06. septembar 2005.

Čas bosanskog jezika

BOŠNJACI I NJIHOV JEZIK KROZ HISTORIJU

Još davno, u I/II vijeku nove ere, rimski istoričar

Apij (v. Mustafa Imamović: Historija Bošnjaka), koji
mora da je bio izuzetno značajan pisac onoga
vremena, jer njegovi potomci nazvaše najljepšu ulicu
u centru Rima Via Apija, zapisao je ime Bosna -
svakako u fonološkom liku aktuelnog jezika onoga
vremena. Takođe, vizantijski car i pisac Konstantin
Porfirogenit, sredinom X vijeka, u svom djelu “O
narodima’’ (‘’De administrando imperii’’) zapisao je
Piše: Alija ime Bosna, i Usora, kao i ime naroda koji je ove
DŽOGOVIĆ oblasti nastanjivao, te i njegove susjede, u
strukturalnoj varijanti svoga jezika.
Krajem XII vijeka, bosanski ban Kulin svojom
Poveljom Dubrovčanima potvrđuje ime geografskog pojma i države
Bosna, a time i ime jezika svih Bošnjaka odnosno bosanskog jezika. A
onda, tokom narednih stoljeća, mnogi pisci, hroničari, putopisci, vladari,
vjerski dostojanstvenici iz ovih i susjednih oblasti i država bilježili su ime
Bosna, ne samo kao hidronim // toponim (ime rijeke i ime države) već i
njen antroponimski derivat; impresivno su isticali ljepotu bosanskog jezika
(kao ‘’lijepi jezik dobrih Bošnjana’’, i sl.). U usmenoj i pisanoj tradiciji s
osobitim žarom afirmisano je etničko ime Bošnjak i ime jezika ovoga
naroda - uvijek u pozitivnoj konotaciji kako u poetskom tako i u
administrativno-političkom diskursu. A u vrijeme Osmanske Carevine ovaj
jezik je bio i jedan od diplomatskih jezika na Porti, a ne neki drugi iz
grupe južnoslovenskih jezika - kako je insinuirano u nebesko-
romantičarskoj istoriografiji. Zapisi o Bosni, Bošnjacima i bosanskom
jeziku potvrđeni su i na mnogim stećcima bosanskohercegovačkih (ali i
sandžačkih - prema najnovijim istraživanjima) bogumila - “dobrih
Bošnjana’’, te kasnije u svim zapisima i djelima pisaca alhamijado
književnosti Bosne i Hercegovine i Sandžaka (vrlo impresivno u poetici
novopazarskih, užičkih, bjelopoljskih, pljevaljskih alhamijado
stvaralaca), zatim u svim poetskim oblicima usmene bošnjačke tradicije,
u naučnim djelima i djelima novije bošnjačke literature i istorije kulture.
Činjenica je da trajnost lingvističkih supstrata otključava sva vrata
najstarije istorije i najstarijih kultura, pa i onih u Sandžaku u kojem žive

1
Bošnjaci, i drugi narodi. Dakle, istorijske činjenice potvrđuju da je jezik
sandžačkih Bošnjaka bosanski odnosno bošnjački - kao njegov alternant,
isto onako i onoliko kakav je u matičnoj državi Bosni i Hercegovini. To je
onaj lijepi jezik ‘’dobrih Bošnjana’’ koji kao istorijska i kulturna tekovina
traje neprekidno od Povelje bana Kulina do danas. Za ovaj jezik Radoslav
Katičić, hrvatski lingvista, sa naučnom sigurnošću i autoritetom je rekao
(u časopisu ‘’Jezik’’ br. 35 / 1987): ‘’…naziv jezika po imenu naroda izriče
nešto po sebi jednostavno i očito: postoji narod i taj narod ima svoj
jezik’’. O ljepoti bosanskog // bošnjačkog jezika i njegovoj poetskoj
semiotici i govornoj fleksiji i funkcionalnosti oduševljeno je pisala
književnica Isidora Sekulić (v. Bosanski jezik, govor i stil, 1941): “Jezik
Bosne, to je jedna kolektivna umetnost čiste genijalnosti, od ranga
narodnih umotvorina, ali koja nije samo čudo prošlosti, nego je i
čudo sadašnjosti.’’
Jezik Bošnjaka Sandžaka, dakle bosanski // bošnjački, ima svoju
autentičnost u djelima sandžačkih pisaca: Ćamila Sijarića, Muhameda
Abdagića, Ragipa Sijarića, Zaima Azemovića, Marufa Fetahovića, Husa
Bašića, Safeta Sijarića, Hoda Katala, Semihe Kačar, Bele Isović Džogović,
Omera Turkovića, Ismeta Rebronje, Rasima Ćelahmetovića, Murata
Baltića, Jasmine Mekić - Međedović, Edite Dautović, Šabana Šarenkapića,
Mevlude Melajac, Zihnije Bulića, narodnog pjevača Džemaila Arnautovića,
osobito i do najviših jezičko-folklornih visina u epici Avda Međedovića
(sandžačkog Homera), Ćor Husa Husovića, Murata Kurtagića, Ašira
Ćorovića, Kasuma Rebronje, a prvenstveno u govoru naroda Sandžaka.
Ulaženje u detalje nije namjera ovoga rada već samo njegova generalna
retrospektivna vertikala i historijska dijahronija u funkciji informacije za
onaj auditorij koji je još u dilemi i kojem su ime ovoga naroda i njegov
jezik nepoznanica i nesigurnost.
Isto onako i onoliko koliko su Srbi, Hrvati, Slovenci, Makedonci, Crnogorci,
Bugari, i drugi balkanski narodi, i Bošnjaci su imali svoju književnost na
narodnom (bosanskom) jeziku. Imali su i svoju pisanu književnost i
pisanu tradiciju - uključivši i one učene pjesnike koji su pisali na turskom,
persijskom i arapskom i tečno govorili ove jezike velikih civilizacija i
literatura, što je dovoljna potvrda da Bošnjaci nisu bili nepismen
narod već naprotiv vrlo pismen i afirmisan dobrim djelima svih
ondašnjih književnih vrsta i žanrova.

Za stavljanje govorā // jezikā iz okvira štokavskog dijalekta pod jedan

(srpski) imenitelj najviše je činio (i učinio) Vuk St. Karadžić, i njegovi
nasljednici kasnije, formulišući i uspostavljajući velikosrpski jezički,
kulturološki i nacionalni (i nacionalistički) program, iz kojeg su kasnije

