Fonologija proučava plan izraza jezičnih jedinica, odnosno organizaciju

glasovne strane jezika. Zadatak je fonologije utvrditi u kojoj se mjeri ta

organizacija razlikuje u ljudskim jezicima, _ a u kojoj je ll\ieri podudarna. U
tom je smislu svaka fonologija poredbena, jer se do generalizacija o glasovnoj
organizaciji ljudskih jezika može doći samo njihovom (tipološkom)
usporedbom. Poredbenopovijesna fonologija,s druge strane, bavi se
proučavanjem glasovne organizacije genetski srodnih jezika i objašnjava zbog
čega medu njima postoje podudarnosti. Glasovna strana jezika organizirana je
pomoću fonoloških reprezentacija i fonoloških pravila. Fonološke
reprezentacije predstavljaju mentalne strukture pohranjene u memoriji
govornika nekoga jezika, dok su fonološka pravila mentalne operacije koje se
odvijajU u svijesti govornika prilikom oblikovanja izraza neke jezične izreke.
Temeljna fonološka reprezentacija je leksička reprezentacija. Ona sadržava
jezične jedinice (morfeme ijedinice više razine, riječi) zajedno s onim
podacima o njihovu izgovoru koji se ne mogu predvidjeti na osnovi nikakvih
pravila. U strogom se smislu izraza samo ti podaci mogu smatrati· fonološki
relevantnima, dok su na osnovi pravila predvidivi podaci zalihosni
(redundantni). Podaci o izgovoru jezičnih jedinica organizirani su u
fonološkim reprezentacijama na više razina. Budući da se ljudski govor odvija
u vremenu, osnovna je vremenska razina prikaza (eng. timing tier). Na toj se
razini prikaza govorni lanac rastavlja na niz vremenskih jedinica, označenih
simbolom x, od kojih svaka odgovara najkraćem periodu u kojem je moguće
ostvariti potpunu artikulaciju nekoga glasa. Jedinice vremenske razine prikaza
crtama se povezuju s artikulacijama koje se u njima ostvaruju. Artikulacije,
organizirane u snopove distinktivnih obilj~a, prikazuju se na zasebnoj
melodijskoj razini prikaza (eng. melodie tier).
Jedinica vremenske razine prikaza povezana sa svim artikulacijama koje se u
njoj ostvaruju naziva se segmentom; artikulacije organizirane u snopove
distinktivnih obilježja nazivaju se autosegmentima. Distinktivna obilježja
intuitivno odgovaraju elementima od kojih se sastoje glasovi; svako je
obilježje definirano artikulacijski tako da određuje jednu klasu glasova,
odnosno segmenata nekoga jezika. Obilježja u stvari predstavljaju obavijesti
koje mozak šalje artikulatorima prilikom proizvodnje nekog glasa.
Premda sva obilježja ne moraju biti iskorištena u svakom jeziku, popis
distinktivnih obilježja mora biti tako sastavljen daje pomoću njega moguće
odrediti sve segmente u svim jezicima svijeta. Sljedećim distinktivnim
obilježjima moguće je definirati sve segmente u latinskome (a s vrlo malim
dopunama i u indoeuropskome):
-konsonantski: suglasnici p, t, k, kW, b, d, g, f, s, h, sonanti m, n, l, r -
;sonorantni: sonanti m, n, l, r, poluvokali y, w ;-prekidni: okluzivip, t, k, kw, b,
d, g, sonanti r, m, n;- nazalni: n, m.; -ZVUčni:okluzivi b, d, g, svi sonanti,
samoglasnici i poluvokali: ;anteriomi:okluzivi p, b, t, d, frikativi f, s, sonanti
m, n, l, r, samoglasnici e, i, poluvokali y i w.; - koronalni: okluzivi t, d, frikativ
s, sonanti n, l, r: -stridentni: frikativi s, f ;-lateralni: sonant l ;-zaobljeni:
samoglasnici o, u, poluvokal w, konsonant kw; -visoki: samoglasnici i, u,
poluvokali y, w, konsonanti k, kw, g, h
Fonološka pravila imaju dva osnovna oblika; mogu biti ograničenja protiv
nedopuštenih struktura u fonološkim reprezentacijama ili operacije koje se
primjenjuju na polaznim (dubinskim) fonološkim reprezen tacijama, a kao
rezultate daju izvedene (površinske) fonoloMte reprezentacije. pravilo kao
ograničenje; u latinskom nisu moguće kombinacije dvaju pravih suglasnika
koji se razlikuju po zvučnosti. pravilo kao operacija; u latinskom, kao i u
velikom broju drugihje~ . zvučni se okluziv obezvučuje ispred- bezvučnoga
suglasnika OVim će se pravilom leksička fonološka reprezentacija *scribtus
»pisan« pretvoriti u posvjedočeni pravilni oblik scriptus, a *regs »kralj« u rex.

