u blizini grada Aštarak i potječe
iz XIII. st.
Na zapadnoj strani crkve nalaze se vrata na če-
tirima stupovima, a na južnoj strani je knjižnica, jedna od najvećih u srednjovjekovnoj
Armeniji. Samostanska knjižnica imala je 120 rukopisa: Biblije, Evanđelja, teološku lite-
raturu, radove armenskih povjesničara Egišea, Mhitara Ajrivanecija, Kirakosa Gandake-
cija, djela Vanakana Vardapeta, Nersesa Šnoralija, a također prijevodnu literaturu Grgura
Nisenskoga, Ivana Zlatoustoga, Dionizija Areopagita, Epifanija Salaminskoga (Ciparsko-
ga) i drugih. Na veliku žalost, o sudbini rukopisa ne zna se ništa. U svibnju 1912. popis tih
rukopisa pronašao je viši predstojnik samostana Hačik Dadjan. Saghmosavank je bogat
freskama na biblijske teme.
Makaravank
Kompleks Makaravank nalazi se u slikovitoj dolini rijeke Agstev. Sagrađen je od ta-
mnoružičastoga andezita i crvenoga bigra, ali ima i kamenih blokova zelene boje. Prva
crkva, u narodu poznata kao Stara crkva, sagrađena je još u 10.–11. stoljeću. Glavna
— 155 —
crkva Makaravanka sagrađena je 1205. godine, uz finan-

cijsku pomoć kneza Vardana. Oltarna uzvisina pokrive-
na je kamenorezom. Tomu kompleksu pripadaju crkva
sv. Bogorodice iz 1198. godine, te predvorje. Samostan
je prije bio okružen utvrdom i vratima koja su ukrašena
stupovima. Tamo je još mnoštvo građevina i izvora mi-
neralne vode. ▀ Samostanski kompleks Makavarank satoji
se od dvije crkve
Kobajr
Katedrala Kobajr jedna je od najljepših na području Armenije. Smještena je u gornjem
dijelu klanca, kojim voda teče kao iz planina, a drveće i vinova loza kao da se privlače
k zidovima samostana. U istočnom dijelu kompleksa nalazi se strma stijena visine 150
m, s koje padaju mlazovi slapa. Na armenskom jeziku kobajr znači ‘špilja’. Katedrala
Kobajr sagrađena je u 12.–13. stoljeću i smje-
štena je na strmini klanca rijeke Debed. Bila je
važno središte armenske pismenosti i kulture.
Samostanskom kompleksu pripadaju tri crkve,
zvonik grobnica, oltar, blagovaonica, kapelica,
hačkari i ostatci utvrde, a najstarija građevina
je crkva sv. Katogike iz 11. ili početka 12. sto-
ljeća, dakle iz razdoblja armenskoga Taširsko-
ga kraljevstva. Koncem 12. stoljeća Kobajr po-
staje posjed kneževskoga roda Zakarjan. Tamo
je pokopan i knez Šahinšah. ▀ Kompleks samostana Kobajr smješten je na strmini
klanca rijeke Debed
— 156 —
SPOMENICI SELÂ ARUČ I ODZUN
Artur B. Bagdasarov
Aruč
Selo Aruč nalazi se blizu grada Aštaraka, 40 do 46 km od armenskoga glavnoga grada
Jerevana. Blizu sela sačuvane su ruševine stare utvrde i nadgrobnih humaka iz 3.–1. ti-
sućljeća pr. Kr. U 5. stoljeću selo je bilo privremeno zimsko boravište kraljevskih vojnica.
U 7. stoljeću tamo je bilo prebivalište armenskoga vladara kneza Grigora Mamikonjana
(661.–682.). Tijekom njegove vladavine 60-ih godina 7. stoljeća sagrađena je velika cr-
kva Aruč. Kupola crkve je porušena. Južno od crkve nalazi se prebivalište armenskoga
vladara, koji je tamo živio i primao inozemne vladare.
Odzun
Selo Odzun (lorisko područje Armenije) ima staru povijest. Tijekom arheloških radova
ondje je pronađeno groblje iz 11.–10. stoljeća pr. Kr. Kupolna bazilika Odzuna, prema
povjesničaru iz 13. stoljeća Kirakosu Gandzakeciju, sagrađena je 717.–728. godine po
nalogu katolikosa sv. Ovana Odznecija. No su-
vremeni istraživači pobijaju tu inačicu i drže da
je crkva sagrađena 50-ih godina 6. stoljeća. U
sjevernom dijelu crkve smješten je spomenik iz
4.–5. stoljeća, na kojem su u tehnici bareljefa
prikazani Isusovo rođenje, krštenje, dvanaest
apostola, kralj Abgar, Trdat III., sv. Grgur Pro-
svjetitelj, sv. Hripsime i druge djevice mučeni-
ce. Spomenik prikazuje povijest pokrštavanja
Armenije. ▀ Bazilika u Odzunu sagrađena je u VIII. st.
— 157 —
KULTUROCID NAD ARMENSKOM KATOLIČKOM
CRKVOM U NOVOM SADU
Artur B. Bagdasarov
U nizu kulturocida provedenih u razdoblju komunističke vlasti nad mnogobrojnim

kulturnim i vjerskim spomenicama nalazi se i Armenska katolička crkva kongregacije
mhitarista u Novom Sadu. Mhitaristi su kongregacija benediktinskih redovnika Armen-
ske katoličke crkve. Armenski katolički red osnovao je 1701. godine u Carigradu ar-
menski svećenik Mhitar Sebastaci (iz Sebaste, 1676.–1749.). Pod teškim represalijama
Osmanlija Mhitar sa svojim učenicima ponajprije bježi u kapucinski samostan, a zatim
1702. godine u Moreju, koja je tada bila pod zaštitom Mletačke Republike. U Modonu
gradi armensku crkvu i samostan udarivši temelje budućega reda. Godine 1712. papa
Klement XI. službeno ga je potvrdio i imenovao opatom. Opat Mhitar se zajedno sa
16 redovnika seli na otočić San Lazzaro (arm. Surb Gazar, hrv. Sv. Lazar) u Mletcima
(Veneciji), koji 1717. dobiva na dar te tamo obnavlja crkvu i gradi samostan. Taj otočić
postao je središte armenske kulturne, znanstvene i izdavačke djelatnosti. Nakon njegove
smrti jedan dio reda odlazi u Trst, a zatim 1810.
u Beč. Iste godine od austrougarskih vlasti re-
dovnici dobivaju i dopuštenje da se trajno na-
sele u glavnom gradu monarhije, a dobivaju i
povlasticu za osnutak tiskare. Mhitaristi su po-
znati po izdavanju knjiga na različitim jezicima
(izdavali su knjige na 41 jeziku), uključujući i
hrvatski (vidjeti Armenski mhitaristi i izdava-
nje hrvatskih knjiga, 31. svibnja 2012.).1
Armenska zajednica se 1739. seli u Petro- Nadgrobni spomenik na mjestu armenske katoličke crkve
▀
varadinski Šanac (naselje koje je kasnije posta- u Novom Sadu
1 http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/a-b/bagdasarov-artur/11790-armenski-mhitaristi-i-izdavanje-hr-
vatskih-knjiga.html.
— 158 —
KULTUROCID NAD ARMENSKOM KATOLIČKOM CRKVOM U NOVOM SADU
lo jezgra Novoga Sada), zajedno s Grcima, Mađarima, Ni-

jemcima, Srbima, Židovima i nakon zauzimanja Beograda
Turcima. U Petrovaradinskom Šancu tada su bili smješteni
vojska, graničari i trgovci. U grad su mhitaristi došli pod
zaštitom Apostolske Stolice i armenskoga katoličkog reda
mhitarista, na čelu s redovnikom mhitaristom Akopom (Ja-
kovom) Erzerumcijem s otočića San Lazzaro. U Novom
Sadu je 1741. godine bilo više od 150 Armenaca. Krajem
1743. godine, s pomoću svoje zajednice i bogatoga mjesnog
trgovca Ovanesa (Ivana) Džanazizjana (kasnije je uzeo pre-
zime Čenazi) odlučili su sazidati crkvu. Blagoslov za njezinu
izgradnju dobili su od kalačko-bačkoga nadbiskupa Gabri-
jela (Gabora) Patačića. Crkva je sagrađena 1746. godine, a
nastradala je 1849. tijekom topovskoga granatiranja Novoga
Sada. Godine 1857. u Novi Sad iz kongregacije mhitarista u ▀ Armenska katolička crkva u Novom
Beču dolazi svećenik Simon Nedi-Antonjan i počinje sku- Sadu pred rušenje
pljati novac za obnovu crkve. S pomoću armenskih mhita-
rista i darovateljice Marije Trandafil (1816.–1883.) crkva je obnovljena 1872. godine, a
1913. u duhovnu misiju u Novi Sad dolazi otac Gabrijel Menevišjan, znanstvenik filolog,
poliglot, tajnik bečke kongregacije mhitarista, koji ondje ostaje da kraja svojega života.
Iz Beča u Novi Sad 1950-ih godina dolazi svećenik Polikarp Samueljan, no u to vrijeme
armenska zajednica već je prestala postojati. Koncem 19. stoljeća u Novom Sadu bilo je
samo 6 Armenaca, a krajem 1939. godine samo jedan. Uzgred budi rečeno da je u Kra-
ljevini Jugoslaviji postojala armenska udruga sa sjedištem u Dalmatinskoj ulici br. 78 u
Beogradu. Komunisti su nakon oslobođenja Beograda udruzi oduzeli imovinu, a zgradu
Armenskoga doma i školu su srušili.2 Godine 1949. radi proširenja Ulice cara Lazara ruši
se armenski župni dvor, a u listopadu 1963. godine i armenska katolička crkva sv. Grgura
Prosvjetitelja.
Zanimljivo je da je odlukom Zavoda za zaštitu spomenika kulture od 3. ožujka 1951.
godine armenska crkva stavljena pod zaštitu države kao kulturno-povijesni spomenik, uz
obrazloženje da je ta crkva »jedini povijesni dokument o tom da su Armenci boravili u
Novom Sadu u 18. i 19. stoljeću«. Godine 1960. isti Zavod prihvatio je odluku o brisanju
armenske crkve iz registra spomenika kulture, jer je izgubila svojstva spomenika. Zamo-
2 http://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%88%D0%B5%D1%80%D0%BC%D0%B5%D0%BD%D0%B8.
— 159 —
lbe svećenika Samueljana i Mesropa Gapozjana, opata kongregacije bečkih mhitarista,

ustanovama i ministru kulture ostale su neuslišane. Formalni razlog rušenja crkve za ta-
danju komunističku vlast bio je proširenje Bulevara maršala Tita, današnjega Bulevara
Mihajla Pupina. Nedaleko od porušene crkve nalazi se monumentalni nadgrobni spome-
nik poznate armenske obitelji Čenazi. Pokraj srušene crkve stoji armenski hačkar iz 1992.
godine, koji je dopremljen u Novi Sad iz Armenije.
LITERATURA
Babken SIMONJAN, Armjanje v Serbiji v XIII – XX vekah, u: Aniv, №3 (6), 2006., http://aniv.ru/archi-
ve/32/armjane-v-serbii-v-xiii-xx-vekah-babken-simonjan/.
Duško DOMANOVIĆ, Hram porušen, zvona skrivena, 21. siječnja 2008., http://www.blic.rs/Vesti/Vojvo-
dina/27556/Hram-porusen-zvona-sakrivena-).
Ljiljana LAZIĆ, Jermenska crkva u Novom Sadu – izbrisana baština, Novi Sad, 2014., http://www.muse-
umns.rs/lat/node/272.
— 160 —
IV.
POVIJESNI GRADOVI
PORUŠENI SREDNJOVJEKOVNI GRAD ANI
Artur B. Bagdasarov
A ni je porušeni srednjovjekovni armenski

grad, koji je smješten u turskoj provinciji Kars,
na granici s Armenijom. U razdoblju od 961.
do 1045. godine Ani je bio prijestolnicom Anij-
skoga kraljevstva (Armenskoga kraljevstva Ba-
gratida ili Bagratidske Armenije), koje je osno-
vao »knez nad knezovima«, kako ga je nazvala
arapska dinastija Abasida, a zatim kralj Ašot I.
Veliki iz armenske dinastije Bagratuni. Anijsko
kraljevstvo je postiglo svoj najveći procvat na
prijelazu iz 10. u 11. stoljeće za vrijeme vlada-
vine kralja Gagika I. (989.–1020.). Kraljevstvo ▀ Stara fotografija kompleksa samostana Khtzkonk kraj
je prestalo postojati 1045. godine nakon gubitka grada Anija
prijestolnice Ani.
Grad Ani je smješten na trokutnoj uzvisini koja je oblikovana klancem rijeke Ahurjan
i dolinom Bostalar. Prema predaji, zvao se gradom 1001 crkve i kroz njega je prolazilo
nekoliko trgovinskih puteva, a njegove vjerske zgrade, dvorci i fortifikacijske utvrde bili
su izvrstan uzor idejama tehničke i umjetničke naravi u tom razdoblju. Godine 992. u
Ani prelazi katolikosat Armenske apostolske crkve. U 10. stoljeću Ani je imao 50 do 100
tisuća ljudi. Prvi put ga u 5. stoljeću spominju armenski povjesničari Egiše (410.–475.),
autor knjige O Vardanu i ratu armenskom, protiv Perzijanaca, i Lazar Parpeci (441./443.–
510./515.), autor knjige Povijest Armenije. Opisuju ga kao kamsarakansku (Kamsarakan
– armenski plemićki rod) neosvojivu tvrđavu na brijegu. Grad je dobio ime po tvrđavi i
poganskom naselju Ani-Kamah, koje je bilo smješteno u karinskom području Daranagi, a
poznat je i pod imenom Hnamk.
Ani je bio izložen napadima bizantskih vojnih četa i opljačkan od Turaka. Velika je
vojska Seldžuka pod zapovjedništvom sultana Alp Arslana 1064. napala glavni grad i uni-
— 163 —
štila ga je nakon 25 dana opsade. Godine 1072. Seldžuci

su ga prodali muslimanskoj kurdskoj dinastiji Šeddadida.
Stanovništvo Anija je zatražilo pomoć od kršćanske Gru-
zije. Gruzijci su nekoliko puta zauzimali grad i svaki put
su ga ponovno vraćali Kurdima, no 1199. godine vojska
gruzijske kraljice Tamare je zaposjela grad i prognala Šed-
dadide, čime je on došao pod upravu vojskovođa Zakare Ruševine katedrale grada Anija koja se
▀
i Ivane. Nova je dinastija dobila ime Zakarjani. Počeo je počela graditi 989. za vrijeme kralja
novi preporod grada: obnovljene su fortifikacijske građe- Smbata II. (977. – 989.)
vine, crkve i drugi građanski objekti. U 14. stoljeću Ani
zauzima mongolska dinastija Džalairida i Čobanida, a 1380. on pada pod vlast mongol-
skoga vladara Timura (Tamerlana, 1336.–1405.). Potom njime vlada perzijska dinastija
▀ Henrik Siravyan, Ani u zimi 1990-
Sefevida (od 1510. do 1579.), a nakon toga Ani prelazi u

ruke Osmanlija. Do 18. stoljeća je bio posve napušten. Eu-
ropski putnici u prvoj polovini 19. stoljeća otvaraju Ani svi-
jetu a pomoću arheoloških nalaza i tiskovina. Godine 1878.
karsko područje, uključujući Ani, prelazi u ruke Ruskoga
Carstva, te od 1892. do 1917. traju arheološki radovi koje je
▀ Ruševine crkve Surb Prkitch koja organizirala Sanktpeterburška akademija znanosti. Osman-
se počela graditi oko 1035. godine
ili 103(2) Crkva sv. Grgura Tigrana lijsko Carstvo prisvaja Kars 1918. godine, a 1921. potpi-
Honentsa iz 1215. godine san je Karski sporazum između Armenske, Azerbajdžanske,
— 164 —
PORUŠENI SREDNJOVJEKOVNI GRAD ANI
Gruzijske Republike (SSR-a) i Turske, uz sudjelovanje

Ruske Federacije. Suglasno tomu sporazumu gradovi
Kars, Ardagan i planina Ararat pripali su Turskoj. Suvre-
mena Republika Armenija ne priznaje Karski dogovor
iz 1921. godine. Čak i sada Ani, iako je u ruševinama,
izaziva veliki zanos.
▀ Lavlja vrata armenskog srednjovjekovnog

grada Anija
▀ Katedrali u napuštenom gradu Mreni iz VII. st.
— 165 —
MUŠ – POVIJESNI ARMENSKI GRAD
Artur B. Bagdasarov
M uš je povijesni armenski grad, prijestolnica Mušske provincije u Turskoj. Nalazi

se zapadno od jezera Van u južnom dijelu Mušske doline, sjeverno od Armenskoga ili
istočnoga Tavra (greben u Maloj Aziji), kod podnožja brdâ Korduk i Ciranakatar. Grad je
smješten na rijeci Megraget, koja dijeli Muš na dva dijela.
Povijest
Muš se u povijesti spominje kao tvrđava,
naselje, a od 9. do 10. stoljeća armenski
povjesničari pišu o njem iznimno kao o
gradu. U Mušu je pronađen klinopis urar-
tskoga cara Menua (810.–778. pr. Kr.). U
njegovoj okolici postoje tragovi ciklopi-
českih tvrđava. Povijesno Muš se nalazio
u gavaru (kotaru) Taron provincije Turu-
beran u Armenskoj kraljevini (ili Velikoj
Armeniji). Početkom 360-ih godina blizu
Surb Karapet u Mušu 1922. godine. (foto: Vardan Hampikian)
Muša rođen je tvorac armenskoga pisma ▀
Mesrop Maštoc. Do 4. stoljeća Muš je pri-
padao rodu Slkuni, a zatim je zajedno s većim dijelom istočnoga Tarona pripao grani
roda Mamikonjan. Nakon ustanka protiv arapskih osvajača u 8. stoljeću, Muš zajedno
s Taronom prelazi u posjed roda Bagratuni. Kao rezultat osmanlijske vladavine od prve
polovine 16. stoljeća, prodora nomadskih kurdskih plemena, a također nacionalnoga i
vjerskoga tlačenja, znatan dio armenskoga puka bio je prisiljen iseliti se. Koncem 18. i
početkom 19. stoljeća mnoga su armenska sela mušskoga kotara ostala napuštena. Na-
kon Rusko-turskoga rata (1828.–1829.) znatan broj Armenaca se seli u istočnu Armeni-
ju, Alaškert, Karakilisu (sadanji Vanadzor) itd. Od 1830. godine turska vlada je počela
— 166 —
MUŠ – POVIJESNI ARMENSKI GRAD
napuštena armenska sela naseljavati Kurdima. Zbog pomanjkanja poslova i sredstava za

život, Muš napuštaju tisuće Armenaca, koji se iseljavaju u Carigrad, Rusiju, Europu i
Ameriku. Bez obzira na iseljavanje, armensko stanovništvo je i nakon toga u njemu bilo
većinsko.
Pokolj u Mušu
Uoči Prvoga svjetskoga rata, 1914. godine, u Mušu je živjelo 12.450 Armenaca, koji su
se većinom bavili obrtom i trgovinom. Muš je imao 5 crkava i 7 škola. Nasilje i pljačka
su počeli u ožujku 1915. godine, a već u lipnju i srpnju imali su masovni karakter. Sva
su armenska sela bila razorena, a njihovo je stanovništvo pobijeno. U pojedinim selima
i u Mušu počela je stihijska ili organizirana samoobrana, ali otpor je pretrpio poraz zbog
slabe naoružanosti Armenaca i nadmoćnosti turske vojske. Prema podatcima Mušske bi-
skupije za 109 sela, život je spasilo samo 1500 Armenaca, koji su se pod prisilom preselili
u istočnu Armeniju. Uništeni su mnogobrojni povijesni i kulturni spomenici, uključujući
samostane Arakelos (Targmančac, sv. apostolâ) i sv. Karapet (sv. Ivana Krstitelja) s bo-
gatim rukopisnim knjigama. U različita vremena u Mušu je bilo čak sedam crkava: Sv.
Kirakos, Sv. Sargis, Sv. Prkič (Sv. Spasitelj), Sv. Avetaranoc, Sv. Stepanos, Sv. Marina
i Sv. Arutjun. Glavna i najbogatija je bila crkva sv. Marine, a najstarija crkva sv. Prkiča
iz 9. stoljeća. Grad je imao i dvije džamije (jedna od njih nastala je preinakom armenske
crkve). Armenski seljaci su uspjeli spasiti Evanđelje sv. Karapeta, mušske pisane propo-
vijedi, izrezbarena vrata samostana Arakelos i neke druge crkvene relikvije.
Kulturna baština
U srednjem vijeku Muš je bio jedno od središta armenske pismenosti. Od 13. do 15. sto-
ljeća ondje su napisane ili prepisane mnoge crkvene knjige, od kojih su neke sačuvane,
primjerice Čašoc (Lekcionar), Tonakan ili Mšo čarntir iz 1200./1202. (zbirka crkvenih
govora i propovijedi), Novi zavjet i druge. Koncem 19. i početkom 20. stoljeća u Mušu je,
kako je već navedeno, bilo sedam škola, od kojih njih pet pri crkvi, te jedna za djevojčice
koju je osnovao Ovsep Izmirjanc 1884. godine, i još jedna gimnazija. U gradu je posto-
jalo sirotište koje je uzdržavala Armenska apostolska crkva, a izlazio je i list dvotjednik
Lratar Arcvik Tarono, u uredništvu G. Srvandztjana. Znatno je mjesto zauzimao obrt, po-
glavito na području lončarstva, zlatarstva, bravarstva, šivanja odjeće. Uoči Prvoga svjet-
skoga rata Muš je imao više od 300 armenskih obrtnika.
— 167 —
ARMENSKA SEBASTA – ZAVIČAJ SV. VLAHA I
ČETRDESET MUČENIKA
Artur B. Bagdasarov
Povijest
Armenska Sebasta je stari grad u Maloj Arme-
niji, sadašnje upravno središte turske provin-
cije Sivas. Utemeljena je u 1. stoljeću pr. Kr.
u sastavu provincije Mala Armenija Pontsko-
ga Kraljevstva. U njezinoj blizini otkriveni su
ostatci staroga hetitskoga naselja (Hetiti su je-
dan od najstarijih indoeuropskih naroda u Ma-
loj Aziji). Sebasta je imala i druge povijesne
nazive – Kabira i Diospolis. Rimski car Au- ▀ Pogled na crkvu sv. Minasa i armensku katedralu
gust je obnovio grad i nazvao ga Sebasta (lat. Uzašašća Marijina u Sebasti
Sebastia). Još u doba poraza pontskoga kralja

Mitridata VI. Eupatora Sebasta postaje rimska
predstraža na tom području. Kršćanstvo dolazi
u grad još u doba apostolâ, kada ondje tijekom
svojega trećega putovanja boravi apostol An-
drija, zajedno s apostolom Matijom. U doba
vladavine rimskoga cara Dioklecijana (245.–
313.) koncem 3. stoljeća Sebasta postaje pri-
jestolnicom Male Armenije. U 6. stoljeću, u
doba vladavine bizantskoga cara Justinijana
I., obnovljene su i utvrđene gradske zidine,
no 575. Perzijanci spaljuju grad. Od konca 7.
▀ Sebasta/ Sivas pogled na sv. Minu iz Američkog koleđa
stoljeća počinje najezda Arapa i Sebasta ulazi početkom XX. st. ( foto arhiv Arsena Yarmana iz
u sastav teme (vojno-upravnoga kotora) Ar- Carigrada)
— 168 —
ARMENSKA SEBASTA – ZAVIČAJ SV. VLAHA I ČETRDESET MUČENIKA
meniakon, koja se prostire do Malatije (Ma-

latye) i Tefrike. Godine 1019./1021. bizant-
ski car Bazilije II. predao ju je armenskomu
knezu Senekerimu Arcruniju (968./969.–1024.
ili 1026./1027.). Njegovi su potomci, isprva
kao podanici, a od 1074. kao neovisni vladari,
vladali gradom do turskoga zauzeća koncem
11. stoljeća. Prijestolje kraljeva bilo je tada
smješteno u samostanu sv. Križa blizu grada.
▀ Crkva sv. Križa kraj Sebaste (foto arhiv Arsen Yarman
iz Carigrada) Godine 1090. Sebastu zaposjeda turkmenska
dinastija Danišmendi, a od 1172. zaposjedaju
je Seldžuci. Godine 1400. zauzeta je i opljač-
kana od mongolskoga vladara Timura (1336.–
1405.), a 1408. pada u ruke Osmanlija.1
Grad Sebasta
Armenski pisar i đakon Simeon Lehaci (arm.
Lehaci ‘iz Poljske’, oko 1584.–1639.) iz gra-
da Zamośća u svojem Putopisu ovako opisuje
▀ Unutrašnjost armenske katedrale u Sebasti (foto arhiv Sebastu: »Sebasta je veliki i prostrani grad, gu-
Arsena Yarmana iz Carigrada)
sto naseljen i ima mnoga dobra. Tamo je obilje
kruha, mesa, mlijeka i macuna (vrsta kiseloga
vrhnja, nap. A. B.), ali voća i vina je malo zbog
hladne i duge zime. Tamo su dvije crkve, jedna
je sv. Bogorodice, a druga sv. Sargisa. Sveće-
nici su svi učeni, ali oholi i umišljeni, a narod
je bogobojazan i pokoran. Kažu da je ranije
[ovdje] bilo dvije tisuće [armenskih] domova,
a sada tek 600, ostali su se [Armenci] razišli.
Uokolo grada je rijeka koju su nazvali Kizil-Ir-
▀ Unutrašnjost armenske katedrale u Sebasti (foto arhiv
mak; kroz grad teku i druge rijeke. [Grad] je
Arsena Yarmana iz Carigrada) imao dvoje utvrđene bedeme i izvanrednu ci-
1 Sivas,Vikipedija, ru.wikipedia.org/wiki/Сивас.
— 169 —
tadelu, a iza grada nalazilo se jezero i kupalište

četrdeset mladaca (mučenika, nap. A. B.), ali
ipak je usahnulo. Na dva dana hoda odatle je
prekrasna crkva sv. Arkanđela, koja ima tri sa-
mostana, a priror je bio vardapet (crkvena titula
svećenika koji ima pravo poučavati i propovije-
dati, nap. A. B.) Melkisedek. Naokolo Sebaste
bilo je mnogo poznatih sela, dobro uređenih i
▀ Pogled crkvu Sourp Sarkisa 1910. godine u Sebasti – bogatih; bilo je sela s tisuću obitelji, [ali] Pin-
(foto arhiv Arsena Yarmana iz Carigrada) kol i Enkel zajedno s njihovim područjima bili
su potpuno porušeni od strane džalala. Ući ćeš
unutra pa ćeš vidjeti domove, velike kao palače,
u svakom dva, tri tonira (vrsta peći pod tlom),
toliko su velike da se u njih može smjestiti bik,
ali [svi] su nenaseljeni i prazni. Izvan grada se
nalazi samostan sv. Križa koji je sagradio kralj
Sinekerim, u njem se čuva djelić drva svetoga
Križa.«2
Sebasta je 1891. godine imala 65.000 sta-
novnika, od kojih je bilo 35.000 Armenaca.
▀ Izgled isusovačke crkve (katoličke katedrale) početkom Vjernici Armenske apostolske crkve imali su
XX. st. u Sebasti/Sivasu (foto: Alfrant Masis Bedros)
deset muških i tri ženske škole, te četiri crkve,
a Armenci protestanti – sedam muških i jednu
žensku školu, te dvije crkve. U gradu i njegovoj
okolici postojalo je nekoliko džamija i armen-
skih samostana: sv. Nšan (Božje znamenje), sv.
Anapat, sv. Sargis, Reštakapetac (sv. arkanđe-
lâ), Derdzakivank, a blizu njega nalazio se sa-
mostan sv. Križa. Radile su tri tiskare, izlazilo
je nekoliko periodičnih izdanja. U različito vri-
jeme u gradu je postojala nacionalna bolnica,
▀ Biskupski dvor početko XX. st. u Sebasti (foto arhiv
Arsena Yarmana iz Carigrada) sirotište. Godine 1870. osnovana je kazališna
2 Simeon LEHACI, 1965.: Putevije zametki, Vostočnaja literatura, Moskva, http://vk.com/doc-35645502_110842075?

dl=b81b56a0aaaca13ccf.
— 170 —
udruga. Nad armenskim stanovništvom Seba-

ste od 1894. do 1896. godine učinjen je genocid
(tzv. hamidski pokolj), ali i od 1915. do 1923.
godine. Pobijeno je i protjerano iz Sebaste ne-
koliko tisuća Armenaca. Uništeni su mnogo-
brojni povijesni i kulturni spomenici.
▀ Sebasta/Sivas kapela Četrdeset mučenika 1915. ( foto

Mučenici iz Sebaste arhiv Arsena Yarmana iz Carigrada)
U Sebasti je u različito doba živjelo mnoštvo

svetaca koji su podnijeli teška mučenja i dali ži-
vot nepokolebljivo svjedočeći svoju kršćansku
vjeru i ljubav prema Kristu. To su sveti mučeni-
ci: Eustratij, Auksentij, Eugenij, Mardarij, Orest
(† između 284. i 305.); Antioh, liječnik († po-
četkom 4. stoljeća); Irinarh i sedam mučenica (†
303.); Afinogen i deset njegovih učenika († oko
311.); Vlaho (Blaž), parac Dubrovnika († oko
316.); četrdeset mučenika († oko 320.); Attik,
▀ Armenski učitelji i učenice iz škole u Sebasti prije
Agalij, Eudoksij, Katerij, Istukarij (Stiraks), genocida 1915.
Paktovij (Tovija), Niktopolion i vojna družina
(† oko 320.); Severian, vojnik († oko 320.) i
mnogi drugi3. U Sebasti je rođen osnivač kon-
gregacije benediktinskih redovnika Armenske
katoličke crkve Mhitar Sebastaci.
Flamanski franjevac Guillaume de Rubro-
uck (1215.–1295.), po nalogu francuskoga kra-
lja Luja IX., između 1253. i 1255. putuje u Mon-
goliju. U svojoj knjizi o putu prema istočnim
zemljama, uz ostalo, piše: »U Sebasti, što je u
▀ Kapela Četrdeset mučenika sada je pretvorena u
Maloj Armeniji, bili smo na Veliki tjedan. Tamo muslimasnu bogomolju u Sebasti/Sivasu (foto: Alfrant
smo posjetili grobnicu četrdesetorice mučenika. Masis Bedros)
3 Sevastija Armjanskaja,
http://drevo-info.ru/articles/12474.html.
— 171 —
Tamo ima crkva u čast sv. Vlaha, ali nisam ju

mogao posjetiti jer se nalazi gore, u tvrđavi.«4
Zanimljivo je, uzgred budi rečeno, što o
moćima sv. Vlaha u svojem putopisu piše ruski
državnik i diplomat grof P. A. Tolstoj (1645.–
1729.) u knjizi Putešestvije stol’nika P. A. Tol-
stogo po Evrope 1697–1699: »Lipnja u 9 dan.
Bio sam u tom gradu Dubrovniku ujutro u fra-
njevačkom samostanu, u tom su mi samostanu
▀ Pogled na crkve sv. Minasa u Sebasti- danas pretvoren
pokazivali moći: (...). Dio kosti od noge sve- u turbe Abdul Vahaba, a đamija je sagrađena od
toga Vlasija (sv. Vlaha, nap. A. B.), biskupa iz kamenja kolegija ( foto: Alfrant Masis Bedros)
Sebaste. (...) Istoga nadnevka nakon bogoslužja

došao sam u grad i bio u dominikanskom samo-
stanu u kojem su mi pokazivali moći, mnoge
stvari: (...) Glava Vlasija, biskupa iz Sebaste,
kost od grkljana istoga svetoga Vlasija, ruka
istoga svetoga Vlasija, noga istoga svetoga Vla-
sija ...« (vidjeti: http://az.lib.ru/t/tolstoj_p_a/
text_0020.shtml).5
Drugi crkveni pisac, arhiđakon Pavao Alep-
ski, podrijetlom Arapin (rođen je u Alepu, u Si-
▀ A. Izgled lokaliteta danas gdje je bila isusovačka crkva
riji), sin antiohijskoga patrijarha Makarija, koji (katolička katedrala) – (foto: Alfrant Masis Bedros ) i B.
je pratio otca tijekom njegova putovanja u Rusi- slika današnjeg izgleda gdje se nalazio američki kolegij
ju, piše o Sebasti i njezinim mučenicima: »Ovaj u Sebasti (Sivasu (foto: Alfrant masis Bedros)
je grad upravo taj koji se grčki zove Sebastia, a

od toga imena proizlazi arapski Sivas. Upravo u
ovom gradu stradala su četrdesetorica mučeni-
ka. Mjesto gdje je bilo jezero sada izgleda kao
isušeno dno. (...) Što se tiče mjesta gdje su bili
4 Guljom DE RUBRUK, 1911.: Putešestvije v vostočnije stra-

ni, Tip. A. S. Suvorina, Sankt Peterburg, http://www.gumer.
info/bibliotek_Buks/History/Article/rubr_putvost.php.
5 P. A. TOLSTOJ, Putešestvije stol’nika P. A. Tolstogo po ▀ Na mjestu crkve Sourp Sarkisa danas je Imam Hatip
Evrope 1697–1699., Nauka, Moskva, 1992., 384 str.; Lesesi - škola za imame u Sebasti/Sivasu (foto: Alfrant
http://az.lib.ru/t/tolstoj_p_a/text_0020.shtml. Masis Bedros)
— 172 —
pokopani mučenici, to je polukružni svod koji

je vidljiv izdaleka i napunjen unutra vodom jer
se u blizini nalazi nekoliko izvora koji izviru
na dvama različitim mjestima. Tu vodu i sada
zovu agiasma (sveta voda, nap. A. B.), pili smo
ju sretni, dobivši blaženstvo. Pripovijedali su
nam da svake godine izjutra na blagdan svetih
mučenika iz nje izranjaju dvije ribe kao čude-
san znak. Zatim su nas doveli na mjesto gdje su
bile spaljene njihove svete kosti, one se nalaze
▀ Turske trgovine mjestu armenske katrdrale u Sebasti/
Sivasu (foto: Alfrant Masis Bedrosian) iza zidina. Na tom mjestu bila je velika crkva i
vide se još ostatci stupova i kamenih temelja.
Tu članovi naše crkve i Armenci kopaju grobo-
ve. Neke su od tih grobnica stare s položenim
pločama. Tamo gdje se vide tragovi oltara gore
voštanice. Na blagdan mučenika kršćani dolaze
sa svojim svećenicima, služe misu i pjevaju.«6
Sebasta je grad koji duhovno i povijesno pove-
zuje mnoge kršćanske narode, poglavito armen-
ski i hrvatski.
▀ Turske trgovine na mjestu biskupskog dvora (foto:

Alfrant Masis Bedros)
6 Pavel ALEPSKIJ, 1897.: Putešestvije antiohijskogo patriarha Makarija v Rossiju v polovine XVII veka, opi-
sannoe ego sinom, arhidiakonom Pavlom Alepskim, Univ. tip. Moskva, http://www.vostlit.info/Texts/rus6/Maka-
rij_2/text151.phtml?id=8182.
— 173 —
KRATKA POVIJESNA KRONOLOGIJA
Artur B. Bagdasarov
4.–3. tisućljeće pr. Kr. – Nastanak praarmenskih plemenskih saveza na području Armen-
ske visoravni.
859. godine pr. Kr. – Asirskim klinastim pismom zapisano je ime Arama, prvoga vladara
države Urartu.
782. godine pr. Kr. – Osnutak grada tvrđave Erebuni.
550. godine pr. Kr. – Zapis o Armenskom Kraljevstvu u kronikama Ksenofonta.
520. godine pr. Kr. – Zapis imena zemlje Arminiya i naroda Armina na Behistunskom
trojezičnom natpisu vladara Perzijskoga Carstva Darija I.
6.–5. stoljeće pr. Kr. – Završetak etničkoga oblikovanja armenskoga naroda i jezika.
95.–56. pr. Kr. – Vladavina Tigrana II. Velikoga, razdoblje procvata staroarmenske dr-
žavnosti.
301. godine – Proglašenje kršćanstva službenom državnom religijom.
387. godine – Dioba staroarmenske države između Rima i Perzije.
405. godine – Mesrop Maštoc je sastavio armensko pismo.
451. godine (26. svibnja) – Bitka vojskovođe Vardana Mimokonjana s Perzijancima na
rijeci Thmut (Avarajrska bitka).
640. godine – Zaposjedanje Armenije od Arapa.
859. godine – Stvaranje Armenske kneževine u sastavu Arapskoga kalifata.
885. godine – Osnutak dinastije Bagratida i uspostava državnosti u Armenskom kraljev-
stvu Bagratida.
1045. godine – Zaposjedanje Armenije od Bizanta i Turaka Seldžuka.
1080. godine – Osnutak dinastije Rubenida armenskoga Cilicijskoga kraljevstva.
1124. godine – Oslobođenje grada Ani od Turaka Seldžuka.
1236. godine – Početak najezde Mongola na Armeniju.
1375. godine – Pad Cilicijskoga kraljevstva pod vlast egipatskih Mameluka.
1441. godine – Prenošenje prijestolja katolikosa svih Armenaca u Ečmiadzin.
1639. godine – Dioba Armenije između Osmanlijskoga Carstva i Perzije.
— 174 —
KRATKA POVIJESNA KRONOLOGIJA
1724. godine – David-Bek je stvorio neovisnu Armensku kneževinu u Kafanu.

