Mjerni pretvornici - prilog predavanjima

KEMIJSKI SENZORI

KEMIJSKI SENZORI____________________________________________________ 1
UVOD ____________________________________________________________________ 1
Definicija _______________________________________________________________ 1
Podjela senzora __________________________________________________________ 2
ELEKTROKEMIJSKI SENZORI ______________________________________________ 5
Potenciometrijski senzori – pH metar ________________________________________ 5
Amperometarski senzor – Clarkova elektroda _______________________________ 11
Senzori vodljvosti (conductometric) ________________________________________ 12
PRVI BIOSENZOR ________________________________________________________ 12
Glukometar ____________________________________________________________ 14
KEMORESISTORI ________________________________________________________ 14
Metal-oksidni plinski senzori ______________________________________________ 15
Organski plinski senzori __________________________________________________ 16
KEMOKONDENZATORI ___________________________________________________ 17
KEMOTRANZISTORI______________________________________________________ 18
MOSFET kemijski senzori ________________________________________________ 18
ISFET kemijski senzori __________________________________________________ 20
TEMPERATURNI KEMIJSKI SENZORI - thermistors ___________________________ 22
KEMIJSKI SENZORI MASE ________________________________________________ 24
Piezoelektrički senzori ___________________________________________________ 24
SAW senzori____________________________________________________________ 24
OPTIČKI SENZORI _______________________________________________________ 25
PRIMJENE KEMIJSKIH SENZORA _________________________________________ 28
Mjerni pretvornici - prilog predavanjima

UVOD

Definicija

Jedna od mnogobrojnih definicija glasi (bio)kemijski senzor je uređaj za pretvorbu

kemijske, tj. biološke veličine u električni signal. Konkretna veličina koja biva pretvorena u
električni signal i/ili princip konverzije često puta oblikuju konačno ime senzora koje se
koristi u praksi, npr. kemijski senzori za detekciju plinova (vodika) u zraku se običavaju zvati
plinski senzori, kemijski senzor za detekciju vlage skraćeno se naziva samo senzor vlage. U
skladu s gore rečenim ako senzor senzira biološku veličinu, npr. šećer, proteine u tekućinama,
govorimo o biosenzorima.
U literaturi se vrlo često isprepliću pojmovi kemijskog i biokemijskog senzora, tj.
bisenzora. Različiti autori daju definicije koje na prvi pogled za nestručnjaka iz područja
kemije/biologije ne odaju bitnu razliku. Jedna od češće citiranih definicija za biosenzor glasi:
biosenzori su podgrupa kemijskih senzora gdje se je element biološki aktivan materijal:
enzim, antitijelo, biološka kemikalija, tkivo, stanica, organeli... Ipak, najčešće korišteni
biološki aktivni elementi su enzim i antitijela. Enzimi su velike molekule proteina koje
kataliziraju kemijske reakcije. Njihova je zadaća pretvorba veličine A (originalne veličine
koju mjerimo) u neki od produkata B s time da enzim pri tome ostaje nepromijenjen (Slika 1):

A
enzyme enzyme
complex

enzyme B
product enzyme
complex product

Slika 1. Uloga enzima

Sada je krajnji produkt veličina B koja se neposredno mjeri (fizičkim) senzorom. U ljudskom
tijelu uloga enzima je praktički nezamjenjiva. Oni sudjeluju u razgradnji hrane, sintetiziraju
mnoge kemijske supstance potrebne za funkcioniranje organizma (uključujući i ostale
enzime), razgrađuju proteine koji više nisu potrebni (de facto vrše reciklažu) itd. Da bi neki
enzim mogao pretvoriti baš supstancu A u B, a nikada ne npr. u C, enzimi moraju biti u stanju
detektirati razliku i od jednog atoma koja će presuditi hoće li doći do kemijske reakcije ili
neće. Upravo je ta inherentna selektivnost enzima ono što je iskorišteno kod biosenzora.
Slična situacija se dešava ako uporabimo antitijelo kao biološki aktivan materijal. Antitijela su
proteini proizvedeni od imunološkog sustava kao odgovor na ″strani″ materijal u tijelu

11-1
Mjerni pretvornici - prilog predavanjima

(antigen), npr. viruse, bakterije, razne implantate… Temeljna razlika između uporabe enzima
i antitijela je što antitijela ne kataliziraju kemijske reakcije već se čvrsto vežu s antigenima
(«stranim» materijalom), pa ih tako označavaju imunološkom sustavu za odstranjenje/napad.
Da bi to antitijela mogla uspješno sprovesti, nužno je da su izuzetno selektivna pri odabiru
antigena. Ponovno se taj visoki stupanj selektivnosti koristi kod biosenzora. Nakon
povezivanja antitijela s antigenom kompleks antitijelo/antigen izlaže se (fizičkom) senzoru
kojem se tako mijenja neki od odgovarajućih parametara mjerenih tim (fizičkim) senzorom.
Raznolikost imenima je naročito prisutna na području biosenzora. Spomenimo samo
one najčešće i to engleske nazive: immunosensor (antitijelo kao biološki element), enzyme
electrode (enzim kao biološki element), glucometer (senzor za mjerenje glukoze), biochips,
resonant mirror, chemical canary itd. Kao što je već rečeno gotovo sva imena sadrže u sebi ili
konkretnu namjenu senzora ili daju naslutiti osnovni princip rada biosenzora. Međutim zadnje
navedeni primjer, chemical canary, vuče pomalo bizarne korijene. Naime, nekada se
prisutnost zapaljivih i otrovnih plinova u rudarskim oknima testirala uz pomoć kanarinaca.
Mrtav kanarinac značio je pozitivan test.
Bez ulaženja u dublju analizu razlika između kemijskog senzora i biosenora osnovni
princip rada ostaje jednak za kemijski senzor i za ono što se zove biosenzor. U oba slučaja
imamo senzirajući element (bez obzira bio on biološki aktivan materijal ili 'samo' kemijski
senzibilan) i mjerenu veličinu (bez obzira nazvana ona biološkom ili kemijskom) čija
međusobna interakcija izaziva pojave/produkte (oslobađanje naboja, topline, povećanje
koncentracije određenih čestica …) koji se onda dalje mjere s nekim senzorom (fizičkim) u
užem smislu riječi. Stoga će se u daljem tekstu uglavnom koristiti širi pojam - kemijski senzor
osim u slučajevima kada to nije nužno potrebno.

