john rawls – politički liberalizam

uvod

u engleskom govornom području prevladava utilitarizam koji dosadašnja teorija pravednosti ne

uspijeva opovrgnuti. autor razrađuje koncepciju 'pravednost kao pravičnost' koja bi trebala biti
nadmoćna u odnosu na utilitarizam. autorova teorija je pokušaj reformuliranja teorije pravednosti i
ispravljanja njenih osnovnih pogrešaka.

glavni problem teorije pravednosti: nerealna ideja dobro uređenog društva. kaže: činjenica da u
modernom demokratskom društvu postoji pluralizam nespojivih, ali razložnih obuhvatnih doktrina
dokazuje da je ideja dobro uređenog društva pravednosti kao pravičnosti kakva postoji u 'teoriji
pravednosti' nerealna.

problem političkog liberalizma glasi: kako je moguće da tijekom vremena može postojati stabilno i
pravedno društvo slobodnih i jednakih građana koje je snažno podijeljeno razl ožnim, ali nespojivim
vjerskim, filozofskim i moralnim doktrinama?

kaže: politički liberalizam, tj. pravednost kao pravičnost nema ambicija da bude razložna sekularna
obuhvatna doktrina. razložni pluralizam se ovdje naime uzima kao samorazumljiv. cilj političkog
liberalizma = razotkrivanje uvjeta mogućnosti razložne javne osnove opravdanja u pogledu
fundamentalnih političkih pitanja.

nepristranost političkog liberalizma:

1. on ne kritizira nijedno razložno gledište, ne odbacuje nijednu teoriju istinitosti moralnih sudova
2. on svoju političku koncepciju ne navodi kao istinitu nego kao razložnu. kaže: kada građani dijele
neku razložnu političku koncepciju pravednosti, tada oni imaju osnovu na kojoj se javna rasprava
o fundamentalnim političkim pitanjima može odvijati i biti razložno okončana.

tri razdoblja koja su utjecala na narav moralne i političke filozofije modernog razdoblja:
1. reformacija (16.st.) – dovodi do vjerskog pluralizma, a ovo potiče razvoj drugih pluralizama
2. razvoj središnje države sa središnjom administracijom
3. razvoj moderne znanosti (od 17.st.)

5 razlika srednjovjekovnog kršćanstva i antičke građanske religije:

1. težilo je tome da bude autoritarna religija – institucionalizirana, centralizirana i gotovo apsolutna
2. ono je bilo religija spasenja – cilj = vječni život
3. bilo je doktrinarna religija. mora se vjerovati
4. ono je bilo religija svećenika – oni jedini imaju autoritet dijeliti božju milost
5. ono je bilo ekspanzionistička religija obraćivanja. ne priznaje nikakve granice.
reformacijske religije su u početku imale vrlo slična ovakva načela.

ipak – tolerancija je nastala upravo kroz pojavu reformacije – vjerske podjele. (pojavljuje se moderno
razumijevanje slobode savjesti). politički liberalizam i liberalni konstitucionalizam dolazi kao spoznaja
da je razložni pluralizam prirodni ishod djelatnosti ljudskog uma u skladu s trajnim slobodnim
institucijama.

dakle: problem 'kako je moguće stabilno društvo podjeljeno razložnim obuhvatnim vjerskim i
moralnim doktrinama?' je problem političke pravednosti, a ne problem najvišeg dobra. ova
pravednost se razlikuje od antičke, jer tamo nije bilo poznato postojanje obuhvatnih doktrina
usmjerenih na širenje i spasenje.

1
nakon reformacije – pisci se nadaju sastaviti moralnu filozofiju neovisnu o crkvenom autoritetu. tri
glavna pitanja ovih autora (hume, kant):
1. da li je znanje o tome kako treba djelovati dostupno svima ili samo nekima?
2. da li je moralni poredak izveden iz nekog izvanjskog izvora ili proizlazi iz same ljudske naravi
(razuma)?
3. da li je potrebna neka vanjska motivacija da nas prisili da se pridržavamo dužnosti i obveza ili je i
to usađeno u čovjekovu prirodu.

oni na ova pitanja odgovaraju: svima dostupno / ljudska priroda / ljudska priroda. e kaže zato je ovo
obuhvatna moralna doktrina.
politički liberalizam, nasuprot tome, ne pokušava dati konačne odgovore na tri pitanja.

klasična teorija pravednosti, međutim ostaje na ovim pitanjima, a ne tematizira: pitanje demokracije u
proizvodnji, pravednost između država (naroda), zaštitu okoliša, odnos među spolovima...

glavna kritika političkog liberalizma kaže: ona je pogrešna jer se temelji na apstraktnoj koncepciji
osobe i koristi se individualističkom, nedruštvenom idejom ljudske naravi i neupotrebljivom
distinkcijom između javnog i privatnog koja onemogućuje rješavanje problema među spolovima i
oblitelji. autor kaže da ovi problemi mogu biti prevladani pomoću nekih preinaka.

koncepcije koje obrađuju klasične probleme mogu se primijeniti i na nove probleme.

tri dijela političkog liberalizma koji su nedostajali:

1. pravednost kao pravičnost kao samostalno gledište i ideja preklapajućeg konsenzusa.
2. distinkcija između jednostavnog i razložnog pluralizma
3. potpuno objašnjenje razložnog i racionalnog razrađeno u koncepciju političkog (za razliku od
moralnog) konstruktivizma. tako se iznose osnove ispravnog i pravednog u praktičnom umu.

uvod u meko ukoričeno izdanje

dva glavna cilja ove knjige:

1. prikazivanje teorije pravednosti (pravednost kao pravičnost) i njeno razlikovanje od obuhvatnih
doktrina svih vrsta.
2. iskazivanje načina na koji valja razumijeti dobro uređeno društvo koje sadrži razložni pluralizam
obuhvatnih doktrina.

kaže: kako su obuhvatne doktrine koje nisu sve liberalne spojive s liberalnom političkom
koncepcijom? doktrine moraju prihvatiti demokratski režim kao članice razložnog preklapajućeg
konsenzusa.

politički liberalizam nema cilj da bude obuhvatna doktrina koja bi zamijenila kršćanstvo u modernom
dobu. ključno za politički liberalizam je razraditi političku koncepciju političke pravednosti za ustavni
demokratski režim koju mnoštvo obuhvatnih doktrina može slobodno prihvaćati.

razlika antička – moderna politička filozofija:

 u antici je religija građanska, a filozofiji ostaje da se bavi doktrinom o dobru
 moderno: religije već sadrže doktrine o dobru (spasenju) – potpuno su nepomirljive. jedino
rješenje sukoba je jednaka sloboda savjesti i mišljenja. zato se moderna politička filozofija bavi
pravednošću.
dakle problem političkog liberalizma je formulirati takvu koncepciju političke pravednosti koju mnoštvo
razložnih doktrina može prihvaćati iz pravih razloga: sloboda, jednakost.

2
osnovna struktura društva = glavne političke, ustavne, društvene i ekonomske institucije društva i
način na koji su međusobno usklađene.

on, kaže, ovdje provodi transformaciju pravednosti kao pravičnosti, tj. teorije (kao obuhvatne
doktrine) u političku koncepciju pravednosti.

razlikovanje moralnih vrijednosti neke obuhvatne doktrine i političkih vrijednosti neke političke
koncepcije na primjeru vrijednosti autonomije:
 politička autonomija = pravna neovisnost, politički integritet građana, njihovo ravnopravno
sudjelovanje u izvršavanju političke moći.
 moralna autonomija = određeni način života i razmišljanja koje kritički ispituje naše najdublje
svrhe i ideale. mill = individualnost (sljeđenje najboljeg što se može), kant. e kaže – ova
autonomija ne uspijeva zadovoljiti kriterij recipročnosti koji se zahtijeva od razložnih političkih
načela. ona ne može biti dio političke koncepcije pravednosti jer mnogi građani (npr. vjernici)
odbacuju moralnu autonomiju.

dva posebna obilježja političkog odnosa građanstva:

1. odnos građana unutar posebne strukture društva
2. odnos slobodnih i jednakih građana koji izvršavaju vrhovnu političku moć kao kolektivno tijelo.

u okviru razložnog pluralizma (dakle postojanja različitih, nespojivih obuhvatnih doktrina) mora
postojati neko načelo na temelju kojeg građani jednako sudjeluju u političkoj moći i jedan drugome
mogu opravdati svoje odluke.
to načelo je kriterij recipročnosti = izvršavanje političke moći od strane građana ispravno je samo ako
oni iskreno vjeruju da razloge koje nude za svoje političko djelovanje mogu kao opravdanje razložno
prihvatiti drugi građani. ovo je, kaže, liberalno načelo legitimnosti.

politička koncepcija pravednosti se ne izvodi iz neke obuhvatne doktrine ili kao kompromis između
drugih doktrina. formulira se samostalna koncepcija koja ima vlastiti intrinzičan politički (moralni) ideal
izražen u kriteriju recipročnosti.

tri elementa osnove jedinstva društva dostupne građanima moderne liberalne demokracije:
1. osnovna struktura društva regulirana je jednom od obitelji razložnih liberalnih koncepcija
pravednosti koja uključuje najrazložniju koncepciju
2. sve razložne obuhvatne doktrine u društvu prihvaćaju nekog člana te obitelji razložnih koncepcija,
a građani koji potvrđuju te koncepcije u trajnoj su većini u odnosu na one koji obacuju svakog
člana te obitelji
3. javna politička rasprava (o bitnim elementima ustava i pitanjima osnovne pravednosti) uvijek se
razložno može riješiti na osnovi razloga specificiranih jednom od obitelji razložnih liberalnih
koncepcija pravednosti – onom koja je za svakog građanina najrazložnija.

ideja javnog uma: vezana uz kriterij recipročnosti. njegova uloga je da građanski odnos u ustavnom
demokratskom režimu specificira kao odnos građanskog prijateljstva. kaže: uskraćivanje osnovnih
sloboda = kršenje kriterija recipročnosti jer nema opravdanja za to koje bi mogli razložno prihvatiti oni
čija se prava uskraćuju.

logikom kriterija recipročnosti se u javno rasuđivanje mogu uključiti i razlozi pojedinih obuhvatnih
doktrina. njih se može uvesti u javni um ako su u skladu s razložnom političkom koncepcijom.

3
kaže: sadržaj javnog uma nije fiksan – nije definiran nijednom razložnom političkom koncepcijom. on
se mijenja. osim toga ideal javnog uma ne vodi uvijek do općeg slaganja gledišta. građani uče i
profitiraju iz sukoba gledišta.

razlika liberalizam – libertarijanizam:

 libertarijanizam = slobodu i jednakost ne kombinira na način na koji to čini liberalizam. ovdje
nema kriterija recipročnosti. zato postoje prevelike društvene i ekonomske nejednakosti. ovdje
nema potrebne stabilnosti.
 liberalizam – ovdje postoje neke institucije koje jamče stabilnost:
1. javno financiranje izbora i osiguravanje dostupnosti javnih informacija u političkim pitanjima
2. pravična jednakost mogućnosti, posebno u odgoju i obrazovanju.
3. primjerena raspodjela prihoda i bogatstva – svima su osigurana univerzalna sredstva koja su
nužna da bi se djelotvorno koristili svojim slobodama
4. društvo kao poslodavac u krajnjoj nuždi
5. osnovna zdravstvena zaštita osigurana za sve građane

javni um i granice pomirenja. tri glavne vrste sukoba:

1. oni koji proizlaze iz razlika obuhvatnih doktrina. oni se političkim liberalizmom ne mogu skroz
ukloniti nego samo ublažiti
2. oni koji proizlaze iz različitog statusa građana (klasnog, zanimanja, nacionalnosti, rase, spola).
ovdje se pomoću načela pravednosti može doći do pomirenja.
3. oni koji proizlaze iz teretâ suđenja. e ovi sukobi uvijek ograničuju doseg mogućeg sporazuma.

4
prvi dio.
politički liberalizam: osnovni elementi

I. PREDAVANJE: fundamentalne ideje

kaže: on pod političkim liberalizmom podrazumijeva nešto skroz drugo od uobičajenog, ali ovdje neće
početi s definicijom nego s dva ključna pitanja:
1. koja je najprikladnija koncepcija pravednosti za specificiranje pravičnih uvjeta društvene
kooperacije među građanima shvaćenim kao slobodnim i jednakim te kao u potpunosti
kooperirajućim pripadnicima društva? (= pitanje političke pravednosti)
2. koje su osnove tolerancije, pod pretpostavkom razložnog pluralizma kao neizbježnog ishoda
slobodnih institucija? (= pitanje tolerancije)
sinteza ova dva pitanja: kako je moguće da tijekom vremena postoji stabilno i pravedno društvo
slobodnih i jednakih građana koji ostaju duboko podijeljeni razložnim vjerskim, filozofskim i moralnim
doktrinama?

rješenje ovog problema = obitelj ideja koja se naziva politički liberalizam.

§1. postavljanje dvaju fundamentalnih pitanja

oko prvog pitanja (to je zapravo pitanje oko najprikladnijih institucija za ostvarenje demokratske
jednakosti i slobode): danas ne postoji suglasnost. postoje barem dva osnovna pravca odgovora na
njega u okviru demokratske misli:
1. od lockea – sloboda modernih naroda = sloboda mišljenja, savjesti, vlasništva, osnovna prava,
pravna država.
2. od rousseaua – sloboda starih naroda = jednake političke slobode i vrijednosti javnog života.

presuda između ova dva se izvodi pomoću dva načela pravednosti:

1. svaka osoba ima jednako pravo na adekvatnu shemu jednakih osnovnih prava i sloboda koja je
spojiva s istom shemom za sve.
2. društvene i ekonomske nejednakosti moraju zadovoljiti dva uvjeta:
a) trebaju se odnositi na službe i položaje dostupne svima – jednakost mogućnosti
b) trebaju biti od najveće koristi za najlošije stojeće članove društva – načelo razlike

ova dva načela reguliraju institucije. prvo ima prednost.

 ovim načelima je dana liberalna koncepcija pravednosti. njena obilježja su:

1. specifikacija određenih osnovnih prava, sloboda i mogućnosti
2. dodjeljivanje posebnog prvenstva tim pravima, slobodama i mogućnostima
3. mjere koje svim građanima osiguravaju adekvatna univerzalna sredstva za djelotvorno
korištenje njihovim pravima, slobodama, mogućnostima

 ona izražavaju egalitaristički oblik liberalizma. tri elementa toga

1. jamstvo pravične vrijednosti političkih sloboda – tako da one nisu samo formalne
2. pravična jednakost mogućnosti (isto ne samo formalna)
3. načelo razlike = društvene i ekonomske nejednakosti koje se odnose na položaje i službe
trebaju biti uređene na najveću korist nalošije stojećih.

e pa kaže: spor oko prvog pitanja se može riješiti tako da se nađe način da se poznate ideje i načela
organiziraju u koncepciju političke pravednosti koja te ideje i načela izražava na drukčiji način nego
ranije. takva politička koncepcija pravednosti osigurava javno priznato stajalište s kojega svi građani
5
mogu jedan pred drugim ispitati da li su njihove društvene / političke institucije pravedne. dakle na
temelju nje se mogu ocjenjivati institucije.

(oko drugog pitanja) ova pravednost kao pravičnost = politički sporazum. ona izražava zajednički i
javni politički um građana. da bi ovo bilo moguće koncepcija pravednosti mora biti neovisna o
suprotstavljenim filozofskim i vjerskim doktrinama građana – jer politička koncepcija pravednosti
mora dobiti potporu preklapajućeg konsenzusa razložnih vjerskih, moralnih i filozofskih doktrina.

javni um (rasuđivanje građana u javnom forumu oko bitnih elemenata ustava i osnovnih pitanja
pravednosti) upravljan je koncepcijom koja je politička, a ne metafizička.

kaže: politički liberalizam smjera političkoj koncepciji pravednosti kao samostalnom gledištu. cilj ovog
je da se specificiranjem političke domene i njene koncepcije pravednosti institucijama omogući da
dobiju potporu preklapajućeg konsenzusa.

§2. ideja političke koncepcije pravednosti

politička koncepcija pravednosti ima 3 obilježja, a svako od njih egzimplificirano je pravednošću kao
pravičnošću:

1. predmet političke koncepcije = osnovne strukture (političke / društvene / ekonomske institucije).

dakle postavlja se osnovni okvir institucija i načela.

2. način prikazivanja: politička koncepcija pravednosti se prikazuje kao samostalno gledište. ona
nije izvedena ni iz jedne od obuhvatnih doktrina, tj. ako i je, taj aspekt treba promatrati odvojeno.
politička koncepcija se bavi samo osnovnom strukturom i ne uključuje nikakvo vezivanje na druge
doktrine.
a kakve još koncepcije postoje:
 općenita moralna koncepcija = ona koja se odnosi na široko područje predmeta
 obuhvatna moralna koncepcija = ona koja uključuje koncepcije o tome što je u ljudskom životu
vrijedno i važno i uključuje ideale osobnog karaktera.
 u potpunosti obuhvatna koncepcija = pokriva sve vrijednosti i vrline unutar jednog precizno
artikuliranog sustava
 djelomično obuhvatna koncepcija = ona obuhvaća mnoštvo nepolitičkih vrijednosti, ali ne sve.
e a kaže – politička nije ništa od ovog.

3. sadržaj političke koncepcije pravednosti je izražen pomoću određenih temeljnih ideja koje se
shvaćaju kao implicitne u javnoj političkoj kulturi demokratskog društva. e a kaže: obuhvatne
doktrine čine pozadinsku kulturu građanskog društva. ona nije politička.

fundamentalna ideja pravednosti kao pravičnosti = ideja društva kao pravičnog sustava kooperacije
tijekom vremena.
dodatne dve ideje:
1. ideja građanina kao jednakog i slobodnog
2. ideja dobro uređenog društva (djelotvorno reguliranog političkom koncepcijom pravednosti)
ove ideje se razrađuju u političku koncepciju pravednosti koja može zadobiti potporu preklapajućeg
konsenzusa.

§3.

6
§4. ideja društva kao pravičnog sustava kooperacije

dakle ovo je fundamentalna ideja na kojoj se temelji ideja pravednosti kao pravičnosti – pravični
sustav kooperacije tijekom vremena, od jedne generacije do sljedeće.

tri elementa ideje društvene kooperacije:

1. ona se razlikuje od puke koordinacije (npr. pomoću zapovijedi). kooperacijom upravljaju javno
priznata pravila koja prihvaćaju svi sudionici.
2. ona uključuje pravične uvjete kooperacije – ideja recipročnosti: svaki sudionik može razložno
prihvatiti uvjete pod uvjetom da ih na isti način prihvaća svatko drugi.
3. ona zahtijeva ideju da svaki sudionik ima racionalni interes ili dobro

fundamentalna ideja osobe: ako društvo shvaćamo kao pravičan sustav kooperacije tijekom
vremena između generacija – onda uz tu koncepciju ide i neka ideja osobe: osobe su slobodne na
osnovi svojih moći:
1. dvije moralne moći:
a) sposobnost za osjećaj pravednosti = sposobnost da se razumije javna koncepcija pravednosti
koja karakterizira pravične uvjete društvene kooperacije, sposobnost da se ona primjeni i da
se na temelju nje djeluje
b) sposobnost za neku koncepciju dobra = sposobnost da se oblikuje, revidira i racionalno slijedi
koncepcija čovjekovog racionalnog interesa i dobra.
koncepcija dobra = više ili manje određena shema krajnjih ciljeva koje želim ostvariti radi njih
samih
2. umske moći:
a) suđenje
b) mišljenje
c) zaključivanje

ovo nam je potrebno da bi dobili odgovor na prvo fundamentalno pitanje političke pravednosti (koja je
najprikladnija koncepcija pravednosti za specificiranje uvjeta društvene kooperacije...)

§5. ideja izvornog položaja

ova ideja je uvedena da bi se iznašlo koja tradicionalna koncepcija pravednosti specificira

najprikladnija načela za ostvarenje slobode i jednakosti, jednom kada je društvo shvaćeno kao
pravičan sustav kooperacije između slobodnih i jednakih građana.

kaže: pravednost kao pravičnost preinačuje ideju društvenog ugovora – iz ovoga proizlazi neki oblik
konačnog odgovora na pitanje o pravičnim uvjetima kooperacije: ti uvjeti se shvaćaju kao uvjeti oko
kojih su se sporazumjeli oni koji su angažirani u kooperaciji.

e sad je tu pitanje koje je to stajalište, dovoljno udaljeno od obilježja pozadinskog okvira (pojedinih
obuhvatnih doktrina), da se onemogući da netko ima prednost, s kojeg se može postići pravični
sporazum? to stajalište = izvorni položaj.

kaže: izvorni položaj je sredstvo predstavljanja, a sporazum je hipotetički, nepovijestan.

jedno bitno obilježje izvornog položaja je veo neznanja

7
važno je razlikovati tri stajališta:
1. stajalište stranaka u izvornom položaju. stranke = racionalni predstavnici koji specificiraju
pravične uvjete društvene kooperacije. one su dio izvornog položaja. stranke su samo umjetna
stvorenja koje nastanjuju naš izvorni položaj
2. stajalište građana u dobro uređenom društvu. koncepcije dobro uređenog društva se mogu
ostvariti u društvenom svijetu.
3. stajalište nas samih (misli na sebe i čitatelja) koji razrađujemo pravednost kao pravičnost. ovo je
stajalište s kojeg valja procijeniti pravednost kao pravičnost i svaku drugu političku koncepciju.
ovo je test reflektivnog ekvilibrija.

§6. politička koncepcija osobe

ovdje je riječ o političkoj koncepciji osobe na koju se oslanjamo u uspostavljanju izvornog položaja. u
izvornom položaju su građani predstavljeni kao slobodne osobe. tri pogleda u kojima se građani
zamišljaju kao slobodni:

1. slobodni su po tome što sebe zamišljaju kao nekog tko ima moralnu moć da posjeduje neku
koncepciju dobra. ovo znači da su sposobni revidirati i preinačiti tu koncepciju na razložnim
osnovama. dakle – građani su neovisni o pojedinim koncepcijama dobra i njihovim shemama
krajnjih ciljeva. to dalje znači da promjenom koncepcije dobra građani ne mijenjaju svoj javni /
institucionalni identitet (to znači da ako promjeniš religiju nisi ništa manje ni više građanin). ne
mijenjaju se njihova prava i obaveze.

osim institucionalnog postoji i moralni (neinstitucionalni) identitet = on se sastoji od političkih

(potvrđivanje vrijednosti političke pravednosti) i nepolitičkih (djelovanje u korist vrijednosti
nepolitičkog života) odanosti i sklonosti. ove dvije treba nekako uskladiti

2. slobodni su po tome što sebe smatraju samoniklim izvorima valjanih zahtjeva. to znači: oni
sebe smatraju kao one koji imaju pravo da svojim institucijama postavljaju zahtjeve kako bi
promicali svoje koncepcije dobra (pod uvjetom da te koncepcije spadaju u područje dopušteno
javnom koncepcijom pravednosti). ovo odgovara demokratskom društvu. u nedemokratskima ljudi
ne moraju biti samonikli izvori valjanih zahtjeva (npr. u aristokratskom društvu oni su izvor
zahtjeva na temelju pripisane uloge u društvenom sustavu; u robovlasničkom robovi nisu nikakav
izvor zahtjeva...)

3. slobodni su po tome što su sposobni preuzeti odgovornost za svoje ciljeve. to znači da oni
svoje ciljeve prilagođavaju tako da se za tim ciljevima može težiti sredstvima za koja razložno
mogu očekivati da će ih steći za uzvrat onome za što mogu razložno očekivati da će pridonijeti.
dakle prilagođuješ svoje ciljeve mogućem. kaže: potrebe i želje ne treba procjenjivati prema
njihovom psihološkom intenzitetu.

kaže zaključno (na temu priče iz §4.): cilj pravednosti kao pravičnosti sastoji se u tome da se to
pitanje riješi tako da se započne s idejom društva kao pravičnog sustava kooperacije u kojem su se
građani shvaćeni kao slobodni i jednaki sporazumjeli oko pravičnih uvjeta kooperacije.

§7.

