Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

Filozofski fakultet u Osijeku

Esej iz kolegija Alegorija

Mentor: Ružica Pšihistal

Student: Valentina Vaško

Alegorija snova

Kao bića vođena znatiželjom, neprestano smo u potrazi za odgovorima na skrivena

pitanja vlastite egzistencije. Fenomene koji transcendiraju mogućnosti naše primitivne razine
spoznaje, ograničenom se ljudskom umu nastoji približiti upotrebom svrsishodno adekvatnih
pomagala. Ponukana spomenutom potrebom, umjetnička se djelatnost od samih početaka na
prividno indirektan, apstrakcijom izražen, no ipak razumljiv način hvatala u koštac s
problematičnim slojevima ljudskog bitka.

Kretavši se putanjom k produktivnom razvoju, umnogome su olakšane tegobe

svakidašnjice. Književnosti, umjetnosti kombinatorike riječi, primjetno se obogatio fond
prvenstveno uporabnih elementarnih čestica, nadalje udruživanjem istih, frazeoloških izraza
što u konačnosti rezultira brisanjem granica simboličkih intencija. Sama kompleksna struktura
što pisanih, to usmenih književnih ostvaraja još u kolijevci kulture probudila je potrebu
podrobnijeg pristupa djelu. Iz tog su razloga antički grčki pjesnici u duhu alegoreze
prakticirali dvostrukost čitanja, točnije površinsko prvo i dubinsko drugo iščitavanje teksta.
Ovaj je princip omogućio izmjenu fokusa s uočenih riječi, izraza i rečeničnih struktura
zamijećenih prvim pregledom teksta, na putovanje k odgonetanju skrivena smisla svakog
idućeg susreta s njim (Bagić, 2012: 20). Rastuća prisutnost alegorije u svakodnevnom životu
modernog vremena dovela je do prakse podvrgavanja tekstualnih predložaka raznovrsnih
tematika alegorijskom čitanju, točnije pokušaju razumijevanja (Bagić, 2012: 20/21).
Zakonitostima književne poetike, alegorija postaje retorička figura, pojedinim zajedničkim
karakteristikama smještena uz trope metaforu, simbol i usporedbu, upotrebom kojih se
mijenja ustaljeno značenje riječi (Solar, 2005: 76). Varijabilna alegorija različitu značenjsku
vrijednost prikazu onoj doslovnoj ostvaruje na opsegom neograničenim razinama (riječ,
rečenica, tekst) što izaziva teškoću preciznog definiranja. Ovim je razlogom susret s
književnom alegorijom moguće doživjeti u raznovrsnim pripovjednim formama, dok je
ljubopitljiva narav čovjeka porodila pregršt alegoričnih primjesa. U moru literarnih
alegoričnih alata blisko vezanih uz bit čovjeka, kao što su rađanje, putovanje ili pak smrt, sve
se češće može zateći motiv sna. Porast pojavnosti snoviđenja unutar književne prakse,
podsjeti li se na dugotrajnu povijest fasciniranosti društva ovim prirodnim fenomenom, ne
budi veliku iznenađenost. Nerealno povezane šifre, poruke, slike, emocije i riječi nejasna
značenja, koje na dekodiranje smisla potaknu svakog pojedinca što ih noću sanja, kao objekt
su se istraživanja ustalile u gotovo svim granama istraživačke naravi. Usmjerenost na pojedini
aspekt snova i principi njihova tumačenja razvijali su se izmjenama povijesnih i stilskih
razdoblja. Izvorni duhovni pristup usredotočen je na mitološke i vjerske objave oniričkih
sadržaja, primjerice tumačenja proroka u Antičkoj Grčkoj i biblijski nauk o kriptiranoj
komunikaciji Boga s ljudima. Subjektivnost i individualnost snova, pojave različitih osoba,
reminiscencije na proživljene događaje, učinili su da ih se poima kao projekcije i emocionalna
stanja (Falski, 2012: 275), stoga, zaslugom Sigmunda Freuda i Carla Gustava Junga, osobni
