R

Ja osobno vidim jednu

BORIS M AGAŠ crkvu koja je u zbilji

strujanja, koja
arhitekt nije introvertna.
... mislim da bi se,
s obzirom na elemente,
u međuodnosu svjetla
i sjene, zračenja i mira,
morao napravi prostor
u kojem ja nalazim ono
što sakralna arhitektura
mora ima

20|S  
|svibanj 2011.
 Razgovarao: Mirko JOZIĆ
Snimio: Zvonko BENKOVIĆ
P
rof. dr. Boris Magaš rođen je 1930.
u Karlovcu. Diplomirao na Ar-
hitektonskom odjelu Tehničkog
fakulteta u Zagrebu 1955, od 1956. asi-
stent prof. Turine. U projektnom birou
Inženjering u Zagrebu od 1967. voditelj
projektne grupe, a od 1969. vodeći pro-
jektant u Građevno-projektnom zavo-
du u Rijeci. Na Fakultetu građevinskih
znanosti u Rijeci 1974-83. izvanredni
pa redoviti profesor. Doktorirao 1977.
na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu
gdje je redoviti profesor 1983-1993, a
od 1994. honorarni profesor. Od 1988.
izvanredni član JAZU, a od 1991. redo-
viti član HAZU. Djelovao je u Umjet-
ničkom savjetu Saveza arhitekata Jugo-
slavije i Udruženju hrvatskih arhitekata,
Upravnom odboru Društva arhitekata
Zagreba, komisiji za međunarodne veze
UHA-e, Sudu časti UHA-e, bio savjetnik
predsjednika Republike Hrvatske za ar-
hitekturu i urbanizam (1992). Izabran u
počasno zvanje professor emeritus.
Arhitektura je kreativnost ljudskosti u domeni građenja i svaki trenutak koji dovodi do toga
da se ispoljava kreativnost ljudskosti u domeni građenja sâm po sebi mora biti istinit
Profesore Magašu, Vi ste cijeli život u
arhitekturi. Diplomirali ste arhitektu-
ru, bili ste asistent, prodekan, redoviti
profesor na Arhitektonskom fakultetu,
a sada ste professor emeritus. Od 1988.
ste izvanredni član JAZU, od 1990.
savjetnik za arhitekturu i urbanizam
Predsjednika Republike, a od 1991. re-
doviti član HAZU-a.
Tako je. Bio sam član predsjedništva
zadnjih 36 godina mandata, a sada sam
tajnik Razreda za likovnu umjetnost.
Osim toga, zamjenik sam Predsjednika
Savjeta za prostorno uređenje Vlade RH.
Osim istraživačke, predavačke i sa-
vjetničke djelatnosti, Vi ste projektirali
i realizirali razne projekte. Možete li
nam iz svoga bogatog iskustva ukratko
kazati što je istina arhitekture?
Ja bih rekao sljedeće: Arhitektura je
kreativnost ljudskosti u domeni građenja
i svaki trenutak koji dovodi do toga da se
ispoljava kreativnost ljudskosti u domeni
građenja sâm po sebi mora biti istinit. Me-
đutim, ljudskost ne bi bila ljudskost kada
|21
u tome ne bi tražila ono što se zove izričaj,
odnosno, kada čin građenja ne bi trans-
formirala u oblikovnu vrijednost iskazi-
vanja smisla toga čina. Prema tomu, arhi-
tektura je oblikovna nadgradnja građenja,
umjetnost građenja, a ako se ona iskazuje
u karakterizaciji i kvaliteti prostora i obli-
ka, ona je sama po sebi istina.
Ako stvaramo arhitekturu koja ne od-
govara ni našem vremenu, ni funkciji, ni
karakterizaciji samog građenja objekta,
onda izlazimo iz domene istine. Tu na-
stupa kič. Mnogi ljudi govore o kiču, ali
ne shvaćaju taj pojam. Kič je kreativan,
on želi biti kreativan, ali on je neistinit.
