Vous êtes sur la page 1sur 10

Akademija Likovnih Umjetnosti Produkt Dizajn 2006/2007

Seminarski rad

LIKOVNA KOMPOZICIJA

Prof.: Stjepan Ro Asist.: Asim elilovi Student: Irena Juki

Kompozicija Pod kompozicijom podrazumijevamo prostorni raspored slikarskih elemenata nekog djela ukljuujui i figuru i osnovu bilo kojeg djela, tj. Kompozicija predstavlja cjelokupnu organizaciju. Vrste kompozicije Centralna kompozicija veina elemenata se nalazi u sredini Vodoravna kompozicija veina elemenata se nalazi u vodoravnoj, ona daje utisak staloenosti, mira, snage a njom su se uglavnom koristili pejzaisti. Okomita kompozicija je slina vodoravnoj samo to se ritam odvija odozgor naprema dole i odozdol naprema gore. Ovom kompozicijom se mogla prikazati dinaminost, enja irealnog nebeskog i realnog zemaljskog. Kaotina kompozicija u ovoj kompoziciji elementi su postavljeni bez ikakvog posebnog redoslijeda Piramidalna kompozicija Ovdje su elementi kompozicije, kao to i samo ime govori, postavljeni u piramidalnu strukturu Kruna kompozicija elementi su poredani tako da svojim izgledam daju kruni oblik Dijagonalna kompozicija veina predmeta je poredana je po nekoj dijagonalnoj zamiljenoj osi, itd.

Primjer piramidalne kompozicije

Primjer centralne kompozicije

Kompoziciju moemo ralaniti na ELEMENTE KOMPOZICIJE i PRINCIPE KOMPOZICIJE. Elementi kompozicije Postoji sedam kompozicijskih elemenata iz kojih gradimo kompoziciju, a to su: 1. Linija ili crta 2. Smjer ili poloaj 3. Veliina 4. Oblik 5. Tekstura 6. Valer 7. Boja 2

Linija Matematikim jezikom crtu (ili liniju) moemo definirati kao skup toaka u ravnini, ali ona zapravo ne postoji u prirodi, to je imaginarna granica koja dijeli dvije plohe ili dva volumena. 1. Prema karakteru linije dijelimo na : debele, tanke, dugake, kratke, otre, isprekidane, izlomljene, jednoline, nejednoline i slino. 2. Druga vana osobina linija je njihov tok, njihova putanja. Ovdje je prigodna usporedba crta s rijekama koje si same dube svoje putove, te skreu i vijugaju ako se ukae potreba za tim. Linije po toku mogu ravne, krivulje (koje mogu biti pravilne ili slobodne krivulje), otvorene ili zatvorene. Razlikujemo jo kaligrafske crte raene slobodnom rukom i euklidske crte izvedene tehnikim pomagalima. 3. Crte se mogu odrediti i prema svojem znaenju. a) Konturne ili obrisne crte opisuju neki oblik izvana, po njegovom rubu. Ako nekog prislonimo uz kolsku plou i oko njega kredom izvuemo crtu dobiti emo obrisnu crtu. b) Teksturne crte: tekstura oznaava karakter povrine, i kao takva moe biti plastika (hrapavo ili glatko), slikarska (razliite gustoe mrlja koje ine povrinu) i crtaka tekstura, gdje se koriste crtaki elementi - toka i crta - za razliito ispunjavanje i rasteriranje povrine ograene obrisnom crtom. Pogodna je usporedba s oranicom, poljem koje je omeeno od ostalih susjeda i obraeno linijama - brazdama. Dakle, obrisnom linijom stvaramo oblik koji iznutra ispunjavamo teksturnim crtama. c) Strukturne crte: iako po izgledu vrlo sline teksturnim crtama (ponekad su i prepletene toliko da se ne mogu razdvojiti), strukturnim crtama treba jasno razlikovati njihovo znaenje. Rije struktura oznaava unutranje naelo koje gradi neki oblik, openito neki sklop. Ta se rije primarno poela koristiti u lingvistici kroz tzv. strukturalizam, a tek ju je kasnije Claude Levi-Strauss uveo u antropologiju to je otvorilo put i likovnim teoretiarima za njenu upotrebu. Iz toga jasno vidimo: reenica moe imati svoju strukturu (unutranji sklop pravila izraen gramatikom), ali ne i svoju teksturu. Rije po rije, jedna iz drugu, po nekim pravilima grade vanjski oblik reenice. Isto tako, i crta do crte ili toe, zgusnute ali ne nasumino, postepeno grade neki oblik iznutra prema van nema obrisne crte koja lik gradi izvana. Meu prirodnim oblicima koje moemo ponuditi djeci za vjebanje strukturnih crta su je, iak, maslaak (bijeli), borove granice, paukova mrea; od nainjenih oblika pogodne su ribarske mree, ipke, kota na biciklu, iane ograde i sl. Crte se mogu grupirati gusto ili rijetko. Postepenim razrjeivanjem gustoe crta ili toaka dobije se grafika modelacija. Posebno je crtaki zahtjevan tzv. kroki, crte koji nastaje u tridesetak sekundi, i koji u nekoliko linija treba pokazati sav izraajni raspon tehnikog sredstva koje se za crte koristi. Formalno, linija je jednodimenzionalna tvorevina, tonije jedna joj je dimenzija naglaena (duina), a druge dvije nenaglaene (visina i irina). Time se izjednauju pojmovi linija i linijsko. Ako ih elimo razlikovati moramo rei da je linija trag na podlozi namijenjen pogledu, dok se linijsko orijentira na taktilnost (linijski istanjena masa, vidimo je lijevo i dolje na primjerima iane skulpture