2
proizilazili “Načertanije’’ Ilije Garašanina pedesetih godina XIX vijeka,
Program o iseljavanju Bošnjaka i Albanaca u Tursku koji su sačinili
Vasa Čubrilović i Ivo Andrić u organizaciji Srpskog kulturno-prosvetnog
kluba pred Drugi svjetski rat, Program o etnički čistoj Srbiji Stevana
Moljevića i Dragiše Vasića, te Memorandum SANU osamdesetih godina
XX vijeka. U ovom kontekstu su i velikosrpske aspiracije na teritorije od
Soluna do Karlobaga i dalje do Graca i Beča, te na sjeveru do Budima i
istočno do Temišvara i Vidina. Ovome se može dodati i romantičarska
opsesija vaskrsavanjem vizantijskog carstva pod mačem Srbije i
uspostavljanjem srpske prijestolnice u Carigradu. Promoteri ovoga
velikosrblja bili su neki spisatelji i intelektualci tokom XX vijeka, i najzad
oni okupljeni oko tzv. ‘’Bele ruže’’ koja je u vrijeme ovih zadnjih ratova
zaprečavala prolaz na relacijama više Đerdapa brodovima da plove
Dunavom. Sve je bilo u funkciji srpstva i svetosavlja čiji su transparenti
bili ‘’Srbi sve i svuda’’, srpske su zemlje tamo gdje se nalazi makar jedan
srpski grob, Srbi su najstariji narod na svijetu (up. Milja Vujanović, Relja
Novaković, V. Šešelj, i dr.), Srbi su nebeski narod, i Bog je Srbin, svete
srpske zemlje itd. Bošnjacima se prijetilo odsijecanjem prstiju, pisani
su romani genocidne poruke (‘’Nož’’ - Vuk Drašković) i tzv. ‘’studije’’
nacional-šovinističke propagande (‘’Srbi i Šiptari’’ - Novica Vojinović).
Indikativno je da sve ove nacionalističke, velikodržavne i fašističke
komponente potiču još od Save Nemanjića i onih njegovih vatopedskih i
hilandarskih krmčija (statuta) i drugih spisa i aktivnosti po zemlji Raškoj
(Rasciji), što je poslužilo Nemnjićima da otimaju zemlje drugih naroda po
Balkanu i da ih proglašavaju srpskim svetim zemljama.
Jedna varijanta najgore fašističke ideologije osmišljena je u agresivnom
pravoslavlju i njegovom vjerskogenocidnom radikalizmu od XII vijeka do
danas, a njegovi interpretatori i realizatori su ekstremno svešenstvo,
nacionalistički intelektualci (pisci, političari, istoričari, akademici i dr.) i
vladari pomućene pameti.
U ovom genocidnom kontekstu stvorena je ideja o tzv. državnom
jeziku, o srboslavlju i Srboslaviji, o etničkim čišćenjima i pokoljima u ime
vjere (‘’srpske vere’’) i srpskohrišćanskog paganizma.

Svoju jezičku reformu Vuk je započeo 1814. godine, da bi već 1818.

svojim Rječnikom srpskoga jezika verifikovao dominaciju ovoga jezika
nad ostalim južnoslovenskim jezicima i stavio pod isti imenitelj jezik Srba
u Šumadiji, Srba u Vojvodini i na Kosovu, zatim jezike svih Bosanaca,
Crnogoraca, Hrvata (sem čakavaca i kajkavaca), te Vlaha u istočnim
dijelovima Srbije. Ovaj Rječnik je doživio nekolika izdanja, poslije 1818.
godine: 1827, 1854, 1896, 1930, i zadnje poslije 1960.

3
Cjelokupna Vukova reforma, uz pomoć notornog austrofila Kopitara i
Beča, odvijala se u kontekstu suprotstavljenih interesa Austrougarske i
Rusije i konflikata sa Turskom. Vuk je vješto koristio i jedne i druge i
uspostavljao temelje ne samo srpskoj usmenoj i pisanoj kulturi na
narodnom jeziku, oponirajući nastojanjima crkve, nekih konzervativnih
pisaca i aktuelnih predstavnika vlasti u Srbiji, već je uspostavljao i osnove
za buduće nacionalističke i velikosrpske projekte.

Gramatika bosanskoga jezika iz 1890. godine

4
Hrvatski intelektualci (prvenstveno pisci - Ljudevit Gaj, Ivan Mažuranić,
Ivan Kukuljević Sakcinski, Stanko Vraz, Petar Preradović i dr.) okrenuli su
se kodifikaciji svojega hrvatskoga jezika kao alternaciji Vukovoj reformi.
Rezultat svega ovoga je i onaj Bečki dogovor 1850. godine, gdje su se
srpski i hrvatski ‘’predstavnici’’ sporazumjeli o jezicima: srpskom i
hrvatskom. Dotadašnji jezici (dijalekti) Hrvata čakavski i kajkavski
transformisani su u dijalekte drugoga reda u odnosu na rasprostranjenost
štokavskog govora kao zajedničkog za Srbe i Hrvate, ali sa vrlo složenim
lingvonacionalnim distinkcijama. Hrvatština je počela funkcionisati isto
onako kao velikosrpsko srbovanje - do današnjih vremena. U tom
nacionalističkom zanosu i suprotstavljanju Srba i Hrvata, stradali su drugi
narodi (etnička čišćenja) a njihovi jezici i kulture su ignorisani ili
posrbljavani i pohrvaćivani. Nekako skoro da su izdijeljena i narječja -
ekavsko i ijekavsko, kao dvije varijante: zapadna i istočna (ili
zagrebačka i beogradska). Ikavskom govoru oduzet je imunitet
standarda.
Bečki dogovor 1850. godine nije uspio da pomiri vjekovne svađe
između Srba i Hrvata. I jedni i drugi pomjerali su etničke i jezičke granice
- jedni prema zapadu, drugi prema istoku.
U Beču se razgovaralo o nekim opštim lingvističkim problemima, koji su
inače bili realnost, ali do jedinstvenog pravopisa i gramatičnosti nikada
nije došlo. Na jednoj strani Belićeva lingvistička škola temeljena na
Vukovim idejama, na drugoj Boranićeva temeljena na Gajevom jezičko-
pravopisnom konceptu.
Novosadski dogovor 1960. godine bio je ponovljeni Bečki dogovor,
ali su i ovoga puta razlike ostale iste i nepremostive, sve do pobune Srba i
Hrvata početkom devedesetih godina XX vijeka koje su rezultirale
genocidom. Srbi su verifikovali svoj srpski jezik, Hrvati svoj. Slovenci su
se nekako izvukli, Makedonci takođe. Najveći ceh su plaćali Bošnjaci i
Albanci - sve dok su se izborili za svoju samobitnost. Bošnjaci, koji su
imali svoju istoriju, kulturu, tradiciju, jezik - još od vremena onih ‘’dobrih
Bošnjana’’ i bana Kulina izborili su se za svoj jezik i svoje nacionalno
ime Bošnjak. Konačno, Srbi i Hrvati morali su to priznati. Sada, u
korpusu ukupne bošnjačke kulture i istoriografije predstoji
‘’pročišćavanje’’ svega onoga što je Bošnjacima nadodavano, odnosno
vraćanje onog što im je oduzimano.
Nisu Srbi i Hrvati “sve i svuda’’. Ako im se običnom osnovačkom
računicom oduzmu Bošnjaci (tobožnje poturice), Vlasi, Romi, Aromani,
Arumuni, poslovenjeni Srbljaci (raniji naziv za Vasojeviće odnosno za
Crnogorce vlaškog porijekla) i poslovenjeni Iliri, onda će Srba, Crnogoraca
i Hrvata biti onoliko koliko ih ostane.

5
Neki još lamentiraju za srpskohrvatskim // hrvatskosrpskim ‘’jezikom’’ -
novosadskim lingvističkounitarnim kompozitom kao projektom političke
prisile nad prirodnim jezicima. Ipak, oni moraju poći do Beograda i
Zagreba i zamoliti Srbe i Hrvate da se izmire, a po mogućnosti i da zakažu
još jedan pravopisno-jezički dogovor - pa makar na Mjesecu. Ovoga puta
bi obavezno morali pozvati lingviste Bosne i Hercegovine i Crne Gore, ali i
one iz Sandžaka i šarplaninske jezičke izoglose - da oslušnu šta se to
tamo radi.
Slobodna upotreba jezika naroda i nacionalnih zajednica osnovni
su demokratski principi savremenog društva i primarni standardi
svih međunarodnih dokumenata - deklaracija i konvencija.
Novosadski dogovor je iskuljučivao postojanje bosanskog i crnogorskog
jezika, a neke dijalekte je neprirodno uklapao u tzv. jezičke varijante i
političke mape. Dijalektološka karta danas je, međutim, drugačija. Ranije
dijalekatske i jezičke granice su se promijenile. Njihove izoglose i aree
dobile su nova naučna tumačenja - bazirana na nepolitičkom jezičkom
materijalu.

Pisci, svrstani u varijante - zapadnu ili istočnu, i u državne etnikone

(srpski, crnogorski, hrvatski), revolarizovani su i vraćeni svojem jezičkom
i nacionalnom stablu (Mehmed - Meša Selimović, Osman Đikić, Musa
Ćazim Ćatić, Skender Kulenović, braća Dizdar, Zija Dizdarević, i dr.).
I ono narodno lirsko i epsko blago, i njegov jezik, vraćeni su narodu u
kojem su nastajali i kojem pripadaju.

