Vous êtes sur la page 1sur 47

UMJETNOST 19.

STOLJEĆA
*** PRAVCI – IMENA – DJELA ***
***
I. - OPĆI DIO
18. st.

Giovanni Battista PIRANESI (1720. – 1778.)


Arhitekt školovan u Veneciji.
1740. seli u Rim i tu projektira crkvu sta Maria del Priorato, 1765. u duhu Palladijeva klasiciz.
U grafici evocira antički Rim: Rimske starine, 1756.
Smatrao je da je grčku umjetnost, koju je slavio Winckelmann, rimska nadmašila sjajem i
uzvišenošću.
Radi i grafike baroknih spomenika (Vedute Rima), kao i fantastičnih prostora (Tamnice).
Radi i nacrte za crkve, interijere i proizvode umjetničkog obrta

Johann Joachim Winckelmann (1717. – Trst 1768.)


Prvi je ustanovio razliku između grčke, grčko-rimske i rims. umjetnosti, te prepoznao kopije!
Prvi je definirao uzlet i pad antičke umjetnosti.
Jedan je od utemeljitelja znanstvene arheologije, i prvi koji je primjenjivao šire kategorije
stila. Mnogi ga smatraju ocem povijesti umjetnosti.
Njegova Povijest antičke umjetnosti, objavljena 1764. bila je jedna od prvih knjiga na
njemačkom, koja je postala klasikom europske literature.
1751. dolazi u Rim.
1754. prelazi na katolicizam, čime mu se otvaraju vrata papinske biblioteke.
Goethe je smatrao da je Winckelmann bio poganin.
Slikar Anton Raphael Mengs (1728. – 79.) s kojim je u početku u Rimu živio, bio je W. medij
kojim je on širio svoje ideje Europom jer je Mengs smatran najvećim slikarom tog vremena.
U Rimu upoznaje i Škota Roberta Adama (vidjeti ovdje str. 26), koji kasnije postaje vodeći
neoklasicistički arhitekt.
1758. posjećuje Napulj, Pestum, te Pompeje i Herkulanum, koje se upravo tad iskopava.
(Kao i Lorraine), smatra da pravi umjetnik mora stvarati idealne tipove, služeći se
zapažanjima iz prirode.
Ubijen je u Trstu od lopova koji mu je htio ukrasti medalje kojima ga je nagradila Marija
Terezija.

KLASICIZAM (1760. – 1830.)


Počinje kao reakcija na nemir rokokoa, traženjem smirenosti, sklada i ozbiljnosti koji
je ostvaren u antici.
U arhitekturi: primjena likovnih elemenata antike: stupovi, profilacije, ornamenti
U slikarstvu: antičke teme, precizan crtež, plastična, jasna kompozicija
U skulpturi: mirnoća stava, jednostavni obrisi i modelacija

1
Jacques Louis David (1748.- 1825.)
Glavni je predstavnik klasicizma u Francuskoj!
Prvi radovi mu imaju još baroknog štiha, njegov učitelj traži oslon na antiku.
D. rane slike iz 1770.-tih proizlaze iz antičkih tema: utjecaj Winckelmanna, te groznice oko
otkrića Pompeja i Herkulanuma.
1775. s učiteljem Josephom Mariom Wienom odlazi u Rim gdje studira antičku slulpturu.
Između 1779. i 84. u Parizu na temelju rimskih iskustava razvija nov način konstruiranja
slike: Zakletva Horacija iz 1784. najznačajnije je djelo ranog klasicizma. Slika predstavlja
zakletvu triju braće na borbu na smrt protiv stanovnika Albe Longe, tj. lojalnost državi i za 5
godina proriče francusku revoluciju. Novitet je moralizirajući patos koji dominira slikom.
Formalno, slika je antički reljef prenesen na platno. Osobito je karakteristično hladno svjetlo.
Crtež je jasan, precizan i dominantan. Tu je i klasicistička idealizacija ljudskog lika.
Vjera u razum rezultira strogošću općeg dojma.
Novi stil je stvoren, i dolazi do izražaja u djelima nastalim uoči revolucije:
Sokratova smrt, 1787.
U doba revolucije David je Jakobinac i komentira sadašnjost:
Mrtvi Marat (1793.) – oštro svjetlo reminiscira Caravaggia.
U tamnici u kojoj je bio 6 mjeseci nakon poraza Robespiera, radi skice za Otmicu
Sabinjanki, koju realizira 1799.
Za njega su njegove slike manifesti: protesti i glorifikacije.
One poistovjećuju lijepo i istinito.
U njima je potpuno potisnuto „slikarsko“, negira se boja kao element mašte i kompozicije.
Dolaskom Napoleona postaje Bonapartist, te 1805. slika Krunjenje Napoleona. (dog. 1804.)
Postaje Napoleonov dvorski slikar.
Još 1800. slika Napoleon prelazi prolaz St Bernard (u dnu slike piše Napoleon, Hanibal)
1800. slika i ležeći portret Madame Recamier, žene pariškog bankara.
Jedini pejzaž mu je Luksemburški vrt iz 1794.
Nakon pada Napoleona 1814., emigrira u Bruxelles.
Utječe na: Gerarda, Grosa, Ingersa… itd.

Francois – Pascal Gerard (1770. – 1837.)


Formirao se u Davidovu atelieru, no D. način omekšava delikatnošću i intelektualnošću.
Portret Madame Recamier, 1802. !
Suvremena publika više je voljela njegovu pristupačnost od davidove hladnoće.
Radi niz portreta: Napoleon u nercu, Josephine, itd.
Povijesna kompozicija: Ulazak Henrika IV u Pariz, alegorijski slavi povratak Burbona na
prijestolje, tu prikazuje pripadnike svih staleža. Uzor je ista tema od Rubensa.

Antoine-Jean Gross (1771. – 1835.)


Zauzima posebno mjesto u krugu Davidovih učenika.
Započeo s Davidom raditi od 14 god.: David ga je kao baruna spasio giljotine.
Živio vrlo teško sve do 1796. kad slika Napoleon kod Arcole, kojom je postigao uspjeh i
Napoleonovu naklonost. Postaje jedan od glavnih slikara Carstva.
Napoleon kod Eylaua (1808.) primjer je slike bitke koje su postale njegovom specijalnošću.
Te slike nemaju više svečanu klasicističku mirnoću, a bogati kolorit najavljuje romantizam.
Podcjenjivan i kritiziran, počinio je samoubojstvo.
Madame Recamier – HAZU, cca 1825.

2
Pierre – Paul Prudhon (1758. – 1823.)
Bio je suvremenik klasicista, ali ne i klasicist.
Njegov svijet je također idealiziran, no to je svijet romantizma.
Za sliku Pravda i Osveta progone Zločin, za Palaču Pravde u Parizu, Napoleon ga je
odlikovao legijom časti. Svjetlo na slici joj daje misterioznost; riječ je o elem. baroka.

Jean-Auguste-Dominique Ingers (1780. – 1867.)


Ingres je bio zadnji od velikih francuskih klasicista.
Otac mu je bio kipar i arhitekt. Učio je kod J. L. Davida, ali ne slijedi učitelja!
U Rimu boravi 1806. – 20., kao stipendist, i udaljuje se od Davidove manire, a približava se
Rafaelu i grčkoj antici, a ne rimskoj. Nov je i njegov tretman boje.
Na svjetskoj izložbi 1855. izlaže 68 slika i doživljava golem uspjeh
Dolazi do mirenja Ingersa i Delacroixa nakon sukoba 20-tih godina o postulatima
akademizma i pokreta romantika (odnos boje i crteža).
Ingers po svojem čistom i besprijekornom crtežu predstavlja suprotnost Delacroixovu zanosu
i razbuktalom koloritu. Njegovo je načelo: „Nema velikog crtača koji ne bi našao točnu boju
koja odgovara njegovom crtežu.“
Boja ima podređenu ulogu u odnosu na crtež. Sivu boju smatra odlučujućim faktorom slike.
Dominacija crteža je idealistički element u Ingresovoj umjetnosti i samo po tome je ona
klasicistička.
Homerova apoteoza iz 1827. slikana je kao stropna slika za Louvre.
Među prikazanima su i Mozart, Rafael, Dante, Shakespeare.
Odličan je portretist: Madame de Senonnes, 1814.
Njegovi aktovi pokazuju da premda je vođa klasicista, on je u biti romantik:
Kupačica, 1808.
Odaliska, 1814.
Turska kupelj, 1863. u dobi od 84 godine

KLASICIZAM U NJEMAČKOJ I AUSTRIJI


Mengs i Carstens u cijelosti pripadaju 18. st., pa bi proučavanje klasicizma trebalo
počinjati zapravo s njima, a ne francuskim klasicistima. Oni su svakako prethodnica, ali im u
izrazu nedostaje snaga Davidove škole. Utjecaj Mengsa je bio vrlo jak, ali se izgubio brzo
nakon njegove smrti.

Anton Raphael Mengs (1728. – 79.)


Prvi je njemački klasicistički slikar. Bio je eklektik, i više teoretičar, protivnik baroka,
pseudoklasicist. Za njegov rad i filozofiju bilo je važno otkriće rimskih starina. Proučava
Pompeje i Herkulanum. U Rimu surađuje s Winckelmannom. I on prelazi na katoličanstvo.
Kao sin slikara, M. postaje dvorskim slikarom na saskom dvoru u Dresdenu sa 17
godina.
Parnas iz 1761. u Villa Albani u Rimu. Kompozicija je rađena u duhu visoke renesanse.
Njezina glavna slabost je nedostatna kvaliteta linije.
Na puno višoj razini su njegovi portreti, premda uglavnom sračunati na pozu i efekt.

3
Asmus Jakob Carstens (1754. – 98.)
Bio je ispred svojeg vremena, što je uzrokovalo njegovu osobnu tragediju.
Bio je sin mlinara, te je proveo djetinjstvo u siromaštvu (kao i Winckelmann). Studirao je na
akademiji u Kopenhagenu.
Od 1790. profesor je na akademiji u Berlinu, te dobiva stipendiju za Rim. Napada akademiju
kao tiransku i materijalističku organizaciju. Izražavao je distancu prema onom što se može
naučiti rutinskim radom. Dobiva otkaz, i do kraja života živi u Rimu, za novac radi portrete.
Djela su mu kreacije po unutarnjim zakonima dok su klasicisti obično radili hibride razuma i
tehničke vještine.
Noć i njezina djeca San i Smrt, 1795.

Joseph Anton Koch (1768. – 39.)


Najvažniji pejzažist klasicizma! Bio je impresioniran Alpama – iz Tirola je.
U Rimu druguje s Thorvaldsenom i Carstensom.
Ugleda se na Poussina i Lorrainea, radi tzv. herojske pejzaže.
Njegovi kasni pejzaži su bliži Nazarencima nego klasicistima: npr: Herojski pejzaž s dugom.

Gottleib Schink (1776. – 1812.)


Portret gđe von Cotta (1802.) predstavlja remek-djelo njemačkog klasicizma u portretnom
slikarstvu.

AUSTRIJA

Friedrich Heinrich Fuger /Figer/ (1751. – 1818.)

Vodeća osoba austrijskog slikarstva. Kombinacija kasnog baroka i klasicizma.


U Rimu bio u kontaktu s Davidom i Mengsom.
Odličan portretist, poznat po zlatno-smeđem sfumatu.

Peter Kraft (1780. – 1856.)

Prvi i najvažniji austrijski slikar koji je u potpunosti klasicist.


Bio Davidov učenik u Parizu, a u Beču Figerov.
Gl. djelo su mu 3 velike zidne slike u Hofburgu: Car Franjo se vraća s potpisivanja
mirovnog sporazuma 1809.

4
SLIKARSTVO PEJZAŽA TIJEKOM KLASICIZMA
Pejzaž nije bio tema koja je privlačila klasiciste. Ideje su uglavnom bile prikazivane uz
pomoć ljudskih figura.

Joseph Anton Koch (1768. – 1859.)


Rođen je u Tirolu, a 1795. odlazi u Rim i tu ostaje. Fasciniran je Alpama i to se osjeća u
cijelom njegovom opusu.
Macbeth i vještice, 1835.
Figure su relativno male, a dominira olujni pejzaž; herojski pejzaž prožet poezijom.
Figure još dakle postoje, pejzaž nije posve samostalan genre.
Većina Kochovih pejzaža sastoji se od više zona, a svaka od tih zona od detalja s visokim
stupnjem samostalnosti, pa nema fokusne točke:
Vodopad Schmadribach, 1822.
Svjetlo je hladno i jasno.
Herojski pejzaž s dugom, 1805.
U klasicizmu su dakle glavni slikarski motiv planine, jer klasiciste ne zanima slikarsko, nego
skulpturalno, tj. arhitektonska vrijednost prirode.

Jackob Philipp Hackert (1737. – 1807.)


Pejzaži mu proizlaze iz „vedute“.
Pejzaži su mu suprotni herojskoj uzvišenosti Kochovih pejzaža.
Blizak je Lorraineu.
Bio je dvorski slikar napuljskoga kralja, pa slika i erupciju Vezuva.

Johann Wolfgang von Goethe (1749. – 1832.)


Značajno je spomenuti njegov slikarski rad zbog emocionalnog pristupa prirodi što je u tom
periodu izolirana pojava.

Wilhelm von Kobell (1766. – 1855.)


Veći dio života je proveo u Münchenu.
Naročit je njegov interes za svjetlost. U njegovim slikama nalazimo hladno, jasno sunčevo
svjetlo. Vjerojatno je to uticaj francuskih klasicista.
Lovac na planinskom pašnjaku: tema je već bidermajerska, no kompozicija i linija su
klasicističke.
Opsada Kosela, 1808.- vojska je sitna, dominira pejzaž.

5
ROMANTIZAM

R. je razdoblje u Europskoj umjetnosti prve polovine 19. stoljeća. Termin potječe od


franc. riječi „roman“ koja sredinom 18. st. postaje sinonim za slikovito. Romantično postaje
sinonim za antiracionalno, antiklasično i antiklasicistično.
Romantizmu je zajedničko:
- dominacija osjećaja i imaginacije nad razumskim poimanjem
- nostalgija, depresivne krize, rana smrt
- dubok osjećaj za prirodu
- religioznost usmjerena prema misticizmu
- naglašeni individualizam
- traženje osobne slobode za umjetnika i slobodu njegova stvaranja
- nacionalizam
- inspiriranje bijegom u prošlost, u srednji vijek ili utopiju, orijentalizam ili egoizam ili
nepostojeću idilu ladanjskog života
- estetiku slikarstva romantizma formulirao je Stendhal u Historiji talijanskog slikarstva
u kojoj naglašava razliku između klasičnog ideala lijepog i novog shvaćanja koje traži
unutarnju živost i izražajnost, neposrednu senzibilnost, slobodu kompozicije, snažnu
boju dopunjenu igrom svjetla i sjene
- pejzaž se afirmira kao samostalna tema, bez uklapanja figura
- mogućnost izražavanja karakterističnog, grotesknog, pa i ružnog pogoduje razvitku
karikature
- naročito se njeguje akvarel

NJEMAČKI ROMANTIZAM I NAZARENCI


Goethe: Klasično je zdravo, romantično je bolesno.
Predromantični pokret „Surm und Drang“ buntovan je i revolucionaran Herder, Goethe,
Schiller. Herder: „Povijest je postupno napredovanje čovjeka ka punom humanitetu.“

Caspar David Friedrich (1774. – 1840.)


