Dino Milinovi

KASNA ANTIKA Promjena radi kontinuiteta

Ne postoji razdoblje u povijesti umjetnosti i kulture koje je tee precizno odrediti od razdoblja kasne antike. Naziv upuuje na to da je rije o dijelu antike civilizacije; s druge, pak, strane pridjev kasna kao da ukazuje na manju vrijednost u odnosu na slavnu prolost. I doista, kasna antika dugo je vremena smatrana razdobljem nazadovanja i dekadencije. Vjerujui da se svaka velika civilizacija raa, odrasta i propada, ba kao i pojedinac, povjesniari su ovo razdoblje dovodili u vezu sa starou, zamorom i neminovnom spoznajom o konanom utrnuu. Povijesna situacija za takvu interpretaciju nudi dovoljno uvjerljivu podlogu: vojna i ekonomska kriza nakon ubojstva Aleksandra Severa (235.), dovela je Rimsko Carstvo na rub sloma. Posljedica je to stalnog pritiska na granicama, vojnike anarhije i brojnih uzurpacija vlasti u provincijama. Neki strunjaci govore o dekolonizaciji Carstva (A. Piganiol). Galopirajua inflacija i opetovana devalvacija novca te sve vei jaz izmeu bogatih i siromanih pokazatelji su teke ekonomske situacije. Demografski, stanovnitvo je u opadanju. Posljednji in te drame je provala naroda koji prelaze granice (limes) Carstva, uspostavljene ve stoljeima na Rajni i Dunavu. Na podruju provincija Dalmacije i Panonije, koje veim dijelom pokrivaju dananji prostor Hrvatske (Istra je X. regija italske prefekture), povijest tradicionalno biljei kljune datume koji simboliziraju kraj jednog i raanje novog svijeta: to je 641. godina, kada misija opata Martina ukazuje na kraj organiziranog ivota u Saloni, glavnom gradu rimske provincije Dalmacije. Na sjeveru je jo 582. godine slina kataklizma zadesila Sirmium (danas Sremska Mitrovica u Vojvodini), mnogoljudnu i slavnu metropolu i vano carsko i biskupsko sredite. Dodamo li tim godinama i onu koja obiljeava konanu podjelu Carstva na zapadni i istoni dio (395.), te godinu koja je u povijesti ostala zapisana kao kraj Zapadnog rimskog carstva (476.), dobit emo kronoloki okvir unutar kojega treba smjestiti razdoblje kasne antike na podruju Hrvatske. Ipak, umjesto dugo prisutne predodbe o civilizacijskom uruavanju, danas jaa spoznaja o trajanju i ilavosti antike civilizacije i u ovim kasnim stoljeima. Posluamo li glasove iz toga vremena, uti emo ih kako ne govore toliko o promjenama, koliko o kontinuitetu. Ideja Rima kao civilizacijskog

sredita u trenucima krize dodatno dobiva na znaenju: O, lijepa kraljice, vladarice svijeta, majko ljudi i majko bogova, tepa Rutilije Namacijan naputajui Rim, premda zbog opasnosti od barbara ne smije putovati kopnom (417.). Isti osjeaj je prisutan i u djelima kranskih pisaca, od kojih bismo oekivali veu suzdranost: Najsjajnije svjetlo svijeta se ugasilo, zavapio je sv. Jeronim nakon to je u Betlehemu doznao da su Goti osvojili i opljakali Vjeni grad (410.). Temeljni simbol kontinuiteta je figura cara: brojni natpisi slave imperatora kao jamca obnove (restitutor) i rimske nepobjedivosti (victoria Augusti), te prizivaju vjenost (aeternitas) i sreu (felicitas) za rimsku dravu, pod okriljem zatitnikih bogova (providentia deorum). Naposljetku, dugo trajanje zasada antike u Istonom rimskom carstvu, koje e pod imenom Bizanta opstati sve do pada Konstantinopola u ruke Turaka (1453.), ukazuje na potrebu pravilnog shvaanja i vrednovanja fenomena kontinuiteta tijekom kasne antike. Ipak, kontinuitet u odnosu na prethodna stoljea ne oituje se posvuda u jednakoj mjeri ili na isti nain. Jedno od obiljeja kasnog Rimskog Carstva je neujednaen razvoj pojedinih regija i provincija. Istone provincije su stabilnije i bogatije od onih na zapadu i nije stoga udno da su materijalni tragovi kontinuiteta, ponajprije urbanog ivota, u istonoj polovici carstva prisutniji negoli drugdje i da je upravo na mjestu gdje Europa dodiruje Aziju Konstantin osnovao Novi Rim Konstantinopol (330.), koji e iduih tisuu godina biti politiko i kulturno sredite Mediterana. Na podruju Hrvatske, koja je nakon podjele carstva (395.), kao i cijela prefektura Ilirik, pripala zapadnom dijelu, gospodarski procvat u kontinentalnom pojasu (provincija Panonia) prekidaju invazije s kraja 4. stoljea. Za razliku od toga, Istra jedno od najnaseljenijih i najrazvijenijih podruja carstva izvan Italije je sve do 6. stoljea veliki izvoznik maslinova ulja, ponajvie u sjevernu Italiju. ini se da se i vei dio provincije Dalmacije moe pohvaliti ekonomskom stabilnou u ovim nemirnim vremenima: povjesniar Zosim izvjetava kako u trenutku dok Alarikovi Goti pustoe Italiju, car Honorije iz Dalmacije dobavlja potrebne namirnice za vojsku. Dalmacija je i vaan most na morskom putu izmeu Konstantinopola i sjeverne Italije, gdje su Milano i Ravena zamijenili Rim kao prijestolnice Zapadnog rimskog carstva. O vanosti plovnih putova du istone jadranske obale svjedoe gusto rasporeena utvrenja na obali i otocima (od kojih je najbolje istraeno ono na otoku irju). Naposljetku, unutranjost provincije izmeu jadranske obale i rijeke Save na sjeveru, podruje je romaniziranog ilirskog i keltskog stanovnitva koje se istie ratobornou i vojnikim ambicijama i upravo iz ovih krajeva carstvo crpi svoje posljednje velike generale i regrute. Gore spomenuti Zosim kae kako je Honorije za obranu Rima od Gota odabrao est tisua vojnika iz Dalmacije najboljih ljudi koje je vojska tada imala.

