HRVATSKI MITOVI

I
LEGENDE
PRIČE O BOGOVIMA

TEKST
VANJA SPIRIN

IDEJA I ILUSTRACIJE
ROMAN MARKUŠ
Izdavač:
“PEGAZ” d.d. Ilica 26, Zagreb

Za izdavača:
Ankica Kutle

Glavni urednik
Jadranka Conrad

Redakcija
Jadranka Conrad, Branislav Galevski,
Lidija Ivšak, Ankica Kutle, Roman Markuš, Nada Raše,
Vanja Spirin, Ante Zorić

Ideja i ilustracije
Roman Markuš

Autor teksta:
Vanja Spirin

Idejno likovno rješenje, oprema i obrada

Markus Studio d.o.o. B.Magovca 16a, Zagreb

Electronic by Petasatus
 PREDGOVOR

O va je knjiga prvi pokušaj da se mitovi, legende i priče najranijih

stanovnika hrvatske zemlje predstave čitatelju na jasan,
jednostavan i, nadam se, razumljiv i zanimljiv način. Ona, naravno, nema
pretenzija biti znanstvenom knjigom, iako se u potpunosti temelji na
motivima "Hrvatske mitologije" doktora Nikole Sučića, objavljene davne
1943. godine. Doktor Sučić uspio je hrvatsku mitologiju rasplesti iz
zamršenog konteksta staroslavenske mitologije i dati joj samostalno mjesto
uz ostale svjetske mitologije. No, sama činjenica da je hrvatska mitologija
objavljena u bibiloteci "Psihologija i psihopatologija čovječanstva", svrstava
ju van sustava redovne literarne, kulturne i civilizacijske povijesti našeg
naroda. Osim toga, knjiga je fragmentarna, mnogo toga je nedorečeno i
neobjašnjeno, a likovi ostaju izolirani i nedefinirani.
Naša je ţelja ponovno oţivjeti hrvatsku mitologiju, upoznati čitatelje s njezinim
bogovima, divovima, vilama, čovuljcima, palčićima, malčićima, zlim maljuzima
i ostalim fantastičnim bićima, kao i s prvim ljudima - Sunčevim ratnicima i
njihovim moćnim ţrecima...
 Da bismo u tome uspjeli, morali smo se posluţiti ne samo znanstvenim izvorima
već i maštom autora koja je popunila praznine, dodala sjaja, iskričavosti i boje
okrhnutim i polovičnim arhetipskim likovima i situacijama.
Nadam se, meĎutim, da smo uspjeli očuvati i prikazati otvoreni, hrabri,
hedonistički i, u suštini, protejski duh starih Hrvata koji prosijava kroz mitologiju
u kojoj se već značajno miješaju paganske i kršćanske teme. To se osobito vidi u
oštroj dihotomiji dobra i zla: svijetlog i stvaralačkog svijeta nebeskih bogova i
mračnog, neumoljivo zlog donjeg svijeta.
Tako, priča o našim dalekim precima nije samo romantična bajka, već i saga o
krvavim sukobima, osveti i okrutnosti.
Evo, dakle, pustolovina naših dobrih i zlih bogova svijetlih junaka i prelijepih im
djeva, mudrih ţreca, luĎaka, ljubavnika i magičnih bića koja su nestala s našeg
svijeta kada smo ga počeli razumijevati.

Urednik
 SEOBA SUNČEVA NARODA

U vremena sakrivena tminom prošlosti ţivio je narod snaţnih,

junačnih muţeva i prelijepih ţena. Bili su oni nepobjedivi ratnici
prokušani kako u mnogim bojevima sa stranim zavojevačima, tako i s
protivnicima koji nisu bili od ovoga svijeta. Njihove ţene, premda ljupke kao
vile, očiju blistavih poput zmajskih dragulja, znale su katkad i same, u slučaju
velike opasnosti ili borbe s brojnijim neprijateljem, uzeti u ruke britki mač ili
bojno koplje i stati rame uz rame sa svojim vitezovima. U ta davna vremena
često se ratovalo i ljudski je ţivot bio u opasnosti i od ljudi i od tada još divljih i
neukroćenih prirodnih elemenata. Voljeli su ţivot ispunjen udobnostima i trudili
se da im takav i bude, ţiveći svaki dan kao da im je posljednji, ravnajući se po
staroj izreci: Svatko umire, ali rijetko tko stvarno ţivi. Uţivali su u jelu, piću i
Ijubavi što su više mogli, jer, bijući ratnički narod, nikad nisu znali hoće li iz
neke od čestih bitaka izvući ţivu glavu. Ţreci, njihovi svećenici, govorili su im
da će ţiveći na taj način navući bijes bogova, ali ta njihova upozorenja rijetko su
imala nekog stvarnog odjeka u dušama ratnika, jer, kao što se znalo, i njihovi
su bogovi ţivjeli sličnim ţivotom i nitko u tome nije vidio neko zlo.
Omiljena zabava bio im je lov, a najdraţi ulov sočan vepar, ukusna srna ili košuta
pripravljena na stari način, začinjena mirisnim travama i premazana smrekinim
medom.
Porijetko bi odlazili u lov na bizone i dabrove koji su
tada još nastanjivali područje njihove pradomovine,
jer su i tada to bile rijetke ţivotinje koje se posebno
štovalo. U lov su često išle i ţene i bile su poznate po
vještu rukovanju lukom i strijelom koji im bijahu
omiljeno oruţje.
Lukovi naših starih bili su cijenjeno i vrlo
vrijedno oruţje, prava umjetnička djela izraĎena od
drveta koje nikad nije trunulo - otrovnih tisovih
grana. Zbog drevne legende o tisovu otrovu
smatrano je smrtonosnim po samoj svojoj prirodi jer
se u njemu nalazi moćna čarolija prokletih duša. Od
drugog oruţja koristili su još bojna i lovačka koplja,
buzdovane i mačeve nadaleko znane po kvaliteti i
ljepoti izrade. Tajna visoko vrijednog čelika, uzeta od
bogova i čovuljaka, podzemnih patuljastih kovača,
čuvana je bolje od blaga kraljevskih riznica.
Štovanje čelika bilo je uobičajeno a zakon je
kazivao da će onaj tko tajnu oda nekom strancu, biti
pogubljen, proklet za sva vremena i spaljen, a pepeo
mu bačen u rijeku tako da mu duša, razasuta na sve
strane, nikad ne uţije dom drveta. Narod toliko sklon
udobnostima, posvećivao je mnogo truda i vremena i
lijepom odijevanju. Ljeti su ţene nosile prozračne
naljine satkane od tkanina dobavljenib iz dalekib
zemalja, a muškarci udobne široke blače i rino vezene
košulje. Zimi bi obuvali visoke čizme i odjevali koţne
blače i plašteve najčešće zemljane boje, satkane od
plemenitib sukana ukrašenin bogatim vezenim
obrubom. Budući da su bili strastveni lovci, gotovo
svaki zimski odje\Tii predmet imao je neki dodatak
ili ukras od krzna, a ţene su znale nositi i neku vrstu
zimske tunike bogato podstavljene krznom kunića ili
vidre.
 Obitavali su u udaljenim krajevima,
prostranim ravnicama podno visokog gorja
prefcrivenog gustim bjelogoričnim šumama. Borili
- e protiv napada stranib naroda, a kad nije bilo
i, uzgajali su stoku, obraĎivali zemlju i ţivjeli
mimo i u srazmjernoj udobnosti, prireĎujući gozbe
pos\rećene kako sjećanju na slavne dogadaje iz
aavnib vremena, tako i moćnim bogovima i
prirodnim mijenama uzrokovanim njibovim
utjecajem. Vesele i vedre ćudi, Sunčev je narod često
.Kovao, a medovina i rujno vino tekli bi
potocima, dok bi zvuci gozbe, pjesme i plesa
odjekivali prostranim šumama i lugovima dugo u
noč.
Kao ţrtve bogovima, ţreci su prinosili stoku i
usjeve, a u slučaju teške nepogode ili rata, i ljude,
najčešće razbojnike ili ratne zarobljenike.