1812. godine – Pobjeda ruske vojske nad Perzijancima na rijeci Araks.
1813. godine – Potpisivanje Gjulistanskoga sporazuma imeđu Rusije i Perzije.
1826.–1828. godine – Drugi rat s Perzijom. Pripajanje istočne Armenije Rusiji prema
Turkmančajskomu sporazumu.
1828. godine – Stvaranje Armenskoga područja u sastavu Ruskoga Carstva.
1849. godine – Stvaranje Jerivanske gubernije u sastavu Ruskoga Carstva.
1878. godine (3. ožujka) – Potpisivanje Sanstefanskoga sporazuma.
1878. godine (13. srpnja) – Zaključivanje Berlinskoga ugovora.
1894. godine (ljeto) – Pokolj Armenaca u Sasunu.
1895. godine (jesen) – Pokolj Armenaca u Konstantinopolu, Trapezundu, Erzerumu, Se-
basti, Vanu, Bajazetu.
1909. godine (travanj) – Pokolj Armenaca u Adani.
1914. godine – Početak Prvoga svjetskoga rata. Zatiranje armenskih vojnika u turskoj
vojsci.
1915. godine – Deportacija i uništavanje Armenaca prognanih u pustinju Sirije i Mezo-
potamije.
1915. godine (24. travnja) – Uništavanje armenskih intelektualaca u Konstantinopolu.
1918. godine – Borba armenskoga naroda s turskim vojskama kod Sardarapata, Karakli-
sa, Baš-Aparana.
1918. godine (28. svibnja) – Proglašenje Republike Armenije.
1922. godine – Ulazak Armenije zajedno s Azerbajdžanom i Gruzijom u Zakavkasku
(Transkavkasku) Socijalističku Federativnu Sovjetsku Republiku (ZSFSR).
1936. godine – Ukinuće ZSFSR-a, odvojeni ulazak u SSSR kao samostalne republike.
1949. godine – Deportacija armenskih intelektualaca u središnju Aziju.
1991. godine – Raspad SSSR-a, stvaranje Zajednice Neovisnih Država.
1991. godine (21.–23. rujna) – Održan je referendum o neovisnosti Armenije od Sovjet-
skoga Saveza, proglašenje Republike Armenije.
— 175 —
V.
HRVATSKA I ARMENIJA
PARADIGMA ARMENSKOG GENOCIDA1
Vinicije B. Lupis
I stočno pitanje – naslijeđe tadašnje europske i svjetske politike, u koje pripada i rje-
šavanje hrvatskog pitanja, kao i armenskoga i asirskoga na krajnjem Istoku, u mnogim
elementima i danas je suvremeno. Zločin nad Armencima, jedan od najvećih genocida u
ljudskoj povijesti, koji je po svojim elementima i prvi holokaust nad jednim narodom i
vjerom, počinila je carigradska vojna i politička vrhuška, a medijsko zataškavanje i za-
tvaranje očiju međunarodne zajednice koja je do zuba naoružala i obučila tursku vojsku
da ga učini, ima svoje paradigmatsko značenje. Postojanje programatskog akta iz 1896. o
opravdanosti uništavanja Armenaca svoju paralelu nalazi u europskom antisemitizmu, a
isto tako i u srpskim Načertanijama, odnosno u Memorandumu SANU. Europska blago-
naklonost prema »liberalnom pokretu« u Turskoj, predvođenom mladoturcima, pristaša-
ma organizacije Ujedinjenje i napredak, svojom je neintervencijom omogućila provedbu
jednog od najvećih genocida u ljudskoj povijesti, koji je svoju kulminaciju doživio 1915.
godine. Statistike o broju Armenaca u Osmanlijskom Carstvu su različite. Najvjerodo-
stojnija je statistika Armenskog patrijarhata u Carigradu iz 1878., koja je u službi za porez
»nevjernika« iznosila oko 3.000.000, a poslije genocida 1919. patrijarhat je, prema sta-
tistici, imao 543.600 Armenaca na području Carstva. Način, sustavnost i okrutnost promi-
šljenog procesa uništavanja jednog naroda, bez obzira na brojke, predstavlja paradigmu
za sve slične pojave tijekom 20. stoljeća. Hrvati iz Carigrada i Smirne na svojevrstan su
način bili svjedoci, a i sami žrtve tih krvavih događaja.
Ključne riječi: Armenci, genocid, ahmedinski pokolj, paradigma, sv. Vlaho.
Pojam armenski genocid (armenski: Հայոց Ցեղասպանութիւն, turski: Ermeni

Soykırımı) poznat je i pod nazivom armenski holokaust, armenski pokolj ili velika nesre-
1 Autor je tekst “Paradigma armenskog genocida“ objavio u zborniku Vukovar 91. – istina i/ili osporavanje (izme-
đu znanosti i manipulacije), Zagreb/Vukovar, 2013.
— 179 —
ća (Մեծ Եղեռն). Pod pojmom armenski genocid podrazumijeva se uništavanje armen-

ske populacije u Osmanlijskom Carstvu krajem 19. i početkom 20. stoljeća na smišljen i
proračunat način, odnosno provođenjem pokolja i deportacija u kolonama smrti u sabirne
logore. Uobičajeno je mišljenje kako broj žrtava iznosi od jednog do jednog i pol mili-
juna. Na istovjetan način bili su tretira-
ni Asirci i Grci, odnosno sve kršćanske
zajednice na području Male Azije. Kao
nadnevak početka genocida uzima se 24.
travnja 1915., kada su osmanlijske vla-
sti u Carigradu zatočile 250 armenskih
intelektualaca i uglednih predstavnika
armenske zajednice. Sustav masovnih
pogubljenja obuhvaćao je i sustavna si-
lovanja i otimanja mladih žena i djece.
U Osmanlijskom Carstvu, u skladu s
osmanlijskim dhimmi sustavom, armen- ▀ Armenska djeca u marševima smrti tijekom genocida
ski su kršćani bili tretirani kao drugora-
zredni građani, s ograničenim slobodama kao i Židovi. Slabljenjem Carstva tri europske
sile, Velika Britanija, Rusija i Francuska, pojačale su pritisak kako bi zaštitile kršćane, te
su oni bili priznati kao građani Carstva (taj je proces započeo 1839. godine pod nazivom
tanzimati). U kasnim 1870-im godinama neki narodi na Balkanskom poluotoku, frustri-
rani osmanlijskim nepoštovanjem zakonskih odredbi, odlučili su se uz pomoć savezni-
ka osloboditi, za razliku od Armenaca koji su ostali millet – sadika (»lojalni milajet«),
odnosno lojalni osmanlijskoj vlasti. Od sredine 1860-ih i ranih 1870-ih godina Armenci
u zapadnoj Armeniji zatražili su bolji odnos osmanlijskih vlasti, tj. prestanak ubijanja
Armenaca tijekom ubiranja poreza od strane Turaka, Čečena i Kurda. Godine 1875. na
Pariškom kongresu zatražena je zaštita kršćanskih manjina u Osmanlijskom Carstvu, a
armenski patrijarh iz Carigrada Nerses II. podnio je zahtjev za zaštitom od ubijanja, oti-
manja djece i žena, od sustavnog silovanja i iznuđivanja. Prema Sanstefanskom mirov-
nom ugovoru, nakon okončanja Rusko-turskog rata 1878., patrijarh Nerses II. približio se
Rusiji i u 16. članku mirovnog sporazuma zatražio dozvolu boravka ruskih okupacijskih
snaga u armenskim provincijama do punog prihvaćanja osmanlijskih reformi. Na Berlin-
skom kongresu 1878. raspravljalo se i o armenskom pitanju: Armencima se dala izvjesna
autonomija, a osmanlijske su vlasti saveznike trebale povremeno izvješćivati o napretku
provedbe reformi.
— 180 —
PARADIGMA ARMENSKOG GENOCIDA
Dolaskom na vlast, sultan Abdul Hamid II. oformljuje paramilitarne kurdske formaci-
je, nazvane hamidiye, koje su bile zadužene za provođenje agresije. Tako su osmanlijske
vlasti namjerno isprovocirale tzv. sasunski otpor 1894., kojim započinje proces represije
nad Armencima, poznat kao hamidijski pokolj (od 1894. do 1896.), u provincijama Bitlis,
Diyarbekir, Harput, Sebasta, Trapezunt i Van. Drži se kako je u tom pokolju stradalo između
100.000 i 300.000 Armenaca. U Ženevi je istodobno (1896.) distribuirana brošura o oprav-
danosti uništenja Armenaca, koji, prema njoj, temeljito potkopavaju Osmanlijsko Carstvo.2
Razočarani nedjelovanjem Velikih sila tijekom ahmedinskog pokolja, u kojem je sultan
Abdul Hamid zadobio naziv »krvavi Sultan« i »veliki ubojica«, Armenci su izvjesnu nadu
polagali u antiahmedinski pokret, odnosno u mladoturke, čiji je cilj bio uvođenje moder-
nizacije i reformi prema europskim standardima. Taj je pokret uživao simpatije europskih
krugova jer je bio držan reformističkim i prozapadno orijentiranim. Mladoturci su bili podi-
jeljeni na nacionaliste i sekularne liberalne konstitutivce. Tako su na kongresu mladoturaka
u Parizu 1902. čelnici liberalnog krila Sabahheddin Bey i Ahmed Riza nagovorili nacio-
nalističko krilo na davanje određenih prava manjinama u Carstvu. Mladoturci su u svoj
pokret uključili brojne političke organizacije, tako i organizaciju Ujedinjenje i napredak,
izvorno tajno društvo časnika iz Soluna, članova masonskih loža Treće i Četvrte armije. Or-
ganizacija Ujedinjenje i napredak protivila se davanju ustupaka Grcima, Armencima, Bu-
garima, Asircima i Arapima. Osmanlijski vojni elementi, zajedno s islamskim studentima,
isprovocirali su 13. travnja 1909. u gradu Adani sukob, u kojem je stradalo između 15.000
i 30.000 armenskih žrtava. Taj se pokolj naziva
adanskim pokoljem. U studenome 1914. Osman-
lijsko Carstvo stupilo je na strani Centralnih sila
u Prvi svjetski rat. Ministar Enver-paša 25. ve-
ljače 1915. izdao je naredbu o demobilizaciji Ar-
menaca iz turske vojske i njihovo slanje u radne
bataljune (turski amele taburlari), opravdavši to
armenskom mogućom kolaboracijom s ruskim
snagama. Koncentracijom turskih snaga u gradu
Vanu započele su represalije nad armenskim sta- ▀ Razapete Armenke na križevima tijekom genocida 1915.
novništvom i 20. travnja 1915. započinje vanski
otpor, u kojem se 45.000 Armenaca našlo u okruženju. U svibnju 1915. Mehmed Talat-paša
zatražio je od kabineta i velikog vezira Saida Halima-paše legalizaciju mjera o premješta-
2 Philippe VIDELIER, Turska noć, Zagreb, 2010., str. 12–16.
— 181 —
nju Armenaca zbog osiguranja ratne zone.

Konačno je 29. svibnja 1915. donesen za-
kon o deportaciji (»Techir zakon«), u svrhu
nacionalne sigurnosti, a uskoro je donesen
i zakon o eksproprijaciji i konfiskaciji na-
puštene imovine. Tada se organiziraju kon-
centracijski logori (njih 25) uzduž današnje
iračke i sirijske granice, pod zapovijedanjem ▀ Deportacija Armenaca 1915.
Sükrü Kaya, desne ruke Talat-paše. Profesor
Yehuda Bauer s Hebrejskog sveučilišta sugerirao je kako armenski genocid posve blizak
s holokaustom.3 Broj žrtava genocida teško je odrediti, jer je riječ o nezahvalnoj zadaći
koja mora uključiti niz pokolja koji su se zbili dva desetljeća prije. Popis carigradskoga
Armenskog patrijarhata uoči Prvoga svjetskog rata obuhvatio je 2925 naselja i na njemu se
nalazilo 1.914.620 Armenaca, 2538 crkava i samostana te 451 škola. U službenom popisu
za razdoblje od 1844. do 1867. Armenaca je bilo 2.400.000, dok je 1878. na Berlinskom
kongresu Armenski patrijarhat podnio popis od 3.000.000 Armenaca. Nakon u potpunosti
provedenog genocida, popis iz 1919. donio je broj od 543.600 Armenaca. Prema gruboj
procjeni, »napuštena imovina«, konfiscirana od turskih vlasti, sastojala se od 2500 crkava,
400 samostana i 2000 škola. Konačni rezultat genocida bilo je i dovršenje procesa proved-
be asimilacije i islamizacije napuštenih žena i djece.
Genocid je rezultirao i oduzimanjem memorije i kul-
turne baštine armenskog naroda. Bio je to, zapravo,
dugotrajan proces, koji je počeo već u 11. stoljeću
uništenjem Velike Armenije, a njegov intenzitet i
sustavnost mogli su se pratiti iz stoljeća u stoljeće,
s kulminacijom krajem 19. stoljeća, te hladnim i
proračunatim »konačnim rješenjem« u armenskom
genocidu 1915.–1919. godine. ▀ Armenske žrtve u genocidu 1915
Armenski genocid i Hrvati

Hrvatski narod, baš kao i armenski, umnogome je imao sličnu povijest, odnosno, od 15.
stoljeća bio je izložen istom procesu uništavanja državnog teritorija, odvođenja u ropstvo,
3 Raymund KÉVORKIAN, The Armenian Genocide, a Complete History, I. B. Tauris, New York, 2011., 1003 str.
— 182 —
islamizaciji i zatiranju kulturne memorije, kao i Armenci od Osmanlija. Stoga je zanimlji-

vo pratiti fenomen prešućivanja armenskoga genocida u tiskanim medijima u ondašnjim
hrvatskim zemljama. Austro-Ugarska Monarhija, kao zemlja saveznica Osmanlijskog
Carstva, podupirala je osmanlijsku vlast, iako je kao zemlja zaštitnica rimokatolika bila
upoznata s teškim stanjem kršćana na turskom području. Državna cenzura tiska u Au-
stro-Ugarskoj Monarhiji bila je u godinama Prvoga svjetskog rata tolika da se u lokalnom
tisku uopće nije zabilježila nikakva vijest o apokaliptičnom stanju u Maloj Aziji. Dubrov-
nik je i početkom 20. stoljeća očuvao brojne veze s Levantom, baš kao i brojne obitelj-
ske veze sa svojim iseljenicima. Dubrovačke novine Prava Crvena Hrvatska svakog su
tjedna pratile politička zbivanja u Osmanlijskom Carstvu 1915. godine, ali kao novine
savezničke države glorificirale su tursku vojnu snagu i moć, bez ikakvih vijesti o brojnim
armenskim žrtvama, iako je genocid već započeo tijekom travnja.4 U kolovozu iste go-
dine Prava Crvena Hrvatska glorificira turskog vojnika: »(...) Ali mi znamo takodjer, da
je Turčin izvrstan vojnik, koji s pravom zaslužuje naše udivljenje. On se bori s voljom da
pobijedi jer zna, da bi poraz uništio opstanak njegove carevine, a po tome njegovu vlastitu
egzistenciju.«5
Jasno je da je Austro-Ugarska, kao saveznica Osmanlijskog Carstva, u ratnom tisku
filtrirala vijesti, dok je brojna hrvatska zajednica u Carigradu i Smirni i te kako bila upo-
znata s tragičnim zbivanjima. U vilajetu Ajdin, u kojem su se nalazili brojni Hrvati, nalazi
se grad Smirna, u kojemu je bila velika hrvatska kolonija, a prema statistici Armenskog
patrijarhata, u tom je vilajetu prebivala 21.000 Armenaca, a tamo je već 2. i 3. svibnja
1915. turska policija utamničila armenske političke vođe, nakon čega su uslijedile depor-
tacije Armenaca. U drugom dijelu godine (1. studenoga 1915.) iz grada Haynotsa deporti-
rano je 2000 ljudi. Armenski rimokatolici, koji su imali zaštitu austrougarskog konzula u
Smirni, došli su pod udar turske policije u rujnu 1916., kada su bili uptuženi za skrivanje
bombe na katoličkom groblju. Uskoro nakon toga uhićeno je 300 katoličkih Armenaca.
Taj podatak demantira pisanje proturskog tiska u Austro-Ugarskoj Monarhiji, koji nije
donosio podatke o genocidu, iako je iz susjednih gradova oko Smirne (Pergamon, Ode-
mis, Soke) deportirano na tisuće Armenaca u Sirijsku pustinju, a sve to vrijeme postojala
je tjedna brodska linija Dubrovnik – Smirna.6
4 Znanstvena knjižnica Dubrovnik (dalje: ZKD), Prava Crvena Hrvatska, br. 525, Dubrovnik, 15. svibnja 1915.,
str. 25.
5 ZKD, Prava Crvena Hrvatska, br. 540, Dubrovnik, 28. kolovoza 1915., str. 68.
6 Usp. Raymund. KÉVORKIAN, nav. dj., New York, 2011., str. 273.
— 183 —
Razdoblje 19. i 20. stoljeća, kada Dubrovnik postaje perifernim gradom velikoga
Hasburškog Carstva, označilo je prijekid stoljetnog položaja Dubrovčana kao povlaštene
katoličke nacije u Osmanlijskom Carstvu, koja je branila položaj i interes katoličke za-
jednice u njemu.7 Valja znati da su u Smirni, poslije izgona armenskih dominikanaca iz
Perzije, 1718. godine utemeljeni dominikanski samostan i crkva sa župom Gospe od Ro-
zarija. Taj su samostan armenski dominikanci vodili sve do 1813. godine, a 1903. sagra-
đena je nova crkva, u kojoj je zabilježeno prvo vjenčanje, i to Hrvatice Marije Ninković
iz Smirne. Posljednja osoba koja je pohodila naše sunarodnjake u Smirni bio je o. Petar
Vlašić 1936., koji je svoje uspomene opisao u putopisu U gradovima Apokalipse, tiska-
nomu u Slavonskoj Požegi 1938. godine, i u kojem je na diskretan način opisao nestanak
kršćanskih zajednica u Maloj Aziji.
Petnaestak godina prije, Dubrovčanin Karlo Rusi, u oporuci sastavljenoj 6. lipnja
1920. u Smirni, dvije godine prije uništenja ovoga prosperitetnoga grada, svojem je ku-
mčetu – Armenki Anđeli Karolini Ballian iz Djihana u Adanskom vilajetu, ostavio 300
turskih lira i zlatni lanac.8 U crkvi sv. Jurja u Galati bilo je sjedište »Dalmatinskoga do-
brotvornog društva sv. Blaža«, utemeljenoga 20. kolovoza 1913., a do te je godine u Ca-
rigradu postojalo »Dalmatinsko društvo sv. Blaža«, osnovano 1900., u čijem je članstvu
bio cijeli niz armenskih katolika, poput Giovannija Kutchukiana.9 Iz Carigrada potječe i
armenska katolička obitelj Osghian, čiji su članovi u rujnu 1922. izbjegli u Dubrovnik. Iz
te obitelji potječu arhitekt Petar Osghian i njegov sin skladatelj Petar Osghian.10
Iznimno su bile važne crkvene veze Dubrovnika i Armenaca, koje se mogu pratiti sve
do 20. stoljeća, kada je počinjen genocid nad Armencima u Maloj Aziji. Ipak, najvažni-
ji događaj u armensko-dubrovačkim odnosima bio je dolazak armenskog nadbiskupa iz
Sebaste 30. srpnja 1902. u Dubrovnik. O tom događaju List Dubrovačke biskupije donio
je sljedeću vijest:
»Na 30 srpnja parobrodom talijanskim ’Peuceta’, stiže iz Rima Pres. Prep. Isak
Hadžan, nadbiskup Sivasa u Armeniji, ili bolje stare Sebaste, stolice nigda dosta proslav-
7 Ivo ŠIŠEVIĆ, Dubrovčani u Carigradu, u: Beritićev zbornik, Dubrovnik, 1960., str. 1–19.
8 Vinicije B. LUPIS, Prilozi poznavanju dobrotvorne djelatnosti dubrovačkog zakladnog zavoda Opera pia (Blaga
djela) i Javne dobrotvornosti, u: Dubrovnik, 4, Dubrovnik, 2004., str. 289; ISTI, O armensko-hrvatskim kontakti-
ma, u: Društvena istraživanja, 99/100, Zagreb, 2009., str. 203–217.
9 Usp. Ivo ŠIŠEVIĆ, nav. dj., str. 1–19; Vinicije B. LUPIS, Dubrovčani u iseljeništvu poslije pada Republike, u:
Povijesni prilozi, 36, Zagreb, 2009., str. 161–184.
10 Arhiv obitelji Osghian, Dubrovnik; Ileana GRAZIO, Daleko od svake agresije, u: Dubrovački list, 53, Dubrov-
nik, 2009., str. 13.
— 184 —
ljenog našeg parca sv. Vlaha. Na putu ga je pratio tajnik, veleučeni armenski svećenik.
Obavješćeni da nam dolazi nasljednik na stolici sv. Vlaha, obavješćeni da je on ugledan
muž, vrli biskup, pripusti pregalac na dobro kršćanluka, svi pohitasmo na priček. Oda-
slanici kapitula odoše ga na parobrod uzeti, a kapituo i kler mirski i redovnički u odsuću
Pres. Prep. G. Biskupa dočeka ga na luži lučkog Ureda. Starac sijede brade, puki sv.
Vlaho, uz odlijeganje zvona stigne, te ga preč. G. Prepozit vit. Alibranti pozdravi sgod-
nom besjedom, kojoj srdačno odvrati g. nadbiskup. Kad opočine ponovo mu kler ode na
poklone i pošalje mu u večer glazbu, da ga pozdravi. On ostane nekoliko dana, i svud je
veliko mnoštvo pridolazilo da gleda armenske obrede. On nam spomene veliku svetinju
našu, grob Parca našega, izusti želju, da bi otkupio tu dragocjenost iz ruka nevjernika, i
gradski se kler zauzeo i još će se zauzeti, da se ta plemenita i sveta želja izvrši. Osobi-
tim počastima i poklonstvom otpraviše presvijetloga na polazak u Pariz. Iz Pariza on je
poslao kaptolu u fotografiji vjeran snimak groba sv. Vlaha, kakav je danas, na što mu iz
duše hvala. Veliki i slavni sv. Vlaho, osobiti naš parac, nadahnuo pravovjerni naš puk, da
svojim doprinosom otkupi alem kamen u Sebasti, grob našeg milog Svetitelja.«
Katolička armenska zajednica u Sebasti dobila je 1844. i svojega biskupa, čiji naslov
i danas čuva naslovni katolički armenski nadbiskup iz Adane u Turskoj.11 Tešku sudbinu
armenskog naroda stradaloga u velikom genocidu 1915. dijelio je i sv. Vlaho. Kameni
se Svečev sarkofag u Sebasti nalazio na izvornom mjestu do 17. svibnja 1943., kada su
ga Turci premjestili u mjesni muzej. Crkvu sv. Vlaha (Agios Blassios) u središtu Sebaste
Turci su srušili 1950., a prije toga, 1923. godine, prognali su posljednje grčke i armenske
obitelji iz grada, ujedno srušivši tada veću crkvu sv. Vlaha i okončavši tako tisućgodišnji
proces uništavanja kršćana na prostorima Velike Armenije.12 Usprkos desetkovanju hr-
vatskih zajednica po gradovima Levanta, u kojima su većinu činili Dubrovčani, njihovo
zanimanje za mjesto iz kojeg potječe sv. Vlaho nije prestajalo, i ono seže do naših dana,
kada su turski arheolozi držali pseudoznanstveno predavanje o otkriću groba sv. Vlaha u
turskom Sivasu.13
Paradigmatska sudbina Armenaca povezuje se i sa sudbinom Hrvata. Osmanlijska
invazija na Hrvatsko kraljevstvo bila je najintenzivnija tijekom prve polovine 16. sto-
ljeća, a za posljedicu je imala raseljavanje Hrvata u susjedne zemlje, odvođenje u roblje
11 Stjepan SKURLA, Sveti Vlaho biskup i mučenik od Sevasta dubrovački obranitelj, Dubrovnik, 1871., str. 35.
12 Vinicije B. LUPIS, Moćnik dubrovačke prvostolnice, Zadar, 2003., str. 159; Caleb I. BACH, Trailing a Blaise a
Saint’s progress, Harvard, 2000., str. 266–267.
13 Ivo BANAC, U Sivasu, na grobu svetoga Vlaha, u: Dubrovnik, 5, Dubrovnik, 1994., str. 130–133.
— 185 —
i islamizaciju dijela populacije, kao i nesagledive posljedice na broj Hrvata u sljedećim

stoljećima. Brojnost, ujedno kompaktnost nacionalnog teritorija imat će, kao i kod Ar-
menaca, nesagledive posljedice na integracijske procese. Kao što je već naglašeno, isti
proces nacionalne fragmentacije u znatno intenzivnijem obliku dogodio se i Armencima,
jer je posljednji slobodni dio Armenije – Cilicijsko kraljevstvo, okupiran 1375. godine.
Hrvatski i armenski narod, ponajprije dubrovačkim iskustvom pamćenja, kao i kultom sv.
Vlaha, dijele zajedničku sudbinu malih naroda. Ta sudbina očituje se u više zajedničkih
paradigmi: osmanlijska invazija, onemogućivanje razvoja nacije, biološko uništavanje,
prešućivanje žrtve, izostanak pravodobne intervencije međunarodne zajednice, postgeno-
cidni sindrom uništavanja memorije i, na posljetku, posvajanje tuđe baštine i kulture. Isto
tako, i Armenci i Hrvati u svojem povijesnom iskustvu nose dugotrajan proces nacionalne
emancipacije, odnosno stvaranja dviju zajednica: iseljene i domovinske. Za razliku od
Hrvata, Armenci danas imaju osnovne strategijske postavke o svojoj budućnosti, s kritič-
kom raščlambom geostrateške situacije.14 Stabilna nacija svoj temelj ima u stabilnoj eko-
nomiji, porastu pučanstva i razvoju nacionalnog jezika i kulture. Susjedna Srbija od 1844.
ima svoje Načertanije, nadopunjene Memorandumom SANU iz 1986., čije smo progra-
matske točke u svom crescendu osjetili tijekom Domovinskog rata, a Hrvatska, sagledana
u punini svoje državno-pravne tradicije, još od statuta dalmatinskih gradova, uglednih
pravnika renesansnog i baroknog razdoblja, pa sve do naših dana, ostala je potpuno bez
ikakvoga strateškog plana.15 Neprepoznavanje Hrvata i njihove borbe za samostalnost,
odnosno nepostojanje strateškog plana najbolje su se iskustveno pokazali krajem 80-ih
i početkom 90-ih godina 20. stoljeća, kada je hrvatski narod nespreman ušao u borbu s
vojno i politički znatno snažnijim neprijateljem. Zatvaranje očiju međunarodne zajednice
na proces uništavanja povijesnih i kulturnih tragova hrvatskog naroda, uz njegov progon,
odvođenje u sabirne logore, provođenje genocida, memoricida i kulturocida, ima sve pa-
ralele s armenskim genocidom. Naše strateške postavke bitne su u svojoj jasnoći i svaki-
dašnjoj primjeni, kako nam se iznova ne bi dogodila slična povijesna iskustva iz nedaleke
prošlosti. Armensko iskustvo iznimno je po svojoj tragičnosti i prešućivanju, ali i po
borbi kako bi se ono prepoznalo u međunarodnoj zajednici, pa je stoga potrebno ugledati
14 Armen AYVAZYAN, Strategic Gaps in Armenian Political Consciousness, Los Angeles, 2006., str. 1–55; ISTI,
The Fundamentals of Armenian Identity or Who is an Armenian?, Los Angeles, 2008., str. 1–29.
15 Miroslav BRANDT, Bože ČOVIĆ, Slaven LETICA, Radovan PAVIĆ, Zdravko TOMAC, Mirko VALENTIĆ,
Stanko ŽULJIĆ, Izvori velikosrpske agresije, Zagreb, 1991., str. 5–281; Petar ŠIMUNOVIĆ, Načertanije, Za-
greb, 1992., str. 1–121; Dušan BATAKOVIĆ, Ilija Garašanin’s Načertanije – A Reassessement, SANU, Institut
des études Balkaniques, u: Balcanica, XXV–1, Beograd, 1994., str. 157–183.
— 186 —
se na njihov način borbe za nacionalnu emancipaciju. Armenci i Hrvati, dva kršćanska

naroda, toliko daleka, ali i toliko bliska, bili su žrtvom svojega geostrateškog položaja te
nacionalnih i vjerskih vrjednota, dijeleći stoljećima istu sudbinu.
Na posljetku, nadamo se kako će Republika Hrvatska, mlada demokratska država s
bogatom poviješću, prepoznati armenski genocid kao paradigmatski događaj u povijesti
20. stoljeća i da će se 24. travnja 1915. – dan spomena na genocid nad Armencima, koji
ima sve elemente holokausta – uvrstiti u školske udžbenike, zajedno s holokaustom nad
židovskim narodom, i tako ispraviti prešućivanje genocida u razdoblju kada je hrvatski
narod bio u sastavu Austro-Ugarske Monarhije, tada saveznice Osmanlijskog Carstva.
— 187 —
ARMENSKE ZLATARSKE TEME – POKUŠAJ
REKONSTRUKCIJE JEDNOGA IZGUBLJENOG
FENOMENA PERIFERIJSKE UMJETNOSTI1
Vinicije B. Lupis
A utor je svoje istraživanje temeljio na postavkama hrvatske teorije povijesti umjetno-

sti, koje je postavio povjesničar umjetnosti Ljubo Karaman u knjizi Problemi periferijske
umjetnosti. Na pojavi periferijske umjetnosti uočio je posebno zanimljiv način sinkretiz-
ma mletačkog i armenskog zlatarstva. Poseban koinē armenskog i zapadnog zlatarstva
očitovan je u posudbi figuralnih rješenja iz ansambla gotičkog, renesansnog i baroknoga
mletačkog zlatarstva. Najljepši primjer utjecaja mletačkog zlatarstva na armensko zlatar-
stvo, oltarno raspelo iz Artaskha, datirano je u 1770. godinu, a zapravo je riječ o slobod-
noj inačici gotičkog raspela iz mletačkoga kulturnog kruga, koje je armenskom zlataru
poslužilo kao uzor za izradbu oltarnog raspela, prilagođenoga liturgiji Armenske apostol-
ske crkve. Mletačko-armenski koinē zlatarskih utjecaja pripada nizu periferijskih refleksa
mletačkog zlatarstva u grčkim katoličkim zajednicama na grčkom području i kod grčkog
zlatarstva baroknog razdoblja. Ovo promišljanje armenskog zlatarstva zasigurno ima za
cilj otvaranje nedovoljno poznatog svijeta perifernih umjetnosti, nastalih kulturnim pro-
žimanjem kršćanskih naroda Osmanlijskog Carstva.
Ključne riječi: Armenija, ophodno raspelo, Vagharshapat, zlatarstvo, Matenadaran.
Postojanje rubnih područja, na kojima su se prožimale likovne silnice Istoka i Zapa-

