Tin Ujević

Tin Ujević (Vrgorac, 5. srpnja 1891. - Zagreb, 12. studenog 1955.), hrvatski pjesnik.

Podrijetlo i djetinjstvo

Tin Ujević se rodio u Dizdara kuli u Vrgorcu. Njegovo puno ime bilo je Augustin Josip
Ujević, po starom običaju župe imotskih Poljica, gdje su svoj pokrštenoj djeci davana dva
imena. Njegov otac, Ivan Ujević, bio je učitelj rodom iz Krivodola u Imotskoj krajini, dok mu
je majka Bračanka, iz mjesta Milne. Tin je rođen kao jedno od petero djece od kojih su dvoje
umrli još u djetinjstvu.

S očeve strane je mogao naslijediti određen književni talent, pošto je on kao učitelj bio sklon
književnosti te i sam pisao. Tin je prva tri razreda osnovne škole polazio u Imotskom, kada
seli u Makarsku gdje završava osnovnoškolsko obrazovanje. 1902. odlazi u Split gdje se
upisuje u klasičnu gimnaziju i živi u nadbiskupijskom sjemeništu. U svojoj trinaestoj godini
počinje pisati pjesme od kojih ništa nije sačuvano (po njemu je njegovo prvo djelo kratak
tekst "Voda" koji je završio u košu za smeće nekog urednika). 1909. godine Tin maturira u
Splitu s odličnim uspjehom, odriče se mogućnosti zaređenja te odlazi u Zagreb upisujući
studij hrvatskog jezika i književnosti, klasične filologije, filozofije i estetike na Filozofskom
fakultetu u Zagrebu. Te iste godine objavio je svoj prvi sonet "Za novim vidicima" u časopisu
"Mlada Hrvatska".

Političko djelovanje

Tin se od svog dolaska u Zagreb i druženja s mentorom i Rabbiem Antunom Gustavom

Matošem te suvremenicima Krešom Kovačićem, Ljubom Wiesnerom i dr. isticao kao gorljivi
pravaš, zalažući se za neovisnost Hrvatske i slom Austro-Ugarske Monarhije. Nešto kasnije,
1912. kao pripadnik buntovnog mladog naraštaja hrvatskih intelektualaca, Ujević se do
prvoga svjetskoga rata, pa i početkom rata, kao emigrant u Parizu, više nego književnošću
isticao političkim djelovanjem: mijenjajući svoju političku orijentaciju žestokim
antiaustrijskim člancima u hrvatskom tisku i vatrenim govorima u Beogradu, zagovarao je
ideju o srbijansko-hrvatskom jedinstvu i ujedinjenju Hrvatske i Srbije. Razočaran politikom
unitarnoga jugoslavenstva i pročitavši velikosrpske pretenzije proživljava katarzu i zauvijek
odustaje od političkih ambicija, predavši se do kraja književnosti i posebice poeziji. O svom
rastanku sa idejom jugoslavenskog jedinstva najbolje je napisao u svojoj pjesmi u prozi
"Drugovima": "Mi smo imali da budemo jedna vojska. Ali srca su naša, o drugovi, bila
podvojena: vi ste tražili korist, a ja samo ljepotu."

Književnost

U početku vjerni obožavatelj Matoša, javno se odrekao Rabbia (članci Cezar na samrti; Barres
i Oinobarres, 1911.) i zametnuo polemiku s njim, jedinu polemiku koju je Matoš želio izbjeći,
pa je na grube Ujevićeve napade odgovarao iznenađujućom mlakošću. Očito, bio mu je drag
ovaj Discipulus, možda i zato jer je osjećao njegov talent; a ni Ujević se nikada nije uspio do
kraja rastati i udaljiti od Matoša, koliko god ga se odricao. Među njima je zauvijek ostala neka
čudesna iracionalna veza. Pošao je dakle od Matoša i došao do Baudelairea, otkrivajući ga i
prihvaćajući matoševskim iskustvima i poticajima. Ali, odrekavši se Učitelja, komu se mladi
Ujević i mogao okrenuti ako ne Baudelaireu, osnivaču modernoga europskog pjesništva? "Bio
je možda u meni jedan Baudelaire prije nego jedan Ujević." Napisao je tu rečenicu u eseju
“Mučeništvo života i raj u afionu”. Smisao je jasan: Baudelaire nije njegov uzor, on je njegov
dvojnik. Baudelaireovski ponor doživljavao je u sebi kao najdublju poetsku opsesiju
("Ponore! more povrh moje glave"), ali je tom ponoru suprotstavio visine, let prema suncu,
prema zvijezdama, prema apsolutnom (“Visoki jablani”: egzemplarno simbolična pjesma
filozofske vedrine). Tako je Ujević išao tragom Baudelairea: opirući mu se. Isti odnos imao je
i prema Rimbaudu. Njegov dramatični “Ispit savjesti” (u "Savremeniku" 1923.) otkriva
rimbaudovske dileme, koje konačno rješava antirimbaudovski: nije se odrekao umjetnosti i
vratio urednom građanskom životu kao Rimbaud, nego se odrekao urednoga građanskog
života da bi se sav posvetio svojoj sumnji, to jest umjetnosti, u koju je možda upravo zato
toliko sumnjao jer je toliko vjerovao u nju.

