Socijalizam

Iako se ideje socijalizma dolaze još od Levellers-a i Diggers-a sedamnaestog stoljeća, ili
od Utopije Thomasa Moorea ([1516] 1965), ili čak Platonove Republike, socijalizam nije
zauzeo oblik političkog uvjerenja do ranoga devetnaestog stoljeća. Razvio se kao reakcija
na izviranje industrijskog kapitalizma. Socijalizam je u početku predstavljao interese
obrtnika i zanatlija pod prijetnjom sve raširenije tvorničke proizvodnje, no uskoro je bio
vezan uz sve veću klasu industrijskih radnika, «hrane tvornica» rane industrijalizacije. U
svojim ranim oblicima, socijalizam je imao fundamentalistički, utopijanski i
revolucionarni karakter. Cilj socijalizma je bio ukinuti kapitalističku ekonomiju
temeljenu na tržišnoj razmjeni i zamijeniti ju kvalitativno drukčijim socijalističkim
društvom, koje bi većinom bilo izgrađeno oko koncepta zajedničkog vlasništva.
Najutjecajniji prestavnik te vrste socijalizma je bio Karl Marx, čije ideje su bile osnova
za komunizam dvadesetog stojeća (vidi str. 35).
Kako god, od kasnoga devetnaestog stoljeća nadalje rađa se reformistička socijalistička
tradicija koja reflektira postepenu integraciju radnih klasa u kapitalističko društvo kroz
poboljšanja u radnim uvjetima i plaćama, te rast sindikata i socijalističkih političkih
stranki. Ova vrsta socijalizma objavljuje mogućnost mirnog, postepenog i legalnoj
prijelaza na socijalizam, do kojeg dolazi zbog prihvaćanja parlamentarnog sustava.
Reformistički socijalizam crpi ideje iz dva izvora. Prvi je humanistička tradicija proizašla
iz etičkog socijalizma, što se veže uz mislioce poput Roberta Owena (1771. – 1858.),
Charlesa Fouriera (1772. – 1837.) i Williama Morrisa (1854. – 1896.). Drugi izvor je
oblik revidiranog Marksizma koji je primarno razvio Eduard Bernstein (vidi str. 59.).
Tokom većine dvadesetog stoljeća, socijalistički pokret je prema tome podijeljen u dva
suparnička tabora. Revolucionarni socijalisti, sljedeći primjer Lenjina (pogledaj str. 81) i
Boljševika, prozvali su se komunistima, dok su reformistički socijalisti, koji su
prakticirali oblik ustavne politike, prihvatili što je sve više bilo poznati kao socijalna
demokracija. Ovo suparništvo se fokusiralo ne samo na najbolji način postizanja
socijalizma, već i na prirodu samoga cilja socijalizma. Socijalni demokrati su okrenula
leđa fundamentalističkim principima poput zajedničkom vlasništvu i planiranju, te su
preoblikovali socijalizam imajući u vidu financijsko blagostanje, redistribuciju istog te
upravljanje ekonomijom. Kako god, obje sorte socijalizma su iskusila krize u kasnom
dvadesetom stoljeću što je ohrabrilo neke da proglase «smrt socijalizma» te rođenje
postsocijalističkog društva. Najdramatičniji događaj u ovom procesu je bila propast
komunizma do koje je došlo zbog revolucija u istočnoj Europi između 1989. i 1991., no
odvijalo se i odmicanje socijalne demokracije od tradicionalnih principa, što ju je po
nekima učinilo nemogućom razlikovati od modernog liberalizma.

