Académique Documents
Professionnel Documents
Culture Documents
SKRIPTA:
RAZVOJNA PSIHOLOGIJA
Za studente Razredne nastave I. godine
0
1. PSIHOLOGIJA KAO ZNANOST
Psihologija je znanost o duši (psyche' = um, duh, duša / mind, soul, spirit; logos = rijeĉ,
govor, zakon / discourse, study). Psihologija je mlada znanost koja seţe u 19. st.
Predstavlja znanstvenu disciplinu o duši, odnosno o psihiĉkim fenomenima. Razliĉitost
pravaca u psihologiji odreĊena je upravo razlikom u odreĊenju što jeste 'psiha'.
Psihologija kao znanost sa svojim predmetom istraţivanja psihe spada u podruĉje
društvenih znanosti za razliku od prirodnih koje za svoj predmet istraţivanja imaju nešto
tjelesno (phizis)
Psiha (psyche) je u grĉkoj mitologiju predstavlja ljudsku dušu, odnosno personificirani
duševni i duhovni ţivot ĉovjeka. Grci su razlikovali tjelesnu i ţivotnu snagu (timos) koja
je smrtna od duše koja je besmrtna. Ona ostaje kao slika nekadašnjeg ĉovjeka. U Antici
su imali shvaćanje da nakon patnje i lutanja duša je izbavljena milošću Jupitera, kasnije
je to prevedeno u moralno ĉišćenje duše kroz trpljenje i patnju. U religiji je prisutno
odreĊenje duše kroz osjećaj krivnju.
Psihologija kao znanost postoji tek od 19. st. rad što je odreĊeno ranijim nedostacima na
podruĉju odreĊenja psihologijske metodologije. Da bi razumjeli psihologiju kao znanost
znaĉajno je odrediti što je znanost .
ŠTO JE ZNANOST?
Pitanje postojanja pojedinih znanosti (znanost = st. gr. episteme / lat. scientia / eng.
science / njem. Wissenschaft) odreĊeno je definicijom:
1. predmeta istraţivanja
2. metodologije istraţivanja
4) otkrića općih zakonitosti - znanost treba otkrivati opće zakonitosti koji u sluĉaju
psihologije se odnose na ponašanje ili mentalne procese, koji mogu biti primjenjivi na
svaku individuu.
PREDMET
1.EKSPERIMENT laboratorijski
u prirodi
2.OPSERVACIJA u prirodni
kontrolirana
s ispitanicima
3. TEST standardizirani/objektivan
projektivan
4. UPITNICI
5. STUDIJE SLUĆAJEVA
3
2. POVIJESNE PRETPOSTAVKE RAZVOJA PSIHOLOGIJA KAO
ZNANOST
Pitanje filozofskog utjecaja na razvoj psihologije kao znanosti Boss ( ) ukazuje na
znaĉajni utjecaj dvaju filozofskih pravca: EMPIRIZAM I POZITIVIZAM.
Izvor "istinite" spoznaje svijeta je kroz SENZORNO ISKUSTVO, koje imamo kroz naša
osjetila. Mi zakljuĉujemo o odnosu izmeĊu tih senzornih ĉinjenica. Rijeĉ "empirical"
(empirijski = kroz osjete „through the senses‟) je ĉesto shvaćeno kao sinonim za
"scientific"- Utoliko je u središtu istraţivanja naglasak na opservaciji i mjerenju svijeta i
ujedno skupljanju mnoštva pojedinaĉnih podataka.
4
Moţe se zakljuĉiti da je empirizam u psihologiju imao znaĉajni utjecaj na TEORIJU,
posebno kroz koncept „tabula rasa‟ kao definicije uma, i na METODOLOGIJU kroz
davanje centralne uloge opservaciji i mjerenju.
POZITIVIZAM je bio pod utjecajem prirodnih znanosti XVII, XVIII, XIX st. nastojao
da apliciraju METODE i PRINCIPI prirodnih znanosti na podruĉje ljudskog ponašanja,
institucija i politiĉke organizacija. U tome je posebnu ulogu ima A. Comte („otac
sociologije‟).
5
U okviru pozitivizma vaţno je izdvojiti logiĉki pozitivizam koji je bio glavni pokretaĉ
odbacivanja introspekcije i privatnog, subjektivnog iskustva od strane biheviorista, koji
su zastupali „put od "podataka" do "objektivnih"ĉinjenica‟.
DEFINICIJE PSIHOLOGIJE
Što je psihologija? Kao pitanje definicije psihologije prvenstveno se odnosi na pitanje:
Što je premet njenog istraţivanja?
Pitanje predmeta bitno odreĊuje razliĉitost psihologijskih pravaca i teorija. Upravo ovo
pitanje moţemo kroz pojedine pravce promatrati kroz pitanje Što je ljudsko biće u svojoj
prirodi?
Kroz prikaze razliĉitih pravaca moţe se prepoznati da je pitanje (1) ŠTO se istraţuje
usko povezano i s pitanjem (2) KAKO se to istraţuje, odnosno metodološkim
pristupima.
(3) manifestacije-ponašanje
Definicije psihologije:
6
"PSIHOLOGIJA je znanost o mentalnom ţivotu, i to o njegovim fenomenima i
njegovim uvjetima. Fenomeni su osjećaji, ţelje, kognicija, rezoniranje, odluĉivanje i
drugo.."(W.James,1890)
7
3. PSIHOLOGIJSKI PRAVCI
STRUKTURALIZAM
(W. Wundt, E.B.Titchener)
Bitne karakteristike ovog pravce mogu biti izraţene pojmovima: (1) elementi psihe i (2)
introspekcijski eksperiment.
8
REFLEKSOLOŠKA ILI BIHEVIORISTIĈKA PSIHOLOGIJA
(BIHEVIORIZAM)
model P => ψ => R slijedio je novi model P => R iz kojeg su iskljuĉeni medijacijski
procesi (ψ)
Ovaj metodološki pristup dobiva svoj izraz u Skinnerom neprijatelju prema teorijama.
Smatrajući da ĉinjenice mogu biti bez teorije. Upravo zbog naglaska na znanstvenosti
psihologije bihevioristi su iskljuĉili vaţnost medijacijskih procesa kao predmeta
psihologijskog istraţivanja, jer smatraju da medijacijski procesi ne mogu biti objektivno
zapaţeni i utoliko ne mogu predstavljati osnovu znanstvenih ĉinjenica
9
doţivljajni aspekti psihiĉkog iskustva koji nisu dostupni "objektivnom" promatranju. U
tom nastojanju je vidljiva njihova „metodološka ĉistoća‟.
A) KLASIĉNO UVJETOVANJE
C) KOGNITIVNI BIHEVIORIZAM
Kao tehnika uĉenja proizišla je na osnovu Pavlovljeva otkrića uvjetovanja kod ţivotinja
(kod psa podraţaj: hrana, reakcija: slina). Pavlov je u svom eksperimentu došao do
zakljuĉka da se uĉenje zasniva na uroĊenim refleksima koji predstavljaju osnovu uĉenja.
Klasiĉno uvjetovanje kao uĉenje dokazuje da dolazi do promjene izmeĊu uvjetovanog i
neuvjetovanog podraţaja na naĉin da, novi uvjetovani podraţaji izazivaju prethodnu
uvjetovanu reakciju
1. Primarne potkrepljivaĉe
11
GEŠTALT PSIHOLOGIJA
(M. Wertheimer, K. Koffka)
GEŠTALT PSIHOLOGIJA je nastala poĉetkom XX st. u Njemaĉkoj (Max Wertheimer, Kurt
Koffka) kao reakcija na rašĉlanjivanje ljudske psihe (STRUKTURALIZAM).
Za geštaltiste “PSIHOLOGIJA JE ZNANSTVENO PROUĈAVANJE PONAŠANJA ŢIVIH BIĆA U
Psiha kao svojstvo je cjelina koja se ne moţe reducirati na njene elemente (osjete) što je
dokazano kroz postojanje perceptivnih iluzije. Perceptivne greške (iluzije) su shvaćene
kao karakteristike organizacije psihiĉkih sadrţaja. Ukazali su da integriranjem elementa
u cjelinu se dobivaju nove osobine i funkcije koje ne pripadaju i ne mogu se svesti na
same te elemente.
Ovim pristupom psihološki sadrţaj shvaćen kao cjelovit i koji posjeduje vlastitu
dinamiku. Što ej bitna razlika u odnosu na strukturaliste gdje su psihološki sadrţaji
shvaćeni kao sume i produkti pojedinih psihiĉkih elemenata
2. Uĉenje uvidom
12
Slika 2. Prikaz meĊuodnosa izmeĊu figure i pozadine na perceptivnom polju
Uĉenje uvidom predstavlja novi koncept uĉenja koji je proizišla na osnovu zakonitosti
zapaţenih na podruĉju percepcije. Uĉenje uvidom ukazuje da do novih sadrţaja i
spoznaja dolazimo na osnovu promjene odnosa izmeĊu pojedinih sadrţaja (figure) i
postojećih shvaćanja (pozadina).
Ovaj vid uĉenja bitno se razlikuje od bihevioralnog uĉenja po metodi pokušaj – pogreška
Do rješenja nekog zadatka (kreativno rješenje) dolaze iznenadno promjenom odnosa
unutar odnosa izmeĊu pojedinih informacija a ne sluĉajnim pozitivnim izborom.
13
PSIHOANALIZA
(S. Freud 1856-1939)
U vezi pojma psihoanalize treba razlikovati tri njena znaĉenja. Kad se koristi pojam
psihoanalize, on moţe predstavljati (1) tehniku lijeĉenja, (2) teoriju liĉnosti i (3)
metodu prouĉavanja psihiĉkih fenomena
TOPIĈKI PRISTUP
“Freudova djela: “ Studije o histeriji” i “ Tumaĉenje snova”
NESVJESNO je onaj dio liĉnosti koji je ranije bio zanemaren u podruĉju psihologije s toga
što je postojao opći stav u znanosti o ĉovjeku kao racionalnom biću. Takvim pristupom
emocionalni i nagonski procesi smatrani su manje znaĉajnim sa aspekta psihiĉkog
funkcioniranja individue (strah, anksioznost – nemamo objekt straha, nesvjesno)
14
Otkriće nesvjesnog povezano je sa istraţivanjima Charcota (neurolog) koji se bavio
fenomenima sliĉnim epilepsiji, tzv. KONVERZIVNA NEUROZA. CHARCOT je koristio tzv.
KATARKTIĈKU HIPNOZU putem koje je zapazio da pacijenti u stanju hipnoze iznose
pojedina traumatska iskustva o kojima inaĉe nemaju znanja, odnosno nisu svjesni.
Zapaţeno je da je kroz proţivljavanje tih traumatskih iskustava došlo do povlaĉenja
simptoma što je omogućilo da se formira shvaćanje da su emocionalna iskustva ona koja
su se manifestirala u obliku simptoma.
15
Kad govorimo o nastanku simptoma razlikujemo 3 faze: POSTOJANJE POJEDINE PSIHIĈKE
DINAMSKI PRISTUP
Ovaj pristup ima posebnu vaţnost u razumijevanju psihiĉkim pojavnosti jer ukazuje da
je funkcioniranje individue odreĊeno dinamikom, tj. odnosima izmeĊu pojedinih
dijelova strukture liĉnosti. Ovaj pristup razumijevanju psihiĉkog funkcioniranja proizlazi
iz Freudove tzv. strukturne teorije liĉnosti koja je ukazao da se ĉovjekova liĉnost
sastoji od 3 dijela: IDA, EGA I SUPEREGA.
GENETSKI PRISTUP
Ovaj pristup u razumijevanju psihiĉke pojavnosti izraţen je u Freudovoj teoriji psiho-
seksualnog razvoja koji je objavio u “Tri eseja o teoriji seksualnosti” (1905). Vaţnost
tog pristupa u psihologiji je u tome što ukazuje na vaţnost ranog djetetovog iskustva u
formiranju liĉnosti odrasle osobe kao i pojavi psihopatologije. U okviru ove teorije
Freud je ukazao na znaĉajnost razvoja seksualnog nagona u formiranju liĉnosti.
