ANTICKE TEORIJE Platon je postavio prve filozofske sisteme i utemeljio osnove idealizmu, filozofskom smijeru koji ideju smatra

osnovom svega. Kod Platona postoji takozvana hijerarhija ideja - dobro, istinito i lijepo. Platonovo ucenje o spoznaji se bazira na njegovom idealistickom tumacenju svijeta. Ona je, prije svega, racionalisticka, jer svet ideja jedino misljenjem mozemo spoznati. Materijalni svet spoznajemo culima, ali to nije prava spoznaja. Takode, tvrdio je da u materijalnom svetu mi vidimo samo senke sveta ideja. Prema njemu umjetnost je samo ogledalo, odnosno odraz slike, jer covek ima dar samo da otiskuje spoljni izgled stvari u svojim djelima. On je tvrdio da je materija odraz ideje, a umjetnik koji reprodukuje materijalne objekte (mora, planine) ustvari pravi odraz odraza. Sutina umentosti po Platonu je MIM EZA (mimesis) i predstavlja oponaanje i imitaciju stvarnosti, odraz . Zbog toga je Platon vjerovao da pjesnik i slikar moraju zauzimati nisko mjesto meu ljudskim biima, jer su njihova djela samo odraz a oni podravaoci. Aristotel, vjerovao je u autonomiju umjetnickog stvaralastva i vrijednosti, koja ne smije biti degradirana i cenzurisana. Podijelio je filozofiju na tri oblasti: teorijsku (matematika, fizika i metafizika ili ontologija), praktinu (politika filozofija strategija, retorika, ekonomija) i poetika teorija umjetnosti ili poetika. U djelu Poetika govorio je o pjesnikom stvaralatvu i postavio je prvu sistematsku teoriju knjievnosti. Po njemu MIMEZA kao oponasanje objekata je za tragediju ozbiljna i dostojna radnja koja kao takva MOZE da izaozve katarzu, odnosno proienje u ljudima. Po njemu, radnja ne sme da bude ni suvie duga, ni suvie kratka. Ona mora imati svoj pocetak, sredinu i kraj, u tragediji se koristi poseban i otmjen govor. Plotin, obnovitelj je platonizma, u njegovom djelu su u znacajnoj mjeri prisutne natruhe i aristotelizma, stoicizma, cak i misticizma. Njegovo ucenje, svojevremeno veoma popularno u Rimu, gdje je predavao filozofiju, temelji se na ideji o Jednom, bozanstvu koje vjecno emanira, a rezultat tog emaniranja je sve postojee. Jedno nije mogue spoznati, jer je iznad i izvan spoznajnog aparata pojedinanog entiteta. Pojavnost Jednog zrcali se u prvoj emanenciji, Duhu (Nus), koji, pak, u sebi nosi mislece i zamisljeno, dakle pretpostavljenu dvojnost. Iz duha proizlazi Dusa, most izmedu nadosjetilnog i osjetilnog svijeta. Zadnja iz Jednoga proizlazi materija, koja je istovjetna nebiu i zlu. Te tri kategorije zajedno cine trojstvo koje je osnovna postavka Plotinove filozofije. stvorio sustav emanacije (isijavanja), odnosno apsolutni monizam nadahnut Platonom - jedno je uzrok i izvor svega, a stupnjevi bitka su um, ideje, dusa i materija (mnostvo pojedinacnih tjelesnih stvari) a sto je nesto dalje od Jednog, ono manje jest (kao svjetlo od izvora) Metafizika pokazuje taj put isijavanja (silazak od Jednog k mnotvu postojecih), a etika uci put povratka njemu (put uspona prevladavanjem zla) - niti znanje niti pojmovno misljenje ne mogu spoznati to Jedno, dohvacamo ga tek misticnom ekstazom, tj. kada nas napusti svijest i u mistinoj ljubavi uronemo u Prajedno

Pitagorejci ili pitagorejski savez, s tezom da je smisao zivota u prociscavanju duse i oslobadanju od tijela (disciplina odricanja, obveza da intelektualno ive) - utemeljitelj Pitagora, a vrhunac doivljava u 5. stoljeu s Filolajem na elu - polaze od matematike, muzike i astronomije (sklad odnosa to se mogu brojano izraziti), pa su im je mjera, broj i koliinski odnos bitni, broj je bit svega (ak su vjerovali i u njihovu mistiku), oni su vjeni i nepromjenjivi ("sve to se spoznaje ima broj, jer se bez njega ne moe nista ni shvatiti ni spoznati") i zato je matematicka racionalna spoznaja uzor spoznaje uopce. U osnivi svega im je broj, sve se moze brojcano izraziti. 10 kao savrsen broj-savrsenstvo od redjuju MEJRU. GRANICA-lines-granica koja pravi razliku izmedju umjetnosti i stvarnosti. traze p roporcije u svemu, nastaje kanon.

