ARISTOTEL – ETIKA VRLINE

Aristotelova se etika nalazi zabilježena u dvjema raspravama:

Nikomahovoj etici i
Eudemovoj etici.
Knjige IV, V, i VI Eudemove etike identične su sa V, VI, i VII knjigama Nikomahove etike. Većina aristoteličara
smatra da je Aristotel napisao “Eudemovu etiku” u svom ranom periodu stvaranja, i koristio njezine dijelove
prilikom pisanja “Nikomahove etike”., koja je posvećena Aristotelovom sinu ili ocu, koji su obojica nosili isto ime
(Nikomah).

Nikomahova etika je najupotpunije i očigledno najzrelije djelo. Magna Moralia, djelo koje je nastalo
nakon smrti Aristotela, ne kazuje ništa novo o već poznatom Aristotelovom nauku.
Tekst zbunjuje i sadrži mnoge digresije, no u njemu se ipak nalazi dosljedna i cjelovita etička
teorija.
 Etika vrline, zvana katkada i "aretejska", prema grčkoj riječi za vrlinu (arete), jedna je od
triju glavnih teorija u filozofiji morala ili ćudoređa.
Druge su dvije konzekvencijalizam i deontologija:
 Prema konzekvencijalistima, morali bismo uvijek misliti na očekivane posljedice svojih
djela.
 Prema deontologiji trebali bismo djelovati prema pravilima, bez obzira na posljedice.

Dobar život
Aristotel je svoja predavanja o etici namijenio mladićima i u njima im odgovarao na pitanje:
 "Što trebam činiti da bih živio dobrim životom?"
To ne znači da se pita što bismo trebali činiti da u životu osiguramo simbole uspjeha - novac,
moć ili javni ugled. Možda je to za uspješan život nužno, ali to nije njegova bit.
 Pitanje je zapravo kako uživati u životu i iz njega izvući najviše.
Odgovor, koji slijedi iz njegove teleološke metafizike glasi da će se to dogoditi ako ljudi svoj život
žive u potpunom skladu sa svrhom ili funkcijom ljudskog bića. Da bi to činili, moraju živjeti i
razborito i krjeposno, a zbog toga su Aristotelovi spisi o tim temama djelo filozofije morala, a ne
nekakav priručnik za uspjeh u životu (kakvih danas ima u popularnoj literaturi koja koristi trikove
psihologije, marketinga, mode...)

Eudaimonia – plan života

Taj "plan života" stvarno zvuči nekako kruto i neprirodno. Riječ je zapravo o "zadovoljnom,
ispunjenom i dobrom životu u vedrini i s mnogo aktivnosti".
Mnogi danas ne misle tako. Većina misli da se uspjeh u životu mjeri materijalnim stvarima, a
nezadovoljstvo se često smatra zdravstvenim problemom.
Tu vrstu poželjnog života Grci su opisivali samo jednom riječju: "eudaimonia". Sastavljena je od
riječi eu (dobro, valjano ili ispravno) i daimon ("demon" ili unutarnji duh).
Kako to "blaženstvo" postići, bila je glavna tema rasprave. Možda tako da postanemo poznati i
priznati? Aristotel misli da je svakako važno da nas drugi poštuju i da sami sebe poštujemo, ali to
ne mogu biti krajnji ciljevi. Pronicljivo ističe: Javna čast više nam govori o onima koji je daju, nego o
onima koji je primaju.
Trebao bi to biti i život ispunjen zadovoljstvom i ugodom, ali tu je Aristotel čvrst: ugoda jest dobra,
ali nije najviše Dobro.
Je li ugoda dobro?
Aristotel ističe kako moćnici često posvećuju život ugodi, možda jednostavno zato što im može biti.
Time daju loš primjer i mnogi ih pokušavaju oponašati. Ali, to je život primjeren samo životinjama
i djeci.
 Kupovanje zadovoljstva, prema kome se odnosimo kao da je roba za koju radimo, ne
može za ljude biti najviše Dobro.
Za njega je ugoda ono što usavršava neko djelovanje. Kada se zadubimo u nešto korisno i
plodonosno, osobito ako to obavljamo dobro, utonemo u rad i gubimo osjećaj za vrijeme. To je,
misli Aristotel, pravo zadovoljstvo.

Kontemplacija je sreća
Zapravo, "savršena" se sreća može naći samo u intelektualnom promišljanju, kontemplaciji.
Za ljude je najbolje proživjeti život u istraživanju i divljenju prirodnom svijetu. Mudrost (na
grčkome "sophia", a odatle philosophia, ljubav prema mudrosti) je najviša intelektualna vrlina,
kombinacija znanstvenog znanja i intuicije:
 Najviše biće sastoji se isključivo od razuma i vječno kontemplira sebe.
 Najviše biće je Nepokretni pokretač, koji mijenja druge ali se sam ne mijenja.
 Mi ljudi imamo u sebi tračak toga najvišega bića, našu razumnost.
 Dakle, kad promišljamo nepromjenjivi svemir, mi smo božanski koliko kao ljudi možemo
biti.