U Sarajevu ste 1963. s kolegama radi-
li Muzej revolucije. Vi ste tada imali 33
godine. Što je tajna te kuće?
Imao sam manje, imao sam 28 godina
kada smo dobili natječaj. Gledajte, danas
slobodno mogu reći, ja sam dijete ende-
hazije. Formiran sam za vrijeme Nezavi-
sne Države Hrvatske. Naravno, da mno-
ge stvari iz toga perioda ne branim, ali
sigurno branim vrijednosti koje su tada
postojale. U tome vremenu sam primio
odgoj u kojemu su čast i dužnost temeljne
vrednote s kojima mogu živjeti i raditi. A
onda se događa režim koji ti nije blizak, ne
zbog namjere jednakosti među ljudima,
nego zbog načina funkcioniranja i enor-
mnog zločina koji je u svijetu načinio, a ti
moraš živjeti u takvoj situaciji. Kada sam
napravio muzej, održao sam predavanje
na fakultetu i rekao: “Ovo nije spomen
niti jednoj vlasti niti jednoj partiji. To je
spomen onima koji su ostali pošteni i koji
su stradali. Što će biti u perspektivi s tim
objektom, to ja ne znam, ali će nadživje-
ti i mene i vas.” To je jedna komponenta
zašto sam ga radio. Druga je komponenta
oblikovna, tema htijenja stvaranja jed-
ne suvremene arhitekture. Suvremena
se arhitektura nastoji sve više osloboditi
klasicističkih zakonitosti. Ja sam se socija-
lističkom realizmu suprotstavio efektnim
i najčišćim momentom zapadnih apstrakt-
nih izraza koji izlaze iz vulgarizacije poj-
ma građenja što je socijalistički realizam
sa sobom nosio. ...
Problem toga objekta je u tome što
ono što sam ja nosio u sebi nije moglo
biti realizirano. Ona kocka nije zami-
šljena u kamenu, ona je trebala biti od
metala i kristala – dolje čisto staklo kao
kristal. Taj je oblik prešao vrijeme jer je
karakteriziran teoretskim mogućnosti-
ma mišljenja toga vremena. Taj je spo-
menik za mene spomen i na one mom-
ke koje sam kao dječak gledao kroz
prozor, od kojih su rijetki preživjeli,
kao i spomen na poštene partizane. Ni-
sam radio interijer Muzeja revolucije,
ali sam napravio memorijal, signum
jednoga vremena, i ako bude sreće,
ostat će spomenik jednoga vremena i
ljudi kojima je posvećen.
Od 1968. gradite kompleks Solaris u
Šibeniku, a onda Haludovo u Malinskoj
na Krku. Što je ideja vodilja u gradnji
tih zgrada i koje mjestu tu ima čovjek?
Pitanje je koliko je ljudskost promje-
njiva i koliko je ljudskost prisutna. Kad
sam radio Solaris, bio je to nastavak iste
teme vezane za sarajevski objekt. Ja sam
tada rekao da mogu najsuvremenijim je-
zikom ući u to mjesto i potpuno sve po-
drediti toj situaciji. Solaris je objekt koji
je odgovorio na problematiku hotelske
izgradnje i uklopio se u jedan teren i da-
nas je adekvatan i nije ostario jer govori
o trajnim vrijednostima.
Kad je Solaris izgrađen, zvali su me da
napravim hotel u Malinskoj. To je vrijeme
kada Oscar Niemeyer radi zgradu Brazi-
lije, a onda netko kod nas kopira stupove
te zgrade iz Brazilije, ili kada Kenzo Tan-
ge radi svoje objekte u Japanu u betonu,
pa ga opet kod nas netko kopira. Ja sam
Solaris povezao s pejzažom što je više bilo
moguće, ali ako radim prostor relaksacije,
onda moram dobiti prostor i oblike koji
vesele, relaksiraju. Tako sam prepravio ve-
liki centralni vrt u kojem se može boraviti
tijekom cijele godine, koji sam staklom
povezao s morem i to stvara taj relaksi-
rajući ugođaj. S druge strane, ovo je bio
odgovor na izvjesnu tehnokratsku simpli-
fikaciju arhitekture koja je postala svjetska
manira i traženje oblikovnog rječnika. Ja-
sno da je traženje oblikovnog rječnika teš-
ko ostvariti, ... ja sam napravio sve što sam
u tom trenutku mogao. Za mene je Halu-
dovo u Malinskoj hrvatska postmoderna,
a ja tada nisam imao nikakva saznanja o
postmoderni u svijetu.