SREDNJI VIJEK Tada je filozofija bila u sluzbi teologije. Estetika je bila vrlo nerazvijena i podredena teologiji. U srednjem vijeku se pojavljuje fenomen sjaja-svjetlosti, takozvana metafizika svjetlosti. Aurelije Avgustin, u njegovoj filozofiji Bog ima sredinje mesto, i On je uzrok i svrha svega, svemoguc je premudar i predobar. Sve dobro potice od Boga, a zlo je samo nedostatak dobra. Zastupnik Teocentralizma - Bog stvara odlukom svoje volje svet. Po njemu je svet nastao ni iz cega, voljom boga. Bog je takode i izvor ljepote, pa se moze opisati. tri objektivna atributa ljepote: 1. Lepota je potpunost-savrsenost 2. Lepota je proporcionalnost sklad 3. Lepota je svetlost, sjaj, jasnoca Srednjovjekovni ljudi ljepotu nisu shvacali kao apstraktni pojam, vec kao neto do cega dolazimo stvarnim iskustvom. Iskustvo predstavlja odredenost covjeka kao spoznajnog subjekta zbiljom. Prema tome, ne samo odredenost umjetnoscu, nego i prirodom. Ljepota se nije odredivala samo osjetilnoscu, nego se ona prije svega odnosila i na um. Pravo iskustvo ljepote moze se dozivjeti samo umom.

RENESANSA Renesansa je period koji je bio u 15. i 16. stoljecu. To je bio prelazni period iz Srednjeg u Novi vijek. U renesansi se rue okviri skolastike i izgrauje se nova filozofska slika svijeta. Tada se raa smisao za ljepotu prirode, a takoe se budi interes za ovjeka i nauku. U tom periodu drustvene okolnosti su burne, rusi se feudalizam, a rada se kapitalizam. Zemlja se prestaje smatrati sredistem svemira i javljaju se ideje panteizma. Najocitije se to moze iscitati iz radova filozofa Nikole Kuzanskog i Giordana Bruna. Giordano Bruno je zbog svojih uvjerenja spaljen na lomaci nakon to je bio mucen sedam godina od strane inkvizicije. To je i razdoblje novih otkrica- 1492. godine otkriva se "Novi Svijet", a nedugo potom Magellan putuje oko svijeta. Poetke renesanse nalazimo u djelima Dante Alighieri su pisana na narodnom jeziku. Renesansa je razdoblje u knjicevnosti i umetnosti koje je oznailo prekid sa srednjim vekom. Za razliku od srednjeg veka gde dominiraju kolektivizam i anonimnost, u renesansi dominira individualnost i formira se pojam umetnika kakvog ga danas znamo. Ona je jedan od najkrupnijih pokreta u kulturi zapadne Evrope, koji je doveo do preokreta u nauci, filozofiji, knjievnosti i likovnim umetnostima. poredo sa materijalnom, razvijala se i duhovna kultura koja se izrazila u sve veem interesu za antiku umetnost. Nosioci te nove kulture bili su humanisti koji su kulturu usmerenu prema oveku suprotstavljali skolastikoj nauci i teologiji. Za italijanske humaniste sredite univerzuma vie nije bio Bog, ve ovek, univerzalno obrazovani humanist, predstavnik novane i intelektualne elite Leonardovi spisi odrazavaju duh naucnog istrazivanja i mehanicke inventivnosti koja je bila v ijekovima ispred svoga vremena. Leonardov Traktat o slikarstvu izdize se tanoszu misli iznad svih traktata pre i posle njega. Tijelo i ljudsku dusu izucava u kretanju, studira pokrete i plasticnost lika. Umjetnik po dispoziciji, otkrio je da su njegove oci bile njegov glavni put do znanja; za Leonarda, vid je bio covekov najvisi organ ula zato jer vid sam pretvara cinjenice u iskustva odmah, korektno, i sa sigurnoscu, posmatrajuci samu prirodu, koju je proucavao sa metodicnoscu.

XIX i XX STOLJECE Krajem 19 i pocetkom 20 stoljeca njemacki filozofi odvajaju Estetika od filozofije kao samostalnu disciplinu. Likovna estetika se odnosi na cijelu umjetnost, referira se na umjetnost uopce. Rene Dekart bio je matematiar, filozof, zaetnik moderne filozofije, tj. Racionalizma. Sve podvrgava radikalnoj sumnji, sve dok ne doe do jasnih i razgovetnih ideja. Drao se maksime: upoznaj pa sudi, a kroz seriju Meditacija dolazi do ideje Cogito Sum. Definie ljudsko bie kao Res Cogitans mislee, odnosno razumno bie. itavu svoju ontologiju zasniva na tome da je ego zapravo razum. Razum um miljenje ratio Racionalizam je zapravo estetika ODOZGO, jer se zasniva na razumu. Empirizam je estetika ODOZDO, jer se zasniva na dozivljaju i culima. Zasniva se na iskustvu, smatraju da je iskustvo jedini i najvisi izvor spoznaje, k oje joj odredjuje grenice i mogucnosti. Umetnost je sama sebi svrha. Bilo kakvo zadovoljstvo ili moralna poruka mogu biti posledica, ali ne i svrha umetnosti