Mnogi su bogovi bili predmet njihova štovanja,

a najveći i najmoćniji od njih bio je Svarog, zvan još
Svarun ili Stari Vid, prapočelo i tvorac neba i zemlje,
oličenje časti i pravde. Njegova suprotnost i
neprijatelj bio je Crnobog, sila mraka, patnje i
nedaće, utjelovljeno zlo, moćno toliko da je u
davnim vremenima svijet uvijek bio u opasnosti od
remećenja ravnoteţe u prirodi i pada u eru mraka i
patnje. Svarog je, premda dobroćudne i blage
prirode, znao Crnom stati na kraj, jer kad bi
gospodar tame krenuo sa svojim rabotama, on bi,
od kako je svijeta i vijeka, snagom svog boţanskog
bijesa suzbijao njegovo djelovanje.
Kao štovatelji sunca i sunčeva boţanstva,
najmlaĎeg Svarogova sina Svantevida, zvani su
štićenici staroga boga Sunčevim ratnicima,
 imenom koje je kod drugih ratničkih naroda
izazivalo strah i poštovanje, jer malo je bilo
ratnika koji bi se s njima mogli mjeriti u smionosti i
vještini ratovanja.

Sunce koje je stvorio Svarog, a čije je

boţanstvo bio najmlaĎi i najmiliji njegov sin, imalo
je zelena dvojnika, djelo Crnoboga koji ga je stvorio
tek da napakosti Starom Vidu, ponesen jalovom
nadom da će ratnici štovati i njegovo sunce i da će
na taj način porasti njegov utjecaj na zemlji.

Ratnici, koji su bili u stalnom dodiru sa

svijetlim boţanstvima, a naročito njibovi ţreci,
zazirali su od zelenog sunca jer su znali da se iza
tog čudnog, zastrašujućeg nebeskog tijela krije sam
Gospodar tamne strane. Posebice ih je jezom
ispunjavala pojava vezana uz prvo pojavljivanje
zelenog sunca: naime, na nekim magičnim
mjestima, danas znanim tek najupućenijim
poznavaocima, kada bi ljudska sjena, nastala
svjetlom zelenog sunca, pala na tlo, stvorila bi u
utrobi zemlje ţive sjene, avetinjska bića velikih
magičnih moći.

Ta stvorenja, sazdana od ţive sjene, znala su ući u

san čovjeka i bezmjerno ga mučiti, a ponekad ga,
ako je čovjek bio star ili bolestan, otjerati u ludilo i
samo su se najmoćniji ţreci znali boriti protiv
naroda sjena i povremeno čak koju od njih za sva
vremena protjerati sa zemlje. I danas se zna naći
neka od njih, ali ipak vrlo rijetko.
 Priča se da meĎu njima postoji i jedna dobra sjena, ali o tome će kasnije biti
govora. Zbog pojave tih mračnih i neugodnih stvorenja, kao i zbog njegove
čudne i ncprirodne svjetlosti, ljudi su zeleno sunce, taj poklon gospodara tame,
mrzili i prezirali.

Vrijeme je prolazilo, a zeleno sunce nije steklo niti jednog poštovatelja

meĎu ljudskim bićima. Crnobog, bijesan zbog neuspjela pokušaja utjecaja na
ljude, odluči srušiti sunce, tako da bude uzrokom njihove propasti kad već nije
postalo predmetom oboţavanja.

Tu je odluku svojim nadzemaljskim čulima osjetila Svarogova sluţbenica,

vatrena ptica Alemperka, stanovnica krošnje Drveta svijeta poznata po moći
čitanja misli, te obavijestila staro boţanstvo o podlom naumu vladara tamne
strane. Svarog je, zabrinut za sudbinu svojih štićenika, hitro poslao vile
sanjarice da obavijeste njegove usnule miljenike o nadolazećoj opasnosti.
Poručio im je preko tih divnih djevojaka, prozračnih kao jutarnja magla da,
što je prije moguće uzmu ono najpotrebnije i izbjegnu pogibelji. U snove
Sunčevih ratnika poslaše vile slike razaranja i propasti koja se sprema izlaskom
novog dana.

Žreci su, probudivši se, uzbunili tada još ne vrlo brojan narod sunčevih
ratnika i oni se pripremiše za odlazak, osjećajući opasnost koja se poput tamnih
krila nadvila nad njima. Ratnici i druţice im bez pogovora su učas zbrinuli djecu,
spremili nuţne stvari, odvezali stoku i, spremni za put, upitali ţrece kamo im
je krenuti.

Na to pitanje čak niti mudri svećenici nisu imali odgovora te zazvaše velikog
Svaroga da ga upitaju za odredište svoga puta.
S neba se začu grmljavina i nebo zasja neprirodnim svjetlom, a narod u
strahopoštovanju pade na koljena. S crnih oblaka, okruţen bljeskom munja siĎe
Stari Vid i prozbori:
 - Djeco moja, dični vitezovi i zanosne gospe, vile
suĎenice rekle su mi vašu sudbu, a zna se, što
suĎenica veli, to ni ljudsko ni boţansko biće ne
moţe promijeniti.
Okrene se stari bog prema štićenicima, a pogled
mu bljesne poput stotine sunaca. Ratnici i njinove
djeve zakloniše rukama oči, jer samo su ţreci i
vladari mogli bez opasnosti duţe gledati izravno u
boga. Svarog nastavi:
- Nakon dugog i napornog puta i svakojakih
dogaĎaja punih misterija i junačkih čina, naići ćete
na zemlju neviĎene ljepote; iza sedam gora i sedam
ravnica osma je ravnica, sočna i plodna,
ispresijecana širokim i dubokim rijekama bogatim
ribom. Tu podignite naselja, zaorite brazde svojih
njiva, othranite stoku i posijte usjeve i, koji od vas
voli, neka tamo i ostane.
Iza ravnice nalazi se visoko gorje, prekriveno sjenitim
gustim šumama, ponegdje pravim prašumama,
podno čijih gordih i ponositih stabala vrvi ţivot prepun
divljači i ljekovitog bilja, osvjeţen bistrim potocima
punim ukusne ribe i rakova. Koji od vas voli, neka
ostane i nastani taj gorski kraj ugodan oku i duši.
Ako pak koji od vas krene još dalje i siĎe s vilovitih gora,
naići će na obalu mora kakve nema pod krošnjom drveta
svijeta. More je tamo plavo i bistro, bogato ribom a obala
je prepuna prelijepih otoka i uvala ugoanih za stanovanje
i pogodnih za uzgoj mirisnih i plemenitih vina. Tako,
koji od vas doĎe do mora, neka se tamo nastani i
postane ribar i moreplovac.
Svarog mahne rukom i u iskričavu se sjaju pred
ratnicima ukazaše slike opisanih krajeva.
 - Na dugom putu koji je pred vama čekat će vas svakojake nedaće, ali borba s
njima jest posao ratnika. Djeco moja, slijedite sjajnu zvijezdu i krenite!
To rekavši stari bog postavi na nebeski noćni plašt mirohrane dive malu vilu
koja je blistala poput zvijezde. Potom uz grmljavinu s nebesa ode ka Navu i
Svitogoru, stanu bogova.
Tako je narod dičnih muţeva i prelijepih im druţica krenuo slijedeći zvijezdu,
uz budnu paţnju nebeskih bića i vila bojovnica, stanovnica potoka i usamljenih
vrletnih gudura prepunih jeke, prijateljica junaka.
Kad je Crnobog u svitanje drugog dana podigao na nebo svoje zeleno sunce,
Sunčeva naroda više nije bilo u starome kraju. U silnome bijesu srušio je sunce
na zemlju. NeviĎen pomor uništi sve ţivotinje i bilje, no ne naškodi ljudima
koji su već dobrano poodmakli. Na mjestu gdje je palo ostala je tek spaljena
pustoš i zeleno sunce, koje je i dalje svijetlilo trujući zemlju svojim opakim
zemnim plamenom.
I tako je zeleno sunce godinama sjalo u pustoši, sve dok ga nisu pojeli
Troglava ala, koja je tako dobila moć vatre, i velika trooka zmijolika neman,
zvana Jal, koja je time dobila otrov. Jedan dio zelenog sunca upio se u tlo i
dodirnuo dobre čovuljke-kovače, koji su se od dodira zle tvari pretvorili u
gadne i nakazne maljuge, izrazito opake ćudi. Oni su kasnije ljudima činili
neviĎene pakosti, ali to jc već druga priča.
Pogledajmo sada kako je sve to počelo!
 S T V A R A NJ E S V I J E T A