Podjela senzora

Podjelu kemijskih senzora moguće je provesti na više načina. Intuitivno se kao prva
nameće podjela prema principu senziranja konkretne kemijske veličine. Princip senziranja je
određen karakterom i vrstom produkta nastalih uslijed reakcije senzirajućeg materijala M i
kemijskog uzorka X koji želimo detektirati – izmjeriti. Općenito govoreći, interakcija
materijala M i uzorka X se može opisati sljedećim izrazom (1):

k
X + M ⇔ k f ( X .M ) (1)
b

gdje su kf i kb tzv. konstante reakcije. Dakle, ako interakcija M i X rezultira oslobađanjem

topline senziranje je moguće provesti na kalorimetrijskom principu ili ako dođe do
oslobađanja naboja tada je senziranje moguće provesti konduktometrijski (kapacitivno),
potenciometrijski (naponski) ili amperometarski (strujno) itd. Tablica 1 prikazuje najčešće
korištene principe. U desnom stupcu tablice su dani i tipični predstavnici za svaki princip.

11-2
Mjerni pretvornici - prilog predavanjima

Tablica 1. Najčešće korišteni principi kod biokemijskih senzora

Slika 2. Principi senziranja u sprezi sa samom izvedbom senziranja

Sljedeću podjelu možemo provesti kombinirajući princip senziranja i samu izvedbu

senzora u fizičkom smislu (Slika 2). Veliki dio kemijskih senzora su tzv. modulirajući dok
tzv. samogenerirajući senzori još uvijek nisu tehnološki dovoljno razvijeni (elektrokemijska
ćelija koja daje napon u zavisnosti od koncentracije plinova).
Selektivnost senzora ponajviše ovisi o što boljem odabiru senzirajućeg materijala M
koji će reagirati prvenstveno (idealno gledajući i jedino) s kemijskom veličinom X koju
želimo izmjeriti. Tablica 2 daje pregled senzirajućih materijala koji se koriste za senziranje.

11-3
Mjerni pretvornici - prilog predavanjima

Tablica 2. Korišteni materijal za kemijske senzore

Vrlo često korištena metoda za poboljšanje selektivnosti je prepoznavanje oblika

molekula mjerene veličine (engl. shape-specific recognition). Takav princip se tipično koristi
kod biosenzora koji tako bivaju osjetljiviji na određene molekularne strukture. Prepoznavanje
se potpomaže filtrom (Slika 3) koji propušta samo određene molekularne strukture, te
olakšava aktivnom senzirajućem materijalu interakciju sa željenom mjerenom veličinom.
Uporaba takvog elementa za tzv. bioprepoznavanje je i jedna od temeljnih razlika u unutarnjoj
strukturi funkcioniranja biosenzora i ostalih kemijskih senzora. Naime, element koji vrši
prepoznavanje izuzetno dobro prepoznaje molekule koje želimo mjeriti i to na principu tzv.
molekularne strukture. Drugim riječima, prvotno mjerena veličina X se povezuje sa svojim
parom koji ima komplementarnu strukturu. Nakon toga se mjerenje svodi ili na mjerenje
koncentracije novostvorenih parova (engl. bio-affinity recognition) ili novostvoreni parovi
izazivaju neke od kemijskih reakcija čiji će nusprodukti postati predmet mjerenja (engl. bio-
metabolic recognition). Zahvaljujući inherentnoj selektivnosti biološki aktivnih materijala na
određene supstance biosenzori su općenito selektivniji i osjetljiviji od ostalih kemijskih
senzora.

Slika 3. Prepoznavanje oblika

11-4
Mjerni pretvornici - prilog predavanjima

Selektivnost se unapređuje i korištenjem odgovarajućih enzima koji pospješuju

određene biološke reakcije (biosenzor) ili katalizatora koji pospješuju određene kemijske
reakcije (kemijski senzor). Njihova je uloga posebice u smanjenu tzv. aktivacijske energije
(energije potrebne za induciranje kemijske reakcije) gotovo nezamjenjiva što se može
ilustrirati slijedećim primjerom. Razmotrimo oksidaciju vodika bez i s platinom (Pt) kao
katalizatorom. Bez katalizatora imamo sljedeće reakcije (2)(3)(4):

H 2 → 2H + (2)

O2 → 2O 2− (3)

2 H + + O 2 − → H 2O (4)

Izrazi (2) i (3) zahtijevaju izuzetno puno uložene energije (aktivacijske energije) koja se
doduše vraća izrazom (4), međutim ostaje problematičan zahtjev dobavljanja velike
aktivacijske energije i to uz relativno visoke temperature. U slučaju korištenja platine kao
katalizatora imali bismo sljedeće reakcije (5)(6)(7):

H 2 + 2 Pt → 2 Pt − H + (5)

O2 + 2 Pt → 2 Pt − O 2− (6)

2 Pt − H + + Pt − O 2− → 3Pt + H 2O (7)

Reakcije (5) i (6) zahtijevaju daleko manje energije. Ukupno oslobođena energija je ista kao i
u slučaju bez katalizatora, međutim krucijalna je razlika u daleko manjoj aktivacijskoj energiji
uz uporabu katalizatora, te se reakcije odvijaju puno lakše i brže. U praksi to znači da će
senzor imati puno kraće vrijeme odziva što je nerijetko vrlo tražena karakteristika senzora.
Spomenimo i pojam tzv. promotora čija je uloga poboljšanje performansi samog katalizatora.
Krajnji cilj je pronaći idealan par katalizator/promotor koji će katalizirati samo reakcije sa
željenom veličinom, a tako nešto je redovito teško postići.

ELEKTROKEMIJSKI SENZORI
Elektrokemijski senzori su najrazvijenija grupa kemijskih senzora. Mogu se
podijeliti s obzirom na električnu veličinu koju mjere na: napon (engl. potentiometric
sensors), struju (engl. amperometric sensor) ili otpor (engl. conductometric sensor).
Zajednička karakteristika svima je da koriste posebne elektrode na kojima se odvijaju
kemijske reakcije ili dolazi do modulacije prijenosa naboja. Budući da je osnovna
pretpostavka djelovanja takvih senzora zatvoreni strujni krug redovito se koriste dvije
elektrode od kojih se jedna zove povratna elektroda. Često se elektrokemijski senzori nazivaju
i elektrokemijske ćelije.

Potenciometrijski senzori – pH metar

Temelje se na principu mjerenja napona elektrokemijske ćelije - galvanske ćelije.

Osnovne karakteristike galvanske ćelije su sljedeće. Galvanska ćelija se sastoji od dvije tzv.

