ERWIN PANOFSKY

Ikonografija i ikonologija
Uvod u proučavanje talijanske renesansne umjetnosti
1. put objavljeno 1939., a kod nas u Život umjetnosti, 17/1972.

„Ikonografija je ona grana povijesti umjetnosti koja se bavi proučavanjem sadržaja ili
značenja umjetničkih djela, nasuprot njihovom obliku.“
Svako umjetničko djelo ima 3 razine sadržaja:
1) primarni ili prirodni sadržaj: predikonografski opis djela: 13 ljudi jede za stolom
2) sekundarni ili konvencionalni sadržaj: shvaćanje da je riječ o prikazu Posljednje večere
3) značenje ili smisao: ako je motiv na oltaru, riječ je o simbolu koji podsjeća da je misa koja
se služi na oltaru zapravo ponovljena Posljednja večera, ustanovljena kristovim naputkom
„Ovo činite meni na spomen.“ Time vjernici simbolički postaju apostoli, kristovi učenici i
pislanici: niz simboličkih implikacija istog prikaza je prilično dug.

Ikonografija nam govori npr. govori kada je i gdje neka tema vizualno uobličena i pomoću
kojih motiva, te kada i gdje se najčešće pojavljuje (npr. Imago pietatis – Čovjek Boli – 15. i 16. st.) što
pomaže u određivanju datacije, podrijetla, a ponekad i autentičnosti djela.
Ikonologija je ikonografija koja je stekla mogućnost da interpretira, te je tako postala
integralni dio studija umjetnosti, umjesto da ostane na razini statističkog utvrđivanja podataka.
Ikonologija dakle polazi iz sinteze, a NE analize.

Ekskurs o srednjevjekovnoj cezuri između antike i renesanse

U visokom srednjem vijeku dolazi do potpunog prekida antičke likovne tradicije: klasični motivi se više
NE upotrebljavaju za prikaze klasičnih tema. Tako se npr. Jupitera prikazuje kao srednjevjekovnog suca, za što
se oslonac nalazi u pisanim izvorima a NE u slikovnoj tradiciji koja je ipak još bila prisutna. Razlog tome je
vjerojatno promjena mentaliteta u visokom srednjem vijeku, jer je npr. u karolinškim manuskriptima ranog
srednjeg vijeka ponegdje još prisutna antička tradicija prikazivanja. Dobra ilustracija te promjene mentaliteta je
npr. prikaz otmice Europe na minijaturi u manuskriptu Ovide Moralise iz 14. stoljeća. Iluminator je tu scenu
prikazao posve BEZ STRASTI, koje je očito osjećao zazornima. Europa je odjevena u kasno srednjovijekovnu
nošnju i sjedi na neopasnom malom biku, poput mlade dame koja je, eto, izjahala na jutarnju šetnju, a njene
pratilice koje su slično odjevene, mirno je promatraju. Scena je „očišćena“ od svi strasti: vike i užasa Europe, i
panike njezinih prijateljica koje su otmicom bile iznenađene.

…..
Otmica Europe – rimski mozaik Otmica Europe, Ovide Moralise, 14. st.

Jasno je da je renesansa, zbog ove i oavkve srednjevjekovne cezure, morala razviti nove oblike
izražavanja, stilski i ikonografski jednako različite od klasičnih i srednjevjekovnih, a opet njima srodne i o njima
ovisne.