U početku nije bilo ničega, tek beskrajna mračna praznina nad

morem, koje je počivalo na zgusnutoj sili tmine. More je bilo
silno duboko i usud je odredio da samo boţansko biće moţe dosegnuti do
njegova dna posuta magičnim zlatnim prahom stvaranja i iznijeti ga nad
površinu.
Ponad voda postojala je tek jedna stvar utkana u sveopću tminu, stapajući se s
bezdanom Pramraka. Bilo je to veliko jaje, a u jajetu počivaše Svarog, boţanski
tvorac, koji je okruţen silom tame eonima snivao san o postanku svijeta. Pod
utjecajem ţivotnih sila u trenu boţanskog roĎenja pojavi se na ljusci jajeta
pukotina i iz nje sinu osloboĎeno svjetlo koje je dotad blagotvorno okruţivalo
usnulo boţanstvo. Svjetlost udari o tminu
pokrenuvši u njoj silu stvaranja, zvanu boţanskim Ţibogom,
boţanstvom bez stvarna oblika, silu koja će voljom Svarogovom
stvoriti tvar od koje će biti sazdan svijet. OsloboĎena u trenu
Svarogova roĎenja, sila je pokrenula i ţivot u Pratmini i iz nje
stvorila boga zla, oca patnje i zle kobi. Od Svarogove sjene rodio
se Crnobog, sila nastala iz početne Tmine, bog koji bijaše
potpuna suprotnost Starome Vidu.
Kako su u početku oba boga bila tek bezoblične sile,
stvorili su dvojnike, boţanska bića sazdana od tvari, od kojih je
Volos, znan kao skotski bog, bio Svarogov dvojnik, golem i
moćan.
 Volos bijaše bog ljudskog obličja, guste brade i prekrit
lakom dlakom od snaţnih nogu pa do uznosite glave koju
su krasili veliki rogovi. Premda zastrašujuća obličja i katkad
divljačnog ponašanja, Volos bijaše dobre ćudi, znan kao
zaštitnik rogatih ţivotinja, šuma i svekolike prirode.
Crnobog stvori Črta, crnu krilatu spodobu
prekrivenu čekinjavom dlakom, kravljeg repa i oštrozube
vučje gubice. Rastom bijaše golem a na ljudskim mu
rukama, sjajile kandţe crne i oštre kao u grabeţljive
zvijeri. Črt je utjelovljavao zlo,

tminu, nedaću i gubitak. Njegova je moć bila i boţanska, a

mogao je poprimiti svakolika obličja, najčešće ono
ogromna ognjenog zmaja, katkad troglavog, prekritog
krljušti sjajnom poput dragulja. Zbog opake Črtove moći
nad podzemnim dobrima dragulji, blago gospodara tame,
znaju donositi zlu kob i nesreću.
Sklon prerušavanju i svakojakim pakostima katkad,
ako mu je to zbog čega bilo potrebno, znao bi Črt
poprimiti oblik lijepa mladića i unijeti nemir i tugu u
njeţno srce kakve naivne, mlade djevojke.
Čim se u Pratmini utjelovio Črt, Svarog mu naredi
da zaroni do dna mora i donese zlatni prah
 od kojeg će stvoriti svijet. Črt, natjeran silom
Staroga Vida, a jalan i prepreden već od iskona,
ţelio je oponašati moć i boţanske vještine
Svarogove, tako da je, kad je zaronio do dna
mora, u gubici sačuvao nešto magičnog praha
stvaranja. Uzevši od boga tmine prah, prospe
ga Svarog po površini vode. Kako je davao
imena stvarima, tako su one od praha i
nastajale. Prvo su nastala brda i doline te se
stadoše širiti u daljinu, potaknute silom
stvaranja i moći boţanskog Ţiboga. Na svoje
čudenje, Črt u trenu stvaranja osjeti kako mu u
gubici počinje rasti prah i hitro ga ispljunu, a od
toga praha nastaše bezvodne pustare, tmurne
gudure, močvare i svakojaka gadna mjesta.

Da bi biljni i ţivotinjski ţivot na zemlji mogao rasti, ploditi se i u obilju

ţivjeti, Svarog na dnevno nebo stavi sunce, izvor ţivota, a na plašt noćnog
neba postavi mjesec, tajanstvenog sunčeva brata, pokretača sila plime i
plodnosti. Svaki njegov pogled na svijet stvorio bi po jednu zvijezdu koja bi
nastanila nebo, prvobitno proţeto jalovom prazninom.

Od odraza Svarogova lika, osvijetljena svjetlošću zvijezda i nebeskih tijela, u

prvobitnom moru nastaše Vodan, moćno boţanstvo voda i vodenih stvorenja.
Bijaše on snaţne graĎe i dugih kosa, oboruţan magičnim trozubom kojim je
mogao upravljati morskim silama i mijenama. Malo koji od njegovih
neprijatelja bi preţivio udarac tim moćnim oruţjem. Vodan je, nastavši na sličan
način kao Crnobog, zauvijek zadrţao neku mračnu i ozbiljnu crtu.

Iz nebeskih visina, privučena zemljinom tvari, pala je donja ljuska Prajajeta

i razbila se u tisuće komada. Od svakog komada pod pogledom Ţiboga nastao je
po jedan div ili divka. Od najsitnijih komadića Prajajeta nastala su malena
magična stvorenja, čovuljci, malčići, palčići i patuljci.
Bijahu oni čuvari čarobnih tajni, obdareni duhovnim moćima. Patuljci su imali
svoje kraljeve, a od njih najslavniji bijaše sitni vladar Lakatbrade Pedaljmuţa,
maleno biće velike moći i ugleda, kako u podzemlju, tako i na zemlji. Osim
divova i patuljaka, nastadoše i svakojaka druga stvorenja, što dobre, što loše
naravi, a najprije od svih vile, koje, kao što je znano, ne moţemo nazvati niti
dobrim niti lošim stvorenjima jer one nemaju ljudske poglede na dobro ili zlo.
Bijabu to prvi stanovnici svijeta.