11-5
Mjerni pretvornici - prilog predavanjima

polućelije. Svaku polućeliju predstavlja elektroda uronjena u otopinu soli. Na sučelju

elektroda-elektrolit, i to u obje polućelije, dolazi do spontane kemijske reakcije tzv. redoks
reakcije. Strogo gledano redox reakcija se sastoji od dvije kemijske reakcije: oksidacije i
redukcije. Prva podrazumijeva gubitak elektrona, a druga primitak elektrona. Preciznije
govoreći umetanjem elektrode u elektrolit atom metalne elektrode koji je izgubio elektrone
prelazi kao ion u elektrolit, a otpušteni elektroni ostaju na metalnoj elektrodi. Onaj reagens
koji gubi elektron zovemo oksidant (ion metalne elektrode), a reagens (metalna elektroda)
koji dobiva elektron nazivamo reduktant. Oksidant i reduktant zajedno čine redoks par. Veza
između oksidanta (Ox) i reduktanta (Re) se u sklopu redoks reakcije može zapisati kao (8):

Ox + ne → Re (8)

gdje je ne ukupno otpušten/primljen naboj. Tendencija gubljenja elektrona i otpuštanja iona u

otopinu vrijedi za oba polučlanka, odnosno metalne elektrode uronjene u otopinu. Postavlja se
pitanje kako onda dolazi do protoka struje, tj. generiranja napona na priključnicama
galvanskog članka? Prije svega metalne elektrode zajedno sa svojim otopinama (polučlanci)
su tako odbrane da je tendencija u jednom polučlanku jača od one u drugom. Zatim,
polučlanci su povezani preko otopina sa tzv. solnim mostom (engl. salt bridge, Slika 4). Onaj
polučlanak/elektroda gdje je tendencija jača zovemo anodom (na njoj se odvija oksidacija)
dok se drugi polučlanak/elektroda naziva katoda (na njoj se odvija redukcija). Otpušteni
elektroni anode dolaze na katodu i tamo ponovno reduciraju ione katode. Smanjenje iona u
polučlanku katode se nastoji neutralizirati ionima suprotnog predznaka iz solnog mosta.
Analogno u polučlanku katode otpušteni ioni metalne elektrode u otopini predstavljaju višak
koji se neutralizira ionima suprotnog predznaka ponovno iz solnog mosta (Slika 4). Na taj
način je strujni krug zatvoren.

Slika 4. Galvanski članak

S vremenom anoda postaje sve deblja, katoda sve tanja, koncentracije sve više
odstupaju od prvotnih, te kemijske reakcije postaju sve slabije i slabije dok konačno napon
galvanskog članka ne padne na nulu. Redoks reakcije dešavaju se na pojedinim elektrodama
(u polučlancima) samo kad je strujni krug zatvoren. Međutim već samo uranjanje pojedine

11-6
Mjerni pretvornici - prilog predavanjima

elektrode u otopinu vlastite soli rezultira pojavom tzv. elektrodnog potencijala između
elektrode i otopine koji se kvantitativno izražava Nernstovom (9) jednadžbom:

R ⋅T
E = E0 − ln c (9)
n⋅F

gdje je E0 standardni elektrodni potencijal (potencijal kada su koncentracije iona 1 mol/dm-3 i

temperature 25°C), R plinska konstanta, T apsolutna temperatura, n valencija otpuštenih iona,
F Faradayjeva konstanta, c je koncentracija iona u otopini. Dakle vanjski napona galvanskog
članka je de facto razlika elektrodnih potencijala u svakome polučlanku. Ta činjenica, kao što
će se i vidjeti kasnije, se kod ovakvih senzora mora svakako uzeti u obzir, odnosno može biti
izvor netočnosti.
Kemijski senzor za mjerenje koncentracije u skladu s gore rečenim ima dvije
elektrode, mjernu elektrodu i referentnu elektrodu, uronjene u tekućinu (Slika 5). Mjerna
elektroda je tzv. ionski osjetljiva elektroda koja, između ostaloga i obavijenoj membrani, daje
odziv (propušta) samo na ione čiju koncentraciju mjerimo. U slučaju mjerenja pH vrijednosti
tekućina (negativni logaritam koncentracije vodikovih iona) mjerna elektroda se izvodi
najčešće kao staklena elektroda čija membrana propušta samo vodikove ione (Slika 6).
Elektrolit unutar staklene kugle mjerne elektrode je otopina kloridne kiseline u koju je
uronjena srebrna elektroda sa prevlakom od srebrnog klorida (AgCl). Ono što se želi postići
sa takvom mjernom elektrodom je da napon koji se javlja između otopine HCl i srebrne
elektrode bude mali i nepromjenjiv. Na taj način mjerna elektroda prema van ovisi samo o
naponu na polupropusnoj membrani koji je odgovor pH vrijednosti otopine, tj. različite
koncentracije vodikovih iona unutar staklene kugle (ta se koncentracija drži konstantnom)
mjerne elektrode i u uronjenoj otopini (Nernstonova jednadžba (9)). Prilikom mjerenja
koncentracija drugih iona može se razlikovati tip membrane na mjernoj elektrodi, otopina
unutar mjerne elektrode u koju je uronjena sama mjerna elektroda, no krajnji cilj ostaje isti:
učiniti napon ionski selektivne mjerne elektrode ovisan samo o koncentraciji mjerenih iona u
otopini – kvantitativno izraženom s Nernstonovom jednadžbom.

Slika 5. Osnovni mjerni sustav potenciometrijskog senzora

11-7
Mjerni pretvornici - prilog predavanjima

Slika 6. Izgled mjernih elektroda

Na drugu referentnu elektrodu su postavljeni slični zahtjevi glede konstantnosti

napona. Ona se također sastoji od vlastitog kućišta i elektrolita u koji je uronjena sama
elektroda. U slučaju pH metra to je obično elektroda sa živom i živinim kloridom (HgCl2)
(Slika 7). Zahtjev za konstantnim naponom je postavljen kako unutar same referentne
elektrode (elektrodni potencijal) tako i na mjestu dodira referentne elektrode sa tekućinom
(engl. liquid junction potencial) čiju koncentraciju iona mjerimo (Slika 5). Opet se naglašava
da će za mjerenje koncentracija drugih iona izvedba same referentne elektrode bit gotovo
sigurno drugačija, ali s istom krajnom namjerom.