Prve dvije zbirke pjesama, “Lelek sebra” (1920.) i “Kolajna” (1926.), dva neopetrarkistička
ljubavna brevijara, napisao je tijekom rata u Parizu kao jedinstvenu zbirku; samovoljom
nakladnika razdvojene su i tiskane u Beogradu, i to ćirilicom i ekavski, premda su napisane
izvorno hrvatskim jezikom. Izlazak druge zbirke dočekao je s iznenađenjem i
nezadovoljstvom ("Zato me je i oštampanje “Kolajne”, u ovim prilikama i sa takvim
zadocnjenjem, toliko "contrarie", oneraspoložilo. No, uostalom, S.B.C., kojemu to ne
odobravam nikako, i oštro prosvjedujem, jer nisam htio da ništa izdajem na tzv. srpskoj
ćirilici...", pisao je tada Krklecu.) Do Drugoga svjetskog rata objavio je još zbirku “Auto na
korzu” (1932.) i reprezentativni izbor svoga pjesništva “Ojađeno zvono” (1933.).
Komunističke vlasti zabranile su mu 1945. javno djelovanje, pa je nekoliko godina živio kao
anonimni prevodilac. Tek izabranim pjesmama “Rukovet” (1950.), zaslugom Jure Kaštelana,
koji ju je i priredio, Ujević se otkriva novom naraštaju čitatelja, da bi posljednjom zbirkom
“Žedan kamen na studencu” (1954.) potvrdio vodeće mjesto u hrvatskom pjesništvu.
Osobenjačkim načinom života skrivao je tajnu svoje intimnosti, pa je godinama bio u središtu
pozornosti posjetilaca boemskih kavana i gostionica u Beogradu, Sarajevu, Splitu i Zagrebu,
gdje je, tim redom, proveo sve godine života od povratka iz Pariza 1919. do smrti.

Čim se objavila u svojoj veličini, Ujevićeva poezija predstavila se kao izazov: i čitateljstvu i
našoj književnoj, pjesničkoj tradiciji. I to dvostruki izazov, s dva suprotna predznaka. Jednu
od njih prihvaća, ali ne zato da joj se pokori nego da se nadmeće s njom. Drugu otklanja i
pobija. Hrvatska renesansna i barokna pjesnička riječ bila je glas europskoga kulturnog
podneblja. S tim podnebljem Ujevića vežu i odgoj i naobrazba. To je dakle tradicija kojoj se
obraća i kojoj želi pripadati. Zato u njegovu pjesništvu ima i renesansne razigranosti i
neobarokne kićenosti. S preporodom u XIX. stoljeću počinje naše nesretno zaostajanje.
Hrvatski pjesnici kao da su u tom trenutku posumnjali u svoje pravo na estetsku autonomiju;
svjesni težine povijesnog trenutka u kome se tada nalazio hrvatski narod, oni su preuzeli na se
krupne nacionalne zadatke, podredivši im i svoje umjetničke želje. Nastaje oblik hibridne
književnosti, koja u službi nacionalnih ciljeva zadovoljava političke i društvene potrebe, ali
zanemaruje umjetnost. To pjesničko nasljeđe Ujević ne prihvaća i pobija.

Činjenica da se pjesnički oglasio 1909. u pravaškoj "Mladoj Hrvatskoj", u društvu mladih koji
su tvorili Matošev krug, ne pobija nego potvrđuje tu tvrdnju. Jer Matoš je poslije mnogih
godina bio prvi dosljedni Europljanin u hrvatskoj književnosti, prvi koji se opet zagledao
preko međa svoje male domovine, i ako je ičim privukao pozornost i pribavio odanost
tadašnjih mladih literata, pribavio ju je tom značajkom svoje pojave. Do Ujevićeva najprije
osobnog udaljavanja od Matoša, a zatim i književnog raskida s njim, doći ce u trenutku kad je
mladi, samouvjereni Discipulus pomislio, da Rabbiev raskid s našom zaostalom pjesničkom
prošlošću patetičnog rodoljublja nije ni dostatno jasan ni dostatno iskren. Dakle ni dostatno
odlučan.
Doba matoševskih soneta kao što su “Mrtva domovina” ili “Naše vile” ostalo je trajno za
njim.