Rođen na Baltiku!
Od 1817. profesor na Umjetničkoj akademiji u Dresdenu, koji je tih godina bio centar
Romantizma.
Friedrich je jedna od najvažnijih pojava u razvoju njemačkog slikarstva s početka 19. st.
On je najznamenitiji pejzažist romantizma.
Glavni element u njegovoj umjetnosti je kontemplativnost prirode.
U njegovu pejzažu vlada beskrajnost i daljina koja se rasplinjuje. Taj pejzaž ne daje čovjeku
uporište, već je cilj gledanja. Prevladavaju zagasite, smeđi i sivi tonovi.
Svim pejzažima je zajednički osjećaj tuge i neka nelagodna mirnoća prirode.
Lutalica pred morem magle, 1818.
Groblje i opatija pod snijegom, 1819.
Brodolom Nade, 1824.
Mjesečina nad morem (korica), 1823.
Jak osjećaj prolaznosti ljudskog života.

Prijateljuje s Rungeom. Pod njihovim utjecajem su Carus, Kersting i Dahl.

6
Johann Christian Clausen Dahl (1774. – 1840.)
Rođenjem Norvežanin, uglavnom je živio u Dresdenu.
Svojim interesom za svjetlo odvaja se od Friedricha i osniva naturalističko pejzažno
slikarstvo. Dosta učio i od Nizozemaca 17. st.
Studija oblaka, 1825.

Georg Friedrich Kersting (1785. – 1847.)


Studirao je u Kopenhagenu, a od 1808. živi u Dresdenu.
Blizak je Friedrichov prijatelj. Nije bio pejzažist već slikar interijera.
Muškarac čita kraj svjetiljke, 1814.
Intimnost skromne sobe je bidermajerska, a perceptiblna tišina i hladnoća sobe su
romantičarski elementi.

Philipp Otto Runge (1777. – 1810.)


Friedrich je najznačajniji pejzažist, a Runge najznačajniji slikar likova romantizma.
Studira u Kopenhagenu i Dresdenu, gdje upoznaje Friedricha.
Portreti su mu realistični ali mistično osvjetljenje ih svrstava u poetiku romantizma.
U likovima često prikazuje grotesknost: Umjetnikovi roditelji i djeca, 1806.
Začetnik je romantizma ne samo svojim slikarstvom, nego i kao pisac teoretičar koji se bavio
izučavanjem boja.
4 doba dana: Jutro, Podne, Večer, Noć, 1808. – 09.

NAZARENCI
Ujedinjenje pejzaža i lika izvela je naredna generacija romantičara, koja je oformila grupu
Nazarenci. CILJ IM JE BIO OŽIVLJAVANJE KRŠĆANSKE UMJETNOSTI.
To je bilo religiozno umjetničko bratstvo koje su pod imenom Lukasbund po uzoru na
srednjevjekovne bratovštine u Beču osnovali slikari Friedrich Overbeck i Franz Pforr, a zatim
1810. u Rimu, gdje se u samostanu Sv. Izidora oko njih okupljaju i drugi njemački slikari:
Peter Cornelius, J. Anton Koch i dr.
U umjetnosti Nazarenaca romantički je upravo faktor religioznosti.
Uzore nalaze u Rafaelu, ranoj renesansi, Düreru.
Usmjereni su prvenstveno na linearne vrijednosti crteža, a kolorit im je blijed i neizražajan.

Franz Pforr (1788. – 1812.)


Okrenuo se staroj njemačkoj umjetnosti, za teme traži prizore iz srednjevjekovne povijest i
legende.
Rudolf Habzburški i svećenik, 1809.
Zanemarivanje geometrijske perspektive stvorilo je atmosferu bajke.

Johann Friedrich Overbeck (1789. – 1869.) - !!! ĐAKOVO !!! + V. Karas kod njega učio!
Za njega je osnovni uzor umjetnost Rafaela. (i naslikao majku koja pol. Mojsija na ob rijeke)
Trijumf religije u umjetnostima iz 1840. njegov je manifest.
Studirao je u Beču pod Figerom, koji je učio pod J. L. Davidom.
Po Strossmayerovoj narudžbi za Đakovo napravio 14 kartona: čvrst crtež zatvorenih kontura,
difuzno svjetlo, idealizirane figure, pejzaž u pozadini.

7
Ferdinand Olivier (1785. – 1841.)
Glavni pejzažist Nazarenaca, nikad nije bio u Italiji. Boravi u Dresdenu i Beču.
Groblje Sv. Petra u Salzburgu, litografija, 1818. - 1822.
Jasna jednostavnost, bliska idealu srednjevjekovne jednostavnosti.

Peter von Cornelius (1783. – 1867.)


Stoji ispred ostalih nazarenaca, skupa s Kochom.
Važan uzor su mu Dürerove grafike.
Njegovo rano djelo: 12 ilustracija za Goetheovog fausta i za Nibelunge.
Narudžba za freske u Gliptoteci u Münchenu skrenula ga je ka klasicizmu.

FRANCISCO DE GOYA Y LUCIENTES (1746. – 1828.)


Premda je suvremenik klasicista, Goyina je umjetnost antiteza njihovoj umjetnosti.
Ona vuče korijene iz predaje kasnoga baroka. U njoj je često presudan demonski element koji
ne pristaje klasicističkoj racionalnosti. Demonsko i snage zla Goya ne koristi kao moralno
posmatranu suprotnost dobra, već ja kao Bosch, Brueghel i Shakespeare bio privučen
činjenicom postojanja radikalnog zla u ljudskoj prirodi. O tome svjedoče tri ciklusa njegovih
bakropisa.
Već sa 14 god., 1760. radi u ateljeu. U više nevrata mora bježati radi tuča i ljubavnih
avantura.
1772. u 26. godini izvodi ciklus fresaka iz života Marijina.
U 2. pol 1770-tih radi na slikama za kraljevsku manufakturu tapeta kojom rukovodi Mengs!
Goyini kartoni su neusporedivo kvalitetniji od izvedenih tapiserija.
1777. – Suncobran – osjeća se gracioznost rokokoa.
1788. – postaje dvorski slikar. U njegovom stvaralaštvu raste kritički odnos prema stvarnosti:
s jedne strane lagodan život dvora, a s druge upropaštene seljake.
1794. – Ludnica u Saragossi.
Caprichos / Hirovi (1799.) – Goyina je genijalna satira na feudalnu Španjolsku.
80. listova. Na početku je Goyin izmučen autoportret.
53. list – Kakav zlatan kljun - papagaj propovijeda s propovjedaonice
Brojni snoliki demoni, čudovišna bića, često spajaju odlike čovjeka, zvijeri i ptice.
Ipak, čak i u najčudesnijim likovima osjeća se istinsko shvaćanje stvarnosti,
poznavanje realnog svijeta.
Goya je posvetio Caprichose kralju Karlu IV, čime ih je zaštitio od Inkvizicije.

Godine 1800. slika portrete kraljevske obitelji, odlično psihološki okarakterizirani, razgolićeni
1805. obučena i gola maja tj ljepotica. Vjerojatno ljubavnica prvog ministra vlade, koji je bio
prvi vlasnik obje slike.

2. svibnja 1808. - Ustanak


3. svibnja 1808. (Strijeljanje pobunjenika)
Strahote rata (1810. – 13.) izdane su tek 1863. tj. 50 godina kasnije.
Goya je prikazao gnjev naroda koji se brani, rat kao nacionalnu tragediju.
43. list - Ja sam to vidio – uznemirena gomila bježi od nekog užasa
Izmasakrirani ljudi, strijeljanja, grozote (sasječeni na drveću) mučenja.

8
Nakon odlaska Napoleonova brata Josepha Bonapartea s prijestolja, vraća se Fernando
VII., koji vraća Inkviziciju i Jezuite. Stoga Goya u drugom dijeli Strahota prikazuje povratak
tiranije: 71. list: Protiv općeg dobra. – Inkvizitor s ušima krilima šišmiša
Los proverbios, iz istog vremena kao Crne slike (1819.-23. Saturn, Veliki Jarac, Hodočašće Sv. Izidoru)
Vještice na grani,
Lik koji drži 2 odsječene glave

Goya se kao i Rembrandt koristi igrom svjetla i sjene da bi prikazao čovjekovo psihičko
stanje. Odnos prema demonskom približava ga k romantizmu. Od Velazqueza baštini
eleganciju, delikatnost, psihološke analize, grotesku.
Inkvizitorski sud, 1812. – 1819.
Rano obolio od sifilisa i oglušio.
1824. odlazi razočaran u Bordeaux i tu 1828. umire.

ROMANTIZAM U FRANCUSKOJ
Romantizam pobijedio klasicizam tek oko 1830.
Theodore Gericault (1790. – 1824.)
Preteča je romantizma, vremenski i stilski između Davida i Delacroixa.
1819. vrativši se u Pariz iz Rima slika Splav Meduze.
Za tu sliku načinio je brojne studije utopljenika i bolesnika.
Slika sadrži klasicističke elemente (Menelaj i Patroklo) i romantičarski patos.
Formalno slika spaja baroknu dijagonalu i klasicističku piramidu.
Izlaganje slike na Salonu 1819. značilo je službenu afirmaciju romantizma.
Gericault radi i niz realističkih portreta: Luda zavidnica, Kleptoman
Za G. je konj simbol vitalne snage: Oficir konjičke garde, Konjske trke u Rimu
Strast za konjima uzrokovala je i njegovu ranu smrt.

Eugene Delacroix (1798. – 1863.)


U Louvreu kopira djela renesansnih majstora i Rubensa.
Pod dojmom G. Splava Meruze, slika prijelomno djelo Dante i Vergilije u Paklu, 1822.
Ta je slika izložena na Salonu 1822. i u njoj je već jasno izražen romantizam kao novi pravac.
1824. D. slika Pokolj na Hiosu, djelo koje je literarno inspirirano kao i Danie i V. u Paklu.
4 dana prije otvorenja Salona, D. povlači sliku i znatne dijelove korigira pod utjecajem
Constableove izložbe u Parizu.
Podređivao je liniju i formu boji, iako je bio jedan od najboljih crtača svoga vremena, što
dokazuju serije litografija – ilustracija za Goethea / Fausta (1827.) vidi str. 164.
U vrijeme revolucije 1830. u patriotskom zanosu slika Sloboda predvodi narod, 1830.
1832. posjećuje Sevilju i Alžir. Taj kratak boravak u kraju egzotičnih nošnji, faune i pejzaža,
fiksiran u njegovim skicama, bio je za cijelog njegova života nepresušno vrelo inspiracije.

Alžirske žene, 1834. inspirira mnoge kasnije slikare od Renoira do Matissea.


Borba konja u štali, 1860.
Lov na lavove, 1860., inspirirano Rubensom
Istjerivanje Heliodora iz Hrama, 1861., u crkvi Saint Suplice
Autoportret
Portret Chopina

9
PEJZAŽNO SLIKARSTVO FRANCUSKOG ROMANTIZMA
Tijekom prve polovice 19. st. pejzažno slikarstvo u Francuskoj ekvilibrira između
njemačkog i engleskog, a kasnije je pod utjecajem samo engleskog pejz. slikarstva.

Engleskom utjecaju doprinosi i Richard Parkes Bonington (1801. – 28.). Prenio je pejzažni
akvarel u Francusku. Divi mu se Delacroix i utječe na barbizonce.
Park Versilles, 1826.

Charles Meryon – sin engleskog doktora i pariške balerine, brojne vedute Pariza,
labirintolike, grad napunjen ljudima – kukcima.

BARBIZONCI
Barbizonska škola je dobila ime po selu Barbizonu kraj Fontembloa, blizu Pariza,
gdje je djelovala skupina slikara koja je osnovala nov pokret pejzažne umjetnosti, umjetnost
„intimnog pejzaža“.
Barbizonci su značajni zbog svojeg slikanja pod vedrim nebom – PLENER - što
doživljava svoj vrhunac u impresionizmu.
B. škola je nastala kao reakcija protiv akademizma. Na njih značajno utječu Lorraine,
Poussin i engleski pejzažisti svojim neposrednim, u prirodi ostvarenim pejzažima.
Ipak, paleta barbizonaca još je zagasita, slična paleti Nizozemaca 17. st. (Hobbema,
Cuyp, Ruisdael, van der Velde).
OSNIVAČ ŠKOLE JE Theodore Rousseau (1812. – 1867.).
Razvio se pod utjecajem Nizozemaca Hobbeme i Ruisdaela, te Engleza Constablea i
Bonningtona.
Pejzaž mu je po duhu romantičan, no po interpretaciji realističan.
Volio je snažne forme individualiziranog drveća, koje su bile romantičnoga duha.
Zbog njegovog programskog realizma, Salon ga odbija čitavih 12 godina, sve do 1848.
Charles Francois Daubigny (1817. – 1878.).
Najznačajniji i najdosljedniji slikar B. škole. Kod njega svjetlo i atmosfera preuzimaju novu
funkciju a ta je osobina važna za Ipmresioniste.
To postiže SLIKANJEM U PLEN ERU koji počinje zapravo njime!
Boja postaje osnovno sredstvo kreiranja forme!

Jean Francois Millet (1814. - 75.)


Rođen je u Normandiji.
1846. vraća se u Pariz i tu zapaža Daumierive inovacije.
1849. seli u Barbizon: slika pejzaže i prizore iz seoskog života: simbolika čovjeka i njegove
sudbine.
Pabirčenje, 1857.
Sijač, 1859.
Angelus, 1859.
Pastirica, 1864.
Figure su mu obično u prvom planu, a horizont je nizak.
Uz Daumiera i Courbeta, Milet je predstavnik francuskog realizma.
Camille Corot (1796. – 1875.)

10
Vezan za Barbizonsku školu iako formalno nije njezin član.
Kopirao Lorraniea i Poussina.
Razvija se nezavisno od Barbizonaca.
Problemom svjetla bavit će se do kraja života.
Nije ni romantik ni realist već naprosto slikar krajolika.
Osobito se bavi problemom atmosfere i svjetlosti, što će biti glavna preokupacija
Impresionista. Ville d Avray, 1838.
Nakon rimskih radova (Vrt Farnese u Rimu, 1826. – vedra treperava svjetlost!) počinje
slikati arkadijske krajolike u srebrnom svjetlu, s nimfama i pastirima: Diana i ninfe
Autor je i sjajnih portreta:
Gospođa u plavom, 1874., Louvre
Mme Gambay, 1870.

ROMANTIZAM U ENGLESKOJ
Henri Füssli (1741. – 1825.)
Iz Zuricha odlazi preko Njemačke u Englesku, pa studijski boravi u Italiji gdje na njega osobit
dojam ostavlja Michelangelo.
Osobito da privlači Shakespeare – npr. Macbeth, kao i klasična mitologija npr. Odiseja.
Noćna mora, 1781. – po svojem smislu za grotesku, fantaziju snoviđenja i halucinantno jedna
je od preteča romantizma. Pa i nadrealizma.
1804. postaje direktor Royal Academy of Arts.

William Blake (1757. – 1827.)


Engleski je slikar, grafičar i pjesnik.
Füsslijev učenik ali i autodidakt. Likovno se obrazovao kopirajući Michelangela, Rafaela i
Dürera. Proučava Swedwnborga, druidizam i misticizam. Predstavnik je ranog romantizma
prožetog misticizmom. Zanosi se čistom linijom, izumio tehniku obojenog bakroreza. Za
svoje izduljene figure uzor mu je Boticelli. Psihička stanja njegovih figura uvijek su
pretjerano naglašena. Kompozicije prožimlju bol, zanos i extaza.
Bog – prauzrok stvari,
Veliki crveni zmaj i žena obučena u Sunce
Adam i Eva nalaze Abelovo tijelo

John Constable (1776. – 1837.)


