Vous êtes sur la page 1sur 52

ODSJEK ZA POVIJEST UMJETNOSTI

FILOZOFSKI FAKULTET U ZAGREBU

KOLEGIJ «UMJETNOST ANTIKE»

Napomena uz on-line izdanje

Kolegij «Umjetnost antike» obuhvaća umjetnost Grčke i Rima, odnosno gotovo


tisuću godina umjetničkog stvaralaštva, od otprilike 500. pr.Kr. do 500 n.Kr.
Tijekom jednog tisućljeća nižu se pojedina stilsko-kulturno-povijesna razdoblja
poznata pod različitim nazivima kao što su, primjerice, «arhajsko doba», «klasična
Grčka», «helenizam», «rani Rim i republika», «carski Rim», «kasna antika», ali sva
su ta razdoblja dio iste civilizacijske matrice koju nam je namjera predstaviti u
okviru ovog kolegija. Povijest umjetnosti pritom preuzima dio iskustva drugih
znanstvenih područja, poglavito povijesti ili arheologije, ali povjesno umjetnički
pristup nije, niti može biti izjednačen sa srodnim disciplinama, budući da pojedine
spomenike / umjetnička djela sagledava u kontekstu specifičnog znanstvenog
aparata koji je začet još u stoljeću Prosvjetiteljstva s Joachimom Winckelmannom,
a koji su u međuvremenu proširile i upotpunile brojne generacije povjesničara
umjetnosti, u svijetu i u Hrvatskoj.

Skripta koju imate ispred sebe predstavlja on-line verziju kolegija «Umjetnost
antike», koja će s vremenom obuhvatiti sve teme uključene u silabus kolegija. Za
početak predstavljamo pregled rimske arhitekture i urbanizma. Nije nam bila
namjera jednako iscrpno obraditi sva razdoblja odnosno spomenike arhitekture
koji to po svojoj važnosti zaslužuju, već pratiti dosadašnji program rada na
kolegiju, uzimajući u obzir ograničenja koja pred nas postavlja jednosemestralni

1
studij. Odabrani tekstovi odnose se prije svega na najvažnije fenomene kao što su
novi materijali i tehnike, koji su omogućili tzv. «rimsku arhitektonsku revoluciju» te
na pojedina razdoblja unutar kojih je graditeljska djelatnost u Rimu bila posebno
živa (npr. Augustovo doba). Veći dio tekstova su prijevodi s engleskog, francuskog i
njemačkog jezika, koji su nastali u okviru studentskih seminarskih radova na
kolegiju «Umjetnost antike», u razdoblju između 2002.-2008. godine, a koje sam
uredio i upotpunio drugim odabranim prijevodima. Sastavni dio skripte (u vidu
linka) jesu odabrani seminarski radovi studenata posvećeni pojedinim
spomenicima, poglavito oni nastali u okviru izbornog kolegija «Antičke civilizacije
Apeninskog poluotoka» (ljetni semestar 2007.). Svi se zasnivaju na naslovima koji su
tijekom prethodnih godina bili dio ispitne literature na kolegiju i utoliko je ova
skripta plod nastojanja da se studentima odgovarajuća ispitna literatura dodatno
približi u obliku hrvatskog prijevoda. U bilješkama, koje su malobrojne jer nismo
htjeli odveć opteretiti tekst skripte, student se upućuje na one najvažnije naslove
izvan zadane literature, koji mu stoje na raspolaganju pri izradi seminarskih
radova ili uspostavljaju odnos s odgovarajućim materijalom na tlu Hrvatske.
Naposljetku, premda je tekst popraćen odabranim ilustracijama, studenti nisu
oslobođeni obaveze konzultiranja korištenih naslova, ponajprije radi izvornih
ilustracija koje nisu prenesene u skripti. Brojevi u zagradama, koji se mogu naći u
pojedinim prijevodima, odnose se upravo na ilustracije u izvorniku, a ne na one u
skripti.

Zahvaljujem se svim studentima koji su svojim sudjelovanjem (u okviru ili povrh


zadanih obaveza) dali svoj doprinos nastanku skripte. Među njima moram izdvojiti
moju dugogodišnju demonstratoricu Josipu Lulić, koja je uvelike pridonjela
konačnom izgledu skripte.
Zagreb, studeni 2009.

Dr.sc. Dino Milinović, docent

2
Kolegij

UMJETNOST ANTIKE

SKRIPTA

RIMSKI URBANIZAM I ARHITEKTURA

3
I.

Rimski urbanizam i arhitektura

a) Arhitektura kao moralni red

Rimsko carstvo je prije svega moralni red, izgrađen na vrijednostima koje su nastale u
Rimu a kasnije bile prihvaćene u zemljama koje su u Rimu vidjele svoj glavni grad. Taj
se red ostvarivao putem institucija koje su oblikovale misli i djela ljudi od središta pa sve
do krajnjih rubova carstva. Bio je to red zasnovan na čovjeku, opravdan ljudskom
prirodom i njegovim svemirom, red unutar kojega je grčka (spekulativna) misao prerasla
u rimski osjećaj za (empirijsku) stvarnost. U doba Augusta, pred kraj stare ere,
uspostavljen je obrazac carstva kao neophodnog uvjeta za mir i blagostanje civiliziranog
svijeta. Arhitektura – rimska arhitektura – izrasla je u prostorni red čiji su oblici trebali
pripomoći uspostaviti moralni red i izraziti sigurnost i dostojanstvo carstva kroz njegovu
prostornu veličinu. Arhitektura je tako istovremeno utjelovila i nametnula poslušnost i
poštivanje rituala carstva. Carstvo je bilo skup urbaniziranih sredina, s (najvećim)
gradom na čelu (Rim = Urbs), a njegovo uređenje bilo je nalik uređenju grada. Prvo
stoljeće carstva je razdoblje tijekom kojega se grade novi i obnavljaju stari gradovi kako
bi što bolje utjelovili novo uspostavljeni red. U podizanju novih i obnovi starih gradova
princip organizacije bio je posvuda isti. Bio je to rimski koncept grada kao sustava
diskretnih, funkcionalnih jedinica prostora, međusobno povezanih arterijama i kanalima.
Kanali su bili ulice i avenije; u carskom razdoblju one su praktički postale samostalne
prostorne jedinice. Omeđena kolonadama ili arkadama trjemova, ritmički obilježena
okomicama njihovih stupova, ulica je postala nalik na tunel i prerasla u konstruktivni
element za sebe, javna građevina sa središnjim prometnim dijelom izloženim svjetlu dana
i pokrajnjim alejama u sjeni trjemova ispod kojih se, u dućanima i uredima, koncentrirao
ekonomski život grada, podređujući njenim prostornim zakonitostima dnevnu rutinu
gradskog života.
(prema: F.E. Brown, Roman Architecture; za puni naslov vidi popis literature na kraju)

4
Nije moguće u dovoljnoj mjeri istaknuti ulogu koju ima grad u povijesti rimske države.
Dok su u drugim razdobljima gradske aglomeracije većinom nastajale i razvijale se
spontano, često kao posljedica slučaja, profitirajući od strateškog položaja ili pogodnih
ekonomskih prilika, u rimskom svijetu gradovi su posljedica ciljane i sustavne politike.
Za rimsku državu postoji samo jedan administrativni sustav koji je valjan, i to onaj koji se
zasniva na slobodnoj zajednici građana (civitas). Svaka civitas posjeduje svoje urbano
središte (prema administrativnom statusu razlikujemo kolonije i municipije); život u
urbanoj zajednici razlikuje civiliziranog čovjeka od barbara, koji živi u plemenima. Na
helenističkom Istoku, u zemljama stare urbane tradicije, novi gradovi koji nastaju ex
nihilo su rjeđa pojava; nasuprot tome, provincije na Zapadu, gdje prije rimskog osvajanja
urbanizacija gotovo da i nije bila poznata, Rim je «pokrio» novoosnovanim gradovima.
Katkad su ovi nastali na mjestima prethodnih, skromnih lokalnih naselja, katkad je riječ o
sasvim novim gradovima. Ali, bilo da su postojala prije ili su bila sasvim nova, svako je
gradsko središte nudilo lokalnom stanovništvu određenu materijalnu udobnost i
reproduciralo je uzore jedinstvenog vjerskog, društvenog i političkog sustava rimske
države. Stoga možemo reći da su gradovi «izlozi romanstva».

Arhitektura se razvija poglavito unutar urbanog okvira, iako je postojala i ruralna


arhitektura, čiji je tipični proizvod rimska vila. Arheologija, koja na ovom području često
predstavlja naš najpouzdaniji izvor znanja, davno je razotkrila principe koje su slijedili
tvorci rimskog urbanizma. Njihovo podrijetlo nalazi se u grčkom svijetu. Etrušćani su ih
preuzeli u dodiru s Grcima, te ih proslijedili Rimljanima. Pri osnivanju gradova, kad god
je to bilo moguće, bile su zacrtane dvije osi, jedna okomita na drugu: cardo, orijentiran u
smjeru sjever – jug i decumanus, u smjeru istok – zapad. Sekundarne osi, na jednakoj
udaljenosti, oblikovale su pravilni raspored u obliku šahovske ploče. Tako dobivena
mreža upisuje se u kvadrat koji može biti okružen zidinama s četvoro gradskih vrata. Ova
šema je u temelju najjednostavnijeg mogućeg urbanizma, ali nije uvijek strogo
primjenjivana, pa su primjeri pravilnog urbanizma relativno rijetki (usp. tlocrte rimskih
gradova na tlu Hrvatske). Općenito gledajući, gradovi u zapadnim provincijama se više

5
približavaju idealnoj koncepciji, dok je na istoku, pa čak i u Italiji, njena realizacija
nepotpuna.
(prema: Sources d'histoire romaine)

b) Arhitektura kao ritual

Rimska arhitektura je umijeće oblikovanja prostora u skladu sa zahtjevima rituala i vuče


podrijetlo iz sklonosti rimskog duha da iskustvo i svakodnevnicu pretvara u rituale; od
samih početaka, Rimljani osjećaju, misle i djeluju ritualno. Skupno ili pojedinačno, oni
traže identitet i ispunjenje u osmišljavanju i izvršavanju precizno određenih oblika
ponašanja, koje pretvaraju u naviku. To je ishodište rimskog običaja, tradicije, discipline
prava i zakona. Specifične rimske vrijednosti poprimaju oblik rituala: ritual je umijeće
djelovanja (akcije), ali za Rimljane on podrazumijeva i umijeće sasvim druge vrste –
arhitekturu. Ritual je trenutan, prolazan, utjelovljen u samom činu; ali za Rimljane on ima
moć prerasti u arhitektonski oblik zahvaljujući jednostavnoj činjenici što se odvija u
prostoru. Prostor je osmišljen ritualom. Veliki rituali prvih Rimljana su oni koji se odnose
na poštivanje bogova, život obitelji i uređenje zajednice. Svaki od tih rituala uvjetovao je
određeno poimanje prostora koji odgovara njegovim zahtjevima.
(prema: F.E. Brown, Roman Architecture)

c) Osnivanje gradova

Obredne knjige «etrurske discipline» (disciplina etrusca: drevna zbirka magičnih obreda
koje su Rimljani pripisivali Etruščanima; op.pr.) uključivale su obrede predviđene
prigodom osnivanja grada, obilježavanja teritorijalnih granica i posvećivanja hramova i
oltara. Granica budućeg grada bila je obilježena pomoću pluga od bronce u koji su bili
upregnuti bik ili krava. Rimljani su ovaj obred preuzeli od Etrušćana tako rano da je
njihova tradicija zabilježila kako je i sam Rim osnovan u etrurskom stilu. Osnivač grada
zaorao bi duboku brazdu duž zacrtanih granica dok su oni koji su ga slijedili morali paziti
da grumeni zemlje koje je plug izbacio budu s unutrašnje strane brazde. Gdje god su bila
predviđena vrata, plug je podignut i prenesen preko cijele širine vrata kako bi se prekinuo

6
sveti krug (zida) i omogućio nesmetan iznos i unos «potrebnih, ali nečistih stvari».
Unutar te magične brazde nalazio se prostor koji «nije smio biti korišten za oranje»,
nazvan pomerij (pomoerium). U Rimu samo su djevice Vestalke mogle biti pokopane
unutar pomerija dok su se groblja nalazila izvan gradskih vrata, uz ceste koje su vodile iz
grada ...

Granice gradskog teritorija u Rimu su određivali agrimensori; njihova znanost, kako kaže
rimski pisac Varon, potječe iz Etrurije. Sreća je što posjedujemo dio rimskog prijevoda
jedne drevne etrurske knjige koja govori o «nauku» o granicama. Evo što je, prema toj
knjizi, nimfa Vegonija otkrila nekom Arrunsu Veltumnusu: «Znaj da je more odvojeno
od kopna. Tako je Jupiter, kada je prisvojio za sebe zemlju Etrušćana, odlučio izmjeriti
njenu veličinu i omeđiti njezina polja…» Vitruvije, pak, kaže da su prema pravilima
«etrurske discipline» hramovi Venere, Vulkana i Marsa morali biti podignuti izvan zidina
grada kako mladi ljudi i majke obitelji ne bi bili zavedeni šarmom Venere i kako grad ne
bi bio u opasnosti od požara (Vulkan) ili nesloge građana (Mars). Tako su i u rimskim
gradovima, prema Vitruviju, hramovi Marsa i Venere trebali stajati izvan pomerija,
Marsov na Marsovu polju, a Venerin u luci (isti je slučaj sa svetištima orijentalnih
božanstava koja dugo neće biti pripuštena unutar grada; op.pr.) …

Osnivački ceremonijal za hramove opisan je samo jednom kod Tacita (Historiae, 4.53.),
koji opisuje ponovno posvećenje Kapitolija u Rimu u Vespazijanovo vrijeme (nakon što
je veliki požar u 64. n.Kr. progutao staro svetište; op.pr.). Obred je bio etrurski, budući da
su vračevi iz Etrurije (haruspici; lat. haruspex) bili ti koji su propisali pravilnu tehniku
obrednog posvećenja, što je utjecalo i na izgled obnovljenog hrama: «Bogovi ne žele da
se stari oblik hrama mijenja, ali dozvoljavaju da bude viši.» Tako je hram na Kapitoliju
ostao, prema izvornom planu, toskanski hram s tri cele, prema Vitruvijevoj definiciji.
Prema njemu, hram je podignut krajem 6. stoljeća pr.Kr.: svetišta su u Etruriji građena i
prije toga, ali nije nam poznat niti jedan primjer koji bi bio raniji od posljednje četvrtine
6. stoljeća. Prethodno su Etrušćani, kao i njihovi susjedi Italci, svoje bogove sigurno
slavili u otvorenim svetištima …
(Prema: A. Richardson, The Etruscans)

7
Odluka o osnivanju novoga grada ovisila je isključivo o carskoj inicijativi. Tako gotovo
istovremeni osnutak šezdesetak gradova u Galiji u vrijeme Augusta treba pripisati odluci
samoga cara. Nakon osnutka, zadatak je guvernera provincije nadzirati razvitak gradskih
središta. On je taj koji procjenjuje neophodnost obnavljanja postojećih javnih građevina
ili gradnje novih, ali tek nakon što je o tome obavijestio cara. Revni guverner će izbliza
pratiti načine financiranja i izdatke koji mogu ugroziti blagajnu provincije. Investicije
privatnog kapitala su sustavno poticane, čak i uzdignute na razinu pravila. Guverner mora
biti upoznat s pravnim osnovama kao i s tehničkim poteškoćama koje se pritom mogu
pojaviti. Ali, vijećnici u gradovima u kojima se obavljaju takvi radovi moraju se
pobrinuti za radnu snagu. U krajevima gdje su stacionirane rimske trupe, obično se koristi
vojska umjesto civilne radne snage.

«Gaj Plinije1 caru Trajanu.


Gospodaru, za jedan akvadukt građani Nikomedije utrošili su 3,318.000 sestercija.
Akvadukt nije dovršen, a sada je zapušten i djelomice uništen. Za drugi akvadukt su
ponovo utrošili 200.000 sestercija. Ovaj je također zapušten. Potreban je novi kredit kako
bi voda stigla do ljudi koji su već uzalud potrošili tolike novce. Obišao sam jedan vrlo
čisti izvor odakle, čini mi se, treba uzeti vodu i dovesti ju, kako je isprva pokušano,
pomoću konstrukcije na lukovima. Na taj način voda neće stizati samo do ravnih i niskih
dijelova grada. Neki od postojećih lukova su još uvijek upotrebljivi, a neki se dadu
izraditi od obrađenog kamena uzetog s prethodnih gradilišta. Jedan dio bi prema meni
trebao biti napravljen od opeke, što je lakše i jeftinije. Ali, prije svega, neophodno je da
nam pošalješ ili jednog inženjera za vodu ili jednog arhitekta, kako bismo izbjegli da se
ponove isti problemi. Mogu ti potvrditi da je korist od takvog djela i njegova ljepota u
potpunosti dostojna tvoje vladavine.»