Slika 7. Mjerna i referentna pH elektroda

Uz ispunjenje gore postavljenih uvjeta za mjernu i referentnu elektrodu vanjski

mjereni napon takvog galvanskog članka, odnosno njegova promjena, ovisit će samo o
koncentraciji mjerenih iona čiji se utjecaj izražava Nernstonovom jednadžbom (9). Govoreći
ponovno baš o mjerenju pH vrijednosti s ovakvim senzorima, inače jednoj od najčešćih
primjena potenciometrijskih senzora, moguće je dovesti Nenstonovu jednadžbu u oblik
direktno ovisan o pH vrijednosti otopine na sljedeći način. Mjerenje pH vrijednosti je u biti
utvrđivanje stupnja kiselosti (lužnatosti) neke vodene otopine. Kiselost (lužnatost) je određena
sa koncentracijom vodikovih H+ (OH-) iona. Neutralna otopina ima podjednaku koncentraciju
H+ i OH- iona. Konstanta disocijacije K je definirana na sljedeći način (10):

11-8
Mjerni pretvornici - prilog predavanjima

[H ]⋅ [OH ] = K
+ −
(10)
[H 2O ]
Budući da je koncentracija nedisocirane vode puno veća od koncentracije disocirane vode
(koncentracije slobodnih H+ i OH- iona) moguće je nazivnik izraza (10) smatrati konstantnim,
pa ga također staviti pod konstantu Kw koja pri 25°C iznosi 10-14 mol2dm-6(11):

[H ]⋅ [OH ] = K = 10 mol
+ −
w
−14 2
⋅ dm −6
[H ] = [OH ] = 10 mol ⋅ dm
+ − −7 −3
neutralna otopina
(11)

Proizlazi da se kisleost, tj. lužnatost otopine može odrediti koncentracijom vodikovih kationa
H+ gdje je u kiselim otopinama koncentracija velika (> 10-7), a u lužnatima mala (<10-7). Iz
praktičnih razloga se pH vrijednost otopine označava eksponentom prema (12):

pH [ ]
= − log H +
pH <7 kiselo
(12)
pH >7 lužnato
pH = 7 neutra ln o

Prijeđemo li sa prirodnog logaritma na dekadski i uz uvrštenje odgovarajućih konstanti izraz

(9) Nernstonove jednadžbe poprima konačni najavljeni oblik (13):

[ ]
E = 0.198 ⋅ ( 273 + t ) ⋅ log H + = −0.198 ⋅ ( 273 + t ) ⋅ pH (13)

Pogledamo li dvije osjetljivosti, prvu definiranu kao derivaciju po pH vrijednosti i drugu kao
derivaciju po temperaturi imamo (14):

dE
S= = 0.198 ⋅ ( 273 + t )
dpH
(14)
dE
St = = 0.198 ⋅ pH
dt

Proizlazi da se za promjenu temperature od samo 1°C napon mijenja za 0.2⋅pH [mV], pa je

potrebno uzeti u obzir i temperaturu okoline, te provesti odgovarajuću kompenzaciju.
Postoje različite izvedbe mjernih i referentnih elektroda, bilo kao svaka za sebe, bilo
kao kombinacija obje u jednom kućištu (Slika 8, Slika 9)

11-9
Mjerni pretvornici - prilog predavanjima

Slika 8. Tipičan izgled ph elektrode

Slika 9. Izvedbe mjerne, referentne i kombinirane pH elektrode

11-10
Mjerni pretvornici - prilog predavanjima

Amperometarski senzor – Clarkova elektroda

Ovakvi senzori mjere jakost struje, kroz elektrokemijsku ćeliju, uvjetovanu

koncentracijom mjerene veličine. Slično kao i svi elektrokemijski senzori ako je mjerna
elektroda presvučena biološki aktivnim materijalom tada govorimo o podgrupi kemijskih
senzora – biosenzorima. Iznesena teorijska razmatranja u dijelu o potenciometrijskim
senzorima i o redoks reakcijama na sučelju elektroda-elektrolit vrijede i ovdje. Dakle uslijed
redoks reakcije dolazi do protoka struje koja ovisi o koncentraciji mjerne veličine.
Tipičan primjer ovakvih senzora je tzv. Clarkova elektroda za mjerenje
koncentracije kisika, predstavljena još 1956. Princip mjerenja se sastoji u propuštanju kisika
iz okoline kroz polupropusnu membranu do same elektrode. Sam porast struje, uvjetovan
koncentracijom propuštenog kisika kroz membranu, je rezultat redoks reakcije u dva koraka
(15):

O 2 + 2 H 2O + 2 e − → H 2O 2 + 2 OH −
(15)
H 2 O 2 + 2 e − → 2 OH −

Slika 10. Clarkova elektroda

Slika 10 prikazuje principijelni izgled Clarkove elektrode. Mjerna elektroda predstavljena u

obliku čepa plemenitog metala (Pt) i referentna elektroda Ag-AgCl u obliku žice su uronjene
u otopinu kalijeva klorida (KCl). Struja određena prisustvom kisika iznosi (16):

11-11
Mjerni pretvornici - prilog predavanjima

4 ⋅ F ⋅ A ⋅α ⋅ D ⋅ p
I= (16)
∆x1

gdje je F Faradayeva konstanta, A površina elektrode, α konstanta membrane ovisna o

topljivosti kisika, D difuzijska konstanta membrane, p parcijalni tlak kisika i ∆x1 debljina
membrane.

Senzori vodljvosti (conductometric)

Podrazumijeva mjerenje vodljivosti elektrolita u elektrokemijskoj ćeliji. U homogenoj

elektrolitskoj otopini vodljivost elektrolita G je inverzno proporcionalan duljini segmenta
elektrolita L uzduž električnog polja, a proporcionalna površini poprečnog presjeka A
okomitog na smjer polja (17):
ρ⋅A
G= (17)
L

gdje je ρ specifična vodljivost [Ω-1cm-1] elektrolita povezana sa koncentracijom (mjerenih)

inona u otopini. Izraz koji izravno povezuje vodljivost s koncentracijom c je dan prema
Kohlarauschu:

G = G0 − β ⋅ c 0.5 (18)

gdje je β karakteristika elektrolita G0 vodljivost elektrolita uz uporabu idealnog otapala (engl.

infinite dilution). Osnovni princip provedbe praktičnih mjerenja vodljivosti elektroda je
uporabom Wheatstonova mosta gdje je jedna grana elektrolitska otopina.

PRVI BIOSENZOR

Danas jedan od najpopularnijih biosenzora je amperometarski senzor glukoze sa

kojime je u biti i počela era biosenzora. Smatra se da je povijest biosenzora, dakle dijela
kemijskih senzora, započela 1962. kao plod rada američkog znanstvenika Lelanda C. Clarka.
Clark je proučavao redukciju kisika na metalnim platinskim elektrodama. Inače, Pt elektrode
korištene za detekciju kisika se i zovu Clarkove elektrode. U toku svoga rada Clark je došao
na briljantnu ideju postaviti uz površinu platine enzime koji reagiraju sa kisikom. Očekivao je,
što se kasnije pokazalo i točnim, da će aktivnosti enzima moći pratiti promjenom
koncentracije kisika oko elektrode. Tako je na jednostavan način od 'samo' kemijskog senzora
nastao biosenzor. Konkretno odabrani enzim je tzv. glukoza oksidaza senzor (GOD).
Slika 11 daje pojednostavljeni prikaz kako GOD djeluje. Glukoza reagira sa GOD-
om i pretvara se u glukoznu kiselinu, ali pri tome ostavlja dva elektrona i dva protona –
reducirajući tako GOD. Zatim kisik otopljen u otopini reagira sa GOD-om prihvaćajući dva
protona i dva elektrona, te tvori H2O2 (vodikov peroksid), pa se tako regenerira (oksidirajući)
GOD koji je tada ponovno spreman za reakciju s glukozom. Clark je pokazao u svojim