Ujević je u pjesmama ostvario snažne akcente osobne tragike (Svakidašnja jadikovka), izrazio
duboke tajne spiritualne, netjelesne ljubavi (u “Kolajni”), ispjevao himničke psalmodije radu i
ljudskom bratstvu (Pobratimstvo lica u svemiru; Čin sputanih ruku), skladao složene
filozofske refleksivne orkestracije (Riđokosi Mesije), razvijao simbolične vizije svemirskih
zvjezdanih prostranstava i čežnje za visinama (Visoki jablani), zanosio se raskošnom
ditirambičnošću (Svetkovina ruža) i predavao zreloj, mudroj staračkoj skrušenosti i
sladogorkom pomirenju sa životom takvim kakav jest (Molitva za koru kruha i zdjelu leće;
Ganutljive opaske; Hymnodia to mou somati). Pišući poeziju sad u rigorozno zatvorenoj
formi, sad u nesputanoj otvorenosti slobodnog stiha, prožetu uvijek blistavim sjajem svježe
imaginacije modernog intelektualca i erudita, Ujević je, kao nedostižni čarobnjak riječi, ostao
dosljedno izvan svih književnih škola i struja, blizak svima a istodobno različit od svih, pa i
kad je iskustvom nadrealističkih nastojanja prodirao u zaumlje, ili kad je propuštao u svoj stih
zrnca ekspresionizma i dadaizma koje teže razaranju oblika. I kuštrava asocijativnost u
nevezanom stihu i u pjesničkoj prozi, i retoričko-patetički nacionalni i društveni aktivizam u
raspjevanom himničkom tonu: sve to tvori Ujevićev "pjesnički pluralizam", vidljiv već u
njegovim prvim pjesničkim radovima (pjesma “Veliki početak”, 1913.).

Na neizgovoreno pritajeno pitanje: kako je moguća ovolika različitost u jedinstvenom

pjesničkom djelu? Sam je odgovorio naslovom pjesničke proze:"Jedna sam osoba složena od
više drugih". Da mu nije bilo osobito stalo do te tvrdnje, ne bi je ponovio u prvoj strofi svoje
velike pjesme Vasionac:

"Sto glasova iz stotine grla, iz dubina stostruke mi svijesti [...]".

Jedan je dakle Ujević koji pjeva Molitvu Bogomajci za rabu božju Doru Remebot, drugi koji
himničkim stihovima slavi tijelo iako je ono kuća grijeha, a neki sasvim treći je onaj koji,
pomiren sa svim zlima svijeta, skrušeno i mudro moli:

"Daj pravdu nama i neprijatelju, dvije mrlje ulja u istome zelju".

Upravo ovaj stih je dobar povod da se upozori na mediteransko podrijetlo njegova djela. Ne
samo poezija nego i sva njegova proza, i ne samo tematikom nego i onim što možemo nazvati
životnim i životvornim prostorom djela, odiše jugom, južnim ozračjem, južnjačkom aromom i
svjedoči o mediteranskom duhu pjesnikovu. (Nije slučajno napisao studiju “Kreta, matica
sredozemništva”, 1944.) Od onoga već citiranog stiha iz “Kolajne” ("More! ponore [...]" etc.),
preko brojnih metafora kao što su "nebo mora", "more kamena" do klasičnih izvora njegove
inspiracije (kao što je ona velebna pjesma tijelu), znače privrženost mediteranskom podneblju
i klasičnim temeljima antičke kulture, koji su tu sačuvani.

Od Dioklecijana do Markantuna Dominisa i od Luke Botića do splitskog ribara i tipičnog

dalmatinskog "oriđinala" Danila Ćorka, s kojim se dnevno dopisivao, kroz Ujevićev opus
mimohode baštinici drevne kulture Grka i Latina, koji na našim obalama ostaviše tragove
svoga negdašnjeg svijeta i neumrlog duha. Prizivajući sjećanje na Marka Marulića, pjesnika
"U versih harvacki" složene velike pjesme “Judite”, Ujević piše klasični “Oproštaj” (u
“Hrvatskoj mladoj lirici”) klesanim jezikom i manirom naših staročakavskih pučkih
začinjavaca Marulićeva vremena, budeći uspomenu i na slavnu hrvatsku "bašćinu" i na te
klasične antičke temelje, na kojima su niknuli hrvatska kultura i hrvatska umjetnost. Davno je
upozoreno, i to s punim pravom, da je taj sonet zapravo Ujevićev intimni, nacionalni i
pjesnički program, po značenju srodan Matoševu sonetu “Mlada Hrvatska”; a upozoreno je i
na to, također s razlogom, da ona "mlada plafca" koja se "usrid luke" sprema na novu
plovidbu, podrazumijeva i Baudelaireov “Voyage”, baudelaireovsko putovanje za željama
koje su slične oblacima i nedostižne kao oni. Tako se “Oproštaj” javlja kao ključna karika u
zlatnom lancu Ujevićevih pjesama: spona koja ih trajno veže s antikom i s Mediteranom, s
"bašćinom" i s modernitetom, s Hrvatskom i s Europom.