da, oduvijek je bilo predmetom zanimanja povjesničara umjetnosti. Bečki profesor Josef
Strzygowsky 1918. u knjizi Die Baukunst der Armenier und Europa, koja je ostala u sjeni
političkih događaja, po prvi put je razmatrao organski razvoj armenske umjetnosti kao
svojevrsnog mosta između Istoka i Zapada, sa svim svojim posebnostima. Tu dvojbu au-
1 Autor je tekst „Armenske zlatarske teme – pokušaj rekonstrukcije jednoga izgubljenog fenomena periferijske
umjetnosti“ objavio u časopisu Dubrovnik, sv. 4., Dubrovnik, 2015.
— 188 —
ARMENSKE ZLATARSKE TEME – POKUŠAJ REKONSTRUKCIJE JEDNOGA IZGUBLJENOG FENOMENA PERIFERIJSKE UMJETNOSTI
tor je izrazio u svojoj studiji »Orient oder Rom«, gdje je postavio pitanje utjecaja armen-
ske arhitekture na europsku arhitektonsku baštinu, ponajviše tijekom križarskih ratova.2
Armenska kultura, koja je usprkos katastrofalnim povijesnim zbivanjima preživjela do
naših dana, iznimno je zanimljiv kulturni fenomen koji tek treba biti sustavno istražen.
Unutar hrvatske povijesti umjetnosti taj je fenomen prvi obradio Ljubo Karaman u
knjizi Problemi periferijske umjetnosti (1963.). Priređivač drugog izdanja iz 2001. godine
– povjesničar umjetnosti Radovan Ivančević, jasno je upozorio na tri Karamanove kul-
turološke kategorije: na provincijalizirane, granične i periferijske umjetnosti. Ta tri poj-
ma svrstana su po stupnju vrijednosti: dok »provincijalizirana umjetnost« ima uglavnom
negativan predznak, a »granična« se svodi uglavnom na izvanjske kvantitativne odlike
»raznolikosti oblika«, »perifernu« sredinu Karaman definira isključivo pozitivno. Perife-
rijski kraj, u smislu umjetničkog izvođenja u uvodnom dijelu ovoga članka, pogodna je
sredina za široke stvaralačke sinteze. Sloboda periferijske sredine katkad povoljno djeluje
na majstore koji dolaze u nju.3 Kao poseban fenomen iz povijesti umjetnosti, koji je svoj
odraz našao i u hrvatskim krajevima, možemo navesti nazočnost slikarstva italo-kret-
skoga likovnog kruga, duboko uronjenoga u sredozemni svijet, u kojem su se ukriživali
raznorodni likovni utjecaji. Posebni likovni imaginarij Bizanta u zlatnom odsjaju ikona
našao je svoje prihvaćanje kod katolika jadranskog bazena.4
Kroz ovu prizmu treba sagledavati pojave periferijske umjetnosti kršćanskih naroda
pod osmanlijskom vlašću, ponikle na razvalinama tradicije bizantske umjetnosti. Unutar
Osmanlijskog Carstva razvijala se specifična umjetnost brojnih kršćanskih naroda, a po-
sebno je zanimljiv primjer sinkretizma armenske i zapadne umjetnosti na području zla-
tarstva. Upravo spoznaja hrvatske teorije povijesti umjetnosti, i same osjetljive na pojam
rubnoga, odnosno periferijskoga u ostvarivanju posebnosti nove kvalitete, može se pri-
mijeniti i na armensku novovjekovnu umjetnost, nakon gubitka samostalnosti posljednje
nacionalne države 1375. godine. Armenska povijest umjetnosti iznimno je složen kulturni
fenomen u svjetskoj povijesti umjetnosti, s obzirom na to da se za gotovo posljednjih tisu-
ću godina može govoriti o umjetnosti dijaspore, izvan središnjega nacionalnog prostora.
2 Adriana ALPAGO NOVELLO, L’architettura degli Armeni, u: Armenia, incontro con il popolo dell’Ararat, Ve-
necija, 1987., str. 92–99.
3 Ljubo KARAMAN, Problemi periferijske umjetnosti. O djelovanju domaće sredine u umjetnosti hrvatskih kraje-
va, II. izd., Zagreb, 2001., 191 str.; Milan PRELOG, Prelogova teza o aktivnoj i pasivnoj negaciji antike, u: Milan
PRELOG, Djela II., Zagreb, 1993., str. 5–16.
4 Viktor VIČKOV, Estetskot lik na videto, Skoplje, 1992., 103 str.; Leonid USPENSKI, Teologija na ikonata, Sko-
plje, 1994., 457 str.
— 189 —
Za bolje razumijevanje fenomena utjecaja gotičkog, renesansnog i baroknoga mle-

tačkog zlatarstva, odnosno stilskih fenomena zapadne umjetnosti na armensko zlatarstvo,
treba se osvrnuti na razdoblje postojanja armenskoga Cilicijskog kraljevstva, u kojem se
stvarala posebna umjetnost, čiji su ostatci sačuvani u Institutu za stare rukopise Matenada-
ran sv. Mesropa Maštoca. Prožimanje gotičke umjetnosti posredstvom zapadnih umjetni-
ka, bizantske, perzijske, pa čak i kineske likovne komponente, najvidljivije je na primjeru
Lekcionara kralja Hetuma II. iz 1286. godine i Evanđelja iz samostana Akner (1287.).5
Najpoznatija umjetnina sačuvana na Zapadu, u Genovi, u armenskoj crkvi sv. Bartula (S.
Bartolomeo degli Armeni), sv. Mandylion – Veronikin rubac, kojega je 1384. bizantski
car Ivan V. Paleolog darovao Genovljanima, poveznica je ranijeg razdoblja armensko-za-
padnih likovnih kontakata.6 Cilicijska umjetnost, u svojoj bîti, veličanstvena je organska
sinteza različitih kultura, posebne inovativnosti u stvaranju nove kvalitete nastale na teme-
ljima bizantske i romaničko-gotičke križarske umjetnosti na Levantu. Postojanje Sveuči-
lišta Gladzor, koje je bilo pod patronatom kraljevića iz dinastije Orbelian, a nalazilo se na
središnjem armenskom prostoru, isto je tako omogućilo formiranje velikih individualnosti
u armenskoj srednjovjekovnoj umjetnosti, poput kipara i arhitekta Momika, Thorosa Ta-
ronatsija i Avaka, zasigurno najdarovitijega armenskog umjetnika iz razdoblja srednjeg
vijeka.7 Danas smo osuđeni na sagledavanje ovoga fenomena kroz vrlo usku prizmu, uvje-
tovanu postojanjem malenog broja sačuvanih umjetnina. Zbog tragedije armenskog na-
roda tijekom 19. i 20. stoljeća, poznate pod pojmom armenski genocid (armenski: Հայոց
Ցեղասպանութիւն, turski: Ermeni Soykırımı), armenski holokaust, armenski pokolj ili
velika nesreća (Մեծ Եղեռն), koji je podrazumijevao uništavanje armenske populacije u
Osmanlijskom Carstvu na smišljen i proračunat način, uz sustavno uništavanje goleme
kulturne baštine, sačuvani su samo njezini ostatci ostataka.8 Sačuvane su jedino kolekcije
u Anteliasu, te u Ečmiadzinu u današnjoj Republici Armeniji. Središte armenske sakralne
umjetnosti je križ, s obzirom na izvorno monofizitsku tradiciju Armenske sakralnog zlatar-
5 Irina DRAMPIAN, Cilician Book Illumination, u: Armenian Minatures from The Matendaran Collection, Yere-
van, 2009., str. 18–30.
6 Gianluca AMERI, Nuove considerazioni sul reliquiario del braccio di sant’Anna nel tesoro del Duomo di Ge-
nova, u: Mitteilungen des Kunsthistorischen Institutes in Florenz, LIII., 2/3, Firenca, 2009., str. 169–196; Andrè
GRABAR, Les revêtements en or et en argent des icones byzantines du Moyen age, Venecija, 1975., sl. 74; Carlo
BERTELLI, Il Santo Mandylion, u: Splendori di Bisanzio, testimonianze e riflessi d’arte e cultura bizantina delle
chiese d’Italia, Milano, 1990., str. 122.
7 Lilit ZAKARIAN, Introduction, u: Armenian Minatures from The Matenadaran Collection, Yerevan, 2009.,
str. 4–9.
8 Raymund KÉVORKIAN, The Armenian Genocide, a Complete History, I. B. Tauris, New York, 2011., 1003. str.
— 190 —
stva u armenskom patrijarhatu u Jeruzalemu, katolikatu Velike Kuće Cilicije apostolske,

što je rezultiralo iznimnim udjelom u armenskoj kulturnoj baštini.9
Prva razmatrana umjetnina iz skupine armenskog zlatarstva inspiriranoga mletačkim
zlatarstvom je moćnik – križ iz Lima u Vaspurakanu, datiran u 1846. godinu.10 Riječ je
o istokračnom križu sa središnjim medaljonom, u kojem se
nalazi čestica drva sv. Križa. Moćnik je izrađen od pozla-
ćenog srebra, u tehnici filigrana i iskucavanja, te ukrašen
poludragim kamenjem. Najzanimljiviji detalj ovog moć-
nika su četiri radijalno postavljena izvorna nosača vrpci s
ophodnog raspela mletačkoga zlatarskog kruga iz 16./17.
stoljeća, oblikovana kao anđeoske glave s viticama. Nosači
vrpci izvedeni su u lijevanom i pozlaćenom srebru, a mož-
da je riječ o izravno kopiranim nosačima ili reutiliziranima
s nekoga ophodnog raspela iz neke katoličke crkve na Le-
vantu. Ovdje je, nedvojbeno, riječ o sinkretizmu mletačkog ▀ Križ moćnik iz Lima na Vaspukhanu iz
i armenskog zlatarstva, a kako je 19. stoljeće razdoblje ne- 1846. (Muzej Sv. Ečmiadzina)
ostilova, postoji mogućnost da je neki zlatar iz Carigrada
ili Smirne mogao izraditi ovaj moćnik, rabeći već gotove kopije koje je imao u svojoj
radionici. Moramo znati da su Armenci prije, a i poslije osvajanja Carigrada 1453.,11
predstavljali znatan dio stanovništva toga grada.
Posebno zanimljiv je primjer oltarnog raspela iz Akna, datiranoga u 1783. godinu, na
kojem se najbolje odražava tendencija kopiranja gotičkoga ophodnog raspela iz 14./15.
stoljeća iz mletačkoga zlatarskog kruga, s prepoznatljivom ikonografijom romaničko-go-
tičkog razdoblja. Armenski zlatar očito nije imao sačuvano raspelo s Kristovim korpu-
som, jer ga je dodao naknadno i izradio vrlo rustikalno. U hastama križa bočno su vo-
doravno postavljeni sv. Ivan i Bogorodica, s nelogično i izrazito rustikalno postavljenim
klinom za učvršćivanje u sredini reljefa. Okomito u hastama križa smješteni su likovi
arkanđela sa sferama. Reljefi su isto tako izvedeni rustikalno, po svemu sudeći u tehnici
cera perduta.12
9 Nereg ALEMEZIAN, Armenian church’s responses to non-orthodox objections, Antelias, 2003., 119. str.
10 Shahen KHACHATRIAN, Tesouros de Etchmiadzin, 17 séculos de cristianesimo na Armênia, São Paulo, 2004.,
str. 42.
11 Çiğdem KAFESCIOĞLU, La Capitale impériale ottomane: Istanbul entres les XVe et XVIIIe siècles, u: BYZAN-
CE, Constantinople, Istanbul, Milano, 2008., str. 274.
12 Shahen KHACHATRIAN, nav. dj., São Paulo, 2004., str. 38.
— 191 —
Oltarno raspelo iz Vagharshapata, datirano u 18. stoljeće, pripada prepoznatljivom

liturgijskom srebru Armenske apostolske crkve, gdje je istokračno raspelo s četiri keru-
binske glave smješteno u zrakasti krug, poput barokne pokaznice tipa solee. Na oltarnom
raspelu iz Vagharshapata, koji se poput ostalih predmeta iz ove kolekcije čuva u Ečmiad-
zinu, nalazi pričvršćen barokni srebrni i pozlaćeni Kristov korpus.13 Taj Kristov korpus
izveden je, po svemu sudeći, u tehnici cera perduta. Čini se da su armenski zlatari u
manjku kvalitetne figuralne plastike posezali u likovni imaginarij mletačkoga zlatarskog
kruga, bilo trgovačkim vezama u Mletcima i na mletačkom teritoriju, ili kopirajući litur-
gijske predmete iz katoličkih crkava po Levantu.
Najljepši primjer utjecaja mletačkog zlatarstva na armensko zlatarstvo je oltarno ras-
pelo iz Artaskha, datirano u 1770. godinu, koje je zapravo inačica gotičkoga ophodnog
raspela.14 To raspelo čuva se u riznici Etchmiadzina u Armeniji. Armenski zlatar je vje-
rojatno ispred sebe imao gotičko raspelo s nodusom u obliku kaštilca, koje je slobodno
interpretirao u bronci, pojednostavivši fijale i rakovice do neprepoznatljivosti predloška.
Upravo je tu armenski umjetnik postupio u skladu s periferijskim fenomenom sredine,
s posve pozitivnim predznakom. Na ovom raspelu, koje je jasno i prepoznatljivo dje-
lo armenskog zlatara, vidljivo je i njegovo podrijetlo u gotičkom zlatarstvu zapadnoga
kulturnog kruga. Teorija hrvatskog povjesničara umjetnosti Ljube Karamana o slobodi
stvaranja periferijske sredine ovdje se može potpuno primijeniti, potvrđujući iznova kako
na rubu civilizacijskih i kulturnih krugova postoji cijela lepeza pretapanja i svojevrsnih
koinea, što počesto znaju iznjedriti nove kvalitete unutar slobode stvaranja neoptereće-
noga kanonima »velike« umjetnosti. Prilagođavajući tako tipologiju gotičkoga ophodnog
raspela armenskom liturgijskom tipu oltarnog križa s kružnim vijencem izvedenim u fili-
granu, armenski je zlatar aplicirao kopirani Kristov gotički korpus i kružne simbole četiri-
ju evanđelista, jasne gotičke stilizacije 14./15. stoljeća. Sve je to aplicirano na filigransko
istokračno raspelo. To raspelo nesvakadišnje tipologije, jer se u armenskom zlatarstvu
nigdje više ne nailazi na primjer oponašanja gotičkog nodusa u obliku kaštilca, primjer je
simbioze gotičkog zlatarstva mletačkog kruga i armenskog zlatarstva 18. stoljeća. Može
se ustvrditi kako je, u širim relacijama, ovdje riječ o najistočnijoj poznatoj interpretaciji
gotičkoga ophodnog raspela u kršćanskoj umjetnosti Levanta.
13 Shahen KHACHATRIAN, nav. dj., São Paulo, 2004., str. 47; Ϻагакия OРМАНЯН, Aрмянская Церковь,
Moskva, 2006., str. 148.
14 Shahen KHACHATRIAN, nav. dj., São Paulo, 2004., str. 49.
— 192 —
Iz riznice Etchmiadzina potječe i moćnik iz 1658., izveden u obliku srebrne, djelo-

mice pozlaćene tablice s iskucanim istokračnim križem, na kojem su u reljefu po matrici
iskucani simboli evanđelista, koji potječu s nekoga gotičkog raspela iz 14./15. stoljeća.
Armenski zlatar kopirao je gotove predloške simbola evanđelista, koji svi nose kartuše.15
Etchmiadzinska riznica, u kojoj su sačuvani ostatci riznica tisuća danas uništenih crkava
i samostana iz zapadne Armenije, svakako je svjedok jedne, danas uništene civilizacije.
Među sačuvanim predmetima riznice možemo nazrijeti i likovne utjecaje, koje potvr-
đuje i oltarno raspelo iz 1784. godine, izvedeno u tehnici iskucavanja i srebrnog filigrana,
s apliciranim srebrnim i pozlaćenim raspelom koje pridržavaju dva anđela.16 Posrijedi je
još jedna inačica posuđenih uzoraka iz ansambla mletačkog zlatarstva.
Na temelju više sačuvanih primjera armenskog zlatarstva, kao jedne od grana primi-
jenjene umjetnosti sačuvane u Etchimiadzinu, svojevrsnom armenskom refugiumu, sa ža-
ljenjem možemo ustvrditi kako smo ostali zakinuti za veliko poglavlje zlatarstva kršćana
u Maloj Aziji, gdje su se poslije propasti Bizantskog Carstva, kao dominantnoga kultur-
nog središta ondašnjega poznatog svijeta, razvile posebne periferijske sredine. Možemo
također žaliti za zatrtom umjetnošću pontskih Grka iz Trapezuntskog carstva. U ovim
sredinama poslije raspada staroga sustava i dolaska novoga civilizacijskog okvira došlo je
do pojave stvaranja novih likovnih izričaja, utemeljenih na starim tradicijama bizantske
umjetnosti, te prepletanja perzijske, armenske, sirijske i zapadne umjetnosti.
Armenska primijenjena umjetnost prepoznata je kao poseban fenomen u izradbi
luksuznog oružja u Poljskom kraljevstvu od 16. do 18. stoljeća, u kojem su armenski
umjetnici izrađivali optočene sablje, kijce ukrašene dragim kamenjem, konjsku opremu i
štitove za poljsko plemstvo.17
Uz europski dio armenske kulturne sastavnice, maloazijski je dio, ponajviše iz za-
padne Armenije – povijesne Armenije i Cilicije – odnosno Male Armenije, početkom 20.
stoljeća zbrisan s lica zemlje. Ostali su sačuvani tek maleni fragmenti, na temelju kojih
možemo zaključiti o postojanju brojnih likovnih utjecaja zapadnoga kulturnog kruga u
Maloj Aziji, kao što su Sebasta, Muš, Kars, Van i Sis. Ovaj likovni utjecaj je razumljiv
poznavajući brojnost mletačkih i genovskih kolonija na području Levanta, kao i armen-
skih kolonija u talijanskim zemljama. Određeni likovni odraz armenskog zlatarstva pri-
15 Ϻагакия OРМАНЯН, nav. dj., Moskva, 2006., str. 150.

16 Ϻагакия OРМАНЯН, nav. dj., Moskva, 2006., str. 160.
17 Zdzisław ŻYGULSKI JR, An outline History of Polish Applied Art, Varšava, 1987., str. 43; Krzystof J.
CZYŻEWSKI, kat. 61. „Buława“, Sztuka w Polsce 1572 – 1764, Warszawa, 2000., str. 214.
— 193 —
mijetili smo i u Hrvatskoj, gdje se u Dubrovniku do prije Drugoga svjetskog rata čuvao
jedan armenski moćnik s natpisom koji je spominjao kralja Takavora; na žalost, on danas
nije sačuvan.18 U armenskoj Crkvi posebno mjesto u liturgiji imaju moćnik koplja kojim
je proboden Krist i moćnik ruke sv. Grgura Prosvjetitelja.19 U tradiciji armenske Crkve
je izradba moćnika ruke – brahijalija bez baze. Upravo ta tradicija izradbe brahijalija u
hrvatskoj je povijesti umjetnosti specifikum dubrovačkog i kotorskog zlatarstva, koji se
razlikuje od ostalih hrvatskih riznica i sredina. Tu tradiciju valja povezati s bizantskom
tradicijom izradbe moćnika u obliku dijelova tijela, u kojoj se posebna važnost pridaje
moćnicima u obliku glave i ruku.20
Ovo promišljanje armenskog zlatarstva zasigurno ima za cilj otvaranje nedovoljno
poznatog svijeta perifernih umjetnosti, nastalih kulturnim prožimanjem kršćanskih naro-
da Osmanlijskog Carstva.
18 Državni arhiv u Dubrovniku, Rukopisna ostavština don Nika Gjivanovića, br. 107; Vinicije B. LUPIS, Moćnik
dubrovačke prvostolnice, doktorska disertacija, Zadar, 2003., 103; ISTI, O armensko-hrvatskim kontaktima, u:
Društvena istraživanja, 99/100, Zagreb, 2009., str. 203–217.
19 Dickran KOUYMIJAN, „The Right Hand of St. Gregory and the Armenian Arm Relics“, u: San Gregorio Arme-
no e il suo culto nell’Italia meridionale, Lecce – Nardò, 2001., str. 1–18.
20 Iola KALAVREZOU, Helping Hands for the Empire: Imperial Ceremonies and the Cult of Relics in the Byzan-
tine Court, u: Byzantium Court Culture from 829–1204, Washington, 1997., str. 53–79.
— 194 —
O ARMENSKO-HRVATSKIM KONTAKTIMA1
Vinicije B. Lupis
D ubrovnik je kao važno trgovačko središte između Istoka i Zapada bio stjecištem ra-
zličitih naroda i kultura. Među brojnim strancima u Dubrovniku nalazili su se i Armen-
ci. Posebna poveznica Dubrovnika i Armenije je i kult gradskog zaštitnika sv. Vlaha iz
armenske Sebaste, uz starije gradske zaštitnike sv. Zenobija i sv. Zenobiju, koji potječu
iz Male Armenije, kao i kult četrdeset mučenika iz Sebaste. Od dubrovačkih Armenaca,
većinom trgovaca, kao najpoznatija osobnost u povijesti je ostao zabilježen Đuro Armen
Baglivi. Dubrovčanin, nadbiskup Rajmund Jelić početkom 18. stoljeća bio je vjerski po-
glavar katoličkih Armenaca u Maloj Aziji i dopisivao se s opatom Mhitarom – utemelji-
teljem katoličkoga armenskog reda mehitarista. Najvažnijom poveznicom Armenaca i
Hrvata možemo držati isusovca Josipa Marinovića iz Perasta; on je napisao prvu povijest
Armenaca na Zapadu, položivši tako temelj suvremenom istraživanju armenske povijesti
u Europi. Dubrovčani su tijekom 19. i početkom 20. stoljeća održavali kontakte s Armen-
cima, pa tako 1902. godine nadbiskup iz Sebaste dolazi u Dubrovnik. Zanimanje Dubrov-
čana za rodni grad svojega zaštitnika je neprestano, i traje do naših dana, svjedočeći o
neprekinutoj duhovnoj vezi koja spaja hrvatski i armenski narod.
Ključne riječi: Armenci, sv. Vlaho, Josip Marinović, Rajmund Jelić, Mhitar, Smirna.
Dubrovnik je, kao važno trgovačko središte između Istoka i Zapada, oduvijek bio
spojnicom tih dvaju svjetova. No duhovna poveznica tih svjetova zasigurno su bili dubro-
vački stari sveci zaštitnici: sv. Zenobije i sv. Zenobija iz Cilicije (Male Armenije), te no-
viji kult sv. Vlaha (Sourp Vlasi) i četrdeset mučenika iz Sebaste u Velikoj Armeniji. Kao
ni jedan drugi grad u zapadnoj katoličkoj ekumeni, Dubrovnik ima duboko ukorijenjene
armenske svece zaštitnike u svojim duhovnim temeljima. Sveti Vlaho, biskup iz Sebaste
1 Autor je tekst „O armensko-hrvatskim kontaktima“ objavio u časopisu Društvena istraživanja, 99/100, Zagreb,
2009.
— 195 —
u Armeniji, umro je mučeničkom smrću 316. godine za vrijeme cara Licinija, a samo
mjesec dana nakon njegove smrti mučena su četrdesetorica rimskih legionara, spomen
na koje će postati jedan od službenih blagdana Dubrovačke Republike.2 Najpoznatija
zlatarska umjetnina u gradu Dubrovniku jest moćnik glave sv. Vlaha (Caput s. Blasii),
nastao u carigradskoj carskoj radionici.3 Prema dubrovačkoj tradiciji, taj se moćnik još
od 1026. godine nalazi u Moćniku dubrovačke prvostolnice. Dubrovački kroničar Nikola
Ranjina (oko 1490. – nakon 1577.) u djelu Annales Ragusini Anonymi tvrdi da su Du-
brovčani izabrali sv. Vlaha za svojeg parca godine 971., a nakon toga nabavili su njegove
moći. Prema dubrovačkom kroničaru Mileciju, 1012. godine prvo su nabavljene moći
cilicijskog biskupa i mučenika Zenobija i njegove sestre Zenobije, koje su uz psalme i
sa svim častima pohranjene u dubrovačkoj prvostolnici. Dolazak moći sv. Vlaha zbio
se, prema lokalnoj tradiciji, u vrijeme romejskog cara Konstantina VIII. (1025.–1028.),
nasljednika velikog Bazilija II., koji je granice Carstva učvrstio mačem i diplomacijom.
Posljednji moćnik sv. Vlaha darovao je despot Moreje Toma Paleolog 1459. godine. Valja
spomenuti da je uz središnji državni kult sv. Vlaha, čije je slavljenje propisano državnim
ceremonijalom, u Stonskim odlukama iz 14. stoljeća unesen i blagdan štovanja četrdeset
mučenika (armenski: Karasoun Mankounk) iz Sebaste, mučenih nepunih mjesec dana na-
kon sv. Vlaha. Njihov kult raširio se kao kult vojnika u borbi protiv nevjernika u istočnim
provincijama Bizantskog Carstva.
Veze Dubrovčana i kršćana u Carstvu bile su iznimno intenzivne, pa su Dubrovčani
često uzimali u zaštitu pripadnike brojnih istočnih denominacija.4 Postojanje dubrovač-
kih kolonija i njihovih bogomolja daleko od domovine i među pripadnicima drugih vjera
i denominacija omogućilo je međusobno prožimanje i bolje upoznavanje. Trgujući na
Levantu, dubrovački trgovci bili su isto tako u mogućnosti doći u posjed umjetnina koje
su bile u armenskom vlasništvu, pa se tako u dubrovačkom dominikanskom samostanu
čuvao moćnik armenskog kralja Takavora.
U samom Dubrovniku i susjednoj Korčuli živjeli su i katolički Armenci. U Arhivu
Dubrovačke biskupije u Dubrovniku čuva se i arhivski fond Korčulanske biskupije, u
kojem je među nesređenim spisima sačuvan iznimno zanimljiv spis o sklapanju braka
2 Usp. SKURLA, 1871., str. 101–103; JURIĆ, 1921., str. 1–16; CVJETKOVIĆ, 1916., str. 1–55; GJIVANOVIĆ,
1910., str. 15–17; GJIVANOVIĆ, 1910., str. 118–119.
3 Usp. LUPIS, 2005., str. 129–148; BELAMARIĆ, 2001., str. 165–190.
4 Usp. LUPIS, 2003., str. 43–49; Državni arhiv u Dubrovniku (dalje: DAD), Rukopisna ostavština don Nika Gji-
vanovića (dalje: RO), br. 107.
— 196 —
O ARMENSKO-HRVATSKIM KONTAKTIMA
jednog Armenca i Talijanke iz Catanije u gradu Korčuli.5 Korčulanski biskup Vicko Ko-
sović (1735.–1761.)6 u kolovozu 1759. vodio je crkveni postupak o utvrđivanju slobode
sklapanja braka Armenca Aleksandra Ogasappa,7 Chircorova sina, armenskog katolika
krštenoga u crkvi sv. Marije u gradu Arabchieru8 u Armeniji. Mladi Armenac bio je na-
stanjen u Peri, gdje mu je živio otac obrtnik; iz nje se iselio s dvanaest godina kako bi
službovao kod princa Di Villa Franca kao svirač roga u lovu, a potom je stupio u službu
vojvode Di Santa Stefana. Šest je godina bio u službi kod mletačkog liječnika Gaetana
Gillija, započevši s radom u Messini. Među ispitanicima utvrđivanja slobode sklapanja
braka armenskoga glazbenika bio je i njegov kolega, sicilijanski glazbenik Antonio An-
giolov Savajino iz Palerma i brat buduće Armenčeve supruge Eleonore Michelangelo-
ve Monaco iz Catanije – Pietro. Korčulanski biskup imao je delikatnu zadaću detaljnog
izvida bračnog stanja ovih stranaca nastanjenih u Korčuli. Mladoženja i mlada bili su u
službi lutajućega mletačkog kirurga Gaetana Gillija, pomažući mu pri izradi balzama i
ljekovitih obloga. Liječnikova sestra Anna Maria uzela je k sebi Eleonoru Monaco kada
je imala jedanaest godina, da bi je potom pokćerila. Mletački liječnik je zbog delikatnosti
svojih godina (44) i nekrvnog srodstva stoga morao biti ispitan, isto tako i mladenkin brat
glazbenik sa Sicilije, i trebalo se ustanoviti mladoženjino slobodno stanje. Najzanimljiviji
dokument u spisu je potvrda armenskoga katoličkog biskupa Atanazija Merosa iz Roma-
gle (Carigrada) od 15. studenoga 1758. godine.9 Ovaj arhivski dokument iz Korčule pruža
5 Na žalost, za potvrdu ovoga vjenčanja u Matici vjenčanih grada Korčule iz 1759. nećemo nikada saznati, jer u
matici vjenčanih od 1738. do 1761. nedostaje jedan svežanj, upravo za 1759. godinu.
6 Usp. LUPIS, 2000., str. 119–127.
7 Stari armenski oblik prezimena je bez dočetka -ian.
8 Današnji Darbachier u Armeniji.
9 Arhiv Dubrovačke nadbiskupije (dalje: ADN) – Arhiv Korčulanske biskupije (dalje: AKB), br. 45–50, 1758./1759.:
»A. Di. 15. di 9re. 1758. in Constantinopoli.
Noi altri sottoscritti faciamo la Fede con nostro giuramento, che come il Sig. Alessandro Ogasappo di Chircor
Armeno Cattolico, è ualidissamente stato batizato in Arabchier nell’Chiesa di S. Maria. Ē che come è figlio di un
Armeno Cattolico, non schiauo, mà sudito Turco, il suo Padre è Artegiano uiuo sin oggi. Ē che essendo partito
da Constantinopoli da 12. anni per Franchia, non era maritato, è libero. Ē di questa verità faciamo testemonianza
auanti di Dio.
Ovdje donosimo latiničnu transkripciju armenskog teksta, koju je izradila Naria Astartjan Wele:
jes (...) vordi mkrtićs vkajem
jes Erzrumci Hovanes vkajem, vor gjište
jes Soĺomoni vordi Gjakobs vkajum em
Es Anund vor du jes kaskac čka (...)
Io facio fede indubitanza per i sopradetti Testimoni, che sono homini di Fede, un misionario Prete Armeno, e altri
secolarij di fede, e io Attanasio Meros Armeno Vescouo di Romagla facio fede della uerità.»
— 197 —
nam zanimljiv pogled na kretanje Armenaca u hrvatskim krajevima, ali i na to kako je taj
napaćeni narod nalazio izlaze da pronađe bolju sudbinu na Zapadu.
Kao ilustrativan primjer dubrovačko-armenskih veza može poslužiti oporuka Simona
Joannisa Baptistae Armena de Spar(e)an Armeniae, sastavljena 24. travnja 1662. u Du-
brovniku. Taj armenski trgovac bio je nastanjen u kući Dubrovčanina Zaharije barabanta.
Njemu i njegovoj ženi Kati u oporuci ostavlja svoje uporabne predmete, a njima i trgovcu
Mihu Boškoviću ostavlja bale engleskog i ankonitanskog platna kako bi im se odužio
za pomoć; ostatak novca dobiven prodajom bala platna namjenjuje svojem nasljedniku
Kunanu (Ivanu) u Mletcima.10 U arhivskoj seriji oporuka dubrovačkih građana 20. listo-
pada 1694. spominje se Kata, kći Andrije Batine s Lopuda, koja je bila žena pokojnog
Antuna Armenca.11
O živim trgovačkim vezama s Armencima svjedoči i ugovor sklopljen s dubrovačkim
patrunom galijuna »Presveto Trojstvo« Đurom Markovim Dubrovčaninom od 9. kolovo-
za 1595., s jedne strane, te s Omerom Hassanouicem i Hagi Husainom iz Xoccie (Foče),
Husein Turcom da Ciaonich (Čajniče), Ibrahim Turcom iz Mostara i Minasom Armen-
com, s druge strane, za prijevoz robe u Mletke. Vrlo je zanimljivo da dubrovački notar
pri sklapanju ugovora razlikuje Turke i Armenca, koji je također bio osmanlijski poda-
nik, jasno pišući: »(...) et predictis Turcis et Armeno (...)«.12 O nastradalim armenskim
trgovcima kraj otoka Koločepa svjedoči podatak iz oporuke dubrovačkog trgovca Ivana
Krstitelja Vlajkija.13
Među Armencima u Dubrovniku bilo je i orguljaša, pa se tako spominje Jakov Đurov
Armeno, koji popravlja orgulje.14 Riječ je, zapravo, o stricu glasovitog liječnika dvojice
papa – Đura Armena Baglivija,15 starijem bratu njegova oca Vlaha.16 U spisima dubro-
vačke kancelarije 31. svibnja 1572. spominju se: Joanne Dauid Armeno, Cruce Simonis
Armeno, Thomasi Eusebii Armeno i Bali Georgii Armenus, čija je djelatnost bila trgovina
10 DAD, Testamenta notariae (dalje: T.N.), 10.1, 66 (1658.–1663.), 90–90’.