Elementi socijalizma

 Zajednica: Jezgra socijalizma je vizija ljudskih bića kao društvenih stvorenja

povezanih postojanjem zajedničke osobnosti – ljudskosti. Kako je to pjesnik John
Donne postavio, «ni jedan čovjek nije Otok sam za sebe; svaki čovjek je dio
Kontinenta, dio većega». To se odnosi na važnost zajednice (vidi str. 178), te
 naglašava do koje je razine individualni identitet uvjetovan socijalnom
interakcijom te pripadanjem socijalnih grupa i kolektivnim tijelima. Socijalisti
pretežito naglašavaju obuku i odgoj umjesto prirodnih socijalnih procesa, te vole
objašnjavati ponašanje pojedinaca kroz razne socijalne faktore, dok ne daju
važnost prirodnim osobinama svakog pojedinca.
 Bratstvo: Kako ljudska bića dijele osobinu ljudskosti, vezani su osjećajem
drugarstva ili bratstva. To potiče socijaliste da preferiraju suradnju umjesto
suparništva, te kolektivizam nad individualizmom (vidi str. 196). Iz ove
perspektive suradnja omogućava ljudima da sakupe i iskoriste energiju i snagu
zajednice, što ojačava veze unutar zajednice, dok u drugu ruku suparništvo
suprostavlja pojedince iz čega nastaje mržnja, sukob i neprijateljstvo.
 Društvena jednakost: Jednakost (vidi str. 440) je centralna vrijednost socijalizmu.
Socijalizam je nekada prikazivan kao vrsta egalitarijanizma, vjere u važnost
jednakosti nad svim ostalim vrijednostima. Točnoje, socijalisti ističu važnost
društvene jednakosti, jednakosti ishoda umjesto jednakosti pruženih prilika.
Vjeruju da je društvena jednakost osnovna garancija za društvenu stabilnost i
koheziju, tako da potiče pojedince da se identificiraju sa ostalim ljudskim bićima
oko sebe. Također, to je osnova za prakticiranje legalnih i političkih prava.
 Potreba: Naklonost jednakosti također prikazuje socijalističko uvjerenje da
materijalna dobra treba raspodijeliti prema potrebi radije nego na temelju
postignuća ili rada. Klasična formulacija ovoga principa se može pronaći u
Marxovom komunističkom principu rapodjele; «od svakoga na temelju njegovih
sposobnosti, svakome na temelju njegove potrebe». Ovo prikazuje uvjerenje da je
zadovoljavanje osnovnih potreba (glad, žeđ, dom, zdravlje, osobna sigurnost itd.)
preduvjet za zadovoljavajuć život i sudjelovanje u društvenom životu. No, očito,
raspodjela prema potrebi zahtijeva da su ljudi motivirani samom svojom
moralnušću, a ne samo materijalnim dobrima.
 Društvena klasa: Socijalizam je često bio asociran sa oblikom klasne politike.
Prvo, socijalisti su imali tendenciju analizirati društvo kroz raspodjelu prihoda i
dobara, te su zbog toga vidjeli pripadnost društvenim klasama (vidi str. 197) kao
bitnu (obično najbitniju) točku društvenog cijepanja. Drugo, socijalizam je
tradicionalno bio vezan uz interese pritisnute i iskorištavane radničke klase (kako
god ona bila definirana), te je tradicionalno smatra radničku klasu kao pokretača
socijalnih promjena, čak socijalnih revolucija (vidi str. 224). Kako god, razlike
među klasama su izlječive; socijalistički cilj je ili eliminiranje ekonomskih ili
društvenih nejednakosti, ili svođenje istih na minimun.
 Zajedničko vlasništvo: Odnos između socijalizma i zajedničkog vlasništva je bio
vrlo kontroverzan. Neki ga vide kao kraj samomu socijalizmu, dok ga neki vide
kao jednostavno načinom postizanja istinskije jednakosti. Socijalistički argument
za zajedničko vlasništvo (u obliku kolektivizma u stilu Sovjetskih država ili
selektivne nacionalizacije («miješana ekonomija»)) je da se na taj način
sakupljaju materijalni resursi u svrhu općeg dobra, dok privatno vlasništvo
promovira sebičnost, pohlepu i društvene rascjepe. Moderni socijalizam se
međutim odmiče od takvog uskogrudnog razmišljanja pomoću politike vlasništva.
Marksizam
Kao teoretski sustav, Marksizam je predstavljao najzanimljiviju alternativu liberalnom
racionalizmu koji je dominirao zapadnom kulturom te intelektualnim raspravama u
modernom razdoblju. Kao politička sila, u obliku međunarodnog komunističkog pokreta,
Marksizam je također viđen kao primarni neprijatelj zapadnjačkom kapitalizmu, barem u
razdoblju od 1917. – 1991. Ovo prikazuje glavnu nepriliku pri razmatranju Marksizma:
razlika između Marksizma kao društvene filozofije derivirane iz klasičnih radova Karla
Marxa i Friedricha Engelsa (1820. – 1895.), te fenomena komunizma dvadesetog
stoljeća, koji je na mnoge načine napustio ili revidirao klasične principe. Zbog toga
propast komunizma na kraju dvadesetog stoljeća ne implicira smrt Marksizma kao
političke ideologije; naprotiv, moglo bi dati Marksizmu, sada oslobođenom tereta
Lenjinizma i Staljinizma, novi dašak života.
Do neke razine, problem proizlazi iz širokog raspone i kompleksne prirode Marxovih
radova, što je omogućilo da bude prepoznat od nekih kao ekonomski determinist, dok od
drugih kao humanistički socijalist. Također, povučena je crta koja razlikuje karakter
njegovih radnih radova i kasnih radova. Ovo je obično prikazano kao razlika između
«mladog Marxa» i «zreloga Marxa». Ono što je jasno, u svakom slučaju, jest da je Marx
bio uvjeren da je stvorio novu vrstu socijalizma koja je bila znanstvena, , u smislu da je
ova vrsta primarno posvećena otkrivanjem prirode društvenog i povijesnog razvoja
socijalizma radije nego napredovanju (primarno etičke) kritike kapitalizma. Marxove
ideje i teorije su doprjele do šire publike nakon njegove smrti, većinom kroz spisove
njegovog cijeloživot-nog suradnika Engelsa, njemačkog vođe socijalizma Karla Kautskya
(1854. – 1938.) i ruskog teorista Georgija Plekhanova (1856. – 1918.). Stvoren je oblik
ortodoksnog Marksizma, obično poznatog pod imenom dijalektičkog materijalizma
(termin koji je stvorio Plekhanov, ne Marx) koji će kasnije postati osnova za Sovjetski
komunizam. Ovaj «vulgarni» Marksizam je bez dvojbe stvarao veći pritisak na
mehanističke teorije i povijesni determinizam nego sama Marxova djela.
Elementi Marksizma