8
§8. ideja dobro uređenog društva

ovo je uz ideju građana kao slobodnih i jednakih druga popratna ideja ideje društva kao pravičnog
sustava kooperacije.

uređeno društvo znači 3 stvari:

1. društvo u kojem svaki prihvaća i zna da drugi prihvaćaju ista načela pravednosti
2. za njegovu osnovnu strukturu se javno zna ili se opravdano vjeruje da zadovoljava ta načela
3. njegovi građani imaju normalno djelotvoran osjećaj pravednosti te tako općenito postupaju u
skladu s glavnim institucijama društva koje smatraju pravednima.

tri opće činjenice kojima je obilježena politička kultura demokratskog društva:

1. raznolikost razložnih obuhvatnih doktrina je trajno obilježje javne kulture demokracije = razložni
pluralizam. njega treba razlikovati od običnog koji znači da postoje razne obuhvatne doktrine koje
nisu razložne. razložni pluralizam nije vezan ni uz klasne ili interesne nejednakosti. on je djelo
slobodnog praktičnog uma u okviru slobodnih institucija.
2. trajno razumijevanje oko jedne obuhvatne vjerske ili moralne doktrine se može održati samo
ugnjetavalačkom upotrebom državne moći. dakle društvo koje je utemeljeno na zajedničkoj
obuhvatnoj doktrini nužno uključuje državu koja je represivna = činjenica ugnjetavanja.
3. trajan i siguran demokratski režim mora svojevoljno podupirati barem znatna većina njegovih
politički aktivnih građana. zato, da bi služila kao javna osnova opravdanja ustavnog režima,
politička koncepcija pravednosti mora biti prihvatljiva različitim, suprotstavljenim, obuhvatnim,
razložnim doktrinama. ta koncepcija pravednosti mora biti ograničena na domenu političkoga.

iz ovog: opća gledišta građana imaju dva dijela:

1. javno priznata politička koncepcija pravednosti
2. obuhvatna doktrina prema kojoj se politička na neki način odnosi. o tom načinu odlučuje svaki
građanin za sebe.

a sad iz ovog način na koji dobro uređeno demokratsko društvo zadovoljava uvjet stabilnosti i
realističnosti:
1. građani koji potvrđuju razložne, ali suprotstavljene obuhvatne doktrine pripadaju preklapajućem
konsenzusu oko koncepta političke pravednosti.
2. nerazložne doktrine, kojih uvijek ima nisu dovoljno raširene da bi potkopale pravednost društva.

preklapajući konsenzus: njega bi se moglo osigurati i tako da se nađe neki prosjek između postojećih
obuhvatnih doktrina, ali to nije način na koji postupa pravednost kao pravičnost. zato je potrebna
politička koncepcija kao samostalno gledište. kaže: dobra koja sadrži politička koncepcija pravednosti
nisu pravična prema obuhvatnim doktrinama nego prema slobodnim i jednakim građanima.

§9. niti zajednica niti udruga

dakle dobro uređeno društvo nije ni zajednica (udruga utemeljena na zajedničkoj obuhvatnoj doktrini)
ni udruga (ljudi okupljeni oko zajedničkih ciljeva, ali bez zajedničke obuhvatne doktrine).

dvije razlike demokratskog društva i udruge:

1. demokratsko društvo je potpun (jer ima mjesto za sve glavne svrhe ljudskog života), i u tom
smislu zatvoren (u njega se ulazi rođenjem, a izlazi smrću) sustav.
2. demokratsko društvo za razliku od udruge nema krajnjih ciljeva i svrha niti opravdanja iz tih ciljeva
i svrha da se neke ljude smatra vrednijima. kaže: u tom smislu su aristokratska društva sebe

9
 vidjela kao udruge. udruge mogu stvarati razlike u vrijednosti među svojim članovima zato što im
je na razini demokratskog društva zajamčena sloboda i jednakost.

isto tako demokratsko društvo ne može biti ni zajednica. javni um u demokratskom društvu je
ograničen. on ne može uključivati nepolitičke ciljeve.

§10. o upotrebi apstraktnih koncepcija

dakle on je ovdje stavio na kup osnovne koncepcije koje karakteriziraju javnu političku kulturu
demokratskog društva. pomoću njih sad formulira politički liberalizam:
1. koncepcija političke pravednosti
2. koncepcija društva kao pravičnog sustava društvene kooperacije tijekom vremena + dve popratne
ideje: politička koncepcija osobe kao slobodne i jednake, koncepcija dobro uređenog društva.
3. koncepcija osnovne strukture
4. koncepcija izvornog položaja
5. koncepcija preklapajućeg konsenzusa
6. koncepcija razložne obuhvatne doktrine
7. ideja domene političkog
8. ideja javnog uma

a sad odgovor na pitanje političkog liberalizma: (kako je moguće da tijekom vremena postoji stabilno i
pravedno društvo slobodnih i jednakih građana koji ostaju duboko podijeljeni razložnim vjerskim,
filozofskim i moralnim doktrinama?). dovoljna su tri uvjeta:
1. osnovna struktura društva je regulirana političkom koncepcijom pravednosti
2. ta politička koncepcija pravednosti je žarište preklapajućeg konsenzusa razložnih obuhvatnih
doktrina
3. javna rasprava, kad je riječ o bitnim elementima ustava i pitanjima osnovne pravednosti vodi se u
svjetlu političke koncepcije pravednosti.

ovo je kaže ujedno i definicija političkog liberalizma.

II. PREDAVANJE: moći građana i njihovo predstavljanje

§1. razložno i racionalno

dakle ova dva pojma se razlikukuju: nešto može biti racionalno s obzirom na tvoju poziciju moći, a
pritom sasvim nerazložno. dakle racionalno znači da će čovjek što god radio postupati na inteligentan
način, a razložno znači postupati na temelju načela za koja znamo da ih drugi mogu prihvatiti.

dva osnovna vida razložnog kao vrline osoba:

prvi vid razložnog. osobe su razložne kada su među jednakima spremne predložiti načela i
standarde kao pravične uvjete kooperacije i njih se voljno pridržavati ako imaju sigurnost da će drugi
učiniti isto. (kantov kategorički imperativ) dakle ovo je dio ideje racipročnosti. ova se pak nalazi
između: ideje nepristranosti (i altruizma) i ideje uzajamne koristi. dakle razložne osobe su pokrenute
željom da u društvenom svijetu mogu kooperirati na temelju uvjeta koje svi mogu prihvatiti. tako oni
mogu izvući neku korist zajedno s drugima. nerazložno onda znači da se ljudi upuštaju u kooperaciju,
ali bez spremnosti da prihvate ili predlože načela koja bi bila prihvatljiva svima. (pravična načela).

10
racionalno = odnosi se na samostalnog, integralog djelatnika koji nastoji oko ciljeva koji su samo
njegovi. racionalno je vezano uz:
 izbor ciljeva i svrha
 davanje prvenstva nekim ciljevima
 izbor sredstava za ostvarenje ciljeva
pritom ti ciljevi ne moraju biti samo na korist tog djelatnika. glavna razlika racionalnog i razložnog
djelatnika nije u tome u čijem se interesu djeluje nego u moralnoj senzibilnosti koja leži u osnovi želje
za angažiranjem u pravičnoj kooperaciji (dakle djelovanju prema načelima za koje možemo očekivati
da će ih svi drugi sudionici moći razložno prihvatiti)

kaže: neki misle da razložno mogu izvoditi iz racionalnoga. tako nešto se može desiti samo
ekonomskim teorijama (ovo je, izgleda, kritika teorije racionalnog izbora). ali ne! svako od njih ima
svoj temelj, a i jedno i drugo se može izvesti iz moralnih moći:
1. sposobnosti za osjećaj pravednosti (razložno)
2. sposobnosti za neku koncepciju dobra (racionalno).

razložno i racionalno ne mogu jedno bez drugog. kaže: moraš imati svoje vlastite ciljeve (racionalno)
koje ćeš onda pokušati ostvariti u pravičnoj kooperaciji s drugima.

još jedna važna razlika razložno-racionalno: razložno je javno na jedan poseban način. naime: ako se
ne možemo osloniti na druge da će poštovati pravična načela kooperacije, onda razložnog nema, jer
nije racionalno djelovati na temelju ikakvih načela. e zato razložno može postojati samo ako je
uspostavljen javni svijet.

a sad još jednom:

 razložno nije samo altruistično (djelovanje u interesu drugih)
 a nije ni samo potaknuto vlastitim ciljevima i svrhama
u razložnom društvu svak ima svoje vlastite ciljeve, a njih nastoji slijediti pravičnom kooperacijom s
drugima poštujući i predlažući načela kooperacije za koje može očekivati da ih razložno prihvaćaju
svi drugi.

§2. tereti suđenja

drugi vid razložnog. spremnost da priznamo terete suđenja i da prihvatimo njihove posljedice po
upotrebu javnog uma u usmjeravanju legitimnog izvršavanja političke moći u ustavnom režimu.

slobodne institucije vode razložnom pluralizmu, a za suzbijanje razložnog pluralizma je potrebna

državna moć.
pitanje: kako dolazi do razložnog neslaganja, tj. do neslaganja između ljudi koji ostvaruju svoje obje
moralne moći (osjećaj pravednosti / koncepcija dobra)? izvori tog neslaganja = tereti suđenja. (tereti
suđenja = problemi pri donošenju odluka – sudova u okviru racionalnog i razložnog).

a sad popis nekih glavnih izvora razložnog neslaganja, tj. tereta suđenja (pritom nisu svi vezani samo
uz razložno i racionalno nego i uz teoretsku upotrebu uma):
a) empirijski / znanstveni dokaz – može stvarati proturječja
b) ako se slažemo oko vrsta relevantnih razloga – ne moramo se slagati oko njihovog redosljeda
prevenstva
c) svi pojmovi su dovoljno neodređeni da su podložni različitoj interpretaciji
d) procjena dokaza i moralnih političkih vrijednosti nikad nije u potpunosti odvojiva od individualnog
iskustva.
e) normativni razlozi postoje na svim stranama sukoba

11
f) sustav institucija je ograničen u mogućnostima realizacije političkih vrijednosti. zato se nužno vrši
neka selekcija. u toj selekciji prioriteta može postojati neslaganje koje je sasvim razložno.

kaže: osim ovih razložnih tereta suđenja postoje i mnogi nerazložni (tj oni koji polaze samo od
racionalnog – kao sebičnost...). ovo autor negdje naziva obični, nerazložni pluralizam.
međutim ne može se pretpostaviti da su sve razlike i neslaganja rezultat neznanja i sebičnosti (dakle
nerazložne).

zaključak: mnogi najvažniji sudovi su doneseni pod uvjetima gdje se ne može očekivati da će
savjesne osobe s potpunim umskim moćima, čak i nakon slobodne rasprave, doći do istog zaključka.

§3. razložne obuhvatne doktrine

dakle drugi aspekt razložnosti = spremnost da se nosimo s teretima suđenja.

e sad: polazimo od pretpostavke da razložni ljudi potvrđuju samo razložne obuhvatne doktrine.
definicija razložne obuhvatne doktrine – tri obilježja:
1. razložna doktrina = izvršavanje teoretskog uma – vjerski, filozofski i moralni aspekti ljudskog
života.
2. sastavlja se konzistentan sustav vrijednosti, a po načinu na koji je taj sustav sastavljen se
razlikuju pojedine doktrine. time što ranigira vrijednosti i pruža načine za njihovo uravnoteženje
kada su u sukobu – razložna obuhvatna doktrina je i izvršenje praktičnog uma.
3. ona je stabilna, bez iznenadnih promjena, jer se temelji na nekoj tradiciji mišljenja, ali nije
nepromjenjiva. ona se razvija.

činjenica da ne potvrđuju svi ljudi istu razložnu doktrinu = posljedica tereta suđenja.

kaže: razložno je potvrđivati neku doktrinu, ali nije razložno koristiti se političkom moći kako bi se
suzbilo potvrđivanje neke druge razložne doktrine. to je zato što nema javne zajedničke osnove
opravdanja neke obuhvatne doktrine. ti možeš misliti da je tvoja doktrina jedina istinita, ali to mogu
misliti i svi drugi za svoje doktrine koje su također razložne. istinitost pojedine doktrine se ne može
dokazati građanima općenito, a ako koristimo državnu moć, kao kolektivnu moć jednakih građana da
bi nametnuli jednu doktrinu, istinu, tj. da bi spriječili druge u potvrđivanju njihove doktrine, to je samo
po sebi nerazložno jer se ne može izvesti po načelu za koje se može očekivati da će ga prihvatiti svi
drugi.

zaključak: razložne osobe shvaćaju da tereti suđenja ograničuju ono što može biti razložno
opravdano za druge i zato prihvaćaju neki oblik slobode savjesti i mišljenja. zato je nerazložno
koristiti se zajedničkom političkom moći da bi se suzbijalo ostala razložna gledišta.

još dvije napomene:

1. skepticizam: iako se čini da ga se sugerira opisom tereta suđenja – to nije tako. njega valja
izbjegavati ako se želi doći do preklapajućeg konsenzusa obuhvatnih doktrina. skeptički argument
tvrdi da jedan ili više nužnih elemenata spoznaje vanjskog svijeta nikada ne može biti zadovoljen.
ali kaže: politički liberalizam preko priče o teretima suđenja ne tvrdi da treba sumnjati u istinitost
obuhvatnih doktrina koje potvrđujemo nego samo da praktično nije moguće doći do slaganja oko
istinitosti obuhvatnih doktrina. kaže: ustavni režim je ograničen u pogledu traženja istine (a onda i
bilokakvog očitovanja o njoj).
2. distinkcija pluralizam kao takav – razložni pluralizam : pluralizam kao takav = obuhvatne doktrine
bi, da mogu, jedna drugu suzbile koristeći političku moć – dakle nisu razložne.

12
§4.

13
§5. uvjet javnosti: njegove tri razine

ideja javnosti kako je razumljena u pravednosti kao pravičnosti ima tri razine:
1. ova razina je dosegnuta kad je društvo djelotvorno regulirano javnim načelima pravednosti.
građani prihvaćaju načela i znaju da ih drugi prihvaćaju.
2. odnosi se na opća vjerovanja u svjetlu kojih se sama načela pravednosti mogu prihvatiti. to su
vjerovanja o ljudskoj naravi, načinu na koji političke i društvene institucije funkcioniraju... ova
razina se, kaže, modelira po uzoru na veo neznanja. kaže stranke moraju rasuđivati na temelju
općih vjerovanja što ih građani dijele kao dio javnog znanja.
3. ova, zadnja razina javnosti odnosi se na puno opravdanje javne koncepcije pravednosti kako bi se
ona prikazala u vlastitim kategorijama.
(???)

dobro uređeno društvo (dakle društvo u kojem postoje pravični uvjeti društvene kooperacije između
građana kao slobodnih i jednakih) zadovoljava sve tri razine i time je zadovoljen potpuni uvjet
javnosti.

§6. racionalna autonomija: umjetna, a ne politička

e sad tu o razlici između racionalne i potpune autonomije. građani se, kao što smo prije vidjeli,
poimaju kao slobodni u tri pogleda:
1. moralna moć da posjeduju neku koncepciju dobra
2. samonikli izvori valjanih zahtjeva
3. sposobnost da preuzmu odgovornost za vlastite ciljeve.

e kaže – budući da su slobodni u ta tri vida – oni su racionalno i potpuno autonomni.

racionalna autonomija: vezana uz intelektualne i moralne moći – vidljiva je u izvršavanju sposobnosti

da stvoriš, revidiraš i slijediš neku koncepciju dobra. osim toga ona je vidljiva i u sposobnosti da
sklopiš sporazum s drugima.

razlika čista / savršena proceduralna pravednost:

 čista proceduralna pravednost = ono što je pravedno je specificirano ishodom procedure, štogod
ona bila
 savršena proceduralna pravednost = ovdje postoji neovisan, unaprijed dan kriterij onog što je
pravedno, a procedura se uređuje tako da osigura ishod koji zadovoljava taj kriterij.

izvorni položaj = slučaj čiste proceduralne pravednosti prosudbe stranaka. stranke modeliraju
racionalnu autonomiju građana. stranke su racionalno autonomne na dva načina:
1. prikladna načela pravednosti za specificiranje pravičnih uvjeta društvene kooperacije su ona koja
bi se izabrala kao ishod procesa racionalnog prosuđivanja, a taj proces provode stranke. one u
svojim racionalnim prosudbama ne primjenjuju nikakva unaprijed dana načela pravednosti. zato
se tu radi o čistoj proceduralnoj pravednosti
2. drugi način je vezan uz narav interesa koji upravljaju prosuđivanjima stranaka kao predstavnika
građana. građani, kaže, posjeduju dvije moralne moći, a iz te dve moralne moći proizlaze dva
interesa višeg reda (= to su osnovni interesi).

zaključak:
građani su autonomni na dva načina:
1. unutar granica političke pravednosti slobodni su da slijede svoje koncepcije dobra
2. motivirani da osiguraju svoje interese višeg reda koji su povezani s njihovim moralnim moćima

14
stranke su racionalno autonomne na dva načina:
1. one su unutar ograničenja izvornog položaja slobodne da se sporazumiju oko bilokojih načela
pravednosti za koja misle da su na najveću korist onih koje predstavljaju
2. u procjenjivanju te koristi one uzimaju u obzir interese višeg reda tih osoba
e i tako onda stranke modeliraju racionalnu autonomiju građana.

a sad o problemu stranaka koji proizlazi iz vela neznanja. kaže: njihova ograničenja u pogledu
informacija znače da da stranke imaju samo tri interesa višeg reda koji upravljaju njihovim
prosuđivanjima.

kaže: cilj stranaka je sporazum oko načela pravednosti koja građanima koje predstavaljaju
omogućuju da postanu potpune osobe – da adekvatno razviju i u potpunosti koriste svoje moralne
moći. načela pravenosti moraju voditi do sheme osnovnih institucija – društvenog svijeta.

§7. potpuna autonomija: politička, a ne etička

dakle: racionalna autonomija građana u izvornom položaju je modelirana po uzoru na način na koji
stranke kao njihovi predstavnici prosuđuju

potpuna autonomija građana je modelirana po uzoru na strukturalne aspekte izvornog položaja, tj.
načinom na koji su stranke jedna s obzirom na drugu smještene, te granicama informacija kojima su
njihova prosuđivanja podvrgnuta.

potpuno autonomni su građani dobro uređenog društva, a ne stranke. oni svoju potpunu autonomiju
postižu u svojem javnom priznavanju i informiranoj primjeni načela pravednosti u svojem političkom
životu. dakle: potpuno si autonoman ako djeluješ na temelju načela pravednosti. ta načela se odnose
samo na područje političkog (zaštita osnovnih prava, sudjelovanje u javnim poslovima). etička
autonomija (dakle načela autonomije koja se odnose na cjelokupno područje života) je prepuštena
svakom pojedincu u svjetlu njegovih obuhvatnih doktrina. zato je potpuna autonomija politička, a ne
etička.

kaže sad: načela pravednosti kao pravičnosti građani mogu razumjeti ako je potpuno opravdanje
pravednosti kao pravičnosti javno dostupno.

a onda: o modeliranju jednakosti u izvornom položaju. stranke kao predstavnici građana su

smještene simetrično... pravično je da građani, kao slobodne i jednake osobe, kada su u izvornom
položaju pradstavljeni na jednak način, tada budu predstavljeni pravično.

§8. osnova moralne motivacije u osobi

a sad o osnovnim elementima koncepcija građana kao razložnih i racionalnih. neki od njih su već
izloženi:
1. dvije moralne moći (sposobnost za osjećaj pravednosti / sposobnost za neku koncepciju dobra)
2. intelektualne moći (suđenje / mišljenje / zaključivanje)
3. pretpostavka da građani u svakom trenutku imaju neku određenu koncepciju dobra protumačenu
u svjetlu nekog obuhvatnog gledišta
4. pretpostavka da imaju potrebne sposobnosti da budu normalni i kooperirajući pripadnici društva
tijekom cjelokupnog života

15
a sad još četiri posebna obilježja kao aspekti njihove razložnosti:
1. spremnost da predlože pravične uvjete kooperacije za koje je razložno očekivati da će ih prihvatiti
drugi + spremnost da prihvate uvjete pod uvjetom da ih prihvate drugi
2. priznavanje tereta suđenja kao nečeg što ograničuje ono što može biti prihvatljivo drugima
3. oni nisu samo normalni i kooperirajući pripadnici društva nego to i dalje žele biti i žele biti priznati
kao takvi
4. oni posjeduju razložnu moralnu psihologiju

za razradu elemenata 1. i 2. razlikuje 3 vrste želja:

1. želje koje ovise o predmetu. dakle ovo su želje nevezane uz moralne koncepcije. npr. hrana, piće,
seks, status, moć, slava, bogatstvo...
2. želje koje ovise o načelu. ovdje se cilj želje ne može opisati bez načela – koja pak mogu biti
racionalna ili razložna:
a) racionalna načela. ovdje postoje sljedeća:
 da se usvoji najdjelotvornije sredstvo za naše ciljeve
 da se odabere vjerojatnija alternativa
 da se da prednost većem dobru
 da se svrhe, ako su u sukobu, urede prema prioritetima
b) razložna načela. ovo su načela koja reguliraju način na koji se mnoštvo djelatnika mora
ponašati u svojim međusobnim odnosima.
3. želje koje ovise o koncepciji. ove su, kaže, najvažnije. koncepcija se naime sastoji od više načela
koja su međusobno usklađena. glavni primjer takve koncepcije = ideal građanstva koji je
karakteriziran u pravednosti kao pravičnosti. to znači želju da djelujemo kao razložan i racionalan
građanin – da svoje postupke možemo opravdati drugima.

a sad – aspekti razložne moralne psihologije:

1. sposobnost za neku koncepciju dobra + koncepcije pravednosti i pravičnosti + želje da se djeluje
u skladu s tim koncepcijama
2. ako građani vjeruju da su institucije i društveni postupci pravedni / pravični – onda su spremni i
voljni dati svoj udio tim uređenjima pod uvjetom da imaju razložno jamstvo da ć e i drugi dati svoj
udio
3. ako se druge osobe s jasnom namjerom trude da daju svoj udio pravednim ili pravičnim
uređenjima, građani nastoje razviti povjerenje i pouzdanje prema njima
4. to povjerenje i pouzdanje postaje snažnije i potpunije što uspjeh kooperativnih uređenja dulje traje
5. isto tako to povjerenje i pouzdanje postaje snažnije i potpunije što se osnovne institucije stvorene
da osiguraju naše fundamentalne interese (osnovna prava i slobode) čvršće i spremnije priznaju.

§9. moralna psihologija: filozofska, a ne psihološka

dakle ova moralna psihologija je izvedena iz političke koncepcije pravednosti kao pravičnosti. dakle
ovo nije znanstvena psihologija nego politička koncepcija osobe i ideal građanstva.

kaže: politička filozofija ustavnog režima je autonomna na dva načina:

1. njena politička koncepcija pravednosti je normativna shema mišljenja
2. njezinu ulogu i sadržaj ne trebamo objasniti znanstveno

III.

16
IV. PREDAVANJE: politički konstruktivizam

ovaj konstruktivizam = politički, za razliku od kantovog moralnog. kaže: politički konstruktivizam

opskrbljuje politički liberalizam s prikladnom koncepcijom objektivnosti.

polit. konstruktivizam = gledište o strukturi i sadržaju neke političke koncepcije. načela pravednosti
slijede iz načela praktičnog uma u jedinstvu s koncepcijama društva i osobe, koje su i same ideje
praktičnog uma.

§1. ideja konstruktivističke koncepcije

dakle mi se sad ovdje bavimo konstruktivističkom koncepcijom političke pravednosti.