Uči na Lond. Akademiji te studira djela Ruisdaela i Lorraina.
Osobito promatra prirodu, prikazuje krajolik svojeg zavičaja, ne tražeći dramatske ni
romantične motive. ZBACUJE ATELJE I KONVENCIONALNI NAČIN ŠKOLE, I USRED
ZELENIH TRAVNJAKA SLIKA PRIRODU.
Svojim svjetlom, a djelomice i načinom slikanja, te slike djelom navješćuju dolazak
Impresionizma.
Postiže veći ugled tak izložbom u Parizu, na Salonu 1824.
1824. Delacroix je pod dojmom izložbe njegovih slika prepravio svoj Pokolj na Hiosu!
Salisbury Chatedral
Opening of Waterloo bridge

11
Joseph Mallord William Turner (1775. – 1851.)
I. faza
Oko 1800. započinje slikanjem pejzaža u ulju i u akvarelu: radi pejzaže s likovima iz
Biblije i mitologije pod utjecajem Lorrainea i Poussina
Karakteristični su smeđi i sivi tonovi.
II. Faza
Usmjerena je prvenstveno na realizaciju fenomena svjetla. Boravi u Škotskoj i Italiji.
Pristanište u Calaisu, 1802.
III. Faza
Radovi sagorijevaju u vatrometu boja: „Odisej ismijava Polifema“, 1828.
Brod s robljem, 1840. Obojena para – vjerojat. potječe iz njegova akvarelističkog iskust.

BIDERMEIER (1815. - 1848.)


Stilsko razdoblje u umjetnosti njemačkih zemalja i srednje Europe, od 1815. do 1848.
(Waterloo, Mađarska revolucija). Nosilac umjetnosti je malograđanstvo i građanstvo.
Stekavši ekonomske pozicije u društvu, nekad buntovna i borbena buržoazija
zamijenila je revolucionarne ideale težnjom za stjecanjem bogatstva i ugodnog građanskog
života.
U portretu Bidermajer gubi klasicističku osnovu: interes slikara privlači nakit,
draperija, a lik se idealizira.
Bidermajerske teme: tihi i sentimentalni svijet građanskih interijera i gradića, mali
izresci iz prirode, nepatetični portreti činovnika, trgovaca i obrtnika.
Osobito se razvija MINIJATURNI PORTRET.

RANI NATURALIZAM: BIDERMEIER


Ferdinand Georg Waldmuller (1793. – 1865.)
Polazi tečajeve slikarstva na Bečkoj Akademiji.
Za njega je proučavanje prirode jedini cilj umjetnosti. Pejzaže slika izravno u prirodi,
nastojeći biti blizak realnosti.
1811. – 14. boravi u Zagrebu kao portretist i učitelj slikanja djece bana Gyulaya.
Portret biskupa M. Vrhovca.
U portretu je počeo kao minijaturist, no oko 1830. izgrađuje svoj zreli stil.
1829. postaje profesor na Akademiji, a 1859. razočaran njezinim zastarjelim metodama
protestira pa biva umirovljen s ½ mirovine. Rehabilitiran je godinu dana prije smrti.
Praterski pejsaž, 1830. Kasnijim pejzažima utire put plenerizmu.
Ana, umjetnikova 2. žena, 1850.
Friedrich Amerling (1803. – 1887.)
Bečki bidermajerski krug
Sjajni obiteljski portreti

Danska: Christian Koebke – pejzaži, arhitektura, sličan ranom Corotu


Njemačka: Franz Krüger (Kriger): U Berlinu i Petrogradu portretist i slikar ceremonijala
Hladna jasnoća slična Kobellu . Parada na Ostrenplatzu. Berlin, 1822.
Karl Blehen: Njegovo čisto slikarsko gledanje može se usporediti samo s Corotom
Pompeji, akvarel, 1829.

12
ROMANTIČARSKE TENDENCIJE U NJEMAČKOM BIDERMAJERU
Moritz von Schwind (1804. – 1871.)
Učenik je P. Krafta (vidi str. 4)
Slike su mu pune svjetla, sunca i optimizma
Jutro, 1858.
Carl Spitzweg (1808. – 1885.)
Dobroćudni humor, komični i osebujni karakteri:
Siromašni pjesnik, 1839.

REALIZAM U FRANCUSKOJ
Gustave Courbet (1819. – 1877.)
Seljačkog je porijekla, iz Oransa.
Zapravo samouk, kojem su učitelji stari majstori (Hals, Rembrandt, Velazquez) u Louvreu i
priroda.
PRVI JE VELIKI REALIST MEĐU SLIKARIMA 19. st., no njegov realizam nema veze s
točnim ilustriranjem detalja.
1848. pod dojmom revolucije shvaća da je romantizam njegova vremena samo bježanje od
stvarnosti. Njegova je umjetnost imala i socijalni element.
Umjetnik se mora držati neposrednog doživljaja:
„Anđele nisam vidio pa ih ne mogu slikati.“
Slika Tucači kamena iz 1849. je MANIFEST REALIZMA. (Uništena je u bomb. Dresdena 1945.)
Starac i dijete rade posao koji nije za njihovu dob. 19. st dosta je okrenuto nestvarnom, pa su zato C. djela dočekana na nož.
1850. - Pogreb u Oranesu
1853. – Rvači
1855. Ingersova i Delacroixova djela dobila su počasno mjesto na Salonu, dok Courbetov
Atelier nije primljen.
U znak protesta je napravio vlastitu izložbu u 1 baraci koju je nazvao „Paviljon realizma“
Atelier je realistična alegorija: Lijevo je narod (seljaci kao i C.), a desno su građani
(Parižani),
No nitko ne gleda njegovo djelo: njegov rad posmatraju samo mali dječak i model (možda
alegorija Istine)
Romantičarska estetika dakle dominira u 1. pol. 19 st. a realistična u 2. pol. 19. st.
1866. – Porijeklo Svijeta
Courbetov, Daumierov i Milletov realizam javljaju se nakon 1848. godine.
U Pejzažu kraj Oranesa, 1860. (sl. 185) približava se Cezanneovom načinu!
Honore Daumier (1809. – 1879.)
Prikazuje najrazličitije aspekte buržoaskog života, te je zato REALIST.
On je međutim SATIRIK, a realist onoliko koliko to može biti jedan satirik.
Osjetne su i njegove romantičarske tendencije u izboru tema i prekoračenju granica vidljive
realnosti.
Počeo je kao politički karikaturist za list „La caricatura“.
Njegova karikatura iz 1832. u kojoj je kralj Louis Philippe prikazan kao pohlepni
Gargantu (div iz satiričnih novela) rezultirao je Daumierovom osudom na 6 mjeseci zatvora.
1834. „La venture legislatif“ – Politički želudac
1834. „Ovog možemo mirno pustiti na slobodu“

13
1853. Nadar u balonu
1866. San izumitelja puške s iglom za paljenje
Daumier je svoj grafički rad smatrao novinarstvom i bilo mu je žao, što nema više vremena da
se bavi slikarstvom.
Kritizira glupost, vulgarnost, licemjerstvo.
Naročito je ismijavao „ljude pravde“ – suce, advokate, porotu.
Od 1850. više se bavi slikarstvom, ali taj dio ostaje nepoznat javnosti.
Don Quijotte – romantičarska tema
Vagon treće klase, 1862, – „usamljena gomila“
Pralja

Paul Gavarni (1804. – 66.)


Isto karikaturist.
Gustave Dore (1832. – 83.)
Grafičar, slikar, kipar i crtač. (Ilustracije u 19. st dobivaju na znač. Xilografija – čelikorez, u 19 st. omogućuje vel nakl knjiga)
Ilustrira Dantea, Bibliju, mit o kralju Arturu…
Preko 10.000 crteža i ilustracija. Najveći ilustrator u ljudskoj povijesti.
Njegov stil odgovara kasnom romantizmu, koji se koristi natprirodnim efektima.
Constantine Guys (1805. – 92.)
Kroničar Drugog carstva, površinski prikazuje život. Crtač i akvarelist.
Dvije žene s mufovima, 1880.

NATURALIZAM U NJEMAČKOJ
Naturalizam je zapravo izraziti stupanj realizma, i to predstavlja razliku između realizma u
Francuskoj i naturalizma u Njemačkoj. Daumier i Courbet nisu naturalisti, dok Menzl jest.
Adolf von Menzl (1815. – 1905.)
Započeo je karijeru kao ilustrator.
Najraniji od njegovih radova su 400 ilustracija za knjigu Povijest Fridriha Velikog.
Po evokaciji stvarnosti pojedinog ambijenta i atmosferi, te ilustracije bitno odudaraju od
akademizma historijskog slikarstva.
Vrt princa Alberta palače u Berlinu, 1846.
Umjetnikova sestra sa svijećom, 1847.
…mogu se smatrati i djelima ranog impresionizma! (rasplinute, skicozne forme gotove slike!)
Osobito to vrijedi za Sobu s balkonom iz 1845.
Glavna inspiracija svakako dolazi od Constablea!
Kasnije ide previše ka detalju:
Dvorski bal u bijeloj sobi imperijalne palače, 1888.
Wilhelm Leibl (1844. – 1900.)
1864. odlazi u Munchen gdje studira kod Pilotya, glasovitog po povijesnim kompozicijama
(npr: „Ubojstvo Cezara“, 1865.)
Leibl i Courbet su paralelni u vremenu, ali i po shvaćanjima i ciljevima.
1869. priređena je u Münchenu velika internacionalna izložba na kojoj je bio zastupljen i
Courbet, što je inspiriralo Leibla i čitav njegov krug. Iste godine se sprijateljili Cou. i Leibl.

14
Leiblova umjetnost ispunjena je mirnoćom koja podsjeća na mirnoću prirode.
Leibl ostvaruje izvanredne tonske vrijednosti.
Leibl je govorio: „Istinska umjetnost može se ostvariti jedino na osnovi „zanata“.
Kao izvanredan crtač bio je u stanju izvršiti Ingersovu težnju sinteze linije i boje, no za
razliku od Ingersa koji u toj sintezi prednost daje liniji, Leibl prednost daje boji.
Između 1870. i 1880. Leibl postiže potpunu ravnotežu između boje i crteža: tzv. „Holbein –
period“ u kojem je mnogo učio od Van Eyckea i Holbeina.
Iz tog vremena je remek-djelo Tri žene u crkvi, 1878.-82.
Važna djela su još svakako: Stara Parižanka, 1870., i Mlada Parižanka.
Pod njegovim su utjecajem bili Račić, Kraljević i Becić.

Carl Schuch (1846. – 1903.)


Studira na Akademiji u Beču, priključuje se krugu mladih slikara oko Leibla.
Prihvaća njihove realističke poglede i stvara niz ulja izvanredne tonske vrijednosti.
Slika pejzaže Tirola i Bavarske, no najvrjednije su mu mrtve prirode.
Najznačajniji je austrijski slikar uoči Impresionizma.

Wilhelm Trübner (1851. – 1917.)


Povezuje se s Leiblom i njegovim krugom. Vrstan animalist, kasnije pod uplivom impresioni.

POD ZNAKOM REALIZMA


AUSTRIJA
Anton Romanko (1834. – 1889.)
Slika pomorske bitke, nastoji prikazati trenutak najveće opasnosti.
Admiral Tegetoff u Bitci kod Visa, cca 1880.

ITALIJA
Sredinom 19. st. u Firenci se osniva pokret koji je opozicija oficijelnom akademizmu.
Pokretač je Nino Costa.
Godine 1862. dobivaju pejorativan naziv machiaioli, prema riječi machia – mrlja.
Glavni interes im je igra svjetla i sjene: inspiriraju se franc. suvremenicima barbizoncima,
rembrandtom, Carravagiom i Tintorettom.
Machiaioli su realisti koji su istodobno i preteče Impresionizma.
Slikaju „impresije“ u mrljama.
Najznačajniji su predstavnici uz Costu:
Giovanni Fattori (1825. – 1908.): Ophodnja, 1885. i Zgode iz vojnič. života.
Slikarica
Telemaco Signorini bio je teoretičar grupe.
Kipar Menardo Rosso – bio u Parizu i vidio radove impresionista i Rodina.

15
INTELEKTUALISTIČKO SLIKARSTVO 2. POL. 19. ST.
U 2. pol. 19. st. javlja se uz realističke težnje intelektualno usmjereni smjer idealističkog
slikarstva u kome, pored eng. Prerafaelita, važnu ulogu imaju tzv. Njemački Rimljani.

NJEMAČKI RIMLJANI
Anselm Feuerbach (1829. – 1880.)
nećak je poznatog filozofa. Školuje se na Akademiji u Düsseldorfu, boravi u Parizu, Veneciji
(proučava Veronesea, Palmu, Tiziana) i u Rimu.
Prikazivao je otmjeni svijet plemenitaša koji se kod njega javljaju u klasičnim mirnim
kompozicijama te tankoćutnom elegantnom koloritu.
U Rimu nastaju njegova velika djela:
serija portreta Nana, 1861. i dalje, te
Medeja, 1870.
To je romantično shvaćeni klasicizam.
Arnold Böcklin (1827. – 1901.)
Švicarsko-njemački slikar
Unatoč mijeni stilova oko sebe, ostaje dosljedan svojem SIMBOLIZMU.
Slike su mu literarno simboličke. Po mnogočemu se preklapa s Prerafaelitima.
U početku melankolični pejzaži iz Alpa.
Potom putuje u Italiju, i slika antičke mitološke motive: U igri valova
Otok mrtvih – 15 verzija!!!
Opsjednut smrću, to se vidi i u njegovom Autoportretu
Simbolička uloga boje u kasnijim djelima narušava kromatsku ravnotežu.

Hans von Marees (1837. – 1887.)


Slabo vezan za Feuerbacha i Becklina: osnovna tema mu je čovjek u krajoliku.
Hesperide, 1885.
Autoportret s Leibachom, 1863.

SIMBOLIZAM
Javlja se u Francuskoj zadnjih desetljeća 19. st., kao reakcija na realizam i naturalizam!
Pobornici se posvećuju mistici, magiji, religioznosti, mašti i okultizmu.
Ideali u slikarstvu su: idejno, simbolično, sintetično, subjektivno i dekorativno.
Gustave Moreau (1826. – 1898.)
Inspiriran poezijom parnasovaca i simbolista obrađuje mitološke i biblijske teme uz
kolorističke efekte: svjetlucavo i hladno šarenilo boja.
Oko likova stvara egzotičnu i bajkovitu atmosferu aranžiranjem skupocjenih tkanina,
mozaika, nakita i oružja.
Sv. Sebastian, 1875.
Saloma – secesijska dekorativnost 25 god prije Klimta

Puvis de Chavannes (1824. – 1898.)


