1.

Risarske škole

Risarske škole nastaju zbog potrebe da se osnaži ukupno gosp stanje u habsburškoj monarhiji
te kako bi se zadovoljila potrebna za kvalitetnim obrtnicima kojima je potrebno znanje
crtanja. Niti jedan pomoćnik ili šegrt nije mogao steći titulu majstora bez završene risarske
škole.

Osniva ih Marija Terezija 1777 god u svim zemljama habsb. Monarhije, uči se osnovama
geometrije, stereometrije, arhitekture i sl. Na području hr djeluju u zg, rijeci, varaž,karlovcu,
osijeku.. sustav rada je bio precizno razraden i nadgledan preko zagreba pa sve do beča.

Nakon ukidanja kmetstva jača razvoj umjetnosti, velik udio u tom razvoju imaju ris škole..

Osječka risarsa škola počinje s radom 1800 god.prvi učitelj bio je antun Müntzberger, dalje je
vodili franjo (otac) i hugo (sin) conrad von Hötzendorf. S hugom škola dosegla vrhunac..Bitniji
umjetnici koji su proizsli iz osj ris škole su adolf waldinger i izidor kršnjavi. Osj ris škola gasi se
krajem 1886.god.

Općenito za risarske skole je bitno da su podigle opću likovnu kulturu te utjecale na likovnu
klimu u višim građanskim slojevima.

2.bidermajer u hrvatskoj

Različitosti kutlura omogućile su pretakanje klasicizma i neoklasicizma (empirea)- kojima su

uzor antička umjetnost.

Bidermajer u hr započinje 1806. Napoleonovim zaposjedanjem istočne jadranske obale i

otoka, a završava 1859. slomom Bachova apsolutizma.

Hrvatska je u doba Bidermajera bila racjepkana u pokrajine (među kojima su bile vrlo slabe
veze) te su bili pod većinskom vasti Austro-ugarske. O sudbini Bidermajerskog slikarstva u HR
većinom su odlučivali umjetnici nehrvastkog podrijetla. Oni koji su iz ovih prostora primali
narudžbe ili bili pridošlice, odnosno bili na putovanju.

Tradicionalno razdoblje bidermajera traje od 1815. Do 1848.

Karakteristične teme slikarstva su portret (frontalno poprsje) i krajolik (niska točka gledišta).
Tijekom 40-ih godina 19. Stoljeća formira se i povijesno najznačajnija slikarska osobnost
hrvatskog doba, „prvi ilirski slikar“ Vjekoslav Karas – konačno osamostaljivanje hrvatskog
slikarastva u vlastitoj zemlji.

Radovi bidermajera nisu izraz umjetničkog stilskog opredjeljenja umjetnika već prvenstveno
iskazuju ukus i želje naručitelja.

3. lenucijeva potkova

Potkova je naziv dobila po Milanu Lenuciju (1849.-1924.). On je bio najvažniji zagrebački

arhitekt i urbanist 19. st. podrijetlom iz Karlovca. Svojim rješenjima, ostvarenjima i
pothvatima obilježio je Zagreb. Aktivno je sudjelovao u razradi plana Potkove koja je
započela krajem 19. st., napravio je njezin model te uredio Tomislavov trg i oblikovao
Starčevićev, Marulićev, i Mažuranićev trg početkom 20. st.
Lenucijeva potkova (naziva se još i Zelena potkova). Čini je 7 trgova i vrt koji s tri strane, u
obliku uglatog slova U, svojim zelenim površinama uokviruju urbanističke blokove Donjega
grada. To su Trg Nikole Šubića Zrinskog, Trg Josipa Jurja Strossmayera, Trg kralja Tomislava,
Trg Ante Starčevića, Botanički vrt, Trg Marka Marulića, Mažuranićev trg i Trg Maršala Tita.
Tek nakon Drugoga svjetskog rata slijed ovih trgova priznat je kao autentično graditeljsko
djelo, a od 60-ih godina prošlog stoljeća naziv Lenucijeva potkova prihvaćaju svi –
stanovništvo, znanost i mediji.