četiri obilježja racionalnog intuicionizma koja ga razlikuju od političkog konstruktivizma:

1. prva moralna načela i sudovi, kada su ispravni, su istiniti iskazi o nekom neovisnom poretku
moralnih vrijednosti.
2. prva moralna načela se spoznaju teoretskim umom. (poredak moralnih vrijednosti leži u božjem
umu...)
3. racionalni intuicionizam ima oskudnu koncepciju osobe. glavni zahtjev spram osobe je da bude
sposobna da spozna prva načela koja izražavaju poredak moralnih vrijednosti
4. racionalni intuicionizam istinu poimlje na tradicionalan način: moralni sudovi su istiniti kada se
odnose na neovisan poredak moralnih vrijednosti i kada mu točno odgovaraju. inače su lažni.

a sad četiri obilježja političkog konstruktivizma (suprotnosti ovima):

1. načela političke pravednosti (sadržaj) se mogu prikazati kao ishod procedure konstrukcije
(struktura). u toj proceduri racionalni djelatnici, predstavnici građana (stranke) odabiru načela za
reguliranje osnovne strukture društva.
2. procedura konstrukcije se osniva na praktičnom, a ne teoretskom umu. (prema kantu: praktični
um se bavi stvaranjem predmeta u skladu s koncepcijom tih predmeta, a teoretski se bavi
spoznajom danih predmeta).
3. politički konstruktivizam se koristi prilično složenom koncepcijom osobe i društva kako bi svojoj
konstrukciji dao oblik i sadržaj. (dvije moralne moći osoba)
4. politički konstruktivizam specificira ideju razložnoga i primjenjuje tu ideju na različite predmete:
koncepcije, načela, sudove, temelje, osobe, institucije. on se za razliku od racionalnog
intuicionizma ne koristi pojmom istine niti ga niječe. kaže ideja razložnoga omogućuje preklapajući
konsenzus razložnih doktrina koji se ne može postići na istini.

e sad nekoliko napomena o suprotnostima političkog konstruktivizma i racionalnog intuicionizma kao

jednog oblika moralnog realizma:
1. konstruktivistička koncepcija političkog liberalizma ne protuslovi racionalnom intuicionizmu. naime
politički liberalizam izbjegava da se suprotstavlja obuhvatnim doktrinama. politički liberalizam ne
niječe da je poredak vrijednosti, kojeg racionalni intuicionizam pokazuje, potvrđen neovisnim
poretkom vrijednosti koji konstituira sam sebe (prvo obilježje racionalnog intuicionizma).
2. i konstruktivizam i racionalni intuicionizam se oslanjaju na ideju reflektivnog ekvilibrija. ali razlika
postoji u načinu na koji oni interpretiraju zaključke koji su neprihvatljivi i koji se moraju revidirati.

a sad na neki zaključak na primjeru određivanja pravičnih uvjeta društvene kooperacije. kaže: te
uvjete se ne može odrediti nekim izvanjskim autoritetom jer u kontekstu razložnog pluralizma se
građani ne mogu sporazumjeti ni oko kojeg moralnog autoriteta. da bi specificirali pravične uvjete
društvene kooperacije moramo usvojiti konstruktivističko gledište.

17
samo prihvaćanjem konstruktivističke koncepcije koja je politička, a ne metafizička građani mogu
općenito očekivati da će pronaći neka načela koja svi mogu prihvatiti.

§2. kantov moralni konstruktivizam

4 razlike kantovog moralnog konstruktivizma i političkog konstruktivizma pravednosti kao pravičnosti:

1. kantova doktrina je obuhvatno moralno gledište u kojem ideal autonomije ima regulativnu ulogu
za cjelokupan život. ovo je nespojivo s političkim liberalizmom i pravednosti kao pravičnosti.
2. kantov konstruktivizam je dublji i ide u samu egzistenciju i konstituciju poretka vrijednosti. to je
dio njegovog transcendentalnog idealizma. politički liberalizam, pak, mora odbaciti kantovu
konstitutivnu autonomiju.
3. osnovne koncepcije osobe i društva prema kantu imaju temelj u njegovom transcendentalnom
idealizmu. a kaže – pravednost kao pravičnost kao osnovne organizirajuće ideje rabi određene
fundamentalne ideje koje su političke. transcendentalni idealizam i slične metafzičke doktrine
ovdje nemaju nikakvu ulogu.
4. razlika u ciljevima ova dva gledišta:
 politički teži razotkrivanju javne osnove opravdanja u pitanjima političke pravednosti pod
pretpostavkom razložnog pluralizma – dakle zadobivanju potpore preklapajućeg konsenzusa.
 moralni (kantov) – ima teško opisive ciljeve.

§3. pravednost kao pravičnost kao konstruktivističko gledište

tri pitanja koja moramo postaviti da bi objasnili politički konstruktivizam:

1. što je to konstruirano?
odg: sadržaj političke koncepcije pravednosti – načela pravednosti koja su stranke u izvornom
položaju odabrale pokušavajući promicati interese onih koje predstavljaju.
2. da li je izvorni položaj, kao proceduralno sredstvo predstavljanja, i sam konstruiran?
odg: ne. on je jednostavno postavljen.
3. što znači kazati da su koncepcije građana i dobro uređenog društva utjelovljene u
konstruktivističkom postupku, odnosno da su modelirane po uzoru na njega?
odg: to znači da su oblik procedure i njezina osobitija obilježja izvedeni iz tih koncepcija.

kaže sad: za razliku od stranaka koje su samo racionalne (umjetne tvorevine koje nastanjuju izvorni
položaj kao sredstvo predstavljanja), građani su i razložni i racionalni.

kaže još: nije sve konstruirano. konstruirana su samo bitna načela koja specificiraju sadržaj politički
ispravnog i pravednosti. procedura je jednostavno samo postavljena.

§4. uloga koncepcija društva i osobe

politički konstruktivizam proizlazi iz jedinstva praktičnog uma s odgovarajućim koncepcijama društva

i osobe te iz javne uloge načela pravednosti. koncepcije društva i osobe zapravo možemo nazvati
koncepcijama praktičnog uma. praktični um ima dva aspekta:
1. načela praktičnog uma i suda
2. prirodne ili korporativne osobe čije je ponašanje regulirano tim načelima

kakve moraju biti osobe da bi se angažirale u praktičnom umu?

odg:
 one imaju dvije moralne moći

18
 one imaju određenu koncepciju dobra
 one su razložne i racionalne – što znači da imaju dvije vrste praktičnih načela na temelju kojih
djeluju

koncepcija društva: pripadnici su angažirani u djelatnostima kojima upravljaju javno priznata pravila i
procedure što ih oni koji kooperiraju prihvaćaju i za koje smatraju da primjereno reguliraju njihovo
ponašanje...

§5. tri koncepcje objektivnosti

racionalni intuicionizam, kantov moralni konstruktivizam i politički konstruktivizam – svaki od njih ima
neku koncepciju objektivnosti. sad ćemo ih usporediti na temelju toga kako svako od ovih stajališta
uzima u obzir pet bitnih elemenata objektivnosti:
1. koncepcija objektivnosti mora ustanoviti javni okvir mišljenja dovoljan za primjenu pojma suđenja i
za zaključke do kojih treba doći na osnovu rasuđivanja i dokaza nakon rasprave i temeljitog
razmišljanja. dakle – moraju postojati kriteriji rasuđivanja
2. koncepcija objektivnosti mora specificirati pojam ispravnog suda koji je donesen s njezina
stajališta – dakle podvrgnut njezinim normama. ispravno već prema koncepciji može značiti
istinito ili razložno.
3. koncepcija objektivnosti mora specificirati poredak razloga kao dan njezinim kriterijima i načelima,
a te razloge mora pripisati djelatnicima (individualnim ili korporativnim). djelatnici se pak tih
razloga moraju pridržavati.
4. koncepcija objektivnosti mora povući distinkciju između objektivnog stajališta i stajališta nekog
pojedinačnog djelatnika.
5. koncepcija objektivnosti daje opis sporazumijevanja u suđenju među razložnim djelatnicima.
kod intuicionizma bi to bilo da djelatnik ima intelektualne sposobnosti da spozna neovisan
poredak
kod političkog konstruktivizma: djelatnici su sposobni naučiti i ovladati pojmovima i načelima
praktičnog uma kao i načelima ispravnog i pravednosti koja proizlaze iz procedure konstrukcije.

dakle: neka moralna i politička koncepcija je objektivna samo ako utvrđuje okvir mišljenja,
rasuđivanja i suđenja koji odgovara ovim 5 bitnim elemenima.

racionalni intuicionizam: može dopustiti da politički konstruktivizam ima neku vrstu objektivnosti. ono
što bi mu mogao prigovoriti je da nema koncepciju istinitosti moralnih sudova. ali kad bi tu koncepciju
imao – on bi išao izvan granica političke pravednosti. preklapajući konsenzus bio bi nemoguć.

moralni konstruktivizam: ispravni moralni sud je onaj koji zadovoljava sve relevantne kriterije
razložnosti i racionalnosti koji su inkorporirani u proceduru provjeravanja maksima na temelju
kategoričkog imperativa. takav sud je onda istinit, univerzalno poopćiv.

politički konstruktivizam: objektivno stajalište se razumije uvijek kao stajalište određenih razložnih i
racionalnih osoba. ovo su slobodni i jednaki, primjereno predstavljeni građani.

zajedničko kod oba konstruktivizma je da je objektivno stajalište uvijek stajalište osoba (individualnih
ili korporativnih). ono ne može biti impersonalno. ne postoji stajalište praktičnog uma kao takvog.

§6.

19
§7. objektivnost neovisna o kauzalnom shvaćanju spoznaje

u konstruktivizmu je, kaže, objektivnost praktičnog uma neovisna o kauzalnoj teoriji spoznaje. neki bi
rekli da je nemoguća objektivnost nekog suda bez pokazivanja da je sud rezultat nekog kauzalnog
procesa.

odgovor na ovo preko kanta: postoje različite koncepcije objektivnosti koje odgovaraju praktičnom /
teoretskom umu. teoretski um se odnosi na spoznaju danih predmeta, a praktični na stvaranje
predmeta u skladu s koncepcijom tih predmeta. e pa kaže: kauzalni zahtjev navedenog prigovora je
dio odgovarajuće koncepcije objektivnosti za sudove teoretskog uma.

zahtjev kauzalnosti međutim nije bitan za koncepciju koja je prikladna za moralno i političko
rasuđivanje.

§8. kada objektivni razlozi postoje, politički govoreći?

pitanje: kada možemo reći da neka politička koncepcija pravednosti polučuje objektivne razloge (tj.
da postoji)?

odg: politička uvjerenja su objektivna (utemeljena na nekom poretku razloga) ako razložne i
racionalne osobe koje su u svojem izvršavanju moći praktičnog uma dovoljno inteligentne na koncu
prihvate ta uvjerenja.

neko političko uvjerenje je objektivno ako postoje razlozi, specificirani nekom političkom koncepcijom
koju ljudi mogu jedni drugima priznati koji su dovoljni da ljude uvjere da je ono razložno.

a sad šesti bitni element objektivnosti: trebali bismo biti u stanju da objasnimo neuspjeh naših sudova
da konvergiraju takvim stvarima kao što su tereti suđenja. dakle tereti suđenja nam dopuštaju da
nesporazumijevanje bude konzistentno s objektivnosti. kaže: razlog nesporazumijevanja može biti i
nerazložnost nekog od sudionika, ali ovo se ne može dokazati samom činjenicom
nesporazumijevanja.

dvije vrste činjenica relevantne za političko rasuđivanje:

1. one koje se navode u davanju razloga zbog kojih je neka djelatnost ili institucija dobra ili loša,
pravedna ili nepravedna. ove činjenice = karakteristike koje nešto čine dobrim ili lošim. npr. za
dokaz da je ropstvo nepravedno pokazujemo da ovdje postoji vlasništvo jednih osoba nad
drugima.
2. one koje se odnose na sadržaj pravednosti ili na prirodu vrlina ili pak samu političku koncepciju.
ove činjenice su dane prirodom konstruktivističke procedure. ovdje kod ropstva dokazujemo da im
se pravednost protivi.

e sad konstruktivistička procedura:

1. za prvu vrstu činjenica polučuje kriterije za odlučivanje koje su za njih politički relevantne.
2. za drugu vrstu činjenica (vezanih uz samu političku koncepciju) kažemo da su činjenice o
mogućnostima konstrukcije.

§9. doseg političkog konstruktivizma

doseg političkog konstruktivizma = ograničen na političke vrijednosti koje karakteriziraju domenu

političkoga. to dakle nisu moralne vrijednosti općenito. on smatra da ako je neka politička koncepcija

20
pravednosti ispravno utemeljena na ispravno iskazanim načelima i koncepcijama praktičnog uma
onda je ta koncepcija pravednosti razložna za ustavni režim. a ako ona uživa potporu preklapajućeg
konsenzusa razložnih doktrina onda je u političke svrhe to dovoljno da se ustanovi javna osnova
opravdanja. njegov standard ispravnosti je razložnost i on dalje od toga ne ide. pitanja istinitosti
kojima se bave obuhvatne doktrine ne potvrđuje, ali ni ne niječe.

3 uvjeta koja vrijede u situaciji preklapajućeg konsenzusa:

1. kad se pozivaju na razloge koji se osnivaju na političkoj koncepciji, građani se ne pozivaju samo
na javno shvaćeno razložno nego i na svoju obuhvatnu doktrinu
2. prihvaćanjem političke koncepcije kao osnove javnog uma građani priznaju političku moć drugih
ali i prihvaćaju obuhvatna gledišta drugih kao razložna iako neistinita
3. ako ostala obuhvatna gledišta prihvaćaju kao razložna onda prihvaćaju i da je njihova istina samo
njihova istina.

kaže: ako postoji preklapajući konsenzus obuhvatnih doktrina o političkoj koncepciji pravednosti i ako
je samo jedna od tih doktrina istinita – onda je i politička koncepcija pravednosti istinita, a svi su
građani, politički gledano, u pravu.

21
drugi dio.
politički liberalizam: tri glavne ideje

V. PREDAVANJE: ideja preklapajućeg konsenzusa

kaže: u prva tri predavanja smo dali prvi stupanj opisa – načela pravednosti koja specificiraju
pravične uvjete kooperacije među građanima.

e sad na drugom stupnju idemo na pitanje na koji način dobro uređeno društvo može zadržati
jedinstvo i stabilnost pod pretpostavkom razložnog pluralizma?

preklapajući konsenzus = konsenzus oko političke koncepcije pravednosti koju prihvaćaju razložne
obuhvatne doktrine, svaka sa svog stajališta.

§1. kako je politički liberalizam moguć?

glavna distinkcija između koncepcija pravednosti = ona između koncepcija koje uzimaju u obzir
mnoštvenost razložnih obuhvatnih doktrina od kojih svaka ima svoju koncepciju dobra (politički
liberalizam) i onih koje zagovaraju samo jednu koncepciju dobra kao jedinu moguću (tradicija
političke filozofije od aristotela, platona, augustina i akvinca).

dva posebna obilježja političkog odnosa u ustavnom režimu:

1. u taj odnos kao odnos unutar osnovne strukture društva ulazimo rođenjem i izlazimo smrću.
političko društvo je u tom smislu zatvoreno.

2. politička moć je uvijek moć prisile poduprta upotrebom sankcija od strane vlasti. ta moć je u
ustavnom režimu moć javnosti – slobodnih i jednakih građana kao kolektivnog tijela.

iz ovog izlazi pitanje legitimnosti opće strukture autoriteta = u svjetlu kojih načela moramo mi kao
slobodni i jednaki građani biti u stanju da sebe smatramo kao one koji tu moć izvršavaju da bi se
njeno izvršavanje moglo opravdati drugim građanima?
odg političkog liberalizma – liberalno načelo legitimiteta: izvršavanje političke moći je samo onda
primjereno ako se izvršava u skladu s ustavom za čije se bitne elemente može razložno očekivati
da ih prihvaćaju svi građani kao slobodni i jednaki. dakle kao osnova opravdanja može služiti
samo politička koncepcija pravednosti koja ispunjava te uvjete.

dva središnja momenta političkog liberalizma:

1. pitanja o bitnim elementima ustava i problemima osnovne pravednosti valja rješavati samo
pozivanjem na političke vrijednosti
2. političke vrijednosti izražene u političkom liberalizmu imaju dovoljnu snagu da mogu nadjačati sve
druge vrijednosti koje s njima mogu doći u sukob. tako se recimo oni koji zagovaraju upotrebu
političke moći radi nametanja svoje koncepcije dobra kao jedine istinite mogu označiti kao
nerazložni. pritom se izbjegava reći je li ta koncepcija dobra istinita ili ne.

a sad pitanje: kako je politički liberalizam moguć, tj. kako je moguće da političke vrijednosti prevagnu
nad drugima na način da svak potvrđuje svoju obuhvatnu doktrinu, a ipak je ne pokušava nametnuti
pomoću državne moći kao jedinu?

odg: te vrijednosti su velike i jake (jednaka politička i građanska sloboda, pravična jednakost
mogućnosti...), a pritom su ograničene na domenu političkog.

22
§2. pitanje stabilnosti

prikaz pravednosti kao pravičnosti u dva stupnja:

1. samostalna politička koncepcija za osnovnu strukturu društva (dakle sadržaj). ovo je obrađeno u
prvom dijelu i sad bi nam navodno trebalo biti jasno
2. problem njene stabilnosti. kaže: ako nije dovoljno stabilna – valja ju revidirati.

2 pitanja stabilnosti:
1. stječu li ljudi koji odrastaju pod pravednim institucijama dovoljan osjećaj pravednosti da se
podvrgavaju tim institucijama?
odg: iz moralne psihologije: da.
2. da li politička koncepcija, s obzirom na razložni pluralizam, može biti žarište preklapajućeg
konsenzusa.
odg: dakle ovdje se odgovara koncepcijom preklapajućeg konsenzusa. kaže: pravednost kao
pravičnost je samo onda razložna ako može zadobiti potporu tako što se obraća umu svakog
građanina.

§3. tri obilježja preklapajućeg konsenzusa

dva glavna momenta vezana uz preklapajući konsezus:

1. traži se konsenzus razložnih obuhvatnih doktrina, a ne nerazložnih (u pluralizmu kao takvom)
2. javna koncepcija pravednosti oko koje se uspostavlja preklapajući konenzus mora biti
predstavljena što je više moguće kao neovisna o obuhvatnim doktrinama. ona mora biti
samostalno gledište.

4 moguća prigovora ideji preklapajućeg konsenzusa oko političke koncepcije pravednosti:

prvi prigovor preklapajućem konsenzusu.

on je puki modus vivendi – zato što se odriče nade o političkoj zajednici i opredjeljuje se za puko
javno razumijevanje. odg: ako pod političkom zajednicom razumijemo da svi potvrđuju istu obuhvatnu
doktrinu tada je stvarno bolje odreći je se.
a zašto preklapajući konsenzus nije puki modus vivendi? (pojam modus vivendi – rabi se za ugovorni
odnos među državama koje taj ugovor poštuju samo zato jer je to u njihovom vlastitom interesu. ako
se promjene uvjeti – one će rado štetiti jedne drugima). preklapajući konsezus nije to jer (3 obilježja):
 predmet konsenzusa. politička koncepcija pravednosti je moralna koncepcija. dakle on ima
moralni predmet
 konsenzus oko političke koncepcije pravednosti nije sporazum oko autoriteta ili institucija nego
potvrđivanje koncepcije koja je opravdana i obuhvatnim doktrinama koje potvrđuju građani. dakle
konsenzus ima moralni temelj.
 oni koji potvrđuju različita gledišta koja podržavaju političku koncepciju od toga neće odustati ako
se relativna snaga njihovog gledišta u društvu poveća. dakle ovo je aspekt stabilnosti
preklapajućeg konsenzusa.
bez obzira na to kako se mijenja raspodjela moći u društvu preklapajući konsenzus ostaje. zato on
nije modus vivendi.

§4.

23
§5. preklapajući konsenzus nije indiferentan ili skeptičan

drugi prigovor preklapajućem konsenzusu.

glasi: izbjegavanje općenitih obuhvatnih doktrina implicira indiferentnost i skepticizam u pogledu
pitanja može li politička koncepcija prevednosti biti istinita.
odg: shvaćati političku koncepciju pravednosti kao indiferentnu ili skeptičnu u pogledu istine ili pak
kao istini protivnu bilo bi po tu koncepciju fatalno. preklapajući konsenzus bi bio nemoguć.

politička koncepcija ne može ni potvrđivati ni nijekati istinu (pa tako ni biti skeptična spram nje).
budući da se oko istine ne može postići sporazum. sporazum se postiže oko fundamentalnih ideja
političke pravednosti, a obuhvatnim doktrinama se prepušta da im već prema svojim uvjerenjima
pripisuju istinitost, razložnost ili neki drugi tip ispravnosti.

dakle politička koncepcija pravednosti se mora suzdržavati od procjenjivanja istinitosti – to su granice

javnog uma. ako se oko političke koncepcije postigne konsenzus, netko i može tvrditi da je
koncepcija blizu istini, ali se ta ocjena mora prepustiti građanima i njihovim obuhvatnim doktrinama.

§6. politička koncepcija ne treba biti obuhvatna

treći prigovor preklapajućem konsenzusu.

glasi: čak i ako pođemo od toga da preklapajući konsenzus nije modus vivendi neki bi mogli reći da
politička koncepcija pravednosti mora biti općenita i obuhvatna da bi bila djelotvorna. što su sukobi
dublji to nam treba općenitija osnova za njihovo izmirenje.
odg: politička koncepcija se može shvatiti kao dio obuhvatne doktrine, ali ona nije posljedica
nepolitičkih vrijednosti te doktrine. njezine političke vrijednosti pretežu nad ostalim vrijednostima s
kojima bi mogle doći u sukob (i zato nije potrebno da politička koncepcija pravednosti bude
obuhvatna).

dakle: dvije stvari koje nam u situaciji preklapajućeg konsenzusa omogućuju da izbjegnemo
oslanjanje na obuhvatne doktrine:
1. identificira se fundamentalna uloga političkih vrijednosti u izražavanju uvjeta društvene
kooperacije
2. razotkriva jedno uključno skladno pristajanje među političkim i drugim vrijednostima koje je vidljivo
u razložnom preklapajućem konsenzusu.

§7. koraci prema ustavnom konsenzusu

četvrti prigovor preklapajućem konsenzusu.

glasi: preklapajući konsenzus je utopija. nema dovoljne političke, društvene i psihološke snage da ga
se postigne ili održi stabilnim.
odg: skica kako se može uspostaviti i ostaviti stabilnim. dva stupnja:

prvi stupanj završava ustavnim konsenzusom. ovdje se zadovoljavaju određena liberalna načela
pravednosti. ona nisu osnovana na nekim idejama društva ili osobe. ovo su jednostavno načela.
konsenzus nije jako dubok. dakle ovdje se osiguravaju političke procedure demokratske vladavine.
postoji suglasje oko osnovnih prava i sloboda, ali čak i između onih koji zastupaju liberalna načela
postoje sukobi oko toga koja prava imaju prednost.
kako je došlo do ustavnog konsenzusa? kaže: prvo je uspostavljen ustav kao modus vivendi
(liberalna načela pravednosti). a onda potom liberalna načela dobivaju privrženost i stvara se ustavni
konsenzus:

24
tu privrženost može stvarati:
 doktrina iz koje se mogu izvesti liberalna načela
 doktrina iz koje liberalna načela nisu izvedena, ali ih može podržati
 liberalna načela mogu sama proizvesti privrženost. kako to ide: kaže – kad liberalna načela
djelotvorno reguliraju osnovne političke institucije ona udovoljavaju trima zahtjevima (ovo su dakle
tri uvjeta koji moraju biti ispunjeni da se može govoriti o stabilnom ustavnom konsenzusu):
1. liberalna načela udovoljavaju zahtjevu da se jednom zauvijek utvrdi sadržaj političkih osnovnih
prava i sloboda. to ih skida s dnevnog reda. ako se ta pitanja ne skinu s dnevnog reda –
povećava se opasnost antagonizama u društvu.
2. drugi uvjet je vezan uz vrstu javnog uma koja proizlazi iz primjene liberalnih načela. liberalna
načela pružaju naime smjernice za javno rasuđivanje. to rasuđivanje tako postaje jednostavno
i dokučivo svakom građaninu (taj uvjet ne bi mogle ispuniti smjernice za rasuđivanje koje bi
proizlazile iz neke obuhvatne doktrine – bile bi prekomplicirane).
3. kada osnovne političke institucije, koje utjelovljuju načela političke pravednosti, djelotvorno i
uspješno funkcioniraju u nekom vremenu – one ohrabruju kooperativne vrline političkog života.

zaključak: na prvom stupnju (ustavni konsenzus) – liberalna načela koja su na početku samo modus
vivendi – pomalo mijenjaju obuhvatne doktrine građana tako da oni počinju prihvaćati načela
liberalnog ustava. obuhvatne doktrine se mijenjaju u smjeru razložnosti, a pluralizam kao takav
postaje razložni pluralizam.

§8. koraci prema preklapajućem konsenzusu

drugi stupanj = preklapajući konsenzus. on nastaje iz ustavnog.

dubina-širina-specifičnost preklapajućeg konsenzusa:

 dubina: njegova politička načela moraju biti osnovana na političkoj koncepciji pravednosti koja se
koristi fundamentalnim idejama društva i osobe.
 širina: on nadilazi politička načela koja utemeljuju demokratske procedure i uključuju načela koja
pokrivaju osnovnu strukturu kao cjelinu – temeljna prava...
 specifičnost: njegovo žarište je određena politička koncepcija pravednosti. ali nije realno da je
preklapajući konsenzus toliko specifičan. najčešće je njegovo žarište jednostavno na obitelji
srodnih liberalnih doktrina.

a sad o silnicama koje teraju ustavni prema preklapajućem konsenzusu – koji se nikada u potpunosti
ne postiže. te silnice djeluju na dubinu, širinu i specifičnost preklapajućeg konsenzusa:

dubina: u okviru ustavnog konsenzusa političke skupine koje imaju različite obuhvatne doktrine
moraju početi komunicirati i moraju razviti političku koncepciju pomoću koje postaju prihvatljive široj
javnosti. tako oni nužno formuliraju koncepcije političke pravednosti. na temelju tih koncepcija mogu
tumačiti ustav (čija se načela ne temelje na tako dubokim koncepcijama – i nemaju ideje osobe ili
društva).