U Italiji proučavao freske Nazarenaca, i htio obnoviti zidno slikarstvo na platnima.
Slično Krsti Hegedušiću.
Siromašni ribar

16
Odilon Redon (1840. – 1916.)
Bio je povezan s književnošću, jer je oslikao Flaubertova i Boudlaireova djela.
Dugo se bavio prvenstveno litografijom, tek se kasnije posvetio i slikarstvu.
Prijateljuje s pjesnicima simbolistima (Malarme).
Preokupiraju ga snovi i vizije, kao i pjesme E. Allana Poe-a.
Čovjek – pauk
Kalibanov san, 1885.
Pegaz, 1890.
Balon-oko / litografija

PRERAFAELITI
Prerafaeliti su bili skupina engleskih pjesnika i slikara koju su kao bratovštinu 1848. osnovali
D. G. Rosetti, W. H. Hunt, i J. A. Millais pod imenom Pre-Raphaelite Brotherhood
(Bratovština prerafaelita).
Kao svoj osnovni cilj, PRB je postavio oslobođenje engleske umjetnosti od akademizma, žele
privesti ljude visokim idealima ljepote i ostvariti produhovljen likovni izraz. K tome će
sadržaj i forma biti interpretirani u smislu talijanske umjetnosti prije Rafaela (Perugino,
Gozzoli, Filipo Lippi). Izrazito su skloni romantici i prirodi.
Smatrali su da slikarstvo mora nositi moralnu pouku, a ona je sadržana prvenstveno u
kršćanskom učenju (biblijske teme, Dante).
Prikazuju i sadržaje iz mitologije, historije, legende i poezije, a njihov se način približava
patosu i sentimentalnosti, dok kasnije prelazi u sladunjavu melodramatičnu maniru.
Glavni ideolog im je bio John Ruskin, pisac i kritičar, koji je kao i William Morris (vidi str.
28) upozoravao na to da je industrija uništila obrt.

Dante Gabriel Rosetti (1828. – 1882.)


Sin je tal. pjesnika Gabriela Rosettija koji je emigrirao u London.
D. G. R. je bio pjesnik, dramatičar i prevodilac, te kasnije i slikar.
Slike su mu sanjarske, sentimentalne, mistične.
U početku slijedi predrenesansne majstore, a kasnije mletačke slikare 15. st.
Perzefona
Navještenje
Sirijska Astarta

John Everett Millais (1829. – 1896.)


Naglašeni bolećljivo-patetični štimung.
Ofelija, 1852.
Jesenje lišće, 1856.
Tesarova obitelj, 1850.

William Holman Hunt (1827. – 1910.)


Ideolog je udruživanja u PRB.
Putuje po Siriji i Palestini i slika biblijske motive i pejzaže.
Svjetlo svijeta, 1853.
Žrtveni jarac, 1855.
Probuđena savjest
1905. napisao je knjigu o PRB.

17
IMPRESIONIZAM
Nastaje 1860.-tih u Francuskoj. Izbjegava izuzetne događaje, a bira svakodnevne. Raduju se
svjetlosti, trenutnom i otvorenim prostorima. Maneov pristup privukao je oko 30 mladih
slikara. Novinar Leroy ih je podrugljivo nazvao Impresionisti prema Monetovoj slici
Impresija – izlazak Sunca iz 1872. Impresionisti su slikali fluidnu trenutačnost, fiksirajući
treperenje svjetla na predmetima (luminozne, treperave mrlje Monet – katedrala u Rouenu,
Dama sa suncobranom), i to je glavni sadržaj slike. Impresionizam isključuje svaku narativnu
interpretaciju. Priroda je gledana u plaineiru – na otvorenom. Zato slikaju „impresije“, a ne
dovršene slike, jer bilježe trenutačna stanja prikazivanog.
U prvi plan stavljaju osjetilni dojam a ne saznanje.
Prijelaz na to novo – MODERNO slikarstvo, označio je Edouard Manet (1832. – 1883.)
Doručak na travi i Olimpija, izazvala su kod građanstva veću sablazan nego li neka
realistična djela. Doručak na travi nije realističko djelo, već vuče korijen iz Giorgioneove
slike Koncert iz cca 1510. koju je Manet vidio u Louvreu, te iz Rafaelova crteža Parisov
sud, reproduciranog u grafici (detalj s Riječnim bogovima).
Doručak iz 1863. je kao slikarski manifest mnogo revolucionarniji od Courbetovih slika:
Manet smatra pravom slikara da po volji kombinira bilo koje elemente radi estetskog učinka.
Slikarstvo ima zakonitosti koje se razlikuju od zakonitosti stvarnosti, a slikar je dužan biti
vjeran platnima, a ne vanjskom svijetu: to uskoro rezultira LARPURLARTIZMOM.
Manet je doživotno bio odan „čistom slikarstvu“ – vjerovao je da su sami potezi kista i mrlje
boja, a ne ono što oni znače, umjetnikova stvarnost.
Olimpija iz 1863. je prihvaćena na Salonu 1865. To je prvi posve profani akt
zapadnoeuropske umjetnosti – tu nema ničeg uzvišenog – naprosto jedna osrednjeizgledajuća
neidealizirana mlada prostitutka leži.
Iste 1863. godine je nastalo Cabanelovo Rođenje Venere, koje je međutim posve različito!
Frulaš iz 1866. slika je posve bez sjenki, očito ta slika nije „prozor“ što je bila od Renesanse
nadalje. Slikanje je trebalo osloboditi takmičenja s kamerom: slika je, prije svega, materijalna
površina prekrivena bojom, te bi trebalo gledati na nju, a ne kroz nju.
Manet osjeća boju kao vrednoti svjetla.
Manet se razlikuje od impresionista time što u njegovim slikama prevladavaju likovi, a ne
pejsaž. Ljude slika kao mrtve prirode. Nije plenerist sve do cca 1874. - Vožnja brodom, i
Monet na brodu slika Impresiju, 1874. Odbio je izlagati s impresionistima.
Zola, 1868. (Lourdes – vratila se bolest – ja imam pravo pisati što ja hoću – ubio se)
Balkon, 1869.
Smrt cara Maksimilijana, 1867. (po Goyi)
U zadnjoj fazi slika portrete i mrtve prirode.
Umro je uzet u teškoj nemoći.

Claude Monet (1840. – 1926.)


Jedini među impresionistima koji je doživio i preživio svoju slavu.
1863. vidio je Maneta i osvojila ga je svjetlost njegovih slika.
U početku kao i Manet slika figure (Doručak na travi, 1865.), kasnije uglavnom pejzaže.
Iz Pariza seli u Argentuil gdje slika Senu.
Tu nastaju njegovi impresionistički fini pejzaži, koji još nemaju šarenilo kasnije faze.
1872. slika Impresiju koju prvi put izlaže kod Nadara 1874. na 1. izložbi Impresionista
Fasciniran različitim efekrima svjetla slika cijele serije istoga motiva pod razl. svjetlom:

1) Katedrala u Rouenu 2)Dama sa suncobranom 3)Stogovi sijena 4) Lopoči u Givernyu


Impresionizam je između 1883. i 1885. zapao u krizu, i baš tada nastaju te Monetove serije.

18
Alfred Sisley (1840. – 1899.)
Jedini je Englez među prvotnim Impresionistima.
Slika intimno doživljene predjele prožete iskrenim lirizmom.
Živi u okolici Pariza i slika jednostavne i njemu bliske motive.
Svojim intimnim odnosom spram pejzaža razlikuje se od ostalih: osjećaj radosne razbibrige.
S posebnom sklonošću slikao je predijele pod snijegom.
Svježi snijeg, 1873.
Poplava, 1876.

J. Camille Pissarro (1830. – 1903.)


Najstariji od impresionista.
Otvoren raznim utjecajima.
1870. je u Engleskoj gdje studira Constablea.
Portret Cezannea, 1874.
Serija Večer na Boulevardu Montmartre, 1897.
Nakon 1881. radi pod utjecajem poentilizma.

Edgar Degas (1834. – 1917.)


Očaran Ingresom.
Impresionist je po svojoj fasciniranosti pokretom i po načinu tretiranja (umjetnog) svjetla.
Originalna su mu kadriranja: razbija tradicionalno shvaćanje perspektive. Možda je riječ o
utjecaju fotografije i japanske grafike u boji (prividan utisak da je rađena bez plana).

Žene koje glačaju


Konjske utrke
Čaša absinta
Kasnije gubi vid i radi statuete plesačica, konja.

Auguste Renoir (1841. – 1919.)


Potječe iz siromašne obitelji, s 13 godina zarađuje u radionici za oslikavanje porculanskih
proizvoda. Uz Maneta i Degasa, on je najviše fokusiran na ljudski lik.
Loža, 1874.
Moulin de la Galette, 1876.
Velik uspjeh postiže na Salonu 1879. portretom glumice Samary iz 1877.
Kupačice – niz slika – alegorije životne punine – atmosfera dokolice i besposlice: komercijalno!
Doručak veslača, 1881.

Bronce

19
POSTIMPRESIONIZAM
Godine 1882., pred samu smrt, Maneta je francuska vlada odlikovala legijom časti.
4 godine kasnije, 1886. Impresionisti su priredili svoju zadnju grupnu izložbu.
Poslije 1880. dakle impresionizam postaje mainstream, pa avangarda postaje post-
impresionizam.
PAUL CEZANNE (1839. – 1906.)
Najstariji je od postimpresionista, rođen je u Provansi.
Delacroix je njegova prva ljubav među slikarima, pa Courbet.
Pohađa akademiju u Parizu, gdje se sprijateljio s Pissarroom (portret kao klošar!) i drugim
impresionistima. No, njegovo slikarstvo ide drugim putem!
U početku slika djela u tamnim tonovima: Ubojstvo, 1870.
Na pejzažu Bregovi u Provansi (Mt St. Victoire) zapaža se mrljasto nanošenje boje, različito
od impresionista.
Pojedine vrijednosti boje sređenije su u obličju i formi, tvore precizne plohe, kojih niz
izgrađuje strukturu slike. Boja i oblik međusobno se uvjetuju, i jedno nastaje iz drugog i
međusobno se uvjetuju, što je Cezanne uzdigao do neusporedive visine.
On dakle IZGRAĐUJE sliku iz elemenata: boje-oblika. Riječ je o geometrizaciji čime utj. na kubiste.
Cezanne dakle shvaća sliku kao konstrukciju. Smatra da se sve temelji na kugli, valjku i
stošcu. Ako su boja i ton njezini sastavni dijelovi, konstrukcija mora posjedovati strukturalnu
logiku, čvrstinu i povezanost.
Cezanne smatra da je stvarnost jedno, a slika drugo. Slikati ne znači kopirati objekt, već
realizirati obojene senzacije. On pri tome, kao i Manet, negira chiaroscurizam.
Nikad od Chardina nisu svakodnevni prizori toliko zaokupljali jednog slikara:
Od 1882. nadalje - Mont St. Victoire (bez prisustva čovjeka: usamljena ljepota prirode)
Kartaši, 1892. – slika je simetrična, gotovo mehanična
Kamenolom Bibemus – odbacuje sve suvišno i istražuje geometrijsku narav slike.
Madame Cezanne, 1890.
Mrtva priroda, 1900.
Kupačice, 1905.
Autoportret

POENTILIZAM
P. je nanošenje čiste boje na platno u obliku sitnih točkica, koje se stapaju u određene tonove.
Georges Seurat (1859. – 1891.)
Djela mu, usprkos svoj polikromiji, djeluju hladno, nema spontanosti.
Kupači, 1884.
Nedjeljno popodne na otoku Grande Jatte, 1886.
Cirkus
Mali broj velikih platana na kojima je radio po godinu dana i više.
Poze su statične, ne impresionističke.
Seurat je pretpostavljao da će se sitna točkice slivati u promatračevu oku u nijanse, no to se ne
zbiva. Rezultat se nije slagao s teorijom.
Paul Signac – poentilistički pejzažist.
Pissaro – pridružuje se poentilizmu između 1880. i 1890.

Divizionisti – sljedbenici poentilizma u Italiji.

20
Vincent van Gogh (1853. – 90.)
U početku propovijeda kao laik u rudarskome kraju.
Ljudi koji jedu krumpir, 1885. – paleta je još tamna, tema je socijalno-kritička.
U Parizu se približava čulnoj ljepoti vidljivog svijeta i prihvaća slikarstvo mrlja.
Slikarstvo mu cijeli život ostaje nosiocem osobnih osjećaja.
Svi potezi kistom su puni života, dinamike i pokreta.
1888. pošao je s Gauginom u Provansu, Arles.
Strastveno prikazivanje:
pejzaža: Pokretni most, 1888., Voćnjak u proljeće, Zvjezdana noć, Put sa čempresom
mrtvih priroda: Suncokreti – 2 (Pariz)+4+3 platna
veduta: Bar u Arlesu noću
interijera: Moja soba, 1888., Noć u caffeu, 1888.
portreta: Poštar Roulin, Dr. Gachet
autoportrete
Britvom pokušao ubiti Gaugina, ali nije uspio, pa si je odrezao uho.
Na njega su jako utjecali japanski višebojni drvorezi i impresionisti (Monet, Sisley, Pissarro).
Deformira oblike radi jače izražajnosti: npr.: Zvjezdana noć, 1889.
Prethodnik je čitavog europskog ekspresionizma.

Paul Gaugin (1848. – 1903.)


Počeo kao trgovački putnik i slikar amater. S 35 godina se potpuno posvećuje umjetnosti.
Oko 1889. postaje centralna ličnost novog pokreta nazvanog sintetizam ili simbolizam.
Smatrao je da je zapadna civilizacija raspojasana, da je indistrijsko društvo natjeralo ljude da
žive nepotpunim životom posvećenim materijalnoj koristi, dok su osjećaji zanemareni.
Zato odlazi iz Pariza u Bretagnu i njegovo se slikarstvo pojednostavljuje. To se zbiva pod
uplivom srednjevjekovnih vitraža i narodne umjetnosti.
Zapaža da je religija još uvijek sastavni dio života seoskog stanovništva.
Vizija poslije propovijedi, 1888.
Žuti Krist, 1889.
1890. putuje na Tahiti, da uči od domorodaca, umjesto da ih podučava.
Tu njegova djela postaju još jednostavnija i plošnija. Drvorezi.
Smatra da obnova zapadne civilizacije mora poteći od „primitivnog svijeta“.
Savjetovao je drugovima simbolistima da izbjegavaju grčku tradiciju, i da se okrenu Perziji,
Dalekom istoku i Egiptu.
Gauginovi simbolistički sljedbenici su sebe zvali „Nabi“ – Prorok.
Maudice Denis – Jakov se hrva s anđelom
Pierre Bonnard
Edouard Vuillard – više pod utjecajem Seurata nego Gaugina.
Bili su intimisti: intimni interijeri, sadržaji privatnoga života.

Henri de Toulouse – Lautrec (nije bio simbolist)


Francuski je slikar i litograf
Kao dijete pao s konja – kepec. Vodi razuzdan život po lokalima, umro od alkohola.
Velik poklonik Degasa od kojeg baštini izlomljeno kadriranje, pa i tehniku i motive.
Jednostavnost i plošnost odaju utjecaj Gaugina.
Bavi se plakatom kojeg pretvara u umjetničko djelo. – Plakat za Moulin Ruege, 1893.
Sanitarni pregled

21
Edward Munch (1863. – 1944.)
Norveški slikar i grafičar.
Krik je dio Friza života, u kojeg spadaju još i Strah, Mrtvačka sobe, Poljubac…
Njegov stil određuje izražajna snaga linije i boje koju je našao pod dojmom
postimpresionističke umjetnosti: Gaugin, van Gogh, Toulouse – Lautrec.
Krik
Pubertet

James Ensor (1860. – 1949.)


Rođen je u Bruxcellesu od roditelja Engleza i Belgijanke.
1888./9. - Krist ulazi u Bruxcelles
Slika odbačena kao kritika tadašnjeg establišmenta. U muzeju J. P. Getty je.
1890. – Spletka
Utječe na Noldea, Grosza, Kleea, Wolsa.

SKULPTURA 19. STOLJEĆA

KLASICIZAM

Jean-Antoine Houdon (1741. - 1828.)


