GOTIKA

Gotika je umjetničko razdoblje koje je trajalo oko tri stotine godina, odnosi se na doba
kasnogsrednjeg vijeka tijekom 13. i 14.stoljeća. Javlja se u Francuskoj još
sredinom 12.stoljeća gdje se reflektira prvenstveno u sakralnoj arhitekturi.
Opće karakteristike umjetnosti gotike 

Isprva stil francuskih katedrala, gotika se do kraja 14.stoljeća razvila u mnogo

svjetovniji umjetnički smjer poznat pod nazivom međunarodni stil ili internacionalna
gotika. Ovaj se stil nastavio do kasnog15.stoljeća kad ga je zamijenila renesansa.

Vremensko trajanje gotike razlikuje se u u određenim područjima, primjerice dok se

u Italiji već od 14.stoljeća javljaju ideje humanizma i individualizma svojstvenih ranoj
renesansi počevši od Petrarke , u Engleskoj gotika traje i do 17.stoljeća.
U Španjolskoj se gotika isprepliće s maurskom umjetnošću.

Osim u arhitekturi, gotička umjetnost najprisutnija je

u skulpturi , vitrajima, freskama , štafelajnomslikarstvu i u iluminiranim rukopisima.

Gotičku umjetnost karakterizira velika narativnost, kroz sve vidove umjetnosti "priča
se priča", bilo da se radi o vjerskim motivima ili o svjetovnijoj tematici. Religijski
prizori često su uključivali i prizore iz prirode, poput alegorija, prikaza
mjeseci, zodijakalnih znakova, sezonskih poljoprivrednih radova i sličnoga.

Svjetovna umjetnost jačala je pod utjecajem razvoja gradova, trgovine i ekonomije,

što je omogućilo bogatijem sloju da naručuje izradu zavjetnih skulptura ili iluminiranih
rukopisa. Razvoj književnosti također je utjecao na nove svjetovne motive u likovnoj
umjetnosti. Novoosnovani cehovi okupljali su i evidentirali umjetnike koji su bili
smatrani vještim obrtnicima, zahvaljujući čemu danas znamo imena brojnih gotičkih
majstora.

Gotička arhitektura
Gotika je najreprezentativnija u arhitekturi gdje se karakteristike ovog stila najviše
poznaju.

Nove konstrukcije

Gradski obrtnici unose u arhitekturu više svjetlosti, uglavnom jer su ovladali boljom
tehnikom smjele uporabe pogodnih konstrukcijskih elemenata među kojima su
najvažniji: šiljasti (prelomljeni) luk, rebrasti svod (nastao od križastog + rebra) koji se
završava na snopastim stupovima, kontrafor(potporni vanjski luk), transept je
pomaknut na sredinu građevine i ne strši izvan građevine, rozeta se pojavljuje više
jer je osvjetljenje važno za gotiku.
Prelomljeni luk je nastao iz polukružnog luka kada je zamijećeno da se uporabom
ovog luka može postići veća vertikala luka. Umjesto bačvastog svoda sačinjenog od
polukružnih lukova počinju se križati prelomljeni lukovi koji su, za razliku od
polukružnih, mogli imati zajednički završetak u tjemenu (ključ). U križnom svodu svi
pritisci se koncentriraju u unaprijed određenoj točci, stoga svodnu konstrukciju ne
nose plohe zida nego stupovi i lukovi. To je pridonijelo izjednačavanju dijelova, pa
sva tri broda crkve postaju jednako široki i visoki, te crkveni prostor za vjernike
nalikuje bilo kojoj gotičkoj dvorani – u vijećnici ili dvorcu … Stoga ih se i
naziva dvoranskim crkvama.

Nasuprot romaničkom rastavljanju i ograđivanju pojedinačnoga, relativno

samostalnog, u gotici je izrazita težnja k povezivanju, spajanju i stapanju koje
nazivamonačelom jedinstva. To se najbolje vidi u presjeku građevine gdje vidimo
uklanjanje vodoravnih pojaseva koji su bili svojstveni romanici pa arkade i prozori
skoro bez prekida vode od tla do vrha svodova, kao jedinstvene okamenjene silnice
energije. Tako vanjske zidove čine nizovi povezanih stupova među kojima su
otvoreni veliki prozori. Da bi se svi pritisci neutralizirali počinju se koristiti potporni
"lebdeći" lukovi koji prenose sve potiske u zemlju - kontrafori. Na kraju, kad se
pogleda gotička katedrala, ona je toliko ujedinila svoje arhitektonske i dekorativne
elemente da se ne mogu sagledati pojedinačno nego samo kao cjelina.
Kombinacija rebrastog svoda, prelomljenog luka i potpornog luka s kontraforima
razbila je sklop dotadašnje teške romaničke arhitekture i označila prelazak u lakšu i
skeletnu konstrukciju gotike. Sve te elemente po prvi puta u povijesti primijenio je prvi
poznati magister operarius (graditelj katedrala) opat Suger na crkvi St. Denis u Ile de
France. Gotika je rođena onim časom kad jeRomanika dosegla svoj perfekcionizam!

