Branko VULETIĆ

Govorna stilistika

Zagreb, 2006.

Sadržaj
Lingvistika govora i govorna stilistika ………………………. 3
Od afektivne do govorne stilistike …………………….….……... 8
Afektivna stilistika Charlesa Ballya ............................................. 9
Lingvistička stilistika .................................................................. 24
Govorna stilistika Petra Guberine ............................................... 46

Eksperimentalna govorna stilistika ........................................... 72

Govorno ostvarenje u određivanju odnosa lijepo - ružno
i malo - veliko kod deminutiva i augmentativa ............................ 73
Stilistika glasova i govornog ostvarenja ....................................... 85
Jezični, glasovni i govorni sinonimi …………...…….……......... 103

Govorna stilistika u književnim tekstovima ................................. 121

Bezglagolska rečenica .................................................................. 122
Bezglagolska rečenica u nekim Krležinim tekstovima ...... 122
Bezglagolska rečenica u pjesništvu Jure Kaštelana ........... 134
Bezglagolska rečenica kao odrednica pjesničke sintakse .. 150
Slobodni neupravni govor ............................................................. 165
Afektivni izrazi u slobodnom neupravnom govoru ……… 165
Slobodni neupravni govor u «Hrvatskom bogu
Marsu» Miroslava Krleže ..................................................... 174
Dvočlana ponavljanja u ranim tekstovima Miroslava Krleže ….... 193

LINGVISTIKA GOVORA I GOVORNA STILISTIKA

U općem jezičnom fenomenu, jezičnoj djelatnosti, Saussure vidi dvije komponente, dva lica:
jezik i govor. Jezična se djelatnost rasprostire na više područja, a ta su: fizičko, fiziološko i
psihičko; nadalje, jezična djelatnost pripada i pojedinačnom i društvenom području. Odnos
između jezika i govora odnos je društvenog i pojedinačnog u ljudskom komuniciranju.

Jezik je društveni fenomen: on postoji kao dogovor među članovima jedne ljudske zajednice;
jezik je izvan pojedinca, koji ga sâm mora učiti i ne može ga po svojoj volji mijenjati. Jezik je
sustav znakova; jezični znak tvori veza između pojma i akustičke slike; u jezičnom su znaku
oba dijela psihičke, nematerijalne prirode. Govor je, prema Saussureu, svaka konkretna i
pojedinačna uporaba jezika; govor je individualni akt volje i inteligencije, a očituje se u (1)
individualnim kombinacijama kojima govornik koristi jezične mogućnosti da bi izrazio svoje
misli, i u (2) psiho-fiziološkim mehanizmima kojima govornik eksteriorizira ove kombinacije.
Govor je, dakle, izbor iz jezika i fizičko ostvarenje tog izbora.

Jezik i govor međusobno su povezani: postojanje jednog pretpostavlja postojanje drugog.

Govor je, smatra Saussure, subordiniran jeziku: jezik je poput simfonije čija stvarnost ne ovisi o
načinu izvođenja; eventualne greške izvođača ne mogu kompromitirati tu stvarnost. Ipak,
potrebno je reći da stvarnost jezika postaje doista stvarnost tek u izvedbi, ma kako loša ili dobra
ona bila. Povijesno govor uvijek prethodi jeziku; slušanjem govora drugih učimo jezik; jezik
postoji i razvija se isključivo u pojedinačnim uporabama, u govoru. Jezik je nužan da bi govor
bio razumljiv, a govor je nužan da se jezik uspostavi.

Budući da jezik predstavlja zajednički model, dakle određeni sustav, on je prikladan za jezična
istraživanja, i Saussure pravom lingvistikom smatra tek lingvistiku jezika. Sustavnost jezika
možemo shvatiti kao niz zakonitosti koje nam omogućavaju svođenje pojedinačnih pojavnosti
na zajedničke modele, tj. prepoznavanje različitih pojedinačnih pojavnosti kao jednakih.
Lingvistika govora za Saussurea je također moguća, ali tek kao opis niza pojedinačnih
slučajeva koji ne tvore nikakav sustav.
Moguću sustavnost govora treba tražiti u novijem pristupu, tj. u usmjerenju na istraživanja
percepcije govora. Artikulacijska fonetika opisuje nervne i mišićne aktivnosti koje prethode
proizvodnji govora; akustička fonetika opisuje proizvod fonacije i artikulacije; psiho-akustička
fonetika opisuje percepciju govora. Akustička fonetika usmjerena je na opis emisije, upravo kao
što je Saussureova koncepcija lingvistike jezika usmjerena na opis jezika kao sustava znakova,
dakle opisa jezičnih znakova i zakonitosti koje njima upravljaju i određuju njihove međusobne
odnose. Opis jezika ne znači isto što i opis funkcioniranja jezika. I kao što psiho-akustička
fonetika proučava percepciju govora, tako i psiho-lingvistika proučava jezik u funkcioniranju, a
to znači da je usmjerena na percepciju jezika. Čim je riječ o percepciji u to se nužno uključuje
proučavanje govora, jer bez govornog ostvarenja nema ni mogućnosti proučavanja percepcije.
I čini se da upravo proučavanje percepcije govora otkriva zakonitosti koje vladaju u govoru i
koje čine mogućom lingvistiku govora. Jer termin lingvistika govora zapravo možemo
protumačiti kao znanost o govoru, o zakonitostima govora, o govoru kao sustavu znakova, a ne
o govoru koji bi bio tek opis pojedinačnih govornih manifestacija.

A put prema traženju sustavnosti govora pokazao je već sam Saussure. Govoreći o sustavnosti
jezika Saussure kaže da se tek u percepciji javljaju sposobnosti asocijacije i koordinacije, koje
od izoliranih elemenata tvore sustav. Treba samo poći Saussureovim tragom da se vidi kako se
ispitivanjem percepcije govora mogu otkriti zakonitosti i sustavnosti govora; a lingvistika
govora trebala bi značiti upravo to: govor je sustav, a ne tek zbroj pojedinačnih govornih
manifestacija.

Upravo dijeljenjem lingvistike na onu "pravu" - lingvistiku jezika, i onu "drugu" - lingvistiku
govora, Saussure je otvorio jedno nadasve značajno područje - suvremenu fonetiku. Fonetika je
postojala i prije Saussurea, ali tek kao dio lingvistike (ili gramatike) koji proučava glasove
jezika: Saussure joj je dao posve nove dimenzije: fonetika je znanost o govoru. Saussureov
termin lingvistika govora začetak je suvremene znanosti o govoru - fonetike.

Već se Saussureovi učenici i nasljednici bave prvenstveno govorom. Tako Charles Bally pod
terminom stilistike uvodi u lingvistiku znanost o govoru. Bally definira stilistiku kao znanost
koja se bavi afektivnim sadržajem u izrazu. Govorom iskazujemo misli, odnosno kako kaže
Bally, eksterioriziramo intelektualni dio svog misaonog bića. Misaoni je izraz ulaz u opće,
društveno područje. Međutim, izraz misli nije ni prva ni najvažnija svrha govora: naša je
osobnost toliko jaka da je čitava borba za oslobađanje našeg izraza od našeg ja gotovo potpuno
bezuspješna. I upravo zato Bally zaključuje da se govorom prvenstveno izražavaju osjećaji.
Bally ne upotrebljava termin govor (fran. parole), već jezična djelatnost (fran. langage), što
prema Saussureovoj definiciji uključuje i jezik (fran. langue) i govor; međutim, upravo zato što
je Bally svoja istraživanja usmjerio na govor, možemo langage (jezična djelatnost) kod njega
prevesti s govor. Bally je vjerojatno prvi lingvist koji je proučavao živi govorni jezik: on govori
o intonaciji desetke godina prije negoli je magnetofon usavršen i prihvaćen kao sredstvo
fiksiranja i proučavanja govora, a da uopće ne spominjemo druge elektronske strojeve koji
danas omogućavaju snimanje, analiziranje i sintetiziranje govora. Bally definira intonaciju kao
cjelokupno govorno ostvarenje izraza; intonacija je nužni element ljudskog izraza, ona je stalni
komentar misli. Iz Ballyeve stilistike izvire i nešto drukčija definicija govora: govor je ljudska
uporaba jezika; toliko ljudska da u govoru uvijek pronalazimo čovjeka. U govoru, ne u jeziku!

Govorna stilistika dio je lingvistike govora; i upravo kao što lingvistika govora istražuje
sadržajnost, tako i govorna stilistika istražuje izražajnost govornog ostvarenja. A kako govorni
izraz uvijek sadrži obavijest o govorniku i njegovim emocijama, moglo bi se reći da je govorna
stilistika isto što i lingvistika govora.

Percepcija je u središtu zanimanja i lingvistike govora i govorne stilistike, jer se samo u

primanju govora otkrivaju njegova sadržajnost i izražajnost, a prije svega zakonitosti koje tvore
sustav komunikacije govorom. Budući da je govorna stilistika usmjerena na percepciju, ona
uključuje i eksperimentalni dio istraživanja percepcije govornih izražajnih sredstava.

U svojim je začecima govorna stilistika vezana isključivo uz živi, govorni izraz: izražajnost se
istražuje u svakodnevnim oblicima ljudske komunikacije. I zato je govorna stilistika u svojim
počecima afektivna stilistika. Međutim, istraživanja afektivne stilistike pokazuju i
međuovisnost jezičnih oblika i stilističkih vrijednosti: stilistička se vrijednost može iščitati iz
samog jezičnog oblika; a stilistički izraz nužno dovodi do odgovarajućeg jezičnog oblika. To je
osobito jasno u tzv. prirodnim stilističkim sredstvima poput uzvika ili elipsa, gdje je razgradnja
jezičnog ustroja znak afektivnih vrijednosti, a to znači i bogatog govornog ostvarenja. Zato se
može reći da govorna stilistika istražuje i pisani jezik, pa i jezik književnosti, jer u jezičnim
oblicima pronalazi i odgovarajuće govorne oblike.

Usmjerenje govorne stilistike na istraživanja percepcije i mogućnost tumačenja jezičnih oblika

njihovim govornim ostvarenjima uvjetuju i podjelu ove knjige na tri dijela: (1) prikaz opće
teorije afektivne i govorne stilistike; (2) eksperimentalno istraživanje izražajnosti govornih
oblika; (3) govorna stilistika primijenjena na književne tekstove.
Od afektivne do govorne stilistike
AFEKTIVNA STILISTIKA CHARLESA BALLYA

1. Stil i stilistika; jezik i stil

Stilistika je znanost koja se bavi proučavanjem stila. Etimološki riječ stil izvedena je iz latinske
riječi stilus, koja je označavala štapić ili šiljak kojim su se u navoštene tablice utiskivali, pisali
znakovi, slova. Tako se stil uglavnom vezivao uz način pisanja, i šire uz način izražavanja. Stil
kao način izražavanja vezuje se uz društvene grupe ili uz pojedinca. Tako se može govoriti o
razgovornom (kolokvijalnom) stilu, administrativnom stilu, vulgarnom ili uzvišenom stilu,
znanstvenom stilu itd. Ako govorimo o pojedinačnom stilu, mislimo na osobit način izražavanja
pojedinca, a to uključuje i književno stvaralaštvo, pa govorimo o stilu pojedinih pisaca.

Odnos jezika i stila mogao bi se opisati kao odnos općeg i pojedinačnog, kao odnos između
jezika i govora. Naime stil uvijek pretpostavlja izbor iz mogućnosti koje sadrži jezik. Ipak,
svaki izbor ne ulazi u stilističko područje; da bi taj izbor ušao u stilističko područje, on mora
nositi nekakvu izražajnost, nekakav višak obavijesti. Zato je prikladna Riffaterreova definicija
da jezik izriče, a stil ističe. Izbor može biti spontan ili svjestan: u prvom slučaju govorimo o
afektivnoj stilistici, a u drugom o individualnoj, književnoj stilistici. Kako stilistika opisuje
jezična sredstva pojačanja izraza, ponekad se govori o lingvističkoj stilistici ili lingvostilistici:
ona govori o izražajnim sredstvima u svakodnevnoj uporabi jezika ili je usmjerena na
izučavanje izražajnosti u književnim djelima.

2. Afektivna stilistika

Početkom 20. stoljeća Saussureov nasljednik na katedri opće lingvistike u Ženevi, Charles
Bally, definirao je stilistiku na dotada neuobičajen način. Unoseći psihološke i sociološke
kriterije u jezičnu analizu Bally definira stilistiku kao znanost o afektivnom sadržaju iskaza.
Afektivnu stilistiku ne valja miješati ni s umijećem pisanja, ni s retorikom, ni s književnošću, ni
s poviješću jezika. Izražajnost jezika ne proizlazi iz jezika prošlosti, već iz suvremenog jezika u
njegovim najživljim manifestacijama, najbližima spontanoj misli. Da bi se proučavali afektivni
sadržaji, potrebno je da ti izrazi budu živi u jezičnoj svijesti. Zato afektivna stilistika ne može
biti povijesna znanost: njezina je vrijednost isključivo u sinkroniji. Čovjek koji spontano govori
svojim materinjim jezikom cijelo je vrijeme svjestan stanja tog jezika, a ne njegovog razvoja ili
vremenske perspektive. Stilistika proučava živi govorni jezik; Bally misli da je govorni jezik
jedini pravi jezik i svi se drugi jezici moraju mjeriti prema njemu.

Afektivnost kao područje zanimanja stilistike otvara zapravo područje proučavanja govora.
Iako se afektivnost može proučavati i na jezičnoj razini, njeno je bitno obilježje govorno
ostvarenje, dakle ono što Bally naziva intonacijom u širem smislu, a što će kasnije Guberina
nazvati vrednotama govornog jezika. Iako tehničke mogućnosti njegovog vremena nisu
omogućavale eksperimentalno istraživanje govornih vrednota, Bally je o tome govorio kao o
mogućnosti koja će tek doći, i vjerovao je da njegova knjiga utire put takvim istraživanjima.

3. Govor, misao, osjećaj

U uvodnim razmišljanjima o stilistici Bally kaže da proučavanje jezika nije samo promatranje
odnosa koji postoje između jezičnih znakova, već također odnosa koji povezuju jezičnu
djelatnost (fran. langage) s mišlju. Jezična djelatnost obično se definira kao ljudska sposobnost
komuniciranja govornim znakovima. Jezična djelatnost uključuje društvena i individualna
obilježja, a Saussure je definira u dihotomiji jezik – govor. Proučavanje je jezične djelatnosti
dijelom i psihološko jer se bazira na promatranju onoga što se zbiva u svijesti govornika u
trenutku kada izriče svoju misao. Međutim, to je ipak više lingvističko negoli psihološko
istraživanje jer je okrenuto izražajnom aspektu misli. Analitički pristup, koji govori isključivo o
jezičnim elementima - riječima, ne odgovara stvarnosti. Leksičke jedinice, kakve se prikazuju
pismom, "riječi", iluzorne su i varljive jedinice jer u mnogim slučajevima ne odgovaraju
jedinicama misli, predodžbama, konceptima, poimanjima duha. Povezanost jezične djelatnosti i
misli ne otkriva se izravno ni govorom ni pismom. Ona proizlazi iz simultanog promatranja
misli i njenog izraza, a to je moguće ostvariti jedino unutrašnjim promatranjem. Povezanost
misli i njenog izraza pokazuje sintetički pristup razmatranju ljudskog izraza.

Jezična djelatnost sustav je izražajnih sredstava, dakle sustav govornih znakova namijenjenih
komunikaciji ili jednostavno manifestiranju onoga što se događa u našim mislima. Zadaća je
govora (iako ne ni prva, niti najvažnija) da eksteriorizira naše misli. Misao je napor duha da se
približi objektivnoj stvarnosti, ili onom što mi mislimo da je objektivna stvarnost, bez obzira na
to je li riječ o vanjskom ili unutarnjem svijetu. Međutim, naše ja je toliko jako da je napor da se
izraze čiste misli gotovo u cijelosti uzaludan; umjesto da se stvarnost u nama odražava, ona se
prelama: deformira se pod utjecajem našeg ja. Naše ja ne mogu sačinjavati naše misli jer nema
ničeg impersonalnijeg od misli; naše ja to je afektivni dio našeg bića, naši osjećaji, uzbuđenja,
porivi, želje. Prosječan čovjek biće je prvenstveno afektivno, pa je čista misao suprotna
njegovoj prirodi. Bally kaže da govornik, ma koliko želio izraziti svoje misli, u tome ne
uspijeva, jer je naše ja toliko jako da govorom prvenstveno izražavamo svoje osjećaje. Zato on
predlaže stilistiku koja bi proučavala upravo afektivni dio ljudskog izraza.

Jezična je djelatnost socijalna činjenica: drugim riječima svoje misli i osjećaje možemo iskazati
samo sredstvima koje drugi mogu razumjeti; naše su misli i osjećaji isključivo naši, ali znakovi
kojima se služimo da bismo ih izrazili moraju biti zajednički svima koji govore kao i mi.
Stvarni jezik sadrži u svim svojim manifestacijama intelektualni i afektivni aspekt: razvoj ovih
aspekata ovisi o raspoloženju govornika i kontekstu u kojemu se odvija komunikacija.
Govornik daje svom izrazu katkada objektivan, intelektualan oblik, koji je, koliko je to moguće,
blizak stvarnosti; katkada, a to je daleko češće, govornik više ili manje unosi u svoj izraz
afektivne elemente. Ponekad ovi elementi u cijelosti izražavaju naše ja, a ponekad su socijalno
modificirani.

U našem izrazu uvijek postoji intelektualni i afektivni dio; ovisno o predominaciji jednog ili
drugog dijela izraz označavamo kao intelektualni ili afektivni. U intelektualnom izrazu
intonacija je neizražajna; naprotiv, u stilističkom izrazu ona je glavni nositelj afektivnih i
emotivnih sadržaja. Važnost intonacije raste usporedno s porastom afektivnosti. Pod terminom
intonacije Bally podrazumijeva skup vrednota govornog jezika, dakle globalnu govornu formu.
4. Afektivna stilistika i književnost

Ballyeva stilistika dio je proučavanja općeg jezika, a ne književnosti. Afektivni je izraz uvijek
spontan. Posve je drukčije sa stilom nekog pisca: on upotrebljava jezik svjesno i namjerno,
upotrebljava ga u estetske svrhe. Intencija je uvijek prisutna kod umjetnika, a gotovo nikad kod
čovjeka koji spontano govori svojim materinskim jezikom. Po tome se bitno razlikuje Ballyeva
afektivna stilistika od znanosti o stilu. Spontani je govor uvijek potencijalno lijep, ali njegova
prirodna i stalna funkcija nije izricanje ljepote; kada njegova svjesna uloga postane izricanje
ljepote, on prestaje biti predmetom stilistike; on tada pripada književnosti ili umijeću pisanja.

Jezik književnosti i tehnički jezik rezultat su individualnih zahvata u opći jezik: dok učenjak ili
tehničar nastoje jezik učiniti što intelektualnijim i što bezličnijim, književnik ga prilagođava
izrazu misli koji je bitno osoban, afektivan i estetičan. Inovacije u tehničkom jeziku inovacije
su u vokabularu, u tehničkim terminima; inovacije u jeziku književnosti prvenstveno se odnose
na smisao riječi i njihovih kombinacija, na sintaktičko vezivanje, jednom riječju na indirektna
sredstva izraza; jezik književnosti stvara tako da daje nove sadržaje već postojećim riječima, a
to čini prvenstveno novim, osobnim kombinacijama, građenjem rečenica, sintaktičkim
promjenama raznih vrsta. Sve ovo govori da jezik znanosti koristi prvenstveno direktna i
intelektualna sredstva izraza, dakle riječi, koje imaju jasno definiran smisao, dok jezik
književnosti koristi prije svega izraze izvan riječi, a to su za Ballya prvenstveno intonacija i
sintaksa. Tehnički je izraz jezik mislî, a književni je izraz jezik osjećaja: misao se najlakše
izražava jasno definiranom riječju; osjećaj, koji je prirodno sintetičan, nalazi svoj izraz u
kombinacijama riječi i indirektnim afektivnim sredstvima.

5. Stilističke vrijednosti

Ballyevo proučavanje stilističkih vrijednosti odvija se na tri stupnja: (1) delimitacija; (2)
identifikacija; (3) stilističke vrijednosti.
(1) Delimitacija. U Ballyevoj stilistici delimitacija znači određivanje jedinice misli. Naime
jedna jedinica misli nije nužno pokrivena jednom riječju. Delimitacija je naoko mehanička
radnja. Ipak, ona govori koliko stilistika čuva jedinicu misli. Ovakva se stilistika može shvatiti
samo u onoj lingvističkoj koncepciji koja smatra da izraz predstavlja samo drugo lice misli i
stvarnosti.

Ako nam netko svojim ponašanjem smeta, za njega možemo reći da je trn u oku. Isti izraz
možemo upotrijebiti ako je nekome doista nešto (trn) upalo u oko. U prvom smo slučaju ovaj
izraz upotrijebili u njegovoj stilističkoj vrijednosti, pa trn u oku označava jednu jedinicu misli;
u drugom slučaju jednak izraz ima isključivo logički, intelektualni sadržaj, pa zato i ne
predstavlja jednu, već dvije jedinice misli. Ako za nekoga kažemo da je bačva bez dna, onda je
to slikovit izraz koji govori o rasipnoj osobi; tri leksičke jedinice tada predstavljaju jednu
jedinicu misli; ako pak doista govorimo o oštećenoj bačvi kojoj nedostaje jedan dio, onda
bačva bez dna ima dvije jedinice misli.

Bally daje i sljedeće primjere: chaleur solaire (sunčeva toplina) ili chaleur artificielle (umjetna
toplina) izrazi su koji imaju po dvije jedinice misli; naprotiv izrazi kao chaleur suffocante
(zagušljiva toplina) ili chaleur accablante (teška, mučna toplina) predstavljaju po jednu
jedinicu misli jer pridjevi imaju samo funkciju pojačavanja značenja imenice.

(2) Identifikacija. Delimitacija otvara put drugom stupnju Ballyeve stilističke analize -
identifikaciji. Identifikacija je određivanje izraza koji ima jednak jezični, intelektualni sadržaj,
ali ne uključuje stilističke, afektivne vrijednosti. Tako će identifikacija za trn u oku biti smetnja,
a za bačvu bez dna bit će rasipnik.

(3) Stilističke vrijednosti. Usporedbom izraza koji služi za identifikaciju i stilističkog izraza
dolazi se do stilističkih vrijednosti. Za izraz trn u oku, koji ima logički smisao smetnje, može se
reći da je slikovit izraz, koji živo govori mašti i jasno određuje angažiranost govornika prema
predmetu govora; ako govornik nije zainteresiran za osobu o kojoj govori, vjerojatnije je da će
upotrijebiti neutralan izraz da bi opisao neku od njezinih osobitosti: uporaba afektivnog izraza
prvenstveno pokazuje angažiranost, afektivnost govornika.
Izražajna sredstva odnose se međusobno; ne tvore cjelinu svojim brojem, već sustav svojim
grupiranjem i međusobnom penetracijom; jezični znakovi proizvode efekte tek u općoj i
simultanoj reakciji jezičnih sredstava; riječi se razumijevaju i osjećaju u neprestanoj i
nesvjesnoj usporedbi koja se odvija u našem mozgu. Afektivne vrijednosti uvijek izviru iz
usporedbe. One su uvijek relativne.

Bally je stilističke vrijednosti tražio na dvije razine: (1) prirodni stilistički postupci i (2)
postupci evokacije. Prirodni stilistički postupci inherentni su izražajnim sredstvima. O
prirodnim stilističkim postupcima govorimo kad neko izražajno sredstvo u nama budi osjećaj
lijepog ili ružnog, ugodnog ili neugodnog, a da pri tom razmišljanje ništa ne dodaje toj prvotnoj
impresiji. Naprotiv, u sredstvima koja djeluju evokacijom izraz označava istu stvar kao i neki
drugi izraz koji bismo upotrijebili; dva izraza ne razlikuju se u intelektualnom sadržaju, ali
uvijek postoji podsvjesno razmišljanje da je moguće u istoj prilici upotrijebiti drukčiji izraz.
Ako neki tehnički termin proizvede na nas neki utisak, to nije zato što on u sebi nosi nešto
afektivno, već zato što evocira neki drugi kontekst, jedan drugi oblik aktivnosti u usporedbi sa
svakodnevnim životom. Kako je u Ballyevoj stilistici zapravo sve relativno, jedan izraz može
biti i prirodno stilističko sredstvo i sredstvo koje djeluje evokacijom.

(1) Prirodni stilistički postupci. U ovim se postupcima ostvaruje prirodna veza između misli
ili osjećaja i lingvističkih sredstava; postoji prirodna sposobnost nekih oblika ili struktura da
izraze određene kategorije misli ili osjećaja. U prirodne stilističke postupke Bally ubraja npr.
deminutive i augmentative; ovi oblici, osim što izražavaju intelektualni sadržaj veličine, imaju i
stilističku vrijednost: tako deminutiv izražava nešto lijepo, drago i prijatno, a augmentativ nešto
ružno, odbojno i neprijatno. Prirodna je također veza između zvuka i smisla u onomatopejama.
U prirodna sredstva također spadaju uzvici i elipse. Uzvici obično nemaju nikakvog
konvencionalnog, jezičnog sadržaja: sadržajnost i izražajnost uzvika nalaze se isključivo u
njihovim govornim ostvarenjima. Slično je i s eliptičnim izrazima, koji svoju cjelovitost crpe iz
konteksta i zato sadrže jasno kontekst u svojim govornim ostvarenjima. Kod svih prirodnih
postupaka riječ je o motiviranim izrazima, tek što je onomatopeja motivirana jezičnim
sredstvima - glasovima, a uzvik, deminutiv, augmentativ i elipsa govornim sredstvima -
globalnim govornim ostvarenjem, odnosno intonacijom, kako je to govorio Bally.
(2) Stilistički postupci evokacije. Stilističke vrijednosti mogu proizlaziti i iz evociranja neke
sredine ili nekog konteksta. Evokativne vrijednosti vezane su uz ton (npr. kolokvijalni,
formalni, uzvišeni, vulgarni), uz vrijeme (npr. arhaizmi), uz govor društvenih grupa ili profesija
(npr. medicina, pravo, crkva, administracija) uz govor pojedinih krajeva (dijalektalne osobitosti
govora). Ako se izraz iz jednog konteksta, u kojemu je posve normalan intelektualni izraz,
prenese u drugi kontekst, on sa sobom nosi i svoj izvorni kontekst, koji je onda ishodište
njegovih stilističkih vrijednosti. Dijalektalne riječi poput šufita za tavan, šugamana za ručnik ili
pikabita za ormar u svom izvornom kontekstu nemaju nikakvih stilističkih vrijednosti; ali kada
su te riječi upotrijebljene u standardnom govoru njihova je stilistička vrijednost upravo u
evociranju općeg konteksta dijalekta, pa možda i dalje, u evociranju konteksta talijanskog
jezika iz kojeg su došle u dijalekt. Žargonski izrazi poput love za novac, šljakera za radnika ili
kože za odijelo imaju stilističku vrijednost i u svom izvornom kontekstu; međutim, kada su
upotrijebljeni u formalnom društvenom dijalogu, njihova se stilistička vrijednost pojačava
upravo zbog evociranja njihovog izvornog konteksta. Stilistička sredstva koja djeluju
evokacijom otkrivaju se u kontrastu sa svojim kontekstom.

Bally kaže da su efekti koji proizlaze iz slikovitog izraza češće prirodni efekti, a ne efekti
evokacije. Ipak, za već navedene primjere bačva bez dna ili trn u oku možemo reći da djeluju i
kao prirodna sredstva i kao sredstva evokacije: oni djeluju izravno svojom slikovitošću, ali i
podsjećaju slušatelja na izvorni kontekst ovih slikovitih izraza.

6. Direktna i indirektna izražajna sredstva

Direktna su sredstva izraza ona koja se ostvaruju riječima ili izričajima i koja nemaju nikakvu
stvarnost izvan tih riječi ili izričaja. Sredstva koja su neovisna o riječima indirektna su sredstva
izraza. Indirektna su izražajna sredstva: (1) sintaksa, (2) elipsa i (3) intonacija.

(1) Sintaksa. Bally smatra da sintaksa ne bi trebala analizirati formalne postupke izraza, već bi
trebala krenuti od misli ili osjećaja i zatim tražiti kakvim se jezičnim oblicima te misli ili
osjećaji izražavaju. Ako direktnim ili leksičkim postupcima izražavamo želju, možemo
upotrijebiti različite riječi: želim, hoću, žudim, priželjkujem, čeznem, težim itd. Ako se umjesto
Želim biti bogat kaže Želio bih biti bogat, to je istovremeno i leksička i sintaktička činjenica;
dakle i direktno i indirektno sredstvo jer se dio želje izražava ne samo leksički, već i glagolskim
načinom (kondicionalom). U rečenici Da sam bogat! želja se izražava isključivo sintaktičkim
postupkom; riječ je o indirektnom izražajnom sredstvu; ova je rečenica jak stilistički izraz, a
njezina je logička identifikacija: Želim biti bogat; u logičkoj identifikaciji želja je izražena
direktnim sredstvima – riječima. U stilističkom izrazu želja nije izražena samo sintaktičkim
postupkom, već i odgovarajućim govornim ostvarenjem: pojačanim intenzitetom, povišenim
registrom, većim rasponom intonacijskog luka.

(2) Elipsa. Elipsa je indirektno sredstvo koje proizlazi iz nedostatka jednog ili više jezičnih
elemenata koji su nekad bili nužni, ali koji nam više nisu potrebni. Bally navodi tri vrste elipse:
(1) elipsa kao tendencija manjeg napora; (2) elipsa kao necjelovita misao; (3) elipsa kao odraz
afektivne situacije. Prve dvije grupe elipsa mogu ući u područje stilistike, dok je treća
isključivo u području stilistike.

(1) Elipsa kao tendencija manjeg napora obično ne sadrži afektivnih vrijednosti. Ovakvu elipsu
vidimo npr. ako se francuski umjesto une voiture automobile (samohodna kola) kaže auto
(auto- = samo-); isto je kad une déclaration d'amour (izjava ljubavi) postaje samo une
déclaration (izjava).

(2) Elipsa kao necjelovita misao može imati stilističku vrijednost kad se npr. za opis neke stvari
ne nalazi dovoljno jak izraz pa, kako kaže Bally "glas ostaje visjeti na mjestu gdje bi se trebao
naći taj izraz": Bilo je hladno...! (Il faisait froid...!) ili To je tako lijepo...!(C'est d'une beauté...!)
primjeri su takvih elipsa. Zapravo vrijednost ovih izraza i nije u njihovoj eliptičnosti, već u
intonaciji, koja je bitan nositelj afektivnog sadržaja.

(3) Elipsa kao odraz afektivne situacije takva je elipsa u kojoj je govorno ostvarenje glavni, ili
čak isključivi nositelj emotivnog sadržaja. U uskličnoj se intonaciji neke riječi nužno ističu, a
neke eliminiraju, i tako rečenica postaje eliptična.
Govoreći o odnosu intelektualnih i afektivnih elemenata izraza Bally navodi sljedeći primjer:
ako sretnemo nekoga na mjestu gdje ga nismo očekivali, izrazit ćemo dvije stvari: (1)
percepciju osobe koju smo sreli i (2) svoje iznenađenje. Bally nudi nekoliko izraza u kojima
afektivnost postupno raste:

Čudim se što vas vidim ovdje.

Gle! Vi ste ovdje?
Odakle vi ovdje!
Vi!
O!

Navedeni primjer jasno pokazuje da se usporedno s porastom afektivnosti smanjuje količina

leksičkog materijala, ili točnije da se razgrađuje jezični ustroj. U krajnje intelektualnom izrazu
sve je rečeno leksičkim sredstvima u složenoj rečenici; čuđenje nije izraženo govornim
vrednotama (povišenim registrom, ubrzanim tempom, pojačanim intenzitetom), već opisno,
leksičkim sredstvima (Čudim se). Kako afektivnost raste, rečenični se ustroj razgrađuje: složena
rečenica postaje prosta, a izrijekom izraženo čuđenje ostvaruje se isključivo govornim
vrednotama: uzvikom (Gle!) i uzlaznom intonacijom (Vi ste ovdje?), koja izjavnu rečenicu
pretvara u pitanje – čuđenje. Uz daljnji porast afektivnosti prosta rečenica postaje eliptična i
nužno usklična (Odakle vi ovdje!); zatim se izraz reducira na samo jednu riječ (Vi!) i konačno
na usklik, koji i nema nekog jezičnog značenja. Bally kaže da ovaj usklik (O!) kao krajnji oblik
afektivnog izraza ne izgleda kao neka jezična činjenica, a ipak je, zahvaljujući svom govornom
ostvarenju, posve razumljiv za primatelja poruke.

(3) Intonacija. Govoreći o afektivnoj vrijednosti sintaktičkih postupaka, a posebno o elipsi,

zapravo smo govorili o afektivnoj vrijednosti intonacije. Pod terminom intonacije Bally ne
podrazumijeva samo melodijsku liniju promjena osnovnog tona, već cjelokupno govorno
ostvarenje.

Bally razlikuje izgovor od intonacije: (1) izgovor predstavljaju vokalni fenomeni koji su
automatizirani i lišeni svake značenjske ili izražajne vrijednosti; oni obilježavaju govornika, ali
ne i sadržaj njegova govorenja: riječ je o specifičnom načinu izgovora pojedinih glasova -
dijalektalnom ili patološkom; npr. nerazlikovanje afrikata, kao dijalektalna osobitost, te
rotacizam ili sigmatizam, kao patološke osobitosti, mogu obilježavati izgovor neke osobe, ali ni
u čemu ne mijenjaju sadržaj njegovog iskaza; (2) intonaciju, naprotiv, čine fonički elementi
govora koji se mogu povezati s nekim sadržajem, intelektualnim ili afektivnim: intonacija za
Ballya predstavlja stalni komentar misli. Leksički jednaka rečenica može se ostvariti kao izjava
ili kao pitanje: Marko pjeva. Marko pjeva?; tu je riječ o razlici u logičkom, intelektualnom
sadržaju. Ako se ova rečenica ostvari kao uzvik, riječ je o afektivnom sadržaju. I dalje: ova se
rečenica, ovisno o kontekstu, može ostvariti kao izraz radosti ili tuge, iznenađenja ili prezira,
straha ili bijesa; i to su sve afektivne vrijednosti, afektivni sadržaji, izraženi isključivo
govornim ostvarenjem, odnosno intonacijom u širem smislu riječi, kako to govori Bally.

Intonacija je indirektno sredstvo izraza: ona može označiti logičke sadržaje jednako kao i
afektivne vrijednosti; ona može ublažiti ili pojačati intenzitet osjećaja. Važnost intonacije raste
usporedno s porastom afektivnosti i zato Bally kao najefikasniji način studija intonacije
predlaže spontane izraze boli, tuge ili radosti, koji se najviše udaljavaju od intelektualnog
izraza. Intonacija je jedini nositelj afektivne vrijednosti u čistim uzvicima (A!, Ah!, O!, Oh!); to
su nenamjerni usklici ugode, boli, iznenađenja, tuge, radosti i dr., i oni izražavaju čiste
afektivne sadržaje. Usklici se ne mogu izgovoriti ni zamisliti bez afektivne intonacije.

Uzvici i gramatičke riječi dvije su različite kategorije indirektnih sredstava izraza, i to zbog
toga što im nedostaje po jedan od elemenata kojih jedinstvo čini direktna sredstva izraza: čisti
uzvici nemaju nikakvog intelektualnog ili logičkog sadržaja, a gramatemi nemaju nikakve
afektivne vrijednosti.

Intonacija, dakle cjelokupno govorno ostvarenje, bitan je, zapravo jedini nositelj afektivnog
sadržaja iskaza. Zato je donekle čudno što Bally o intonaciji govori kao o indirektnom sredstvu
izraza. Bally kao da nije bio svjestan ključnog zaokreta koji je donijela njegova stilistika, kao
da nije bio svjestan velikih dosega svoje stilistike: jer on riječi (leksičke elemente) naziva
direktnim sredstvima izraza, a intonaciju, sintaksu i elipsu indirektnim sredstvima izraza. Ipak,
Bally u analizu jezičnog izraza jasno unosi intonaciju, počevši od uvodnog dijela, kada o
intonaciji govori kao o dijelu jezične djelatnosti, zatim kada intonaciju izravno povezuje s
izrazom misli i osjećaja, pa do stalnog uključivanja intonacije u određivanju stilističke
vrijednosti nekog izraza, kada intonaciju opisuje kao stalni komentar misli. Uostalom, Bally i
izrijekom kazuje da ne znači da indirektna sredstva izraza manje spontano djeluju na nas, već
upravo suprotno.

7. Sintetičnost Ballyeve stilistike

Ključna je vrijednost Ballyjeve stilistike u njezinoj sintetičnosti. Sintetičnost je vidljiva u

samom pristupu proučavanju jezika: to nije proučavanje jezičnih znakova i njihovih
međusobnih odnosa, već proučavanje odnosa koji povezuju jezičnu djelatnost s mišlju.
Sintetičnost je vidljiva u postupku delimitacije, kada se ne određuju leksičke jedinice, već
jedinice misli. Sintetičnost je prisutna i u postupku određivanja stilističkih vrijednosti: zbog
relativnosti izražajnih sredstava uvijek mora postojati kontrast između dva ili više mogućih
izraza; afektivna vrijednost nekog jezičnog sredstva proizlazi tek iz usporedbe i kontrasta s
izrazom koji služi kao logička identifikacija. Ključni je element stilističke vrijednosti govorno
ostvarenje, dakle cjeloviti izraz kao odraz naših misli i osjećaja i kao odraz konteksta u kojem
se odvija komunikacija. Govorni se izraz ne može artikulirati na manje sastavne dijelove, on je
globalan, sintetičan po svojoj prirodi. A govor je ključna vrijednost Ballyeve stilistike.

Literatura:

Charles BALLY. Traité de stylistique française, I, II. Genève, Paris, Georg, Klincksieck, 1951.

Petar GUBERINA. Stilistika. Zagreb, Zavod za fonetiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu,

1967.

Pierre GUIRAUD. La Stylistique. Que sais-je?, Paris, Presses universitaires de France, 1963.

Michael RIFFATERRE. Criteria for Style Analysis. Word, 15, 1959, 1, 154-174.
Milivoj SOLAR. Stilistika. U: Teorija književnosti. Zagreb, Školska knjiga, 1997; str. 67-96.
LINGVISTIČKA STILISTIKA

Kako stilistika govori o izražajnim sredstvima u jeziku, ona se naziva i lingvističkom

stilistikom. Lingvistička stilistika nastoji preslikati uobičajeni gramatički opis jezika. Tako se,
ovisno o jezičnoj razini na kojoj se ostvaruje stilistički postupak, govori o fonostilistici,
morfostilistici, semantostilistici ili sintaktostilistici; a kada je riječ o jedinicama stilskog
izražavanja – stilemima, spominju se: fonostilemi, morfostilemi, semantostilemi i
sintaktostilemi.

1. Fonostilistika

Fonostilistika istražuje jedinice stilske izražajnosti ostvarena na razini fonetike; fonostilemi su

npr. svi glasovni postupci građenja prostora pjesme: aliteracija, asonanca, pjesnički homofoni,
rima. Jedan od fonostilema je i naglasak isticanja (fran. accent d'insistance), pojava je u kojoj je
stilistička vrijednost sadržana isključivo u govornom ostvarenju: pojačanom intenzitetu i
produženom izgovoru naglašenog vokala te veoma napetom izgovoru početnog konsonanta;
ako početnog konsonanta nema, neizbježan je izgovor laringealnog okluziva ispred početnog
vokala. Identičan jezični izraz, npr. divno, može izraziti našu neutralnost ili angažiranost; ako o
nečemu govorimo sa stvarnim, spontanim ushićenjem, napetije ćemo izgovoriti početni
konsonant (d), naglašeni ćemo vokal (i) produžiti i izgovoriti ga jačim intenzitetom.

Katkad se zbog naglaska isticanja, a to znači zbog velike napetosti kojom se izgovara početak
riječi, može i naglasak riječi pomaknuti na prvi slog: npr. izvànredno u stilističkom izrazu može
prijeći u îzvanredno. Tako je prema mjestu naglaska (ali i prema drugim već opisanim
govornim značajkama naglaska isticanja) moguće razlikovati ovaj prilog ili pridjev u njegovoj
logičkoj i afektivnoj uporabi: izvànredni profesor označava znanstveni stupanj, zvanje (u
opoziciji izvanredni/redovni profesor); îzvanredni profesor govori o našem zadovoljstvu radom
nekog profesora, dakle našem osobnom stavu prema njemu. Međutim, kako već sam pridjev
uključuje neke stilističke vrijednosti (posebno u odnosu na leksički neutralne sinonime poput
dobar, vrijedan), odnosno češće ga nalazimo u stilistički obilježenim kontekstima, kao njegov
uobičajeni izgovor prihvaćamo izvanredno, dakle izgovor pod utjecajem naglaska isticanja.
Zanimljivo je vidjeti kako naši rječnici bilježe naglasak na ovoj riječi. «Hrvatskosrpsko-
francuski rječnik» Dayrea, Deanovića i Maixnera (1956) bilježi oblik izvànredan, izvànredno;
isti naglasak bilježi i Anićev «Rječnik hrvatskoga jezika» (1994). «Rječnik hrvatskoga jezika»
Leksikografskog zavoda i Školske knjige (2000) kod priloga bilježi samo oblik izvanredno, dok
kod pridjeva dozvoljava oba mjesta naglaska, ali kao primarno bilježi kratkosilazni naglasak na
prvom slogu: izvanredno. Oba naglasna oblika bilježi i «Hrvatski jezični savjetnik» Instituta za
hrvatski jezik i jezikoslovlje (1999).

U francuskom, gdje je naglasak riječi uvijek na zadnjem slogu, prilikom ostvarivanja naglaska
isticanja stvara se mnogo jači naglasak na prvom slogu riječi. Naglasak isticanja stilistički je
postupak kojim bitno određujemo sadržaj nekog iskaza te ga stoga zovemo fonološkim
fonostilističkim postupkom. Kad govorimo o sadržaju stilističkog izraza onda prvenstveno
mislimo na obavijest o govorniku, o njegovom stavu prema predmetu govora.

Fonostilističke postupke koji govore isključivo o govorniku (npr. dijalektalni ili neuobičajen
izgovor pojedinih glasova), a nemaju veze s predmetom govora, zovemo fonetskim
fonostilističkim postupcima. Takvim se postupkom služi Ranko Marinković u svom romanu
"Kiklop" da bi što vjernije prikazao jedno lice - Hermafrodita:

Pa jefte, gofpodine pukovniče - uvjereno odgovara Herma - dofadno je. Ofobito uveče...
nema fe fta vaditi, pvodajemo fjake...

Govorni poremećaji - sigmatizam i rotacizam - ne odnose se na predmet govora, stalno su

prisutni u govornika te karakteriziraju isključivo njega, ali ne i njegov odnos prema sadržaju,
poruci. Fonetski fonostilistički postupci odgovaraju onome što Bally naziva izgovorom, a
fonološki fonostilistički postupci onome što naziva intonacijom.