11-12
Mjerni pretvornici - prilog predavanjima

pokusima da potrošnja kisika ovisi o količini glukoze (što je bilo prisutno više glukoze to se je
potrošilo više kisika) što se je opet detektiralo s elektrodama (alternativa je detektirati H2O2,
umjesto potrošnje kisika, budući da je sustav manje osjetljiv na promjene kisika u uzorku). Na
taj način se uspjelo povezati koncentraciju glukoze s potencijalom Clarkovih elektroda.
Komercijalizacija takvog tipa senzora je počela 70-tih godina 20. stoljeća u suradnji Clarka i
Yellow Springs Instrument Company koji su zajedno otvorili čitav niz laboratorija za daljnje
istraživanje i primjenu.

Slika 11. Princip djelovanja GOD-a

Danas već skoro tri desetljeća postoje glukometri koji rade na prikazanom principu
gdje dijabetičari sami u komforu svoga doma kontroliraju svoje stanje (papirić promjeni
boju). Osnovni razlozi relativno većeg uspjeha takvog biosenzora u odnosu na ostale su: GOD
enzim je relativno jeftin i lako dobavljiv, izuzetno temperaturno otporan, raspon koncentracije
glukoze s kojom GOD reagira optimalno se podudara s koncentracijom glukoze u ljudskoj
krvi i konačno relativno velika populacija dijabetičara koji imaju dnevne potrebe za
kontrolama.
Sama 'in vitro' primjena (vrši se ili u laboratoriju ili pacijent sam kod kuće pusti par
kapi krvi iz prsta na senzor) ovakvih senzora glukoze je daleko manje zahtjevna od 'in vivo'
primjene koja podrazumijeva kontinuirano praćenje glukoze i to od nekoliko sati pa do
nekoliko dana, pa čak i tjedana. Na putu takove primjene ispriječili su se mnogi praktični
problemi. Intuitivno prva mogućnost primjene – ubadanje igle (senzora) direktno u krvotok je
obično kratkog vijeka. Naime uz poznate rizike intravenoznog ubadanja igle, umetanjem
senzora može doći i do začepljenja krvotoka (tromboze). Rizik se smanjuje uz pomoć brojnih,
manje ili više uspješnih, istraživanja s tzv. antitromboznim materijalima. Kao mogućnost
nameće se i uporaba nekih drugih tekućina čija koncentracija glukoze je u sprezi s
koncentracijom glukoze u krvi, npr. urin ili slina. No, loša strana takvog pristupa je što se
promjene glukoze u krvi puno brže odigravaju nego u slini i urinu. Takav nedostatak može
biti i poguban ako npr. glukoza u krvi naglo padne ispod 40 mg/dl kada pacijent ima svega
nekoliko minuta do gubitka svijesti, a mjerenje glukoze u urinu/slini ne uspije na vrijeme
detektirati naglu promjenu koncentracije glukoze. Optimalnim se čini umetanje senzora u
potkožno masno tkivo (sub-Q; subkutano) koje u sebi ima dovoljno krvnih kapilara, a daleko

11-13
Mjerni pretvornici - prilog predavanjima

je manje agresivno na invazivni senzor. Sub-Q načinom su se postigli uspješni rezultati i do

tjedan dana nakon čega senzor izgubi osjetljivost ili potpuno prestane funkcionirati.

Glukometar

Praktična izvedba glukometra na temelju Clarkovih elektroda (Slika 12) se sastoji od

dvije Clarkove elektrode. Prva elektroda je presvučena enzimskim slojem (GOD), koji u
reakciji s glukozom smanjuje koncentraciju kisika koja dolazi do same elektrode i tako
smanjuje struju. Druga elektroda nema enzimskog sloja, te će dati jednaku struju kao i prva
samo kada izostane enzimska reakcija, tj. kada nema glukoze. Uranjanjem obje elektrode u
otopinu sa glukozom uslijed enzimske reakcije na prvoj elektrodi bit će detektirana različita
struja u odnosu na drugu elektrodu. Razlika je proporcionalna količini potrošenog kisika
uslijed enzimske reakcije, tj. koncentraciji glukoze

Slika 12. Glukometar izveden na osnovi Clarkovih elektroda

KEMORESISTORI
Općenito se smatra najjednostavnijim kemijskim senzorom u sklopu kojeg se mjeri
električna vodljivost (otpor) senzirajućeg sloja M osjetljivog na odgovarajući kemijski uzorak
X. Osnovna struktura takvog senzora je relativno jednostavna, Slika 13 (elektrode služe za
poboljšanje vodljivosti kod niskoprovodljivih senzirajučih slojeva – filmova). Najčešće
nanašani slojevi (filmovi) su metalni oksidi, organski kristali i u novije vrijeme vodljivi
polimeri.

11-14
Mjerni pretvornici - prilog predavanjima

Slika 13. Osnovna struktura kemoresistora

Metal-oksidni plinski senzori

Teoretske pretpostavke su postavljene 1953 kada su Brattai i Barden otkrili da

adsorpcija plina na površinu poluvodičkog materijala može prouzročiti velike promjene u
električnoj vodljivosti. Daljnja istraživanja su pokazala da se tanak sloj metalnog oksid SnO2
pod određenim uvjetima ponaša kao poluvodič n-tipa. Uslijed reakcije plina (kemijske
supstance koju želimo izmjeriti) s takvim jednim tankim slojem metalnog oksida dolazi do
promijene koncentracije broja slobodnih nositelja n, odnosno vodljivosti materijala. Ta
promjena vodljivosti se dovodi u vezu s koncentracijom mjerene veličine (plina) (19):

∆σ = µ n ⋅ e ⋅ n ∝ X r 0.5 < r < 1 (19)

Ovakva relativno jednostavna teorija s analitičkim zapisom vrijedi ako imamo vrlo tanke
slojeve nanesenog metalnog oksida. Postoji cijeli niz teorija kako zapravo dolazi do promjene
vodljivosti u metal-oksidu poluvodiču uslijed reakcije s mjerenom veličinom – plinom.
Spomenimo jednu od najjednostavnijih, koja je istovremeno i najcitiranija u literaturi. Ona se
temelji na prvotnoj adsorpciji kisika iz zraka na površinu metal-oksida poluvodiča. Ta
adsorpcija formira O-, što znači vezanje s jednim od elektrona iz poluvodiča i smanjenja
vodljivosti (uz pretpostavku n-tipa poluvodiča; većina metaloksidnih senzora i je n-tipa). Sada
takav poluvodič izložimo plinu određene koncentracije koju želimo mjeriti i neka npr. taj plin
bude vodik. Vodik će reagirati s adsorbiranim O-, te dati vodu, a prvotno vezani elektron biva
ponovno injektiran u poluvodič. Opet dolazi do promijene vodljivosti, ali ovoga puta do
povećanja. Opisane reakcije možemo izraziti i kao (20):