A. Pevsnera i gimnastiarske trake), ili na ope iskustvo tijela (toranj u arhitekturi, ulica u urbanizmu). Na razini znaka, linija ima dva vida, osjetilni (vizualni, podraaj na onoj mrenici) i osjetilno-izvedbeni (likovni, trag koji ostavlja neka tvar u skladu s vlastitim karakteristikama). Teoretiar linija Ph. Rawson je istraivao kategorizaciju linijskih promjena i odnosa. Prema njegovoj metodi, crte se ne moe razumjeti ako se prvo ne rekonstruira, ne odredi rukopis autora pomou njegove sistematizacije i koordinatnog sustava.

Primjer linijskog crtea

Primjer poentilizma

Linije odaju i nae psiholoko stanje tako da sljedee linije prikazuju: Vodoravna- mirovanje, odmor Konkavna (Udubljena)- umor lijenost, oputenost Konveksna (ispupena)- energiju, otpor, volju Blago valovita- njenost, enstvenost, blagost, graciju Jako valovita- uzbuenost, jake emocije Grubi pokreti- mukost Cik-cak- energinost

Smjer Smjer ima svaka linija kosi, okomiti ili vodoravni. On ima velikog utjecaja na promatraa jer svaki simbolizira i alje odreenu poruku. Vodoravni mirovanje, pasivan, spokojan. Okomiti smjer snaga, uravnoteenost. Kosi smjer dinamian, pokretljiv. Veliina Povrina na kojoj radimo kompoziciju ima svoju visinu i irinu i stavljanje bilo kojeg elementa zahtjeva dijeljenje povrine na manje dijelove pri emu se stvara prostorna iluzija na povrini. Veliina predmeta moe znaiti blizinu ili udaljenost (ako su predmeti postavljeni u razliitim planovima), ili razliku u veliini ( predmeti u istom planu). Poloaj predmeta procjenjuje se u odnosu na liniju horizonta pri emu su predmeti na liniji horizonta najblii, oni koji se nalaze na viim dijelovima su udaljeniji. Dubinski prostor se sugerira i preklapanjem i otrinom prikazanih