2. Morfostilistika
Morfostilistika opisuje jedinice stilske izražajnosti ostvarene na razini morfologije, dijela
gramatike koji proučava vrste riječi i njihove oblike. Najčešći i najočitiji morfostilistički
postupci su deminutiv i augmentativ, jer oni gotovo redovito osim intelektualne poruke (izraza
veličine) nose i stilističku, afektivnu poruku, dakle stav govornika prema predmetu govora.
Tako npr. ptičica ne znači samo da je ptica mala, već da nam je draga, simpatična, lijepa; isto
tako ptičurina ne znači samo nešto veliko, već i ružno, odbojno, antipatično. Slično je i u
primjerima kućica - kuća - kućerina, ženica - žena - ženetina ili ženturina, ručica - ruka -
ručetina. Teško je prihvatiti izreku Moja kućica, moja slobodica u "intelektualnoj" verziji Moja
kuća, moja sloboda jer bi u takvom izrazu bila odsutna sva ljubav, intimnost i toplina, koje
sadrže deminutivi. Jasno je da je ova izreka posve neprihvatljiva i u "augmentativnoj" verziji
Moja kućerina, moja slobodurina, jer dovodi do očitog nesklada između stilističkog postupka i
logičkog sadržaja. Oblik kućerina, upravo kao i oblik kućica ne govore prvenstveno o veličini
stambenog prostora, već o govornikovom stavu prema tom prostoru. Stilistička vrijednost
izraza jača je od njegova logičkog sadržaja.

Deminutivi i augmentativi mogu izgubiti svoju stilističku vrijednost: tako se npr. francuski
deminutiv cigarette (cigareta, izvorno: mala cigara) više ne doživljava kao deminutiv, pa
danas ima samo svoj logički sadržaj; isti odnos nalazimo u hrvatskom u opoziciji lonac –
lončić, gdje je deminutiv tek racionalna oznaka veličine, ali ne i stilističke vrijednosti.

Neki augmentativi nemaju pejorativnu, već naprotiv laudativnu vrijednost, kao npr. momčina ili
junačina. Slično je i s augmentativnim oblicima u nekim primorskim govorima, gdje oblici
poput ručina, maletina, Rečina nemaju pejorativnu vrijednost; isto je i s imenima popularnih
istarskih pučkih likova Jurina i Franina, a i s brojnim prezimenima koja imaju augmentativne
nastavke: Večerina, Turina, Šurina, Markovina.

3. Semantostilistika

Semantika je lingvistička disciplina koja izučava značenje riječi, sintagmi, rečenica, a

semantostilistika opisuje stilističke postupke ostvarena na razini semantike. Uobičajeni
semantostilistički postupak uporaba je riječi u tzv. prenesenom značenju. Svinja je korisna
domaća životinja primjer je intelektualne, logičke uporabe riječi svinja; naprotiv, u rečenici On
je prava svinja! isti je leksički oblik upotrijebljen u prenesenom smislu: ne odnosi se više na
životinju, već na čovjeka koji ima neka negativna obilježja, a to su fizička ili moralna
prljavština. Radi se, dakle, o stilističkoj vrijednosti ostvarenoj na semantičkoj razini. Slična je i
uporaba riječi zvijer u primjerima:

Lav je zvijer iz porodice mačaka.

Ti si pijanac i provalnik i gad i zvijer, a ja te ipak ljubim. (M. Krleža. Michelangelo

Buonarroti)

Među semantostilističke postupke ubrajaju se i sinonimi; sinonimi se obično definiraju kao

riječi istog ili sličnog značenja, ali različitih stilističkih vrijednosti. Kada Matoš u sonetu
«1909.» piše stih Jer takvo lice ima moja mama, on već samim odabirom riječi mama, a ne
majka ili mati, govori o nježnosti i ljubavi. Pranjić govori o nizu sinonima upotrijebljenih u
istom tekstu, Krležinoj drami «Gospoda Glembajevi». Govoreći o svojoj majci Leone koristi
emotivno obojenu riječ mama.

Ja sam je upoznao onog istog zimskog jutra, kada se otrovala mama! Mama je ležala
mrtva, a ova je žena došla s velikom kitom Parma ljubičica i sa svojim maltezijanskim
pinčem Fifijem.

Govoreći o istoj osobi stari Glembay, koristi neutralnu riječ majka.

Ja sam sedam godina nosio tvoju majku na ovim svojim rukama, a nisam joj se približio
nikada ni za jedan jedini milimetar.

Kada barunica Castelli govori o istoj osobi, ona upotrebljava oblik gospođa majka.
 Mene je vaš otac četiri godine mučio, on je meni četiri godine dosađivao, on je htio da se
ustrijeli pred mojim očima, on je plakao na koljenima, ali ja nisam htjela skandala, ja
zbog vaše gospođe majke nisam htjela da se on rastane.

Riječi mama, majka i gospođa majka imaju isto logičko značenje, ali posve različite stilističke,
afektivne vrijednosti. Ove riječi imaju stilističku vrijednost čak i kad su izdvojene iz svog
konteksta: mama sadrži ljubav i nježnost; majka je neutralan izraz, a gospođa majka govori o
pristojnosti, ali i distanci prema osobi o kojoj se govori.

Stari Glembay koristi još jedan sinonim - mati.

Vidiš li, i u tome si Danielli! Ne govoriti istinu, to ste vi Daniellijevi uvijek u stanju. Ali
to priznati? Ne! Nikada! Pljunuti nekome u lice venecijanski, poniziti ga i zaprljati, to
da, da, to je vama u krvi. Ali kada je riječ o konsekvencama, onda šutnja. Upravo takva
bila ti je i mati.

Za riječ mati, ako je izdvojena iz konteksta, moglo bi se reći da je neutralan izraz; međutim, u
navedenom primjeru, u kontekstu u kojem je upotrijebljena, ona dobiva vrijednost osornosti,
neprijateljskog stajališta, čak mržnje. Tako za neke izraze možemo reći da je riječ o prirodnim
stilističkim vrijednostima: oblik mama sam po sebi nosi stilističku vrijednost; stilistički
neutralan oblik mati može dobiti stilističku vrijednost zavisno o kontekstu u kojemu je
upotrijebljen.

I u primjeru iz Tadijanovićeve pjesme «Dugo u noć, u zimsku bijelu noć» riječi mati i majka
dobivaju svoju stilističku vrijednost iz konteksta.

Dugo u noć, u zimsku gluhu noć

Moja mati bijelo platno tka.
Njen pognut lik i prosjede njene kose
Odavna je već zališe suzama.

Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem

 Po snijegu što vani pada
U tišini bez kraja, u tišini bez kraja;
Anđeli s neba, nježnim rukama,
Spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju
Pazeć da ne bi zlato moje probudili.

Dugo u noć, u zimsku pustu noć

Moja mati bijelo platno tka.

O, majko žalosna! kaži, što to sja

U tvojim očima

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć?

Očito je da cjelokupni kontekst daje stilističku vrijednost riječima mati i majka; to je kontekst
nježnosti i ljubavi; a taj se kontekst odražava u govornom ostvarenju ovih riječi. Kontekst
Tadijanovićeve pjesme bitno je drukčiji od konteksta u kojem Glembay kaže: Upravo takva
bila ti je i mati. Kada Glembay koristi riječ majka, onda možemo govoriti o neutralnom izrazu,
koji ne uključuje stilističke vrijednosti; ali u Tadijanovićevoj pjesmi majka ne može biti
stilistički neutralan izraz: i to ne samo zbog neposrednog konteksta, koji sadrži uzvik, vokativ
te inverziju imenice i pridjeva, već zbog cjelokupnog konteksta pjesme.

4. Sintaktostilistika

Ako se stilistička vrijednost ostvaruje na razini ustroja rečenice, sintakse, riječ je o

sintaktostilistici. Neki od sintaktostilističkih postupaka su npr: (1) inverzija, (2) distorzija, (3)
elipsa, (4) opkoračenje ili pak (5) posebno vezivanje složenih rečenica.

(1) Inverzija označava poseban, stilistički obilježen red riječi. Moguće su primjerice inverzije
subjekta i predikata, predikata i objekta ili atributa i imenice. Kako se u hrvatskom odnos
subjekta i objekta ne iskazuje redom riječi, već odgovarajućim gramatemima, rečenice Ivan
voli Jasnu i Jasnu voli Ivan imaju posve jednak logički sadržaj. U drugom je primjeru riječ o
inverziji, odstupanju od uobičajenog reda riječi: objekt dolazi na prvo, jako mjesto u rečenici.
Objekt se tako ističe, odnosno naglasak rečenice nužno se ostvaruje na objektu: Ivan voli
upravo Jasnu, a ne neku drugu. Prvi primjer u stilistički neobilježenom redu riječi (subjekt -
predikat - objekt) nema određeno govorno ostvarenje: naglasak rečenice može se ostvariti na
bilo kojem dijelu rečenice: a to ovisi o kontekstu, leksičkom ili situacijskom. Naprotiv, drugi
primjer, u stilistički obilježenom redu riječi, ima ukodirano i govorno ostvarenje: on se mora
ostvariti s rečeničnim naglaskom na objektu.

U rečenicama Pjeva Marko ili Gleda Ivan predikat prethodi subjektu pa se stoga i govorno
ističe: nosi naglasak rečenice. Isto je i u Ujevićevim stihovima:

Gorak je vijenac pelina,

mračan je kalež otrova,
(T. Ujević, Svakidašnja jadikovka)

Imenski predikati (Gorak je, mračan je) nalaze se ispred svojih subjekata i to na početku
rečenice i na početku stiha, pa se zato i govorno nužno ističu.

U sljedećem primjeru u inverziji se ističe predikat (bruji), koji prethodi svom subjektu, i atributi
(buntovne, tmaste i sane), koji slijede svoju imenicu.

Oko njih bruji orkestar kolesa i sirena,

u njima šapuću riječi buntovne, tmaste i sane.
(T. Ujević, Čin sputanih ruku)

(2) Distorzija je postupak odvajanje dijelova iskaza koji su logično povezani; distorzija ističe
pojedine dijelove iskaza tako da ih osamostaljuje, pa time i govorno obogaćuje; u isticanju
dijela iskaza i u govornom rezimiranju konteksta distorzija ima vrijednost elipse, a često je i
sama eliptična rečenica.
 Gle, iza hrastove šume, u tamnom sjaju i tišini,
Mjesec se pomalja. Rumen. Okrugao.
(D. Tadijanović, Mjesečina)

A padaju zvijezde. Sumporne i plave.

(M. Krleža, Noć)

I jednostavna inverzija zapravo je distorzija, posebno ako se atributi odvoje od imenice

zarezom ili u zaseban stih:

Al grmnu s ulice vika, divlja, pobožna, žarka:

(S. S. Kranjčević, Dva barjaka)

Duša mi je zvijezda
Žalosna i crna.
(M. Krleža, Noć)

U svim navedenim primjerima distorzije govorno se ističu osamostaljeni atributi; oni zapravo
imaju vrijednost cjelovite rečenice, jer u svojim govornim ostvarenjima opetuju čitav kontekst.

(3) Elipsa je izostavljanje jedne ili više riječi u rečenici. Veoma su česte elipse glagola, pa se
elipsa poistovjećuje s bezglagolskom rečenicom. Eliminiranjem glagola obično se eliminira
izraz trajanja, i zato se bezglagolska rečenica prima kao slika.

Teku oblaci, teče vrijeme, gibaju se sjene, samo straža stoji i bije se sa snom. Vjetar u
omorikama. Kapljice na granama. Golubovi. (M. Krleža, Hrvatski bog Mars)

Protjecanje vremena u navedenom primjeru posebno je istaknuto inverzijama subjekta i

predikata; tome se najprije suprotstavljaju subjekt i predikat u neinverziji (straža stoji) i
posebno bezglagolske rečenice.
Bezglagolska rečenica svoju slikovitost, višedimenzionalnost, prostornost pokazuje prije svega
svojim govornim ostvarenjem: velikom koncentracijom govorne energije u jezično reduciranom
izrazu.

Pokraj rijeke
Stari samostan.
Siv i tih.

U kutovima mirne
Ledene sjene.
(D. Tadijanović, Samostan)

Bezglagolska rečenica uvijek dobiva svoju cjelovitost u kontekstu; zbog čvršćeg vezivanja uz
kontekst, zbog traženja oslonca u kontekstu, bezglagolska rečenica sadrži čitav kontekst u svom
govornom ostvarenju; upravo je zato rezimiranje prethodnog konteksta česta funkcija
bezglagolske rečenice:

I bez pozdrava, bez stiska, utonuli u život,

idemo jedni uz druge.
Mrtvi i živi. Jedni uz druge
(J. Kaštelan, Susreti)

Elipsa i distorzija veoma su slični postupci, a njihova je govorna funkcija posve jednaka:
isticanje vlastitog sadržaja te sažimanje šireg konteksta. Bitna je značajka elipse razgrađivanje
sintaktičkog ustroja, a to je i način isticanja sadržajnosti i izražajnosti govornog ostvarenja.
Krajnji su eliptični oblici uzvici: oni nemaju nikakvog jezičnog sadržaja i njihova se vrijednost
nalazi isključivo u govornim ostvarenjima, koja odražavaju kontekst ili govornu situaciju u
kojoj su nastali. Uzvici jasno pokazuju osnovni smisao govorne stilistike: jezični ustroj, a to
znači konkretan stilistički postupak ili širi kontekst, upućuje na govorno ostvarenje, koje je
isključivi nositelj stilističkih vrijednosti iskaza.
(4) Opkoračenje je postupak koji proizlazi iz uzajamnog djelovanja sintakse i versifikacije:
sintaktička se cjelina ne podudara s versifikacijskom i to bitno mijenja ritmički ustroj iskaza.
Opkoračenje se ponekad opisuje i kao nametanje govorne intonacije stihu: a nametanje govorne
intonacije stihu često je u funkciji isticanja dijela iskaza koji je prebačen u sljedeći stih, jer se
taj dio nalazi iza pauze, koja označava završetak versifikacijske cjeline – stiha, i iza uzlazne
intonacije, koja pokazuje da sintaktička jedinica ne završava završetkom stiha:

- Ej konjaniče, moj konjaniče,

dug li je put? Gdje li je
zvijezda tvoja?
(J. Kaštelan, Konjanik)

Vinograd moga je oca ovjenčan zelenim vijencem

Maslinâ. – Pod njima ja sam u vrućijem danima ljetnim,
Grožđe dok zrijalo i pjev cvrčka šibao uzduh,
Gledo u zanosu svijetle vizije što ih je Podne
Pred očima stvaralo mojim.
(V. Nazor, Maslina)

U navedenim primjerima govorno se ističu dijelovi sintaktičke cjeline prebačeni u sljedeći stih:
zvijezda tvoja i maslina.

(5) Sintaktostilistički postupak može se ostvariti na razini čitave rečenice. O stilistici složenih
rečenica kod nas je govorio Petar Guberina.1 Pogledajmo sljedeće rečenice:

Ne izlazim jer pada kiša.

Ne izlazim kad pada kiša.
Pada kiša tako da ne izlazim.
Pada kiša, pa ne izlazim.
Pada kiša i ne izlazim.
Pada kiša, ne izlazim.

1
V. Govorna stilistika Petra Guberine.
 Ne izlazim, pada kiša.

Sve navedene rečenice imaju posve jednak logički sadržaj: to je veza uzroka (pada kiša) i
posljedice (ne izlazim). Međutim, veznici ukazuju na različite aspekte tog odnosa: isticanje
uzroka (jer), posljedice (tako da) ili vremena (kad), i zato su razlike među rečenicama
stilističke. Logički se isti odnos može iskazati sastavnim veznicima i, i pa, ili čak bez veznika.
Izražajnost je to veća što veznik manje upućuje na odnos misli: veznik i tek ukazuje na
povezanost misli, ali ne i na pojedine aspekte tog odnosa, jer ih zapravo sve sadrži. Isto je i s
primjerima bez veznika, koji ne određuju detaljno odnos dviju rečenica, već sadrže sve
mogućnosti.

Za stilističku je vrijednost posebno značajan primjer povezivanja rečenica bez veznika. Kada
nema veznika, vrednote govornog jezika upućuju na povezanost dviju misli. Pogledajmo
kretanje osnovnog tona u rečenicama s veznikom i bez veznika:
(1) Ne izlazim jer pada kiša:

U rečenici Ne izlazim jer pada kiša nema većih tonskih skokova: intonacija se u prvom dijelu
(Ne izlazim) lagano diže i u drugom dijelu (jer pada kiša) lagano pada; početak je rečenice na
170 Hz, intonacijski je vrh na 220 Hz, a završetak na 115 Hz; čitava se rečenica izgovara kao
jedan fonetski blok, dakle bez pauze.
 (2) Ne izlazim, pada kiša:

U primjeru Ne izlazim, pada kiša intonacija se značajno diže u prvom dijelu, a zatim naglo
pada: tonski je početak rečenice (180 Hz) jednak prvom primjeru (Ne izlazim jer pada kiša), ali
se ovdje intonacijski vrh nalazi na 300 Hz i nakon toga intonacija naglije pada. Ovakav
raspored vrednota govornog jezika stilistički je značajan i nužan: govori o logičkoj povezanosti
misli i o jakoj izražajnosti, emotivnoj angažiranosti govornika.

Različite vrste složenih rečenica mogu se povezati istim veznikom:

Sjedimo i razgovaramo.
Radio je i uspio je.
Radio je i nije uspio.

Usprkos jednakom vezniku logički su sadržaji ovih rečenica posve različiti: u prvom primjeru
riječ je o povezivanju dviju usporednih radnji; u drugom primjeru radnje stoje u odnosu uzroka
i posljedice; odnos misli (ne veznik!) u trećem primjeru govori da je riječ o dopusnoj rečenici.
O tome govori i kretanje osnovnog tona.
(1) Sjedimo i razgovaramo:

Intonacija se u prvom primjeru lagano diže i vrlo blago spušta, pauze nema; rečenica započinje
na 205 Hz, intonacijski je vrh na 240 Hz, a završetak na 130 Hz.
(2) Radio je i uspio je:

U drugom se primjeru intonacija mnogo više diže: tonska visina početka iznosi 170 Hz;
intonacijski je vrh na 280 Hz, a zatim slijedi silazni dio intonacije do visine od 120 H; ovakav
raspored vrednota govornog jezika govori o logičkoj povezanosti misli, o odnosu uzroka i
posljedice, koji nije dodatno leksički iskazan veznikom; značajna je i pauza između dviju
rečenica.
(3) Radio je i nije uspio:

U trećem je primjeru prvi dio rečenice jednak prvom dijelu uzročno-posljedične rečenice:
intonacijski se raspon kreće od 170 Hz na početku do 290 Hz na intonacijskom vrhu; intonacija
drugog dijela bitno se razlikuje od intonacije drugog dijela uzročno-posljedične rečenice: u
dopusnoj rečenici, prije pada intonacije, koji označava njezin završetak, nalazi se još jedan vrh
na 240 Hz; i upravo taj dio svojom tonskom visinom govori o neispunjenoj posljedici mogućeg
uzroka; nema logičkog slijeda činjenica: viši tonovi završnog dijela rečenice zapravo sadrže
pitanje ili čuđenje: kako to da nije uspio kad je toliko radio? I ovdje je značajna pauza između
dviju rečenica.

Svi navedeni primjeri sintaktostilistike pokazuju da se oni mogu opisati i sa stajališta njihovih
govornih ostvarenja, dakle kao postupci fonostilistički; jasno, ako fonostilistiku shvatimo nešto
šire, dakle ne kao dio stilistike koji se bavi samo glasovnim, već općenito govornim
postupcima. Kodiranje sintaktičkim postupcima odražava se i u govornom ostvarenju tih
postupaka. Zajednička značajka svih navedenih sintaktostilističkih postupaka u tome je što oni
odražavaju kontekst u kojem su nastali, pa je zato i njihovo govorno ostvarenje zadano;
stilistički je postupak ne samo izražajan, već i skraćen izraz: njegova je vrijednost u njegovom
govornom ostvarenju, koji u zgusnutom obliku sadrži čitav kontekst.
5. Govorna stilistika

I postupke semantostilistike moguće je promatrati kroz njihova govorna ostvarenja: svinja,

zvijer i sl. ne mijenjaju samo svoj osnovni smisao unutar nekog konteksta, već i svoja govorna
ostvarenja. Iz samog govornog ostvarenja ovih riječi može se zaključiti je li riječ o životinji
(logički sadržaj) ili o čovjeku (stilističke vrijednosti). I opet je jasno da govorno ostvarenje u
sebi sažima čitav kontekst; kontekst se odražava u govornom ostvarenju. Upravo zato što se
kontekst odražava u govornom ostvarenju i posve neutralne riječi mogu postati nositelji
stilističkih vrijednosti. O tome jasno govore uporabe riječi mati ili majka u Krležinoj drami
"Gospoda Glembajevi" i u Tadijanovićevoj pjesmi "Dugo u noć, u zimsku bijelu noć" .

Isto je i s postupcima morfostilistike. ručica - ruka - ručetina, kućica - kuća - kućerina, ženica -
žena - ženetina ne razlikuju se samo morfološki, već i u svojim govornim ostvarenjima; naime,
svaki od ovih oblika zahtijeva i odgovarajuće govorno ostvarenje, koje nosi emotivni, stilistički
sadržaj. Oblici deminutiva i augmentativa nose obavijest o veličini, a njihova govorna
ostvarenja nose obavijest o stavu govornika, o tome je li ta veličina lijepa ili ružna, draga ili
odbojna.

Postupke sintaktostilistike, semantostilistike i morfostilistike moguće je promatrati kroz njihova

govorna ostvarenja; moguće ih je, dakle, opisati kao postupke fonostilistike. Konačno, i
vrijednost samih fonostilističkih postupaka u užem smislu nije u njihovom glasovnom sastavu,
već prvenstveno u govornim ostvarenjima tih glasova. Ono što daje stilističku, izražajnu
vrijednost svim navedenim primjerima nije njihov oblik, smisao ili struktura, već njihovo
govorno ostvarenje, koje je povezano s oblikom, smislom ili strukturom, i u kojemu se
odražavaju oblik smisao ili struktura, ali koje je samo po sebi nositelj svoje vrijednosti, svog
stilističkog sadržaja: oblik kućica znači nešto malo, a govorno ostvarenje koje iz tog oblika
proizlazi nosi vrijednost malog, dragog, simpatičnog; riječ svinja u određenom kontekstu znači
čovjek kao svinja, a govorno ostvarenje izražava naše mišljenje o takvom čovjeku; složena
rečenica Radio je i nije uspio označava nelogičan slijed događaja, ali tek govorno ostvarenje
izražava naše čuđenje ili razočaranje. Mogućnost svođenja svih stilističkih postupaka na
postupke fonostilistike, odnosno činjenica da je govorno ostvarenje bitna dimenzija stilističkih
postupaka, upućuje na to da je kod afektivne stilistike riječ o jednom novom, bitno drukčijem
pogledu na probleme ljudskog izraza, koji premašuje klasične kategorije fonetike, morfologije,
semantike i sintakse. Naime, stilistika kao znanost o afektivnoj vrijednosti izraza, kao znanost o
govoru, bavi se prije svega govornim ostvarenjem, koje razni jezični stilistički postupci mogu
više ili manje uspješno kodirati.

Upravo mogućnost svođenja raznih stilističkih postupaka na postupke fonostilistike, naravno

ako fonostilistiku shvatimo ne samo kao stilistiku glasova, već kao stilistiku govora, jasno
iskazuje bitnu novost Ballyeve stilistike: to je govorna stilistika; to je stilistika čije su bitne
dimenzije govorne vrednote, stilistika koja pokazuje ne samo sadržajnost, već i izražajnost
govora. Kada opisujemo stilistiku moguće je govoriti i u kategorijama klasične gramatike; ali
upravo činjenica da govorno ostvarenje može biti zajednički nazivnik svih stilističkih postupaka
pokazuje stvarnu vrijednost i stvarnu novost afektivne stilistike.

Literatura:

Antica ANTOŠ. Osnove lingvističke stilistike. Zagreb, Školska knjiga, 1972.

Marcel CRESSOT. Le Style et ses techniques. Paris, 1963.

Ivo FRANGEŠ. Stilističke studije. Zagreb, Naprijed, 1959.

Petar GUBERINA. Valeur logique et valeur stylistique des propositions complexes en français
et en croate. Zagreb, Štamparija «Gaj», 1939.

Jules MAROUZEAU. Précis de stylistique française. Paris, 1950.

Krunoslav PRANJIĆ. Jezik i književno djelo. Zagreb, Školska knjiga, 1968.

Krunoslav PRANJIĆ. Stil i stilistika. U: Škreb, Zdenko, Stamać, Ante. Uvod u književnost.
Teorija, metodologija. Zagreb, Grafički zavod Hrvatske, 1983., str. 253-302.
Krunoslav PRANJIĆ. Jezikom i stilom kroza književnost. Zagreb, Školska knjiga, 1986.

Michael RIFFATERRE. Criteria for Style Analysis. Word, 15, 1959, 1, 154-174.

Stephen ULLMANN. Language and Style. Oxford, Basil Blackwell, 1964.

Viktor VINOGRADOV. Stilistika i poetika. Sarajevo, 1971.

Branko VULETIĆ. Fonetika književnosti. Zagreb, Sveučilišna naklada Liber, 1976.

Branko VULETIĆ. Fonetika pjesme. Zagreb, FF Press, 2005.

Katie WALES. A Dictionary of Stylistics. Harlow, London, Pearson Education, Longman, 2001.
GOVORNA STILISTIKA PETRA GUBERINE

1. Vrednote govornog jezika

Petar Guberina nije samo prihvatio i nastavio osnovne misli Ballyeve stilistike, već je tu
stilistiku i značajno proširio i obogatio.

Bally je pisao o govornim vrednotama tek kao o indirektnim sredstvima izraza; direktna
sredstva izraza za Ballya su riječi. Guberina se intenzivno bavio upravo tim indirektnim
sredstvima izraza; on ih naziva vrednotama govornog jezika; nadalje, u istraživanja vrednota
govornog jezika uvodi eksperimentalne tehnike. U svojoj knjizi «Zvuk i pokret u jeziku»
Guberina definira vrednote govornog jezika kao elemente jezičnog izraza koji imaju svoju
jezičnu vrijednost na osnovi zvuka i pokreta te samu stvarnost kao element jezičnog izraza (str.
19). To su vanleksička (ekstralingvistička) sredstva izraza, koja nam omogućuju da se izrazimo
kraće ili ekspresivnije ili istovremeno i kraće i ekspresivnije. Guberina vrednote govornog
jezika dijeli na akustičke: intonacija, intenzitet, tempo i pauza, te vizualne: mimika, geste i
stvarni kontekst. Tako su Ballyeva indirektna sredstva izraza raščlanjena i proširena mimikom,
gestama i stvarnim kontekstom, a to nas vodi i do specifične definicije govora - govora kao
supstance. Sustav bez supstance ne bi nikada mogao biti ishodištem pojedinačnih uporaba
jezika.

Guberina misli da su vrednote govornog jezika osnovni element rečenice, te bi zato gramatička
analiza rečenice trebala počivati na analizi vrednota govornog jezika. Rečenica se uvijek
ostvaruje u intenzitetskoj i intonacijskoj liniji koja prati proces udisanja i izdisanja: radi se o
porastu i padu intenziteta, te o dizanju i spuštanju tona; bez slabljenja intenziteta i spuštanja
tona nema ni završene rečenice.

Artikulirana riječ nije dovoljna da bi se izrazilo bogatstvo ljudskih misli, a posebno bogatstvo
ljudskih osjećaja. Samo nizanje artikuliranih riječi ne može tvoriti rečenicu, jer, kako kaže
Guberina, ton, intenzitet, pokret u direktnom su odnosu s mišlju s njezinim misaono-emotivnim
sadržajem. Artikulirane riječi postaju adekvatna forma misli samo onda, kad se uklope u zvučni
elemenat čitave cjeline (najprije u mozgu, a onda i u izgovoru) (Zvuk i pokret u jeziku; str. 36-
37).

Rečenica se, dakle, ponajprije ostvaruje kao globalna govorna forma, kao intonacijska i
intenzitetska cjelina, u koju se onda umeću leksički elementi - artikulirane riječi. Zato u govoru
vrednote govornog jezika prate misao, izravni su odraz misli, a u čitanju (lošem), gdje su
artikulirane riječi u središtu pažnje govornika (čitača), ako i nema nesporazuma, uvijek dolazi
do otežanog primanja poruke upravo zbog neadekvatne globalne govorne forme, koja u čitanju
ne odražava misaonu stvarnost govornika.

2. Stilistička vrijednost složenih rečenica

Guberina je Ballyevu stilistiku, koja se pretežno bavila riječima, proširio i na istraživanja

stilističke vrijednosti složenih rečenica. Guberinina doktorska disertacija "Valeur logique et
valeur stylistique des propositions complexes en français et en croate" (Logička i stilistička
vrijednost složenih rečenica u francuskom i u hrvatskom) značajna je ne samo po stilističkoj
analizi složenih rečenica, već i po njihovoj iznimno zanimljivoj logičkoj identifikaciji. Polazeći
od Ballyevih načela delimitacije i identifikacije preko kojih se dolazi do stilističkih vrijednosti,
Guberina svojom podjelom složenih rečenica dosljedno afirmira povezanost izraza, misli i
stvarnosti. Osnovna je Guberinina misao da vrstu složenih rečenica ne određuju veznici, već
odnos misli. Tako Guberina sve složene rečenice dijeli u četiri grupe: (1) zavisno složene
rečenice su one u kojima postoji odnos uzroka i posljedice: Ne znam jer to nisam vidio. Nastala
je vika zato što su neki bili nezadovoljni. Kako nije ništa čuo, bio je zbunjen; (2) u skršenim
zavisno složenim rečenicama ovaj se odnos razbija: mogući uzrok ne dovodi do svoje logične
posljedice: to su dopusne rečenice: Iako je sve bilo jasno, mnogi još uvijek nisu bili sigurni.
Makar sam puno radio, nisam bio umoran. Koliko god o tome mislio, ništa mi nije jasno; (3)
kompletivne rečenice ne stoje u odnosu uzroka i posljedice, već jednostavno jedna nadopunjuje
drugu: tipičan su primjer rečenice vezane uz glagole govorenja, mišljenja i osjećanja: Pisao mu
je da se s tim ne slaže. Mislio je da sve zna. Rekao mi je da putuje; (4) koordinirane rečenice
govore o dvije ili više radnji koje teku istovremeno ili u vremenskom slijedu, a ne stoje u
odnosu uzroka i posljedice niti jedna nadopunjava drugu: Pijem kavu i čitam novine. Hodam
ulicom dok pada kiša. Gledam kroz prozor i mislim o proljeću.

U navedenoj podjeli pogodbene rečenice spadaju u zavisno složene rečenice; njihova je

specifičnost u tome što je uzrok upitan, ali ako se on ostvari ostvaruje se i posljedica: Ako
dobijem na lotu, odlazim na ljetovanje. Pojedeš li sve to, bit će ti slabo. Da sam to znao,
drukčije bih se ponašao. Guberina misli da su samo tzv. potencijalne pogodbene rečenice prave
pogodbene rečenice; tu je, naime, riječ o uvjetu koji je upitan: ako se uvjet ostvari, ostvaruje se
i posljedica; ako se uvjet ne ostvari, nema ni posljedice: Ako se potrudite, nešto ćete i napraviti.
Tzv. realne pogodbene rečenice zapravo su stilistički oblik ublažavanja jednostavnog odnosa
uzroka i posljedice. Kontekst određuje što je realna a što potencijalna pogodbena rečenica. Tako
npr. rečenica Ako sve znaš, idi na ispit može biti potencijalna pogodbena rečenica ako je uzrok
upitan: govornik ne zna da li osoba kojoj se obraća sve zna ili ne. Ako ista rečenica slijedi iza
izjave Sve znam! riječ je o realnoj pogodbenoj rečenici: uzrok nije upitan, pa tako ta rečenica u
logičkoj identifikaciji zapravo znači: Idi na ispit jer sve znaš. Jednako je tako moguće govoriti
o jakoj stilističkoj vrijednosti tzv. irealnih pogodbenih rečenica; takvim rečenicama uvjet nije
upitan: on se jednostavno ne može ostvariti. Rečenica Da imam novaca, otišao, bih na
ljetovanje stilistički je veoma jak oblik negacije jer njezina logička identifikacija glasi: Ne idem
na ljetovanje jer nemam novaca.

Da veznici ne određuju vrstu složenih rečenica pokazuju npr. vremenske rečenice, koje s
jednakim veznicima mogu biti zavisno složene ili koordinirane. Ne izlazim kad pada kiša
zavisno je složena rečenica jer misli stoje u odnosu uzroka i posljedice; Kad sam se najeo,
otišao sam u šetnju koordinirana je rečenica jer jednostavno pokazuje vremenski slijed
događanja.

Veznici ne određuju vrstu složenih rečenica, ali su jasni znaci njihovih stilističkih vrijednosti:
ako je veznik neuobičajen, stilistička je vrijednost izraza veća, pa su i govorne vrednote
bogatije. Rečenica Ne izlazim jer pada kiša ne uključuje afektivne vrijednosti, jer je uzročni
veznik uobičajen u takvim rečenicama: on zapravo ponavlja ono što je već rečeno odnosom
misli dviju rečenica, a to je odnos uzroka i posljedice; istu rečenicu bez veznika (Ne izlazim,
pada kiša) Guberina ocjenjuje kao afektivnu, a afektivnost se direktno preslikava u govornim
vrednotama: prvenstveno u većem rasponu intonacijskog luka.2

Isti veznik može se upotrijebiti u različitim vrstama rečenica; on ne određuje vrstu rečenice, ali
može biti znak njezine stilističke vrijednosti: tako npr. rečenica (1) Sjedimo i razgovaramo ne
uključuje stilističku vrijednost, ali je rečenica (2) Radio je i uspio je uključuje, jer se uzročno-
posljedična veza ne iskazuje veznikom, već govornim vrednotama. Isto je i s rečenicom (3)
Radio je i nije uspio, gdje veznik i vezuje skršenu zavisno složenu (dopusnu) rečenicu. Prva
rečenica ima blagu uzlazno-silaznu formu intonacije; druga rečenica ima daleko veći raspon
svog uzlazno-silaznog luka i pauzu između iskaza uzroka (Radio je) i posljedice (i uspio je):
ovakav raspored govornih vrednota ne samo da logički objašnjava ovu vezu, već i pokazuje
emotivni, afektivni stav govornika prema njoj; intonacijska forma treće rečenice u svemu je
jednaka intonaciji druge rečenice, tek što silazni dio završava na višoj tonskoj razini, i tako se
izražava govornikovo čuđenje zbog neočekivane i nelogične posljedice.
Guberina čak tumači da isključivo o govornom ustroju, koji, jasno, proizlazi iz konteksta, iz
govorne situacije, rečenica Bogati su, i nemaju prijatelja može biti shvaćena kao zavisno
složena (uzročno-posljedična: Nemaju prijatelja jer su bogati) ili skršena zavisno složena
(dopusna) rečenica (Iako su bogati, nemaju prijatelja): ova rečenica može biti shvaćena kao
uzročno-posljedična ako je pad tona potpun na kraju rečenice, ili kao dopusna ako silazni dio
intonacije završi na višoj tonskoj razini. Kretanje osnovnog tona određuje sadržaj i vrstu
složene rečenice.

(1) Bogati su i nemaju prijatelja (uzročno-posljedična rečenica):

2
V. Lingvistička stilistika: Sintaktostilistika.
(2) Bogati su i nemaju prijatelja (dopusna rečenica):

U uzročno-posljedičnoj rečenici intonacijski je vrh na 255 Hz, a nakon toga slijedi postupni pad
intonacije do 100 Hz na kraju rečenice. Prvi je dio dopusne rečenice s vrhom na 260 Hz i
intonacijski posve jednak prvom dijelu uzročno-posljedične rečenice; međutim, u drugom dijelu
dopusne rečenice nalaze se dva mjesta gdje intonacija doseže 220 Hz; i upravo ti visoki tonovi
govore o iznenađenju izazvanom nelogičnim završetkom.

3. Kvantitativna i kvalitativna stilistika

Bally je stilistiku objašnjavao kao kvantitativnu znanost: razlika između stilističkog i
nestilističkog izraza nije u sadržaju, već u intenzitetu istog sadržaja; Guberina stilistiku shvaća
kao kvalitativnu znanost: stilistički i nestilistički izraz dva su posve različita sadržaja. A na to
nas upućuju i psihologija i sociologija primijenjene u području ljudskog izraza: isti se čovjek
različito izražava u različitim situacijama. Ako bismo njegov izraz gledali tek na razini logičkih
sadržaja, čije bi razlike bile tek kvantitativne, ne bismo vodili računa ni o čovjeku, ni o situaciji
u kojoj se odvija komunikacija. Jer, kako kaže Guberina, psihologija i sociologija nas uče da je
afektivnost neprestano kretanje od čovjeka prema čovjeku i od čovjeka prema društvu. A ti se
odnosi svaki put ostvaruju na nov, drukčiji način. I upravo to uvijek novo ostvarenje dovodi nas
do zaključka da afektivni izraz uvijek predstavlja novu kvalitetu.

Kao ilustracija misli o stilistici kao kvalitativnoj znanosti može poslužiti primjer leksički
jednake rečenice upotrijebljene u različitim kontekstima. Rečenica Ova je planina visoka može
biti intelektualni izraz objektivne stvarnosti, ako netko izdaleka procjenjuje ili mjeri visinu
planine. Međutim, ako je to izraz čovjeka koji se sam penje uz neku visoku planinu, leksički
jednaka rečenica može iskazati i njegovo stajalište u toj situaciji, pa ta rečenica u svom
govornom ostvarenju može značiti: Teško mi je! Ne mogu dalje! Nikad kraja penjanju! U jednoj
krajnje afektivnoj situaciji navedena rečenica uopće više ne govori o visini planine, već
isključivo o čovjeku – govorniku, o njegovoj angažiranosti, njegovom stajalištu: objektivan
izraz o visini planine zamijenjen je subjektivnim izrazom čovjeka u teškoj situaciji. Dakle,
značenje jednakog jezičnog ustroja mijenja se ovisno o afektivnosti. Afektivni izraz ne govori o
jednakom sadržaju jačeg intenziteta, već o posve drukčijem sadržaju – o čovjeku. Posve je
razumljivo da postoji povezanost između leksičkog izraza i afektivnosti: obično se afektivni
izraz skraćuje, pa je u navedenom primjeru u slučajevima velike afektivnosti moguće očekivati
kraće izraze ili čak same uzvike (Oh! Uf! A!) koji nemaju nikakvog leksičkog značenja i gdje se
poruka prenosi isključivo govornim ostvarenjem.

4. Stilistika u definiranju hrvatskoga književnog jezika

Guberina je primijenio načela Ballyeve stilistike i u definiranju hrvatskoga književnog jezika;
ponajprije se to odnosi na načelo sinkronije: Bally kaže da se stilistika ne može baviti
dijakronijom, već isključivo aktualnim stanjem jezika. Jednako razmišlja i Guberina kada kaže
da živi jezik, kojim govorimo i pišemo, nije povijesna analiza, već skup današnjih glasovnih,
morfoloških, rječničkih, sintaktičkih, stilskih i stilističkih činjenica (Petar Guberina, Kruno
Krstić. Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika; str. 11).

I zato u normiranju jezika Guberina pretpostavlja aktualni jezični osjećaj povijesnom razvoju,
jer, prema njegovom mišljenju, povijest jezika gubi svoju važnost pred današnjim stanjem
jezika. Bitno je da je neka rječnička, gramatička ili stilska pojava normalna za jezični osjećaj,
te da je našom upotrebom dobila građansko pravo. Riječ kolodvor, glasovir i sl., kaže Guberina,
prave su hrvatske književne riječi, iako bi se možda koji filolog protiv toga bunio. Zakoni o
tvorbi riječi mijenjaju se, i oni nijesu uvijek jednako živi u jezičnom osjećaju. Koji će filolog
izbaciti iz hrvatskoga književnog jezika gore navedene riječi? Maretić nam je na primjer
savjetovao, da ne upotrebljavamo riječ latica, jer joj ne znamo etimologiju. Kakvu ulogu ima
etimologija u današnjem književnom jeziku, najbolje nam pokazuje baš ta riječ, koju svi Hrvati
osjećaju pravom hrvatskom riječju (Idem; str. 22).

Druga je ključna postavka, koju Guberina izvlači iz Ballyeve stilistike, da u jeziku nema
sinonima: sinonimi postoje samo na razini logičkog sadržaja, ali ne i stilističkih vrijednosti.
Tako na primjer riječi nepametan, bedak, glupan, idiot, kreten, imaju istu logičku identifikaciju,
označavaju čovjeka slabih umnih sposobnosti, ali su njihove stilističke vrijednosti posve
različite (Idem, str. 15-16).

U određivanju stilističkih vrijednosti Guberina polazi od stajališta koje će kasnije jasno

definirati u knjizi «Zvuk i pokret u jeziku» o tome da postoji materijalna stvarnost, misaona
stvarnost i stvarnost izraza. Ljudski je izraz odraz materijalne stvarnosti i čovjekove misli, tj.
njegovog odnosa prema toj stvarnosti. U našem izrazu uvijek postoje mogućnosti za izražavanje
naših potreba. I tako Eskimi imaju desetke izraza za razne vrste snijega ili leda, a saharski Arapi
više izraza za različite kvaliteta pijeska, jer samo tako mogu izraziti stvarnost koja ih okružuje.
I upravo u odnosu stvarnosti, ljudske misli i izraza zanimljivo je Guberinino tumačenje riječi
svirep ili podvala, koje u hrvatskom imaju isključivo stilističku vrijednost: Ako neki Hrvat
upotrijebi riječ svirep u izrazu svirep zločin, on je posuđuje iz srpskog književnog rječnika ne
samo zato, da tome izrazu dade značenje srpsko, nego mu on dodaje i sve atribute podlog i
razbojničkog zločina. Ako neki Hrvat upotrijebi riječ svirep, ona ne postaje hrvatska književna
riječ, ali nije ni srpska, jer joj onaj Hrvat daje takvu stilističku vrijednost, kakvu ona nema za
Srbina. Slično je i kod riječi podvala, koju Hrvat shvaća kao oličenje najgoreg nepoštenja.
Hrvati ne mogu tu riječ izraziti na hrvatskom književnom jeziku, jer ne postoji u našem rječniku
ni jedna riječ, koja bi potpuno odgovarala srpskoj. Čini se, dakle, da u bolja stara vremena
nijesmo poznavali ni pojam podvale. A kad primamo nov pojam, onda riječi kao nosiocu tog
pojma pridajemo i ona značenja, koja ona nema ni u zemlji, odakle je k nama došla (Idem, str.
55-56).

Današnji jezični osjećaj nije posve jednak onome iz vremena kada je Guberina pisao ove retke.
U «Rječniku hrvatskoga jezika» (Zagreb, Liber, 1994) Anić npr. riječ svirep označava kao
ekspresivnu riječ ruskog porijekla, a identificira je riječima okrutan i bezdušan; podvalu
razmatra kao običnu hrvatsku riječ, koja čak i nije stilistički obilježena: prijevara izvedena
pomoću lažnih riječi ili privida. U «Rječniku hrvatskoga jezika» Leksikografskog zavoda
«Miroslav Krleža» i Školske knjige urednika Jure Šonje (Zagreb, 2000) pod natuknicom svirep
upućuje se na okrutan; podvala se prihvaća kao hrvatska riječ, a objašnjava se kao podmetaljka
i obmana. Vladimir Brodnjak u «Razlikovnom rječniku srpskog i hrvatskog jezika» (Zagreb,
Školske novine, 1991) riječ svirep označava kao srpsku riječ, čiji su hrvatski ekvivalenti
okrutan ili nesmiljen, dok podvalu opisuje kao riječ koja je karakteristična za srpski, ali se
upotrebljava i u hrvatskom, a hrvatski su joj ekvivalenti podmetanje ili prevara. Slično
postupaju i autori «Hrvatskoga jezičnog savjetnika» (Zagreb, Institut za hrvatski jezik i
jezikoslovlje, Pergamena, Školske novine, 1999); obje se riječi prihvaćaju kao hrvatske, ali se
upućuje da su bolje, sustavnije riječi: okrutan, surov, bezdušan umjesto svirep, te prijevara ili
podmetanje umjesto podvala.