 Povijesni materijalizam: Temelj marksističke filozofije je ono što je Engels

prozvao «materijalističkom koncepcijom povijesti». U njoj se ističe važnost
ekonomskog života i uvjeta pod kojima ljudi proizvode i održavaju svoje uvjete
za život (ovo ne zvuči mnogo briljantnije na engleskom). Marx je smatrao da
ekonomski «temelj», koji se primarno sastoji od «moda za proizvodnju», ili
jednostavno ekonomski sustav ima utjecaja ili čak oblikuje ideološku i političku
«superstrukturu». Po ovome bi se dalo zaključiti da društveni i povijesni razvoj
može biti objašnjen kroz ekonomske i klasne faktore. Kasnije su marksisti to
prikazali kao mehanički odnos, to jest da nepromjenjivi ekonomski «zakoni»
upravljaju povijest prema naprijed neovisno o ljudskom agentu.
 Dijalektička promjena: Slijedeći Hegela (vidi str. 90), Marx je vjerovao da je sila
povijesnih promjena dijalektik, proces interakcije između suparničkih sila koji
rezultira u višoj razini razvoja. U svojoj materijalističkoj verziji, ovaj model daje
naslutiti da su povijesne promjene posljedica internih kontradikcija unutar «moda
za proizvodnju» reflektiranim neprijateljstvom među klasama. Ortodoksni
 Marksizam («dialektički materijalizam») je prikazivao dijalektiku kao nepristranu
silu koja oblikuje prirodne i ljudske procese.
 Otuđenje: Otuđenje je bio centralni princip Maxovih ranih radova. Ono je proces
putem kojega je pod kapitalizmom posao postao samo pogodnost, i rad postaje
depersonalizirana aktivnost. Iz ove perspektive radnici su otuđeni od rezultata
svog rada, procesa rada, drugih radnika i, napokon, od samih sebe kao kreativnih i
društvenih bića. Neotuđivi rad je zbog toga neophodan izvor ljudske ispunjenosti i
ispunjavanja svojih potencijala.
 Sukob klasa: Centralna kontradikcija u kapitalističkom društvu dolazi iz
postojanja privatnog vlasništva. Ovo stvara razdor između buržoazije ili
kapitalističke klase, vlasnika «sredstava proizvodnje», i proleterijata, koji ništa ne
posjeduju te zbog toga opstaju prodajući svoj rad (doslovno «robovi plaća»).
Buržoazija je «vladajuća klasa». Ona ima ne samo ekonomsku moć zbog svoga
bogatstva nego i političku kroz posredovanje države, a posjeduje i ideološku moć
jer ideje kapitalističke klase su «vladajuće ideje» svoga doba.
 Viša vrijednost: Između buržoazije i proleterijata vlada nepomirljivi sukob, što
odražava činjenicu da je proleterijat nužno i sustavno iskorištavan pod
kapitalizmom. Marx je vjerovao da sva vrijednost treba dolaziti iz količine rada
uložene u proizvodnju dobara. To znači da žeđ za profitom prisiljuje kapitalistička
poduzeća da iz svojih radnika iscijede «višu vrijednost» tako da ih plaćaju manje
nego što je vrijednost njihova obavljenoga rada. Kapitalizam je zbog toga sam po
sebi nestabilan zbog toga što se proleterijat ne može konstantno biti izložen
iskorištavanju i tlačenju.
 Proleterska revolucija: Marx je vjerovao da je kapitalizam osuđen na propast, te
da je proleterijat njegov «grobar». Prema njegovoj analizi, kapitalizam bi prošao
kroz niz sve gorih kriza i pretjerane proizvodnje. To bi dovelo proleterijat do
svijesti klase za potrebom revolucije. Marx je iznio da je proleterska revolucija
neizbježna, te je predvidio da će se izvršiti kroz spontani ustanak sa ciljem da
preuzme kontrolu nad sredstvima proizvodnje. No, u svojim kasnijim godinama je
nagađao o mogućem postojanju miroljubivog prelaska na socijalizam.
 Komunizam: Marx je predvidio da bi proleterska revolucija uslijedila tranzicijski
«socijalistički» period tokom kojega bi bila potrebna «diktatura nad
proleterijatom» kako bi zadržala protu-revoluciju otuđene buržoazije. No, kako bi
neprijateljstvo među klasama venulo i uzdizalo se istinski komunističko društvo,
ta proleterska država bi jednostavno «venula». Komunističko (vidi str. 35) društvo
bi bilo bezklasno u tom smislu da bi bogatstvo bilo u zajedničkom vlasništvu svih,
i sustav «proizvodnje proizvoda» bi bio zamijenjen «proizvodnjom potrepština»
usmjerenom prema zadovoljavanju pravih ljudskih potreba. Sa time «prapovijest
čovjeka» bi bila gotova, omogućavajući ljudskim bićima da po prvi put oblikuju
sami svoju sudbinu i ostvare svoj puni potencijal («slobodan razvoj svakoga je
preduvjet za slobodan razvoj sviju» (Marx)).