esto kasnu antiku poistovjeujemo s ranim kranstvom, to nije sasvim ispravno. Istina je da spomen 313. godine, kada Konstantin (306.-337.), zajedno sa suvladarom Licinijem (308.-324.) u Milanu izdaje edikt kojim carevi nareuju prestanak progona i jame kranima slobodu vjeroispovijesti, priziva u svijest trijumf kranstva, zbog ega mnogi upravo tu godinu smatraju poetkom kasne antike. No, tek e u doba Teodozija I. (379.-395.) kranstvo postati slubenom religijom Carstva, a neoplatonistika akademija u Ateni djelovat e sve do 529. godine. Kristijanizacija rimske drave i drutva je dugotrajan proces koji e biti simboliki dovren tek s pretvorbom poganskih hramova u kranska svetita, indikativan primjer ega je sluaj Panteona u Rimu, koji je poetkom 7. stoljea (609.) pretvoren u crkvu Sv. Marije. Jednaka se metamorfoza (otprilike u isto vrijeme kada u Rimu?) dogodila na prostoru Dioklecijanove palae, gdje je cijeli niz simbola poganskog antikog svijeta pretvoren u kranske ili zamijenjen kranskima: boica pobjede Viktorija na zaglavom kamenu zapadnog ulaza u palau (u kri), Jupiterov hram (u krstionicu), carski mauzolej (u crkvu). 1. Transformacija grada Premda kasna antika zadrava osnovne urbane sadraje iz prethodnog razdoblja, u tkivu grada su prepoznatljive posljedice ekonomske krize koja je oslabila Carstvo u 3. stoljeu. Nova naselja nisu posljedica rasta i razvoja, ve potrebe za sigurnim sklonitem, kao u sluaju Dubrovnika koji je jo u 6. stoljeu tek jedna u nizu bizantskih utvrda na morskom putu du istone obale Jadrana, da bi u iduem stoljeu postao sklonitem za stanovnitvo Epidaura (Cavtata). Slina je, dakako, sudbina Dioklecijanove palae koja nakon naputanja Salone poetkom 7. stoljea, postupno izrasta u srednjovjekovni grad. Vidljiva promjena u arhitekturi antikog grada u ovom razdoblju, koja najbolje odraava nesigurnost i psihologiju vremena, jesu fortifikacijski sustavi zidine i kule koje opasuju neko bezbrine i otvorene gradove. Kasnoantike zidine su prepoznatljive gotovo na svakom veem antikom naselju, a sauvale su se u znaajnom dijelu u Saloni i Naroni (danas Vid kod Metkovia). Potreba za sigurnou (smijemo li, na tragu naih suvremenih iskustava, govoriti o opsesiji?) najbolje se, dakako, manifestira u arhitekturi Dioklecijanove palae. Premda neki sumnjaju u njezinu obrambenu namjenu, navodei cijeli niz nefunkcionalnih elemenata u arhitekturi zidina, palaa pokazuje slinost s utvrenim vilama onoga doba. U istu kategoriju utvrene ladanjske arhitekture moemo uvrstiti vilu kod Mogorjela u Hercegovini. Dobro sauvani zidovi u Ostrvicama u Poljicima ukazuju na prostranu graevinu slinog tipa. Brojnost takvih primjera na naemu tlu pokazuje da relativnu stagnaciju