I neke sintaktičke razlike Guberina tumači sa stajališta stilistike. To se ponajprije odnosi na

konstrukciju da s prezentom umjesto infinitiva. Kako možemo birati između dvije konstrukcije,
odabirom jedne od njih (da s prezentom) dajemo svojim mislima i posebnu afektivnu
vrijednost.
Guberinina usmjerenost na stilistiku, a preko nje i na književnost u definiranju hrvatskoga
književnog jezika najbolje dolazi do izražaja u njegovoj raspravi «Hrvatski književni jezik i
hrvatski jezikoslovci». On predbacuje hrvatskim jezikoslovcima, posebice Maretiću, što kao
hrvatski književni jezik nameću jezik usmene narodne književnosti nekih štokavskih krajeva, a
ne jezik hrvatske književnosti. Guberina kaže da je književni jezik skup izražaja, koji
upotrebljavaju književnici i narod kao cjelina, a ne dijalektologija i folklor. (str. 5, prema
ponovljenom izdanju: Jezik, XLIII, 1995, 1, 2-14).

Usprkos činjenici da hrvatska književnost na štokavskom dijalektu postoji od 13. stoljeća,

hrvatski su filolozi kao osnovicu hrvatskoga književnog jezika uzeli lokalni štokavski govor,
kao da je štokavski kraj kao takav nositelj književnog jezika. Polazeći s krive pretpostavke da i
hrvatski književni jezik (kao i srpski) počinje tek u 19. stoljeću, hrvatski su filolozi pokušali
kao književni jezik nametnuti jezik usmene narodne književnosti. Time je zapravo izjednačen
hrvatski književni jezik sa srpskim književnim jezikom, koji je doista nastao u 19. stoljeću. I to
je, po Guberini, stvorilo veliki jaz između hrvatskih filologa i hrvatskih književnika. Bio je to
pokušaj da se za hrvatski književni jezik nametne jezik tzv. dobrogovorećih štokavskih krajeva,
dakle neki lokalni govor (folklor, rekao bi Guberina), a ne jezik koji već stoljećima grade
hrvatski književnici.

5. Afektivna stilistika - stilistika govora

Afektivna stilistika zapravo otkriva područje govora, onoga što je Saussure nazvao lingvistikom
govora. Ipak, Guberinina koncepcija govora bitno se razlikuje od Saussureove. Guberina
predlaže termin govor da bi se označila bit i postupci svake komunikacije prirodnim jezicima.
Funkcija je govora prije svega komunikacija. Govorni jezik najbolje predstavlja sve postupke
ljudskog izraza: intelektualne, socijalne i afektivne. Ritam, intonacija i pokret osnove su
govora. Ovi se elementi ostvaruju i primaju globalno.

Kao strukturalne sastavnice govora Guberina određuje: (1) leksička sredstva; (2) vrednote
govornog jezika; (3) situaciju i kontekst; (4) psihološke aspekte govora; (5) pokretače (motive)
govornika. Ključna je uloga afektivnosti u oblikovanju izraza jer se prema afektivnosti, a to
znači čovjekovoj reakciji na svijet koji ga okružuje, jasno uspostavlja veza između stvarnosti,
misli i izraza.

Govorni je ustroj nelinearan: govor se u istom vremenu emisije oblikuje na nekoliko razina,
prenosi nekoliko poruka: (1) o predmetu govora (jezična, intelektualna obavijest); (2) o govorniku
(tzv. ekspresivna razina obavijesti, koja govori o fizičkim karakteristikama govornika); (3) o
govornikovom stajalištu prema predmetu govora ili prema sugovorniku (tzv. impresivna razina
obavijesti, što je zapravo izraz emotivne angažiranosti govornika). Osim slojevitosti poruke
postoji još jedan vid simultanosti/spacijalnosti govornog znaka: to je njegova materijalnost. Ako
govornom znaku pristupimo analitički, možemo reći da se on sastoji od intenziteta, tonske visine i
tempa; međutim, navedene govorne vrednote ne samo da se ostvaruju simultano, već su zapravo
nedjeljive: svaki se naš izričaj, bilo da je riječ o slogu, riječi ili rečenici, svako se naše glasanje
sastoji od istovremenog ostvarivanja svih govornih vrednota. To su, dakle, dimenzije prostora
govora: materijalne i sadržajne.

Pauza tek prividno izvlači u vremenski slijed simultanost, prostornost govora. Pauza nije
negovorenje, ona je sadržana u govorenju: različiti oblici intonacije, bilo da označavaju početak i
završetak rečenice, rečenični akcent ili dijelove iskaza, već u sebi sadrže i pauzu; dakle, u
globalnoj govornoj formi intonacije pauza je sadržana i prije i poslije njenog fizičkog
ostvarivanja. Pauza je funkcionalna i sadržajna jer je u skladu s drugim vrednotama govornog
jezika.

Mimika i geste također su dimenzije prostora govora. Riječ je o pokretima koji prate akustičku
realizaciju govora; oni djeluju u skladu s artikulacijom/fonacijom, pa se može reći da su oni
eksteriorizirani artikulacijski/fonacijski pokreti. O tome jasno govori efikasnost korištenja pokreta
u korekciji i rehabilitaciji govora. Govor oblikujemo pokretima: neke pokrete vidimo, a neke
čujemo.

Jedinstvo odrednica govora sadržano je u dvije sintagme koje se protežu kroz cijeli znanstveni
opus Petra Guberine: zvuk i pokret / ritam i intonacija. Ove se dvije dvočlane sintagme mogu
smatrati međusobno ekvivalentnima: riječ je zapravo o četiri sinonimske odrednice govora: pokret
proizvodi zvuk, a vidljivi pokreti gesta i mimike ne samo da prate zvuk govora, već postoji i
posvemašnje odražavanje pokreta u govoru i govora u pokretu: kako u mikropokretima
artikulacije govora, tako i u makropokretima mimike i gesta. I sintagma ritam i intonacija govori
o zvuku i pokretu te o skladu; a kako sinonimi nikada ne opetuju isti sadržaj, već ga osvjetljavaju
iz različitih aspekata, tako i ova sinonimska sintagma unosi u razmatranje govora aspekt
globalnosti, koji je posebno jasno sadržan u njenom drugom elementu: intonaciji kao globalnoj
govornoj formi.

Simultano odvijanje različitih sadržaja i različitih fizičkih/akustičkih dimenzija jedna je od bitnih

odrednica prostornosti govora. Govor se tek prividno odvija u vremenu, ili točnije: sa stajališta
vanjskog, nezainteresiranog promatrača on se odvija u vremenu; ali, sa stajališta čovjeka,
govornika ili slušatelja, angažiranog u govornoj situaciji, govor se ostvaruje u prezentnosti. Ako
promatramo tek emisiju, dakle govorno ostvarenje koje isključuje komunikaciju, jer isključuje
sugovornika, možemo govoriti o fizičkom trajanju emisije. Međutim, upravo istovremeno
usmjerenje na emisiju i percepciju, dakle na komunikacijski proces, otkriva nam govorni znak,
njegove principe i njegove zakonitosti. Govorni znak dokida linearni tijek vremena jer u dobro
organiziranoj govornoj poruci ne primamo obavijest o njenom fizičkom trajanju. Govor protječe
zajedno s pošiljateljem i primateljem poruke; zato se njegovo trajanje i ne opaža, osim u
slučajevima loše govorne organizacije, kada se obavijest o fizičkom trajanju, o vremenu, nameće
kao bitna. U dobro organiziranoj govornoj poruci vrijeme se zaustavlja: porukom se među
sugovornicima uspostavlja savršen sklad, istinsko jedinstvo, koje zaustavlja vrijeme: jer fizička
trajanja govornika, slušatelja i poruke koja ih vezuje teku istovremeno; među njima nema
relativnih razlika koje bi im omogućavale opažanje protoka vremena. Govorna je komunikacija
komunikacija u prostoru. Govorni je znak globalan: on ukida nizanje dijelova jer ukida vrijeme:
razvija se u prostoru, a traje u psihičkom vremenu ljudske prezentnosti; njegovi se dijelovi ne
mogu drukčije organizirati da bi tvorili drukčiji znak: govorni je znak jedan i jedinstven, upravo
kao što je i čovjek jedan i jedinstven. A sva ova razmišljanja o govoru proizlaze iz Guberininog
stajališta da terminom govor obuhvati postupke komunikacije, da terminom govor poveže
stvarnost svijeta, stvarnost ljudske misli i stvarnost ljudskog izraza.

Struktura govora približava se teoriji forme i to približavanje vidimo u Guberininoj misli o

diskontinuiranom ustrojstvu govora, koje odgovara diskontinuiranom djelovanju naše
percepcije. Neprestane promjene intonacije, intenziteta, tempa i napetosti bitne su oznake
diskontinuiranosti u govoru. Da bi se omogućila dobra percepcija, kako u rehabilitaciji slušanja
i u korekciji izgovora tako i u svakodnevnoj govornoj komunikaciji, Guberina uvodi pojam
optimale, a to znači mogućnosti slušanja ključnih elemenata neke emisije. Govor je situacijska
cjelina. Koncepcija strukture govora vodi računa o strukturama emisije i percepcije govora.
Emisija i percepcija govora su međuovisne i upravo njihova međuovisnost omogućava
komunikaciju.

Logičko-psihološka intonacija (afektivnost) osnovna je intonacija govora. Da bi se govor uopće

dogodio, potrebna je logičko-psihološka intonacija: potrebno je da čovjek reagira na stvarnost
koja ga okružuje, a ta je reakcija uvijek afektivna. Govorni je izraz afektivan, motiviran znak:
on je prirodan odraz: (1) ponajprije govornih organa svakog govornika, a zatim i (2) odraz
nervne i mišićne napetosti govornika u nekoj situaciji. Upravo kao što mi uvijek govorimo tako
kako nam naši govorni organi omogućuju, tako i svi ljudi u sličnim situacijama slično reagiraju,
pa se izrazi nekih osnovnih ljudskih emocija ostvarenih govorom razumiju i izvan granica
izvornog jezika. Govorni je izraz emocija slikovit, univerzalno razumljiv, dakle motiviran znak.
Objektivna, akustična analiza tek u nekim slučajevima potvrđuje univerzalnost govornog izraza
pojedinih emocija. Međutim, po svoj prilici u mjerenju percepcije uvijek se mogu jasno primiti
sadržaji govornih iskaza, i to upravo zato jer je riječ o globalnom znaku, čija je prava vrijednost
u auditivnoj sintezi, a ne u akustičkoj analizi njegovih pojedinih dijelova.

6. Verbotonalna teorija

Iz navedenih općih teorijskih stajališta o govoru Guberina definira verbotonalnu teoriju slušanja
i govora. Verbotonalna teorija ima široku primjenu u naoko posve različitim područjima, od
rehabilitacije patoloških stanja slušanja i govorenja, preko korekcije izgovora u učenju stranih
jezika, do interpretacije vrhunskih umjetničkih ostvarenja. Sva ova područja povezuje ljudski
govor. S druge strane, verbotonalna teorija svim ovim područjima istraživanja govora pristupa
na jednak način. Globalnost kao ključni pojam verbotonalne teorije upućuje na cjelovitost
proučavanja problema slušanja i govorenja. Analitički princip, koji je dugo vremena prihvaćan
kao vrhunski znanstveni pristup, zamijenjen je globalnošću, dimenzijom primjerenom čovjeku i
njegovom postojanju u svijetu. A globalan je pristup moguć upravo zato što u središtu
zanimanja nije emisija, već percepcija govora.

Globalnost ne odbacuje pojedinačne elemente, ali ih uvijek nastoji sagledati kao dijelove
cjeline, koji proističu iz cjeline i koji tu cjelinu nose u sebi. Globalna govorna forma intonacije
ne povezuje tek formalno elemente u cjelinu, ona ih vezuje stvarno, materijalno, govorno;
elementi izdvojeni iz cjeline i dalje sadrže tu cjelinu u svojoj globalnoj govornoj formi, u svojoj
intonaciji. Sve nas ovo zapravo vodi ka distinkciji jezika i govora. Ali ne u smislu Saussureove
lingvistike, već je riječ o shvaćanju govora kao cjelovitih mogućnosti ljudskog izraza, o govoru
kao sintezi leksičkih i neleksičkih sredstava izražavanja u govornoj situaciji koja povezuje
sudionike u komunikacijskom procesu.

Sve jezične teorije koje pretendiraju biti objektivne svoju objektivnost ostvaruju eliminiranjem
čovjeka. Zato je posve jasano i razumljivo Saussureovo stajalište da je samo lingvistika jezika
prava lingvistika, jer ona otkriva jezične zakonitosti, opisuje jezični sustav; a lingvistika govora
može se shvatiti tek kao zbroj pojedinačnih govornih ostvarenja, u kojima, osim jezičnih, nema
nikakvih drugih zakonitosti ni sustavnosti.

Verbotonalna teorija uvodi čovjeka, uvodi nemir, gotovo nered, u naoko skladne lingvističke
teorije; taj se nemir suprotstavlja statičnosti jezičnih strukturalističkih teorija. Struktura kako je
definira verbotonalna teorija dinamična je višedimenzionalna struktura: Ona je u isto vrijeme i
horizontalna (riječi) i vertikalna, jer riječi "nadolaze" istodobno kad i intonacija i ostale
"vrednote govornog jezika". To je, dakle, struktura koja se formira u toku komunikacije.(...) Ta
struktura razrješava nam najosnovnije probleme ljudske mentalne aktivnosti, psihološke i
praktične: riječi, koje moraju horizontalno slijediti jedna drugu, ne bi mogle "nadolaziti" u isti
čas kad i misao. Nasuprot tome, prostornost i vertikalni dohod vrednota govornog jezika ne
samo da omogućuju da se ostvari jedinstvo misli i jezika u svom "nadolaženju", svom
"nastajanju", nego još u toku izražavanja, komunikativnog, ta vertikalnost neleksičkih
sredstava omogućuje istovremenost između "biti" misli i njezinog razvoja u toku vanjskog
izražavanja (Lingvistika govora kao lingvistička osnova verbotonalnog sistema i strukturalizam
u općoj lingvistici; str. 11).
Ovu misao nalazimo i u samim počecima verbotonalne teorije: 1939. u svojoj doktorskoj
disertaciji (Valeur logique et valeur stylistique des propositions complexes en français et en
croate) Petar Guberina tumači stilističku vrijednost složenih rečenica govornim vrednotama i
pokazuje sustavnost govora, onoga što je Saussure nazivao tek zbrojem pojedinačnih govornih
ostvarenja. A vrednote govornog jezika jasan su znak prisutnosti čovjeka u govornoj situaciji.

Vrednote govornog jezika znak su globalnosti, znak su čovjekove prisutnosti u aktu

komunikacije. Globalnost nužno znači i ljudskost, jer u cjelovitoj govornoj situaciji uključuje
čovjeka-govornika i čovjeka-primatelja poruke. Ljudska se misao oblikuje kao globalna forma
intonacije; u prividnoj kontinuiranosti govorenja čovjek-govornik promjenama intonacije
određuje mjesta bitna za percepciju; drugim riječima: diskontinuirano oblikuje poruku.
Sugovornik, u dobro organiziranoj poruci, prima upravo ova, naznačena, bitna mjesta, i u svojoj
svijesti stvara globalnost - svoju globalnost.

Globalnost i diskontinuiranost primjerene su čovjeku. One nisu u suprotnosti: globalnost može

postojati jedino u diskontinuiranosti, može se efikasno prenositi jedino u diskontinuiranosti. A
čovjek je filtar koji kontinuirani svijet oko sebe svojim osjetilima prima i o njemu svjedoči u
diskontinuiranim, ljudskim oblicima.

Globalnost i diskontinuiranost ljudske su mjere svijeta. One se suprotstavljaju prividnom redu,

analitičnosti, kontinuiranosti; suprotstavljaju se težnji k uzaludnoj i neostvarivoj objektivnosti,
ili točnije: težnji k svijetu bez čovjeka. Možda takav svijet može biti konačan, jasan, čak i
savršen, ali nam takav svijet doista ne treba. I tu je vrijednost verbotonalne teorije; jer ona
nastoji ljudskim mjerilima spoznati, opisati, pa onda možda i promijeniti svijet.

7. Stilografija

Kako je umjetnički izraz zapravo negacija obične psihološke afektivnosti, jer je riječ o estetskoj
emociji, Guberina predlaže stilografiju kao znanost koja bi proučavala stilske postupke, kako
afektivne tako i neafektivne kojima se služi pisac. Riječi i vrednote govornog jezika u
stilografskoj analizi podvrgnuti su cjelini umjetničkog djela i, kako kaže Guberina,
predstavljaju samo potencijalno stanje, koje se može ostvariti i transformirati u estetske
vrijednosti (Procédés stylistiques et stylographiques. Analyse scientifique et littéraire).
Međutim, i prije negoli je definirao stilografiju, Guberina pristupa književnim tekstovima sa
stajališta vrednota govornog jezika. To je posebno vidljivo već u njegovoj studiji o prevođenju.
Značajna je i njegova studija «Teorija o ritmu i primjena na jedno Krležino djelo», u kojoj
pokazuje ulogu vrednota govornog jezika u oblikovanju estetske vrijednosti konkretnog
književnog teksta: Krležinog «Kristofora Kolumba». Kao što se svakodnevna komunikacija
odvija u govornim situacijama, koje uključuju stvarnost, sugovornike i njihove reakcije, tako i
čitatelj komunicira s književnim djelom, reagira na književno djelo, u dijalogu je s njim;
Guberina kaže: Kad smo osjetili jedno književno djelo kao umjetničko, tada smo uhvatili cjelinu
umjetničkog djela. To je najvažnije pri svakoj analizi. Kasnija konkretnija i detaljnija analiza
sastoji se zapravo u analiziranju našeg shvaćanja djela. Mi, dakle, analiziramo u neku ruku
same sebe, svoj svijet, dio svojega svijeta. Ali baš time ulazimo u samo književno djelo koje smo
osjetili kao cjelinu. U tome se i sastoji permanentnost i neiscrpnost umjetničkog djela.
Umjetničko djelo postoji, naravno, kao objektivno postojanje, ali čim mi prilazimo analizi tog
djela automatski iskače naš vlastiti stav kao jedna druga objektivnost (Teorija o ritmu i
primjena na jedno Krležino djelo).

U prevođenju Guberina polazi od načela da pri prevođenju književnog djela dobar prijevod
mora uključivati i umjetničko-literarnu vrijednost. Njegov je početni zahtjev da prijevod ne
mora izraziti samo misao izvornika, već i njegov osjećajni sadržaj. A pri tome nam uvelike
pomaže kontekst, jer kontekst je najvažniji tumač melodije, snage, rečeničnog tempa,
rečeničnih stanki i izvedenih pokreta (Rasprava o prevođenju). Što se tiče stiha Guberina kaže
da prevoditelj, osim na opće zahtjeve prevođenja, treba paziti i na: poseban pjesnički jezik,
redoslijed iznesenih misli i ritam.

Govorna situacija kao temelj svake komunikacije jasno dolazi do izražaja u studiji «Moderna
lingvistika i kazalište», gdje Guberina kao nositelje značenja tumači ne samo riječi i vrednote
govornog jezika, dakle jezične i govorne znakove, već i sve druge znakove, koji su prisutni u
svakoj govornoj situaciji pa tako i u kazališnoj predstavi. Tako je Marie Bell najviše
naglašavala oštre i svijetle samoglasnike (i, y, e), dok su Yonnelu bili naročito mili nosni (e, ã,
õ) i tamni samoglasnici (u, o). Takav način izgovoranja u uskoj je vezi sa shvaćanjem same
uloge. Marie Bell shvatila je Hermionu kao ženu, koja strastveno ljubi i koja zbog te ljubavi
može da kolje i svoga dragoga. Ona je dakle: lijepa tigrica (sjetimo se njezine frizure i njezinih
pokreta).

Povezanost svih elemenata neke govorne situacije ne znači samo zvuk i pokret, već uključuje i
sve druge prisutne elemente, dakle ono što će se u «Zvuku i pokretu u jeziku» nazvati stvarnim
kontekstom. Mnogo prije istraživanja suvremene semiologije, koja u svemu vidi znak, Guberina
nas upozorava da je obavijest podjednako prisutna u riječima kao i u zvuku, pokretu, frizuri,
odjeći, prisutnim predmetima...; jednom riječju u svim elementima govorne situacije.

Umjetnički je tekst zapravo najbolja prilika Guberini da još jedanput afirmira misao o
globalnosti, jer upravo umjetničko djelo jasno negira pojedinačnost događaja i semantičku
pojedinačnost riječi, a ostvaruje svaki put povezanost čovjeka sa svim njegovim iskustvom, sa
svijetom, sa svemirom.

Svaka je misao sintetična, globalna i zato su njezin osnovni izraz vrednote govornog jezika u
svakodnevnoj, a posebno u umjetničkoj komunikaciji. Jer umjetnička je misao po svojoj biti
sintetična, antiparcijalna, globalna. Riječi u umjetničkom djelu nemaju značenje samo po
rječničkoj vrijednosti, već po tonu, intenzitetu, pauzama i rečeničnom tempu; i upravo jedinstvo
tih elemenata - riječi i vrednota govornog jezika - čine umjetnički ritam, prevode riječi u njihov
umjetnički smisao.

8. Crnačko pjesništvo

Guberina je prvi u nas napisao opsežnu studiju o crnačkoj poeziji: «O crnačkoj poeziji s
naročitim obzirom na crnačku poeziju francuskog i engleskog izraza». Njegovo zanimanje za
crnačku kulturu po svoj prilici proističe iz njegovih prijateljskih veza s dvojicom velikih
crnačkih pjesnika: to su Léopold Sédar Senghor iz Senegala i Aimé Césaire s Martiniquea. Sam
Guberina često je isticao kako Césaireova poema «Cahier d'un retour au pays natal» (Zapisi o
povratku u domovinu) nije nastala u njegovom rodnom Martiniqueu, već na plaži Martinska
kod Šibenika, gdje je Césaire proveo nekoliko mjeseci. Césaire je, priča Guberina, na našoj
obali Jadrana pronašao mnogo sličnosti sa svojim rodnim krajem, pa mu je glasovno
povezivanje Martinska/Martinique samo potvrdilo tu vezu.

Kada govori o crnačkom pjesništvu, posebno onome francuskoga jezičnog izraza, Guberina
posebno promatra poetsku sliku i poetski ritam. Što se tiče pjesničkih slika Guberina kod
crnačkih pjesnika pronalazi slike koje odražavaju svakodnevni život crnaca, njihovo gledanje
na svijet i njihova vjerovanja. Tako npr. crnački pjesnici prilaze stvarima kao bićima jednakima
sebi; kod njih su česte slike koje proizlaze iz crnačke mitologije; Guberina ističe i značenje
boja, posebno opreke bijelo - crno, u crnačkom pjesništvu: estetske i moralne vrijednosti vezane
uz boje drukčije su u crnačkom pjesništvu: crna je boja boja ljepote, dobra, boja estetskih
vrijednosti: tako je Senghor jednu svoju zbirku nazvao «Hosties noires» (Crne hostije); a crno
vino nije vin rouge (crveno vino), kako Francuzi nazivaju crno vino, već vin noir.

Posebno su zanimljiva opažanja u vezi s ritmom crnačke poezije na francuskom jeziku.

Guberina drži da je riječ o francuskim riječima komponiranim na crnačkoj glazbi. Uspoređujući
pjesmu «Paris» crnačkog pjesnika N.B. Damza s Apollinaireovim «Sous le pont Mirabeau»
Guberina kaže da se pravilnom europskom tročetvrtinskom ritmu Apollinaireove pjesme
suprotstavlja plesni vrtlog svojstven Afrikancu.

A kada crnačkom pjesniku francuske riječi i francuski glasovi nisu dostatni da bi izrazio ritam i
glazbu crne Afrike, on koristi glasove koji evociraju afričke jezike. A takvi se pjesnički
elementi bitno razlikuju od europske letrističke poezije jer su komponirani u ritmu tam-tama i
jazz glazbe, dakle u izvornom afričkom ritmu ili glazbenoj tradiciji Afrike koje su crnci
prenijeli u druge zemlje.

Crnačko pjesništvo engleskog izraza razvijalo se u kompaktnim crnačkim masama. U Americi

se stvorila narodna poezija crnačkog afričkog nasljeđa. Američki crnački pjesnici temelje svoj
izraz na američkoj narodnoj poeziji i narodnom govoru. Oni tako pišu jer njihova publika
razumije upravo takav jezik. A crnački je jezik, kaže Guberina, jezik narodnih priča, jezik
folklorne građe (Idem; str. 313). Naprotiv, crnci u Francuskoj ne čine izolirane cjeline pa je zato
i njihova poezija veoma bliska suvremenoj francuskoj poeziji. André Breton ne samo da je
Césaireovu poemu «Cahier d'un retour au pays natal» proglasio najljepšim poetskim tekstom na
francuskom jeziku u 20. stoljeću, već uopće nije dvojio da je riječ o nadrealističkom djelu.

Uspoređujući dvojicu velikih crnačkih pjesnika engleskog i francuskog jezičnog izraza,

Langstona Hughesa i Aimé Césairea, Guberina među njima nalazi mnoge razlike, ali i sličnosti:
dok Hughes bazira svoju poeziju na narodnom govoru, Césaire se koristi tehnikama
najsuvremenije francuske poezije; a zajedničko je obojici pjesnika da govore o otuđenju i
isključenju te da obojica koriste sinkopirani ritam. Tako se i pjesnici različitih govornih izraza
vezuju, poistovjećuju, preko svog afričkog nasljeđa; crnački pjesnici, bez obzira služe li se
engleskim ili francuskim jezikom, nastoje prije svega izraziti ritmove svoje pradomovine,
Afrike.

Kao bitnu odrednicu crnačke poezije Guberina ističe crnaštvo. Crnaštvo (fran. negritude)
vezano je uz velike crnačke pjesnike francuskog izraza Léopolda Sédara Senghora i Aimé
Césairea, pa se zato vrlo često i opisuje kao isključivo književni pokret, pokret ograničen na
propagiranje kulture i civilizacije crne Afrike. Guberina uvijek ističe da je crnaštvo zapravo
politički revolucionarni akt, a da je književno stvaranje tek put da alijenirani crnci postanu
svjesni svoje kulture, svog identiteta i svog dostojanstva. Misao crnaštva potaknula je i
Senghora i Césairea na razlaz s francuskom ljevicom (Socijalističkom strankom za Senghora i
Komunističkom strankom za Césairea), jer francuska ljevica nije uočavala potrebu borbe protiv
dekolonizacije, odnosno nije shvaćala po čemu se problemi crnaca razlikuju od problema
bijelog proletarijata u borbi protiv kapitalizma. Guberina kaže da je i danas crnaštvo živo te
djeluje u dva pravca: u kulturnom pravcu u svim crnačkim zemljama koje su ostvarile svoju
nezavisnost; i u političkom pravcu u svim zemljama u kojima je rasizam još uvijek prisutan.

9. Dimenzije stilistike

Prvi Guberinini znanstveni radovi upravo su iz područja stilistike. Ako izuzmemo njegov prvi
objavljeni znanstveni rad – «Tabella Plumbea Sisciensis» (1937), koji je svojevrsni hommage
njegovom učitelju Petru Skoku, svi su njegovi radovi od 1938, kada objavljuje studiju
«Govorni jezik i pisani jezik», do objavljivanja knjige «Zvuk i pokret u jeziku» 1952. isključivo
radovi iz područja stilistike. Bibliografija Petra Guberine poslije 1952. pokazuje da se njegovo
zanimanje pomiče prema nastavi živih jezika i prema rehabilitaciji slušanja. Međutim, čitanje
njegovih radova sve do današnjeg dana pokazuje da je afektivna stilistika prisutna i dalje u
njegovoj teorijskoj misli i u praktičnim primjenama. Verbotonalna teorija počiva na vjernosti
Petra Guberine njegovoj mladenačkoj ljubavi - afektivnoj stilistici.

Literatura:

Petar GUBERINA. Valeur logique et valeur stylistique des propositions complexes en français
et en croate. Zagreb: Štamparija «Gaj», 1939.

Petar GUBERINA. Kruno KRSTIĆ. Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika.
Zagreb: Matica hrvatska, 1940.

Petar GUBERINA. Moderna lingvistika i kazalište. Hrvatska revija, 13, 7 (1940), 373-378.

Petar GUBERINA. Hrvatski književni jezik i hrvatski jezikoslovci. Hrvatska revija, 14, 6
(1941), 283-296.

Petar GUBERINA. Rasprava o prevođenju. Hrvatska revija, 15, 9, 10 (1942), 457-477, 513-
525.

Petar GUBERINA. Zvuk i pokret u jeziku. Zagreb: Matica hrvatska, 1952.

Petar GUBERINA. Povezanost jezičnih elemenata. Zagreb: Matica Hrvatska, 1952.

Petar GUBERINA. Teorija o ritmu i primjena na jedno Krležino djelo. Republika, 9, knj. II, 7-8
(1953), 622-634.
Petar GUBERINA. O crnačkoj poeziji s naročitim obzirom na crnačku poeziju francuskog i
engleskog izraza. Rad JAZU, 308, (1955), 209-317.

Petar GUBERINA. Procédés stylistiques et stylographiques. Analyse scientifique et littéraire.

U: Literature and Science, Oxford, Basil Blackwell, 1955, 51-56.

Petar GUBERINA. Stilistika (skripta). Zagreb: Sveučilište u Zagrebu, 1958.

Petar GUBERINA. La stylistique, science quantitative ou qualitative? Un contenu

lexicologique différent - la même identification. Revue de Linguistique: Académie de la
République Populaire Roumaine, 4, 1 (1959), 5-8.

Petar GUBERINA. Lingvistika govora kao lingvistička osnova verbotonalnog sistema i

strukturalizam u općoj lingvistici. Govor, 1, 1986, 1-3, 3-18.
Eksperimentalna govorna stilistika
GOVORNO OSTVARENJE U ODREĐIVANJU ODNOSA LIJEPO - RUŽNO I MALO -
VELIKO KOD DEMINUTIVA I AUGMENTATIVA

Deminutivi i augmentativi obično se navode kao primjeri prirodnih stilističkih sredstava, dakle
postupci čija je stilistička vrijednost sadržana u njihovom obliku. Deminutiv tako ne izražava
samo nešto malo, što je njegov logički, denotativni sadržaj, već obično ima i stilističku
vrijednost nečeg lijepog, milog, dragog; augmentativ ne opisuje samo nešto veliko, već ima i
stilističku vrijednost ružnog, odbojnog, antipatičnog. Ima, doduše, primjera u kojima
augmentativ ne uključuje pejorativnu vrijednost, kao npr. momčina ili junačina. Cigareta jest
deminutiv od cigare, ali je danas taj oblik izgubio značenje deminutiva, a posebice njegovu
laudativnu vrijednost. Ipak, dokle god govornik osjeća neki oblik kao deminutiv ili
augmentativ, on ga koristi i u stilističkom značenju; ovi oblici, osim izraza veličine, imaju i
neku konotativnu vrijednost: izraza stava govornika. U veoma velikom broju slučajeva
laudativna je vrijednost vezana uz deminutiv, a pejorativna uz augmentativ. Eksperimentom
smo pokušali odrediti ulogu govornog ostvarenja u formiranju stilističke vrijednosti i logičkog
sadržaja deminutiva, pozitiva i augmentativa.

1. Određivanje stilističke vrijednosti: odnosi lijepo - ružno

Kao materijal za ispitivanje upotrijebljeno je pet riječi (pozitiva), te njihovi odgovarajući

deminutivi i augmentativi, dakle ukupno 15 oblika: pismo, pisamce, pismurina; trbuh, trbuščić,
trbušina; ruka, ručica, ručetina; nos, nosić, nosina; žena, ženica, ženetina. U svim navedenim
primjerima deminutiv ima laudativnu, a augmentativ pejorativnu vrijednost. Zamolili smo Nevu
Rošić, prvakinju drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, da svaki od ovih 15 oblika
izgovori na tri različita načina: (1) neutralno; (2) u govornom ostvarenju koje izražava nešto
lijepo; (3) u govornom ostvarenju koje izražava nešto ružno. U opisu vrednota govornog jezika
lijepo je ostvareno povišenim tonom (registrom) i labavijim izgovorom; ružno je ostvareno
sniženim tonom (registrom) i napetijim izgovorom. Tako smo kao konačni materijal za
ispitivanje dobili 45 različitih kombinacija jezičnih oblika i govornih ostvarenja. Ove su
kombinacije snimljene na magnetofonsku vrpcu slučajnim redoslijedom i predočene su grupi od
25 ispitanika, studenata Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Procjenjujući ove primjere prema
jednoj varijanti skale Osgoodova semantičkog diferencijala ispitanici su se trebali izjasniti za
odnos lijepo - ružno, dakle za odnos koji je bio izražen govornim ostvarenjem. Dojam lijepog
ili ružnog bilježio se veličinama od 0 do 3; u obradi ružno bilježimo negativnim, a lijepo
pozitivnim predznakom.

Srednje vrijednosti ocjena 25 ispitanika bile su sljedeće:

govorno ostvarenje:
lijepo neutralno ružno

nosić 1,48 0,76 -1,44

nos 1,00 0,40 -0,96
nosina -0,92 -0,68 -2,48

pisamce 1,72 0,20 -1,44

pismo 1,42 0,24 -1,00
pismurina 0,20 -1,12 -2,56

ručica 1,56 0,72 -1,04

ruka 0,28 0,12 -1,56
ručetina -0,16 -0,72 -2,00

trbuščić 1,44 0,40 -0,16

trbuh 1,56 -0,24 -1,20
trbušina -0,28 -1,16 -1,76

ženica 1,12 0,56 -0,76

žena 1,48 -0,08 -1,72
ženetina 0,08 -1,04 -2,44
Iz navedenih se rezultata vidi da govorno ostvarenje koje izražava nešto ružno bez obzira na
jezični oblik uvijek ima negativan predznak: osjećaj je ružnog minimalan i posve zanemariv u
deminutivu trbuščić, ali svi drugi deminutivi u ružnom govornom ostvarenju jasno govore o
dominaciji govornog ostvarenja nad jezičnim oblikom. Svi pozitivi i augmentativi u ružnom
govornom ostvarenju imaju negativan predznak, a raspon veličina kreće se od -0,96 do -2,56.

U govornom ostvarenju koje izražava nešto lijepo samo tri augmentativa (trbušina, nosina,
ručetina) imaju negativan predznak; ali je u dva primjera veličina takva da zapravo govori o
neutralnom dojmu (ručetina: -0,16; trbušina: -0,28); tako jedino augmentativ nosina (-0,92)
govori o dominaciji jezičnog oblika.

U neutralnom govornom ostvarenju negativne predznake dobivaju svi augmentativi i to u

rasponu od -0,68 do -1,16; svi su pozitivi izrazito neutralni, a raspon im se kreće od -0,24 do
0,40; svi deminutivi u neutralnom govornom ostvarenju imaju pozitivan predznak, ali su
vrijednosti veoma niske: njihov se raspon kreće od 0,20 do 0,70.

Zanimljiv se zaključak nameće usporedbom pojedinih veličina. Čini se da smo u emisiji i u

percepciji osjetljiviji na ružno negoli na lijepo: maksimalna ocjena dojma lijepog iznosi tek
1,72, a ružnog čak -2,56. U kombinaciji optimalnog izraza za lijepo (deminutiv u lijepom
govornom ostvarenju) raspon ocjena se kreće od 1,12 do 1,72; u kombinaciji optimalnog izraza
ružnog (augmentativ u ružnom govornom ostvarenju) raspon je od -1,76 do -2,56; u neutralnom
govornom ostvarenju vrijednosti deminutiva kreću se od 0,20 do 0,76, a augmentativa od -0,68
do -1,16.

Uspoređujemo li identičan jezični oblik u različitim govornim ostvarenjima, možemo zaključiti

da je utjecaj govornog ostvarenja u određivanju odnosa lijepo - ružno odlučujući jer bitno
mijenja vrijednosti u percepciji: tako npr. nosić dobiva vrijednost 1,48 u lijepom, 0,76 u
neutralnom, a -1,44 u ružnom govornom ostvarenju.

Srednje vrijednosti (X) svih oblika u odnosu na govorna ostvarenja prikazana su na sljedećoj
tabeli; uz svaku srednju vrijednost navodi se i standardna devijaciju (s):
 govorno ostvarenje:
ružno neutralno lijepo
X s X s X s
deminutivi 1,46 0,11 0,53 0,21 -0,97 0,43
pozitivi 1,15 0,42 0,10 0,14 -1,30 0,30
augmentativi -0,22 0,32 -0,94 0,20 -2,25 0,30

(1) Razlike u govornim ostvarenjima.

Daljnja statistička obrada pokazala je da su statistički značajne sljedeće razlike:

deminutivi:
lijepo (1,46) - neutralno (0,53); t - 4,20 (1%)
neutralno (0,53) - ružno (-0,97); t - 3,00 (2%)

pozitivi:
lijepo (1,15) - neutralno (0,10); t - 2,28 (5%)
neutralno (0,10) - ružno (-1,30); t - 7,00 (1%)

augmentativi:
neutralno (-0,94) - ružno (-2,25); t - 6,00 (1%)

Iz navedenih podataka posve logično slijedi da su značajne i razlike kod svih oblika u usporedbi
lijepog i ružnog govornog ostvarenja. Jedina razlika koja nije statistički značajna razlika je
između augmentativa u lijepom (-0,22) i augmentativa u neutralnom govornom ostvarenju (-
0,94).

(2) Razlike u jezičnim oblicima.

Statistički su značajne sljedeće razlike:

lijepo govorno ostvarenje:

pozitivi (1,15) - augmentativi (0,22); t - 2,74 (2%)

neutralno govorno ostvarenje:

pozitivi (0,10) - augmentativi (-0,94); t - 4,30 (1%)

ružno govorno ostvarenje:

pozitivi (-1,30) - augmentativi (-2,25); t - 2,02 (5%)

Iz navedenih rezultata logično slijedi da su statistički značajne i razlike između deminutiva i

augmentativa u sva tri govorna ostvarenja.

Međutim, razlike između deminutiva i pozitiva nisu statistički značajne ni u jednom govornom
ostvarenju:

lijepo govorno ostvarenje:

deminutivi (1,46) - pozitivi (1,15); t - 0,72

neutralno govorno ostvarenje:

deminutivi (0,53) - pozitivi (0,10); t - 1,72

ružno govorno ostvarenje:

deminutivi (-0,97) - pozitivi (-1,30); t - 0,78

Ovi podaci upućuju na zaključak da deminutiv kao jezični oblik nije stilističko sredstvo;
deminutiv postaje stilističko sredstvo tek u odgovarajućem govornom ostvarenju, u skladu
između jezičnog oblika i govornog ostvarenja.
(3) Jezični oblici i govorna ostvarenja.

Iz navedenih rezultata može se zaključiti da govorno ostvarenje ima ključnu ulogu u

određivanju odnosa lijepo - ružno kod deminutiva, pozitiva i augmentativa; naime, u usporedbi
različitih govornih ostvarenja jedina razlika koja se nije pokazala statistički značajnom razlika
je između augmentativa u lijepom i augmentativa u neutralnom govornom ostvarenju; sve su
druge razlike statistički značajne: dakle, u percepciji govorno ostvarenje bitno određuje
stilističku (laudativnu ili pejorativnu) vrijednost bez obzira na jezični oblik deminutiva, pozitiva
ili augmentativa.

Što se tiče jezičnih oblika rezultati ispitivanja pokazuju da deminutiv bez odgovarajućeg
govornog ostvarenja i nije stilističko sredstvo: naime, razlika između deminutiva i pozitiva nije
statistički značajna ako su im govorna ostvarenja jednaka. Naprotiv, augmentativ se pokazuje
kao jak oblik, koji sam po sebi nosi stilističku vrijednost: on se pokazuje statistički značajno
različitim od deminutiva i pozitiva u jednakim govornim ostvarenjima. Stilistička snaga
augmentativa proizlazi vjerojatno iz podatka da su ispitanici bili osjetljiviji na ružno negoli na
lijepo, što su iskazali i većim ocjenama doživljaja ružnog.

Maksimalne vrijednosti lijepog i ružnog dobivaju se u skladnom djelovanju oblika i govornog

ostvarenja: deminutivi u lijepom govornom ostvarenju dobivaju maksimalne ocjene za lijepo, a
augmentativi u ružnom govornom ostvarenju maksimalne ocjene za ružno.

2. Određivanje logičkih sadržaja: odnosi malo - veliko

U drugome testu koristili smo isti materijal i iste ispitanike, međutim odnos koji su trebali
procijeniti nije bio lijepo - ružno, već malo - veliko, dakle ne odnos izražen govornim
ostvarenjima, već onaj sadržan u jezičnim oblicima. Ipak, i ovdje nas je zanimala uloga
govornog ostvarenja; naime, niski registar, koji je vezan za izraz ružnog, ostvaruje se između
ostalog i povećanjem rezonantnog prostora u ustima, a viši registar, vezan uz izraz lijepog,
smanjenjem rezonantnog prostora; tako je bilo moguće pretpostaviti da će opisana govorna
ostvarenja utjecati i na percepciju veličine. U obradi rezultata procjena malenog ima pozitivan,
a procjena velikog negativan predznak. Srednje vrijednosti 25 ispitanika bile su sljedeće:

govorno ostvarenje:
lijepo neutralno ružno

nosić 2,64 1,08 -0,36

nos 0,48 -0,04 -0,80
nosina 0,96 -1,52 -2,92

pisamce 2,48 0,84 -0,44

pismo 0,28 0,00 -1,36
pismurina -1,12 -2,08 -2,84

ručica 2,08 1,20 0,04

ruka 0,32 -0,16 -1,96
ručetina -1,12 -1,88 -2,84

trbuščić 2,56 1,24 0,64

trbuh 1,16 -0,28 -1,48
trbušina -0,68 -1,60 -2,24

ženica 1,96 1,08 -0,12

žena 0,72 -0,32 -1,52
ženetina -0,32 -1,72 -2,76

Rezultati pokazuju da govorno ostvarenje značajno utječe i na određivanje odnosa malo - veliko
kod deminutiva, pozitiva i augmentativa. Govorno ostvarenje koje izražava nešto lijepo svojim
visokim registrom ujedno i smanjuje dojam veličine; naprotiv, govorno ostvarenje koje izražava
nešto ružno sniženim registrom povećava dojam veličine: nosina npr. u lijepom govornom
ostvarenju posve gubi svoje dimenzije (0,96), u neutralnom govornom ostvarenju dojam
veličine je očit (-1,52), a u ružnom govornom ostvarenju taj se dojam posve približava
maksimalnoj vrijednosti (-2,92); pisamce je npr. najmanje u lijepom govornom ostvarenju
(2,48), nešto je veće u neutralnom govornom ostvarenju (0,84), dok ga u ružnom govornom
ostvarenju počinjemo osjećati kao nešto veliko (-0,44); trbuh je malen u lijepom govornom
ostvarenju (1,16), neodređene je veličine u neutralnom govornom ostvarenju (-0,28), dok u
ružnom govornom ostvarenju postaje velik (-1,48).