Wilhelm Friedrich Hegel- Estetika je filozofija umjetnosti, njen je predmet carstvo lijepog, lijepog u umjetnosti, ali ne i u prirodi. Lijepo je osjetilni privid ideje. Ideja je apstraktna i neodreena, trai svoj lik i ima ga izvan sebe u osjetilnoj grai. Slaganje ideje i lika ostaje uvijek nepotpun Hegelov svrestak umjetsnosti, se odnosi na svresetak dotadasnje umjetnosti, on samatar da je se umjetnost kao takava za glavila u slijepoj ulici te vrti u krug, te da kao takva duze ne moze opstati i osudjena je na ropast. Sa ovim spisima hegel prekida sa dosadasnjim shvatanjem umjetnosti i lijepoga te otvara put ideji, sobodnom duhu ideje i njegovom manifestovanju, sto ce u buducnosti otvoriti vrata mnogim pravcima. Apsolutni duh ozbiljuje se u umjetnosti u obliku zora, tj. u osjetnoj pojavnosti, u religiji u obliku predodbe i uvstva i konano u filozofiji u istim pojmovima kao duhu najprimjerenijem i najsavrenijem obliku.

Tehnologija se spojila sa prirodnim naukama time omogucava veliki razvoj prirodnih nauka. Saznanje da je svetlost sastavljena od boja, da u njoj nema bele i crne, ve samo toplih i hladnih boja kojima je mogue izraziti svjetlost i sejnku, naislo je na punu primjenu u slikarstvu impresionista.

Osamdesete godine XIX stoljeca obiljezene su pojavom impresionizma. Iako je u predmetnom pogledu nastavak realizma, impresionizam uspostavlja nov odnos prema svijetu. Slikari impresionizma tragaju za novim nacinom vizuelnog izraza, iz kojeg proizilazi i novi odnos prema predmetu. U pocetku je impresionisticki postupak bio analiticki, ali ubrzo mrlje ciste boje pocinju da brisu uobicajeni izgled predmeta. Od impresionizma pocinje eksperimentisanje sa predmetom, koje se nastavlja do nasih dana. Pojava impresionizma se podudara sa prihvatanjem Njutnovog otkrica spektra i njegovog zakljucka da je bijela svetlost sastavljena od boja. Bilo je potrebno 150 godina da jedno naucno saznanje postane deo opsteg iskustva. Impresionisticka slika je impresija-rezultat neposrednih vizuelnih utisaka o suncevoj svetlosti i predmetima obasjanim njom. Odbljesci svetlosti na vodi, snijeeg, nebo sa oblacima, plast sijena ili lokvanji na vodi bili su povod za nastajanje impresionisticke slike. Posljedica slikanja svetlosti izvan ateljea je rastocenost i dematerijalizacija oblika, spontan namaz, koji se kroz vidljivi trag cetkice, osamostaljuje kao vrijednost po sebi. Dadaizam. Tzara odbacuje sve teorije te se ruga i kubistickim i futuristickim akademijama, laboratorijama formalnih ideja. Da bi se razumjelo kako je nastao dadaizam, valja zamisliti s jedne strane duhovno stanje skupine mladih ljudi koji su se nalazili u nekoj vrsti zatvora, kakav je bila Sicarska u vreme Prvog sv. rata, i s druge strane intelektualnu razinu umetnosti i knjizevnosti u to doba. Nominativni(pod kanonom, pravilno) pristup umjetnosti postaje sve vise destruktivan(odnos gdje jedno utice na drugo i d rugo na prvo, otvara dijalog). Pozoriste- glumci vode dijalog sa publikom, ne samo medju sobom, ocekuju interakciju sa publikom i povratnu informaciju. Nestaju polako granice izmedju formamam umjetnosti kao i izmedju umjetnosti i stvarnosti. Jazz- improvizacije svaka predstava ima mogucnost da dobije novu i drugu formu. Arts and krafts- nastaje iz potrebe da industrijalizacija ne ugusi umjetnost, vracaju se tradiciji i djelima daju autenticnost i orginalnost. Nadrealizam je Andre Breton definisao kao cist psihicki automatizam u kojem eli da se izrazi, bilo usmeno, bilo pisano, bilo na ma koji drugi nacin stvarno djelovanje misli. Po njemu cilj nadrealizma je otkriti visu, skrivenu stvarnost u kojoj vlada prvobitni haos. Upoznati sa psihoanalizom Sigmunda Frojda i njegovim sistemom asocijacija, nadrealisti su realnost smatrali uskom i ogranienom. Vjerovali su da u oblasti nesvjesnog postoji ogromna, neotkrivena riznica lijepog.