11 DAD, T.N, 10.1, 72, 43–43’.
12 DAD, Diversa Notariae (dalje: DN), XXVI, 128 (1595.–1597.), 49’.
13 DAD, T.N. 10.1, 65 (1651.–1658.), str. 208’ – oporuka Ivana Krstitelja Vlajkija (Lasso all’Ospitale dei poveri alle
Pille una sol volta ducati quindici simil i dichiaro, che del ritratto elle robbe di conto gl’Armeni naufragati sotto
il scoglio Calamotta, si trovano in poter mio ducati uinti ...).
14 DAD, Chiese e Monasteri, XIV, 17, 30, 33.
15 Usp. GJIVANOVIĆ, 1907., str. 779–781, 886–888; GRMEK, 1997., 1–431. U ovom izdanju Baglivijeva djela
nalazi se cjelokupna bibliografija i biografija ovoga velikog liječnika dubrovačkog podrijetla, sa svim podatcima
o njegovoj obitelji armenskog podrijetla.
16 Usp. GRMEK, 1997., str. 362.
— 198 —
suknom.17 Zasigurno bi se moglo naći još dosta sličnih primjera koji bi ilustrirali trgovač-
ke veze Dubrovčana i Armenaca.
Uz trgovačke, postojale su kulturne i vjerske veze. Tako je Dubrovčanin fra Vice
Kelez (Mlini, 1834. – Napulj, 1895.) bio osnivač misije i biskupije Mara`sac i Anitab u
Armeniji za Armence katoličkog obreda. Prema želji jeruzalemskoga latinskog patrijarha,
za Armence katoličkog obreda preveo je Katekizam s talijanskoga na turski jezik.18
Armenski katolici nisu smjeli imati vlastitih crkava i u svim su poslovima bili pod-
vrgnuti patrijarhu u Carigradu, kojega je postavljao sultan. Valja znati da su Armenci od
12. stoljeća dolazili u kontakt s Katoličkom crkvom, poglavito s križarskim državama,
poput Kneževine Edesse ili Antiohijskoga vojvodstva, a najuže su se veze ostvarile u Ci-
licijskoj kraljevini (Armenia Minor), osnovanoj nakon pada Armenskog kraljevstva Ba-
gratida. Brojni križarski velikodostojnici ženili su se pripadnicama armenskog plemstva,
a cilicijsko se plemstvo koristilo latinskim i francuskim jezikom. Osnutkom armenskog
kraljevstva u Ciliciji armenski se katolikos 1294. preselio u Ciliciju, u grad Sis. Nakon
pada svih kršćanskih država na Levantu Cilicijsko kraljevstvo ostalo je osamljeno i izoli-
rano, a njegov posljednji kralj bio je Levon VI. (1374.–1393.) iz dinastije Lusignana, koja
je naslovno vladala Cilicijom do 1464. godine, kao i kraljevstvima Cipra, Jeruzalema i
Armenije.
Kralj Levon V. (1320.–1341.) iz dinastije Hethumida, u iznimno teškom trenutku na-
diranja agresivne mamelučke države, zatražio je pomoć sa Zapada. Nudeći crkvenu uniju,
sklopio je savez s francuskim kraljem Filipom V. Liberalna struja Armenske apostolske
crkve podupirala je taj »latinski pokret«. Na Ekumenskom koncilu u Firenci 22. studeno-
ga 1439. potpisan je dokument Exultate Deo o crkvenoj uniji s Armenskom apostolskom
crkvom. Potpisivanje tzv. Firentinske unije izazvalo je razdor među Armencima. Oni koji
su se protivili uniji, izabrali su 1441. novog katolikosa koji se vraća u Veliku Armeniju,
u prvotno crkveno središte Ečmiadzin. Katolikos u Ečmiadzinu ostao je uvijek prvi i
općeprihvaćeni duhovni poglavar Armenaca. Godine 1311. od katolikata Cilicije odvojio
se Armenski patrijarhat Jeruzalema, a 1461. nastao je zaseban Armenski patrijarhat Ca-
rigrada. Papa Benedikt XIV. potvrdio je 1742. prijašnjega armenskog biskupa Abrahama
Ardzivana (1679.–1749.) za patrijarha Cilicije, dakle, za poglavara armenskih katolika
u južnim područjima, a sjeverna područja ostala su podređena latinskom apostolskom
vikaru Carigrada.
17 DAD, Diversa Cancelariae (dalje: D.C.), XXV, 157 (1571.–1572.), 132–133.

18 Usp. PEJIĆ, 1985., 266–267.
— 199 —
Papa Pio VIII. uspostavio je 1830. Armensku katoličku nadbiskupiju za armenske

katolike u Turskoj. U Rimu je 1883. utemeljen poseban Armenski kolegij za izobrazbu ar-
menskoga katoličkog klera. Proces ujedinjavanja Crkava okončan je 1831. godine, kada
je Turska proglasila slobodu organiziranja i ispovijedanja Armenske katoličke crkve.
Do toga je vodio dug i trnovit put, a u doba postojanja Cilicijske kraljevine i nakon
njezinoga pada dominikanci i franjevci intenzivno su djelovali na Levantu. Dominikan-
ska misija u Armeniji utemeljena je 1320. godine, a ovomu dominikanskom ogranku bio
je naziv »Ujedinjena armenska braća«.19
O živim trgovačkim vezama Du-
brovnika i Cilicijske kraljevine svjedoči
i činjenica da se u Statutu grada Dubrov-
nika iz 1272. godine, u knjizi osmoj i
glavi pedeset i petoj, zabranjuje kolanje
nevaljanih folara iz Armenije, i pritom
se misli na folare Cilicijske kraljevine.20
Dubrovački nadbiskup Rajmund
Gallani (Jelić, 1722.–1727.) bio je nad-
biskup Ankare i apostolski vikar Cari-
grada.21 Dubrovčani su vrlo često obna- ▀ Odluka koja spominje patvorine folara armenskog Kraljevstva
Cilicije u Statutu grada Dubrovnika iz 1272. godine
šali visoke crkvene položaje na teritoriju
Osmanlijskog Carstva, zbog svoje veza-
nosti uz Osmanlije u trajanju od tri i pol stoljeća.22 Dubrovačka Republika štitila je katoli-
ke u Osmanlijskom Carstvu i održavala cijeli niz katoličkih crkava o svojem trošku, poput
crkava u Galati, Drinopolju, Smirni, Sofiji, Silistriji itd. Među crkvenim dostojanstveni-
cima valja spomenuti barem nekoliko: apostolskog vikara u Carigradu (1749./1756) i
nadbiskupa Soluna Nikolu Pugliesija – prije biskupa Nikopolja, nadbiskupa Larise Vlaha
Paolija, apostolskog vikara u Carigradu i nadbiskupa Kartagene Frana Jeronima Bonu.23
U Arhivu Dubrovačke nadbiskupije sačuvana je kopija izvješća Kongregacije da
Propaganda fide iz travnja 1720. godine, pri pastirskom pohodu nadbiskupa Rajmunda
Galanija katolicima Male Azije i grčkih otoka. Izvješće rječito govori o problemima
19 Usp. BOASE, 1978., 1–50; STEWART, 2001., 33–34.

20 Usp. Statut grada Dubrovnika, 459.
21 Usp. LUPIS, 2002., 123–134; usp. LUPIS, 2007., 113–125.
22 Usp. BOŽIĆ, 1952., 188–205; usp. FORETIĆ, 1980., 233–236.
23 Vesna MIOVIĆ, Dubrovačka diplomacija u Istambulu, Zagreb/Dubrovnik, 2003., 100–103.
— 200 —
armenskih katolika, o kojima će poslije biti riječi.

Kako se iz izvješća razabire, Rajmund Jelić zalagao
se kod velikog vezira kako bi on naredio armenskom
patrijarhu da katolicima dopusti obavljati obrede u
njegovim crkvama iz nužde. Rajmund Jelić zaprimio
je kopiju pisma oca Mhitara (armenskog monaha
iz Sebaste, koji je 1717. utemeljio mhitaristički red
u Mletcima na otočiću San Lazzaro), u kojemu se
govori da armenski katolici mogu samo u opasnosti
obavljati obrede u neujedinjenoj Armenskoj apostol-
skoj crkvi.
U Državnom arhivu u Dubrovniku čuvaju se dvi-
je barokne grafike povezane s tim armenskim katolič-
kim redom. Na jednoj od njih prikazan je svetac kako
kleči ispred Bogorodice s Kristom, a ispod su stihovi
pjesnika Grgora iz Nareka; na drugoj je grafici u bi-
skupskoj odjeći prikazan sv. Jakov i njegov samostan
ispod planine Ararat, na kojoj se nalazi Noina arka. ▀ Naslovnica izvješća Rajmunda Gallanija
Jelića o stanju armenaca katolika u travnju
Inače, taj je samostan stradao u jednom od potresa u 1720. (Arhiv Dubrovačke biskupije)
18. stoljeću.24
Carigradski dominikanci s vikarom fra Pietrom Antonijem Baggionijem iz Galate, fra
Davidom iz dominikanske Provincije Perzije i don Petrom Armencem, rodom iz Poljske,
opsluživali su armenske katolike čak do njihove kolonije u Beogradu. U Galati je tada
boravio i don Pietro di Caffa, čiji su roditelji bili armenski katolici rođeni u Kraljevini
Poljskoj, a koji je, uz više armenskih dominikanaca i isusovaca, pružao duhovnu skrb
svojim katoličkim sunarodnjacima u Carigradu. Izvješća nadbiskupa Jelića tijekom vi-
zitacije Male Azije i grčkog otočja puna su opisa teškog stanja, stalnog straha od nasilne
smrti i pogibelji svake vrste. Nadbiskup Jelić tijesno je surađivao i s nadbiskupom Zma-
jevićem.25
24 DAD, Nesređena grafička građa koja potječe iz obitelji tiskara Antuna Martecchinija.
25 ADN, II b – 9. »(...) In tanto non devo tra lasciare di dolermi del sud. P. Abb.e Mechitar, che hauendo scritto qua,
et in diverse Citta’ dell’Asia d’hauer ottenuta da sua santita’ la licenza, di Cattolichi possano andar nell’Chiese di
scismatici (...).«
— 201 —
Poslije ovoga šireg ekskursa o stanju armen-

skih katolika – situacija u 18. stoljeću bila je go-
tovo nesnošljiva, iako su armenski katolici imali
dopuštenje Svete Stolice da mogu primati sakra-
mente u crkvama Armenske apostolske crkve i
držati se nekih običaja specifičnih za monofozit-
sku Armensku apostolsku crkvu. U Katoličkoj
crkvi, međutim, postojalo je i oprječno mišljenje
o tome.
No spomenimo se i najvažnije osobe u hr-
vatsko-armenskim odnosima – to je isusovac Jo-
sip Marinović, rođen 1741. godine u nedalekom
gradu Perastu. Školovao se u Ilirskom kolegiju
u Loretu i u Rimu, a predavao je na gimnazija-
ma u Livornu, Viterbu i Fermu. Nakon ukinuća
isusovačkog reda boravi u rodnom Perastu, a po-
tom odlazi k svojem bratu trgovcu u Mletke. Od
▀ Slobodni list Aleksandra Ogasappa, Carigrad, 15.
IX. 1758. (Arhiv Korčulanske biskupije) 1785. predaje u samostanu S. Stefano u Mletci-
ma, a kako je bio na glasu kao erudit i govornik,
privukao je pozornost bogatoga armenskog ban-
kara markiza Giovannija Serposiana (de Serpos), koji je godinama pokušavao pomoći
armenskim katolicima zbog njihova teškog položaja u Osmanlijskom Carstvu.
Markiz Serpos uzalud je nastojao u Rimu zaštititi armensku katoličku zajednicu, pa je
zamolio Marinovića da napiše teološko-pravnu raspravu u njihovu obranu; nju je markiz
Serpos objavio o svojem trošku i pod svojim imenom, te ju je posvetio rimskoj Kongre-
gaciji za širenje vjere. Djelo ima naslov Dissertazione polemico-critica sopra due dubbi
di coscienza concernenti gli armeni cattolici (Polemičko-kritička rasprava o dva slučaja
savjesti armenskih katolika, Mletci, 1783.). Jedan primjerak te rasprave, bogato uvezan
u kožu sa zlatotiskom, ali bez grafike s armenskim natpisom, koja je otrgnuta, čuva se
u Arhivu nadžupe sv. Nikole u Perastu; tamo mu se čuva i portret, a u Arhivu župe sv.
Eustahija u Dobroti cjelovita je rasprava s uvodnom grafikom. Sva ostala djela još mu se
i danas čuvaju u Perastu.
U svojem djelu Marinović dokazuje da armenski katolici mogu obavljati obrede u ne-
ujedinjenoj Ckvi, za što su imali papinsko dopuštenje, biti nazočni na sv. misi po armen-
skom obredu, davati milostinju, slaviti neke blagdane po staromu armenskom kalendaru,
— 202 —
a da pritom ne potpadaju pod crkveni sud.

Za potvrdu iznesenoga Marinović je poda-
stro mnoštvo dokaza iz crkvenog prava, te-
ologije i papinskih dokumenata. Ovo djelo
imalo je vrlo pozitivan odjek, ali je i dobilo
negativan sud Sveučilišta u Sieni.
U tu raspravu bio je uvučen i hvarski
biskup i dominikanac Ivan Dominik Strati-
co, koji piše spis u obranu isusovca Bene-
detta Tetama 1786. pod naslovom Risposta
al signor Abbate Paolo Marcello del Mare.
Tijekom toga teološkog sukoba Marinović
je sastavio opširno trosveščano djelo s više
od 1600 stranica, također objavljeno 1786.
pod Serposovim imenom i pod naslovom
Compendio storico di memorie cronologic- ▀ Portret Joza Marinovića – autora prve suvremene armenske
he concernenti la religione e la morale della povijesti, nepoznati autor, Rim, oko 1800. Gospa od Škrpjela
pred Perastom.
nazione Armena (Povijesni pregled krono-
loških uspomena o vjeri i moralu armenskog
naroda).
U tom djelu autor donosi zemljopisni prikaz Armenije, pregled političke i crkvene
povijesti Armenaca, povijest njihovih katolikosa i sabora, pregled običaja i drugih druš-
tvenih i vjerskih pitanja. Marinović je putem markiza Serposa došao u kontakt s mnogim,
do tada na Zapadu nepoznatim, armenskim izvorima i ispravama. Marinovićeva osnov-
na teza u toj opsežnoj trosveščanoj raspravi jest ta da je Armenska apostolska crkva,
unatoč pojedinačnim zabludama i pogrješkama, od starine sačuvala katolički karakter.
U predgovoru knjizi markiz Serpos navodi da je prijašnje, kao i ovo djelo napisao uče-
ni teolog, njegov prijatelj, koji nikako ne želi da mu se otkrije ime. Iako Marinovićev i
Serposov trud nije odmah urodio plodom, on je nedvojbeno utjecao na konačno crkveno
i političko rješenje pitanja armenskih katolika, kada je nakon dugotrajnih diplomatskih
pregovora Vatikan s pomoću Austrije i Rusije uspio postići priznanje armenskih katolika
i, kako smo već prije spomenuli, osnivanje njihove metropolije u Carigradu 1830. godine.
Pred kraj života Marinović dobiva priznanje: nakon što se odrekao biskupije u Kotoru,
papa Pio VII. imenovao ga je 1800. godine teologom penitencijarom u Vatikanu: No on
već sljedeće godine umire i pokopan je u crkvi Il Gesu’ u Rimu. Josip Marinović bio
— 203 —
je posebna pojava u hrvatskom narodu, osoba koja je

nastavila djelo dubrovačkih prethodnika na području
obrane prava armenskih katolika, zauzimajući se za što
bolje razumijevanje kršćana Istoka i Zapada, ali i za
njihovo jedinstvo.26 Nedvojbeno je bio osobnost prije
svojega vremena, ali je, kao i Giuro Armen Baglivi, bio
vezan uz isusovački red. I danas se u svetištu Gospe od
Škrpjela čuva Marinovićev portret, naslikan u Rimu,
koji ga prikazuje kao mršavog muškarca, s istaknutim
nosom, u naslonjaču sa stolićem na kojemu se nalaze
knjige koje je napisao.27
Postoji još jedna posredna kulturna veza u hrvat-
sko-armenskim odnosima, ako Đura Armena Baglivi-
ja držimo poveznicom tih udaljenih naroda i kultura.
▀ Barokna grafika, Mleci, 18. st., sv. Jakov Dubrovčanin Baglivi po ocu je bio armenskog podrije-
stariji (Državni arhiv u Dubrovniku) tla i izvorno prezime glasilo mu je Armeno. Talijanski
barokni slikar Carlo Maratta (1625.–1713.), hrvatskog
podrijetla, naslikao je više njegovih portreta u crkvi sv. Ignacija u Dubrovniku i u isu-
sovačkom samostanu, ali i danas nestali portret Đura Armena Baglivija (1668.–1707.),28
profesora i liječnika pape Inocenta XII. (od 1695.) i pape Klementa XI. (od 1700.). U
lyonskom izdanju Baglivijeva djela Opera omnia medico-practica et anatomica iz 1704.
godine otisnuta je Marattina grafika Baglivijeva portreta sa zanimljivom posvetom, u ko-
joj se navodi da je on nacrtao portret i darovao ga svojem prijatelju Bagliviju. U kasnijim
izdanjima Baglivijeva djela pojavljivat će se banalizirane inačice toga portreta. Prijatelj-
stvo znatno starijega Maratte s Baglivijem vjerojatno je bilo vezano uz isto (dalmatin-
sko, odnosno hrvatsko) podrijetlo, uz skromne materijalne početke i isusovački odgoj.
Ta zanimljiva kulturna veza svjedoči o povezanosti osoba marginalnog podrijetla, koje
su svojim samoprijegornim radom i talentom izborile položaj u rimskom društvu onoga
vremena.29
26 Usp. APPENDINI, 1811., str. 58–59; BAŠIĆ, 1833., str. 43–60; KORADE, ALEKSIĆ, MATOŠ, 1993., str.
240–244; BUTORAC, 1999., str. 393–395: ISTI, 1999., str. 86, 102.
27 Usp. MIHALIČEK, 1991./1992., str. 54.
28 Usp. GLIUBICH, 1856., str. 13–21.
29 Usp. TOMIĆ, 2006., str. 77–84.
— 204 —
Poslije propasti Dubrovačke Republike brojni njezini građani ostali su na području

Osmanlijskog Carstva, dijeleći sudbinu tada brojnih kršćanskih zajednica u Maloj Aziji.
opočine ponovo mu kler ode na poklone i pošalje mu u večer glazbu, da ga pozdravi.
On ostane nekoliko dana, i svud je veliko mnoštvo pridolazilo da gleda armenske obre-
de. On nam spomene Valja znati da su u Smirni, poslije izgona dominikanaca iz Perzije
1718. godine, utemeljeni samostan armenskih dominikanaca i crkva sa župom Gospe od
Rozarija, koje su Armenci vodili sve do 1813. godine. Godine 1903. godine sagrađena
je nova crkva, u kojoj je kao prvo vjenčanje zabilježeno ono Marije Ninković – Hrvatice
iz Smirne. Posljednja osoba koja je pohodila naše sunarodnjake u Smirni bio je o. Petar
Vlašić 1936. godine, koji je svoje uspomene opisao u putopisu U gradovima Apokalipse,
tiskanomu u Slavonskoj Požegi 1938. godine.
Petnaestak godina prije, Dubrovčanin Karlo Rusi,
koji je u svojoj oporuci od 6. lipnja 1920., sastavljenoj
u Smirni (današnji Izmir), dvije godine prije unište-
nja toga cvatućega grada, svojem kumčetu – Armen-
ki Anđeli Karolini Ballian iz Djihana u Adanskom
vilajetu ostavio 300 turskih lira i zlatni lanac.30 U
Crkvi sv. Jurja u Galati bilo je sjedište »Dalmatin-
skoga dobrotvornog društva sv. Blaža«, utemelje-
noga 20. kolovoza 1913., a do te godine postojala
je u Carigradu »Dalmatinska bratovština sv. Blaža«,
osnovana 1900. godine, i u njezinu članstvu bio je
cijeli niz armenskih katolika, poput Giovannija Kut-
chukiana.31
Iznimno su bile važne crkvene veze Dubrovnika
i Armenaca, a one se mogu pratiti sve do 20. stoljeća,
kada je učinjen genocid nad Armencima u Maloj Azi-
ji. No najvažniji događaj u armensko-dubrovačkim ▀ Sv. Grgura iz Nareka u molitvi, barokna grafika,
odnosima bio je dolazak armenskog nadbiskupa Se- Mleci, 18. st. (Državni arhiv u Dubrovniku)
baste 30. srpnja 1902. u Dubrovnik. List Dubrovačke
biskupije donio je vijest o tom događaju:
30 Usp. LUPIS, 2004., 289.

31 Usp. ŠIŠEVIĆ, 1960., 1–19.
— 205 —
»Na 30 srpnja parobrodom talijanskim »Peu-

ceta«, stiže iz Rima Pres. Prep. Isak Hadžan, nad-
biskup Sivasa u Armeniji, ili bolje stare Sebaste,
stolice nigda dosta proslavljenog našeg parca
sv. Vlaha. Na putu ga je pratio tajnik, veleučeni
armenski svećenik. Obavješćeni da nam dolazi
nasljednik na stolici sv. Vlaha, obavješćeni da
je on ugledan muž, vrli biskup, pripusti pregalac
na dobro kršćanluka, svi pohitasmo na priček.
Odaslanici kapitula odoše ga na parobrod uze-
ti, a kapituo i kler mirski i redovnički u odsuću
Pres. Prep. G. Biskupa dočeka ga na luži lučkog
Ureda. Starac sijede brade, puki sv. Vlaho, uz
odlijeganje zvona stigne, te ga preč. G. Prepo-
zit vit. Alibranti pozdravi sgodnom besjedom,
kojoj srdačno odvrati g. Nadbiskup. Kad veliku
svetinju našu, grob Parca našega, izusti želju, da
▀ Portret nadbiskupa Rajmunda Gallanija - Jelića bi otkupio tu dragocjenost iz ruka nevjernika, i
(Dubrovnik 25. 1. 1652. – Dubrovnik 10. 3. 1727.
gradski se kler zauzeo i još će se zauzeti, da se
Dubrovački nadbiskup 1721. – 1727.), čuva se u
dubrovačkom Dominikanskom samostanu. Sveta ta plemenita i sveta želja izvrši. Osobitim poča-
Stolica ga god. 1706. imenuje apostolskim vikarom stima i poklonstvom otpraviše presvijetloga na
latinske patrijaršije u Carigradu, a god. 1708. imenuje
polazak u Pariz. Iz Pariza on je poslao kapto-
ga papa Klement XI. zbog velikih zasluga za Crkvu,
nadbiskupom Ankare (Ancyre) i bi zaređen za biskupa lu u fotografiji vjeran snimak groba sv. Vlaha,
god. 1709. Nije pošao u Ankaru zbog malog broja kakav je danas, na što mu iz duše hvala. Veliki
vjernika katolika armensko-turskog obreda, već ostade
i slavni sv. Vlaho, osobiti naš parac, nadahnuo
u Carigradu. Mnogo je pomagao tamošnjim kršćanima
i tješio ih u progonstvima, a i sam je morao podnijeti pravovjerni naš puk, da svojim doprinosom ot-
mnoge poteškoće u svom apostolskom djelovanju kupi alem kamen u Sebasti, grob našeg milog
Svetitelja.«32
Katolička armenska zajednica u Sebasti dobila je 1844. i biskupa, čiji naslov danas
čuva katolički armenski nadbiskup Adane Turskoj.33 Teška sudbina armenskog naroda
stradaloga u velikom genocidu 1915. snašla je i sv. Vlaha. Kameni Svečev sarkofag u
32 Nepoznati autor, rubrika Vijesti, članak «Veleugodni gost», u: List Dubrovačke biskupije, 9, Dubrovnik, 1902.,
str. 108.
33 Usp. SKURLA, 1871., str. 35.
— 206 —
Sebasti nalazio se na izvornomu mjestu do 17. svibnja 1943., kada su ga Turci premjestili
u mjesni muzej. Crkvu sv. Vlaha (Agios Blassios) u središtu Sebaste srušili su 1950., i
prije toga, to jest 1923., prognali su posljednje grčke i armenske obitelji iz grada, srušivši
ujedno tada veću crkvu sv. Vlaha. Tako su okončali tisućugodišnji proces uništavanja
kršćanâ na prostorima Velike Armenije.34 Usprkos desetkovanju hrvatskih zajednica po
gradovima Levanta, u kojima su Dubrovčani prednjačili brojem, zanimanje Dubrovčana
za mjesto iz kojega potječe sv. Vlaho nije prestajalo, i ono seže do naših dana, kada se
uništeni grob sv. Vlaha tražio u turskom Sivasu.35
Kao zaključak treba istaknuti da je Dubrovnik, kao grad koji je pod zaštitom dvaju
armenskih biskupa – liječnikâ (sv. Vlaha i sv. Zenobija) i četrdeset mučenika iz grada Se-
baste, stoljećima bio duhovno povezan s Armenijom, zemljom koja je ostala kao posebna
fikcija u svijesti Dubrovčana. Posebna naklonost prema Armencima kao sunarodnjacima
dubrovačkog parca bila je i ostala svojevrsnom konstantom u hrvatsko-armenskim kul-
turnim odnosima.
Ovaj rad mogli bismo završiti stihom Ilije Crijevića (1463.–1520.) iz njegova djela
Život božanskog Vlaha: »Biskupe sjajni, kojeg krasi mitra Sebaste.«36
LITERATURA
Appendini, M. F. (1811.), Memorie spettanti ad alcuni uomini illustri di Cattaro, Dubrovnik, 58–59.
Bach, I. C. (2000.), Trailing a Blaise a Saint’s progress, doktorska disertacija, Harvard, 266–267.
Banac, I. (1994.), U Sivasu, na grobu svetoga Vlaha, u: Dubrovnik, 5, Dubrovnik, 130–133.
Bašić (Bassich), A. (1833.), Notizie della vita e degli scritti di tre illustri Perastini date alla luce dal sacerdote
Antonio Bassich direttore della C.R. Scuola elementare maggiore di Cattaro, Dubrovnik, 240–244.
Belamarić, J. (2002.), Studije iz srednjovjekovne i renesansne umjetnosti na Jadranu, Splitski književni
krug, Split, 165–190.
Boase, T. S. R. (1978.), The Cilician Kingdom of Armenia, Edinburgh, 1–50.
Božić, I. (1952.), Dubrovnik i Turska u XIV i XV veku, Beograd, 188–205.
Butorac, P. (1999.), Kulturna povijest grada Perasta, Izdavačka kuća Gospe od Škrpjela, Perast, 393–395.
Butorac, P. (1999.), Opatija sv. Jurja kod Perasta, Izdavačka kuća Gospe od Škrpjela, Perast, 86, 102.
34 Usp. LUPIS, 2003., 159; BACH, 2000., 266–267.

35 Usp. BANAC, 1994., 130–133.
36 Prijevod Dubravka Škiljana prema rukopisu iz franjevačkog samostana Male braće, rkp. br. 195, u: Dubrovnik,
5, Dubrovnik, 1994., str. 146.
— 207 —
Cvjetković, B. (1916.), Sveti Vlaho i Dubrovnik, Dubrovnik, 1–55.

Foretić, V. (1980.), Povijest Dubrovnika do 1808, I., Zagreb, 233–236.
Gjivanović, N. (1907.), Dubrovčani braća Đuro i Jakov (Armeno) Baglivi, u: Srđ, 6, Dubrovnik, 779–781,
886–888.
Gjivanović, N. (1910.), Crtice o kultu sv. Vlaha, u: List dubrovačke biskupije, 2, Dubrovnik, 15–17.
Gjivanović, N. (1910.), Crtice o kultu sv. Vlaha, u: List dubrovačke biskupije, 12, Dubrovnik, 118–119.
Gliubich, S. (1856.), Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia, Beč, 12–21.
Grmek, M. (1997.), De fibra motrice et morbosa, Zagreb, Sveučilište Zagreb – Medicinski fakultet, Zagreb,
1–431.
Jurić, F. (1921.), Povijesničko-kulturne crtice o kontaktu Franjevaca u Dubrovniku sa imenom sv. Vlaha,
Dubrovnik, 1–16.
Korade, M., Aleksić, M., Matoš, J. (1993.), Isusovci i hrvatska kultura, Zagreb, 240–244.
Lupis, V. B. (2000.), Iznova o korčulanskoj sakralnoj baštini, u: Godišnjak grada Korčule, 5, Korčula, 119–127.
Lupis, V. B. (2002.), Don Miho Pešić – dubrovački slikar 18. stoljeća i njegovo doba, u: Peristil, 45, Za-
greb, 123–134.
Lupis, V. B. (2003.), Moćnik dubrovačke prvostolnice, doktorska disertacija, Zadar, 47–49.
Lupis, V. B. (2004.), Prilozi poznavanju dobrotvorne djelatnosti dubrovačkog zakladnog zavoda Opera pia
(Blaga djela) i Javne dobrotvornosti, u: Dubrovnik, 4, Dubrovnik, 289.
Lupis, V. B. (2005.), Historijat istraživanja i novi prilozi poznavanju najstarijeg sloja Moćnika dubrovačke
prvostolnice, u: Starohrvatska prosvjeta, III., 32, Split, 129–148.
Lupis, V. B. (2007.), Slikar i heraldičar don Miho Pešić, u: Hrvatska misao, god. XI., br. 4, n.s., sv. 32.,
Sarajevo, 113–125.
Mihaliček, M. (1991./1992.), Barokni portreti iz Perasta, u: Godišnjak Pomorskog muzeja Kotor, XXXIX.–XL.,
Kotor, 54.
Miović, V. (2003.), Dubrovačka diplomacija u Istambulu, Zagreb/Dubrovnik, 100–103.
Pejić, P. (1985.), Dubrovački franjevci u Svetoj zemlji, u: Zbornik Samostana Male braće u Dubrovniku,
Dubrovnik, 266–267.
Skurla, S. (1871.), Sveti Vlaho biskup i mučenik od Sevasta, Dubrovnik, 1–40.
Skurla, S. (1876.), Ragusa: Cenni storici, Zagreb, 101–103.
Statut grada Dubrovnika (2002.), Državni arhiv u Dubrovniku, Dubrovnik, 459.
Stewart, A. D. (2001.), The Armenian Kingdom and the Mameluks: War and Diplomacy During the Reigns
of Het’um II., Netherlands, Brill Academic Publishers, 33–34.
Tomić, R. (2006.), Slikar Carlo Maratta – dalmatinsko podrijetlo i odjeci u Dubrovniku, u: Peristil, 49,
Zagreb, 77–84.
Šišević, I. (1960.), Dubrovčani u Carigradu, u: Beritićev zbornik, Dubrovnik, 1–19.
— 208 —
INTERVJU ZA ARMENSKI ČASOPIS ZHAM1
Vinicije B. Lupis
Z ašto baš Armenija? To je posve logično jer ja sam Dubrovčanin, a zaštitnik grada
Dubrovnika je sv. Vlaho iz armenske Sebaste. Kako sam rođen u obitelji pomoraca, Ar-
menci su mi uvijek bili u podsvijesti, a i dijelovi moje obitelji s očeve i majčine strane
živjeli su u Carigradu i Smirni. Ti su gradovi uvijek imali prizvuk bogatstva i kršćanskih
gradova, odnosno gradova gdje bi pomorci kupovali kućne ikone. Sve je počelo kada
sam još kao student na Filozofskom fakultetu u Zadru kod akademika Ive Petriciolija
slušao seminar iz armenske arhitekture: Ani, Zvarnotz, Garni itd. Prije tri godine, kada
su turski arheolozi došli u Dubrovnik održati predavanje o grobu sv. Vlaha, shvatio sam
kako moram nešto poduzeti da bi se spriječilo širenje laži u hrvatskoj javnosti. Zamolio
sam tadašnjega dubrovačkog biskupa da za blagdan sv. Vlaha pozove u goste armenskog
– tada biskupa, a sada armenskog nadbiskupa Cipra – Narega Alemeziana iz katolikata
Velike Kuće Cilicije. Prvi posjet u povijesti jednoga armenskog prelata Festi sv. Vlaha
od davne 972. godine postigao je uspjeh i simpatije kod dubrovačkog puka, i to je bila
najbolja promidžba armenskog naroda ikada zabilježena u Dubrovniku, poslije dolaska
armenskog nadbiskupa Sebaste Izaka Hadžana 30. srpnja 1902. u Dubrovnik, s nakanom
skupljanja novca za otkup groba sv. Vlaha u Sebasti, koji je pao u ruke nevjernikâ. Sve je
to zabilježio onodobni hrvatski tisak. Grob sv. Vlaha, kameni Svečev sarkofag u Sebasti,
nalazio se na izvornom mjestu do 17. svibnja 1943., kada su ga Turci uklonili i deponi-
rali njegovu kamenu ploču u Arheološki muzej grada Sivasa. Hrvatskim je novinarima
prije nekoliko godina bilo zabranjeno snimiti grob sv. Vlaha u Arheološkom muzeju,
iako su imali dopusnice turskog ministarstva. Kako smo već rekli, crkvu sv. Vlaha (Agios
Blassios) u središtu Sebaste Turci su srušili 1950., i prije toga, to jest 1923., prognali su
posljednje grčke i armenske obitelji iz grada, srušivši ujedno tada veću crkvu sv. Vlaha.
No kriptokršćani i danas postoje u Sebasti/Sivasu.
1 Tekst intervjua s Vinicijem Lupisom objavljen je u armenskom časopisu Zham, sv. 3., Moskva, 2013.
— 209 —
▀ Intervju Vinicija B. Lupisa u armenskom časopisu Zham
Moja obitelj stoljećima je bila pomorska i trgovačka. Po majčinoj strani krajem 18. i
početkom 19. stoljeća imala je stovarišta robe u Smirni, a po očevoj strani trgovala je sve
do Carigrada. Do 1922. godine u Carigradu je prebivalo 10.000 Hrvata. Valja spomenuti
kako je veliki hrvatski fizičar Josip Ruđer Bošković upravo u Carigradu u 18. stoljeću
prevodio spjev svoje sestre Anice s hrvatskoga na talijanski jezik. Isto tako, u Bratovštini
sv. Vlaha u Carigradu, koja je postojala tijekom 19. i početkom 20. stoljeća, bili su učla-
njeni i Armenci. Jedan moj predak sudjelovao je 1683. godine u velikoj bitci pod Bečom,
kada je konačno skršena turska sila, i u obitelji postoji predaja kako ga je jaka kaciga
spasila od udarca turskog buzdovana. Eto, imali smo zajedničkog neprijatelja, nama Du-
brovčanima omrznutoga velikog vezira Kara Mustafu.
Svakako, šok rata iz 90-ih godina 20. stoljeća teška je rana. Sâm sam kao konzer-
vator bio uključen u spašavanje umjetnina u teškim zimskim mjesecima 1991. i 1992.,
u srpsko-crnogorskoj agresiji na Hrvatsku. Zanimljivo je spomenuti kako je dubrovački
kraj doživio istu sudbinu kao i 1806. godine, kada su rusko-crnogorske trupe poharale i
— 210 —
INTERVJU ZA ARMENSKI ČASOPIS ZHAM
opljačkale cijelu dubrovačku okolicu. Obiteljska kuća moje majke bila je spaljena 1806.
i 1991. godine, i iste su crkve bile opljačkane. Osjećate se kako vam je dio memorije,
obiteljskih uspomena, izbrisan. Stoga posve razumijem armenski problem kulturocida,
jer smo mi Hrvati to preživjeli u srpsko-crnogorskoj pohari 1991.–1995. godine.
Armenski i hrvatski narod imaju brojne dodirne točke. Sada se sjećam predavanja
profesorice na fakultetu Tereze Ganze Aras, kada nam je 1990. držala seminar o Istočnom
pitanju Osmanlijskog Carstva, i rekla je kako ono započinje s hrvatskim pitanjem, a biva
zaključeno s armenskim nacionalnim pitanjem. Dio hrvatskog naroda u Bosni i Hercego-
vini nominalno je do 1908. godine bio podložan istom krvavom sultanu Abdulu Hamidu
II., kao i veći dio armenskog naroda.
No najvažnija osoba povezana s hrvatsko-armenskim odnosima isusovac je Josip
Marinović, rođen 1741. godine u gradu Perastu. Na glasu kao erudit i govornik, privukao
je pozornost bogatoga armenskog bankara markiza Giovannija Serposiana (de Serpos),
koji ga je zamolio da napiše povijest Armenaca, pa je tako 1786. pod Serposovim imenom
objavljen Povijesni pregled kronoloških uspomena o vjeri i moralu armenskog naroda. U
tom djelu autor donosi zemljopisni prikaz Armenije, pregled političke i crkvene povijesti
Armenaca, povijest njihovih katolikosa i sabora, pregled običaja i drugih društvenih i
vjerskih pitanja.
Postoji još jedna posredna kulturna veza u hrvatsko-armenskim odnosima, ako Đura
Armena Baglivija (1668.–1707.) podrazumijevamo kao spojnicu udaljenih naroda i kul-
tura. Dubrovčanin Baglivi po ocu je bio armenskog podrijetla, i izvorno prezime glasilo
mu je Armeno. Bio je liječnik pape Inocenta XII. (od 1695.) i pape Klementa XI. (od
1700.) te autor glasovite medicinske uspješnice iz 18. stoljeća Opera omnia medico-pra-
ctica et anatomica, iz 1704. godine. Sveti Vlaho bio je jedan od armenskih zaštitnika, a
u državnom kalendaru Dubrovačke Republike do 1815. godine bili su sv. Zenobij i sv.
Zenobija iz Cilicije, te četrdeset mučenika iz Sebaste. Isto tako, glasoviti Mitihar bio je
znanac našega Dubrovčanina i nadbiskupa Ancire/Ankare Rajmunda Jelića.
Teško je reći koje me razdoblje iz armenske povijesti posebno zanima. Budući da je
moja specijalizacija liturgijsko srebro, sada istražujem veze venecijanskog/mletačkog i
armenskoga sakralnog zlatarstva, kao i razdoblje Cilicijskog kraljevstva. Morate znati
da se cilicijski novac spominje u Statutu grada Dubrovnika iz 1272. godine. Utjecaj ar-
menske arhitekture poznat je iz doba križarskih ratova. Jedan hrvatsko-ugarski kraljević
trebao se početkom 13. stoljeća oženiti armenskom kraljevnom iz Cilicije, ali se to ipak
nije dogodilo. U Dubrovnik je poslije genocida doseljena obitelj Osghian, koja je dala
jednoga građevinara, skladatelja i pomorskog kapetana, koji je u Pomorskom muzeju u
— 211 —
Dubrovniku izradio brojne modele brodova. Kada se prošetate Dubrovnikom, lik sv. Vla-
ha svuda vas prati, sa svake kule, a relikvije armenskih svetaca čuvaju se u dubrovačkoj
katedrali. Nedavno sam objavio tekst o jednom relikvijaru armenskih svetaca sv. Zeno-
bija i sv. Zenobije, koji je sedamdesetih godina 17. stoljeća izradio rimski zlatar Mar-
co Gamberucci (1656.–1680.). Osobito sam ponosan što sam 2012. godine bio suautor
izložbe o kultu sv. Vlaha, postavljene u Dubrovačkim muzejima, te na činjenicu da sam
2000. godine ustanovio kako je glasoviti relikvijar ruke sv. Vlaha iz Dubrovnika izrađen
u carskoj radionici u Palermu na Siciliji tridesetih godina 12. stoljeća. U dragoj uspomeni
ostao mi je način na koji je nadbiskup Nareg Alemezian tijekom procesije na blagdan sv.
Vlaha 2010. nosio moći glave i ruke sv. Vlaha (a ja sam mu tada šest dana bio osobni
tajnik). Moram ovdje reći i to kako su Dubrovkinje armenskom nadbiskupu Naregu tije-
kom sajmenih dana za sv. Vlaha 2010. darovale dubrovačku marmeladu od ljutih naranči,
iskreno ga dirnuvši. Njegova obitelj, naime, potječe iz jednog sela u Ciliciji, koje je bilo
poznato po uzgoju naranči.
Iako je pogled sa strane zasigurno zanimljiv, armenski narod uvijek doživljavam u
osobnim kontaktima. Prvi je bio tijekom skupa europskih kardiologa s predsjednikom
Armenskoga kardiološkog društva dr. sc. P. Zelvenianom, koji je na mene ostavio impre-
sivan dojam. Na žalost, nisam bio u mogućnosti realizirati njegov dolazak na znanstveni
skup o Đuri Armenu Bagliviju u Dubrovniku prije šest godina. Prijateljstvo s Nairom i
Gorom Asatryanom približilo mi je armenski narod, koji je svojim mučeništvom još od
vremena rimskih careva pa do Turaka svjedočio svoje kršćanstvo. Hrvatski narod strada-
vao je tijekom 15., 16., 17. i 18. stoljeća u ratovima s Turcima, kada je velik dio nacije
iseljen, raseljen i odveden u ropstvo. Hrvati se nikada nisu oporavili od turske traume.
Svi znamo što je danak u krvi (Yeni Çeri – nova vojska), harač i drugi načini uništavanja
jednog naroda. Povijest Hrvata i Armenaca, dva naroda s golemom dijasporom, umnogo-
me je slična.
Hrvati u Dubrovniku znaju o Armeniji. Prva asocijacija je sv. Vlaho, a potom slijede
genocid i Turci. Uistinu, običan puk vrlo dobro zna da su Armenci prvi kršćanski narod,
ako ne računamo asirske kneževine s kraja 3. stoljeća. Isto tako, svaki Hrvat koji je ho-
dočastio u Svetu zemlju zna za Armence u Betlehemu i u bazilici sv. Groba, ili barem za
Noinu korablju na Araratu. Običan puk u Armencima gleda iskrene kršćane, bez obzira
na sve mane kojima smo svi mi podložni. Armenac je kod Dubrovčanâ sinonim za dobrog
kršćanina i dobrog trgovca.
O Armeniji, na žalost, nema mnogo literature. Nedostaju prijevodi armenskih klasika,
barem Grgura iz Narega i njegove Knjige tuge, ili suvremenih književnika. Treba poraditi
— 212 —
INTERVJU ZA ARMENSKI ČASOPIS ZHAM
na dobrim prijevodima armenskih klasika na hrvatski jezik i približavanju armenskog