svibanj 2011. |S  
 I napokon 1979. gradski stadion na
Poljudu, prozvan Poljudskom ljepo-
ticom. Neki ga smatraju najljepšim
stadionom. Kao da se spustio s nekog
drugog svijeta da primi 50.000 ljudi.
Stadion je prihvaćen kao djelo trajne
vrijednosti. Vi pak imate novo rješenje.
Što ste, dakle, smislili za novi Poljud?
Gledajte, propisi FIFE su se promije-
nili. Ondašnji su propisi tražili 50% sje-
dećih i 50% stajaćih mjesta, i stadion je
na taj način imao 50.000 mjesta. Dodao
sam i stazu za atletičare. Danas više nema
stajaćih mjesta, sva su sjedeća. Druga
tema je da sve mora biti natkriveno. I
treća tema: stadion ispod 40.000 mjesta
ne priznaje se za natjecanja. E sada: Po-
ljud je pretvoren u sjedeća mjesta, nije
sve natkriveno i sada ima 36.000, a treba
ga navući na 44.000. Što sam ja napravio?
Stadion je jasno izražen kao plitica koja
je natkrivena i izašla iz zemlje. Ja sam
rekao da će čitav stadion kakav je osta-
ti netaknut, a sredinu ću “preskočiti” s
tri jaka, velika lučna nosača, uhvatiti se
za određene ležajeve, za postojeću kon-
strukciju. Ostavit ću vidljiv stari stadion,
dodat ću mu sve ono što traže propisi i
pravila, doreći ću ono što nije završeno,
jer stadion nikad nije dobio prsten oko
sebe, a imao je oblikovan prsten koji
simbolizira zategu koja drži konstrukciju
– za to nije bilo novca i nikad nije izve-
den. Ako ja sve to sada izveden, sačuvao
sam memoriju rješenja koje je tu, a dao
sam mu još jednu novu vrijednost. To je
moguće. Ja iza toga stojim.
Boga i nema. To je veliki problem. Što za
Vas znači praviti crkvu za vjersku zajed-
nicu u kojoj članovi mole Boga koji je na
neki način nestao iz našeg svijeta?
Nisam siguran da je Bog nestao, svijet
je uvijek bio takav. Imate priču iz Biblije
o Sodomi i Gomori, neke stvari nisu no-
vum na tom svijetu. Svijet se transformi-
rao i događa se tako kako se događa. Što
znači graditi? Znači stvarati ovaj prostor
u kome će čovjek osjetiti da to nespo-
znajno postoji. Graditi crkvu znači stvo-
riti prostor koji to donosi, koji to znači.
Unutar povijesti arhitekture sa-
kralne građevine predstavljaju ne-
što posebno. Što bi bilo specifično
za sakralne građevine?
Sakralna građevina uz karakte-
rizaciju vremena i društvene svijesti
zajednice koja gradi treba također
biti oblik nazočnosti nespoznatljivog
i vanvremenskoga te čovjeka koji u
nju uđe uključiti, prebaciti u jedno
shvaćanje drugog mentalnog sklopa.
Ona izlazi iz ćevapčića i pomfrita, ona
ulazi u duhovnost, ja je osjećam, do-
življavam i na neki način joj se preda-
jem. Međutim, ona istovremeno ima
nekoliko komponenata.
Mi u sakralnoj arhitekturi imamo
problem misnog slavlja koje varira od
običnog do najsvečanijeg. Taj objekt
mora omogućiti da misno slavlje na
A kako?