Dobri i uspješni carevi nisu samo brinuli za ukrašavanje gradova novim građevinama, ili
dovršavanje već započetih, već i prozivali one odgovorne za propuste, na što upućuje
Trajanov odgovor Pliniju.
1
Plinije Mlađi, nećak Plinija Starijeg, guverner u Maloj Aziji početkom 2. stoljeća n.Kr. u vrijeme
Trajanove vladavine.

8
«Car Trajan Pliniju.
Moraš se pobrinuti da voda stigne do Nikomedije. Siguran sam da ćeš se posvetiti ovom
zadatku s potrebnim marom. Ali, tako mi boga, s istim marom moraš se posvetiti traženju
onih koji su krivi što su Nikomeđani do danas potrošili tolike novce; ne smije se dogoditi
da su započeli i napustili izgradnju akvadukta, podijelivši novce između sebe.»
(Plinije Mlađi, Pisma, X, 37-38.; prema: Sources de l'histoire romaine)

Upravo akvadukti mogu poslužiti kao ilustracija za neka od najvažnijih obilježja rimske
arhitekture, iz kojih će nam biti jasnije razlike s arhitekturom prethodnih civilizacija. Oni
su pokazatelj tehničke evolucije koju je omogućila primjena novih konstrukcijskih
tehnika i novih građevnih materijala; pritom je vjerojatno najvažnija novina kombinacija
luka i svoda u konstrukciji od betona s oplatom od cigle ili kamena. Akvadukti su isto
tako arhitektonski odgovor na društveni i ekonomski razvitak Rima. Zahtjevi koje je
takav razvitak postavljao doveli su do novih arhitektonskih tipova, među koje osim
akvadukta treba ubrojiti bazilikalnu dvoranu, terme, amfiteatar, slavoluke, žitnice,
stambene blokove (insula) i velike ladanjske vile. Rimljani su u akvaduktima vidjeli
trijumf nad svojim prethodnicima, iskazujući pomalo pretjerani ponos i praktičnost,
tipične za rimski mentalitet. Tako Julije Frontin: «S tolikim brojem važnih građevina koje
nose velike količine vode, usporedi piramide ili razna slavna, ali beskorisna djela Grka!»
(Julius Frontinus, De Aquis Urbis Romae, I, 16.). Sve te novine, u konačnici, treba dovesti u
vezu s administrativnom organizacijom carstva koja je omogućila protok ideja,
financiranje velikih građevnih programa, organizaciju radne snage i opskrbu građevnim
materijalma na širem području i s boljim rezultatima nego ikada prije u povijesti.
(Prema: M. Henig, Handbook of Roman Art)

9
d) Rimski forum

Prema tradiciji, Rim je nastao iz saveza različitih plemena, pod vodstvom Rimljana, koja
su nastavala brdo Palatin. Simbol tog saveza, kao što nas podsjeća Lavedan, jest
osnivanje zajedničke tržnice (forum), s mjestom za okupljanje (comitium), koje je u
ranijem razdoblju korišteno i za atletska i gladijatorska natjecanja. Hram je nedvojbeno
bio važan izvorni dio Foruma jer je «trgovački mir», tako nužan za slobodnu razmjenu
dobara, bio poštivan zbog svetosti mjesta. Forum nije jednostavno otvoreni trg; na način
na koji se razvio u Rimu bio je to ograđeni prostor složenog tlocrta, unutar kojeg su
važno mjesto imali hramovi i svetišta, sudnica (basilica) i vijećnica (curia), te otvoreni
prostori okruženi raskošnim kolonadama (porticus). Unutar tih otvorenih (ali natkrivenih)
prostora, govornici su se mogli obraćati okupljenim građanima, dok su za nepovoljnog
vremena velike dvorane i bazilike služile istoj svrsi. Kako je primijetio August Mau u
slučaju Pompeja, što god se odvijalo na trgu, moglo se događati i u bazilici, iako je ona
bila poglavito namijenjena poslovnim transakcijama i izricanju pravde. Zbog svoje
jednostavnosti forum je mogao poslužiti različitim svrhama, a ne samo vjerskom
okupljanju.

Preobrazba iz jednostavnog otvorenog prostora u potpuno ograđeni Forum počela je rano.


Prema Friedländeru, Rim je polako prestajao izgledati kao pretjerano izrasli seoski gradić
još oko 300. godine pr.Kr., kad su drveni štandovi mesara u Forumu počeli ustupati
mjesto mjenjačnicama novca, dok je sama tržnica hrane postala obilnija i
specijaliziranija. Katon (zvan Cenzor) je 179. godine pr.Kr. potaknuo izgradnju velike
središnje tržnice hrane, s klaonicom nadsvođenom kupolom u središtu i prodavaonicama
koje se zrakasto šire prema van. U trenutku kada je Vitruvije počeo zapisivati onodobnu
graditeljsku praksu (De architectura, op.pr.) preporučio je da riznica, zatvor i vijećnica
budu podignuti tik do Foruma. Kako su carevi, jedan za drugim, nadograđivali
republikanski forum (Forum Romanum) ili, poput Julija Cezara, osnivali novi u blizini
postojećeg (usporedi kasnije «carske forume», op.pr.), sve veće mnoštvo naroda se zbog
trgovine, vjerskih rituala, tračeva slijevalo u središte grada, gdje su kao promatrači ili

10
sudionici mogli sudjelovati u javnim poslovima ili privatnim tužbama. Argiletum, nova
cesta koja je prolazila Forumom i povezivala ga s gradskim četvrtima obrtnika i trgovaca,
pretvorena je u monumentalni prolaz, (kasniji) forum Nerve. Dimenzije foruma, prema
Vitruviju, trebale su biti prilagođene publici: prostor nije smio biti odveć skučen, ili
suprotno, izgledati odveć velik u slučaju manje posjećenosti. Neka njegova veličina bude
tako određena, kaže Vitruvije, da kada dužinu podijelimo na tri dijela, njegova širina
iznosi dva dijela dužine. Tako će tlocrt biti u obliku pravokutnika, a raspored prilagođen
svrsi događaja.

Ovdje, na starom republikanskom forumu (Forum Romanum) bilo je središte javnog


života ne samo Rima, već i čitavog carstva – iako su postojali slični, ali manje važni
centri u drugim dijelovima grada. Na ovom mjestu, između Kapitola i Neronove «Zlatne
palače» (Domus aurea) odnosno kasnijeg Koloseuma, nastalo je veliko mjesto za
okupljanje gdje su građani mogli svjedočiti mimohodima ratnih vođa u bojnim kolima
koji su paradirali s trofejima i zarobljenicima privezanima za kotače svojih kola,
prolazeći ispod trijumfalnih lukova kao kroz službene ulaze u nešto što je u suštini bio
neograđeni prostor. Ovdje su prevladavali monumentalni razmjeri i prostorni red, s
neznatnim odstupanjima koja su bila posljedica povijesnih okolnosti ili specifičnosti
terena. Ovdje je novi Rim agresivne svakodnevnice, Rim vojnika-pljačkaša, poniženih
robova i pohlepnih zemljišnih špekulanata bio skriven pod togom jednog drugačijeg
Rima, Rima domoljubnih osjećaja i filozofskih ideala. Tko je ovdje mogao dovesti u
sumnju stvarnost Rima pod čijom je vlašću red bio red, pravda bila pravda, učinkovitost
učinkovitost, a ne samo krinka za grabežljivost, lakomost, pohlepu, požudu i kolektivnu
okrutnost. Na forumu se čovjek mogao prisjetiti, bez ironičnog podsmjeha i s iskrenim
divljenjem, moralnih dvojbi jednog Cicerona ili Marka Aurelija i njihove brige za opću
dobrobit. Ovdje je čovjek također mogao lako zaboraviti smrdljive jame gradskog otpada
(carnarium) ili orgije mučenja koje su se svakodnevno odvijale u okolnim arenama.

Budući da je rimski forum u svojoj biti spoj grčke agore i akropole,2 on ne predstavlja
radikalno novo obilježje koje ne bismo mogli prepoznati u helenističkim uzorima. Ono

2
Vidi značenje ovih pojmova u Atlasu arhitekture, 1, Zagreb, 1999.

11
što je novo, međutim, je raznolikost sadržaja, viši stupanj formalnog reda, proširenje i
veličanje tema koje su prisutne u helenističkom gradu. Jednom kad je uspostavljen u
središtu grada, novi red se širio posvuda, poglavito zahvaljujući veličanstvenim
trijemovima (porticus) i kolonadama kojima je August sustavno uljepšavao grad; u manje
od dvadeset godina, Marsovo polje (Campus Martius) je prekriveno kolonadama i
trijemovima, koji su se protezali sve do obale Tibera. Kolonade su mjestimice imale
proširenja, gdje su se šetači mogli odmoriti i uživati u izloženim skulpturama i galerijama
zidnih slika, a u tzv. Portiku Septe čak i u velikom muzeju neobičnosti, antikviteta i
proizvoda Dalekog Istoka. Procijenjeno je da su ulice s kolonadama u Rimu za vrijeme
Augusta prelazile 21 kilometar! Ti su trjemovi postojali sve do devetog stoljeća.
(Prema: L. Mumford, City in History)

Pažnja rimskih graditelja usmjerena je poglavito na uređenje foruma i njegovih popratnih


građevina: hramova, bazilika i kurija. Tu su koncentrirane trgovačke aktivnosti i javni
život, i to u toj mjeri da se katkad u rimskoj onomastici gradovi poistovjećuju s njihovim
forumima, tako npr. Forum Iulii (Fréjus) ili Forum Claudii (Martigny) u Francuskoj.
Neće iznenaditi tvrdnja da upravo ovdje, u izvedbi monumentalnih trgova okruženih
kolonadama susrećemo najveća ostvarenja rimske arhitekture. U mjeri u kojoj je to bilo
moguće, forum je bio «ugrađen» u srce aglomeracije, u točki susreta karda (cardo) i
dekumana (decumanus). Ali, posebne okolnosti (reljef tla, tradicija, nedostatak unaprijed
osmišljenog plana) često nameću položaj izvan središta (slučaj u Pompejima; op.pr.).3

Građevine koje su namijenjene razonodi i udobnosti stanovnika grada, ali i šire okolice,
zauzimaju važno mjesto. Svaki grad posjeduje barem jedne terme, često jedno kazalište, a
u zapadnim provincijama uz to i amfiteatar.4 U najvažnijim gradovima tome treba
pridodati i hipodrome. Druge građevine, kao što su biblioteke, dvorane za sastanke raznih
udruga (scholae) ili dvorane za igru (npr. sphaeristerium za igru loptom), nisu
jednostavne za identificirati i poznate su nam prije svega zahvaljujući literarnim izvorima
i natpisima. Implantacija ovih građevina u gradsko tkivo ne slijedi uvijek iste zakone.
3
Usp. situaciju na tlu Hrvatske; vidi u Mate Suić, Antički grad na istočnom Jadranu, Golden marketing,
Zagreb, 2003., posebno str. 244-251 (Forumi s adjacencijama).
4
Usp. situaciju na tlu Hrvatske; vidi u M. Suić, Antički grad, n.dj., posebno str. 253-257 (Terme) i str. 258-
265 (Teatri i amfiteatri).

12
Ako su jedne terme u pravilu blizu foruma, druge su raštrkane po stambenim četvrtima i
zauzimaju površinu jedne insule (usp. slučaj u Pompejima, op.pr.). Amfiteatar se zbog
svojeg elipsastog oblika slabo uklapa u četvrtastu mrežu ulica; budući da predstavlja
mjesto okupljanja velikog broja ljudi i čestih provala nekontroliranog nasilja, u pravilu je
podignut na periferiji grada (velika iznimka, naravno, je flavijevski amfiteatar –
Koloseum – u srcu Rima; op.pr.).
(Prema: Sources d'histoire romaine)

Još u drugoj polovici 4. st. n.Kr., povjesničar Amijan Marcelin, opisujući trijumfalni
ulazak cara Konstancija u Rim (356.), ne skriva svoje ushićenje rimskim spomenicima,
poglavito onima na forumu. Premda je do toga vremena Rim izgubio političku važnost
koju je imao u prethodnim stoljećima – Konstanciju je ovo prvi posjet Rimu – iz njegovih
riječi spoznajemo simboličku važnost koju su rimski spomenici imali za prosvjećenog
čovjeka kasne antike.

«Čim je ušao u Rim, ognjište carstva i svih vrlina, došao je na rostru i ostao nijem pred forumom,
slavnim dokazom drevne rimske moći. Kamo god bi svrnuo pogled, bio je zadivljen mnoštvom
znamenitosti … Potom, obilazeći pojedine dijelove grada i njegova predgrađa na padinama
brežuljaka i u udolinama, pomislio bi da je svaka iduća znamenitost veća i značajnija od one koju
je vidio čas prije: tako svetište Jupitera Tarpejskog, koje nadvisuje sve kao što nebo nadvisuje
zemlju; terme velike poput čitavih pokrajina; golemu građevinu amfiteatra čiji vrh ljudski pogled
jedva doseže; Panteon, velik kao čitava gradska četvrt savijena u krug; visoke stupove s likovima
drevnih careva na vrhu; hram Rome i Forum Mira, Pompejevo kazalište, Odeon, stadion … Ali,
kada je stigao na Trajanov forum, jedinstveni spomenik pod suncem i, po mojem mišljenju, drag i
samim bogovima, ostao je potpuno zapanjen. Ogledavao se oko sebe, promatrajući zadivljeno
divovske konstrukcije koje je teško opisati i koje ljudi više niti ne pokušavaju oponašati …»

(Amijan Marcelin, Res gestae, XVI, 10)

13
e) Konstrukcija i oblikovanje

Već je bilo riječi o snažnom grčkom utjecaju na rimsku umjetnost. Arhitektura je, više
nego druge grane rimske umjetnosti, bila u mogućnosti odgovoriti na helenistički kulturni
udar ne na eklektički i epigonski, već na stvaralački način. To je bio rezultat kako duge
tradicije zanatstva, tako i temeljitog poznavanja lokalnih građevnih materijala i njihove
upotrebljivosti. Utjecaji s grčkog područja su, naravno, ostavili traga na rimskoj
arhitekturi, ali na manje dramatičan i neposredan način nego što je to bio slučaj s
gomilom opljačkane skulpture i srebrnine, pristiglih u Rim nakon osvajanja helenističkih
područja na Istoku. Postaje sve jasnije da je Kampanija, bliža davno uspostavljenim
grčkim kolonijama u južnoj Italiji i na Siciliji nego Rim, pritom odigrala važnu ulogu,
poglavito u razdoblju kasne republike. Tako je bazilika na forumu u Pompejima
izgrađena otprilike istodobno kad i najranije građevine tog tipa u Rimu: bazilike Porcia,
Emilia i Sempronia, koje su podignute između 184. i 169. godine pr.Kr. Pompejanski
amfiteatar pripada vremenu osnivanja kolonije (Sula), a pompejansko kazalište bilo je
preoblikovano u rimski tip kazališta samo dvadesetak godina nakon što je Pompej
izgradio prvo kameno kazalište u Rimu 55. godine pr.Kr. Čini se također vrlo vjerojatnim
da se arhitektura termi (kupališta) prvotno razvila u gradovima Kampanije, a po mjestu
Puteoli su nazvane vulkanske naslage pijeska s tog područja - pulvis puteolanus (ili
pozzolana, pucolanska zemlja), nužan sastavni element u razvoju rimskog betona.

Rimljani nisu izmislili žbuku, kao ni luk niti bačvasti svod. Posljednja dva elementa
davno prije Rima koristila je mezopotamska arhitektura, ali u gradnji glinenom opekom.
Tek u 4. stoljeću pr.Kr. ih povremeno nalazimo u upotrebi na kamenim građevinama u
Joniji i kontinentalnoj Grčkoj. Po svoj prilici je i poznavanje žbuke po prvi put dospjelo u
Italiju zahvaljujući Grcima. Izvanredan doprinos Rimljana u povijesti arhitekture je
otkriće potencijala sadržanog u kombinaciji tih triju elemenata. Pritom je najvažniji
čimbenik postupno otkriće kako načiniti smjesu od žbukom povezane kamene mase koja
je dovoljno čvrsta, i to ne samo u funkciji statičnog materijala za popunu prostora između
vanjskih (kamenih) slojeva fasade, već i kao samostalan građevinski element, sposoban

14
nositi velike terete, premda je u praksi rimski zid od betona redovito bivao obložen
kamenom oplatom ili opekom. Rimljani su konstrukciju od ovog materijala nazvali opus
caementicium, označavajući time komade sitnijeg amorfnog kamenja (caementa)
pomiješane s vapnenačkom žbukom. Mi ćemo ga nazvati jednostavno «beton», iako je
nužno primijetiti da je rimski beton bio slagan u slojevima, a ne lijevan i u tom smislu
nije istovjetan s modernim građevnim materijalom istog naziva.