gradova treba usporediti sa znatnom aktivnou u ruralnim krajevima, o emu svjedoi i kasnoantika graevina u Polaama na Mljetu, koju je vjerojatno dao podii neki comes Pierius u vrijeme vladavine istonih Gota u Dalmaciji. Unutar zatitnog perimetra zidina, metamorfoza antikog grada odvija se u dva sasvim suprotna smjera: to se tradicionalnih sadraja tie, na mnogim mjestima primjetna je zaputenost javnog prostora i javnih graevina, poevi s forumom i hramovima. Posljedica je to gospodarske krize, ali i postupnog nestanka institucije municipalnog evergetizma sustava financiranja javnih i religijskih graevina od strane bogatih i ambicioznih graana. Nagli pad u broju posvetnih natpisa govori da je diljem Carstva ovaj nain funkcioniranja grada dospio u krizu tijekom 3. stoljea. Na takvo stanje utjeu, meutim, i promjene u vjerskom ivotu i mentalitetu drutva openito. Tradicionalna rimska (olimpska) boanstva vie ne privlae ljude, ali zato imamo brojne dokaze za brzo irenje misterijskih religija koje stiu s Istoka. To je prije svega kranstvo, ali ono ima velike suparnike u perzijskom bogu Mitri, maloazijskoj Velikoj majci Kibeli, ili, pak, egipatskoj Izidi (svima njima se nastoji nai mjesto u Dioklecijanovoj palai), da ne spominjemo brojna manja, lokalno zastupljena boanstva kao to je to na podruju Dalmacije Silvan. Pritom je vano ustanoviti da je monoteizam sve jae zastupljen, ne samo kroz kranstvo, ve i kroz prisutnost brojnih idovskih zajednica (posvjedoenih u Mursi i Saloni), solarnu teozofiju i neoplatonistiku filozofiju. Od svih njih, najvie e na izgled kasnoantikog grada utjecati kranstvo. 2. Kranstvo u gradu Tri su osnovna naglaska u razvoju nove kranske topografije unutar antikog grada, koje moemo potkrijepiti primjerima s podruja Hrvatske. Prva dva odnose se na koncentraciju kranskih sadraja u rubnim dijelovima grada i uz groblja. Takav je sluaj u Saloni, metropoliji rimske provincije, gdje se katedralni (episkopalni) kompleks, s monumentalnim bazilikama, krstionicom, biskupskim dvorom i drugim popratnim sadrajima razvio u sjevernom dijelu grada, neposredno uz zidine, u blizini prvog kultnog prostora kranske zajednice (tzv. oratoriji A i B). Odabir lokacije za svetite moe biti uvjetovano i mjestom ukopa tovanih osoba iz lokalne zajednice, poglavito muenika. Kako je ukop u pravilu na groblju, dakle izvan zidina antikog grada, s vremenom iznad i oko takvih grobova niu svetita, koja mogu sezati od jednostavnih, nenatkrivenih prostora do velikih grobnih bazilika. U Saloni su uz gradska groblja izvan zidina brojni tragovi kranskoga kulta: ve 304. godine pobona Asklepija je na Marusincu dala podii spomen kapelu (memoria) nad grobom salonitanskog muenika Anastazija, a na Manastirinama je jednaku ulogu odigrao grob muenika Domnija. Novost u odnosu na prethodna stoljea je magnetska privlanost sveeva groba: u

grozdovima sarkofaga na Manastrinama i danas je prepoznatljivo nastojanje vjernika da svoje posljednje poivalite to vie priblie ostacima sveca, pri emu se uspostavlja jedna sasvim nova vrsta zagrobne hijerarhije. Drugaija je situacija u Poreu (Parentium), gdje su posmrtni ostaci muenika Maura, protivno antikim pravilima, preneseni unutar zidina grada. Uz njegovu spomen kapelu je izmeu 4. i 6. stoljea izrastao episkopalni kompleks koji e u trenutku punog procvata ukljuivati veliku trobrodnu baziliku, atrij, krstionicu i biskupski dvor. Ako je poreki kompleks u tlocrtu jednostavniji i manje monumentalan od onoga u Saloni, istie se po ouvanosti i predstavlja vjerojatno najbolji ranokranski primjer ne samo na podruju Hrvatske, ve Mediterana openito. Poreki kompleks je relativno blizu foruma, i utoliko se pribliava primjerima drugog tipa kranske urbane topografije, odnosno sluajevima gdje kranski sadraj zaposjeda mjesto u blizini sredita antikog grada, u okviru javnih graevina koje tradicionalno okruuju forum. Takav razvoj moemo objasniti kasnijom interpolacijom kranskog kulta u urbano tkivo, u vrijeme kada slubena politika carstva aktivno potpomae novu vjeru. Primjer takve topografije je Zadar (Iader), gdje je prvotno svetite ureeno u tabernama koje okruuju forum (nad ovim svetitem kasnije e izrasti ranokranska i romanika katedrala). Posljednji i najrjei vid kristijanizacije antikog grada je preuzimanje poganskih graevina za potrebe kranskog kulta. Najpoznatiji primjer na tlu Hrvatske je, dakako, pretvorba Dioklecijanova mauzoleja u crkvu, odnosno Jupiterova hrama u krstionicu, no vjerojatno je rije o fenomenu koji treba datirati na sam kraj razdoblja koje nas zanima, u 7. stoljee. Glede tipologije kranskih graevina, rije je o adaptaciji antikih tipova za potrebe kranskoga kulta. Tu prije svega mislimo na baziliku, koja predstavlja osnovni tip kranskog svetita, a koja se razvila iz tradicionalne rimske bazilike, s tom razlikom to kranska graevina ima jasnu osnu orijentaciju zapad (ulaz) istok (apsida sa svetitem i oltarom), te cijeli niz specifinih dogradnji, vezanih za potrebe liturgije. Bazilika je, moemo slobodno rei, simbol kranske antike: od monumentalnih (trobrodnih) primjera u biskupskim sreditima, do jednostavnih ali skladnih graevina na otocima i u zaleu, bazilika je obiljeila kasnoantiki kulturni krajolik, najavljujui posvuda dolazak nove religije. Drugi tipovi crkvenih graevina su varijacije bazilikalnog plana i esto otkrivaju daleke uzore: juna bazilika u sklopu episkopalnog kompleksa u Saloni iz 6. stoljea izolirani je primjer tlocrta u obliku grkog kria i nesumnjivo je nastala pod bizantskim utjecajem; skladna kapela oratorij u obliku kria (jedini sauvani dio neko sjajne bazilike Sv. Marije Formose