Kod prve tri faze libidna investicija je uz vlastito tijelo i tek u formi latencije ona moţe
biti usmjerena na vanjske sadrţaje što je znaĉajno za proces uĉenja.
EKONOMSKI PRISTUP
ADAPTIVNI PRISTUP
Ukazuje na psihiĉko funkcioniranje individue koje se manifestira kroz njezine adaptivne
sposobnosti. Za ovaj pristup u psihologiji znaĉajni su EGO PSIHOLOZI (Hartmann, Kris i
A. Freud).
EGO PSIHOLOGIJA nastojala je prouĉavati ego funkcije znaĉajne u adaptivnoj zadaći. Kod
neuroza postoje tzv. MEHANIZMI OBRANE koje ego koristi u nadgledavanju nagonskih
tenzija iz ida i istovremeno umanjuju ego kapacitet u odnosu na adaptivnu ulogu. Kroz
terapijski rad ti mehanizmi obrane nastoje se ukloniti i na taj naĉin pospješiti ego
funkcije u postavljanju odnosa sa realitetom.
Kod psihotiĉnih stanja dolazi do raspada funkcije ega što se manifestira u nemogućnosti
ega da uspostavi adekvatan adaptivni odnos s vanjskim svijetom (realitetom). Kod njih
dolazi do gubitka sposobnosti testiranja realiteta što prepoznajemo kroz pojavu
sumanitih sadrţaja i ideja (proganjanje, priĉinjavanje)
18
4. DEFINICIJA RAZVOJNE PSIHOLOGIJE
Razvojna psihologija je teorijska disciplina u okviru psihologije.
_____________________________________________________________________
PSIHOLOGIJA
TEORIJSKA PRIMJENJENA
sistematska psihologija psihologija odgoja i obrazovanja
fiziološka psihologija psihologija rada
razvojna psihologija kliniĉka psihologija
(genetska, djeĉja, mladosti..) psihologija ometenih u razvoju
socijalna psihologija psihologija delikvencije
psihometrija psihologija propagande
savjetodavna psihologija
sportska psihologija
mentalna higijena
_______________________________________________________________________
19
Psihološki razvoj istraţuje se obzirom na utjecaj (A) SAZRIJEVANJA, (B) AKTIVACIJE I
- prvi doprinosi odreĊeni su radovima pojedinih filozofa koji su u okviru svojih fil.
sistema nastojali odrediti ĉovjekovu bit, kao i specifiĉnost njegova razvoja
Platon (“Drţava”) je zapazio je da postoje tri skupine ljudi što je odreĊeno kroz
njihovo funkcioniranje u okviru društva i to kao: zanatlije, vojnici i vladari. U u tom
djelu ukazano je na vaţnost ranog prepoznavanja individualnih razliĉitosti na osnovu
kojih moţemo odrediti neĉiji razvoj
Aristotel je zapazio da se razvoj odvija kroz 3 faze : (1) do 7 god., (2) od 7 god. do
puberteta (12 god.) i (3) od 12 do 21. god. U prouĉavanju razvoja Aristotel je zapazio da
postoje razliĉiti vidovi razvoja i utoliko ukazao na razliĉite odgojne pristupe, odnosno
na:
U sklopu religijskog pristupa razvojni fenomeni bili su zanemareni utoliko što se dijete
shvaćalo “kao ĉovjek u malom” što je ukazivalo da je ĉovjekov razvoj već unaprijed
odreĊen postojanjem njegove duše.
Sliĉnu studiju objavio je Ch. Darwin u djelu “Duša djeteta” u kojem je prikazao razvoj
vlastita sina do 4. godine prouĉavajući integriranje jednostavnih refleksa u sloţene
oblike ponašanja.
Za razvoj biografske metode znaĉajan je rad Prayera koga smatraju tvorcem nove
biografske metode.
21
5. METODE U PSIHOLOGIJI
U psihologiji koriste se (1) NE-EKSPERIMENTALNE METODE – metode objektivnog i
sustavnog promatranja i (2) EKSPERIMENTALNE METODE – u laboratorijskim i prirodnim
uvjetima.
Razlika izmeĊu ovih dviju metoda je u tome što kod eksperimentalne metoda direktno
utjeĉemo na fenomen ispitivanja i na taj naĉin istraţujemo utjecaj neke (nezavisnu)
varijable na drugu (zavisnu) varijablu ispitivanja. Na osnovu ovakvog ispitivanja tog
odnosa moţemo donijeti zakljuĉak o kauzalnoj povezanosti izmeĊu fenomena (varijabli)
ispitivanja,
Nedostaci ove metode su u tome što (1) samoopaţanje moţe putem perceptivne
usmjerenosti izmjeriti ili utjecati na pojedini doţivljaj, zatim (2) doţivljaji se ne mogu
istovremeno doţivljavati i opisivati i (3) subjektivni doţivljaji jedne osobe se ne mogu
usporediti sa doţivljajem druge osobe.
22
opaţanja, što znaĉi da mora imati: (1) jasno definiran predmet opaţanja i (2) naĉin
biljeţenja dobivenih podataka (skale za ocjenjivanje, skale sudova, registracijske liste ili
tabele)
Nedostatak ove metode je u tome što sam ispitivaĉ svojim prisutnošću moţe znaĉajno
utjecati na fenomen ispitivanja (odreĊeno ponašanje koje je predmet istraţivanja,
reagiranje djece). Nedostaci ove metode mogu biti prevladani: (1) posebnom pripremom
ispitivaĉa ili korištenjem više ispitivaĉa, (2) ispitivanje moţe biti vršeno i
laboratorijskim uvjetima (kamera), gdje se odmah moţe prouĉavati odreĊeni oblik
ponašanja, (3) kod odrasle djece u prouĉavanju pojedinih vidova njihova ponašanja
koristimo Screen (tehnika promatranja djeteta kojom dijete ne vidi opaţaĉa) i (4)
istraţivanjem ponašanja djece ispitivaĉi su prethodno prisutni na naĉin da se u kasnijem
ispitivanju umanji njihov utjecaj na ponašanje djece.
METODA TESTOVA
Test je standardizirani postupak pomoću kojeg se izaziva odreĊena aktivnost, a onda se
ta aktivnost mjeri i vrednuje tako da se ti rezultati usporede s rezultatima dobivenih kod
drugih individua u jednakoj situaciji (Z. Bujas).
Metrijske karakteristike testova - da bi neko ispitivanje imalo znaĉenje testa ono mora
zadovoljavati sve 4 mjerne karakteristike testova:
Vrste testa su (1) testovi sposobnosti (mentalni, motoriĉki, senzorni), (2) testovi liĉnosti
( upitnici i projektivne tehnike, analitiĉki i sintetiĉki) i (3) testovi znanja
23
METODE IDENTIĈNIH BLIZANACA I IDENTIĈKE OKOLINE
Ove metode koristi se u provedbi pojedinih pitanja utjecaja nasljeĊa i sredine, na naĉin
da nastoje jednu odviju varijabli drţati konstantnom.
Za uvoĊenje metoda identiĉnih blizanaca posebnu vaţnost ima rad A. R. Lurije koji je
izvršio istraţivanje 700 parova registriranih jednojajĉanih blizanaca. Istraţivanja se
odnosi na razvoj pojedinih sposobnosti (motorike, emocionalni i intelektualni razvoj).
Ideja ovog pristupa bila je da se djeca koja su odgajana u istoj obiteljskoj sredini
meĊusobno razlikuju zbog njihovih razliĉitih naslijeĊenih osobina. Ova metoda ima
nedostatak utoliko što na razvoj djeteta posebnih genetskih faktora i vanjske socijalne
okoline utjeĉu i nesvjesni aspekti komunikacije u krilu obitelji. Danas u analizi
obiteljske dinamike zapaţa da uloga nesvjesnih procesa koji determiniraju individualne
razlike u 'identiĉnoj' okolini. Posebno vaţnost imaju procesi projektivne identifikacije. U
upravo tim nesvjesnim faktorima moţemo pripisati razliĉitost individua koje su
odgajane u identiĉnoj socijalnoj okolini.
TRANSVERZALNI.
LONGITUDINALNI – zasniva se na praćenju istih ispitanika ili skupinu ispitanika kroz duţi
vremenski period. U okviru ove metode moţemo se koristiti i drugim metodama, kao
npr. samoopaţanjem, objektivnim opaţanjem, eksperimentima i testovima. Ovaj pristup
najĉešće se koristi u prikazu sluĉajeva gdje se kroz individualni proces razvoja nastoji
prouĉiti opći pregledi razvoja
24
6. LJUDSKI RAZVOJ
U odreĊivanju znaĉenja pojma razvoja znaĉajno je njegovo filogenetsko i ontogenetsko
odreĊenje.
FILOGENEZA predstavlja razvoj ljudske vrste, odnosno kako se taj razvoj dogaĊao kroz
postepeno prilagoĊavanje, usavršavanje i specijaliziranje pojedinih dijelova ljudskog
organizma. Filogeneza kao proces predstavlja proces adaptacije ili prilagodbe odreĊene
vrste na vanjske, okolne uvjete. Za razumijevanje filogeneze znaĉajan je Darwinov rad
usmjeren na prouĉavanje razvoja pojedinih vrsta kao posljedicu PRIRODNOG ODABIRA,
selekcije. Psihiĉki ţivot kao manifestacija ljudske prilagodbe predstavlja i najviši oblik
prilagoĊavanja
25
5. ZRELOST KAO STATUS ODRASLE OSOBE – predstavlja ono shvaćanje, gdje je zrelost
shvaćena kao ideal s kojim je završen proces razvoja i koja u sebi ukljuĉuje više
komponenti kao npr. fiziĉka zrelost, socijalna zrelost, intelektualna zrelost.
PRAVCI RAZVOJA
Prouĉavajući razvoj ljudske jedinke moţemo zapaziti da ne postoji jedan jedinstven
proces razvoja, već da njega saĉinjavaju pojedini procesi koji se meĊusobno isprepliću.
Utoliko u prouĉavanju razvoja prouĉavaju se pojedini njegovi aspekti gdje je broj
aspekata odreĊen raznim teoretskim modelima. Uglavnom se susrećemo s modelom od
pet pravca razvoja:
26
procesom sazrijevanja. U prouĉavanju biološkog razvoja, odnosno sazrijevanja
znaĉajno je istraţivanje pojedinih faktora koji odreĊuju taj proces:
27
2. PSIHOLOŠKI – koji se odnosi na aktivaciju i samoaktivaciju djeteta. Psihološki razvoj
u sebi obuhvaća meĊuodnos kognitivnog i emocionalnog razvoj. U prouĉavanju
psihiĉkog razvoja naglasak je na prouĉavanju odnosa: roditelj – dijete, kao onaj
faktor koji odreĊuje emocionalni i kognitivni razvoj. Upravo kroz prikazana
razdoblja djetetova razvoja i njihove karakteristike s obzirom na nagonski (Freud),
psihosocijalni (Erikson) i kognitivni (Piaget) moţe se vidjeti i razumjeti njihova
meĊusobna povezanost.
28
RAZVOJNA RAZDOBLJA
U odreĊivanju razvojnih razdoblja postoji razliĉitost koju prepoznajemo kroz razliĉite
teoretske koncepte:
1. PRIMARNO DJETINJSTVO
a) dob novoroĊenĉeta do 3 tjedna
b) dob dojenĉeta do 15 mj.
2. SEKUNDARNO DJETINJSTVO
29
RAZVOJNA RAZDOBLJA OBZIROM NA RAZVOJNE ZADATKE
1. INDIVIDUACIJA – baziĉni identitet (dijadni odnos) 0 –3 god.
Zadatak ind. predstavlja djetetovo formiranje doţivljaja sebe, kao zasebnog entiteta
(jedinke) odvojenog od vanjskog svijeta. Kroz proces individuacije dolazi do tzv.