Najraniju upotrebu betona susrećemo u nadogradnji zidova rimske kolonije Cose, čiji su
donji slojevi izgrađeni od poligonalnih kamenih blokova. Zidine su izgrađene ubrzo
nakon što su Rimljani osnovali koloniju 273. godine pr.Kr. Prvi primjer upotrebe betona
u samom Rimu, ujedno i prva zabilježena upotreba pri konstrukciji svoda je, čini se,
veliko trgovačko skladište uz rijeku Tiber. Ako je identifikacija s trijemom Emilijevaca
(Porticus Aemilia) točna, tada je ono preuređeno u 174. godini pr.Kr. Građevina se
sastojala od tri para bačvastih svodova što su se u stepenicama spuštali prema rijeci, a
nosili su ih betonski zidovi obloženi kamenjem nepravilne strukture (opus incertum), na
bočnim stranama rastvoreni lukovima. Tijekom 2. stoljeća pr.Kr., ako ne i ranije,
graditelji su primijetili da beton od pozzolane ima specifično svojstvo stvrdnjavanja pod
vodom i da je čvršći od onoga na bazi morskog ili riječnog pijeska. Do ovog otkrića se
moglo doći jedino putem mnogobrojnih pokušaja i pogrešaka, jer nije svaki pijesak
(harena fosicia, kako ga naziva Vitruvije) u sebi sadržavao dovoljno visok stupanj
silicijeve kiseline, koji dovodi do željene kemijske reakcije. Pojedinosti iz ove rane faze
razvoja betonske konstrukcije, su još uvijek prilično nejasne, ali zato početkom 1.
stoljeća pr.Kr. u Laciju susrećemo niz građevina na kojima je beton upotrijebljen s
izvanrednom vještinom. To su prije svega svetišta, podignuta na velikim nadsvođenim
platformama i ukopana u stjenovita brda, koja nude karakteristične primjere rimskog
poštivanja komplementarnosti krajolika i graditeljske kreacije (npr. svetište Fortune
Primigenije u Prenesti ili Heraklovo svetište u Tivoliju).
(Prema: M. Henig (ur.), A Handbook of Roman Art)

15
f) Građevinske tehnike

Nove građevinske tehnike koje su Rimljani počeli koristiti omogućile su izvanredne


pothvate pri podizanju spomenika i hramova. Upotreba polukružnog luka samo je jedna
od njih. Luk nije bio nepoznat u Grčkoj, no tamo je igrao neznatnu ulogu, javljajući se u
ograničenoj ili sekundarnoj ulozi, kao npr. pri natkrivanju stepenica ili cisterni.
Polukružni luk, kojeg možemo zamijetiti na gotovo svakoj rimskoj građevini –
amfiteatru, slavoluku, akvaduktu – istovremeno ima konstruktivnu i dekorativnu ulogu.
Sustavnu upotrebu polukružnog luka omogućio je jedan drugi pronalazak, koji Rim
djelomice duguje Etruščanima, a to je zidanje pomoću žbuke. Točnije, to je konglomerat
usitnjene kamene mase i žbuke (opus caementicium) koji smo nazvali beton, a koji je
tvrd, otporan, dobro podnosi opterećenje, te se lako oblikuje pomoću drvenih oplata. Ta
tehnika građenja dopušta nova, smionija rješenja i smanjuje potrebu za klesanim
kamenom. Najraniji veliki spomenik na kojemu su primijenjene nove mogućnosti jest
svetište Fortune Primigenije u Prenesti, u podnožju Apenina, nedaleko od Rima. To
golemo svetište s kraja 2. stoljeća pr.Kr. koje se prostire na nekoliko terasa i kulminira s
tolosom (kružnim hramom) na vrhu, otkriva sklonost rimske republike prema kolosalnim
helenističkim izvedbama (usp. npr. Zeusov žrtvenik u Pergamu), ali su način i tehnike
konstrukcije prepoznatljivo rimski. Ovdje je nepoznati rimski arhitekt, koristeći
polukružne lukove velike nosivosti kako bi podigao velebne terase, natkrio dugačke
prilazne rampe koje vode do glavnih stepenica i ugradio prostorije za dućane na dva
odmorišta, pretvarajući čitavu padinu brijega u simbolički spomenik rimskoj vlasti.

Još jedan materijal posjeduje slične prednosti – opeka. Jeftina je, lako se proizvodi i
koristi (masovno će ju proizvoditi legijske, odnosno carske radionice). Opeka, primjerice,
pomaže smanjiti opterećenja na zid upotrebom rasteretnih lukova i omogućuje izgradnju
kompliciranih građevina i spomenika. Carska arhitektura ju sve više koristi počevši od 2.
stoljeća n.Kr.: Panteon u Rimu sa svojom kupolom je rađen iz opeke. Opeka je katkada
bila pokrivana mramornom oplatom (npr. u Panteonu), no najčešće ostaje vidljiva. Iz
njene upotrebe rađa se poseban način ukrašavanja, na koji nailazimo primjerice u Ostiji,

16
gdje raspored i boja svakog elementa tvori neku vrstu zidnog mozaika. Naposljetku,
važno je napomenuti da je veliki dio arhitekture ovisio o upotrebi lokalnih materijala:
tako je npr. u Siriji bio korišten crni bazaltni kamen. 5 Najcjenjeniji materijal za
ukrašavanje (stupovlje, kapiteli, elementi friza) bio je mramor. On se u Rimu javlja već
od prve polovice 2. stoljeća pr.Kr. Njegovo iskorištavanje je ubrzo stavljeno pod nadzor
države, što znači da je proizvodnja bila organizirana na visokoj razini. No budući da je
bio dosta skup, često ga zamjenjuje manje plemeniti kamen. Ponekad se pri dovršenju
arhitektonskih elemenata koristi štukatura, te oni mogu biti obrađeni manje pažljivo.
Rimska arhitektura preuzima tri grčka reda – dorski, jonski i korintski. Čak i u carskom
razdoblju upotreba dorskog kapitela, koji je najstariji, posve je uobičajena. Najcjenjeniji
red bio je, međutim, korintski. Često je obrađivan mehanički, no njegov temeljni element
– akantov list – nudio je lijepe ukrasne mogućnosti. Korintski red nalazimo ponekad u
kombinaciji s jonskim redom, s kojim čini kompozitni red.
(Prema: F. Baratte, L’art romain)

5
Za istočnu obalu Jadrana usp. četvrto poglavlje u knjizi M. Suića, Antički grad na istočnom Jadranu, str.
173-183 (nova iskustva) i str. 287-296 (Teorija i praksa).

17
g) Primjer analize

Svetište Fortune Primigenije u Palestrini (Praeneste)

U proučavanju arhitektonskog kompleksa specifične namjene mogu nam pomoći različiti


dokumenti, arheološki nalazi, tlocrti, aksonometrijski plan, kao i komentari suvremenika
ili kasnijih povjesničara. Takav analitički pristup možemo primijeniti u slučaju poznatog
proročišta Fortune Primigenije u Prenesti, gradiću na istočnom rubu Lacija.
Rekonstrukcija tlocrta otkriva prisustvo različitih elemenata, od kojih su mnogi još uvijek
vidljivi na licu mjesta i koji omogućavaju proučavanje pojedinih dijelova svetišta.
Nameću se različita pitanja vezana uz prepoznavanje sadržaja i kronologiju. Ona nas
potiču na razmišljanje o specifičnoj namjeni pojedinih građevina, organizaciji kulta
božice Fortune koja se ovdje štovala, ukrasu (ako se sačuvao), kao i o važnosti kulta i
svetišta u životu i razvitku grada. Neobično je pritom važno svjedočanstvo Marka Tulija
Cicerona (1. st. pr.Kr.), koji u jednom tekstu govori o korijenima i razvoju kulta Fortune
na ovom mjestu.

«Kronike iz Preneste navode da je Numerije Sufustije, častan čovjek iz dobre obitelji, u snovima
koji su bili česti, a najposlije i prijeteći, dobio naredbu da na određenom mjestu iskopa rupu u
stijeni. Zastrašen snovima, dao se na posao usprkos ruganju svojih sugrađana. Kada je otvorio
stijenu, iz nje su ispale kocke od hrastova drveta na kojima su bila zapisana drevna slova. To
mjesto, koje posebno štuju pobožne majke, danas je ograđeno svetište kraj kapele Jupitera
Djeteta, koji je prikazan kako sjedi zajedno s Junonom na koljenima Fortune i pruža ruke prema
njenim grudima. Stare kronike kažu da je u istom trenutku, na mjestu gdje se danas nalazi svetište
Fortune, iz jedne masline potekao med. Haruspici su izjavili da hrastove kocke imaju vrlo veliku
važnost, pa je prema njihovu nalogu od drveta masline napravljena kutija i u nju pohranjene
kocke koje se danas izvlače u ime Fortune … Premda danas odbacujemo takav način proricanja,
ljepota i starost svetišta su razlog zbog kojih kocke iz Preneste još uvijek u običnom narodu imaju
veliko značenje…»

Ciceron, O proricanju, II., 85-86.

18
Hram

Fortunin hram u Prenesti, najčuveniji u Italiji, čini grandiozan kompleks koji je sustavno
istraživan još od 19. stoljeća. Grad Palestrina nalazi se na 37 kilometara udaljenosti od
Rima, na planini Ginestro, a hram, s najvišim vrhom na 766 metara nadmorske visine,
dominira dolinom Lacija. Prepoznatljiva su dva dijela, koja se u stručnoj literaturi često
navode kao «donji» i «gornji» hram. Odozgo prema dolje, superponirane terase formiraju
piramidu visine 90 metara s kružnim hramom (tolosom) na vrhu. Prostrani «gornji» hram,
slabo poznat sve do 1944. godine, kada je nakon jednog bombardiranja ugledao svjetlo
dana, uključen je u renesansnu palaču Barberini. Donji dio, u središtu modernoga grada,
smješten je na 415 metara nadmorske visine.

Ovaj jedinstveni kompleks čine, dakle, dvije zasebne cjeline (vidi tlocrt):
1. Građevine donjeg dijela (A) oko katedrale San Agapito dio su foruma grada Preneste i
obuhvaćaju:
- tzv. «špilju proricanja», tj. komoru promjera 5,50 metara s nišama veličine 2,30 metra, s
bačvastim svodom ispred ulaza; pod je popločen aleksandrijskim mozaicima s
prekrasnim morskim motivima (1);
- četverobrodnu baziliku koju nazivamo i svetište, s dvokatnim trijemom koji gleda na
jug (2) te uključuje gradsku riznicu (4);
- dvoranu s apsidom izdubljenu u stijeni, s tri niše i još jednim polikromnim mozaikom s
nilskim motivima; duž zidova je podij, koji je mogao biti namijenjenim odlaganju
zavjetnih predmeta. Od antičkog pročelja preostali su korintski kapiteli (3);
- Jupiterov hram od sedre (tufa) ispod današnje katedrale (5).

2. «Gornji» hram predstavlja zasebnu, homogenu cjelinu (I-VII), usmjerenu prema


jugozapadu te se pomoću superponiranih terasa postupno izdiže nad masivnim
potpornjem od poligonalnog ziđa (Via del Borgo). Dvije karakteristične rampe koje su
koristili vjernici vode prema središnjem stubištu na uskoj «terasi polukrugova» (V), koja
je sa strane brda zatvorena kolonadom s proširenjem u obliku dvije egzedre. Kroz

19
kolonadu se pristupa u dvorane nadsvođene bačvastim svodom. Povrh ove terase nalazi
se još jedna, koja također završava kolonadom, ovaj puta ritmički rastvorenom lukovima.
Stubištem se dalje pristupa na četverokutnu terasu duljine 115 metara koja formira veliki
podij na najvišem dijelu. Okružena je dvobrodnim trijemom s tri strane. Napokon,
najgornje stepenište vodi u manje prostran dio usječen u stijenu. Jedanaest stuba što
završavaju trijemom u obliku polukružnog gledališta (cavea) formiraju kazalište grčkog
tipa. Nad njime, na najvišoj točci prema kojoj teže sve linije ove kompozicije, podignut je
mali kružni hram naslonjen na stijenu. U njemu je nekoć bio kip božice koja je odonud
gledala prema moru i prema Rimu.

Poslije opisa nameće se analiza pojedinih dijelova svetišta, te pitanje namjene cijelog
kompleksa. Građevine u gornjem dijelu bile su namijenjene drevnom i bogatom kultu
Fortune Primigenije, gradske zaštitnice i božice od velikog značaja za ovaj etruščansko-
latinski grad.6 Prenesta je tako postala vjersko središte, čiji je drevni i impresivni hram,
kao što navodi Ciceron, privlačio vjernike ne samo iz Italije već i iz čitavog helenističkog
svijeta. To je podrazumijevalo i mogućnosti prihvata većeg broja hodočasnika, što
objašnjava prostranost građevine. U donjem dijelu (A) vidimo konstrukcije foruma, koje
je financirala lokalna aristokracija, čija je uloga u uljepšavanju grada dobro poznata i iz
drugih izvora (arheoloških i pisanih). Lokalni kult o kojem svjedoče kipovi te brojni
zavjetni darovi koji su pronađeni ili se spominju u tekstovima, posvećen je božici
plodnosti – praiskonskoj Majci ljudi i bogova, koja se spominje i kao Jupiterova kći.
Tumačenje samog imena Fortune Primigenije nije jednostavno: ona je božanstvo,
uzvišeni model materinstva, zaštitnica majki s jednim ili dvoje djece u naručju, ili pak
plodom šipka kao simbolom plodnosti. Nameće se pitanje jesu li građevine u donjem
dijelu kompleksa (A) također izvorno bile posvećene Fortuninom kultu, budući da
suvremenici, koji su morali dobro poznavati hram, nisu ostavili dovoljno precizan opis
koji bi nam pomogao sa sigurnošću prepoznati pojedine dijelove cjeline. Danas se većina
arheologa slaže da je namjena «posvećenog tla» bila civilna. Neki stručnjaci u dvorani s
apsidom i u tzv. «špilji proricanja» prepoznaju mjesto posvećeno egipatskim kultovima

6
Za pojedina božanstva usp. odgovarajuće leksikone, npr. Vojtech Zamarowsky, Bogovi i junaci antičkih
mitova, Zagreb, 2004. ili The Oxford Companion to Classical Literature, Oxford Univ. Press, 1989.

20
(Izidin hram prema F. Coarelliju). Gdje su se, dakle, odvijali rituali proricanja pomoću
kocki o kojima govori Ciceron? Čini se da ih je tijekom travanjskih svečanosti, datuma
poznatog iz kalendara (Fastes) starih Rimljana, neko dijete bacalo ispred egzedri na
terasi do koje vode dvije velike rampe (IV).

Teatralnost kompleksa je više nego očita: položaj, reljef tla i arhitektura su međusobno
usklađeni. Vidljiva je orkestracija dekora, koji odgovara zamišljenom projektu i uvjetuje
koherenciju cjeline, materijala i tehnike u uskoj sprezi konstrukcije, arhitektonskih oblika
i krajolika. Prema riječima Pierrea Grosa, nalazimo se pred pravim «arhitektonskim
brežuljkom», odakle i dojam monumentalnosti.7 Kompleks svjedoči i o nastojanju da se
iznađu kvalitetna funkcionalna rješenja za potrebe specifičnog sadržaja. Tako terase I, II,
III, popločene tehnikom opus incertum imaju ulogu potpornja brežuljku. Trijem sa svoje
strane također ima tektoničku namjenu, sa stupovima, arkadama, eksedrama i kazetiranim
stropom koji su izrađeni od rimskog betona (opus caementicium). Isto tako, pritisak
terena je neutraliziran zakrivljenim strukturama.

Što zaključiti iz prethodnih razmatranja? Upoznali smo se s elementima koji nam pomažu
u dataciji, a ona nam dopušta odrediti mjesto ovog hrama u italskoj povijesti i povijesti
rimske arhitekture. Neophodno je uspostaviti odnos između ovog kompleksa i drugih
kulturnih i umjetničkih ostvarenja iz istoga vremena. Da li je hram nadahnut orijentalnim
uzorima? Da li je poslužio kao uzor za druge italske građevine? Urbanizam ovog tipa se
svojom strukturom i monumentalnim karakterom približava pergamskim arhitektonskim
rješenjima, što je posebice vidljivo pri korištenju aksijalnog rasporeda koji helenistički
arhitekti primjenjuju u Maloj Aziji. Prisutne su sličnosti i s arhitekturom faraonskog
Egipta, posebice s hramom kraljice Hatšepsut u Deir el-Bahariju. Upotreba italskog
korintskog reda, kao i kompletna scenografija, smještaju ovaj hram na jasno mjesto u
evoluciji helenističkih formi, koje ovdje dosežu gotovo «baroknu» izvedbu. Ali,
arhitektura svetišta pokazuje i značajke italske tradicije, koje se mogu povezati s ranijim
eksperimentima iz Teana i Pietrabbondantea ili, pak, drugim istovremenim iskustvima.
Usporedba je moguća s Heraklovim hramom u Tivoliju (nastao između 89. i 83. godine
7
Pierre Gros, L’architettura romana, Milano, 2001. (prijevod francuskog izvornika L’architecture romaine
iz 1996.)