u Puli) otkriva, pak, utjecaje iz Ravene, kao i velika bazilika krinog tlocrta kod Omilja na Krku. Izdvojimo i neobian primjer crkve tipa dvostruke ljuske u Gatima u Poljicima, s nukleusom u obliku kria (ali s upisanim apsidama trolisnog rasporeda), ophodnim hodnikom i galerijama na katu ili crkvu u Lovreini na Brau s inae rijetkim transeptom. Primjeri centralnih, trikonhalnih ili esterolisnih crkava nisu prisutni u znatnijem broju, ali njihov e utjecaj na kasniji razvitak arhitekture biti znaajan, poglavito u Dalmaciji. Odvojene, monumentalne krstionice takoer su rijetke, ali i ovdje moemo navesti u cijelosti ouvanu graevinu osmerokutnog tlocrta u sklopu porekog episkopalnog kompleksa, usporedivoj po tipu s krstionicama u Raveni iz 5. stoljea; jednak je tlocrt krstionice u Saloni (6. stoljee). Naposljetku, u okviru episkopalnog kompleksa u Poreu nalazimo primjer u cijelosti sauvanog, reprezentativnog biskupskog dvora. Naalost, na podruju kontinentalne Hrvatske, gdje je kontinuitet naseljavanja doivio nagli prekid krajem 4. stoljea, ostaci arhitekture su rijetki i ne doputaju nam stvoriti jasniju sliku cjeline, to posebno boli kada znamo za velik broj panonskih muenika, u slavu kojih su bez sumnje podizana znaajna svetita, poglavito u biskupijskim sreditima Sisku (Siscia), Osijeku (Mursa) i Vinkovcima (Cibalae). Jedini konkretni dokaz njihova postojanja je spomen bazilike muenika (basilica martyrum) u Mursi, u koju se sklonio car Konstancije za vrijeme bitke protiv uzurpatora Magnencija (351.). to se, pak, materijalnih tragova tie, moemo spomenuti adaptaciju termalnog sklopa u Varadinskim toplicama (Aquae Iasae) u kransku crkvu, s ostacima fresko ukrasa, ili dvije podzemne grobne prostorije na lokalitetu Kamenica kraj Vinkovaca, gdje moda treba traiti mauzolej u izvorima spomenutog muenika Poliona. 3. Vladar boji namjesnik U velikom Rimskom Carstvu, car je jamstvo mira, stabilnosti i prosperiteta drave. Jo od Augusta njegova vlast je gotovo neograniena, premda mudriji meu vladarima nastoje potivati tradicije rimske republike. No, autoritet cara je u razdoblju krize tijekom 3. stoljea doveden u pitanje; Dioklecijan izlaz iz krize nalazi u neobinom obliku vladavine tetrarhiji s etiri vladara koji zajedno upravljaju Carstvom, dijelei izmeu sebe ovlasti na pojedinim podrujima. Carstvo poslije Konstantina gotovo da i nee vie imati samo jednog vladara, pa je Teodozijeva podjela (395.) samo definitivna potvrda zateenog stanja. Stalna prijetnja od invazije utjee na to da carevi sve manje borave u Rimu, a sve vie u gradovima blie granici (Trier, Milano, Sirmium, Antiohija). Izgradnja palae u Splitu rezultat je iste strategije, bez obzira to je neki izvori opisuju kao prezreni stan umirovljenog i bolesnog cara. injenica da e Dioklecijan u njoj poivjeti desetak godina (sve do