Ta je vrsta kontemplacije poput neke vrste molitve. «Ako je um božanstven u usporedbi s

čovjekom, život uma mora biti božanstven u usporedbi sa životom ljudskog bića.» Usto, "morali
bismo, koliko je na nama, težiti za besmrtnošću i činiti sve što možemo kako bismo živjeli u skladu
s onim najvišim što je u nama."

Utjecaj osjećaja na razum

Budući da je i nama i Aristotelu jasno da će tek malo njih moći provesti život u kontemplaciji -
oni dovoljno imućni, prije svega - njegovo je mišljenje pomalo čudno. No, o eudaimoniji je imao još
štošta reći, a to njegovoj etici daje snagu i trajnu važnost.

Kako bismo trebali živjeti ako se ne možemo cijeli život baviti kontemplacijom?
 Prvo nam treba određeno materijalno blagostanje i malo sreće. Ali to neće biti dovoljno.
 Moramo ispitati kako mislimo.

Duša se sastoji od racionalnog i iracionalnog dijela. Glavni element iracionalnog dijela duše čine
naši osjećaji - poput ljubavi, straha, samilosti i radosti. Ti osjećaji snažno utječu na naše postupke
i zbog njih često upadamo u nevolje. Dakle, svoje bismo osjećaje morali znati obuzdavati.
Kada bismo u pravo vrijeme i u pravoj mjeri mogli imati prave osjećaje, tada bismo djelovali dobro i
dosljedno i živjeli bismo uspješnim životom.
Međutim, osjećaje nije lako držati pod nadzorom. Često ne možemo spriječiti da nešto osjećamo,
čak i ako znamo da je neprikladno ili štetno.
Krjepost duše
Aristotel nam savjetuje da se u osjećajima ravnamo prema onome što priliči pojedinim
okolnostima, tako da želimo činiti što je ispravno. A "ispravno" tu znači ono što je razborito.
Ako se nađe u velikom iskušenju da učini nešto loše - da ukrade, na primjer - i popusti, čovjek
dugoročno gledano vjerojatno neće biti sretan i zadovoljan, jer
 vjerojatno je da će ga uhititi
 pročut će se kao nepošten
 nitko mu neće vjerovati
 policija će ga imati na oku
 morat će se brinuti kako da prikrije nepoštenje.
Ako, pak, odoli kušnji ali s teškom mukom, ni tada neće biti spokojan. Život u vječnoj borbi s
iskušenjima nije baš neka zabava. Zadovoljan i sretan bit će prije svega samo ako uopće ne padne
u iskušenje, ili ako mu može lako odoljeti.
Onome tko se othrvao velikoj kušnji mogli bismo se diviti, ali bismo radije bili osoba koja uopće
ne pada u iskušenje. Aristotel ljudima preporučuje to posljednje. To je "krjeposna djelatnost
duše".

Prava mjera
Jedini ostvariv način da počnemo vladati osjećajima, misli Aristotel, jest
 vježbanje i
 navika
Navikavanje na to da primjereno proživljavamo osjećaje. Moralno uvjeravanje ne djeluje.
Aristotel ne misli da bismo se trebali uvježbati u tome da ništa ne osjećamo. Ne, osjećaji su
normalan i prirodan dio ljudskoga bića. Uvježbavanje se sastoji u razvijanju onoga što naziva
moralnim vrlinama ili krjepošću. "Krjepost" zvuči pomalo starinski i često se opisuje kao izvrsnost
karaktera.
Možda je najbolje reći da je to ustaljen način doživljavanja osjećaja, tako da u svakoj situaciji
imamo pravi osjećaj i taj osjećaj imamo u pravoj mjeri
Nije dobro kada je osjećaj previše snažan, kao ni kada je preslab. Tada su to poroci. Na primjer,
hrabrost je moralna vrlina koja nam treba da bismo se nosili s osjećajem straha. Ali, strah ne
želimo ukloniti jer je često korisno, katkada i presudno, sredstvo preživljavanja. Stvar je u tome da
ga treba osjećati u pravoj mjeri.
Ako smo pretjerano odvažni, postajemo nepromišljeni, ako nismo dovoljno odvažni, preplavljuje
nas strah i postajemo kukavice.
Nepromišljenost i kukavičluk su poroci. Ako smo skloni bilo jednom bilo drugom, nećemo moći biti
spokojni i zadovoljni. To je glasovito Aristotelovo učenje o pravoj mjeri - "sredini" ili
"nepretjerivanju".