elementi snova postaju neizostavni u sklopu psihoanalize nesvjesnog. Znanstveni je sektor,
oslanjajući se na biološke činjenice, logički dokučio objašnjenje sna kao urođene aktivnosti
kojom se tijelo obnavlja energijom dok mozak procesuira i organizira primljene informacije
prethodno budnog stanja. Mističnost snova inspirirala je i nastanak sanjarice, knjige značenja
učestalih motiva koja kao putokaz usmjerava k što boljem razumijevanju poruka snova. Motiv
sna u književnoj umjetnosti izrazito je pogodan za alegorijska istraživanja. Kao narativna
alegorijska pojava, utjecajem kršćanstva, postao je dijelom mnogih književnih djela
zapadnoeuropskoga kruga. Pritom je neizbježno spomenuti reprezentativne primjere,
komediju San Ivanjske noći engleskog renesansnog književnika Williama Shakespearea i
dramatičnu alegoriju Život je san španjolskog baroknog autora Pedra Calderona de la Barce.
Predstavnik postmoderne, Jorge Luis Borges, također se motivom „sna“ okoristio pri
naslovljavanju svoje zibrke kratkih priča, Knjiga od snova. Književnopovijesno gledajući,
premda sveprisutna, alegorija je snova kao literarni izvor najupečatljiviji trag ostavila na
književno razdoblje srednjeg vijeka. Snovi su u srednjovjekovnoj umjetnosti služili kao poučno
sredstvo za promicanje moralno poželjnih obrazaca ponašanja te u nekim slučajevima iznošenje
kritike. Na sadržajnoj razini djela san kao motiv može utjecati na samospoznaju i karakterni
razvoj lika koji sniva, najčešće protagonista priče te u konačnici sam rasplet. Tako uklopljena
snoviđenja poslana od strane dobrog duha mogu imati pozitivan ishod i razvoj vrline dok propasti
i poroku vode nagovori zlonamjernika. Sudbonosne uloge igraju snovi proročke naravi koji se kao
ključni odgovori ukažu mnogim herojima i vladarima u trenutcima velike nedoumice. Snenim
epizodama, neutralnim za lucidno stanje lika i irelevantnim s obzirom na daljnju radnju, autori
predmetima i objektima koji su u njima prisutni najčešće reprezentiraju subjektivne stavove i ideje
o trenutnoj društvenoj situaciji. Iako je svrhovitost motiva sna u zasebnim književnim radovima
raznolika, struktura prema kojoj se izlaže uglavnom je istovjetna. Usred nekog unutarnjeg
konflikta koji ga je zatekao, emocionalno iscrpljen snivač tone u san te se, uvjetno rečeno, budi, u
nerealnom. Na ovaj se način zbunjena djevojčica Alisa, u fantastičnoj priči Lewisa Carrolla,
usnuvši naslonjena na drvo, odjednom nalazi u fiktivnoj Zemlji čudesa iz koje traži izlaz. Ulogu
vodiča, koji se nerijetko pojavljuje u scenama snova, preuzeo je Bijeli zec, personifikacija
pojedinca opterećenog prolaznošću vremena, koji Alisu usmjerava naizgled nejasnim
informacijama čija se poruka otkriva naknadno.

Alegorijska upotreba sna sve je susretljivija u književnosti pri čemu se čini da svrha
motiva ostaje u okvirima konstantnih obrazaca, dok se noviteti prezentiranja mijenjaju. Od
čitatelja se pokušava buditi težnja i sposobnost dešifriranja skrivenih poruka, stoga se alegorija
sna kao literarna pojava može smartati značajnim čimbenikom u rastućim nastojanjima
čovječanstva k jačanju svijesti o sebi.

Popis korištene literature:

1. Bagić, Krešimir. 2012. Rječnik stilskih figura. Zagreb: Školska knjiga.

2. Falski, Maciej. 2012. „San – društveni prostor?“ u: Prostori snova : oniričko kao
poetološki i antropološki problem. Zagreb: Disput.
3. Solar, Milivoj. 2005. Teorija književnosti. Zagreb: Školska knjiga.