Bogatstvo duha, dubinu misaonih podviga, enciklopedijsku širinu tematskih interesa i solidnu
obaviještenost o problemima kulture i umjetnosti: sve te osebine svoga intelekta obilno je
rasuo i na nekoliko tisuća stranica književnokritičke i teorijske, esejističke, polemičke,
feljtonističke, znanstveno-popularne i političkopublicističke proze, razbacane u stotinama
publikacija, a reprezentativni izbor njegovih književnih studija i eseja ušao je u knjige “Ljudi
za vratima gostionice” i “Skalpel kaosa” (obje 1938.). U njima se na specifični ujevićevski
način sretno prožimlju osobne ispovijesti autobiografskog karaktera i bizarnost vlastitih
stajališta o mnogim načelnim i praktičnim pitanjima umjetnosti, egzaktna povijesno-
biografijska dokumentacija i lucidnost individualnog poniranja u stilskom jedinstvu pjesničke
riječi. Čitajući njegovu poeziju, prizivamo u sjećanje dijelove njegovih eseja; a teško bismo
mogli govoriti o njegovim esejima a da ne potražimo oslonac u njegovoj poeziji.

Iako u široj javnosti po tome nije prepoznat, Ujević je napisao obujmom ne preveliku, ali vrlo
vrijednu pjesničku prozu, s izvornom stvaralačkom snagom. Neke od tih pjesama u prozi su
nešto poznatije, kao "Uspavanka iz Krivodola", dok je mnogima nepoznata ostala pjesnička
proza istinske veličine i značaja poput "Predigra bure", "Pjesma o biseru", "Utjeha", "Živci" i
"Priznanje" - pjesma u prozi čijim je prijevodom Tin predstavljen na pjesničkoj večeri u New
Yorku 2007. godine. Svjesni nepravedne zapostavljenosti Tinove pjesničke proze, Društvo
hrvatskih književnika objavilo je 2000. godine kao posebnu knjigu Tina Ujevića "Pjesme u
prozi".

Anegdote

Tin Ujević je kao nijedan hrvatski književnik poznat po brojnim zgodama i anegdotama.
Ovdje navodimo samo neke:

- Jednom, dok je spavao na klupi u parku, Tina je probudio lokalni policajac. No, čim je vidio
da je riječ o tada već slavnom književniku, počeo se žurno ispričavati. "Ma ne morate mi se
ispričavati", rekao je Tin, "iako bi bio red da ste prvo probudili podstanara", aludirajući na
beskućnika koji je spavao pod klupom.

- Tin nije volio sudjelovati u razgovorima, za vrijeme brijanja u brijačnici. Svejednako, brijač
mu je često dosađivao forsiranim razgovorima. Jednom ga brijač upita: "Kako hoćete da vas
obrijem?". - "Bez riječi" - odgovori mu mirno Tin.

- Ujevića, koji je ostao neženja do kraja života, neki prijatelji upitaše, zašto se ne ženi. "Ljudi
se trebaju ženiti, bogovi mogu, a pjesnici ne smiju" - odgovori im Ujević.

- Kako je Tin bio iznimno domišljat i lucidan dobro prikazuje sljedeća anegdota. Jedan
veseljak iz njegovog društva, vidjevši ga kako s praznom čašom stoji u gostionici, prišao mu
je i rekao: "Slaži nešto na brzinu i platit ću ti špricer." Tin ga i ne pogleda i već mu preko
ramena dobaci: "Ne, prijatelju, rekao si dva!". Kako je upravo trenutačno slagao, ovaj
šaljivdžija mu je morao platiti piće.

Za života objavljena važnija djela

 "Lelek sebra", Beograd, 1920.

 "Kolajna", Beograd, 1926.
 "Auto na korzu", Nikšić, 1932.
 "Ojađeno zvono", Matica hrvatska, Zagreb, 1933.
 "Skalpel kaosa", Zagreb, 1938.
 "Ljudi za vratima gostionice", Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 1938.
 "Žedan kamen na studencu", Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 1954.

Nagrade i manifestacije

Iako sam za života nije dobio nijednu književnu nagradu, danas se mnoge književne
svetkovine zovu njegovim imenom.

Njegovim imenom je nazvana i najveća hrvatska pjesnička nagrada, nagrada "Tin Ujević".

Njemu u čast, u rodnom mu Vrgorcu se održava manifestacija "S Tinom u Vrgorcu".