Boravio je u Rimu do 1768. To je vrijeme njegove najjače aktivnosti. Klasicist.
Ipak, više ga zanima anatomija (secira u bolnici) nego kiparska djela antike.
Značajan upliv na njega ima i Michelangelo.
Radi brojne portrete (Voltaire, Napoleon, Washington – 1785. u SAD) i nadgrobne
spomenike.

Antonio Canova (1757. - 1822.)


Glavni talijanski kipar klasicizma.
Suprotno od Houdona, svoje likove „izvlači“ iz svijeta heroja.
Portretirane osobe prikazane su u antikizirajućem kontekstu.
Školovao se u klesarskoj radionici svojeg djeda u Veneciji, no 1779. dolazi u Rim koji postaje
centar njegove djelatnosti.
Napoleon kao Mars
Paulina Borghese kao Venera
Amor i Psiha
Grobnice nadvojvotkinje Marije Kristine u Bečkoj crkvi Augustinaca, 1805.
Idealizirani klasicistički sprovod, kao i Canovina grobnica (prvotno za Tiziana) u Veneciji.

Bertel Thorvaldesn (1768. – 1844.)


Pod utjecajem Winckelmannovih teza.
Oslanja se na muzejske uzore, a prirodu uopće ne studira.
Za života postigao ogromnu slavu.
Heba, 1806.

22
ROMANTIZAM I REALIZAM
FRANCUSKA

Francois Rude / (Rid) (1784. – 1855.)


Njegov romantizam ima jak patriotsko-herojski prizvuk.
Spomenik maršalu Ney-u
Trijumfalna vrata – Polazak dobrovoljaca 1792., 1836.
Daumier – političari, odvjetnici, karikature, bojena terracotta

AUSTRIJA
Anton Dominik von Fernkorn (1813. - 1878.)
Školuje se u Münchenu. Pod utjecajem Thorvaldsena.
Njegov Lav u Aspernu, 1858. pokazuje odmak od klasicizma ka neobaroku.
Sveti Juraj, 1853. u Zg od 1867.
(Maksimir tj. Jurjaves – Stross. trg / Zrinjevac – Trg M. Tita)
Nadvojvoda Karlo (koji je porazio Napoleona kod Asperna), 1859.
Zmaj na Trsatu u Rijeci i u Bosiljevu, za obitelj Nugent, 1863.
Princ Eugen Savojski, 1865.
Merkur na Hotelu Dubrovnik
Jelačić 1866.
BDM s 4 anđela na Bolleovu vodoskoku ispred katedrale, 1873.
1866. se razbolio i odlazi u senatorij.

POVRATAK FORMI
FRANCUSKA
Auguste Rodin (1840. - 1917.)
Čovjek slomljena nosa, odbijen je od žirija Salona 1864.
Riječ je o „slikarskoj“ skulpturi, često „nedovršenoj“ kao Mich robovi: ESTETS NAČELO!!!
Europa je njegovu vrijednost uočila prije Francuza, i više utj. na Eur. nego na Francusku.
Oscilira između realizma (portreti) i stila oko 1900. (Vrata pakla).
S impresionizmom ga veže njegova upotreba svjetla u skulpturi.
Brončano doba, 1876. – optužen da je to odljev s modela/peticija poznatijih kipara ga spasila
Rodinova modernost leži u njegovu virtualnom realizmu.
Djelatnost mu je gotovo sinkrona s Impresionistima.
Ivan Krstitelj, 1877.
1879. – Vrata Pakla za Muz primj umj u Parizu: Mislilac, Poljubac – Stil oko 1900
Građani Callaisa (Kalea), 1884.-6., postavljeni 1895.
Balzak (2 varijante)
Victor Hugo

Medardo Rosso (1858. - 1928.) – pod utic. Rodina, glavni predsr Impr. u talijanskom kiparst
Nasmijani dječak

Antoine Bourdelle (1861. – 1929.) – 12 god radio s Rodinom i knjigu o njemu,


Heraklo strijelac, Umirući kentaur

23
ARHITEKTURA 19. st. - OPĆA
*** Jugendstil ***
Po časopisu Die Jugend, osnovanom 1896. u Munchenu.
Engleska – Modern style tj. Liberty
Francuska – Art Nouveau

„Stil oko 1900“


Secesija se kao stil afirmira tek oko 1950., dotad smatrana nevažnim i kič-stilom.
Odlike: prodor individualizma, romantičarski individualizam, dekorativnost, ornamentalnost,
vijugave linije florealnog ili geometrijskog porijekla.

Prvi poticaji iz Engleske iz kruga W. Morrisa, koji je bio protiv lošeg ukusa u industrijskom
oblikovanju, te za afirmaciju umjetničkog obrta.

Victor Horta (1861. – 1947.)


BELGIJANAC, početak Art Nuvoa.
Nastoji ostvariti arhitekturu slobodno, „poetski“ koncipiranih formi, uz upotrebu novih vrsta
materijala (željezo, staklo, čelik), i obilnu primjenu ornamentike.

Palače Tassel, u Rue de Turin, 1893. – prva stvarno svjetla stambena zgrada na kontinentu,
označava prekretnicu u gradnji stambenih kuća!!! Nitko se prije Horte nije usudio da
konstrukcija vidljivo prodre u unutrašnjost stambene kuće. Prva pojava Jugendstila u
arhitekturi 1893.!
Trgovina Maison du Peuple, 1899. (porušeno)
Palača lijepih umjetnosti u Bruxcellesu.
Centralni kolodvor u Bruxcellesu
Hotel Solvay

Secesija znači ODVAJANJE od konvencionalnog akademizma i eklekticizma, premda i


sama traži uzore u egipatskoj, keltskoj indijskoj i japanskoj umjetnosti. Sklona je eleganciji.
Preuzimlje načelo Gasamtkunstwerka.
Kao prethodnika priznaje Arnolda Böckllina.

Prva je osnovana u Munchenu 1892. – Trubner, Uhde


Zatim: Bečka: 1897.: Alt, G. Klimt, Otto Wagner
Berlinska: Max Liebermann

U prvom naletu bečke secesije, koncepcija prostora ostaje neizmijenjena, da bi poč. 20. st,
pobijedio konstruktivni racionalizam J. Hoffmanna i Adolfa Loosa.

Josef Maria Olbrich


Zgrada secesije u Beču – krov od stiliziranog lovorovog lišća, 1898.
To je prototip za sve zgrade austrijske secesije.

24
Otto Wagner (1841. – 1918.)
U početku radi u neostilovima: neorenesansa i neobarok.
Nakon 1890. napušta historicizam: nastavlja koncepcije Sempera, iskorištava mogućnosti
materijala betona i željeza.
1) Majloikahaus, 1898.
2) Postaja gradske željeznice – Karlsplatz, 1901. (polumontažno)
3) Wagnerova centralna crkva, 1901. – iz nje derivira Bastlov projekt za sv. Blaža, a
možda i Kovačićev
4) Poštanska štedionica u Beču, 1905. - MATERIJALI dolaze do punog izražaja,
površine su jednostavne i čiste, bačvasti stakleni krov. Prepuna je svjetla.
TO VIŠE NIJE SECESIJA!

Josef Hoffmann – Palača Stocklet u Bruxcellesu, 1905.


Djelo je Gesamtkunstwerk, s Klimtovom slikom u blagovaonici

Adolf Loos (1870. – 1933.)


Adolf Loos je antiteza dekorativnom stilu Otta Wagnera.
1908. piše članak „Ornament i zločin“.
Villa Carma, na Ženevskom jezeru, 1904., dovršio Hugo Erlich – vrlo moderno i ružno.
„Looshaus“ u Beču, 1910. je bez dekoracije.

Charles Rennie Machintosh (1868. – 1928.)


Surađuje s W. Morrisom u pokretu za obnovu arhitekture i umjetničkog obrta.
Umjetnička škola u Glasgowu – jednostavna ljepota građenja opekom.

Antoni Gaudi
1884. postaje direktor radova na Sagrada Famigli.
Sve gezamtkunstwerci! Pločice, vitraži, kovano željezo, intarzije…
Palača Guell (Guelj) 1885.-9. (8 g prije Horte!) * „Nastanjive skulpture“
Sve puno mramornih arkada, paraboličnih lukova, željeznih rešetki.
Puno toga je u duhu Jugendstila, prije nastanka secesije u srednjoj Europi.
Casa Milla
___________________________________________________________________________
***PREDKLASICIZAM I KLASICIZAM***
Klasicizam (1760. - 1830.) je reakcija na rokoko.
Povratak na ideale Grčke i Rima, objektivnost, strogost, jednostavnost.
Jak je pokret neopaladijanizma poč. 18. st.
Iskopavanja Pompeja i Herkulanuma umnogome jačaju interes za klasično.
U slikarstvu: antičke tema, precizan crtež, plastičnost likova, jasna kompozicija, suzdržane
boje. U skulpturi: plemenitost, mirnoća, jednostavnost.
Počinje s barokom a završava romantizmom.

J. G. Soufflot (1713. – 1780.)


Crkva Ste Genevive – 1755. – 1791. pretvorena u Pantheon.
Grčki križ. Visoka kupola s kružnim tamburom oko kojeg teče kolonada.
Na ulazu je portik, koji podsjeća na rimski Pantheon.

25
19. stoljeće (početak)
Ledu (Ledoux) – kazalište u Besagnonu
Ampire je klasicizam iz vremena Napoleona, koji sam diktira umjetnički smjer.
Službena arhitektura (Pariz) pokazuje smisao za simetriju, velike razmjere i strogost oblika.
Arch de Triomphe
Na Place Vendome: Stup velikoj armiji

ENGLESKA
Inigo Jones još početkom 17. st uvodi talijanske inspiracije tj paladijanizam!
Cristopher Wren – još izrazitiji Palladijanizam – 1666. katedrala Sv. Pavla u Londonu.
Na Iniga Jonesa se nastavljaju braća Adam (Robert i Jones), koji djeluju od 1760. dalje.
Oni rade arhitekturu u duhu rimske antike uz primjenu pompejanskih dekoarcija.
Robert Adam je ZAČETNIK neoklasicizma u engleskoj arhitekturi.
1764. izdao Ruševine palače cara Dioklecijana u Splitu.

19. st:
John Nash
Buckingem Palace
Marble Arch, sad u Hyde Parku

John Soane
Bank of England: UNIŠTENO (po meni slično: Viktor Kovačić – zgrada Burze)

Robert Smirke
British Museum: dorski i jonski elementi
Covent Garden

NJEMAČKA
Carl Langhans
Brandenburška vrata, 1791. - po uzoru na rekonstrukciju Propileja u Ateni.
Početak su ulice koja vodi do pruskog carskog dvora.

Schinkel
Muzej i kazalište u Berlinu – najkarakterističniji klasicistički objekti.

Leo von Klenze


Od 1815. dvorski arhitekt bavarskog kralja Ludwiga I.
Walhalla (1842).
Na brdu kao grčki hram: hram najznačajnijih osoba njemačke povijesti. Željezni krov.

26
AMERIKA
Thomas Jefferson (1743. – 1826.)
Sljedbenik je Palladija.
Oslobađa se utjecaja engleskih klasika i pokušava naći vlastiti stil s osloncem na antiku.
Monticello
Sveučilište u Virginiji
Kuće u Virginiji
Sudjelovao je kod izgradnje Bijele kuće u Washingtonu

***ROMANTIZAM***
Kod sakralne arhitekture afirmira se neogotički a kod profane arhitekture klasicistički stil.
Jaka je veza arhitekture i prirode: npr. park Jurjaves i kapela sv. Jurja.

Neogotika je prvenstveno pokušaj obnove religioznosti.


Neorenesansa – građani pokazuju svoje humanističko lice
Neobarok – građani pokazuju svoje bogatstvo!

Gotika je u Njem, Eng, Franc smatrana nacionalnim stilom,


pa i kod nas, te zato i imamo dosta neogotike!

FRANCUSKA
Viol le Dik / Viollet le Duc (1743. – 1826.)
Pobornik je „čistog stila“ u restauraciji, često je to zapravo devastacija.
Pionir je neogotike, ali u vrijeme 2. Carstva ju izbjegava i radi klasično.
Restaurirao Vezelay, St Denis; Notre Dame u Parizu

Sredinom stoljeća neobarok i neorenesansa zamjenjuju (neo)klasiku

AUSTRIJA

Friedrich Schmidt (1825. – 1891.)


Rođen je 1845. u Njemačkoj.
U duhu rajnske neogotičke škole restaurirao je Kelnsku katedealu.
Restaurira i San Ambroggio u Milanu.
Od 1859. je profesor na bečkoj Akademiji.
1863. preuzima obnovu Katedrale sv. Stjepana.
Vijećnica u Beču!
Hrvatska:
Palača HAZU
Đakovačka katedrala
Zagrebačka katedrala i Fintana ispred Katedrale
Markova crkva

Gottfried Semper (1803. – 1879.)


Odbijao stilsku mješavinu svojeg vremena i divio se jedino renesansi.
Novo dvorsko kazalište u Dresdenu
Kunsthistoriches M. Beč
Naturhistoriches M. Beč
Burgtheatar – Beč – neobarokni!

27
Hansen (danskog porijekla)
Parlament – Beč, 1883. i Akademija u Ateni

Von Ferstel
Votivkirche 1867.

URBANIZACIJA PARIZA I BEČA

Napoleon III. 1852. se proglasio carem. Želi od Pariza napraviti najveći grad svijeta.
Pariz 2. Carstva postaje grad avenija i bulevara (Pissaro), na način rušenja starih kvartova.

1848. Franjo Josip postaje carem, i želi parirati Napoleonu III.


1857. srušene su fortifikacije oko Beča, a na njihovu mjestu se gradi Ring(strasse), koju
započinje Ludwig Forster (Ferster). Gradnja traje 30 godina.
Ferstelov učenik je bio i Otto Wagner.

ENGLESKA

Andrew Pugin (Pjuđin) (1812. – 52.)


Teoretičar je „prave kršćanske arhitekture“.
Jedan je od najpoznatijih pobornika obnove gotike.
S Ch. Barryem; neogotički Parlament u Londonu (Tudor style), 1834.
Big Ben

William Morris i pokret „Arts and Crafts“


Bio je pjesnik, književnik, slikar, vlasnik manufakture i trgovac.
186. osniva poduzeće s prijateljem arhitektom Philipom Webbom, slikarom D. G,
Rosettijem i dr: pokret Arts and Crafts
Odbacio je historicizam.
Volio je srednji vijek i prirodu, a mrzio gradove, iz vizualnih i socijalnih razloga.
Smatrao je da se umjetnik mora usmjeriti praktičnoj primjeni umjetnosti = umjetnički obrt.
English Domestic Revival – nekoliko arhitekata Morissove generacije orijentirali su se na
domaće izvore – npr. opeka – „Crvena kuća“ za W. Morrisa! Ph. Webb i R. N. Shaw.
Kuće su obično građene od drveta ili lokalnog kamena uz dimnjak od cigle.
EDR se zove i Period kraljice Ane
Osim Pugina, nijedan arhitekt od Roberta Adama nije toliko utjecao na engl. arhitekturu.

AMERIKA

Frank Lloyd Wright


1888. – 93. je Sullivanov pomoćnik.
Karijera mu započinje oko 1900.
Gotovo cijelo desetljeće zajednički naziv njegovih kuća je PRERIJSKA KUĆA.

28
*** II. – NACIONALNI DIO ***
SKULPTURA

Antonio Canova (1757. - 1822.)


Portreti obitelji Lavala Nugenta, 1822., HPM Rijeka
Napoleon, 1802., HPM, Zagreb

Anton Dominik von Fernkorn (1813. - 1878.)