Ja sam pokušao ovako kako sam po-
kušao, to je moj put.
Vi to dobro znate da crkve grade
mnogi ljudi koji apsolutno ne uvažava-
ju tu činjenicu.
Ja to ne bih komentirao. Znate što,
doktori o mrtvacima i kolegama ne
pričaju.
Znam, ali mnogi vjernici mole u ta-
kvim crkvama.
neki drugi način govori istine – kao,
recimo, kad svi kličemo hosana. No
za mene bi crkva trebala biti još ne-
što. Osim što služi za obred, crkva
je također prostor s kojim mora ko-
municirati ljudskost. I ja kad trebam,
moram otići u crkvu i moram naći
sebe, i za mene crkva ne bi smjela biti
zaključana. A onda, kad uđem u tu
crkvu, sigurno neću sjesti u sredinu,
ja ću pogledati gdje mi je mjesto mira,
kontemplacije, gdje je jače osjećam.
Zato ja uvijek u crkvi, uz centralni
prostor, tražim također subprostor
kontemplacije i mira. Ja kontempla-
tivno moram uspostaviti dijalog iz-
među sebe i onoga o čemu smo priča-
li. To dominikanci nisu htjeli, tražili
su jedinstven prostor. Crkva svetog
Nikole u Rijeci ima dva stupa ...

Stadion na Poljudu transcendira

vremensko-prostorne zadatosti od ko-
jih ste Vi počeli i u tome smislu otvara
neki novi horizont, neki novi obzor za
percipiranje i razumijevanje, čovjeka,
društva, života.
Pa dobro, to su velike riječi, ali one nisu
krive jer arhitektura je transcendencija.

Čini se da Muzej revolucije, stadion

na Poljudu kao i župna Crkva blaže-
noga Augustina Kažotića u Volovčici,
imaju neko zajedničko određenje koje
se tiče biti arhitekture. Možete li reći
što je to, što je zajedničko?
To je nastojanje da se najčišćim jezi-
kom građenja, transcendiranog u obli-
kovnu komponentu ostvari karakterizaci-
ja prostora, oblika i danog vremena, koja
govori istinu ljudskog kreativnog djela.

Živimo u svijetu u komu su posvuda

vidljivi tragovi čovjekove nazočnosti pa
nastaje dojam kao da u našem svijetu
22|S  
|svibanj 2011.
 Ima jedna stvar koju vam moram reći.
Meni je jako dobro kada idem s trga u Ili-
cu i kada uđem u kapelu Ranjenog Isusa.
Ona je vrlo jednostavna, ona je samo ku-
tija, ali je ona napravila jedan prijelaz iz
svega ovoga što je efemerno u jedan novi
svijet i stvorila mir sakralnoga prostora.
I meni to prija. Prema tomu kada o tome
razmišljam, ja čak mislim da sam u mno-
gim stvarima i pretjerao, da sam mogao i
mnogo jednostavnije.
Sada radim na krstionici i svetohra-
ništu. Krstionica nije problem, ... ali sve-
tohranište je veliki problem. Ne pada mi
na pamet da metnem svetohranište u ku-
glu ili da ga metnem u dorski stup – to
je totalni nesporazum. Svetohranište je
mjesto gdje stoji tabernakul s hostijama, i
ništa drugo. Ono mora imati časnost tog
jednog dijela. Ono mora imati oblikova-
nje koje mu daje taj značaj. ...
U kakvom odnosu stoje Vaša dva
nova reprezentativna objekta – u Rijeci
i u Volovčici – prema svojemu nepo-
srednom okolišu?
Imam još objekata: kapela na groblju
u Kostreni, rekonstrukcija crkve sv. Luci-
Sarajevski
Muzej revolucije,
splitski Poljud
i Crkva bl. Augusna
Kažoća u Zagrebu
|23
je u Kostreni, kapela u psihijatrijskoj bol-
nici u Vrapču, kapela u krčkoj biskupiji.