Knjige i filmovi o Ujeviću

 TV-film autora Mate Ganze, "Sjećanje na Tina".

 "Pobratimstvo lica u nemiru - pjesnici Tinu Ujeviću" - knjiga posvećenih pjesama
hrvatskih pjesnika Tinu, priredio Mladen Vuković, HKD Napredak, Split, 2000.
 "Tin Ujević - san i ludilo" - knjiga s CD-om, scenski kolaž, priredio Zvonimir
Mrkonjić, AGM, Zagreb, 2007.

 Augustin Tin Ujević - osjećaj književne genijalnosti u recepciji proturječnosti, ozračju

ponosa i muškog dostojanstva.
Augustin Josip Ujević ( 5. srpnja 1891. - 12. studenog 1955. ) u književnosti je imao usvojeno
ime Tin Ujević, ili samo Tin, što je bilo dostatno asocijativno. Riječ je o pjesniku i bohemu,
često puta nepravedno vrednovanom i usustavljanom na jednu ili drugu stranu ove dvije
paradigme. Ipak, ove dvije odrednice su se slagale u jednom: Tin Ujević je, kako govori i
akademik Ante Stamać « nesumnjivo, najveće pjesničko ime hrvatske književnosti
dvadesetog stoljeća «. Složili se ili ne s ovim vrednovanjem, ostaje nam vječna potreba
ukazivanja na literarnu vrijednost koju nam je ostavio ovaj veliki, neslomivi duh, odnjegovan
u sumnji, krajnje samosvojan, te kao takav izabire samotan život u kojem usvaja i stvara svoja
pravila, te duboko svjestan svoje pjesničke vrijednosti, bolje reći, kompleksno - književne, ne
ostavlja dojam onoga koji i radi na tom polju ( što današnja recepcija uveliko mijenja ) i na
njegov životni put naslanja legende i anegdote o kojima i nemamo valjanu dokazivost. Jedna
od takvih je i ona koja govori o ulasku Krleže u kavanu u kojoj je sjedio Tin. Uz pozdrav
društvu: « Dobar dan, ljudi, a i tebi pijani pjesniče, « na što mu je Tin odgovorio: « Dobar dan
i tebi zastavo svih boja «. Koliko se ovaj susret i zbio u stvarnosti nisam uspio pronaći pisani
trag, ali, ostaje mi napomenuti kako postoji kronološka biografija o Tinu Ujeviću koju je u
knjizi, Tin Ujević: Pjesme u prozi: priredila Tea Benčić Rimay: DHK; Zagreb, 2002. ,
koristeći se zapisima: Dragutina Tadijanovića, Šime Vučetića, akademika Srećka Lipovčana.
     Interes znanstvenika, te nove recepcije o djelu ovog književnika, govore o estetskim
vrijednostima književnih tekstova, te o vrijednom i opsežnom prevoditeljskom radu što Tina
Ujevića osvjetljava kao eruditu i poliglota istančanog intelektualnog duha, a što samo
potvrđuje kako je njegov ponos stamene šutnje o osebujnom radu, definitivna spoznaja
vrijednosti kao onoga koji radi ne želeći upozoravati na takav rad, nego ostavlja novom
interesu prostor kako bi otkrio vrijednosti. Na te vrijednosti upozorava i akademik Ante
Stamać koji radi novo izdanje knjiga o ovom autoru. Zasigurno je kako će novi zaključci dati
novo vrednovanje onoga što do sada i nije bilo poznato te Ujevića otkloniti od bohemskog
života. Ne sasvim, ali sigurno će njegovo književno djelo postati prvim licem, a sve ostalo -
usudom života. Taj životni usud odvodio ga je u zatvor, legiju stranaca, ali i u Pariz ( 1913.
godine ) koji ostaje vječno usrknut u intelektualnu srčiku pjesnika koji upravo odatle štimlje i
sažimlje liru hrvatskog modernizma, osvajajući nježno i trpko dvije različite recepcije:
književnu - koja mu je bila važna iznad svega, i: životnu - koju je nehajno i usputno pratio
dostojanstvom gorštaka intelektualca, nepokolebljivog u nakani, nepokolebljivog u spoznaji
osvajanja novih prostora i novih vrijednosti u tim prostorima. Najtočnija odrednica o Ujeviću
je Šime Vučetića kao „ klasiku našeg modernizma", ili ona akademika Ante Stamaća kako je
njegovo književno djelo „ priručnik o europskoj duhovnoj povijesti našega stoljeća". Kada bi
se sve ukrililo pod korice knjiga, opus Augustina Tina Ujevića bio bi iznenađujuće opsežan,
recimo, kao Krležin ili Marulićev.  U ostavštini koja se nalazi pohranjena u HAZU, čeka na
objavljivanje četrdeset i dva sveska prijevoda.Taj veliki posao tek slijedi.