Srednje vrijednosti svih oblika u odnosu na govorna ostvarenja daju sljedeće rezultate; uz
srednju vrijednost (X) navodi se i standardna devijacija (s):
 govorno ostvarenje:
ružno neutralno lijepo
X s X s X s
deminutivi 2,34 0,26 1,10 0,04 -0,05 0,30
pozitivi 0,60 0,30 -0,16 0,24 -1,42 0,33
augmentativi -0,46 0,50 -1,76 0,20 -2,72 0,23

Daljnja statistička obrada pokazala da su značajne sljedeće razlike:

(1) Razlike u govornim ostvarenjima.

deminutivi:
lijepo (2,34) - neutralno (1,10); t - 4,40 (1%)
neutralno (1,10) - ružno (-0,05); t - 7,66 (1%)

pozitivi:
lijepo (0,60) - neutralno (-0,16); t - 2,70 (2%)
neutralno (-0,16) - ružno (-1,42); t - 3,01 (2%)

augmentativi:
lijepo (-0,46) - neutralno (-1,76); t - 2,45 (2%)
neutralno (-1,76) - ružno (-2,72); t - 3,20 (2%)

Iz navedenih podataka logično slijedi da su značajne i razlike između svih oblika u lijepom
govornom ostvarenju prema tim oblicima u ružnom govornom ostvarenju.

(2) Razlike u leksičkim oblicima:

lijepo govorno ostvarenje:

deminutivi (2,34) - pozitivi (0,60); t - 4,46 (1%)
deminutivi (2,34) - augmentativi (-0,46); t - 4,75 (1%)
neutralno govorno ostvarenje:
deminutivi (1,10) - pozitivi (-0,16); t - 5,25 (1%)
pozitivi (-0,16) - augmentativi (-1,76); t - 5,30 (1%)

ružno govorno ostvarenje:

deminutivi (-0,05) - pozitivi (-1,42); t - 3,11 (2%)
pozitivi (-1,42) - augmentativi (-2,72); t - 3,25 (2%)

Bez posebne statističke obrade logično slijedi da su također značajne razlike između
deminutiva i augmentativa u neutralnom i ružnom govornom ostvarenju. Jedina razlika među
različitim jezičnim oblicima u jednakim govornim ostvarenjima koja nije statistički značajna
jest razlika između pozitiva (0,60) i augmentativa (-0,46) u lijepom govornom ostvarenju: t -
0,99.

3. Stilistička vrijednost i logički sadržaj govornog ostvarenja

U procjeni odnosa lijepo - ružno dominantan je utjecaj govornog ostvarenja; to je vidljivo iz

sljedećih podataka: (1) gotovo sve razlike među jednakim oblicima u različitim govornim
ostvarenjima statistički su značajne: jedino nije značajna razlika između augmentativa u
lijepom i augmentativa u neutralnom govornom ostvarenju; (2) u jednakim govornim
ostvarenjima statistički nisu značajne razlike između deminutiva i pozitiva; ovo nas navodi na
zaključak da deminutiv bez odgovarajućeg govornog ostvarenja i nije stilističko sredstvo.

U procjeni odnosa malo - veliko ravnopravno sudjeluju jezični oblici i govorna ostvarenja: (1)
sve razlike među jednakim oblicima u različitim govornim ostvarenjima statistički su značajne;
(2) usporedbom različitih jezičnih oblika u jednakim govornim ostvarenjima pokazalo se da
nije statistički značajna razlika između pozitiva i augmentativa u lijepom govornom ostvarenju.
Konačno možemo zaključiti da govorno ostvarenje ne samo da određuje stilističku vrijednost
deminutiva, pozitiva i augmentativa, već ravnopravno s jezičnim oblikom sudjeluje u
određivanju njihovog logičkog, denotativnog sadržaja.

Literatura:

Eugenija BARIĆ, Mijo LONČARIĆ, Dragica MALIĆ, Slavko PAVEŠIĆ, Mirko PETI, Vesna
ZEČEVIĆ, Marija ZNIKA. Hrvatska gramatika. Zagreb, Školska knjiga, 1995.

Neda PINTARIĆ. Odnos umanjenica i umilnica u hrvatskom i poljskom jeziku. Strani jezici,
25, 1986, 1-2, 36-46.

Branko VULETIĆ. Govorni izraz emocije. Govor, 3, 1986, 1, 33-38.

STILISTIKA GLASOVA I GOVORNOG OSTVARENJA

1. Glasovni sastav i grafički oblici

Köhler (1947) je htio pokazati vezu između glasova i nekih grafičkih oblika. Eksperiment je
izvršen u Njemačkoj. Ispitanicima su predočena dvije riječi bez značenja: maluma i takete i dva
crteža bez značenja:

Ispitanici su trebali povezati ove logatome s predočenim crtežima. Kada bi izbor bio slučajan,
tj. kada među predočenim crtežima i logatomima ne bi postojala nikakva veza, 50% ispitanika
povezalo bi maluma ili takete s oblim, a 50% s uglatim likom. Međutim, rezultati su pokazali
da velika većina ispitanika povezuje maluma s oblim, a takete s uglatim likom. Iste su rezultate
dobili Davis (1961) u Tanganjiki te Holland i Wertheimer (1964) u SAD. Köhler objašnjava
dobivene rezultate izomorfizmom auditivne i vizualne organizacije.

I doista, sa stajališta glasovnog sastava ovi nam rezultati izgledaju posve logični i razumljivi.
Saussure je prema artikulacijskom otvoru (aperturi) dao sljedeću listu glasova:
0 - okluzivi
 1 - frikativi
2 - nazali
3 - likvidi
4 - i, y, u
5 - e, o, oe
6-a

Kombinacija nazalnih konsonanata [m] i likvidnog [l] s neutralnim vokalom [a] i

zaokruženim [u] posve se prirodno vezuje uz obli lik jer su razlike u artikulacijskom otvoru
između vokala i konsonanata male; prema Saussureovoj skali artikulacijskih otvora logatom
maluma ima sljedeće vrijednosti: 2 - 6 - 3 - 4 - 2 - 6; glasovi se blago pretapaju jedni u druge, te
se tako ovaj logatom povezuje uz blage linije oblog crteža. Predodžbi obline jasno pridonose i
zaokruženi, bilabijalni glasovi: [u] i [m]. Naprotiv, slijed okluzivnih konsonanata u
kombinaciji s vokalima [a] i [e], tj. slijed potpunih zatvora i naglih otvora, kako je to u
logatomu takete, prirodno se vezuje uz uglati lik; Saussureova skala artikulacijskih otvora za
takete daje sljedeće vrijednosti: 0 - 6 - 0 - 5 - 0 - 5. Uz artikulacijske potrebno je napomenuti i
auditivne osobine glasova u ovim logatomima: u maluma pretežu niski [m, u], a u takete
visoki glasovi [t, k, e].

2. Dijagrami

Ovdje je riječ o glasovnom simbolizmu koji Jakobson tumači dijagramskim odnosima.

Jakobson zapravo prihvaća Peirceovu podjelu znakova na slike, indekse i simbole, a dijagram
je podvrsta slike: slika djeluje stvarnom sličnošću između označitelja i označenog; dijagram
pokazuje sličnost označitelja i označenog u njihovim međusobnim odnosima. Tako Jakobson
tumači odnos gravisnog i akutnog obilježja glasova: na pitanje što je svjetlije a što tamnije u
opoziciji glasova [i/u] ispitanici mogu reći da im pitanje nije jasno, ali će rijetko koji ustvrditi
da je [i] tamnije. Opozicija glasova preslikava neku vanjezičnu opoziciju. Jakobson npr.
govori o vokalskoj opoziciji koja uvjetuje igru riječima u naslovu novinskog članka
Multilateral Force or Farce (Multilateralna sila ili farsa); sila (force) i farsa (farce)
suprotstavljaju se vokalskom opozicijom [o/a], koja materijalno, (s)tvarno suprotstavlja, ali i
poistovjećuje njihove sadržaje, jer pokazuje pravo, farsično stanje sile (Jakobson, 1965).

I drugi su autori koristili primjere fonoloških opozicija u impresivnoj fonetici. Tako npr. Paul
Delbouille, koji veoma racionalno pristupa problemu glasovnog simbolizma, potvrđuje
impresivne vrijednosti glasova samo u dva slučaja: (1) kada je riječ o očitim onomatopejskim
izrazima, koje Delbouille zove imitativnom harmonijom; i (2) kada glasovni sastav ističe već
postojeće semantičke suprotnosti: jedan je od Delbouillevih primjera Racineov stih La perfide
triomphe et se rit de ma rage (Podmuklica likuje i ruga se mom bijesu), gdje opozicija [i/a]
(rit/rage) materijalno učvršćuje suprotnost ruganja i bijesa.

Jespersen spominje uporabu logatoma s vokalskom opozicijom [i/u] kao eufemizama: za

vrijeme suše jednog ljeta u Norveškoj su se u zahodima pojavili natpisi: "Ne povlačite vodu za
bimmelim, već samo za boummeloum."; i svi su znali o čemu se radi.

O djelovanju fonemske opozicije, a pozivajući se na Jakobsona, govori primjerice Gombrich u

knjizi "Art and Illusion": Upravo je profesor Jakobson privukao moju pažnju na činjenicu da je
sinestezija stvar odnosa. Ovu sam sugestiju provjerio u jednoj društvenoj igri. Igra se sastoji u
stvaranju najjednostavnijeg mogućeg medija kroz koji se još uvijek mogu izražavati odnosi,
jezika od samo dvije riječi - primjerice ping i pong. Ako bi to bilo sve čime raspolažemo da
bismo imenovali, recimo, slona i mačku - tko bi bio ping, a tko pong? Mislim da je odgovor
jasan. Ili, uzmimo vruću juhu i sladoled: sladoled je, bar za mene, ping, a juha pong. Ili
Rembrandta i Watteaua: Rembrandt bi svakako bio pong, a Watteau ping. Ne tvrdim da ovo
uvijek uspijeva, da su dva pregratka dovoljna za kategorizaciju svih odnosa. Ima ljudi koji se
ne slažu ni oko dana i noći, ili muškog i ženskog, ali možda bi se takvi različiti odgovori mogli
ujednačiti da je pitanje drukčije oblikovano: zgodne djevojke su ping, a udate gospođe pong,
već prema tome na koji se vid ženstvenosti misli, baš kao što je materinski, obavijajući vid noći
pong, ali je za neke oštro, hladno, prijeteće lice noći ping.

Ovaj minimalni par zapravo otkriva djelovanje sustava. Po svoj prilici nitko ne bi ping povezao
s vitkom osobom, sladoledom ili Watteauom, kad ne bi bilo opozicije s pong; jer jedino
opozicija ping/pong preslikava opozicije: zgodna djevojka / udata gospođa, sladoled / topla
juha, Watteau / Rembrandt. Ping jest mačka u odnosu na slona, koji je pong; ali u odnosu miša i
mačke, mačka više nije ping. A ova se opozicija odražava i u imenima junaka iz crtanih
filmova: Toma i Jerryja; glasovna opozicija gravisnog vokala [o] u imenu mačka i akutnih
vokala [e, i] u imenu miša motivirano pokazuje i odnos njihovih veličina.

3. Glasovni sastav i govorno ostvarenje

Köhlerov smo eksperiment ponovili u modificiranom obliku. Zamolili smo Nevu Rošić,
glumicu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu da izgovori logatome maluma i takete u tri
različita govorna ostvarenja: (1) neutralno govorno ostvarenje; (2) maksimalno govorno
ostvarenje; (3) suprotno govorno ostvarenje. (1) Neutralno govorno ostvarenje ono je u kojem
su govorne vrednote maksimalno neizražajne, neinformativne; to je ostvarenje srednjeg
intenziteta, srednje tonske visine i srednjeg tempa. (2) U tzv. maksimalnom govornom
ostvarenju zatražili smo da govornica pokuša govornim vrednotama opisati, izraziti obli lik pri
izgovoru logatoma maluma, a uglati lik pri izgovoru logatoma takete. U akustičkom opisu
maksimalno ostvarenje logatoma maluma znači: legato izgovor, usporeni tempo i sniženi
registar. Maksimalno ostvarenje logatoma takete znači: staccato izgovor, ubrzani tempo i
povišeni registar. (3) U tzv. suprotnom govornom ostvarenju govorne su vrednote pri izgovoru
logatoma maluma trebale izraziti uglati, a pri izgovoru logatoma takete obli lik; a to znači da je
maluma izgovoreno staccato, ubrzanim tempom i povišenim registrom, a takete legato,
usporenim tempom i sniženim registrom. U daljnjem tekstu u opisu govornih ostvarenja
koristimo termine legato i staccato: legato uz maluma znači maksimalno govorno ostvarenje, a
uz takete suprotno; isto tako staccato uz takete znači maksimalno, a uz maluma suprotno
govorno ostvarenje.

Svako je ostvarenje snimljeno na magnetofonsku vrpcu tri puta redom i slučajnim je

redoslijedom predočeno ispitanicima. Ispitanici su bili studenti raznih fakulteta Sveučilišta u
Zagrebu, i to dvije skupine od po 30 ispitanika, od kojih je svaka rješavala jedan test.
U prvom ispitivanju ispitanici su se trebali odlučiti vezuje li se iskaz koji čuju uz obli ili uglati
lik; treće mogućnosti izbora nije bilo, a pretpostavljamo da je tako izvršen i Köhlerov
eksperiment.

Rezultati su bili sljedeći:

Način govornog Vezivanje iskaza uz:

ostvarenja uglati lik obli lik

maluma neutralno 7 23
takete neutralno 16 14

maluma legato 1 29
takete staccato 29 1

maluma staccato 29 1
takete legato 2 28

Rezultati ispitivanja jasno pokazuju da se traženi sadržaj vezuje isključivo uz govorne vrednote,
uz globalnu govornu formu. Neutralno govorno ostvarenje logatoma maluma potvrđuje
Köhlerov eksperiment; međutim, takete u neutralnom govornom ostvarenju bio je gotovo
idealni primjer slučajnog pogađanja. Vjerojatno bi rezultati neutralnog ostvarenja ovih
logatoma bili puno bliži onima koje je dobio Köhler, da se nisu našli u kontekstu gdje su se
govorne vrednote, a ne glasovi, pokazale kao dominantni nositelji prirodnog sadržaja iskaza.
Maksimalno govorno ostvarenje (legato za maluma i staccato za takete), dakle takvo u kojem
se podudaraju prirodni sadržaji glasova i govornog ostvarenja, dali su i gotovo maksimalne
moguće rezultate (29:1). Međutim, kada je došlo do sukoba glasova i govornog ostvarenja, ovo
se potonje pokazalo daleko jačim: maluma u suprotnom govornom ostvarenju (maluma
staccato) u percepciji se posve izjednačava s logatomom takete u maksimalnom govornom
ostvarenju (tekete staccato); isto tako i takete u suprotnom govornom ostvarenju (takete legato)
posve se izjednačava s logatomom maluma u maksimalnom (maluma legato) govornom
ostvarenju.
U drugom je testu korištena ista magnetofonska snimka kao i u prvom testu samo što su
ispitanici procjenjivali približavanje jednom od navedenih likova prema jednoj varijanti skale
Osgoodova semantičkog potencijala: približavanje iskaza liku procjenjivalo se od 0 (neutralni
odnos) do 3 (maksimalno približavanje). U obradi maksimalno približavanje uglatom liku
bilježimo negativnim predznakom. Rezultati su bili sljedeći:

Način govornog Prosječna vrijednost

ostvarenja procjene 30 ispitanika

maluma neutralno 0,93

takete neutralno 0,13

maluma legato 2,70

takete staccato -2,33

maluma staccato -1,83

takete legato 1,90

Rezultati ovog testa jednaki su rezultatima prvog testa. Iako postoji mogućnost gradacije, kao i
posve neutralnog opredjeljenja, opet se pokazuje da je cjelokupno govorno ostvarenje nositelj
prirodnog sadržaja iskaza: (1) u maksimalnim ostvarenjima i maluma i takete dobivaju veoma
visoke prosječne ocjene; (2) u sukobu glasovnog sastava i govornog ostvarenja pokazuje se da
je dominantan nositelj sadržaja govorno ostvarenje, a ne glasovni sastav logatoma; (3) u
neutralnom govornom ostvarenju maluma se približava oblom liku, dok je takete posve
neutralan, upravo kao i u prvom ispitivanju.

Detaljnija statistička obrada dala je sljedeće rezultate:3

Stupnjevi slobode: df = 29
P 0,01 = 2,76

3
Statističku obradu načinio je dr. Behlul Brestovci, profesor na Fakultetu za defektologiju u Zagrebu.
Koristimo sljedeće oznake:
> ne razlikuje se;
– gotovo se ne razlikuje;
< značajno se razlikuje;
<< veoma značajno se razlikuje.

Usporedba različitih govornih ostvarenja logatoma maluma:

t P
1) neutralno - legato 6,60 < 0,01
2) neutralno - staccato 8,12 < 0,01
3) legato - staccato 16,72 << 0,01

Usporedba različitih govornih ostvarenja logatoma takete:

t P
4) neutralno - staccato 11,04 << 0,01
5) neutralno - legato 5,90 < 0,01
6) staccato - legato 14,72 << 0,01

Međusobna usporedba različitih govornih ostvarenja logatoma maluma i takete:

t P

7) maluma neutralno - takete neutralno 2,64 – 0,01

8) maluma neutralno - takete staccato 11,27 << 0,01
9) maluma neutralno - takete legato 1,82 > 0,01
10) maluma legato - takete neutralno 12,27 << 0,01
11) maluma legato - takete staccato 18,96 << 0,01
12) maluma legato - takete legato 2,15 > 0,01
13) maluma staccato - takete neutralno 4,80 < 0,01
14) maluma staccato - takete staccato 2,15 > 0,01
15) maluma staccato - takete legato 10,76 << 0,01

Navedene rezultate možemo rezimirati ovako:

(1) jednaki logatomi pokazuju se kao različiti u različitim govornim ostvarenjima (1-6);

(2) različiti logatomi pokazuju se kao različiti u različitim govornim ostvarenjima (8, 10, 11,
15);

(3) različiti logatomi pokazuju se kao jednaki (12, 14) ili veoma slični (7) u jednakim govornim
ostvarenjima.

(4) glasovni sastav maluma jednak je legato govornoj izvedbi: maluma u neutralnom govornom
ostvarenju ne razlikuje se od takete u legato izvedbi (9).

Ovi rezultati jasno govore da je govorno ostvarenje dominantni nositelj nekonvencionalnog,

prirodnog sadržaja logatoma: jednaki se slijed glasova prepoznaje kao različit sadržaj u
različitim govornim ostvarenjima; naprotiv, različit se slijed glasova prepoznaje kao jednak
sadržaj u jednakim govornim ostvarenjima.

4. Glasovni sastav i govorno ostvarenje u izrazu emocije

U svojoj knjizi. "La vive voix" Ivan Fónagy opisuje govorne izraze pojedinih emocija.
Zanimljivo je da on ne govori o glasovima općenito, već o specifičnoj artikulaciji glasova. Tako
Fónagy kaže da se bijes u francuskom i u mađarskom (a vjerujemo da njegova zapažanja
vrijede i za druge jezike) očituje: pojačanom mišićnom napetošću artikulatora (jezika, usana i
farinksa): jezik snažno pritišće alveole za [t], a nepce za [k], tako da je površina dodira često
udvostručena u odnosu na neutralnu artikulaciju; zatvoreni vokali [i], [y], [u] zatvoreniji su,
a otvoreni vokali su jasno otvoreniji; tako u slučaju vokala [a]razmak među usnama raste s
prosječnih 15 mm na 25 mm; jezik se povlači prema natrag u odnosu na neutralni izgovor
vokala i konsonanata, što glasovima daje tamniji timbar. Izrazu bijesa Fónagy suprotstavlja
izraz nježnosti, za koji kaže da je artikulacija opuštena, a tranzicije spore i postupne;
artikulacija se pomiče prema naprijed i daje svjetliji timbar glasovima; u francuskom su prednji
vokali [i, e] često labijalizirani, a alveolarni okluzivi [t, d] palatalizirani.

Već iz ovakvog opisa artikulacije posve je jasno da je izraz nekog sadržaja u načinu izvedbe, a
ne u glasovima samima. Način izvedbe posebno dolazi do izražaja u opisu intonacije bijesa i
nježnosti, u onome što Fónagy zove projektivnom mimikom intonacije. Tonska linija rečenice
koja izražava nježne, afektivne, ljubavne emocije blaga je i valovita; naprotiv, kod izraza bijesa
melodijska je linija uglata: ravna i rigidna melodijska linija isprekidana je na osjetno jednake
intervale. Ova shema pokazuje značajnu stabilnost unutar iste rečenice, ili čak u dijelu rečenice
koja izražava jednak bijes istim intenzitetom. Nagli melodijski skokovi dosižu jednaku visinu.

Fónagy govori o mogućim promjenama osnovnog tona koje dovode promjene u percepciji
emotivne poruke rečenice: ako se npr. na sintetizatoru govora francuska rečenica C'est autant
de gagné, tu ne risque rien (Tim bolje, ništa ne riskiraš) ostvari: (a) intonacijskim lukom koji
obuhvaća obje rečenice; (b) dva identična melodijska luka, koja ističu obje rečenice i (c)
skokovitom melodijom, koja se sastoji od tri nagla uspona i nagla pada, dakle uglatom
melodijskom linijom, njezina se emotivna poruka mijenja; ispitanici su slušno interpretirali
prvu konfiguraciju kao izraz blagog, utješnog stava, drugu kao izraz persuazivnog stava, a treću
kao agresivni prijekor.

Fónagy objašnjava intonacije bijesa i nježnosti kao odraze čitave tjelesne aktivnosti te kaže da
rigidnost osnovne melodijske linije svađe odražava jako stezanje mišića, napeti, stegnuti stav
tijela čovjeka koji vreba i koji je spreman baciti se na protivnika, ili stav boksača koji čeka
pogodan trenutak da zada udarac. Nagli skokovi tona mogli bi označavati udarce. Brži tempo
mogao bi odražavati ubrzanja ritma disanja i otkucaja srca - što bi, prema filogenetičkoj teoriji,
bila posljedica povećane uporabe kisika za vrijeme borbe - i u isto bi vrijeme predstavljao ritam
borbe. Valovita melodija nježnosti odgovara sporim, postupnim i zaobljenim pokretima te se
čini kao da prikazuje milovanje. Ova dva suprotstavljena prozodijska i gestualna ponašanja za
Fónagya su nesumnjivo najvažnija i najkarakterističnija među emotivnim intonacijama.
5. Od grafičkih oblika do izraza emocije

Usporedimo li naša istraživanja s Fónagyevim vidjet ćemo brojne sličnosti. Govoreći o izrazu
bijesa Fónagy spominje specifičan, napet izgovor bezvučnih okluziva te zatvoreniji izgovor
zatvorenih, a otvoreniji izgovor otvorenih vokala, a takav je upravo glasovni sastav logatoma
takete; jedna je od bitnih značajki izraza nježnosti labijaliziran izgovor, a logatom maluma
sastoji se pretežno od bilabijalnih glasova. U govornom ostvarenju legato izgovor oba logatoma
odgovara Fónagyevom opisu intonacije nježnosti, a to su blage, valovite tonske linije s blagim
tranzicijama; staccato izgovor odgovara ravnoj, rigidnoj i isprekidanoj tonskoj liniji
karakterističnoj za bijes. Uz to možemo dodati i Fónagyev eksperiment na sintetizatoru govora:
kada su dvije rečenice obuhvaćene jednim intonacijskim lukom, što odgovara legato izgovoru,
Fónagyevi ih ispitanici slušno interpretiraju kao izraz nježnosti; iste rečenice ostvarene
skokovitom melodijom od tri nagla uspona i pada odgovaraju staccato izgovoru oba logatoma,
a Fónagyevi ih ispitanici primaju kao agresivni prijekor. Akustička analiza navedenih logatoma
potvrđuje približavanje staccato izvedbe akustičkim obilježjima bijesa (skokovita intonacija,
napetost, viši osnovni ton i ubrzan tempo), a legato izvedbe izrazu nježnosti (blagi intonacijski
lukovi, niži osnovni ton, usporen tempo). Evo kako izgleda kretanje osnovnog tona u
neutralnom, legato i staccato izgovoru logatoma maluma i takete.

U neutralnom govornom ostvarenju raspon intonacije kreće se od 120 do 160 Hz za maluma, te

od 90 do 180 Hz za takete; tempo je kod oba logatoma srednji.

(1) maluma neutralno

 (2) takete neutralno

Legato izgovor pokazuje mali raspon intonacije i sniženi registar: 95 - 140 Hz za maluma i 90 –
155 Hz za takete; tempo je kod oba logatoma usporen.

(3) maluma legato

 (4) takete legato

Staccato izgovor pokazuje povišeni registar kod oba logatoma; kod logatoma maluma raspon
intonacije kreće se od 130 do 230 Hz uz srednji tempo; takete se ostvaruje ubrzanim tempom te
nešto višim registrom i manjim rasponom intonacije: 225 - 275 Hz.

(5) maluma staccato

 (6) takete staccato

U slušnoj percepciji tridesetero odraslih ispitanika ovako je procijenilo količinu nježnosti i

bijesa u navedenim logatomima na skali od 0 do 6:

nježnost

maluma legato 5,36

takete legato 4,85
 maluma neutralno 2,61
takete neutralno 1,85

takete staccato 0,33

maluma staccato 0,09

bijes

maluma staccato 4,24

takete staccato 3,12

takete neutralno 1,39

maluma neutralno 0,57

maluma legato 0,36

takete legato 0,15

Oba se logatoma u legato izgovoru slušno primaju kao izraz nježnosti, a u staccato izgovoru
kao izraz bijesa; i suprotno: legato izgovor oba logatoma prima se kao odsutnost bijesa, a
staccato izgovor kao odsutnost nježnosti. Neutralni izgovor daje prednost logatomu maluma za
izraz nježnosti, a logatomu takete za izraz bijesa, ali su brojčane vrijednosti mnogo niže nego
kod procjene legato i staccato govornih ostvarenja oba logatoma.

Samim se glasovima može pripisati neko značenje u neutralnom izgovoru, a posebno u

glasovnim opozicijama, jer glasovna opozicija može biti odraz neke vanjezične opozicije.
Govorno je ostvarenje prirodan odraz govornika: njegovih govornih organa i njegovih emocija;
ono motivirano prikazuje neki sadržaj. Ako su govorno ostvarenje i glasovni sastav u sukobu,
nema nikakve dileme o dominantnoj ulozi govornog ostvarenja.

Literatura:
Paul DELBOUILLE. Poésie et sonorités. La critique contemporaine devant le pouvoir suggestif
des sons. Paris, Les Belles Lettres, 1961.

Ivan FÓNAGY. La vive voix. Essais de psycho-phonétique. Payot, Paris, 1983.

Gérard GENETTE. Mimologiques. Voyage en Cratylie. Paris, Éditions du Seuil, 1976. Isto u
hrvatskom prijevodu: Mimologije. Put u Kratiliju. Zagreb, Grafički zavod Hrvatske, 1985;
BiblioTeka; prijevod: Nada Vajs.

H. GOMBRICH. Art and Illusion. A Study in the Psychology of Pictorial Representation.

London, Phaidon Press, 1977.

Hans HÖRMANN. Introduction à la psycho-linguistique. Paris, Larousse, 1972.

Roman JAKOBSON. Linguistics and Poetics. U: Style in Language. Edited by Thomas A.

Sebeok. Cambridge, Massachusetts, The M.I.T. Press, 1960, str. 350-377.

Roman JAKOBSON. A la recherche de l'essence du langage. Diogène, 1965, 51, 22-38.

JEZIČNI, GLASOVNI I GOVORNI SINONIMI

1. JEZIČNI SINONIMI

Sinonimi se obično definiraju kao riječi različitog glasovnog sastava, ali istog ili bliskog
značenja. U Simeonovu «Enciklopedijskom rječniku lingvističkih naziva» čitamo da je sinonim
riječ različita po zvuku i podrijetlu, no ista ili vrlo bliska po značenju, koja služi za
razlikovanje stanovitih smisaonih (ili stilskih) nijansa (II; 378). O sinonimima kao različitim
stilističkim sadržajima govori i Antun Barac. Lijepa je i zanimljiva njegova misao da sinonima
zapravo nema: U gramatikama se, piše Barac, češće spominju tzv. sinonimi kao riječi istog
značenja. Čovjek koji svoj jezik osjeća, ne pozna sinonima. Već sama upotreba različitih
glasova za tobože iste pojmove daje riječima i druge osjećajne nijanse, a prema tome i nešto
drugačija značenja (Veličina malenih; str. 57).

Pitanje koje se nužno postavlja nakon ovakvih definicija sinonima glasi: a što su to slična,
jednaka ili različita značenja, odnosno što su to logički i stilistički sadržaji? Možda je odgovore
na ova pitanja moguće dobiti mjerenjem percepcije sinonima.

Grupa od šezdesetak ispitanika, studenata različitih studijskih smjerova na Filozofskom

fakultetu u Zagrebu trebala je procijeniti na skali Osgoodova semantičkog potencijala značenje
niza pridjeva koji opisuju veličinu: sitan, malen, velik, ogroman itd. Ispitanicima su predočena
24 pridjeva slučajno odabranim redoslijedom, a oni su trebali na skali od 1 do 7 označiti
njihovu veličinu: maksimalni dojam malog bilježio se s 1, a maksimalni dojam velikog sa 7.
Izračunate su srednje vrijednosti i standardne devijacije. Rezultati su bili sljedeći:

X s
divovski 6,82 0,39
gigantski 6,80 0,59
 gorostasan 6,76 0,48
glomazan 6,69 0,63
ogroman 6,62 0,53
neizmjeran 6,31 1,10
golem 6,18 0,65
krupan 5,84 0,56
silan 5,80 1,14
grdan 5,51 1,10
velik 5,27 0,75
znatan 4,96 0,82
velji 4,82 0,81
nemali 4,04 0,74
droban 3,60 1,56
nevelik 3,40 0,81
malen 2,44 0,66
neznatan 2,33 1,09
sitan 1,80 0,50
majušan 1,78 0,74
beznačajan 1,47 0,81
minijaturan 1,47 0,69
ništavan 1,44 0,81
sićušan 1,44 0,55

Standardne devijacije veoma su niske kod pridjeva koji jasno određuju veličinu: sićušan 0,55;
sitan 0,50; divovski 0,39; gigantski 0,59; gorostasan 0,48; ogroman 0,53; standardne devijacije
veće su kod pridjeva koji osim veličine uključuju i nekakvo emotivno stajalište: silan 1,14;
grdan 1,10; neizmjeran 1,10; najveća je standardna devijacija, a to znači i najveća nesigurnost
ispitanika bilo kod procjene pridjeva droban 1,56; čini se da ispitanici nisu bili posve sigurni
oko značenja ovog pridjeva.

Očekivano je da se u percepciji jasno razlikuju pridjevi koji znače nešto malo od onih koji
znače nešto veliko: međutim, pokazale su se velike razlike unutar pridjeva koji znače nešto
veliko kao i unutar pridjeva koji znače nešto malo: tako npr. razlika između divovski i velik
iznosi 1,55, između divovski i nemali čak 2,78; razlika između droban i sićušan iznosi 2,41;
naprotiv, razlika između nemali i droban samo je 0,44; a između nevelik i nemali razlika je
0,64. Navedene srednje vrijednosti u percepciji pokazuju da baš i nema jasne razlike između
sinonima i antonima.

Ovdje se postavlja pitanje jednakih, sličnih i različitih značenja u percepciji. Naime, u

percepciji se pokazuje da je veća razlika između nekih sinonima negoli između nekih antonima.
I antonimi su zapravo sinonimi. Ispitivanje percepcije pridjeva koji znače nešto malo ili veliko
pokazuje se kao kontinuirani niz u kojemu su razlike među pojedinim članovima veoma male.

2. GLASOVNI SINONIMI

O glasovima kao izrazu velikog i malog govori između ostalih i Otto Jespersen (1964).
Jespersen posebno spominje glas i, za koji kaže da je prikladan da se izrazi nešto malo, a
primjere za to nalazi u raznim jezicima: little, petit, piccolo, piccino, minor, minimus, mikros.
Jespersen spominje i promjene značenja pod utjecajem vokala i: tako je npr. riječ minijatura
izgubila svoje prvobitno značenje slike izrađene minijem i dobila značenje male slike; isto je
tako i engleska riječ pittance izgubila značenje pobožnog priloga, milodara, bez obzira na
njegovu veličinu i vrijednost, pa danas označava malu svotu novca ili bijednu zaradu. Ipak,
glasovne je vrijednosti prikladnije promatrati u opozicijama, koje pokazuju rudimentarne
naznake sustava. Riječ je o znakovima koje Jakobson (1965) naziva dijagramima: to su znakovi
koji slikovito prikazuju odnose, a to znači znakovi u kojima glasovna opozicija preslikava neku
drugu opoziciju. Todorov je npr. rekao da a samo po sebi nije veliko, ali da jest u usporedbi s i.
I Jakobson (1960) slično opisuje odnos i/u; ako nekoga upitamo koji je od ova dva glasa
tamniji, možda ćemo dobiti odgovor da je pitanje nejasno, ali nitko neće reći da je i tamnije od
u. Sapir npr. govori o ispitivanju odnosa mil/mal: ispitanici se u većini slučajeva opredjeljuju za
mil kao izraz malog, a mal kao izraz velikog. Maxime Chastaing govori da su djeca u
logatomskoj opoziciji ibi i aba prvi vezivala uz malu a drugi uz veliku kuću; isto su tako pim
vezivala uz crtež malog, a pum uz crtež velikog čovjeka. Čak i André Martinet veličinom
artikulacijskog rezonatora tumači opoziciju glasova i/u kao odnosa malo-veliko. 4

4
V. Stilistika glasova i govornog ostvarenja.
U mjerenju percepcije glasovnih sinonima odabrali smo dvosložne logatome po principu tonske
visine glasova: niski glas m, srednji l i visoki s kombinirani su sa svim vokalima: tako smo
dobili 15 logatoma: mumu, momo, mama, meme, mimi, susu, soso, sasa, sese, sisi itd. Ispitanici
su upozoreni da logatome procjenjuju isključivo prema njihovom glasovnom sastavu a ne
prema njihovim mogućim vezama s nekim riječima u hrvatskom jeziku (npr. mama). Lista
logatoma po slučajnom je redoslijedu predočena ispitanicima, koji su na skali Osgoodova
semantičkog potencijala trebali označiti subjektivnu procjenu njihove veličine ocjenama od 1 za
malo do 7 za veliko. Dobivene su sljedeće srednje vrijednosti i standardne devijacije:

X s
mumu 5,64 1,48
momo 5,62 1,13
lolo 5,29 1,38
soso 5,47 1,12
lulu 4,87 1,71
susu 4,93 1,62
sasa 4,31 1,40
lele 4,20 1,38
mama 4,27 1,29
meme 3,71 1,39
lala 3,60 1,37
sese 3,56 1,25
sisi 2,22 1,49
lili 1,98 1,14
mimi 1,78 0,93

Dominantnu ulogu u određivanju odnosa «malo-veliko» imaju vokali: najveće vrijednosti za

malo ostvarene su vokalom i, neovisno o konsonantima u logatomu; jednako su tako
maksimalne vrijednosti za veliko ostvarene vokalima o i u neovisno o konsonantima.
Standardne su devijacije osjetno veće negoli kod procjenjivanja riječi; iako su rezultati
konzistentni, ispitanici su nesigurniji negoli kod procjenjivanja veličine pridjeva.

Ponekad se u jezičnom obliku ostvaruje sklad između glasovnog sastava i sadržaja riječi: tako
je npr. glasovni sastav riječi malen neutralan; kod pridjeva velik glasovni je sastav čak suprotan
značenju riječi jer su oba vokala prednja, a to znači i visoka, tj. malih rezonatora. Naprotiv, kod
pridjeva sitan i ogroman ostvaruje se sklad između glasovnog sastava i značenja riječi; i tako se
riječi sitan i ogroman osjećaju kao jače, stilistički obilježene riječi. I zato je sitan (1,80) u
percepciji manji od malenog (2,44), a ogroman (6,62) veći od velikog (5,27). Grammont sklad
glasovnog sastava i sadržaja riječi definira kao ostvarivanje potencijalnih impresivnih
vrijednosti glasova, a Jakobson (1965) kao dijagrame na leksičkoj razini.

3. GOVORNI SINONIMI

Govorni sinonimi vezuju se uz već prikazana istraživanja uloge govornog ostvarenja u

percepciji logatoma i u percepciji deminutiva, pozitiva i augmentativa. U ispitivanju percepcije
logatoma pokazalo se da se u neutralnom govornom ostvarenju opredjeljujemo prema
glasovnom sastavu, a takvo opredjeljivanje nije osobito pouzdano; naprotiv, govorno ostvarenje
ne samo da posve potire glasovni sastav pri procjeni sadržaja nekog iskaza, već je
opredjeljivanje prema govornom ostvarenju daleko pouzdanije od opredjeljivanja prema
isključivo glasovnom sastavu.

Ispitivanje percepcije pozitiva, deminutiva i augmentativa pokazalo je da je govorno ostvarenje

ključno za određivanje stilističke vrijednosti pozitiva, deminutiva i augmentativa, dakle za
određivanje odnosa «lijepo – ružno»; jednako se tako pokazalo da govorno ostvarenje
ravnopravno s leksičkim oblikom sudjeluje u određivanju denotativne vrijednosti pozitiva,
deminutiva i augmentativa, dakle odnosa «malo – veliko».5

Govorni su sinonimi ispitivani dvojako: (1) logatomima i (2) riječima.6

U ispitivanju logatoma korištena su tri trosložna logatoma od kojih je jedan bio sastavljen od
niskih, drugi od srednjih i treći od visokih glasova: mubumu, lakala i sicisi. Svaki je od ovih
logatoma izgovoren na sedam različitih načina: (1) srednjim intenzitetom, srednjom tonskom
visinom i srednjim tempom (u obradi ga bilježimo sa srednje); (2) sniženim registrom (nisko);
(3) povišenim registrom (visoko); (4) pojačanim intenzitetom (glasno); (5) oslabljenim
5
V. Govorno ostvarenje u određivanju odnosa lijepo – ružno i malo – veliko kod deminutiva i augmentativa.
6
U snimanju testova i obradi podataka pomogli su mi kolege Marina Petković i Jordan Bičanić te im i ovom prilikom zahvaljujem.
intenzitetom (tiho); (6) ubrzanim tempom (brzo); (7) usporenim tempom (sporo); sve druge
govorne varijacije koje nisu iskazane ostvarene su u srednjim vrijednostima: tako npr. visoko
znači: povišeni registar, srednji intenzitet i srednji tempo; brzo znači ubrzan tempo, srednji
intenzitet i srednji registar.

Ova su govorna ostvarenja slučajnim redoslijedom predočena ispitanicima i oni su na skali

Osgoodova semantičkog potencijala trebali procijeniti izraz veličine: maksimalno malo bilježilo
se 1, a maksimalno veliko 7. Srednje vrijednosti i standardne devijacije bile su sljedeće:

X s
mubumu nisko 6,57 0,69
lakala nisko 5,74 1,44
mubumu sporo 5,58 1,22
sicisi nisko 5,40 1,67
mubumu srednje 5,17 0,98
mubumu tiho 5,13 1,35
lakala sporo 5,11 1,60
lakala srednje 4,72 0,93
sicisi sporo 4,64 1,59
mubumu glasno 4,13 1,80
lakala tiho 3,92 1,17
sicisi srednje 3,66 1,22
lakala glasno 3,40 1,57
sicisi tiho 3,32 1,11
sicisi glasno 3,15 1,82
mubumu brzo 3,09 1,80
lakala brzo 2,87 1,11
lakala visoko 2,40 1,31
mubumu visoko 2,38 1,56
sicisi brzo 2,25 1,31
sicisi visoko 1,42 0,91

Rezultati pokazuju da se sniženi registar (nisko) i usporeni tempo (sporo) primaju kao izraz
velikog, a da se ubrzani tempo (brzo) i povišeni registar (visoko) primaju kao izraz malog;
promjene intenziteta (glasno, tiho) ne utječu bitno na percepciju veličine. Standardne su
devijacije manje u slučajevima kada glasovni sastav odgovara govornom ostvarenju; tako su
jedine tri standardne devijacije ispod 1: sicisi visoko 0,91; lakala srednje 0,93; mubumu nisko
0,69.

Ako se iskažu samo govorna ostvarenja logatoma bez obzira na njihov glasovni sastav, dobiva
se sljedeća ljestvica srednjih vrijednosti:

X
nisko 5,90
sporo 5,11

srednje 4,52
tiho 4,12
glasno 3,56

brzo 2,74
visoko 2,07

Simetričan raspored govornih ostvarenja jasno govori o sustavnosti percepcije govornog

ostvarenja: sniženi registar i usporeni tempo primaju se kao izraz velikog, a suprotne vrednote -
povišeni registar i ubrzani tempo - kao izraz malog; varijacije intenziteta ne određuju bitno
odnos velikog i malog: tiho je bliže srednjem govornom ostvarenju, a glasno procjeni malog.

Na jednak su način ispitivani i jezični sinonimi. Pridjevi malen, velik, sitan, ogroman također su
izgovoreni u sedam različitih govornih ostvarenja kao i logatomi: (1) srednje; (2) nisko; (3)
visoko; (4) glasno; (5) tiho; (6) sporo; (7) brzo. Ova su različita govorna ostvarenja slučajnim
redoslijedom predočena ispitanicima, koji su procjenjivali njihovu veličinu na skali od 1 do 7.
Srednje vrijednosti i standardne devijacije bile su sljedeće:

X s
ogroman nisko 6,47 0,97
velik nisko 6,43 0,87
ogroman sporo 6,30 0,80
malen nisko 5,94 1,29
sitan nisko 5,81 1,29
 velik sporo 5,62 0,81
ogroman tiho 5,49 0,95
ogroman srednje 5,42 0,82
velik tiho 5,17 0,91
malen sporo 4,94 1,23
velik srednje 4,58 0,86
sitan tiho 4,02 1,26
ogroman glasno 3,98 1,50
malen srednje 3,94 0,86
sitan srednje 3,92 1,19
sitan sporo 3,89 1,48
ogroman brzo 3,62 1,29
malen tiho 3,55 1,20
malen brzo 3,42 1,17
malen glasno 3,26 1,29
velik brzo 3,19 1,16
velik glasno 3,06 1,26
ogroman visoko 3,00 1,51
velik visoko 2,81 0,88
sitan glasno 2,68 1,24
malen visoko 2,32 0,92
sitan brzo 2,02 1,10
sitan visoko 1,55 0,88

I ovdje se pokazuje da govorne vrednote bitno određuju vrijednost sinonima u percepciji: nisko
i sporo vezuju se uz veliko, a visoko i brzo uz malo.

Jasno je da u percepciji djeluje i jezično značenje i govorno ostvarenje. Tako su na vrhu

ljestvice za dojam velikog pridjevi ogroman i velik izgovoreni nisko i sporo s vrijednostima
5,62-6,47, ali tu su i pridjevi malen i sitan izgovoreni nisko s vrijednostima 5,81-5,94. Dapače,
pridjevi malen i sitan izgovoreni nisko u percepciji veći su od pridjeva velik izgovorenog
srednje (4,58) za 1,23-1,36. Ili primjerice: pridjevi malen i sitan izgovoreni nisko u percepciji
znatno su veći od pridjeva velik i ogroman izgovorenih visoko (2,81-3,00), čak za 2,94-3,13.
Ako se navedeno ispitivanje iskaže samo kroz različita govorna ostvarenja dobivaju se sljedeće
srednje vrijednosti:

X
nisko 6,16
sporo 5,19

tiho 4,55
srednje 4,46

glasno 3,24
brzo 3,06
visoko 2,42

I raspored ovih rezultata pokazuju zrcalnu strukturu: suprotne se vrijednosti nalaze na

suprotnim krajevima ljestvice. I ovdje se, kao i kod logatoma, sniženi registar i usporeni tempo
pokazuju kao nositelji izraza velikog, a povišeni registar i ubrzani tempo kao nositelji izraza
malog; razlike u intenzitetu logično se priklanjaju ovim veličinama: tiho je bliže velikom, a
glasno malom.