A odnos objekata koje ste spomenuli pre-
ma neposrednom okolišu je tragičan. Oni
urbanistički nisu smješteni u prostor koji
bi bio adekvatan pojmu sakralnog objekta.
Objekt u Rijeci je dobio načelnu dozvolu,
ali se s mora nikako ne može vidjeti, kao što
se vidi crkva na Kozali. I kad je, nakon što
se počela graditi, tuda prošla zaobilaznica,
gradski komitet je vrisnuo, pozvao me i pi-
tao kako se moglo dogoditi da crkva dođe u
zaobilaznicu. Sad je opet zatvaraju ...
Nemamo urbanizam koji projektira
adekvatne prostore, nismo ga ni ima-
li. Ovo su adaptacije. Kad je urbanizam
projektirao crkvu u doba Tita? Gdje ste
to vidjeli? Toga nije bilo.
Od Vaših sakralnih građevina meni
je najdraža Crkva bl. Augustina Kažo-
tića u Volovčici u Zagrebu. Građena je
u nesretnim uvjetima, ali se ipak “snaš-
la”. Što je bila Vaša temeljna ideja?
Drago mi je da Vam se sviđa. Kad se
gradila, ljudi su u čudu gledali dok je bila
u betonu i govorili kako je strašna. Pro-
blem je bio što tu prolazi tramvaj, imate
jako gust promet, raskršće. Prvo što je
trebalo napraviti bio je trg kojeg je tre-
balo dignuti metar u zrak. Kad na tom
trgu postaviš vodoskok, onda to postaje
pojam života. To je bila prva distanca
koja je napravljena. Druga distanca, koja
još nije riješena, jesu kiparski reljefi koji
su tu trebali doći, ali trenutno nema nov-
ca. Uglavnom, podizanjem metar od ze-
mlje digao sam se od prometnog kaosa.
Nakon toga moram napraviti prijelaz iz
svjetovnoga u duhovno, ono što je ra-
dila gotika. Nakon toga ulazim i radim
vjetrobran koji je čipka, sakralna čipka,
nematerijalna u karakteru. Dakle, ispod
vjetrobrana ja sam gotovo u crkvi, treba
mi još jedan korak, ali već znam da sam
u crkvi. Potom radim bijelu osovinu koja
ide ravno na menzu. Došle su klupe i sad
se razlučuje karakter centralnog prosto-
ra. Prije toga nitko ništa nije shvatio.
Iako je za dobru crkvu važno samo
sve, ipak su neki elementi važniji od
drugih. Jedan od tih jest organizaci-
ja prostora: čist, jedinstven, na oltar
usmjeren i svijetao prostor. To je pro-
stor Vaše crkve i još mnogo više od
toga, i svi kažu da je dobar. Što je tajna
toga prostora?
Ako čitate presjeke ovoga prostora
koji je veliki, bijel i zaobljen, kružni, i
vodi bazilikalno, i drugi koji raste i raste
pa se spušta, imate gradacije koje formi-
raju prostor, usmjeruju ga i daju karak-
terizaciju. Niste ni svjesni da ta crkva
uopće nema prozore, svjetlo dolazi samo
s vrha tornja, a to je svjetlo normalno.
Prema tomu, koncepcija je da crkva ra-
ste prema svom klimaksu, a klimaks se
događa u žarištu zbivanja, u žarištu litur-
gije. To je ono što arhitektonski i tehnički
mogu dokumentirati.
Prostor je krajnje nekonvencionalan,
to je posve očito. Je li takvo oblikova-
nje prostora proizišlo iz koncepta crkve
kao lađe?
Ne bih rekao crkve kao lađe. Pazite,
ima još jedna stvar u arhitekturi, a ona se
veže za način kako kreativnost dolazi do
same sebe. Gledajte, ako ja uzmem pero,
dobivam misao i bacam je na papir. Za
ono što je ruka povukla, moj duh je bio
inspiracija. I moja ruka nastavlja pisati.