“psihiĉkog graĊenja “ gdje dijete postaje svjesno sebe kao individue. Taj proces
završava djetetovom sposobnošću da koristi vlastito ime, liĉnu zamjenicu “JA”.
Taj proces odreĊuje formiranje tzv. BAZIĈNOG IDENTITETA kao onog iskustva sebe koje
je suprotstavljeno doţivljaju drugih osoba ili predmeta izvan sebe (JA NE JA). Kroz
ovaj proces ind. dijete istovremeno ispostavlja odnose s vanjskim svijetom na naĉin da
je sposobno manifestirati vanjski realitet. Nemogućnost formiranja baziĉnog identiteta
manifestira se u PSIHOTIĈNIM FENOMENIMA koji mogu biti autistiĉnog i simbiotskog
tipa. Ono što odreĊuje uspješnost ovog procesa je djetetovo iskustvo u dijadnom
iskustvu s majkom (MAJKA DIJETE). Kroz dijadni odnos dijete putem majke
uspostavlja odnos sa vanjskim svijetom, gdje ona predstavlja prvi objekt tog vanjskog
svijeta.. Upravo sposobnost majke da adekvatno razumije djetetove potrebe omogućava
djetetu da uspostavi odnos sa svim drugim objektima vanjskog svijeta.
Margaret Mahler ukazuje na majĉinu “ULOGU MOSTA” putem koje dijete prelazi u svijet
realnosti. Uspješnost ovog odnosa je odreĊena majĉinom sposobnošću da razumije i
adekvatno odgovori na djetetove potrebe. Ta sposobnost majke odreĊena je njenim tzv.
EMPATIJSKIM KAPACITETOM (suosjećanjem).
30
2. DIFERENCIJACIJA – spolni identitet (trijadno odnos, trijangulacija)
3.-6. god.
32
7. FIZIOLOŠKE OSNOVE PSIHIĈKIH FENOMENA
Fiziologija kao disciplina psihologije prouĉava organsku osnovu psihiĉkih fenomena. U
prouĉavanju psihiĉkog ţivota individue polazna ĉinjenica je da psihiĉki ţivot predstavlja
najviši vid prilagodbe. Polazeći od prilagodbe psihiĉke aktivnosti moţemo ih shvatiti
kroz 3 procesa:
2. OBRADA INFORMACIJE
1. RECEPTORI
receptori predstavljaju pojedine organe ili ţivĉane završetke koji imajuznaĉajnu ulogu u
primanju informacije. U odnosu na njihov poloţaj razlikujemo:
33
2. EFEKTORI
Efektori predstavljaju organe ili pojedine sisteme organa koji izvršavaju pojedine
aktivnosti vršeći korekciju i regulaciju drugih aktivnosti (unutarnjih) i predstavljaju
odgovor organizma na pojedini poticaj iz okoline. Razlikujemo:
Skeletni mišići razlikuje se od druge dvije vrste po tome što su pod utjecajem
naše volje. Glatki mišići kao i srĉani (posebna vrsta popreĉno prugastih) spadaju
u vrstu mišića pod utjecajem vegetativnog sustava, a ne naše volje.
ŢLIJEZDE:
1. Hipofiza - inhibira ili ekscitira rad ostalih ţlijezda (zabranjuje ili potiĉe)
Razlika izmeĊu ovih dviju skupina je u tome što egzokrine ţlijezde vrše izluĉivanje na
površinu tijela ili u usnoj šupljini, dok endokrine ţlijezde nemaju vlastite kanale i
utoliko svoje hormone izluĉuju u krv i na taj naĉin utjeĉu na promjene u organizmu.
34
3. NERVNI SUSTAV
Nervni putovi u provoĊenju ţivĉanog impulsa mogu biti: AFERENTNI (SENZORNI), koji
provode impulsi iz receptora u mozak i EFERENTNI (MOTORNI) koji provode se impulsi
od mozga prema efektorima. U prouĉavanju ţivĉanog sustava razlikujemo dva
podsustava:
35
1. VEGETATIVNI NERVNI SUSTAV (VNS)
U okviru CNS nalazi se voljna i svjesna aktivnost. Za razliku od CNS-a, VNS ima
znaĉajnu ulogu u regulaciji funkcije unutrašnjih organa u kojoj nije prisutna naša voljna
i svjesna aktivnost .
VNS saĉinjavaju pojedine jezgre koje se nalaze u bazi mozga i u leĊnoj moţdini, koje su
u kontaktu sa CNS putem HIPOTALAMUSA. U struk. mozga razlikujemo kortikalni i
subkortikalni dio. KORTIKALNI DIO saĉinjava kora velikog mozga ili tzv. nad-mozak koji
ima znaĉajnu ulogu u formiranju viših intelektualnih funkcija (apstraktno mišljenje).
SUBKORTIKALNI DIO predstavlja strukturu ispod KORTEKSA, tzv. starog mozga, koji
putem pojedinih jezgri ili struktura (talamus, hipotalamus) utjeĉu na funkciju unutarnjih
organa. Kortikalni dio ima znaĉajnu ulogu u svjesnoj, logiĉnoj aktivnosti, dok
subkortikalni dio ima znaĉajnu ulogu u emocionalnom dijelu aktivnosti individue.
36
ŢIVĈANA STANICA - NEURON
Slika 5. – Prikaz strukture ţivĉane stanice
1. STANIĈNA TIJELA (JEZGRA ST.) – predstavlja središnji dio ţivĉane stanice koji u sebi
sadrţi jezgru ţivĉane stanice. Veliĉina staniĉnog tijela je od 1/100 do 1/10 mm.
4. AKSON
Vaţna uloga aksona je prenošenju impulsa s jedne na drugu ţivĉanu stanicu direktnim
putem ili putem kolaterala (kolateralni akson).
37
Brzina impulsa ovisi o debljini vlakna, kao i o postojanju i karakteristikama mijelinske
ovojnice. Mijelinske ovojnice imaju znaĉajnu ulogu u prenošenju impulsa na naĉin da
se impuls ne prenosi postepeno, već dolazi do njegovog preskakanja, odnosno
ubrzavanja prijenosa impulsa. Proces mijenilizacije znaĉajan je u djetetovom razvoju na
naĉin da putem njega st. dobiva svoju adekvatnu funkcionalnost. Mijelinizacija
senzornih putova završava od 4-5 mjeseca, a mijelinizacija motornih putova do 2.
godine.
5. SINAPSA – podruĉje dodira izmeĊu aksona jedne ţivĉane stanice i dendrita druge
ţivĉane stanice ili tijela drugog neurona. Sinapsa je podruĉje koje odreĊuje mogućnost
prenošenja uzbuĊenja ili impulsa s jednog na drugi neuron. Ovisno o kemijskom
dogaĊanju u sinaptiĉkom prostoru razlikujemo: 1. EKSCITATIJSKI POTENCIJAL (EPSP) –
ukazuje na sinaptiĉko stanje koje potiĉe, povećava sposobnost primanja pojedinog
impulsa na drugom neuronu. 2. INHIBICIJSKI POTENCIJAL (IPSO) – ukazuje na ono
dogaĊanje u sinaptiĉkom prostoru koje spreĉava prijelaz impulsa na drugu ţivĉanu
stanicu.
Kod sinapsa razlikujemo s obzirom na razini prijenosa impulsa na: (1) neuro-neuro
sinapse i (2) neuro-mišićne sinapse.
38
Slika 6. – Prikaz triju faza prijenosa ţivĉanog impulsa (A) polarizacija, (B)
depolarizacija i (C) repolarizacija.
39
RAZVOJ ŢIVĈANOG SUSTAVA
Razvoj ţivĉanog sustava moţemo promatrati kao proces koji je izraţen kroz 3 specifiĉna
oblika.
Prvi vid ţiv. sustava je tzv. DIFUZNI ŢIV. SUSTAV koji nalazimo kod meduza.
Karakteristika ovog ţiv. sustava je da postoji isprepletenost ţiv. st. u organizmu, ali ne
postoji tendencija njihovom grupiranju.
Slijedeći stupanj razvoja je tzv. GANGLIJSKI ŢIV. SUSTAV koji nalazimo kod kolutićavaca
(kišna glista) gdje dolazi do grupiranja ţiv. st. kroz formiranje ganglija (tj. ţiv. ĉvorova).
Najviši vid razvoja ţiv. sustava je CENTRALNI NERVNI SUSTAV (CNS) koji nalazimo kod
kraljeţnjaka. Kroz razvoj CNS-a moţemo prepoznati dvije faze razvoja izraţene kroz
strukture starog i mladog mozga. Te razliĉite strukture predstavljaju SUBKORTIKALNI I
KORTIKALNIO DIO. Te dvije strukture razlikuju se po svojoj funkciji. Tako STARI MOZAK
(Sub.) znaĉajan je u regulaciji funkcija unutarnjih organa, dok je MLADI MOZAK (Kor.)
znaĉajan na podruĉju intelektualnog funkcioniranja što se manifestira kroz: pamćenje,
mišljenje, planiranje, kontrola aktivnosti. Kroz djetetov razvoj dolazi do razvoja CNS na
naĉin da dolazi do njegove specijalizacije u odnosu na pojedine mentalne funkcije.
Kroz taj razvoj formiraju se specifiĉne zone ili podruĉja, koje dijelimo na: (A) SENZORNE
ZONE, (B) MOTORNE ZONE I (C) ASOCIJATIVNE ZONE. Te zone nalaze se u specifiĉnim
40
podruĉjima KORTEKSA ili kore velikog mozga i to su: frontalni (ĉeoni), parijentalni
(tjemeni), temporalni (slijepooĉni) i okcipitalni (zatiljni).
Razvoj CNS-a završava otprilike u 16. godini ţivota, što je izraţeno i funkcionalnom
diferencijacijom desne i lijeve hemisfere mozga. Dominantna ili lijeva hemisfera mozga
ima znaĉajnu ulogu na podruĉju verbalnog funkcija, dok nedominantna ili desna
hemisfera ima znaĉajnu ulogu na podruĉju neverbalnih funkcija.
41
8. SPOZNAJNI (KOGNITIVNI) PROCESI
SPOZNAJA predstavlja proces shvaćanja i primanja stvarnosti koja se zasniva na
osjetilnom iskustvu i mišljenju. Pitanjem mogućnosti spoznaje bavi se GNOSEOLOGIJA u
okviru filozofskog istraţivanja. Kroz povijest postoje razliĉiti pristupi u prouĉavanju
spoznajnih procesa. U starogrĉkom razdoblju postojao je dogmatski i naivni stav da je
svijet onakav kakvim ga mi opaţamo, te utoliko mogućnost spoznaje nije bila predmet
izraţenije filozofske rasprave. U srednjem vijeku zadrţan je isti (sliĉan) stav koji je bio
izraţen u vidu shvaćanja da 'istina je podudarnost stvari i uma'. Tek sa “Descartesovim
obratom” kada je postavljena sumnja u našu spoznaju zapoĉinje novi pristup u
razumijevanju naših spoznajnih sposobnosti. Upravo je sa Decartesovim 'cogito ergo
sum' i pitanjem metode stavljeno u pitanje apriornost spoznajnih struktura (racionalizam)
i njihovo odreĊenje senzornim empirijskim iskustvom (empirizam). U odnosu na izvor i
mogućnost spoznaje razlikujemo opće pravce, kao što su racionalizam, empirizam i
intuicionizam.
Na podruĉju spoznaje govorimo o tri razliĉita procesa: (1) PERCEPCIJA, (2) MIŠLJENJE i
(3) UĈENJE I PAMĆENJE
PERCEPTIVNI PROCESI
PERCEPCIJA = aktivan proces primanja, organiziranja, integriranja i interpretiranja
osjetnih informacija i interpretiranja osjetnih informacija koji omogućava ĉovjeku
upoznavanje i prepoznavanje znaĉenja predmeta, pojava i dogaĊaja u okolini.