slikarstva i kinematografije. Atom Egoyan mi je drag i zanimljiv filmski pregalac, poput
Sergeja Paradjanova.
Teško je reći koga zanima Armenija? Prije svega, treba razviti želju za upoznavanjem
bogate armenske civilizacije, odnosno njezinoga neuništenog ostatka u današnjoj Arme-
niji i najvećeg dijela u današnjoj Turskoj – da spomenemo samo Ahtamar i Ani.
Ne, nisam još bio u Armeniji, ali planiram i želim obići sve poznatije kulturne topose
i knjižnicu Matenadaran, a ponajprije meni bliži otok San Lazzaro u Mletcima.
Želio bih vidjeti samostane Tatev, Zvartnoc, Garni. Ovdje bih zahvalio Anni Mayilian
koja mi je omogućila da koristim fotografije uglednoga armenskog fotografa Hrayr Baze
Khatcheriana u svojoj zbirci poezije Volumen legis. Posvetu na zapadnoarmenskom jezi-
ku u zbirci napisao je Njegova Milost nadbiskup Nareg Alemezian. Posebno bih zahvalio
dragomu armenskom prijatelju Arturu Bagdasarovu na stalnom poticaju i brizi za uspo-
stavljanje odnosa. Virtualno prijateljstvo stvorilo je stalnu poveznicu s armenskom kultu-
rom. Bez poznavanja Armenije bili bismo siromašniji, a i mi Hrvati imali smo bremenitu
povijest pa razumijemo što znači biti progonjen i mučen zbog svoje vjere. Dubrovnik
je grad u kojem je armenska duhovna nazočnost posvuda vidljiva u liku biskupa Vlaha,
kojega u Hrvatskoj samo mi tako nazivamo, jer je književni naziv za sv. Vlaha – sv. Blaž.
Eto, mi u Dubrovniku uvijek smo malo drukčiji, ali smo zato svojim tradicionalizmom
ččuvali veliko kulturno naslijeđe. U Dubrovniku biti Armenac znači biti poistovjećen s
nacijom našega nebeskog zaštitnika.
— 213 —
VI.
ESEJI1
1 Autor je u Dubrovačkom listu tijekom više godina u rubrici Promišljanje baštine objavio niz eseja vezanih uz
Armeniju i Armence te armenski genocid, a na istu temu objavljivao je članke i u Hrvatskom slovu, problema-
tizirajući po prvi put u hrvatskoj javnosti pitanje armenskoga genocida i njegovo povijesno i moralno-etičko
mjesto u suvremenom hrvatskom društvu, u temama: „Biljeg identiteta“, u: Dubrovački list, 25. listopada 2006.,
Dubrovnik, str. 16; „Armensko pitanje“, u: Dubrovački list, 2. studenoga 2006., Dubrovnik, str. 16; „Mjesto groba
sv. Vlaha odavno je poznato“, u: Dubrovački list, 529, Dubrovnik, 2009., str. 8–11; „O stoljetnim armensko-hr-
vatskim odnosima“, u: Dubrovački list, 534, Dubrovnik, 2009., str. 52; „Armenci i Dubrovnik“, u: Dubrovački
list, 535, Dubrovnik, 2009., str. 56; „O armenskom narodu“, u: Dubrovački list, 536, Dubrovnik, 2009., str. 58;
„Armenci među nama“, u: Dubrovački list, 582, Dubrovnik, 2010., str. 56–58; „Sv. Bartul – zaštitnik Armenije“,
u: Dubrovački list, 609, Dubrovnik, 2010., str. 58; „Suncokret sv. Vlaha“, u: Dubrovački list, 632, Dubrovnik,
2011., str. 66–67; „Sveti Vlaho i Armenci“, u: Dubrovački list, 633, Dubrovnik, 2011., str. 58–59; „U ogledalu
uskrsne žrtve“, u: Hrvatsko slovo, 25. travnja 2014., Zagreb, str. 26; „Najveći genocid u povijesti“, u: Hrvatsko
slovo, 2. svibnja 2014., Zagreb, str. 16; „Hrvati, suosjećajmo s armenskim narodom“, u: Hrvatsko slovo, petak,
23. svibnja 2014., Zagreb, 16.
ARMENCI MEĐU NAMA1
Vinicije B. Lupis
J oš jedna Festa sv. Vlaha je iza nas. Sad ćemo se iznova prisjetiti Armenaca i reći nešto
više o tome tko je taj armenski biskup koji se prvi put nakon 972. godine, kada se sv.
Vlaho ukazao dum Stojku u crkvi sv. Stjepana, našao u Gradu na Festi našega parca.
Njegova Milost Nareg Alemezian rođen je 1962. u Beirutu, kao potomak obitelji koja je
preživjela turski genocid u Ciliciji. Poslije diplome na Teološkom seminaru katolikata
Velike Kuće Cilicije u Anteliasu 1981. godine zaređen je, te je obavljao brojne dužnosti
u katolikatu, a od 1986. do 1991. nastavio je svoj doktorski studij u Vancouveru u Ka-
nadi, gdje je služio kao svećenik u župi sv. Grgura Prosvjetitelja. Od 1991. do 1997. bio
je župnik u župi sv. Vartanatza u New Yerseyju u SAD-u. Od 1997. godine ekumenski
je predstavnik katolikata Velike Kuće Cilicije, a 2002. godine posvećen je za biskupa. U
armenskoj zajednici poznat je kao pisac više zapaženih knjiga, organizator je većeg broja
međunarodnih kongresa koji obrađuju tematiku ekumenizma i genocida, a potaknuo je i
spoznaju činjenice da je nad armenskim narodom zapravo proveden holokaust. Dva dana
prije Feste sv. Vlaha katolikat Cilicije i biskup Nareg bili su domaćini kardinalu Walteru
Kasperu u Beirutu, s kojim su raspravljali o pitanju ekumenskog dijaloga kršćanskih Cr-
kava Istoka i Katoličke crkve.
Snažan branitelj vjere

Dubrovnik je sa svojom biskupijom iznova pokazao da je ispred vremena, učinivši veliki
iskorak i pruživši ruku Armenskoj apostolskoj crkvi kako bi iznova slavili u zajedništvu
dragog nam parca – sv. Vlaha. Nareg Alemezian, izaslanik katolikosa Arama I. iz Cilicije,
donio je katolikosovu poruku, koju je na otvorenju Feste pročitao pastoralni vikar dr. don
Petar Palić. Katolikos Aram I. istaknuo je da je sveti Vlaho (armenski Sourb Barceg) jedan
od popularnijih i čašćenijih svetaca u kršćanstvu, kojemu se pripisuju brojna ozdravlje-
1 Autor je tekst „Armenci među nama“ objavio u Dubrovačkom listu, br. 582, Dubrovnik, 2010.
— 217 —
▀ Njegova Milost nadbiskup Nareg Alemezian tijekom feste sv. Vlaha 2010. u Dubrovniku
nja. Bio je predani navjestitelj i snažan branitelj kršćanske vjere. Aram I. istaknuo je kako
je za sv. Vlaha kršćanska vjera bila kvaliteta života isprepletena vrijednostima evanđelja i
izvor njegova služenja siromasima, nevoljnima, potlačenima i bolesnima. Podsjetio je ta-
kođer na to da je podrijetlo sv. Vlaha povezano
s armenskom Cilicijom i Armenskom apostol-
skom crkvom, i to je vjerojatno zbog dubokih
kontakata između obje Crkve i oba naroda. Za-
pravo, bez obzira na različitosti i zemljopisnu
udaljenost, sveci ponikli iz armenskog naroda
i Hrvate i Armence zbližili su u jednu duhovnu
zajednicu. Aram I. rekao je kako nas slavljenje
svetaca potiče na to da produbimo naše zajed-
ništvo u vjeri, i poslušnost našemu zajedničkom ▀ Njegova Milost nadbiskup Nareg Alemezian nosi
Gospodinu Isusu Kristu. relikviju glave sv. Vlaha tijekom procesije 2010.
— 218 —
ARMENCI MEĐU NAMA
Otvoreni dobroti
Mladi armenski biskup u dubrovačkoj je prvostolnici tijekom koncerta na Kandeloru pje-
vao himnu sv. Vlaha, i na najizravniji način duhovno nas povezao s Armencima. Sve ove
dane, do pozdrava barjacima u nedjelju, bio je dijelom dubrovačke sredine, i Dubrovčani
koji su ga susretali pozdravljali su ga sa simpatijom i srdačnošću – poput učenika Kla-
sične gimnazije u Dubrovniku tijekom šetnje dubrovačkim zidinama. Dolazak biskupa
Narega bio je plodonosno duhovno osvježenje i podsjetnik da negdje daleko još postoje
kršćani od kojih je potekao svetac koji nas svakodnevno prati s gradskih mira. Gradske i
županijske vlasti, Društvo prijatelja dubrovačke starine, franjevci, dominikanci, naš don
Stanko i don Tomas sa svim festanjulima i Dubrovačkom biskupijom bili su istinski do-
maćini biskupu Armencu, pružajući mu iskreno gostoprimstvo u najtoplijoj sinergiji osje-
ćaja. Dubrovnik je iznova pokazao da je grad otvoren dobroti, a armenskih tragova ima
još između gradskih mira. Tako se u Državnom arhivu u Dubrovniku čuvaju i stihovi sve-
toga Grgura Narekacija (951.–1003.), velikoga armenskog pjesnika. Taj važan arhivski
podatak govori nam da se i u Dubrovniku tijekom 18. stoljeća čitao ovaj veliki armenski
pjesnik. Sveti Grgur Narekaci – zvan »armenskim Pindarom«, rođen je 951. godine u obi-
telji znanstvenika i svećenika. Kao mladić, sveti Grgur ušao je u samostan Narek, smje-
šten na jugoistočnoj obali jezera Van. Samostan Narek, koji se nalazi na otoku Aghtamar
s glasovitom crkvom sv. Križa – najljepšim spomenikom armenske arhitekture – krajem
10. stoljeća bio je važan kulturni centar u Armeniji. To je bilo relativno mirno razdoblje
armenske povijesti, pogodno za razvoj kulture, prije nego što su turska i mongolska inva-
zija zauvijek promijenile armenski životni put.
Sv. Grgur Narekaci

Krajem prvog tisućljeća Armenija doživljava
preporod u književnosti, slikarstvu, arhitekturi
i teologiji, u kojima je sv. Grgur bio jedna od
vodećih figura. Tada nastaje remek-djelo sred-
njovjekovne kršćanske misli Knjiga tuge, koja
sadržava jedanaest tisuća stihova u 95 poglavlja.
Taj veliki spjev, na Zapadu poznat samo ogra-
▀ Samostan Narekavank početkom XX. st., u kojemu je
ničenom broju stručnjaka, svojevrstan je zaziv mauzolej Grgura Narekacija osamdesetih godina XX.
smrtnikâ Bogu, koji mole za oproštenje grijeha. st. od strane Turaka pretvoren u staju za stoku.
— 219 —
Sv. Grgur Narekaci preuzima na sebe sve grijehe

koje su počinili ljudi. Prepisivana tijekom stoljeća,
ova knjiga imala je veliku ulogu u razvoju kršćan-
skog pjesništva bliskoistočnih kršćana. Mladi Na-
rekaci, udaljen od svijeta, pisao je svoje anđeoske
molitve, koje se u armenskoj Crkvi i danas pjeva-
ju na Duhove, blagdane Blažene Djevice Marije i
blagdan sv. Križa.
S literarnoga gledišta, Grgur Narekaci uživa sla-
vu pisca koji je rijetkom rječitošću znao izražavati
svoje misli i koji je bio pun pjesničkog zanosa, koji
ćemo mi u Europi imati tek stoljećima kasnije. Dru-
ga armenska renesansa iz 10. stoljeća bila je ugašena
u najezdama Turaka i Monogola, ali vijesti o veli-
kanu pjesništva ipak su stizale i u naš grad. Stoga
se nadamo da ćemo i dogodine među nama imati
predstavnika Armenaca i iznova graditi stare kultur-
▀ Grgur iz Nareka (951. – 1003.), armenski pjesnik i ne i duhovne veze, koje je Dubrovnik održavao s
teolog, autor Knjige tuge.
brojnim narodima i kulturama u burnim stoljećima.
— 220 —
SV. BARTUL – ZAŠTITNIK ARMENIJE1
Vinicije B. Lupis
U ove kolovoške dane, kada se redaju brojni blagdani, od Gospe Snježne, sv. Lovrijen-
ca, Velike Gospe, do sv. Roka, nekako krajem mjeseca dolazi i blagdan sv. Bartula apo-
stola. Pitamo se: Tko su to apostoli? Izraz »apostol« (grč. apostle – slati) označava onoga
koji je poslan, a uobičajeno je sinonim za službenoga glasnika – poklisara. Apostoli su, u
kršćanstvu, odraz ljudske grješnosti – mána, koje je Krist izabrao da preobraženi riječju
Gospodnjom preobrate svijet. Prije Novog zavjeta riječ »apostol« gdjekad se koristila
u svojemu izvornom značenju. Primjerice, u Petoknjižju se spominje samo jednom, a u
Novom zavjetu sedamdeset i devet puta. Tamo se riječ »apostol« rabi za označavanje gla-
snika općenito, zatim se primjenjuje na Krista kao Božjega posebnog izaslanika, te na one
koje je posebno poslao zemaljski Isus, uskrsnuli Gospodin, ili ih je poslala Crkva, da bi se
nastavilo Isusovo poslanje na zemlji. U Pavlovim poslanicama taj se izraz najčešće rabi
za zakonite Kristove glasnike, a važno je i to da Pavao sam sebe predstavlja kao apostola
Isusa Krista. U Poslanici Rimljanima (Rim 16, 7) Pavao govori o Androniku i Juniju kao
o apostolima. U brojnim prilikama Pavao naglašava činjenicu da je on Kristov apostol i
svoju tvrdnju povezuje s činjenicom da je vidio uskrsnulog Gospodina, primio od njega
izravne ovlasti da propovijeda evanđelje, te da je uspješno djelovao kao Kristov poslanik.
Za Pavla, dakle, apostol je ponajprije onaj koji je vidio uskrsnuloga Gospodina Isusa, i
koji je od Gospodina primio ovlast da propovijeda Radosnu vijest.
Dvanaest apostola
Po redu izbora apostoli su: Šimun (zvan Petar) i njegov brat Andrija, Jakov Zebedejev
(zvan Stariji) i brat mu Ivan, Filip i Bartolomej, Toma, Matej (carinik), Jakov Alfejev
(zvan Mlađi), Juda Tadej, Šimun Kanaanac, Juda Iškariotski, koji je kockom zamijenjen
s izabranim Matijom. Pavao je samozvani apostol koji prvotno nije pripadao u skupinu
1 Autor je tekst „Sv. Bartul – zaštitnik Armenije“ objavio u Dubrovačkom listu, br. 609, Dubrovnik, 2010., str. 58.
— 221 —
dvanaestorice Isusovih učenika. Od dvanaestorice samo su dvojica evanđelisti: Matej

i Ivan, a ostala dva evanđelista: Marko i Luka nisu bili apostoli, nego obični Isusovi
učenici. Između apostola izdvajaju se trojica: Petar, Jakov i Ivan, koji su bili svjedoci
preobrazbe na brdu Tabor i molitve u Maslinskom vrtu. Svaki od njih imao je specifičnu
zadaću: Jakov je bio prvi mučenik apostol, Petar je bio apostolski prvak, a Ivan je autor
najmističnijeg evanđelja. Dvanaestorica su također simbol dvanaest izraelskih plemena i
dvanaest vrsta dragih kamenova na pektoralu velikog svećenika. Dvanaest je broj dnev-
nih i noćnih sati, broj stuba na Jakovljevim ljestvama i broj vrata Jeruzalema.
Bartolomej – Natanael
Dana 24. kolovoza spominjemo se apostola sv. Bartula – Bartolomeja. Njegovo pravo
ime je Natanael, a Bartul/Bartolomej je patronimik i označuje sina Tolmajeva. Jedan je
od Kristovih učenika o kojem znamo malo. Apostol Filip nađe Bartolomeja/Natanaela i
javi mu: »Našli smo onoga o kome je pisao Mojsije u Zakonu i Proroci: Isusa, sina Josi-
pova iz Nazareta.« Reče mu Natanael: »Iz Nazareta da može biti što dobro?« Kaže mu
Filip: »Dođi i vidi.« Kada Isus ugleda gdje Natanael dolazi k njemu, reče za njega: »Evo
istinitog Izraelca u kojem nema prijevare!« Kaže mu Natanael: »Odakle me poznaješ?«
Odgovori mu Isus: »Vidjeh te prije negoli te Filip pozva, dok si bio pod smokvom.«
Nato će mu Natanael: »Učitelju, ti si Sin Božji! Ti kralj si Izraelov!« Odgovori mu Isus:
»Stoga što ti rekoh: ’Vidjeh te pod smokvom’, vjeruješ. I više ćeš od toga vidjeti!« (Iv
1, 9). Legenda aurea kaže da je putovao na istok sve do Indije, propovijedao je u Partiji,
Mezopotamiji i Maloj Aziji. Dok je propovijedao u Armeniji, na povratku, bio je mučen,
živ oderan i razapet na križ. Stoga je njegova neizostavna oznaka veliki nož za deranje
kože, oruđe njegova mučeništva. Slavi se kao zaštitnik Armenije.
Samostan sv. Bartula

U Dubrovniku se nalazio samostan sv. Bartula, koji je potom nazvan samostanom sv.
Marka. U povijesnim izvorima prvi put se spominje 1170. godine, a poslije, tijekom 13.
i 14. stoljeća, Dubrovčani ostavljaju legate dumnama i samostanu sv. Bartula. U jednoj
ispravi iz 1400. godine samostan se spominje pod dvojnim imenom (sancti Marci et san-
cti Bartholomei). Valja spomenuti činjenicu kako je isusovac Bartul Kašić 1624. svoje
djelo Perivoj od dijevstva posvetio opatici Agati Bunić i ostalim dumnama samostana sv.
Marka. Dubrovačka Bratovština zlatara, naime, imala je svoje sijelo upravo u tom dubro-
— 222 —
SV. BARTUL – ZAŠTITNIK ARMENIJE
vačkom benediktinskom samostanu. Matrikula Bratovštine iz 1306., sačuvana u kasnijem

prijepisu iz 1585., i danas se čuva u Državnom arhivu u Dubrovniku.
Sv. Bartul danas se posebno štuje u Oskorušnom na poluotoku Pelješcu u crkvi
sv. Nikole iznad sela, a kapela posvećenih tom svecu ima diljem dubrovačkog kraja. U
Lumbardi se nalazi crkva sv. Bartula iz 1574. godine s drvenim oslikanim pjevalištem iz
17. stoljeća. Svakako najglasovitiji prikaz sv. Bartula u Hrvatskoj nalazi se na slici Gospe
Trsatske, koju je, prema predaji, u 14. stoljeću darovao papa Urban V. U susjednom gradu
Kotoru u prvostolnici sv. Tripuna čuva se vrijedna oltarna pala mletačkog slikara iz 16.
stoljeća Girolama da Santacrocea, koja prikazuje sv. Bartula sa sv. Jurjem i sv. Antoninom
Pijom. Riječ je o oltarnoj pali Bratovštine kožara iz bivše dominikanske crkve sv. Nikole.
U povijesnim izvorima u Kotoru crkva sv. Bartula spominje se u 14. stoljeću uz ženski
benediktinski samostan. Uz ovu crkvu blažena je Ozana započela svoj redovnički život,
gdje je boravila sve do 1521., kada je njezina ćelija bila oštećena poslije potresa.
Sv. Bartul svakako ima posebno duhovno značenje za Armeniju, kao i za Kotor i
Dubrovnik, jer su u istoimenom samostanu dubrovačke redovnice živjele u »dumanjskim
tišinama«.
— 223 —
MJESTO GROBA SVETOGA VLAHA
ODAVNO JE POZNATO1
Vinicije B. Lupis
U ovo predblagdansko vrijeme koje nam dohodi jednom na godište, pojavila se bom-
bastična vijest kako su dva turska arheologa »pronašla memorijalni grob sv. Vlaha«. Sve
bi to bilo zanimljivo da postojanje lokacije groba sv. Vlaha već odavno nije poznata či-
njenica i da nam nije znana pretužna sudbina kršćanske Sebaste, današnjeg Sivasa, kao i
to da danas ne postoji titularni nadbiskup Sebaste, odnosno činjenica da su Dubrovčani
na različite načine pomagali Armencima da op-
stanu u svojoj 4 tisuće godina staroj domovini.
Iznimno su bile važne crkvene veze Dubrovni-
ka i Armenaca, a one se mogu sustavno pratiti
sve do 20. stoljeća, kada je počinjen genocid
nad Armencima u Maloj Aziji. U tom geno-
cidu, armenocidu, odnosno holokaustu počet-
kom 20. stoljeća zatrto je gotovo 80 posto Ar-
menaca, a da im nitko nije pritekao u pomoć.
Istu sudbinu imali su i Asirci/Kaldejci, Sirijci
i Grci. Najvažniji događaj u armensko-dubro-
vačkim odnosima zasigurno je bio dolazak ar-
menskog nadbiskupa Sebaste u Dubrovnik 30.
srpnja 1902. godine. ▀ Grob sv. Vlaha početkom XX. st. iz dubrovačkog tiska.
1 Autor je tekst „Mjesto groba Svetoga Vlaha odavno je poznato“ objavio u Dubrovačkom listu, br. 520, Dubrov-
nik, 2009. Ovdje se donosi skraćen i donekle preinačen tekst toga članka.
— 224 —
MJESTO GROBA SVETOGA VLAHA ODAVNO JE POZNATO
Što Sebasta znači za kršćansku civilizaciju?

Iz današnjeg kuta gledanja ovo pitanje čini se čudnim. Uistinu, taj je grad iznimno
važan zbog više razloga: to je grad sv. Vlaha i sv. Petra iz Sebaste te sv. Eustatiusa,
utemeljitelja monaškog pokreta u Anatoliji, ali i mjesto mučeništva četrdeset svetih
mučenika, mučenih 320. godine u doba cara Licinija i upravitelja Agrikole bacanjem
u ledeno jezero, a potom na lomaču. Njihov je kult utemeljila carica Pulherija (399.–
453.), a njihovo se slavljenje nalazi u Stonskim odlukama iz 14. stoljeća i čašćeni su na
službeni blagdan Dubrovačke Republike sve do početka 19. stoljeća. Sebasta je važna i
za razvoj armenskog pjesništva jer je ona rodno mjesto Hovasapa, armenskog pjesnika
iz 16. stoljeća.
Sebasta je rodni grad velikog Mhitara, utemeljitelja mehitarističkog reda. Mhitar, ro-
đen kao Petros Manuk 7. veljače 1676., svoju duhovnu formaciju stekao je u samostanu
Surp Nishan (sv. Križ), gdje je uzeo monaško ime Mekhitar. U Carigradu je 1701. uteme-
ljio katolički crkveni red mekhitarista, a pokopan je u crkvi San Lazzaro degli Armeni u
Mletcima 1715. godine. Samostan Surp Nishan utemeljio je Atom-Ashot, sin armenskog
kralja Senekerima Hohvanesa Astrunija, prije 1027. godine. Taj je samostanski kompleks
do 1915. bio sjedište armenskog nadbiskupa, i
u njemu je, od 1023. do 1026., živio i katoli-
kos Petros I. Getadardz, a od 1915. je služio kao
skladište turskoj vojnoj bazi. Samostanska crkva
Surp Nishan jedna je od rijetkih od 56 crkava
u 74 crkvene župe u Sebasti i okolici koja nije
srušena, poput samostanske crkve Surp Anapat.
Samostan Surp Nishan imao je tri crkve: Surp
Astvatsatsin, Surp Khatch i Surp Hohvanes Ka-
rapet. U jednom od brojnih progona sebastski
armenski biskup Stepanos 1387./1388. bio je
pogubljen jer nije htio prihvatiti islam, samostan
Surp Nishan pretvoren je u tekiju (derviški sa-
mostan), a sve crkve u Sebasti bile su devasti-
rane. Ovaj povijesni podatak potvrđuje bilješke
putopisca arhiđakona Pavla iz Alepa (1627.–
1669.), crkvenog pisca, sina antiohijskoga mel- Današnji izgled mjesta sto groba sv. Vlaha u Sebasti/
▀
kitskog patrijarha Makarija (punim imenom Yo- Sivasu (foto: Alfrant Masis Bedrosian)
— 225 —
usef Yuhanna Meletios Macarios III. Zaim), koji je pratio svojega oca tijekom putovanja
u Rusiju, a u putopisu opisuje Sebastu:
»Ovaj dan krenuli smo obići veliko učilište (medresu), prilično divno, koje se odli-
kuje ljepotom svojih stupova i mramornim ukrasima. Ono je potpuno izgrađeno od građe
navedene crkve (crkve 40 mučenika); utemeljeno je velikim emirom Šahinšahom kako se
piše u povijesti, u odgovarajućem poglavlju, u 670. godini. Ono je bilo spaljeno do teme-
lja: kažu da ga je spalio poznati Kara Jazidži. U neposrednom se susjedstvu s njim nalaze
ruševine druge crkve i male kapele u vlasništvu Turaka. Dali smo poslužitelju dar i on
nas je pustio pomoliti se tamo jer, prema pripovijedanju, ondje se nalazi grob sv. biskupa
Vlaha u kojem je i danas sačuvano njegovo tijelo, ali grob je skriven.«2
Četiri stoljeća prije, godine 1253.–1255., flamanski franjevac Guillaume de Rubro-
uck (1215.–1295.) po nalogu francuskoga kralja Luja IX. putuje k Mongolima. U svojoj
knjizi o putu prema istočnim zemljama, između ostaloga, piše: »U Sebasti, što je u Maloj
Armeniji, bili smo na Veliki tjedan. Tamo smo posjetili grobnicu četrdesetorice mučeni-
ka. Tamo ima crkva u čast sv. Vlaha, ali nisam ju mogao posjetiti jer se nalazi gore, u tvr-
đavi.«3 Vijest kako se crkva sv. Vlaha nalazi u tvrđavi posve je logična. Martirion – crkva
mučenika gradi se na mjestu njegova mučenja ili groba, a prema Svečevu životu, to se
zbilo u zatvoru, i logično je da se zatvor nalazio u antičkoj citadeli. Tijekom kasnoantič-
kog razdoblja u samoj tvrđavi sagrađena je crkva, kao što je u ono doba bio običaj. Pred-
mnijevamo kako je postojala jedna crkva u citadeli na mjestu mučenja, a druga na mjestu
ukopa, niže, i koja je tijekom 14. stoljeća bila devastirana i pet stoljeća je bilo dopušteno
kršćanima da ga mogu štovati na skrovit način.
U okolici su se nalazili još armenski samostani Sourp Hagop, Anabad i Khonorgdoor,
Sourp Toros i Sourp Tagavor, te mnogi drugi. U samom gradu Sebasti bile su četiri crkve
Armenske apostolske crkve: katedrala Sourp Astvadsatsin, te crkve Sourp Hagop, Sourp
Prkich i Sourp Sarkis, a neki izvori spominju i crkve Sourp Minas i Sourp Georg. Kate-
dralna crkva bila je vrlo prostrana (imala je sedam oltara) i 1803. godine je obnovljena. U
gradu su bile i grčka pravoslavna crkva te armenska protestanska crkva. Crkva posvećena
sv. Vlahu pripadala je Armenskoj katoličkoj crkvi. Godine 1914. u provinciji Sebasti/
2 Павел Алеппский. Путешествiе антiохiйскаго патрiарха Макарiя въ Россiю въ половинѣ XVII вѣка,
описанное его сыномъ, архiдиакономъ Павломъ Алеппскимъ, перевод с арабского Г. Муркоса, М.: Унив.
тип. 1897. – 202 с.; http://www.vostlit.info/Texts/rus6/Makarij_2/text151.phtml?id=8182. (Zahvaljujem Arturu
R. Bagdasarovu na prijevodu i dopuštanju objave ovoga ulomka rukopisa.)
3 http://www.gumer.info/bibliotek_Buks/History/Article/rubr_putvost.php. (Zahvaljujem Arturu R. Bagdasarovu
na prijevodu i dopuštanju objave ovoga ulomka rukopisa.)
— 226 —
MJESTO GROBA SVETOGA VLAHA ODAVNO JE POZNATO
Sivasu živjelo je 262.000 Armenaca i 45.000 Grka. U samoj Sebasti živjelo je 40.000
Turaka i 30.000 Armenaca. U cijeloj provinciji Armenci su imali 204 svoje škole. Poslije
deportacija i genocida u Sebasti (i provinciji) ostalo je 16.800 Armenaca, a daljni progoni
(1923.) rezultirali su potpunim uništavanjem kršćanske civilizacije u ovom gradu. Prvo je
srušena prije spomenuta crkva sv. Jurja, koju su Grci držali u središtu grada na lokalitetu
Crna Zemlja, te crkva sv. Vlaha – veća 1923. i manja 1950. godine. Sarkofag svetoga
Vlaha nalazio se na izvornom mjestu do 17. svibnja 1943., kada je s mjesta kraj gradske
citadele premješten u gradski muzej. Mjesto mučeništva sv. Vlaha i grob sv. Vlaha već
su prije bili otuđeni iz ruku kršćana. Dubrovački kanonik Stjepan Skurla zabilježio je
podatak kako je »na zapadnom kraju grada
Sebaste, u odsjeku koji se nazivlje ‘Medreze’
– učiona – u bašći jednog muhamedanca po
imenu Bakir- Oglu, ispod jedne sobe sa četiri
mira ogragjene, koja g. 1857. bi ponovljena
s dopuštenjem gospodara, a troškom jermenâ
odmetnikâ, i jednog katolika po imenu Petra
Kalustijana, koji pokri svečev grob pločom,
na kojoj čini rezati biskupska zlamenja«.
Dodaje da je 1736. ili 1746. poglavar mu-
slimanske obitelji koja je posjedovala grob
želio uništiti svetište i prostor upotrijebiti za
druge potrebe, ali mu se »svetac prikaza i
prijetnjom zabrani tako svetogrdno djelo«.4
Teška predgenocidna situacija rezultirala je
time da je Armenska nadbiskupija u Sebasti
1844. priznala uniju s Katoličkom crkvom,
jer je u unijatstvu sa Svetom Stolicom tražila
Ploca sa groba sv. Vlaha, koju je 1857. godin postavio
kakvu-takvu zaštitu, no tijekom genocida cr- ▀ Petar Kalustinijan, a danas se čuva u mjesnom
kvena hijerarhija Armenske katoličke crkve Arheološkom muzeju u Sebasti/Sivasu (foto: Alfrant Masis
bila je desetkovana. Bedrosian)
4 Ivo Banac, Acta turcarum, Zagreb, 2006., str. 10–11.
— 227 —
Hoćemo li priznati pogrješku?