... Moja ruka gradi prostor, jasno vezana
za oči i olovku. Kad sam radio presjek cr-
kve, onda je ova linija došla sama po sebi,
pa druga, pa treća itd. Trebalo mi je još
dva mjeseca, jer sam osjećao da ideja nije
dovoljno sazrela, nije bilo dovoljno izba-
lansirano. Ali početne ideje nosim u sebi.
Neke stvari mogu biti dorečene odmah, a
neke stvari treba dorađivati.
Ja to nazivam intelektualnom i senzi-
bilnom komponentom. Intelektom pro-
mišljam, a senzibilitetom reagiram. ...
Prema tome, kad nešto kreira, čovjek ima
ratio, kontroliranu svijest, zatim nešto što
Nastavak na 49. stranici
svibanj 2011. |S  
 Nastavak s 23. stranice
zovemo podsvijest, i nesvijest, mada po-
jam nije adekvatan. Iz te dubine dolazi
kreativnost, ali ja ne znam što će doći. Ja
mogu isključivo racionalno misliti i tako
projektirati, toliko znam svoj posao i svo-
ju rutinu, ali ako vi otvarate nova vrata ...?
Ja osobno mislim da bih tek sada mogao
napraviti pravu crkvu, ali to neću stići.
Svetište je središte prostora crkve i
najdelikatnije pitanje. Možete li Vi za-
misliti da Vam svetište u Crkvi bl. Ka-
žotića netko drugi uređuje, bez Vas, a
znate da se to često događa?
To se često događa. Ako je taj čovjek
dobar arhitekt i shvaća što treba napravi-
ti, nemam ništa protiv, ali ako je u pitanju
lutalica, onda imam protiv. Nije arhitek-
tura formalistička igra nekih stvari koje
ja hoću, ona je najdublja duhovnost.
To Vas pitam jer se nerijetko u pro-
stor koji je netko projektirao ozbiljno,
kompetentno, dovode amateri koji ap-
solutno suvereno rade što hoće.
Da, ali je tu kriv onaj tko vodi taj
prostor. Sad su rekonstruirali Crkvu sv.
Nikole koju vode fratri provincije sv.
Jeronima. Mene nisu zvali, Talijan je to
uradio. Srećom čovjek je uradio dobro,
znao je. Ali za mene je to gore od pljuske.
Pa da su me barem nazvali.
Osvjetljenje? Je li svjetlo kôd za rješa-
vanje sakralnog prostora?
Svjetlo je osnovni element egzisten-
cije. Sve što postoji, postoji zahvaljuju-
ći svjetlu. Ako netko radi takav jedan
objekt, a to ne shvaća i pojam svjetla nije
uzeo kao dominantnu temu, to je nedo-
pustivo. Ono što je problem u arhitekturi,
jest pitanje svjetla. Dok je rađena gotička
katedrala, onako da ona diše, užasno je
teško bilo to pretvoriti u refleksiju umjet-
noga. Kada gledamo nebo i kad gledamo
totalni prostor, onda je taj prostor nasta-
janja pojam neba i sve ono što se doga-
đa gore na nebu. U noćnim vremenima
tama postaje nesaznajno. I sada, kad vi
pretvarate taj objekt koji je kroz svoju
transparenciju dobio taj osjećaj totali-
teta kao dio postojanja, kad ga trebate
umjetno osvijetliti, ne možete staviti re-
flektore izvana da dobijete to isto. Morate
napraviti nešto što će sačuvati duh toga
prostora i adekvatno osvijetliti, ne da bi
se vidjelo, nego da bi prostor živio ona-
ko kakav bi morao biti. Svjetlo je, dakle,
abeceda odnosa. Karakterizacija svjetla i
odnos prema totalitetu, to su autoriteti.
|49
Likovno uređenje sakralnih
prostora koji su arhitektonski za-
vršeni predstavlja poseban pro-
blem. Po kojim kriterijima treba
odlučiti što od likovnoga može
doći u sakralni prostor, a što ne?
Postoji li nekakva metodologija
koja bi mogla vrijediti općenito?