O2 + 2e − → 2O − (20)
H 2 + O − → H 2O + e −

Iz navedenog jasno proizlazi da veća koncentracija mjerenog plina, konkretno vodika, znači
smanjenje gustoće O- što je u direktnoj vezi s povećanjem vodljivosti.
U slučaju korištenje debljeg sloja metalnog oksida model koji objašnjava promjenu
vodljivosti je složeniji, međutim krajnji efekt dovođenja u vezu promjene vodljivosti s
koncentracijom mjerene veličine (plina) ostaje isti. Slika 14 daje tipični izgled plinskih
senzora. Slika 15 prikazuje karakterističan odziv plinskog senzora (TGS815) na razne
pliniove.

11-15
Mjerni pretvornici - prilog predavanjima

Slika 14. Tipičan izvedba plinskih senzora

Slika 15. Karakterističan odziv plinskog senzora na razne plinove

Organski plinski senzori

Imaju određene prednosti u odnosu na anorganske materijale (npr. Sn02):

a) organski materijali se mogu lakše kemijski modificirati u cilju postizanja što bolje
selektivnosti
b) osjetljiviji su na štetne plinove (polutante) i reaktivne plinove
c) tehnologija izrade je jednostavnija
d) organski materijali imaju daleko nižu radnu temperaturu (ispod 150 °C) dok su anorganski
operativni na daleko višim temperaturama (npr. SnO2 na 400 °C)
Najvažnije dvije grupe organskih materijala su organskih kristali i vodljivi polimeri. Tipičan
predstavnik organskih kristala je ftalocijanin koji je temperaturno stabilan čak do 500 °C.

11-16
Mjerni pretvornici - prilog predavanjima

Princip djelovanja je kao i kod metalnih oksida. Slika 16 pokazuje ftalocijanin bez središnjeg
metalnog iona (H2Pc). Obično se centralni vodik zamjenjuje s metalnim ionom Pb2+ ili Cu2+
ili Mg2+ za poboljšanje odziva na određene plinove. Tako je PbPc naročito osjetljiv na plin
NO2 kao što se i vidi iz iste slike. Najveća mana Pc plinskih senzora je relativno dugo vrijeme
oporavka, no zahvaljujući posebnim metodama prilikom obrade taj se nedostatak danas svodi
na minimum.

Slika 16. Primjer strukture i odziva organskog senzora

Vodljivi polimeri su otkriveni početkom 1980-tih. Prvotno su korišteni u izradi

dioda, baterija i tranzistora, a tek kasnije su prepoznati kao senzori. Vodljivi polimeri nastaju
tako što se heteroaromatski monomeri (npr. piroli, tiofeni …) podvrgavaju elektrokemijskoj
oksidaciji. Pojedina istraživanja pokazuju da im je osjetljivost i do 0.1 ppm.

KEMOKONDENZATORI
Na analogan način kao kod utjecaja na vodljivost metal oksida uslijed reakcije na
određenu kemijsku supstancu moguće je mjeriti i kapacitet metal-oksidnog filma. Promjene
kapaciteta kod kemokondenzatora su reda veličine pF i ovise o temperaturi i vlažnosti
okoline. Stoga i postoji nekoliko komercijalnih senzora vlage koji utjelovljuju tanak
polimerski film kao kondenzator. Slika 17 daje izgled komercijalnog polimerskog senzora
vlage, te njegov odziv. Tablica 3 daje njegove radne karakteristike.

11-17
Mjerni pretvornici - prilog predavanjima

Slika 17. Kapacitivni senzor vlage

Tablica 3. Tehničke karakteristike senzora vlage

Slika 18. Struktura i odziv organske kemijske senzor-diode

KEMOTRANZISTORI

MOSFET kemijski senzori

Slika 19 pokazuje strukturu MOSFET-a. Poznato je da se naponom upravljačke

elektrode (gate) utječe na vodljivost inverznog kanala (samim time i na struju uz konstantan
napon uvod-odvod), pa stoga i ne čudi da je upravljačka elektroda napravljen od metala (npr.
paladija) osjetljivog na određene plinove. Ideja o takvim senzorima se prvi puta realizira
početkom 1970-tih. Pomak napona praga upravljačke elektrode u ovisnosti od koncentracije
plina kojega se senzira - mjeri (21) iznosi:

∆VMAX
∆VT = (21)
1+ [H 2 ]

11-18
Mjerni pretvornici - prilog predavanjima

gdje je ∆VMAX maksimalni naponski pomak, a [H2] je koncentracija plina i to konkretno u

ovom primjeru vodikovog jer su senzori ovakvog tipa naročito pogodni za senziranje vodika.
Slika 19 daje tipičan odziv. S druge strane gate materijal od indija (Ir) ili platine (Pt) na
odgovarajućim temperaturama pokazuje osjetljivost na druge plinove kao što su primjerice
amonijak (NH3), sumporovodik (H2S) i etanol. Loša strana MOSFET kemijskih senzora je
relativno loša stabilnost što je glavna prepreka široj komercijalnoj primjeni. Iznimka je ionski
selektivan FET (Ion Selective FET – ISFET).

Slika 19. Osnovna struktura MOSFET-a i tipičan odziv

11-19
Mjerni pretvornici - prilog predavanjima

ISFET kemijski senzori

Slika 20. Struktura ISFET-a

ISFET (Ion Selective FET) je strukturalno gotovo jednak FET-u s tom razlikom što mu
je gate elektroda odvojena od substrata elektolitom. Slika 20 pokazuje osnovnu strukturu
ISFET-a. Sada se upravljačka elektroda može promatrati kao referentna elektroda. Sloj
metalnog-oksida (npr. silicijevog dioksida SiO2) se običava prekriti ionski selektivnom
membranom za povećanje selektivnosti ISFET-a na koncentracije različitih vrsta iona. ISFET
se u pravilu koristi kao pH senzor gdje dakle pomak prednapona (treshold voltage) sada ovisi
o koncentraciji vodikovih iona u elektrolitu. Drugim riječima, pH vrijednost otopine određuje
pomak ∆VT (22):