Istraživanja su pokazala da je ideja djelo kulture zagrebačkog utemeljiteljskog

razdoblja 1870-ih godina, koje se izražavalo novim prostornim i urbanim mjerilima i u mediju
historicizma, a nove društvene potrebe, estetski zahtjevi i gospodarski potencijali nositelja te
kulture potiču uobličenje reprezentativnoga društvenoga prostora . Ideja Zelene potkove u duhu
je iskušanoga historicističkoga modela uokvirenja staroga središta grada reprezentativnim
prostorima, koji je osobito iskušan u povijesnim gradovima srednje Europe.

Ostvaranje ideje Zelene potkove obuhvaća dvije velike kultrune epohe, od kojih jedna
traje do kraja Prvoga svjetskoga rata, a druga i do danas. Sačuvana cjelina perivojnih
zelenih trgova Zagreba predstavlja tako zbirku djela nekoliko razdoblja, naraštaja i autora.
Izvornu ideju, koja nikada nije uobličena do kraja, oni razrađuju na svoj način, no tako da njena
bit ostaje čitkom.

4. Izidor Kršnjavi (1845.-1927.)

- hrvatski slikar, povjesničar umjetnosti i političar

Još kao mladić na osječkoj gimnaziji predaje nekoliko predmeta: povijest, njemački jezik,
filozofiju, scenografiju i krasopis. Prvi je iznio prijedloge za sustav hrvatske scenografije

U Beču studira povijest, povijest umjetnosti, matematiku i filozofiju i stipendist je na studiju

slikarstva u Munchenu. Boravi u Italiji na studijskom izučavanju slikarstva, gdje studira i
kopira stare majstore, od 1872. do 1877. Upoznaje Josipa Juraja Strossmayera

1878. posredovanjem biskupa Strossmayera postaje sveučilišni profesor na Filozofskom

fakultetu, na Katedri za povijest umjetnosti i klasičnoj arheologiji. U isto vrijeme pratio je i
usmjeravao gradnju Strossmayerove galerije. Napušta slikarstvo.

1878. osniva Društvo za gajenje i promicanje umjetnosti i umjetničkog obrta, kojem je niz
godina tajnik i ideolog. Pod upravom Društva, u suradnji s Bolleom, osniva Obrtnu školu i
Obrtni muzej.

Zaslužan je i za hrvatsku izložbu u Budimpešti u kolovozu 1895. – Milenijska izložba

(sudjelovali hrvatski fotografi - kulturno-povijesni spomenici zemlje, stare gradine, dvorci i
svetišta, ali i školske zgrade te ceste i mostovi)
Postaje predsjednik Odjela za bogoštovlje i nastavu u Khuenovoj vladi. Bio je prvi hrvatski
ministar prosvjete. Bolleu je dodijelio ulogu podizanja kvalitete na polju arhitekture te
umjetnosti obrta, uspio mu je srediti posao na obnovi Zagreba, koje će potpuno promijeniti
povijest hrvatske arhitekture u idućih nekoliko desetljeća. U suradnji s Bolleom gradi i
pregrađuje mnoge kulturno-povijesne ustanove, zgradu HNK, zgrade srednjih škola i
preparandija, obnavlja niz sakralnih spomenika (Zagrebačku katedralu, katedralu u Đakovu),
podiže atelijere za umjetnike, osniva žensku trgovačku školu, žensku stručnu školu, školu za
kućanstvo, školu za slijepe i gluhonijeme.

Kršnjavi je ukinuo školarine, uveo u škole mačevanje, šetnje prirodom i nastavu tjelesnog
odgoja u škole

Osigurao je stipendije i boravak mnogim mladim umjetnicima u inozemstvu (Rački, Iveković,

Crnčić), tako da oni iz svijeta donose nova strujanja u hrvatsku umjetnost. Pokrenuo je i
Nastavni vjesnik, u kojem profesori uz naknadu mogu objavljivati znanstvene radove.