Perceptivni proces moţemo pratiti kroz 3 faze:
42
2. treća faza predstavlja senzorno podruĉje (senzorna zona) u CNS-u gdje
dolazi do formiranja pojedinih percepcija kao doţivljajnih cjelina
Na podruĉju CNS-a formiraju se osjeti koji se mogu meĊusobno razlikovati po: (1)
KVALITETI, (2) KVANTITETI I (3) INTENZITETU
DIFERENCIJALNOG LIMENA.
APSOLUTNI LIMEN – najmanji intenzitet podraţaja koji moţe biti registriran (prepoznan).
FUNKCIJA PERCEPCIJE
Funkciju percepcije moţemo prepoznati kroz pitanja: Što? i Gdje? Prva je funkcija
prepoznavanje, a druga lokalizacija. U prepoznavanju pojedinih sadrţaja utjeĉu mnogi
faktori koji to prepoznavanje odreĊuju:
3. USMJERENOST PAŢNJE
4. OĈEKIVANJE
43
podraţaja u perceptivne cjeline. Na osnovu njihovog prouĉavanja dobiveni su zakljuĉci
o pojedinim naĉelima perceptivnog grupiranja. Ta naĉela su:
1. NAĈELO BLIZINE
2. NAĈELO SLIĈNOSTI
3. NAĈELO KONTROLIRANOSTI
5. NAĈELO ZATVORENOSTI
Na formiranje percepcije znaĉajnu ulogu ima paţnja koju moţemo definirati kao
usmjerenost mentalne aktivnosti na pojedini podraţaj. Usmjerenost paţnje na pojedine
sadrţaje odreĊene subjektivnim i objektivnim faktorima. Subjektivni faktori mogu biti
prethodno iskustvo, razina motivacije, oĉekivanje, stavovi i drugo. Objektivni faktori:
kontrast, promjenjivost podraţaja, intenzitet podraţaja.
1. FLUENTNOST (pokretljivost)
Na podruĉju percepcije znaĉajnu ulogu ima STRUKTURA LIĈNOSTI, upravo na naĉin što
razliĉitost na podruĉju motivacije, interesa, stavova, moţe odrediti sam proces
percepcije.
Kod neurotskih struktura liĉnosti poteškoće i pogreške u percepciji moraju biti odreĊene
njihovom potrebom da izbjegnu pojedine sadrţaje, koji u njima potiĉu asocijacije na
pojedine potisnute sadrţaje u okviru neurotskog konflikta. Moţemo se susresti sa
pojedinim ILUZIJAMA, odnosno pogrešnim interpretacijama pojedinih sadrţaja (mentalna
anoreksija – kriva percepcija i procjena vlastitog tijela).
44
MIŠLJENJE
Mišljenje je psihiĉki proces putem kojega zahvaćamo odnose izmeĊu pojava i predmeta
koji nisu dani neposredno u percepciji i nisu pohranjeni u pamćenju.
Zadaci mišljenja:
VRSTE MIŠLJENJA
1. KONKRETNO I APSTRAKTNO MIŠLJENJE – razlikuju se po sadrţaju. OdreĊeno je
razvojem djetetovih kognitivnih (mentalnih) sposobnosti. Konkretno mišljenje za svoj
sadrţaj moţe imati predmete i sadrţaje neposredno dane u percepciji kod kojih još nije
prisutna odreĊenost kategorija. Tek se razvojem sposobnosti vršenja formalnih operacija
u razdoblju nakon 11. godine dijete moţe koristiti pojmove (simbole) kao osnovu
mentalne operacije.
KREATIVNO (DIVERGENTNO) MIŠLJENJE je ono mišljenje koje kao rezultat ima mnoštvo
odgovora koji se meĊusobno razlikuju po stupnju originalnosti.
45
3. SVJESNO I NESVJESNO MIŠLJENJE – razlikuju se po razini svijesti.
PRIMARNI MISAONI PROCESI odreĊeni su dominacijom ida nad egom, što se prvenstveno
manifestira kroz neadekvatno doţivljavanje kod kojeg ne postoji kauzalni i vremenski
slijed. Takvo mišljenje nalazimo u snovima, kao i u sumanutim idejama psihotiĉnih
bolesnika. Prisutnost primarnih misaonih procesa ukazuje na psihotiĉnost pojedine
osobe, što sa strukturalnog gledišta ukazuje da je došlo do raspada ego funkcije.
MIŠLJENJE I IGRA
U prouĉavanju igre ĉesto se susrećemo sa zapaţanjem autora koji naglašavaju njenu
vaţnu ulogu u djetetovom emocionalnom razvoju. Takvim pristupom zanemaren je
utjecaj igre na djetetov mentalni (kognitivni) razvoj. Na znaĉajnost igre u kognitivnom
djetetovom razvoju ukazao je Piaget kroz zapaţanje da su u igri znaĉajni isti oni procesi
koji su prisutni u razvoju mentalnih struktura.
46
Piaget je zapazio da procesi asimilacije i akomodacije koji odreĊuju oblike pojedinih
igara su oni isti procesi koji odreĊuju djetetov kognitivni razvoj. Tako kao i u općem
razvoju na poĉetku u igrama dominiraju asimilacijski procesi, da bi tijekom razvoja
dominirali akomodacijski procesi. Piaget je u skladu sa zapaţenim fazam razvoja
prepoznao i specifiĉne tipove igara koje prezentiraju djetetovu razinu postignutog
kognitivnog razvoja.
47
MIŠLJENJE I JEZIK
U prouĉavanju odnosa jezika i mišljenja postoje razliĉiti koncepti koje moţemo
klasificirati u 3 skupine:
RAZVOJA, koji razvoju mišljenja daju primarnu vaţnost u razvoju jezika i govora. U
Piagetovu konceptu mišljenja jezik predstavlja refleksiju ili manifestaciju odreĊenog
stupnja kognitivnog razvoja. U ovom konceptu zanemarena je vaţnost jezika kao onog
faktora koji povratno moţe utjecati na razvoj mišljenja
REPREZENTACIJE SVIJETA koja su odreĊena razinom razvoja mišljenja, a to mogu biti: (1)
NAĈIN AKTIVNOSTI, (2) IKONSKI NAĈIN I (3) SIMBOLIĈKI NAĈIN.
3. U ovu skupinu, koju prije svih reprezentira Vygostki, karakterizira shvaćanje vaţnosti
meĊuodnosa mišljenja i jezika tijekom razvoja i njihova utjecaja na meĊusobni razvoj.
48
Vygotskog je zapazio da u razvoju mišljenja i jezika postoji njihova poĉetna neovisnost
do 2. godine kada s izgradnjom jezika poĉinje njihov meĊusobni utjecaj. Do 2. godine
djetetov razvoja karakterizira tzv. PRELINGVISTIĈKO MIŠLJENJE (akcije, percepcije, slike-
image) i PRE-INTELEKTUALNI GOVOR (plakanje, gukanje) koji se nakon 2. godine
integriraju formirajući VERBALNO MIŠLJENJE I RACIONALNI GOVOR. U daljem razvoju
znaĉajna je diferencijacija funkcije jezika koja ima znaĉajnu ulogu i u formiranju jezika.
U razdoblju 2. – 7. godine dolazi do diferencijacije na UNUTARNJI GOVOR – koji ima
funkciju praćenja ili usmjeravanja unutrašnjeg mišljenja, i VANJSKI GOVOR – koji
predstavlja izraţavanje vlastitog mišljenja drugima.
Pojedini autori definiraju unutarnji govor kao AUTISTIĈNI (govor za sebe) i vanjski
govor kao SOCIJALNI (govor za druge)
MIŠLJENJE I INTELIGENCIJA
Iako mnogi autori izjednaĉuju ova dva pojma veoma je vaţno njihovo razlikovanje na
naĉin da mišljenje predstavlja proces dok inteligencija predstavlja sposobnost kroz koju
mi moţemo pratiti i mjeriti te misaone procese. Postoje mnoge definicije inteligencije
koje svrstavamo u 3 skupine:
49
inteligenciju kao manifestaciju ĉovjekove adaptacije kroz koju individua
treba stvoriti stanje ravnoteţe (ekvilibrijuma) sa svojom okolinom.
1. SADRŢAJ MIŠLJENJA: (a) oblik (figurativni), (b) simbol (simboliĉki); (c) rijeĉ
(semantiĉki); (d) akcija (ponašajni)
3. PRODUKTI MIŠLJENA: (a) jedinice (broj, slovo ili rijeĉ); (b) klase (nadreĊeni pojam); (c)
relacije (veze meĊu konceptima); (d) sistemi (klasifikacije odnosa); (e) transformacije
(mijenjanje sadrţaja) i (f) implikacije (zakljuĉak).
Na osnovu ovog koncepta inteligencija je shvaćena kroz 120 (4x5x6) faktora koji
zajedno odreĊuju inteligenciju.
MANIFESTACIJE MIŠLJENJA
Mišljenje kao proces nije neposredno moguće promatrati, već o njemu moţemo suditi na
osnovu njegovih pojedinih manifestacija. Mišljenje moţemo predstaviti kao tzv.
MEDIACIONE PROCESE koji imaju razliĉito oĉitovanje. Znaĉajne manifestacije koje
ukazuju na misaone procese jesu:
2. UĈENJE RIJEĈI - rijeĉ je znak koji oznaĉava predmet, pojavu, raspoloţenje, osobinu
nekog predmeta. Sa uĉenjem rijeĉi mi nekoj rijeĉi koja predstavlja znak dajemo
odreĊeno znaĉenje. Rijeĉ predstavlja nosioca poruke koja ne mora biti identiĉna za sve.
Ovisno o univerzalnosti znaĉenja razlikujemo DENOTATIVNO I KONOTATIVNO znaĉenje
rijeĉi. Denotativno znaĉenje odreĊeno je pojedinom definicijom i ono ima univerzalni
karakter. Konotativno znaĉenje je individualno znaĉenje, odreĊeno individualnim
specifiĉnim iskustvom. Upravo u ovom znaĉenju naglašena je emocionalna komponenta
neĉijeg iskustva. Za ispitivanje konotativnog znaĉenja rijeĉi Charles Osgood je kreirao
tzv. SEMANTIĈKI DIFERENCIJAL. Semantiĉki diferencijal = sastoji se od niza skala na
ĉijim se polovima nalaze nasuprotni atributi (dobar-loš, ugodan-neugodan) na osnovu
kojih se ocjenjuje pojedina rijeĉ. Na taj naĉin dobiven profil predstavlja individualno,
konotativno znaĉenje neke rijeĉi.
IZBOR PONAŠANJA
PREDMET
52
Kod stjecanja pojmova razlikujemo dva naĉina: UĈENJE DEFINICIJA i POSTAVLJANJE I
TESTIRANJE HIPOTEZA
53
pozadine putem ĉega dolazi do restrukturiranja tog spoznajnog polja i nalaţenja tog
adekvatnog odgovora.
U okviru stvaralaštva prepoznajemo odreĊene faze koje odreĊuju taj proces : (1)
PREPARACIJA, (2) INKUBACIJA, (3) ILUMINACIJA I (4) VERIFIKACIJA.
7. SNOVI – se dogaĊaju u REM fazi (rapid eye movements). Oni predstavljaju razdoblje
u spavanju kada se moţdana aktivnost prepoznaje kroz pojavu mentalnih slika. Te
MENTALNE SLIKE putem sekundarne obrade predstavljaju snove kao sadrţaje (fabule)
kojih se mi sjećamo. U istraţivanju uloge snova postoje razliĉiti pristupi koji obrazlaţu
pojavu snova. Sa fiziološkog aspekta snovi se razlaţu kao funkcija rasterećenja
pojedinih podruĉja mozga koji su bili previše aktivirani i ujedno aktiviranjem prethodno
neaktiviranih podruĉja. Pojedine teorije ukazuju da snovi odrţavaju fleksibilnost CNS-a.
Noviji pristupi u razumijevanju znaĉenja snova vezani su uz Freudov psihoanalitiĉki
koncept. U okviru ove teorije snovi imaju ulogu ostvarenja pojedinog nagonskog
zadovoljenja koje nije prihvaćeno od strane ega i zato se nalazi u nesvjesnoj strani
liĉnosti. Ti potisnuti sadrţaji predstavljaju osnovu formiranja sna i predstavljaju tzv.