Nadamo se da će uroditi plodom nastojanje za boljim upoznavanjem hrvatskog i armen-
skog naroda – prve kršćanske nacije koja je početkom 4. stoljeća primila kršćanstvo. Isto
se tako nadamo da će Republika Hrvatska, mlada demokratska država s bogatom povije-
šću, poput ostalih demokracija svijeta priznati tužan nadnevak 24. travnja 1915. kao dan
spomena na genocid Armenaca i da će predstavnici grada Dubrovnika položiti vijenac u
Muzeju genocida u Erevanu te tako skinuti ljagu s hrvatskog naroda, koji je u sastavu Au-
stro-Ugarske Monarhije bio na strani Sila osovine s Turskim Carstvom kao saveznikom,
prešućujući tada najstrašniji genocid u 20. stoljeću, počinjen nad prastarim kršćanskim
armenskim narodom, baš kao što se iskreno pokajala za sramotno sudjelovanje Hrvata u
holokaustu nad našom »Starijom braćom« – židovskim narodom, kako ih je nazivao papa
sv. Ivan Pavao II.
Sv. Vlaho koji je bio liječnik, do danas je ostao i liječnik duša, pa neka on svojom
duhovnom snagom potvrdi drevnu armensku i hrvatsku kulturnu i civilizacijsku vezu.
Godine 2008. Armenska televizija snimila je ekskluzivnu reportažu o Dubrovniku i o
štovanju sv. Vlaha, što je izazvalo iznimnu pozornost u armenskoj javnosti, a veliko za-
nimanje za kontakt s Dubrovačkom biskupijom nakon toga objavljivanja pokazala je i
Armenska apostolska crkva.
— 228 —
ARMENSKI GENOCID (ՀԱՅՈՑ ՑԵՂԱՍՊԱՆՈՒԹԻՒՆ)
1915.–2014. U OGLEDALU USKRSNE ŽRTVE I
BRISANJE KRŠĆANSKE CIVILIZACIJE1
Vinicije B. Lupis
O vih dana, potaknut mukom zbog prešućivanja hrvatske i europske javnosti pokolja
armenskih kršćana u Kassabu, koji su muslimanski fanatici iz Turske počinili na najbestijal-
niji način, izražavam kršćansku solidarnost sa svojom braćom u Kristu na Levantu. Uklju-
čen u prosvjed armenske zajednice, kojoj pripadaju moji dragi armenski prijatelji Njegova
Milost nadbiskup Nareg Alemezian, jezikoslovac Arthur Bagdasarov i ugledna moskovska
urednica armenskog časopisa Zham Anna Givargziyan, osjećam dužnost upoznati hrvatsku
javnost s odvratnim činom uništavanja i ponižavanja ostatka – ostataka kršćanâ koji su
početkom 20. stoljeća preživjeli najtemeljitiji genocid ikada viđen u povijesti. Uskrsno vri-
jeme je vrijeme žrtve i otkupiteljske radosti, i u nama kršćanima budi nadu.
Stoga, promišljajući o velikim blagdanima u judeokršćanskoj tradiciji, najpovezaniji
su Pesah/Pasha kod Židova i Uskrs kod kršćana svih denominacija. Pesah podsjeća na
izlazak Židova iz Egipta, iz višestoljetnog ropstva u slobodu, do koje će doći tijekom če-
trdesetogodišnjeg hoda kroz pustinju. Židovski narod time se sjeća danâ kada su njegovi
predci radije izabrali pustinju i neizvjesnost u slobodi nego pun trbuh i ugnjetavanje.
Kako je Pesah blagdan oslobođenja, izravno je povezan s konačnim oslobođenjem u oso-
bi Mesije, pa stoga večera seder završava riječima: »Dogodine u Jeruzalemu.« Složeni
obred te večere zapisan je u Pashalnoj hagadi (pripovijest), koja pripovijeda o Izlasku
točnim redoslijedom. U njoj stoji:
»Nekad bijasmo slugama faraonovim u Egiptu. Tada nas Gospodin, Bog naš, izbavi
otamo čvrstom rukom, ispruženom mišicom. A da nije izveo Gospodin praoce naše iz
Egipta, bili bismo i mi i djeca naša i potomci naši i dalje slugama faraonovim u Egiptu.
Stoga, i kada bismo svi bili mudraci, svi veoma razboriti, svi iskusni, i kada bismo svi
1 Autor je tekst objavio u Hrvatskom slovu, a izlazio je u pet nastavaka.
— 229 —
poznavali Sveto pismo, ipak bi nam obveza bila govoriti o Izlasku iz Egipta; jer svatko
tko o izlasku iz Egipta znade pripovijedati, vrijedan je hvale.«
Blagdan Pesah blagdan je koji podsjeća na jednu noć ljudske povijesti kada je Bog
izbavio narod Izraelov, i zato je posebno simbolična rečenica iz Pashalne hagade: »Ne-
koć bijasmo robovi, danas smo slobodni.« Iz mudrosti židovskog naroda možemo mnogo
naučiti. Hrvatski narod tek je na pola puta od odlaska iz zemlje Egipta i negdje vrluda
kroz Sinajsku pustinju (pustinju materijalizma), podižući zlatno tele, još ne vjerujući da
je slobodan. Treba nestati cijeli naraštaj kako bi stasao novi, rođen u slobodi, koji je
sposoban razmišljati kao slobodan i stalno ponavljati riječi iz Pashalne hagade: »Nekoć
bijasmo robovi, danas smo slobodni.«
Isto tako, stalno treba isticati židovsku mudrost o zabrani isticanja pojedinca, koja je u
Dubrovačkoj Republici bila strogo provođena, jer svako isticanje pojedinca može dovesti
do tiranije i novog ropstva. Takvu tiraniju i sramotu osjetili smo kada je jedan čovjek poku-
šao biti sve, i nametati naređene mu naredbe, usprkos svojemu velikom ukusu za umjetnine.
Do zrelosti hrvatskog naroda treba proći još šesnaest godina kako bi uklonio prevrt-
ljive vođe, i kako bi nov naraštaj slobodnih stvorio uvjete života dostojne Slobode. Naša
obećana zemlja – Kanaan, koja je dana Bijelim Hrvatima u 7. stoljeću na obalama Jadra-
na, kao da je još u rukama biblijskih Hetita – nikako da postane zemlja kojom teče med
i mlijeko. U ovim danima uskrsnog blagovanja svi se trebamo zapitati treba li Uskrs biti
u nama? Treba! Mi nosimo bremena prošlosti jer nije provedena lustracija, nisu izrečene
osude totalitarnih sustava niti uklonjeni njihovi simboli, dopušteno je da povlašteni po-
tomci iz bivšeg sustava koji su imali znanje upravljanja i moć preuzmu sve. Sav narod,
roditelji kojega su radili, a nisu imali mogućnosti da vladaju – jer im nije bilo dopušteno,
postao je promatrač korupcije i laži.
Prije gotovo dvije tisuće godina, kada se bližio Blagdan beskvasnih kruhova – Pasha,
glavari svećenički i pismoznanci tražili su kako da Isusa smaknu jer se bojahu naroda.
Pismoznanci – pravnici i svjetski moćnici, kao i njihovi sluge boje se naroda, jer ma
kolika sredstva moći i medije imali, još nam nisu izbrisali osjećaje pravde i pravednosti.
Razapinjanje Pravde, jednog naroda u 2014. godini, više je nego simbolično, jer kao da
nekomu smetamo.
Viktor Vida, hrvatski pjesnik iz Kotora, u pjesmi Željezni zastor iz 1950. napisao je:
»SANJAO sam, da je Uskrs.

Za istim stolom sjedio
moja majka, vremešna ženica,
— 230 —
ARMENSKI GENOCID (ՀԱՅՈՑ ՑԵՂԱՍՊԱՆՈՒԹԻՒՆ) 1915.–2014. U OGLEDALU USKRSNE ŽRTVE I BRISANJE KRŠĆANSKE ...
sva ko u pamuku tišine,

moj otac, pognut pod teretom godina,
ja, i meni sučelice
Gospodin Nadbiskup Alojzije Stepinac,
Metropolit Hrvatske.
On nas blagoslovi.
Potom reče:
‘Mi nemamo neprijatelja,
i njihovi mrtvi zajedno su s nama.’
Oko nas puno uskrsnog zraka.
On položi na stol svoje dobre ruke.
Vani pada snijeg.
Zatim gledamo bijeli stolnjak.
Ja jedem kruh i plačem.«
Mi nemamo neprijatelja, pisao je pjesnik anđela, rođen u Kotoru, ali mi imamo izdaji-
ce, u čije je duše ušao Sotona, kao u Judu zvanog Iškariotski, koji je prokazao Gospodina
za šaku rimskih denara. Naši izdajice prodali su nas za šake eura – bijednici, i pretvarajući
uskrsne blagdane 2014. u sumorne dane, ovijene sivilom beznađa. Plač Jeremije proroka
u ove dane Velikog tjedna opominje nas: »Jeruzaleme, obrati se Gospodu Bogu svomu!«
Nama ostaje nada proroka Baruha, koji u svojem Plaču i nadi Jeruzalema govori (Bar 4,
30–31):
»Ohrabri se, Jeruzaleme,
utješit će te onaj koji ti dade ime.
Jao onima koji te zlostavljaju,
koji se vesele tvojoj propasti!«
Taj isti bl. Alojzije Stepinac iz Vidine pjesme 23. srpnja 1937. predvodio je križni put
hrvatskih hodočasnika u Jeruzalemu, kao da je slutio sve nesreće koje će pogoditi nje-
govu domovinu. Tada je na ulicama susretao preživjele Armence poslije genocida 1915.
godine; možda je na njihovim licima prepoznao bol patnje odbačenih kršćana, kojima da-
našnja poganska civilizacija ne priznaje status žrtve, jer je tako normalno te iste kršćane
doživljavati kao smetnju i za koje ljudska prava nisu jednako važna.
U velikoj neizvjesnosti iščekuje se neko novo doba, kad će ljudska duša biti slobodna
od zla i patnje svakidašnjice. Rađanje nove Nade svakog proljeća budi Uskrs boljeg i do-
stojnijeg života. Tko nam je oduzeo Nadu? Nitko nam je neće oduzeti ako odlučimo da nam
— 231 —
nitko nema pravo određivati sudbinu doli mi sami, ako su nam odluke u skladu s praved-
nošću i ljubavlju. Ljubav je najveća i po njoj dolazi spasenje. I kako stoji u Psalmu 51, 3:
»Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome, / po velikom smilovanju izbriši moje be-
zakonje!«
Neka Uskrs donese brisanje svih zloća!
Armenski genocid i Istočno pitanje

Ovo uvodno promišljanje o Uskrsu i Pesahu, kao i o duhovnoj krizi hrvatskog naroda
potrebno je da bismo se prisjetili jedne od najvećih tragedija kršćanske civilizacije uop-
će, a to je genocid nad Armencima i Asircima počinjen 1915. godine. Istočno pitanje,
kao naslijeđe tadašnje europske i svjetske politike, u koje pripada i rješavanje hrvatskog
pitanja, te armenskoga i asirskoga na krajnjem Istoku, i danas je umnogome suvremeno.
Kao student, sjećam se kolegija Istočno pitanje kod profesorice Tereze Ganze Aras na
Filozofskom fakultetu u Zadru, i trenutaka kada su tenkovi ulazili u Split.
Zločin nad Armencima, jedan od najvećih genocida u ljudskoj povijesti, koji je po
svojim obilježjima i prvi holokaust nad jednim narodom i njegovom vjerom, počinili su
carigradska vojna i politička vrhuška, te medijsko zataškavanje i zatvaranje očiju među-
narodne zajednice, koja je do zuba naoružala i obučila tursku vojsku kako bi ga prove-
la, ima paradigmatsko značenje. Postojanje programatskog akta iz 1896. o opravdanosti
uništavanja Armenaca može se usporediti s europskim antisemitizmom, a također i sa
srpskim Načertanijama, odnosno s Memorandumom SANU. Blagonaklonost Europe pre-
ma »liberalnom pokretu« u Turskoj, predvođenom mladoturcima, pristašama organiza-
cije Ujedinjenje i Napredak, svojom je neintervencijom omogućila provođenje jednoga
od najvećih genocida poznatoga u ljudskoj povijesti, koji je kulminirao 1915. godine.
Podatci o broju Armenaca u Osmanlijskom Carstvu su različiti. Najvjerodostojnija je sta-
tistika Armenskog patrijarhata u Carigradu iz 1878., koja je u službi poreza »nevjernika«
iznosila oko 3.000.000, a poslije genocida 1919. godine 543.600 Armenaca na području
Carstva. Bez obzira na brojke, način, sustavnost i okrutnost promišljenog uništavanja ar-
menskog naroda paradigmatski su za sve slične pojave tijekom 20. stoljeća. Hrvati iz Ca-
rigrada i Smirne na svojevrstan način bili su svjedoci, a i žrtve u tim krvavim događajima.
Pojam armenski genocid (armenski: Հայոց Ցեղասպանութիւն, turski: Ermeni
Soykırımı), poznat je i pod nazivom armenski holokaust, armenski pokolj ili velika ne-
sreća (Մեծ Եղեռն). Armenski genocid podrazumijeva uništavanje armenske populacije
u Osmanlijskom Carstvu na smišljen i proračunat način, krajem 19. te početkom 20. sto-
— 232 —
ljeća, provođenjem pokolja i deportacijama u kolonama smrti u sabirne logore. Općenito

se misli da je riječ o jednom do jednom i pol milijunu žrtava. Na istovjetan način bili
su tretirani Asirci i Grci, odnosno sve kršćanske zajednice na području Male Azije. Kao
nadnevak početka genocida uzima se 24. travnja 1915., kada su osmanlijske vlasti u Cari-
gradu zatočile 250 armenskih intelektualaca i uglednih predstavnika armenske zajednice.
Osim masovnih pogubljenja provodila su se sustavna silovanja i otimanja mladih žena
i djece. U skladu s otomanskim dhimmi sustavom, Armenci su kao kršćani bili drugo-
razredni građani, s ograničenim slobodama, kao i Židovi. Kada je Osmanlijsko Carstvo
počelo slabjeti, Velika Britanija, Rusija i Francuska, tri europske sile, nastojale su zaštititi
kršćane, pa je došlo do priznavanja kršćanâ kao građanâ Carstva. Taj je proces započeo
1839. godine, pod nazivom Tanzimati. U kasnim 1870-im godinama više naroda na Bal-
kanskom poluotoku, zbog nepoštovanja zakonskih odredaba, odlučilo se osloboditi s po-
moću saveznika, za razliku od Armenaca, koji su ostali millet – sadika »lojalni milajet«,
odnosno lojalni osmanlijskoj vlasti. Od sredine 1860-ih i ranih 1870-ih godina tražili su
bolji odnos osmanlijskih vlasti prema Armencima u zapadnoj Armeniji, odnosno presta-
janje ubijanja Armenaca tijekom postupka skupljanja poreza Turaka, Čečenâ i Kurdâ.
Godine 1875. na Pariškom kongresu zatražena je zaštita kršćanskih manjina u Osmanlij-
skom Carstvu, a armenski patrijarh iz Carigrada Nerses II. proslijedio je zahtjev za zaštitu
od ubijanja, otimanja djece i žena, sustavnog silovanja i iznuđivanja. Nakon okončanja
Rusko-turskog rata 1878., Sanstefanskim mirovnim ugovorom armenski patrijarh Nerses
II. približio se Rusiji, i u 16. članku mirovnog sporazuma zatražio dopuštenje za boravak
ruskih snaga u armenskim provincijama do punog prihvaćanja osmanlijskih reformi. Na
Berlinskom kongresu 1878. pregovaralo se o Armenskom pitanju, s tim da se Armencima
pruža izvjesna autonomija i da osmanlijske vlasti moraju izvješćivati saveznike o napret-
ku provođenja reformi.
Dolaskom na vlast sultana Abdul Hamida II., koji je osnovao paramilitarne kurdske
formacije nazvane hamidiye, zadužene za provođenje agresije, osmanlijske su vlasti na-
mjerno isprovocira+le sasunski otpor 1894., kojim počinje proces represije nad Armen-
cima od 1894. do 1896. godine, poznat kao hamidijski pokolj, u provincijama Bitlis,
Diyarbekir, Harput, Sebasta, Trapezunt i Van. U tom je pokolju stradalo između 100.000
i 300.000 Armenaca. U Ženevi je 1896. distribuirana i brošura o opravdanosti uništenja
Armenaca, koji potkopavaju Osmanlijsko Carstvo. Armenci su bili razočarani nedjelo-
vanjem Velikih sila tijekom ahmedinskog pokolja, u kojem je sultan Abdul Hamid II.
nazvan »krvavim sultanom« i »velikim ubojicom«. Nadali su se da će antiahmedinski
pokret, odnosno mladoturci uvesti modernizaciju i reforme prema europskim standar-
— 233 —
dima. Mladoturci su uživali simpatije europskih krugova kao reformisti i prozapadno

orijentiran pokret. Dijelili su se na nacionaliste i sekularne liberalne konstitutivce. U Pa-
rizu, na kongresu mladoturaka 1902. godine, čelnici liberalnog krila Sabahheddin Bey i
Ahmed Riza nagovorili su nacionalističko krilo na davanje određenih prava manjinama
u Carstvu. Mladoturci su u svoje krilo uključili brojne političke organizacije, primjeri-
ce organizaciju Jedinstvo i Napredak, izvorno tajno društvo časnika iz Soluna, članova
masonskih loža Treće i Četvrte armije. Ta je organizacija bila protiv davanja ustupaka
Grcima, Armencima, Bugarima, Asircima i Arapima. Osmanlijski vojni krugovi, zajed-
no s islamskim studentima, 13. travnja 1909. u gradu Adani isprovocirali su sukob, čiji
je rezultat bio između 15.000 i 30.000 armenskih žrtava. Taj »adanski pokolj« ima sve
karakteristike holokausta – spaljivanja žrtava. U studenome 1914. Osmanlijsko Carstvo
stupilo je u Prvi svjetski rat na strani Centralnih sila. Ministar Enver Pasha 25. veljače
izdao je naredbu o demobilizaciji Armenaca iz turske vojske i njihovu slanju u radne
bataljune (turski: amele taburlari), pod izlikom armenske moguće kolaboracije s ruskim
snagama. Turske su snage u gradu Vanu započele s odmazdom nad armenskim stanov-
ništvom, pa 20. travnja 1915. započinje Vanski otpor, kada se 45.000 Armenaca našlo u
okruženju. U svibnju 1915. Mehmed Talat-paša zatražio je od kabineta i velikog vezira
Said Halim-paše legalizaciju mjera o premještanju Armenaca zbog osiguranja ratne zone.
Dana 29. svibnja 1915. donesen je zakon o deportaciji (Techir zakon), u svrhu nacional-
ne sigurnosti, a potom i zakon o eksproprijaciji i konfiskaciji napuštene imovine. Tada
se otvara i 25 koncentracijskih logora uzduž današnje iračke i sirijske granice, pod za-
povijedanjem Sükrü Kaya, desne ruke Talat-paše. Profesor Yehuda Bauer s Hebrejskog
sveučilišta usporedio je Armenski genocid s Holokaustom. Broj žrtava u Armenskom
genocidu teško je odrediti, jer se u taj broj mora uključiti i niz pokolja koji su se zbili dva
desetljeća prije. Popis carigradskoga Armenskog patrijarhata uoči Prvoga svjetskog rata
obuhvaćao je 2925 naselja. Popisano je 1.914.620 Armenaca, 2538 crkava i samostana,
te 451 škola. U službenom popisu za razdoblje od 1844. do 1867. bilo je 2.400.000 Ar-
menaca, a 1878. godine Armenski je patrijarhat na Berlinskom kongresu podnio popis
od 3.000.000 Armenaca. Poslije potpuno provedenoga genocida, u popisu iz 1919. bilo
je 543.600 Armenaca. »Napuštenu imovinu« konfiscirale su turske vlasti i, prema gruboj
procjeni, sastojala se od 2500 crkava, 400 samostana i 2000 škola. Tada je u nekoliko
godina izbrisano 1600 godina kršćanske civilizacije, uništene su stotine tisuća knjiga,
umjetnina i tisuće vrijednih crkava i samostana od iznimne važnosti za ukupnu svjetsku
civilizaciju. Proces uništavanja armenske kulture u zapadnoj Armeniji, koja se sada nasil-
no naziva istočna Turska, traje i danas, s najsramotnijim primjerom – crkvom sv. Križa na
— 234 —
Ahtamaru i srednjovjekovnom armenskom prijestolnicom – gradom Anijem, gdje se nao-

čigled uništavaju i zatiru vrhunski spomenici kulture. Konačni rezultat genocida bilo je
dovršenje procesa asimilacije i islamizacije napuštenih žena i djece. Posljedica genocida
označila je oduzimanje memorije i kulturne baštine armenskog naroda. Bio je to, zapravo,
dugotrajan proces, koji je trajao od 11. stoljeća i uništio Veliku Armeniju, a intenzitet i
sustavnost toga procesa mogli su se pratiti iz stoljeća u stoljeće, s kulminacijom krajem
19. stoljeća, i hladnim i proračunatim »konačnim rješenjem« u Armenskom genocidu
1915.–1919. godine.
Armenski genocid i Hrvati

Hrvatski narod umnogome je imao sličnu povijest jer je od 15. stoljeća bio izložen istom
procesu uništavanja državnog teritorija, odvođenja u ropstvo, islamizacije i zatiranja kultur-
ne memorije, kao i Armenci od Osmanlija. Stoga je zanimljivo pratiti fenomen prešućivanja
Armenskog genocida u tiskanim medijima u ondašnjim hrvatskim zemljama. Budući da je
bila saveznica Osmanlijskog Carstva, Austro-Ugarska Monarhija podupirala je osmanlijsku
vlast, iako je, kao zemlja zaštitnica rimokatolikâ, bila upoznata s teškim stanjem kršćanâ.
Državna cenzura tiska u Austro-Ugarskoj Monarhiji bila je u ratnim godinama, od 1914. do
1918., tolika da u lokalnom tisku uopće nije zabilježena nikakva vijest o apokaliptičnom
stanju u Maloj Aziji. Dubrovnik je i početkom 20. stoljeća očuvao brojne veze s Levantom,
te brojne obiteljske veze sa svojim iseljeništvom. Dubrovačke novine Prava Crvena Hrvat-
ska pratile su politička zbivanja u Osmanlijskom Carstvu 1915. godine, ali kao novine save-
zničke države hvalile su tursku vojnu snagu i moć, bez ikakvih vijesti o brojnim armenskim
žrtvama, iako je genocid već započeo tijekom mjeseca travnja.
Jasno je da je Austro-Ugarska, kao saveznica Osmanlijskog Carstva, u ratnom ti-
sku filtrirala vijesti, dok je brojna hrvatska zajednica u Carigradu i Smirni i te kako bila
upoznata s tijekom događaja. U Vilajetu Aydin, u kojem su živjeli brojni Hrvati, nalazi
se grad Smirna, u kojemu je bila velika hrvatska kolonija, a prema statistici Armenskog
patrijarhata, tamo je prebivala 21.000 Armenaca. Već 2. i 3. svibnja 1915. turska policija
utamničila je armenske političke vođe, nakon čega su uslijedile deportacije Armenaca.
U drugom dijelu godine, 1. studenoga 1915., uslijedila je deportacija 2000 ljudi iz grada
Haynotsa. Armenski rimokatolici, koji su bili pod zaštitom austrougarskog konzula u
Smirni, došli su pod udar turske policije u rujnu 1916., kada su bili uptuženi za skrivanje
bombe na katoličkom groblju. Uskoro su uslijedila uhićenja 300 katoličkih Armenaca.
Taj podatak demantira pisanje proturskog tiska u Austro-Ugarskoj Monarhiji o nedostat-
— 235 —
▀ Novine
ku podataka o genocidu, jer su iz susjednih gradova oko Smirne (Pergamon, Odemis,

Soke) tisuće Armenaca deportirane u Sirijsku pustinju, a sve to vrijeme postojala je tjedna
brodska linija Dubrovnik – Smirna.
— 236 —
Razdoblje 19. i 20. stoljeća, kada Dubrovnik postaje perifernim gradom velikoga
Habsburškog Carstva, označilo je prijekid stoljetnoga položaja Dubrovčanâ kao povla-
štene katoličke nacije u Osmanlijskom Carstvu, koja je branila položaj i interes katoličke
zajednice u njemu. Valja znati da su, poslije izgona armenskih dominikanaca iz Perzije,
1718. u Smirni utemeljeni dominikanski samostan i crkva sa župom Gospe od Rozarija.
Taj su samostan armenski dominikanci vodili sve do 1813. godine, a 1903. sagrađena je
nova crkva, u kojoj je zabilježeno prvo vjenčanje, i to Hrvatice Marije Ninković iz Smir-
ne. Posljednja osoba koja je pohodila naše sunarodnjake u Smirni bio je o. Petar Vlašić
1936., koji je svoje uspomene opisao u putopisu U gradovima Apokalipse, tiskanomu
u Slavonskoj Požegi 1938., i u kojem je na diskretan način opisao nestanak kršćanskih
zajednica u Maloj Aziji.
Petnaestak godina prije, Dubrovčanin Karlo Rusi u svojoj je oporuci, sastavljenoj
6. lipnja 1920. u Smirni, dvije godine prije uništenja ovoga razvijenoga grada, svojem
kumčetu – Armenki Anđeli Karolini Ballian iz Djihana u Adanskom vilajetu, ostavio 300
turskih lira i zlatni lanac. U crkvi sv. Jurja u Galati bilo je sjedište Dalmatinskoga dobro-
tvornog društva sv. Blaža, utemeljenoga 20. kolovoza 1913., a do te godine u Carigradu
je postojalo Dalmatinsko društvo sv. Blaža, osnovano 1900., u čijem je članstvu bio cijeli
niz armenskih katolika, poput Giovannija Kutchukiana. Iz Carigrada također potječe ar-
menska katolička obitelj Osghian, čiji su članovi u rujnu 1922. izbjegli u Dubrovnik, a iz
koje potječu arhitekt Petar Osghian i njegov sin skladatelj Petar Osghian.
Iznimno su bile važne crkvene veze Dubrovnika i Armenaca, a one se mogu pratiti sve
do 20. stoljeća, kada je počinjen genocid nad Armencima u Maloj Aziji. Zasigurno najvaž-
niji događaj u armensko-dubrovačkim odnosima bio je dolazak armenskog nadbiskupa iz
Sebaste u Dubrovnik, 30. srpnja 1902., o čemu je izvijestio i List Dubrovačke biskupije.
Katolička armenska zajednica u Sebasti 1844. godine dobila je i svojeg biskupa, čiji
naslov i danas čuva naslovni katolički armenski nadbiskup iz Adane u Turskoj. Tešku
sudbinu armenskog naroda, stradaloga u velikom genocidu 1915. godine, dijelio je i sv.
Vlaho. Kameni Svečev sarkofag u Sebasti nalazio se na izvornomu mjestu do 17. svibnja
1943., kada su ga Turci premjestili u mjesni muzej, a Crkvu sv. Vlaha (Agios Blassios)
u središtu Sebaste Turci su srušili 1950., prognavši prije toga, to jest 1923., posljednje
grčke i armenske obitelji iz grada, i srušivši tada veću Crkvu sv. Vlaha. Tako su okončali
tisućugodišnji proces uništavanja kršćana na prostorima Velike Armenije. Usprkos deset-
kovanju hrvatskih zajednica po gradovima Levanta, u kojima su prednjačili Dubrovčani,
zanimanje Dubrovčana za mjesto iz kojega potječe sv. Vlaho nije prestajalo, i ono seže
do naših dana.
— 237 —
Paradigmatska sudbina Armenaca povezuje i Hrvate. Osmanlijska invazija na Hrvat-

sko kraljevstvo bila je najintenzivnija tijekom prve polovine 16. stoljeća, što je rezultiralo
raseljavanjem Hrvata u susjedne zemelje, odvođnjem u roblje te islamizacijom dijela
populacije, kao i nesagledivim posljedicama na broj Hrvata u sljedećimim stoljećima.
Brojnost, te ujedno cjelovitost nacionalnog teritorija imat će, kao i za Armence, nesa-
gledive posljedice na integracijske procese. Kao što je već naglašeno, proces nacionalne
fragmentacije u znatno je većoj mjeri zahvatio i Armence, jer je posljednji slobodni dio
Armenije, Cilicijsko kraljevstvo, okupiran 1375. godine. Hrvatski i armenski narod, po-
najprije u dubrovačkom iskustvu pamćenja, kultom sv. Vlaha dijeli zajedničku sudbinu
malih naroda.
Ta se sudbina očituje u više zajedničkih paradigmi: u osmanlijskoj invaziji, one-
mogućivanju razvoja nacije, biološkom uništavanju, prešućivanju žrtve, izostanku pra-
vodobne intervencije međunarodne zajednice, u postgenocidnom sindromu uništavanja
memorije i, na posljetku, u prisvajanju tuđe baštine i kulture. Isto tako, u svojemu povi-
jesnom iskustvu i Armenci i Hrvati imali su dugotrajan proces nacionalne emancipacije,
odnosno stvaranja dviju zajednica: iseljene i domovinske. Armenci danas imaju osnovne
strategijske postavke o svojoj budućnosti, s kritičkom raščlambom geostrateške situa-
cije, za razliku od Hrvatske. Autor te strategije je Armen Ayvazyan, čija su dva izdanja
tiskana 2006. u Los Angelesu: Strategic Gaps in Armenian Political Consciousness i
The fundamentals of armenian identity or who is an Armenian. Temelj stabilne nacije
jesu stabilno gospodarstvo, porast pučanstva i razvoj nacionalnog jezika i kulture. Kako
smo već prije spomenuli, susjedna Srbija od 1844. ima svoje Načertanije, nadopunjeno
Memorandumom SANU iz 1986., čije smo programatske točke osjetili u svem svojem
crescendu tijekom Domovinskoga rata, a Hrvatska je, sagledana u punini svoje držav-
no-pravne tradicije, još od statutâ dalmatinskih gradova, uglednih pravnika renesansnog
i baroknog razdoblja, pa sve do naših dana, ostala bez ikakvoga strateškog plana. Ne-
prepoznavanje Hrvata i njihove borbe za samostalnost, odnosno nepostojanje strateškog
plana, najbolje su se iskustveno pokazali krajem osamdesetih i početkom devedesetih
godina 20. stoljeća, kada je hrvatski narod nespreman ušao u borbu s vojno i politički
mnogo snažnijim neprijateljem.
Zatvaranje očiju međunarodne zajednice na proces uništavanja povijesnih i kulturnih
tragova hrvatskog naroda, uz njegov progon, odvođenje u logore, provođenje genocida,
memoricida i kulturocida, ima sve usporedbe s armenskim genocidom. Naše strateške
postavke bitne su u svojoj jasnoći i svakidašnjoj primjeni, kako nam se iznova ne bi zbila
slična povijesna iskustva iz nedaleke povijesti.
— 238 —
Armensko iskustvo iznimno je po svojoj tragičnosti i prešućivanju, ali i po borbi kako