Od gornje ljuske Svarogova jajeta nastalo je Drvo svijeta, krošnjati jasen,

koji je rastući odvojio nebo od zemlje i stvorio sadašnji red u svijetu. U
njegovoj se krošnji nalazi sveti Nav u kojem stoluje Svarog, a najmanji mu
korjenčići podrastaju mračno carstvo Crnoboga. Podno krošnje stabla iz tvrde
kamene ţile izvire vrelo ţive vode zvano Vrutak ţivota iz kojeg istječe Potok
radosti i slijeva se u Jezero Istine po kojem plove labudovi, galebovi i ostale
vodene ptice. Na jezeru se nalaze tri otoka, Otok uspomena, Otok sreće i Otok
spokoja.

Otok uspomena šumovit je i proţet mekim

neznanim tajanstvom. Na njemu ne
postoje obale, jer gusta šuma počinje od
samog dodira kopna s vodom. U šumama
Otoka uspomena, kroz magle koje se
provijaju izmeĎu vlaţnog raslinja, struji
čudna sila koja tjera namjernika da,
okruţen silinom sočne ţivuće prirode,
osjeti mir, sjedne uz kakav šumski potok i
porazmisli o svom bivšem i sadašnjem
ţivotu. Govori se da šume Otoka
uspomena ćini drveće u kojem su
prebivale mnoge generacije duša i na taj
način je i drevno drveće zasluţilo svoj mir
u Navu. Otok sreće čudnovato je mjesto i
svatko tko se vratio s njega drukčije bi ga
opisivao, tako da nije znan njegov pravi izgled. Mudri
ţreci govorili su da samo bog ili čovjek visoke mudrosti
moţe sagledati pravi izgled Otoka sreće, jer svi ostali
na njemu vide sreću onako kako su je, dok bijahu
ţivi, zamišljali
Otok spokoja mjesto je prekrasnih vrtova i
sjenovitih lugova koje posjećuju mudraci i svakojaka
navska bića, sita zemaljskih i nebeskih radosti, u ţelji
da naĎu smirenje. Katkad je otok sluţio i bogovima
za odmor od bučnih i napornih gozbi u dvorima boga
vina i svetkovanja, Rujimira.
Sve su to mjesta koja posjećuju bogovi, vile i
junaci, ali i Ognjeni zmaj koji se povremeno dovuče
iz carstva Crnoboga, sve u ţelji da ţivi ugodno kao
junaci i dobre vile, ali svaki njegov dolazak završi
kobno po njega i mračni stanovnik podzemlja bude
sramno otjeran.
U prostranoj krošnji stabla svijeta ţivi
Svarogova Div-ptica, ogroman orao, vjeran pomoćnik i
glasnik staroga boga. Do tog drveta su Rojenice, tri
vile suĎenice, glasnice sudbine Ijudi i bogova, koje
pjevaju o prošlim, sadašnjim i budućim vremenima,
vilinska stvorenja obdarena moćima odreĎivanja
sudbine. Sudbinu koju odrede vile pri raĎanju bilo
kojeg bića ne moţe promijeniti nitko, čak ni one same.
Svitogor je grad bogova, boţica i njihovih
junaka. Jedini smrtnici koji nastavaju Svitogor kćeri
su i sinovi Sunčeva naroda koji su učinili velika djela
ili poginuli junačkom smrću. Njima je na dnu Nava
dodijeljen Dom junaka, a dvore ih vile junakinje ili
bojovnice. Vladar Svitogora Stari je Vid ili Svarog,
otac svih ostalih bogova i magičnih stvorenja,
stanovnika Nava i svitogorskih dvora. Svitogorske
dvore od dolina, mora i planina zemaljskog svijeta
dijeli pust bezdan, sazdan od bijelog dana i mrkle
noći.
Vrhovno mjesto u Svitogoru pripada ocu
bogova, Starome Vidu. To je Vidova Svitogorska gora,
Koja se uzdiţe do najviših nebesa u Navu. Tamo je i
njegov dvor koji se uzdiţe do sedmog neba, a u
sedmom nebu nalazi se dom Staroga Vida.
Iz Svitogora u svijet vode dvoja vrata. Jedna su
jutarnja vrata na istoku Svitogora, što se otvaraju
bijelom danu pri svitanju, a ime im je Svitava. Na
jutarnja vrata, čuvana od psoglavca Ogara, umiljatog
ţutog hrta danjeg neba, izlaze boţanski Svantevid i
ţena mu Zora, nosioci danjeg svjetla. Druga su
večernja vrata, na zapadu, koja sutonom otvaraju
prostor mraku noći a njihov čuvar je Zagar, opak i
mrk kao noć. Oba pobočnika boţanskog Svaroga su
psoglavci, djeca nebeske kučke Zarame, boţanski
divovi i čuvari Svitogorskih dveri u Navu.
Na sedmom nebu, u krošnji Drveta svijeta
nalazi se gnijezdo Svarogove pomoćnice, ptice
Alemperke. Od sjaja njena perja koje svijetli vlastitom
blještavom svjetlošću, krošnja Drveta svijeta
osvijetljena je i danju i noću, a sjene nastale letom
nebeske ptice pričaju priče o zbivanjima nastalim u
umovima okolnih bića.
Taj čudesan stvor ima svojstvo da čuje misli iz
svoje okolice i, kako ne zna čuvati tajnu, odmah na
sve strane razglasi sve što smatra posebno zanimljivim
ili zbog nečega bitnim. Tako često odaje i mnoge
boţanske misli, pa bi joj Svarog, za svaki slučaj, kad
god bi se našla u njegovoj pratnji, prstenovao kljun
kako ne bi gdje štogod neprimjereno ispričala.
Svarogova se kula poput sure litice izdiţe iznad
oblaka. Svaki joj je kat jedno nebo, svako nebo po
jedna vrata za koja postoji po jedan ključ. Zato je Stari Vid katkad znan i kao
Čuvar sedam ključeva.
Na sedmom nebu nalazi se Svarogov bijeli dvor Vidin i u njemu kameno
prijestolje s kojeg on ponire u cijeli svijet, a najmiliji mu je boravak na istočnoj
kuli sedmoga neba, gdje svaki dan s prozora gleda raskoš Svitogorskin dvora i
divi se ljepoti svog boţanskog djela.
Podno Vidove gore nalazi se izvor ţive vode što se slijeva u jezero oko kojeg
se steru gajevi i prostrani ljetnikovci ostalih bogova. Na liticama strmih, glatkih
klisura uzdiţu se dvorovi boţanskin stanovnika. Mnogi nebeski zamci uronjeni
su u guste šume, tako da im se vidi tek dio moćnih zklova, dok je ostatak
skriven deblima i krošnjama stoljetnik stabala kakvih nema na ovome svijetu.
Bile su to Šume misli sazdane od svetin stabala podno kojih su, u sjeni
ogromnih krošnji, oplakujući oble kamene gromade prekrivene povijušama,
tekli potoci u kojima su se nazirale predivne ribe duginih boja, dok se šumom
razlijegao pjev bezbrojnih ptica. Bogovi su voljeli te šume i divili se njihovoj
divljoj snazi i ljepoti. Tik pored veličanstvenih dvora Svarogovih isticahu se
strme zidine Perunovih dvora, a Svitava i Zarovo, dvori Svantevida i Zore,
prosijavahu taj čudesni kraj zrakama ţive svjetlosti.
Svitava je tvrd grad, uvijek osvijetljen, dom boga sunca Svantevida, nosioca
svjetla, sina Svaroga i Vide, u Sunčeva naroda znana pod imenom Vid. On
stolovaše na svitavskoj kuli u odaji obloţenoj zlatom. U njoj je i oštro plameno
koplje i njegovo slavno oruţje, nepobjedivi ognjeni mač iskovan u podzemnoj
radionici čoviljaka pod budnim nadzorom dobrog diva Troglava. Mač je ujutro
ţut kao zlato i presijava se okupan jutarnjim svjetlom. Ponaša se kao ţivo biće
koje sluša svaku zapovijed mladoga boţanstva i uvijek se vraća Svantevidu u
ruke, ma kako daleko bio od njega. Njime Svantevid siječe tamu i oslobaĎa
svjetlo pobjeĎujući noć, vrijeme zlih vila, magičnih bića tame i samoga vladara
mraka, Crnoboga.
Na vrletnim liticama uzdiţu se nedostiţni dvori gromonosca Peruna i njegove
divske ţene Strijelke. Zidine im dopiru do petog Svarogova kata, a iza njihovih
zidina prostiru se zidine Zarova i ostalin Svitogorskin dvorova.
Nasuprot Zarovu nalazi se Dom junaka, najveća i najsjajnija dvorana
u Svitogoru. U sredini je sjajni prijesto Svarogov, s desna i s lijeva su sjedala
Peruna i Svantevida, a uokolo su smješteni boţanska svita i boţanski posvećena
bića. Njihovi su gosti ponajprije ratni junaci i njihove djeve, zatim vile bojovnice,
a naĎe se i poneki smrtnik koji je mudrošću i znanjem pomogao svome narodu
u napretku i boljem ţivotu. Sjajne su dvorane uvijek pune, a stolovi se povijaju
pod teretom najbolje pripremljene hrane i boţanske okrijepe, slasnim vinima i
boţanskom medovinom. Iz dvorana odjekuje gromoglasni pijev veselih i junačkih
grla kao odjek pobjedničkih pohoda koji su im donijeli slavu i vječnost. Ţelja je
bila svakog čovjeka Sunčeva naroda da bar jednom kroz mijene povijesti
postane stanovnikom Doma junaka.
 BOGOVI, DIVOVI I LJUDI