Ako usporedimo pojedine pridjeve u različitim govornim ostvarenjima, vidimo da postoje

velike razlike u percepciji veličine: ogroman ili velik izgovoreni nisko procjenjuju se kao više
negoli dvostruko veći od istih pridjeva izgovorenih visoko; iste odnose vidimo i kod pridjeva
sitan i malen izgovorenih nisko u usporedbi s istim pridjevima izgovorenim visoko. Sama
procjena govornog ostvarenja pokazuje značajnu sustavnost: nisko i sporo uvijek su na vrhu
ljestvice, dakle prima ih se kao nešto veliko, dok su visoko i brzo uvijek na dnu ljestvice, dakle
prima ih se kao nešto malo bez obzira o kojoj se riječi radi; varijante tiho, glasno i srednje
gotovo su uvijek u sredini ljestvice.

X s
ogroman nisko 6,47 0,97
ogroman sporo 6,30 0,80
ogroman tiho 5,49 0,95
ogroman srednje 5,42 0,82
 ogroman glasno 3,98 1,50
ogroman brzo 3,62 1,29
ogroman visoko 3,00 1,51

velik nisko 6,43 0,87

velik sporo 5,62 0,81
velik tiho 5,17 0,91
velik srednje 4,58 0,86
velik brzo 3,19 1,16
velik glasno 3,06 1,26
velik visoko 2,81 0,88

malen nisko 5,94 1,29

malen sporo 4,94 1,23
malen srednje 3,94 0,86
malen tiho 3,55 1,20
malen brzo 3,42 1,17
malen glasno 3,26 1,29
malen visoko 2,32 0,92

sitan nisko 5,81 1,29

sitan tiho 4,02 1,26
sitan srednje 3,92 1,19
sitan sporo 3,89 1,48
sitan glasno 2,68 1,24
sitan brzo 2,02 1,10
sitan visoko 1,55 0,88

Daleko su manje razlike u percepciji različitih pridjeva u jednakim govornim ostvarenjima. Iz

navedenih rezultata može se zaključiti da je govorno ostvarenje važnije za percepciju veličine
od samog leksičkog značenja.

X s
 ogroman nisko 6,47 0,97
velik nisko 6,43 0,87
malen nisko 5,94 1,29
sitan nisko 5,81 1,29

ogroman sporo 6,30 0,80

velik sporo 5,62 0,81
malen sporo 4,94 1,23
sitan sporo 3,89 1,48

ogroman tiho 5,49 0,95

velik tiho 5,17 0,91
sitan tiho 4,02 1,26
malen tiho 3,55 1,20

ogroman srednje 5,42 0,82

velik srednje 4,58 0,86
malen srednje 3,94 0,86
sitan srednje 3,92 1,19

ogroman glasno 3,98 1,50

malen glasno 3,26 1,29
velik glasno 3,06 1,26
sitan glasno 2,68 1,24

ogroman brzo 3,62 1,29

malen brzo 3,42 1,17
velik brzo 3,19 1,16
sitan brzo 2,02 1,10

ogroman visoko 3,00 1,51

velik visoko 2,81 0,88
malen visoko 2,32 0,92
sitan visoko 1,55 0,88

Posve jednake rezultate dobivamo i s logatomima: jednaki logatomi u različitim govornim

ostvarenjima veoma se razlikuju.
 X s
mubumu nisko 6,57 0,69
mubumu sporo 5,58 1,22
mubumu srednje 5,17 0,98
mubumu tiho 5,13 1,35
mubumu glasno 4,13 1,80
mubumu brzo 3,09 1,80
mubumu visoko 2,38 1,56

lakala nisko 5,74 1,44

lakala sporo 5,11 1,60
lakala srednje 4,72 0,93
lakala tiho 3,92 1,17
lakala glasno 3,40 1,57
lakala brzo 2,87 1,11
lakala visoko 2,40 1,31

sicisi nisko 5,40 1,67

sicisi sporo 4,64 1,59
sicisi srednje 3,66 1,22
sicisi tiho 3,32 1,11
sicisi glasno 3,15 1,82
sicisi brzo 2,25 1,31
sicisi visoko 1,42 0,91

Naprotiv, različiti logatomi mnogo se manje razlikuju u jednakim govornim ostvarenjima:

govorno je ostvarenje značajnije za percepciju veličine od glasovnog sastava.

X s
mubumu nisko 6,57 0,69
lakala nisko 5,74 1,44
sicisi nisko 5,40 1,67

mubumu sporo 5,58 1,22

lakala sporo 5,11 1,60
sicisi sporo 4,64 1,59
 mubumu tiho 5,13 1,35
lakala tiho 3,92 1,17
sicisi tiho 3,32 1,11

mubumu srednje 5,17 0,98

lakala srednje 4,72 0,93
sicisi srednje 3,66 1,22

mubumu glasno 4,13 1,80

lakala glasno 3,40 1,57
sicisi glasno 3,15 1,82

mubumu brzo 3,09 1,80

lakala brzo 2,87 1,11
sicisi brzo 2,25 1,31

lakala visoko 2,40 1,31

mubumu visoko 2,38 1,56
sicisi visoko 1,42 0,91

4. JEZIČNA, GLASOVNA I GOVORNA SINONIMNOST

Sinonimnost može biti (1) jezična, (2) glasovna ili (3) govorna kategorija. Jezična sinonimnost
govori o riječima sličnih ili bliskih značenja; ako nema jezičnog sadržaja, moguće je glasovni
sastav, ponajprije glasovne opozicije, povezati sa značenjima: jednaki glasovi izražavaju
jednaka, a suprotni suprotna značenja; i dalje: jednaka govorna ostvarenja izražavaju jednake, a
suprotna suprotne sadržaje. Sva tri načina izražavanja sinonimnosti pokazuju i sustavnost:
jezičnu, glasovnu ili govornu.

Rezultati provedenih ispitivanja omogućavaju i procjenu važnosti pojedinih kategorija u

određivanju sinonimnosti. U percepciji govorno je ostvarenje nadređeno i jezičnom značenju i
glasovnom sastavu. U ispitivanju logatoma vrednota nisko nalazi se na vrhu (5,40-6,57), a
visoko na dnu ljestvice veličine (1,42-2,40) bez obzira na glasovni sastav. U ispitivanju
percepcije jezičnog značenja sinonima granica procjene velikog nalazi se na 4,04, a malog na
3,60; dakle, sve ispod 3,60 prima se kao malo a sve iznad 4,04 kao veliko. Međutim, u
ispitivanju percepcije govornih ostvarenja svi pridjevi ostvareni povišenim registrom nalaze se
ispod granice malog, a svi pridjevi ostvareni sniženim registrom iznad granice velikog. Tako se
ispod granice malog nalaze i sljedeća govorna ostvarenja: velik brzo (3,19), velik glasno (3,06),
ogroman visoko (3,00) i velik visoko (2,81); iznad granice velikog nalaze se i: malen sporo
(4,94), sitan nisko (5,81) i malen nisko (5,94). Navedeni primjeri jasno pokazuju da je u
eventualnom sukobu jezičnog značenja i govornog ostvarenja u percepciji govorno ostvarenje
jače.

Literatura:

Antun BARAC. Veličina malenih. Zagreb, 1947.

Maxime CHASTAING. La Brillance des voyelles. Archivum linguisticum, 14, 1, 1-13.

H. GOMBRICH. Art and Illusion. A Study in the Psychology of Pictorial Representation.

London, Phaidon Press, 1977.

Maurice GRAMMONT. Phonétique impressive. U: Traité de phonétique. Paris, Delagrave,

1933, str. 376-424.

Hans HÖRMANN. Introduction à la psycholinguistique. Paris, Larousse, 1972.

Roman JAKOBSON. Linguistics and Poetics. U: Style in Language. Thomas A. Sebeok, ed.
The M.I.T. Press, 1960, Cambridge, Massachusetts, str. 350-377.

Roman JAKOBSON. A la recherche de l'essence du langage. Diogène, 1965, 51, 22-38.

Otto JESPERSEN. Sound Symbolism. U: Language. Its Nature, Development and Origin.
London, George Allen & Unwin Ltd, 1964, str. 396-411.

Otto JESPERSEN. Symbolic Value of the Vowel i. Linguistica, Copenhague, 1933, 283-303.

André MARTINET. Peut-on dire d'une langue qu'elle est belle? Revue d'esthétique, 3-4, 1965,
227-239.

Edward SAPIR. A Study in Phonetic Symbolism. U: Selected Writings of Edward Sapir in

Language, Culture, Personality. Edited by David. G. Mandelbaum. University of California
Press, 1951, Berkeley and Los Angeles, str. 61-72.

Rikard SIMEON. Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva, I, II. Zagreb, Matica hrvatska,
1969.

Tzvetan TODOROV. Le sens des sons. Poétique: Revue de théorie et d'analyses littéraires,
1972, 11, 446-462.
Govorna stilistika u književnim tekstovima
BEZGLAGOLSKA REČENICA

I. BEZGLAGOLSKA REČENICA U NEKIM KRLEŽINIM TEKSTOVIMA

Jedan od stilskih postupaka na koje često nailazimo u Krležinu proznom i poetskom izrazu jeste
bezglagolska rečenica. Ovakav tip elipse u kojemu je izostavljen upravo glagol veoma je
efikasno sredstvo da se izrazi afektivnost, emocija, ne samo zbog zbog formalnog udaljavanja
od glagolske, gramatički potpune rečenice, već i zato što eliminacija glagola traži i nalazi svoju
kompenzaciju drugdje. Jer bezglagolska rečenica nije nepotpuna: ona zvuči cjelovito; i ne samo
to: u mnogim slučajevima ona je ljepši, bogatiji, snažniji izraz negoli je to glagolska rečenica.
Bezglagolska je rečenica prirodno stilističko sredstvo.

1. Slikovitost bezglagolske rečenice

Bezglagolska rečenica vrlo često izražava dekor, sliku, trenutačnu impresiju.

(...) a ja sam (...) nestao u noći. Zveket stakla, posuđa, svjetiljaka, stravična vika na
polutamnoj verandi, a vani u noći vjetar u kestenovima, cvrčci, mjesečina i rosnata,
zelena zvjezdana tišina. Vjetar u granju, pjesma cvrčaka, zvijezde... (Rub, 40)7

Bezglagolska rečenica kao opis dekora posebno se ističe u toj funkciji ako se nalazi uz
glagolsku rečenicu. U ovakvoj usporedbi vidimo da bezglagolska rečenica nije neutralan opis
dekora, već nosi elemente osobnog stajališta, povezuje dekor s emocijama pisca ili nekog lica.
7
Popis skraćenica za izvore citiranih tekstova: Rub - Na rubu pameti. Sabrana djela, sv. 2, Zagreb, Zora, 1964; Mars - Hrvatski bog
Mars. Sabrana djela, sv. 6, Zagreb, Zora, 1962; Proza - Glembajevi, Proza. Sabrana djela, sv. 4, Zagreb, Zora, 1961; DD - Davni dani.
Sabrana djela, sv. 11-12, Zagreb, Zora, 1956; Banket - Banket u Blitvi. Sabrana djela, sv. 1, Zagreb, Zora, 1953; Simfonije. Sabrana
djela, sv. 16, Zagreb, Zora, 1959; Poezija. Sabrana djela, sv. 26, Zagreb, Zora, 1969; Aretej. Sabrana djela, sv. 22, Zagreb, Zora, 1963;
Filip - Povratak Filipa Latinovicza, Beograd, Kultura, 1961. Sva isticanja su moja (BV).
 I sablast, sredovječna sablast raste u nedogled. Gromovi. Tmina. Strah. (Mars, 413)

Ponekad dekor postaje i oznaka određene sredine.

Drveni stropovi, zlatne konzole, žirandoli, starinska ogledala i kineska lakirana roba po
mramornim stolovima, mramorne biste, jastuci i komode između dva prozora, s izgledom
na krošnje parka, svakako: engleskog! (Proza, 37)

Čitav ovaj opis dekora, iako izražen bezglagolskom rečenicom, doima se gotovo neutralnim
pripovijedanjem u odnosu na završnu primjedbu: svakako: engleskog! Ova primjedba rječito
opisuje određenu sredinu, pa onda po njoj i prethodni opis dekora dobiva specifičnije značenje.
Naime, ovu bismo primjedbu mogli objasniti i kao slobodni neupravni govor: pisac prenosi
tuđe riječi, ali ih istovremeno i komentira svojom ironičnom intonacijom.

2. Telegrafski stil

Jedan od oblika bezglagolske rečenice možemo nazvati i "telegrafskim" stilom. Uporabom

takvog stila stvara se povjerenje, intimnost između pisca i čitatelja: pisac više ne mora sve reći,
koristiti leksički cjelovitu rečenicu, dovoljno je da nabaci tek pokoju za informaciju bitnu riječ.

Negdje daleko od Vlaške ulice Chopin. Marcia funebre. Daleko. Sve dalje. (DD, 123)

Šutnja. Dim od cigarete. Nijemo kretanje od prozora do klavira. Stanka. Schumann:

Fantazija! (Filip, 112)

"Telegrafski" stil može biti veoma efikasan ako relativno malim brojem riječi izražava veliku
glagoljivost i tako ostvaruje upravo suprotan efekt: ne ekonomičnosti, već nemotivirane raskoši.
Ako se izbace glagoli i neke druge riječi koje imaju tek gramatičku funkciju, i ostave samo
riječi bitne za informaciju, događa se da se poneka riječ redom ponavlja i nekoliko puta (u
sljedećem primjeru: Domaćinski i paragraf), a to može biti jedan od efikasnih načina
izražavanja ironije.

Iz paklene brzometke Huga-Huga grmjeli su sami pogoci: Domaćinski, Domaćinski,

Domaćinski, privreda, ugled, dobar glas, heroizam, etika, anarhija, paragraf, paragraf,
paragraf, Domaćinski, paragraf, dobročinstvo, humanizam, dolus eventualis, animus
iniurandi, Beleidigung, offensio, Verleumdung, calumnia, delictum sui generis, la vie
privée doit etre murée, animus laedendi, Schmähung, ratio legis, delictum continuatum,
difamacija, kleveta, čast, Domaćinski, zakon, paragraf, paragraf, paragraf,
Domaćinski... (Rub, 128)

Cjelokupan govor Huga-Huga sigurno ne bi bio toliko efikasan za čitatelja, odnosno ne bi tako
rječito karakterizirao sulude situacije odvjetničkog nadmudrivanja, da nije prezentiran u nizu
bezglagolskih rečenica. U navedenom primjeru izostavljanje glagola dovodi do velikog
ubrzanja tempa, što je slikovit, motivirani znak paklene brzometke Huga-Huga.

3. Eliminiranje vremena

Bezglagolska rečenica može veoma efikasno izraziti iznenađenje, naglu pojavu nekog lica,
predmeta ili dojma. Eliminiranjem glagola eliminira se i osjećaj trajanja i tako se postiže izraz
iznenađenja.

Iznad krovova i krošanja i gromovoda i tornjeva, i taljiga, što se vuku po blatu, a ne

miču se s mjesta, - sunčana, divna munja! (Filip 51-2)

Georgis.
Georgis, potpuno blijed, bez jedne jedine kaplje krvi u obrazima. Major Georgis s
lijevom uzetom rukom, glasnik smrti i nesreće. (Banket, 258)

U sljedećem primjeru bezglagolska se rečenica suprotstavlja glagolskoj. Sadržaj je obiju

rečenica jednak; ipak, prva - elipsa - izražava iznenađenje, naglu pojavu lica, dok druga -
glagolska - potvrđuje da se to doista i dogodilo. Prva je rečenica toliko iznenadna da se doimlje
kao misao, mogućnost, pretpostavka: toliko je brza, neočekivana, gotovo nestvarna; druga nas
rečenica uvodi u stvarnost i potvrđuje istinitost prve rečenice.

Netko je pokucao. (...)

"Unutra!"
Baločanski. Bio je Baločanski. (Filip, 200)

Bezglagolska rečenica može izraziti rezultat neke radnje; pri tom se posebno ističu uzročno-
posljedične veze između radnje i rezultata.

Došli su da me apse, ali se nisam dao. Tučnjava. (DD, 219)

Zapalili su cigarete. Dimovi oko svijeća. Tišina. (Filip, 185)

Nije odgovorila ništa. Tihi jecaji. (Filip, 16)

4. Izraz velike napetosti

Pisac može koristiti bezglagolsku rečenicu da bi izrazio veliku napetost. To lijepo ilustrira
sljedeći primjer, gdje je čitav opis podijeljen u niz kratkih bezglagolskih rečenica, od kojih
svaka čak tvori zasebni odlomak, tako da između njih ostaje mnogo prostora, pauze, tišine,
napetosti, napete tišine.

Duga tišina.
Ništa.
Nigdje ništa.
Daleko negdje u gradu bat na tornju.
Jedan.
Dva.
Tri.
 Tri četvrta.
Onda opet koraci u dvorištu. Sve dalje, korak za korakom spram magazina na drugoj
strani dvorišta. Sav ustreperen bacio se Nielsen na prozor i iz glasa zaurlao: Tko je?
Nitko.
Ništa.
Sve prazno.
Dugo tako.
Ni makac. (Banket, 101)

U zlokobnoj tišini, kada Nielsen očekuje svog ubojicu, vrijeme vrlo sporo protječe:
izostavljanje glagola ne ubrzava radnju, naprotiv, njeno je trajanje veoma dugo, ali napeto, puno
tjeskobnog iščekivanja. Jedina brza nervozna akcija izražena je glagolskom rečenicom: Sav
ustreperen bacio se Nielsen na prozor i iz glasa zaurlao: Tko je?

5. Glagolska i bezglagolska rečenica; objektivnost i subjektivnost

Glagolska rečenica u kontrastu s bezglagolskom obično iznosi neke objektivne podatke, dok
bezglagolska prima na sebe subjektivnu, afektivnu poruku. Ovo je moguće zbog toga što
formalno nepotpuni leksički materijal zahtijeva bogatiji razvoj govornih vrednota, a te vrednote
nose afektivni dio poruke. Leksička necjelovitost čini od elipse prirodno stilističko sredstvo.
Evo nekoliko primjera u kojima bezglagolska rečenica prenosi isključivo osobnu poruku pisca
ili lica, odnosno komentira prethodni dio teksta.

Saznanje se te gluposti manifestira u jednoj tužnoj simbolici: u simbolici bogočovjeka,

koga su pribili na križ. Fantom među fantomima. Bolesno i nedostojno čovjeka. (Mars,
250)

On je htio rekord. Svakako rekord. (Mars, 61)

Ime i prezime, stanje oko jednog izvjesnog imena i prezimena, to su samo nekakve
vanjske, najpovršnije oznake! Konvencionalne, plitke građanske mjere! (Filip, 34)
6. Sažimanje

Bezglagolska rečenica može sažeti nekoliko prethodnih rečenica ili čak duži odlomak.
Sažimanje može biti izravno, očito, odnosno takvo gdje bi i glagolska rečenica mogla biti
gotovo jednako učinkovita.

Žubori vrelo u sjeni hrastika, bijeli oblaci plove iznad krajine, zvone klepke, čuje se
frula: idila. U jednu riječ: idila. (Rub, 259)

Sve je prljav novinski papir sa senzacijama dana i to se smeće prodaje po trafikama, to se

čita na zahodima, to se onda zove moral! Sve zapravo prljava javna kuća! (Rub, 96)

(...) i ta je baba bila toliko bezobrazna, te mu je danas pružila prva ruku, kao da je on s
njom negdje zajedno pasao svinje. Dakle, nečuveno impertinentno! (Proza, 288)

Posljednja dva primjera pokazuju govornu vrijednost bezglagolske rečenice kao dijela
slobodnog neupravnog govora: pisac prenosi tuđe riječi i govorna ostvarenja iz tuđeg upravnog
govora; na to nas upućuju uskličnici kao oznake afektivnosti i sam oblik bezglagolske rečenice
kao čestog afektivnog izraza u upravnom govoru.

Bezglagolska rečenica učinkovitija je u sažimanju prethodnog konteksta od glagolske rečenice

zato jer se ona tješnje vezuje s kontekstom, tek u kontekstu dobiva svoj smisao i svoju
cjelovitost; i upravo zbog te čvrste povezanosti sa svojim kontekstom bezglagolska ga rečenica
sadrži, sažima u svom govornom ostvarenju. O tome govore sljedeći primjeri:

Boriti se, da bi čovjek mogao jesti i spavati. Spavati sa ženama, naravna stvar, a onda
opet klati, jesti i spavati. Želudac i žena. (DD, 77)

On muca o velikim stvarima i ne umije se izraziti. Profesor. (DD, 92)

 (...) ali mu se smješkaju koketno, uvijek spremne podati se na jedan jedini njegov mig.
Ženke! Opet su se stale po trustu pojavljivati prve svilene čarape i francuski parfemi i
engleske kolonjske vode. Ženke! (Proza, 204)

Posljednji primjer opet pokazuje preklapanje bezglagolske rečenice i slobodnog neupravnog

govora. Bezglagolska je rečenica uzvik (Ženke!) kojim jedno lice iskazuje svoj stav; pisac
prenosi njegove riječi i intonaciju njegovog upravnog govora. Posve je jasno da u ovakvim
primjerima govorne vrednote u cijelosti izražavaju stajalište govornika (pisca ili njegovog lica).

7. Distorzija

Postupci distorzije, dakle razbijanja logičkih cjelina, vrlo često tvore bezglagolske rečenice.
Tada obično eliptična rečenica rezimira prethodni kontekst, ali ga istovremeno proširuje nekim
novim sadržajem: novi pojam ne samo da izražava neku novu misao, već istovremeno i
rezimira prethodni dio konteksta.

To kidanje mora da je ipak bolno! Krvavo! (Filip, 169)

A zašto sjemenka pliva protiv struje? Zašto ptice uopće lete? I to trijumfalno? (Rub, 268)

Sve je tamo tako jadno, zgužvano, blatno, bogečki. Prljavo, uprljano. (DD, 277)

Evo jednog primjera gdje bezglagolska rečenica rezimira prethodnu rečenicu ponavljanjem
(isticanjem) jednog njezinog dijela.

Gdjegdje je po koji čovjek u satniji uzdahnuo duboko. Duboko. (Mars, 171)

Priloška oznaka (duboko) govorno je istaknuta jer je u inverziji s glagolom (uzdahnuo) i tako
zapravo priprema distorziju koja se ostvaruje kao samostalna bezglagolska rečenica (Duboko.).
Slični su i primjeri gdje sama priloška oznaka ima vrijednost čitave rečenice, jer sadrži čitavu
prethodnu rečenicu.
 I tako je stajao i zurio pred sebe bez riječi. Dugo. (Mars, 208)

Bilo je cvijeća i vijenaca. Mnogo. Međutim na Prejčevoj premijeri "Za kralja i za dom"
ili na Zagorkinoj "Gričkoj vještici" bilo je isto tako mnogo vijenaca i trobojnica.
Nažalost i više. (DD, 269)

8. Pucanje rečenice

Pisac može formalno jednu rečenicu rastaviti u nekoliko i tako istaknuti pojedine njezine
dijelove, od kojih svaki sadrži, rezimira čitavu rečenicu.

Ljubim Suton. Kišu. Nijeme mrtve šume. (Simfonije, 97)

U tom našem zahodu, tko tu nešto može? To smo mi: stoka. Staja. Blato. Svinje. Lopovi.
(DD, 263)

Piše nešto o književnosti. O bogumilima. O ilirizmu. (DD, 92)

On se žrtvuje i treba da se žrtvuje za dužnost, za poštenje, za narod! Za domovinu! Za

cara! Za kralja! Za politikante! (Mars, 102)

Ponekad dijelovi rečenice i ne moraju gramatički korektno slijediti jedni druge, ali je ipak jasno
da je riječ o distorziji jer pojedini eliptični izrazi tvore veću cjelinu.

Govori mu. Propovijeda mu. Prosvjećuje ga. Pomaže mu. Njemu. Narodu. Seljačkom
našem narodu. (Mars, 101)

Trebalo bi pisati o suncu, o sunčanim danima i o sunčanim ljudima. Bezuslovno i veoma

smiono i uvijek o sunčanom gnjevu. O vedrinama. Uzvišeno. Pobjedonosno. (DD, 60-61)
 Ali Mi hoćemo Djelo! Danas! I Lijek! I Uskrs! Danas! (Mars, 101)

Ako je rečenica govorno, emotivno, jako bogata, toliko bogata da je to bogatstvo nemoguće
izraziti jednom rečenicom, onda rečenica puca, razbija se u nekoliko manjih, obično eliptičnih
rečenica. Nešto što bi moglo biti jedna duža, govorno neutralna rečenica, ostvaruje se kao
nekoliko kratkih, eliptičnih, emotivno jako izražajnih rečenica. I svaka od tih rečenica, osim
svog vlastitog sadržaja, svojim govornim ostvarenjem rezimira, ponavlja prethodni kontekst.
Prividna jukstapozicija riječi koje tvore zasebne rečenice u stvari je istinska subordinacija: iako
formalno odvojene, ove su rečenice bitno povezane kontekstom, govornim ostvarenjem: svaka
od njih sadrži, ponavlja sve prethodne, zapravo sve ostale bez obzira na vremenski redoslijed. S
druge strane: ovakve se rečenice po svojoj funkciji, po svojoj vrijednosti, bitno približavaju
uzvicima: zato što su kratke, govorno veoma bogate i konačno zato što nisu dijelovi rečenice,
već rečenice same.

9. Vrijednosti bezglagolske rečenice

Bezglagolska rečenica može imati različite funkcije; navedeni su primjeri to jasno ilustrirali.
Ipak, jedno je pitanje neizbježno: kakva je funkcionalna razlika između gramatički potpune,
glagolske nasuprot bezglagolskoj rečenici?

Bezglagolskom se rečenicom bogatije razvijaju govorne vrednote, dakle čitava akustička strana
govora, koja unosi novu, osobnu dimenziju pisca ili nekog lica. Nesumnjivo je da će izraz neke
emocije biti snažniji, učinkovitiji, efektniji, ako pisac upotrijebi formu koja će zahtijevati bogat
razvoj govornih vrednota; a to se postiže upravo bezglagolskom rečenicom, gdje nepotpuni
leksički materijal traži cjelovitost u govornim vrednotama, koje proističu iz konteksta. Elipsa je,
upravo zbog govornih vrednota koje prate njezino ostvarenje, mnogo subjektivniji, afektivniji
izraz negoli je to cjelovita glagolska rečenica. Dok glagolska rečenica, naročito u kontrastu s
elipsom, iznosi neke objektivne podatke, elipsa komentira te podatke, iznosi osobni stav pisca
ili nekog lica.

Elipsa veoma efikasno sažima prethodni dio konteksta jer njezina (prividna) nepotpunost
uvjetuje čvršću vezu s kontekstom i prema tome i specifično govorno ostvarenje elipse, koje u
sebi sadrži cjelokupni kontekst. Svojstvo rezimiranja prethodnog (i okolnog) konteksta nalazi
se isključivo u govornom ostvarenju elipse: kontekst uvjetuje govorno ostvarenje i zato ono
sadrži čitav kontekst. Razumljivo je da to govorno ostvarenje mora biti bogato kako bi
sadržavalo čitav kontekst; a to se bogatstvo govornog ostvarenja postiže, sugerira upravo
elipsom, jer eliptični rečenični ustroj zahtijeva bogatu uporabu govornih vrednota.
II. BEZGLAGOLSKA REČENICA U PJESNIŠTVU JURE KAŠTELANA

1. Slikovitost bezglagolske rečenice

Bezglagolska rečenica nije nepotpuna, nedovršena rečenica; ona zvuči cjelovito, jer je govorno
cjelovita, a istovremeno je i ljepša, snažnija i bogatija negoli leksički cjelovita, glagolska rečenica.
Eliminiranjem glagola obično se eliminira izraz trajanja, protoka vremena, pa se bezglagolska
rečenica prima kao slika, a ne kao linearno razvedena rečenica, čija je jedina dimenzija vrijeme.
Eliptični se izraz tako bitno odvaja od jezičnog znaka kako ga je definirao Ferdinand de Saussure.
Naime, kao jedan od principa jezičnog znaka Saussure je odredio linearnost: jezični znak ima
samo jednu dimenziju - vrijeme. Slika je plošni znak; a bezglagolska rečenica svoju slikovitost,
višedimenzionalnost, prostornost pokazuje prije svega svojim govornim ostvarenjem. Već samo
ovako shvaćenim potiranjem vremenskog tijeka, linearnosti - jednodimenzionalnosti ovaj se
stilistički postupak približava pjesničkom: njegova slikovitost, nelinearnost, upućuje na osnovne
oblike pjesničkog stvaranja. Jer bezglagolska rečenica nije tek slika: ona je angažirana slika, slika
nabijena emocijom.

Lijepa je ova zemlja. Meni najdraža. Nigdje toliko algi

kao u uvali moga djetinjstva. Livade i konji nesedlani.
Koliko rijeka i slapova.
(...)
Bijela stada i lađe na pučini
i zuj pčelinjaka i ulje maslinika.

Pjesme o mojoj zemlji, 1,3

U svakoj stopi, na svakom koraku: sloboda, sloboda.

Tifusari, 5
 Ni jedan jablan tako visok, tako ponosan, čitak.

Konjic bez konjika, 1

Eliptičnim rečenicama mogu se nazvati i one u kojima se javljaju glagoli, ali tek u službi tvorbe
atributnih rečenica. U primjeru koji slijedi svi se glagoli nalaze u atributnim rečenicama, a čitav je
ustroj navedenih stihova eliptičan.

Oči okrenute nebesima. Zjenice bez sjaja

koji dolazi u njih, bez svjetla koje iz njih svijetli.
Prozori u koje ne ulijeću ptice, tmina iz koje
ne izlijeću slijepi miševi. Mrak paučine, groba i
gnjilih voda.
Dvije velike lađe na pučini, jedna svjetlosti
i jedna crna.
Dvije mrlje zemlje i neba.
Noć u kojoj jecaji postaju zvijezde.

Zvjezdana noć

I u navedenom je primjeru vrijednost bezglagolske rečenice u emotivno angažiranom opisu

pejsaža, koji je, kako bi rekao Matoš, i stanje duše.

2. Glagolska i bezglagolska rečenica

Zanimljive su neke moguće usporedbe glagolske i bezglagolske rečenice. Često glagolska i

bezglagolska rečenica jedna uz drugu izražavaju istu misao, ali s različitim emotivnim nabojem;
glagolska rečenica u takvim slučajevima gotovo u pravilu racionalno objašnjava sadržaj
bezglagolske rečenice.
 Brojim stope na bijelu snijegu. Smrt do smrti.
Smrt su stope moje.

Smrt do smrti. Smrt do smrti.

Smrt su stope moje.

Tifusari, 1

Napetu sliku mukotrpnog kretanja i umiranja iskazuju eliptične rečenice (Smrt do smrti); leksički
cjelovite, glagolske rečenice kazuju to isto, ali s manje napetosti, s manje emotivnog naboja.
Ovdje se može govoriti o specifičnoj vrsti ponavljanja u kojemu napetost raste i opada: sve su
navedene rečenice sinonimi. Ovo se ponavljanje iz prvog dijela Tifusara nastavlja i u posljednjem,
petom dijelu:

Korak po korak. Smrt u jarak baci

čovjeka i konja. (...)

Tifusari, 5

Korak po korak oblikom i smislom opetuje bezglagolsku rečenicu Smrt do smrti iz prvog dijela
Tifusara. Aliteracija glasa k, koja ima i onomatopejsku vrijednost zvuka koraka, vezuje gotovo sve
riječi u navedenom primjeru (korak, korak, jarak, čovjeka, konja) i tako pokazuje neminovni
rasplet, rezultat kretanja: potvrđuje da su koraci i smrt sinonimi, a glagolska rečenica (Smrt u
jarak baci/čovjeka i konja) racionalno objašnjava veliki emotivni naboj bezglagolske rečenice,
govori o njegovom logičkom završetku. Ove usporedbe bezglagolske i glagolske rečenice
odgovaraju usporedbama kratkog i dugog stiha, distorzije i nedistorzije, opkoračenja i
neopkoračenja (B. Vuletić: 1999).

Odnos bezglagolske i glagolske rečenice može biti i odnos naslova i detaljnijeg opisa.

Kiše8. O kako pljušte po mome tijelu.

8
Sva isticanja su moja (BV).
 Kako po livadama.
Kiše po pločnicima. O kako pljušte.
Vjetar. O kako bije vjetar po golim ulicama.
Po planinama.
Srce. O kako kuca. Srce kuca.

Tramvaj želja i navika

Malo kamena i puno snova.

Bez kruha možda, bez slobode nikada.
Naslijedio sam crnu plovidbu nebesa,
sablju gusara, hajdučiju i šiju
koju zasjeda ne savija.

Uspavanka

Vijavica. Vjetar vije.

Tifusari, 3

Naslov otkriva još jednu funkciju bezglagolske rečenice: riječ je o sažimanju šireg konteksta.
Naslov mora biti povezan s kontekstom koji slijedi: širi se kontekst sažima, zrcali u naslovu.

3. Sažimanje

Funkcija sažimanja šireg konteksta još je jasnija u slučajevima kad bezglagolska rečenica
zaključuje širi kontekst. Zbog čvrstog vezivanja uz kontekst, zbog traženja oslonca u kontekstu,
bezglagolska rečenica sadrži, opetuje čitav kontekst u svom govornom ostvarenju. Upravo je zato
česta funkcija bezglagolske rečenice sažimanja prethodnog konteksta.

Mrtvi žive u nama. Rastu. Rastu.

 Mladi i raspjevani moji drugovi.
Mrtvi žive u nama.
(...)
I bez pozdrava, bez stiska, utonuli u život,
idemo jedni uz druge.
Mrtvi i živi. Jedni uz druge.

Susreti

(...) Varaju se svi koji misle

da odnekuda dolazi. Nije tvoj posjednik. On je u travi,
u tetivici, s onu stranu vode. Vidren kao vidra.

Demon ni zao ni dobar, 2

Navedena sažimanja tvore čvrsto ustrojstvo i po nekim drugim elementima: u prvom primjeru
riječ je o dvostrukom dvočlanom vezivanju suprotnosti, a u drugom o pjesničkoj etimološkoj
figuri.

Gradaciju napetosti koja završava tročlanim ponavljanjem eliptične rečenice nalazimo u

sljedećem primjeru:

Izvuci mi sina, u utrobi vrišti.

Nema drugog neba.
U noći nemoći
nema dna ni dana.
Vatra. Pokolj. Zemlja.
Rana. Rana. Rana.

Krvavija
Napetost, emotivna angažiranost najavljuje se sintaktičkim ustrojem prvog stiha: zavisna je
rečenica oblikovana bez veznika jer; tako se stvara čvrsta govorna veza između posljedice i
uzroka: između njih nužna je pauza, a povezuje ih intonacijski luk većeg raspona. Gradacija se
dalje provodi tročlanim nizanjima i tročlanim ponavljanjem. U tri naredna stiha nalaze se
homofonske veze (nema/neba; noći/nemoći; dna/dana); može se, dakle, govoriti o tročlanom
nizanju istog postupka - pjesničkog homofona; sva tri stiha povezuje glasovna skupina ne-, koja
vrijednost negacije u općoj nesreći proširuje i na nebo. Glasovne veze možemo promatrati i kao
aliteraciju glasa n; ova se aliteracija nameće svojom brojnošću: u navedena tri stiha s
homofonskim vezama od ukupno 38 glasova 8 je n, što u postocima iznosi 21,05%; očekivana je
frekvencija glasa n tek 4,57-5,44%; ova aliteracija povezuje/poistovjećuje suprotnosti: dan/noć;
dno/nebo. Tmurnu atmosferu, koju i fizički/akustički dočarava nazalni glas n, podržava i drugi
nazalni konsonant - m: on se u navedenim stihovima ponavlja četiri puta. Peti stih trima eliptičnim
rečenicama trostruko rezimira prethodni kontekst: ove rečenice tvore sinonimski niz, jer Zemlja
preuzima, sažima sadržaj prethodnih eliptičnih rečenica. Tako se Zemlja negativnim nabojem svog
govornog ostvarenja pridružuje negativnom naboju glasovne skupine ne- u riječi neba. Konačno
sažimanje prethodnog konteksta ostvaruje se bezglagolskom rečenicom koja se tri puta ponavlja
(Rana. Rana. Rana.); emotivni je naboj toliko velik da ga se tek kroz ponavljanje može govorno
iskazati. Završno tročlano ponavljanje nastavlja/opetuje/sažima i ključnu aliteraciju glasa n iz
prethodnih stihova.

Zbog uobičajene funkcije sažimanja prethodnog konteksta bezglagolska se rečenica često nalazi
na kraju pjesme. Elipsa tako u svom govornom ostvarenju odražava, sažima čitavu pjesmu; i kao
što rima afirmira odostražni princip građenja stiha (Užarević), tako i bezglagolska rečenica na
kraju pjesme jasno afirmira odostražni princip građenja pjesme: ona zaključuje pjesnički tekst,
zatvara prostor pjesme. Eliptična je rečenica završni oblik ponavljanja: govornog ponavljanja
prethodnog konteksta.

Sve živo u snu i nesnu živi. I sve se pretače

u dvoja u troja svoja bića

Ako je sanjaš i ona tebe sanja

Ako je vidiš i tebe ona vidi. Svevida. Travka.
 Zvijezda pastira

Sažimanje je efikasnije ako je bezglagolska rečenica izdvojena u zasebni stih ili ponekad čak u
zasebnu strofu.

Zbogom, planino, slobodo, vodo.

Ne plači više za travom zelenom.

Kraju moj, krave po podvornicama

mašu repom.
Tužne oči.

Konji snatre prostore i lepršanje griva

Tonem u svoje dno

kao ptica u nebo, kao svjetlost u tamu.
Guši me poplava davno presušena plača.
Vjetar zaviruje u moj napušteni svijet
u kojem se kamen pretvara u prašinu.
Tamna sliko u kojoj sve nestaje, još
me gleda divlje oko svjetlosti.
Bljesak munje.

Divlje oko

Ako iz budućnosti stižeš, zašto mračna

umireš, vatro dalekih boravišta

Tko će ugasiti male svjetiljke koje se

 užižu same od sebe dok pristižeš
tajnim stazama, moja ljubavi

San je naš ispunjen. Stojimo sami

zagrljeni na pijesku

More, more, more neumorno.

Ako iz budućnosti

U posljednjem primjeru bezglagolska rečenica na kraju pjesme ne samo da je izdvojena u zasebnu

strofu, već pokazuje i veoma čvrst pjesnički i stilistički (govorni) ustroj: nakon tročlanog
ponavljanja imenice (more) pridjev u inverziji (neumorno) ne samo da ističe bitnu značajku mora,
već ga i u cijelosti opetuje anagramskim postupkom; imenica i pridjev prirodno su, materijalno
povezani: more uvire u glasovni sastav svog ključnog epiteta i ponovo iz njega izvire, te tako
materijalizira vječno kretanje mora. Završna bezglagolska rečenica efikasno sažima smisao cijele
pjesme ne samo zbog naravi eliptične rečenice, već i zato što u sebi sadrži čitav niz stilističkih i
pjesničkih postupaka.

Bezglagolska rečenica u funkciji sažimanja prethodnog konteksta također se može objasniti kao
izražavanje jednakog misaonog, ali različitog emotivnog sadržaja u usporedbi s glagolskom
rečenicom.

4. Vokativi i uzvici

Vokativi i uzvici specifični su primjeri bezglagolskih rečenica: čak i kad se nalaze unutar leksički
cjelovite rečenice, oni nisu dijelovi, već ekvivalenti rečenice (Jakobson); zato se u rečenici
odjeljuju zarezom, a često su izdvojeni u zasebne rečenice. Oni uvijek predstavljaju velike
koncentracije govorne energije, velika bogatstva govornog sadržaja. Vokativi i uzvici dodatno
potvrđuju govorno bogatstvo bezglagolskih rečenica.
Što htjedoh reći? Radosti. Radosti.
Da ti privinem posljednji put
mirisno tijelo. Da te poljubim.

Konji snatre prostore i lepršanje griva

Bez korijenja i zvučnih grana,

bez gnijezda i bez cvrkutanja.
Jarbole, drvo ogoljelo.
Jarbole, drvo ljubavi.
Jarbole, drvo nemirno.

Jarboli

Vojske, vojske!
Vojske, vojske
preko neba, preko zemlje,
preko rijeka, preko brda.
- Bježi, brate! - Kuda?
Kuda?

Oganj, oganj!
Mrak i oganj - plamsa voda.

Lanci na rukama

Neka poplave vode iz svih izvora, iz svih vrutaka i vrela,

neka provale, neka šiknu i neka prskaju.
Jednakosti plavetnila. Zipko ovih njihanja.
Pod vodom i nad razinom isti je zakon jačega,
isto talasanje kolijevke i snivanja.
 Koliko sunaca i sva su unutarnja.

Uspavanka

Vokativi i uzvici mogu se naći i na kraju pjesme, ili dijela pjesme u funkciji rezimiranja; vokativ i
bezglagolska rečenica jasni su znakovi govorno bogatog izraza.

Jarboli u luci igraju skriveni nemir.

Jutarnja zvijezda oblači crninu neba.

Usta su ti puna zemlje a uho plača

Krvi nestala u tmini.

Ugašeni ognju u planini.

Konjic bez konjika, 7

Pod pokrovom snijega, pod zelenilom trava

tvoje unakaženo lice, tvoje rastvorene oči.
Tebe nema.

Sunčana ružo u rukama.

Konjic bez konjika, 10

Navedenu bezglagolsku rečenicu izdvojenu u zasebnu strofu kao zatvorenu cjelinu jasno označava
i asonanca vokala u; a aliteracija veoma rijetkog konsonanta ž te vokali u i o povezuju suprotnosti:
unakaženo/ružo.

U primjeru koji slijedi sažimanje pjesme u završnom eliptičnom stihu, sazdanom od uzvika i
vokativa, potvrđuje se i brojnim drugim postupcima:
 Slavensku bol ću reći desetercima.

Planino moja, izgubljeno djetinjstvo.

Nemam krila, nemam šestopera.

Sokola mi u gori ubiše.
Lelek, lelek, planino kamena.

Sanjarija

Bezglagolska rečenica u završnom stihu označena je aliteracijom konsonanta l. Ova se aliteracija

diskretno priprema kroz prethodne stihove: u glasovno neutralnom kontekstu glas l se javlja tek s
1,94-2,92%; u navedenom primjeru od ukupno 124 glasa 10 je l, što u postocima iznosi 8,06%;
ako se gleda samo eliptična rečenica u posljednjem stihu, aliteracija je još očitija: od 23 glasa čak
je 5 l, a to u postocima iznosi 21,74%. U posljednja se tri stiha javlja i aliteracija glasa k: od
ukupno 65 glasova 5 je k, ili u postocima 7,69%; očekivana učestalost glasa k iznosi tek 3,18-
3,33%. Učestalost glasa k značajno se povećava u završnoj, bezglagolskoj rečenici: 3 k od ukupno
23 glasa čine 13,04%. Zanimljivo je da se ove dvije aliteracijske osi susreću u gotovo svim
riječima (Slavensku; krila; Sokola; Lelek, lelek); k se ne javlja jedino u riječima bol i planino:
međutim, nalazi se u njihovim atributima (Slavensku; kamena). Završni stih tvori zrcalnu
strukturu s drugim stihom pjesme, koji je također eliptična rečenica sastavljena od dva vokativa:
vanjski su članovi ove zrcalne strukture vokativi Planino moja/planino kamena, a unutarnji
vokativ i uzvici izgubljeno djetinjstvo/lelek, lelek. Uzvici i vokativi potenciraju bogatstvo
govornog sadržaja završnog, eliptičnog stiha; a aliteracija i zrcalna struktura samo dodatno
potvrđuju da se u bogatom govornom sadržaju završnog stiha opetuje, sažima čitava pjesma.