širina: ustavni konsenzus = preuzak. osim političke slobode potrebna je i općenita sloboda savjesti i
mišljenja te osiguravanje minimalnih uvjeta koji ljudima omogućuju da u društvu sudjeluju kao
građani. e ovo se onda zove pokrivanje osnovne strukture kao cjeline, a ne samo političkih institucija
kako to postoji u ustavnom konsenzusu.

specifičnost: dakle ovdje je pitanje koliko je široko / usko područje liberalnih koncepcija koje definiraju
preklapajući konsenzus. kaže: za pretpostaviti je da ljudi zastupaju različite varijante liberalne
koncepcije, a to zastupanje je vezano uz njihove različite interesne pozicije. e pa kaže: što su

25
različitije interesne pozicije to će različitije biti i liberalne koncepcije. da bi pravednost kao pravičnost
bila žarište preklapajućeg konsenzusa moraju vrijediti dva uvjeta:
1. da pravednost bude ispravno osnovana na središnjim fundamentalnim idejama
2. da bude stabilna s obzirom na interese koji je podupiru i koji su njome ohrabreni.

jedna od prepostavki da bi se ustavni konsenzus mogao pretvoriti u preklapajući je i da obuhvatne

doktrine ne budu potpuno obuhvatne tako da ljudi ipak mogu razviti još neku neovisnu privrženost.

§9. koncepcije i doktrine: kako se međusobno odnose?

kaže: preklapajući konsenzus nije kompromis, a to nije zato jer se koncept političke pravednosti može
prihvatiti iz svake razložne obuhvatne doktrine kao da je na njoj temeljen. sad to pokazuje na
kantovoj moralnoj filozofiji, benthamovom utilitarizmu, pluralističkom gledištu – kao obuhvatnim
gledištima i pokazuje kako svi oni mogu prihvatiti političku koncepciju pravednosti kao da je izvedena
baš iz njihove doktrine. pritom svaki od njih političkoj pravednosti pristupa na drugi način.

VI. PREDAVANJE: prvenstvo ispravnoga i ideje dobra

ideja prvenstva ispravnoga – važan dio političkog liberalizma. to ne znači da se odbacuje ideja dobra.
ispravno i dobro su komplementarni. sad će tu razmotriti pet ideja dobra koje se rabe u pravednosti
kao pravičnosti i pokazati kako su te ideje komplementarne s prvenstvom ispravnoga.

§1. kako politička koncepcija ograničava koncepcije dobra

razlika političke koncepcije pravednosti i obuhvatne vjerske / moralne / filozofske doktrine:

politička koncepcija pravednosti – ima sljedeća obilježja:
1. ona je moralna koncepcija za specifičan predmet: osnovnu strukturu
2. prihvaćanje političke koncepcije ne pretpostavlja prihvaćanje nikakve obuhvatne doktrine
3. politička koncepcija nije formulirana u svjetlu nijedne obuhvatne doktrine nego u svjetlu određenih
fundamentalnih ideja shvaćenih kao latentnih u javnoj političkoj kulturi demokratskog društva.

obuhvatna doktrina = koncepcija koja se prostire na nepolitičke vrijednosti i vrline. ako je potpuno
obuhvatna onda se odnosi na sve, a ako je djelomično obuhvatna onda se odnosi na neke. ključno je
da se odnosi na ne-samo-političke vrijednosti.

e sad je pitanje – koja ograničenja ima politički liberalizam u pogledu oslanjanja na pojedine ideje
dobra? odg: ideje dobra koje su u njega uključene moraju biti političke ideje. dakle moraju pripadati
razložnoj političkoj koncepciji pravednosti. to znači:
1. da ih dijele / mogu dijeliti slobodni i jednaki građani
2. da ne pretpostavljaju nikakvu obuhvatnu doktrinu

e kaže: a ovo znači prvenstvo ispravnoga = dopustive ideje dobra moraju poštovati granice političke
koncepcije pravednosti.

§2.

26
§3. dobrota kao racionalnost

pet ideja dobra koje se nalaze u pravednosti kao pravičnosti – kako one zadovoljavaju kriterij
prvenstva ispravnoga:
1. ideja dobrote kao racionalnosti
2. ideja primarnih dobara
3. ideja dopustivih obuhvatnih koncepcija dobra
4. ideja političkih vrlina
5. ideja dobra dobro uređenog društva

prva ideja. dobrota kao racionalnost = pretpostavka da pripadnici demokratskog društva posjeduju
neki racionalnan životni plan – prema kojem raspoređuju svoje resurse sljedeći neku ideju dobra. u
tom smislu svaka politička koncepcija pravednosti mora ispunjenje osnovnih ljudskih svrha shvaćati
kao dobra i prihvaćati racionalnost kao osnovno načelo političke i društvene organizacije.

dvije osnovne uloge ideje dobrote kao racionalnosti:

1. ona nam pomaže da identificiramo djelotvoran popis primarnih dobara
2. ona nam omogućuje da specificiramo ciljeve stranaka u izvornom položaju i da objasnimo zašto
su ti ciljevi racionalni.

§4. primarna dobra i interpersonalne usporedbe

druga ideja. primarna dobra = ono što se priznaje kao potrebe građana.

problem interpersonalne usporedbe = ako se uzmu u obzir suprotstavljene obuhvatne doktrine, kako
doći do onog što valja smatrati primjerenim zahtjevima? kako doći do zajedničke ideje dobra građana
koja je dakle neovisna o obuhvatnim doktrinama i može biti žarište preklapajućeg konsenzusa?

dvije stvari koje su dovoljne za zajedničku ideju javne koristi:

1. da građani potvrđuju istu političku koncepciju sebe kao slobodnih i jednakih osoba
2. da njihove dopustive koncepcije dobra (obuhvatne doktrine) za svoje promicanje zahtijevaju
približno ista primarna dobra (= ista osnovna prava, slobode, mogućnosti i ista sredstva – prihod i
bogatstvo)
ta dobra su primarna dobra, a zahtjevi za njima su primjereni zahtjevi.

popis pet primarnih dobara:

1. osnovna prava i slobode
2. sloboda kretanja i slobodan izbor zanimanja na osnovi različitih mogućnosti
3. moći i ovlasti službi te položaji odgovornosti u političkim i ekonomskim institucijama osnovne
strukture
4. prihod, bogatstvo
5. društvene osnove samopoštovanja

pritom su važne granice političkoga i izvedivoga:

 moramo ostati unutar granica pravednosti kao pravičnosti kao političke koncepcije kao žarišta
preklapajućeg konsenzusa
 moramo poštovati ograničenja jednostavnosti i dostupnosti informacija kojoj je podvrgnuta svaka
izvediva politička koncepcija (za razliku od obuhvatne doktrine)

27
arrow – uočio ozbiljan problem s idejom primarnih dobara: pojedinci se ponekad do te mjere razlikuju
u sposobnostima, preferencijama, koncepcijama dobra da je često nemoguće da isti indeks primarnih
dobara zadovolji potrebe svih.
sličnu stvar pokazuje i sen.

rawls odgovara: iako se građani razlikuju po mnogočemu – moramo pretpostaviti da u nekom

minimalnom stupnju svi imaju sposobnosti koje im omogućuju da budu u potpunosti kooperirajući
pripadnici društva tijekom cijelog života. sad se on tu pita: da li postoji neka razlika koja ljude može
staviti ispod crte minimuma sposobnosti za kooperaciju?
4 glavne vrste razlika među ljudima:
1. razlike u moralnim i intelektualnim sposobnostima
2. razlike u fizičkim sposobnostima
3. razlike u koncepcijama dobra
4. razlike u preferencijama
i sad kaže: kada su zadovoljena načela pravednosti i njihov indeks primarnih dobara – nijedna od
ovih razlika ne uzrokuje nepravednost.

§5. primarna dobra kao potrebe građana

kaže: specifikacija primarih dobara (potreba građana) = konstrukcija razrađena unutar političke
koncepcije, a ne obuhvatne doktrine.

kaže još: građani kao slobodni i jednaki trebaju imati slobodu da preuzmu brigu za svoje živote, a od
svakog građanina se očekuje da svoju koncepciju dobra prilagodi očekivanoj pravičnoj razdiobi
primarnih dobara. dakle ciljevi građana sami po sebi nisu dovoljno opravdanje za zahtjeve prema
društvenim resursima – oni se ograničavaju pravednošću i indeksom primarnih dobara.

§6. dopustive koncepcije dobra i političke vrline

treća i četvrta ideja.

ovdje koristi pojam neutralnost (iako baš nije praktičan) razjasnit će kako je prvenstvo ispravnoga
povezano s dopustivim koncepcijama dobra i političkim vrlinama.

neutralnost. više značenja:

1. proceduralna neutralnost. ovo se odnosi na proceduru koja se može opravdati bez pozivanja na
neke moralne vrijednosti ili barem na neutralne vrijednosti (nepristranost...). pravednost kao
pravičnost nije proceduralno neutralna.
2. neutralnost kao cilj – neutralnost u kategorijama ciljeva osnovnih institucija (u odnosu na
koncepcije dobra i obuhvatne doktrine). ovo znači da su institucije i političke mjere neutralne tako
da ih građani mogu općenito prihvatiti. ovo znači nepristranost države u odnosu na obuhvatne
doktrine. ovo je ograničeno time da država ne može biti nepristrana u odnosu na nedopustive
koncepcije dobra. to je prvenstvo ispravnoga.

kaže: neutralnost cilja se ne smije brkati s neutralnošću učinka. osnovne institucije moraju biti
uređene tako da ne favoriziraju pojedine obuhvatne doktrine, ali politički liberalizam ne može biti
neutralan u pogledu učinka: nemoguće je da ustavni režim nema neke učinke na to kako će
funkcionirati i opstati pojedine obuhvatne doktrine.

28
političke vrline = ideje dobra koje se uvode da bi dopunile političku koncepciju pravednosti. njih
građani dijele i one ne ovise ni o jednoj pojedinačnoj obuhvatnoj doktrini. npr: tolerancija,
povjerenje...

§7. je li pravednost kao pravičnost pravična prema koncepcijama dobra?

načela razložne političke koncepcije nameću ograničenja dopustivim obuhvatnim gledištima. tako
osnovna struktura nužno ohrabruje / obeshrabruje pojedine obuhvatne doktrine. dva razloga zbog
kojih dolazi do ohrabrivanja / obeshrabrivanja:
1. način života koji propisuje obuhvatna doktrina može biti u sukobu s načelima pravednosti
2. obuhvatna doktrina je dopustiva, ali pod uvjetima pravednog ustavnog režima ne uspjeva dobiti
pristalice – trebala bi joj državna moć.

pitanje: ako će u pravednom ustavnom režimu neke doktrine morati nestati – da li je ta politička
koncepcija pravična prema njima?
odg: ne postoji nijedna društvena struktura koja ne bi na neki način isključivala neke načine života. a
kaže: obuhvatne koncepcije koje ne mogu opstati u društvu koje osigurava jednake osnovne slobode
i toleranciju možda i bolje da ne opstanu.

§8. dobro političkog društva

peta ideja. = dobro što ga građani ostvaruju u održavanju pravednog ustavnog režima i u vođenju
njegovih poslova.
jedan prigovor pravednosti kao pravičnosti kaže: ona se ne osniva na obuhvatnoj doktrini i time
napušta ideju političke zajednice – društvo je za nju samo mnoštvo zasebnih pojedinaca koji
kooperiraju da bi slijedili vlastitu korist. dakle političko društvo nije dobro nego samo sredstvo za
dobro pojedinaca.

odg: da. napušta se politička zajednica kao jedinstvo oko obuhvatne doktrine. jedinstvo proizlazi iz
preklapajućeg konsenzusa oko političke koncepcije pravednosti.

dobro uređeno društvo (društveno jedinstvo) =

1. svatko prihvaća i svatko zna da svatko drugi prihvaća ista načela pravednosti
2. za osnovnu strukturu društva se zna da zadovoljava ta načela
3. građani imaju djelotvoran osjećaj pravednosti – osjećaj koji im omogućuje da razumiju i prim ijene
načela pravednosti

dakle ovdje iako ne potvrđuju svi istu dokrinu – svi imaju jedan zajednički politički cilj: cilj podržavanja
pravednih institucija.

dobro uređeno društvo pravednosti kao pravičnosti je dobro na dva načina:

1. ono je dobro za osobe pojedinačno. dva razloga tome:
a) izvršavanje dviju moralnih moći (koje dobro uređeno društvo omogućuje) se smatra kao dobro
b) ono je dobro jer za građane osigurava dobro pravednosti i društvene osnove međusobnog
samopoštovanja. ono omogućuje javno priznavanje statusa osoba kao građana
kaže: dobro uređeno društvo je samo političko dobro, a ne dobro neke obuhvatne doktrine
2. kad god postoji neki zajednički konačni cilj za čije postizanje je potrebna kooperacija mnogih –
ostvareno dobro je društveno.

a sad pojašnjenje ovog na klasičnom republikanizmu i građanskom humanizmu:

29
klasični republikanizam = gledište koje kaže: ako građani žele očuvati prava i slobode onda moraju u
potrebnoj mjeri posjedovati političke vrline, tj. biti voljni sudjelovati u javnom životu. nema
fundamentalne suprotnosti ovog i pravednosti kao pravičnosti.

građanski humanizam (aristotelizam) (kaže: ovdje postoji fundamentalna suprotnost prema političkom
liberalizmu) = gledište: čovjek je društvena / politička životinja čija se bitna narav ostvaruje tek u
demokratskom društvu. pritom se sudjelovanje u politici shvaća kao povlašteni oblik dobrog života.
ovo je dakle povratak slobodi starih, a osim toga propagira da je jedino dobro politički život. zato je
ovo obuhvatna doktrina.

§9. da je pravednost kao pravičnost potpuna

pravednost kao pravičnost kao politička koncepcija je potpuna – to navodno dokazuje prethodnih
sedam paragrafa. potpuna je na sljedeće načine:

pitanje: kako politički liberalizam može koristiti ideje dobra bez tvrđenja istinitosti:
1. prvenstvo ispravnoga = ideje dobra koje se koriste moraju biti političke ideje i ne trebaju nam
obuhvatne koncepcije dobra
2. prvenstvo ispravnoga osim toga znači i da načela pravednosti postavljaju granice dopustivim
načinima života

pitanje drugo: ako koncepcija političke pravednosti mora imati dovoljno prostora za načine života koji
proizlaze iz obuhvatnih doktrina, vrijednih privrženosti – kako se procjenjuje što je vrijedno
privrženosti i da li ima dovoljno prostora (ako politička pravednost ne može suditi o istini).
odg: ako političku koncepciju pravednosti uzajamno podrže građani koji potvrđuju različite razložne
obuhvatne doktrine to samo po sebi potvrđuje da institucije daju dovoljno prostora za načine života
koji su vrijedni privrženosti.

VII. PREDAVANJE: ideja javnog uma

svaka osoba ima neki način formuliranja planova / uređenja ciljeva u poredak prvenstva i donošenja
odluka.
način na koji to radi političko društvo = njegov um, intelektualna i moralna moć.

javni um postoji samo u demokratskom političkom društvu (iako i drugi kolektivi imaju umove). javni
um je javan na tri načina:
1. on je um građana kao takvih – um javnosti
2. njegov predmet je dobro javnosti i pitanja fundamentalne pravednosti
3. njegova narav i sadržaj su javni jer su dani načelima izraženim koncepcijom političke pravednosti

§1. pitanja i forumi javnog uma

obilježja javnog uma:

1. javni um u demokratskom društvu je um jednakih građana koji kao kolektivno tijelo jedni nad
drugima izvršavaju vrhovnu političku i prinudnu moć donoseći zakone i mijenjajući ustav. granice
koje nameće javni um odnose se na bitne elemente ustava i pitanja osnovne pravednosti
(fundamentalna pitanja). odlučivanje o fundamentalnim pitanjima se vrši na osnovi političkih
vrijednosti – javnog uma

30
2. granice javnog uma se ne odnose na naše osobne prosudbe i razmišljanja o političkim pitanjima ili
na rasuđivanje o njima od strane drugih subjekata. ideal javnog uma vrijedi za subjekte samo
kada su angažirani u političkom debatiranju u javnom forumu (političke stranke, njihovi kandidati) i
u postupcima izbora (očito da je javni um nešto kao rousseauova općenita volja).
javni um se primjenjuje na sve državne institucije, a na poseban način se odnosi na sudstvo (i u
okviru toga posebno na vrhovni / ustavni sud). sudovi naime svoje odluke moraju opravdati kao
odluke u skladu sa zakonima, ustavom, presedanima (što ostale institucije ne moraju). zato je sud
egzemplar javnog uma.

§2. javni um i ideal demokratskog građanstva

prigovor ideji javnog uma (paradoks): zašto bi građani pri odlučivanju o fundamentalnim pitanjima
trebali poštovati granice javnog uma, javne koncepcije pravednosti umjesto da svoje odluke temelje
na onome što smatraju najvišom istinom?

odg: iz liberalnog načela legitimnosti (kriterij recipročnosti = izvršavanje političke moći od strane
građana ispravno je samo ako oni iskreno vjeruju da razloge koje nude za svoje političko djelovanje
mogu kao opravdanje razložno prihvatiti drugi građani). ono je povezano s dva posebna obilježja
političkog odnosa demokratskih građana:
1. to je odnos osoba unutar osnovne strukture društva u kojoj su rođene i u kojoj provode cjelokupan
život
2. u demokraciji je politička moć kao moć javnosti uvijek prinudna. ona je moć slobodnih i jednakih
građana kao kolektivnog tijela.

iz ovog – preformulirano pitanje: ako je glasovanje građana = vršenje prinudne moći građana jednih
nad drugima, onda se kad se glasa o fundamentalnim pitanjima, to vršenje moći mora opravdati pred
drugima kao slobodnima i jednakima, a to se ne može, ako je opravdanje u istini koja proizlazi iz
obuhvatne doktrine koju pojedini građanin potvrđuje. opravdanje dakle mora biti u liberalnom načelu
legitimnosti (opravdanje mora biti takvo da ga svi ostali mogu razložno prihvatiti).

kaže: paradoks javnog uma nestaje kad je politička koncepcija pravednosti poduprta preklapajućim
konsenzusom obuhvatnih doktrina (jer onda se moć vrši i u skladu s javnim umom i u skladu s
najvišim istinama).

dakle javni um uključuje odlučivanje koje se ne osniva na cijeloj istini. ovo izgleda kao paradoks, ali je
nužno.

dva gledišta o demokraciji koja su suprotna ideji javnog uma i dužnosti uljudnosti koja proizlazi iz
njega:
1. ljudi glasaju u korist svojih društvenih i ekonomskih interesa. demokracija je vladavina većine koja
postupa kako želi
2. ljudi glasaju u skladu s onim što smatraju istinitim, bez obzira na javni um.

sad tu pokazuje da je glasanje u skladu s granicama koje nameće javni um ono što je u
rousseauovom društvenom ugovoru glasanje u skladu s općenitom voljom.

§3.

31
§4. nejavni umovi

postoje mnogi nejavni umovi, ali samo jedan javni. nejavni umovi: oni crkava, sveučilišta, udruga,
profesionalnih skupina... njhov um je njihov način rasuđivanja – on je javan prema članovima
korporativne osobe, ali nejavan prema cjelini političkog društva.

ovi umovi pripadaju pozadinskoj kulturi, za razliku od javne političke. oni nisu privatni umovi nego
društveni.

da bi se moglo govoriti o načinu rasuđivanja – umu, bez obzira da li je javan ili kakavgod – mora
sadržati određene bitne elemente:
 pojam suđenja
 načela izvođenja zaključaka
 pravila dokazivanja
 ...
dakle da bi nešto bilo um mora utjeloviti fundamentalne pojmove i načela uma i uključiti s tandarde i
kriterije ispravnosti. različitost konkretnih procedura vezana je uz različitost u koncepcijama,
ciljevima, interesima koje imaju različiti subjekti (udruge...).

još jedna razlika nejavnog i javnog: nejavna moć (npr. crkve) u demokratskom društvu, uključuje
slobodno podvrgavanje (slobodno kao nešto što je unutar naše političke kompetencije) = ako se
odlučimo ne podvrgavati se, državna moć nas na to ne može prisiliti.
nasuprot tome: ne možemo izabrati da se ne podvrgavamo javnoj moći. dakle ovdje nema analognog
slobodnog podvrgavanja. pravo na emigraciju nam ga isto ne pruža. sloboda koju ovdje imamo
sastoji se u tome da postoje načela i standardi koji nam jamče naša prava i slobode.

§5. sadržaj javnog uma

sadržaj javnog uma = politička koncepcija pravednosti – liberalna. to znači tri stvari:
1. ona specificira određena osnovna prava, slobode i mogućnosti
2. ona tim pravima, slobodama i mogućnostima dodjeljuje posebno prvenstvo
3. ona afirmira mjere koje svim građanima osiguravaju odgovarajuća univerzalna sredstva kako bi
se djelotvorno koristili svojim osnovnim slobodama i mogućnostima.
ovi elementi se mogu shvaćati na razne načine i zato ima mnogo liberalizama.

politička koncepcija se sastoji od dva dijela:

1. supstancijalna načela pravednosti za osnovnu strukturu (to je ono o čemu pričamo cijelo vrijeme).
ovo su dakle načela, vrijednosti političke pravednosti za osnovnu strukturu:
 jednaka politička i građanska sloboda
 jednakost mogućnosti
 vrijednost društvene jednakosti i ekonomske recipročnosti
 ...
2. smjernice istraživanja: načela rasuđivanja, pravila dokazivanja u svjetlu kojih se može ocijeniti da
li se supstancijalna načela primjereno primjenjuju. ovo su vrijednosti javnog uma. ovdje spadaju:
 razložnost
 spremnost da se poštuje moralna dužnost uljudnosti
 ...

kaže: rasuđivanje na kojem se temelje odluke o bitnim elementima ustava i osnovne pravednosti ne
smije biti utemeljeno na obuhvatnim doktrinama niti znanstvenim zaključcima koji su sporni. ono se
mora temeljiti na jasnim istinama koje su opće prihvaćene i dostupne građanima općenito.
32
kaže još: politička koncepcija je potpuna kad se iz nje može izvesti razložan i konzistentan odgovor
na sva pitanja vezana uz bitne elemente ustava i osnovne pravednosti.

u pravednosti kao pravičnosti vrijednosti javnog uma imaju istu osnovu kao i vrijednosti političke
pravednosti i zato stranke u izvornom položaju usvajajući jedne usvajaju i druge.

smisao ideala javnog uma = građani svoje fundamentalne rasprave trebaju voditi u okviru onoga što
svaki od njih smatra političkom koncepcijom pravednosti osnovanom na vrijednostima za koje može
očekivati da će ih prihvatiti svi drugi. dakle moramo predložiti neki kriterij koji bi mogli prihvaititi svi
drugi. oni ga naravno ne moraju prihvatiti. tu je riječ o razlikama između pojedinih liberalnih
koncepcija.