Školuje se u Münchenu. Pod utjecajem Thorvaldsena.
Klasicistički ozbiljan (Jelačić) do neobarokno slikovit i energičan izraz (Nadvojvoda Karlo).
Njegov Lav u Aspernu, 1858. pokazuje odmak od klasicizma ka neobaroku.
Nadvojvoda Karlo (koji je porazio Napoleona kod Asperna), 1859.
Princ Eugen Savojski, 1865.
Bista Lavala Nugenta i supruge, 1851., Pomorski muzej u Rijeci, AMZ
Sveti Juraj, 1853. u Zg od 1867.
(Maksimir tj. Jurjaves – Stross. trg / Zrinjevac – Trg M. Tita)
Zmaj (bazilisk tj zmajo-pijetao) na Trsatu u Rijeci i u Bosiljevu, za obitelj Nugent, 1863.
Jelačić 1866. („Markoaurelijevski“) - 1866. se Fernkorn razbolio i odlazi u senatorij.
Merkur na Hotelu Dubrovnik, Zgb
BDM s 4 anđela na Schmidt-Bolleovu vodoskoku ispred Zg katedrale, 1873.

Vatroslav Donegani (Rijeka 1836. – Đakovo 1899.)


„Altarium fabricator“ – Gamulin
Školovao se na akademiji u Veneciji, gdje je 1856. nagrađen.
Konkurirao je za spomenik banu Jelačiću.
Strossmayer mu plaća studij u Rimu, pa ga 1867. zove u Đakovo.
Donegani postaje nadzornik izgradnje katedrale, za koju radi kipove i reljefe.
Portretirao Strossmayera.

Ivan Rendić (Imotski 1849. – Split 1932.)


Djetinjstvo je proveo u Supetru na Braču, gdje ga je kamenarska tradicija uputila ka kiparstvu.
Uči kod tršćanskog drvorezbara, pa odlazi u Firenzu kod Duprea, gdje se formira u smislu
realizma.
Strossmayer mu postaje mecena.
Zamišlja galeriju portreta hrvatskih velikana mača i pera, započevši je s portretom Ivana
Gundulića.
1877. nastanio se u Zagrebu, gdje na Zrinjevcu izvodi Gundulića, Medulića, Klovića,
Frankopana, Jurišića, kao i nadgrobne spomenike na Mirogoju, i u Trstu
Hercegovka (Trst), slično: Zora, 1874.
Ne našavši u Zagrebu mogućnosti za stalan rad, seli u Trst (1881. – 1921.) i tu radi narudžbe
za cijelu Hrvatsku, pa i Srbiju u Crnu Goru.
Izvodi spomenike: fra Andriji Kačiću Miošiću (1891.), (u 19. st 1 * spomenici običnim građanima)
Petru Preradoviću (1894.) – Zagreb
Ivanu Gunduliću – Dubrovnik

29
TEK U SECESIJI HRVATSKA SUSTIŽE EUROPU.
Robert Frangeš Mihanović (1872. – 1940.)
Školovao se na Obrtnoj školi u Zagrebu 1889. g., te je nastavio školovanje u Beču, na
Akademiji (1894. – 5.)
Usavršavao se kod Rodina u Parizu 1900.-1. Tu upoznaje i Medarda Rossa.
Nastavnik je na Obrtnoj školi, a od 1907. do 1940. na Akademiji.
Sudjeluje u osnivanju Društva hrvatskih umjetnika Lada 1897. i Umjetničke akademije,
1907., uz koju je utemeljio ljevaonicu i doveo prve ljevače.
Još za vrijeme studija u Beču, I. Kršnjavi od njega naručuje reljefe u bronci za zgradu
Odjela za bogoštovlje i nastavu u Opatičkoj 10.
Teologija, 1893.
Medicina, 1894.
Iusticia, 1895.
Filozofija, 1896.
Jesen 1895.: Čekić kojim je Franjo Josip učvrstio zaglavni kamen HNK.
Reljefi 4 godišnja doba: secesijska mekoća i dekorativnost
Na svjetskoj izložbi u Parizu 1900. dobiva zlatnu medalju za gospodarski odjel izložbe na
kojem je izložio modele 12 domaćih životinja (konji, bikovi, ovce, svinje, krave, puran…)
(Prvi naš značajni animalist.)
Sv. Trojstvo za lunetu Zagrebačke katedrale, 1902.
1906. Spomenik Smrti – varaždinsko groblje, grobnica Leitner – Građani Calasia iz 1889.
Otmica Europe, 1907./08.
Šestinčanin, Mirogoj, 1913.
Za vrijeme 1. svjetskog rata Stražar na Soči, 1916. Ana Adamec: Hrvatsko kiparstvo na prijelazu stoljeća, str. 280
Umirući vojnik Šokćevićeve pukovnije, Osijek, 1897.
1926. - 38. Kralj Tomislav – postavljen 1947. (?)
U opusu mu se miješa realizam, secesijska alegoričnost i dekorativnost, i rodinovski
impresionizam.

Rudolf Valdec (1872. – 1929.)


Studirao u Beču i Münchenu.
Skulpturalni ukrasi NSB (Južni zabat), Umjetničkog paviljona (Slikarstvo, 1897.),
Etnografskog muzeja.
Magdalena, 1897.
Ljubav sestra smrti (literarni simbolizam), 1897. (lj. jaka kao smrt, sv. Pismo)
Sputani genij, 1911.
Memento mori (Ana Adamec, 64-5)
Portret Lunačeka – Cave criticum – 1905.
Poprsje Mažuranića i Kukuljevića, Zrinjevac
Nedostatak osjećaja za puni kiparski oblik, sklonost slikarskim rješenjima i secesijskom
vegetabilnom ornamentu možda pod utjecajem B. C. Sessije.
Uz Frangeša Mihanovića, jedan je od prvih hrv. modernih medaljara.
Ivo Kerdić (1881. – 1953.)
Učio je na Obrtnoj školi u Zagrebu.

30
U Parizu 1901. radi u ljevaonici umjetnina. /1900. Frangeš-Mihanović u Parizu kod Rodina
Pohađa obrtnu školu u Beču, specijalizira medaljarstvo.
Na poziv Frangeš – Mihanovića dolazi u Zagreb 1913., i preuzima ljevaonicu umjetnina na
Akademiji, predaje obradu metala do umirovljenja 1947.
Najbolje rezultate postiže u medaljarstvu.
Zlatarovo zlato, 1934.
S Krizmanom, Meštrovićem i slovenskim umjetnicima, osnovao je 1904. u Beču hrvatsko-
slovensko udruženje Vesna.

Toma Rosandić (1878. – 1958.)


Učio je klesarstvo kod oca, pa kod Bilinića u Splitu, pa u Rimu, Firenci i Veneciji, i u
Meštrovićevu atelieru u Beču.
Asket, 1916. (Adamec, 287)
Krist, 1915. (Adamec, 283)
1924.-8. posve sam izrađuje Mauzolej u Supetru na Braču.

Branislav Dešković (1883. – 1939.)


Umjetničku akademiju je polazio u Veneciji.
Boravi u Beču i Parizu.
Izlaže s društvom Medulić u Splitu, Ljubljani i Zagrebu.
Do 1910. oblikuje niz skulptura Pas na tragu, Nad plijenom, itd.
Najizrazitiji animalist u nas.

Ivan Meštrović (1883. Vrpolje, ali iz Otavica – 1962., SAD, South Band, Indiana)
1899. Bosanac na konju.
Prvo uči kod altarista Bilinića u Splitu – 1900.
1901. – 05. je na Akademiji u Beču.
1902. na izložbi bečke secesije prvi put javno izlaže
1905. Zdenac života
1907. Reljef Seljaci na Kući Popović
1907. – 09. boravi u Parizu. Već prije, 1903. na izložbi bečke secesije upoznaje Rodinova
djela. Pod Rodinovim uticajem npr.: Čežnja za strašću
Od 1908. u Parizu nastaje Kosovski Ciklus: npr. Kraljević Marko, Miloš Obilić, Srđa
zlopogleđa, Velika udovica
Radovi mu pobuđuju veliko zanimanje na svjetskoj izložbi u Rimu 1911.
Uoči 1. svj. rata okreće se vjerskim temama: reljefi:
Polaganje u grob, 1913.
Krist i Samarićanka, 1913.
Portret Rodina, 1914.
Veliko raspelo (Sv. Marko) 1916.

Grupa Medulić, 1908.


Društvo likovnih umjetnika osnovano 1908. u Splitu, od Ivana Meštrovića. Zahvaljujući E.
Vidovoću, iste godine je organizirana prva dalmatinska umjetnička izložba.
Program: oslobođenje hrvatske umjetnosti od stranih utjecaja i stvaranje nacionalne
umjetnosti nadahnute narodnim pjesmama i sl. Članovi: Meštrović, Rački, Vidović, Krizman.

31
SLIKARSTVO

Nakon pada Venecije i Napoleona, hrvatska je trojedna kraljevina.


Talijanski i austrijski kulturni krug.
Ojačano građanstvo počinje voditi računa o umjetnosti.

Razdoblje 1830. – 1860.


Kasni klasicizam prelazi u svoju građansku bidermajersku varijantu.
Austrija pod M. Terezijom od 1771. osniva risarske škole, radi razvijanja obrta, po uzoru na
francusku, a polaze ih i budući slikari i javne ličnosti. Održala se samo ona u Osijeku.

Ferdinand Georg Waldmuller (1793. – 1865.) - Vidi ovu skriptu, str. 12.
U Zagrebu 1811. – 14. kao učitelj crtanja djece bana Gyulaya.
Portreti djece i bana (Gamulin I, 50-3)
Portret Maksimilijana Vrhovca

Michael Stroy (1803. – 1871.)


Slovenac, u Hrvatskoj boravi 12 godina.
Ide od bidermajera ka romantizmu.
Stanko Vraz
3 brata Jelačića

Matija Brodnik (1814. – 1845.)


Slovenac, bidermajerski stil
Portret Ljubice Kukuljević Pisačić

Albert Moses (1835. – 1903.)


Varaždinac
Poznati portret Ivana Kukuljevića Sakcinskog

Franjo Mucke / Mike (1819. – 1883.)


Mađar
Dolazak Hrvata U HRVATSKU, 1867. – PRVO HISTORIJSKO SLIKARSTVO u HR
Portreti obitelji Eltz
Suhoparni akademski realizam

Ivan Zasche / Caše (1825. – 1863.)


Čeh? U Beču oslikava porculan slikama starih majstora, pa se upisuje na Akademiju.
Dolazi u Zg na poziv biskupa Haulika: Izrađuje mapu litografija Jurjaves (=Maksimir)
Slika mnogo portreta građana i plemstva.
Po nslogu bana jelačića putuje Likom: akvareli krajolika i folklora. Najbolja djela!
Brojne oltarne pale – npr. Bisag

32
Vjekoslav Karas (1821. – 1858.)
Odrastao u Karlovcu u skromnim uvjetima.
Prvi hrvatski slikar školovan u inozemstvu!
Njegovo prvo ulje zapaža pukovnik Franjo Kos i postaje mu, uz druge Karlovčane i
Zagrepčane, mecena.
Školuje se u Firenci pa odlazi u Sienu i Rim.

Rimljanka s lutnjom (mandolinom)


Bidermajer + NAVJEŠTAJ ROMANTIZMA

U Rimu pod utjecajem slikarstva nazerenaca, osobito Fridricha Overbecka (ĐAKOVO!!!)


što očituje slika
Majka polaže mojsija u rijeku, 1843.

Ana Krešić, 1856.


Mijo Krešić, 1856.

Autoportret
Dječak,
Djevojčica s lutkom
Slunjanka
Navodno portretirajući Irenu Turk, zapada u melankoličnu zaljubljenost i završava u Korani.
1864. na 1. gospodars izl izložena mu djela s Hetznedorfom (romantiz. – Waldingerov 1. učitelj)

Razdoblje 1860. – 1890.

1868. – Nagodba. !!! Osnovano društvo umjetnosti!!!


Bidermajer i romantizam nestaju. Nastupa REALIZAM.

Adolf Waldinger (1843. – 1904.)


Osječanin, prve poduke od Hecendorfa u risarskoj školi u Osij, studira na akademiji u Beču.
Učitelj je crtanja u Osječkoj gimnaziji i šegrtskoj školi.
Slikar je slavonskih šuma.
Hrast s dramatičnim oblačnim nebom (enciklopedija!) = herojski pejzaž

Ide od romantizma k realizmu, među prvima u Hrvatskoj! Dalek je naturalizmu, tradic bider.
10 ulja i oko 200 crteža.
1871. izlaže u Zagrebu.

Ferdo Quiquerez (1845. – 1893.)


ZAOKRET OD ROMANTIZMA K REALIZMU.
Podrijetlom Francuz. Prvi naš slikar koji opsežno radi historijske kompzicije.
U Zagrebu radi kod Muckea.
Dobiva stipendiju za Munchen kod PILOTY-a (krug oko Leibla, Cezarova smrt, 1865.)
Boravi u Veneciji, Firenci, Rimu. Poznanstvo s Kršnjavim u Munchenu.
1875. stiže u Crnu Goru kao službeni ratni slikar.
1876. se vraća u Zagreb, i zapošljava se na Obrtnoj školi.
Dolazak Hrvata na more

33
Antemurale Christianitatis
Autoportret
Ofelija
Porta Terraferma u Zadru

Nikola Mašić (1852. – 1902.)


Više okrenut realizmu od svojih prethodnika.
Prihvatio je utjecaj slikara Leiblova kruga.
U posjeti rodnoj Lici osjeća se utjecaj Courbetovog realizma.
1878. posjećuje Pariz u kojem već odavno djeluje Manet, ali on bira Cabanela („Rođ Venere 1863.)
Vršidba
Stari Ličanin
Slikar u Bari
Zid s vratima
1894. postaje upravitelj Strossmayerove galerije.
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Dalmacija:
Juraj Pavlović
Autoportret na naslovnici knjige Splitskog književnog kruga
Bratanić, Petar Zečević
-------------------------------------------

Izidor Kršnjavi (1845. – 1927.)


Povjesničar umjetnosti i slikar.
U Beču studirao povijest i povijest umjetnosti.
Na Munchenskoj Akademiji studira 1870.
1877. dolazi definitivno u Zagreb.
1879. Pokreće Društvo umjetnosti.
Na preporuku Strossmayera postaje profesor povijesti umjetnosti i arheologije
1880. Osniva obrtnu školu i Muzej za umjetnost i obrt.
1883. postaje prvim ravnateljem Strossmayerove galerije slika.
1884. dolazi u sukob sa Strossmayerom i postaje mađaronski zastupnik, te time i predstojnik
Odjela za bogoštovlje i nastavu.
Sljedbenik historicizma Sempera i le Duca
U Zagreb doveo, pa otjerao Bukovca i Medovića.
Preveo i ilustrirao Danteovu Božanstvenu komediju.

Bio je protiv toga da Palača Akademije bude na Zrinjevcu, htio je da bude na Stross. šet.

34
Razdoblje 1890. – 1914.
Realizam prelazi u plenerizam, pa u secesiju.
Hrvatski salon – njime 1898. otvoren paviljon.
Izlažu Frangeš Mihanović, Valdec, Bukovac, Iveković, Kovačević, Čikoš Sessija, Crnčić,
Auer, Slava Raškaj.

Vlaho Bukovac (Cavtat, 1855. – Prag, 1922.)


Porijeklom Talijan: Biagio Faggioni.
Kao dječak odlazi u Ameriku, pa u Istambul i Odesu.
Vraća se u Cavtat i tu ga otkriva dubrovački pjesnik M. Pucić i odvodi 1876. u Pariz.