Vuk i njegovi istomišljenici vodili su u Srbiji, i oko nje, borbu za

afirmaciju narodnog jezika i usmene narodne tradicije, što je naučno
promovisano i knjigom ‘’Rat za srpski jezik i pravopis’’ Đure Daničića (izd.
1847.). Vukova reforma jednom svojom nacionalističkom komponentom
(onom ‘’Srbi sve i svuda’’) našla je pedesetih godina XIX stoljeća, i dalje
tokom XX, ne samo jezičku potvrdu već i nacionalističku, i genocidnu, u
djelima kao što su Njegošev “Gorski vijenac’’ (ona ‘’Istraga poturica’’
prva je literarna potvrda etničkog čišćenja, međunacinalne i međuvjerske
mržnje i pokolja koji su slijedili tokom tri stoljeća - do danas), zatim u
nekim pjesmama Branka Radičevića (fragmenti iz “Đačkog rastanka’’) i
Đure Jakšića (“Otadžbina’’) , u djelima Janka Veselinovića (“Hajduk
Stanko’’) , kao i u srpskim epskim pjesmama, te u crnogorskoj i
hrvatskoj epici. I posebno u novijoj književnosti u djelima Iva Andrića.
Sa one druge strane - hrvatske, etnička i vjerska mržnja utemeljene su u
spjevu Ivana Mažuranića (“Smrt Smail-age Čengića’’). Crnogorsko
usmeno i pisano pjesništvo bavilo se samo guslanjem o odsijecanju glava,
‘’viteškim pjačkanjem i plijenjenjem ovaca, otmicom bula, istragama
6
poturica - sve po programu pjesme ‘’Onam’, onamo, za brda ona’’ i
“Balkanske carice’’, kao i naricaljke “Ćeraćemo se još’’ Matije
Bećkovića. Ovoj genocidnoj poetici mogu se pridodati i hajdučki ciklusi
paljanskih odmjetnika. Činjenica je da su neke knjaževine nastajale iz
hajdučije i da je njihova ‘’šumska etika’’ ostala do danas glavna literarna
tematika. Dobrica Ćosić je nešto posebno - vitez hajdučkog srca u borbi s
vetrenjačama od urednika ‘’Mladog borca’’ do očuha nebeske nacije (Ova
nacija je imala više otaca - od Vatopeda do Haga).

Vuk je, kao veliki nacionalista, smislio one formulacije o srpskom jeziku i
srpskoj usmenoj i pisanoj tradiciji - kao jedinoj i dominantnoj u odnosu na
kulture ostalih naroda i nacionalnih zajednica.

 Prvo, sve je stavljao u korpus srpske etnogeneze (imena naroda,

njihove govore, dijalekte i narječja, tradiciju i kulturu, pisce drugih
vjera i etničkih pripadnosti imenovao srpskim, prepravljao jezik
nekih narodnih tvorevina - npr. u sevdalinkama, baladi
‘’Hasanaginica’’, pjesmi ‘’Sunčeva ženidba’’, narodnim pričama,
legendi o Aliji Đerzelezu, i dr.), mijenjao imena ličnosti u nekim
pjesmama i pričama i upisivao srpska: Fata // Kata (‘’Lepa Kata
ićindiju klanja’’), Ajkuna // Anđelija (u epskim pjesmama), Mejra //
Mara (‘’Bosa Mara Bosnu pregazila’’), Mujo // Jovo (‘’Vjetar ružu niz
polje nosaše’’), Alija Đerzelez // sveti Nikola (u narodnim
legendama), mijenjao imena kazivača i pjevača, i sl.
(Ovaj diskurs može biti tema jednog posebnog rada).

 Drugo, istočnohercegovačke govore Vuk je proglasio srpskim

književnim, iako je u ono vrijeme u cijeloj Hercegovini bilo
dominantno muslimansko bošnjačko stanovništvo i da je ova
istočnohercegovačka varijenta ustvari jezik Bošnjaka Bosne i
Hercegovine.
U ovom kontekstu treba reći, da su šumadijski i vojvođanski govori
‘’dodati’’ i uključeni u srpske govore sa ‘’Vukovom hercegovačkom
komponentom’’.

 I treće, formulaciju “Piši kao što govoriš, čitaj kao što je

napisano’’ Vuk je preuzeo od njemačkog gramatičara Adelunga
koji je usmjeravao njemački pravopis ka fonetskim principima
(odnosno neetimološkim), drugačijim nego što je kod Francuza i
Engleza.

7
 Bosančica u rukopisu

Vukova pravopisno-fonetska formulacija nije se odnosila na bosanski

jezik, jer je njegova narodna struktura bila u govornoj i literarnoj funkciji
od najstarijih pisanih spomenika i zapisa i tokom njegove istorijske

8
evolucije i afirmacije - sve do danas. Narodna komponenta ovoga jezika
bila je dominantna i u vrijeme turske vladavine, u Bosni i Hercegovini bila
je u funkciji službenog jezika, a duže vrijeme i u diplomatskoj funkciji na
Dvoru turskih careva. Fleksibilnost ovoga jezika ogleda se i u njegovoj
prirodnoj jezičkoj sposobnosti da u svoj veliki bosanski // bošnjački
glosarij ‘’apsorbuje’’ mnoge orijentalizme (turske, arapske, persijske
riječi - ne samo fleksivne prirode već i one aglutinativne) i da ih
inkorporira u gramatičke kategorije bosanskoga jezika i njegove
sociolingvistike.
Vuk i njegovi sljedbenici negirali su istorijsku realnost bosanskog jezika, i
sve njegove usmene i pisane vrijednosti uključivali u korpus srpskog
jezika i njegove istorije. S tih razloga je i veliki njemački pjesnik Gete bio
u zabludi imenujući srpskom onu lijepu baladu o pleminitoj Hasanaginici.
Istu sudbinu imala je i pjesma o Omeru i Merimi, kao i cjelokupno usmeno
stvaralaštvo Bošnjaka. Prisvajali su ga Srbi i Hrvati, a u oblasti Šar-
planine, kao i u oblasti Kuksa u Albaniji, jezik i usmeno stvaralaštvo
tamošnjih Bošnjaka prisvajali su Srbi i Makedonci.

Još prije Vukove reforme, Dimitrije Obradović Dositej je pisao o srpskom

jeziku i potrebi uvođenja u književnost njegove narodne varijante, jer
‘’kakve koristi imamo od jezika koji jedva jedan od deset hiljada kako
valja razume’’. U ovom jezičkom diskursu Dositej piše i o Bošnjacima, u
ovakvoj interpretaciji - da će Bošnjaci biti Bošnjaci dok Turci vladaju ovom
zemljom, a poslije će biti ono što su bili njihovi preci. Dositej je očito ovim
motivisao Vuka i sve druge velikosrbe da svoje nacionalističke aktivnosti
usmjere protiv Bošnjaka i svih muslimana na Balkanu. Ipak, stvarnost je
bila, i ostala, drugačija.