[ ]
∆VT = k1 + k 2 ⋅ H + = k 3 + k 4 ⋅ pH (22)

gdje su konstante k1 do k4 ovisne o temperaturi otopine. Uslijed čega zapravo dolazi do

pomaka prednapona objašnjava se na sljedeći način. Na granici otopina/SiO2 prvo dolazi do
adsorpcije iona. Primjerice, ako je pH vrijednost niska, uglavnom će biti adsorbirani protoni
(H+), a kod visoke pH vrijednosti hidroksilni ioni (OH-). Bez obzira na predznak dominatno
adsorbiranih iona njihov naboj će biti neutraliziran privlačenjem drugih iona (naboja)

11-20
Mjerni pretvornici - prilog predavanjima

suprotnoga predznaka iz tekućine. Stvara se tzv. Helmholtz-ov dvostruki sloj koji je

karakteriziran odgovarajućom potencijalnom razlikom. Ta potencijalna razlika se javlja kao
gore spomenuti naponski pomak. Slika 21 daje primjer za otopinu HNO3 gdje se za nisku pH
vrijednost dobija prikazana raspodjela naboja uz površinu oksida.

Slika 21. Raspodjela naboja za otopinu HNO3

Ovisnost pomaka prednapona u odnosu na pH vrijednost otopine dana je primjerom

(Slika 22) iz čega se vidi da se zamjenom SiO2 sa Al2O3 dobija linearniji odziv. Kao što je već
rečeno, primjena membrane osjetljive na druge katione (npr. Na+ ili K+) omogućava detekciju
ne samo pH vrijednosti otopine već i glukoze, kolesterola itd., makar treba ponovno istaknuti
da je ISFET komercijalno zastupljen najviše kao pH senzor.

11-21
Mjerni pretvornici - prilog predavanjima

Slika 22. Ovisnost pomaka prednapona u odnosu na pH vrijednost otopine

TEMPERATURNI KEMIJSKI SENZORI - thermistors

Temperaturni kemijski senzori detektiraju oslobođenu ili absorbiranu toplinu ∆E

uslijed kemijske reakcije. To uzrokuje i promjenu temperature koje se dalje može dovesti u
vezu sa toplinom i mjeriti (23):

− ∆E
∆T = (23)
Cp

gdje je Cp konstanta toplinskog kapacitete uz konstantni tlak.

Slika 23 daje sljedeći primjer temperaturnog senzora. Kemijski selektivan sloj (npr.
enzimski sloj – biosenzor) se nanese na termistor koji je smješten unutar kućišta za
sprečavanje gubitaka izmjene topline s okolinom. Izlaganjem takvog senzora mjernom uzorku
dolazi do kemijske reakcije uslijed čega oslobođena (apsorbirana) toplina je proporcionalna
promijeni temperature, detektirane s termistorom.

Slika 23. Kemijski termalni (termistor) senzor

11-22
Mjerni pretvornici - prilog predavanjima

Termistori mogu imati bilo pozitivni bilo negativni temperaturni koeficijent otpora
(TCR), te tipično pokrivaju područje temepratura od -80°C do +350°C uz otpor od 100 Ω do
1 MΩ. TCR je tipično ±5%/°C. Relativna promjena otpora R s temperaturom T se izražava
preko tzv. termistorskog koeficijenta αr (24):

1 dR
αr = ⋅ (24)
R dT

Vrlo česta primjena termistora je upravo praćenje enzimski kataliziranih kemijskih

reakcija uslijed kojih dolazi do detekcije topline koja odgovara koncentraciji mjerene veličine.
Tipičan primjer za to je mjernje glukoze praćenjem oslobođene topline uslijed enzimskih
reakcija. Tablica 4 daje pregled entalpija po molu za neke enzimski katalizirane reakcije.
Slika 24 opisuje odziv tzv. glukoznog termistora pri različitim koncentracijama H2O2. Postoje
izvedbe kemijskih temperaturnih senzora i pomoću termoparova (Seebeck efekt), odnosno
termopilea.

Slika 24. Odziv termistora glukoze

11-23
Mjerni pretvornici - prilog predavanjima

Tablica 4. Entalpije za različite enzimske slojeve

KEMIJSKI SENZORI MASE

Piezoelektrički senzori

Jedna od posljedica reakcije senzirajućeg materijala sa mjerenom veličinom je i

promjena mase. Ta, iako vrlo mala, promjena mase može biti mjerena koristeći
piezoelektrički ili Surface Acoustic Wave (SAW) senzor. Kemijski piezoelektrički senzori
imaju relativno veliku osjetljivost u odnosu na neke druge kemijske senzore, dok im je
nedostatak što im je radna temperatura relativno niska (<50°C), te su vrlo nestabilni kod
uporabe visoko temperaturnih metalnih oksida.
Kod piezoelektričkog senzora (kristala) se promjena mase ∆m detektira promjenom
frekvencije titranja kristala ∆f (25):

1 ∆m
∆f = ⋅ f 02 ⋅ (25)
ρm ⋅ k f A

gdje je A površina kristala, ρm gustoća senzirajućeg filma postavljenog na kristal, a kf je

frekvencijska konstanta. Dakle, postavljanjem kemijski osjetljivog materijala na površinu
kristala dobijamo kemijski senzor koji senzira promjenu mase (frekvencije) uzrokovanu
reakcijom senzirajućeg filma s mjerenom veličinom.

SAW senzori

Kao i kemijski piezoelektrički senzor mase, tako i kristal SAW senzor može biti
presvučen tankim senzirajućim filmom koji reagira s mjerenom veličinom i tako postati
kemijski senzor mase. Razlika između piezoelektričkog senzora i SAW senzora je u tome što
kod SAW senzora zvučni val putuje uzduž površine. Temeljni princip rada glasi: odašiljač
generira zvučne valove, koji preko linije za kašnjenje putuju do prijemnika. Interesantna
informacija na strani prijemnika je fazni pomak (frekvencijski pomak) između odaslanih i

11-24
Mjerni pretvornici - prilog predavanjima

pristiglih valova koji se može učiniti proporcionalnim izlaznom naponu. Bilo kakva promjena
mase utječe na akustičku brzinu, a time modulira i fazni (frekvencijski) pomak. Kod
kemijskog senzora ta promjena mase je posljedica absorpcije/desorpcije senzirajućeg
materijala i mjerne veličine. Analitički izraz za gore rečeno glasi (26):

∆f = ( k1 + k 2 ) ⋅ f 02 ⋅ ∆ ( ρ m ⋅ d ) (26)

gdje je ∆(ρmd) promjena mase po jedinici duljine, d je debljina senzirajućeg materijala, k1 i k2

su konstante materijala.
Usporedba SAW senzora s piezolektričnima otkriva da SAW rade na višim
frekvencijama (~GHz na prema ~10MHz) što ima za posljedicu veću rezoluciju mase. Pored
toga SAW senzori mogu biti manjih dimenzija (za istu osjetljivost), pa su stoga i jeftiniji dok
su glavni nedostatci SAW senzora loša vremenska stabilnost (long-term), ovisnost o
temperaturi i osjetljivost na vlagu. Slika 25 pokazuje odziv SAW senzora sa Pc filmom na
koncentraciju NO2 i to na dvije različite temperature (ovisnost o temperaturi).