LATENTNI SAN. Zbog nemogućnosti da se ti potisnuti sadrţaji prihvate i manifestiraju na
podruĉju svijesti, dolazi do njihove obrade putem Cenzure. Cenzurom dolazi do
transformiranja podsvijesnih nesvjesnih sadrţaja, koji se pojavljuju u maskiranoj
simboliĉkoj formi. Takvi transformirani sadrţaji su oni kojih se mi sjećamo i koji
predstavljaju MANIFESTAN SAN. U psihoanalitiĉkom terapijskom postupku koristi se
analiza snova, upravo u svrhu aktiviranja njihovog latentnog, nesvjesnog znaĉenja.
54
Vaţnost toga je u tome što otkrivanjem latentnih sadrţaja sna mi otkrivamo one
potisnute traumatske sadrţaje koji se inaĉe manifestiraju u formiranju simptoma
Dinamika nastanka sna u fazi spavanja odreĊena je slabljenjem ego funkcije što dovodi
do dominacije nagonskog aspekta liĉnosti (Id) koji je znaĉajan u formiranju sna. Upravo
je dominacija ida nad egom vidljiva u samoj kvaliteti sadrţaja koji predstavljaju
manifestaciju tzv. PRIMARNOG MISAONOG PROCESA
55
UĈENJE I PAMĆENJE
Uĉenje predstavlja dio spoznajnog procesa uz percepciju i mišljenje (edukacijskoj psih
predmet prouĉavanja je uĉenje). Definicije uĉenja i pamćenja se meĊusobno isprepliću i
utoliko pojedini autori smatraju da oni predstavljaju dvije strane istog procesa. U
istraţivanju ovih fenomena pamćenja i uĉenja znaĉajna je MATETIKA koja predstavlja
interdisciplinarni pristup u prouĉavanju uĉenja, pamćenja i fenomena zaboravljanja.
UĈENJE moţemo definirati kao stjecanje odreĊenih novih oblika ponašanja, a PAMĆENJE
VRSTE UĈENJA
1. UĈENJE S OBZIROM NA TIP GRAĐE: (A) KOGNITIVNO, (B) MOTORNO I (C) AFEKTIVNO
57
5) UTJECAJ PRETHODNOG ISKUSTVA (UP) – smanjuje uspješnost uvjetovanja
Kroz ovo ispitivanje uoĉeni su fenomeni znaĉajni u procesu uĉenja. Najvaţnije otkriće
jest nastojanje da se cijeli proces uĉenja i viših intelektualnih sadrţaja svede na proces
uvjetovanja ukazujući na fenomen uvjetovanja višeg reda.
Kod potkrepljivaĉa razlikujemo: (1) POZITIVNU (nagradu), (2) NEGATIVNU (kaznu), (3)
PRIMARNU (hrana) i (4) SEKUNDARNU (novac, potreba). U odnosu na klasiĉno
uvjetovanje gdje subjekt uĉenja ima pasivnu ulogu, u ovom aspektu uĉenja mnogo više
se naglašava aktivna uloga subjekta u procesu uĉenja.
Tolman je nastavio istraţivanje uĉenja kod štakora i na osnovu svog eksperimenta sa tri
skupine od kojih su (A) prva skupina imala potkrepljenje od samog poĉetka, (B) druga
skupina od polovine (nakon 11 od 22 dana) istraţivanja i (C) treća skupina koja nije
uopće imala potkrepljenje. Na osnovu sliĉnosti rezultata skupine A i B (nakon 11-tog
dana istraţivanja) u odnosu na skupinu C, Tolman je zakljuĉio da potkrepljenje nije
razlog uĉenja već samo predstavlja poticaj njegovog manifestiranja.
58
II. KOGNITIVNE TEORIJE UĈENJA (KÖHLER)
Ove teorije uĉenja zastupaju geštaltisti koji naglašavaju vaţnost i znaĉaj medijacijskih
procesa u procesu uĉenja. Ovaj pristup nastao je kao suprotnost bihevioristiĉkom
pristupu u kojem je proces uĉenja odreĊen tehnikom “POKUŠAJA I POGREŠKE”.
Kognitivne teorije naglašavaju uĉenje uvidom gdje mi tim procesom dolazimo do uvida
u odnose izmeĊu pojedinih elemenata tzv. SPOZNAJNOG POLJA koja predstavljaju naše
znanje. UĈENJE UVIDOM moţemo definirati kao restrukturiranje elemenata koji
saĉinjavaju problemsku situaciju utoliko što se prethodno nedostajući element formira u
novu smislenu cjelinu.
Karakteristika ovog uĉenja jest da se ono dogaĊa spontano i zahtjeva postojanje modela,
tj. osobe ĉije ponašanje predstavlja osnovu našeg uĉenja. Da bi neka osoba mogla imati
ulogu modela ona mora posjedovati izraţeno emocionalno ili socijalno znaĉenje.
PAMĆENJE
Pamćenje moţemo prouĉavati kao sposobnost i kao proces. Kao sposobnost predstavlja
jedan dio općih intelektualnih sposobnosti, dok kao proces pamćenje moţemo definirati
kao ono što je steĉeno prethodnim iskustvom i korištenje tog iskustva
59
o zapamćenom sadrţaju moţemo zapaziti da on moţe biti zaboravljen što ne znaĉi da je
došlo do njegovog gubitka, nego je problem u njegovoj dostupnosti.
DUGOROĈNOG PAMĆENJA
POREMEĆAJI PAMĆENJA mogu biti u vidu Kroniĉnih i Akutnih dementnih sindroma gdje
razlikujemo: TRAJNE (oštećenje mozga, degeneracija mozga) i PROLAZNE (psihoze,
upale, komocije mozga) fenomene. U istraţivanju poremećaja pamćenja razlikujemo:
AMNEZIJA (presenilne demencije), RETROGRADNA AMNEZIJA (ne moţemo se sjećati
stresnog dogaĊaja kojeg smo proţivjeli), ANTEROGRADNA AMNEZIJA (ne sjećamo se od
dogaĊaja na dalje), PARAMNEZIJE, HIPOMNEZIJE I HIPERMNEZIJE.
60
9. KOGNITIVNI RAZVOJ
Jean Piaget (1896. – 1980.)
Piaget je po struci bio zoolog, te je pod utjecajem Darwina to isto istraţivanje prenio na
prouĉavanje prirode i razvoja ljudskog znanja. Piaget je pitanje adaptacije ţivotinjskih
vrsta na njihovu okolinu premjestio na pitanje ljudske inteligencije i znanja. TakoĊer,
pod utjecajem filozofskih razmatranja njegova vremena Piaget se bavio filozofskim
pitanjem PRIRODE LJUDSKOG ZNANJA, odnosno podruĉjem EPISTEMOLOGIJE i iz toga je
proizašla njegova GENETIĈKA EPISTEMOLOGIJA koja se bavi prouĉavanjem kako se
razvijalo ljudsko znanje. TakoĊer, je pod utjecajem kliniĉkih metoda razvio vlastitu
metodu istraţivanja (strukturiranih intervjua) specifiĉnosti misaonih procesa kroz
opserviranje specifiĉnosti djeĉje neuspješnosti u pojedinim kognitivnim zadacima, za
razliku od uobiĉajenog istraţivanja mišljenja i inteligencije na osnovu toĉnih odgovora.
ASIMILACIJA predstavlja proces stjecanja znanja gdje se sadrţaj oblikuje na osnovu već
postojeće mentalne strukture. Tako npr. dijete kroz sisanje asimilira sve objekte jednako
nastojeći ih prilagoditi svojoj fiziološkoj sposobnosti spoznaje. Nakon iskustva nesklada
izmeĊu mentalnih struktura i sadrţaja dolazi do potrebe za promjenom tih mentalnih
struktura, odnosno dolazi do akomodacije, tj. mentalna struktura se prilagoĊava sadrţaju
na koji je usmjerena. Upravo putem AKOMODACIJE razvijaju se novi i viši SHEMASI,
odnosno mentalne strukture koje omogućavaju viši i kvalitetniji odnos sa vanjskom
stvarnošću utoliko novonastale strukture posjeduju veću uravnoteţenost (adaptaciju) sa
vanjskim svijetom.
62
FAZE KOGNITIVNOG RAZVOJA:
1. SENZOMOTORNA FAZA – 0 –2 god.
U ovoj fazi dijete uspostavlja odnos s vanjskim svijetom tako što nastoji razviti
sposobnost diferenciranja izmeĊu sebe i vanjskog svijeta. Taj proces diferencijacije
znaĉajan je sa aspekta kognitivnog i emocionalnog razvoja ĉiji se utjecaji meĊusobno
isprepliću. Dijete poĉinje razvoj sa doţivljajem diferenciranosti, odnosno nije sposobno
prepoznati postojanje vanjskog svijeta oko njega. Utoliko ovu fazu karakterizira djetetov
EGOCENTRIZAM. To moţemo prepoznati u situaciji kad dijete nemogućnost percepcije
pojedinog objekta doţivljava kao njegovo nepostojanje. U razvoju djetetove sposobnosti
diferencijacije znaĉajna je djetetova sposobnost da formira doţivljaj PARCIJALNOG I
TOTALNOG OBJEKTA.
PARCIJALNI OBJEKT je onaj objekt (Gestalt lice – frontalno lice) koji je doţivljen kao dio
sebe (profil ne prepoznaje). Taj naĉin doţivljaja razvija se u 2. mjesecu djetetova ţivota
što mi prepoznajemo kroz reakciju smješka.
TOTALNI OBJEKT – predstavlja onaj doţivljaj objekta koji u sebi sadrţi doţivljaj
samostalnosti i neovisnosti od djetetovih potreba. Pojava totalnog objekta prepoznatljiva
je kroz reakciju djeteta strahom na novu osobu, što nazivamo strahom od stranaca. To se
dešava u 8.mjesecu, pa se i naziva ANKSIOZNOST 8.MJESECA. U daljnjem razvoju djeteta
sa vanjskim svijetom znaĉajan je razvoj reprezentacijskog mišljenja, odnosno djetetove
sposobnosti da mentalno reprezentira neki vanjski objekt u formi tzv. MENTALNE SLIKE
(image). Sa tom mogućnošću dijete moţe prihvatiti odsutnost vanjskog totalnog objekta
na naĉin što posjeduje njegovu mentalnu reprezentaciju. Na ovaj naĉin zapoĉinje
djetetov razvoj simboliĉkih funkciji, što ima znaĉajan utjecaj na razvoj govora i
mišljenja.
63
objektu ili percipirajući ga. Nakon akcije taj objekt ne postoji (fenomen egocentrizma
senzomotone faze).
Pojedini autori (Boss) zapaţaju dva bitna zadatka koja su vaţna u ovom razdoblju, i to:
(I) razvoj objektne konstantnosti i (II) razvoj simboliĉkih sposobnosti.
(I) RAZVOJ OBJEKTNE KONSTANTNOSTI - Za Piageta problem ove faze je u nepostojanju
objektne konstantnosti (object permanence). Djete u ovoj fazi karakterizira
EGOCENTRIZAM, što znaĉi da dijete ne prepoznaje granicu izmeĊu sebe i vanjskog
svijeta, tako da ništa nema svoje neovisno i odvojeno postojanje. Tek nakon 18. mjeseca
dijete moţe uzeti u obzir postojanje neĉega što nije neposredno predoĉeno s ĉime
zapoĉinje razvojem objektne konstantnosti.
(II) RAZVOJ SIMBOLIĈKIH FUNKCIJA - Ovaj period je takoĊer znaĉajna za razvoj opće
simboliĉke funkcije ĉija jedan manifestacije je i jezik. Piaget ne gleda jezik kao izvor
mišljenja, već sasvim suprotno kao refleksiju mišljenja.