Poslije Berlinskog kongresa 1878. godine, nacionalna pozicija

Bošnjaka i status njihovog jezika anulirani su genocidnim metodama, i
posebno poslije balkanskih ratova i poslije oba svjetska rata.
Berlinski kongres označio je sve prethodne i buduće genocide nad
Bošnjacima, Albancima, Romima, Turcima, Vlasima (u Istočnoj Srbiji),
Mađarima i Rumunima (u Vojvodini), Makedoncima, kao i etničkim
grupama u novonastalim balkanskim državama. Posljedice Berlinskog
kongresa su etnička čišćenja u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji
(genocidi u Nikšiću, Podgorici, Kolašinu, Spužu, Šahoviću i Lever Tari,
Užicu, Nišu, kao i u mnogim mjestima u Sandžaku).
U svim Jugoslavijama Bošnjaci su nacionalno imenovani čitavom skalom
odrednica, bez njihove kolektivne volje, kao na primjer: poturice, Turci,
Balje, Isakovci, Muhamedovci, Srbi // Hrvati muhamedanskog zakona,

9
Srbi // Hrvati muslimanske vjeroispovjesti, islamizirani Srbi // Hrvati,
neopredijeljeni, Srbi // Crnogorci // Hrvati // Makedonci // Muslimani
(1974), i najzad odrednicom Bošnjaci (svojom voljom). Bošnjaci u oblasti
Gore, Župe, Podgora i Prizrena, kao i oni preko bivše državne granice
(oblast Kuksa) imenovani su još i odrednicama: najstariji Srbi (a njihov
jezik kao najstariji srpski, odnosno kao dijalekat srpskog jezika), kao
Goranci // Gorani (što je geografski pojam, a ne etničko-nacionalni), te
kao Makedonci (a njihov jezik makedonski), i sl. (ponekad i kao Torbeši,
Šopovi, Boškaci, Šarplaninci - najčešće u govornoj komunikaciji).
Poslije Prvog svjetskog rata u Jugoslaviji su ozvaničeni jezici: srpski,
hrvatski i slovenački. Belićevim pravopisom (i njegovom lingvističkom
školom) s početka četvrte decenije XX vijeka verifikovana je norma
srpskoga jezika, dok je Boranićevim pravopisom verifikovana norma
hrvatskoga jezika. U Sloveniji je to svojim pravopisom učinio Stanko
Škrelj. Belićev i Boranićev pravopis bili su aktuelni sve do Novosadskog
dogovora (1960. god.). U nacionalne afirmacije srpskohrvatskog //
hrvatskosrpskog jezika uključile su se JAZU, SANU, instituti za srpski
odnosno hrvatski jezik, mnogi lingvisti i književnici, te kompletna
režimska politika.
U prvoj Jugoslaviji negirani su makedonska nacija i makedonski jezik.
Makedonci su stavljeni pod odrednicu srpski (starosrpski; ili dijalekti Južne
Srbije; up. Belićeve ‘’Dijalekte…’’). Čak su i prvi slovenski (grčki) misionari
Ćirilo i Metodije nazivani srpskim apostolima. Danas ih Makedonci nazivaju
svojim, a neki naučnici (bugarski) nazvali su ih i grčkim špijunima. Ipak, u
svemu ovome objektivna nauka ima glavnu riječ. Glagoljica i ćirilica
različito su imenovane tokom svoje istorije (up. redakcije oba pisma).
Na teritorijama dominacije srpskoga jezika upotreba latinice bila je
sekundarna, skoro fakultativna. Cjelokupna izdavačka djelatnost,
uglavnom, bila je ćirilična ne samo u Srbiji već i u Bosni i Hercegovini,
Crnog Gori, Kosovu, Vojvodini, Makedonoji. Bukvar je isprogramiran i za
nesrpske narode, sa tekstovima i ilustracijama ponižavajuće konotacije i
nacionalističke edukacije.
Poslije Drugog svjetskog rata, u sklopu globalne revolucije i ideologije
rješavana su pitanja nacionalnih sadržaja naroda, narodnosti, etničkih
grupa, vjerskih zajednica, jezika i kultura, ali je sve to usmjeravano pod
odrednice velikosrblja i velikohrvatstva. Na filozofskim // filološkim
fakultetima formirane su grupe za jugoslovenske jezike i književnosti, ali
su se na njima izučavali uglavnom srpski i / ili hrvatski književno-jezički
sadržaji. Identitet, tradicija, književno-jezička kultura, istorija Bošnjaka
integrisane su u srpske odnosno hrvatske (i crnogorske) nacionalne
kulture pod geslom socijalističke unitarizacije, ateizacije,

10
internacionalizma i ‘’viših ciljeva’’. Promovisana je i ideja o
jugoslovenstvu, kao mamac za etnička i nacionalna poništavanja naroda
nesrpske i nehrvatske prošlosti. Kreatori ovih socijalističko-nacionalnih
projekata sjedeli su u komitetskim foteljama u Beogradu, Podgorici i
Zagrebu, i u lokalnim partijskim komitetima po šemi ‘’odozgo dole’’.

Novosadski “pravopisni dogovor’’ ustvari je bio politički dogovor

između Srba i Hrvata. Organizovale su ga dvije Matice i dvije Akademije
nauka (po direktivi aktuelnih političara i političke vrhuške), s motivacijom
kulturno-jezičkog približavanja Srba i Hrvata. Drugi narodi i nacionalne
zajednice niti su konsultovani niti su njihovi predstavnici (naučni radnici,
pisci, političari) pozvani. Zvaničan rezultat Novosadskog dogovora bio
je kodifikacija i afirmacija zajedničkog (jedinstvenog) pravopisa Srba i
Hrvata - odnosno verifikovanje jedinstvenih pravopisnih normi i
književnojezičkih standarda. Dogovorom je promovisan tzv.
srpskohrvatski // hrvatskosrpski odnosno srpski ili hrvatski jezik, što je
apsurd u svjetskoj lingvistici i korpusu prirodnih svjetskih jezika. Neki
lingvisiti ‘’od znanja i političke podobnosti’’ ukazivali su na strukturu i
semiotiku ovih morfema i ‘’bratskih’’ kompozita - na njihovu
neodrživost // održivost, nacionalističku (srpsku i hrvatsku) konotaciju i
karakter. Crnogorski jezik i kultura smješteni su u srpski kulturno-
istorijski, i nacionalni, korpus. Bošnjačka kulturna tradicija i jezik gurnuti
su jednim dijelom u srpski i drugim dijelom u hrvatski standard.
Indikativno je, međutim, da na Novosadskom dogovoru nije
prisustvovao nijedan predstavnik Bošnjaka niti je iz bošnjačke
usmene i pisane literarne tradicije ekscerpirana uobičajena
jezičko-pravopisna materija. Sve je, dakle, ostalo u sferi srpskog i
hrvatskog književno-jezičkog hermetizma i velikodržavne nacionalkulture.
Raspadom jugoslovenske zajednice, raspao se i ovaj vještački pravopisni
kodeks - na srpski i hrvatski. Ideja o jedinstvenom jeziku takođe - na
srpski i hrvatski jezik. Iza ovoga uslijedila je, sasvim logično i prirodno,
promocija nacionalnog imena Bošnjak, umjesto svih prethodnih i umjesto
neadekvatnih struktura i formulacija Musliman, Bošnjak-Musliman,
Jugosloven, i dr. U Gori, Podgoru i Prizrenu bilo je manipulacija da se
Bošnjaci ovih krajeva imenuju odrednicom ‘’Muslim-Slavs’’ (nešto kao
slovenski Muslimani), Goranci // Gorani (regionalnim imenom -
promovisanim i od nekih lokalnih političara), pa čak i Makedonci //
makedonski Muslimani (nuđen im je i makedonski pasoš, odmah).
Nacionalno ime Bošnjak je rezultat istorijskog identiteta jednog velikog
naroda na cijeloj teritoriji države Bosne i Hercegovine, Sandžaka, Crne
Gore, Kosova, Makedonije, i u dijasporama (Hrvatska, Srbija, Slovenija,

11
Turska, zapadnoevropske zemlje, Amerika, Kanada, Australija, i dr.). Ovaj
narod je predstavljao homogen kolektivitet još od vremena onog rimskog
istoričara Apija (koji je verifikovao oblast Bosnu, a time i ime naroda u
ovoj oblasti), i dalje u doba bogumila i ‘’dobrih Bošnjana’’ te kroz cijeli
srednji vijek - sve do današnjih Bošnjaka. Svoje staro i autentično
nacionalno ime bošnjački narod je odbranio borbama i velikim žrtvama
tokom svoje dvijehiljadugodišnje istorije. Kulture religija kroz koje
je ovaj narod prolazio nisu umanjile nacionalnu semiotiku imena
Bošnjak, naprotiv oplemenjivale su ga autentičnim nacionalnim i
kulturnim vrijednostima čiji korijeni dosežu do najstarijih ilirskih
plemena koja su nastanjivala zemlje na kojima danas žive
Bošnjaci. Novija naučna (istorijska, arheološka, onomastička,
antropološka, sociološka) istraživanja sve više afirmišu ilirsko porijeklo
starih Bošnjana - uz mogućnost miješanja i simbioza sa drugim
narodima kroz svoju dugu istoriju. Činjenica je, da poslije gubitka
nezavisnosti svojih plemenskih zajednica Iliri nisu mogli nestati kao
narod već su se naturalizovali u one zajednice koje su se formirale
na Balkanu u istorijskoj dijahroniji.