N
I

a suprotnom kraju Drveta svijeta nalazi se mračno carstvo

Crnoboga, Trtar, mjesto koje sunce nikad nije dotaklo svojim
zlaćanim zrakama. U maglenim dubinama Trtara nalazi se Temnava, otok
smrti na kojem se uzdiţe mračna Lelej gora. Na samom vrnu gore je
Tamnograd, čelični dvori u kojima stoluje Crnobog i njegova opaka svita.
Onkraj duboka bezdana, uz samo korito Rijeke zaborava, nalazi se ulaz u
donji svijet. Preko njenih mutnih voda dolazi se u svijet podzemlja i carstvo
Crnoboga.

Mrki dvori sazdani su od čelika, a oko njih struji plava ognjena rijeka
uništenja. U čeličnim dvorima stanuju pomoćnici Crnog: Mrţnja,
Zločin i Nesloga, puzave sluge koje se brinu za
njegove dvore. Tu je i stan prelijepe Morane,
donositeljice noćnih mora, odmetnute boginje,
vladarice smrti, studeni i zime. Doba Moranine
moći je zima; tada je snaţna i prijeteći se nadvija
nad zemlju i njezine stanovnike. Pod okriljem
noći zna se ušuljati u usnule domove i pojesti
djecu ili mladiće, a njezin poljubac čini djevojke
mahnitima i neobuzdano pohotnima. Često
mijenja oblik i medu ljudima se prikazuje kao zla,
ruţna starica, Baba Jaga. U proljeće, kad se
povlače snage LeĎana i slabi njezina moć, mijenja
se i sama Morana. Kako joj opadaju snage, tako
joj i zloća gubi na pogubnosti. Tada ona, u liku
prelijepe djevojke dugih kosa bijelik kao snijeg,
izlazi na zemlju i zavodi nesmotrene mladiće
svojim predivnim likom i umilnim govorom. Od
njih traţi iskrenu Ijubav i paţnju, ali kako ju kao
vladaricu tame prati usud tuge i samoće, nikad ne
dobiva ono što ţeli. Te mladiće ne ubija kao
ostale, već ih, kad vidi da ne moţe u njima
probuditi taj, njoj neznani osjećaj, napušta
ostavljajući u njibovim srcima beskrajnu tugu
koja je odraz njezine i koja ih prati cijelog ţivota.
Stanovnik Temnave je i mračna sila Bijes, a
iz odnosa Morane i Bijesa rodio se i opaki
Bjesomor, mračna neman promjenjiva oblika,
boţanstvo mučke smrti i mahnita bijesa. Njegove
su prijateljice zle vile Ljutice, vladarice kletvi,
mučenja i bezumlja. Njihovoj opakosti nema kraja
i koga one pohode poţeli da se nikad nije rodio.
Na izlazu iz podzemnog svijeta, uz samo
mutno jezero, nalazi se roĎak trookog Jala, troglavi
zmaj, odvratna neman koja pazi da onaj tko doĎe
u carstvo Crnoboga u pratnji Demonskog jahača nikad
više iz njega ne izaĎe. Malo je tko uspio prijeći na
tamnu stranu i iz nje izaći neozlijeĎen i čista uma.