Građenje gotičke katedrale zahtijevalo je suradnju više majstora koji dobro poznaju
zanat. A kako je jedan krivo klesani kamen mogao uzrokovati rušenje cijelog
kompleksa, majstori su se udruživali u udruženja u kojima su čuvali matematička i
graditeljska znanja i imali su tajne znakove prepoznavanja. Budući da su bili veoma
cijenjeni i neovisni o feudalnim moćnicima, te slobodno putovali od grada do grada
nazvali su ih "slobodni zidari" (tzv. masoni).
PodjelA

Arhitektura u razdoblju gotike mijenjala se tijekom triju faza:

 rane gotike (svršetak 12. i početak 13. st. u Francuskoj (Notre-Dame u

Parizu i Katedrala u Chartresu),
 klasične gotike (vrhunac oko 1220. (Katedrala u Reimsu i Katedrala u
Amiensu) i traje gotovo cijelo stoljeće) i
 kasne gotike (14. i prva desetljeća 15. st. širom Europe).

Ranu gotiku obilježuje jednostavnost i čistoća oblika, što se oslanja na romaničku

tradiciju. Klasične katedrale su trobrodne građevine naglašenih vertikala i strmih
svodova, krov transepta ima istu visinu kao i glavni brod, na zapadnoj strani imaju
jednu ili dvije kule, fasade su podijeljene u nekoliko horizontalnih zona, a kontrafori
dijele cijelu crkvu vertikalno.

U klasičnoj gotici upravo ta vertikalna podjela prevladava. Portali imaju prelomljeni

luk (arhivolt) utimpanonu (oblina portala + luneta). Prozori imaju prelomljeni luk, a
vremenom lukovi postaju višebrojni. Rozeta na zapadu, iznad ulaza, te na fasadi
transepta, ponekad je ubačena u portal ili stavljena iznad prozora. Cijeli bočni potisak
svodova zadržavaju masovni potporni luci, pa je glavna težina usredotočena na njih i
vidljiva samo izvana. Stoga je unutarnjost takvih prostora skeletna i prozračna.

U kasnoj gotici se osjeća gubitak ravnoteže u odnosu konstrukcije i dekoracije, tj. u

pretrpanosti ukrasom. Kasna gotika je raširena diljem Europe i Talijani je
nazivaju cvjetna gotika (gotico fiorito) zbog brojnih cvjetnih ukrasa, dok
je Francuzi nazivaju plamenom (flamboyant) jer izražava nemir oblika i treperenje
svojstveno plamenu i vatri. Njemačka gotika je dosljedna francuskoj dekorativnoj
gotici (Npr. najimitativnija je katedrala u Ulmu), ali je ponekad i reinterpretira u
originalnu arhitekturu (npr. Sv. Ana u Annabergu).

Kao i u Romanici javljaju se regionalizmi u gradnji. Tako Talijani ne prihvaćaju tako

lako strani stil i grade jednu jedinu gotičku katedralu dosljednu svim načelima
dekorativnog stila, a to je katedrala u Milanu. Gradi se gotovo 500 godina i biva
dovršena tek polovinom 19. st. Gotika u Veneciji je pravi primjer cvjetne gotike.
Razlozi forsiranom perforiranju pročelja su u muljevitom tlu koje je moglo podnijeti
samo skeletnu građu sa željeznim sponama. (Duždeva palača, Ca d'Oro – Zlatna
kuća itd.).Mlečani koriste dekoracije bizantsko-
saracenskih elemenata, maursko šiljastih i djetelinastih lukova itd.
U Engleskoj u 12. st. razvija se oštra gotika (lancet style) – strogog tlocrta oštrih
kutova (Katedrala u Salisburyju, Westminsterska opatija). U 14. st. razvija se
tzv. dekorativni stil (Decorated Style) koji je sličan plamtećoj gotici u Francuskoj
(Lincoln, Exeter). U 15 st. dolazi do izrazito engleskog stila – okomiti
stil (Perpendicular Style) gdje rebra snopastih supova neprekinuto rastu u mrežu
križnog svoda (tzv. lepezasti kapiteli) (Cambridge, Gloucester i dr.). Kad se doda
potkovasti luk nastaje tzv. Tudor Style.