21
pr.Kr.)8, ili sa Zeusovim hramom u Terracini. Svetište u Prenesti svjedoči i o vezama s
Rimom – Pompejevo kazalište u Rimu (oko 55. pr.Kr.) bez sumnje je bilo nadahnuto
ovom arhitekturom.9 Helenističko-italski kontekst pomaže nam da datiramo svetište u
Prenesti; prema nomenklaturi i titulaturi može ga se smjestiti u rano kolonijalno
razdoblje, između 110. i 100. godine pr.Kr. Njegovi naručitelji vjerojatno su bile bogate
obitelji grada Preneste – Calbiji, Nurmitoriji i Samiariji, čije je djelovanje zabilježeno i
na otoku Delosu u Grčkoj (tzv. «talijanska agora»), a koji su raspolagali golemim
kapitalom. Izgradnja svetišta se odvijala u razdoblju neposredno prije tzv. «rata
saveznika», tijekom kojega se Rim sukobio s drugim italskim gradovima. Svetište je
opstalo, a nakon toga, prema Ciceronovom svjedočanstvu, interes za njega bio je još i
veći. Građevinski kompleks u Prenesti, tzv. «lacijskim Delfima», pokazuje u kojoj mjeri
su u Italiji toga vremena bili prihvaćeni helenistički uzori, posebice od strane gradskih
elita. Svetište također svjedoči o inventivnom duhu koji je zaslužan za prihvaćanje i
prilagodbu uvezenih oblika te pruža neusporediv primjer uprizorenja jedinstva
božanskog, prirodnog i ljudskog.

(Prema: Le commentaire de documents en histoire)

8
Vidi Atlas arhitekture, 1, str. 246-247.
9
Vidi Atlas arhitekture, 1, str. 239.

22
II.

Rim u doba Augusta

(John B. Ward-Perkins, Roman Imperial Architecture, str. 25-44;


brojevi u zagradama odnose se na ilustracije u knjizi)

Od građevina koje je dao podići August, a koje se spominju u Res gestae sretni smo što
posjedujemo ostatke onih najvažnijih.10 Niti jedna nije u potpunosti sačuvana; od nekih,
kao što su hram božanskog Julija, Apolonov hram na Palatinu ili Augustov mauzolej,
sačuvani su samo manji dijelovi, no i oni su svjedoci koji nam barem djelomice mogu
dočarati kvalitetu, ali i kvantitetu arhitekture Rima u Augustovo doba.

Marcelov teatar (3,4) sačuvan je zahvaljujući preobrazbi u tvrđavu tijekom srednjeg


vijeka i palaču obitelji Savelli u 16. stoljeću. Zamišljen, ali vjerojatno ne i započet u
vrijeme Cezara na mjestu starog kompleksa hramova i kazališta (ad Apollinis), kojeg je
podigao M. Emilije 179. godine pr.Kr., završen je i posvećen tek između 13.-11. godine
pr.Kr. Pozornica je još uvijek pod zemljom no, prema prikazu na mramornom tlocrtu
Rima iz vremena Severa (tzv. Forma Urbis; op.pr.) ostala je, usprkos kasnijim
pregradnjama, prilično jednostavna u tlocrtu, bez složene izmjene izbačenih i uvučenih
dijelova koja karakterizira pozornice iz kasnijeg vremena. Nosači za konstrukciju
gledališta dobro su sačuvani ispod kasnije palače, a zakrivljeni vanjski zidni plašt,
rasterećen kasnijih dogradnji, spada među najbolje sačuvane spomenike Rima. Shema
fasade – sustav višekatnih arkada uokvirenih u četvrtasta polja klasičnih redova koji
pritom imaju isključivo ukrasnu namjenu – vuče podrijetlo neposredno iz tradicija kasne
Republike, kao što smo mogli vidjeti na velikim svetištima u Prenesti (Fortuna
Primigenia) i Tivoliju (Heraklovo svetište), a u samom Rimu na zgradi Tabulariuma

10
Res gestae: vrst službene Augustove biografije, pisane u prvom licu; opis djela i postignuća koji se
izvorno nalazio urezan u brončane ploče na ulazu u njegov mauzolej u Rimu; sačuvan je u dvojezičnoj
verziji iz Ankare u Turskoj.

23
(arhiv). Najvidljiviji napredak na zgradama iz ranijeg razdoblja je upotreba travertina
(vrst kamena) na čitavom pročelju i odvažan naizmjenični ritam punog zida i otvora.
Obično se pretpostavlja da je na vanjskoj fasadi primijenjena superpozicija tri reda, kao i
u slučaju kasnijeg Koloseuma, no treba primijetiti da su sačuvana samo dva donja, dorski
i jonski. Neki stručnjaci predlažu da je izgubljena nadgradnja mogla biti u obliku obične
atike (kao što je slučaj na amfiteatru u Puli), a ne korintski red, kako predviđa kanonska
praksa.11

Italski tradicionalizam Marcelovog kazališta i helenistički utjecaji prisutni na Ari Pacis


predstavljaju dva pola arhitektonskog ukusa u doba Augusta. Upravo je miješanje ove
dvije struje stvorilo podlogu za neka od najboljih i najutjecajnijih rješenja u arhitekturi
nadolazećeg razdoblja. Nigdje taj proces nije toliko primjetan kao na Augustovom
forumu koji iz više razloga predstavlja vrhunac Augustova graditeljskog programa (6,7).
August se još u trenutku bitke kod Farsale (42. pr.Kr.), zavjetovao izgraditi u Rimu hram
Marsa Osvetnika (Mars Ultor), ali je hram u trenutku posvećenja foruma (2. n.Kr.) još
uvijek bio nedovršen, tako da velik dio građevine pripada kasnom razdoblju Augustove
vladavine. Forum i hram mogu se s pravom smatrati oglednim primjerom Augustove
arhitekture u trenutku njezine pune zrelosti. Forum je, kao i u slučaju Cezarova
prethodnika, trebao osigurati dodatni prostor za javne potrebe rastućeg stanovništva
Rima. U osnovi je August slijedio tlocrt svoga prethodnika, ali u znatno razvijenijem
obliku. Hram je bio podignut na daljem kraju izduženog prostora s dvije bočne dvorane
na stupovima (trijem), iz kojih su se otvarala dva polukružna proširenja, postavljena na
kraju križne osi koja se podudara s linijom pročelja hrama. Danas, kada su bočne dvorane
nestale, a polovica foruma je skrivena ispod moderne prometnice, proporcije kompleksa
mogu se učiniti znatno drugačije (7); no, dok je hram – gotovo kvadratnog tlocrta, s
dubokim trijemom – stajao, mogao je biti sagledan uistinu samo sprijeda. Izdignut na
visokom podiju, na vrhu stepeništa od sedamnaest stepenica, nadvijao se nad izduženim,
iznenađujuće uskim prostorom između bočnih trijemova (8). Svetonije je zapisao da
August nije uspio otkupiti svo zemljište koje je namjeravao, što se vjerojatno odnosi na
istočni ugao, gdje je asimetrija tlocrta uspješno prikrivena bočnim trjemovima.
11
Za prikaz amfiteatra u Puli i drugih građevina namijenjenih igrama na tlu Hrvatske, usp. odgovarajuće
poglavlje u M. Suić, Antički grad, n. dj.

24
Uza sve helenističke detalje, a bilo ih je mnogo, koncept Augustova foruma je izrazito
rimski. Marsov hram je u odnosu na forum bio postavljen na isti način kao i hram Venere
Praroditeljice (Venus Genetrix) na Cezarovom forumu. Sam tlocrt foruma, s hramom koji
dominira pravokutnim otvorenim prostorom ispred sebe i koji je smješten na izrazito
povišenom podiju i prislonjen uz stražnji zid, u izravnoj je italskoj tradiciji. Istoga je
podrijetla i stroga osna simetrija cijelog tlocrta, nametnuta terenu; grčki arhitekt
vjerovatno bi umjesto toga iskoristio nepravilnost lokaliteta. Rimski arhitekti uvijek su
bili skloni graditi pojedine građevine izdvojeno, a u ovom slučaju takav dojam je dodatno
pojačan golemim ogradnim zidom visokim gotovo 35 metara, koji ima dvostruku
namjenu zaštite od požara i vizualnog paravana između foruma i gusto naseljene
stambene četvrti. Dojam zatvorenog prostora dodatno je naglašen visinom bočnih
trjemova, pročelja kojih su završavala atikom povrh kolonade, na kojoj su karijatide
nosile kazetiranu trabeaciju i uokviravale medaljone s glavama božanstava. Jedini
kontrast dominantnoj osi bila su dva polukružna dvorišta koja su se otvarala s unutrašnje
strane trjemova. Ona su nesumnjivo služila praktičnoj svrsi, možda kao sudnice, a njihov
oblik je vjerojatno bio uvjetovan manjkom raspoloživog prostora u istočnom dijelu
kompleksa. Ipak, diskretna križna orijentacija (dvostruka aksijalnost) nije ništa manje
tipična za rimski pristup, što će se otprilike stotinu godina kasnije, u dodatno razrađenom
obliku, pokazati na Trajanovom forumu.

Koncept prostranog foruma, zatim njegova namjena i tlocrt su, dakle, karakteristično
rimski. S druge strane, forum je u detaljima nudio puno novog i uzbudljivog. Dok je
impresivna struktura ogradnog zida s efektnim izmjenama kamena iz Gabija i travertina
primjer najbolje kasnorepubličke tradicije, dotle su fino obrađeni mramorni zidovi hrama
na visokom podiju od mramornih ortostata, sa završnom profilacijom ukrašenom
reljefnim meandrom izrazito grčki, gotovo sigurno iz Male Azije, nastali prema istom
uzoru kao i, recimo, oni na Augustovom hramu u Ankari (179). Iz detalja kao što su
karijatide (9) i izvanredni kapiteli pilastara s motivom Pegaza iz hrama (10), vidljivo je
da je arhitekt bio upoznat i s grčkim spomenicima u Atici, uključujući vremenski bliske
građevine kao što su unutrašnji propileji u Eleuzini. Majstori su također velikim dijelom

25
morali biti Grci, korišteni za obradu mnoštva mramornih stupova, greda, pločnika, zidnih
oplata, kojima je forum bio ukrašen – ne samo od bijelog Carrararskog mramora, nego i
od raznobojnog mramora iz Numidije, Frigije, Teosa, Hiosa i Eubeje, da spomenemo
samo one koje je još moguće vidjeti na licu mjesta. Ovo nije prvi put da se mramor u boji
koristi u Rimu, ali je prvi put upotrebljen u tako velikim količinama. Suprotnost između
blještave bjeline hrama i raskošnih boja koje su ga okruživale mora da je bio upečatljiv
kao što je bio i neobičan, navodeći Plinija da ga zajedno s bazilikom Emilijom (još jedna
raskošna mramorna građevina) i Vespazijanovim hramom Mira (Templum Pacis) svrsta
među tri najljepše građevine na svijetu.

O unutrašnjosti hrama, koju su opustošili pljačkaši mramora u srednjem vijeku, znamo


žalosno malo osim da je bila bogato ukrašena. Hram je imao apsidu u kojoj su stajali
kipovi Marsa, Venere i božanskog Julija, a strop su nosila dva reda stupova odmaknutih
od zida s odgovarajućim pilastrima na zidovima. Baza jednog stupa, zabilježena u
renesansi, vrlo je slična onoj iz Apolonovog hrama u Cirku, ukazujući na još jedan
mogući uzor glede podrijetla ukrasa u hramu i na forumu. Ti se utjecaji nikada nisu
stopili u zaseban «augustov stil», ali su bili ubrzano usvajani i pridodavani brojnim
stilovima i motivima koji su sada stajali na raspolaganju graditeljima u Rimu. Nikada
više u povijesti rimske arhitektonske ornamentike neće biti tako obilnog pritjecanja novih
idioma i novih ideja ili tako široke lepeze dekorativnih tradicija istovremeno u upotrebi.

Premda gotovo da i nije bilo građevine na Forumu Romanumu koja na ovaj ili onaj način
nije bila povezana s Augustom, u brojnim slučajevima riječ je o dovršetku ili obnovi
građevina koje je započeo Julije Cezar. Četiri glavna građevinska projekta koji se
povezuju s Augustom – bazilike Emilia i Julia, zgrada kurije (senata) i rostra – sve su bile
dio projekta kojim je Cezar htio unijeti red u dotadašnji kaotični razvoj od davnine
štovanog središta grada. Peti projekt, hram Božanskog Julija (Divus Iulius), posvećen 26.
godine pr.Kr. (vjerovatno dovršen nekoliko godina ranije), također se nadovezuje na
Cezarov projekt, smišljen kako bi uspostavio jak arhitektonski naglasak na uski
jugoistočni dio otvorenog prostora čije su uzdužne strane tvorile dvije spomenute bazilike
i osigurao ravnotežu naspram Rostre na suprotnoj strani. Osim kao element ovog

26
ambicioznog plana, Rostra (govornički podij) je od povijesnog više nego arhitektonskog
značaja, a Augustova kurija je bila u toj mjeri oštećena u požaru 284. godine da ju je
Dioklecijan morao u cijelosti obnoviti. Kovanice pokazuju da je Augustova kurija bila
vrlo slična svojoj nasljednici – visoka građevina sa zabatima i tri pravokutna prozora
iznad plitkog trijema uzduž inače jednostavnog pročelja (11).

S druge strane, o dvije bazilike znamo dovoljno da si možemo stvoriti prilično dobru
predodžbu o njihovom cjelovitom izgledu. Iako po općim naznakama slične u tlocrtu,
položaju, svrsi, one nude zanimljivu sliku o raznolikosti arhitektonske prakse u
Augustovo doba u Rimu. Od dvije bazilike, konzervativnija je bila bazilika Emilija
(Emilia), iznova podignuta nakon požara 14. godine pr.Kr. Nedavna istraživanja pokazala
su da je nova građevina (12A) vjerno slijedila gabarite svoje prethodnice. Sastojala se od
uske dugačke središnje dvorane, koja je bila osvjetljena kroz prozorski kat i okružena na
sve četiri strane unutrašnjim trijemovima s galerijama na katu. Ta dvorana, dugačka
nekih 90 i široka 27 metara, bila je otvorena prema jugoistoku i imala sa sjeveroistočne
strane dodatni red stupova koji su s obzirom na blizinu vanjskog zida imali više
dekorativnu nego funkcionalnu namjenu. Konstrukcijski je to bila prilično konzervativna
zgrada, upečatljiva više zbog bogatstva materijala i ukrasa nego zbog novih
arhitektonskih rješenja. Uz jugoistočnu stranu, prema forumu, bila je zatvorena nizom
dućana – Tabernae Novae – najvjerovatnije na dva kata i otvorenih na dvokatni trijem.
Pročelje trijema imalo je stupce s lukovima koji su bili uokvireni snažno istaknutim
elementima dorskoga reda (13). Ovaj trijem obično se identificira kao trijem Gaja i
Lucija, koji je posvećen 2. godine pr.Kr. i praktički predstavlja zasebnu zgradu, preinaku
helenističke stoe u suvremenu rimsku verziju. Pročelje je očigledno bilo zamišljeno kao
pandan pročelju bazilike Julije na suprotnoj strani.

Bazilika Julija (Iulia), uništena u požaru nedugo nakon završetka gradnje, vjerojatno 12.
godine pr.Kr., i obnovljena do 12. godine n.Kr. predstavlja zanimljiv kontrast. Podignuta
je kao sjedište centumvirskih sudova (koji su se održavali u središnjoj dvorani, odvojeni,
ako je bilo potrebno, zastorima ili drvenim paravanima) i više odgovara obrascu
arhitekture iz doba republike po tome što je otvorena s tri strane, a zatvorena samo na

27
jugozapadu («stražnja strana» u odnosu na forum), gdje se dvokatni red dućana ili ureda
otvarao prema unutrašnjem trijemu i galeriji povrh njega (12B). Ali, iako je u drugim
detaljima tlocrt (105 sa 46 metara, izuzevši dućane) samo razrađenija verzija sestrinske
bazilike nasuprot, s dvostrukim ophodnim trijemom i galerijom oko središnje dvorane
umjesto jednostrukog, princip konstrukcije ovdje je potpuno drugačiji. Umjesto da ju
nose stupovi, konstrukcija leži na arkadama i četverokutnim stubovima, ophodni
trijemovi su nadsvođeni, a jedino središnja dvorana ima drveni krov. Stupci u
unutrašnjosti su križnog presjeka i napravljeni od vapnenca, oni u drugom nizu od
mramora, dok su arkade na dva glavna pročelja bile uokvirene polustupovima i
trabeacijom dvostrukog toskanskog reda. Osim po većem bogatstvu materijala,
građevinska struktura je u velikoj mjeri nalikovala strukturi Marcelovog teatra i nudi
zanimljiv, u ovom obliku i kontekstu jedinstven primjer reinterpretacije tradicionalne
arhitektonske teme pomoću suvremenih graditeljskih metoda.