Darežljivost i prosjek
Svaka je vrlina "sredina", ili prosjek, između dvaju poroka - poroka pretjeranosti i poroka
nedostatnosti. Darežljivost je važna vrlina koja nas međusobno vezuje. Bez nje bi život bio pust.
Jasno, moguće je biti nedostatno darežljiv i tada govorimo o poroku škrtosti. Ali, moguće je biti i
previše darežljiv – rasipnost; možda kad bismo dali previše novca pa nam ne bi ostalo dovoljno za
same sebe. To je također porok. A opet, ta sredina nije nešto što se može izračunati.
Ako je 12 kuna previše a 6 premalo, to ne znači da je 9 kuna pravi iznos. To "ovisi o osobi ".
Imućniji bi trebao dati više nego siromašan. Također, neki ljudi više zavrjeđuju darežljivost nego
drugi. Slijedi brutalno praktičan zaključak, da bi jak i čio mladić trebao biti hrabriji od starijeg
muškarca, koji više nije u cvijetu mladosti.
Uloga države
Svaka vrlina zahtijeva popriličan trud, ali nije neostvariva. Mladi moraju početi rano vježbati i
treba im vodstvo starijih, obitelji i države. Država snosi posebnu odgovornost kako bi se ljudi navikli
na vrline zato što ona donosi zakone.
Svrha zakona nije toliko kažnjavanje onih koji ga krše, nego poticanje ljudi da se krjeposno
ponašaju
Ako se opetovano ponašamo krjeposno, čak i ako to ne želimo, možemo postati krjeposni ljudi. Na
primjer, time što se prisiljavaju prema drugima biti darežljivi i prihvaćaju savjete starijih o tome
prema kome biti darežljiv i koliko, mladi će se naposljetku pretvoriti u darežljive ljude.
Adolescentska pobuna nije nešto čime bi se Aristotel bavio u svoj etici.

Dobar savjet
To je temelj za Aristotelov nacrt morala ili ćudoređa. Da bismo bili sretni, moramo biti krjeposni,
ljudi vrsna karaktera. To postižemo tako što se vježbamo i navikavamo na određen odnos prema
osjećajima koji su na pola puta između pretjeranosti i nedostatnosti. Ali, je li to dovoljno? Kako
možemo biti sigurni da činimo pravu stvar? Aristotel daje neke praktične savjete:
 Od dva poroka, previše i premalo neke vrline, jedan je općenito gori od drugog: tako je
kukavičluk gori od nepromišljene hrabrosti. Te bismo se mane trebali posebno čuvati.
 Moramo biti iskreni prema sebi i svojim manama i lošim navikama, te krenuti u suprotnom
smjeru (agere contra)
 pazimo se ugode, ona nam zamagljuje rasudbenu moć
 Razvijajmo i primjenjujmo praktičnu mudrost ili razboritost. To je ono praktično, djelotvorno
umijeće prosuđivanja i odlučivanja. Ona nam pomaže shvatiti što je za nas najbolje i
kratkoročno i dugoročno.
Cijeli taj umjereni zdravorazumski pristup može se doimati prilično dosadno, no on je presudan za
krjepostan i stoga sretan život. Intelektualci su često vrlo loši u praktičnim stranama svakodnevnog
života. Takvi ljudi, npr. mogu znati sve živo o važnosti vitamina i minerala za zdravlje, ali ne i koje
ih namirnice sadrže. To zna onaj koji ima praktičnu mudrost.
Bez praktične mudrosti ne možemo postići nijednu drugu intelektualnu ili moralnu vrlinu.
Ona je preduvjet da bismo krjeposno živjeli i bili dobri građani.

Etika i vrline danas

Neki suvremeni filozofi misle da je teorija vrline, kako se danas naziva, doista najbolji način
razmišljanja o etici. Morali bismo ljude odgajati tako da budu skloni ponašati se pristojno i moralno
bez razmišljanja, umjesto da od njih stalno tražimo da procjenjuju posljedice svojih postupaka
(konzekvencijalizam) ili da poštuju kruta pravila, od kojih su mnoga proturječna (deontologija).

Drugi filozofi, posebno feministkinje, misle da se etika ne može ugurati u "sustave" poput
konzekvencijalizma ili deontologije. Etičko djelovanje gotovo uvijek uključuje pregovaranje i
kompromis. Odgajamo li djecu da budu "krjeposna", lakše će se uklopiti u tu vrstu odlučivanja.
Živimo u složenim i promjenjivim odnosima s drugima pa ne moramo prema njima biti i dobrohotni.