    U prvu monografiju o Ujeviću ( Ante Stamać: Ujević, 1971. ) utkan je Tinov mladenački
politički angažman i publicistički tekstovi iz razdoblja od 1909. - 1919. godine što je isti autor
izložio u knjizi: Mladi Ujević; Split, 2002. , a na temelju nepoznate arhivske građe srbijanskih
izvora. Zanimanje za Tina traje. Tako su na kolokviju u Društvu hrvatskih književnika ( na
smrtodan, 12. studenoga 2005. ) izneseni i neki sasvim novi uvidi o njegovom životu i djelu
( pogledati časopis DHK, Republika, br. 12 / 2005. ), kao i biografiju iz pera Jasena Boke,
Pod Tinovim kišobranomObnovljeni Ujević, akademika Ante Stamaća. Vladimira Rema, kao
i najvažniju od tri knjige povodom obljetnice u 2005. godini,

    Neovisnost i ponos izrastao iz spoznaje o osebujnim vrednotama udaljavao je književna

imena ( ne sva, ali mnoga, koja su djelovala osvetnički prema njemu i njegovom djelu ). Nije
poznato, ali se razmišlja u smjeru takve osvete kada mu je zbog napisa u « Oslobođenju « kao
navodnom « suradniku okupatora « ( 1945. ), zabranjeno objavljivati narednih pet godina. U
tom ozračju je bio i njegov utjecaj na mlade, recimo, na Vesnu Parun, čiji je životni put pun
stresova i obrata.

     Ponijevši sobom muškarca kao odgovornog nositelja ne samo obiteljske problematike,
nego i društvene, političke, povijesne i zavičajne, te usvojivši jasan antropološki red u kojem
se svojevrstan obredni folklor pokazivao kroz informacije, njihove promjenjivosti i rasprave ( 
a gdje se nikako nije moglo bez kavane, pića i spleena aktivnosti mjesta ) izrastao je i
očvrsnuo duh muškarca kojega je dostojanstveno i dostojno predstavljao cijeli svoj život,
aktivno se podredivši takvom odnosu. Taj drugi osjećaj života, samostalnost koja je kod njega
doživjela punu afirmaciju slobode proisteklu iz potrebe takvih aktivnosti, odvlačila je pjesnika
od valjane umjetničke recepcije. Iako su njegovi najbolji poznavatelji: Ivo Frangeš, Dubravko
Jelčić, Ante Stamać, Vlatko Pavletić, Šime Vučetić, Srećko Lipovčan, Tea Benčić Rimay, a i
jedna od najvažnijih pjesama u cjelokupnom pjesničkom opusu je, Hymnodia to mou somati (
Pjesma mome tijelu ), koja je ušla samo u krugove bolje upućene kritike, boljih poznavatelja
djela ovog autora, kako ističe akademik Srećko Lipovčan, ili su je usvojili iz osobne znatiželje
tragači za estetskom ljepotom proizašlom iz osjećaja iskustvenog, te posebnosti odnosa što je
vidljivo u stihovima: « ... O moje tijelo! I ti si čestica eterskoga mesa, / a tvoja građa
predstavlja čudesnu zgradu kòsti; / ne slavim te - no u tebi su i zvijezde i nebesa, / prah
zemlje, sjaj sunca; sav život, pun i pròsti. « U ovim stihovima je sažet cijeli život sa svom
svojom slojevitošću, utjecajima izvana i utjecajima filozofskog odnosa prema smislu
postojanja u kojem osjeća « zvijezde i nebesa «, a u istom trenutku « prah zemlje, sjaj sunca «,
stapajući jedinstvenom slikom životnu prolaznost i, životnu raskoš zbog koje vrijedi živjeti.