Studira na Ecole des Beaux Arts kod Cabanela (rođ. Venere, 1863.)
1878. izlaže na Salonu sliku Crnogorka na obrani.
Do 1893. prisutan na Salonu s temama iz Crnogorskog života, pa s portretima.

U Dalmaciji 1884./5. nastaju:


Mali guslač
Obitelj Katalić

1886.-8. boravi u Engleskoj gdje slika u pleneru i rasvjetljuje paletu.

1893.–8. je u Zagrebu na nagovor F. Račkog i narudžbe I. Kršnjavog.


Radom u pleneru presudno djeluje na mladu generaciju hrv slikara (Čikoš, Ivaković,
Medović, Tišov, Kovačević), a radi čega se odnosi s Kršnjavim zaoštravaju.

Nastaju antologijska djela:


Gundulićev san
Dubravka – Opatička 10
Hrvatski narodni preporod – za zastor HNK

Portreti Zagrepčana i „Japanka“


Izlaze na izložbama tzv. zagrebačke šarene škole (Pešta, Kopenhagen, Petrograd, Pariz)

Kao centralna ličnost likovnog i kulturnog života Zagreba, 1897. poziva mlade umjetnike
(Čikoš, Tišov, Frangeš, Valdec, Iveković, Auer) da istupe iz zastarjelog Društva umjetnosti i
osnuju Društvo hrvatskih umjetnika, čine se postavlja temelj Hrvatske moderne.

Nakon polemike oko izložbe Hrvatski salon 1898. povlači se u Cavtat, 1898. – 1902.
Istražuje mogućnosti kolorita.

1900. izlaže na svjetskoj izložbi u Parizu


1902. po drugi put na venecijanskom Biennalu

1902. odlazi u Beč., priređuje samostalnu izložbu i žanje velik uspjeh.

1903. odlazi u Prag – do 1922.


U Pragu se povlači iz javnog života i posvećuje pedagoškom radu.
Nastaje slika „Razvitak hrvatske književnosti“ za NSK, koju slika na poziv iz Praga.

35
Celestin Mato Medović (Kuna, 1857. – 1920.)
1868. u Dubrovniku počinje školovanje za franjevca u samostanu male braće.
General reda ga – zapazivši talent – šalje da studira u Rim.
Slika po franjevačkim samostanima u Firenci.
Vraća se u Dubrovnik, pa studij nastavlja u Munchenu KOD PYLOTY-a, kao i Kikerec.
Istodobno baštini elemente Leiblovskog realizma.

Bakanal (1890. – 1893.)


Sv. Bonaventura, 1890.
Portret starca, 1890.

1895. dolazi u Zagreb i pridružuje se Bukovčevom krugu.


U doticaju s Bukovčevim plenerizmom mijenja način rada: u zagrebačkom razdoblju 1895. –
1907. smeđesivi tonovi se rasvjetljuju i paleta postaje otvorena.
U tom stilu su njegovi radovi za Zlatnu dvoranu u Opatičkoj 10.:
Dolazak Hrvata na more
Splitski sabor
Zaruke kralja Zvonimira i kraljice Jelene
Krunjenje Ladislava Napuljskog

1907. napušta Zagreb i živi na Pelješcu, slikajući u pleneru, u maniri crtkastog „poentilizma“
Vris, Smilje
Prvi je uočio i iskoristio vrijednosti primorskog krajolika!

Menci Klement Crnčić (1865. – 1930.)


Prekida vojničku karijeru i pohađa Akademiju u Beču, 1882. – 4.
Studij nastavlja u Munchenu, 1889.-92.
1894. na preporuku Kršnjavoga dobija stipendiju za studij grafike na Akademiji u Beču.
1903. otvara s Čikošem privatnu slikarsku školu, koja prerasta u Višu školu za
umjetnost i obrt, pa u Akademiju (1921.) na kojoj je profesor 1907. – 1930.
Prvi slika marine (ulja) i osnivač je moderne hrvatske grafike.
Bonaca, 1906. (Istra, Primorje, okolica Novog Vinodolskog)
Bura
Kasnije radi slike i grafike s motivima Gornjeg grada i Kaptola
Na Kaptolu
Pod Zidom

Bela Cikos Sesija (1864. – 1931.)


Rođen u Osijeku.
Napustio vojni poziv radi studija slikarstva.
1887. – 91. studira u Beču.
Od 1892. sudjeluje u dekoriranju interijera palače Odjela za bogoštovlje i nastavu u Zagrebu

Odisej ubija prosce


Pokrštenje Hrvata (s nožem)
Walpurgina noć
Antonije nad lešom Cezarovim
Dante na vratima Čistilišta

36
U simbolističkom i secesijskom duhu slika brojne slike na teme iz Homera, Dantea,
Shakespearea…
1903. otvara s Crnčićem privatnu slikarsku školu, koja prerasta u Višu školu za umjetnost i
obrt, pa u Akademiju (1921.) na kojoj predaje do smrti 1931.

Oton Iveković (1869. – 1939.)


Učio je kod Kikereca u Zagrebu, pa od 1886. u Beču, pa od 1892. u Munchenu.
Učitelj je crtanja na Obrtnoj školi, pa na Umjetničkoj akademiji.
Bio je predsjednik umj. društva Lada, 1908.
U I. svjetskom ratu bio je vojni slikar.
Mnoge njegove povijesne kompozicije bile su jako popularne i umnažane tehnikom
oleografije. Osobito je slikao epizode iz života Zrinskih i Frankopana.

Oproštaj Zrinskog
Oproštaj Frankopana
Zrinski i Frankopan čekaju pogubljenje
Dolazak Hrvata na more
Krunjenje kralja Tomislava
Smrt Petra Svačića
Nikola Šubić Zrinski
Provala Nikole Zrinskog iz Sigeta
Smaknuće Matije Gupca
Pejzaži

Sve je to rađeno akademskim načinom u kojem ima mnogo iskrenog, patriotskog


romantičarskog zanosa i poentilizma Bukovčeve „šarene palete“.
Najplodniji i najvažniji autor ranije faze povijesnog slikarstva u nas.

ZLATNA DVORANA Odjela za bogoštovlje i nastavu, Opatička 10


Medović: Splitski sabor 925
Dolazak Hrvata na more
Zaruke kralja Zvonimira
Krunjenje Ladislava Napuljskog
Čikoš: Pokrštenje Hrvata
Iveković: Poljubac mira hrvatskih velmoža kralju Kolomanu
Bukovac: Živio kralj! (Boravak Franje Josipa u Zagrebu, 1895.)
Tišov: Alegorija Umjetnosti
Fr-Mihanović: Teologija, Medicina, Iusticia, Filozofija – reljefi u bronci

Ivan Tišov (1870. – 1928.)


Školovao se na Obrtnoj školi u Zagrebu.
Studira u Beču i Münchenu.
Slika u duhu historicističkog shvaćanja Kršnjavog alegorije za Zlatnu dvoranu:
Bogoštovlje
Umjetnost
Nastava
Znanost

Mvsika – privatno vlasništvo.

37
Robert Auer (1873. – 1952.)
Veliku pažnju posvećivao ženskom aktu.
Studirao u Beču i Münchenu.
1897. otvara privatnu slikarsku školu, među polaznicima je i T. Krizman.
Izlagao u Munchenskoj secesiji 1896.
Pomagao Bukovcu kod izvedbe Hrvatskog narodnog preporoda za HNK
Kod crvenog svjetla, 1911.

Slava Raškaj (1877. – 1906.)


Iz Ozlja.
Gluhonijema od rođenja.
Zapazio ju je Čikoš – Sesija, a poučavao ju kasnije i Bukovac.
Izlagala na Prvom hrvatskom salonu 1898.
U suštini je ostala svoja i samouk.
Opus joj se sastoji od akvarela, nešto pastela (slabije) ulja i crteža.
Lopoči odaju utjecaj Jugendstila.
Dva Autoportreta
Mrtve prirode
Proljeće u Ozlju
Drvo u snijegu, oko 1900.
1902. poludjela, mislila de je orijentalka, princeza i ptica (Vanja Radauš: Panopticum Croaticum)

Ferdo Kovačević (1870. – 1927.)


U NSK oslikao vedute hrvatskih gradova: Dubrovnik, Zagreb, Jajce, Đakovo
Izraziti pejzažist u doba kad se pejzaž još smatrao podređenom vrstom slikarstva.
Pod utjecajem je Bukovca.
U početku simbolist: slika sutone i groblja.
Melankolični savski pejzaži s uhvaćenim odbljescima u vodi.

Emanuel Vidović (1870. – 1953.)


1887. dolazi u Veneciju na Akademiju.
Privremeno prihvaća način slikanja „Stil 1900“ i divizionizam.
Vedute kanala i lagune – otvorene kolorističke studije krajolika i lirskih sutonskih ugođaja.
Po povratku u Split slika uličice Splita i Trogira. PALETA TAMNI.
Angelus, 1907.
Luka u suton.
Kasnije slika interijere splitskih i trogirskih crkava, unutrašnjost svojeg ateliera i mrtve
prirode.
Cca 1000 slika: ulja, gvaševa i akvarela.

Tomislav Krizman (1870. – 1927.)


Slikar i grafičar.
Grafiku učio kod Crnčića, a slikarstvo kod Čikoša.
Studira u Beču a usavršava se u Munchenu.
Pejzaži
Portret Marije Delward
U grafici kombinira narodne i secesijske ornamente.

38
Mirko Rački (1879. – 1982.)
Rođen u Novom Marofu.
Školovao se u Zagrebu, Beču kod Otta Wagnera, Pragu kod Bukovca.
U početku, dok boravi vani, vezan je za Kršnjavog i krug oko Meštrovića.
Tada radi na tragu secesijskih kretanja Beča i Münchena.
Simbolizam: ciklus na temu Dantea
Grad Dis
Vrag u crkvi
Francesca da Rimini (naslovnica monografije)

Pred vratima smrti


Dobra i zla žena
Šuma samoubojica

Po Kršnjavom dobiva narudžbe za NSK.


Bio član Grupe Medulić, nakon 2. rata ravnatelj Moderne galerije.

Josip Račić (1885. – 1908.)


U pučkoj školi mu je nastavnik crtanja bio Oton Iveković!
1903. polazi tečaj crtanja kod Čikoša i Crnčića.
Uči litografski zanat, pa odlazi u München kod Ažbea i upisuje se na Akademiju.
Hrv. vlada u Zagrebu mu odbija stipendiju.
U to vrijeme u Münchenu traju realizam, postimpresionizam, simbolizam i Jugendstil.
Od Ažbea preuzima arhitektoničnost i voluminoznost oblika.
Tu su i utjecaji Maneta, Velazqueza, Rembrandta i Leibla.
1905. upoznaje se u Münchenu s Becićem.
1906. u Zagrebu crta za humoristični list Koprive.
1907. s Hermanom preko Venecije i Padove dolazi u Zagreb.
1908. iz Münchena odlazi u Pariz, kopira u Louvreu, slika parkove, obale i kavane.
Sprema se s prijateljima iz Münchena slikati na selu, u Normandiji.
20. 6. 1908. nađen u hotelu mrtav (samoubojstvo?). Grob mu je nepoznat.
Veliki sjedeći ženski akt, 1907.
Gospođa (transvestit?) u crnom, 1907.
Portret sestre Pepice, 1907.
Sestra Jelka (god=?)
Portret starog prijatelja, 1907.
Djevojka u bijelom, 1907.
Dama sa šeširom, 1907.
Bulevarska kavana, akvarel, 1908.
Majka i dijete, 1908.
Pred ogledalom, 1908.
Pont des Artes, 1908.
Autoportret, 1907, 1908. (staklast pogled)

39
Miroslav Kraljević (1885. – 1913.)
Iz ugledne slavonske obitelji.
U Beču studira pravo, pa nap. studij i 1907. odlazi u München gdje je primljen na Akademiju.
Prijateljuje s Račićem i Becićem – zbog sličnih afiniteta i indignacija zovu ih Hrvatska škola.
Završivši studij u Munchenu 1910. odlazi rodbini u Požegu i slika.
1911. - odlazi u Pariz i tu radi u Meštrovićevu pa u svojem atelieru.
1912. - vraća se u Zagreb.
1913. - umire od tuberkuloze.
1910. - Autoportret sa psom (manetovski)
1911. - Parc de Luxembourg
1912. - U gostionici – Viva la joie, 1912. (expresionizam)
1912. - žene u prirodi
1912. – 2 autoportreta – maske
1912. - Bonvivant, 1912.

Vladimir Becić (1886. – 1954.)


Studirao pravo u Zagrebu i polazio privatnu školu M. Cl. Crnčića i B. Čikoša Sesije.
1905. - odlazi u München, gdje studiraju sva 4 iz Munch. kruga: Becić, Kraljević, Račić,
Herman (1905-1910). (Münchenski akademizam + Leibl)
1909. - ide u Pariz (tu na njega djeluju Cezanne i Manet)
1910. - opet je u Zagrebu
1913. - ide u Beograd i radi kao nastavnik u Bitlju – povlači se sa srp. vojskom preko Albanije 1915.
1919. - odlazi u Zagreb, profesor na ALU 1924. – 47.
S ostalom trojicom čini korpus Hrvatske moderne.
Autoportret, (cezanneovski), 1909.
Akt pred ogledalom, 1908.
Mrtva priroda, 1909.
Ženski akt s novinama, 1907.
Portret M. Kraljevića, 1908.

Oskar Herman (1886. – 1974.)


Viša trgovačka škola.
1904. ide na Akademiju u München.
Neko vrijeme s Račićem dijelio atelier.
1908. izlaže u Zagrebu.
Osim kr. boravaka u Berlinu i Parizu, do 1933. živi u Münchenu, do dolaska Hitlera na vlast.
Kod vrela, 1912.
Nagovaranje, 1921. (EKSPRESIONIZAM – elementi)
Djevojčica, 1907.
U početku mu je kolor akademski, kasnije sve više slobodan.
Sva 4 pohađ Minh akad kod Huga von Hebermana: prekidaju sa sred europs tradicijom i prihv zasade moder francuskog slikarstva Manet
Cezanne, Goya, Hals. Njima počinje HRV MODERNA. Račić i Herman prethodno su bili na tečaji kod Ažbea
__________________________________________________________________________
Milan Steiner (1894. – 1918.)
Uzor mu je bio Kraljević. Ne pripada Munchenskom krugu.
1916. diplomirao na privremenoj Višoj školi za umjetnost i obrt
Glavni motiv mu je grad i ljudski lik od realizma do ekspresionizma, uz jak doživljaj svjetla.
Na kiši (marka)
U parku (marka)
1918. umro od španjolske groznice (gripe)

40
ARHITEKTURA - NACIONALNA
Padom Venecije i Napoleona, Hrvatska postaje trojedna kraljevina unutar
Habzburškog Carstva.
Tek u 2. pol. 19. st. jača građanstvo, te time nastaju preduvjeti za širi razvoj
umjetnosti.
Neki od manjih dvoraca dobivaju trijem sa stupovljem na glavnom ulazu – Bežanec.
Klasicistički tlocrt ima četverokrilni Bežanec s unutrašnjim dvorištem.
Ima i U i L tlocrta – Poznanovec, Odescalciji/Ilok.
Dvorac Eltz u Vukovaru isto je klasicistički.
U većini hrvatskih gradova u 19. st. prevladavaju prizemnice.
Većina graditelja stranog su porijekla.

Bartol Felbinger (1785. – 1871.)