Prilog koliko u Kaštelanovu pjesništvu uvijek je u emotivno angažiranom kontekstu; zato je i

posve logično da se ovaj prilog u najvećem broju slučajeva nalazi u bezglagolskim uzvičnim
rečenicama.

Koliko gladnih, koliko majki prosjaka, koliko djece bez majke, koliko djece da se vesele, da
se rode.
 Oskvrnjeno začeće

Koliko rijeka i slapova.

(...)
Koliko roblja, skela i vozara
u mrkom mraku crne carevine.
(...)
Devet po devet koliko rijekâ krvi,
sve sami lelek, jauk i vješala.
(...)
Koliko mrtvih pod tvojim rosnim travama.

Pjesme o mojoj zemlji, 1, 2, 3

Koliko sunaca i sva su unutarnja.

Uspavanka

Mnogo su rjeđi primjeri kada se koliko nalazi u uzvičnoj glagolskoj rečenici:

O koliko si puta, zemljo, pogledala

smrti u lice licem ispod mača.

Pjesme o mojoj zemlji, 2

A nismo našli nijedan primjer u kojemu bi koliko tvorio običnu upitnu rečenicu.

Uzvici su motivirani znakovi, govorno motivirani znakovi. Oni su odraz čovjeka-govornika u

nekoj situaciji i zato u svom govornom ostvarenju sadrže spontanu govornikovu reakciju, a u njoj
i čitavu situaciju koja ih je potaknula. Uzvici su u pravilu bezglagolski izričaji; čak i kad se uzvici
ili vokativi nađu unutar cjelovite, glagolske rečenice, oni joj zapravo sintaktički ne pripadaju.
Uzvici i vokativi svojim se govornim bogatstvom bitno razlikuju od ostalog dijela teksta. A što se
tiče njihove motiviranosti, zanimljivo je da je Saussure uzvike najprije naveo uz onomatopeje
kao moguće motivirane izraze, ali ih je odmah zatim analizirao isključivo na razini glasovnog
sastava: uspoređujući francuski aïe s njemačkim au zaključio je da je taj primjer dovoljan da bi
se osporilo postojanje motivirane veze između označitelja i označenog u uzvicima, budući da se u
dva različita jezika upotrebljavaju različiti sljedovi glasova za izražavanje jednakih sadržaja.
Saussure nigdje ne spominje govorna ostvarenja uzvika, koja su po svoj prilici jednaka, ako
uzvici, iako glasovno različiti, izražavaju jednake emotivne sadržaje (Vuletić: 1986). I ne samo
to! Takvi su govorni znakovi motivirani, jer je njihovo govorno ostvarenje predmet sâm: riječ je o
očitom poistovjećivanju označenog i označitelja, jasna potvrda poetičnosti i izražajnosti, kako ih
definira Mikel Dufrenne kad kaže da je izražajnost u neku ruku osjetna prisutnost označenog u
označitelju, kada znak u nama pobuđuje analogno osjećanje osjećanju koje potiče sam predmet.
Motiviranost uzvika proizlazi iz njihove slikovitosti, govorne slikovitosti.
III. BEZGLAGOLSKA REČENICA KAO ODREDNICA PJESNIČKE SINTAKSE

1. Rječnik pjesničkog jezika

Usporedba rječnika govornog jezika i pjesničkog jezika može pokazati neke zanimljive odnose što
se tiče bezglagolske rečenice. Podatke iz ukupnog korpusa Kaštelanova pjesništva usporedili smo
s istraživanjima svakodnevnog govora u knjizi Dušanke Vuletić "Istraživanje govora".

Ukupan korpus Kaštelanova pjesništva iznosi 23.214 riječi; od toga je 4.120 različitih riječi.
Ukupan korpus istraživanja govornog jezika iznosi 114.717 riječi.

U izradi osnovnog rječnika govornog jezika autorica je uključila riječi koje su se najmanje 10 puta
javile u obrađenom korpusu. Tako je dobiven rječnik od 866 najčešćih riječi. U tabeli koja slijedi
prikazana je distribucija prvih sto i daljnjih 766 najčešćih riječi govornog jezika: prvi stupac
označava broj pojedinih riječi, drugi broj njihovog ukupnog pojavljivanja u obrađenom korpusu, a
treći postotke koji se odnose na ukupnu učestalost prvih 866 riječi, dakle na korpus od 101.028
riječi; tako se npr. riječ godina javlja 216 puta, a riječ dan 171 put; a to među prvih 100 riječi
iznosi 2 imenice, koje se ukupno javljaju 387 puta, ili u postocima prema ukupnom korpusu prvih
866 riječi: 0,38%.

FREKVENCIJSKA LISTA OSNOVNOG RJEČNIKA GOVORA

1 - 100 101 - 866

IMENICE 2 387 0,38% 294 7.381 7,31%

ZAMJENICE 20 20.867 20,64% 17 1.079 1,07%
GLAGOLI 23 23.103 22,87% 220 6.390 6,32%
PRIDJEVI 3 486 0,48% 90 2.618 2,59%
PRILOZI 22 8.963 8,87% 94 3.051 3,02%
PRIJEDLOZI 10 6.201 6,14% 18 608 0,61%
VEZNICI 9 9.689 9,59% 6 575 0,57%
BROJEVI 2 518 0,51% 11 697 0,69%
UZVICI 1 240 0,24% 9 261 0,26%
ČESTICE 8 7.522 7,45% 7 392 0,39%
100 77.976 77,18% 766 23.052 22,83%

Isto smo učinili i s Kaštelanovim korpusom; u obradu su uključene sve riječi do frekvencije 4, tj.
one koje se najmanje 4 puta javljaju u Kaštelanovu pjesništvu. Ova lista ima 823 riječi, dakle
približno koliko i lista osnovnog rječnika govornog jezika. Postoci se odnose na ukupnu učestalost
prve 823 riječi, dakle na korpus od 18.688 riječi.
PRVE 823 RIJEČI KAŠTELANOVA PJESNIŠTVA DO FREKVENCIJE 4

1-100 101-823

IMENICE 34 2.265 12,12% 352 3.150 16,86%

ZAMJENICE 16 2.490 13,32% 9 140 0,75%
GLAGOLI 11 1.870 10,01% 180 1.503 8,04%
PRIDJEVI 6 463 2,48% 116 1.001 5,36%
PRILOZI 7 591 3,16% 32 294 1,57%
PRIJEDLOZI 13 2.068 11,07% 15 222 1,19%
BROJEVI 1 98 0,52% 9 89 0,48%
VEZNICI 8 1.731 9,26% 6 67 0,36%
UZVICI 1 59 0,32% 0 0 0,00%
ČESTICE 3 549 2,94% 4 38 0,20%

UKUPNO 100 12.184 65,20% 723 6.504 34,81%

Prvih 1.000 riječi trebale bi pokrivati 85% ukupnog korpusa (Guiraud). Prvih 866 riječi govornog
jezika pokrivaju 88,07%, a prve 823 riječi Kaštelanova pjesništva pokrivaju 80,51%
odgovarajućih korpusa. Kada bismo htjeli uključiti točno 1.000 najčešćih riječi, trebali bismo
podacima za govorni jezik dodati 134 riječi s frekvencijom 9, a podacima za Kaštelanovo
pjesništvo 177 riječi s frekvencijom 3. U tom slučaju dobivamo po 1.000 riječi s ukupnom
frekvencijom od 102.234 u govornom jeziku i 19.219 u Kaštelanovu pjesništvu; a to u postocima
daje 89,12% za govorni jezik i 82,79% za Kaštelanovo pjesništvo. Razlika se između dva korpusa
smanjuje kada se uključi prvih tisuću riječi. Po distribuciji riječi Kaštelanovo pjesništvo potvrđuje
opća statistička istraživanja različitih korpusa. To, jasno, ne znači da je rječnik govornog jezika
jednak rječniku pjesništva ili nekog pjesničkog opusa, već jednostavno da je distribucija riječi u
njima jednaka. A da postoje bitne razlike, pokazuje i sljedeća tabela na kojoj se uspoređuje prvih
866 riječi svakodnevnog govora i prve 823 riječi Kaštelanova pjesništva; i ovdje prvi stupac
označava broj pojedinih riječi, drugi broj njihovog ukupnog pojavljivanja u obrađenom korpusu, a
treći postotke koji se odnose na ukupnu učestalost prvih 866 riječi u svakodnevnom govoru,
odnosne prve 823 riječi u pjesništvu Jure Kaštelana.
FREKVENCIJSKA LISTA OSNOVNOG RJEČNIKA GOVORA
I OSNOVNOG RJEČNIKA KAŠTELANOVA PJESNIŠTVA

GOVOR KAŠTELAN
1 - 866 1 - 823

IMENICE 296 7.768 7,69% 386 5.415 28,98%

ZAMJENICE 37 21.946 21,71% 25 2.630 14.07%
GLAGOLI 243 29.493 29,19% 191 3.373 18,05%
PRIDJEVI 93 3.104 3,07% 122 1.464 7,83%
PRILOZI 116 12.014 11,89% 39 885 4,74%
PRIJEDLOZI 28 6.809 6,75% 28 2.290 12,25%
VEZNICI 15 10.264 10,16% 14 1.798 9,62%
BROJEVI 13 1.215 1,20% 10 187 1,00%
UZVICI 10 501 0,50% 1 59 0,32%
ČESTICE 15 7.914 7,84% 7 587 3,14%
866 101.028 100,00% 823 18.688 100,00%

U 866 najčešćih riječi svakodnevnog govora izrazita je dominacija glagola (29,19%), dok je u
Kaštelanovu korpusu u 823 najčešće riječi izrazita dominacija imenica (28,98%). Posebno je
značajna razlika u uporabi imenica: u osnovnom rječniku svakodnevnog govora ima ih tek 7,69%,
a u osnovnom rječniku Kaštelanova pjesništva gotovo četiri puta više: 28,98%.

Izraziti manjak imenica pokazuje lista od 100 najčešćih riječi svakodnevnog govora; tu su se našle
samo dvije imenice s ukupnom frekvencijom 387, što čini tek 0,38% od ukupnih frekvencija prvih
866 riječi (101.028). Među 100 najčešćih Kaštelanovih riječi čak su 34 imenice s ukupnom
frekvencijom 2.265 ili 12,12% od ukupnog korpusa prve 823 riječi (18.688). Sličan je i odnos
pridjeva: u prvih 100 riječi svakodnevnog govora samo su 3 pridjeva s ukupnom frekvencijom
486 ili 0,48%; u prvih 100 riječi Kaštelanova korpusa 6 je pridjeva s ukupnom frekvencijom 463
ili 2,48%.

U prvih 100 riječi svakodnevnog govora izrazit je manjak imenica, ali u daljnjih 766 riječi njihov
broj naglo raste: ako gledamo distribuciju riječi s frekvencijom 101-866 najviše je imenica: 294 s
ukupnom frekvencijom 7.381 ili 7,31%. Postotak javljanja pridjeva također raste: sa 0,48% na
2,59%. Postotak javljanja svih drugih riječi ili opada ili ostaje približno jednak. Naročito je
značajno opadanje pojavljivanja zamjenica (sa 20,64% na 1,07%), prijedloga (sa 6,14% na 0,61%)
i čestica (sa 7,45% na 0,39%); ovo je opadanje posve razumljivo jer se radi o tzv. gramatičkim, a
ne tematskim riječima. Glagoli, koji su djelomično gramatičke riječi (pomoćni glagoli), a
djelomično tematske riječi, također pokazuju tendenciju pada, ali u manjem omjeru (sa 22,87% na
6,32%).

Ako usporedimo prvih 100 i sljedeće 723 riječi u Kaštelanovu korpusu, rezultati su drukčiji: broj
imenica ne raste tako značajno kao u korpusu svakodnevnog govora (sa 12,12% na 16,86%); broj
glagola ne pada značajno (sa 10,01% na 8,04%); broj pridjeva raste (sa 2,48% na 5,36%). Kao i u
rječniku svakodnevnog govora očekivani je pad izrazito gramatičkih riječi: zamjenica (sa 13,32%
na 0,75%), prijedloga (sa 11,07% na 1,19%), veznika (sa 9,26% na 0,36%) te čestica (sa 2,94% na
0,20%).

U prvih 866 riječi svakodnevnog govora i prve 823 riječi Kaštelanova pjesništva jednak je broj
prijedloga (28), ali su oni relativno češći u Kaštelanovu pjesništvu (6,75%/12,25%). Ovaj višak
prijedloga u Kaštelanovu pjesništvu moguće je objasniti kao kompenzaciju za manjak glagola:
odnosi se među riječima (imenicama) ostvaruju u (eliptičnim) sintagmama, a ne u (glagolskim)
rečenicama.

Budući da prvih 866 riječi svakodnevnog govora pokrivaju ukupno 88,07% kompletnog korpusa,
a 823 prve riječi Kaštelanova pjesništva 80,51% ukupnog korpusa, moguća je usporedba dvaju
korpusa. Ova nam usporedba pokazuje dominaciju imenica, pridjeva i prijedloga u Kaštelanovu
pjesništvu, te dominaciju glagola, zamjenica, priloga i čestica u svakodnevnom govoru; veznici,
brojevi i uzvici javljaju se u približno jednakim količinama.

Obrada ukupnog korpusa Kaštelanova pjesništva pokazuje da nema značajnih razlika u distribuciji
pojedinih vrsta riječi u usporedbi s listom od 823 najčešće riječi. Upravo nam ovi podaci daju
mogućnost relevantnog uspoređivanja liste od 866 najčešćih riječi svakodnevnog govora i 823
najčešće riječi Kaštelanova pjesništva.
FREKVENCIJSKA LISTA UKUPNOG RJEČNIKA
KAŠTELANOVA PJESNIŠTVA

IMENICE 1.969 7.597 32,73%

ZAMJENICE 33 2.641 11,38%
GLAGOLI 1.045 4.597 19,80%
PRIDJEVI 767 2.276 9,80%
PRILOZI 173 1.072 4,62%
PRIJEDLOZI 42 2.311 9,96%
VEZNICI 16 1.801 7,76%
BROJEVI 20 201 0,87%
UZVICI 39 113 0,49%
ČESTICE 17 605 2,61%
4.120 23.214 100,02%

Statistička obrada rječnika svakodnevnog govora pokazuje da je u 866 najčešćih riječi 7,69%
imenica i 29,19% glagola. U Kaštelanovu pjesništvu u 823 najčešće riječi 28,98% je imenica, a
18,05% glagola. Ovaj se odnos tek malo mijenja ako se uzme u obzir cjelokupni obrađeni
korpus Kaštelanova pjesništva: imenica je tada 32,73%, a glagola 19,80%. Dakle, svaka je treća
riječ u pjesništvu Jure Kaštelana imenica, a tek svaka peta glagol; naprotiv, u 866 najčešćih
riječi svakodnevnog govora svaka je trinaesta riječ imenica, a svaka treća glagol. Može se
pretpostaviti da je u cjelokupnom rječniku svakodnevnog govora broj imenica obrnuto
proporcionalan njihovoj učestalosti, tj. da je među riječima s niskom učestalošću veliki broj
imenica. Ipak, realno je pretpostaviti da 866 najčešćih riječi svakodnevnog govora vjerno
odražavaju odnose između pojedinih vrsta riječi u cjelokupnom korpusu, jer tome u prilog
govori i činjenica proizašla iz brojnih statističkih obrada jezičnih podataka da 1000 najčešćih
riječi predstavljaju 85% ukupnog broja riječi bilo kojeg korpusa.
Uz glagole je vezana još jedna osobitost koja se odnosi na ukupni obrađeni korpus
svakodnevnog govora i Kaštelanova pjesništva: učestalost pomoćnog glagola biti u
Kaštelanovu je pjesništvu dvostruko manja od njegove učestalosti u rječniku svakodnevnog
govora. U ukupno obrađenom rječniku svakodnevnog govora od 114.717 riječi 11.091 put javlja
se glagol biti, što u postocima iznosi 9,67%; u Kaštelanovu pjesništvu od ukupno 23.214 riječi
ima 1159 oblika glagola biti, odnosno u postocima 4,99%. Dominacija imenica nad glagolima i
bitno smanjena učestalost pomoćnog glagola biti upućuje na to da bi eliptična (bezglagolska)
rečenica mogla biti ključna sintaktička odrednica Kaštelanova pjesništva; a možda i pjesništva
uopće.

2. Stilističnost i poetičnost bezglagolske rečenice

Bezglagolska je rečenica jasna, nedvosmislena; njena leksička necjelovitost traži veće angažiranje
čitaoca jer on mora u (zamišljeno) govorno ostvarenje bezglagolske rečenice uključiti sve
vrijednosti, sve sadržaje, logičke i afektivne, koji se nalaze u kontekstu. Bezglagolska rečenica
pokazuje dvije tendencije: formalno izdvajanje iz konteksta i stvarno čvrsto vezivanje uz kontekst
u kojem nastaje i iz kojega crpi svoju cjelovitost i svoju govornu sadržajnost. Velika napetost -
veliki emocionalni naboj, reducira leksički materijal (ponajprije eliminira glagole) i govorni ustroj
rečenice usmjerava ka uzviku. Kakav će biti govorni sadržaj uzvika, a to je njegov jedini sadržaj,
ovisi o kontekstu, i zato uzvik mora imati kontekst da bi bio smislen, cjelovit: da bi uzvik
govornim vrednotama, a to znači sažeto, emotivno, angažirano i neposredno, izrazio sadržaj svog
konteksta. Eliptični je izraz prvenstveno znak emotivne angažiranosti govornika, i zato je eliptični
izraz, iako leksički osiromašen, govorno bogat i slojevit.

Glagoli predstavljaju misao, opis, racionalan opis. To je vidljivo i iz Ballyeve paradigme koja
služi kao ilustracija odnosa leksičkog materijala i afektivnog sadržaja; Bally daje ovaj primjer
kako bi pokazao da se usporedno s porastom afektivnosti smanjuje količina leksičkog materijala:
1) Čudim se što vas vidim ovdje. 2) Gle, vi ste ovdje? 3) Odakle vi ovdje! 4) Vi! 5) O! Glagol je
prva riječ koja se eliminira u afektivnom izrazu. Prva rečenica navedenog primjera, koja je
logički, intelektualni, neafektivni izraz iznenađenja, sadrži glagol, i taj glagol opisuje iznenađenje.
Druga rečenica sadrži tek pomoćni glagol, a sve su daljnje rečenice, u kojima je afektivnost
velika, bezglagolske. Krajnji je afektivni izraz uzvik, koji nema nikakvog jezičnog sadržaja, jer je
njegov cjelokupni sadržaj isključivo u govornom ostvarenju, u globalnoj govornoj formi krika.
Navedena paradigma ne pokazuje samo smanjivanje količine leksičkog materijala usporedno s
porastom afektivnosti, već i slabljenje jezičnog, sintaktičkog ustroja afektivnog izraza. Količina se
obavijesti eliptičnog izraza, unatoč smanjenom leksičkom materijalu i oslabljenom sintaktičkom
ustroju, ipak ne smanjuje, jer se obavijesni signali prebacuju s jezične na govornu razinu iskaza.
Put od intelektualnog do krajnje afektivnog izraza put je od opisa do odraza: intelektualni,
neafektivni izraz opisuje iznenađenje; afektivni je izraz odraz iznenađenja, odraz govornikove
nervne i mišićne napetosti u nekoj situaciji. Intelektualni je izraz opis predmeta (iznenađenja u
navedenom primjeru) jezičnim sredstvima, afektivni je izraz predmet sâm. Jedna od mogućih
teorija pjesništva govori o prozi kao izrazu misli i poeziji kao izrazu osjećaja (Todorov). A takvu
teoriju potvrđuje i bezglagolska rečenica kao ključna sintaktička i stilistička odrednica
(Kaštelanova) pjesništva.

Bezglagolska je rečenica jasan prostorni znak: zahvaljujući govornim vrednotama, koje su nužne
sastavnice svake bezglagolske rečenice, ostvaruje se bogat i slojevit znak; u njemu je jezična
obavijest tek jedna dimenzija, jer se njegov ključni sadržaj prenosi govornim ostvarenjem, koje je
samo po sebi višeslojno, višeznačno, dakle prostorno (Vuletić: 1992).

Bezglagolska je rečenica prirodno stilističko sredstvo. Ona je oblik poezije svakodnevnog govora.
U bezglagolskoj se rečenici dodiruju svakodnevni, spontani, ljudski govor i vrhunska pjesnička
ostvarenja. To je zajednički prostor spontanosti svakodnevnice i intencionalnosti umjetnosti. To je
ljudski krik! Ali to je i poezija kako je definira Carl Sandburg kada kaže da je poezija imitacija
krika kada se nađe milijun dolara, i imitacija krika kada ga se izgubi9.

U bezglagolskoj rečenici vidimo sažimanje vječnosti u tren, životnog iskustva u stih; i obrnuto:
bljeska munje u vječno trajanje, stiha u opće poimanje života i svijeta. I dalje: bezglagolska
rečenica oblikuje pjesnički prostor: linearnom tekstu udahnjuje govor ljudskosti,
jednodimenzionalnosti jezika daje životnost prostora; bezličnost općeg pretvara u univerzalnost
pojedinačnog.

9
Navedeno prema: Jacques Charpier & Pierre Seghers. L'Art poétique. Paris, Seghers, 1956.
Vezu između imenice i prostora vidimo u «Enciklopedijskom rječniku lingvističkih naziva»
Rikarda Simeona: govoreći o glagolu navodi da ga je A. Meillet definirao kao riječ koja označuje
proces (stanje, radnju, bivanje); Larochette (1950) ga tumači uspoređujući ga s pojmom imena:
ime ne označuje (nikakav) objekt ili bitak (entitet), već izražava stvar (ili nešto što se pruža našoj
svijesti: osobe, životinje, drveta, boje, stanje, pokret...) pod oblikom objekta ili nekog bitka:
drugim riječima predstavlja ga u prostoru; glagol pak ne označuje radnju, pokret, stanje, proces,
već neku stvar prikazuje pod oblikom radnje, pokreta, stanja, procesa, tj. prikazuje je određenu
vremenom.

Povezivanje imenice s prostorom nalazimo i u Oblicima hrvatskoga književnog jezika

(Morfologija) autora Slavka Pavešića, Stjepka Težaka i Stjepana Babića; oni kažu: Imenice su
riječi kojima imenujemo predmete mišljenja, to jest sve ono o čemu mislimo kao o posebnim
pojavama. Njima se vanjski i unutrašnji svijet odrazuje statički, kao zbir pojedinih predmeta,
kao prostor, onakav kakav nam se može učiniti u jednom trenu, bez obzira na stanje prije i na
stanje poslije toga trena. Čak i onda kad govore o radnjama i zbivanjima imenice kao da
zaustavljaju tok radnje ili zbivanja i fiksiraju pojavu u jednom trenu, kao poseban predmet.

M.A.K. Halliday nominalizaciju vezuje uz pisani jezik; za njega je govorenje usmjereno prema
događajima, dok je pisanje usmjereno prema stvarima. Glagolski ustroj prenosi obavijest,
nominalni ustroj prenosi stvar: ako kažemo Tehnologija se poboljšala prenijeli smo neku
poruku; naprotiv, poboljšanje tehnologije nije više poruka, već stvar, nešto što se uzima zdravo
za gotovo, nešto u što se ne sumnja i ne smije sumnjati.

Bezglagolsku rečenicu možemo promatrati i kao vrstu osnovnog pjesničkog postupka -

ponavljanja: jer ona u svom govornom ostvarenju opetuje prethodni kontekst. Koliko god bila
formalno samostalna, bezglagolska se rečenica nužno i bitno vezuje uz kontekst, jer tek tako
postaje cjelovita, jer tako postaje eliptična, a ne nedovršena, prekinuta rečenica. Njezina se
cjelovitost i povezanost uz kontekst očituju u njenom bogatom govornom ostvarenju, koje
proizlazi iz konteksta; govorno ostvarenje ne samo da nadoknađuje manjak leksičkih elemenata i
nedostatak sintaktičkog ustroja, već i bitno povezuje, subordinira bezglagolsku rečenicu
kontekstu. Bezglagolska rečenica znak je za čvrsto govorno ustrojstvo izraza, znak za bogati
sadržaj govornog ostvarenja: bogato se govorno ostvarenje naročito ističe u ključnoj funkciji
bezglagolske rečenice: sažimanju šireg konteksta ili čak čitave pjesme. U bezglagolskoj rečenici
odražava se širi kontekst: leksički se razvedeniji sadržaj odražava, sažima u kratkom, govorno
bogatom izrazu. Sažimanje konteksta bezglagolskom rečenicom, u kojoj dominiraju govorne
vrednote, znak je i veće emotivne angažiranosti pisca, njegove težnje da ne ostvari opći,
objektivni, jezični znak, već pojedinačni, subjektivni, emotivni znak: znak o sebi.

Bezglagolske su rečenice mjesta velike koncentracije govorne energije, mjesta bogatog govornog
sadržaja. Ponekad se ova mjesta ističu i pjesničkim postupcima, prvenstveno raznim vrstama
ponavljanja: od aliteracije i asonance, preko homofonskih postupaka do ponavljanja riječi ili
ustroja zrcalnih struktura. Sama činjenica da se bezglagolska rečenica često nalazi u posljednjem
stihu također govori o preklapanju stilističkog i pjesničkog postupka: bezglagolska rečenica
sažima/opetuje/komentira prethodni kontekst; posljednji stih konačno oblikuje pjesmu, zaključuje
sve pjesničke postupke, odražava u sebi čitavu pjesmu. Bezglagolska rečenica u posljednjem stihu
velika je sinteza stilističkog i pjesničkog postupka.

Bezglagolska rečenica jasno afirmira dvije bitne karakteristike pjesničkog znaka:

slojevitost/prostornost i motiviranost. Obje ove značajke izviru iz materijalnosti bezglagolske
rečenice. U bezglagolskoj je rečenici bitno njezino govorno ostvarenje, jer se ona govornim
ostvarenjem vezuje uz svoj kontekst. Materijalnost govornog ostvarenja uvijek tvori višeslojan
- prostoran znak; govorno ostvarenje nije nikad jednodimenzionalno - linearno poput jezičnog
znaka. Iz materijalnosti govornog ostvarenja izvire i motiviranost eliptičnog izraza. Govorno je
ostvarenje uvijek prirodan, motiviran znak, znak čovjeka, njegove neposredne reakcije u nekoj
situaciji. Slikovitost i motiviranost elipse leže upravo u njezinom govornom ostvarenju. Uzvik
je krajnji oblik eliptičnog izraza. Uzvik je prirodan, motiviran znak, znak kojemu ne treba
nikakav konvencionalni, jezični sadržaj da bi bio razumljiv, jer je sav njegov sadržaj u njegovoj
materijalnosti - u fizičkoj stvarnosti njegovih govornih vrednota. Upravo kao što su
onomatopejski izrazi motivirani na jezičnoj razini, razini glasova, tako su i uzvici, pa i svi
eliptični izrazi, motivirani na govornoj razini: njihova govorna ostvarenja ne samo da jasno
prenose bogate emotivne sadržaje, već imaju i univerzalne vrijednosti; njihovo razumijevanje
nije ograničeno jezičnim granicama. Korištenje eliptičnih izraza jasno je kretanje pjesničkog
jezika prema slikovitom, motiviranom znaku.
Jezik je nesavršen, govorio je Mallarmé, zato pjesnički jezik treba ispravljati nesavršenosti
općeg jezika. Odabirom glasovnog sastava pjesnički se znak približava predmetu. Odabirom
eliptičnog sintaktičkog ustroja, koji svoju cjelovitost traži u govornom ostvarenju, pjesnički se
znak također približava predmetu. U oba slučaja riječ je o istaknutoj materijalnosti pjesničkog
znaka, iz koje izvire njegova slojevitost i njegova motiviranost.

Sklad glasovnog sastava i smisla tvori rudimentarnu pjesničku riječ-predmet u slučajevima

onomatopejskih/onomatopoetskih riječi. Ipak, u građenju pjesme daleko je važniji pjesnički
ustroj-predmet: a on se gradi glasovnim povezivanjem ili govornim ostvarenjem. Glasovni
sastav može motivirano povezati, a to znači i poistovjetiti, različite dijelove pjesničkog teksta,
jer se jednakim ili sličnim glasovnim sastavom uspostavlja sklad među različitim dijelovima
teksta. Govorno ostvarenje, koje jest sadržaj, također tvori pjesnički ustroj-predmet. Sklad,
zapravo identificiranje oblika i sadržaja očituje se u govornom ostvarenju elipse, a naročito u
govornom ostvarenju njenog krajnjeg oblika - uzvika.

Literatura:

Mikel DUFRENNE. Le Poétique. Paris, Presses Universitaires de France, 1963.

Pierre GUIRAUD. Les caractères statistiques du vocabulaire. Paris, Presses universitaires de

France, 1954.

M.A.K. HALLIDAY. Spoken and Written Modes of Meaning. U: D. Graddol, O. Boyd Barret:
Media Texts: Authors and Readers. Multilingual Matters & Open Society, Clevedon, 1994; str.
51-73.

Roman JAKOBSON. Linguistics and Poetics. In: Thomas A. Sebeok (ed). Style in Language.
Cambridge, Massachusetts, The M.I.T. Press, 1960, str. 350-377.
Stéphane MALLARMÉ. Crise de vers. U: Oeuvres complètes. Paris, Bibliothèque de la Pléiade,
Gallimard, 1946, str. 360-368.

Slavko PAVEŠIĆ, Stjepko TEŽAK, Stjepan BABIĆ. Oblici hrvatskoga književnog jezika
(Morfologija). U: Stjepan Babić i dr. Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog
jezika. Zagreb, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Globus, 1991.

Ferdinand de SAUSSURE. Cours de linguistique générale. Paris, Payot, 1969.

Rikard SIMEON. Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva. Zagreb, Matica hrvatska, 1969.

Tzvetan TODOROV. Les Genres du discours. Paris, Éditions du Seuil, 1978.

Josip UŽAREVIĆ. Kompozicija lirske pjesme. Zagreb, Zavod za znanost o književnosti

Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 1991.

Branko VULETIĆ. Govorni izraz emocije. Govor, 3, 1986, 1, 33-38.

Branko VULETIĆ. Prostor govora i prostor pjesme. SUVAG, 5, 1992, 1-2, 13-22.

Branko VULETIĆ. Prostor pjesme. Zagreb, Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta
u Zagrebu, 1999.

Dušanka VULETIĆ. Istraživanje govora. Zagreb, Fakultet za defektologiju Sveučilišta u

Zagrebu, 1991.
SLOBODNI NEUPRAVNI GOVOR

I. AFEKTIVNI IZRAZI U SLOBODNOM NEUPRAVNOM GOVORU

1. Upravni i neupravni govor

Tuđe riječi i misli obično prenosimo upravnim ili neupravnim govorom. Evo nekoliko primjera
upravnog govora:

Petar je rekao: "Govorim francuski."

"Učio sam cijeli dan."
Ivan mu je rekao: "Zašto ne odeš kući?"

Tuđe se riječi navode upravo onako kako ih je netko izgovorio; te se riječi mogu, ali i ne
moraju uvesti glagolom govorenja, mišljenja ili osjećanja: reći, upitati, kazati, govoriti, misliti,
osjećati i sl. Ako se tuđe riječi prenose neupravnim govorom, nužan je uvodni glagol govorenja,
riječi se prenose u obliku subordinirane rečenice, a prvo i drugo lice obično se prebacuju u
treće.

Petar je rekao da govori francuski.

Rekao je da je učio cijeli dan.
Ivan ga je upitao zašto ne ode kući.

Treći navedeni primjer pokazuje jednu zanimljivost: ako je riječ o pitanju, ono se u
neupravnom govoru prenosi opisno, izrijekom, a ne upitnom intonacijom rečenice; naime, u
neupravnom govoru nužno je upotrijebiti uvodni glagol upitati, dok se u upravnom govoru
može upotrijebiti ili reći ili upitati; i nadalje, u neupravnom govoru ne bilježimo interpunkcijski
znak pitanja.

2. Afektivni izrazi u neupravnom govoru

Što se događa s afektivnim izrazima u neupravnom govoru? Pogledajmo sljedeće primjere:

"Koliko toga znaš?"

"Koliko toga znaš!"

Jednak slijed riječi u prvom primjeru oblikuje pitanje, dok je u drugom primjeru riječ o
afektivnom izrazu čuđenja ili divljenja nečijem znanju. Prvi se primjer lako prebacuje u
neupravni govor:

Pitao ga je koliko toga zna.

I upravo kako se pitanje mora izrijekom iskazati, opisati, tako se i u drugom primjeru afektivna
vrijednost čuđenja ili divljenja mora izrijekom iskazati:

Čudio se (divio mu se) koliko toga zna.

Slično je i sa sljedećim afektivnim izrazima:

"Kako to tebi nije jasno!?"

"Oh, kad bi mi to bilo jasno!"

U neupravnom govoru ove bi rečenice glasile ovako:

Čudio se kako mu to nije jasno.

Rekao je da bi želio da mu to bude jasno.
Afektivne su vrijednosti iskazane opisom (čudio se, želio bi). Krajnji afektivni izraz uzvik oh u
neupravnom govoru moguće je tek opisati.

Duboko je uzdahnuo i rekao da bi želio da mu to bude jasno.

Nervozno je uzviknuo da bi želio da mu to bude jasno.
Ljutito je prosiktao da bi želio da mu to bude jasno.

Posve je jasno da ovakvi opisi vrlo skromno prenose bogate sadržaje iskazane govornim
vrednotama; leksički je opis gotovo uvijek tek ograničen izbor iz bogatog govornog sadržaja
uzvika. Koliko se gubi u opisu afektivnosti pokazuje i sljedeći primjer:

"Tako ti svega na svijetu, učini to!"

U neupravnom govoru ovaj bi iskaz mogao glasiti:

Preklinjao ga je da to učini.

I opet je jedan jak afektivni izraz zamijenjen svojom logičkom identifikacijom, dakle izrazom
koji iskazuje isti logički sadržaj, ali ne sadrži afektivnih vrijednosti.

Slično se događa i kod tzv. retoričkih pitanja:

"Zar mi tu išta možemo!"

Rekao je da oni tu ništa ne mogu.

Snažna negacija, koja se u retoričkom pitanju izražava govornim vrednotama, u neupravnom se

govoru pretače u opis: izrečen je jednak logički sadržaj, ali bez afektivnih vrijednosti.

I na kraju pogledajmo kako se afektivne i neafektivne složene rečenice iskazuju neupravnim

govorom.
 "Ne izlazim jer pada kiša."

"Ne izlazim, pada kiša."

Obje navedene rečenice izražavaju jednak logički sadržaj: odnos uzroka i posljedice. U prvom
je primjeru taj odnos dodatno (pleonastički) iskazan i veznikom, pa je tako riječ o krajnje
intelektualnom izrazu: intonacija se lagano diže i zatim lagano pada i tako ostvaruje svoju
osnovnu strukturalnu funkciju formiranja rečenice. U drugom primjeru izostanak veznika prati
izražajnija intonacija: intonacijski je luk mnogo većeg raspona; iza prve rečenice nužno se
ostvaruje pauza, a nakon toga nagli pad intonacije potvrđuje odnos uzroka i posljedice. Kako se
ove dvije rečenice mogu prenijeti u neupravnom govoru? Za prvu rečenicu, koja ne sadrži
afektivnih vrijednosti, nema nikakvih dilema:

Rekao je da ne izlazi jer pada kiša.

Afektivnost druge rečenice možemo iskazati jedino opisno preko uvodnog glagola:

Uzbuđeno je rekao da ne izlazi jer pada kiša.

Ljutito je rekao da ne izlazi jer pada kiša.
Razočarano je rekao da ne izlazi jer pada kiša.

I dok su moguće varijacije s prilogom uvodnog glagola, zanimljivo je napomenuti da je ključni

izraz - ne izlazi jer pada kiša - posve jednak u neupravnom govoru bez obzira prenosimo li
intelektualni ili afektivni izraz; neupravnim se govorom može prenijeti samo logički sadržaj, ali
ne i afektivna vrijednost izraza.

3. Slobodni neupravni govor

Slobodni neupravni govor omogućava da se tuđe riječi prenesu kao vlastite, dakle bez uvodnog
glagola govorenja, mišljenja ili osjećanja i bez veznika subordinacije (da), ali s prebacivanjem
prvog ili drugog lica u treće. U usporedbi triju načina prenošenja tuđih riječi Ivo Frangeš (Jedna
stilska osobina «Davnih dana»: Slobodni neupravni govor) navodi sljedeći primjer: ako je sin u
školi dobio negativnu ocjenu, on će to izraziti upravnim govorom:

- Imam jedinicu jer me profesor proganja, pita me svaki dan i uvijek me obara.

Ako njegov otac želi prenijeti ovaj iskaz, na raspolaganju mu stoje tri načina:

(1) upravni govor:

Moj sin kaže: - Imam jedinicu jer me profesor proganja, pita me svaki dan i uvijek me
obara.

(2) neupravni govor:

Kaže da ima jedinicu jer ga profesor proganja, [jer] ga pita svaki dan i [jer] ga uvijek
obara.

(3) slobodni neupravni govor:

Ima jedinicu jer ga profesor proganja, pita ga svaki dan i uvijek [ga] obara.

U slobodnom neupravnom govoru govornik tuđe riječi prenosi kao svoje, a slaganje ili
neslaganje s tim riječima iskazuje vrednotama govornog jezika.

Evo kako bi u slobodnom neupravnom govoru glasili neki od primjera navedenih da se pokaže
nemogućnost prenošenja afektivnih sadržaja u neupravnom govoru:

upravni govor:

"Koliko toga znaš?"

"Koliko toga znaš!"
"Tako ti svega na svijetu, učini to!"
slobodni neupravni govor:

Koliko toga zna?

Koliko toga zna!
Tako mu svega na svijetu neka to učini!

Prvo lice se prebacuje u treće, nema uvodnog glagola ni veznika subordinacije, a afektivni se
oblik uzvika (intonacijski luk većeg raspona) zadržava. Jednako je tako moguće u slobodnom
neupravnom govoru zadržati afektivne izraze poput tako mu svega na svijetu.

Retoričko se pitanje u slobodnom neupravnom govoru iskazuje u trećem licu, ali zadržava
svoju stilističku, govornu vrijednost:

upravni govor:

"Zar mi tu išta možemo!"

slobodni neupravni govor:

Zar oni tu išta mogu!

Uzvici, kao krajnji oblici afektivnog izraza, zadržavaju se u slobodnom neupravnom govoru:

upravni govor:

"Oh, kad bi mi to bilo jasno!"

slobodni neupravni govor:

Oh, kad bi mu to bilo jasno!

Isto se događa i sa složenim rečenicama, koje u slobodnom neupravnom govoru zadržavaju
svoj afektivni oblik:

upravni govor:

"Ne izlazim, pada kiša."

slobodni neupravni govor:

Ne izlazi, pada kiša.

U slobodnom neupravnom govoru navedena rečenica zadržava svoju stilističku vrijednost;

njezino govorno ostvarenje jednako je govornom ostvarenju upravnog govora: povećani raspon
intonacijskog luka jasan je znak emotivne angažiranosti govornika.
Budući da slobodni neupravni govor svoju punu vrijednost dobiva u umjetničkoj prozi, pokazat
ćemo njegovu uporabu u "Hrvatskom bogu Marsu" Miroslava Krleže.
II. SLOBODNI NEUPRAVNI GOVOR U «HRVATSKOM BOGU MARSU»
MIROSLAVA KRLEŽE

1. Prenošenje tuđih riječi slobodnim neupravnim govorom

Slobodni neupravni govor veoma je čest postupak u Krležinim proznim tekstovima. Slobodni
neupravni govor prenosi riječi izrečene u upravnom govoru kao da je riječ o piščevoj naraciji,
tj. uz izostavljanje uvodnog glagola (verbum dicendi) i veznika subordinacije, te obično uz
prebacivanje iz prvog ili drugog lica u treće.

Evo jedan primjer uobičajenog slobodnog neupravnog govora:

Mujo, natrpanih usta odmahne glavom. On ne zna što je kolera. (Rapsodija, 391)10

U ovom primjeru pisac jednostavno prenosi tuđe riječi kao dio svoje naracije. Možemo
zamisliti da te riječi u upravnom govoru glase: Ne znam što je kolera. Ove se riječi u Krležinu
tekstu stapaju s njegovom naracijom: nema uvodnog glagola, nema veznika subordinacije, a
prvo se lice prebacuje u treće: On ne zna što je kolera. Ovaj je primjer zapravo ambigvitetan,
jer ga možemo shvatiti kao prenošenje tuđih riječi, ili samo kao piščevu naraciju; to je moguće
zato što primjer ne sadrži afektivnih vrijednosti, pa ne postoje jasne granice između prenošenja
tuđih riječi slobodnim neupravnim govorom i piščeve naracije.

2. Afektivne vrijednosti slobodnog neupravnog govora

U sljedećem primjeru sa sigurnošću možemo ustvrditi da je riječ o slobodnom neupravnom

govoru jer su u njemu prisutne stilističke vrijednosti.
10
U navođenju novela iz “Hrvatskog boga Marsa” koristim se sljedećim skraćenicama: Bitka kod Bistrice Lesne - Bitka; Kraljevska
ugarska domobranska novela - Novela; Tri domobrana - Tri; Baraka pet be - Baraka; Domobran Jambrek - Jambrek; Smrt Franje
Kadavera - Kadaver; Hrvatska rapsodija - Rapsodija. Stranice su označene prema izdanju Sabranih djela, Zagreb, Zora, 1965. Sva
isticanja su moja (BV).
 (...) a i sam Wallenstein na čelu štaba mrvu je nemiran.
Što znači to, da mu ministar baca na vrat adlatusa bez prethodnog obavještenja?
Adlatus je tu, već cijelu noć spava u Palasu, a njega je okružje tek jutros izvjestilo? Zašto
to?...
- To su valjda opet Büdöskutyjevi prsti! Gad onaj štreberski! (Tri, 186)

Wallensteinov nemir i zabrinutost iskazani su nizom pitanja; završno je pitanje u obliku

bezglagolske rečenice (Zašto to?), a to je u pravilu jak oblik izražavanja afektivnosti;
bezglagolska je rečenica prirodno stilističko sredstvo. U navedenom primjeru slobodnog
neupravnog govora nema uvodnog glagola, nema veznika subordinacije, a oblici prvog lica
jednine (mi, mene) prebačeni su u treće lice (mu, njega). U ovom se primjeru pokazuje prava
vrijednost slobodnog neupravnog govora, jer su u njemu sadržani svi oblici koji ukazuju na
afektivnu angažiranost govornika, njegovu uznemirenost i zabrinutost. A ta se uznemirenost i
zabrinutost nastavljaju i u upravnom govoru, gdje prelaze čak u bijes.