Arhitektura hramova u Augustovo doba po svojoj je prirodi naginjala konzervatizmu. U


relativno ograničenom prostoru unutar grada nije bilo mjesta za smjele inovacije koje su
obilježile arhitekturu velikih italskih svetišta u doba kasne republike (usp. svetište
Fortune Primigenije u Prenesti; op.pr.), i premda su u vrijeme Augusta i njegovih
nasljednika u arhitekturi i dalje prisutna izrazito italska obilježja kao što je težnja da se
hram nasloni na stražnji zid i usmjeri prema naprijed, kao i gotovo univerzalna upotreba
visokog podija s ili bez prednjeg stubišta, prevladavajući je ukus nesumnjivo bio više
sklon grčko-helenističkoj tradiciji. Vjerovatno su i dalje postojala mnoga starija svetišta,
s niskim stupovima i plitkim krovovima, no u trenutku obnove su zamijenjena
građevinama koje su, po svojim proporcijama i brojnim detaljima, puno bliže normama
kasno helenističkog graditeljstva. Jedan od najranijih i najljepših hramova iz Augustova
doba bio je Apolonov hram na Palatinu, podignut između 36.-28. godine pr.Kr. Sagrađen
iz čvrstog kararskog mramora i ukrašen brojnim poznatim skulpturama, bio je na glasu
kao jedno od čuda svoga vremena. Odmah uz njega bio je podignut trijem sa stupovima
od numidskog mramora (jedna od prvih zabilježenih upotreba obojenog mramora takvih
razmjera) te grčka i latinska knjižnica. Nakon velikog požara 64. godine n.Kr., knjižnice
su u vrijeme Domicijana bile iznova podignute na višoj razini, a njihovi ostaci mogu se

28
vidjeti iza velikog triklinija flavijevske carske palače (Domus Augustana). Od hrama nije
ostalo iznad površine ništa osim jezgre podija i nekoliko mramornih fragmenata, no
posljednja istraživanja potvrđuju da je u tlocrtu hram bio pseudoperipter, sa široko
postavljenim heksastilnim trijemom otvorenim prema Circusu Maximusu. Bio je
smješten na vrhu veličanstvenih stepenica, bočno od kojih je s jedne strane bila
Augustova kuća, a s druge dvorište s dvije knjižnice. Sve što znamo o ovim ranim
građevinama iz Augustovog doba upućuje na to da oni predstavljaju fazu intenzivnog
graditeljskog eksperimenta. Da su neke od njih bolje sačuvane, razvitak arhitekture u
vrijeme Augusta bio bi nam puno jasniji.

Obližnji hram Velike Majke (Magna Mater ili Kibela) nudi upadljiv kontrast. Nakon što
je hram izgorio 3. godine n.Kr., obnova u doba Augusta u potpunosti slijedi
konzervativne tradicije, vjerovatno koristeći dobar dio materijala s prethodne građevine
iz republikanskog doba s obilnom upotrebom štuka, kako za zidne površine, tako i za
arhitektonske detalje. Reljef iz 1. stoljeća u Villi Medici, na kojemu je prikazano pročelje
Augustove građevine (14), podsjeća na stupanj rafiniranosti koja se dala postići i u tome
materijalu, često korištenom, ali rijetko sačuvanom. Što se tiče prikaza tehnike ziđa, ona
dobrim dijelom odgovara onome što znamo o hramu Marsa Ultora na Augustovom
forumu. U vrijeme kada se toliko toga gradilo istovremeno, morali su se javiti i drugi
brojni primjeri sličnog konzervatizma. August se hvalio da je do 28. godine pr.Kr.
obnovio 82 hrama u gradu i nema sumnje da su se u brojnim slučajevima pri obnovi
koristili tradicionalni materijali i slijedile tradicionalne metode. Čak i u onim slučajevima
kada je obnova zapravo bila potpuno nova izgradnja, mora da je bio prisutan stilski
otklon. Ekstremni primjer možda predstavljaju tri mala hrama na forumu Holitorium, koji
su djelomice sačuvani zahvaljujući kasnijoj ugradnji u srednjovjekovnu crkvu S. Nicolo
in Carcere. S obzirom na korištene materijale i arhaizirajuće detalje, sva tri hrama su
smatrana građevinama republikanskog doba, s datacijom koja je sezala i do drugog
stoljeća pr.Kr. Sada se čini izglednim da je barem jedan od njih (dorski hram izgrađen od
travertina) – a vrlo vjerojatno i sva tri – nastao u vrijeme Augusta, kada je zamijenio
građevinu uništenu u vatri koja je poharala ovaj dio grada 31. godine pr.Kr. Dva gotovo
istovjetna jonska hrama imaju detalje koje treba usporediti s Kastorovim hramom iz

29
kasnijeg razdoblja Augustove vladavine, a jednog od njih gotovo sigurno treba prepoznati
kao Janusov hram, koji nije bio spreman za ponovo posvećenje sve do 17. godine n.Kr. U
trenutku kada su zalihe građevnog materijala i dotok radne snage uslijed brojnih
gradilišta morali predstavljati problem, nije čudno što su ova mala i ne odveć važna
svetišta dugo čekala na dovršenje ili što su, jednom dovršena, pokazivala brojna obilježja
arhitekture iz prethodnog vremena.

Postoje još dva hrama iz Augustova vremena koji zaslužuju kratak osvrt: Kastorov hram
(15) i hram Sloge (Concordia) pokraj Foruma Romanuma, oba drevne građevine koje su
u potpunosti obnovljene tijekom zadnjih dvadeset godina vladavine. Kastorov hram,
kojega je obnovio Augustov posinak i nasljednik Tiberije između 7. godine pr.Kr. i 6.
godine n.Kr., bio je veličanstveni peripter podignut na dvostrukom podiju, čiji se prednji
dio, kao u slučaju obližnjeg hrama Božanskog Julija (Divus Iulius) izdizao iznad foruma i
bio korišten kao pozornica za nastupe govornika. Središnji dio podija bio je od blokova
tufa oko betonske jezgre, osim podnožja stupova, koji su bili od kamena travertina; sve je
bilo obloženo kararskim mramorom, a između podnožja stupova ostavljeni su otvori koji
su možda služili kao hramske riznice. Tri sačuvana stupa, visoka 14.20 m, s dijelovima
originalne trabeacije, svi od kararskog mramora, već u 15. stoljeću bili su smatrani
spomenikom. Cela je gotovo u potpunosti nestala, no zna se da je unutrašnjost bila
ukrašena redom stupova duž oba bočna zida, slično kao u hramu Marsa Ultora na
Augustovu forumu. Pokušaji da se nadgradnja datira prema inače nezabilježenoj
restauraciji iz kasnog prvog ili drugog stoljeća n.Kr. su pogrešni. Istina, postoje jasne
razlike između ovog hrama i gotovo istovremenog hrama Marsa Ultora, ali jednako tako
nalazimo niz detalja koji su tipični za arhitekturu Augustova vremena; osim toga, vidjeli
smo da je upravo postojanje takvih razlika njezino obilježje. Sačuvani ostaci Kastorovog
hrama ostavljaju dojam da je ova građevina rad majstora koji nisu bili neposredno pod
utjecajem grčkih uzora. Hram Sloge (Concordia), kojega je također obnovio Tiberije i
koji je bio posvećen 10. godine n.Kr., ponavljao je neobičan tlocrt svoga prethodnika,
kod kojeg je duža os cele išla širinom građevine, tako da je trijem zauzimao samo dio
prednjeg dijela cele. Isticao se bogatstvom mramora i mnoštvom skulptura i slika kojima
je bio ukrašen; uprkos slaboj očuvanosti, jasno je da je i arhitektonski ukras hrama bio

30
iznimno bogat, nagoviještajući raskošne sheme nadolazećeg julijsko-klaudijevskog
razdoblja. Sačuvani fragmenti uključuju dio reljefima bogatog glavnog vijenca (16), bazu
stupa unutrašnjeg reda cele, koja je vrlo slična onima u hramu Marsa Ultora, te kićeni
korintski kapitel s parovima ovnova umjesto uobičajenih voluta. Masivni prag je bio od
mramora s Hiosa, a ostale vrste mramora uključuju eubejski, frigijski i numidski.

Svakom tko je upoznat s profinjenošću grčke arhitekture hramova prirodno se nameće


pitanje da li u slučaju augustovskih hramova možemo uspostaviti ikakvu korisnu
generalizaciju glede tipova korištenih tlocrta, razmaka između stupova, proporcija i
slično. Takvo bi pitanje bilo potpuno razumljivo dijelu onodobnih teoretičara arhitekture
čiji je predstavnik Vitruvije. No, graditelji nisu uvijek slijedili upute Vitruvija i njegovih
istomišljenika i to nas ne treba iznenaditi. U ovo eklektično doba nova su se tehnička
dostignuća brzo nametala i potiskivala tradicionalna razmišljanja o oblicima
arhitektonskog izraza. Tlocrti, kako se moglo i očekivati, otkrivaju vrlo malo
zajedničkog. Odveć toga je bilo dostupno, od mogućih uzora do arhitekata različitih
ukusa i iskustava. Od pet najvećih rimskih hramova, hram Sloge je poseban slučaj; druga
dva hrama, Dijanin na Aventinu i Kvirinov hram na Kvirinalu su oktastilni dipteri, a
preostala dva oktastilni peripteri (hram Marsa Ultora samo s tri strane), u skladu s
poznatim tipom kojeg je Vitruvije svrstao u kategoriju sine postico. Ostali su heksastili i
prostili, pseudoperipteri ili peripteri. Naglašena je tendencija prema visini na uštrb
dužine, što posebno dolazi do izražaja u slučaju hrama Marsa Ultora, koji je imao osam
stupova na pročelju i samo devet (uključujući i pilastar na stražnjem zidu) na bočnim
stranama. Visina je u većini slučajeva postignuta upotrebom neobično visokih podija,
dvostrukog u slučaju hramova Božanskog Julija i Kastora. Ovaj posljednji je prelazio 30
metara visine, od pločnika do vrha zabata. U još četiri hrama (onaj Božanskog Julija,
Apolonov u Cirku, Kastorov i Saturnov), podij se također naglo uzdiže uvis, pojačavajući
dojam visine. U pojedinom slučaju to može biti posljedica posebnih okolnosti, ali ovaj
detalj je važno naglasiti, budući da nije bio bez utjecaja na kasniju arhitekturu u
provincijama (npr. hram Rome i Augusta u Leptis Magni, Kapitolij u Sabrati, itd.). S
iznimkom tri hrama na forumu Holitorium (koje jedva da možemo smatrati tipičnim
augustovskim građevinama), i možda Saturnovog hrama, hrama Božanskog Julija i

31
Apolonovog hrama na Palatinu, sva tri iz ranijega razdoblja Augustove vladavine,
uobičajeni red jest – i ostat će u budućnosti – korintski, dok su razmaci među stupovima
u pravilu prilično mali. Ovo posljednje obilježje, premda je moglo biti uvjetovano i
praktičnim razlozima, opet utječe na dojam naglašene visine. Konačno, možemo
primijetiti da su tri najveća hrama imala bogato ukrašene redove (stupova) duž
unutrašnjih bočnih zidova cele. To obilježje, koje je barem na početku imalo kako
praktičnu, tako i estetsku svrhu, pomažući smanjiti raspon krova, ima ishodište u grčkoj
arhitekturi, ali postoje i italski uzori iz vremena republike. Primjer toga su dvorana s
apsidom u Prenesti i nimfej u tzv. Ciceronovoj vili u Formiju. Isto obilježje nalazimo i u
Pompejevom hramu Venere Pobjednice (Victrix), a ono će biti prisutno i nakon Augusta.

Što se tehnika građenja tiče, Augustovo razdoblje je obilježio stalni napredak u primjeni
postojećih tehnologija i načina gradnje, više nego značajni novi izumi. Pri korištenju
lokalnoga kamena za gradnju različitih građevina, sve se više koriste samo kvalitetnije
vrste, osobito travertin i gabijski kamen koji su upotrebljavani za dijelove građevina
izložene pogledu. Druge, manje vrijedne vrste kamena korištene su za podije i unutrašnje
zidove. Imajući na umu slučaj hramova na forumu Holitorum moramo biti oprezni s
kriterijima kao što su dokazi o vremenu izgradnje: ono što je primjenjeno na javnim
zgradama nije neminovno korišteno u slučaju privatnih, a još manje u slučaju gradnje
izvan najužeg gradskog centra. Ali kako je beton postajao sve dostupniji, uskoro je
postao vrlo jeftina i djelotvorna zamjena za kamen koji se počeo koristiti u manjoj mjeri
– ukoliko se uopće koristio – i to u svrhu postizanja optičkog efekta. Posebno dobri
primjeri lijepo obrađenog (tesanog) kamena kao građevnog materijala u Rimu u doba
Augusta su Marcelovo kazalište i zid oko Augustovog foruma, ili podnožje (podij)
Kastorovog hrama, gdje ima isključivo strukturalnu ulogu.

Premda nije bilo nekih senzacionalnih inovacija u korištenju betona, možemo govoriti o
stalnom poboljšanju njegove kvalitete. Dok su u slučaju spomenika podignutih u doba
kasne republike još uvijek u pravilu vidljive vodoravne razdjelne crte (reške), kao trag
sukcesivnih faza radova, na početku nove ere ova je pojava postala izuzetno rijetka.
Graditelji su očito unaprijedili tehniku stvorivši mješavinu koja se polaganije suši,

32
omogućivši jezgri zida da se stopi u stvarno homogenu masu. Jednako tako, lukovi i
svodovi pokazuju jasnu razvojnu liniju koja se udaljava od republikanskih oblika s
nepravilnim komadima kamena radijalno poslaganima oko unutrašnjeg luka – poput
svodnih kamenova (voussoir). Sada je cijela masa (unutrašnji dio luka i ostalo)
kompaktnija i ostaje čvrsta i kada se potpornji uklone, što je omogućila veća kvaliteta
betona. Najvažnije od svega je to što su građevinari u međuvremenu shvatili da za
svakodnevne potrebe lokalni crveni vulkanski pijesak (pozzolana) ima ista izvanredna
svojstva kao i pulvis puteolanus iz mjesta Pozzuoli na obali Kampanije, odakle se
materijal dugo vremena uvozio i koristio pri izgradnji pristaništa, mostova i sličnih
hidrauličnih radova. Upravo je hidraulično svojstvo pozzolane, pomiješane s vapnom,
učinilo rimsku «žbuku» iz vremena carstva tako snažnim adutom u građevinarstvu; pa
iako stari Rimljani nisu bili svjesni teorijskih razloga za takvu pojavu, Vitruvijev traktat o
arhitekturi pokazuje da su do kraja 1. stoljeća pr.Kr. posjedovali bogato praktično
iskustvo u radu s ovom i drugim vrstama žbuke. Proučavanje spomenika pokazuje da se
žbuka od pozzolane po prvi puta pojavila u Rimu u doba Cezara, ali je tek u doba
Augusta ušla u svakodnevnu upotrebu.

Razvitak pojedinih vrsta betona je detaljno proučen i može pružiti korisne podatke o
datiranju spomenika, ali i taj kriterij moramo koristiti s oprezom. Detaljni uvid u radove
koje je poduzeo Agripa prigodom popravaka na rimskim akvaduktima pokazuje svu
širinu mogućnosti koje su bile na raspolaganju graditeljima na istoj građevini – ne
postoji, naime, potpuna ujednačenost u gradnji i materijalu. U Rimu, već u rano
Augustovo doba, izvedbe u tehnici opus reticulatum s lukovima od tufa uvelike su
zamijenile ranije, nepravilnije tehnike i to je ostao uobičajeni način obrade vanjskog
dijela zida sve do narednog stoljeća. Najznačajnija inovacija bila je bez sumnje
povremena upotreba opeke kao građevnog materijala, koja se u manjim količinama
počinje koristiti na spomenicima od sredine prvog stoljeća pr.Kr. Tijekom cijele
Augustove vladavine takve su «opeke» nezaobilazno lomljeni crijep ili krovni crijep,
lomljen ili rezan prema potrebi; iako Vitruvije (koji piše između 25.-22. godine pr.Kr.)
spominje njihovu uporabu pri gradnji stambenih kuća, tek 25 godina kasnije imamo
primjer građevine (kolumbarijum Augustovih oslobođenika) na kojoj je cijeli vanjski dio

33
u potpunosti iz opeke. Augustova Rostra (Rostra Augusti), iz 20. godine pr.Kr.,
predstavlja rani primjer njihove upotrebe na javnim spomenicima. Velika vrijednost
novog materijala je u tome što omogućava graditelju da u potpunosti ili djelomično
odbaci upotrebu potpornih skela pri izgradnji zidova, ali puni potencijal opeke neće biti
iskorišten još dugo nakon Augustove smrti. Usporedo s poboljšanjem kvalitete samog
betona, ovime je bio otvoren put revolucionarnim promjenama koje su se dogodile za
njegovih nasljednika.