Rođen u Češkoj, u Beču radi kao zidarski pomoćnik. Tada postaje vrstan crtač arhit. planova.
U Zagreb dolazi 1809., i tu postaje zidarski majstor, koji je plodno širio KLASICIZAM.
Njegove skromnije građanske kuće ponekad imaju bidermajerske oblike.
Stara ljekarna na Kamenitim vratima, 1823.
Ilirska Dvorana u Opatičkoj 18
Kuća Keglević na uglu Ilice i Frankopanske (Konzum + kiosk)
Ljetnikovac u Maksimiru
Varaždinske toplice – stara lječilišna zgrada
Vijećnica u Samoboru

Antun Cragnolini (1785. – 1871.)


Zgrada Stare gradske vijećnice u Zagrebu
Staro kazalište (klasicističko-bidermajersko)

Franjo Šiht (Schücht)


Park Maksimir (biskup Maksimilijan Vrhovac 1787. odlučio pretvoriti šume i livade u park
francuskoga stila – izvršio biskup Juraj Haulik, koji je parku Jurjaves dao oblik
romantičarskog pejzažnog perivoja. Tada jedan od najvažnijih parkova u Europi.
Nacrte za većinu objekata načinio je dvorski arhitekt Šiht: švicarska kuća, vidikovac,
paviljoni (Jeke i dr.)

Aleksandar Brdarić (1814. - 1872.)


Palača u Opatičkoj 10 koju kasnije pregrađuje Bolle (1892.).

Vicko Andrić (1793. - 1866.)


Školovan u Rimu – KOD CANOVE!!!
Radi mnoge projekte koji nisu izvedeni.
Sustipan – klasicistički paviljon (Glorijet)
Stara – srušena - zgrada Arheološkog muzeja

Konzervator je Diokl. palače i Solina, nakon posjete cara Franje I. 1818., te vrši arheol.
Iskopavanja

41
Janko Jambrišak (1834. - 1892.)
Graditeljski zanat je započeo u Karlovcu i Gracu.
Spaja KLASICIZAM s NEORENESANSNIM elementima tj. neorenesansni stil.
Najplodniji je Zg arhitekt između 1860. i 1890.: stambeni objekti.
Vila Okrugljak.
Po projektu Helmera (a možda i Felnera) izveo HNK u Varaždinu.

Janko Grahor (1827. - 1906.)


Uči graditeljski zanat u Petrinji, pa putuje po Aust, Švic, Ital, Franc.
1868. osniva poduzeće Grahor i Klein s F. Kleinom
Ta firma radi najkvalitetnija klasicistička ostvarenja u Zagrebu.
Hrvatski glazbeni zavod – 1875.
Po projektu Schmidta izveo palaču JAZU.

Janko Grahor ml. (1855. - 1918.)


Prvi domaći školovani arhitekt
Studira u Beču kod F. Schmidta (1878.-80.)
Od 1880. radi u poduzeću Grahor i Klein.
Stambene zgrade u donjem gradu.
Počinje proizvodnju umjetnog kamena i armiranobetonskih greda.

!!! - VELIKI JAVNI PROJEKTI DJELO SU STRANACA - !!!

F. Paf (Pfaff): Glavni kolodvor, 1892. (klasicizam)


Neobarokna Direkcija javnih željeznica u Mihanovićevoj

Ludwig i Hilsner – Velika gimnazija / Muzej Mimara


Vanceš - Prva Hrv. štedionica – Oktogon
Hoffer – palača Vranycany – Moderna Galerija

Ferdinand Felner i Hermann Helmer


Poduzeće 2 bečka arhitekta djeluje 1873. – 1912. u Beču.
Uglavnom projektiraju historicistička reprezentativna kazališta. Koncertne dvorane i dvorce u
oblicima visoke renesanse, baroka i rokokoa, u gradovima srednje i istočne Europe.

HNK Ivan Zajc u Rijeci, 1883.


HNK u Zagrebu, 1881. - 1895.
Umjetnički paviljon, 1897.
HNK u Varaždinu, 1870-3. – samostalno Helmer

42
HISTORICIZAM – stil u arhitekturi 19. stoljeća, između klasicizma i secesije, na način
imitiranja historijskih stilova, tj. primjenom njihovih konstruktivnih i dekorativnih elemenata.
(Neoromanika, neogotika, neorenesansa, neobarok).
Rezultat je romantičarskog odnosa spram prošlosti.
Začetak ima u klasicističkom sjećanju na antiku.
U tom stilu dograđuju se velike srednjevjekovne katedrale: Köln, Zagreb, a većina europs.
gradova dobiva svoj arhitektonski izgled i urbanizam.
Historicizam nestaje koncem 19. st. dolaskom secesije.

Najveći projekt u Zagrebu je u stilu neorenesanse – Mirogoj.


Neorenesansa (talijanska): palača HAZU

U neobaroknim formama je HNK, Velika gimnazija (Mimara), palača Gavella.

U neogotičkom slogu su npr. Jelačićevi Novi Dvori.


Također i kapela u Jurjavesi (Maksimir).

Neoromanika: Đakovačka katedrala: planovi Roesnera i Friedricha Schmida.

U maurskom stilu: Sinagoga: Klein.

Nakon potresa 1880. jaka je građevinska aktivnost.


Poticaj daje Isidor Kršnjavi.
U palači Paravić u Opatičkoj 10 uređuje Pompejansku sobu i Zlatnu dvorenu.
Nastaje sklop zagrebačkih parkova i perivoja Zrinjevavc-kolodvor-Botanički vrt-Marulićev
tre-HNK po projektu Milana Lenucija.

Kuno Waidmann (1845. - 1921.)


Rođen je 1845. u Njemačkoj.
Radi u Klagenfurtu gdje izvodi Zemaljsku bolnicu.
Godine 1877. povjerena mu je Bolnica za umobolne u Stenjevcu. (Umrla Slava Raškaj 1906.)
Zato seli u Zagreb i tu djeluje 30 godina. Nikad nije naučio hrvatski.
U njegovu atelieru je radio npr. i Deutsch i Viktor Kovačić.
U Zagreb istodobno dolazi i Herman Bolle: surađuju na katedrali i evangeličkoj crkvi, ali im
je suradnja naglo prekinuta.
Nakon dovršetka bolnice, u Zgb realizira 50 stambenih objekata (ugl u duhu njem
historicizma s nagnućem ka neorenesansi npr s upotrebom opeke u boji ) među kojima se
ističu:
Kuća Arnold, 1880.
Palača Gavella, 1889. (neobarok)

Ostala važna djela.


Palača Narodnih novina (Leksikogrefski zavod), 1891.
Bolnica sestara milosrdnica, 1892.

Bolnice u Šibeniku, Zadru, Dubrovniku, Ljubljani, Rimu, Berlinu, Trstu, Klagenfurtu.

1906. odlazi u mirovinu u Graz.

43
Friedrich Schmidt (1825. - 1891.)
Rođen je 1845. u Njemačkoj.
U duhu rajnske neogotičke škole restaurirao je Kelnsku katedealu.
Restaurura i San Ambroggio u Milanu.
Od 1859. je profesor na bečkoj Akademiji.
1863. preuzima obnovu katedrale sv. Stjepana.

1882. s Roesnerom – dovršenje katedrale u Đakovu (neogotički završetci)


1876. – restauracija sv. Marka i Katedrale, (izvodi Bolle)
1880. – palača HAZU (talijanska renesansa)

Šmitovi đaci u Beču su J. Grahor, J. Vanceš, M. Pilar

Hermann Bolle (1845. - 1926.)


Graditeljstvo učio i Kelnu i Beču.
Od 1872. radi u Beču kod glasovitog F. von Schmidta i studira Arhit. na bečkoj Akademiji
U Italiji upoznaje Strossmayera i Kršnjavog koji ga dovode u Hrvatsku.
Nekon smrti arhitekta Rosnera 1876. preuzima gradnju Đakovačke katedrale.
Od 1878. definitivno u Zagrebu.

Kompleks Muzeja za umjetnost i obrt i Obrtne škole (neorenesansa)


Mompleks Mirogoja
Franjevačka crkva
Crkva u Remetama
Crkva u Mariji Bistrici
Pročelje sv. Katarine
Meterološki stup na Zrinjevcu
Sa Schmidtom – Fontana na Kaptolu.

Aktivan član Društva umjetnosti, te jedan od osnivača Muzeja za umjetnost i obrt, prvi
ravnatelj Obrtne škole, koju organizira po uzoru na one u njemačkoj i Austriji.
Bio je odgojen u Njemačkoj u kojoj se gotika smatrala specifičnim izrazom germanskoga
duha (nacionalizam).

Svojim (re)gotizacijama je uništio je veći broj građevina provincijskog baroka.


Tako je npr. razorio Re – BAR zvonik Zg katedrale Hansa Alberthala iz 1633. – 41.

Zbog njegovog porizma „čistoća stila“ uništeni su ambijenti kao Kaptol.


U borbi protiv Bolleova preživjelog historicizma važni su:
Viktor Kovačić
Restauratori koji mu odbijaju radikalnu restauraciju Trsata u duhu „Boletike“.

Franjo Klein (1828. - 1889.)


Graditeljski zanat je izučio u Beču.
Rani historicist: neorenesansa.
Sinagoga u Praškoj
1867. – 84. radi u poduzeću Grahor i Klein
Hrvatski glazbeni zavod.

44
Martin Pilar (1861. - 1942.)
Graditeljski zanat je izučio u Beču.
Radi u Bolleovu atelieru na obnovi katedrale.

Milan Lenuci (1849. – 1924.)


Urbanist. Zelena potkova: Zrinjevac – Botanički – HNK.

Janko Holjac (1865. - 1939.)


Arhitekturu diplomirao u Beču, kod Schmidta.
Prvi je arhitekt koji je postao gradonačelnik Zagreba.
Isusovačka crkva u Palmotićevoj, 1902.

HONINBERG i DEUTSCH – kasni neostilisti


Najplodniji arhitekti neostilova u Zgb između 1890. i 1900.

Učiteljski dom na Kazališnom trgu, 1892.


Starčevićev dom, 1895.
Palače Hotela Pallace,

***SECESIJA***

Stilski izraz koji se pojavljuje u Beču i Munchenu (Jugendstil)


Valovite linije, plošnost, stilizacija, dekorativnost, asimetričnost.

1900. - sa studija u inozemstvu u Zagreb dolaze – Kovačić, Baranjaj


1901. – Bastl
1903. – Šen
1905 – Fišer
1907. – Kalda i Lubinsky
1909. – Erlich i Sunko

Aldar Baranjaj (1879. – 1936.)


1905. u Zgb osniva s arhitektom Slavkom Benedikom poduzeće Benedik i Baranjaj.
1907. – Kuća Popović na Jelačićevu trgu s Meštrovićevim reljefom Seljaci
1910. – Srpska banka – danas HPB
Niz vila na Tuškancu.
Između 2 rata reducira dekorativnost.

Vjekoslav Bastl (1872. – 1947.)


Diplomirao u Beču kod Otta Wagnera.
S Podhorskim, Šenom i Kovačićem 1906. osniva Klub hrv. arhitekata, uskoro tu su i
modernisti Erlich, Sunko i Quiquerez.
Etnografski muzej, 1903.
Kuća Kallina u Masarikovoj, 1903. (za tvorničara pločica, po Wagn. Majolikahaus u Beču)
Zgrada Elsa Fluid, 1905.

45
Kasnije teži jednostavnijim i funkcionalnijim rješenjima:
PMF na Marulićevu trgu, 1912.
Tržnica Dolac, 1927.
Obnova Sv. Petra u Vlaškoj, 1930.

Stjepan Podhorski (1875. – 1945.)


Završio je Akademiju u Beču, kod historicista Luntza, a Kovačić kod O. Wagnera.
U početku izraziti secesijski modernist, kasnije se posvetio sakralnoj arhitekturi u maniri
predromaničkih crkvica (varijanta historicizma).
Duvanjsko polje
Makarska, 1929.-31.

Edo Šen (1875. – 1945.)


Blizak Kovačiću i Erlichu
1919. jedan od osnivača tehničkog fakulteta.
1927. izdaje prvu monografiju o Viktoru Kovačiću (3 godine nakon smrti).

1910. – Palača CROATIA na uglu Masarykove i Preradovićeve


1928. – Kuća Vasić, Varšavska 6
1933. – Studentski dom na trgu hrvatskih velikana
Tehnički / Arhitektonski / fakultet

Rudolf Lubinsky (1873. – 1935.)


Studirao u Karlsruheu.
Suradnik na projektu sveučilišne knjižnice u Heidelbergu.
U Zg osniva firmu Muller i Lubinsky (trgovac mješovitom robom-tvorničar opeke i graditelj)
1910. ban Rauch donosi konačnu odluku o početku gradnje NSK.
Svećenički dom u Palmotićevoj
NSK, 1910. – 13.
Brojne stambene zgrade: vrlo plodan.

Dionis Sunko (1873. – 1935.)


Studirao u Karlsruheu.
Hotel Esplanade, 1922.-24.
Hotel Dubrovnik, 1916.-29.

Ignjat Fišer (1870. – 1948.)


Senatorij u Klaićevoj, 1908.
Palača gradske štedionice na Trgu B. Jelačića, 1926.

46
Hugo Erlich (1879. – 1936.)
1908. povjereno mu je dovršenja čuvene vile Kerme na ženevskom jezeru koju je započeo
Loos.
U Zgb ima 1910. – 15. atelier s Kovačićem.
U oblikovanju kuća primjenjuje Loosov bez-ornamentalni stil.
Regulacija Strossmayerova šetališta na gornjem gradu.
Dovršava zgradu burze nakon Kovačiževe smrti.

Viktor Kovačić (1874. – 1924.)


Rođen je u seljačkoj obitelji.
Kao siroče odlazi stricu u Graz gdje završava pučku i zidarsku obrtnu školu.
Vrativši se u zagreb radi kod Kune Waidmanna i Hermanna Bollea.
1896. u Beču se upisuje na Akademiju i studira kod Wagnera te upoznaje Loosa.
Inspiriran Wagnerovom knjigom Moderna arhitektura u novinama objavljuje istoimeni tekst.
U njemu zagovara funkcionalnost/praktičnost, i odricanje od lažne raskoši pročelja (kao Loos)

U sukobu starih i mladih koji je počeo na salonu 1898. (slikati i književnici) kao arhitekt na strani mladih.

Regulacija Kaptola, 1908.-10. (Premda je žestoko kritizirao Bollea.)


Regulacija Rokova perivoja, 1909.
Crkva sv. Blaža, 1909.-13.
Vila Frangeš, 1910.
Kuća Franck, 1912.-13.
Palača Burze, 1923. - 27. – KLASICIZAM, a ne samo modernizam!

Ljubo Babić svjedoči: »Rijetki su ga voljeli. Dosta je bilo onih koji su ga tolerirali, a najviše je bilo onih, koji su
ga antipatijom susretali. A s njime je bilo doista teško: osjetljiv, tvrdoglav, prepotentan: prema slabijima grub i
osoran, a prema jačima laskav, umiljat; indolentan, nelagodan. Kretao se među ljudima kao kakav veliki
gospodin... Izoliran postao je čudak; bohem, koji je predstavljao aristokrata.

Izidor Kršnjavi: »Talentiran čovjek. Ima dobrih ideja i ukusa, ali je lijenčina, koji ne uči niti radi ustrajno, nego
po kavanama pripovijeda koliko je vrijedan. Bohéma. Šteta za njega.«

Vidjeti i:
http://www.scribd.com/doc/48364163/PITANJA

12. veljače 2011. ante.vrankovic/at/zg.t-com.hr

47