bi se ono prepoznalo u međunarodnoj zajednici, pa je stoga potrebno ugledati se na njihov
način borbe za nacionalnu emancipaciju. Armenci i Hrvati, dva kršćanska naroda, toliko
daleka, ali i toliko bliska, bili su žrtvom svojega geostrateškog položaja, te nacionalnih i
vjerskih vrjednota, dijeleći stoljećima istu sudbinu.
Hrvatski narod postaje bešćutan, poganski; ušavši u europsku zajednicu naroda,
nije digao glas kako bi se kršćanski korijeni uvrstili u temeljni akt Europske Unije. Mi
živimo u poganskom društvu i uskoro možemo izgubiti narodnu dušu. Naša hladna srca
bez kršćanskog milosrđa ostaju ravnodušna. Da smo stvarni kršćani, prije nekoliko godi-
na ne bi nam se dogodilo predavanje turskih arheologa o grobu sv. Vlaha u Dubrovniku.
Tada sam podigao glas nad krivotvorinom povijesti, jer je bila riječ o gnusnom činu us-
poredivim s predavanjem neonacista o holokaustu. Nadam se da je dubrovačka javnost
tada shvatila poražavajuću etičku i moralnu činjenicu da o armenskoj baštini, odnosno
univerzalnoj baštini svijeta u liku sv. Vlaha – liječnika i mučenika, govore ljudi iz naro-
da zatornika Armenaca, iz kojega nitko nije odgovarao za genocid, i to upravo u našem
Dubrovniku. Poslije ovoga slučaja sve je bilo moguće, i ništa nas više ne može začuditi.
Mi više nikada nećemo moći reći da nas »veliki« ne razumiju. Postali smo gluhi za patnje
malenih i zatvorili smo oči pred istinom. Kassab 2014. i muk Hrvatske nad kršćanskim
mučenicima, umorenima od krvnikâ koji su iz Turske upali u kršćanski grad i počinili
sustavni pokolj – boli nas. Hladnoća i muk poganâ na vlasti opominju nas na to kako i nas
kršćane u budućnosti iznova čekaju arene i lavovi.
Prije zaključka ovoga uskrsnog razmišljanja o armenskoj žrtvi 1915. i 2014. za kr-
šćanske ideale raspetoga Krista na Golgoti, pojasnimo hrvatskoj javnosti tko su zapravo
Armenci. – Armenci su jedan od najstarijih indoeuropskih i kršćanskih naroda na svijetu,
otkada je 295. godine poslije Krista armenski kralj prihvatio kršćanstvo. U 5. stoljeću Ar-
mensko kraljevstvo propada i međusobno ga dijele Bizant i Perzija, i otada će Armenija
biti neprestanim plijenom različitih osvajača. Bježeći pred progonima, jedan dio Armena-
ca u 11. stoljeću seli se na Sredozemlje, u Ciliciju, gdje 1080. osniva samostalnu državu
sa sjedištem u gradu Sisu, s kojom je i Dubrovnik imao žive trgovačke veze.
Cilicijsko kraljevstvo propada 1375., kada pada u ruke Mameluka. Armenci su u
staroj postojbini bili izloženi stalnim progonima i islamizaciji, a od 1895. do dvadesetih
godina 20. stoljeća, kako smo detaljno iznijeli, nad Armencima je počinjen gotovo pot-
puni genocid (gotovo 80% naroda). Ostatak preživjelih Armenaca iselio se u ruski dio
Armenije, kao i diljem svijeta. Godine 1920. osnovana je Armenska SSR, dok su preži-
vjeli cilicijski Armenci (iz područja današnje južne Turske) protjerani u Libanon, Siriju i
— 239 —
ostale zemlje Bliskog istoka. Raspadom SSSR-a, 23. studenoga 1991. godine, utemeljena
je nezavisna Armenija.
Armenska crkva usko je povezana s armenskom nacijom. Biti Armencem tijekom
povijesti značilo je zapravo biti kršćaninom, tako da je stradanje Armenaca značilo stra-
danje zbog ispovijedanja kršćanske vjere. Postoji tradicija da su u Armeniju prvi donijeli
kršćanstvo apostoli Juda Tadej i Bartolomej. No zasigurno je prvi apostol i utemeljitelj
kršćanske Armenije bio sv. Grgur, zvan »Prosvjetitelj« (240.–332.). On je obratio i pokr-
stio armenskog kralja Trdata III. godine 295., čime su Armenci postali prvom kršćanskom
nacijom na svijetu, a prema nekima, to su bili Asirci, čija su kneževstva u okolici današ-
njeg Mosula to postala dvadesetak godina prije. Poglavar Armenske apostolske crkve od
najranijih dana nosi naziv »katolikos«, i njegovo je sjedište u Ečmiadzinu – armenskom
Vatikanu, u Armeniji. Karizmatska osoba Armenske apostolske crkve bio je sv. Nerzes
Veliki, koji je 365. sazvao Prvi sabor Armenske apostolske crkve u Aštišatu, a sv. Mesrop
(361.–440.) sastavio je armensko pismo od 38 slova, da bi početkom 5. stoljeća Biblija
bila prevedena s aramejskog jezika na armenski jezik. Sredinom 6. stoljeća Armenska
apostolska crkva uvodi i vlastito računanje vremena, pa Armenci danas slave Božić 6.
siječnja, na blagdan Bogojavljenja.
Propašću armenske države u 5. stoljeću Crkva postaje glavnim nositeljem nacionalne
svijesti i samobitnosti, a kako Armenci nisu sudjelovali na Kalcedonskom koncilu 451.
zbog ratova s Perzijancima i Bizantom, i uz djelovanje sirijskih monofizita, Armenska
apostolska crkva i danas je pretkoncilska Crkva, odnosno monofizitska. Katolikos u Eč-
miadzinu ostao je uvijek prvi i općeprihvaćeni duhovni poglavar Armenaca, stavljajući u
drugi plan katolikosa cilicijskih Armenaca.
Godine 1311. od katolikata Cilicije odvojio se armenski patrijarhat Jeruzalema, a 1461.
nastao je i zasebni armenski patrijarhat Carigrada. Kako smo već pisali, armenski katolikat
Cilicije od 12. do 15. stoljeća utro je put zbližavanja s Rimom, tako da su već 1320. osno-
vana »Sjedinjena armenska braća« – dominikanski redovnici misionari, kojih je u 14. sto-
ljeću bilo 700. U 18. stoljeću osnovani su »antonijanci« – istočni katolički redovnici prema
pravilima sv. Antuna pustinjaka, a 1701. svećeničko bratstvo »mehitarista«, nazvanih po
Mhitaru, sugrađaninu našega sv. Vlaha. Papa Benedikt XIV. utemeljio je 1742. Armenski
katolički patrijarhat Cilicije za sjedinjene Armence na Bliskom istoku, a već smo spomi-
njali kako je papa Pio VIII. godine 1830. uspostavio Armensku katoličku nadbiskupiju za
armenske rimokatolike, a 1883. osnovan je poseban Armenski kolegij u Rimu.
Poslije velikoga genocida i progona, Armenska apostolska crkva danas se sastoji od
dva katolikata i dva patrijarhata. Katolikat u Ečmiadzinu ima 5 miljuna vjernika u Arme-
— 240 —
niji i diljem svijeta, katolikat Cilicije sa sjedištem u Anteliasu u Libanonu ima 900.000
vjernika, raspršenih po Bliskom istoku, armenski patrijarhat Jeruzalema 10.000 vjernika,
a armenski patrijarhat Carigrada oko 70.000 Armenaca.
Armenska katolička crkva ima oko 250.000 vjernika, a od 1982. predvodi ju patri-
jarh, koji ima sjedište u Beirutu u Libanonu, i nosi titulu katoličkog patrijarha Armenaca
Cilicije. Valja reći da je liturgijski jezik armenskog obreda i danas staroarmenski književ-
ni jezik (gabar), koji od 8. stoljeća više nije govorni jezik.
Umjesto zaključka
Upotrijebit ćemo riječi: »Čuj Izraele! – Čuj Hrvatska!« Trebamo osjetiti bol kršćanske
žrtve armenskog naroda. Ovdje apeliram na hrvatske medije kako bi nas dostatno in-
formirali o tome što se događa s narodom sv. Dujma i sv. Anastazija – Sirijcima, kao i s
mučeničkim armenskim narodom. Hrvatska biskupska konferencija trebala bi organizi-
rati pomoć kršćanima, a Splitska bi metropolija Sirijcima i patrijarhatu Antiohije, u ime
kršćanskog milosrđa prema domovini sv. Dujma i sv. Anastazija, hitno trebala pružiti
pomoć. Poganski duh koji se uvukao u Hrvatsku danas slavi zatornika kršćanâ – cara
Dioklecijana u gradu Splitu, a zaboravlja kako je sv. Dujam duhovni stožer koji je sa svo-
jom duhovnom sljednicom salonitanskom Crkvom udario temeljne civilizacijske korijene
Kraljevstvu Hrvatske. Francuzi su reagirali na progon Grka u Maloj Aziji tek onda kada
su Turci poklali Grke u Fokeji – gradu utemeljitelju Marseillea, a je li grad Split uputio
pomoć kršćanima Damaska i Antiohije? Ne, nije, i stoga ovdje optužujem poput Emilea
Zole. Hrvatska bi država trebala pružati sustavnu pomoć sirijskim kršćanima i promisliti
o tome kako će se ubuduće odnositi prema Turskoj, koja bi htjela postati punopravnom
članicom Europske Unije, a koja je u svojim temeljima nastala na genocidu nad kršća-
nima. Hrvatski je narod krvario i bio goto-
vo izbrisan s povijesne karte tijekom tur-
ske invazije, ma kako je zvali: turskom ili
osmanlijskom. Trebamo tražiti da se prizna
povijesno zlo nad hrvatskim narodom i ar-
menskim narodom. U Dubrovniku – gradu
Armenca sv. Vlaha, treba postaviti spo-
men-obilježje o genocidu 1915. godine, jer
bismo tada u potpunosti priznali kršćansko
suosjećanje sa žrtvom. Tko se još sjeća Ar- ▀ Simbolična fotografije Armenije nad svojim ruševinama.
— 241 —
menaca? – glasovita je rečenica Adolfa Hitlera, koja je bila uvod u sljedeći genocid 20.
stoljeća – mučeništvo židovskog naroda.
Nadamo se, stoga, da će Republika Hrvatska, mlada demokratska država s bogatom
poviješću, prepoznati armenski genocid kao paradigmatski događaj u povijesti 20. sto-
ljeća, i da će se 24. travnja 1915. – dan spomena na genocid nad Armencima, koji ima
sve elemente holokausta, uvrstiti u školske udžbenike, zajedno s već prepoznatim holo-
kaustom nad židovskim narodom, ispravljajući prešućivanje genocida iz razdoblja kada
je hrvatski narod bio u sastavu Austro-Ugarske Monarhije, odnosno saveznika Osmanlij-
skog Carstva. Ako genocid/holokaust nad Armencima ne uvrstimo u školske udžbenike,
nemojmo se više zvati kršćanskim narodom, jer smo izdali svoju braću u Kristu, i isto
tako, nemojmo se više samosažalijevati kako smo neprepoznata žrtva. Brojni su Armenci
u prošlim stoljećima dali svoj obol hrvatskoj kulturi, poput Đura Armena Baglivija; isto
tako, hrvatski povjesničar iz Perasta don Josip Marinović napisao je prvu suvremenu
povijest Armenije krajem 18. stoljeća, a brojni su Dubrovčani štitili Armence tijekom po-
groma u Maloj Aziji – stoga nemojmo izdati naše stoljetne veze. Neka 24. travnja 1915.
postane spomen opomene da se više nikada ne dogodi genocid nad bratskim kršćanskim
narodom, i neka hrvatski mediji pošteno i sustavno prate progon kršćanâ na Levantu (u
Siriji i Iraku), te neka potaknu hrvatske političare na pomoć. Uz to, sirijska arhitektura
starokršćanskog razdoblja (5. i 6. stoljeće) i danas je dio hrvatskoga kulturnog krajobraza,
kao što su i sveci poput sv. Dujma dio hrvatske duhovne baštine, pa je i to razlog da Crkva
u Hrvata potakne akciju pomoći kršćanima u Siriji i snažno podigne glas zbog pokolja u
Kassabu. Paradigmatski pokolj u Kassabu, koji je po svim elementima istovjetan onomu
iz 1915., a počinjen je na potomcima preživjelih iz turskih koncentracijskih logora, treba
biti zvono na uzbunu hrvatskom narodu, koji kao da je izgubio osjetljivost u civilizaciji
novog poganstva, u dekristijaniziranoj i bezdušnoj Europi, koja u kršćanima gleda natra-
žnjake, brinući se umnogome više za zaštitu prava životinja.
Podignimo glas kako se ne bi ponovilo uništavanje kršćanske asirske civilizacije u
Iraku, te u gradovima poput Mosula, gdje su uništeni brojni samostani i crkve iz prvih
stoljeća kršćanstva. Uskrsno je vrijeme vrijeme Nade, i nadam se kako će ovaj tekst po-
buditi šire zanimanje hrvatske nacije kako bi se trgnula iz duhovnog i moralnog mrtvila i
pružila pomoć braći kršćanima u danima progona, jer ako se ne trgnemo, i nama u skoroj
budućnosti slijedi isti progon. Judejsko-kršćanska civilizacija Levanta pred izazovom je
opstanka, ali je i izazov duhovnom stanju civilizacije Zapada, kojoj i mi pripadamo, te
pitanje njezinog opstanka. Dekristijanizacija i gubitak kršćanskih vrjednota Hrvatsku su
strovalili u ponor ekonomske krize, koja je njezino zrcalo. Veronikin rubac zrcalo je Kri-
— 242 —
stove ljubavi, u kojem bismo se svi trebali pogledati i vidjeti jesmo li pomogli bližnjemu
u potrebi, a to su sada Armenci, Sirijici i Asirci na Levantu. Stoga je na blagdan Uskrsa,
kada je Bog izbavio narod Izraelov – jer svi smo mi izabrani narod u Kristu, posebno
simbolična rečenica iz Pashalne hagade: »Nekoć bijasmo robovi, danas smo slobodni.«
Iz mudrosti židovskog naroda trebamo mnogo naučiti, i nadamo se kako će svi kršćani i
Židovi ustati protiv ponovnoga genocida nad Armencima, Asircima i Sirijcima.
— 243 —
SAŽETAK RUSKI
Армения – родина святого Влаха

Резюме
Книга »Армения – родина святого Влаха«, совместный труд российского кроатиста

А. Р. Багдасарова и хорватского историка В. Б. Луписа, посвящена истории и культуре
Армении и армянско-хорватским связям в прошлом и настоящем. Книга состоит из
предисловия, двух разделов, заключения, списка литературы, краткой биографии
авторов, резюме на хорватском, армянском, русском и английском языках, а также
содержит богатый иллюстративный материал.
В первом разделе книги представлены основные сведения об Армении, краткий очерк
истории культуры и армянской церкви, памятники архитектуры, рассказывается
о видных деятелях истории и культуры. Раздел включает описание памятников
духовной и светской архитектуры, среди которых выделяются: Амберд, Аричаванк,
Аруч, Ахпат, Гарни, Гегард, Гошаванк, Ереван, Ереруйк, Звартноц, Зорац Карер
(Караундж), Кармравор, Кечарис, Кобайр, Макараванк, Мармашен, Матенадаран,
Нораванк, Ованаванк, Одзун, Сагмосованк, Санаин, Севанаванк, Татев, Хор Вирап,
Эчмиадзин. Читатель познакомится с историческими городами – Ани, Муш,
Себастия, Сис. В этом же разделе книги повествуется об истории армянского
книгопечатания и миниатюре, армянском языке, средневековых хачкарах (каменных
крестах), духовом музыкальном инструменте – дудук, приводятся некоторые
пословицы, отражающие культуру армянского народа. В разделе читатель найдет
сведения об отдельных известных представителях национальной истории, науки
и культуры, среди которых – Григор Лусаворич (Григорий Просветитель), Месроп
Маштоц, Григор Нарекаци, Анания Ширакаци, Мхитар Гераци, Торос Рослин, Иван
(Ованес) Константинович Айвазовский, Комитас, Гарегин Нжде.
Второй раздел книги посвящен трагическим событиям армянской истории,
геноциду армян в Османской империи. В канун Первой мировой войны в Османской
империи проживало два миллиона армян, около полутора миллиона армян были
— 245 —
уничтожены, а оставшиеся в живых депортированы и рассеяны по всему миру.

В состав второго раздела включена статья об истории армянского ювелирного
искусства. Большое внимание авторы книги уделили раскрытию отдельных
этнокультурных и духовных связей армянского и хорватского народов. Это прежде
всего священномученик Влахо Себастийский (ум. ок. 316) – арм. сурб Барцег, рус.
Власий Севастийский – святой покровитель Дубровника; Джуро Армен Багливи
(1668–1707) из Дубровника, известный европейский теоретик медицины XVII в.,
личный врач папы Иннокентия XII и папы Климента XI; иезуит Иосип Маринович
(1741–1801) из Пераста, опубликовавший одну из первых в Европе книг об истории
армянского народа; деятельность Конгрегации мхитаристов в Вене по изданию
хорватских и иных книг на различных языках.
По теме предлагаемой читателю книги авторы опубликовали ряд работ на хорватском
языке, некоторые из них приведены в библиографии. Надеемся, что наша книга
будет способствовать дальнейшему становлению и укреплению связей между
народами Армении и Хорватии, сохранит и преумножит духовные и культурные
ценности прошлого, настоящего и будущего.
Книга »Армения – родина св. Влаха« – издание научно-популярного характера,
предназначенное для широкого круга читателей, интересующихся историей и
культурой Армении, армянско-хорватскими связями.
Авторы сердечно благодарят всех, кто работал и оказывал помощь в издании этой
книги: Н. Асатрян, Е. Варзич, А. Гиваргизян, Б. Матулич, М. Носич, З. Просоли, К.
Просоли, И. Степич, Т. Шепарович.
А. Р. Багдасаров
— 246 —
SAŽETAK ARMENSKI
SAŽETAK ARMENSKI
Հայաստանը սուրբ Վլասի հայրենիքն է

Ամփոփում
»Հայաստանը սուրբ Վլասի հայրենիքն է« գիրքը ռուսաստանցի խորվաթագետ

Ա.Ռ.Բաղդասարովի և խորվաթ պատմաբան Վ.Բ.Լուպիսի համատեղ
աշխատությունն է: Այն նվիրված է Հայաստանի պատմությանն ու մշակույթին,
ինչպես նաև հայ-խորվաթական` անցյալի և ներկայի հարաբերություններին:
Գիրքը պարունակում է բազմաթիվ նկարազարդուﬓեր և բաղկացած է
ներածությունից, երկու մասից, վերջաբանից, գրականության ցանկից,
հեղինակների համառոտ կենսագրություններից, խորվաթերեն, հայերեն,
ռուսերեն, անգլերեն ամփոփուﬓերից:
Գրքի առաջին մասում ներկայացված են հիﬓական տեղեկություններ

Հայաստանի, հայոց լեզվի, մշակույթի, եկեղեցու, գրատպության,
մանրանկարչության, ﬕջնադարյան խաչքարերի, դուդուկի մասին, որոնք
հաﬔմված են հայ ժողովրդի մշակույթն արտացոլող առածներով:
Այն ներառում է հոգևոր և աշխարհիկ ճարտարապետության կոթողների`
Համբերդի, Հառիճավանքի, Արուճի, Հաղպատի, Գառնիի, Գեղարդի, Գոշավանքի,
Երևանի, Երերույքի, Զվարթնոցի, Զորաց քարերի (Քարահունջ), Կարմրավորի,
Կեչառիսի, Քոբայրի, Մակարավանքի, Մարմաշենի, Մատենադարանի,
Նորավանքի, Հովհանավանքի, Օձունի, Սաղմոսավանքի, Սանահինի,
Սևանավանքի, Տաթևի, Խոր Վիրապի, Էջﬕածնի նկարագրությունը, ինչպես
նաև ծանոթություն պատմական քաղաքների հետ` Անի, Մուշ, Սեբաստիա, Սիս:
Ընթերցողը կգտնի նաև տեղեկություններ ազգային պատմության, գիտության
և մշակույթի առանձին ներկայացուցիչների մասին, որոնց թվում` Գրիգոր
Լուսավորիչ, Մեսրոպ Մաշտոց, Գրիգոր Նարեկացի, Անանիա Շիրակացի,
Մխիթար Հերացի, Թորոս Ռոսլին, Հովհաննես (Իվան) Այվազովսկի, Կոﬕտաս,
Գարեգին Նժդեհ:
— 247 —
Գրքի երկրորդ մասը նվիրված է հայ ժողովրդի պատմության ողբերգական

էջերից ﬔկին` Մեծ Եղեռնին, որի հետևանքով Օսմայան տիրապետությունում
ապրող երկու ﬕլիոն հայերից մոտ ﬔկ ու կես ﬕլիոնը ոճրագործության զոհ
դարձավ, իսկ կենդանի ﬓացածները տեղահանվեցին, սփռվեցին աշխարհով
ﬔկ: Երկրորդ մասում զետեղված է նաև հայ ոսկերչական արվեստի
պատմությանը նվիրված հոդված: Հեղինակները հատուկ ուշադրության են
արժանացրել հայ-խորվաթական ազգային -մշակութային և հոգևոր առանձին
կապերի բացահայտմանը: Այդ թվում են` Դուբրոﬖիկ քաղաքի հովանավոր
սուրբ նահատակ Վլաս Սեբաստացին (վախճ. մոտ . 316) `հայ. սուրբ Բարսեղ,
ռուս. Վլասի Սեբաստիյսկի; Ինոկենտի 12-րդ պապի և Կլիﬔնտ 11-րդ պապի
անձնական բժիշկ, եվրոպական հայտնի տեսաբան Ջուրո Արﬔն Բաղլիվին`
Դուբրոﬖիկից; Եվրոպայում` հայ ժողովրդի պատմության առաջին գրքերից
ﬔկի հրատարակիչ, ճիզվիտ Իոսիպ Մարինովիչը`Պերաստից, ինչպես նաև
Վենայի Մխիթարյան ﬕաբանության գործունեությունը, նվիրված խորվաթերեն
և այլ լեզուներով գրքերի հրատարակմանը:
Գրքի հեղինակները, ընթերցողին ներկայացվող թեմաներով, խորվաթերեն

ﬕ շարք աշխատություններ են հրատարակել, որոնցից ﬕ քանիսը նշված են
գրականության ցանկում: Հուսով ենք, որ ﬔր գիրքը կնպաստի Հայաստանի
և Խորվաթիայի ժողովուրդների ﬕջև բարեկամության հաստատմանն ու
ամրապնդմանը, կպահպանի և կբազմացնի անցյալի, ներկայի և ապագայի
հոգևոր ու մշակութային արժեքները:
»Հայաստանը սուրբ Վլասի հայրենիքն է« գիրքը գիտահանրամատչելի բնույթ

է կրում, նախատեսված է հայ-խորվաթական կապերով, հայ մշակույթով
ու պատմությամբ հետաքրքրվողների, ինչպես նաև ընթերցողների լայն
շրջանակների համար:
Հեղինակները խորին շնորհակալություն են հայտնում բոլոր նրանց, ովքեր

իրենց օգնությունն են ցուցաբերել այս գրքի հրատարակման գործում`
Ն.Ասատրյան, Ե.Վարզիչ, Ա.Գիվարգիզյան, Բ.Մատուլիչ, Մ.Նոսիչ, Զ.Պրոսոլի,
Կ.Պրոսոլի, Ի.Ստեպիչ, Տ.Շեպարովիչ:
Ա.Ռ.Բաղդասարով
— 248 —
SAŽETAK ENGLESKI
SAŽETAK ENGLESKI
Summary
The book Armenia, Homeland of Saint Blaise by the Russian linguist Artur R. Bagdasa-
rov and the Croatian historian Vinicije B. Lupis was written with the aim of introducing
the Armenian people, its culture and heritage to the Croatian public, as the firsteasy to
understand scientific book on recognizable symbols of Armenia in the Croatian language.
It is the result of an almost ten year period of publishing scientific worksand articles by
Vinicije B. Lupis, and the endeavours of Artur R. Bagdasarov to get the two nations to get
to know each other through his articles published in several Croatian magazines and ele-
ctronic media. In the first chapter entitled Recognizable Symbols of Armenia, Artur Bag-
dasarov informs the Croatian reader about the basics of Armenian history,their system of
government and national characteristics. The Republic of Armenia is situated in the sout-
hern part of Transcaucasia, stretching over an area of 29,074 km2. It borders on Georgia
in the north, on Azerbaijan in the east and south-east, on Iran in the south and on Turkey
in the west. Armenia is divided into 11 administrative units, including its capital Erevan.
Mount Ararat, the capital city of Erevan and Lake Sevan each hold a special place amon-
gst the national symbols of Armenia. First associations withthe Armenian heritage inclu-
de the Garni Temple, the ruins of Zvartnots Cathedral, the Matenadaran Library, the Ar-
menian khachkars and the Armenian genocide. Zvartnots is the medieval Cathedral of St
Gregory the Illuminator, located in the Ararat plain close to the airport of the same name.
Translated from Armenian, Zvartnoc means »the cathedral of wakeful forces«. It was
built in the 7th century by Catholicos Nerses III, at the meeting place of St Gregory the
Illuminator and King Tiridates III, and destroyed in the 10th century, most likely by an
earthquake. The Matenadran, or the Mesrop Mashtots Institute of Ancient Manuscripts, is
a scientific and research centre with the Republic of Armenia’s government. It is one of
the world’s largest repositories of ancient manuscripts. In Old Armenian, the word mate-
nadaran means: »a library of manuscripts«. The Matenadaran Institute was founded in
1920, on the basis of the nationalised manuscript collections from the Etchmiadzin Mo-
— 249 —
nastery. The cultural phenomenon of khachkars (Armenian hač ‘cross’ + kar ‘stone’ = ‘a
stone cross’) is a type of Armenian historic monument, i.e., an upright memorial stele
with a carved cross. Bagdasarov points out that the musical instrument the duduk is also
one of the recognizable symbols of Armenia. He also elaborated on one of the saddest
episodes in modern Armenian history, the Armenian genocide. Every year, Armenians all
over the world mark 24 April, Armenian Genocide Day. For many years, they have been
trying in vain to persuade Turkey to admit to the tragic and barbarian events it committed
from 1894 to 1896, and in 1915. Even today, Turkey denies the crimes of genocide com-
mitted against the Armenian people, claiming that they were »merely individual tragic
episodes ina civil war context«. The Armenian people’s sense of humour is reflected in
their folk proverbs, which are included at the end of this chapter. In his chapter on the
ethno-linguistic cultural heritage, Artur R. Bagdasarov writes about two major personali-
ties in the field of Armenian spirituality: St Gregory Lusavorich and St Mesrop Mashtots.
St Gregory the Illuminator / Lusavorich (239–325/6) is a saint in the Armenian, Catholic
and Orthodox Church, as well as the founder and first official head of the Armenian Apo-
stolic Church. Pope Benedict XVI mentioned him as a saint who »led his people from
darkness into the light«. The main source of information about the life of the martyr St
Gregory the Illuminator is the Armenian History written by Agatangeghos, secretary of
King Tiridates III (287–330). St Gregory Lusavorich converted the Armenian people to
Christianity, and thus Armenians became the first Christian nation in the world. Mesrop
Mashtots (around 361–440) was an Armenian linguist, the inventor of the Armenian alp-
habet, missionary, translator of the Holy Writ, founder of education and pedagogic tho-
ught in Armenia, and the second pillar of Armenian spirituality. The original Armenian
alphabet, created around 405/406, consisted of 36 letters, 7 of which were vowels and 29
consonants, while two letters (Օ and Ֆ) were added after the 12th century. Mesrop deter-
mined the phonetic and spelling rules of the Armenian language and, following the Greek
orthography, introduced the method of writing from left to right, unlike the Syrian system
of writing where it was the other way round. Readers are given basic information on the
Armenian language, which belongs to the Indo-European family of languages. It is one of
the languages with very old written records. As the official language in the Republic of
Armenia, it is also spoken all over the world: in Georgia, France, Lebanon, Russia, the
USA, Syria and elsewhere, and used by more than six million speakers. The majority of
researchers believe that the Armenian language is based on the language of the Hay (Ar-
menian) alliance of tribes within the Kingdom of Urartu (Kingdom of Van). The Arme-
nian nation was formed in the 7th century B.C. on the Armenian Plateau. The linguistic
— 250 —
SAŽETAK ENGLESKI
history of the Armenian standard (written) language is divided into three periods: Old
Armenian (or grabar ‘written’) from the 5th to the 11th centuries, Middle Armenian from
the 11th to the 17th centuries, and New Armenian from the 17th century until today. The
origins of Old Armenian go back to the early 5th century, when the Armenian alphabet
was invented by Mesrop Mashtots (405 – 406). The verbal Old Armenian went out of use
in the 11th century, while grabar was useduntil almost the end of the 19th century, in
competition with the new-Armenian standard language. It has been preserved as the lan-
guage of the church. The second period is marked by the beginning of the formation of
modern Armeniandialects (a group of dialects). The standard Middle Armenian language
is characterized by changes in the consonant system (occluding the voiced consonants
and voicing the voiceless consonants), the monophthongization of diphthongs, the use of
new indicators for the plural, a shift in the system of guttural sounds, lexis, etc. From the
17th century onwards, a new standard Armenian language has been formed. The Arme-
nian language has two versions: Western Armenian based on the Constantinople dialect,
and Eastern Armenian based on the Ararat dialect. The eastern version has spread in the
Republic of Armenia, in the eastern regions of historical Armenia, and partially in Iran.
The eastern version of the standard Armenian language is multifunctional and used in the
fields of science, culture, education, the press and extensively in literature. The western
version has spread among the numerous Armenian emigrants from modern day Turkey
(in Lebanon, France, Italy, the USA, Syria, etc.). Armenians today mark the Feast of the
Holy Armenian Translators.The powerful cultural and educational movement – the for-
ming of the alphabet, the establishment of schools, the translations of the Bible, theologi-
cal and philosophical books headed by St Mesrop, St Sahak and an eminent group of
their students – was one of the reasons for the canonisation of the translators. The Arme-
nian Church established a special memorial day to the Holy Translators, commemorating,
for instance, Mesrop Mashtots, Bishop Yegishe, Movses of Khoren and Gregory of Na-
reg. On the Day of the Holy Translators a pilgrimage is made to the grave of Saint Mesrop
in St Mashtots’ Church (the village of Oshakan, Armenia), literary awards are given, and
performances of folk dances and songs are held. Special attention is paid to Armenian
printing. In 15th century Armenia, the printing of books was not possible because of con-
stant wars, conquests, political instability and lack of cultural relations with Europe. In
1475, the German traveller Johannes Schitberger printed the first book in the Armenian
language in Mainz. It was the Lord’s prayer written in the Latin alphabet. Schitberger
dedicated several chapters of his book to Armenia, including Armenian words written in
Latin letters. He claimed that he had learned the Lord’s Prayer from the Armenians of the
— 251 —
Highland Karabakh. Bernard von Breindenbach’s book Pilgrimage to the Holy Landfrom
1486 included an Armenian woodcut with the Armenian alphabet, alongside a parallel list
of Armenian letters. Therefore, the first printed texts in the Armenian language appeared
during the earliest period of typography (incunabula). The first print of an Armenian book
is linked with the name of the priest Hakob, who called himself »Meghapart«, meaning
»sinner«. The title of the book which Meghapart printed in Venice in 1512 was Urbata-
girk (literal translation: The Book of Friday). Abgar Tokhatetsi is considered to be the
second Armenian publisher. A major figure in the Armenian liberation movement in the
late 16th century, he secured permission from Pope Pius IV to set up a printing press in
Italy. In 1565, Tokhatetsi printed a calendar and a psalter in his own printing press in Ve-
nice. He later travelled to Constantinople where he printed six more books from 1567–
1569. The most important event in the history of 17th century Armenian printing was the
establishment of the Oskanian printing press. With the aim of setting up a permanent
printing press for Etchmiadzin Cathedral, the Armenian Catholicos Hakob Jugayetsi sent
the church notary Matteos Caretsi to Europe. From 1658 to 1660, he establishedthe prin-
ting press of St Echmiadzin and St Sarkis in Amsterdam. In 1664, Oskan Yerevantsi, a
respected representative of the Armenian intellectuals of the time, became head of the
printing press. It was moved from Amsterdam to Livorno in 1669, and later to Marseilles
(having obtained special permission from the French court), where it operated till 1686,
printing more than 40 Armenian books on various subjects. Armenian Benedictine monks
were called Mekhitarists, after the founder of their order, Mekhitar of Sebaste (1676–
1749). In 1712, the Apostolic See acknowledged Mekhitar as Abbot of the Congregation,
and in 1717, the Pope issued a special decree placing the Island of San Lazzaro in Venice
at their disposal. A group of Armenian monks moved to Trieste in 1773, and to Vienna in
1810. Members of the Mekhitarist Order established printing presses in all the aforemen-
tioned locations, and were widely known as excellent printers. They printed their books
with the aid of imperial grants from Maria Theresa, Joseph II and Francis I. The Armenian
Mekhitarists printed more than 200 books by Croatian authors from 1815 to 1986. The
finest printed biographies include that of Toros Roslin, a 13th century Armenian miniatu-
rist. Anania Shirakatsi (c. 610 – c. 685) was one of the most prominent Armenian scien-
tists, and also a geographer, cartographer, historian, astronomer and mathematician. Ko-
mitas is a major and tragic figure in Armenian national culture. Founder of Armenian
ethnomusicology, to which he made an invaluable contribution, Komitas collected a large
number of Armenian folk songs and traditional chants entitled the Ethnomusical Antho-
logy, with more than 255 musical pieces. Komitas’music notebooks contain more than
— 252 —
SAŽETAK ENGLESKI
200 chants. Worth mentioning is his pedagogical work at the Etchmiadzin Academy, as
well as his work with church choirs. In the field of Armenian musical culture, Komitas’
Divine Liturgy (Badarak) is a masterpiece. History does not slacken its pace, and modern
Armenian music draws on its rich and ancient cultural heritage. Ivan Konstantinovich
Aivazovsky (Armenian name Hovhannes Aivazian, 1817–1900) is a world famous Ru-
ssian marine painter of Armenian origin. A special place among 20th century Armenians
is reserved for Garegin Ter-Harutyunyan (1886–1955), the Armenian military strategist,
statesman and publicist.
The chapter on the Armenian religion and the church is about the distinctiveness of
the Armenian Apostolic Church and its martyr-like path, as well as about the two reli-
gious centres St Etchmiadzin and Sis in Cilicia. The Armenian Apostolic Church (or the
Holy Armenian Apostolic Church) belongs to the group of Christian churches (Eritrean,
Ethiopian, Indian, Coptic, Syrian) that acknowledge only three ecumenical councils and
therefore have a somewhat different Christology fromthat of Rome and Byzantium after
the schism at the Council of Chalcedon. During the Christological debate held at the
Council of Chalcedon in 451, there was a debateon whether Christ had two natures: God-
head and manhood, or a single one, his divine nature. The Council of Chalcedon clearly
defined that there were two natures in Christ, which did not obliterate each other, and
that the Godhead did not eliminate the manhood. Such doctrine was not accepted by the
Armenian Church, which saw it as a divergence from the doctrine of Cyril of Alexandria
about the single nature of Christ. Therefore, the Armenian Church considered that it sho-
uld have been acknowledged that Christ »was of two natures« and not »in two natures«.
Nevertheless, in the second half of the 20th century, the Armenian Miaphysite doctrine
was accepted as a possible interpretation of the orthodox understanding of Christian faith,
which was confirmed by the supreme head of the Catholic Church, John Paul II and the
ecumenical Constantinople Patriarch Bartholomew I. The joint statement of Pope John
Paul II and the Armenian Catholicos Garegin II, announced on 13 December 1996, con-
firmed that the theological dispute – which had once led to the schism – was resolved,
and that the Armenian Christological religion conformed and was in accordance with
Christian doctrine, while another joint church declaration was signed on 27 September
2001. Holy Father John Paul II on one occasion attended a joint liturgy in Armenia cele-
brated by Garegin II, Catholicos of all Armenians. The history of Armenian spirituality
is closely linked with the phenomena of venerating the holy relics of Christ’s image from
Edessa and the spear with which Christ was pierced. Armenian culture is distinctive for
— 253 —
its architecture which abounds in valuable surviving monuments in both the areas of
historic Armenia and the present-day Republic of Armenia, such as the church on the
Island of Akhtamar dating from the 10th century, St Hripsime’s Church and the Church
of St Gayane. Armenian monasteries have been spiritual and educational centres for many
centuries. The medieval Tatev Monastery is located in the south-east of Armenia,in the
area of Armenia’s old Syunik Province, and near the city of Goris. The monastery was
built on a plateau, on the edge of a deep canyon of the River Vorotan (the Armenian word
vorotan translates as ‘thunderous’). Encompassed by thick walls, with towers and a huge
gate, the monastery was a spiritual and cultural centre of medieval Armenia. In 1345,
the Armenian philosopher and pedagogue Hovhan Vorotnetsi (1315–1388) established
the University of Tatevin in the monastery. After his death, the university was run by his
pupil, Grigor Tatevatsi (1346–1409). From 100 to 300 students attended the university,
and the education lasted 7 to 8 years. The University of Tatev educated religious teac-
hers, preachers, pedagogues, musicians and experts in the fields of science and the arts.
This book elaborates on the following monasteries and churches: Tsitsernavank, Gosha-
vank, Noravank, Gandzasar, Sevanavank, Marmashen, Haghpat, Arichavank, Sanahin,
Kecharis, Saghmosavank, Makaravank, Kobayr, Aruch and Odzun. The destruction of
the Armenian heritage and churches did not only take place on its own soil during the
20th century, but also in its diaspora. Amongst a whole series of culturocides committed
during the Communist regime against numerous cultural and religious monuments is the
Armenian Catholic Church of the Mhitarist Congregation in Novi Sad. In 1949, for the
purpose of widening King Lazar Street, the Armenian parish house was pulled down,
and in October 1963 so was the Armenian Catholic Church of Gregory the Illuminator.
An entire chapter in the book is dedicated to the historic Armenian towns of Ani, Mush
and Sebaste. Ani is a ruined medieval Armenian town located in the Turkish province
of Kars, bordering on Armenia. From 961 to 1045, Ani was the capital of Ani Kingdom
(the Armenian Kingdom of Bagratuni). The Kingdom of Ani was founded by »the king
of kings«, as the Arabian Abbasid dynasty called him, and later King Ashot I, the Great,
from the Armenian Bagratuni dynasty. The Kingdom of Ani flourished in the late 10th
and the early 11th centuries, during the rule of King Gagik I (989–1020). The kingdom
ceased to exist in 1045, after the loss of its capital, Ani. Mush is a historic Armenian town,
the capital of Mush Province in Turkey. It is situated west of Lake Van, in the southern
part of the Mush Valley, north of the Armenian or Eastern Tavrus (a ridge in Asia Minor),
at the foot of the Korduk and Ciranakatar Hills. Armenian Sebaste is an ancient town in
Armenia Minor, today’s administrative centre of the Turkish Sivas Province. The town of
— 254 —
Sebaste is extremely important for Christian civilisation because of its numerous martyrs,
above all Saint Blaise and the Forty martyrs. A complete chronology of Armenian history
is included at the end of the book.
In the second part of the book, Vinicije B. Lupis – who also contributed to the first
half of the book with his texts – presents the studies and essays which he has published
over the course of almost a decade. In his study Paradigm of the Armenian Genocide,
Lupis elaborates on the problem of the role of small nations in world politics. The eastern
question – the legacy of European and world politics of that time, including the solving
of the Croatian question, as well as the Armenian and Assyrian questions in the East – is
still topical in many aspects. The crime against the Armenians, i.e., one of the greatest
genocides in human history – which is, in all its elements, the first holocaust against a na-
tion and religion, committed by the top military and political echelons of Constantinople,
followed by a media hush-up and ignored by the international community, which had
armed the Turkish army to the teethand trained it to commit the act – has its own paradi-
gmatic significance. The study on the goldsmith’s trade puts the spotlight on this marginal
art. The author bases his research on the postulates of the Croatian theory of art history by
the art historian Ljubo Karaman, presented in his book TheProblems of Peripheral Art. In
manifestations of this peripheral art, he noticed a particularly interesting way of syncreti-
zing Venetian and Armenian goldsmithing. A special coine of the Armenian and Western
goldsmith’strade is manifested in the borrowing of figural solutions from the ensemble
of Venetian Gothic, Renaissance and Baroque goldsmithery. The finest example of the
influence of Venetian goldsmithery on its Armenian counterpart is the altar Crucifix from
Artsakh dating from 1770. This is actually a free version of a Gothic Crucifix from the Ve-
netian cultural circle, which the Armenian goldsmith used as a model for his altar Crucifix,
adapted to the liturgy of the Armenian Apostolic Church. The Venetian – Armenian coine
of goldsmithing influences belongs to a whole series of peripheral effects of the Venetian
goldsmith’s trade on Greek Catholic communities in the Greek region and on Greek gold-
smithery in the Baroque period. Anyway, this contemplationon Armenian goldsmithery
is with the aim of opening up an insufficiently known world of peripheral arts created by
a cultural blend of Christian nations within the Ottoman Empire. On the basis of a Study
of Croatian – Armenian Contacts, a bilateral contract on cultural collaboration between
Croatia and Armenia has been signed. As an important trading centre between East and
West, Dubrovnik has always been a meeting place of different peoples and cultures. Ar-
menians have been among the numerous foreigners who have resided in Dubrovnik. A
special bond between Dubrovnik and Armenia is also the cult of the city’s patron saint, St
— 255 —
Blaise, who came from the Armenian town of Sebaste, alongside the City’s older patron
saints St Zenobius and St Zenobia, who were originally from Lesser Armenia, as is the
cult of the Forty Holy Martyrs of Sebaste. The most important figure among Dubrovnik’s
Armenians, mostly merchants, was Giuro Baglivi Armeno. Archbishop Rajmund Jelić
from Dubrovnik was a religious leader of the Catholic Armenians in Asia Minor in the
early 18th century. He corresponded with the priestMekhitar, the founder of the Armenian
Catholic Mekhitarist Order. The most important link between the Armenians and Croats
is the Jesuit Josip Marinović of Perast; he wrote the first history of Armenians in the West,
thus laying the foundation for modern research into Armenian history in Europe. During
the 19th and early 20th centuries, the people of Dubrovnik maintained contacts with the
Armenians, which resulted in the Archbishop of Sebaste’s visit to Dubrovnik in 1902.The
interest Dubrovnik residents have in the native town of their patron saint has continued
up to this day, which is proof of a permanent spiritual bond between the Croatian and
Armenian peoples.Vinicije B. Lupis has given an extensive interview to the Armenian
magazine Zham from Moscow about the cultural ties between the two peoples. The book
includes a chapter with essays and articles published in the magazines Dubrovački List
and Hrvatsko Slovo, from 2006 to 2014, dealing with Armenian themes. For many years,
the author has informed the Croatian public about the Armenian – Croatian connections
and the problems regarding the Armenian cultural heritage, basing his work primarily on
the importance of St Blaise for both Dubrovnik and Croatia, as the greatest bond between
the two peoples. The authors of this book have joined forces in opening up a series of pro-
blems and themes that trouble both nations, writing in the Croatian press and electronic
media. Their joint intention is to provide Croatian readers with general information on the
Armenian people, its culture and spirituality, as well as to point out their numerous ties.
The Armenian cultural heritage has been reviewed in its entirety – regardless of which
country it had been part of in the past – and in its historical context and time, from the
earliest years of Christianity until the early 20th century.
— 256 —
IZVORI I LITERATURA
AGAJAN, A., »Mesrop Maštoc«, Vidnyedejateliarmjanskojkul’tury, Erevan, 1982., 9–17.