§6. ideja bitnih elemenata ustava

bitni elementi ustava i pitanja osnovne pravednosti = fundamentalna pitanja na koja potpuna politička
koncepcija, tj. njene vrijednosti daju odgovore.

bitni elementi ustava su dvovrsni:

1. oni su fundamentalna načela koja specificiraju opću strukturu vlasti i političkog procesa: ovlasti
zakonodavne, izvršne i sudske vlasti....
2. oni uključuju osnovna prava i slobode građanstva koje zakonodavna većina treba poštovati: pravo
glasanja, sudjelovanja u politici, sloboda savjesti, sloboda mišljenja i udruživanja, vladavina prava.

važna razlika između elemenata pod 1. i pod 2.

ovi pod 1. (struktura vlasti) – imaju raznovrsne oblike (predsjednički, parlamentarni...), ali kaže: kad
su jednom ustanovljeni ne valja ih mijenjati, osim ako promjena proizlazi iz zahtjeva političke
pravednosti (ne treba ih mijenjati zbog interesa političkih aktera)
ovi pod 2. (osnovna prava i slobode) – kod njih nema puno varijacija. mogu se specificirati na samo
jedan način.

druga važna distinkcija:

1. načela pravednosti koja specificiraju jednaka osnovna prava i slobode. ova načela definitivno
spadaju u drugu grupu bitnih elemenata ustava.
2. načela koja reguliraju osnovna pitanja distributivne pravednosti (sloboda kretanja, jednakost
mogućnosti, društvene i ekonomske nejednakosti, društvene osnove samopoštovanja). ova samo
djelomično spadaju u bitne elemente ustava jer su neka od njih prezahtjevna.

u oba slučaja se radi o političkim vrijednostima. kaže: osnovna struktura društva odgovara dvijema
ulogama:
1. vezana uz načela osnovne slobode. ovdje se utvrđuju jednaka osnovna prava i slobode i politička
procedura.
dakle ovo se odnosi na način na koji se politička moć stječe i na granice njena primjenjivanja.
2. vezana uz društvene i ekonomske nejednakosti. ovdje se uspostavljaju pozadinske institucije
društvene i ekonomske pravednosti

ostvarenje načela br.1. je lako ustvrditi, ali ostvarenje načela broj 2. nije.

zaključak: postoje 4 temelja za razlikovanje bitnih elemenata ustava koji se bave osnovnim
slobodama od načela koja se bave društvenim i ekonomskim nejednakostima:
1. te dvije vrste načela specificiraju različite uloge osnovne strukture

33
2. važnije je riješiti bitne elemente koji se tiču osovnih sloboda
3. lakše je kazati jesu li bitni elementi koji su vezani uz slobode ostvareni
4. lakše je doći do sporazuma oko osnovnih prava i sloboda.

dakle: u bitne elemente ustava treba ubrojiti slobodan izbor zanimanja, ali načelo pravične
mogućnosti ne.

§7. vrhovni sud kao egzemplar javnog uma

pet načela konstitucionalizma:

1. lockeova distinkcija između ustavotvorne ovlasti naroda pri uspostavljanju režima i obične vlasti
državnih službenika. na temelju ustavotvorne djeluje obična, a ustavotvorna počinje opet djelovati
kad se režim raspadne
2. distinkcija između višeg i običnog zakona. viši je izraz ustavotvorne moći naroda, a obični obične
moći zakonodavca. zato je prvi nadređen.
3. demokratski ustav = načelni izraz političkog ideala naroda koji sam vlada. javni um artikulira taj
ideal. političke vrijednosti su na neki način spomenute u ustavu, ali nisu preopterećene detaljima.
4. demokratski ratificiranim ustavom s poveljom o pravima građansko tijelo jednom zauvijek utvrđuje
određene bitne elemente ustava
5. vrhovna vlast ne može biti prepuštena zakonodavnoj, ali niti vrhovnom sudu (on je samo najviši
tumač ustava). vrhovna vlast je podjeljena na tri.

dualizam ustavne demokracije:

 zakon se dijeli na dva (viši i obični)
 ustavotvorna ovlast se razlikuje od obične

prva uloga vrhovnog suda. da bi taj dualizam bio moguć – vrhovni sud mora biti institucionalni
zaštitnik višeg zakona (ali ne i najviši). on primjenjuje javni um i time štiti viši zakon. iako je sud
protuvećinski on nije protudemokratski jer mu se djelovanje temelji na ustavom propisanoj proceduri
(koja je pak volja naroda).

druga uloga vrhovnog suda. on primjereno i trajno provodi javni um time što služi kao njegov
institucionalni egzemplar (on nije jedini koji ga provodi). to znači:
1. javni um je jedini um kojeg izvršava sud – ovo je jedini ogranak vlasti koji je isključivo tvorevina
javnog uma. građani i zakonodavci mogu ponekad uključiti svoja obuhvatna gledišta, ali vrhovni
sud nema nikakvih drugih vrijednosti osim političkih.
2. zadaća sudaca se sastoji u tome da pokušaju razviti i izraziti najbolje tumačenje ustava koje
mogu dati. ovdje dolazi do izražaja obrazovna uloga javnog uma. oni se pri svom tumačenju
pozivaju na političke vrijednosti za koje smatraju da pripadaju najrazložnijem razumijevanju javne
koncepcije i njezinih političkih vrijednosti pravednosti i javnog uma. pri tome se suci naravno ne
moraju slagati.
3. sud kao egzemplar javnog uma daje javnom umu živost i vitalnost u javnom forumu

o amandmanu:
 on ne znači samo promjenu ustava nego prilagodbu osnovnih ustavnih vrijednosti promjenjivim
društvenim okolnostima
 on preuređuje osnovne institucije kako bi uklonio slabosti koje dolaze do izražaja u naknadnoj
ustavnoj praksi

34
kaže: uloga suda kao egzemplara javnog uma prisiljava političku raspravu da poprimi načelan oblik,
tako da se na ustavna pitanja odnosi u skladu s političkim vrijednostima pravednosti i javnog uma.
tako javna rasprava odgaja za javni um.

§8. prividne poteškoće s javnim umom

mi dakle tražimo političku koncepciju čije udružene vrijednosti pravednosti i javnog uma daju razložne
odgovore na gotovo sva fundamentalna politička pitanja: bitni elementi ustava, pitanja osnovne
pravednosti. neke prividne poteškoće s tim:

1. javni um često dopušta više od jednog razložnog odgovora na jedno pitanje. to je zbog toga što
vrijednosti možemo različito odvagnuti. tako, ako se radi o fundamentalnom pitanju – nemamo
odgovor iz javnog uma. na to bi netko mogo predložiti da se odluka donese upotrebom
nepolitičkih vrijednosti. ali kaže: ovo je napuštanje javnog uma! jer javni um ne traži da se
sporazumijemo oko potpuno istog načela pravednosti, ali traži od nas da rasprave o
fundamentalnim pitanjima vodimo u okviru onog što smatramo političkom koncepcijom.

2. problem glasovanja u korist našeg iskrenog mnijenja. javni um i načelo legitimnosti poštujemo
kada su zadovoljena 3 uvjeta:
a) najveću težinu se daje idealu koji propisuje javni um
b) vjerujemo da je javni um prikladan za sva fundamentalna pitanja, a odgovor proizlazi samo iz
kombinacija raznih političkih vrijednosti
c) vjerujemo da konkretno gledište koje predlažemo izražava razložnu kombinaciju političkih
vrijednosti
problem: mnogi koji potvrđuju obuhvatne doktrine će smatrati da su one pravi temelj političkoga.
ali kaže: ovo nije problem – razložne obuhvatne doktrine su konzistentne s gore navedena tri
uvjeta jer sudjeluju u preklapajućem konsenzusu! ta tri uvjeta se shvaćaju kao javni diskurs.

3. problem kako specificirati kada je neko pitanje uspješno rješeno uz pomoć javnog uma. neki kažu:
javni um ostavlja mnoga pitanja neodgovorena, a odgovaranje na sva fundamentalna politička
pitanja je cilj javnog uma, tj. političke koncepcije pravednosti.
za rješenje autor nudi 4 problema proširenja:
a) proširenje pravednosti kako bi ona obuhvatila dužnosti prema budućim generacijama
b) poširenje pravednosti na pojmove međunarodnog prava
c) problem postavljanja načela normalne zdravstvene zaštite
d) pitanje: da li se pravednost može proširiti na odnose sa životinjama i prirodom?
kaže: prva tri pitanja se mogu riješiti na sličan način: pravednost kao pravičnost se jednostavno
širi kroz vrijeme (budućnost), kroz prostor (drugi narodi), prema unutra (zdravlje)

§9. granice javnog uma

javni um može značiti dva gledišta:

1. isključno gledište: obuhvatna doktrina nikad ne može biti uključena u javni um, čak ni ako sadrži
javne razloge vezane uz fundamentalna pitanja
2. uključno gledište: građanima je dopušteno da predstave ono što smatraju temeljem političkih
vrijednosti, ukorijenjenim u obuhvatnom gledištu. to je moguće samo ako to predstavljanje
osnažuje ideal javnog uma.
izbor između ovih gledišta ovisi o tome što bolje promovira ideal javnog uma. uključno je, kaže,
fleksibilnije.

35
sad to pokazuje na primjerima
 stabilni preklapajući konsenzus, dobro uređeno društvo, nema dubokih prijepora. u raspravu se
uvode samo političke vrijednosti. dakle ovo je isključno gledište.
 situacija u kojoj postoji ozbiljan prijepor oko kojeg obuhvatne doktrine zauzimaju suprotna
stajališta. rađa se sumnja da oni koji ih potvrđuju počinju zagovarati načela svojih obuhvatnih
doktrina. e tada je možda bolje uključno gledište: vođe suprotstavljenih skupina trebaju u javnom
forumu iznijeti na koji način njihove obuhvatne doktrine potvrđuju političke vrijednosti. ovim se
jača međusobno povjerenje.
 primjer abolicionista koji su ukidanje ropstva u americi zagovarali eksplicitnim pozivanjem na
kršćanske principe. sad on tu dokazuje da ovo nije protivno javnom umu jer, iako je pozivanje na
obuhvatnu doktrinu, zapravo je pozivanje na ideal javnog uma. ovo je isto uključno gledište.

pa kaže: granice javnog uma variraju s obzirom na povjesnu situaciju. u stabilnijim situacijama je
primjerenije isključno, a u nestabilnim uključno gledište.

sažetak:
 javni um se odnosi na fundamentalna pitanja: bitni elementi ustava + problemi osnovne
pravednosti
 na koga? građane kad u javnom forumu raspravljaju o fundamentalnim pitanjima, državne
institucije, a posebno na sudstvo
 sadržaj = politička koncepcija pravednosti. dva dijela: političke vrijednosti pravednosti / političke
vrijednosti javnog uma
 granice javnog uma nisu čvrste kao pravo ili zakon. te granice poštujemo kad poštujemo ideal:
podržavanje javnih vrijednosti za koje možemo razložno očekivati da ih mogu podržati drugi.
 2 inovacije u idealu javnog uma koje nam donosi rawls:
1. središnje mjesto dužnosti uljudnosti kao ideala demokracije
2. sadržaj javnog uma treba biti dan političkim vrijednostima i smjernicama političke koncepcije
pravednosti.

36
treći dio.
institucionalni okvir

VIII. PREDAVANJE: osnovna struktura kao predmet

§1. prvi predmet pravednosti

osnovna struktura kao prvi predmet pravednosti je bitno obilježje ugovorne koncepcije pravednosti.

osnovna struktura = način na koji se društvene institucije uklapaju u jedan sustav te na koji one
dodjeljuju fundamentalna prava i dužnosti te oblikuju raspodjelu koristi koje proizlaze iz društvene
kooperacije. tu spada:
 politički ustav
 pravno priznati oblici vlasništva
 organizacija ekonomije
 narav obitelji
 itd.

društveni ugovor = hipotetični sporazum:

1. između svih, a ne samo nekih pripadnika društva
2. između pripadnika društva, a ne pojedinaca koji imaju određene pozicije unutar njega
3. stranke se promišljaju kao slobodne i jednake moralne osobe
4. sadržaj sporazuma su prva načela koja trebaju regulirati osnovnu strukturu

autor tvrdi:
1. da – ako su stranke u ugovoru shvaćene kao slobodne i jednake moralne os obe – onda postoji
razlog da osnovnu strukturu uzmemo kao primarni predmet
2. s obzirom na razlikovna obilježja te strukture početni sporazum i uvjete pod kojima je donesen
trebamo shvatiti na način da se taj sporazum razlikuje od svih drugih
3. to kantovskom gledištu omogućuje da uzme u obzir duboko društvenu narav ljudskih odnosa
4. dok veliki element proceduralne pravednosti prelazi u načela pravednosti ta načela ipak moraju
utjeloviti idealan oblik za osnovnu strukturu u svjetlu kojeg trenutne institucionalne procese valja
ograničiti, a akumulirane rezultate pojedinačnih poslova postupno prilagoditi.

§2. jedinstvo na osnovi ogovarajućeg slijeda

iz činjenice da je osnovna struktura primarni predmet proizlazi posebni karakter pravednosti kao
pravičnosti. npr. utilitarizam kao opća teorija, polazi od toga da se načelo korisnosti primjenjuje
jednako na sva područja života.

kaže: prva (dva) načela pravednosti kao pravičnosti, za razliku od toga, nisu pogodna za neku opću
teoriju. ta prva načela zahtijevaju da osnovna struktura ustanovi jednake osnovne slobode za sve i da
osigura da društvene i ekonomske nejednakosti djeluju na korist najlošije stojećih na temelju
pravičnih mogućnosti.

unutar raznih institucija u društvu (crkve / sveučilišta) djeluju različita načela, a to je zato što različiti
dijelovi društvene strukture imaju različite uloge i funkcije. e sad kaže: kako su ta različita načela
međusobno povezana?

37
§3.

38
§4. u libertarijanizmu osnovna struktura nema nikakvu posebnu ulogu

osim utilitarizma i libertarijanizmu se isto odbacuje ideja da su za osnovnu strukturu potrebna

posebna prva načela.

glavna obilježja libertarijanske teorije:

1. pokazuje se kako minimalna država može proizaći iz savršeno pravedne situacije preko koraka
kojima se ne narušuju ničija prava. dakle potrebna nam je moralna teorija koja definira početnu
situaciju kao pravednu, a onda se definiraju dopustiva odstupanja od nje.
polazi se od prirodnog stanja u kojem je bilo obilje, a to stanje je bilo potpuno pravedno. u toj
situaciji nema države koja bi nametala pravila kojima bi ponašanja drugih postala predvidivima.

2. libertarijanizam potom definira osnovna načela pravednosti koja upravljaju stjecanjem posjeda
(koji je prethodno bio ničiji), i načela njegovog prijenosa. dakle: osoba ima pravo na sve što je
stekla u skladu s tim načelima ili je prenijela u skladu s tim načelima. i tako je poredak, ako je sve
išlo po načelima, pravedan od prirodnog stanja do danas.

3. iako se razvijaju daljnji oblici kooperacije (uključujući državu) – za njih nije potrebna posebna
teorija jer sudionici poštuju pravedna načela stjecanja i prijenosa. ne postoje dakle nikakva prava
koja ne bi postojala i u prirodnom stanju.

4. država se u ovom svemu ne razlikuje od neke druge privatne udruge. ona ima svoju posebnu
svrhu (kao i druge udruge). pojedinci su s njom sklopili sporazum – kao neki privatni ugovorni
odnos sa monopolističkom agencijom za zaštitu. nema javnog prava nego samo pojedinačnih
ugovora pojedinaca s agencijom. isto tako možeš izabrati da ne budeš klijent države.
kaže: iako se ovdje dosta spominje ugovor – ovo nije ugovorna teorija – nema ugovora kojim bi se
uspostavljalo javno pravo koje definira i regulira politički autoritet i vrijedi za svakog.

i tako je jasno zašto ovdje nema mjesta prvim načelima koja bi regulirala osnovnu strukturu.

§5. važnost pozadinske pravednosti

a sad će tu unutar okvira kantovske teorije društvenog ugovora pokazati neke stvari koje će nas
navesti da osnovnu strukturu smatramo prvim predmetom pravednosti.

ako pođemo od pretpostavke da se društvene okolnosti tijekom vremena razvijaju u skladu s

pravednim sporazumima do kojih je došlo na pravičan način i koji se u potpunosti poštuju – problem:
kako je došlo do te pravičnosti, na čemu se temelji sloboda sporazuma? iako su poče tni uvjeti možda
bili pravedni – s vremenom se društveni uvjeti mijenjaju, pa tako mogu nestati i pravedni uvjeti. e
kaže: i zato nam treba prikladna regulacija osnovne strukture.

četiri stvari koje treba naglasiti u pogledu važnosti osnovne strukture:

1. na temelju pukog promatranja pojedinaca ne možemo ustanoviti jesu li sporazumi koje oni
sklapaju pravedni. ta ocjena naime ovisi o osnovnoj strukturi i da li ona uspijeva u održavanju
pozadinske pravednosti. npr: pitanje da li su ugovori o plaćama pravični ovisno je o prirodi tržišta
rada.

2. pravični pozadinski uvjeti mogu postojati u jednom trenutku i biti potkopani u sljedećem, čak i bez
da itko djeluje nepravično. naime činjenica da svatko vjeruje da pravično djeluje nije dovoljno za

39
 pozadinsku pravednost. sveukupni rezultat pojedinačnih neovisnih transakcija ni na koji način se
ne približava pozadinskoj pravednosti (nevidljiva ruka može voditi u monopol).

3. pravila koja uređuju transakcije ne mogu biti prekompleksna ili zahtijevati previše informacija da bi
bila primjenjena, a takva pravila teško da će spriječiti potkopavanje pozadnske pravednosti. ne
mogu se opravdano nametnuti pravila koja bi tjerala subjekte transakcija da uzimaju u obzir razinu
cjeline.

4. zato je potrebna podjela rada između dviju vrsta društvenih pravila i različitih institucionalnih
oblika u kojima se ta pravila ostvaruju. osnovna struktura uključuje:
 institucije koje definiraju društvenu pozadinu
 djelatnosti koje izravnavaju tendencije udaljavanja od pozadinske pravičnosti (porezi...)
 nameće se skup pravila koja upravljaju transakcijama i sporazumima

podjela rada se ustanovljuje između:

 osnovne strukture i
 pravila koja se izravno odnose na pojedince i udruge koja oni trebaju slijediti u konkretnim
transakcijama

pojedinci tako slijede svoje ciljeve znajući da postoje institucije koje obavljaju ispravke koji čuvaju
pozadinsku pravednost.

§6. kako osnovna struktura utječe na pojedince

interesi pojedinaca u ovome nisu unaprijed zadani, ali osnovna struktura nekako utječe na njih.
institucionalna shema na neki način oblikuje želje, aspiracije, mogućnosti i identitet pojedinaca.

osnovna struktura dopušta društvene i ekonomske nejednakosti u životnim izgledima građana. te

nejednakosti su često i korisne: u motivaciji, poticajima...

§7. početni sporazum kao hipotetičan i nepovijestan

u pravednosti kao pravičnosti institucije osnovne strukture su pravedne ako zadovoljavaju načela
koja bi slobodne i jednake osobe prihvatile u situaciji koja je između njih pravična.

2 glavna načela:
1. svaka osoba ima pravo na najekstenzivniju shemu jednakih osnovnih sloboda koja je spojiva sa
sličnom shemom sloboda za sve
2. društvene i ekonomske nejednakosti su dopustive pod uvjetom da:
a) da se odnose na položaje i službe koje su dostupne svima pod uvjetima pravične jednakosti
mogućnosti
b) najveću korist od njih imaju najlošije stojeći pripadnici društva

uloga osnovne strukture koja utječe na uvjete početnog sporazuma i uzrokuje da taj sporazum
moramo shvatiti kao hipotetičan i nepovijestan:
1. osnovna struktura = sveobuhvatni društveni sustav koji određuje pozadinsku pravednost. zato
svaka pravična situacija između pojedinaca mora biti takva da izjednačuje slučajnosti unutar tog
sustava

40
2. ako stranke (u sporazumu) protumačimo kao slobodne, jednake i moralne osobe, one trebaju
rasuđivati tako da o sebi znaju vrlo malo (veo neznanja). to je zato da slučajni učinci ne bi utjecali
na načela koja trebaju regulirati društvene odnose. stranke ne smiju poznati:
a) svoje mjesto u društvu
b) svoj klasni ili društveni status
c) svoju dobru ili lošu sreću u raspodjeli talenata i sposobnosti
d) svoje krajnje ciljeve i interese
3. za postizanje međugeneracijske pravednosti potrebno je da stranke ne poznaju sadašnje stanje
društva – relativna dobra svoje generacije

dakle: ovo svo apstrahiranje je veo neznanja. započinje se bez ikakvih informacija, a onda se
dopušta onoliko informacija koliko je potrebno da bi sporazum bio racionalan.

a sad – zašto je sporazum nepovijestan i hipotetičan?

odg: sporazum u izvornom položaju predstavlja ishod racionalnog procesa prosuđivanja pod idealnim
i nepovijesnim uvjetima koji izražavaju određena razložna ograničenja.

zaključak: kad uočimo razlikovnu ulogu osnovne strukture i kad apstrahiramo od raznolikosti
slučajnosti u njoj kako bi pronašli prikladnu koncepciju pravednosti za njeno reguliranje, onda pojam
izvornog položaja postaje neizbježan. on je prirodno proširenje pojma društvenog ugovora ako se
osnovna struktura uzima kao primarni predmet pravednosti.

§8. posebna obilježja početnog sporazuma

dakle početni sporazum ima obilježja koja ga razlikuju od svih drugih sporazuma.

obični sporazumi: sporazumi se sklapaju s obzirom na predvidive konfiguracije odnosa unutar

osnovne strukture, pojedinčeve želje, mogućnosti, aspiracije, ciljeve, a pojedinac / korporacija na
temelju tih konfiguracija procjenjuju razne alternative koje imaju.

društveni ugovor: ovdje nema odlučivanja na temelju alternativa i pojedinačnih različitih ciljeva. ni
društvo nema ciljeva. e zato nam treba društveni ugovor koji se razlikuje od ostalih sporazuma. to
postižemo pojmom izvornog položaja. tri stvari vezane uz izvorni položaj:
1. stranke u izvornom položaju pretpostavljaju da je njihovo članstvo u društvu čvrsto. ne postavlja
se pitanje našeg ulaska u društvo. stranke se zato moraju sporazumjeti oko načela za osnovnu
strukturu društva u kojem će provesti život. ta načela moraju biti takva da budu pravedna pod
pretpostavkom da emigracija nije moguća (iako ona naravno jest moguća).
2. veo neznanja ustanovljava pravičnost između slobodnih, jednakih i moralnih stranaka + isključuje
informacije o zbiljskim interesima i sposobnostima stranaka tako da odlučujemo neovisno o našoj
konkretnoj poziciji.
3. ne postoje društveni ciljevi osim onih koji su ustanovljeni načelima pravednosti ili pak od njih
odobreni, ali ta načela se tek trebaju usvojiti.

u toj početnoj situaciji nema mjesta za proračune koji utječu na obične sporazume, ali ipak imamo
neke aspekte koji osiguravaju mogućnost racionalnog prosuđivanja:
 alternative nisu mogućnosti pridruživanja drugim društvima (ili nepridruživanje) nego različite
koncepcije pravednosti za reguliranje osnovne strukture
 interesi i sklonosti stranaka dani su njihovom željom za primarnim dobrima
 pojedinačni krajnji ciljevi i interesi koji im nisu poznati (a zapravo su već oblikovani) su ono što oni
nastoje zaštititi rangirajući koncepcije prema svojoj sklonosti u izvornom položaju za primarna
dobra

41
 dostupnost neke općenite društvene teorije daje dovoljnu osnovu za procjenjivanje izvedivosti i
posljedica alternativnih koncepcija pravednosti

§9. društvena narav ljudskih odnosa

a sad tri načina na koja se društveni aspekt ljudskih odnosa odražava u sadržaju načela pravednosti:
1. načelo razlike (upravlja društvenim i ekonomskim nejednakostima) – ne pokazuje nikakvu razliku
između onog što su pojedinci stekli kao pripadnici društva i onog što bi stekli da nisu pripadnici
društva. hoće reći: u izvornom položaju ne možemo promatrati koristi pojedinca u prirodnom
stanju (ili nekom drugom društvenom stanju). ne možemo raditi usporedbe, tj. procjenjivati kolika
je nečija korist od ulaska u društvo i koncepcije pravednosti.

2. dva načela pravednosti reguliraju kako se za uzvrat doprinosima udrugama ili drugim oblicima
kooperacije unutar osnovne strukture stječu ovlasti. hoće reći: tek kad postoji pravednost možemo
procjenjivati kolika je korist pojedinaca / udruga od njihovog međusobnog pojedinačnog
sporazumijevanja (običnim ugovorima, ne društvenim ugovorom). vrijednost građana za
cjelokupno društvo je za sve jednaka.