Ortodoksni komunizam
Marksizam je u praksi tijesno bio vezan sa iskustvom Sovjetskog komunizma, te osobito
sa doprinosom prvih dvaju Sovjetskih vođe, V. I. Lenjinom (vidi str. 81) i Josifom
Staljinom. Uistinu, komunizam dvadesetog stoljeća je najbolje promatrati kao oblik
Marksizmo-Lenjinizma; to jest, kao ortodoksni Marksizam modificiran skupom
Lenjinističkih teorija i doktrina. Lenjinov glavni doprinos Marksizmu je bila njegova
teorija revolucionarne ili avangardnu partiju (na hrvatskom jednostavno komunistička
partija, i nadalje ću tako prevoditi). U toj teoriji se oslikava Lenjinov strah da proleterijat,
obmanut idejama i uvjerenjima buržoazije, neće moći shvatiti njen revolucionarni
potencijal jer se neće moći razviti iznad «sindikalne svijesti»; željom da se poboljšavaju
uvjeti rada i života umjesto da se svrgne kapitalizam. Revolucionarna partija, oboružana
Marksizmom, je bila potrebna kao «predvodnik radničke klase». Ideja je bila da ova
stranka bude drukčija: ne masivna stranka, već usko združena stranka profesionalnih i
posvećenih revolucionara sposobnih za izvršavanje uloge ideoloških vođa. Njena
organizacija bi bila bazirana na principu demokratskog centralizma, vjere u slobodu
debatiranja spojenu sa jedinstvom u djelovanju. I tako, kada su Lenjinovi Boljševici oteli
vlasti u Rusiji 1918, učinili su to kao stranka-predvodnik, tvrdeći da su djelovali u
interesu proleterske klase.
Kako god, na SSSR je Staljinova «druga revolucija» u 1930-ima mnogo više utjecala
nego Boljševička revolucija 1917. Preoblikovanjem sovjetskog društva, Staljin je stvorio
model ortodoksnog komunizma koji su naslijedile zemlje u vremenu nakon 1945., poput
Kine, Sjeverne Koreje, Kube, kao i zemlje diljem Istočne Europe. Ono što se može
nazvati ekonomskim Staljinizmom nastalo je 1928. lansiranjem prve petoljetke
(petogodišnji plan), koji je ubrzo doveo do potpune eliminacije privatnih poduzeća.
Nakon toga je 1929.