To nije jednostavno. Zašto? U
pravilu, ono što dolazi moralo bi
slijediti prostorni kompleks, od-
nosno prostorni koncept i funkciju
liturgije. Međutim, imate, recimo,
sv. Petra u Rimu koji ima gomilu
ogromnih kipova koji su degradi-
rali prostor, jer je prostor izgubio
mjerilo. Nastao je sukob oblikov-
noga i prostora. Istovremeno u sv.
Petru imate jedan od najljepših ki-
pova ikada napravljenih u svijetu,
a to je Michelangelova Pietà. Ona
je toliko jaka da onom prostoru ne
treba više ništa.
Vi ste u Volovčici prostor crkve defi-
nirali, ali su ostale niše i apside i male
bočne niše, koliko vidim, za križni put.
Ne znam što će se dogoditi s plohom
iza oltara, kao da bi tamo također nešto
moglo doći. Kip možda?
Apsida iza oltara bi trebala biti onako
cijela reljef, kao Rodenova Vrata pakla.
Cijela priča trebala bi biti veliki reljef.
A onoj priči o podu koji prelazi u zido-
ve davao bi akcentuaciju i križni put. Za
mene on nije crtež nego skulptura. Na
konzoli puna plastika, može biti, jasno, i
reljef, ali sve su novci, novci. Ni za ovo
nema mogućnosti ni financija.
Profesore Magašu, zašto se arhitekti
toliko muče sa zvonicima?
Zvonik je u povijesnom razdoblju bio
i kula, imao je više namjena. Bio je akcent
samoga naselja, zatim je služio kao mje-
sto signalizacije. Crkveni zvonik je dobio
zvona koja su imala najveći učinak. Bitna
je simbolika zvona. Težak je zadatak gra-
diti zvonik. Ja sam ga odmah gradio kao
štapić, u varijanti stakla.
Kada ćete završiti crkvu u Volovčici?
Definitivno ću umrijeti prije nego je
završim.
A što će biti sa svetištem?
Morate pitati investitora.
Kako će izgledati sakralna arhitektu-
ra u budućnosti?
Ja to ovako gledam: ja sam se do
sada tražio u nekim genezama, bio je u
pitanju “nacionalni” zadatak – čovjek
ipak nosi u sebi obvezu prema vlastitom
narodu – a s druge strane, bio je zadatak
vraćanja izgubljenih vrijednosti. Volov-
čica govori prastarim jezikom, ona ima
apside, ali izražene na način na koje ih
ne biste mogli misliti, kao što ima zvo-
nik na način na koji čovjek jednostavno
ne misli. Tema je: vraćanje zaboravlje-
nih i simplificiranih istina. U cijeloj toj
situaciji ja sam se tražio u transformaciji
uzora, bilo hrvatskog, bilo općeg sakral-
nog okvira.
Sljedeća faza je arhitektura oslobođene
invencije. Ako ja tražim pojam sakralno-
ga, ako je sakralni prostor pitanje prisut-
nosti nesaznajnoga, onda se postavlja pi-
tanje: na koji način mogu napraviti objekt
koji će dio toga uhvatiti, konceptivirati i
dati mu one vrijednosti koje je gotika u
svoje vrijeme briljantno izvela? ...
Ja osobno vidim jednu crkvu koja je
u zbilji strujanja, koja nije introvertna. ...
mislim da bi se, s obzirom na elemente,
u međuodnosu svjetla i sjene, zračenja i
mira, morao napraviti prostor u kojem
ja nalazim ono što sakralna arhitektura
mora imati, inače nije sakralna arhitek-
tura. Ja od tog prostora tražim da u nje-
ga uđe čovjek kadgod mu to treba, bez
obzira na vrijeme dana, noći, godine. To
gotika još uvijek ima.
Ako Vas jednoga dana netko pozove u
Bosnu da gradite, hoćete li prihvatiti?
Nemam ništa protiv. Meni je Bosna
draga, jako mi je prirasla srcu. 
Cjelovit razgovor možete pročita
na našoj stranici www.svjetlorijeci.ba
svibanj 2011. |S