3. stranke kao moralne osobe = imaju neku koncepciju dobra i sposobnost da razumiju koncepciju
pravednosti i da je slijede (2 moralne moći)
stranke kao slobodne moralne osobe = dve strane tumačenja:
a) oni sebe shvaćaju kao osobe koje posjeduju interese najvišeg reda u reguliranju svih svojih
drugih interesa. ne shvaćaju se kao neraskidivo povezane sa svojim konačnim ciljevima –
uvijek su sposobni za reviziju
b) slobodne osobe su odgovorne za svoje interese i ciljeve

§10. idealan oblik za osnovnu strukturu

iako se društvo u određivanju distributivnih udjela može razložno oslanjati na veliki element čiste
proceduralne pravednosti, koncepcija pravednosti mora inkorporirati neki idealni oblik za osnovnu
strukturu u svjetlu kojega akumulirani rezultati tekućih društvenih procesa trebaju biti ograničeni i
prilagođeni.

pitanje: na osnovi kojeg načela mogu slobodne, jednake i moralne osobe prihvatiti da postoje
društvene i ekonomske nejednakosti koje su rezultat slučajnosti?
odg: osnovna struktura treba dopuštati nejednakosti sve dok su te nejednakosti takve da unapređuju
položaj najlošije stojećih i sve dok su nejednakosti dosljedne sa slobodom i pravičnom jednakošću
mogućnosti. slabije stojeći moraju imati neki vid prava veta.

to je ono što autor zove načelom razlike = oporezivanje, fiskalna politika, ekonomska politika. one se
vrše u skladu s općim, javno obznanjenim pravilima. one ne teže izjednačavanju bogatstva, nego
tome da nejednakosti budu na korist najlošije stojećima.

našoj teoriji pravednosti potreban je dodatak – idealna teorija koja definira savršeno pravednu
društvenu strukturu. bez nje su nemoguće promjene i prilagodbe koje su nužne jer se čak i
primjenom pravednih načela s vremenom stvaraju nepravednosti.

§11.

42
§12. odgovor na hegelovu kritiku

odgovor idealizmu: da bi se razradila kantovska koncepcija pravednosti, izgleda poželjno da se

strukturu kantove doktrine odvoji od njezine pozadine u transcendentalnom idealizmu i da joj se da
proceduralno tumačenje uz pomoć konstruiranja izvornog položaja.
e a da bi to bilo moguće treba pokazati da se konstrukcija izvornog položaja koja se koristi idejom
društvenog ugovora može obraniti od prigovora idealista.

hegel: odbacuje doktrinu društvenog ugovora jer je ona

 nelegitimno proširenje ideja iz građanskog društva
 takva da ne uviđa društvenu narav ljudskih bića i ovisi o činjenici što im pripisuje određene čvrste
prirodne sposobnosti i specifične želje koje su neovisne o društvu, a u teoretske svrhe i primarne
u odnosu na nj.

rawlsov odgovor:
primarni predmet pravednosti je osnovna struktura koja ima zadaću ustanovljavanja pozadinske
pravednosti

kaže: neke druge koncepcije društvenog ugovora (hobbesova, lockeova, libertarijanska) – nisu
otporne na hegelovu kritiku.
naime: ovdje društveni ugovor zaključuju ljudi u prirodnom stanju. tako na uvjete tih sporazuma
neizbježno utječu slučajnosti i nema garancije da će biti kretanja u smjeru pozadinske pravednosti.

npr. kod lockea – nakon društvenog ugovora nemaju svi pripadnici jednaka politička prava (nego s
obzirom na vlasništvo). dakle ovdje se na društvene odnose neprimjereno primjenjuje društvene i
povijesne slučajnosti koje su izvanjske slobodi i jednakosti.

IX. PREDAVANJE: osnovne ideje slobode i njihovo prvenstvo

hart – u opisu osnovnih sloboda i njihovog prvenstva kakav je iznesen u 'teoriji pravednosti' postoje
dvije praznine:
1. temelji na kojima stranke u izvornom položaju usvajaju osnovne slobode i slažu se oko njihova
prvenstva nisu dovoljno objašnjeni
2. kada se načela pravednosti primjene na ustavnu, zakonodavnu i sudbenu razinu tada nije dan
nikakav zadovoljavajući kriterij za to kako osnovne slobode treba dalje specificirati i međusobno
uskladiti kada društvene okolnosti postanu poznate.

§1. početni cilj pravednosti kao pravičnosti

dva načela pravednosti:

1. svaka osoba ima jednako pravo na u potpunosti adekvatnu shemu jednakih osnovnih sloboda
koja je spojiva sa sličnom shemom sloboda za sve druge. osnovne slobode:
a) sloboda mišljenja
b) sloboda savjesti
c) političke slobode
d) sloboda udruživanja
e) slobode specificirane slobodom i integritetom osobe
f) prava i slobode obuhvaćene vladavinom prava
2. društvene i ekonomske nejednakosti trebaju zadovoljiti dva uvjeta:

43
 a) moraju se odnositi na službe i položaje koji su dostupni svima pod uvjetima pravične
jednakosti mogućnosti
b) moraju biti od najveće koristi za najlošije stojeće pripadnike društva

kaže: ako možemo pronaći neki popis sloboda koji, kada od njega načinimo dio dvaju načela
pravednosti, stranke u izvornom položaju dovodi do toga da se slože oko tih načela, onda je
postignut početni cilj pravednosti kao pravičnosti.

§2. poseban status osnovnih sloboda

a sad nekoliko napomena o osnovnim slobodama i njihovom prvenstvu:

1. prvenstvo slobode = prvo načelo pravednosti osnovnim slobodama danim u popisu pripisuje
poseban status. one imaju apsolutnu težinu u odnosu na razloge javnog dobra i perfekcionističkih
vrijednosti. hoće reći – ne postoji nijedan dovljno jak razlog da se nadjača zahtjeve osnovnih
sloboda.

2. nužno je da će različite osnovne slobode međusobno biti sukobljene. zato institucionalna pravila
koja definiraju te slobode moraju biti udešena tako da se uklapaju u neku koherentnu shemu
sloboda. to naravno znači da slobode ne mogu biti apsolutne, ali koherentna shema postoji kad je
osigurana jednako za sve građane.

3. distinkcija između ograničenja i reguliranja osnovnih sloboda:

reguliranje: ovdje prvenstvo osnovnih sloboda nije povrijeđeno. sve dok je očuvano središnje
područje primjene osnovnih sloboda, načela pravednosti su ispunjena. (npr. utvrđivanje procedure
raspravljanja kako bi slobodna rasprava bila uopće moguća).

kaže: ograničavanje popisa osnovnih sloboda je nužno: taj se popis ograičava tako da se ostave
slobode koje su istinski bitne u očekivanju da su slobode koje nisu osnovne na zadovoljavajući
način uzete u obzir od strane općeg preduvjeta. preširok popis osnovnih sloboda stvara
nejasnoće i probleme usklađivanja.

4. prvenstvo osnovih sloboda se, kaže, zahtijeva pod svim uvjetima. za naše svrhe autor postavlja
da se to prvenstvo zahtijeva pod razložno povoljnim uvjetima (= društvene okolnosti koje
dopuštaju djelotvorno uspostavljanje i vršenje sloboda)

obilježja sheme osnovnih sloboda:

1. pretpostavlja da svaka sloboda ima svoje središnje područje primjene. to područje se
institucionalno štiti
2. osnovne slobode se mogu učiniti međusobno kompatibilnima barem unutar njihovog središnjeg
područja primjene.
3. shema osnovnih sloboda nije iscrpno specificirana vrstama razmatranja dostupnim u izvornom
položaju. zato se daljnja specifikacija osnovnih sloboda prepušta ustavnoj, zakonodavnoj i
sudskoj razini. ipak u prvom popisu te slobode moraju biti dovoljno jasne (s jasnim središnjim
područjem primjene) kako bi upravljale daljnjim specifikacijama.
4. u popisu osnovnih sloboda razne slobode imaju različitu važnost i temelje. tako je danas, ma što
netko mislio, politička sloboda manje važna od 'slobode modernih naroda'. ona najčešće ima
samo instrumentalni značaj (služi za čuvanje drugih sloboda). ipak: politička sloboda je na popisu
osnovnih sloboda.

§3.

44
§4. koncepcije osobe i društvena kooperacija

a sad o prvoj praznini koju je uočio hart (temelji na kojima stranke u izvornom položaju usvajaju
osnovne slobode – prvo načelo pravednosti i slažu se oko njihova prvenstva nisu dovoljno
objašnjeni).
kao rješenje ovog autor nudi koncepciju osobe i koncepciju društvene kooperacije.

koncepcija osobe: ona karakterizira način na koji građani trebaju shvaćati sebe u svojim političkim i
društvenim odnosima kako su oni specificirani osnovnom strukturom

društvena kooperacija: ona nije jednostavno ideja koordinirane društvene djelatnosti djelotvorno
organizirane i upravljane javno priznatim pravilima kako bi se postigao neki općeniti cilj. društvena
kooperacija je uvijek na uzajamnu korist. ona uključuje dva elementa:
1. zajednička ideja pravičnih uvjeta kooperacije za koje se može razložno očekivati da će ih prihvatiti
svaki sudionik pod uvjetom da ih prihvaćaju i svi drugi. 'ono razložno'
2. racionalna korist svakog sudionika – ono što pojedinci nastoje promicati. 'ono racionalno'
ideja pravičnih uvjeta kooperacije je zajednička, a racionalne koristi koje imaju pojedinci su različite.
jedinstvo društvene kooperacije počiva na sporazumu osoba oko uvjeta pravične kooperacije.

osobe su shvaćene kao sposobne da budu kooperirajući pripadnici društva tijekom cijelog života. a to
znači da im se pripisuje dvije moralne moći:
1. sposobnost za osjećaj pravednosti (djelovanje u skladu s pravičnim uvjetima društvene
kooperacije)
2. sposobnost za neku koncepciju dobra
na temelju te dvije moralne moći možemo nekoga računati kao potpunog i jednakog pripadnika
društva u pitanjima političke pravednosti.

sadržaj pravičnih uvjeta kooperacije: (to su uvjeti pod kojima smo kao jednake osobe spremni
kooperirati u dobroj vjeri sa svim pripadnicima društva tijekom cijelog života).
autor ovdje želi pokazati vezu između osnovnih sloboda s njihovim prvenstvom i pravičnih uvjeta
društvene kooperacije među jednakim osobama. dakle osnovne slobode sa svojim prvenstvom se
mogu pribrojiti u pravične uvjete društvene kooperacije.

§5. izvorni položaj

izvorni položaj povezuje koncepciju osobe i uz nju vezanu koncepciju društvene kooperacije s
određenim specifičnim načelima pravednosti: stranke u izvornom položaju su racionalno-autonomni
predstavnici građana u društvu. izvorni položaj za te stranke znači neka ograničenja:
 stranke su smještene simetrično – i tako su jednake
 imaju veo neznanja – ne poznaju koncepciju dobra niti društveni položaj ili sposobnosti onih koje
predstavljaju.
te stranke moraju postići sporazum oko određenih načela pravednosti s kratkog popisa alternativa.
tim sporazumom se ustanovljava veza između tih načela i koncepcije osobe predstavljene izvornim
položajem.

dva dijela izvornog položaja:

1. sposobnost da se bude razložan
2. sposobnost da se bude racionalan

45
izvorni položaj predstavlja potpunu koncepciju osobe, a stranke kao racionalno-autonomni
predstavnici osoba u društvu predstavljaju samo ono racionalno: one se slažu oko načela za koja
vjeruju da su najbolja za one koje predstavljaju shvaćena sa stajališta koncepcija dobra tih osoba.
ono razložno predstavljeno je (sposobnost osoba za osjećaj pravednosti) raznim ograničenjima
kojima su stranke u izvornom položaju podvrgnute te uvjetima nametnutim njihovu sporazumu.
dakle stranke su samo racionalno autonomne (ne i potpuno autonomne) jer su ograničenja onog
razložnog nametnuta izvana. racionalna autonomija stranaka je zapravo samo autonomija umjetnih
djelatnika koji nastanjuju konstrukciju namjenjenu tome da modelira potpunu koncepciju osobe kao
razložne i racionalne.

glavni politički ideal društvenog svijeta = potpuna autonomija aktivnih građana.

stranke u izvornom položaju su racionalno autonomne na dva načina:

1. od njih se ne zahtijeva da budu vođene nekim prethodnim načelima pravednosti ili ispravnoga
2. kod dolaženja do sporazuma oko načela pravednosti stranke trebaju biti vođene samo onim što
smatraju da je za dobro osoba koje predstavljaju

e sad – pitanje: što potiče stranke u izvornom položaju? one nastoje promicati određeno dobro osoba
koje predstavljaju. ali ako postoji veo neznanja pitanje je kako one mogu znati koje je to dobro? to
dobro se izvodi iz unaprijed dane koncepcije osobe i naziva se primarna dobra. ima ih 5:
1. osnovne slobode (mišljenja, savjesti)
2. sloboda kretanja i slobodan izbor zanimanja
3. moći i povlastice odgovornih službi i položaja
4. prihod i bogatstvo – univerzalna sredstva
5. društvene osnove samopoštovanja

§6. prvenstvo sloboda, I: druga moralna moć

e sad smo spremni za razmatranje temelja na kojima stranke u izvornom položaju usvajaju načela
koja jamče osnovne slobode i pripisuju im prvenstvo.

3 vrste razmatranja koja stranke moraju razlikovati kad prosuđuju o dobru osoba koje predstavljaju:
1. razmatranja koja se odnose na razvoj dviju moralnih moći
2. razmatranja koja se odnose na potpuno izvršavanje dviju moralnih moći
3. razmatranja koja se odnose na određenu koncepciju dobra što je posjeduje osoba

a ovdje ćemo sad o sposobnosti za određenu koncepciju dobra i određenoj koncepciji dobra što je
posjeduje osoba.

koncepcija dobra koju imaju osobe.

dakle: stranke znaju da osobe koje predstavljaju imaju neke koncepcije dobra, ali ne znaju koje su to
koncepcije. ali one znaju opću strukturu životnog plana racionalnih osoba. iz toga proizlazi i njihovo
razumijevanje i upotreba primarnih dobara.
npr. stranke znaju da osobe koje predstavljaju zastupaju određena vjerska gledišta, ali zbog vela
neznanja ne znaju tko i koliko. zato je jedina primjerena koncepcija pravednosti koju one mogu
usvojiti ona koja sadrži toleranciju (slobodu savjesti).

sposobnost za neku koncepciju dobra.

ova sposobnost se može shvatiti na dva načina:

46
1. adekvatno razvijanje i izvršavanje te sposobnosti = sredstvo za dobro osobe. to sredstvo nije dio
same koncepcije dobra jer uvijek postoji prostor i mogućnost da osoba revidira svoju koncepciju
dobra. i zato je važna sloboda savjesti.
2. ta sposobnost je širokog opsega, regulativne naravi. to nam omogućuje da sebe promišljamo kao
one koji afirmiraju svoj način života u skladu s potpunim, promišljenim i argumentiranim
izvršavanjem svojih moralnih i intelektualnih moći. mi imamo mogućnost da svoju koncepciju
dobra osmislimo...
e kaže: kad se ovako gleda na sposobnost za koncepciju dobra – onda ta sposobnost nije samo
sredstvo nego i dio određene koncepcije dobra.

odnos ova tri navedena temelja slobode savjesti:

 u prvom koncepcije dobra se shvaćaju kao dane i čvrsto ukorijenjene, a budući da postoji veo
neznanja stranke shvaćaju da im nema druge nego odabrati koncepciju pravednosti koja sadrži
slobodu savjesti
 u druga dva, koncepcije dobra se shvaćaju kao podložne reviziji u skladu s rastućim umom. a da
bi se ta sposobnost u potpunosti izvršavala potrebna nam je sloboda savjesti.

§7. prvenstvo sloboda, II: prva moralna moć

razmatranja o sposobnosti za osjećaj pravednosti: stranke kao racionalno autonomni predstavnici su

potaknute isključivo razmatranjima koja se odnose na ono što promiče određene koncepcije dobra
što ih imaju osobe. stranke ne mogu rasuđivati na temelju nikakvih prethodnih pojmova pravednosti.
jedini razlozi koji potiču stranke pri odlučivanju o koncepciji pravednosti je pitanje da li će djelovanje
na temelju takvih načela biti djelotvorno sredstvo za određene koncepcije dobra osoba koje
predstavljaju.

e sad: tri temelja vezana uz sposobnost za osjećaj pravednosti koji potiču stranke da usvoje načela
koja osiguravaju osnovne slobode te im pripisuju prvenstvo:
1. ovaj temelj počiva na dvijema stvarima:
a) velikoj koristi što ju pravedne i stabilne sheme kooperacije imaju za koncepciju dobra svakog
građanina
b) na postavci da je najstabilnija koncepcija pravednosti ona koja je specificirana dvama
načelima pravednosti, a to je zbog osnovnih sloboda i njihovog prvenstva

2. ovaj temelj je vezan uz fundamentalnu važnost samopoštovanja. kaže: samopoštovanje se

najdjelotvornije podupire dvama načelima pravednosti, a to je pak opet zbog prvenstva osnovnih
sloboda.
samopoštovanje = ukorijenjeno u našem samopouzdanju kao u potpunosti kooperirajućih
pripadnika društva koji su sposobni da slijede vrijednu koncepciju dobra.
stranke tako daju veliku težinu načinu na koji načela pravednosti podržavaju samopoštovanje.
samopoštovanje je ohrabreno i određenim javnim obilježjima osnovnih institucija.

dva elementa samopoštovanja i kako su vezani uz načela koja reguliraju osnovnu strukturu:
a) naše samopouzdanje kao u potpunosti kooperirajućih pripadnika društva. ovo je podržano
osnovnim slobodama koje jamče potpuno i informirano izvršavanje obiju moralnih moći.
b) naš siguran osjećaj vlastite vrijednosti ukorijenjen u uvjerenju da možemo slijediti neki vrijedan
životni plan. ovaj element je podržan javnom naravi jamstva osnovnih sloboda i njegovim
potvrđivanjem od strane građana općenito

3. ovaj temelj se odnosi na osjećaj pravednosti. on se osniva na koncepciji dobro uređenog društva.
ideja je da je demokratsko društvo koje je uređeno dvama načelima pravednosti za svakoga

47
 građanina puno obuhvatnije dobro nego što je to određeno dobro pojedinaca kada je prepušteno
njihovim vlastitim sredstvima ili je ograničeno na manje udruge. dobro o kojem je dakle riječ je
društveno jedinstvo društvenih jedinstava. kaže: pojedinac može biti potpun u izvršavanju svojih
sposobnosti tek u kooperaciji s drugima – društvenom jedinstvu. e a osnovna struktura
omogućuje postojanje mnoštva jedinstava. društveno jedinstvo društvenih jedinstava je moguće
zbog tri aspekta naše društvene naravi:
a) odnos komplementarnosti između raznih ljudskih talenata koji omogućuje razne vrste ljudskih
aktivnosti i njihove različite oblike organizacije
b) ono što bismo mogli činiti daleko nadmašuje ono što stvarno možemo. zato ovisimo o
kooperativnim nastojanjima drugih
c) naša sposobnost za djelotvoran osjećaj pravednosti koji kao svoj sadržaj može uzeti načela
pravednosti koja uključuju i odgovarajuću ideju recipročnosti. kad se ta načela ostvare u
društvenim institucijama i kad ih poštuju svi onda nastaje društveno jedinstvo društvenih
jedinstava.

e sad je pitanje koja su načela, dostupna strankama u izvornom položaju najdjelotvornija za

ostvarivanje društvenog jedinstva društvenih jedinstava. dvije stvari su važne:
 ta načela moraju biti na prepoznatljiv način povezana s koncepcijom građana kao slobodnih i
jednakih
 ta načela kao načela za osnovnu strukturu društva moraju sadržati ideju recipročnosti koja
odgovara građanima kao jednakim i slobodnim, angažiranim u društvenoj kooperaciji tijekom
cijelog života.

iz ovog – još jedan razlog zašto stranke ne trebaju imati nikakvo znanje o specifičnim
koncepcijama dobra onih koje predstavljaju: njihove koncepcije bit će podržane obuhvatnijim
dobrom društvenog jedinstva (pod uvjetom da su njihove koncepcije dobra spojive s načelima
pravednosti). to dobro društvenog jedinstva društvenih jedinstava, osim koncepcije dobra treba i
određenu koncepciju pravednosti – pravednosti kao pravičnosti.
tako je treći temelj otvoren strankama u izvornom položaju jer zadovoljava ograničenja nametnuta
njihovu rasuđivanju.

§8. osnovne slobode nisu puko formalne

stranke u izvornom položaju rasuđuju na sljedeći način:

 odlučuju između alternativnih načela potaknute isključivo razmatranjima izvedenim iz dobra osoba
koje predstavljaju
 one pritom favoriziraju načela koja štite široko područje određenih, ali nepoznatih koncepcija
dobra i koja najbolje osiguravaju političke i društvene uvjete koji su nužni za adekvatan razvoj i
izvršavanje dviju moralnih moći
 načela oko kojih se postiže sporazum: dva načela pravednosti. ona osiguravaju prvenstvo
osnovnih sloboda
 time se postiže prvi cilj pravednosti kao pravičnosti

problem: kako pravednost kao pravičnost odgovara na stari prigovor da su osnovne slobode puko
formalne?

za odgovor autor povlači distinkciju između osnovnih sloboda i vrijednosti tih sloboda:
osnovne slobode su specificirane institucionalnim pravima i dužnostima. osnovne slobode su okvir
pravno zaštićenih putova i mogućnosti. siromaštvo, neznanje i slični nedostatci mogućnosti ne
smanjuju osnovne slobode nego vrijednost osnovnih sloboda (korist). ta korist je u pravednosti kao

48
pravičnosti specificirana indeksom primarnih dobara izraženim u drugom načelu (prihod i
bogatstvo...).

dakle u pravednosti kao pravičnosti postoji jednaka sloboda za sve, ali ne i jednaka vrijednost
slobode za sve. ali to se korigira tako da je osnovna struktura uređena tako da maksimizira primarna
dobra za najlošije stojeće pripadnike društva.

pa kaže: ključna stvar kod ovog je da se osnovne slobode kombiniraju s regulacijom primarnih
dobara shvaćenih kao univerzalnih sredstava za promicanje naših ciljeva.

e kaže: ali jedna od sloboda mora imati skroz pravičnu vrijednost: politička sloboda. vrijednost
političkih sloboda mora naime biti potpuno jednaka za sve građane, bez obzira na njihov društveni i
ekonomski položaj: svatko ima pravičnu mogućnost za obnašanje javne službe i utjecanje na ishod
političkih odluka. ovo načelo jednakosti političke slobode je prisutno kako u prvom, tako i u drugom
načelu pravednosti. ovo je najvažnija od svih jednakosti. u ovom području još uvijek ima premalo
praktičnih rješenja. neka od njih:
1. u demokracijama sa slobodnim tržištem političke stranke moraju biti neovisne od velikih
koncentracija ekonomske moći.
2. u liberalnom socijalističkom režimu političke stranke moraju biti neovisne od državnog nadzora i
birokratske moći.

ovaj veliki značaj jednakosti političke slobode je jedan od načina na koje pravednost kao pravičnost
odgovara na prigovor da su osnovne slobode puko formalne. naime pravična vrijednost političke
slobode osigurava pravičnost procedure, a time i druge slobode prestaju biti puko formalne.

obilježja pravične vrijednosti političke slobode:

1. ona za svakog građanina osigurava pravičan i otprilike jednak pristup upotrebi javnih organizacija
2. ta javna organizacija ima ograničen prostor. zato je još više nego druge sfere podložna pravljenju
razlika s obzirom na društveni i ekonomski položaj.

kaže: posebno jamstvo koje ima politička sloboda i njena pravična vrijednost = prirodna žarišna točka
između puko formalne slobode i šireg jamstva za sve ostale slobode. ostale slobode ne mogu imati
takvo jamstvo jer bi to smanjilo učinkovitost društvene organizacije i bilo bi iracionalno (npr. pravična
vrijednost slobode savjesti: moguće je da neka religija nalaže izgradnju skupih hramova. kad bi
morala postojati pravična vrijednost te slobode – izgradnju tih hramova bi morala plaćati država. ovo
bi stvaralo temelje za društveni sukob.)

§9. u potpunosti adekvatna shema osnovnih sloboda

a sad o drugoj praznini: nedostatak kriterija za specificiranje i međusobno usklađivanje sloboda na

kasnijim razinama.

on je u svojoj teoriji predložio dva kriterija, ali te kriterije hart odbacuje. ta dva kriterija:
1. osnovne slobode trebaju biti usklađene tako da se postigne najekstenzivnija shema tih sloboda
(da ih bude što je moguće više).
2. u idealnoj proceduri primjenjivanja načela pravednosti trebamo zauzeti stajalište
reprezentativnoga jednakog građanina i shemu sloboda uskladiti u svjetlu racionalnih interesa tog
građanina shvaćenih sa stajališta odgovarajuće kasnije razine.