Vjerni pomoćnik Crnog koji često izlazi iz carstva

tame na zemlju, medu ljude, je i Ognjeni zmaj, jedan
od oblika koje poprima Črt, bijesna neman prekrivena
krljušti, koja iz ralja baca plamen. Poznat je po pohotnoj
ţudnji za boginjom Zorom, koja uvijek uz pomoć
neizmjerne sreće, nekako uspijeva pobjeći njegovu
gadnom zagrljaju. Od svih Črtovin oblika
pojavljivanja najzlokobniji je Demonski janač, crna
spodoba koja jaše konjsku sjenu praćena crnim
lovačkim psom. U tom obliku Črt odlazi u lov na duše
prokletih i zlih ljudi koje u strahu lunjaju svijetom.
Kada umre kakav zao čovjek duša mu luta šumama i
lugovima u ţelji za smirujućim domom kakvoga
drveta, ali drveće ne prihvaća duše zlih i nečasnih ljudi
i ubojica. Tako duše, bez mjesta gdje će se skrasiti, kao
uklete oblijeću šume i gudure skrivajući se od
Demonskog jahača koji ih lovi i odvodi na tamnu
stranu, carstvo patnje i ledene hladnoće. Stara legenda
govori da je u davna vremena kada su se ljudi tek
pojavili na zemlji, jedna prokleta duša došla do mladog
tisova stabla i zamolila ga za utočište od gospodara
tame i njegova psa. Tisa je u ta vremena drukčije
izgledala i teško ju je bilo razlikovati od jele, osim po
slatkim crvenim bobicama. Tisa sasluša uspaničenu
ukletu dušu i osjeti nadolazak Demonskog jahača. Ipak
se naivno drvo smiluje jadu i strahu nesretne duše i
udomi nesretnicu. U tom trenu od utjecaja zle duše
potamni tisi lišće, a svaki njezin dio postade otrovan.
Tuţno je molilo siroto drvo dušu da je napusti i
vrati joj njezinu nevinost i svjetlost, ali duša ne htjede
izaći. Kad je Demonskom janaču koji je stao pred
drvetom i čekao da duša iziĎe dosadilo čekanje, baci na
stablo kletvu i ono od tog trena postade otrovno,
tamno zelene boje, i od njegova drva stadoše ljudi
izraĎivati predmete vezane uz patnju i smrt. Od tada
tise više ne primaju niti jednu dušu u strahu od novog
prokletstva koje im mogu donijeti liudi.
U početku je ţivot na nebu i na zemlji tekao laganim
tokom, bez značajnih dogaĎaja i uzbuĎenja, jer su
bogovi bili zaposleni stvaranjem svojih carstava, a
divovi ţivjeli raskalašenim ţivotom ispunjenim
pijankama i tučnjavom. Taj ţivot, koji im je inače u
potpunosti odgovarao ipak im je vremenom dosadio i
poţeljeli su nova uzbuĎenja. Ljubomorni na Svaroga
koji je stvorio svijet, pristali su uz Crnoboga i uz
njegovu moćnu potporu počeli snovati svakojake
pakosti svijetlim stanovnicima Nava.

Divovi su bića nastala pri stvaranju svijeta od donje

ljuske Prajajeta Staroga Vida. Uz rijetke iznimke,
bijahu oni gadne i naopake naravi, ljubomorni na
moć i udoban ţivot bogova tako da su im pakostili kad
god bi im se za to pruţila prilika. premda ne baš
pretjerano pametni, posjedovali su moći gotovo ravne
boţanskima, jer su poput sitnih bića, njihove
prabraće, i oni bili magična stvorenja. Moć divova
vidljiva je na mnogim mjestima, od planinskih sedla
koja su im sluţila kao sjedala, do zelenih pašnjaka koji
su im bili leţajevi. Katkada uz rub pašnjaka vidimo
nakupinu kamenja, što je takoĎer djelo divova: znali
bi oni počupati drveće i njime pomesti pašnjak od
kamenja kako bi sebi
učinili udoban leţaj. U mnogim krajevima
još i danas postoje ogromne rupe u zemlji koje
su otisci stopala i ruku divova. Njihova
prebivališta bila su brijegovi, mora, šume,
podzemlje, pećine, snijeg i ledenjaci. Prema
tome razlikuju se i brdski, vodeni, ognjeni i
ledeni divovi.
Katkad bi drveće koristili i u borbi protiv
ljudi kao što je poznato u legendi u kojoj se
spominje dobri div Veli Joţe.
Divovi bijabu čudnovata bića, znana po
neumjerenom i raskalašenom ţivotu i
nedostatku svakog obzira prema ljudima koje
najčešće nisu primjećivali, mada bi ih kadšto
znali uzeti i nositi u dţepovima kao mezimce.
Uobičajeni obrok sastojao im se od medvjeda,
par srna, divljih svinja i bivola, a popiti su
mogli vode u kojoj bi se mnogo ljudi moglo
okupati.
U davno doba, u carstvu sumraka, plamena i
leda vladali su divovi Ognjan, Svitogor i Ledan,
svaki sa svojom svitom, ognjeni div Ognjan na
jugu, a ledeni Ledan na sjeveru. Svitogor i
njegova svita bili su divovi od soja koji nije
mrzio bogove, već se s njima povezao krvnim
bratstvom.
Svitogorova kći Strijelka bijaše divka
nezemaljske ljupkosti na koju je zli LeĎan
bacio oko, ali Svitogor mu ne htjede dati ruku
svoje kćeri, poznavajući njegovu opaku ćud.
To je toliko razbjesnilo LeĎana da je
Svitogora,prikravši mu se u mraku, mučki u
snu ubio bojnom sjekirom zdrobivši mu glavu.
Iz njegova tijela isteklo je more krvi, meso mu se
pretvorilo u zemlju a kosti u suri kamen, tako da je
njegovo tijelo kao planina ostalo stršiti u visine. Kasnije
je planinu od tijela Svitogora Stari Vid odnio na nebo i
na njoj izgradio svoje dvore nazvavši ih po nesretnom
divu.
Svitu moćnog i okrutnog LeĎana činili su
Snjeţana i Snjeţnik, divovi koji nisu bili osobito zle
prirode, ali su, u strahu od opakog silnika, ispunjavali
sve njegove zabtjeve. Bila je tu i čudnovato lijepa
Morana, boginja koju je Črt oteo i otrovao napitkom
spravljenim od magičnog mogranja, te je tako učinio
svojom druţicom, zlom nositeljicom nevolje i ljubavne
tuge. Bila je znana po ljepoti s kojom se mogla mjeriti
rijetko koja djevojka, divka pa čak i svijetla boginja, ali i
po nezajaţljivoj pohoti kojoj je mogao na kraj stati
samo muţevni Tatomir, bog mjeseca. Mogaše on svakoj
ţeni zavrtjeti glavom, pa tako i boţanskoj pakosnici.
Ljubomorna zbog Črtove neskrivene ţelje za Zorom,
ljupkom Svantevidovom nevjestom, Morana ga je
napustila i udruţila se s okrutnim LeĎanom, privučena
njegovom veličinom, snagom i moćima ravnim
boţanskima. Tiranin divova i neprijatelj bogova, LeĎan
se divio njezinoj ljepoti i laskao joj, nastojeći u svakoj
prigodi da joj se što više umili. Uz pomoć Morane,
Snjeţane, Snjeţnika i ostalih pokorenih divova,
postade tako LeĎan najmoćnijim divom na svijetu.
Njegova premoć ispunila ga je tolikim
samozadovoljstvom i bahatošću da je učas okovao cijelo
svoje carstvo debelim pojasom leda kako bi pokazao
svoju moć. Nezasitan u ţelji za vlašću, nastanio se usred
zemlje diva Ognjana, koji je pred njegovom silom morao
ustuknuti, i naredio Mrazu da ohladi i smrzne zemlju i
tako zatre sav ţivot na njoj. Gdje god se prostirala moć
LeĎana i Morane sve je bilo pusto, ledeno, mrtvo i kruto.
To doba u kojem su LeĎan i Morana nametnuli svoju
vlast drugim divovima zovemo doba oledbe. Od tih
vremena smrtonosne pukotine u ledenjacima zovu se
morenama, po zimskoj boginji.
Strijelka bijaše divka, kći dobrog Svitogora, koji je
jadno zaglavio kada ga je LeĎan mučki ubio na
spavanju. Bio je to još jedan od razloga zbog kojih
prelijepa i ţivahna Strijelka, vlasnica gromove strijele,
nije ţeljela imati veze sa zlim i nepristojnim divovima i
teţila prema čistoći nebeskin prostranstava. U vrijeme
dok još bijaše mlada djevojka ţivjela je kao obična
planinka u brdskim visovima. Odlikovala se izuzetnom
stasitošću i jedrinom, a kao prava brdska divka nosila je
luk, tobolac i gromove strijele. Jednom, gledajući kako
LeĎan pakosno sapinje zemlju u ledene okove i pritom
ukroćuje njezinu gromovitu snagu, u očajanju zazove
Peruna:
- Perune, pomozi, silnik LeĎan pomalo uništava
zemlju koju je stvorio Svarog, a i moju ljubav - gromove
snage.
LeĎan je, svjestan da poslije Svitogorove smrti nikad
neće moći osvojiti Strijelku, koristio svaku priliku da joj
napakosti liječeći na taj način svoju ranjenu taštinu.
Perun je slučajno bio u blizini i čuo vapaj prelijepe
divke. Učini se da ne primjećuje kako Strijelka svoju
ljubav poistovjećuje s gromom, a zna se tko je gospodar
groma, i mirno joj odvrati:
Ne brini Strijelko, što se oni više trude to su
jadniji. Potcjenjuju snage koje imaš i vrijednosti koje
nosiš.
Ali stalno su mi za petama, nikad od njih mira,
- plane Strijelka.
 - Neka, neka. Kad ja postanem gospodar nebeskih visina, - odvrati
Perun, - nećeš se trebati nikoga bojati, ali, da je meni još i tvoje munjevne
ruke, Strijelko, nadvladali bismo ne samo LeĎana i njegove Mrazoviće,
već i samog Crnoboga.
To reče Perun i ode uz grmljavinu svojih ognjenih kola.
Strijelka, premda za ljudske pojmove zastrašujuća i ogromna, bila je vrlo
osjetljiva, kao svaka mlada djevojka. Ostavši sama, nesigurna u značenje
Perunovih riječi, prvo se razljuti vjerujući da se Perun poigrava s njom, a zatim
brizne u plač. Inače, nije ona često tako plakala, ali nešto ju je čudno
smekšavalo kada je Perun bio u blizini i svaki njegov pokret našao bi odjeka u
njenom biću. Pod njegovim pogledom zasjale bi joj oči kao dragulji, a u srce
ušao ugodan nemir. Ako bi neka vila oblakinja malo dulje gledala u Peruna,
Strijelka bi bitnula svoju gromovitu strijelu u oblak i temeljito prodrmala
drznicu. Tako je prolazio dan za danom, a čeţnja mlade divke nikako nije
dopirala do srca Perunova. Dugo je to trajalo sve dok jednog dana Strijelka, u
trenu dok se kupala u zlatnom rumenilu sunca, onako jedra i rumena, nije u
očaju zazvala Staroga Vida:

- Svaroţe, moćni i poštovani Praboţe, usliši

mi ţelju i zagrij srce svoga sina, moćnoga
Peruna, zagrij mu srce i uputi njegove misli i
ţelje prema meni!
Svarog ču te riječi i sa zanimanjem pogeda
prelijepu divku koja odisaše jedrinom mladosti.
Boţanska Vida od tog pogleda osjeti ugriz
ljubomore u svojem dobrom srcu i pribliţi se
Svarogu kako bi mu odvratila paţnju od divke
koja je svojom nagom ljepotom mogla taknuti
srce svakog muškarca, a ni stari bog, kako se
činilo, nije bio otporan na njene draţi. Uznemiri
se kad vidje da Svarog ne skida pogleda s mlade
ljepotice.
Zazove stari bog vilu sanjaricu i naloţi joj neka
priĎe Perunu kad bude spavao i spomene mu
riječi mlade divke, ali da pazi da ga ne probudi. Perun, iza sna, odluči da bi
mogao prići prelijepoj gromovnici. Čak je i moćni gospodar groma imao svojih
nedostataka. Naime, on je uza svu ratničku hrabrost i neustrašivost bio vrlo
srameţljiv i nespretan u razgovoru sa ţenskim bićima, a to je skrivao ponositim
i oholim drţanjem.
Strijelka je u meĎuvremenu sanjala kako joj prilazi moćni Perun i uzima je u
naručje. Mislila je da je to san, ali nešto je polagano stade buditi. Prene se i
vidje kako je Perun odistinski grli na oblaku u kojem su se kovitlale dugine
boje, Svarogov poklon. Baš kad je Stari Vid ntio reći koju očinsku riječ, začu se
brujanje i iz oblaka izide mlaĎi Perunov brat, Svantevid i progovori:
- Evo, donio sam ukras, da okitimo nevjesticu.
U rukama je nosio dugu koju mu uze Vida, kojoj je laknulo u duši, i okiti
Strijelku dok se Svarog samo zadovoljno smiješio. Pojavi se i boţanski Tatomir
i s udivljenjem pogleda predivnu divku, što odmah naljuti Peruna, jer je
poznavao ćud svoga brata koji je slomio srce mnogoj njeţnoj mladici.
Za Tatomira, zaštitnika lisica i vukova, pričalo se da, kao ni Morana, nije
mogao naći mir u svome srcu. Vile suĎenice podarile su mu čudnu sudbinu;
lijep i snaţan, bio je vrstan ratnik, lukav posrednik i zanimljiv govornik.
Njegova ljepota i tajanstvena mjesečava snaga budila je ţelju u mladim
djevojkama, ali Tatomir se nije mogao skrasiti ni s jednom. Ako bi mjesečev
bog ostao dvije noći s jednom djevojkom, cijelog bi je ţivota pratila mala lisica
koja ju je štitila od opakih ljudi, vila i svakojakih zala.
Tren kad su Perun i Strijelka pruţili ruke jedno drugom bio je početak kraja
LeĎanove vladavine. Njegova tiranija dodijala je pomalo i ostalim divovima i
jedva su čekali čas kad će njegovoj stezi doći kraj. To zadovoljstvo pruţio im je
Perun, krenuvši u odlučnu borbu protiv gospodara leda i smrti. Prvi se pobunio
div Snjeţnik koji je govorio:
- Ja snijegom prekrivam zemlju i štitim usjeve i bića od hladnoće, a
Ledan i Morana sve okivaju u led i smrt. Drugi se okomljuju na mene i
govore da sam ja za to kriv, što me smeta i takvo stanje je za mene
poniţavajuće i nepodnošljivo. Tako to dalje više neće ići, vrijeme je da se
dignemo protiv tiranina i svrgnemo ga s njegova ledenog trona.
 Kasnije kako je vrijeme prolazilo, LeĎan je
postajao sve nesnošljiviji i drskiji i sticao sve više
neprijatelja, tako da su se Snjeţniku pridruţili i drugi
divovi.
Prvi poraz, meĎutim, doţivi LeĎan od bogova:
gromovima ga napade Perun u pratnji Strijelke. Od
siline njihova napada raspolutili su se ledeni dvori i
oslobodili ţivotne sile koje su dugo stenjale sputane
ledenim okovima. Tom početnom udarcu pridruţili su
se i ostali Svaroţići. Svantevid je sunčanim sjajem topio
led, Stribor raspuhivao snjeţne bedeme, a Tatomir
djelovao tamo gdje sila ne moţe, ali moţe domišljatost
i lukavstvo. Pobunio je ostale divove, koji su, premda
su mrzili bogove, ipak stali na njihovu stranu i pomogli
rušenju LeĎanove vlasti. Bjeţeći od sile bogova i divova,
LeĎan se povukao daleko na sjever, a tek poneki ostaci
njegove vladavine još se vide po visokim gorama. Od
velebnih ledenih dvora ne ostade ništa, jer su se otopili
i prouzrokovali potop o kojem se kasnije dugo pričalo.
Morana pak, prijetvorna i nevjerna kakva već jest,
napusti LeĎana, rekavši mu kako ne voli gubitnike i
vrati se u carstvo mračnih vladara Črta i Crnoboga.
Snjeţana i Snjeţnik vratili su se u svoj grad
Snjeţan i više nisu sluţili okrutnom divu. Ostaci
LeĎanove svite svake godine uzaludno pokušavaju
ovladati zemljom, ali im to uspijeva samo djelomično,
jer su sile nebeskih bogova jače.
Za uspomenu na veliku pobjedu Svarog pokloni
Strijelki dvopreţna kola na kojima je poput munje
ponosno jurila oblacima, kao što se i dostoji pobjednici
LeĎana, ţeni Perunovoj.
Ipak, od sviju dobrih divova, najviše se isticala
Koleda, divka nezemaljske ljepote. Spazivši je kako
prolazi šumom, odjevena u halje satkane od magle koje
su joj isprele vile, Svarog se zaljubio na prvi pogled.
Tvorac svijeta i svih dobrih stvari potrudio se da joj
stalno bude u blizini i zabavljao ju je veselim pričama,
ugaĎajući joj predivnim poklonima i paţnjom kakvu