Poĉetak razvoja simboliĉkih funkcija zapoĉinje onda dijete moţe reprezentira objekt u
formi MENTALNIH SLIKA (IMIDŢA). Ovom novom sposobnošću dijete nije više ovisno o
fiziĉkoj eksploraciji i manipulaciji objektom, već moţe proraĊivati u glavi s ĉime
poĉinje mišljenje.
Manifestacije poĉetnog razvoja simboliĉkih funkcija (formiranje mentalnih slika) su: (1)
pojava sposobnosti IMITACIJE onog što je prethodno viĊeno ili ĉuveno bez prisutnosti
"model", što ukazuje na djetetovu sposobnost da pamćenje; (2) pojava IGRE 'KAO DA' što
govori da je neki objekt upotrijebljen kao da je neki drugi, što omogućava djetetu da
formira mentalne slike (imidţe) premeta i osoba koje su odsutne (pojava „tranzitornog ili
prijelaznog‟ objekta - Winnicott).
64
on doţivljava, doţivljava kao nešto apsolutno, odnosno ne moţe prepoznati da drugi
mogu imati drugaĉije iskustvo istog objekta (dogaĊaja). Ovu fazu moţemo podijeliti u 2
podfaze: (I) PREDKONCEPTUALNA FAZA – 2 – 4 god.
65
3. FAZA KONKRETNIH OPERACIJA – 7.-11. god.
1) kroz djetetovu sposobnost da klasificira predmet kroz dva ili više kriterija
66
10. EMOCIONALNI (ĈUVSTVENI) PROCESI
OPIS EMOCIJA:
1. INTENZITET OSJEĆAJA je ona dimenzija koja bitno odreĊuje psihiĉko funkcioniranje.
Po
Kod psihotiĉnih stanja dolazi do tzv. RASPADA FUNKCIJE EGA, što ukazuje da intenzivna
stanja anksioznosti onemogućavaju osnovne funkcije ega: ADEKVATAN ODNOS S
67
2. NIVO TENZIJE – predstavlja onu kategoriju koju odreĊuje impuls prema aktivnosti, te
utoliko razlikujemo PASIVNE (tuga) i AKTIVNE EMOCIJE (ljubav, mrţnja)
NEPRIJATNOST
KLASIFIKACIJA EMOCIJA
WUNDT navodi tri dimenzije: UGODA/NEUGODA; SMIRENOST/UZBUĐENOST I
RELAKSACIJA/TENZIJA
OSGOOD je kroz prouĉavanje znaĉenja rijeĉi zapazio da postoje tri dimenzije koje
odreĊuju naš individualni, subjektivni doţivljaj: UGODA, AKTIVITET I KONTROLA
68
Slika 11.- Prikaz Plutchikova modela emocija odreĊenog dimenzijama: subjektivnih
doţivljaja, emocionalnih oblika ponašanja i njihovih funkcija tijekom evolucije.
SUBJEKTIVNI
DOŢIVLJAJ PONAŠANJE FUNKCIONALNOST
69
KRECH I CRATCHFIELD - U klasifikaciji emocija ovi autori su koristili 3 kriterija:
STRAH predstavlja tzv. EMOCIJU IZBJEGAVANJA, upravo stoga što je vezan za pojedino
iskustvo opasnosti.
70
U odnosu na pojam straha vaţno je razlikovanje izmeĊu straha i anksioznosti (tjeskobe).
STRAH kao emocija vezana je uz percepciju pojedinih opasnosti što kod ANKSIOZNOSTI
Majka koja ima problema sa lošim aspektom emocija ne moţe prihvatiti djetetov bijes i
ne odgovara vlastitim bijesom, jer ima strah od vlastite agresivnosti, te smatra dijete
«bolesnim» i na taj naĉin ugroţava djetetov razvoj.
RADOST – kao emocija izraţena je kroz smanjenje tenzije koje dolazi uslijed
postizanja odreĊenog cilja. Ovaj koncept rasterećenja koristio je FREUD koji je
izjednaĉio radost i ljubav kao manifestaciju libidovog rasterećenja. Smatra da je
zadovoljenje djetetovih primarnih potreba, nagona temelj na kojem se razvija osjećaj
radosti.
TUGA – kao emocija je povezana sa gubitkom neĉega ili nekoga ĉemu smo teţili ili
cijenili ili voljeli. Tuga kao osjećaj ima specifiĉno razvojno znaĉenje, jer kroz tugovanje
dijete uspostavlja doţivljaj vlastitog (baziĉnog) identiteta i odnos sa vanjskim realitetom.
Taj se osjećaj javlja krajem 1. god. i razvija se tijekom druge godine, naime posljedica
71
separacije i individuacije. Da bi dijete moglo sebe doţivjeti, biti svjestan sebe, mora
proći kroz fazu separacije. (1.faza autizam, 2.simbioza, 3.separacija)
1. OSJETNE EMOCIJE su one koje povezujemo s pojedinim tjelesnim senzacijama, kao što
je osjećaj ugode, neugode, odvratnosti … To su one emocije u ĉijem doţivljaju dominira
fiziološki, odnosno tjelesni aspekt.
C. SMJER EMOCIJA
U izgradnji odnosa s drugima znaĉajna je integracija tog osjećaja u zreli odrasli odnos.
Pretpostavka tog odnosa je mogućnost stanja ambivalencije. U razvoju odnosa s drugima
postoji pravilnost koja je nuţna za njegovu izgradnju. Ta pravilnost je odreĊena od
poĉetne Idealizacije do prorade ambivalencije i uspostavljanja bliskog odnosa
Razvoj odnosa prema drugima odreĊen je i grupnim procesom što znaĉi da DINAMIKA u
razvoju grupe znaĉajno odreĊuje kvalitetu individualnog odnosa. Analizom grupnog
odnosa razlikujemo 3 faze koje determiniraju kvalitetu odnosa individue s drugima
(Schutz):
1. FAZA UKLJUĈIVANJA
73
ORGANSKA OSNOVA EMOCIJA
U osnovi emocija se nalaze fiziološke promjene, kao npr. UBRZAN ILI USPOREN rad srca,
disanje, luĉenje ţlijezda znojnica, krvni tlak, koje ukazuju na povećanu mobilizaciju
energije u organizmu. Vaţnost fiziološkog aspekta emocija je u tome što povećava
spretnost organizma za pojedine aktivnosti. Ovo zapaţanje ima svoje obrazloţenje u
Darwinovom konceptu u kojem emocije moţemo shvatiti kao najranije oblike
adaptacije.
W.JAMES I C.LANG
Pitanja s kojima su se bavila ova dva autora su: (1) Da li su emocionalni doţivljaji
posljedice percepcije pojedine situacija ili fizioloških promjena? i (2) Koji je slijed
zbivanja pri emocionalnom uzbuĊenju?
74
Slika 12. - Prikaz razvoja emocionalnog doţivljaja po James-Langovoj teoriji
Ova teorija je znaĉajna jer predstavlja prvi pokušaj povezivanja fizioloških stanja i
emocionalnih doţivljaja.
75
Slika 13. – Prikaz razvoja emocionalnog doţivljaja po Canon-Bardovoj teoriji
76
Po shvaćanju autora naĉin doţivljaja pojedinog emocionalnog stanja odreĊeno je
stanjem, odnosno razinom aktivnosti retikularne formacije. Upravo kroz povećanje ili
sniţenje moţdane aktivnosti doţivljeni sadrţaji mogu dobito razliĉito emocionalno
odreĊenje.
77
5. S. SCHACHTER - TEORIJA ETIKETIRANJA
Ova teorija ukazuje na znaĉajnu meĊu vezu tjelesnih promjena i subjektivnog
emocionalnog iskustva. Autor ukazuje da je fiziološko uzbuĊenje nuţno za iskustvo
emocija, ali je vaţno kako mi individualno interpretiramo to fiziološko stanje.
78
11. LIĈNOST
Pojam liĉnosti proizlazi iz staro grĉke rijeĉi PERSONA koji je oznaĉavao maske koje su
glumci nosili u kazališnim predstavama. Samo porijeklo pojma liĉnosti ukazuje da
liĉnost predstavlja odreĊenu socijalnu ulogu na osnovu koje moţemo razumjeti i
predvidjeti neĉije ponašanje
Prouĉavanjem liĉnosti postoje razliĉiti pristupi kao i mnoštvo teorija liĉnosti koje se
meĊusobno razlikuju u odgovorima na 3 osnovna pitanja:
79
ŠTO SADRŢI LIĈNOST? (STRUKTURA)
STATIĈKI su oni koji prouĉavaju liĉnost kroz pojedine dimenzije ili crte liĉnosti
DINAMIĈKI su oni koji nastoje prouĉiti dijelove liĉnosti i njihov meĊuodnos. Razvoj
dinamiĉkog pristupa odreĊen je Freudov tzv. DINAMSKOM PSIHOLOGIJOM gdje se
funkcioniranje liĉnosti obrazlaţe u meĊuodnosu pojedinih dijelova strukture liĉnosti
(strukturna teorija liĉnosti)
U odnosu na razvojni tijek postoji najveća raznolikost meĊu autorima i to upravo u broju
razdoblja razvoja liĉnosti, kao i u njihovim specifiĉnim zadacima.
Tako je na osnovu ovog koncepta naglasak na instinktima i nagonima kao onima koji
odreĊuju razvoj i funkcioniranje ljudske liĉnosti. Na osnovu ovog koncepta nastala je
homeostatska teorija koja ukazuje na osnovu nagonskog djelovanja. Po ovoj teoriji do
nagonskih poticaja dolazi zbog narušene homeostaze unutar organizma, koja se
manifestira tenzijom i sviješću o pojedinoj potrebi. Upravo to potiĉe aktivnost što
dovodi do redukcije, smanjenja tenzije i uspostavljanja homeostaze unutar organizma.
Utoliko se ova teorija naziva redukcijskom teorijom ĉime je dat naglasak nagonskom
zadovoljenju kao pokretaĉu ljudske aktivnosti
U poĉetku ovaj koncept se zasnivao na pristupu o ĉovjeku kao onom koji je odreĊen
odreĊenom socijalnom i kulturnom sredinom. Ovaj koncept je podrţavao teoretski
pristup socijalnog determinizma koji je zastupao da je ĉovjekovo ponašanje odreĊeno
80
stavovima i zakonima koji vladaju u pojedinom društvu. Iz ovog koncepta slijedi
zakljuĉak da vrijednosni stavovi koji su prisutni u pojedinoj kulturi znaĉajno odreĊuju
formiranje liĉnosti i kasnije socijalno funkcioniranje
Ovaj koncept dobio je novo znaĉenje sa razvojem attachment teorije ili teorije
emocionalne veze (J.Bowlby). Vaţnost ove teorije je u tome da djetetova vezanost za
majku nije odreĊena njenom ulogom zadovoljenja djetetovih potreba, već da je u osnovi
primarna djetetova potreba za kontaktom i emocionalnom vezanošću uz majku. Na
taj naĉin odbaĉena je teorija redukcije kao osnove odnosa djeteta i majke. Po toj teoriji
emocionalna potreba za majkom bila je sekundarna, odnosno kao posljedica majĉine
uloge u zadovoljavanju djetetovih bioloških potreba. Attachment teorija je ukazala da je
emocionalna potreba primarna, odnosno da prisutnost majke ima posebnu primarnu
ulogu u djetetovom razvoju.
81
Psihoanaliza je nastala rješavajući nedostatke hipnotske terapije i to (1) što svi pacijenti
nisu mogli biti hipnotizirani i (2) što je nakon odreĊenog vremena dolazilo do istih ili
sliĉnih simptoma.