49
pa kaže: mogli bi pomisliti da je glavna svrha kriterija da nam omogući da specificiramo i uskladimo
osnovne slobode na optimalan način. iz toga proizlazi da bi shema osnovnih sloboda trebala nešto
maksimalizirati. ali kaže: shema osnovnih sloboda nije sastavljena tako da bi nešto maksimalizirala.

osnovne slobode i njihovo prvenstvo trebaju za sve građane jednako jamčiti društvene uvjete koji su
bitni za razvoj i izvršavanje moralnih moći u dva fundamentalna slučaja:
1. vezan uz sposobnost za osjećaj pravednosti – tiče se primjene načela pravednosti na osnovnu
strukturu društva i njegove socijalne politike
2. vezan uz sposobnost za koncepciju dobra – tiče se primjene načela rasuđujućeg uma u
upravljanju našim ponašanjem tijekom cjelokupnog života.

shema koja omogućuje odgovarajući razvoj i potpunu primjenu obiju moralnih moći = u potpunosti
adekvatna shema.

sad on tu pokazuje da je druga praznina popunjena postupanjem na isti način na koji je popunjena i
prva praznina.

2 razloga zašto se ideja maksimuma ne primjenjuje na specificiranje i usklađivanje sheme osnovnih

sloboda:
1. nedostaje koherentan pojam onoga što treba maksimalizirati. razvoj i izvršavanje moralnih moći
ne može se maksimalizirati odjednom. ne postoji pojam maksimalnog razvoja tih moći
2. dvije moralne moći ne iscrpljuju osobu – osobe imaju i određenu koncepciju dobra. izvršavanje
moralnih moći nije ni jedini ni vrhovni oblik dobra – izvršavanje tih moći je uvjet dobra

§10. kako se slobode uklapaju u jednu koherentnu shemu

e i sad će tu pokazati kako se shema osnovnih sloboda usklađuje i specificira na kasnijim razinama:

osnovne slobode i njihov odnos prema dvama moralnim moćima – kroz dva fundamentalna slučaja u
kojima se oni izvršavaju:
 jednake političke slobode i sloboda mišljenja osiguravaju potpunu primjenu načela pravednosti.
osnovne slobode zahtijevaju neki oblik predstavničkog demokratskog režima i potrebne mjere za
zašitu slobode mišljenja.
 sloboda savjesti, udruživanja osiguravaju potpuno primjenjivanje moći za oblikovanje, revidiranje i
sljeđenje neke koncepcije dobra

da bi popunili našu drugu prazninu treba nam ideja značenja neke pojedine slobode: sloboda je više
ili manje značajna ovisno o tome je li na više ili manje bitan način uključena u potpunom,
informiranom i djelotvornom izvršavanju moralnih moći u jednom ili oba fundamentalna slučaja.

u popunjavanju druge praznine prvo načelo pravednosti treba biti primjenjeno na razini ustavotvorne
skupštine – političke slobode i sloboda mišljenja u bitnom smislu ulaze u specifikaciju pravedne
političke procedure. ustavotvorna skupština odabire onaj ustav koji će voditi najpravednijem
zakonodavstvu.

ustav = pravedna politička procedura koja inkorporira jednake političke slobode i nastoji osigurati
njihovu pravičnu vrijednost tako da su procesi političkog odlučivanja otvoreni svima na približno
jednakoj osnovi. dakle u ustav nije inkorporirano drugo načelo pravednosti. ustav naravno ne ostaje
samo na političkoj slobodi – nego obuhvaća sve osnovne slobode (savjesti, govora, udruživanja,).

50
dakle ustav specificira pravednu političku proceduru i otjelovljuje ograničenja koja štite osnovne
slobode i osiguravaju njihovo prvenstvo. ostalo je prepušteno zakonodavnoj razini.

dakle stvar funkcionira ovako (četverostupanjski slijed):

1. u izvornom položaju se usvajaju načela pravednosti
2. predstavnici u ustavotvornoj skupštini primjenjuju ta načela
3. zakonodavci primjenjuju načela pravednosti i ustav
4. suci primjenjuju načela pravednosti, ustav i zakone
kako se krećemo prema nižim razinama, ograničenja razložnog postaju jača, a veo neznanja tanji.
najdeblji veo neznanja i najmanja ograničenja razložnog su u izvornom položaju, a suprotno je na
sudbenoj razini.

§11. slobodan politički govor

ovo je vezano uz prvi fundamentalni slučaj. pokušat će na primjeru pokazati kako se osnovne
slobode na kasnijim razinama dalje specificiraju i usklađuju.

kaže: osnovne slobode ne samo da se međusobno ograničuju nego su i samoograničavajuće.

objašnjenje: da bi ostvarili veću slobodu govora – npr. mogućnost da u bilokoje vrijeme koristimo
javna sredstva priopćavanja – ta veća sloboda mora postojati za sve. takvo proširenje bi moglo biti
nedjelotvorno i u krajnjoj konzekvenci smanjiti slobodu govora.

a sad o slobodi govora. neke od čvrstih točaka središnjeg područja slobode političkog govora:
 ne postoji kažnjivo djelo pozivanja na nasilnu promjenu vlasti
 ne postoje nikakva prethodna ograničenja slobode tiska
 zastupanje subverzivnih doktrina u potpunosti je zaštićeno
kaže: ove tri točke čine smisao slobode govora.

e sad: pitanje gdje je točka u kojoj subverzivan govor postaje tako povezan s upotrebom sile da može
s pravom (bez kršenja slobode govora) biti ograničen. na zastupanje subverzivnih gledišta se može
gledati na razne načine (sad autor tu navodi nekoliko slučaja iz američke sudske prakse):
jedno rješenje: zagovaranje upotrebe sile se ne može zabraniti, osim ako se radi o poticanju
neposrednih nezakonitih radnji s vjerojatnošću da se ta radnja i desi.

kaže: pozivanje na revoluciju = delikatan problem. ono je suprotno pravu, ali ako to pozivanje stvara
izvjesnost da se stvar desi, onda je očito da postoji ozbiljan problem s pravednosti osnovne strukture.
zagovaranje revolucije je uvijek dio nekog obuhvatnog gledišta (npr. socijalizam) koje navodi i
razloge. sprečavanje zastupanja tih nazora = ograničavanje rasprave o tim razlozima =
ograničavanje slobode govora.

kaže: u demokratskom režimu u kojem je zajamčen slobodan politički govor, ozbiljne pritužbe ne
prolaze neprimjećene niti iznenada postaju krajnje opasne. ovo je odgovor na argument da
subverzivni politički govor može iznenadno zapaliti vatru u dotada mirnom društvu.
osobe se ne upuštaju u otpor ako ne postoji značajnija nepravda u njhovom položaju u osnovnoj
strukturi tokom dužeg vremena.

središnje područje slobode govora = slobodna javna upotreba našeg uma u svim pitanjima koja se
tiču pravednosti osnovne strukture i njenih društvenih politika.

§12.

51
§13. pravilo jasne i neposredne opasnosti

ovo pravilo ima važno mjesto u povijesti ustavne doktrine. ovdje pretpostavljamo da se ono
primjenjuje na politički govor. ono se odnosi na sadržaj govora, a ne samo na njegovu regulaciju.

pravilo (koje formulira holmes): politički govor potpada pod pravilo jasne i neposredne opasnosti kad
je riječ o relevantnoj namjeri – kad se povećava vjerojatnost da će ono što djelatnik čini povećati
zbiljsku opasnost. pri tome se zanemaruje bezazlen govor, dakle nema kažnjavanja zbog samih misli.
ali kaže rawls: ovo je nezadovoljavajuće za ustavnu zaštitu političkog govora jer omogućuje da, kad
se govor procjeni kao opasan, on postane obično kazneno djelo.

brandeis: konkretizira ovo pravilo jasne i neposredne opasnosti – opasnost mora biti neminovna, a
ne samo vjerojatna negdje u budućnosti. šteta mora biti tako neminovna da bi nas mogla zadesiti i
prije nego što bude prilike za raspravu. mora dakle postojati vjerojatnost ozbiljne štete po državu.

autor kaže: brandeisova formulacija je preširoka. sad će on tu pokazati kako bi se ovo gledište
moglo razraditi da bi se uskladilo s prvenstvom slobode: treba razlikovati ustavnu krizu potrebne
vrste i opasnost u kojoj postoji neposredna ili predvidljiva prijetnja ozbiljne štete.

suspenzija slobode političkog govora uvijek implicira djelomičnu suspenziju demokracije, a za ovo je
potrebna ustavna kriza (situacija u kojoj obične demokratske institucije i procedure ne funkcioniraju) –
dakle – ako imamo ograničavanje slobode govora – to je neka vrsta izvanrednog stanja.
dakle: ovako formulirana ustavna doktrina znači da nije relevantno kolika je opasnost konkertnog
političkog govora, jer je politički govor uvijek donekle opasan (bavi se fundamentalnim pitanjima).

pa kaže: ono što pravilo jasne i neposredne opasnosti čini manjkavim je usredotočavanje na
opasnost samog govora. za ograničavanje slobode političkog govora potrebna je ustavna kriza koja
zahtijeva privremenu suspenziju demokratskih političkih institucija isključivo u svrhu čuvanja tih
institucija.

§14. održavanje pravične vrijednosti osnovnih sloboda

a sad: nadopuna prethodne rasprave:

1. osnovne slobode sačinjavaju obitelj, a ono što ima prvenstvo je obitelj, a ne neka pojedina
sloboda. iz ovog će pokazati kako politički govor može biti reguliran, a da se sačuva pravična
vrijednost političkih sloboda. ovo čini kako bi pokazao zašto osnovne slobode ne mogu biti
specificirane pojedinačno nego samo u skladu s ostalima.
2. pokazat će neke neosnovne slobode koje su vezane uz drugo načelo pravednosti.

o točki 1.
tri uvjeta slobode govora i tiska:
1. ne postoje ograničenja u pogledu sadržaja govora (nijedna doktrina nema nikakvu prednost)
2. ustanovljene mjere ne smiju nametati nikakve nepravične terete političkim skupinama u društvu
3. razne regulacije političkog govora moraju biti racionalno uređene kako bi se postigla pravična
vrijednost političkih sloboda.

dakle: iz ovog se vidi kako se članovi obitelji osnovnih političkih sloboda usklađuju – politički govor
spada u slobodu mišljenja, ali mora biti reguliran tako da osigurava i pravičnu vrijednost političkih
sloboda.

52
u pravednosti kao pravičnosti usklađivanje osnovnih sloboda temelji se isključivo na njihovom
značenju kako je ono specificirano njihovom ulogom u dvama fundamentalnim slučajevima.

primjer: slučaj buckley – sud odbacuje ograničenja u pogledu troškova kampanje na temelju prvog
amandmana i kaže da se time ograničava sloboda govora.

interesi koje se ograničenjem troškova pokušalo zadovoljiti:

 suzbijanje korupcije izbornog procesa
 ograničavanje sve većih troškova političkih kampanja
 izjednačavanje relativne sposobnosti građana da utječu na ishod izbora.

ono što se autoru čini najrelevantnijim interesom je ovaj zadnji. on se naime tiče pravične vrijednosti
političkih sloboda. pa kaže: razočaravajuće je da sud odbacuje ideju da se kongres može baviti
ovakvim interesom. sud je zaključio da je pravično predstavljanje ono koje je u skladu s količinom
djelotvorno upotrijebljenog utjecaja. ako je tako, onda je demokracija regulirano suparništvo
ekonomskih klasa.

rješenje: cilj postizanja pravedne sheme predstavljanja može opravdati granice i regulacije u pogledu
političkog govora u izborima (naravno ako se poštuju navedena tri uvjeta slobode govora). ovdje se
naime radi o sukobu jedne osnovne slobode s drugom i o pokušaju njihovog usklađivanja.
odbacivanje takvog pokušaja je neshvaćanje ustava kao cjeline.

§15. slobode povezane s drugim načelom

slobode povezane s drugim načelom nisu osnovne slobode jer nemaju potrebnu ulogu i značenje u
dvama fundamentalnim slučajevima. ovo će pokazati na primjeru oglašavanja.

tri vrste oglašavanja:

1. informacije vezane uz politička pitanja
2. informacije vezane uz slobodna radna mjesta
3. informacije vezane uz narav proizvoda koji su na prodaju

on će se tu bavit s kategorijom br. 2. ovi oglasi sadrže informacije koje su važne u održavanju
pravične jednakosti mogućnosti (drugo načelo pravednosti).
prema tome: može se zabraniti one oglase koji onemogućuju pristup pripadnicima nekih etničkih /
rasnih i sl. skupina.
kaže: ovdje, za razliku od ograničavanja osnovnih sloboda, gdje se ograničava samo regulacijom,
ovdje je moguće ograničavanje u pogledu sadržaja.

o kategoriji br 3. (oglašavanje proizvoda). dvije su vrste oglašavanja proizvoda:

1. oglašavanja o osobinama i cijeni proizvoda . tu je opet moguće (za razliku od osnovnih sloboda)
da zakonodavac nametne ograničenja u pogledu sadržaja: može se kazniti laganje o cijeni i
obilježjima proizvoda jer se ugrožava funkcioniranje slobodnog tržišta.
2. tržišno strategijsko oglašavanje na nesavršenim i oligopolističkim tržištima . svrha tog oglašavanja
je širenje ili obrana tržišta nekog trgovačkog društva i vrši se tako da se pokušava utjecati na
sklonosti potrošača da vjeruju dotičnom trgovačkom društvu. ovdje se ne prenose ni informacije o
cijeni ni o svojstvima proizvoda. ovakvo oglašavanje je vrlo rastrošno. dobro uređeno društvo
može s pravom ograničavati ove troškove da oslobodi sredstva za investicije i druge društvene
koristi – npr. poticanjem poduzeća da se sporazumijevaju oko smanjenja troškova oglašavanja.

53
 e sad će nam autor pokazati kako su takva ograničavanja govora opravdana (za razliku od
ograničavanja slobode političkog govora kao osnovne slobode), tj. kako ova sloboda govora ne
potpada pod osnovne slobode.

izvornim položajem modeliramo koncepciju slobodnih i jednakih osoba, a potom stranke kao
racionalno autonomni predstavnici tih osoba odabiru načela pravednosti koja jamče osnovne
slobode i njihovo prvenstvo. ciljevi i ponašanje građana u društvu podređeni su prvenstvu tih
sloboda i time su zapravo podređeni koncepciji građana kao slobodnih i jednakih.
ovo nije neki moralni ideal nego javna koncepcija pravednosti. tako ti sebe možeš smatrati
neslobodnim u odnosu na svoja vjerska uvjerenja i to je skroz opravdivo, a to je opravdivo upravo
time da možeš slobodno revidirati tu svoju koncepciju da si neslobodan.

odgovor na problem oglašavanja: on se ne tiče prvog načela pravednosti (koje jamči osnovne
slobode koje su potrebne za potpuno i informirano vršenje dviju moralnih moći u dvama
fundamentalnim slučajevima) nego drugog koje je podređeno (pravična jednakost mogućnosti). e
pa zato su slobode povezane s drugim načelom manje važne nego osnovne slobode.

§16. uloga pravednosti kao pravičnosti

ovu koncepciju pravednosti ne treba shvatiti kao metodu odgovaranja na pravnička pitanja, nego kao
vodeći okvir koji pravnicima može pomoći u njihovim sudovima.
pravednost kao pravičnost se prije svega odnosi na građane – pokazuje im kako oni mogu shvatiti
svoj zajednički zajamčen status

X. PREDAVANJE: odgovor habermasu

§1. dvije glavne razlike

(habermasa i rawlsa):
1. habermasovo stajalište je obuhvatno, a rawlsovo je politička koncepcija.
2. ova dvojica autora imaju suprotna sredstva predstavljanja. habermas: idealna situacija diskursa
kao dio njegove teorije komunikativnog djelovanja; rawls: ideja izvornog položaja.

ad 1.
rawlsov politički liberalizam
= ograničen na domenu političkoga. koncepcije pravednosti su shvaćene kao samostalne u odnosu
na obuhvatne doktrine. postoje naravno i druge isključivo političke koncepcije pravednosti koje nisu
liberalne.
pravednost kao pravičnost se ne može pozivati na neku obuhvatnu doktrinu, a ne može obuhvatne
doktrine ni odbaciti (pod uvjetom da su razložne).
razložno =
 spremnost da se predlože pravični uvjeti kooperacije koje bi kao slobodni i jednaki mogli prihvaiti
drugi i da se u skladu s njima djeluje pod uvjetom da ih prihvaćaju drugi č ak i kad su protivni
vlastitom interesu
 priznanje tereta suđenja i njihovih posljedica

politički liberalizam karakterizira političku koncepciju pravednosti trima obilježjima:

1. on se odnosi na osnovnu strukturu društva – institucije
2. on se može formulirati neovisno o pojedinačnim obuhvatnim doktrinama – čak i ako je iz njih
izvediv

54
3. sve fundamentalne ideje političkog liberalizma pripadaju kategoriji političkoga i poznate su iz javne
političke kulture demokratskog društva

habermasovo stajalište – teorija komunikativnog djelovanja

= obuhvatna doktrina koja obuhvaća mnoge stvari koje su izvan područja političke filozofije. cilj teorije
je pružanje općeg opisa smisla, značenja i istinitosti ili valjanosti za teoretski i praktični um. glavni
problem s habermasom je da dovodi u pitanje pojedine obuhvatne doktrine – dokazuje da im
nedostaje logička snaga. on kaže: za čovjekovu kooperaciju unutar društva je ljudima potreban temelj
ukorijenjen u metafizičkim supstancama. vjerske doktrine nam daju čvrste osnove. u vrtoglavici koja
nastaje slobodom i demokracijom – nestaju sve te čvrste metafizičke točke osim demokratske
procedure

ad 2.
rawlsov izvorni položaj
= analitičko sredstvo upotrijebljeno kako bi se formulirala jedna pretpostavka: najrazložnija načela
političke pravednosti za ustavnu demokraciju, čiji se građani shvaćaju kao slobodni i jednaki te
razložni i racionalni, su dana sredstvom predstavljanja u kojem su racionalne stranke smještene u
razložnim uvjetima i apsolutno ograničene tim uvjetima.

habermasova situacija idealnog diskurza

= ona daje analitičko sredstvo koje pruža opis istinitosti i valjanosti sudova teoretskog i praktičnog
uma. ovdje postoje pretpostavke racionalne i slobodne rasprave kako je ona vođena najstrožim
razlozima. ako ove uvjete poštuju svi sudionici, onda mogu postići racionalni konsenzus koji je
jamstvo istinitosti ili valjanosti.

§2. preklapajući konsenzus i opravdanje

habermas postavlja dva pitanja:

1. ako je politička koncepcija već opravdana kao razložna, na koji način tom opravdanju doprinosi
preklapajući konsenzus? drugim riječima: koje značenje imaju obuhvatne doktrine u opravdavanju
političke koncepcije pravednosti jednom kad je ona od građana prihvaćena kao razložna i
samostalna?
2. kako se politički liberalizam koristi pojmom 'razložno'? da li je to izražavanje valjanosti političkih i
moralnih sudova ili samo reflektivan stav prosvjetljene tolerancije?

oba pitanja su dio istog problema. odg: pomoću nekoliko koncepata

 tri vrste opravdanja

1. pro tanto opravdanje političke koncepcije = koncepcija je opravdana jer su njene vrijednosti na taj
način uravnotežene da daju razložan odgovor na sva fundamentalna pitanja – ona je potpuna.
2. potpuno opravdanje te koncepcije od strane pojedine osobe u društvu = građanin prihvaća i
potvrđuje političku koncepciju i proširuje njeno opravdanje uključujući je u svoju obuhvatnu
doktrinu
3. javno opravdanje političke koncepcije od strane političkog društva = svi razložni članovi prihvaćaju
političku koncepciju i opravdavaju je inkorporiranjem u svoje razložne obuhvatne doktrine. ovog
javnog opravdanja političke koncepcije pravednosti ne može biti bez razložnog preklapajućeg
konsenzusa.

55
 dvije vrste konsenzusa:
1. konsenzus iz svakodnevne politike: političar za svoje ideje pokušava pridobiti dovoljan broj
raznih interesa u društvu kako bi dobio neku većinu. dakle ovdje je riječ o pomirivanju raznih
interesa, kompromisu
2. razložni preklapajući konsenzus: politička koncepcija koja je zadovoljila uvjete pro tanto
opravdanosti može očekivati da bude prihvaćena od razložnih obuhvatnih doktrina.

 ideja stabilnosti iz pravih razloga + ideja legitimnosti

= ako možemo dokazati da postoje odgovarajući razlozi da različiti razložni ljudi zajedno potvrđuju
pravednost kao pravičnost kao svoju djelatnu političku koncepciju – onda su uvjeti za njihovo
legitimno izvršavanje političke moći jednog nad drugim zadovoljeni. time je postignuta najdublja i
najrazložnija razina društvenog jedinstva moguća u demokraciji. ideja stabilnosti iz pravih razloga:
1. osnovna struktura društva je djelotvorno regulirana najrazložnijom političkom koncepcijom
pravednosti
2. tu političku koncepciju prihvaća preklapajući konsenzus razložnih obuhvatnih doktrina
3. javne političke rasprave o bitnim elementima ustava i pitanjima osnovne pravednosti uvijek se
mogu razložno riješiti na osnovi razloga koji su specificirani najrazložnijom političkom
koncepcijom pravednosti.
znači stabilnost iz pravih razloga postoji ako postoji preklapajući konsenzus, a ne samo modus
vivendi.

dakle sad je tu pitanje ako je opravdanje političke koncepcije pro tanto i ako je javno opravdana
prihvaćanjem od građana koji potvrđuju različite razložne obuhvatne doktrine – kako možemo biti
sigurni da će građani političke vrijednosti pretpostaviti nepolitičkima (koje proizlaze iz obuhvatne
doktrine)? dva razloga za vjerovanje da će se to ipak desiti:
1. oni koji zastupaju neku razložnu obuhvatnu doktrinu moraju biti spremni ponuditi političke uvjete
pod kojima su spremni živjeti s drugim doktrinama. zato su sa stajališta obuhvatnih doktrina
političke vrijednosti vrlo velike vrijednosti
2. (vezano uz ideju legitimnosti) razložni građani razumiju da se ideja legitimnosti odnosi na opću
strukturu političke vlasti: jednoglasnost u demokraciji nije vjerojatna i zato su nužne procedure
kako bi se donijele odluke.

a sad odgovor na habermasovo prvo pitanje: on je dan trećom idejom opravdanja – idejom javnog
opravdanja i njegovom vezom s preklapajućim konsenzusom, stabilnosti iz pravih razloga i
legitimnošću.

drugo pitanje: da li je 'razložno' u političkom liberalizmu = istinitost političkih sudova ili reflektivan stav
prema toleranciji?
odg: u političkom liberalizmu nema riječi o istinitom nego samo kriterija razložnog (= spremnost da se
predlože pravični uvjeti kooperacije koje bi kao slobodni i jednaki mogli prihvaiti drugi i da se u skladu
s njima djeluje pod uvjetom da ih prihvaćaju drugi, čak i kad su protivni vlastitom interesu + priznanje
tereta suđenja i njihovih posljedica). taj kriterij je dovoljan u raspravljanju o bitnim elementima ustava
i osnovne pravednosti. istina se ne niječe ni ne potvrđuje. osim toga je razložnost naravno reflektivan
stav prema toleranciji.

habermas tvrdi da se ne može izbjeć pitanje istine i filozofska koncepcija osobe. rawls kaže: kako
ne! istinu smo supstituirali razložnim, a koncepciju osobe sveli na političku: osobe kao slobodni i
jednaki građani.

§3.