predmeta- predmet koji preklapa neki drugi je blii, a i onaj koji je vie izotren i s vie detalja takoer. Oblik Neki oblici opaaju se lake od drugih. Psiholozi su izmjerili koliinu energije potrebne da bi se pojedini oblik opazio. Krug se najlake opaa, a zatim druga jednostavna geometrijska tijela. Tu lei snaga jednostavnih geometrijskih tijela, ako ova tijela posjeduju jo i dinamine konture i poloaj, postaju nam privlaniji. Oblici ukljuuju i vrijednosti koje ima daju nae asocijacije, to mnogo utie na dinamike kvalitete likova. Tekstura Rije tekstura dolazi od lat. textura - tkanje, tkanina, sklop, sastav, i vidimo kako je povezana sa rijeima tkanje, tekstil, i s rjeju tekst. Lako si moemo predoiti kako se radi o odreenom nizanju i prepletu sitnih elemenata (slova, niti, zrnca) koji zajedno stvaraju dojam hrapavosti, obraenosti neke povrine. Tekstura je karakter povrine i kao takva moe biti - plastika (hrapavo ili glatko, taktilna), - slikarska (razliite gustoe mrlja koje ine povrinu) i - crtaka tekstura, gdje se koriste crtaki elementi - toka i crta - za razliito ispunjavanje i rasteriranje povrine ograene obrisnom crtom. Pogodna je usporedba s oranicom, poljem koje je omeeno od ostalih susjeda i obraeno linijama - brazdama. Dakle, obrisnom linijom stvaramo oblik koji iznutra ispunjavamo teksturnim crtama. Plastike teksture su opipljive i ovise ili o karakteru materijala iju povrinu doivljavamo, ili o nainu obrade tog materijala - glaanjem i poliranjem recimo. Razumije se da drvo ima razliitu povrinu (time i teksturu) od kamena ili bronce. Ali u umjetnosti se nije uvijek razumijevalo samo po sebi da se upotrebljenom materijalu potuju (ostavljaju) njegova svojstva, ve su se skulpture od kamena primjerice glaale do visokog sjaja oponaajui broncu. Stoga poneki umjetnici ostavljaju dijelove skulptura posve neobraenima kako bi to manje zadirali karakter i osobnost upotrebljenog materijala. Ponekad se, s druge strane, rauna na vei raspon taktilnih doivljaja koje materijal, alat i autor mogu pruiti, a gledatelj percipirati - tako se stvara vie stupnjeva i oblika hrapavosti i uglaanosti povrine, pa govorimo o sitnozrnatim, krupnozrnatim, naboranim, ispicanim, valovitim i drugim teksturama.

Primjer: Tekstura drveta

Valer Valer predstavlja koliinu svjetlosti. Promjena valera mijenja izgled predmeta, veliinu, oblik i teksturu, a time i nae raspoloenje, ona ostvaruje i daje na slici prostor, oblik, dramatinost. Valerski klju je od prvenstvene vanosti. Nau panju moramo posvetiti tonskom kljuu slike jer to odreuje ostale elemente naroito boju. Niski, visoki i srednji klju sastoje se iz devet tonova. Svijetli, visoki durski klju je pozitivan, uzbudljiv, radostan. Visoki molski klju je njean, enstven, sjetan. Srednji durski klju je plakatski, snaan, bogat, otvoren. Mukli srednji molski klju predstavlja svijet snova. Nii molski klju je teak i dostojanstven. Tamni niski molski klju je pogreban.

Primjer: Valer

Boja Dijele se na kromatske(razlikuju se po tonu valeru i zasienosti) i akromatske(razlikuju se samo po valeru) Bojom nazivamo reakciju fotoosjetljivih unjia u naem oku na vanjski podraaj u obliku svjetlosne zrake. Ulaskom u oko zraka se lomi kao u prizmi i raspruje u spektar. Dok su sve boje spektra objedinjene, zraka je bijele boje zato bijelu zovemo neboja, nearena ili akromatska boja. Akromatske su takoer i crna i siva. Spektar (lat. spectrum - avet, prikaza) je otkrio Isaak Newton 1676. g. Razlomivi u trostranoj prizmi bijelu svjetlost, vidio je kako su u njoj sakrivene sve postojee boje. Beskonaan niz prelijevajuih boja ini konanim razgraniivi sedam razliitih boja: crvena, naranasta, uta, zelena, cijan (svjetloplava), indigo (tamnoplava) i ljubiasta. Brojku sedam uzeo je iz korelativnih (i ezoterinih) razloga - kako bi sedam boja odgovaralo sedam nota u muzikoj ljestvici. Boja je opaaj odreenog raspona frekvencije (vibracije) od 400 do 800 bilijuna Hz. Prije crvene nalazi se nama nevidljiva infracrvena, a poslije 6