svoje smrti 316. godine), da e stoljee kasnije u njoj nai utoite augusta Gala Placidija, da je ovdje sjedite kralja Dalmacije Marcelina (461.) i mjesto pogibije posljednjeg rimskog cara na zapadu, Julija Nepota (480.), dovoljno govori o njezinoj vanosti. Palaa, uostalom, posjeduje sve arhitektonske elemente istina u manjem mjerilu koje krase carsku palau: kruni vestibul u koji se ulazi s peristila, ceremonijalnu aulu regiu, triclinium, privatne terme, hramove, naposljetku i mauzolej. Karakteristina za kasnu antiku je gospodarska namjena sjevernog krila, gdje je vjerojatno bio smjeten pogon carskih tkaonica (ginecej). To je umirovljenom caru osiguralo dovoljne prihode, a minijaturnom gradu odrivost i samodovoljnost, posebno vane u ovom razdoblju atomizacije drutva. Vanost i uloga vladara morala se je u palai manifestirati i u dekoru, poglavito u skulpturi. Naalost, taj se u najveoj mjeri nije sauvao. etiri postolja nad sjevernim ulazom u palau sigurno su bila rezervirana za kipove Dioklecijana i trojice njegovih suvladara (Maksimijan, Galerije, Konstancije Klor). Stup (ili par stupova) koji su se neko vjerojatno nalazili na peristilu mogli su biti reprezentativno postolje za monumentalni portret cara (premda jedna u kasnije vrijeme zapisana tradicija govori o stupu s Kibelinim kipom). Iznad protirona ispred ulaza u vestibul takoer je moglo biti mjesta za reprezentativne kipove, moda bronanu kvadrigu (etveropreg). No, u nedostatku svih tih monumentalnih primjera u punoj plastici, moramo se zadovoljiti reljefnim poprsjem Dioklecijana i njegove ene Priske na frizu unutar mauzoleja. Na osnovu reljefa teko je stei bilo kakav dojam o caru ako je to doista on; jednako je nemogue sa sigurnou ustvrditi da herma s vjerojatnim prikazom tetrarhijskog vladara, naena u Saloni, predstavlja upravo Dioklecijana. Izostanak careva lika nee nas iznenaditi; notorna reputacija ovog vladara - progonitelja krana, mogla je dovesti do brisanja uspomene (damnatio memoriae), ina koji nije nepoznat u rimskoj povijesti i koji je zakonit nain obrauna sa sjeanjem na loeg vladara. Primjer hrama posveenog carskom kultu (augusteum) u Naroni, u kojemu su arheolozi krajem prolog stoljea zatekli 16 sruenih i porazbacanih kipova boanstava, careva i lanova carske porodice iz 1. stoljea n. Kr., pokazuje da je otvoreno neprijateljstvo krana prema mjestima poganskog kulta moglo dovesti i do neselektivnog ruenja kipova careva, zajedno s onima tradicionalnih boanstava. Hram u Naroni mogao je biti sruen u vrijeme zabrane tradicionalnih kultova, krajem 4. stoljea, kada je uniten i veliki Serapeum u Aleksandriji. No, bez obzira to e nakon 313. godine pruati otvorenu podrku kranstvu, carevi ipak nastoje zatititi svoje posjede, pa tako i naslijee prethodnika, od slinih ruilakih pohoda. Povjesniar Amijan Marcelin donosi neobinu priu o krai purpurnog plata s Dioklecijanova sarkofaga u njegovu mauzoleju (356.); znakovito je da je

poinitelj osuen zbog lse-majest, premda se radilo o uvredi cara ija uspomena nije kranima bila nikako draga. Iz istog razloga, uostalom, pretpostavljamo da se pretvorba carskog mauzoleja u crkvu (pri emu je vjerojatno stradao i carev porfirni sarkofag), nije dogodila prije 7. stoljea, a i tada samo uz doputenje vlasti. Ti primjeri jasno pokazuju da carski autoritet nije smio biti doveden u pitanje i da je njegova osoba i dalje sada i vie nego prije iziskivala posebne poasti. Dodue, u kasnoj antici taj se odnos vie ne manifestira u brojnim poasnim skulpturama koje su tijekom prethodnih stoljea u ast vladaru podizane na javnim mjestima u svakom iole vanijem gradu diljem Carstva. Na podruju Hrvatske teko da moemo navesti vie od pojedinih fragmenata koji su mogli pripadati monumentalnim figurama careva nakon Dioklecijana. Za portrete vladara u ovom razdoblju moramo se u potpunosti osloniti na prikaze na novcu. Nalaza kovanog novca, napose iz 4. i 6. stoljea, na tlu Hrvatske ne nedostaje. Oni nam ne pomau samo u rekonstrukciji ivota na odreenom podruju ili u datiranju pojedinih arheolokih lokaliteta kao i njihovi kasnoantiki korisnici, i mi se putem njih upoznajemo s likom pojedinog cara i njegovim religijsko-politikim stavovima. No, dok u helenistiko-rimskoj tradiciji portreti vladara i istaknutih osoba na novcu imaju individualizirane crte i mogu biti dovedeni u vezu sa sauvanim portretima u kamenu (koje nam tako pomau identificirati), stereotipna i ukoena lica kasnoantikih vladara govore nita ili malo o njihovu stvarnu izgledu. Umjesto prepoznatljivih, fizionomijskih crta, to su idealizirani prikazi koji istiu funkciju iznad ovjeka od krvi i mesa. Velike, naglaene oi, usmjerene prema nebu, znak su nedodirljivosti i autoriteta koji nije od ovoga svijeta. Da takva stilska tendencija nije posljedica specifinog medija kovanice, niti ograniena na prikaze careva, pokazuju (sve rjei) portreti istaknutijih pojedinaca u lokalnim zajednicama. Mramorna enska glava iz Solina, neprirodno izduenog lica i irom otvorenih, ukoenih oiju s urezanim zjenicama i arenicama, dobro oslikava stilizirani pristup ljudskom liku, kroz koji do izraaja dolazi osjeaj duevne napetosti tipian za ovo doba tjeskobe. Reljefni lik Julije Valerije, s jedne nadgrobne stele u Saloni, takoer je karakteristian za kasnoantiku umjetnost: naglaeno plastina obrada relativno grubog, turobnog lica, u izrazitoj opreci s plonim tretmanom bogato ukraene dalmatike, ukazuje na sve izraeniju sklonost prema dvodimenzionalnom, ali i na nove modne detalje u odjei toga vremena. I portret Aurelija Valerina, sa stajalita klasine skulpture moda nespretan, dobro ilustrira specifino umjetniko htijenje (Kunstwollen) kasnoantikog kipara, koje su neki strunjaci htjeli dovesti u vezu s plebejskom ili malograanskom strujom u rimskoj umjetnosti. 4. Kranstvo i klasina kultura: vrijeme kohabitacije