    Osjećajući snagu svog pjesničkog talenta, a uvelike nezadovoljan recepcijom

suvremenika, počesto i  zbog političkog opredjeljenja, na jednoj književnoj večeri u Sarajevu
1930. godine, Tin je ustvrdio kako „ vjeruje još samo u spasonosnu akciju vremena". Ta,
akcija vremena,  upravo je uslijedila i rezultati postaju sve vidljiviji. U pjesništvu intimistički
i blizak, u životu, osamljen i, kako piše sestra Marija Petričević, prilikom jednog susreta „
mislim da me ipak čuo"? Tin se nije osvrtao i nastavio je unatoč dozivanju koračati dalje,
pognut uz vjetar, kao da žuri što prije nestati s lica ulice, s lica svjetlosti koja ga izdaje i
prokazuje. Taj i takav ponos, odnos naspram pojavnosti prijatelja odvodio je Tina u
nerazumijevanje, te su samo oni koji su znali, koji su vjerovali u snagu njegove pjesničke
riječi, ostajali vjerni njegovoj samosvojnosti. On pak, znao je kako će njegovo pjesništvo
svjedočiti umjesto njega. Samo, treba čekati; strpljivo čekati. U toj strpljivosti Tin je imao
svemirski poziv velikog pjesnika što su  svjedočile i svjedoče zbirke pjesma: Lelek sebra
( 1920. godine ) i Kolajna ( 1926. godine ), te je čekanje imalo vidan kredibilitet umjetničke
vrijednosti. Zdravko Zima piše: „ Paradoks Ujevićeve veličine i njegova poetskog projekta
ogleda se u činjenici da je njegova popularnost u stanovitom smislu u opreci sa složenošću
njegova djela, onog njegova djela koji je pročitan, ali još uvijek čeka svoje dubinske kopače
( po pjesniku: ronce ). Ne mareći mnogo za kritiku, ali usvojivši estetske vrijednosti i mitske
privilegije, Tin ustrajno radi po gotovo točnom ritmu dnevnih obveza. A da je to tako
svjedoče i navedeni svesci prijevoda u ostavštini, te suvremenici, poglavito znanstvenici koji
su se bavili njegovim i životom i djelom.

    Za Tina se može ustvrditi kako je najplemenitiji bohem, jer je prezirao piće, a veličao
pjesništvo. Da je to tako svjedoči zapisom: „ Vino mijenja temperament i značaj. Ono doduše
pogoduje lakoj i oštroumnoj konverzaciji dok se umjereno uživa, ali kod pijanaca uzrokuje
kavge i tučnjave, te ne stoji nikako da pomaže stvaranju nego naprotiv, u velikim količinama i
kad je postalo navada, snizuje razinu inteligencije" . ( Akademija flaše ). Naravno, i u
pjesmama je opisivao prostor i ljude u kavani kao uzaludnost, kao one koji nisu našli spasa,
nego su: „ ... s izrazom tupim, očima izmučenim kokaina." ( Tragična kavana ). Način života i
pjesnička osebujnost načinili su od Tina proturiječnosti bez granica. Sve je u njemu i okolo
njega bio kovitlac uskomešanih odnosa, a recepcija je prihvatala ono što joj je blizu, ono što
se nudi oku i što se prepričava dok njegov mukotrpan rad u zatvorenoj sobi nitko i nije mogao
vidjeti niti vrednovati u cijelosti. Zasigurno je prepoznavao nevjericu kod ljudi s kojima se
družio, ali njegovo muško dostojanstvo mu nije dopuštalo da se bavi pojašnjenjima. Jedino se
obraćao Bogu, nekako s nadom i kao da se obraća nekom isuviše bliskom: „ O Bože, Bože,
sjeti se / svih obećanja blistavih / što si ih meni zadao." ( Svakidašnja jadikovka ).

    Akademik Srećko Lipovčan s pravom govori o pjesmi, Hymnodia to mou somati, ( Pjesma
mome tijelu ) , kao o najkompletnijoj zrcalnosti životnog i pjesničkoga iskustva Tina Ujevića
gdje pjesnik izriče hvalospjev tjelesnoj ljepoti i zdravlju: „ ... u tebi su i zvijezde i nebesa, /
prah zemlje, sjaj sunca; sav život, pun i prosti." No, ako čitamo dalje, ova himna tijelu ne
ostaje u zanosu i izvan stvarnosti, nego blistavoj formi dodaje komponentu istine i
razumijevanja, čisto prirodnog procesa kakvim život jest, te pomirbenom konstatacijom
prihvaća smrt kao normalan slijed životnog puta.
     Osvjedočili smo se mnogo puta kako je Tin znao za veličinu i značaj onoga što radi. Ne
samo kao pjesnik, jer je napisao tisuće tekstova, članaka, feljtona, putopisa i eseja o brojnim
domaćim i stranim piscima, ali je najviše vjerovao u snagu pjesničke riječi koja će mu
osigurati životnu trajnost i nadomjestiti onaj drugi san koji je sanjao: san o vrijednosti
obraćanja kroz pjesmu. Tješeći drugoga, on tješi i sebe, progovara iskustveno, zrelo i
savjetodavno, kao u pjesmi Pobratimstvo lica u svemiru: „ Ne boj se, nisi sam! Ima i drugih
nego ti / koji nepoznati od tebe žive tvojim životom." Priznanje pred drugim i o drugom,
priznanje je i pred samim sobom, iznošenje osobnog stava o problematici psihološko-životne
važnosti koja se određenom disciplinom filozofije prihvaćanja može činjenično svesti na
iskustveni dijalog s drugim i samim sobom te valjano poslužiti kao izlaz iz određenog
problema koji nameće čovjekov um kroz odnose stvarnosti.