ljubiaste nama nevidljiva ultraljubiasta. Boja koju vidimo, a ne nalazi se u spektru je magenta (purpur); to je interferencija (preklapanje) valova. Djeci u koli kaemo kako spektar ima est boja; naime tri primarne i tri sekundarne. Iz iskustva s pigmentima znamo da se sve boje mogu dobiti mijeanjem svega tri boje, koje stoga nazivamo osnovne, primarne ili boje prvog reda. To su: - Crvena - uta - Plava Njihovim mijeanjem dobivamo izvedene, sekundarne ili boje drugog reda, a to su: - zelena.plava + uta - naranasta.....crvena + uta - ljubiasta.plava + crvena Nadalje, mijeanjem jedne primarne i jedne sekundarne boje nastaju tercijarne boje, ili boje treeg reda. Grafiki, od primarnih boja moemo nainiti malu piramidu. Njoj zatim dodajemo sekundarne boje. Napokon, oko svih est boja opiemo krunicu koja je zapravo spektar: iz nevidljive infracrvene ulazimo u krug sa crvenom, nastavljamo sa naranastom, utom, zelenom, plavom do ljubiaste koja izlazi iz vidljivog dijela kao ultraljubiasta. Zatim ubacimo boje izmeu ve postojeih: izmeu ute i naranaste stavimo utonaranastu, pa naranastoutu; tako dobivamo tzv. Ostwaldov (negdje Ittenov) krug boja.

Spomenuli smo i akromatske boje: bijela, crna i sive. Dodavanjem akromatskih boja kromatskim bojama dobivamo tonove kromatskih boja. Ton je dodana koliina svjetlosti u boji, dakle svijetloplava, tamnoplava, jo tamnija plava i tako sve do crne. Boje jo moemo podijeliti na tople i hladne.

Principi kompozicije

Po naelima komponiranja organiziramo i povezujemo elemente kompozicije, oni se zasnivaju na psiholokim i sociolokim zakonima i pravilima ovjekovog djelovanja. Kompozicijski principi su: ponavljanje ili repeticija, izmjenjivanje ili alternacija, stupnjevanje ili gradacija, harmonija, kontrast, opozicija ili konflikt, dominanta, jedinstvo i ravnotea. Repeticija Repeticija se odnosi samo na prostornu dimenziju. Jedina razlika meu identinim jedinicama je njihov poloaj. Njihov odnos je jednodimenzionalan i mjeri se prostornim intervalima kao kod intervala izmeu dva identina muzika tona. Ti intervali su dio kompozicije kao sto su muziki intervali dio muzike kompozicije. Postoji i repeticija s varijacijom gdje se ponavlja jedna ili vie osobina, ali se mijenja jedan ili vie aspekata. Primjer je mijenjanje velikog u mali krug.Repeticija nekad djeluje jedlolino,dosadno,smirujue, ali repeticija moe izazvati i sasvim suprotnu reakciju stvara nemir, dramatino raspoloenje. ALTERNACIJA - je vrsta repeticije i predstavlja naizmjenino ponavljanje