Teze o državnim jezicima su vještačke tvorevine, nelingvističke i

neprirodne. Zato su bile neodržive, raspale su se zajedno sa društveno-
političkim imperijama i imperijama jezika.

Konsolidacijom svojeg nacionalnog imena i svojeg jezika Bošnjaci su

afirmisali svoje mjesto u zajednici naroda Evrope, i svijeta. Jezik i
tradicija Bošnjaka su dio evropske kulture i njenog nasljeđa.
Bošnjaci su uvijek označavani kao pismen narod. Drugačija mišljenja
rezultat su nacionalističkih negiranja i asimilatorskih programa agresivnog
velikodžavlja u prošlosti. Bošnjaci su, sem latinice, nekada imali i svoju
bosančicu (ćirilično pismo reformisano još prije Vuka). Oni su se sa
lakoćom služili i arapskim pismom (u školama, administraciji, privatno i
u književnoj kreaciji), govorili su, sem svojim bošnjačkim jezikom, i
jezicima susjeda, zatim orijentalnim jezicima (turskim, arapskim,
persijskim). Na ovim jezicima pisali su svoja značajna književna i
istorijska djela (poput onih iz literarnog alhamijado perioda).
Bošnjaci su potvrdili visoke govorne i literarne vrijednosti svoga jezika,
njegove semiotike i fleksije. Latinica je bošnjačko ofisijelno pismo, ali
su u upotrebi i druga pisma od značaja za opštu kulturu i
pročitavanje i njegovanje bogate tradicije.
Bosanski // bošnjački jezik, i njegova usmena i pisana tradicija, istorijska
su realnost i bitan faktor u sadržajima evropske i svjetske kulture.

12
Bosanski // bošnjački jezik se razvijao i istorijski afirmisao u okvirima
južnoslovenske lingvističke zajednice. To je jezik svih Bošnjaka bilo
gdje da žive: u Bosni i Hercegovini, Sandžaku, Crnoj Gori
(ravnopravno sa crnogorskim jezikom i njegovim standardima),
Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Makedoniji i u vanbalkanskim
dijasporama. Ovaj jezik ima svoju književnu tradiciju (usmenu i pisanu) i
svoje pisce evropskih, i svjetskih, vrijednosti.
Na ovom jeziku se danas afirmiše cjelokupna bošnjačka kultura i njeni
savremeni tokovi, prosvjeta i informativna logistika u svim krajevima u
kojima žive Bošnjaci. I prvi put u svojoj nacionalnoj istoriji i istoriji kulture
muslimani Gore, Župe, Podgora i Prizrena, i drugih enklava na Kosovu,
opredijelili su se za nacionalno ime Bošnjak i za nacionalno ime
svoga jezika bošnjački // bosanski. Na ovom jeziku, na Kosovu,
štampan je veliki broj knjiga - u Prizrenu, u izdanju kulturno-prosvjetne
asocijacije “Selam” formirane 1994. godine. Na ovom se jeziku štampaju
publikacije “Selam’’, “Alem’’ (transformisan iz “Kosovskog avaza’’),
“Đulistan’’ (prvi list za djecu bošnjačke nacionalne pripadnosti), i sl. U
Prizrenu su štampane za Bošnjake vrlo značajne knjige: Takvim (nekoliko
godišta), Djeca Bosne u Prizrenu (autora Nurudina Jonuzi), Sarajevo
Guernica (poema, A. Džogovića), zatim knjiga poezije Jašara
Redžepagića, Bošnjaci Vitomirice - onomastika ove prigradske regije
kod Peći, autora Alije Džogovića, “Bijel behar’’ - antologija
pjesništva Bošnjaka Sandžaka i Kosova od XVI vijeka do danas,
takođe autora Alije Džogovića, dvije knjige poezije Ragipa Sijarića,
knjiga pripovjedaka Naze Iković, knjiga eseja L. N. Brkovića,
knjiga eseja (“Nam i um”) A. Džogovića, monografija o folkloru
Bošnjaka šarplaninske regije (etnografski zapisi Fehmije Murati),
knjiga poezije Izeta Kurtiši (Tragovi na kamenu), knjiga aforizama
i knjiga pjesama Ćemaila Kurtiši, dvije knjige poezije mladih
bošnjačkih pjesnikinja iz Prizrena Fahrete Bajšini i Sejme Birdaini,
knjiga poezije dječjeg pjesnika Uzaira Ajradini, knjiga poezije
Sadika Idrizi (Madž’ir), folklorna drama Jonuza Kaljo, knjiga
edukativnih vrijednosti o ženi u Islamu Jonuza Hodže, i dr.
“Početnica”, istaknutog pedagoškog stvaraoca Fehima Džogovića,
štampana u Prištini 2002. godine je historijski kulturno-prosvjetni
događaj za Bošnjake Kosova.
Vrlo je indikativno da je još prije sto godina bošnjački jezik na Kosovu bio
u vjerskoj, i diplomatskoj, funkciji i osobito cijenjen. Svi kosovski Albanci
ovaj su jezik nazivali pravim imenom - bošnjački, a narod koji je ovaj
jezik govorio uvijek su nazivali Bošnjacima.
Prvi Kur’an na Kosovu, u privatnim kućama i u džamijama, učen je na

13
bosanskom jeziku, jer je on bio i jedini prijevod, i prvi, za sve
muslimane Balkana. Sem istorijske zajedničke sudbine, Kur’an na
bosanskom jeziku bio je najjača duhovna spona između Albanaca Kosova i
svih Bošnjaka.
Bosanski jezik nije rezultat događaja zadnjih dvadeset godina XX vijeka,
niti rezultat dogovora grupe intelektualaca, kao na primjer oni nekadašnji
dvosmjerni (srpski i hrvatski) dogovori o jeziku, koji nikada nisu mogli da
zažive u kulturi i praksi dva naroda.
Jezik svih Bošnjaka (bosanski) rezultat je njegove prirodne
geneze i evolucije tokom duge istorije ovoga naroda i njegove
kulture.