Suočeni s količinom i raznolikošću graditeljstva u Rimu u razdoblju koje je trajalo oko 60


godina – od smrti Cezara (44. pr.Kr.) do smrti Augusta (14. n.Kr.) – na prvi pogled teško
možemo uspostaviti jedinstveni obrazac. Raznolikost mogućih rješenja je pravi
pokazatelj situacije: razvitak arhitekture u Augustovom Rimu (isto će vrijediti za svaki
grad u carstvu u idućih tri stoljeća), je satkan od brojnih, na trenutke zapanjujuće
raznolikih obrazaca. Tek iz povijesne perspektive možemo vidjeti što im je zajedničko i u
kojem smjeru vode. Bitne za Augustov graditeljski program bile su povijesne okolnosti
unutar kojih se ovaj dogodio. Povratak mira i blagostanja u svijetu umornom od ratovanja
doveo je do ostvarenja programa dotad neviđenih razmjera; činjenica da je Rim sada bio
neprikosnoveni gospodar i središte civiliziranog svijeta značila je da su mu sve vještine,
materijali i umjetnički talent svijeta nad kojim je vladao stajali na raspolaganju. Ne
iznenađuje stoga da u arhitekturi Rima toga vremena ima puno elemenata koje možemo
pripisati «posudbi» iz drugih kulturnih tradicija, ali može nas iznenaditi brzina i
efikasnost kojom su se ti elementi prilagodili svom novom domu. Na dugu stazu, još su
značajniji recipročni utjecaji koji sada počinju teči iz Rima prema van; kao što je
arhitektura republikanskog Rima nezamisliva izvan šireg okvira helenističkog svijeta,
tako se sada, po prvi puta, helenistički Istok našao pod utjecajem jednog većeg organizma
(u čijem je stvaranju sudjelovao).

Značajan čimbenik u razvitku rimske arhitekture je snaga domaćih italskih tradicija.


Helenistički, odnosno grčki element bio je bez sumnje izrazito prisutan u italskim
tradicijama, posebno u Kampaniji, gdje su povijesne okolnosti pogodovale približavanju
dviju kultura; no, helenistički element je bio «usisan» i djelomice transformiran kako bi

34
udovoljio zahtjevima vitalne arhitektonske tradicije rimske republike, koja je imala
vlastite snažne korijene. Prepoznatljivo obilježje ove arhitekture je iskorištavanje nosivih
i estetskih mogućnosti luka, koji potiskuje u drugi plan stup i arhitrav, osnovne elemente
helenističke arhitekture, prepuštajući im često isključivo dekorativnu ulogu. Drugo važno
obilježje je zamjena tradicionalnog krova od drvenih greda svodom. Snaga ove tradicije
koji put ne dolazi toliko do izražaja zato što su hramovi brojčano najzastupljenija skupina
arhitektonskih spomenika, za razliku od svjetovne arhitekture, koja nije u jednakoj mjeri
sačuvana, a u kojoj je domaći italski element bio puno prisutniji. Građevine kao što su
Marcelovo kazalište i bazilika Julia pripadaju razvojnoj liniji koja vodi neposredno od
velikih svetišta u Laciju kao što su Fortuna Primigenia ili Heraklovo svetište, do
Koloseuma i Domicijanova cirkusa. Te su građevine karakteristične za široki krug
administrativnih i poslovnih zgrada, od kojih su nam tek rijetke ostale sačuvane. Italska
tradicija prepoznatljiva je i u razvitku specifičnih arhitektonskih tipova kao što je bazilika
i njihovom prilagođavanju lokalnim zahtjevima. I ovdje je Kampanija, zahvaljujući
miješanom grčko-italskom društvu, odigrala važnu ulogu u početnim fazama nove
arhitekture. Međutim, bazilika Emilija iz Augustovog doba, bez obzira na svu raskoš
egzotičnih materijala, nije ništa manje rimska građevina od bazilike Julije, premda u
detaljima ponešto staromodnija. Nakon podrobnije analize, čak i rimski hramovi
pokazuju manju ovisnost o helenističkim uzorima nego što se čini na prvi pogled.
Osnovne arhitektonske forme već imaju iza sebe prilično dugo razdoblje prilagođavanja;
ono što je novo jesu materijali i pažljivija obrada. Koliko znamo, nema niti jedne
građevine u Rimu iz vremena Augusta (zasigurno ne nakon ranog razdoblja njegove
vladavine), koja bi bila toliko ovisna o grčkim uzorima kao što je to slučaj s malim
kružnim hramom na Forumu Boariumu iz republikanskog razdoblja.

U svojim najvitalnijim i karakterističnim oblicima, republikanska graditeljska tradicija je


vezana uz upotrebu građevinskih materijala dostupnih u središnjoj Italiji. Helenistička
struja u arhitekturi Augustovog Rima jednako je tako usko povezana s uvođenjem novog
materijala – mramora. Dok je u prethodnom razdoblju mramor bio dostupan samo kao
egzotična luksuzna roba, otvaranje kamenoloma u Carrari u razmaku od nekoliko godina
dovelo je do tolikog priljeva novog materijala na rimsko tržište da je ubrzo bilo nužno

35
osigurati veći broj vještih majstora, a jedino mjesto gdje ih se moglo naći bila je Grčka.
Zajedno s duboko usađenim divljenjem prema svemu što je bilo grčko, posljedica takvog
razvitka bila je brza i potpuna helenizacija postojećih republikanskih tradicija
arhitektonskog ukrasa. Grčki kamenoresci, od kojih su mnogi zanat naučili u
neoklasičnim atičkim radionicama, koristili su motive s kojima su bili dobro upoznati u
svojoj domovini. Nagla pojava novog ukrasnog repertoara nije toliko neočekivana koliko
brzina kojom je uvozni repertoar bio prilagođen tipično rimskom ukusu. Prema
standardima klasične Grčke, proporcije i detalji velikog dijela rimskog građevinskog
pothvata prilično su skromni – ali pogriješili bismo kada bismo primjenjivali takve
standarde. U razmaku od nekoliko desetljeća pojavio se novi stil koji je specifično rimski,
stil koji će dominirati arhitektonskim repertoarom cijelo iduće stoljeće. U usporedbi s
gore navedenim, uvoz velikih količina obojanog mramora za stupove, pločnike i
oblaganje zidova velikih spomenika iz Augustova vremena nije tako revolucionarna
pojava kao što bismo mogli pomisliti u prvi čas. Polikromna arhitektura nije bila nešto
novo; bila je to samo bogatija, suptilnija varijanta već otprije poznate i primjenjene ideje.
Značajnije je to što je upotreba novog materijala otvorila neslućene mogućnosti za sve
izraženije razlikovanje ukrasne i konstrukcijske namjene (dekorativnih i nosivih
elemenata). Ta se tendencija pojavila već u doba republike, ali svoju punu primjenu i
zrelost doživjet će tek s arhitekturom od betona i oplatom od opeke u vrijeme kasnijeg
carstva.

36
III.

Rimska arhitektonska revolucija

(John B. Ward-Perkins, Roman Imperial Architecture, str. 97-107;


brojevi u zagradama odnose se na ilustracije u knjizi)

Trajanova smrt 117. godine je dobar trenutak da se zaustavimo i razmotrimo što se


događa u rimskoj arhitekturi otprilike jedno stoljeće nakon Augustove smrti (14. n.Kr.).
Premda nema nikakvog značajnog prekida u arhitektonskom razvitku (niti će ga biti prije
trećeg stoljeća), novo razdoblje donijelo je nove probleme i nove perspektive. Zamah
velikog programa gradnje iz Augustovog vremena nije niti izdaleka bio iscrpljen.
Tijekom više od stotinu godina on je bio nositelj arhitektonskog razvitka u glavnom
gradu carstva. Osim što je stvorio uvjete koji su omogućili revoluciju u pristupu
arhitekturi – a to je tema ovog poglavlja – tijekom čitavog prvog stoljeća Augustov
program predstavljao je općeprihvaćene obrasce u promišljanju arhitekture, kako u
naprednom, tako i u konzervativnom smislu. Sada se horizonti ponovno šire. Ravnoteža
bogatstva i napretka počela se seliti iz Italije prema provincijama, a arhitekti drugog
stoljeća sve češće traže drugdje one aspekte svog zanata koje ne mogu zadovoljiti
lokalno. Postojali su, naravno, određeni elementi klasične tradicije koji su bili tako
duboko ukorijenjeni i rasprostranjeni da su nadilazili sve granice. Klasični sustav stupa,
kapitela i gređa, na primjer, ostat će temeljni dio arhitektonskog repertoara i u narednim
stoljećima, bez obzira na mjesto i okolnosti; sve do vremena Justinijana arhitektura se u
tome pogledu neće bitno promijeniti. Ali postojali su drugi, ne manje značajni elementi u
odnosu na koje je dolazilo do bitnih odstupanja diljem mediteranskog svijeta. U Italiji, na
primjer, naglašena sklonost da se tradicionalne klasične forme svedu na razinu ukrasa
poprimila je monumentalne razmjere tijekom zadnjeg stoljeća republike i upravo je na
takvoj, široko prihvaćenoj italskoj verziji helenističke tradicije August zasnovao velik dio
svog graditeljskog programa. Domicijanov stadion, zadnja velika javna građevina u Rimu

37
koja na vanjskom zidu s ritmički raspoređenim lučnim otvorima sustavno primjenjuje
okvir klasične arhitekture, označava kraj razdoblja koje je obuhvatilo cijelo zadnje
stoljeće republike i prvo stoljeće carstva.

Mnoge od promjena koje su se u to vrijeme dogodile mogu se, naravno, objasniti čisto
lokalnim okolnostima. U gore spomenutom slučaju, na primjer, možemo uočiti da beton
obložen opekom – od tog vremena najprisutniji građevinski materijal u Rimu – ima za
posljedicu jednostavniji vanjski izgled građevine, koji jasno razotkriva materijal i tehniku
konstrukcije te je najvećim dijelom ili u potpunosti lišen ukrasnog klasicističkog detalja.
Ti su detalji sada sve češće preusmjereni u unutrašnjost građevine, s interijerima od
mramora ili štuko dekoracije. Ali čak i u slučaju konzervativnih tipova građevina kao što
su hramovi ili pri obradi klasičnih redova, možemo vidjeti važan pomak u odabiru.
Spomenici Augustova doba ostali su u ovom pogledu neiscrpan repertoar ideja i motiva i
s vremenom će postati predmetom zanimanja rimskih arhitekata u potrazi za uzorima.
Ali, baš kao što Domicijanov stadion označava kraj jedne epohe, tako možemo izdvojiti
pojedine građevine – na primjer Trajanov forum – kao neke od posljednjih primjera
tradicionalnog urbanizma i ukrasa koji vuku podrijetlo, gotovo bez izuzetka, od
građevina iz Augustova vremena. Samo jednu generaciju kasnije, Trajanov nasljednik
Hadrijan umjesto toga ugledat će se ponovo na Grčku i Malu Aziju, o čemu jasno govori
arhitektura slavnog hrama Venere i Rome. To je, uostalom, simptomatično za promjene
na mnogim područjima u rimskom svijetu. Premda je razvitak betonske arhitekture bio i
još će neko vrijeme biti gotovo isključivo lokalni (rimski) fenomen, pozornica je bila
postavljena za nove velike stvari i ideje.

U građevinama kao što su Neronova «Zlatna kuća» (Domus aurea) ili palača Flavijevaca
na Palatinu (Domus Augustana), već smo imali priliku razmotriti nešto od novih
prostornih ideja koje su došle do izražaja u Rimu tjekom druge polovice prvog stoljeća.
Kao što se često događa u povijesti arhitekture, pojava novih materijala i novih metoda je
utjecala i na nov teorijski pristup. U ovom slučaju, novi materijal je bio beton. Da bismo
mogli pratiti novi pristup arhitekturi tijekom razdoblja o kojem je riječ, prvo će biti
potrebno detaljno opisati njegova svojstva, prednosti i ograničenja. Pogledajmo prvo

38
moguću definiciju. Rimski beton (opus caementicium) nije ni beton ni cement u
modernom smislu te riječi, miješan i lijevan materijal, niti je korišten samostalno,
neovisno o drugim materijalima. Bio je kombinacija žbuke i šljunka (caementa), gotovo
uvijek slagan u vodoravnim slojevima, a ne lijevan, s time da bitna razlika u odnosu na
sastav današnjeg materijala leži u boljoj kvaliteti rimske žbuke. Zapravo je čvrstoća
žbuke bila ta koja je rimskom betonu davala njegova jedinstvena svojstva. Premda je
jezgra betona bila redovito oblagana drugim materijalima, vanjski je sloj konstrukcijski
bio od daleko manjeg značaja.

Svojstva potpuno razvijenog rimskog betona su rezultat miješanja vapna s lokalnim


vulkanskim pijeskom (pozzolana). Nije to bilo neko iznenadno, dramatično otkriće, a još
manje rezultat teorijskog znanja o kemijskim procesima koji se pritom javljaju. Ono je
došlo kao plod stoljetne prakse sazdane na pokušajima i pogreškama, a svaka generacija
svojim je praktičnim iskustvom pritom dala svoj doprinos. Ono što se ispočetka koristilo
kao obična ispuna, upotrebljiva samo za jezgru gradskih zidina, postolja za govornice ili
hramove itd., razvilo se u zaseban građevinski materijal koji se mogao koristiti ne samo
za gradnju zidova nego i za lukove i svodove. Povijest pozzolane (lat. pulvis puteolanus)
je dobar pokazatelj u kojoj mjeri je čitav razvitak bio plod slučajnih otkrića i iskustvene
mudrosti niza generacija graditelja. Jedno od najvažnijih svojstava pozzolane je to da se
njome može dobiti žbuka koja se stvrdnjava u dodiru s vodom, svojstvo koje je vjerojatno
otkriveno pri gradnji u luci Puteoli (danas Pozzuoli) u Kampaniji. Pozzolana se od tada
redovito izvozi u glavni grad, gdje se koristi za gradnju mostova, obalnih pristaništa i
molova. Postoje obilne zalihe identičnog vulkanskog pijeska u Rimu i okolici, tako da se
pod Augustom pozzolana već koristila i u običnoj gradnji. Pa ipak, i nakon pedeset
godina Klaudije ju je za radove na luci u Ostiji još uvijek uvozio iz Puteolija.

Raniju povijest rimskog betona moramo zamisliti upravo u kontekstu opreznog i


praktičnog konzervatizma, tipičnog za Rimljane. Takvi spori pomaci, zasnovani na
iskustvu neizbježno su teški za pratiti i dokumentirati. Samo su uspjesi ti koji se pamte.
Na primjer, Agripin ambiciozni program izgradnje i popravka vodovoda bio je tako loše
izveden u praksi da je dvadeset godina kasnije August morao započeti sve iznova. Aqua

39
Claudia, posvećena 52. godine n.Kr., u doba cara Klaudija, zahtijevala je znatne
popravke već dvadeset godina poslije i ponovo u vrijeme Domicijana. Ovo su samo dva
primjera o kojima smo dobro informirani, zahvaljujući sačuvanom traktatu povjerenika
za vodu Julija Frontina. Zapravo i nije čudno da je za vrijeme Augusta, te još zadugo u
konzervativnim graditeljskim krugovima, kvadratni kameni blok i dalje bio omiljeni
materijal uvijek kada je bila riječ o građevnim elementima koji su morali nositi veći teret.
Takav su stav još uvijek dijelili i graditelji Koloseuma u doba Flavijevaca. Iako se već na
početku kršćanske ere beton proširio kao djelotvorna i ekonomična zamjena za zidnu
konstrukciju od rezanih kamenih blokova i za drvena krovišta, tipične za tradicionalnu
klasičnu gradnju, malo je pokazatelja da je već u to vrijeme bio prihvaćen kao samostalni
građevinski materijal za monumentalne građevine. U ovom pogledu, velika kultna
svetišta u Laciju iz vremena republike (na primjer svetište Fortune Primigenije u Prenesti,
op.pr.), su usamljena rješenja u odnosu na ono što će uskoro uslijediti.