Pogledajmo i sljedeći primjer:

Račić je umoran! Bio je cijelu noć kod žene i tamo se svađao i plakao, sada je cijelo jutro
hodao po vodi kao mjesečar, pa mu se nervi sklapaju: čaške uvenulog cvijeta. Osjeća
gravitaciju zemlje pod svojim nogama, samo to osjeća cijelo vrijeme. Zemlja ga vuče k
sebi, grobovi se otvaraju. I cijelo vrijeme po ulici dok je stupao, samo je to osjećao, kako
ga zemlja vuče dolje i kako će se štropoštati u blato, ako ne napne svu snagu. I tako nije
čuo za mimohod, ni primijetio pukovnika Wallensteina, jer da je čuo, zašto ne bi izvršio?
I tako sad stoji tu i gleda pukovnika i boli ga glava, tramvaj već daleko cvili i zvoni
tramvajski signal, što da kaže, što da kaže? (Tri, 189)

Predzadnja je rečenica navedenog teksta jasan primjer slobodnog neupravnog govora; u

upravnom govoru ta bi rečenica glasila: I tako nisam čuo za mimohod, ni primijetio pukovnika
Wallensteina, jer da sam čuo, zašto ne bih izvršio? Upitni oblik (zašto ne bih izvršio) jak je
stilistički oblik za izraz tvrdnje (bio bih izvršio). Slobodni neupravni govor zadržava taj oblik i
tako jasno prenosi afektivnost upravnog govora; i upravo po tom obliku sigurno prepoznajemo
slobodni neupravni govor.

Međutim, slobodni se neupravni govor širi i dalje od ove rečenice. Prvi dio završne rečenice
doima se kao piščeva naracija, ali završno ponavljanje (što da kaže, što da kaže?) upozorava da
je i tu riječ o prenošenju tuđih misli kao dijela piščeve naracije, dakle o slobodnom neupravnom
govoru. A čitav odlomak počinje uskličnom rečenicom: Račić je umoran! To očito nije piščeva
naracija, već vjeran izraz Račićevih umornih i nervoznih misli. I tako čitav navedeni odlomak
možemo shvatiti kao slobodni neupravni govor, u kojemu nema uvijek jasnih granica između
piščeve naracije i prenošenja tuđih riječi ili misli; na nekim je mjestima slobodni neupravni
govor jasan, a na drugima ga je teško, ponekad i nemoguće razlikovati od piščeve naracije. I
ovaj primjer pokazuje da je ključna vrijednost slobodnog neupravnog govora mogućnost
prenošenja afektivnih, stilističkih sadržaja; i po tome se slobodni neupravni govor bitno
razlikuje od neupravnog govora, koji može prenijeti samo logičku, ali ne i stilističku obavijest.

3. Slobodni neupravni govor i piščeva naracija

Slobodni neupravni govor često se do neprepoznatljivosti stapa s piščevom naracijom; prema

formalnim oznakama čini se kao da doista govori pisac, ali smisao i kontekst, a posebno
stilistička vrijednost, kazuju da je riječ o slobodnom neupravnom govoru.

I biva Jambreku jasno, da je on to doista napušten od princeze. A jedino onaj prinčevski

život ima smisla. Zlatni Belvedere! Ono je život! A ne čađave smrdljive kolibe u Bistri, i
kaderi i jame i barake i proteze i harmonike i proštenja bistrička. (Jambrek, 329)

Dvije usklične rečenice jasan su znak slobodnog neupravnog govora; to nije piščevo stajalište:
one tek prenosi riječi, misli i osjećaje svog lika.

Kad su oko njega tukli ljude, Račić je uvijek zadrhtao. Odjekuju ćuške, a lica se
domobranska krevelje, i gibaju se donje čeljusti kao u preživača, i ljudi stoje kao voštani
 kipovi. Zašto tuče čovjek čovjeka? Zašto ovi ne udaraju natrag? Oh, kad bi barem jedan
jedini udario natrag! (Tri, 241)

Dvije upitne i jedna usklična rečenica na kraju navedenog primjera jasan su znak slobodnog
neupravnog govora. Emotivno angažirani govor zadržava svoju stilističku vrijednost i kada se
prenosi kao dio piščeve naracije. A emotivni se naboj tri završne rečenice širi i na prethodni dio
konteksta. Uvodna rečenica (Kad su oko njega tukli ljude, Račić je uvijek zadrhtao) jasno
pripada piščevoj naraciji; sljedeće se rečenica može tumačiti i kao piščeva naracija i kao
slobodni neupravni govor. Evo još dva primjera u kojima se slobodni neupravni govor jasno
otkriva tek u završnom dijelu rečenice:

Ona je to učinila tužna srca i u prvo vrijeme našla je u tom bolničarskom pozivu
neobičnu senzaciju, osobito sada, kad je u Evropi tako dosadno, te čovjek ne može ni u
Egipat ni na Rivijeru. (Jambrek, 320)

Tako je onda ipak zaključeno, da će se grof Axelrode sa kirurzima i najskupocjenijim

materijalom i sa pedeset procenata personala povući za ovu noć na jedan majur, kojih
petnaest kilometara zapadno, da se tamo stavi u kontakt s kojom većom grupom i da se
pismeno potuži, što su njega i njegov špital zaboravili; kao da je on igla, a nije igla, nego
malteški špital sa hiljadu i petstotina ranjenih glava. (Baraka, 280)

Istaknuti dijelovi u svim navedenim primjerima mjesta su gdje je očito riječ o slobodnom
neupravnom govoru; međutim, u drugim dijelovima nije uvijek jasno je li riječ o slobodnom
neupravnom govoru ili o piščevoj naraciji.

4. Elementi upravnoga govora u slobodnom neupravnom govoru

Slobodni neupravni govor može sadržavati razne elemente upravnoga govora: poput pitanja,
uzvika, kolokvijalnih i vulgarnih izraza, dakle svega onoga što karakterizira govornika ili
njegovo stajalište prema predmetu govora.

Ratković je ugledao Račića i prepao se.

Naravna stvar, da je to Račić! Tko bi i bio drugi nego Račić? Zloduh prokleti! Demon.
Sudbina! Taj će ga čovjek upropastiti! (Tri, 188)

- Ali gde buju, gde buju za pet ran Kristušovih? Gde buju ostali? - zavapio je Trdak
Vid očajno u jednoj smrdljivoj sobi na Markovom trgu i došlo mu je da zaplače, tako ga
je stislo u prsima. Ta za Boga miloga! On putuje sutra na frontu! Kako to ovomu
"doktoru" tu nije jasno, da on sutra putuje na frontu? (Bitka, 18)

Dvije stotine nesretnih, bolesnih i žalosnih, spram ovog habzburškog rata potpuno
indiferentnih ljudi na tu je zapovijed duboko uzdahnulo.
Pa što je to? Niti danas im ne daju mira? Danas, kada mogu da krenu možda
posljednji put od kadera i doma, niti danas im ne daju mira! Pa još je mokro i sniježi i
magle su. Što će vani na vodama vježbališta? Koga ih vraga ne puštaju, da budu tamo
gdje su. Da čekaju u onim smrdljivim i ušljivim satnijskim sobama, zgureni, utisnuvši
glave u šake i u tvrdoj šutnji. Nego ih i danas ganjaju! Vrag im oca i mater gospodsku!
Takve su se mutne misli kupile u glavama domobranskim kad su jutros oglasili
zapovijed gospodina satnika, da treba da se opreme i da pođu na vježbu, da se malko
prošeću. (Novela, 64)

Kleli su ga svi pacijenti, jer su prozebli zbog njega do kosti, zbog mulca prokletog, koji
niti preko zida ne zna! Mežnar zalupani! I tako mu je svatko opsovao ponešto. (Kadaver,
340)

Pa jesu li to ljudi!? To su živine! Ali ništa to! Vratit će se ti prokleti simulanti i

švindleri još pod njegovu šaku! Dat će on njima! Još danas će ih sve smrviti! Sve će ih
povješati po kestenovima satnijskog dvorišta. Neka vise do nesvijesti! I ne će ih odvezati,
 kad im pozli! Ne će popustiti! Neka ih polijevaju kantama, ali dovisjet će do kraja!
Pokazat će on tim simulantima! (Novela, 153)

Posljednji primjer lijepo pokazuje koliko slobodni neupravni govor vjerno prenosi riječi i
intonaciju upravnog govora: kratke, nervozne rečenice skokovite intonacije vjerno prenose
bijesnu satnikovu reakciju; prve tri rečenice (Pa jesu li to ljudi!? To su živine! Ali ništa to!)
izravno su prenesene iz upravnog govora; tek daljnji tekst u trećem licu pokazuje da se radi o
slobodnom neupravnom govoru; a prava vrijednost slobodnog neupravnog govora je u tome što
se satnikova nervoza, bijes i osvetoljubivost iskazuju govornim vrednotama jednakim onima u
upravnom govoru. Svi pokazatelji afektivnosti iz upravnog govora ostaju neizmijenjeni u
slobodnom neupravnom govoru.

Primjeri u kojima se uvelike koriste oblici (uzvici, kolokvijalni i vulgarni izrazi), a prvenstveno
intonacije, tj. govorna ostvarenja iz upravnog govora, pokazuju vrijednost slobodnog
neupravnog govora, koji može prenijeti živost, osjećajnost, afektivnost upravnog govora. To je
posebno važno u usporedbi slobodnog neupravnog govora s neupravnim govorom; jer
neupravni govor može prenijeti samo tuđe riječi ili misli, ali nikako ne i afektivne vrijednosti.
Ponekad se čini da je slobodni neupravni govor efikasniji i efektniji u prenošenju afektivnosti
čak i od upravnog govora, jer mu prividna subordiniranost piščevoj naraciji omogućava veliku
izražajnost. Naime, očekivano je da se emocije izražavaju govorom u prvom licu; zato je
izražavanje emocija u trećem licu efikasnije jer je neočekivanije.

5. Pogrdni izrazi kao oznaka slobodnog neupravnog govora

Ponekad se slobodni neupravni govor toliko identificira s piščevom naracijom da tek neki
elementi preuzeti iz upravnog govora (uzvici, kratke nervozne rečenice, pogrdne riječi, psovke)
otkrivaju da je riječ o slobodnom neupravnom govoru.

I došlo je gospodinu satniku, da postane Japanac i da okrutno stegne te svoje skunkse

satnijske, neka još bolje smrde, mater im smrdljivu! (Novela, 158)
 Satnija se vijuga i gura amo-tamo kao zmijuljasta harmonika, i ti lazari prokleti, te vreće
smrdljive nemarno bazaju lijeno i nespretno i kao da im je do svega toga vrlo malo stalo.
(Novela, 89)

Kad god se u Krležinoj naraciji pojavi pogrdna riječ svinja, možemo biti sigurni da je riječ o
slobodnom neupravnom govoru.

(...) a negdje su ga opet bacili van, jer je prosta svinja i ulazi u uredske prostorije
pokriven, "valjda mu se uši na glavi ne će prehladiti". (Bitka, 16)

(...) jedan se domobran zgurio, spustio glavu, te klima kao da spava. (...) Spava. Ona
svinja spava. (Tri, 187)

U primjerima koji slijede pogrdna se riječ (svinja) javlja u upravnom i u slobodnom

neupravnom govoru. Krleža u svojoj naraciji koristi tuđe riječi upravo zato da bi što vjernije
prenio čitavu atmosferu stradanja zagorskih kumeka.

- Zašto se odmah nisi javio, svinjo ogavna! - vikao je gospodin doktor na Kadavera,
jer je bio neobično bijesan, što nije mogao poslije crne kave na tarok-partiju, nego opet
ovamo u ovaj prokleti špitalski karbol, da gubi vrijeme na ove svinje. (Kadaver, 339)

- Vidiš, i to je važno! (...) Remen i žniranci se oduzimaju! Još se svinja može objesiti!
(...)
Ali se svinja međutim nije objesila. (Tri, 261)

Isto je i s nekim drugim pogrdnim izrazima, koji se uvelike dijele domobranima: maroderi,
simulanti, mrcine, čuješi itd.

I tako su te "momke" natjerali kao marvu i pali na domobrane sa sviju strana, pa će

sada početi da krote te zagorske svinje i lupače, mrcine i kumeke, mateke i bolvane i
čuješe. (Jambrek, 294-5)
 Kad se javio prvi marod, Ratkovićevim je licem zaliznulo crvenilo. On se sjetio
Skomraka i pisma i ladice, jer sve je to marodersko djelo, i sve je to jedno društvo!
Bagaža krastava! Kukavice podle! Maroderi! Simulanti! Kuplerajci! Svinje! (Tri, 229)

U posljednjem se primjeru slobodni neupravni govor prepoznaje po pogrdnim riječima i

po kratkim, eliptičnim, uskličnim rečenicama izravno prenesenim iz upravnoga govora.

6. Dijalektalni izrazi u slobodnom neupravnom govoru

Ponekad tek uporaba dijelektalnog govora, dakle opet elemenata upravnog govora, pokazuje da
je riječ o slobodnom neupravnom govoru.

Tako su kumeki poslušali gospodina satnika i dobro izbacili puške. Za kompromis, kak
bi rekli, nek mu bu! (Novela, 176)

(Trtek je kombinirao više s tim, da se spasi od fronte, nego da ide materi na sprovod.
Jer kad se vrati, pa makar i za dva dana, već ne će biti tu satnije, a do druge je još
daleko. Do onda morti i rat stane... (Tri, 219)

- Batine! Batine! To buš dobil! Naharili te buju! - Tako se zlurado kumeki vesele porazu
gospodina satnika, jer kumeki su po svom instinktu defetisti, a ruski dečki su zgodni
dečki i pevaju kak i naši! (Novela, 131)

U posljednjem primjeru dijalektalni izraz kumeki kao dio piščeve naracije slijedi iza upravnoga
govora u dijalektu. U završnom dijelu rečenice isti se izraz javlja u slobodnom neupravnom
govoru: uskličnik jasno govori o preuzimanju afektivne intonacije iz upravnoga govora; a
poistovjećivanje slobodnog neupravnog govora s upravnim govorom tako je jako da se u
slobodnom neupravnom govoru zadržava prvo lice: i pevaju kak i naši! Zapravo sve govori da
nema jasnih granica između upravnog govora, slobodnog neupravnog govora i piščeve naracije.
7. Ekstralingvistički elementi kao oznaka slobodnog neupravnog govora

Neki ekstralingvistički elementi iz upravnog govora mogu jasno pokazati da je riječ o

slobodnom neupravnom govoru.

Kanonir Krlec Mirko u civilu je tipograf, i tuberkulozan je, malo kašljuca, kh-kh,
socijaldemokrat je i esperantist, kh-kh, pa se dopisivao s esperantistima iz Japana i
Argentine, i tako vjeruje, da će socijalizam pobijediti, kh-kh, i to propovijeda na cimeru
od prvoga dana. On nije partijski agitator, on je amater i diletant u tim stvarima
profetskim, ali sve to čini s mnogo srca i ljubavi, te je sebi svakako zabio u glavu, da
treba sve da se minira lijevo i desno, i onda će se sve srušiti samo od sebe jednoga dana,
naravna stvar. (Kadaver, 362-363)

Da nema oznake za kašljucanje (kh-kh), ovaj bismo odlomak mogli shvatiti i kao piščevu
naraciju sve do zaključne sintagme (naravna stvar), koja također upućuje da je riječ o
slobodnom neupravnom govoru.

8. Prvo i drugo lice u slobodnom neupravnom govoru

U slobodnom neupravnom govoru uobičajeno je prebacivanje iz prvog ili drugog lica u treće
kao u neupravnom govoru. Međutim, u Krleže ponekad nalazimo prvo i drugo lice u
slobodnom neupravnom govoru.

Račić je pogledao Ratkovića bez riječi, a u kapetanu je sve još jače uzavrelo. A što on
mene još gleda tim svojim bezobraznim okom? On mene još fiksira! Tu se skiće cijelu noć
i pokvario mi je mimohod i još tu diže nos! Nitko! Jedan ovakav nitko! Ni mature nema...
-Što je? Što me gledate? (Tri, 216)

Umjesto trećeg lica uobičajenog za slobodni neupravni govor nalazimo prvo (me, mene, mi),
koje očito daleko življe sugerira intonaciju upravnog govora, te tako odlomak posve logično i
završava upravnim govorom (Što je? Što me gledate?). Bijes koji se skuplja u Ratkoviću, misli
i uvrede - izrečene riječima i govornim vrednotama, nalaze svoj jasan izraz u slobodnom
neupravnom govoru; nakon toga slijedi, gotovo možemo reći kontroliran, izraz bijesa (čuvajmo
časničko dostojanstvo!) u upravnom govoru. Kada je afektivnost prigušena, upravni se govor
čini prikladnijim izrazom i pisac ga u tom smislu i koristi. U njemu nema više uvreda izraženih
uskličnim rečenicama, koje bitno obilježavaju slobodni neupravni govor (Nitko! Jedan ovakav
nitko!).

Evo još nekoliko primjera upotrebe prvog ili drugog lica umjesto trećeg.

- Evo, gospodine majore! Na moju poštenu riječ! Ustrijelit ću je kao kuju!

I otputovao je zidar Viktor s fronte i nije ustrijelio žene! Gdje ti je poštena riječ,
Viktore? Viktore! (Bitka, 28)

Kadaver vidi da je zabio klin u tu bezbožnjačku gadariju. Sad samo treba još da se
rasklima lijevo i desno. Udri Nečastivoga, gdje samo možeš! Udri ga odmah po drugi
put, jer će opet ustati zmija i ugristi te. Ne smije dakle dopustiti Krlecu, da se digne.
(Kadaver, 371)

A gore u Kettynom šlafcimeru svjetlost. Modrikasta svjetlost.

Znao je on to! Osjećao je on to! Slatka, mala Ketty bdije! Curica mala, srce njegovo,
pucica ne može da spava! Muči se srčeko, sirotica moja mala! Ipak! Tko može da zna?
Sad se vidimo, a što može biti sutra, to nitko ne zna! Dijete milo!... Djevojčica njegova.
Katarinčica. (Tri, 256)

Posljednji je primjer posebno zanimljiv jer se u njemu izmjenjuju prvo i treće lice; slobodni
neupravni govor počinje u trećem licu; vrhunac afektivnosti, osjećajnosti, nježnosti nalazimo u
trenutku uporabe prvog lica (sirotica moja mala!); slobodni neupravni govor u ovom primjeru
ne prelazi u upravni govor, tako da i završava u trećem licu. Vrijedno je skrenuti pažnju i na niz
elipsa kojima ulomak završava, jer se one zbog svoje leksičke necjelovitosti tješnje vezuju uz
kontekst, od njega dobivaju odgovarajuće govorno ostvarenje, koje im ne samo daje cjelovitost,
već i omogućuje da se govornim vrednotama rezimira prethodni kontekst; sva nježnost, ljubav,
osjećajnost satnikova rezimiraju se elipsom Katarinčica; zapravo rezimiraju se višestruko:
sintaktički - elipsom i morfološki - deminutivom, a i jedno i drugo se može promatrati na razini
govornog ostvarenja, koje je ključni nositelj afektivnih vrijednosti; konačno Katarinčica,
zapravo opetuje niz deminutiva (mala Ketty, curica mala, pucica, sirotica moja mala,
djevojčica) i tako pokazuje gradaciju satnikove osjećajnosti, koja očito doseže vrhunac u
uporabi prvog lica uz deminutiv: sirotica moja mala.

9. Piščev komentar u slobodnom neupravnom govoru

Slobodni neupravni govor pogodan je za bogato razvijanje govornih vrednota, a njegova prava
vrijednost, po kojoj daleko nadmašuje izražajnost upravnog govora, u tome je što nerijetko
uključuje i piščev komentar, piščevo stajalište, koji se ostvaruje kroz specifičnu, piščevu
intonaciju.

Poručnik Mayer, kratkovidan kontoarist, imao je tremu. Nije to mala stvar voditi satniju
kroz glavnu ulicu! Ide čovjek sam, nasred ulice, a za njime na šest koraka satnija, i
bubnjevi i trube halabuče, pa čovjek mora da napne svu snagu, da ne nastane skandal.
(Tri, 183)

Očito da rečenica Nije to mala stvar voditi satniju kroz glavnu ulicu! nije piščeva naracija, nije
njegovo mišljenje; on tek prenosi tuđe misli; o tome jasno svjedoči i uskličnik na kraju ove
rečenice: uzbuđenje nije piščevo, već lica koje tako doživljava ono što radi. Međutim, tu je
prisutan i pisac, njegovo stajalište prema riječima i mislima koje prenosi slobodnim neupravnim
govorom: on te riječi komentira: u ovom je slučaj piščev komentar očito ironija. I tu je nova
vrijednost slobodnog neupravnog govora: (1) prenose se tuđe riječi i misli; (2) izravno se
(govornim vrednotama) iskazuje afektivni stav lica čije se riječi prenose; i (3) daje se i piščev
komentar, piščevo stajalište prema tim riječima i mislima, jer se one ne prenose objektivno, već
kao dio piščeve naracije: tuđe se riječi filtriraju kroz piščevo mišljenje, pa tako govorne
vrednote iskazuju piščevo stajalište prema nečijim riječima ili mislima.
Slično je i sa sljedećim primjerom; pisac se očito ne slaže s vojnim pravilima lijepog pisanja na
čitava tri centimetra od lijevog ruba desno, te je ironična intonacija kao piščev komentar posve
razumljiva.

Utonuo je Ratković u stilizaciju te prijave, pa mu je postalo milo, čitajući uredno

sastavljen spis, koji ima svoj rep i svoju glavu. (Rijetko se naime događa, da čovjek u ovo
prokleto vrijeme, kad služe sami civili, fiškali, peki i lazari, da čovjek dobije pod ruku
ovakav spis!). Ratković je čitao tu prijavu Holzerovu radosno, te bi svaki čas kimnuo
glavom od zadovoljstva, kad bi započeo koji novi stavak, kao što je to i propisano, na
čitava tri centimetra od lijevog ruba desno, a ne onako civilski "hudri-budri", vrag ih
odnio sve skupa diletantski! (Ne znaju ni prijave pisati ti civili, a htjeli bi da vode rat kao
i mi!) (Tri, 259)

U navedenom odlomku slobodni neupravni govor počinje riječima uredno sastavljen spis; to
očito nisu piščeve, već Ratkovićeve misli. Slobodni neupravni govor potvrđuje se dalje
uporabom pogrdnih naziva (civili, fiškali, peki i lazari) te interpunkcijskom oznakom afektivne
angažiranosti govornika: uskličnikom. "Hudri-budri" kao oznaka načina pisanja također
upućuje na slobodni neupravni govor; a nakon toga još slijedi i psovka (vrag ih odnio); dvije
emotivno angažirane rečenice obilježene uskličnicima te na kraju i uporaba prvog lica (kao i
mi!). Posljednja je rečenica sažetak afektivnog stajališta satnika Ratkovića; nije posve jasno je
li riječ o vrhuncu emotivno angažiranog izraza u slobodnom neupravnom govoru ili slobodni
neupravni govor prelazi u upravni govor; naime prvo lice (kao mi), kojim završava ovaj primjer
mogao bi biti i znak upravnoga govora. Piščev komentar ovih misli možemo nazrijeti u čitavom
dijelu slobodnog neupravnog govora, ali on je maksimalno jasan u izrazu čitava tri centimetra
od lijevog ruba desno; ovdje je jasno prisutno piščevo neslaganje, njegova ironična intonacija;
nije pisac taj koji kima glavom od zadovoljstva pišući ove misli, upravo suprotno. I tako se
piščeva ironična intonacija iz ovog izraza razlijeva u čitav dio slobodnog neupravnog govora.

Ironičnu intonaciju kao piščev komentar tuđih riječi nalazimo i kod nekih formula oslovljavanja
koje su uobičajene u upravnom govoru, ali ne i u piščevoj naraciji.
 Objed kod milostive gospođe Ketty Kaiserove bio se otegnuo preko četiri sata. Milostiva
gospođa Ketty Kaiserova bila je dama iz takozvanog otmjenog građanskog društva. (Tri,
230)

Očito je da uporaba formule oslovljavanja u otmjenom društvu govori da je riječ o tuđim

riječima, a njezina učestalost jasno uvodi ironiju kao piščev komentar tih riječi.

Na jednak način moguće je komentirati i učestalu uporabu formule gospodin satnik.

Od onoga dana, kada je gospodin satnik stupio u kadetsku školu, pa do dana današnjega,
gospodin satnik nije trebao da se brine ni za što drugo nego samo za četu i reglement. Od
glacé-rukavica pa do kefica za zube, od spona hlačnih pa do posljednjeg najmanjeg
puceta na košulji, sav komfor i udobnosti, carski i kraljevski i kraljevski ugarski Sistem
servirao je gospodinu satniku. Jelo, konja, lak-cipele i dolame, slugu, novac, pa dapače i
duhan, sve je to gospodin satnik dobivao točno i obilato, a za to nije trebao ništa drugo,
nego da vrši vlast nad dvije stotine robova. Gospodin satnik nije nikada ni od koga čuo,
da bi ta vlast bila laž nemoralna i glupa. (Novela, 71)

Stilistički je neutralna uporaba formule gospodin satnik u upravnom govoru, kada se satniku
obraća netko od vojnika ili nižih časnika; međutim, u piščevoj naraciji ova formula dobiva
ironičan prizvuk, posebno u prečestoj uporabi: i tada ironična intonacija jasno govori da je riječ
o slobodnom neupravnom govoru: pisac prenosi tuđe riječi, a kroz govorne vrednote određuje
svoj stav prema tim riječima.

10. Stilističke vrijednosti slobodnog neupravnog govora

Slobodni neupravni govor sadrži: (1) elemente upravnog govora: prvenstveno intonaciju,
cjelokupno govorno ostvarenje, a zatim i niz leksičkih elemenata koji sugeriraju živost,
neposrednost, afektivnost, dakle opet određenu intonaciju upravnog govora: pitanja, uzvici,
kolokvijalni i vulgarni izrazi, psovke, dijalektalne riječi; (2) elemente neupravnog govora:
uporabu trećeg lica umjesto prvog ili drugog; (3) elemente piščeve naracije: nema uvodnog
glagola govorenja, mišljenja ili osjećanja, nema veznika subordinacije, i što je najvažnije:
veoma se često sugerira određena intonacija kojom pisac komentira tuđe riječi, ili točnije: koja
kazuje da su tuđe riječi postale piščeve, ne po svom leksičkom sadržaju, nego po svojoj
stilističkoj vrijednosti, tj. po stavu što ga je pisac odredio prema tim riječima.

Želimo li slobodni neupravni govor usporediti s neupravnim govorom sa stajališta gramatike,

tada možemo reći da je neupravni govor subordiniran oblik prenošenja tuđih riječi i misli, dok
je slobodni neupravni govor nesubordiniran. Međutim, u logičkoj analizi dolazimo do suprotnih
zaključaka: usprkos formalnim oznakama subordinacije (uvodni glagol, veznik) neupravni
govor uopće nije subordiniran, ne ovisi o kontekstu u kojemu se nalazi: on tek objektivno
prenosi tuđe riječi i misli; naprotiv, slobodni neupravni govor logički je posve subordiniran
kontekstu, piščevoj naraciji, tako da od konteksta preuzima odgovarajuću intonaciju, koju
prepoznajemo kao piščev komentar tuđih riječi i misli.

U Krležinim proznim tekstovima slobodni neupravni govor veoma je čest. Krleža nikad ne
pripovijeda objektivno neke događaje, on nije nikada neutralan: njegovo je pripovijedanje
uvijek iskazivanje stajališta prema drugima, prema njihovim riječima, mislima i akcijama.
Krleža je uvijek duboko angažiran, a ta angažiranost nalazi svoj odgovarajući oblik upravo u
slobodnom neupravnom govoru.

Literatura:

Sonja BAŠIĆ. Slobodni neupravni stil (s primjerima iz Joycea). Umjetnost riječi, 35, 1991, 2,
107-134.

Sonja BAŠIĆ. Free Indirect Joyce: Authorial, Figural, Parodic? Studia romanica et anglica
zagrabiensia, 36-37, 1991, 271-287.

Ivo FRANGEŠ. Jedna stilska osobina «Davnih dana» (Slobodni neupravni govor). U: Ivo
Frangeš. Matoš, Vidrić, Krleža. Zagreb, Liber, 1974; str. 291-309.
Ivo FRANGEŠ. Slobodni neupravni govor u prijevodima rimskih klasika na hrvatski književni
jezik. Umjetnost riječi, 17, 1973, 3, 185-204.

Marguerite LIPS. Style indirect libre, Paris, Payot, 1926.

Stephen ULLMANN. Reported speech and internal monologue in Flaubert. U: Stephen

Ullmann. Style in the French Novel, Oxford, Basil Blackwell, 1964; str. 94-120.
DVOČLANA PONAVLJANJA U RANIM TEKSTOVIMA MIROSLAVA KRLEŽE

Kako se stilistička vrijednost često javlja u minimalnim otklonima, veliki je problem u

stilističkim analizama tekstova Miroslava Krleže izbor izdanja. Krleža je, kao možda niti jedan
drugi pisac, mijenjao svoje već objavljene tekstove; pojedina se izdanja njegovih djela često
razlikuju upravo u stilističkim vrijednostima. Mislim da se za tekstove mladoga Krleže može
kao definitivno uzeti Minervino izdanje njegovih sabranih djela iz 1932. i 1933. godine, a ne
kasnija izdanja njegovih sabranih djela: zagrebačke «Zore» ili sarajevskog «Oslobođenja» i
zagrebačke «Mladosti». Minervino izdanje logično zaključuje jedan period Krležinog pisanja, a
neki se tekstovi po prvi put javljaju u knjizi u obliku za koji se može reći da je konačan, bar što
se tiče prvog dijela Krležina književnog stvaranja. Primjerice u Minervinu se izdanju po prvi
put u knjizi objavljuju sve novele «Hrvatskog boga Marsa» na ijekavskom govoru; isto se tako
«Lirika» po prvi put u knjizi objavljuje na ijekavici. U ovom radu koristim sljedeće tekstove:
«Knjiga lirike», Zagreb, Minerva, 1932; «Legende», Zagreb, Minerva, 1933; «Simfonije»,
Zagreb, Minerva, 1933; «Hrvatski bog Mars», Zagreb, Minerva, 1933; za «Hrvatsku rapsodiju»
koristim prvo knjiško izdanje: Zagreb, Knjižara Z. i V. Vasića, 1918.

1. Dvočlana i tročlana ponavljanja

U uvodnom ćemo dijelu najprije razmotriti vrijednost ponavljanja općenito, a posebice

dvočlanog ponavljanja, u Krležinoj pjesmi «Na trgu svetoga Marka».

Na trgu svetoga Marka sablasni napjev se poje.

Na trgu svetoga Marka se luđačke furije gone.
Na trgu svetoga Marka mrtvih plešu kolone.
Na trgu svetoga Marka gasnu hrvatske boje.

Matere dojenčad bijelu sa hrvatskom laži doje.

Bolesni bjesovi klikću, na crveni požar zvone.
 A lađa hrvatske laži u krvavom potopu tone.
I kao posljednji jarbol još crna vješala stoje.
Na trgu svetoga Marka. Na trgu svetoga Marka.

Na jarbolu hrvatske Laži slobodna Hrvatska Miso

pjeva svoj labuđi pjev:
Tri već krvava ljeta davim se očajno nijema.
Tri već krvava ljeta tonem u bezdnu krvi.
Na crnom jarbolu lađe tri već krvava ljeta,
Vješaju hrvatske sne.

I zar na galiji ovoj doista nikoga nema,

da jarbole polomi zadnje,
da laži hrvatske smrvi,
pa neka potone Sve!
(KL: Na trgu svetoga Marka, 76-77)11

U pjesmi «Na trgu svetoga Marka» naslovna se sintagma ponavlja više puta. Posebno je
zanimljivo njezino dvočlano ponavljanje na kraju druge strofe. Priloška oznaka mjesta,
metonimija Hrvatskog sabora, odvojena je od rečenice kojoj logički pripada. Ne samo da je
riječ o specifičnoj distorziji, koju možemo nazvati postupkom pucanja rečenice, već se
izdvojena eliptična rečenica ponavlja dva puta. Očito je da nije riječ o jednostavnoj oznaci
mjesta, niti se to mjesto ističe ponavljanjem, već ove dvije eliptične rečenice kroz svoja
govorna ostvarenja svjedoče o nemoralnom, kriminalnom ponašanju političara u vrijeme rata (a
i inače). Tako možemo zamisliti da prva eliptična rečenica u svom govornom ostvarenju
zapravo postavlja sumorno, zlokobno i tragično pitanje: «Je li moguće da se sve to doista
događa u Hrvatskom saboru?» Druga je eliptična rečenica odgovor, tužan i rezigniran:
«Nažalost, moguće je, to se doista događa, ali mi tu ništa ne možemo.»

11
U navođenju tekstova koristim sljedeće kratice: Rapsodija: Hrvatska rapsodija; KL: Knjiga lirike; Mars: Hrvatski bog Mars;
Bitka: Bitka kod Bistrice Lesne; Kraljevska: Kraljevska ugarska domobranska novela; Tri: Tri domobrana; L: Legende; Michelangelo:
Michelangelo Buonarroti; Kolumbo: Kristofor Kolumbo; S: Simfonije.
Ovo dvočlano ponavljanje čini središte pjesme. A na njega upućuju, njega pripremaju i
dvočlana ponavljanja iz prve strofe. Ponavljanja u prvoj strofi promatrana okomito mogu se
shvatiti kao višečlana ponavljanja ključne sintagme Na trgu svetoga Marka; međutim, u
vodoravnim se nizovima otkrivaju dvočlana govorna ponavljanja: po dva se dijela svakoga
stiha govorno izjednačavaju, postaju međusobno ekvivalentni, pa tako i formalno dvočlano
ponavljanje na kraju druge strofe sažima cjelokupnu pjesmu. Naime, dok se u prvom stihu
može govoriti o kontrastu između prvog i drugog dijela stiha (Na trgu svetoga Marka: sablasni
napjev se poje) u sljedećim se stihovima ta suprotnost dokida: drugi se dio stiha počinje
odražavati u govornom ostvarenju prvoga dijela: anafora Na trgu svetoga Marka preuzima
intonaciju drugog dijela i tako je njezin govorni sadržaj jednak sadržaju drugog dijela stiha.
Različiti se jezični sadržaji poistovjećuju svojim govornim ostvarenjima. Zato i jest moguće
govoriti o dvočlanim govornim ponavljanjima u prvoj strofi.

I konačno: zaključna strofa pjesme u obliku retoričkog pitanja donosi i logički zaključak: I zar
na galiji ovoj doista nikoga nema,/da jarbole polomi zadnje,/da laži hrvatske smrvi,/pa neka
potone Sve! U ovom se retoričkom pitanju i njegovom odgovoru odražava dvočlano
ponavljanje u zadnjem stihu druge strofe: Zar doista nikoga nema? = Zar se to doista događa u
Hrvatskom saboru; Pa neka potone Sve! = To se nažalost doista događa. Sve je izrijekom
rečeno, riječima, ali u afektivno angažiranom obliku retoričkog pitanja.

Ova pjesma ima dva ključna mjesta: jedno je ključno mjesto logičkog ustroja, logičkog slijeda:
pa neka potone Sve!; drugo je ključno mjesto emotivnog, govornog ustroja pjesme: ponavljanje
bezglagolske rečenice u posljednjem stihu druge strofe. Oba su ključna mjesta retorička pitanja;
riječ je o još jednom od dvočlanih ponavljanja u pjesmi. U završnom retoričkom pitanju jezični
i govorni ustroj djeluju u skladu, jedan nadopunjava drugi; u primjeru ponavljanja bezglagolske
rečenice u posljednjem stihu druge strofe govorni je ustroj isključivi nositelj negativnog naboja:
jezični ustroj – priloška oznaka mjesta – samo određuje gdje se svi negativni sadržaji događaju;
zapravo govorni ustroj nameće sadržaj posve suprotan mogućem i očekivanom sadržaju
jezičnog ustroja.

Logički ustroj iskazuje konačno rješenje kao zaključak na kraju pjesme; emotivni ustroj ističe
deveti stih kao ključno mjesto govornog sadržaja pjesme. Središnje mjesto govornog ustroja,
govornog sadržaja pjesme, uključuje, odražava čitavu pjesmu, kako one dijelove koji mu
prethode, tako i one koji mu slijede. Logički se ustroj nužno oblikuje u vremenskom slijedu;
emotivni je ustroj simultan, spacijalan znak, sažet u devetom stihu ove pjesme.

Tročlano je ponavljanje u trećoj strofi drukčije od dvočlanog ponavljanja: ono ne govori o

različitim aspektima jednog sadržaja, već jednostavno o njegovom beskonačnom trajanju: tri
već krvava ljeta. Trogodišnje trajanje svjetskog sukoba iskazano je jezičnim znakom i
materijalnošću – tročlanošću – samog ponavljanja; a kombinacija anafore i epifore zatvara
pjesnički svijet: njegov je početak i kraj beskonačno trajanje, iz kojeg nema izlaza.

Postoji još jedno ponavljanje u pjesmi «Na trgu svetoga Marka»: to je snažna aliteracija glasa r,
koja obuhvaća čitavu pjesmu. Aliteracija se obično javlja u jednom stihu ili jednoj strofi; veoma
su rijetke aliteracije koje se protežu kroz čitavu pjesmu. S druge strane, ova se aliteracija i
brojčano lako dokazuje: od 613 glasova 40 je r, što u postotku čini 6,53%; očekivana učestalost
javljanja glasa r u glasovno neutralnom kontekstu iznosi 3,75 – 3,88%.12 Ova aliteracija
potvrđuje metonimijske veze među riječima: crni, mrtvi, krvavi; a preko krvavi tom se nizu
pridružuje i crveni. Međutim, mnogo je bitnije da ova aliteracija motivirano povezuje sve
ključne riječi ove pjesme: trg, Marka, furije, mrtvi, požar, hrvatski, matere, crveni, krvavi,
jarbol, crn, tri, krvava, smrviti. Ova aliteracija materijalno iskazuje i veoma veliku napetost,
angažiranost, bijes ove pjesme: naime, od 40 glasova r u ovoj su pjesmi čak 22 slogotvorna, a
to znači da se javljaju u napetim konsonantskim skupinama u kojima r preuzima ulogu vokala:
trg, mrtvi, hrvatski, krvavi, crna, crveni, smrvi. Tako se opća napetost pjesme ne odražava samo
u govornom ostvarenju, već i u glasovnom sastavu. Učestalost slogotvornog r u pjesmi jako
odudara od njegove očekivane distribucije: dok se u glasovno neutralnom kontekstu
slogotvorno r javlja tek 0,30 – 0,45%, njegova je učestalost u pjesmi 3,59% (22 r od 613
glasova), dakle čak 10 puta više. Funkcionalnost slogotvornog r ne očituje se samo u općoj
napetosti pjesme, već slogotvorno r sudjeluje i u materijalizaciji raspleta pjesme: maksimalna
se napetost postiže gomilanjem konsonanata u riječi smrvi, a nakon toga slijedi logičko
razrješenje, bez ijednog konsonanta r, u gotovo savršenom izmjenjivanju konsonanata i vokala:
Pa neka potone sve!

12
Za učestalost glasova govora v. Dušanka Vuletić. Istraživanje govora. Zagreb, Fakultet za defektologiju, 1991.
Jednako dvočlano ponavljanje nalazi se u još jednoj Krležinoj pjesmi iz istog perioda: u pjesmi
«Hiljadudevetsto i sedamnaesti katolički Uskrs» na jednak se način ponavlja priloška oznaka
vremena.

O sada,
kad u prokletim kotlovima luđačke Evrope
kuhaju krvava srca,
i kad gladne djevojčice plaču na kiši i mole hljeb,
i kad se sve ždere i razdire i kune,
na Uskrs –
danas –
kad se daruju po crkvama jaja i kolači
i teče krv
(...)
A onda je netko donio među panorame
drvenoga Hristosa sa crvenom zastavom
i tekle su vučje suze, a ljudi su se klali.
Na Uskrs. Na Uskrs.
(KL: Hiljadudevetsto i sedamnaesti katolički Uskrs, 85)

U navedenoj je pjesmi moguće uočiti aliteraciju glasa k, koja zahvaća čitavu pjesmu. Središte je
ove aliteracije u jakoj homofonskoj vezi: prokletim kotlovima; atribut i imenica nužno su,
motivirano povezani nizom jednakih glasova (k,o,t,l,i,m); atribut sadrži, izriče svoju imenicu i
prije negoli je ona ostvarena u linearnom slijedu teksta; imenica u svom glasovnom sastavu
opetuje svoj atribut: riječ je o kompleksnom dvočlanom ponavljanju. A iz ove snažne
homofonske veze izvire aliteracija glasa k, koja se proteže na čitavu pjesmu: kad u prokletim
kotlovima luđačke, kuhaju krvava, kune, kolači, krv, na Uskrs, netko, tekle, klali.

I ovdje je moguće jednako govorno objašnjenje dvočlanog ponavljanja (Na Uskrs. Na Uskrs.)
kao u pjesmi «Na trgu svetoga Marka»: retoričko je pitanje raščlanjeno u pitanje i odgovor,
zgražanje i rezignaciju.
Možda se Krležina interpunkcija u navedenim primjerima suprotstavlja ovakvim
interpretacijama: naime u obje su pjesme eliptične rečence označene točkom, dakle nema
interpunkcijskih oznaka pitanja i odgovora. Ipak, cjelokupni kontekst pjesama usmjerava
čitatelja na ovakvu interpretaciju. U prilog tome govori i jedan primjer iz «Hrvatskog boga
Marsa». Ovdje su pitanje i odgovor interpunkcijski označeni; posebno je značajno da je
odgovor, ili dodatak obavijesti u ponavljanju imena označen uskličnikom, i tako nas
obavještava o govornom bogatstvu ove eliptične rečenice: to je iznenađenje, čuđenje, prijekor.
Uzvik He-he! potvrđuje ovakvu interpretaciju. U Zorinom izdanju sabranih djela ovaj je uzvik
izbačen.

I otputovao je zidar Viktor s fronte i nije ustrijelio žene! Gdje ti je poštena riječ, Viktore?
He-he! Viktore! (Mars: Bitka, 22)

Dvočlano ponavljanje s interpunkcijski označenim pitanjem i afektivnim odgovorom –

uzvikom nalazi se u sljedećem primjeru:

- Što ovaj tu hoće? O nekakvom pomirenju govori? O kakvom vražjem pomirenju? Gdje
ja mogu da se pomirim sa Ketty? Ketty! Koja me je tako sramotno prevarila! Sreća! O
sreći govori i o tome, da smo nesretni! Da ne idemo na frontu! (Mars: Tri, 203)

Navedeni primjer zapravo sadrži tri dvočlana ponavljanja (što jasno pokazuje Krležinu sklonost
prema ovakvim oblicima): O nekakvom pomirenju govori? O kakvom vražjem pomirenju?;
Ketty? Ketty!; Sreća! O sreći. Prvo je dvočlano ponavljanje označeno upitnicima, u drugom se
izmjenjuju upitnik i uskličnik, a treće je označeno uskličnicima. Dakle interpunkcijski bi
središnji dio (Ketty? Ketty!) treba označiti granicu između pitanja i afektivne afirmacije.
Međutim, ono što je označeno upitnikom tek je formalno, retoričko pitanje: Gdje ja mogu da se
pomirim sa Ketty? To je zapravo snažno izražena negacija: Ja ne mogu da se pomirim s Ketty.
Prema tome uskličnik bi ovdje bio adekvatnija interpunkcijska oznaka. Uostalom, i prethodna
rečenica obilježena upitnikom (O kakvom vražjem pomirenju?) zapravo je snažna negacija
izražena retoričkim pitanjem. Zapravo ovaj primjer jasno govori o nepouzdanosti
interpunkcijskih oznaka: i upitnik i uskličnik tek sugeriraju moguću afektivnost govornika, a
cjelovit se govorni sadržaj otkriva u općem ustroju teksta, gotovo bi se moglo reći neovisno o
interpunkcijskim znakovima.