II

Vrijeme nekih knjiga, i njihovih spisatelja, nacionalističkog pjesništva i

retorike, hajduka i hajdučije u svim varijantama - je prošlo, osobito onih u
oblasti jezika i književno-istorijske tradicije (tematike i guslanja), pa je ,
sa aspekta evropeizacije i afirmacije svih oblika ljudskih prava
potrebno izbaciti hajdučiju i nebeske snove iz istorije i literature i
smjestiti ih u depoe svjetskog otpada.
U nastavku ovoga rada, ukazaćemo na neke literarno-istorijske
primjere koji više ne mogu biti obavezna lektira ni za bilo koji
narod, a najmanje za Bošnjake i njihovu djecu.
“Hajduk Stanko’’ nije više za čitanje niti sa aspekta njegovih idejno-
motivskih poruka niti sa aspekta jezika. Riječ hajduk je revolarizovana u
herojsku semiotiku i poetiku junaštva i poštenja, dakle vrlo rizično
značenje za vaspitanke svih uzrasta i stepena znanja. Programirana
hajdučija trajala je dugo - na nesreću naroda kojem je bila nacionalni
ponos. Iz hajdučije proistekle su sve one bestijalnosti činjene po Balkanu
poslije 1800. godine nad Bošnjacima, Albancima, Romima i nekim drugim
etničkim zajednicama.
Ne mogu se danas djeca vaspitavati na hajdučiji i hajdučkoj epici, niti uz
‘’poetiku’’ zakona od “dvanaest tačaka’’: prebaci obramnicu preko
ramena - pa u hajdučiju i popijevanje uz gusle.
Niti je “Otadžbina’’ onog austrougarskog dobrovoljca protiv mađarskih
radnika literatura za djecu čiji su danas ideali ‘’igre bez granica’’. Tema
otadžbine danas ima drugačiju semiotiku. Njom je obuhvaćeno cijelo

14
čovječanstvo - planeta Zemlja.
Tako je i sa “Tri hajduka’’. Koja to djeca moraju čitati? Čak je i sva
ostala Zmajeva poezija danas neaktuelna. Nijedna djevojčica više ne čisti
sobu metlom niti pravi brata od krpica, niti skače iz sna u ‘’po burne noći’’.
Takva poezija je oponent novom pjesništvu i novoj semiotici jezika.
Tehnološko vrijeme prevazišlo je Zmajeve poetske stileme i patriotsko-
pedagoške semanteme proistekle iz hajdučije i kutijica za pravljenje
mastila od baruta.
U ovom političko-poetskom diskursu je i pjesništvo Milana Rakića, na
primjer njegova “Simonida’’ - pjesma koja je rezultat nacionalističke i
šovinističke opterećenosti Rakićeve činovničke filozofičnosti i lažne
velikodržavne istoričnosti. I pored hvaljene estetičnosti, nepodobnim se
deklariše i pjesništvo Jovana Dučića i njegova politička orijentacija tokom
Drugog svjetskog rata. Kao najveći literarni neukus i moralno posrnuće
smatra se dodjela nagrade na književnim susretima ‘’Ratkovićeve
večeri’’ u Bijelom Polju ratnom zločincu Radovanu Karadžiću za knjigu
genocidnih i nepoetskih zapisa. U ovom košu za otpad je i knjiga kvazi
stihova “Vikanje na stoku’’ jednog pjesnika sa literarne periferije.
Stradija je jedina zemlja na svijetu koja je svoju pismenost i kulturu
zasnovala na barutu i hajdučiji. Vrijeme tehnologije stvorilo je vrijeme
nove sociolingvistike i sociopoetike - vrijeme jezika i vrijeme jezīkā.
Mnogo slavljena hajdučija danas je andergraund, osobito u umjetnosti i u
zdravim glavama. Sa epskim hiperbolama se još životari u prašumi
bezumlja, pored ognja (uz guslanje) čekajući paljanske vitezove da skinu
sa ražnja opljačkanog bosanskog vola (‘’zadobijenog u junačkom jurišu’’).
Još se pogdjegdje pjeva i plače za neosvećenim Kosovom i carstvom koje
se skrha u balkanskoj krčmi, i konačno - sa Žute grede niz Platije. Ona
“Bela ruža’’ bila je samo cijuk i halak po ritovima i adama Podunavlja…
Rodoljubivo-zemljopisna poezija jedne “istrošene poetese’’ već je
pročitana. Nije više objekat divljenja. Kolala je od ‘’krvave bajke’’ do
Gazimestana, sjedela u prvom redu sa dvjema Mirama - onom sa cvijetom
u kosi i onom bivšom skojevkom i revolucionarkom koja se poslije
prešaltovala u notorno pravoslavlje ‘’sa juga’’ i ozbiljno plakala za
nepravilno srušenom carevinom. Od prevelike tuge, po kosovskim
čaršijama sakupljala je zlatne i srebrene belenzuke, zajedno sa dvijema
Darama graktalicama - sa novosadskih sokaka…
Bilo je moderno prerađivati Pjesmu nad pjesmama, udarati u sva zvona
i čitati katehizise, pjevati o djeci u sarajevskim vrtićima a zatim tu istu
djecu poklati ili viteški izgranatirati. Teta-Desa je znala da pravi ideološke
prelive s desna ulijeva i s lijeva udesno. Od one bajke u krvi pa do
anatemisanog cara - pod kišobranom balkanskog demona (kako zapisa

15
dobri čovjek Lale Novičin Brković).
Ima knjiga, nepoetskih i banalnih, iz kojih šiklja jezik mržnje i divljačne
etičnosti (na primjer: lingvokrimen “Srbi i Šiptari od 7. do 20. vijeka,
istorijsko-pravna i politička studija” dr. Novice Vojinovića - redovnog
profesora Univerziteta u Podgorici, Podgorica 1997. godine; izdavač:
Sabor Bjelopavlića; Biblioteka: Naučni radovi, studije). Takve knjige i
njihov jezik, po svim esteskim mjerilima, ne mogu imati status
umjetničkog niti naučnog djela - bar danas, u svijetu koji se ujedinjuje i
svoju kulturu temelji na djelima humanističkih vrijednosti i jezičkih
uvažavanja. Čistota jezika se ne odnosi samo na njegove pravopisno-
gramatičke norme već i na čistotu i kulturu pisane i govorne
komunikacije.
“Gorski vijenac’’, i njemu slična sočinjenija, ne mogu biti lektira novim
generacijama ničije djece. Prošlo je vrijeme kada su takve pjevanije bile
duhovno solilo za okupljanje plemena koja su, po nekim istoričarima iz
domaće ‘’učene’’ plejade, golokraka preskakala Karpate - šunjajući se od
grma do grma, da opljačkaju onu ljepotu na Bosforu. Gnome preuzete iz
folklorne hajdučije postale su biblija plemenā koja jednim okom žmirkaju
a drugim mjerkaju plijen. I sam pjesnik, sa onim sumnjivim ožiljkom
na obrvi, bio je razočaran u pamet i etnogenezu svoga ‘’naroda’’ - u
svoje brđane navikle na otimanje ovaca i etiku drsanja, koju su prevrnuli
u ‘’viteštvo’’ i ‘’čojstvo’’. Ovo ‘’čojstvo’’ se cijenilo po broju posječenih
glava, zaplijenjenih ovaca, ugrabljenih bula i zapaljenih kuća.
Ne može se na tome ‘’pjevanju’’ više niko vaspitavati u evropskim
školama.
Razočaran biologijom svoga plemena ‘’koje mrtvim snom spava’’,
umjesto da radi i stvara, no se zlom pameću nosi, pjesnik se, proklinjući
časove čamotinje, sam zatrpavao svojim prahom i pepelom. U tom
razmišljanju on je, i svjesno i nesvjesno, makar kao pouku svome
plemenu, veličao Turke (i domaće i one druge; v. Šefko Alomerović - tekst
u reviji ‘’Selam’’, Prizren, 2000), bogami i Islam, i lijepi Stambol, i
islamski merhamet, higijenu uma i života utemeljenog na učenju Kur’ana.
Takođe, možda nesvjesno, ali ipak svjesno, ‘’poturice’’ je predstavio kao
žrtve, kao miroljubivu braću, kao one koji neće rat niti ‘’grlo za grlo’’, već
razgovor i dogovor, mir i koegzistenciju vjera i običaja. Dakle, shvatio je
nešto što treba da bude demokratija - slobodan izbor vjere i kulture.
Psihologija i mentalitet brđana natjerali su ga da prizna da su Turci i
poturice narodi visoke radne kulture, da sa postiđenošću posmatra
divljačnost svoga plemena, pa je, koliko je do sada poznato i iščeprkano iz
njegovih razmišljanja i između redova njegove poetike, ozbiljno
namjeravao da svojem ‘’narodu’’ objelodani neke solarne (kosmogonijske)

16
kultove i da ga izvede iz pustinje plemenskog zanosa (v. M. Milović, “O
Njegošu…’’).