nije posvećivao nikom drugom. Kako je vrijeme
prolazilo, tako se srce prelijepe divke počelo priklanjati
Svarogu. Kad su se njihova srca posve zbliţila, upita
Svarog Koledu bi li mu htjela postati ţenom i
Boţanskom druţicom. Polaskana boţanskom paţnjom,
Koleda je sa zadovoljstvom pristala i Svarog je odvede
u Nav i učini je svojom ţenom i boginjom. Otad su je
svi zvali Boţanskom Vidom.
Plodovi njihove ljubavi bijahu tri sina: Perun, moćni
bog groma i oluje, Svantevid ili Vid, svijetli bog sunca i
Tatomir, tajanstveni i nemirni bog mjeseca koji se još
kao dijete u pelenama iskrao iz kolijevke i ukrao
Morani čarobni biser. Morana ga je od bijesa rastrgala
na četiri dijela, ali su ga njegovi boţanski roditelji
ponovo sastavili i oţivjeli. Od tog doba se Tatomir
pojavljuje u četiri različita oblika koja bi poprimao dok
bi hodao zemljom. Četvrti sin Svarogov nastao je kada
je bog sa zadovoljstvom uzdabnuo gledajući na zemlju,
plod svoga stvaranja. Od njegova dana nastao je
Stribog, nama znaniji kao Stribor, bog vjetra.
Boţanska porodica nazvana je, po starom bogu,
Svaroţićima.
Čim bi Svarog stvorio štogod lijepo i dobro, zli bi
Crnobog odmah odgovorio nečim ruţnim i zlim. Kad bi
svijetli bog stvorio kakvu lijepu ţivotinju, Crni bi
stvorio neku gadnu i opasnu neman; kad bi Svarog
stvorio voćku, snaţno drvo ili cvijet, Crni bi stvorio
trnje, smrdljive ţabokrečine ili kakvu privlačnu, ali
otrovnu biljku. Tako su nastale lijepe i ruţne stvari na
zemlji.
 Kad je Svarog završio stvaranje svijeta, siĎe on s nebeskih visina na zemlju u
pratnji ţene mu, Boţene Vide kako bi pogledao svoje djelo. Tu i tamo
promijenio bi oblik kojeg brda, biljke ili ţivotinje, ili pak uništio kakvu neman,
proizvod Črta ili Crnoboga. Ipak, bio je zadovoljan, sve je tu bilo lijepo stvoreno.
Svarog je zadovoljno uzdahnuo, u miru snatreći ispod drveta. Divio se stari bog
lijepoj prirodi koja je pred njim onako beskrajno divlje bujala u sočnim šumama i
gajevima i u kojoj je sve je bilo spremno i dato ţivotu. Vida, umorna od duga puta s
neba, kratko zadrijema ppd obliţnjim stablom. Usnuvši čudan san, vidjela je bića
boţanskog izgleda kako ţive radosnim i punim ţivotom. Trgne se iza sna i reče
Starome Vidu:
- Svijet je prekrasan, ali na njemu ţive samo ţivotinje, divovi i magična
stvorenja. Moţda bi imao više svrhe da postoje i bića koja bi imala boţanski
izgled, i negdje u dubini i boţanski značaj?
Svarog, pomalo zatečen svojim propustom, u nelagodi pogleda prema boţici i
prozbori gromkim glasom:
Pa to sam ja, dok si ti snivala, baš i mislio. Promatram prirodu kako cvate, buja
i raste i mislim da joj tieba dodati još neku svrhu. Eto, stvorit ćemo stvorenja
koja će upravljati svijetom, to će biti moj dar tebi, kao i uspomena na naš prvi
zajednički boravak na zemlji.
Eto, vidiš! Iz ovih dvaju stabala što ovdje bez svrhe i cilja rastu, nek postanu
ljudi i neka nam budu na sliku i priliku!
I tako, od stasita duba, kojem je Svarog udahnuo ljudski duh, nasta prvi muškarac,
a od moćne lipe nastade prva ţena, pod boţanskim utjecajem Vide. Od mirisa
lipinog cvijeta potječe i ţenska sklonost ka mirisima, a od krošnjatog hrasta potječe
muško štovanje snage i čvrstoće.
Od kore stabala bogovi dadoše ljudima prvo runo: muškarcu od kore duba, ţeni
od lipova lika. Otada se lipa i dub smatraju plemenitim stablima koje su štovali
naši stari i pod njihovim krošnjama odrţavali svoje sabore i vršili magične obrede,
vezane uz rat ili štovanje boţanstava.
Kako su stabla tvar iz koje je nastao ţivot, tako se ljudska duša nakon smrti
vraća u stablo u kojem ostaje sve do prigode novog roĎenja, a katkad i cijelu
vječnost. Velika je nevolja posjeći drvo u kojem se nalazi ljudska duša, jer, ako
duša nema u blizini neko drugo ljubazno drvo koje
će joj postati novim domaćinom, beznadno umire zajedno sa stablom. Zato su
Sunčevi ratnici čuvali gajeve s duhovima predaka, a pristup su im imali samo
ţreci, proročice i junaci. U gajevima duhova moglo se naići na svakojaka
vilinska bića, patuljke ili malčiće koje je neodoljivo privlačila magična ţivotna
sila gajeva. To je katkad uzrokovalo čarke izmeĎu ţreca i vila koje su neprestano
oblijetale oko gajeva. To, meĎutim, nisu bili kobni sukobi jer su ţreci nevoljko
napadali vile, zazirući od njihove kadšto naopake ćudi, dok su vile poštovale
magijske moći ţreca koji su, premda ljudi, znali čarolije koje su ih branile od
magičnih bića. Kako vile, kao i sva nezemaljska stvorenja, ne vole kada se
netko čudno ponaša ili oblači, zazirale su od svetih ljudi koji su uvijek nekako
odudarali od ostalih, a katkad su, na sveopći uţas vila i patuljaka, znali odjeću
obući naopačke, što bijaše pouzdan štit protiv djelovanja neljudskih bića i sila.
Ljudi su, premda su posljednji od svih bića došli na svijet, vrlo brzo našli svoje
mjesto na Drvetu ţivota, štujući bogove i uzimajući od prirode dobra koja im je
namijenio boţanski Svarog.