Kao i njihovi prethodnici, i kasnoantiki carevi se utiu zatiti boanske sile, to javno obznanjuju na novcu koji daju kovati. U drugoj polovici 3. stoljea na kovanicama se najee javlja Nepobjedivo Sunce (Sol Invictus) mladolika muka naga figura sa zrakastom krunom na glavi i kuglom u ruci. Simbole solarne religije treba shvatiti kao dokaz postupnog prijelaza iz antikog mnogobotva u monoteizam, to e naposljetku omoguiti trijumf kranstva. Prvi znaci velike promjene primjetni su na novcima Konstantina, na kojima se javlja trijumfalni znak u obliku kria vojniki stijeg s Kristovim monogramom (labarum). Velike religijske promjene nisu trenutan dogaaj, nije to bila niti pobjeda kranstva. Moemo raspravljati je li takav konani ishod bio neizbjean; Ernest Renan davno je zapisao: Da je kojim sluajem rast kranstva prekinula kakva smrtna bolest, svijet bi danas bio u znaku Mitre. Moda je najbolje objanjenje za trijumf Kristova nauka, i protiv svoje volje, dao Julijan Apostata (361.-363.), istiui brigu krana za stare i nemone, za udovice i siroad izraz solidarnosti u svijetu koji nije njome obilovao. Upravo takva percepcija kranstva kao da dolazi do izraaja na sarkofagu Dobrog pastira, naenom na groblju Manastirine izvan zidina Salone. Na njemu su prikazani pokojnici (mu i ena) u pratnji brojnih manjih likova ena, mukaraca i djece koji moleivo podiu poglede kao da od njih trae zatitu i spas. Pastir s janjetom na ramenima u sredinjoj nii s trokutastim zabatom, na vrhu kojega dvije ptice nose girlandu, jasna je aluzija na kranstvo i vjersku pripadnost pokojnika. Svi motivi sa sarkofaga Dobrog pastira poznati su otprije u rimskoj umjetnosti, pa mu neki odriu kransko znaenje. Likovna dvosmislenost je prisutna na brojnim drugim primjerima, poput fragmenta sarkofaga iz Pule s prikazom pokojnice u stavu molitve (orans) i nagih, krilatih erota. Tijekom itavog 4. stoljea, a negdje i dulje, imamo dokaze za supostojanje tradicionalnih motiva iz repertoara helenistiko-rimske kulture uz one kranske. Lijep primjer religijske kohabitacije je sarkofag s likovima iz prie o Hipolitu i Fedri, koji je naen odmah do onoga s Dobrim pastirom na Manastirinama (dakle u kranskom kontekstu), to moe posluiti kao potvrda da nije u svakom trenutku postojao nepremostiv jaz meu poganstvom i kranstvom (N. Cambi). Slini primjeri su brojni; spomenimo samo velianstveni srebrni pladanj iz 4. stoljea nazvan po pretpostavljenom vlasniku (Seuso), a koji je vjerojatno potekao s nekog lokaliteta u Hrvatskoj prije nego to je dospio u privatno vlasnitvo u Engleskoj. Na sredinjem medaljonu ovog pladnja prikazana je scena gozbe u prirodi, popularan motiv u rimskoj umjetnosti; meutim, Kristov monogram (krizmon) u obodnom natpisu jasno istie vjersku pripadnost vlasnika ili naruitelja ovog predmeta. Isti se kranski simbol