U navedenom je primjeru riječ o pitanju, čuđenju i angažiranoj potvrdi, tjeranju sumnje. I opet
se pokazuje da ponavljanje zapravo ima svoju pravu vrijednost u govornom ostvarenju; različita
govorna ostvarenja nose različite pristupe, različite emotivne sadržaje, različite obavijesti.

U primjeru iz «Hrvatske rapsodije» dvočlano se ponavljanje javlja dva puta:

O, gdje je ono modro praskozorje?

Podavilo se u ovom vagonu, gdje umiru ljudi, gdje se umirući žderu – i pate i muče. I
ne će dosegnuti Sunca?
A zašto su onda došli na Jug?
K Suncu! K Suncu!
(...)
I negdje dalje na jednoj stanici zabio se u jedan drugi voz s benzinom, smrvio ga i
planuo golemi požar. Zapalili se magazini – razorio stanicu i sunuo dalje. – Vani na liniji
sukobio se s nekim transportom. Povalio ga, uništio – stotine mrtvih skotrljalo se niz
nasip – i projurio kao užareno tane.
Sunce! Sunce!
(Rapsodija, 32-33)

Prvo dvočlano ponavljanje moguće je interpretirati kao i prethodne primjere; ovo postaje još
jasnije kada se promatraju izmijenjene interpunkcijske oznake u Zorinom izdanju (1965): K
Suncu? K Suncu! Riječ je, dakle, o pitanju, sumnji i snažnoj potvrdi. Ipak, i interpunkcija prvog
izdanja pokazuje da intenzitet afirmativnosti raste, pa se tako i drugo dvočlano ponavljanje
javlja kao nastavak gradacije prvog dvočlanog ponavljanja. Jezični opis govornog sadržaja ove
četveročlane gradacije nalazimo u završnoj rečenici «Hrvatske rapsodije»:

To je bijes, to je požar, to je poklič za Suncem.

(Rapsodija, 33)
Sličnim je tročlanim nizanjem u kasnijim izdanjima proširena rečenica: i projurio kao užareno
tane:

Vani na liniji sukobio se s nekim transportom. Povalio ga, uništio – stotine mrtvih
skotrljalo se niz nasip – i projurio kao užareno tane, kao munja, kao svjetlost.
Sunce! Sunce!
(Rapsodija. Zora, 1965, 417-418)

U prilog misli o različitim govornim sadržajima svjedoče i didaskalije koje prate dvočlana
ponavljanja u legendi «Michelangelo Buonarroti».

GLAS MICHELANGELA BUONARROTI očajno i žalobno: O, zašto šutiš, Gospode?

Zašto šutiš?
Crna, okrutna i grozna šutnja.
MICHELANGELO BUONARROTI: Gospode! Gospode! Sazivlje polomljeno i izbijeno.
Crna, okrutna i grozna šutnja.
MICHELANGELO BUONARROTI beznadno: O Gospode! O Gospode! Tihi čovječji
plač i šutnja.
MICHELANGELO BUONARROTI: Smiluj se, o Gospode! O, kako je to užasno!
Strašno! Vječno! I nema tvog odgovora! Zašto ne odgovaraš? Zašto dopuštaš, da se ovdje
teretima zasut davim u patnji? Plačem ovdje u grobu svom Gospode! Samo uvijek
plačem! A ništa! Nikad ništa! Apsolutno Nikada Ništa Gospodine!
Gospodine! O Gospodine! Smiluj se! Glas pun kuknjave grozničave.
(L: Michelangelo, 59-60)

Dvočlana su ponavljanja izgovorena: očajno i žalobno, polomljeno i izbijeno, beznadno uz tihi

čovječji plač i šutnju, glasom punim kuknjave grozničave; riječ je o dvočlanom nizanju
sinonima koji različito boje dijelove dvočlanih ponavljanja, koji jednak sadržaj osvjetljavaju s
različitih gledišta: dvočlani sinonimi kojima se opisuje govor čine od jednakih riječi ili rečenica
sinonime – govorne sinonime.
2. Emotivni sadržaj

Dvočlano ponavljanje često djeluje kao jednostavno isticanje, ukazivanje na informativnu

vrijednost elementa koji se ponavlja.

O, Sunce!
Ženski ti se dajem
Pališ me i sišeš.
I više Mene nema –
Rastopljen sam u kozmičke sne.
Sunce!
Ja sam Oganj.
Istok.
Požar.
Sve –
I mene, mene nema ---
(S: Podnevna simfonija, 52)

U dvočlanom je ponavljanju moguće govoriti o isticanju emotivog sadržaja; prvi je element

dvočlanog ponavljanja slabijeg intenziteta: to je nesigurno izricanje, oklijevanje; drugi je
element jasno, odlučno potvrđivanje:

Tako, tako sinko! (...) Tako! Tako! Pokajanje! Pokajanje! (L: Michelnangelo, 88)

Lažu na Vatikanu, Oče Presveti! Lažu, Bezgriješni! Radim ja, radim!

(Idem, 88)

- «Batine! Batine! To buš dobil! Naharili te buju!» Tako se zlorado kumeki vesele porazu
gospodina satnika, jer kumeki su po svom instinktu defetisti.
(Mars: Kraljevska, 98)
Suprotan postupak, a to znači antiklimaks, smirenje, slabljenje nalazimo u sljedećim
primjerima, ali samo u prvim izdanjima (Pan, 1917. i Tri simfonije, 1917):

Te ljude ispija bolesni Eros.

Čudno ih bolesno svijetlo tali.
Oni su pali! Oni su pali!
(Pan, 17)

I zamrlo sve je!

To lahor ganja rusalke granjem.
I sneni golub lijeće opijen još cjelovima Noći –
Kroz zelenu boju, što joj lahor svilen skute veje –
Usnulo već sve je
Usnulo već sve je.
(S: Noć, 87-88)

Drugi je član ponavljanja posve sigurno intenzitetski oslabljen i tako motivirano svjedoči o
općoj slabosti, mlaksalosti, smrti ili porazu. U Minervinom su izdanju ovi primjeri izmijenjeni.

Te ljude ispija bolesni Eros,

čudna ih bolesna svjetlost tali,
ti su ljudi pali! Od straha su pali!
(S: Pan, 20)

I zamrlo sve je!

To lahor ganja rusaljke granjem,
pa ko stari satir
mekeće nad granjem,
na proplanku gdje rosa
mjesečinu pije na kljun crnog kosa.
I sneni golub lijeće opijen još cjelovima Noći,
kroz zelenu boju, što joj lahor svilen skute veje –
 Usnulo već sve je,
usnulo već sve je,
otrovno mirišu u perivoju teje.
(S: Nokturno, 109)

Izmjene svjedoče da Krleža više voli uzlaznu od silazne linije intenziteta: u primjeru iz «Pana»
drugi je član pojačan priloškom oznakom (od straha); u drugom se primjeru smirivanje razbija
dodatkom otrovno mirišu u perivoju teje. Evo još jedan primjer koji pokazuje Krležina
nastojanja da eliminira silaznu intenzitetsku liniju; u prvom izdanju taj primjer zvuči ovako:

Na portalu stoji. Zove me. Koketa.

Za palazzom tiho, tiho šumi Leta...
(Tri Simfonije: Suton, 58)

U Minervinom je izdanju smirivanje izraženo dvočlanim ponavljanjem priloga tiho eliminirano,

a atribut blatna, naprotiv, unosi dodatan nemir.

Na portalu stoji. Zove me. Koketa.

Za palazzom tiho, šumi blatna Leta...
(S: Suton, 84)

U primjeru koji slijedi ponavljanje imenice Gospodin izdvojene u zaseban stih jasno govori o
različitim emotivnim sadržajima vezanim uz tu imenicu; samo jedno javljanje ove imenice
moglo bi imati posve neutralnu vrijednost; ponavljanje svjedoči o jakom emotivnom
angažiranju.

A onda se čini,
kao da nas stari
Gospodin Gospodin
mrvi i bije i muči i ništi.
O, koliko sad ih plače
i gine i proklinje i vrišti.
 (KL: Kiša, 12)

Dvočlano se ponavljanje pretače u dva četveročlana nizanja sinonima uzroka (mrvi i bije i muči
i ništi) i posljedice (plače / i gine i proklinje i vrišti); ova nizanja sinonima daju emotivnu,
govornu vrijednost dvočlanom ponavljanju Gospodin Gospodin.

Intenzitet drugog dijela dvočlanog ponavljanja može biti pojačan, pretočen u figuru
sveobuhvatnosti objektom ili priloškom oznakom: ništa, nigdje, uvijek, zauvijek.

Ne znam! Ništa ne znam! Osjećam samo glazbu i osjećam, da me poput plime nosi i
dolazi mi da plešem –
(L: Michelangelo, 54)

Do đavola! Ništa! Nigdje ništa! Stari nas šarlatan vuče za nos.

(Idem, 49)

Laž! Ja nisam kriv! Ja ništa nisam kriv!

(Idem, 68)

Užeta! Lanci! Ali presijeci ti njih! Pokidaj ih! Presijeci! Ne budi lud! Zašto da pjevaš u
koru luđaka? Reci! Čuješ li ih, gdje tule i nariču? A ne će im pomoći! Ništa im ne će
pomoći!
(Idem, 82)

O, kako bih da ga zaboravim! Zauvijek da ga zaboravim! (Idem, 62)

Postojim! Još uvijek postojim!

(Idem, 73)

U dvočlanom ponavljanju Krleža ponekad koristi crticu kao poseban znak važnosti neke riječi,
njezinog govornog bogatstva: riječ se ne ističe samo ponavljanjem, već se i crticom, tj. pauzom
označava njezina važnost.
 a negdje u magli – u magli,
čuje se nevidljiv plač.
(KL: Kasno popodne, 75)

Crtica govori o isticanju priloške oznake: potvrđuje se da se radnja doista odvija u magli; pisac
otklanja svoju i čitateljevu dvojbu, sumnju.

Sličan je i sljedeći primjer:

Osjećaš li kako nestaje bijeli oblak – nosi nas, nosi – (L: Maskerata, 144)

Već prva crtica (nestaje bijeli oblak -) ističe trajanje; a nakon toga slijedi i dvostruko iskazano
trajanje: dvočlanim ponavljanjem i crticom. Jaka aliteracija glasova s, n poistovjećuje glagole i
objekt: nestaje, nosi, nas, nosi.

U posebne oblike dvočlanog ponavljanja mogu se uvrstiti dvočlana ponavljanja u dvočlanim

ponavljanjima.

Planuli su prvi ognji neba.

A žena je rekla tiho i kô snena, tromo,
ljubičastomodru svetu slutnju:
«Zvijezde!»
«K zvijezdama se pada, Salomo, Salomo!
K zvijezdama se pada, Salomo, Salomo!»
(KL: Saloma, 83)

Dvije interpunkcijski označene usklične rečenice jasno svjedoče o emotivnoj angažiranosti

govornika, a dvočlano ponavljanje vokativa u njima to i dodatno potvrđuje.

Drukčije govorne sadržaje u dvočlanom ponavljanju sugeriraju i optativni oblici kondicionala.

 Znadem, Gospode! Sve znadem! Ali htio bih da ništa ne znam! O, kako bih htio, da ništa
ne znam!
(L: Michelangelo 60)

Drukčiji se emotivni naboj dvočlanog ponavljanja može ostvariti i drukčijim sintaktičkim ili
versifikacijskim ustrojem.

U silnom sutonjem hramu,

u modrom nebeskom ornatu,
sutonja kraljice vječna,
anđela zvjezdano jato
pred prijesto ti pade.
Zadnji oblaci zlate.
Gasnu u mirise. Plavo.
Sutonja Kraljice!
Vječna!
Zdravo! O, zdravo!
(S: Suton, 81-82)

Vokativ je emotivan, angažiran oblik izravnog obraćanja. U prvom javljanju atribut vječna
istaknut je inverzijom; u drugom je javljanju još jasnije istaknut sintaktički i versifikacijski:
izdvojen je u zasebnu rečenicu i u zaseban stih.

3. Glagolska i bezgalgolska rečenica

Navedeni primjeri pokazuju da dvočlano ponavljanje ne samo da ističe neku obavijest, već u
pravilu nosi i emotivni naboj. O tome govore i specifični primjeri dvočlanog ponavljanja kada
se jednak logički sadržaj iskazuje glagolskom i bezglagolskom rečenicom.

O, te čiste, nevine, zdrave fantasne forme

gromove nose.
 Potop.
Tminu.
I tuču!
Suton je.
Suton.
(S: Suton, 86)

Bezglagolska je rečenica slikovit i u pravilu emotivno angažirani izraz; tako je i u navedenom

primjeru bezglagolska rečenica afektivna potvrda cjelovite glagolske rečenice. Kako
bezglagolska rečenica nosi afektivnu poruku, ona u većini slučajeva slijedi glagolsku rečenicu i
tako se stvara gradacija afektivne angažiranosti.

Bolest ti je to, mili moj! Bolest!

(L: Michelangelo, 54)

Ja trebam mir! Mir!

(Idem, 79)

Otkrivenje je to, Presveti Oče! Otkrivenje!

(Idem, 94)

Gradacija se može ostvariti i višestrukim dvočlanim ponavljanjima:

Jer to još nije dokaz, da radiš, što su boje prolivene tu po zidu i po skelama! To nije
nikakav dokaz! Ne vidimo ništa! Nikakvog djela ne vidimo, sinko! Gdje je djelo? Gdje?
(Idem, 91)

Niz dvočlanih ponavljanja (nije dokaz: nije nikakav dokaz; ne vidimo ništa: nikakvog djela ne
vidimo; nikakvog djela: gdje je djelo) tvori gradaciju koja završava afektivno jakim oblikom -
eliptičnom rečenicom: Gdje?

Slična su ponavljanja glagolskog i bezglagolskog dijela u sljedećim primjerima:

 tužno je, tužno, Gospodnje Lice!
(S: Pan, 30)

Ja vječno, vječno, mirišem miris mrtvačkih ruža.

(L: Michelangelo, 67)

I lagan sam, lagan ko perce, i pjevam i smijem se i skakućem.

(L: Legenda, 28)

Ova se ponavljanja mogu protumačiti i kao jednostavna isticanja, ali je moguće i drugi element
ponavljanja shvatiti kao bezglagolsku rečenici ili bezglagolski dio rečenice.

Intenzitet bezglagolske rečenice dodatno se ističe ako se drugi, glagolski dio dvočlanog
ponavljanja nađe u neupravnom govoru.

Ali je opet sve ogulio! Luđak! Ja ti velim, da je to luđak!

(L: Michelangelo, 49)

Ovakvih dvočlanih ponavljanja s alternacijom glagolske i bezglagolske rečenice ima i u

«Hrvatskom bogu Marsu».

On je htio rekord. Svakako rekord. (...) a u protujurišu zauzimlje rusku kotu, te spasava
armejski sektor! To je ono pravo! To! A njegovo djelo onda osvaja srca svih onih štrebera
kod divizije i kod kora i kod armeje, svi se ruše kao kegli! Tako će on to da udesi! Ali
zato treba materijal! Prije svega dobar materijal!
(Mars: Kraljevska, 47-48)

U navedenom je primjeru nekoliko dvočlanih ponavljanja s alternacijom glagolske i

bezglagolske rečenice; sva ponavljanja imaju emotivno uzlazni oblik jer bezglagolska rečenica
slijedi glagolsku. Emotivna je angažiranost u dvije bezglagolske rečenice iskazana i dodatnim
intenzifikatorima: svakako i prije svega. Dodatnu vrijednost emotivno angažiranog govorenja
čini i slobodni neupravni govor: kroz prenošenje tuđih riječi, misli i angažiranog govorenja
provlači se i piščev ironični komentar.

Ima primjera kada se bezglagolska rečenica ponavlja, tj. ona sama čini dvočlano ponavljanje:

Ja sam danas čovjek globa. Pedeset hiljada antena

nosim u ruci kô koplja,
i okeane siječem i rujem ekvator i pjevam na polu.
Eto! Fenjeri mojih lađa po toplim morima plešu
i ja pjevam u sobi, u jami, u crkvi i na poljskoj straži:
Globus je vjera moja! Globus! Globus!
(KL: Varijante jednoga dana, 108)

- To su torci razulareni! Trebalo bi po njima tući s čavlima nabijenom i načičkanom

batinom! Stegnuti bi ih trebalo, da krvavu vodu puste! Stegnuti! Stegnuti!
(Mars: Kraljevska, 118)

U navedenim primjerima emotivna angažiranost nije dovoljno izražena samom bezglagolskom

rečenicom, već se ona mora i ponoviti.

4. Dvočlano ponavljanje s proširivanjem

U prilog misli da je dvočlano ponavljanje zapravo obogaćivanje emotivnim sadržajem govore i

primjeri ponavljanja s proširivanjem: jedan se element ponavlja, i u ponavljanju se naročito
upućuje na poseban vid njegovog sadržaja.

Tonem.
U sutonu tonem.
(S: Suton, 93)

Zvijezde!
 Blistave zvijezde!
(S: Nokturno, 133)

Nad orkanom zvjezdanih oluja,

pjevamo svi Aleluja,
mirisni Aleluja!
(S: Pan, 30)

Bol ga svladava i on kune, užasno, grozno kune.

(Rapsodija, 18)

Specifičan se oblik dvočlanog ponavljanja nalazi u sljedećem primjeru:

Navaljao je na te kamenje mlinsko i melje te, a ti mu pjevaš! Kamenje je navaljao na tebe

i sili te na igru, a ti mu pjevaš u slavu.
(L: Michelangelo, 82)

Riječ je o dva dvočlana ponavljanja od kojih se ono drugo može objasniti kao ponavljanje s
proširenjem ili preciziranjem: pjevaš - pjevaš u slavu; prvo se dvočlano ponavljanje može
opisati kao zrcalna struktura: predikat i objekt u neinverziji i inverziji: Navaljao je na te
kamenje – Kamenje je navaljao na tebe; a ova se zrcalna struktura širi dvama sinonimskim
dodacima: melje - sili.

5. Sažimanje

Uz ponavljanje s proširivanjem mogu se navesti i primjeri ponavljanja kao rezimiranja; ovo je

zapravo inverzija prethodnog postupka: najprije se javlja prošireni opis, koji se onda rezimira
ponavljanjem samo jednog elementa. Ovi su primjeri bliski dvočlanom ponavljanju glagolske i
bezglagolske rečenice: upravo kao što bezglagolska rečenica ne samo da potvrđuje glagolsku
rečenicu, već pokazuje i emotivnu angažiranost, tako je i u ovom primjeru riječ o emotivno
angažiranom sažimanju prethodnog konteksta. Rezimiranje se može ostvariti cjelovitom
rečenicom.

O kako je tužno svijetlim gigantom biti u crnoj oluji,

i vijati grozne sile,
koje u meni krile,
i teku kô bolesna krv,
što teče kroz modre žile,
i viču za tajnom Biti.
O kako je tužno svijetlim gigantom biti.
(KL: Desperatna premisa, 120)

Mnogo su češći primjeri kada se rezimiranje ostvaruje eliptičnom rečenicom.

Crninom ću politi sve tvoje šarene laži! Crninom!

(L: Michelangelo, 84)

Lani smo o Uskrsu dobili posljednje dukate! Meštre! Lani o Uskrsu!

(Idem, 87)

Ključna se obavijest u oba navedena primjera ističe inverzijom: objekt (crninom) ili priloška
oznaka vremena (lani o Uskrsu) nalaze se na početku rečenice; informativnost ovih dijelova
dodatno se ističe njihovim izdvajanjem u zasebne, eliptične rečenice.

Rezimiranje može biti pojačano dvočlanim ponavljanjem.

I dobro je, da smo tvrdi i da nam je na sprovodu svih snova

oko suho.
Dobro je! Dobro je!
(KL: Žena i iluzije, 194)
Dvočlano ponavljanje može biti i u obliku pucanja rečenice. Drugi član tada ima jasnu funkciju
rezimiranja jer zapravo nije riječ o eliptičnoj rečenici, već o dijelu već izrečene rečenice koji se
nužno vezuje uz prethodni kontekst, čiji se smisao nalazi isključivo u prethodnom kontekstu.

A nas suton miriše i truje,

cjelov mu je plav i mistično dug –
--
I mistično dug.-

SVE SE RASPLINULO. POMRLO.

APSOLUTNA TIŠINA.
(S: Suton, 101)

I mistično dug produžava atmosferu smirivanja, što je dodatno naglašeno i didaskalijama. I

ovdje se uočava motivirana glasovna veza: miriše – mistično.

Evo i drugih primjera.

U propasti tužnoj i požaru rana,

čuje se iz vana,
gdje pjeva jedan grozno razbijeni glas
o bogu, koji se rodio za nas.
Ti tonovi mutni pijani i reski,
dopiru u sobu.
To pjevaju kralju
u Betlehemu, koji se rodio nebeski.

Ti tonovi divlji, pijani i reski.

(KL: Badnja noć, 40-41)

Ima i primjera rezimiranja šireg prethodnog konteksta uz daljnje proširivanje.

 Jablanovi stoje, kao sveci, što se grijeha boje.
Stoje. Šute. I potajno dišu.
(KL: U noći, 132)

Ponovljen predikat stoje sažima prethodni kontekst, ali se taj kontekst proširuje: šute, potajno
dišu. Moguće je zamisliti da se svaki dio prvog stiha sažima, odražava u jednom dijelu drugog
stiha: (1) Jablanovi stoje > Stoje; (2) kao sveci > Šute; (3) što se grijeha boje > I potajno dišu.

Drugi član može biti i proširen.

Svi smo mi žrtve. Poziv nam je Patnja. Bolovi i patnja.

(Rapsodija, 10)

Dvočlano ponavljanje s proširenjem može se ostvariti kao pucanje rečenice: oba su člana
eliptični dijelovi puknute rečenice, a drugi član proširuje, precizira prvi.

I onako se čovjek samo pati. Ko marva! Baš ko marva! (Rapsodija, 3)

Sve mi je nekako jasno. Providno. O, užasno providno!

(L: Kraljevo, 180)

6. Uokvirivanje

Dvočlano se ponavljanje javlja i kao uokvirivanje dužeg teksta: tada se može govoriti o naslovu
kao najavi i refrenu kao sažimanju. Ovakva vrsta dvočlanog ponavljanja jednaka je proširenju
koje se rezimira ponavljanjem jednog kraćeg dijela; naime, sve što slijedi iza prvog člana
proširuje ga. Uokvirivanje također ukazuje na govorne različitosti dvočlanog ponavljanja: drugi
je dio dvočlanog ponavljanja nužno govorno bogatiji, sadržajniji; ali u vraćanju taj se bogatiji
sadržaj prenosi i na prvi, uvodni dio dvočlanog ponavljanja.
 Kako su pakleno strašni
ti zeleni saloni!
U vinu, u krvi, u valceru pijane noći
đavo se razbludno smije:
da li je žena Sve
ili nije?
Žica mi tužna
slatke valcere zvoni.
Kako su pakleno strašni
ti zeleni saloni!
(S: Nokturno, 127)

Govorna se različitost dvočlanog ponavljanja ponekad postiže tako da se drugi član ostvari kao
uzvik; taj uzvik može biti označen interpunkcijski ili s dodanim uzvikom.

Božanstvo stiha, ljudi, krvava nije zvijer

i stih ne pozna bolova besmisla.
O, romon to je bisernoga čisla
i plamen je i Svjetlost i čisti novi smjer,
Božanstvo Stiha, ljudi, krvava nije zvijer!
(KL: Duga stiha, 61)

Samo dio uvodne složene rečenice zaključuje ovaj odlomak, i taj se dio ostvaruje kao usklična
rečenica.

U sljedećim primjerima uzvična rečenica nije interpunkcijski označena, ali se umeću uzvici Ah
ili O.

Danas je Nedjelja. Smrtni Dan Rujna.

Na sprovod Rujnu idu magle žalosne
a lišće se crveno smije
pijano gorućeg vina
 jesenjih karmina.
Ah, danas je Nedjelja. Smrtni Dan Rujna.
(KL: Smrtni dan rujna, 16)

I dokle tako, očajno i prazno?

Bez svjetla, bez smijeha, bez sunčanih boja?
U praznini crnoj, iskričavoj, tužnoj,
u praznini punoj etera i leda,
gdje sve je mrtvo oko, što ne vidi, a gleda.
O, dokle tako očajno i prazno,
bez svjetla, bez smijeha, bez sunčanih boja?
(S: Nokturno, 126)

Drugi se element dvočlanog uokvirivanja može javiti kao pitanje.

Mi smo se klali, mati moja draga!

I srce tvoje sedam puta zaklano krvari.
Mi smo se klali kô pijani barbari
za stvarnost crne tvrdoglave stvari.
A sve je Laž. Laž grozna. Ni crna ni bijela.
Laž barikade, knjige, riječi i raspela.
I ničega nema. Ni boga ni vraga,
O zašto smo se klali, mati moja draga?
(KL: Pietà, 7-8)

Ovo je uokvirivanje slično uvodno obrađenim dvočlanim ponavljanjima: to je ponajprije

očajnički uzvik, krik, a zatim retoričko pitanje pojačava taj krik i svjedoči o besmislu ubijanja.

Ponekad se i samo uokvirivanje sastoji od različitih oblika dvočlanog ili višečlanog

ponavljanja. Jednostavno dvočlano ponavljanje nalazi se npr. u pjesmi «Listopadsko jutro»:

Listopad! Listopad!
 Slušam tvoju pjesmu gdje ranjena plače,
a smrt ti nose djeca u jesenje zadaće;
Ti s umiranjem tvojim rađaš pjevače!
Listopad! Listopad!
(Listopadsko jutro, 58)

U primjeru koji slijedi uokvirivanje je ostvareno tročlanim nizanjem sinonima:

Sve se cakli. Sve pjeva. Sve pleše.

I šúmê jata bijelih golubova,
a sjajni snovi umiru i ginu
u bolesnoj sjeni crvenoga krova...
Sve se cakli. Sve pjeva. Sve pleše.
(S: Podnevna simfonija, 58-59)

Uokvirivanje može biti ponavljanje s proširenjem, nadopunom.

U krvavom uzničkom svijetlu crvene pandurske lampe,

što može hrvatki čovjek?
On hrvatske guta suze.
Slanu i gorku sol.

Ideal hoće li bijeli prezren i popljuvan, gol,

razapet biti dovijek?
U krvavom uzničkom svijetlu crvene pandurske lampe
što može hrvatski čovjek,
na Evropski Veliki Petak?
(KL: Veliki Petak godine hiljadudevetstotina i devetnaeste, 88)

Sumporna svjetlost sive prikaze pali,

što su kô zavjese mutne skrivale modre vidike.
Sad sve je puno ozona i svijetle svečane vike,
 kô grmljavina što trese crkvene zvonike
i večernju šutnju tali.
Sumporna svjetlost na večernjem horizontu
sive prikaze pali.
(KL: Angelus, 80)

U primjeru koji slijedi dvije misli (Evropa je kuća samotna; U njoj Zločin spi) stoje u odnosu
uzroka i posljedice; upravo je zato i logično da se u drugom javljanju istakne uzrok izdvajanjem
u zaseban stih: i u njoj Zločin spi.

Evropa je danas kuća samotna, u kojoj Zločin spi

i burad crna šuti i ludilo zri.
A fitilj žute lampe – plače i plamen zelen vri,
u tmini šume krila i lijeću crni sni,
a jablanovi vise kô obješeni.
Danas je Evropa kuća samotna,
i u njoj Zločin spi.
(KL: Proljeće hiljadudevetstotina i osamnaeste, 57)

Ponavljanje kao uokvirivanje, dakle neka vrsta refrena, karakteristično je za poetske tekstove,
ali se javlja i u prozi, u legendama. Evo jedan primjer dvočlanog ponavljanja kao uokvirivanja
iz legende «Kristofor Kolumbo»:

Sudi mu, Narode! Sve nas je zaveo! Sve nas je htio da udavi! I ptice i haluge slao je pred
nas, samo da nas zavede dalje! Sudi mu, narode!
(L: Kolumbo, 134)

Riječ je o retoričkoj figuri: najprije se izriče zahtjev, zatim se zahtjev obrazlaže i konačno
ponavlja kao logičan zaključak. Sličan je ustroj ponavljanja kao uokvirivanja u legendi «Adam
i Eva».
 Čudna su ta djeca hotela i ekspresnih vozova i abortusa! Oni se sada cjeluju djevičanski,
kao da se nikada požderali nisu! Kao da nije tekla krv između njih i kao da ne će opet teći
krv između njih! Sada su bezglavo pali u dubljine svojih crijeva, a za minutu opet će
padati iz petoga kata u grob i trovati se i strijeljati i bacati pod kotače vlaka, proklinjati i
opet padati niže, dublje, u svjetove daleke, u zvjezdane prostore, dalje, u život, u život! I
uvijek tako i dokle tako? I zašto tako? Čudna li su ta djeca hotela, ekspresnih vozova i
abortusa!
(L: Adam i Eva, 220).

Obje su okvirne rečenice uzvici i svaka od njih pokazuje dodatne znakove afektivnosti: u
uvodnoj je rečenici to polisindeton (i ekspresnih vlakova i abortusa), koji stvara dodatnu
napetost jer nabrajanje ne prestaje nakon veznika i, već se naprotiv i dalje nastavlja; u završnoj
je rečenici to upitna čestica li, koja uvodnu tvrdnju izvlači u kontekst iznenađenja, čuđenja,
suosjećanja. Unutar samog okvira nižu se dvočlana i višečlana ponavljanja: (1) jednostavno
dvočlano ponavljanje: u život, u život; (2) dvočlano ponavljanje s izmjenom: Kao da nije tekla
krv između njih i kao da ne će opet teći krv između njih!; (3) tročlana ponavljanja: Sada su
bezglavo pali u dubljine svojih crijeva, a za minutu opet će padati iz petoga kata u grob i
trovati se i strijeljati i bacati pod kotače vlaka, proklinjati i opet padati niže; I uvijek tako i
dokle tako? I zašto tako? (4) dvočlano nizanje sinonima: niže, dublje; (5) dvočlana etimološka
figura: dubljina: dublje; (6) dvočlano paronomazijsko nizanje sinonima: dublje, dalje; (7)
zrcalna struktura u svjetove daleke, u zvjezdane prostore, nastala vezivanjem atributa i imenice
u inverziji i neinverziji, svojom je zatvorenošću, sveobuhvatnošću, zapravo sinonim dvočlanom
ponavljanju u život, u život.

7. Nizanje sinonima

Dvočlano može biti i nizanje sinonima. I tako ponavljanje upućuje na to da je uvijek riječ o
obogaćivanju, osvjetljavanju s drugog stajališta. Dok se u jednostavnim dvočlanim
ponavljanjima drukčije nijanse sadržaja ostvaruju isključivo govornim vrednotama, u nizanju
sinonima to se čini i leksičkim elementima i govornim vrednotama.
 Velik je to kamen, i težak!
(L: Legenda, 22)

Ti sve prezireš samo verbalno! Svemu se rugaš samo riječima.

(L: Maskerata, 141)

U primjeru koji slijedi pravo se dvočlano ponavljanje izmjenjuje s dvočlanim ponavljanjem

sinonima:

Sve ga nešto sapinje i sapinje i niti s mjesta da bi se maknuo. Sve radi i ruši. Maže pa
guli. Maže pa guli. Razdire i kune i lomi i reži kao zvijer.
(L: Michelangelo, 50)

Nakon dvočlanog ponavljanja (sapinje i sapinje) jednak je osnovni sadržaj iskazan

sinonimskim oblikom (niti s mjesta da bi se maknuo); nakon radi i ruši slijedi pravo dvočlano
ponavljanje (Maže pa guli. Maže pa guli.), koje je zapravo sinonimski par sintagme radi i ruši.
U ovim ponavljanjima uočavaju se i jake glasovne veze: aliteracija glasa r poistovjećuje
stvaranje i razaranje: radi i ruši; a razdire se svojim glasovnim sastavom također vezuje uz ove
glagole; maže i reži povezuje rijetki glas ž, a lomi i guli glas l.

U mnogim se primjerima dvočlano nizanje sinonima javlja kao postupak pucanja rečenice, tj.
sinonimi se izdvajaju u zasebne, obično bezglagolske rečenice: tako se ističe važnost,
sadržajnost sinonima, njihovo govorno bogatstvo, jer oni ne samo da osvjetljavaju neki sadržaj
iz različitih aspekata, već i sažimaju, opetuju rečenicu od koje su interpunkcijski odvojeni.

Štijef se kesi. Demonski. U saznanju.

(L: Kraljevo, 186)

S neba ko s čela božanstva

pram pada. Daždevan. Mrk.
(S: Podnevna simfonija, 44)
Zanimljivo je sljedeće dvostruko dvočlano ponavljanje:

Oblici nek svi se cjeluju i grle, miluju i maze,

(S: Suton, 94)

Veznik i povezuje očite sinonime, a dvije ovako povezane sintagme imaju sinonimsku
vrijednost; bliskost sadržaja potvrđuje se jednakošću ritmičkih oblika (daktil i amfibrah);
sinonimičnost drugog para potvrđuje i aliteracija inicijalnih konsonanata (m).

I u primjeru koji slijedi nalazi se dvostruko sinonimsko dvočlano ponavljanje:

Ali dok mi putujemo, putovat će s nama uvijek ovaki tužni i bolesni ljudi. Varvari i
robovi.
(Rapsodija, 11)

Atributi tužni i bolesni imaju sinonimsku vrijednost; a ovaj se sinonimski par odražava, sažima
u sinonimskom paru imenica Varvari i robovi. Sinonimnost imeničkog para potvrđuje i
nekoliko jednakih glasova u obje riječi: v, r, i (u kasnijim izdanjima b, r, i: barbari i robovi).

Metričko i aliteracijsko potvrđivanje sinonimnosti nalazi se u sljedećem primjeru:

Gori, gori, Svjetlost, i grije poput lijeka

(KL: Pjesma naših dana, 94)

Sinonimičnost se potvrđuje: (1) metonimičnošću sadržaja (gori – grije); (2) jednakim

metričkim oblicima (trohejima); (3) aliteracijom glasova g i r.

Glasovne veze mogu tvoriti i neočekivane sinonimske odnose:

Da se vratim u krčmu! Da se poživinčim u krčmi, da postanem slijep i strastven, da

poživim!
(L: Michelangelo, 62)
Poživinčim i poživim pjesnički su homofoni: drugi se u cijelosti nalazi u prvom; glasovno
izjednačavanje i blizina upućuju na motiviranu, sinonimsku vezu među ovim riječima; nešto
slabija, samo aliteracijska veza, nalazi se u pridjevima: slijep i strastven.

Sinonimičnost može potvrditi i kontekst ponavljanjem ili gramatičkim paralelizmima.

Ja gledam, gledam grad Jeruzalem,

i razdirem skute nad gradom prokletim,
i plačem strašno nad gradom prokletim,
u mrtvom ritmu noćne Jeremijade,
o, mrtvi, mrtvi Grade!
(S: Nokturno, 130)

U navedenom je primjeru nekoliko dvočlanih ponavljanja: ponajprije gledam, koji se može

shvatiti kao ponavljanje s proširivanjem, preciziranjem; drugo je dvočlano ponavljanje
gramatičkih paralelizama (I razdirem, I plačem); zaključno dvočlano ponavljanje jednako je
prvom: drugi se član proširuje, preciznije određuje.

Evo i primjera dvočlanog, zapravo četveročlanog nizanja sinonima: Strašno! Nečuveno! (...)
Grozno! Užasno!

JEDAN OD VICEADMIRALA: Narode! Taj čovjek nije admiral! On je lažac! On je

nečastivi! Pljunuo je na naš brod i na našu zemlju – Narode! Taj je gad pljunuo na našu
staru divnu zemlju –

NAROD: Strašno! Nečuveno!

JEDAN OD VICEADMIRALA: I narugao nam se onda noćas, narode! I dvoru se

narugao i crkvi i vjetrenjačama i svemu, narode, što je nama Sveto! I eto – sada – kada
goli i gladni vapimo za kopnom, ismijao nas je, i rekao da nema Kopna! Otkrio nam je,
da on sam nikada nije vjerovao u Kopno – i da će nas sve potopiti -
 NAROD se zgraža: Grozno! Užasno!
(L: Kolumbo, 133)

Ponavljanja s izmjenama mogu se uvrstiti u nizanja sinonima. Izmjene u dvočlanom

ponavljanju poput nizanja sinonima osvjetljavaju neki sadržaj iz različitih gledišta.

Život je mene uvijek izgurao.

Nevidljivo,
nujno.
Ja sam uvijek ispao iz njega.
Tko bi znao, kako?
Da li sam se smijao, ili da l' sam plako,
je li bilo strašno, bogato il bujno,
život me je uvijek bacio na cestu.
Ja lunjam uvijek vani.
Na cesti.
U samoći.
(S: Nokturno, 131)

U navedenom se primjeru u ponavljanja s izmjenom mogu uvrstiti rečenice Život je mene

uvijek/Život me je uvijek; u tim rečenicama, gotovo gramatičkim paralelizmima, izgurao i bacio
dobivaju sinonimske vrijednosti. Uz ovaj je gramatički paralelizam vezano nekoliko
sinonimskih izraza: ponajprije nevidljivo, nujno, čiju sinonimičnost sugerira kako aliteracija
inicijalnog konsonanta, tako i sintaktičko i versifikacijsko osamostaljivanje: u zasebnu rečenicu
i zaseban stih. Priloške oznake Na cesti i U samoći također imaju sinonimsku vrijednost: i
ovdje se sinonimski oblici javljaju u postupku pucanja rečenice i u versifikacijskom
osamostaljivanju, što dodatno ističe njihovu važnost i sadržajnost.

U primjeru koji slijedi dvočlano ponavljanje (O jao vama) daje vrijednost sinonima dijelovima
rečenice koji slijede: i tako vokativ ljudi sažima prethodni vokativ vezan uz prvo javljanje
dvočlanog ponavljanja.
 O jao vama, roblje najvećega roba,
roblje života!
Roblje boga, žene, i krvavog globa,
O jao vama, ljudi!
(KL: Duga stiha, 62)

Izmjena samo jedne riječi u ponavljanju doima se kao nizanje sinonima, jer se riječi nalaze u
jednakim okruženjima.

Gorka je, gorka, jevrejska tužna laž,

da se probijenih ruku može ispiti Tajna,
a prostor i vrijeme,
da zriju u raspetoj duši,
kao bogorodno sjeme.
Gorka je, gorka, mediteranejska laž!
(Minerva: Angelus, 80)

Svaki član navedenog dvočlanog uokvirivanja s izmjenom sadrži i jednostavno dvočlano

ponavljanje (gorka je, gorka); kako se sintagme jevrejska tužna i mediteranejska nalaze u
jednakim kontekstima, one dobivaju sinonimsku vrijednost.

8. Govorna vrijednost dvočlanog ponavljanja

Vrijednost je ponavljanja, pa tako i dvočlanog ponavljanja, u isticanju sadržajnosti govornog

ostvarenja. To može biti jednostavno isticanje važnosti, informativne vrijednosti elementa koji
se ponavlja, ili je to osvjetljavanje jednakog sadržaja s drugog stajališta. U oba je slučaja riječ o
govornim sinonimima: veće ili manje razlike u sadržaju nalaze se isključivo u govornim
ostvarenjima. U književnom tekstu, posebice u poeziji, ne bi smjelo biti ponavljanja: sve ono
što se prima kao ponavljanje redundantno je i u tekstu zapravo suvišno; ponavljanje u tekstu
nije nužno da bi se osiguralo primanje obavijesti, jer primanje teksta nije vremenski ograničeno
kao primanje govora. Moguće je govoriti tek o ponavljanju jezičnih elemenata (riječi, sintagmi,
rečenica), ali ne i o ponavljanju cjelovitog govorom ostvarenog izraza.

Ponavljanje jednakog teksta u djelima ranog Krleže ističe govornu dimenziju izraza. Ta
funkcija može biti, barem na prvi pogled, isključivo ritmička. Ipak, ritmičnost nije samoj sebi
cilj: ritmičnost ističe neki element iskaza, pa je dvočlano ponavljanje uvijek i isticanje, i to
govorno isticanje. Tako je u dvočlanom ponavljanju često prvo javljanje slabijeg intenziteta,
poput nesigurnosti ili oklijevanja, dok je drugo javljanje obično jasno, odlučno potvrđivanje.

Brojne varijacije u dvočlanim ponavljanjima, kao što su ponavljanja s izmjenama, nizanja

sinonima, dvočlana ponavljanja kao uokvirenja ili iskazivanje jednakog jezičnog sadržaja
glagolskom i bezglagolskom rečenicom, jasno govore o dvočlanim ponavljanjima kao
govornim sažimanjima bogatih sadržaja. O različitim govornim vrijednostima također svjedoče
dvočlana ponavljanja koja su interpunkcijski različito označena ili ona u kojima se u drugom
članu umeće uzvik. Dvočlano se ponavljanje u pravilu javlja kao govorna gradacija: drugi je
član obično govorno jači. To i nije samo jednostavno isticanje jednog elementa, njegovog
osnovnog sadržaja, već je riječ o isticanju govornog bogatstva sadržaja.

Govorno je ostvarenje naročito istaknuto u djelima ranog Krleže: «Ratnoj lirici»,

«Legendama», «Simfonijama» i «Hrvatskom bogu Marsu»; i zato su u tim djelima brojna
ponavljanja, posebno dvočlana ponavljanja, jer ona jasno ističu vrijednost izgovorene riječi. To
su većim dijelom tekstovi koji spadaju u ekspresionističku fazu Krležina stvaranja. Krik, kao
maksimalno jak govorni izraz, glavno je stilsko obilježje ovih djela. A dvočlano ponavljanje
jedan je od mikropostupaka koji pokazuje snagu i umjetničku vrijednost govornog ostvarenja –
krika. Važnost krika, a to znači važnost govornog ustroja, jàčā usporedno sa slabljenjem
jezičnog ustroja. Dvočlana i višečlana ponavljanja upravo pokazuju slabljenje jezičnog ustroja.
U nizanju, a posebice u ponavljanju nema jakih jezičnih – sintaktičkih veza. I zato su moguće
jake govorne veze, bogati govorni sadržaji, koji bitno određuju logički smisao i stilističke
vrijednosti dvočlanih ponavljanja.

Dvočlana su ponavljanja jasan znak piščevog emotivnog angažiranja, stvaranja spacijalnog

pjesničkog znaka. Ova je spacijalnost u tekstovima mladog Krleže dvostruka: (1) ističe se
govorna vrijednost izraza, koja je sama po sebi spacijalan znak; (2) povezuju se jednaki ili
slični dijelovi linearno razvedenog teksta u jedinstven motiviran i spacijalan znak. Ponavljanje
je oznaka simultanosti: tekst teče linearno, a ponavljanje je u pravilu vraćanje na već pročitani,
izgovoreni tekst; dva se elementa nižu u vremenskom slijedu, jer drukčije i nije moguće pisati
ili govoriti, ali jednakost elemenata ukazuje na njihovu istovremenost: oni su jednaki i različiti -
jezično jednaki i govorno različiti - i tako stvaraju slojevit i simultan pjesnički znak.

Literatura:

Petar GUBERINA. Teorija o ritmu i primjena na jedno Krležino djelo. Republika, 9, knj. II, 7-8
(1953), 622-634.

Krunoslav PRANJIĆ. Krležin stil. U: Pranjić, Krunoslav. O Krležinu stilu & koje o čem još.
Zagreb, ArTresor naklada, 2002; str.5-76.

Branko VULETIĆ. Fonetika književnosti. Zagreb, Sveučilišna naklada Liber, 1976.

Branko VULETIĆ. Prostor pjesme. Zagreb, Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta
u Zagrebu, 1999.

Branko VULETIĆ. Fonetika pjesme. Zagreb, FF Press, 2005.