Freud je zapazio da kroz hipnozu dolazi do abreakcije pojedine psihiĉke traume koja i
dalje postoji u nesvjesnom dijelu liĉnosti i utoliko ima dalji utjecaj sveukupno
psihosocijalno funkcioniranje individue. Putem psihoanalize postavljen je zadatak da ti
nesvjesni sadrţaji postaju svjesni ĉime se rješava uzrok ili pretpostavka pojedinog
simptoma. Zbog toga se ova teorija naziva kauzalna psihoterapija
1. SVJESNI
2. PREDSVJESNI
3. NESVJESNI
U definiciji ovih dijelova psihe SVIJEST predstavlja ono što je neposredno prisutno u
podruĉju naše paţnje; predsvjesno nije neposredno prisutno u podruĉju paţnje, ali
odreĊenim usmjeravanjem moţe biti dovedeno u podruĉje svijesti; NESVJESNO je onaj
dio koji sadrţi one sadrţaje koje ne moţemo dovesti u podruĉje svijesti, već do njih
moţemo doći putem HIPNOZE ili TEHNIKOM SLOBODNIH ASOCIJACIJA
82
NESVJESNO nastaje kroz proces potiskivanja (djeĉje amnezije) koji predstavlja
«zaboravljene» pojedine sadrţaje i to upravo onih koji imaju veoma izraţeno negativno
(anksiogeno) emocionalno znaĉenje. To traumatsko (nesvjesno) iskustvo moţe se
manifestirati kroz simptome što znaĉi da se emocionalni aspekt potisnute traume
manifestira kroz pojedine tjelesne reakcije (konverzivna neuroza)
1. SIMPTOMI
2. OMAŠKE
3. SNOVI – S. FREUD
U situaciji neuspjeha potiskivanja javlja se anksioznost kao strah (bez svijesti o objektu
opasnosti) u ĉijoj osnovi jeste taj nesvjesni potisnuti sadrţaj.
OMAŠKE su greške u govoru u kojima moţemo prepoznati neke nelogiĉne, ali nesvjesne
vlastite potrebe
SNOVI kao manifestacija nesvjesnog predstavljaju manifestni dio sna, odnosno onaj dio
gdje kroz pojedine sadrţaje moţemo prepoznati simboliĉku transformaciju pojedinih
nesvjesnih sadrţaja. Upravo je ta simboliĉka transformacija rezultat cenzure i
omogućava da nesvjesni sadrţaj i dalje ostane nedostupan u svijesti. Ukoliko cenzura ne
uspije u tom zadatku dolazi do anksioznog noćnog buĊenja, odnosno prekida sna
83
odnosno neprihvatljive manifestacije vlastitih ţelja i potreba. Te ţelje i potrebe izraţene
su na fantazijski naĉin u samom procesu igre. Kroz terapiju igrom mi moţemo
prepoznati nesvjesni djetetov problem i kroz suoĉavanje tog problema mu
omogućavamo da svoj intrapsihiĉki problem riješi. Kroz ovu tehniku mi
eksternaliziramo intrapsihiĉki, potisnuti, nesvjesni sadrţaj
1. ID
2. EGO
3. SUPEREGO
Ovu teoriju Freud je objavio 1923. god. u djelu «Ego i id». S ovom teorijom smanjena je
vaţnost psihiĉke traume u nastanku psihopatologije i ujedno je naglašena vaţnost pojma
psihiĉkog konflikta kao dijelova strukture liĉnosti. Ova teorija nam omogućava da
shvatimo zašto ista psihološka trauma ima razliĉito psihiĉko znaĉenje i razliĉite
posljedice kod razliĉitih individua.
Id saĉinjavaju nagoni traţe koji zahtijevaju neposredno vlastito zadovoljenje što ukazuje
da ovaj dio strukture osobnosti funkcionira po principu zadovoljstva.
Ovisno o dominaciji pojedinog dijela strukture liĉnosti (ega ili ida) moţemo prepoznati
razliĉita psihološka stanja. Kod dominacije Ida dolazi do psihotiĉne manifestacije,
odnosno do stanja kod kojeg ne postoji adekvatno testiranje realiteta (sumanute ideje i
primarni procesi), dok u situaciji dominacije ega moţemo se susresti sa neurotskom
84
patologijom koja ukazuje da postoji aktivan intrapsihiĉki konflikt koji smanjuje
sposobnost individue u njegovu mentalnom i socijalnom manifestiranju.
IZVOR NAGONA je postojeća narušena homeostaza koja je izraţena u vidu tenzije koja
potiĉe individuu prema pojedinom obliku ponašanja. OBJEKT je podruĉje na koje se
pojedini nagon manifestira, te utoliko razlikujemo tzv. Objektni libido i narcistiĉki
libido, što znaĉi da objekt nagonskog zadovoljenja moţe biti druga osoba, a i vlastito
tijelo. CILJ je postizanje zadovoljstva, odnosno redukcije tenzije nastale prethodno
narušenom homeostazom.
2. ODNOS SA REALITETOM
3. Superego – predstavlja onaj dio liĉnosti koji odreĊuje našu uspješnost u socijalnim
odnosima. On predstavlja moralnost pojedine individue. Nastaje internalizacijom
pojedinih roditeljskih stavova i zabrana koje se tijekom vremena doţivljavaju kao
vlastiti stavovi i vlastite zabrane.
85
Ovaj dio liĉnosti nam ukazuje da preko njega pojedini odgojni pristupi roditelja postaju
dijelovi neĉije strukture liĉnosti. To bi znaĉilo da previše strog odgojni pristup moţe
formirati «strogi» superego što se na podruĉju liĉnosti moţe manifestirati u većem
osjećaju krivnje i većoj potrebi za potiskivanjem i kontroliranjem nagonskih
manifestacija liĉnosti. Upravo strogost superega odreĊuje neurotiĉnost pojedinca. Po
Freudu superego se formira izmeĊu 3. i 5. godine ţivota kroz rješavanje EDIPOVOG
KONFLIKTA. U tom razdoblju kroz uĉenje spolne uloge zapoĉinje djetetov proces
socijalizacije.
5. GENITALNA FAZA
86
REGRESIJA= vraćanje na ranije faze razvoja u situacijama u kojima se susrećemo sa
nekim novim konfliktima. Individualna razlika u razini regresije odreĊena je
individualnim specifiĉnostima razvoja, odnosno razliĉitim toĉkama fiksacije koje
odreĊuju specifiĉnost osobnosti svake individue.
1. ORALNA FAZA
U ovoj fazi podruĉje usana predstavlja prvo podruĉje djetetova zadovoljstva, odnosno
prvu erogenu zonu. To znaĉi da akt hranjenja ima znaĉajnu psihološku ulogu u
postizanju tog zadovoljstva. Ovu fazu po Abrahamu moţemo podijeliti u 2 faze:
Analna faza odreĊena je podruĉjem anusa što predstavlja drugu erogenu zonu djeteta. U
ovom razdoblju naglasak je na djetetovu formiranju higijenskih navika. U odnosu na
raniju fazu, gdje je dijete imalo pasivan odnos prema svojim potrebama, sad ima aktivan
odnos kroz razvijanje sposobnosti kontrole svog nagonskog zadovoljenja
U ovoj fazi dijete kroz akt reduciranja poĉinje uspostavljati kontrolu, ĉime se formira
njegov narcistiĉki doţivljaj moći. Fiksacija u ovoj fazi razvoja izraţena je stvaranjem
ANALNE STRUKTURE LIĈNOSTI koja se manifestira u izraţenim potrebama za savršenim
ponašanjem. Te osobe karakterizira škrtost. U psihopatologiji fiksacija u ovoj fazi
razvoja izraţena je kroz prisilne i opsesivne fenomene, dok kod djece u poteškoćama
kontrole.
87
3. FALUSNA FAZA (3 – 6. GODINA)
Ova faza ukazuje da je podruĉje genitalije treća u razvoju erogenih zona djeteta. Upravo
otkrićem podruĉja genitalija dijete zapoĉinje spolno razlikovanje, ĉime zapoĉinje proces
spolne diferencijacije, odnosno formiranje spolnog identiteta.
Znaĉajnost ove faze je u tome što se otac ukljuĉuje u dinamiku djetetovog doţivljavanja,
ĉime zapoĉinje proces TRIANGULACIJE, odnosno razdoblje dešavanja EDIPOVOG
KONFLIKTA. U odnosu na ranija razdoblja prekida se dijadni odnos majka – dijete.
Ukoliko se to ne dogodi za oĉekivati je pojava neadekvatnog spolnog diferenciranja.
Edipov konflikt je univerzalni fenomen koji je Freud zapazio u djetetovom razvoju koji
ima znaĉajnu ulogu u formiranju spolnog identiteta djeteta. U osnovi Edipova konflikta
je odvajanje nagonskih fuzija gdje se libidna pulzija vezuju prema suprotno-spolnom
roditelju a agresivna uz isto-spolnog roditelja.
88
4. FAZA LATENCIJE (6 – 12. GODINE)
Ova faza obuhvaća razdoblje do prvih znakova puberteta. Sam naziv ukazuje da u
odnosu na razvoj libida postoji LATENCIJA što znaĉi da razvoj liĉnosti u ovoj fazi nije
odreĊen erogenom zonom, odnosno objektom nagonskog zadovoljenja. Djeca u tom
razdoblju imaju sposobnost koja im omogućava aktivan stav prema vanjskom svijetu i
potiĉe njegovu sposobnost uĉenja. To bi znaĉilo da djeca koja nisu riješila Edipov
konflikt i utoliko su usmjerena na tjelesne manifestacije pokazuju poteškoće u procesu
uĉenja
5. GENITALNA FAZA
89
12. TEORIJE OBJEKTNIH ODNOSA
Govoreći o teorijama objektnog odnosa moţemo zakljuĉiti da se ne radi se o jednom
jedinstvenom teorijskom usmjerenju ili školi, već više moţemo govoriti o postojanju
pojedinih teorijskih stavova u odnosnu na problem znaĉenja objekata ili objektnog
odnosa na psihiĉki razvoj i kasnije funkcioniranje.
Postoji mnoštvo autora koji su dali svoj doprinos u razvoju ovog teorijskog pravca. Ovo
podruĉje su oznaĉili radovi W.R. Fairbairn, M.Klein. R.Spitza, M.Mahler, D.Winnicotta,
J.Bowlbya i drugih.
91
Winnicott je ukazao i vidove poteškoće ovog razvojnog perioda ne samo kroz psihotiĉnu
patologiju već i kroz formiranje specifiĉnih karakternih sklopova koje je on definirano
kroz pojmove LAŢNOG SELFA.
LAŢNI SELF nastaje upravo u odnos s majkom koja ne posjeduje dovoljan empatijski
kapacitet, gdje ona zbog pojedinih vlastitih ograniĉenja (psihiĉka bolesti, specifiĉnosti
vlastite strukture osobnosti ili nekog trenutnog traumatskog iskustva) ne prepoznaje
djetetove potrebe i u tom odnosu reagira samo na vlastitu neadekvatnu percepciju
djetetovih potreba. Dijete u takvom odnosu na moţe uspostaviti adekvatni odnos s
vlastitim potrebama i osjećajima. Ovaj aspekt razvoja prisutan u okviru narcistiĉke
poremećaja liĉnosti, gdje individua ne moţe adekvatno izraziti vlastite niti prepoznati
tuĊe osjećaje i potrebe.
AUTIZAM (0 – 2 mj.)
NEOBJEKTNA FAZA
PREOBJEKTNA FAZA
SEPARACIJA-INDIVIDUACIJA (6 – 36 mj.)
a) Diferencijacija (6 – 10 mj.)
2.organizator (8. Mj.)
*************************************************************************************
92
Posebni doprinos ovom pravcu su istraţivanja J. Bowlbya koji je kroz attachment teoriju
(teoriju emocionalnog vezivanja) ukazao na osnovu sistematskih i eksperimentalnih
istraţivanja sa svojim suradnicima da postoji uroĊena potreba za emocionalnom
vezanošću (privrţenošću), što je prepoznato kao doprinos istraţivanja etologa, koji su
prepoznali da svaka vrsta ima uroĊene instinkte koji omogućavaju opstanak vrste.
Znaĉajnim se na podruĉju znanstvenog istraţivanja ukazuje Harlowljev eksperiment koji
je ukazao znaĉajnost ranih emocionalnih veza na razvoj majmuna i njihovu kasniju
mogućnost komunikacija s drugim ĉlanovima njihove skupine.