56
§4. sloboda modernih naroda versus volja naroda

sljedeći habermasov prigovor: on odobrava što rawls obje slobode nastoji izvesti iz istog korijena
(nalik na nastojanja j.j.rousseaua ili i.kanta). prigovor kaže: dvostupanjski karakter političke
koncepcije pravednosti (prvi stupanj: stranke pod velom neznanja u izvornom položaju odabiru
jednom zauvijek načela pravednosti; drugi stupanj: ta načela primjenjuju građani u konkretnim
uvjetima političkog života) vodi tome da liberalna prava modernih naroda imaju apriorna obilježja koja
demokratski proces degradiraju na inferioran status.

rawls bu nam sad pokazo da to nije tako: stranke u izvornom položaju ne donose načelo pravednosti
za vječnost, nego pod pretpostavkom da može trajati zauvijek, bez uzimanja u obzir posebnih
povijesnih i društvenih okolnosti

habermas kaže: građani ne mogu ponovno zapaliti radikalnu demokratsku iskru izvornog položaja u
građanskom životu njihova društva. hoće reći – kod rawlsa osobne slobode (modernih naroda) imaju
prednost pred političkim jednom kad je uspostavljeno građansko društvo
rawls na to kaže: politička autonomija postoji kad postoji i ustavni režim, a u drugom smislu građ ani
postaju autonomniji ako postoje nepravde u režimu.
a sad je pitanje: ako je ustav skroz pravedan – zašto građani ne bi mogli biti u potpunosti autonomni?
kaže: oni koji već žive pod pravednim ustavom ne mogu zasnovati pravedan ustav.

habermas još kaže: kod rawlsa liberalna prava koja ograničuju demokratsko samozakonodavstvo
postavljena su kao granice političkog i nepolitičkog prije samog formiranja političke volje. tako se
onda konstituiraju dvije domene: političkim pravima / liberalnim osnovnim pravima. ustavna zaštita
privatne sfere u tome uživa prvenstvo, a političke slobode se shvaćaju kao instrumentalne u
realizaciji onih prvih.

odg: sad on dokazuje da je zaštita osnovnih prava ne prethodi formiranju volje, a to radi na primjeru
ustavotvorstva naroda: ustav koji definira te osnovne slobode se ratificira od naroda – i tako volja
naroda postoji prije utvrđivanja osnovnih sloboda. kaže: četverostupanjski slijed (1. stranke u
izvornom položaju odabiru načela pravednosti; 2. ustavotvorna skupština sastavlja načela i pravila na
temelju tog načela pravednosti; 3. zakonodavac donosi zakone kako to dopušta ustav i načela
pravednosti; 4. sudac tumači ustav i zakone) je u suglasnosti s idejom da su slobode modernih
naroda podvrgnute ustavotvornoj volji naroda.
rawls, suprotno onom što o njemu misli habermas, ne smatra da su osnovne slobode neki tip
prirodnog prava. ono što habermas prigovara je da je pravednost kao pravičnost nekonzistentna s
narodnim suverenitetom.

§5. korijeni sloboda

habermas: tijekom povijesti političke filozofije ni liberalni ni republikanski pisci nisu razumjeli odnos
između javne i privatne autonomije. odnos te dve je u povijest obilježen neriješenom utakmicom:
1. liberali od 19. st. ukazuju na opasnost od vladavine većine pa tako postuliraju prvenstvo ljudskih
prava kao ograničenje narodnog suvereniteta
2. republikanci daje se prvenstvo slobodama starih pred slobodama modernih naroda
habermas kaže: javna i privatna autonomija imaju isto podrijetlo, jednaku težinu i nijedno od njih
nema prednost. ako ih shvatimo kao nešto što pripada pozitivnom pravu, sankcioniranom državnom
moći, ona ne mogu biti nametnuta nekim izvanjskim djelovanjem na zakonodavstvo demokratskog
režima.

57
a sad on tu ima neku dilemu jer iako ljudska prava ne mogu biti izvanjski nametnuta na očitovanje
javne autonomije u demokratskom režimu, ta autonomija ne može legitimno narušiti ta prava svojim
zakonima.

e sad će rawls pokazati kako on razumije liberalizam i obraniti ga od ovog prigovora:

1. politički liberalizam ne ostavlja nerješenu situaciju između političke i privatne autonomije
2. dilema s kojom je liberalizam navodno suočen nije prava dilema, budući da su dvije propozicije
točne.
2 propozicije:
a) nijedan moralni zakon ne može izvana biti nametnut suverenom demokratskom narodu
b) suvereni narod ne može pravedno donijeti nijedan zakon koji povređuje ta prava
3. u primjereno protumačenom liberalizmu kakav se nalazi u pravednosti kao pravičnosti javna i
privatna autonomija su istog podrijetla i jednake težine.

ad 3.
stranke u izvornom položaju odabiru načela pravednosti kako bi specificirale shemu sloboda koje
najbolje štite i unapređuju fundamentalne interese građana i koje oni jedan drugome priznaju. dakle
slobode starih i modernih su istog porijekla i jednake težine. to je među ostalim i zato što su obje
vrste slobode ukorijenjene u jednoj ili obje moralne moći.
a sad tu pokazuje kako se habermas zapravo ne razlikuje od pravednosti kao pravičnosti niti od
građanskih republikanaca, a bome ni od većine liberalizama: pitanje o tome jesu li moderne slobode
inkorporirane u ustav je pitanje koje treba riješiti ustavotvornom ovlasti demokratskog naroda.

ad1: liberalizam ne ostavlja privatnu i javnu autonomiju u natjecanju.

ad 2.
dvije propozicije su savršeno točne i one jednostavno izražavaju rizik za političku pravednost svih
vlada, jer ne postoji nijedna ljudska institucija koja može jamčiti da su pravedni zakoni uvijek
doneseni. da bi ovo objasnili nije nam potrebna nikakva doktrina o istom podrijetlu ili jednakoj težini
dvije autonomije.

još jedna veza pravednosti kao pravičnosti s habermasovim gledištem: interna veza između dvije
vrste autonomije postoji u obje teorije. 6 koraka u kojima se u pravednosti kao pravičnosti dvije
slobode povezuju u u potpunosti adekvatan sustav osnovnih sloboda:
1. za sve građane specificirani su društveni uvjeti za adekvatni razvoj i potpuno i informirano
izvršavanje dviju moralnih moći u dvama fundamentalnim slučajevima.
2. prava i slobode koje su potrebne da se zaštite dvije moći u fundamentalnim slučajevima:
 prvi slučaj: primjena načela pravednosti na osnovnu strukturu društva i njene politike. ovo se
štiti političkim slobodama i slobodom govora (politička autonomija)
 drugi slučaj: primjena rasuđujućeg uma na upravljanje čovjekova ponašanja tijekom cijelog
života. ovo se štiti slobodom savjesti i udruživanja (privatna autonomija).
3. slobode nužno dolaze u sukob – zato treba vidjeti da li se središnje područje svake slobode može
realizirati u djelotvornoj osnovnoj strukturi
4. popis osnovnih sloboda je sastavljen pomoću dvije metode: povijesnom i teoretskom.
 povjesno – promatramo koje se slobode štite u drugim ustavima i kako
 teoretski – razmatramo koje su slobode ključne za adekvatan razvoj i očitovanje dviju moralnih
moći
5. uvode se primarna dobra – uključuju osnovne slobode i pravične mogućnosti i time se
specificiraju pojedinosti načela pravednosti i čine djelotvornima pod normalnim društvenim
okolnostima.
6. ta načela bi bila usvojena u izvornom položaju od strane predstavnika građana u društvu
shvaćenih kao slobodnih i jednakih

58
dakle dva oblika autonomije su interno povezana sa sredstvima za konstrukciju pravednosti kao
pravičnosti.

§6. proceduralna versus supstancijalna pravednost

sad tu odgovara na habermasov prigovor da je pravednost kao pravičnost supstancijalna, a ne

proceduralna.

habermas kaže: on se usredotočuje samo na proceduralne aspekte javne upotrebe uma. time se
više pitanja može ostaviti otvorenima – prepustiti procesu. kod rawlsa – se zahtijeva razradu ideala
pravednog društva, a građani se potom koriste tom idejom kao platformom s koje prosuđuju političke
mjere.
rawls odgovara: svako liberalno gledište mora biti supstancijalno i ono je ispravno time što je takvo.

razlikovanje supstancijalne (pravedan ishod) i proceduralne (pravedna procedura) pravednosti:

ilustracija dva jasna slučaja koji uključuju proceduralnu pravednost:
1. savršena proceduralna pravednost: npr. procedura dijeljenja kolača na jednake dijelove. ova
proceduralna pravednost je savršena jer uvijek ima pravičan ishod.
2. nesavršena proceduralna pravednost: npr. sudska procedura – kaže: nema te sudske procedure
koja će jamčiti da će krivi i samo krivi biti osuđeni. ali to se ne smije prečesto događati – inače
nestaje pravedna procedura.
dakle nema spora između supstancijalne i proceduralne – proceduralna postoji kad postoji
supstancijalna.

sad on tu na primjeru sukoba konstitucionalista i onih koji brane vladavinu većine pokazuje pravu
razliku supstancijalne i proceduralne pravednosti... ali nije baš jasno....

kaže: habermas ne može tvrditi da je njegovo gledište samo proceduralno. sad rawls dokazuje da je
i habermasovo gledište zapravo supstancijalno.

razlika legitimnost – pravednost: legitimnost je slabija ideja i nameće slabija ograničenja. zakoni
mogu biti legitimni kad su doneseni u skladu s demokratskom procedurom, a to ne znači da su
pravedni. pravednost se nikada ne može skroz proceduralno odrediti. ona uvijek ovisi o
supstancijalnim sudovima.

§7. zaključak

59
m.matulović: pogovor

1. od teorije pravednosti do političkog liberalizma

rawls 1971. – 'teorija pravednosti' – izlaže koncepciju pravednosti justice as fairness. ključno u toj
koncepciji: dva načela pravednosti:
1. načelo jednakih osnovnih sloboda : svaka osoba ima jednako pravo na najširi potpuni sustav
jednakih onovnih sloboda sukladan sličnom sustavu sloboda za sve druge.
2. načelo pravične jednakosti mogućnosti : socijalne i ekonomske nejednakosti treba urediti tako da
se odnose na službe i položaje koji su dostupni svima pod uvjetima pravične jednakosti
mogućnosti. uz ovo ide i načelo razlike: te nejednakosti moraju biti na najveću moguću dobrobit
najlošije stojećih.

ova načela rawls naziva liberalizam i smatra da su temelj vladajuće moralne i političke ideologije
suvremenog zapadnog svijeta. ona su rezultat postupka rasuđivanja i svi razložni ljudi se mogu složiti
da su pravična. rawlsov liberalizam = egalitarni liberalizam.

teorija pravednosti predstavlja raskid s dva dotad važna nazora:

 utilitarizam – njegov cilj najveće ukupne sreće za najveći broj ljudi = nedopustivo neosoban jer ne
priznaje odjelitost osoba. on omogućuje da bude prihvatljivo da neka osoba prođe gore, ako je
dobrobit drugih veća od tog gubitka. ovo je naime nepravedno.
rawls kaže: nikog se ne može žrtvovati radi društvenog interesa. zato je potreban ugovorni način
mišljenja
 prevladavajući način mišljenja u dotadašnjim društvenim i humanističkim znanostima po kojem se
na osnovi vrijednosnih sudova ne može graditi znanstveno valjane sudove o stvarnosti. zato
društvene i humanističke znanosti moraju biti strogo deskriptivne.
rawls – uvodi metodu ispitivanja vrijednosnih sudova – metodu reflektivnog ekvilibrija koja
omogućuje moralno rasuđivanje u političkoj filozofiji.

u 'političkom liberalizmu' rawls ispravlja stvari koje smatra glavnim pogreškama 'teorije pravednosti' i
odgovara kritičarima. ključna promjena = pravednost kao pravičnost više ne shvaća kao obuhvatnu
koncepciju nego kao političku.

glavni problem 'teorije pravednosti' = zamisao dobro uređenog društva shvaćenog kao društva u
kojem svi građani podržavaju pravednost kao pravičnost na osnovi obuhvatnog moralnog učenja.
naime: u modernom demokratskom društvu postoji pluralizam razložnih obuhvatnih učenja koja su
često jedna drugima suprotstavljena. dakle: nema šanse da bi ikad svi građani podržavali jedno
obuhvatno gledište.

dakle: problem pravednosti kao pravičnosti = problem dobro uređenog društva. pitanje: kako je
moguće da se tijekom vremena može održati stabilno pravedno društvo slobodnih i jednakih građana
koji su duboko podijeljeni u svojim razložnim filozofijskim, moralnim i vjerskim učenjima?

rješenje problema stabilnosti u dva dijela:

1. politička koncepcija pravednosti
2. ideja preklapajućeg konsenzusa: prvenstvo ispravnog i ideja javnog uma

sažeto rješenje problema stabilnosti:

da bi društvo bilo stabilan i pravičan sustav kooperacije među slobodnim i jednakim građanima koji
su duboko podijeljeni u svojim obuhvatnim doktrinama potrebno je:
1. da osnovna struktura društva bude regulirana političkom koncepcijom pravednosti
2. da oko te političke koncepcije postoji preklapajući konsenzus razložnih obuhvatnih doktrina

60
3. da se rasprava o bitnim elementima ustava i pitanjima osnovne pravednosti vodi u kategorijama
političke koncepcije pravednosti (dakle da politička koncepcija pravednosti predstavlja javni um).

da bi ove tri stvari bile moguće – politička koncepcija pravednosti mora biti neovisna o obuhvatnim
doktrinama koje građani potvrđuju.

2. problem društvene stabilnosti i njegovo rješenje u političkom liberalizmu

dva načela pravednosti prema 'političkom liberalizmu':

1. svaka osoba ima jednak zahtjev na potpuno odgovarajuć sustav jednakih osnovnih prava i
sloboda koji je sukladan s istim sustavom za sve, a u tom sustavu se treba političkim slobodama i
samo tim slobodama jamčiti pravična vrijednost.
2. socijalne nejednakosti moraju zadovoljiti dva uvjeta:
a) moraju se pridružiti položajima i službama dostupnim svima pod uvjetima pravične jednakosti
mogućnosti
b) moraju biti na najveću dobrobit najlošije stojećih pripadnika društva

ovo je također egalitarni liberalizam – osim toga i zato što jamči pravičnu vrijednost političkih sloboda,
a ne samo formalnu.

glavna razlika od 'teorije pravednosti' = pravednost kao pravičnost se postavlja kao politička
koncepcija. to znači tri stvari:
1. pravednost kao pravičnost se primjenjuje na osnovnu strukturu demokratskog društva, tj. na
glavne političke, ekonomske i društvene institucije koje čine jedinstven sustav društvene
kooperacije
2. pravednost kao pravičnost je samostalno učenje – dakle neovisna je o bilokojem obuhvatnom
učenju
3. njene temeljne zamisli (političko društvo kao pravični sustav kooperacije + građani kao slobodni i
jednaki) – pripadaju kategoriji političkog i poznate su iz javne političke kulture demokratskog
društva.

cilj osnovne strukture kod rawlsa = osigurati pravedne pozadinske uvjete u kojima djeluju pojedinci i
udruge. naime – da bi se održala pozadinska pravednost nije dovoljno da pojedinci djeluju pravično.
potrebne su ustanove koje su regulirane pravednošću kao pravičnošću.

sad pitanje: kako se zamisli pravičnog društva kooperacije slobodnih i jednakih građana uređuju u
načela političke koncepcije pravednosti? sredstvo za to uređivanje = izvorni položaj.

izvorni položaj: osobama se nameće veo neznanja – što znači da na njihovo rasuđivanje o načelima
pravednosti ne mogu utjecati posebna svojstva građana (položaj, imetak, sposobnosti, potvrđivanje
obuhvatne doktrine). te osobe (stranke u izvornom položaju) – preferiraju primarna dobra.

prvenstvo ispravnog pred dobrom: ovo je među ostalim vezano i uz dobro političkog društva. s
obzirom na shvaćanje dobra političkog društva rawls razlikuje:
1. klasični republikanizam (machiavelli, tocqueville). nema suprotnosti između ovog i političkog
liberalizma: ako građani u demokratskom društvu žele sačuvati svoja osnovna prava i temeljne
slobode moraju biti spremni sudjelovati u političkom životu.
2. građanski humanizam (aristotel, rousseau). ovdje postoji temeljna suprotnost prema političkom
liberalizmu: ideja da je sudjelovanje u političkom životu povlašteni oblik dobrog života, a ne samo
sredstvo za zaštitu prava i sloboda demokratskog građanstva. rawls za građanski humanizam
kaže da ne može biti osnova za sporazum jer je obuhvatna doktrina.

61
zbog postojanja razložnog pluralizma nijedna obuhvatna doktrina ne može biti osnova društvenog
jedinstva. tri činjenice povezane s tim:
1. ako su osigurana temeljna prava i slobode razložni pluralizam je permanentan
2. nametanje jedne obuhvatne doktrine je moguće samo upotrebom državne moći
3. političku koncepciju pravednosti kao javnu osnovu opravdanja ustavnog režima moraju podržavati
različita obuhvatna učenja.

ako se društveno jedinstvo ne može osnivati na obuhvatnoj doktrini onda treba neka druga osnova.
prijedlozi:
1. modus vivendi – kompromis između suprotnih interesa, budući da nijedan nije dovoljno jak da
prevlada. ovo je nestabilno rješenje jer zahtijeva ravnotežu moći u društvu. ako bi se naime ta
ravnoteža promijenila, tj. ako bi neka skupina nadjačala – nema nikakvog razloga koji bi je
spriječio da nametne svoje interese.
2. rawlsov preklapajući konsenzus. on ovaj model ilustrira preko preklapajućeg konsenzusa tri
učenja:
a) vjersko učenje na osnovu kojeg se potvrđuje politička koncepcija pravednosti – izvedeno iz
načela tolerancije
b) obuhvatni liberalizam (kant, mill) iz kojeg se potvrđuje politička koncepcija
c) potvrđivanje političke koncepcije na osnovi samih njenih političkih vrijednosti. ovdje je riječ o
nekom pluralističkom gledištu – bez obuhvatne doktrine: osoba naprosto ima neke političke i
neke nepolitičke vrijedosti koje nisu povezane u konzistentnu cjelinu.
on tvrdi da sva ova gledišta mogu razložno prihvatiti političku koncepciju pravednosti i njene
vrijednosti kao primarne u odnosu na nepolitičke.

tri obilježja preklapajućeg konsenzusa:

1. predmet preklapajućeg konsenzusa = politička koncepcija pravednosti koja je moralna koncepcja
2. politička koncepcija pravednosti potvrđuje se na osnovi moralnih razloga
3. stabilnost preklapajućeg konsenzusa ovisi o moralnim razlozima
ovo oko moralnog znači da temeljni konsenzus nije modus vivendi – da političku koncepciju
pravednosti obuhvatne doktrine ne podržavaju samo zato što nemaju drugog izbora. one je
podržavaju jer je smatraju dobrom, a tu joj podršku neće uskratiti ako se promijene odnosi moći u
društvu.

preklapajući konsenzus ima:

a) dubinu = on seže do temeljnih zamisli političke kulture demokratskog društva unutar kojih je
izrađena pravednost kao pravičnost (društvo kao pravični sustav kooperacije, građani kao
slobodni i jednaki) i onda iz toga izvodi dva načela
b) širinu = primjenjuje se na osnovnu strukturu kao cjelinu (političke, ekonomske, društvene
institucije)
c) središte

3. teškoće preklapajućeg konsenzusa o političkoj koncepciji pravednosti

dakle rješenje problema stabilnosti = preklapajući konsenzus o političkoj koncepcji pravednosti.

politička koncepcija pravednosti ovdje znači:
1. njena dva načela
2. temeljne zamisli (osobe = slobodne i jednake + društvo = pravični sustav kooperacije)

izvorni položaj je sredstvo predstavljanja tih zamisli oko kojih se mogu složiti svi razložni građani.

62
iz ovog onda on izvodi i prednost političke koncepcije pravednosti – pravednosti kao pravičnosti u
odnosu na druge koncepcije po pitanju mogućnosti postizanja preklapajućeg konsenzusa.

međutim – neki tvrde da preklapajući konsenzus nije moguć nego eventualno ustavni konsenzus.

ustavni konsenzus =
 nije modus vivendi jer nije vezan uz ravnotežu moći nego ga se vrednuje zbog njega samog jer
održava stabilnost
 nije ni preklapajući konsenzus jer njegov predmet nije politička koncepcija pravednosti nego
politička koncepcija vladavine

rawls kaže da se ustavni konsenzus pomalo preobražuje u preklapajući i to tako da mu se mijenja

dubina, širina i središte:
a) dubina: ustavni konsenzus prihvaća načela pravednosti, ali ne seže do temeljnih zamisli (ideje
osobe i društva). preklapajući prodire do tih temeljnih zamisli političke kulture.
preobražaj: kad postoji ustavni konsenzus političke skupine moraju ići u dijalog s drugima –
susreću se obuhvatne doktrine. zato moraju razviti neku koncepciju s čijih pozicija mogu
komunicirati s drugima – ta koncepcija = politička koncepcija

b) širina: ustavni obuhvaća samo načela političke demokracije. preklapajući načela i vrijednosti
političke koncepcije primjenjuje na čitavu osnovnu strukturu
preobražaj: kad se ostvari ustavni treba donijeti zakonodavstvo koje će uređivati ostale ustavne
bitnosti: slobode mišljenja, savjesti, a ne samo političke slobode. e zato treba razviti političke
koncepcije koje obuhvaćaju te bitnosti.

c) specifičnost: ustavni je manje specifičan jer su u njegovom središtu mnoge koncepcije

pravednosti, dok je preklapajući određeniji sa svojom političkom koncepcijom pravednosti:
pravednosti kao pravičnosti.
preobražaj: kad postoji ustavni konsenzus moguće je smanjiti suprotnosti između ekonomskih /
društvenih interesa koji podržavaju razne liberalne koncepcije pravednosti. tako se na kraju dolazi
do konsenzusa oko konkretne političke koncepcije pravednosti ili barem neke uže liberalne
obitelji.

a sad opet pokazuje model preklapajućeg konsenzusa tri obuhvatne doktrine i kako svaka od njih
prihvaća političku koncepciju pravednosti:
1. utilitarizam (bentham). on bi političku koncepciju pravednosti mogao podržati zbog ograničenja
ljudskog znanja o društvenim institucijama i okolnostima
2. kantova moralna filozofija i njen ideal autonomije. načela pravednosti bi se mogla gotovo
deducirati iz ovog gledišta
3. pluralizam. on bi se s političkom koncepcijom pravednosti složio iz svojeg pripisivanja veće težine
političkim vrijednostima u slučaju sukoba s nepolitičkima.

matulović: ovo je zapravo problematično, jer ako preklapajući konsenzus znači ne samo prihvaćanje
načela nego i prihvaćanje temeljnih zamisli (osobe kao slobodne i jednake i društva kao pravičnog
sustava kooperacije) – onda mnoge obuhvatne doktrine ne mogu udovoljiti ovom zahtjevu, pa čak ni
one koje rawls navodi u primjerima. on čak negdje i kaže da utilitarizam i pravednost kao pravičnost
imaju različite, nespojive koncepcije društva.
sad tu pokazuje kako mnoge obuhvatne doktrine ne bi mogle prihvatiti velik dio rawlsovih zamisli
oko pravednosti kao pravičnosti, pa stoga ne bi mogle pristupiti ni preklapajućem konsenzusu (npr.
katolička crkva)

63
rawls zatim preokreće svoj argument oko preklapajućeg konsenzusa obuhvatnih doktrina: kaže da
većina građana ipak ne zastupa u potpunosti artikulirana obuhvatna učenja. oni imaju razna uvjerenja
i vrijednosti različitog stupnja intenziteta i artikulacije u kojima postoje mnoge praznine. zato politička
koncepcija pravednosti ipak ugrubo ovdje može naći svoje mjesto. građani naprosto usvajaju načela
pravednosti, a ako kasnije uoče da se ona kose s nekim njihovim drugim vrijednostima, vjerojatno je
da će prilagoditi te svoje vrijednosti političkoj koncepciji pravednosti.

matulović tu opet postoji problem. ako je naime politička koncepcija pravednosti samostalno učenje
a njen sadržaj izražen temeljnim zamislima, a građani mogu (kako sam rawls kaže) shvaćati ista
načela pravednosti na različite načine već prema svojem obuhvatnom gledištu – onda j e mogu
shvaćati kao nešto što proizlazi iz njihove obuhvatne doktrine, a ne kao samostalno, političko gledište
i ne kao temeljeno na temeljnim zamislima pravednosti kao pravičnosti.
to znači da građanin koji prihvaća i pridržava se dva načela pravednosti još uvijek ne može biti
sudionik preklapajućeg konsenzusa. pitanje je onda: tko uopće osim rawlsa samog može stvarno
sudjelovati u preklapajućem konsenzusu?

habermas – ističe još jedan problem s preklapajućim konsenzusom kroz dva pitanja:
1. kakva je uloga preklapajućeg konsenzusa u pravednosti kao pravičnosti? naime: preklapajući
konsenzus, čini se, ima instrumentalnu ulogu, a ako je tako onda je pravednost kao pravičnost
unaprijed opravdana (prije formiranja volje).
2. koje je značenje pridjeva 'razložan' u opisu pravednosti kao pravičnosti kao osnove razložnog
političkog sporazuma? rawls želi kupiti neutralnost pravednosti kao pravičnosti po cijenu
odricanja od njene kognitivne valjanosti.

64