Za Arheološki muzej u Zagrebu nabavio je numizmatičku zbirku, a za sveučilišnu biblioteku

kupio je niz važnih i vrijednih edicija. Matici hrvatskoj osigurao je sredstva za izdavanje
prijevoda grčkih i latinskih klasika na hrvatski jezik.

Istaknuo se i kao teoretičar umjetnosti, piše povijesne studije, memoare, romane i drame
(preveo Danteovu Božanstvenu komediju i ilustrirao je – poslužila mu kao inspiracija za
romane Božji vitez i Božji sirotan)

Ivan Rendić (Imotski, 27. kolovoza 1849. - 29. lipnja 1932.), hrvatski kipar.

Kiparstvom se počinje baviti već u ranoj mladosti zahvaljujući kamenoklesarskoj tradiciji na

otoku Braču gdje je proveo djetinjstvo. Likovnu akademiju završio je u Veneciji 1871., a
potom se nekoliko godina usavršavao u kiparskim ateljeima firentinskih majstora. Kasnije je
uglavnom živio i djelovao u Trstu gdje je i nastao najveći broj njegovih djela. U domovini je
najviše izlagao u Zagrebu i Splitu.
Prvi je značajni i umjetnički obrazovani hrvatski kipar. Radio je u realističkom stilu s
elementima naturalizma, osobito u obradi detalja. Oko 1900. prihvaća secesijski stil,
nastojeći mu folklornim motivima dati osobno i nacionalno obilježje. Rendić je izradio oko
200 kipova. Najpoznatiji su njegovi javni spomenici podignuti u čast hrvatskih velikana koje
nalazimo po čitavoj Hrvatskoj,
Od 1921. živi u Supetru, gdje je uzalud nastojao osnovati školu za umjetničku klesariju.
Oduzimanje narudžbe Petrinovićeva mauzoleja u Supetru, djela što ga je smatrao životnim,
zadao mu je težak udarac. Živio je do smrti u potpunoj bijedi.
Zbog svoje potpore hrvatskom preporodu, bio je nerijetkom i meta napadima talijanaša i
talijanskih ekspanzionista, pogotovo dok je radio u Trstu.
Zagrebačka šarena škola

Nakon sloma apsolutizma, stvaraju se prve ekonomske i društvene mogućnosti za kvalitetniji

likovni život. Na inicijativu Strossmayera otvara se Galerija 1884. godine. Zagreb tih godina
postaje kulturno žarište i likovno središte, a država sve veći naručitelj kapitalnih djela, za što
je zaslužan i Izidor Kršnjavi.

Još jedna prekretnica bila je osnivanje Društva hrvatskih umjetnika i Hrvatskog salona 1898.
godine. Dominantanu ulogu u umjetnosti preuzima V. Bukovac oko kojega se okupljaju bivši
učenici zagrebačke obrtne škole povezani s hrvatskom Modernom (Crnčić, Čikoš, Iveković,
Bauer, Tišov, Kovačević, Raškaj i ostali). Svoj naziv zagrebačka šarena škola, dobila je zbog
izrazito šarene i svijetle palete Bukovca, koji u Zagreb dolazi početkom 90-ih godina 19.
stoljeća iz Pariza. On usvaja neka impresionistička načela kada napušta studio i odlazi slikati u
prirodu. Od impresionista preuzeo je svijetliju paletu, ali je u biti ostao akademski slikar.
Glavne karakteristike zagrebačke šarene škole – uljepšani realizam, svijetla paleta boja,
raskošan kolorit, plenerizam…

Predstavnici šarene škole: Vlaho Bukovac, Celestin Mato Medović, Bela Čikoš Sesija,

Menci Clement Crnčić, Slava Raškaj, Oton Iveković i Ferdo Kovačević.