javlja povrh dvije sjedee enske figure na reversu kovanice iz vremena Valensa (364.-378.) u Arheolokom muzeju u Zagrebu: obje sjede na tronu i imaju na glavi kacige, lijeva u ruci dri skeptar, desna koplje, a zajedno tit. To su boanske personifikacije Rima i Konstantinopola, u sasvim tradicionalnom ikonografskom izdanju, koje slubena umjetnost koristi ve stoljeima i koje nee nestati s pobjedom kranstva. I Salona je imala svoje tradicionalno gradsko boanstvo u liku enske figure s krunom u obliku gradskih zidina; njezin lik je sauvan u reljefu koji je vjerojatno ukraavao sredinja gradska vrata. U kontekstu posudbi iz antike umjetnosti moemo navesti i biblijski motiv Prijelaza preko Crvenog mora, koji je prikazan na sarkofagu iz Arheolokog muzeja u Splitu. Prizor faraona i njegovih konjanika, koji se utapaju u moru kroz koje su neokrznuti proli Izraeliani na elu s Mojsijem, esto je dovoen u vezu s prikazom bitke kod Milvijskog mosta na Konstantinovu slavoluku u Rimu (315.). Usporedba Konstantina s Mojsijem u djelu utjecajnog crkvenog povjesniara Euzebija (263.-339.) dodatno potkrepljuje mogunost posudbe sa carskog spomenika. Slino je s Kristom koji gazi simbole zla (lav, zmija, bazilisk) na jednoj djelomice sauvanoj keramikoj svjetiljci s otoia Majsana kraj Orebia; i tu je tradicionalni motiv rimskog cara na novcu koji gazi neprijatelja u obliku zmije mogao biti odluujui uzor za kranski prikaz. Vrijeme kada je nastao sarkofag s temom Prijelaza preko Crvenog mora (posljednja etvrtina 4. stoljea), doba je potpune i konane afirmacije kranstva. Nju najbolje predstavlja specifini fenomen vezan uz tovanje mrtvih muenika i svetaca koji su kranska zamjena za antiki ideal heroja. Kult svetaca dao je povod za nastanak cijelog niza bogato ukraenih umjetnikih predmeta relikvijara koji e posluiti kao spremnici za posmrtne ostatke kranskog heroja, pobjednika nad smru. Od primjera naenih na tlu Hrvatske treba istaknuti relikvijare iz Novalje na Pagu poligonalnu kapsulu s figurama Krista i apostola, kao i bronanu oplatu drvene krinjice s prikazima Kristovih uda i starozavjetnih motiva. Naalost, neki izvanredni primjerci odavna vie nisu u Hrvatskoj, kao jedinstveni bjelokosni sandui iz Samagera kraj Pule, danas u Veneciji. Rairenost i popularnost kulta svetaca i njihovih zemaljskih ostataka u ranokranskom svijetu poprimili su takve razmjere da misija opata Martina kojega je rimska kurija 641. godine poslala u Dalmaciju da prikupi i u Rim vrati relikvije svetaca, rjeitije od svega govori o uruavanju svake politike i drutvene organizacije na terenu. Moda ova godina, vie negoli ikoja druga, simboliki oznaava kraj antikoga svijeta na podruju Dalmacije i Hrvatske. 5. Mozaik: izraz transcendentalnog

Iako je tehnika raznobojnog mozaika bila poznata jo u helenistiko doba, tek se u kasnoj antici nametnula kao najbolji odabir za ambiciozne ukrasne programe (podne i zidne) kasnoantikih vila i palaa, a uskoro i kranskih crkava. Sitne kockice (tesere) od staklene paste ili raznobojnog kamena imale su svojstva svjetlucavi sjaj i dekorativnost koja odgovaraju ukusu kasne antike i u usporedbi s kojima zidna slika djeluje blijedo i siromano, a skulptura teko i odve materijalno. Bio je to izvanredan medij za stvaranje iluzije nestvarnog i onozemaljskog, to je posebna kvaliteta ranokranske i bizantske umjetnosti. Znamo iz izvora da su mozaici prekrivali dijelove reprezentativnih graevina u Dioklecijanovoj palai (vestibul), ali sauvali su se samo u tragovima. Naalost, niti drugdje situacija nije bolja; u Saloni su sauvani dijelovi podnih mozaika s prikazima pojedinih boanstava, Orfeja, pjesnikinje Sapfo, ali veinom je rije o ornamentalnim geometrijskim i vegetabilnim motivima s rijetkim narativnim scenama. Jedna od tih Kanjavanje Dirke u Puli predstavlja najbolje ouvan od triju u svijetu poznatih mozaika s priom iz ciklusa o Dirki (J. Meder). Premda najee datiran u 3. stoljee, po stilskim naznakama i ornamentalnim uzorcima mozaik bi mogao biti i kasniji (4./5. stoljee), u kojem sluaju predstavlja lijep primjer kontinuiteta klasine kulture u kranskom drutvu. Podni mozaici kranske tematike takoer su rijetko sauvani u cijelosti, a neki reprezentativni primjerci nestali su odmah po iskapanju. Takav je sluaj s prikazom dva jelena koji piju iz kantarosa, naen u konsignatoriju episkopalnog kompleksa u Saloni. Da je rije o popularnom motivu, estom u kontekstu krstionice, dokaz je sauvani mozaik na podu ranokranskog episkopalnog kompleksa u Zadru. U Saloni je motiv bio popraen stihovima iz 42. psalma koji ukazuju na simboliko znaenje prikaza; mnotvo koje koraa uz radosno klicanje i hvalopojke, kako kae psalmist, moralo je biti isto ono koje se kretalo u povorci kroz episkopalni kompleks, precizno utvrenim smjerom na putu prema krstionikom zdencu i sakramentu krtenja. No, kao i u ranijim stoljeima, i sada je veinom rije o dekorativnim tepisima u unutranjosti kultnih graevina i apstraktnim geometrijskim motivima; esto su to zavjetni darovi vjernika koji su platili da bi odreena povrina poda bila prekrivena mozaikom (kao na primjer Lupicinus i Paskazija, koji u Poreu dadoe nainiti 300 stopa, to uredno potvrdie natpisom u mozaiku). Ipak, od svih primjera na podruju Hrvatske jedan se izdvaja. To je episkopalni kompleks u Poreu, kojega smo ve spominjali kao rijedak primjer sauvane i dobro konzervirane ranokranske