    Zato imamo veoma složenu ličnost, uronjenu cijelim bićem u književnost, a istovremeno
društveno biće koje je osjećalo potrebu za dijalogom i učinilo je od Ujevića uživaoca samoće,
te samo zato što je morao kretati se, na poriv motorike i potreba izvanjskog svijeta na koji je
gledao iz kuta književne spoznaje koju mnogi nisu razumjeli. O Tinu se više govorilo izvan
znanstvenih recepcija, kao o bohemu i pjesniku bez dlake na jeziku, dok je znanstvena analiza
ostajala tek na prilazima njegovom pjesništvu. Naravno, politički utjecaji, te poznati Tinov
ponos, činili su nelagodu kritici koja se odvažila na dublje vrednovanje njegovog djela što se
tiče suvremenika. Danas, ta slika se mijenja, mijenjaju se recepcije i valjano se vrednuje djelo,
izučavaju se biografski podatci koji uvelike pomažu kod gonetanja samog djela. Sam Tin nije
volio biografiju, bolje reći kako je bio nesklon izravnoj autobiografiji, ali je Nedjeljko
Mihanović kronološki propratio događanja vezana uz njegov život i djelo od 1891. godine
( dana rođenja ), do 12 godina poslije smrti, 1967. godine kada su mu objavljena Sabrana
djela u XVII. svezaka, gdje su Urednički odbor i priređivači: Dragutin Tadijanović, glavni
urednik; Miroslav Vaupotić, Nedjeljko Mihanović, Dubravko Jelčić. Ipak, Tin nije ostao bez
autobiografije. On ju je ispisivao kroz svoje članke, eseje, iskazivao ju je kroz odnose u
svijetu u kojem živi i koje knjiški bilježi pokazujući još jednom svjesnost i važnost pisanog
traga koji je za njega bio svojevrstan vid komunikacije s izvanjskim svijetom: „ Umjetnik živi
u svome djelu, a nikako u svome životu." Ova rečenica samog Tina potvrđuje i sve već rečeno
o njemu i njegovom shvaćanju različitosti i nemogućnosti jedno pored drugoga: književni
život i život antropoloških potreba. U tom svjetlu je i bogatstvo Tinove autobiografije
napisane profinjeno stilski i razotkritu do intimne ispovijedi vodeći nijemi dijalog sa svojim
unutarnjim svijetom kroz očitovanja vlastite svijesti. Širina tog pisanja prikuplja konce
djetinjstva, odlazaka i dolazaka, želja i tlapnji koje su nemilosrdno šibale njegov stameni
muški život za koji se on borio odanošću i pripadnošću samosvojnosti. Sve je to slikao kroz
prizmu iskustva, bogatstva tog iskustva, čineći tako stilski i sadržajni oblik iskustvenog i 
književnog kazivanja iz kojega se jasno čita autobiografija. Pomiješanost stvarnosti i
nadahnuća iznjedrili su veoma točnu i opširnu autobiografiju Tina Ujevića od najranijih dana
djetinjstva do smrti. Stvarnost ga grubo oblikuje ubijajući u njemu mladenački zanos, a jeza
političkih sukoba uvukla ga je u tišinu autokracije i totalitarizma koji su gušili u njemu
slobodarski duh, vrijeđajući i gaseći romantičarski nagon koji on priznaje kao grijeh mladosti.
Odricanje prošlog života temelj je za stvaranje novog, a povlačenje u samoću budi drugu
stranu svijeta slika koje se rađaju iz dijaloga sa samim sobom, dajući njegovim književnim
uratcima iskustvenu svježinu suvremenika koji veoma točno zna kako stvari stoje i kako se
odnositi prema novoj sredini. 

Zaključak
Augustin Josip Tin Ujević, ( 5. srpnja 1891. - 12. studenog 1955. ) nesumnjivo jedno od
najvećih pjesničkih i književnih imena u 20. stoljeću europskog modernizma, nikako nije
mogao izbrisati recepciju bohema koju je negirao te govorio o sebi: „ Povučen sam", što mu
vjerujem iz više praktičnih razloga: ( rad i ostavljeno djelo koje svjedoči, te cjeloživotno
učenje kroz provedene dane u knjižnici i na prevođenju ). U umjetničkoj snazi riječi mora se
istaknuti pjesma Svakidašnja jadikovka, a dok  stilsku ljepotu pripisujem pjesmi Hymnodia to
mou somati ( Himna mome tijelu ).

    U recepciji koja slijedi, ovom genijalnom književnom umu će biti osigurano zvjezdano
mjesto očišćeno izvan znanstvenih uvjerenja, te je ovaj moj rad točkica kroz koju se provlači
svjetlo: „ Povučen sam" ?