R. SPITZ
Rene Spitz je razvoj objektnog odnosa prikazao kroz tri razdoblja, i to: (1) NE-OBJEKTNO
razdoblje, (2) PRED-OBJEKTNO razdoblje i (3) OBJEKTNO razdoblje. U svom sistematskom
opaţanju djetetovog razvoja autor je zapazio postojanje pojedinih pokazatelja
normalnosti razvoja objektnog odnosa za koje je on zapazio da definiraju prelazak iz
jednog u drugo razdoblje razvoja objektnog odnosa.
Spitz je koristeći pojam iz embriologije ORGANIZATOR, nastojao je ukazati na pravilnost
pojavljivanja pojedinih fenomena u djetetovom razvoju koji odreĊuju njegovu
normalnost kao i u sluĉaju razvoja embrija. Spitz je uoĉio postojanje tri ORGANIZATORA,
koji utoliko predstavljaju univerzalne fenomene ĉovjekovog razvoja.
I Organizator (reakcija smješka 2/3 mj.)
II Organizator (anksioznost 8. mj.)
III Organizator (pojava negacije15.mj.)
Organizatori predstavljaju univerzalne toĉke /pojavnosti/ u djetetovom razvoju koje
pokazuju pravilnost razvoja objektnih odnosa. Kašnjenje ili izostanak pojedinog
organizatora nam ukazuje patološki razvoj koji će rezultirati u neadekvatnom
emocionalnom, kognitivnom i kasnije socijalnom razvoju.
93
Organizatori:
1.) prvi organizator predstavlja POJAVU SMJEŠKA u 2/3 mjesecu ţivota. Reakcija
smješka ukazuje da je dijete poĉelo percipirati neke aspekte objekta (geštalt – lica) što
predstavlja znak da je dijete prešlo iz neobjektne faze u pred-objektnu fazu. Dijete sa
pojavom ovog organizatora poĉinje percipirati neke aspekte majke kao što su njen
geštalt lica, dojka i drugi dijelovi koje doţivljavalo kao dio sebe. Majka sada poĉinje
predstavljati za dijete «parcijalni objekt» ĉime zapoĉinje izgradnja iskustva jedinstva s
nekih aspekata majke kao dio sebe predstavlja osnovu simbiotskog iskustva jedinstva s
majkom.
Dijete u kontaktu s roditeljima koristi „ne‟. Pojavom negacije dijete zapoĉinje proces
diferencijacije koja istovremeno predstavlja identifikaciju s pojedinim roditeljskim
zabranama i odrţavanje narcistiĉkog iskustva /svemoći/ narušenog iskustvom separacije
/odvajanja/. Dijete kroz negaciju dolazi do internalizacije pojedinih roditeljskih zabrana
ĉime zapoĉinje proces identifikacije. Proces negacije omogućuje proces djetetove
diferencijacije, odnosno individuacije.
Na osnovu ovih organizatora Spitz je podijelio faze na:
1. NE-OBJEKTNU FAZU
2. PRED-OBJEKTNU FAZU
3. OBJEKTNU FAZU
Po Spitzu razvoj objektnih odnosa dogaĊa se kroz 3 faze koje su razdvojene pojavom
pojedinih organizatora. Organizatori predstavljaju one toĉke u djetetovom razvoju koje
putem pojave pojedinih fenomena ukazuju na završetak jedne faze i poĉetak druge faze.
Ukoliko doĊe do izostanka pojedinih organizatora to nam ukazuje da će daljnji razvoj
94
biti neadekvatan. Na osnovu tih organizatora R.Spitz je definirao tri faze razvoja
objektnog odnosa: NE-OBJEKTNA FAZA, PRED-OBJEKTNA FAZA I OBJEKTNA FAZA
(1) NEOBJEKTNA FAZA ili stadij nediferenciranosti bi odgovarao Freudovom pojmu
"primarnog narcizma", kada je djetetov ego investiran libidom, odnosno ne postoji
nikakav drugi objekt libidne investicije izvan njega samoga. U tom periodu dijete
funkcionira kao binarni sistem (napetost – relaksiranost). Pojedini autori ovu fazu
razvoja karakteriziraju postojanjem "oceanskih osjećanja", gdje u djetetovom doţivljaju
ne postoji granica izmeĊu selfa i objekta, gdje dominira osjećaj bezgraniĉnosti.
(2) PRED-OBJEKTNA FAZA koja odgovara Freudovom "anaklitiĉkom stadiju" zapoĉinje
nakon pojave prvog organizatorom, odnosno kada dijete poĉinje reagirati sa smiješkom
na "geštalt lica". To predstavlja znak da dijete poĉinje percipirati neke aspekte vanjskih
objekata (parcijalni objekt) koji nisu doţivljeni kao vanjski neovisni objekt.
Ovaj period bi odgovarao periodu SIMBIOZE, po M. Mahler, gdje postoji tkz. dvojno
jedinstvo majke i djeteta, kada su pojedini dijelovi majke (dojka, ruka, oĉi) doţivljeni
kao dio djetetovog selfa.
(3) OBJEKTNA FAZA zapoĉinje s pojavom drugog organizatora tkz. STRAH OD STRANACA
ILI ANKSIOZNOST 8. MJESECA kada dijete reagira plaĉem na pojavu novog lika, što
ukazuje da razvijenu sposobnost diferencijacije majke kao cjelovitog samostalnog biĉa
(totalni objekt) koja se razlikuje od ostalih. Uspješnost ove faze razvoja definiran je
uspostavom trećeg organizatora POJAVE NEGACIJE U 15 MJESECU kada dijete zapoĉinje
proces diferenciranja u odnosu na majĉine potrebe i zahtjeve. Negacija kao nova
karakteristika djetetova odnosa ne predstavlja 'negaciju kao suprotnost zahtjevu majke'
već djetetova isticanje vlastitosti i razvoja osjećaja narušene narcistiĉke ravnoteţe.
M. MAHLER
M. Mahler je razvoj djetetova odnosa prikazala kroz 3 faze koje su imenovane s obzirom
na pojedina patološka stanja s kojima su povezana s specifiĉnim faznim traumatskim
iskustvom. Tako autizma predstavlja normalno stanje djetetova odvojenosti od iskustva
vanjskog svijeta, simbioza poĉeci izgradnje odnosa s aspektima vanjskih objekata i na
kraju tek odvajanja.
95
Faze razvoja objektnog odnosa po M. Mahler su:
1. Autizam – obuhvaća razdoblje prva dva mjeseca djetetova ţivota i poklapa se sa ne-
objektnom fazom Spitza. Ova faze je normalni vid razvoja u kojem dominira
nediferenciranost iskustva sebe i vanjskog svijeta. Utoliko kaţemo da u njoj dominira
stanje tzv. OCEANSKIH OSJEĆAJA ILI BEZGRANIĈNOSTI, koje se podudara sa Freudovom
stanjem primarnog narcizma.
Pojedini autori ovu pod-fazu opisuju kao fazu izlaţenja iz orbite simbioze, pa je utoliko
opisuju kao „izlijeganje pilića iz ljuske jajeta‟(hatching). Sa pojavom anksioznosti,
96
povezane s iskustvom majke kao zasebnog objekta koji se razlikuje od drugih osoba
dijete doţivljava strah od gubitka objekta i ujedno iskustvo tzv. narcistiĉke povrede.
c) pribliţavanje – ovu fazu odreĊuje fenomen tzv. krize pribliţavanja (oko 18.mj.).
Dijete koje je u prethodnoj pod-fazi pokazivalo neovisnost povezanu uz vlastito
motoriĉko ovladavanje i utoliko istraţivanje okoline, sada poĉinje pokazivati strah u
situaciji odvajanja od majke. Ono u situaciji suoĉavanja sa separacijskim iskustvom i
utoliko poĉinje pokazivati manifestacije separacijskih strahova i ujedno poteškoće u
procesu ţalovanja.
97
M. KLEIN
M. Klein razvoj objektnih odnosa prati kroz djetetovo prolaţenje dviju pozicije koje
predstavljaju univerzalne, razvojne zadatke djeteta. Razvoj objektnog odnosa odvija se
kroz (1.) schizo-paranoidnu i (2.) depresivnu poziciju.
Razvoj završava sposobnošću djeteta da se suoĉi i proradi iskustvo odvajanja koje neće
dovesti do izraţenih stanja anksioznosti i aktiviranja primitivnih mehanizama obrane što
onda neće biti praćeno zastojem u razvoju i pojavom regresivnih oblika ponašanja.
99
Sadrţaj
1. PSIHOLOGIJA KAO ZNANOST .................................................................................. 0
2. POVIJESNE PRETPOSTAVKE RAZVOJA PSIHOLOGIJE KAO ZANOSTI ........... 4
Definicije psihologije ...................................................................................................... 6
3. PSIHOLOGIJSKI PRAVCI ............................................................................................ 8
Strukturalizam ................................................................................................................. 8
Refleksološka ili Bihevioristiĉka psihologija ................................................................. 9
Geštalt psihologija ......................................................................................................... 12
Psihoanaliza................................................................................................................... 14
4. DEFINICIJA RAZVOJNE PSIHOLOGIJE ................................................................. 19
Povijesni doprinosi za razvojnu psihologiju ................................................................. 20
5. METODE U RAZVOJNOJ PSIHOLOGIJI ................................................................. 22
Introspekcija ili samopromatranje ................................................................................. 22
Metoda objektivnog opaţanja ....................................................................................... 22
Metoda testova .............................................................................................................. 23
Metode identiĉnih blizanaca i identiĉke okoline ........................................................... 24
Longitudinalne i transverzalne metode ......................................................................... 24
6. LJUDSKI RAZVOJ ...................................................................................................... 25
Pravci razvoja ................................................................................................................ 26
Razvojna razdoblja ........................................................................................................ 29
Razvojna razdoblja obzirom na razvojne zadatke ......................................................... 30
7. FIZIOLOŠKE OSNOVE PSIHIĈKIH FENOMENA .................................................. 33
Ţivĉana stanica - neuron .............................................................................................. 37
Funkcija ţivĉane stanice ............................................................................................... 38
Razvoj ţivĉanog sustava ............................................................................................... 40
8. SPOZNAJNI (KOGNITIVNI) PROCESI .................................................................... 42
Perceptivni procesi ........................................................................................................ 42
Mišljenje........................................................................................................................ 45
Mišljenje i igra .......................................................................................................... 46
Mišljenje i jezik ......................................................................................................... 48
100
Mišljenje i inteligencija ............................................................................................. 49
Manifestacije mišljenja ............................................................................................. 51
Uĉenje i pamćenje ......................................................................................................... 56
Teorijski pristupi u izuĉavanju fenomena uĉenja.......................................................... 57
I. Bihevioristiĉke teorije uĉenja ............................................................................... 57
II. Kognitivne teorije uĉenja .................................................................................... 59
III. Teorija socijalnog uĉenja .................................................................................... 59
Pamćenje ....................................................................................................................... 59
9. KOGNITIVNI RAZVOJ............................................................................................... 61
Faze kognitivnog razvoja: ............................................................................................. 63
10. EMOCIONALNI (ĈUVSTVENI) PROCESI ............................................................. 67
Opis emocija: ................................................................................................................ 67
Klasifikacija emocija ..................................................................................................... 68
Organska osnova emocija ............................................................................................. 74
W. James i C. Lang ................................................................................................... 74
W. B. Canon i Ph. Bard ............................................................................................ 75
D.B.Lindsley ............................................................................................................ 76
J.W. Papez i P.D.Mc Lean ....................................................................................... 77
S. Schachter ............................................................................................................... 77
11. LIĈNOST .................................................................................................................... 79
Psihoanalitiĉke teorije liĉnosti ...................................................................................... 82
Topiĉka teorija liĉnosti .............................................................................................. 82
Strukturna teorija liĉnosti .......................................................................................... 84
Teorija psihoseksualnog razvoja ............................................................................... 86
12. TEORIJE OBJEKTNIH ODNOSA ............................................................................ 90
R. Spitz ...................................................................................................................... 93
M. Mahler.................................................................................................................. 95
M. Klein .................................................................................................................... 98
101