Bilo bi tako, da ne siđe među Latine, da ne bi lukavih Mlečana,

Austrougarske, Rusije, i cijelog Zapada, koji su pomalo grickali veliko
Osmansko carstvo, počevši od Vijene (1666), preko Budima, i dalje -
sjevernim granicama Carevine, kao i jugozapadnim granicama.
Nagovoreni su i Arapi, da otkidaju sve što im do ruku dođe - od Mašika do
Magreba, da će im tobož biti bolje kada se uključe u francusko-englesku
zajednicu nego da ostanu gdje su. Ti isti frano-engleski maheri Arapima
će ponuditi sijaset raznih ćitaba (vještih falsifikata), zamutiti im laku
pustinjsku pamet i zabosti im u srce jevrejsko koplje i prisiliti ih na
zapadne, navodno civilizacijske, modele kulture i svjetskog unitarizma
(globalizma) - ustvari novog imperijalizma, kreiranog po projektima tzv.
velikih svjetskih sila (Amerike, Rusije, Izraela kao trabanta Zapada i još
nekih sličnih slamčica i lepljivih traka uz novi poredak).
Brđani se, nažalost, još otimaju oko vjere i oko jezika. Neko im je rekao
da su “srpska Sparta’’ - i oni mu povjerovaše. Ipak, još ne znaju kojem će
se carstvu privoljeti: vjeri ili veri.
Na simpoziju BALTAM od 08 -12. septembra 2003. godine u Kotoru jedan
vrlo učeni filolog iz Onogošta impresivno izjavi: ‘’Hvala vama Turcima, vi
ste prvi priznali naš crnogorski jezik, a nama ga naši u Crnoj Gori ne
priznaju’’. Svakako, na ovo nije bilo replike.

III

Prva knjiga iz koje bošnjačka djeca treba da stiču pismenost je Početnica

bosanskoga jezika. Bukvar kao arhaizam i tuđica neaktuelan je za
savremene standarde obrazovanja i vaspitanja, za nezavisnost i afirmaciju
bošnjačke kulture i nacionalnog identiteta.
Udžbenik čija je odrednica bukvar ne odgovara kulturi i vaspitavanju
djece Bošnjaka. Ne uče se više samo slova (bukve) već se uče savremeno
svjetsko pismo, savremeni fonološki simboli. Uče se latinica, svjetski
pisci, jezici kompjutera i jezici elektronike i tehnologije svih vrsta.
Bošnjačka djeca, svuda gdje žive Bošnjaci, uče svoj jezik -
bosanski. I u ovom diskursu uče najsavremenije tehnološke lingvističke
pojmove i obrazovne sadržaje po projektima evropskih kurikuluma.

17
Početnica bosanskog jezika, koja je u državi Bosni i Hercegovini u
primjeni od završetka rata, u primjeni je i u nastavi kod Bošnjaka na
Kosovu od 2002 / 2003. školske godine. Tim povodom je u Prizrenu
02. 02. 2002. godine održana velika svečanost (promocija Početnice),
pa se ovaj datum bilježi kao istorijski događaj u kulturi Bošnjaka
Kosova. U ovom smislu, Sandžak je još ‘’čardak ni na nebu ni na zemlji’’.
Ipak, on nije ‘’leteći ćilim’’ - ostaće tamo gdje su svi Bošnjaci.
Bošnjačkoj djeci su potrebne knjige bošnjačkih pisaca. A njih ima.
Potrebno je i u Sandžaku uraditi nove kurikulume - po evropskim uzorima
i savremenoj metodologiji. Potrebno je Bošnjacima vratiti njihovu usmenu
i pisanu tradiciju, i onu ‘’osnovicu jezika’’ koju je Vuk stavio u svoj
nacionalni program. Bosanskohercegovački jezički sistem je
osnovica samo jezika Bošnjaka - dakle, bosanskog jezika.

Novi planovi i programi (kurikulumi) za bošnjačko školstvo u

Sandžaku moraju biti urađeni po evropskim standardima. Njihova
osnovna komponenta mora biti onakva kakva je u matičnoj državi
Bosni i Hercegovini, uključujući u njih i sandžačke
kulturnoobrazovne specifičnosti. Na Kosovu (za bošnjačku
edukaciju) to je već učinjeno i tokovi reformisane škole su u
evolutivnoj fazi.
Beograd i Podgorica ne mogu biti više centri iz kojih će se, po diktatu,
kreirati nastavni planovi i programi za sandžačko bošnjačko školstvo. S
obzirom na regionalizaciju po evropskim etničkim, jezičkim i
kulturno-prosvjetnim standardima, ovi važni nacionalni problemi
moraju se rješavati u Sandžaku i, naravno, u skladu sa
relevantnim deklaracijama i konvencijama o ljudskim pravima.
Vrijeme je da budu izmijenjeni i mnogi stari nazivi škola, nekih
kulturno-prosvjetnih ustanova, akronima i sličnih skraćenica na
transparentima firmi, nazivi ulica i lokaliteta (zamijenjeni onim od
kulturnog i istorijskog značaja za Bošnjake).
Novi Pazar mora da ima i svoj Novopazarski zbornik, Plav i
Gusinje, Bijelo Polje - također. Onako kao što ih imaju Tutin i
Rožaje. Sandžačke opštine moraju naći mogućnosti i način za ovaj oblik
afirmacije svoje kulture.
Nelogično je da neke sandžačke škole nose imena svetaca i vladara iz
nebošnjačkog kulturnog kruga, kada, na primjer, u tim školama uče samo
djeca Bošnjaka ili su 70 % - 80 % bošnjačka (prema broju stanovnika).
Takođe nije logično da biblioteke nose imena pisaca i drugih osoba iz
nebošnjačke književno-istorijske tradicije. Jednostavno, te biblioteke treba
nazvati imenom Narodna biblioteka.

18
U postojećim nastavnim programima i planovima predviđena je obrada
nekih svetih knjiga. U kontekstu novih kurikuluma treba izabrati one
tekstove kojima se uspostavlja multireligijska koegzistencija i najviši
stepen multietničke tolerancije. Ove nastavne sadržaje treba proširiti i
primjerima iz drugih, na primjer iz azijskih religija. Dobro bi bilo
obrađivati i neke tekstove iz korpusa najstarijih religijskih vjerovanja i
kultova.
Škole, i biblioteke, mogle bi imati i svoje svečanosti (praznike) - kao što
su Dan škole // Dan biblioteke - upriličene prema nekom značajnom
kulturnom događaju ili prema nekoj ličnosti iz bošnjačke istorije i kulture.
U ovom kontekstu, treba reći, da je nelogično da djeca Bošnjaka pjevaju
svetosavske pjesme i rade zadatke na ovu temu.
Sve edukativno-programske inovacije potrebno je prezentirati i
bošnjačkim školama u dijaspori.
Ekspertni timovi koji budu radili nove kurikulume, ovaj posao moraju
uraditi studiozno. Naravno, uz najveće poštovanje kulturnih
vrijednosti drugih naroda i etničkih zajednica.
Bošnjaci su evropski narod i njihove zemlje su u Evropi. Bošnjaci
ne žele granice niti zidove između naroda i kultura. Oni žele
zajednilku budućnost u ujedinjenoj Evropi.

IV

Bošnjaci Sandžaka žele obrazovanje po novim evropskim standardima i

demokratskim principima koji proističu iz Deklaracija o ljudskim pravima
UN, iz Konvencija UN, UNESCO-a, Bolonjske deklaracije o obrazovanju, i
dr. dokumenata o individualnim i kolektivnim pravima narodā.
Bošnjaci Sandžaka žele obrazovanje po principima jednakosti sa
drugim narodima svijeta, obrazovanje koje se temelji na
svebošnjačkoj tradiciji, kulturi i jeziku na bosanskom jeziku
odnosno na njegovom alternantu - na bošnjačkom jeziku kao
sinonimu za isti jezik.