Kiparstvo gotike
Kiparstvo gotike je još uvijek pretežito vezano za arhitekturu, ali postoje brojne
razlike od romaničkog kiparstva. Prije svega volumeni skulptura su sve manje plošni,
a sve više se kipovi zaobljuju dok se naposljetku ne osamostale od zida (što nije
postojalo od razdoblja antike) pa stoje na isturenim konzolama, ili su postavljeni
među stupovima pa se doimlje kao da su u nišama. Kako se crkve povećavaju, tako
raste i broj skulptura oko portala, čak što više prekrivaju cijelo glavno, pa i bočna
pročelja i portale, i apsidijalne dijelove crkve.

Motivi i teme

Ti brojni kipovi, kadšto u nepreglednim količinama, nisu rađeni zbog ukrasa ili kao
izraz izobilja, nego služe prikazu svekolikog znanja i vjerovanja toga doba.
Naglašeni humanizam gotike izražen je i time što se velik dio sadržaja u likovima i
prizorima odnosio na čovjeka, a ne na svece i božanske likove. Ti humani prikazi
javljaju se u tri tematska kruga:

 1. Zbiljski, svakidašnji život čovjeka koji se prikazivao u prizorima četiriju

godišnjih doba i 12 mjeseci;
 2. Moralni život koji je uprizoren borbom vrlina (lijepih mladih djevojaka) koje
se bore protiv mana (ružne nakaze);
 3. Misaoni život kroz personifikaciju tzv. sedam slobodnih umjetnosti
(gramatike, retorike, dijalektike, te geometrije, aritmetike i astronomije i glazbe).

U vjerskim prikazima romanički motiv Kristove slave zamijenjen je motivom Krista

mučenika. Npr. majstor iz Naumburga oko sredine 13. st. s dubokim suosjećanjem
prikazuje Kristovu muku na Raspelu u korskoj pregradi katedrale u Naumburgu 

Gotičko kiparstvo pod kraj 13. st. uvodi novu vrstu religioznih kipova namijenjenih za
privatne potrebe vjernika. Najčešća tema je Pietà(oplakivanje Krista) koja prikazuje
Krista u krilu Bogorodice. Najčešće su takvi kipovi rađeni u bojenom drvetu i
skromnih su dimenzija.

Ranogotička skulptura.

U ranoj gotici likovi su veoma izduženi, ali se još uklapaju u širinu stupovlja.
Vremenom će ukočeno držanje i strogo frontalni stav likova, postupno smijeniti kipovi
s nagibom tijela na jednu, a glave na drugu stranu, pa će se izvijati u krivulji, poput
slova S. Takav način oblikovanja skulptura naziva se gotičkom S–linijom
(kontrapost). To se ponajbolje vidi u skulpturama katedrale u Chartresu koje su
rađene u ranoj i kasnoj Gotici. Razlike su očite ako se pogledaju likovi sakraljevskog
portala (sredina 12. st.). Primjeri iz rane Gotike su statični, ukočeni, izduženi da se
slažu s arhitekturom i jako frontalni. Nakon požara u kojem je izgorio dio katedrale,
dodane su skulpture zapadnog pročelja - te skulpture se odmiču od podloge i glava
im više nije u glavnoj osi tijela. Nastala je skulptura kasne Gotike.

Vrhunac gotičke skulpture nalazi se u portalu katedrale uReimsu; u dvije

kompozicije Blagovijesti (Navještenja) iVizitacije gdje su dva ženska lika okrenuta
jedan prema drugom naglašenog volumena, draperije i tijela koje obrazuje S liniju.
Umjesto dramatikom naturalizma raspela iz Naumburga ovdje se susrećemo s lirikom
idealizma.

Dakle, kiparstvo gotike mijenjalo se od statičnosti i realizma figura sa zapadnog

pročelja katedrale u Chartres-u, preko elegantnog stila započetog u Reims-u, sve do
kasnijih rješenja koja, zbog naglašene igre svjetlosti, dobivaju slikarske značajke.

Kasnogotička skulptura

U kasnogotičkoj umjetnosti pojavljuju se dvije usporedne struje koje su u nakanama i

načinu oblikovanja potpuno suprotne. Jedna je gotički naturalizam, a druga gotički
idealizam.Naturalizam je nastao kao rezultat promatranja ljudi, prirode i predmeta,
kad je slikar počeo ocrtavati svaku pojedinost na predmetu ili na licu. Zbog doslovna i
pomna precrtavanja na temelju promatranja prirode (lat. natura), takav je stil nazvan
naturalizmom. Tim su se načinom redovito prikazivali različiti prizori muka (martirija)
Kristovih i brojnih kršćanskih mučenika, opisujući iscrpno svaku pojedinost koja bi
mogla pobuditi sućut gledatelja prema žrtvama ili pravedan gnjev prema
mučiteljima. Idealizam, naprotiv, nastoji naći što ljepši oblik glave, smireniji izraz lica i
postići što ugodniji dojam blagosti i vedrine. U Renesansnoj umjetnosti, koja slijedi
nakon gotike, umjetnici su uspjeli povezati i spojiti gotički naturalizam i idealizam u
renesansni realizam.