Slika 25. Odziv SAW senzora s Pc filmom na dvije različite temperature

OPTIČKI SENZORI
Podrazumijevaju mjerenje promjene optičkih karakteristika (apsorpcija, emisija,
polarizacija, indeks loma) određenog dijela spektra svijetla. Princip rada se sastoji u prolasku
svjetlosti određene valne duljine kroz mjernu veličinu uslijed čega dolazi do promjena nekih
od optičkih karakteristika svjetlosti (apsorpcija, emisija, polarizacija, indeks loma). Sami
teorijski pristup se najčešće može podijeliti na dvije metode: direktnu i indirektnu (engl.
competetive binding). Kod direktne metode povezuju se mjerene veličine i senzirajući
materijali u parove i/ili nusprodukte koji su dalje odgovorni za promjenu neke od optičkih
karakteristika. S druge strane indirektnu metodu opisuje postojanje tzv. analognih molekula
koje već prije izlaganja mjernoj veličini tvore parove sa senzirajućim materijalom. Sada kada
se senzor izloži stvarnoj mjernoj veličini dolazi do pucanja parova analogne
molekule/senzirajući materijal i na mjesto analognih molekula dolazi mjerna veličina. To

11-25
Mjerni pretvornici - prilog predavanjima

dalje znači da porast slobodnih analognih molekula, koje su kao takve izložene svjetlu
određene valne duljine, mijenja optičke karakteristike svjetla (Slika 26). U veličini tih
promjena se nalazi informacija o koncentracije stvarne mjerne veličine jer je ona direktno
odgovorna za stvaranje slobodnih analognih molekula.

Slika 26. Optički senzor - indirektna metoda

Slika 27 prikazuje primjer optičke detekcije CO2 pomoću fotootpornika. Izvor infra-
crvenog svjetla obasjava dva fotootpornika koji su dio Wheatsonovog mosta. Infracrvenom
izvoru svjetlosti se na putu jednom od fotootpornika ispriječi CO2 određene koncentracije.
Dolazi do apsorpcije i uslijed različitog intenziteta svjetla pristiglog na fotootpornike javlja se
razgođenje mosta čiji napon je proporcionalan količini apsorbirane svjetlosti – koncentraciji
CO2.

11-26
Mjerni pretvornici - prilog predavanjima

Slika 27. Optička detekcija CO2

Spomenimo da se CO2 u tekućinama može mjeriti s pH elektrodom gdje CO2 difundirajući

kroz membranu mijenja pH vrijednost otopine proporcionalno svojoj koncentraciji (Slika 28).

Slika 28. Detekcija CO2 pomoću pH metra

Optički senzori nude određene prednosti u odnosu na elektrokemijske senzore: nije

potrebna referentna elektroda (iako se gotovo uvijek koristi tzv. referentni nivo svjetlosti),
optički kablovi su imuni na električki šum, već im eventualno može smetati svjetlost okoline,
moguće je provesti višestruko mjerenje mjereći više veličina na različitim valnim duljinama
itd. Mana im je relativno usko područje linearnosti (dva reda veličine koncentracije) u odnosu
na elektrokemijske senzore.

11-27
Mjerni pretvornici - prilog predavanjima

PRIMJENE KEMIJSKIH SENZORA

Trgovina kemijskim senzorima je značajna, međutim još uvijek zaostaje za ostalim
vrstama senzora. Najvažnija područja primjene obuhvaćaju gotovo sve aspekte čovjekovog
življenja (Tablica 5). Dva područja koja postaju sve značajnija su praćenje čistoće zraka, vode
i općenito kvalitete života, te neposredno korištenje za medicinske potrebe. Oba područja su
zahtjevna po pitanju uporabe sofisticiranih senzora i procesiranja podataka.

Tablica 5. Područja primjene

Tablica 6 pokazuje trgovinu kemijskih senzora samo za ta dva područja iz čega je očit
enorman porast biosenzora i to s naglaskom u medicini. Biosenzori za mjerenje glukoze kod
dijabetičara su po mnogima komercijalno daleko najzastupljeniji biosenzori. Jedan od najjačih
razloga u prilog tome je relativno veliki broj ljudi (dijabetičara) koji nužno moraju kontrolirati
glukozu nekoliko puta dnevno. Nasuprot tome senzor, koji bi npr. kontrolirao kolesterol u
krvi niti izdaleka nema sličan broj potencijalnih korisnika.
Ponekad je mjerenje kemijskim senzorom (biosenzorom) u nekom pogledu
inferiornije od klasične metode, pa makar se ona i tradicionalno sastojala od uzimanja uzorka,
nošenja istog u laboratorij, pripremanja uzorka za analizu, korištenja skupog, složenog i
nezgrapnog instrumentarija, višednevnog čekanja na rezultate. Ipak, u većini slučajeva
prevagnu glavne pogodnosti kemijskih (biosenzora) senzora: mogućnost mjerenja na licu
mjesta (engl. point of care monitoring), česta mogućnost uporabe čak i od laika na
konkretnom području bez složene pripreme uzoraka za analizu, praktički istovremena
raspoloživost mjernih rezultata što omogućava promptno donošenje odluka itd. Zbog toga i ne
čudi sve veća uporaba kemijskih senzora kod zaštite okoliša od onečišćenja, analize kvalitete
poljoprivrednog zemljišta, kontrole jela i pića…
Najveći mogući problemi vezani uz kemijske senzore su sterilizacija, kontaminacija
i ponekad cijena. Sterilizacija je skoro uvijek nužna kod 'in situ' uporabe, te neminovno dolazi
do promjena pojedinih karakteristika senzora što dalje znači odstupanje od originalne
kalibracije senzora, sa svim potencijalnim posljedicama. Kod kontaminacije se podrazumijeva
opasnost da korišteni biološki materijal/kemikalije tijekom vremena ne procure i dođu u dodir
s okolinom (ljudsko tkivo). Cijena proizvodnje pojedinih senzora, koliko god oni bili tehnički
besprijekorni i primamljivi, vrlo teško ili nikako ne opravdava tržišnu isplativost, pa su takvi
senzori vrlo skupi ili se serijski uopće ne proizvode.

11-28
Mjerni pretvornici - prilog predavanjima

Tablica 6. Trgovina kemijskim senzorima

11-29