AYVAZYAN, A., Strategic Gaps in Armenian Political Consciosness, Los Angeles, 2006., 1– 55.
AYVAZYAN, A., The fundamentals of armenian identity or who is an Armenian?, Los Angeles, 2008., 1–29.
ALEMEZIAN, N., Armenian church’s responses to non-orthodox objections, Antelias, 2003., 1 –119.
AMERI, G., »Nuove considerazioni sul reliquiario del braccio di sant’Anna nel tesoro del Duomo di Geno-
va«, u: Mitteilungen des Kunsthistorischen Institutes in Florenz, LIII., 2/3, Firenca, 2009., 169–196.
APPENDINI, M. F., Memorie spettanti ad alcuni uomini illustri di Cattaro, Dubrovnik, 1811., 58–59.
BABIĆ, M., Istočna liturgija i ikonografija (skripte za potrebe studenata), str. 9., Split, 2009./2010.
BACH, I. C., Trailing a Blaise a Saint’s progress, doktorska disertacija, Harvard, 2000., 266–267.
BANAC, I., »U Sivasu, na grobu svetoga Vlaha«, u: Dubrovnik, 5, Dubrovnik, 1994., 130–133.
BAŠIĆ (BASSICH), A., Notizie della vita e degli scritti di tre illustri Perastini date alla luce dal sacerdote
Antonio Bassich direttore della C. R. Scuola elementare maggiore di Cattaro, Dubrovnik, 1833.,
240–244.
BATAKOVIĆ, D., »Ilija Garašanin’s Načertanije – A Reassessement«, u: Balcanica, XXV–1, SANU, In-
stitut des etudes Balkaniques, Beograd, 1994., 157–183.
BELAMARIĆ, J., Studije iz srednjevjekovne i renesansne umjetnosti na Jadranu, Split, 2002., 165–190.
BERTELLI, C., »Il Santo Mandylion«, u: Splendori di Bisanzio, testimonianze e riflessi d’arte e cultura
bizantina belle chiese d’Italia, Milano, 1990., 122.
BIONDIĆ, I., »Razgovor s Markom Japundžićem«, u: Riječ, god. 16., sv. 4., Rijeka, 2010., 44.
BJELIJ, V. N. i BJELAJA-BARSEGJAN, I. V., Armenija, Enciklopedija putešestvennika, str. 29, Gl. red.
Arm. Sov. Enciklopedii, Erevan, 1990., 320.
BOASE, T. S. R., The Cilician Kingdom of Armenia, Edinburgh, 1978., 1–50.
BOŽIĆ, I., Dubrovnik i Turska u XIV i XV veku, Beograd, 1952.
BUTORAC, P., Kulturna povijest grada Perasta, Perast, 1999.
BUTORAC, P., Opatija sv. Jurja kod Perasta, Perast, 1999.
CZYŻEWSKI, J. K., kat. 61. »Buława«, u: Sztuka w Polsce 1572–1764, Varšava, 2000., 214.
CVJETKOVIĆ, B., Sveti Vlaho i Dubrovnik, Dubrovnik, 1916.
— 257 —
DANŠER, B., »Most meždu kul’turami Vostoka i Zapada«, u: Aniv, god. 40., sv. 1., Minsk, 2012., 46–58.
DOČKAL, K., »Povijest armenske crkve (Gregorijevci ili Ečmiadzinci i sjedinjeni Armenci)«, u: Bogos-
lovska smotra, god. 28., sv. 6., Zagreb, 1941., 455–456.
DRAMPIAN, I., »Cilician Book Illumination«, u: Armenian Minatures from The Matendaran Collection,
Erevan, 2009., 18–30.
FORETIĆ, V., Povijest Dubrovnika do 1808, I., Zagreb, 1980., 233–236.
GARIBJAN, A. S. i GARIBJAN, DŽ. A., Kratkkij kurs armjanskogo jazika, Erevan, 1980., 482.
GJIVANOVIĆ, N., »Dubrovčani braća Đuro i Jakov (Armeno) Baglivi«, u: Srđ, 6, Dubrovnik, 1907.,
779–781, 886–888.
GJIVANOVIĆ, N., »Crtice o kultu sv. Vlaha«, u: List Dubrovačke biskupije, 2, Dubrovnik, 1010., 15–17.
GJIVANOVIĆ, N., »Crtice o kultu sv. Vlaha, 2, u: List Dubrovačke biskupije, 12, Dubrovnik, 1912., 118–119.
GLIUBICH, S., Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia, Beč, 1856., 12–21.
GRABAR, A., Les revêtements en or et en argent des icones byzantines du Moyen age, Venecija, 1975.
GRAZIO, I., »Daleko od svake agresije«, u: Dubrovački list, 53, Dubrovnik, 2009., 13.
GRMEK, M., De fibra motrice et morbosa, Zagreb, 1997.
ISKANDER, A. J., Amine Jules Iskandar, u: La Nouvelle Cilicie: Les Arméniennes du Liban, Antelias, 1999
JURIĆ, F., Povijesničko-kulturne crtice o kontaktu Franjevaca u Dubrovniku sa imenom sv. Vlaha, Du-
brovnik, 1921., 1–16.
KAFESCIOĞLU, Ç., »La Capitale impériale ottomane: Istanbul entres les XVe et XVIIIe siècles«, u: BY-
ZANCE, Constantinople, Istanbul, Milano, 2008., 274.
KALAVREZOU, I., »Helping Hands for the Empire: Imperial Ceremonies and the Cult of Relics in the
Byzantine Court«, u: Byzantium Court Culture from 829–1204, Washington, 1997., 53–79.
KARAMAN, LJ., Problemi periferijske umjetnosti, o djelovanju domaće sredine u umjetnosti hrvatskih
krajeva, II. izdanje, Zagreb, 2001.
KÈVORKIAN, R., The Armenian Genocide, a Complete History, I. B. Tauris, New York, 2011.
KHACHATURIAN, S., Tesouros de Etchmiadzin, 17 séculos de cristianesimo na Armênia, São Paulo, 2004.
KORADE, M., ALEKSIĆ, M., MATOŠ, J., Isusovci i hrvatska kultura, Zagreb, 1993., 240–244.
KOUYMIJAN, D., »The Right Hand of St. Gregory and the Armenian Arm Relics«, u: San Gregorio Ar-
meno e il suo culto nell’Italia meridionale, Lecce – Nardò, 2001., 1–18.
KRAUTHEIMER, R., Early Christian and Byzantine architecture, Hong Kong, 1986.
LUPIS, V. B., »Iznova o korčulanskoj sakralnoj baštini«, u: Godišnjak grada Korčule, 5, Korčula, 2000.,
119–127.
LUPIS, V. B., »Don Miho Pešić – dubrovački slikar 18. stoljeća i njegovo doba«, u: Peristil, 45, Zagreb,
2002., 123–134.
LUPIS, V. B., Moćnik dubrovačke prvostolnice, doktorska disertacija, Zadar, 2003.
— 258 —
LUPIS, V. B. »Prilozi poznavanju dobrotvorne djelatnosti dubrovačkog zakladnog zavoda Opera pia (Blaga
djela) i Javne dobrotvornosti«, u: Dubrovnik, 4, Dubrovnik, 2004., 289.
LUPIS, V. B., »Historijat istraživanja i novi prilozi poznavanju najstarijeg sloja Moćnika dubrovačke pr-
vostolnice«, u: Starohrvatska prosvjeta, III., 32, Split, 2005., 129–148.
LUPIS, V. B., »Slikar i heraldičar don Miho Pešić«, u: Hrvatska misao, god. XI., br. 4, n. s. sv. 32, Sarajevo,
2007., 113–125.
LUPIS, V. B., »Biljeg identiteta«, u: Dubrovački list, 25. listopada 2006., Dubrovnik, 16.
LUPIS, V. B., »Armensko pitanje«, u: Dubrovački list, 2. studenoga 2006., Dubrovnik, 16.
LUPIS, V. B., »O armensko-hrvatskim kontaktima«, u: Društvena istraživanja, 99./100., Zagreb, 2009.,
203–217.
LUPIS, V. B., »Mjesto groba sv. Vlaha odavno je poznato«, u: Dubrovački list, 529, Dubrovnik, 2009., 8–11.
LUPIS, V. B., »O stoljetnim armensko-hrvatskim odnosima«, u: Dubrovački list, 534, Dubrovnik, 2009., 52.
LUPIS, V. B., »Armenci i Dubrovnik«, u: Dubrovački list, 535, Dubrovnik, 2009., 56.
LUPIS, V. B., »O armenskom narodu«, u: Dubrovački list, 536, Dubrovnik, 2009., 58.
LUPIS, V. B., »Armenci među nama«, u: Dubrovački list, 582, Dubrovnik, 2010., 56–58.
LUPIS, V. B., »Sv. Bartul – zaštitnik Armenije«, u: Dubrovački list, 609, Dubrovnik, 2010., 58.
LUPIS, V. B., »Suncokret sv. Vlaha«, u: Dubrovački list, 632, Dubrovnik, 2011., 66–67.
LUPIS, V. B., »Sveti Vlaho i Armenci«, u: Dubrovački list, 633, Dubrovnik, 2011., 58–59.
LUPIS, V. B., »U ogledalu uskrsne žrtve«, u: Hrvatsko slovo, 25. travnja, 2014., Zagreb, 26.
LUPIS, V. B., »Najveći genocid u povijesti«, u: Hrvatsko slovo, 2. svibnja 2014., Zagreb, 16.
LUPIS, V. B., »Hrvati, suosjećajmo s armenskim narodom«, u: Hrvatsko slovo, petak 23. svibnja 2014., Zagreb, 16.
LUPIS, V. B., »Armenske zlatarske teme – pokušaj rekonstrukcije jednog izgubljenog fenomena periferij-
ske umjetnosti«, u: Dubrovnik, 4, Dubrovnik, 2014., 7–15.
MAŠTROVIĆ, T., HARNI, S., Croatica Mechitaristica (bibliografija hrvatskih knjiga objavljenih u Mehi-
tarističkoj tiskari u Beču), Zagreb, 2011.
MAŠTROVIĆ, T., Neukrotivo svoji (kroatističke rasprave i članci), str. 79., Zagreb, 2011.
MIHALIČEK, M., »Barokni portreti iz Perasta«, u: Godišnjak Pomorskog muzeja Kotor, XXXIX.–XL.,
Kotor, 1991./1992., 54.
NEPOZNATI AUTOR, rubrika Vijesti, »Veleugogni gost«, u: List Dubrovačke biskupije, 9, Dubrovnik,
1902., 108.
NERSSESSIAN, S., »Thoros Roslin et L’Evaglie de Zeytoun«, u: Etudes Byzantines et Arméniennes, sv.
I., Louvian, 1978., 23–26.
NOVELLO, A. A., Adriana »L’architettura degli Armeni«, u: Armenia, incontro con il popolo dell’Ararat,
Venezia, 1987., 92–99.
MIOVIĆ, V., Dubrovačka diplomacija u Istambulu, Zagreb/Dubrovnik, 2003.
— 259 —
OGANESJAN, G., Svjatoj Grigorij Tatevaci i jego nravoučenije, Nojan Tapan, Erevan, 2009.
Oрманян, M., Aрмянская Церковь, Moskva, 2006., 148.
PEJIĆ, P., »Dubrovački franjevci u Svetoj zemlji«, u: Zbornik Samostana Male braće u Dubrovniku, Du-
brovnik, 1985., 266–267.
PRELOG, M., »Prelogova teza o aktivnoj i pasivnoj negaciji antike«, u: Milan PRELOG, Djela II., Zagreb,
1993., 5–16.
Š(S)KURLA, S., Sveti Vlaho biskup i mučenik od Sevasta, Dubrovnik, 1871., 1–40.
Š(S)KURLA, S., Ragusa cennistorici, Zagreb, 1876., 101–103.
SKUPINA AUTORA (Miroslav Brandt, Bože Čović, Slaven Letica, Radovan Pavić, Zdravko Tomac, Mir-
ko Valentić, Stanko Žuljić), Izvori velikosrpske agresije, Zagreb, 1991.
SKUPINA AUTORA (Raymond Kévorkian, Mihran Minassian, Lévon Nordiguian, Michael Paboujian i
Vaché Tachjian), Les Arméniens de Cilicie, habitant, mémoire et identité, Beirut, 2012.
Statut grada Dubrovnika, Državni arhiv Dubrovnik, Dubrovnik, 2002., 459.
STEWART, A. D., The Armenian Kingdom and the Mameluks: War and Diplomacy During the Reigns of
Het’um II., Netherlands, Brill Academic Publishers, 2001.
TOMIĆ, R., »Slikar Carlo Maratta – dalmatinsko podrijetlo i odjeci u Dubrovniku«, u: Peristil, 49, Zagreb,
2006., 77–84.
TUMANJAN, E. G., »Armjanskij jazik, Lingvističeskij slovar«, u: Sovjetskaja enciklopedija, Moskva,
1990., 44–45.
USPENSKI, L., Teologija na ikonata, Skopje, 1994., 1–457.
ŠIMUNOVIĆ, P., Načertanije, Zagreb, 1992., 1–121.
ŠIŠEVIĆ, I., »Dubrovčani u Carigradu«, u: Beritićev zbornik, Dubrovnik, 1960., 1–19.
VIDELIER, P., Turska noć, Zagreb, 2010., 12–16.
VIČKOV, V., Estetskot lik na videto, Skopje, 1992., 1–103.
VRIES, W., »Crkva u modernoj Turskoj« (preveo: Stjepan Polgar), u: Obnovljeni život, god. 23., br. 1,
Zagreb, 1942., 109–122.
ZAJFERT, E., »Den’ svjatyh perevodčikov«, u: Zham, sv. 4., Moskva, 2010., 58–61.
Zajednička deklaracija Njegove Svetosti Ivana Pavla II. i Njegove Svetosti Karekina II. u Sv. Etchmiazdinu,
27. rujna 2001.
ZAKARIAN, L., »Introduction«, u: Armenian Miniatures from The Matenadaran Collection, Erevan,
2009., 4–9.
ŻYGULSKI, JR, Z., An outline History of POLISH APPLIED ART, Varšava, 1987.
— 260 —
UKRATKO O AUTORIMA
Artur R. Bagdasarov
Artur Rafaelovič Bagdasarov od 1976. do 1981. godine studirao je slavistiku na Filološ-
kom fakultetu državnoga Sveučilišta u Petrogradu (tada Lenjingrad, danas Sankt Peter-
burg), na kojem je stekao zvanje filologa slavista. Godine 1993. obranio je disertaciju o
razlikama između hrvatskoga i srpskoga književnoga jezika, pokazavši i dokazavši na
brojnim razlikama da su to dva književna jezika, hrvatski i srpski, a ne jedan hrvatsko-
srpski/srpskohrvatski, kako su ga službeno nazivali. Godine 1996. završio je katehetske
tečajeve u Tihonovskom bogoslovnom institutu (Moskva). Od 2008. godine vanjski je
urednik časopisa Riječ (Rijeka), vanjski suradnik časopisa Hrvatsko slovo (Zagreb) i ča-
sopisa Kolo Matice hrvatske (Zagreb). Sudjelovao je na brojnim slavističkim skupovima
u Rusiji, Hrvatskoj i u drugim zemljama. Proučava različita područja suvremenoga hrvat-
skoga književnoga jezika (leksikologiju, leksikografiju, normu, sociolingvistiku ...). Za
afirmaciju kroatistike i hrvatskoga jezika u Rusiji dobio je za 2009. godinu nagradu INE,
koja mu je uručena u Zagrebu 8. listopada 2010. godine. Stručne i znanstvene radove
objavljuje od 1985. godine u ruskim i hrvatskim jezikoslovnim časopisima, tjednicima,
zbornicima i drugdje. Objavio je više od 140 radova: knjiga, priručnika, članaka, prikaza,
priloga ... Autor je desetak knjiga iz područja kroatistike: Rusko-hrvatsko-srpski / hrvat-
sko-srpsko-ruski rječnik razlika (Moskva, 1989., 1991., 1998.), Mali školski priručnik
razlika (Moskva, 1990.), Hrvatsko-ruski rječnik (1999., 2003., 2007., 2013.), Hrvatski
razgovornik (2006.), Hrvatska slovnica (2006.), Hrvatski književni jezik druge polovice
20. stoljeća (Moskva, 2004.), Hrvatski književni jezik i njegova norma (Rijeka, 2010.),
Hrvatski za početnike (Sankt Peterburg, 2011.), Elementarna gramatika hrvatskoga jezi-
ka (Moskva, 2012.), Pogled iz Rusije (Rijeka, 2014.).
— 261 —
Vinicije B. Lupis
Vinicije B. Lupis diplomirao je 1992. na dvopredmetnom studiju povijesti i arheologije
u Zadru, a drugi put je, također u Zadru, diplomirao 1995. na studiju povijesti i teorije
umjetnosti. Magistrirao je 1998. s temom Liturgijsko srebro Stona do 1600. godine, a
doktorirao je 2004. u Zadru s temom Moćnik dubrovačke prvostolnice. Svoj rad u struci
započeo je 1992. kao konzervator arheolog u Regionalnom zavodu u Splitu, a sljedeće
godine radi kao konzervator povjesničar umjetnosti u Zavodu za zaštitu spomenika Du-
brovnik. Godine 1992. kao arheolog konzervator Regionalnog zavoda za zaštitu spome-
nika kulture – Split vodio je arheološka istraživanja na lokalitetima Sv. Petra u Makar-
skoj i Sv. Jure u Tučepima. U svojstvu konzervatora povjesničara umjetnosti u Državnoj
upravi za zaštitu spomenika kulture u Dubrovniku 1993. godine vodio je popis pokretne
baštine i arheološka istraživanja na Veljem Vrhu na otoku Šipanu. Godine 1993. pohađao
je Dubrovačku medievističku radionicu, a 1995. godine položio je državni ispit iz arhi-
vistike. U Državnom arhivu u Dubrovniku obavljao je posao arhivista specijalista i vo-
ditelja Odjela nove građe XIX. i XX. stoljeća. Tijekom dosadašnjega interdisciplinarnog
rada, koji se zahtijeva u suvremenoj znanosti, povezivao je više humanističkih disciplina:
povijest, povijest umjetnosti, arheologiju i arhivistiku. Od 2007. radi u Institutu društve-
nih znanosti Ivo Pilar, a od 2008. voditelj je Područnog centra Dubrovnik toga instituta.
Objavio je stotinjak znanstvenih radova i više knjiga s temom sakralne baštine, povijesti
i povijesti umjetnosti dubrovačkog kraja i Boke kotorske. Urednik je više časopisa, zbor-
nika i knjiga, a kao vanjski suradnik HRT-a dao je svoj prilog za cijeli niz dokumentarnih
emisija o povijesti i baštini Dubrovnika. Bio je autorom niza zapaženih izložbi u Du-
brovniku i na Korčuli, od kojih su najpoznatije: Križni put Johanna Andreasa Pfeffela iz
župne crkve u Blatu (2006.), Stogodišnjica groblja sv. Križa u Blatu 1905.–2005. (2005.),
Josip Kosirić Teodošević biskup korčulanski (1787.–1802.) (2005.), Izložba u spomen L.
M. Rogowskog iz Fonda Državnog arhiva u Dubrovniku (1998.) u suorganizaciji s Vele-
poslanstvom Republike Poljske, Emajlni reljefi na moćnicima sv. Vlaha (2001.), Izložba
povodom 75. godišnjice Dubrovačkog simfonijskog orkestra, kao i Sv. Vlaho u povijesti
i sadašnjosti (2012.).
Dobitnik je plakete Društva dubrovačke starine 2000. godine za prinos istraživanju povi-
jesti Dubrovnika; iste godine dobio je i zahvalnicu Dubrovačkoga simfonijskog orkestra
za uspješnu suradnju i doprinos promicanju njegovog rada. Dobitnik je zlatne povelje
Matice hrvatske za knjigu Sakralna baština Stona i okolice 2002. godine, i srebrne po-
velje Matice hrvatske 1997. za knjigu Ston u trešnji. Godine 2002. dobio je diplomu
— 262 —
UKRATKO O AUTORIMA
Općine Orebić za višegodišnji rad na istraživanju i publiciranju povijesti Pelješca. Isto

tako, 2006. godine dobio je nagradu Dubrovačko-neretvanske županije za postignuća u
kulturi. Godine 2010. dobio je srebrnu povelju Matice hrvatske za knjigu Doprinos Petra
Kanavelića hrvatskoj pasionskoj baštini, u suautorstvu s Hrvojkom Mihanović-Salopek.
Općina Blato dodijelila mu je 2011. srebrni grb za postignuća na području istraživanja
povijesti i kulture Blata. Aktivni je član Predsjedništva Matice hrvatske – ogranak Du-
brovnik, Velikog vijeća Društva prijatelja dubrovačke starine, Hrvatskoga arheološkog
društva, Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, Hrvatskoga mariološkog instituta,
Odbora za kulturu Hrvatsko-austrijskog društva Dubrovnik i Hrvatsko-armenskog druš-
tva u Dubrovniku.
— 263 —

Armenia - Homeland of ST Blaise PDF

Transféré par

Informations du document

Titre original

Copyright

Formats disponibles

Partager ce document

Partager ou intégrer le document

Options de partage

Avez-vous trouvé ce document utile ?

Ce contenu est-il inapproprié ?

Droits d'auteur :

Formats disponibles

Armenia - Homeland of ST Blaise PDF

Transféré par

Droits d'auteur :

Formats disponibles

Artur R.

MATICA HRVATSKA – OGRANAK STON

ARMENIJA – DOMOVINA SV. VLAHA

Grafička priprema (Oblikovanje teksta)

Matica hrvatska – Ogranak Ston

MOST KULTURNIH VEZA ARMENIJE I HRVATSKE

II. ETNOLINGVOKULTURNA BAŠTINA

SVETI GRGUR LUSAVORIČ – PROSVJETITELJ ARMENIJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57

III. VJERA I CRKVA

O ARMENSKOJ CRKVI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103

IV. POVIJESNI GRADOVI

PORUŠENI SREDNJOVJEKOVNI GRAD ANI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 163

PARADIGMA ARMENSKOG GENOCIDA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 179

ARMENCI MEĐU NAMA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 217

SAŽETAK RUSKI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 245

V eleštovani i dragi hrvatski čitatelji,

slovicama. Hrvatski će se čitatelj upoznati s armenskim srednjovjekovnim minijaturama,

U Moskvi, na blagdan sv. Vlaha 2015.

ti razlozi potaknuli su me na to da kao Dubrovčanin pokušam odškrinuti okno povijesti

R epublika Armenija (arm. Հայաստանի Հանրապետություն, Hajastani Hanrape-

1 Melitena – područje u sjevernom dijelu Male Armenije, između Antitavra i Eufrata.

Rana povijest i srednji vijek

▀ Zemljovid Zapadne Armenije s kraja XIX. st.

▀ Zemljovid Armenije za razdoblja dinastije Bagratida, IX./X. st.

▀ Zemljovid armenskih država kroz stoljeća

▀ Portret kralja Levona V.

Kr. za vrijeme vladavine Tigrana Velikoga (95.–55. pr. Kr.),

Krvave stranice povijesti

rat na strani Njemačke i Austro-Ugarske,

Državni ustroj i simboli

Podneblje, gospodarstvo i prometnice

Pučanstvo, vjera i jezik

Uspon i kratka povijest

▀ Planina Ararat, a tradicijski armenski naziv planine glasi Masis

J erevan je jedan od najstarijih gradova svijeta i nalazi se u sjeveroistočnom dijelu Ara-

Jerevan je nacionalno, kulturno, gospodarsko i znanstveno središte Armenije. U nje-

▀ Pogled na središte Erevana i planinu Ararat iz Muzeja Cefasijan

▀ Samostan Sevanakan, smješten na obalama jezera Sevan

P lanina Aragac je najveća planina na teritoriju suvremene Armenije. Planina je lanča-

▀ Planina Aragac je najveća planina na teritoriju suvremene Armenije

▀ Ledenjačko jezero Kari (Quari) smješteno je na planini Aragac

S rednjovjekovna se tvrđava Amberd nalazi na južnoj padini planine Aragac, na 2300

G arni je jedno od najstarijih naselja na po-

Z vartnoc je srednjovjekovna katedrala sv. Grgura Prosvjetitelja, koja se nalazi u Ara-

u kojem se govori o izgradnji različitih kanala za navodnjavanje. Katedrala Zvartnoc je

U muzeju Instituta čuvaju

je došla u ruke kadiji. Redovnici

Z orac Karer (ili Karaundž) je unikatni spo-

A rmenski duduk je jedno od najstarijih puha-

Bez gospodarice i kuća je sirota.

Prvi komad uvijek je ukusan.

S veti Grgur Prosvjetitelj (arm. Գրիգոր Լուսավորիչ, Grigor Lusavorič, 239.–325./

M esrop Maštoc (arm. Մեսրոպ Մաշտոց, oko 361.–440.) je armenski jezikoslo-

Službovanje i početak propovijedanja

▀ Kip Mesropa Maštoca ispred knjižnice Mantenderan

Svearmenski crkveni sabor u Vagaršapatu

književnosti i mudroslovlja. Mesrop je najprije posjetio biskupa Danijela u Siriji, koji je

Utemeljivanje škola i prevoditeljska djelatnost

Misionarska djelatnost na Kavkazu

KORJUN, Žitije Maštoca, Erevan, 1962.

A rmenski jezik (arm. հայերեն) pripada skupini indoeuropskih jezika. On je jedan

Periodizacija armenskoga jezika

na temelju araratskoga dijalekta. Istočna inačica proširena je u Republici Armeniji, te u