Aspekt rimske betonske konstrukcije koji je često dovodio do zabune je redoviti postupak
pridodavanja vanjskog (oplatnog) sloja od drugih materijala na betonsku jezgru. Vanjski
dijelovi zida mogu biti podignuti od kvadratnih kamenih blokova ili nepravilnih kamenih
uzoraka (opus incertum), ili od skladne površine nalik šahovskoj ploči s kockastim
uzorkom (opus reticulatum), koji je ušao u upotrebu zadnjih godina Republike (51), sve
do opeke (opus testaceum), karakteristične za razdoblje razvijenog rimskog betona. Ali,
proučavanje različitih oplatnih tehnika, premda pomaže pri utvrđivanju kronologije
pojedinih spomenika, od sporedne je važnosti za razumijevanje arhitektonskih odlika i
mogućnosti rimskog betona kao takvog, budući da njegova snaga leži u smjesi žbuke i
vapna koji su sačinjavali jezgru takvog zida. Osim što predstavlja dobru podlogu za
nanošenje završnog ukrasnog sloja (od mramora ili štuka), osnovna namjena vanjskog,
oplatnog zida je u jednostavnijem procesu konstrukcije. On čini pažljivo oblikovanu,
gotovo samostalnu strukturu unutar koje je betonska jezgra zida mogla biti slagana uz
minimalnu upotrebu potpornja i stručnog nadzora. Relativno manja važnost oplatnog
dijela u rimskoj arhitekturi je činjenica koju valja naglasiti, budući da su graditelji u
vrijeme carstva, posebno kada bi uz beton koristili opeku, uvelike upotrebljavali poznate
pomoćne tehnike kao što su ugrađeni rasteretni lukovi nad vratima, prozorima i ostalim

40
dijelovima konstrukcije gdje se javljao poseban pritisak (usp. 76, 79, 85). Lukovi, blago
zakrivljeni nadvratnici, rasteretni lukovi – toliko karakteristični za spomenike s vanjskim
zidovima od opeke – ostavljaju gotovo neodoljiv dojam «živog» materijala unutar kojega
svaki od ovih elemenata igra aktivnu ulogu u nošenju i raspodjeli tereta građevine kao
cjeline. U stvarnosti, ovo je samo djelomice točno. Ti su elementi bez sumnje imali
aktivnu i korisnu ulogu tijekom izgradnje građevine, a u manjem dijelu i za vrijeme
sušenja. No, jednom kada se je beton stvrdnuo, oni više nisu imali nikakvu
konstrukcijsku svrhu; zapravo, bili su mjesta mogućih napuklina u budućnosti, pa su tako
predstavljali osjetljive točke. Isto vrijedi, u različitoj mjeri, i za obilježja kao što su rebra
od opeke, koja nisu rijetka na kasnim rimskim svodovima, ili za ravne jednostruke redove
velikih crjepova («vezani tokovi») koji su bili ubacivani u jednakim razmacima u mnoge
rimske zidove, protežući se vanjskim, oplatnim dijelom, ali i kroz jezgru zida (79).
Upotreba rebara od cigle bit će obrađena u sljedećem poglavlju. Glavna svrha «vezanih
tokova» je bila osigurati ravan, ujednačen završetak na kraju svake dionice gradnje, ali i
spriječiti okomito širenje manjih uleknuća u još svježoj masi betona.

Čvrstoća jezgre je, dakle, ono što je doista bilo važno, i upravo je stalno usavršavanje
kvalitete jezgre najznačajniji korak naprijed u doba Augusta i u rano julijsko-
klaudijevskom razdoblju. Nakon Augusta kvaliteta žbuke je dodatno usavršena redovitim
dodavanjem lokalne pozzolane, a drugo značajno poboljšanje je postupna eliminacija
vodoravnih linija koje su obilježavale spojeve sukcesivno polaganih slojeva betona u
ranijim građevinama. Pretpostavlja se da je ovo postignuto upotrebom smjese koja se
sporije suši i koja je omogućila stapanje jezgre u gotovo homogenu masu. Kako se
usavršavala kvaliteta betona, tako je i tehnika gradnje svodova postajala jednostavnijom,
a svodovi dodatno ojačani uklanjanjem unutrašnjeg luka (intrados) od radijalno slaganih,
grubo obrađenih kamenih blokova, koji su obilježje mnogih svodova iz vremena
republike. Od sada se betonska masa svoda slaže u potpornje u jednakim vodoravnim
slojevima kao i sami zidovi; takvi su svodovi stajali zahvaljujući gotovo monolitnoj
kvaliteti osušene betonske mase.

41
Rimski arhitekti su iznenađujuće sporo počeli koristiti revolucionarne mogućnosti novih
materijala koji su se razvijali pred njihovim očima, ali jednom kada su ih postali svjesni,
realizacija je bila brza i potpuna. Zahvaljujući sretnim okolnostima što su se očuvali neki
od ključnih spomenika, u mogućnosti smo detaljno pratiti taj proces. U trenutku
Hadrijanove smrti (137. n.Kr.), vjerojatno je još bilo ljudi koji su se sjećali Nerona i
velikog požara iz 64. godine. Između ta dva datuma dogodile su se sve bitne promjene u
razmišljanju o arhitekturi i upravo to je veliki doprinos Rima europskoj povijesti
umjetnosti. Prvi veliki javni spomenik na kojem možemo pratiti ove promjene je
Neronova «Zlatna kuća» (Domus aurea). Bila je to luksuzna ladanjska vila u srcu Rima
koja je odudarala od svog okruženja, za Neronove suvremenike notorna po brojnim
inženjerskim čudima. Gledajući iz te perspektive, uvučeno dvorište u središnjem dijelu
kompleksa (koji je bilo moguće rekonstruirati), s bočnim krilima koja oblikuju tri strane
nepravilnog šesterokuta – premda novina u arhitekturi glavnog grada – iza sebe ima
brojne uzore i prethodnike kao što su vile uz more u Kampaniji i Laciju. Premda
simptomatično u kontekstu sve češćeg izbjegavanja arhitekture pravog kuta, značenje
ovog detalja ipak je malo u usporedbi s osmerokutnom dvoranom u središtu onog dijela
Neronove građevine koji najčešće nazivamo istočnim krilom. Teško je dovoljno istaknuti
njezinu važnost (44, 45): po prvi puta u zabilježenoj povijesti rimske arhitekture javlja se
prostorija koja ne samo da napušta uobičajeni pravokutni obrazac građevinskog
kompleksa kojemu pripada, već je namjerno projektirana s namjerom postizanja novih i
neobičnih dojmova. To što su mnogi problemi planiranja pritom i dalje ostali prisutni kao
i to što su mnogi detalji – poput malih trokutastih prostora u kutovima između radijalnih
soba – nezgrapno riješeni, ne umanjuje iznenađujuću novost takve arhitektonske vizije.
To je poglavito arhitektura interijera u kojoj su svjetlost i prostor jednako važni kao i
sama ploha zida. Na neupadljiv, ali znakovit način naglasak je prebačen s volumena
(punih zidova) na prostor (šupljine). U isto vrijeme namjerno su u drugi plan potisnuti
konstrukcijski problemi. Zidovi i svodovi nisu više jasno suprotstavljeni elementi
uravnotežene strukture, već komplementarni i isprepleteni elementi ovojnice koja
obuhvaća oblik. Sam taj oblik nije jednostavno odrediti; premda je tlocrt centraliziran
oko zajedničkog središta, pogled bježi prema van kroz otvor na vrhu svoda (occulus) ili
prema uzbudljivim vizurama koje se otvaraju pogledu kroz radijalno raspoređene

42
prostorije. Svjetlost koja ulazi kroz elipsaste otvore u vanjskom plaštu kupole stvara isti
dojam. Ovdje doista susrećemo sve elemente koji će obilježiti kasnu rimsku arhitekturu.

Da bismo shvatili koliko je sve to novo, trebamo se sjetiti u kojoj mjeri je u arhitekturi
staroga svijeta dominirao koncept volumena (mase) i jednostavna rješenja strukturalnih
problema vezanih uz odnos nosača i krova. Bilo u Grčkoj ili na drevnom Istoku, ti su
problemi bili rješavani suprotstavljanjem osnovnih graditeljskih elemenata kao što su zid
i krov, povišeno postolje i nadgradnja, stup i arhitrav. Grčka arhitektura je bila logična,
racionalna, jednostavna, a njezina ljepota leži u profinjenom tretmanu uobičajenih
konstrukcijskih problema. Bila je to u prvom redu arhitektura pročelja koju je bilo lakše
sagledati i shvatiti izvana nego doživjeti iznutra. Čak i kad se nametnula potreba za
natkrivanjem velikog prostora kao što je to bio slučaj u dvorani za okupljanje
(Telesterion) u Eleuzini, konačni rezultat je u najboljem slučaju krhka ravnoteža između
fizičkih zahtjeva i estetske tradicije kojoj su tehnički problemi te vrste bili strani. Tek je
Rim razvio arhitekturu koja za temelj ima koncept unutrašnjeg prostora, a osmerokutna
dvorana Neronove «Zlatne kuće» predstavlja ključni korak u toj evoluciji.

Ako je Neronova palača prva građevina na primjeru koje možemo jasno prepoznati
odlučujući utjecaj nove vizije, to nikako ne znači da je riječ o iznenadnom otkriću niti se
ona po prvi puta manifestira u rimskoj arhitekturi. Naprotiv, čini se da osmerokutni plan
ima zaseban razvitak i da je naknadno prilagođen novom konceptu arhitekture.
Neizbježno se moramo prisjetiti vrtnih paviljona, fontana i ostalih arhitektonskih
fantazija u bogatim rimskim parkovima iz razdoblja julijsko-klaudijevske dinastije, koji
su ostavili brojne tragove u ondašnjoj literaturi i slikarstvu, ali je nažalost malo dobrih
sačuvanih primjera. No, to je bilo prirodno mjesto za arhitektonske eksperimente i možda
je nadahnuće za osmerokut, kao i za brojne druge elemente Neronove palače jedna od
Kaligulinih urbanih vila ili, pak, Neronova prva palača (Domus Transitoria). No, važnija
od identifikacije mogućeg uzora za osmerokutnu dvoranu je spoznaja da je većina ideja
koje su doživjele ostvarenje u «Zlatnoj kući» već otprije prisutna na arhitektonskoj sceni.
Novost je njihova primjena na istoj građevini. Već u arhitekturi kasne republike može se
primijetiti sve veće zanimanje za oblikovanje unutrašnjeg prostora. To je ujedno i

43
temeljna razlika između grčke stoe i rimske bazilike, ali novo shvaćanje još uvijek je
vezano uz strogu pravokutnu shemu konvencionalnih klasičnih oblika. Gledano iz tog
kuta, bazilika Ulpia na Trajanovu forumu i središnja dvorana Trajanove tržnice proizlaze
iz iste rimske tradicije. Ništa manje nije važan sve izraženiji ukus za zakrivljene ili
višekutne oblike, prisutan već u Augustovo doba, koji posebno dolazi do izražaja u
bogatim obalnim vilama, u njihovim prostranim trjemovima, fontanama i malim
hramovima. Na funkcionalnoj razini taj se ukus ispoljava u gradnji amfiteatara i kazališta
za što se beton, zahvaljujući fleksibilnosti, vrlo rano pokazao najprikladnijim
materijalom. Bio je potreban samo malen korak do spoznaje da zahvaljujući betonu
arhitekti više nisu vezani za ograničen repertoar arhitektonskih oblika uvjetovanih
tradicionalnim građevinskim materijalima. Jednom kada se počeo koristiti beton – koji u
usporedbi s drugim poznatim materijalima može stajati kao gotovo monolitna cjelina –
snaga tradicije ostala je jedina zapreka masovnoj upotrebi novih konstrukcija zida ili
svoda. Ključ za novi svijet arhitektonskih ideja već je bio u bravi, a do trenutka Neronove
smrti (68. n.Kr.) već je bio odlučno okrenut. U «Zlatnoj kući» vidimo na djelu arhitekta
koji ne samo da aktivno istražuje mogućnosti kreiranja novih i uzbudljivih prostornih
oblika i odnosa, već vjerojatno po prvi puta tim oblicima daje monumentalnu izražajnost
u kontekstu najvažnije građevine svoga vremena.

Jednom kada se dogodio odlučujući korak, napredak je bio brz i nezaustavljiv, kao što
možemo vidjeti na primjeru Domicijanove carske palače koja je dovršena manje od 25
godina nakon Neronove.12 Najočitiji je napredak u kvaliteti materijala i virtuoznosti
gradnje. Čak i ako izostavimo svod nad vestibulom (koji je moguć, ali ne i uvjerljivo
dokazan), već i bačvasti svod bazilike je značajno novo postignuće (nije neobično što je
vrlo brzo bilo potrebno podići potpornje, ako uzmemo u obzir da se arhitekt vodio samo
za iskustvom, pomičući sa svakim novim pokušajem granice mogućeg). Ništa manje
važan fenomen je učestala i namjerna upotreba zakrivljenih oblika i sve veća sklonost
efektima koji proizlaze iz oblikovanja unutrašnjeg prostora. Među brojnim primjerima
možemo izdvojiti niz soba duž zapadne strane službenog krila palače ili malu sobu s
kupolom na gornjem katu u krilu za stanovanje, koja u tlocrtu ima krug upisan u kvadrat,

12
Vidi prilog br. 1 na kraju ove skripte.

44
s osam zakrivljenih i pravokutnih udubljenja naizmjence u dva superponirana reda. Njoj
su donekle slične, ali i razrađenije, dvije sobe s kupolom u prizemlju sjevernog dijela
privatnog krila (46). Upravo ove dvije posljednje su iznenađujuće moderne za svoje
vrijeme i primjer su kako arhitekt svjesno izbjegava ustaljena rješenja (čak i vrata
namjerno zanemaruju princip simetrije). Ako smo na trenutak i bili skloni pomisliti da su
neki manje pretenciozni dijelovi arhitektova plana, kao na primjer dvorišta s fontanama,
smještena uz veliku objednu dvoranu (triclinium), u cijelosti uspješnije riješeni,
spomenute sobe s kupolama jasno odaju odlučnost arhitekta da pod svaku cijenu stvori
nove i zanimljive unutrašnje prostore. Jedino ograničenje koje je pritom još uvijek moglo
utjecati na njega je tradicionalni pravokutni gabarit građevine kao cjeline. Osim pročelja
okrenutog prema Circusu maximusu s lagano zakrivljenim trijemom po sredini, cijeli je
kompleks, bilo da je promatran izvana ili iz unutrašnjeg dvorišta, još uvijek djelovao kao
pravokutna građevina i nije davao naslutiti kakvo se novo arhitektonsko vrenje događa
iznutra.

Istovremeno sa sve češćom upotrebom zakrivljenih oblika, prisutna je sve veća svijest o
vrijednosti sugestije i iznenađenja, kao i za izraženo velike dimenzije u osmišljavanju
impresivnih interijera. Slikovite vizure koje su se nudile sudionicima gozbi u velikom
trikliniju, s pogledom u središnje dvorište i dalje u male vrtove s lijeve i desne strane, bili
su bitni dijelovi sveukupnog arhitektonskog dojma. Generaciju kasnije, dvorane za objed
u Tivoliju pokazuju u kojoj mjeri je Hadrijan shvatio i preuzeo takav arhitektonski
koncept. Što se tiče čimbenika iznenađenja, dovoljno je zamisliti šok koji bi doživjeli
posjetioci u velikom, gotovo praznom prostoru vestibula, osvijetljenom iz visine, nakon
što su prošli kroz skromna vrata koja su bila glavni ulaz u palaču.