U Italiji postoji neposrednija i dugotrajnija povezanost s antikom. Talijansko gotičko

kiparstvo nema monumentalne plastike kakvu smo sretali na francuskim portalima, ali
se ističe oblikovanjem propovjedaonica, nadgrobnih spomenika, škrinja i korskih
pregrada. To potvrđuje Nicola Pisano svojim reljefima na mramornoj propovjedaonici
krstionice u Pizi Njegov sin Giovani Pissanonastavio je njegov rad na
propovjedaonici katedrale ). Ovi reljefi imaju više antičkih nego gotičkih elemenata.
Likovi nisu više tako zbijeni, a prostor dobiva na važnosti.

Prvo poznato ime gotičke skulpture na sjeveru je Nizozemac Claus Sluter) koji je

radio kipove za Kartuzijanski samostan u Dijonu. To su realistični trodimenzionalni
kipovi toliko voluminozni da izlaze iz arhitektonskog okvira; organizirani u grupu, ali
uređeni tako da se međusobno vežu i upućuju jedan na drugi

Slikarstvo gotike
Slikarstvo gotike obilježeno je isprva sporim razvojem, većinom se svodilo na
umjetnost vitraja koja je potisnula prijašnje iluminacije samostanskih rukopisa.
Oslanjajući se na romaničku tradiciju i pod utjecajem crkvene skulpture, u vitrajima se
razvio plošni, ornamentalan stil bez trodimenzionalnosti.

Tijekom 13.stoljeća u Francuskoj se razvio "elegantni stil" vidljiv u iluminacijama

molitvenika, pri čemu se ljudske figure prikazuju uz sve više pažnje i detalja i s
naglašenijim volumenom. U Italiji toga vremena slikarstvo je obilježeno
"novobizantskim" stilom koji je uslijedio
nakon križarskog osvajanja Carigrada godine1204.

Slikarstvo vitraja

Staklene površine gotičkih katedrala nisu bile pogodne za razvoj slikarstva.

Dakle, fresko-slikarstva i nema jer nema velike površine zida zbog mnogo prozora. U
crkvama širom Europe prestali su se u razdoblju gotike izrađivati veliki narativni
ciklusi. No tu su zato vitraji (vitraži) - komadi stakla se spajaju međusobno tankom
linijom olova i to po konturama likova; veći dijelovi stakla uglavljeni su u rame od
lijevanog željeza. Kompozicije vitraja su dvodimenzionalne, bez perspektive. Boje su
prozirne, najčešće crvena, plava, žuta i zelena. To su većinom izabrane scene u
kojima se pojavljuju likovi živih ličnosti s kršćanskim ikonografskim likovima.
(vitraji Chartresa – Reimsa itd.) Krajem 14. st. napušta se takav monumentalni način
komponiranja vitraja, boje postaju raznovrsnije i uvodi se perspektiva.

Trecento u Italiji

U Italiji gotička arhitektura nije nikada dostigla vrhunce Francuske i Njemačke, ali je

Italija bila pod utjecajem Bizantske umjetnosti, a posebno njihova slika na drvetu.
Tako da će se prvo gotičko slikarstvo razviti upravo u Italiji. Imućni pojedinci
poručivali su slike na drvenoj podlozi za privatnu upotrebu, ponekad su se radili
i poliptisi (povezane slike na više dasaka). Svaki poliptih završavao je prelomljenim
lukom, a prizori na drvenoj dasci oivičavali su se stupovima. Pozadina je najčešće
zlatna, likovi su idealizirani, božanski, ponekad se u scene uvode elementi pejzaža.
Slikari su težili prikazati prostor, ali još nisu svladali perspektivu.

Giotto di Bondone je najvažniji slikar Gotike; on je prvi uskladio prizor slike i povezao
ga s prostorom gledaoca (tako što je sliku spustio na očište promatrača). Likovi na
njegovim slikama čvrsto stoje na zemlji, uobličeni su i vladaju prostorom
trodimenzionalni, a ne plošni. Prvi je u Europskom slikarstvu krenuo u izražavanje
osjećaja u stvarnom životu putem svojih likova. Njegovi suvremeniciDuccio i Simone
Martini postižu podjednako zavidne rezultate