Jedno od osnovnih ljudskih prava iz diskursa Univerzalne

deklaracije o ljudskim pravima je i pravo na obrazovanje, na
obrazovni identitet, na kulturne specifičnosti svakog entiteta.
19
“Svako ima pravo na edukaciju’’ - ističe se u Čl. 26 Univerzalne
deklaracije o ljudskim pravima, što znači da svako ima pravo na
onakav oblik edukacije koji se temelji na tradiciji i kulturi entiteta
i na njegovim etničkim specifičnostima - i koji svaki entitet
mobiliše u pravcu savremenih kulturno-edukativnih programa i
svjetske zajednice narodā.

Svjetska konvencija za ljudska prava (Beč 1993) zauzela je stav

da su ljudska prava u obrazovanju i vaspitanju neophodna za
harmoničan odnos između različitih etničkih zajednica i za njihovo
obostrano razumijevanje, toleranciju i mir.

U tekstu Edukacija o ljudskim pravima, kao moto za budućnost,

stoji: “Što više znamo o našim pravima, toliko ćemo manje gaziti
prava drugih’’.
A generalni direktor UNESCO, Federico Mayor, je rekao:
‘’Demokratija je praksa. Iako utemeljena na vrijednostima koje se
prenose, ona je zapravo način djelovanja. Primjenjujući je - mi se
opravdavamo, koristeći se njome - mi joj dajemo legitimitet’’.

Edit Soos, u tekstu “Regionalizam i multietničnost’’, piše: ‘’Uloga

obrazovanja takođe mora da se istakne, škole moraju obrazovati djecu da
postanu slobodni i obrazovani građani i omoguće im da sami nalaze i
koriste informacije te da donose sopstvene odluke. Jedno važno oruđe u
demokratiji su jezične vještine, koje obezbjeđuju informacije i
komunikacije i omogućuju ljudima da učestvuju u demokratskim
procesima. Upravo s toga lokalne i regionalne vlasti putem
obrazovanja mogu da promovišu lokalnu demokratiju’’.
A dr. Zorica Radović, u većem radu “Nacionalne manjine i lokalna
autonomija u međunarodnim dokumentima’’ donosi vrlo značajne
reference, kao na primjer: “Prava manjina ispoljavaju se kao
individualna i u novije vreme kao kolektivna’’. A zatim: ‘’Nesumljivo
je da prava nacionalnih manjina podrazumevaju i kolektivnu emancipaciju
koja se može ostvariti samo kroz priznavanje i zaštitu kolektivnih prava’’.
U istom radu Zorica Radović donosi sljedeće: “U Evropskoj povelji o
regionalnim i manjinskim jezicima kroz dve svoje odredbe tretira
se posredno i neposredno problem teritorijalne autonomije.
Članom 7.1. (b) nalaže se poštovanje geografsko-lingvističke zone
regionalnog ili manjinskog jezika’’…

Zorica Radović je, u ovom radu, prezentirala i više međunarodnih

20
dokumenata u kojima se afirmišu ljudska prava. Na primjer:
a) Deklaracija Ujedinjenih nacija o Pravima pripadnika nacionalnih ili
etničkih, vjerskih i jezičkih manjina od 1991;
b) Dokument donet na drugom sastanku Konferencije o ljudskoj dimenziji
OSCE održanom u Kopenhagenu 1990;
c) Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina Saveta Evrope,
doneta 1994;
d) Evropska povelja o regionalnim i manjinskim zajednicama, doneta u
okviru Saveta Evrope 1992;
e) Preporuka 1201 Parlamentarne skupštine Saveta Evrope, doneta 1993;
f) Evropska povelja o lokalnoj samoupravi, doneta u okviru Saveta Evrope
1985;
g) Predlog Komisije iz Venecije od 1996;
h) Bečka deklaracija (Deklaracija o principima međunarodnog prava i o
prijateljskim odnosima i saradnji između država u skladu sa Poveljom
Ujedinjenih Nacija od 1970. god.

Autorka je prezentirala ova međunarodna dokumenta u kontekstu svoje

diskusije i referenci na temu ‘’Nacionalne manjine i lokalna autonomija u
međunarodnim dokumentima’’ (v. Tutinski zbornik, 4, 2004, Tutin).

Gospodine Predsjedniče,
Gospodo građani Tutina,
Gospodo musafiri,

Neka je srećna ova radna svečanost -

Dan Opštine Tutin!

Izražavam, i srcem i riječju, divljenje ljepoti grada Tutina. Emotivno i

objektivno, i ljepoti i trajnosti cijelog Sandžaka.
Na svijetu jedino Sandžak ima rijeku čije je ime Ljudska rijeka i vodu
čije je ime Dobra voda odnosno Ćamilova česma.
Tutin ima veliku čast kao opšina koja je hrabro zakoračala u gradilačku i
kulturnu afirmaciju u skladu sa evropskim standardima i savremenim
izazovima u svim oblicima globalne svjetske renesanse i života, mira i
demokratskih principa, kao i u projekte koji se temelje na međunarodnim
i kolektivnim pravima ljudi i naroda.
Sve mi se čini da Tutin vidim kao budući grad na putevima iz svih
geografskih smjerova. Naslućujem asvaltni drum pravcima: Tutin -
Suhodo - Bijelo Polje; Tutun - Pešter - Sjenica ; Tutin - Draga - Istok.
Novi Pazar, Rožaje i Plav sa Gusinjem su već u geografsko-saobraćajnoj

21
mapi.
Ljudi koji vode ovu opštinu, imaju dovoljno entuzijazma i radnog elana da
ostvare ove projekte.
Tutin ima originalan kulturni ambijent. Vjerujem da će imati i volje
da, pored ostalog, objelodani i one stećke po okolini, koji ostaše iza
prastarih naroda, da ih smjesti na jednu kontaktnu lokaciju - kao
historijsko-arheološke argumente da je život na ovim prostorima bio
mnogo stariji nego što nam se nudilo nenaučnom i romantičarskom
historiografijom. Bilo je na ovim prostorima naroda i kultura prije nego što
smo i mi zamišljali. Argumenti su zapamćeni na stećcima, mejtašima,
sakralnim stelama, imenima mjesta i voda, u antroponimima, u riječima,
pjesmama, legendama, običajima i vjerovanjima.
Činjenica je da trajnost lingvističkih supstrata otključava sva vrata
najstarije historije i najstarijih kultura, pa i onih u Sandžaku u kojem žive
Bošnjaci, i drugi narodi - zajedno.
Historijske činjenice potvrđuju da je jezik i sandžačkih Bošnjaka
bosanski odnosno bošnjački - kao njegov semantički alternant. To
je onaj lijepi jezik “dobrih Bošnjana’’ koji kao historijska i
kulturna tekovina neprekidno traje od Povelje bana Kulina (1189.
god.) do danas.
Afirmisani hrvatski lingvista Radoslav Katičić sa naučnom sigurnošću i
autoritetom rekao je o jeziku Bošnjaka: ’’…postoji narod i taj narod
ima svoj jezik’’. U ovom diskursu i književnica Isidora Sekulić
oduševljeno je pisala: “Jezik Bošnjaka - to je jedna kolektivna
umetnost čiste genijalnosti, od ranga narodnih umotvorina, ali
koja nije samo čudo prošlosti, nego je i čudo sadašnjosti.’’
Sandžak nije leteći ćilim - ne može se ni cijepati ni krpiti. Sandžak ostaje
tu gdje je - i mi Bošnjaci u njemu, sa drugim narodima koji ovdje žive.

22