Drugi tip građevine, dobro prilagodljive za demonstraciju novih prostornih ideja, su


velika «carska» kupališta (terme). Rimska sklonost javnom kupanju kao trenutku
opuštanja u društvu bio je važan čimbenik u razvitku nove arhitekture. Beton je kao
medij savršeno odgovarao praktičnim zahtjevima konstrukcije rimskih kupališta. Baš kao
što će kupališta biti jedan od najranijih i najutjecajnijih načina širenja novih
arhitektonskih ideja iz prijestolnice diljem provincija carstva, tako će u samome Rimu

45
ove ideje poprimiti oblik pod snažnim utjecajem novih društvenih i osobnih navika
vezanih uz kupanje i kupališta, koje dolaze do izražaja u Augustovo doba i neposredno
nakon njega. Vodeće građevine «novog stila» biti će carska kupališta, opisana u
prethodnom poglavlju. Titove terme zasigurno, a vrlo vjerojatno i nešto ranije Neronove,
već su bile građene gotovo u cijelosti od betona. U svojoj osnovi kompaktne,
funkcionalne zgrade, nudile su relativno malo mogućnosti za upotrebu maštovitijih
zakrivljenih oblika, ali su bile pogodne za osmišljavanje velikih, veličanstvenih interijera
i isprepletenih vizura koje su obuhvaćale pojedinačne prostore i uključivale ih u
jedinstveni koncept cjeline. U slučaju Titovih termi, arhitektonska rješenja koja će
dominirati u gradnji velikih javnih kupališta u glavnom gradu tijekom idućih dva i pol
stoljeća, još nisu zadobila konačni oblik. Glavna hladna dvorana (frigidarium) i dalje je
na jednom kraju središnje osi umjesto u središtu kompleksa, što će biti slučaj u samo
tridesetak godina kasnijim Trajanovim termama, s vizurama koje se otvaraju iz središta u
svim smjerovima. Štoviše, ukoliko Paladijev crtež (33) vjerno prikazuje ovu dvoranu kao
križnu u tlocrtu, sa središnjim dijelom (travejom) koji je nadsvođen križno-rebrastim
svodom, te poduprt bačvastim svodovima s tri strane i velikom apsidom s četvrte, tada
ovaj izvanredno značajni detalj još uvijek ukazuje na traganje za konačnim rješenjem.
Tek je Trajanov arhitekt Apolodor iz Damaska napravio odlučujući korak zamijenivši
bočne bačvaste svodove križno-rebrastima koji su visinom i veličinom izjednačeni sa
svodom nad središnjim travejom. Tako je stvorio os pod pravim kutom u odnosu na os
građevine i postigao onaj namjerni dojam prostorne dvosmislenosti koju i danas možemo
osjetiti u frigidariju Dioklecijanovih termi (danas crkve S. Maria degli Angeli). Osim u
obliku frigidarija (primjetimo usput da je on zapravo varijanta riješenja koje Apolodor
koristi za središnju dvoranu Trajanove tržnice i koje će imati još važniju ulogu u razvoju
kasnije rimske arhitekture), Trajanova se građevina od svoje prethodnice razlikuje
poglavito veličinom i razrađenim tlocrtom, ali i uvođenjem velikog broja kružnih,
polukružnih, a u dva slučaja i ovalnih prostora. Trajanove terme tako su postale
predložak koji će velike javne terme u glavnom gradu slijediti s neznatnim izmjenama
tijekom iduća dva stoljeća.

46
Promjene u razmišljanju o arhitekturi koje smo nazvali «rimska arhitektonska revolucija»
nisu se, dakle, dogodile preko noći i morat će proći puno generacija, pa čak i stoljeća,
prije no što njezini dosezi i posljedice budu u potpunosti shvaćeni i istraženi. No, isto
tako treba primijetiti da je plodno razdoblje revolucionarnog eksperimenta trajalo
iznenađujuće kratko, kao što to obično biva s trenucima plodonosnih intelektualnih i
umjetničkih aktivnosti. Doista, možemo reći da su u trenutku Hadrijanove smrti (138.
n.Kr.) ostvareni svi njegovi glavni ciljevi.

Prilog br. 1

Carska palača na Palatinu


(Domus Augustana)

Domicijanov vječni spomenik je velika carska palača na Palatinu, službeno znana kao
Domus Augustana, popularno još i Palatium. Rezidencijalni dio «Zlatne kuće» (Domus
Aurea) možda bi bio ostao u uporabi i nakon Neronove smrti, da joj izgradnja Koloseuma
i Titovih termi nije umanjila važnost koju je mogla imati kao službeno carsko boravište.
Stoga nije iznenađujuće što se Domicijan odlučio za novu izgradnju na brdu Palatinu.
Tamo je već otprije postojala Tiberijeva palača (Domus Tiberiana) koja je, zajedno s
grupom znamenitih spomenika na vrhu brijega s kojega puca pogled na Tiber, zauzimala
cijeli Germalus, zapadni od dva hrbata koji čine Palatin. Izuzevši sjevernu stranu brda,
njegov je istočni pandan – Palatium – za gradnju iskoristio već Neron. Upravo tu je
Domicijan, zaposjevši usjeklinu između dvije uzvisine, te središnji i jugoistočni dio
Palatiuma, podigao glavni dio svoje veličanstvene palače.

Čini se da Domus Tiberiana pritom nije pretrpjela brojne izmjene, ali je zato ispod
Palatina, na razini Forum Romanuma, područje između Kastorova hrama i Horeje
Agripijane pretvoreno u monumentalno predvorje (vestibul) za carski kompleks na
brijegu. Prema oznakama na opekama zna se da je predvorje naknadno dodano i to
tijekom zadnjih godina Domicijanova života. Sve je ostalo poduzeto još za početka

47
njegove vladavine i, osim stadiona, završeno na vrijeme za svečano otvaranje palače 92.
godine. Arhitekt je bio Rabirije. Njegovu planu možda nedostaje stroga pravilnost
mnogih rimskih građevina, ali on je vrlo domišljat i u cjelini vrlo uspješan odgovor na
problem koji postavljaju dva proturječna zahtjeva, a to je objedinjavanje u jednom
kompleksu, na zahtjevnom terenu, javne palače i privatne rezidencije. S neuobičajeno
malo kasnijih izmjena (uglavnom iz vremena Hadrijana i Septimija Severa),
Domicijanova je palača ostala službenom rimskom carskom rezidencijom sve do kasne
antike, eponim i preteča svih kasnijih vladarskih palača.

Od čimbenika koji su odlučivali o odabiru plana, najvažnija je bila potreba da se svečane


dvorane urede tako da budu lako dostupne s prilazne ceste (Clivus Palatinus), koja se
uspinjala iz doline između Germalusa i Palatiuma, i koja je u to vrijeme bila jedini izravni
prilaz palači iz gradskog središta (odnosno s Forum Romanuma, op.pr.). Dvorane za
prijeme su stoga bile grupirane na zapadnom kraju, na nasutoj terasi, gdje su oblikovale
gotovo zaseban blok, s glavnim pročeljem koje je gledalo na dolinu i sekundarnim
pročeljem, okrenutim prema starijoj Tiberijevoj palači. U temeljima nasutih terasa bile su
sačuvane građevine iz vremena kasne republike, tako «Kuća grifona», oslikana dvorana
Izidinog kulta iz vremena Augusta te nimfej Neronove prve palače (Domus Transitoria).
Istočno od službenog krila palače, gotovo neovisno od njega, nalazile su se careve
privatne odaje, a još istočnije uleknuti vrt u obliku stadiona. Na strani koja je gledala na
Circus Maximus, privatno krilo palače diktiralo je izgled pročelja, s monumentalnom,
plitkom eksedrom u središtu. S jedne strane eksedre bila je carska loža koja se otvarala
prema cirkusu, a s druge terasa koja je prikrivala nepravilnosti tlocrta, nastale iz potrebe
da se poštuje smještaj Apolonovog hrama iz Augustova doba i drugi važni spomenici.
Prema Forumu, pak, arhitektonski naglasak je bio na pročelju javnog krila, čija se
impresivna veličina uzdizala nad prilaznom cestom (Clivus Palatinus). Kada bi se popeli
uz brdo, privatno krilo nalazilo bi se iza ugla na lijevo, s glavnim blokom skrivenim iza
dvostrukog dvorišta s kolonadama. Iako se na tlocrtu čini kao da zgrade sjeverno od
stadiona (tek djelomice istražene) uspostavljaju ravnotežu s javnim krilom palače, one su
ipak znatno manje masivne i ukazuju na to da sjeverno pročelje nije zamišljeno kao
monumentalna cjelina. Štoviše, vjerojatno je namjera graditelja bila istaknuti različite

48
karaktere dvaju dijelova palače. Tek u unutrašnjosti su ova dva zasebna krila bila
povezana jasno istaknutom križnom osi, na razini dva peristilna dvorišta. Prema istoku,
Domicijanova palača ostala je nedovršena za njegova života, pa je Septimiju Severu
ostalo da završi gradnju.

Službeno krilo ima oblik izduženog pravokutnika, s tri velike službene dvorane koje se
naslanjaju na sjeverozapadno pročelje. Iza njih je veliko dvorište s kolonadama koje vodi
u salu za bankete (triclinium). Službene dvorane (idući od zapada prema istoku) su:
bazilika, u kojoj je car držao sud, te dvije dvorane obično znane kao «prijestolna
dvorana» (Aula Regia) i «dvorska kapela» (lararium). Bazilika je bila velika pravokutna
dvorana s apsidom na jednom kraju, te dva reda stupova od numidijskog mramora
postavljenih na oko 2 m od bočnih zidova, za koje se obično smatra da su pomagali nositi
kazetirani svod – raspored koji u svojoj osnovi za uzor ima nadsvođene nimfeje iz
vremena kasne republike. Neizvjesno je da li je središnja, prijestolna dvorana bila
nadsvođena. Raspon je bio dosta veći od onog u bazilici, pa iako su zidovi bili masivni i
imali bočne potpornje, upitno je da li bi izdržali takav pritisak. Istaknuti pravokutni
pilastri na zidovima tvore niz edikula, unutar kojih su ukrasne niše sa skulpturama.
Edikule su bile uokvirene visokim kaneliranim stupovima od frigijskog mramora s jako
dekoriranim kapitelima i trabeacijom. U plitkoj apsidi na južnom kraju nalazio se carski
tron. Lararium je manja dvorana, i kao takva ne bi trebao predstavljati problem za
nadsvođenje, ali umetanje unutarnjih potpornja u vrijeme Hadrijana daje naslutiti da je
čak i ovdje arhitekt Rabirije podcijenio tehničke probleme gradnje. Nije postojalo
aksijalno stubište koje bi vodilo ravno prema pročelju, već vanjski trijem koji se protezao
duž pročelja i dijelom zapadne strane, povezujući svečane dvorane s prilaznom cestom i
starijom Tiberijevom palačom.

Dvorište ispred imalo je sa svih strana trijem koji je okruživao fontanu i službeni vrt, a
bočno se nalazio niz manjih soba zanimljivog zakrivljenog tlocrta. Cijelom južnom
stranom dominirao je monumentalni triklinij, odnosno dvorana za bankete (37). Bila je
velika gotovo koliko i prijestolna dvorana i morala je imati drveni krov. Prema dvorištu,
dvorana se otvarala sa šest velikih stupova od sivog egipatskog granita, iza kojih je bio

49
oktastilni trijem (južna strana dvorišnog trijema) istih proporcija i materijala. Na
suprotnom se kraju dvorane nalazila plitka apsida s uzdignutim postoljem za cara i važne
goste, a duž bočnih zidova stupovi od istog granita, pomažući nositi krov. Između njih
nalazila su se dvoja vrata i tri velika prozora koji su se otvarali na par istovjetnih dvorišta
s fontanom. Izuzev trijema duž tri strane, ta su dvorišta bila otvorena, s velikom, lijepo
izrađenom ovalnom fontanom u središtu. Njene zakrivljene linije ponavljale su se na
vanjskom zidu i portiku dvorišta. Gdje god bi sjedili, gosti bi imali pogled na zelenilo i
ukrasne vodene površine, uokvirene šarolikim mramorom u boji. Da bi im osigurao
udobnost i za hladnog vremena, Hadrijan je ispod podova dao ugraditi hipokaust (antikni
uređaj za grijanje stanova i kupaonica toplim zrakom) – jedan od prvih primjera takvog
grijanja u privatnim kućama.

Privatno krilo palače bilo je izgrađeno na terenu koji se strmo spuštao prema velikom
stadionu (Circus Maximus), s time da je njegov gornji kat bio u razini s javnim krilom.
Glavni je ulaz bio u prizemlju, 10.6 m niže, a nalazio se po sredini zakrivljenog trijema
koji je činio središte južnog pročelja palače. Od njega je pravokutni vestibul vodio u
središnje dvorište (38) čija su dva kata vjerojatno nosili piloni s lukovima (kao što će biti
slučaj u kasnijim stambenim kućama Ostije), a ne kolonade. Čitav središnji dio dvorišta
zauzimala je fontana čije zakrivljene linije su u tlocrtu tvorile oblik četvoro usporednih
«pelta» (malen, mjesecu sličan štit starih Grka), ukrašenih kipovima. Duž istočne i
zapadne strane, grupirane oko pravokutnih svjetlarnika, nalazile su se stube koje su
vodile na gornji kat, te manji broj soba od kojih su neke bile na razini međukata. Duž
sjeverne strane, poput terasa usječenih u stijene obronka, podignute su tri poligonalne
nadsvođene odaje, koje su najpoznatije obilježje ovog nedovoljno poznatog spomenika
(46). Gornji kat je bio kompleksniji. Većina je soba gledala prema unutra, ali je duž
sjeverne strane bio dvostruki niz isprepletenih odaja, od kojih su jedne gledale prema
unutra, a druge prema peristilu na sjevernoj strani. Zahvaljujući povišenom terenu,
potonji je već bio na višoj razini i tako predstavljao glavnu arhitektonsku sponu između
privatnog i službenog krila. Važnost privatnog dijela palače leži poglavito u jasnoj
demonstraciji arhitektova interesa za stvaranjem novih, neobičnih prostornih oblika i u

50
velikom napretku koji je postignut u tom smjeru u dvadesetak godina otkako je Neron
dovršio svoju Zlatnu kuću.

Vrt što je zatvarao privatno krilo s istoka, bio je projektiran da nalikuje stadionu, dug 160
m i 50 m širok, s pet velikih nadsvođenih odaja na mjestu startnih boksova na sjevernom
kraju, fontanama na mjestima za okretanja (metae) i polukružnim zavojem na južnom
kraju. Uz tri strane pružao se dvostruki portik, donji s arkadama na pilonima od opeke,
gornji vjerojatno rastvoren stupovima. U sredini istočne strane nalazila se velika
nadsvođena eksedra, koja navodi na pomisao da je i vrt bio mjesto za predstave. Na
južnoj strani, okrenuta prema van, bila je carska loža koja je gledala na Circus Maximus.
Nezavršen za Domicijanovog života, cijeli je kompleks, uz manje izmjene, dovršio
Hadrijan. Istočno od palače nalaze se tragovi zidne konstrukcije (od tesanog kamena) iz
doba Flavijevaca koji pokazuju da je Domicijan imao namjeru izgraditi i druge
građevine, možda terme koje su konačno napravljene za Septimija Severa. Akvadukt koji
je dovodio vodu za terme bio je ogranak Neronovog dijela Aqua Claudia, i izvorno je
sigurno podignut u Domicijanovo doba. Čini se da je i velika platforma prema sjeveru,
koja je zauzela cijeli sjeverni obronak Palatina i na kojoj je bilo podignuto svetište
Augusta i svih diviniziranih careva (Aedes Caesarum) – kasnije uključeno u Elagabalov
hram Sunca – zadobila svoj konačni oblik za vrijeme Domicijana. Time ne samo da je
uvjetovan pravac prilazne ceste (Clivus Palatinus), već je sjeverno pročelje palače
ograničeno na zapadni dio – okolnost koju je arhitekt, kao što smo vidjeli, u potpunosti
iskoristio. Naposljetku, treba spomenuti i Domicijanovu obnovu Augustovih knjižnica,
oštećenih u požaru 64. godine, na dijelu terena iza službenog triklinija te iza njih, tzv.
Paedagogiuma i smještaja za carske glasnike, koji su upotpunili izgled južnog pročelja
palače. Tek kada obuhvatimo sve te pojedinačne dijelove, možemo u potpunosti ocijeniti
domišljatost i temeljitost s kojom su Domicijan i njegov arhitekt Rabirije riješili problem
pretvaranja Palatina u koherentnu arhitektonsku cjelinu, stvarajući prikladni ambijent za
veliku carsku palaču.
(Prema: J.B. Ward-Perkins, Roman Imperial Architecture, str. 78-83)

KRAJ

51
Napomena: odabrani prijevodi u ovoj skripti načinjeni su prema slijedećim naslovima:

Emeline RICHARDSON, The Etruscans, their Art and Civilisation, 1976.


John B. WARD PERKINS, Roman Imperial Architecture, 1981.
Martin HENIG, Handbook of Roman Art, 1983.
Frank. E. BROWN, Roman Architecture, 1986.
Lewis MUMFORD, City in History, 1989.
X. LORIOT i C. BADEL (ur.), Sources d'histoire romaine, Larousse, 1993.
François BARATTE, L'art romain, 1996.
Pierre SALY (ur.), Le commentaire de documents en histoire, 1997.

Obavezna literatura za rimsku arhitekturu i urbanizam na tlu Hrvatske:

Mate SUIĆ, Antički grad na Istočnom Jadranu, 2003. (poglavlja naznačena u


bilješkama)
Nenad CAMBI, Antika, 2002. (poglavlje: Urbanizam, str. 52-61; Arhitektura, str. 62-84).

52