Pojam glasovne podudarnosti temeljni je pojam poredbenopovijesne

fonologije. Postojanje sustava glasovnih podudarnosti smatra se jednim od dva
temeljna dokaza genetske srodnosti jezika. Izmedu dva jezika, A i B, postoje
glasovne podudarnosti ukoliko se u riječima ista ili slična značenja u istim
glasovnim okolinama pojavljuju isti segmenti. Važno je uočiti da segmenti koji
se podudaraju ne moraju biti slični u fonetsk.om smislu, većjedino predvidivo
podudarni. Naprimjer, latinskom segmentu s na početku riječi u grčkom
odgovara oštri hak Ta se pravilnost očituje u sljedećim primjerima riječi istoga
značenja: lat. sequor »slijedim«: gr. epomai., lat. somnus »san«: Važno je da
primjera u kojima se takve glasovne podudarnosti pqjavljuju ima što više, tj. da
su podudarnosti rekurentne. Glasovne podudarnosti za koje nema poznatih
opovrgavajućih protuprimjera nazivat ćemo glasovnim zakonima. Proces
rekonstrukcije zajedničkoga prajezika neke jezične porodice moguće je
promatrati na tri razine. Na prvoj, formalnoj razini, rekonstrukcije shvaćamo
kao apstraktne simbole koji nam omogućuju da sažeto zapišemo podudarnosti
među posvjedočenim jezicima. Drugu razinu rekonstrukcije.možemo nazvati
materijalnom. Materijalna rekonstrukcija fonološki i fonetski interpretira
simbole pretpostavljene u rekonstruktu; pri tome rekonstruirane simbole
interpretiramo kao segmente pra jezika, a pravila izvođenja kao glasovne
promjene kojima su iz segmenata prajezika nastali segmenti posvjedočenih
jezik. U fonološkoj i fonetskoj interpretaciji rekonstruiranih segmenata i
fonološkoga sustava rekonstruiranog prajezika služimo se tipološkim filtrima
kako bismo izbjegli pogreške. Sinkronijska tipologija poučava . nas koje su
rekonst~cije usporedive s pojavama posvjedočenim u većem broju jezika
svijeta; dijakronijska tipologija poučava nas koje su jezične promjene dobro
posvjedočene u jezicima čija nam je čitava povijest poznata. U našim se
rekonstrukcijama rukovodimo, dakle, sljedećim načelom: od dviju mogućih
interpretacija neke prajezične pojave bolja je ona koja je dobro posvjedočena u
većem broju jezika svijeta. Treća razina rekonstrukcije najspekulativnija je s
obzirom na svoje rezultate, a najrealističnija s obzirom na pitanja kojima se
bavi. Na toj razini, koju možemo zvati prostorno-vremenskom, pokušavamo
rekonstruirani prajezik interpretirati u prostoru i vremenu, odnosno utvrditi
kada se i gdje govorio, te kako se tijekom svoje povijesti razvijao.
Glasovni zakoni interpretirani kao jezične promjene djeluju, kao što smo
vidjeli, bez iznimaka (po definiciji). Oni, medutim, nisujedini činilac jezičnih
promjena. Druga su dva važna činioca analogija i ujednačivanje Analogija je
proces kojim jedan jezični element biva zamijenjen drugim na osnovi neke
proporcije odnosa, koja se algebarski može izraziti kao a:b = C:X, pri čemu x
biva zamijenjen odgovarajucimm novim oblikom. Naprimjer, u latinskome s
prelazi po glasovnom zakonu u r između samoglasnika (tzv. »rotacizam«,);
zbog te promjene imenica. arbos »stablo« ima kose padeže arboris, arborem,
itd. Međutim, analogijom prema imenicama poput genitor, genitOris,
genitorem u latinskom je i arbos dobila novi nominativ jednine arbor, koji
prividno proturječi glasovnom zakonu. Algebarski se proporcija te ·analogije
može izraziti ovako: genitOrem:genitor = arborem:x iz čega izlazi x = arbor.
U'jednačivanje je proces kojim jedan jezični element biva zamijenjen drugim.
kako bi se postigla ujednačenost neke morfološke paradigme. Naprimjer,
prema jednom giasovnom zakonu qu u latinskom prelazi u c ispred o i u (§25),
te bi stoga paradigma glagola sequi »slijediti« trebala glasiti *secor, sequeris,
sequitur, sequimur, sequimini, *secuntur. Medutim, djelovanjem ujednačivanja
ta je paradigma preoblikovana u posvjedočenu, s posljedicom da 1. l. sg. i 3. l.
pl. imaju oblike koji prividno proturječe glasovnomu zakonu (sequor,
sequuntur).

Često jedno te isto pravilo može imati dvije interpretacije: sa stanovišta

jezičnoga opisa interpretirat ćemo ga kao sinkronijsko fonološko pravilo, a sa
stanovišta jezične povijesti kao dijakronijsku glasovnu promjenu. Naprimjer,
rotacizam, prelazak latinskoga s u r između samoglasnika, moguće je
protumačiti kao fonološko pravilo koje je djelovalo u klasičnom latinskome, i
koje je »odgovomo« za brojne nepravilnosti u morfologiji (prijelaz s u r u
kosim padežima imenica genus, generis »rod«,. Međutim, to pravilo ima i
dijakronijsku interpretaciju, stoga što se radi o glasovnoj promjeni koja se
dogodila u 4. stoljeću pr. Kr. (na arhajskim latinskim natpisima rotacizma još
nema, npr. oblik Numasioi na Fibuli Praenestini, klas. lat. Numerii).