Plenerizam – Plener – francuski Plein Air- slikanje u prirodi, slike rađene u punom svijetlu, na
otvorenom prostoru, odlikuju se svijetlošću i svježinom, lakim prozirno obojenim sjenama.

Riječko zlatno polustoljeće 1860-1918 Arhitektura historicizma.

Kontroverzno kulturno i povijesno umjetničko razdoblje u 19 st.koje označava pristup u umjetnosti i

oblikovanju prostora koji cjelokupnu inspiraciju crpi iz prošlosti

U srednjoj europi se koristi naziv historicizam dok se drugdje koriste pojmovi eklekticizam,
neorenesansa, neogotika.U 19.st dolazi napredak čovječanstva, industrijska revolucija, parni stroj,
promjene u proizvodnji dobara i transportu, nastajanje građanskog društva i kapitalizma, napredak
znanosti i tehnologije.Mjenja se fizionomija gradova

Uvode se suvremeni oblici transporta i industrijska postrojenja. Stambene četvrti se gradeu

pravokutnim blokovima koristeći nove tehnologije i konstrukcije

Razvija se građansko društvo, grade se zgrade državne vlasti, parlament, vlada, sudovi
Zgrade prometnog sadržaja, kolodvori, luke i lučki sadržaji, kanali, mostovi,banke, financijske i ostale
institucije.Rijeka, Austro-ugarskom nagodbom 1867. g postaje Riječka “krpica” 1868 i pod direktnim
je utjecajem Pešte

Dolazi do “Mađarizacije” Rijeke u kratkom periodu kako bi postala dio mađarskog nacionalnog
korpusa

Giovanni Ciotta, 1824-1903, veleposjednik i gradonačelnik od 1872. do 1896. g.

Ima “viziju nove rijeke”i uspostavlja opću cestovnu i uličnu regulaciju, vodovod i
kanalizaciju,općinsko kazalište, uređenje tržnice i perivoja na mlaci. Sudjeluje kao donator i
promotor Whiteheadove tvornice torpeda,prosvjetnih i humanitarnih ustanova

Tvorac i utemeljitelj novog riječkog urbaniteta.Robert Whitehead-engleski veleindustrijalac,

Annibale Ploech-austrijski mehaničar, Josip pl. Gorup Slavinjski-slovenski veleposjednik, Gjuro
Ružić- hrvatski tvorničar.

Važnije građevine:Guvernerova palača- 1893.g. Alajosz Hauszmann, Državni

arhiv rijeka- 1892.g. Rafael Culotti,Kazalište Ivana pl. Zajca-1883-1885.g. Fellner i Helmer, Pallazo
Modello- 1883-1885, Fellner i Helmer, Paviljoni gradske tržnice- 1880.g. Isidor Vauchnig, Turska
kuća- 1880/81.g. Carlo Conghi, Giacomo Mattich, Željznički kolodvor,ing. Ferenc Pfaff 1889/1890,
Kuća Rinaldi-(Croatialine),ing. Giovanni Randich,1890./91., Palača Jadran(Pallazo Adria),Vilmos
Freund,G.Zammattio, F.Mattiassi, 1894/1897, Palača Ploech, Giacomo Zammattio, 1887/1889, La
casa Veneziana, G.Zammattio,1895/96, Ženska osmogodišnja građanska škola ,MMSU,MGR,
ing.G Zammattio, 1885/87

Razvoj Rijeke na 3 plana: - Uprava,prosvjeta i ekonomija

Arhitekti: - Mađari - Hauzsman Alajosz- Palače

- Ferenc Pfaff- željeznički

objekti i kolodvori

Riječki arhitekti – Giovanni Randich

- Emilio Ambrosini

- Francesco Mattiassi

-Giacomo Zammattio, talijanski arhitekt koji je na poziv gradonačelnika Ciotte

djelovao u Rijeci od 1883. do 1903.