Harmonija Harmonija je kombinacija jedinica koje su u jednoj ili vie osobina srodne. Jedinice su sline ako im je jedna ili vie osobina slina, npr. oblik, veliina ili boja. Potpuna repeticija je krajnost isto kao to je i diskord (nesklad) druga krajnost. Diskord je kombinacija potpuno nesrodnih elemenata. Harmonija lei izmeu diskorda i monotonije i ovisi o umjetnikovom temperamentu kojem e od ove dvije krajnosti kompozicija blia. Postoji vie vrsta harmonije. Neki predmeti ne moraju biti slini da bi bili harmonini, njihova harmonija se postie funkcijom- kaika i zdjela. Postoji i harmonija simbolizma- literarne asocijacije. Gradacija Gradacija je raspored u kojem se preko stupnjeva povezuju suprotne krajnosti. Primjer je valerska ljestvica u kojoj su crno i bijelo povezani nizom sivih koje su sline i harmonine. U slikarstvu vidimo gradaciju pri osjenavanju okruglih i valjkastih predmeta, slikar koristi gradaciju veliina, valera i boje da bi prikazao poloaj pojedinih predmeta u kompoziciji.

primjer gradacije

Kontrast Kontrast, suprotnost je dinamina sutina ivota. Kroz kontrast predmeti i pojave dobivaju svoj smisao.. Koliina kontrasta ovisi o umjetnikovom temperamentu, neki trae harmoniju, a neki samo kontraste. Vaan je i kontrast tekstura, uvoenjem novih materijala- stakla, aluminijske folije, hroma i dr., tekstura je postala vaan element u dizajnu, arhitekturi Kompozicija kojoj nedostaju kontrasti obino djeluje jednolino i prazno. Dakle, u svakom djelu nuna je raznolikost. Koliko raznolikosti treba da bude na djelu zavisi od umjetnikovog temperamenta i namjene likovnog rjeenja. Diskord je krajnji kontrast - kombinacija potpuno nesrodnih elemenata. Najee se izbjegavaju krajnje suprotnosti. Suprotnosti neto manjeg koriste se redovno da bi se pojaao intenzitet, unijela preglednost i jasnoa, ostvario ritam i uope vea dinamika.

Primjer kontrasta

Jedinstvo Umjetnik oblikuje estetsko jedinstvo ili red. Jako je vano jedinstvo konflikta i dominante koje kao problem postoji u svim prostornim umjetnostima. Jedinstvo moe biti statino i dinamino. Statino jedinstvo imaju geometrijski oblici, neorganski oblici kao kristali takoer imaju statino jedinstvo. Biljke i ivotinje imaju dinamino jedinstvo. Svaku kompoziciju koja naglaava pravilno i tono ponavljanje motiva nazivamo statinom, a onu koja naglaava narastanje ili opadanje dinaminosti, dinaminom kompozicijom. Jedinstvo ideje- bit jedinstava je u tome da umjetniko djelo izraava samo jednu ideju, bez ikakvih dodatnih suvinih elemenata. Ono to nije bitno se zanemaruje.

Dominanta Dominanta znai prevladavajue, glavno. Pri upotrebi razliitih elementa moramo odluiti koji je dominantan. Ako crtamo krug i trokut, moramo odluiti koji je lik glavni i naglasiti ga. Dominantu postiemo tako to jedni vrijednost inimo veom od druge, snanijom u valerskom smislu i bojom. Dominantu linije, teksture, oblika, smjera, valera, oblika i boje postiemo repeticijom.

Ravnotea Ravnotea predstavlja dobar raspored masa, organiziranje prostora. Dvije su vrste ravnotee- formalna i neformalna. Formalna je uravnoteenje jednog ili vie elemenata na jednoj strani s identinim elementima na drugoj strani, ovakav nain ostvaruje dostojanstvo i ozbiljnost pa pogoduje arhitekturi. Neformalno uravnoteenje je kada jedan ili vie elemenata s jedne strane uravnoteujemo razliitim elementima s druge strane, ovakvo uravnoteenje je asimetrino ali mnogo zanimljivije . Funkcija kompozicije najbolje odreuje kakvu vrstu ravnotee treba upotrijebiti. Formalna ravnotea ostvaruje efekat dostojanstva, ozbiljnosti i mira, pa se koristi u arhitekturi. Neformalna ravnotea se sree u skulpturi, slikarstvu, ali i modernoj arhitekturi.

Literatura: - prof. Radenko Mievi, Teorija forme (drugo proireno izdanje) - Internet

10