arhitekture. No, poreki kompleks jo je poznatiji po zidnim mozaicima u Eufrazijevoj bazilici, jednom od umjetnikih dosega prema kojima moramo vrednovati razdoblje kasne antike openito. Teko bi bilo objasniti ambiciozni pothvat biskupa Eufrazija, koji je krenuo u obnovu ruevne bazilike, i sjaj mozaika u glavnoj apsidi nove crkve, kada ne bismo znali da se njegov projekt vremenski podudara s vladavinom Justinijana (527.-565.) i obnovom rimske vlasti diljem Mediterana. Vanost Istre u tom povijesnom trenutku je velika, to pokazuje i injenica da je za biskupa u Raveni Justinijan odabrao Istranina Maksimijana (kojega se dovodi u vezu s izgradnjom bazilike Sv. Marije Formose u Puli). Poreki su mozaici izvanredan pokazatelj velike vjetine bizantskih majstora, koji su morali doi iz samog Konstantinopola ili nekog drugog veeg sredita Istonoga carstva. Ali, od tehnike i stilske vrsnoe mozaika u Poreu, vaniji je u potpunosti ouvan ikonografski program sredinje apside, koji pokazuje put koji je u kratkom razdoblju od dva-tri stoljea prevalila kranska umjetnost od likovno skromnih simbola kao to su Dobri pastir, do reprezentativnih prikaza kranskog ustroja svemira. U tom svijetu posebno (sredinje) mjesto zauzima Marija, od ekumenskog koncila u Efezu (431.) i slubeno Bogorodica (Theotokos). Njezin prikaz u Poreu jedan je od najmonumentalnijih u ranokranskoj umjetnosti i pokazuje u kojoj je mjeri u 6. stoljeu poraslo tovanje Marije, pod iju se zatitu stavljaju itavi gradovi (Konstantinopol), a u srednjem vijeku i itava kraljevstva.

ODABRANA LITERATURA: Openito: 1. N. Cambi, Antika, Zagreb, 2002. drugi dio knjige posveen je kasnoantikoj i ranokranskoj civilizaciji i nudi pregled na podruju urbanizma, arhitekture, skulpture, slikarstva, mozaika i umjetnikog obrta, s obilnim biljekama i iscrpnom bibliografijom; 2. M. Sui, Antiki grad na istonom Jadranu, Zagreb, 2003. (ponovljeno izdanje) - najpregledniji i najpotpuniji prikaz razvitka antike arhitekture na podruju istono jadranske obale, od razdoblja grke kolonizacije do kasne antike; 3. P. Chevalier, Ecclesiae Dalmatiae, Salona II, Ecole franaise de Rome, Rome, 1996.: detaljan katalog ranokranskih crkava na podruju hrvatske obale i u neposrednom zaleu, u dva sveska; 4. J. Meder, Podni mozaici u Hrvatskoj - od 1. do 6. stoljea, Zagreb, 2003. Pojedinane studije (grad / regija / spomenici): 5. I. Babi, Prostor izmeu Trogira i Splita, Katel Novi, 1991. : zanimljiva i korisna studija morfologije ruralnih i urbanih struktura, odnosno kulturnih konfiguracija na podruju Katela, od prapovijesti do modernog doba; 6. J. Belamari, Split - od carske palae do grada, Split, 1997.;

7. J. Belamari, Gynaeceum Iovense Dalmatiae Aspalatho, u: Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 40, Split, 2003-2004., str. 5-42; 8. I. Fiskovi, O ranokranskim spomenicima naronitanskog podruja, u: Izdanja HAD-a, Split, 1980., str. 213-256; 9. I. Fiskovi, Solinski tip starokranskih sarkofaga, u: Arheoloki radovi i rasprave 12, HAZU, Zagreb, 1996., str. 117-139; 10. J. Jelii-Radoni, Salonitanski kulturni krug Justinijanova doba, u: Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 34, Split, 1994., str. 21-37; 11. I. Mateji, P. Chevalier, Nouvelle interprtation du complexe piscopal preufrasien de Pore, u: Antiquit tardive, 6, Pariz, 1998., str. 355-366; 12. B. Migotti, Ranokranska topografija na podruju izmeu Krke i Cetine, Zagreb, 1990.; 13. D. Milinovi, Dubrovnik Ragusium. Prilog vienju nastanka i razvitka grada na kraju kasne antike, u: Dubrovnik, 4, 1997., str. 124-142; 14. M. Prelog, Eufrazijeva bazilika u Poreu, Zagreb, 1986.; 15. . Rapani, Od carske palae do srednjovjekovne opine, Split, 2007.; 16. A. onje, Bizant i crkveno graditeljstvo u Istri, Rijeka, 1981.; 17. M. Vicelja-Matijai, Istra i Bizant. Neki povijesno-ikonografski aspekti u interpretaciji umjetnosti 6. stoljea u Istri, Rijeka, 2007.; 18. P. Vei, Zadar na pragu kranstva, Zadar, 2005.; Zbornici: 19. . Rapani (ur.), Disputationes Salonitanae 1970, Split, 1975. : zbornik znanstvenog simpozija s nizom kvalitetnih lanaka na temu istraivanja u Saloni. 20. M. Sanader (ur.), Illyrica Antiqua. Radovi meunarodnog skupa o problemima antike arheologije (Zagreb, 2003.), Zagreb, 2005. : brojni prilozi u ovom zborniku dotiu se kasnoantikog razdoblja na podruju Hrvatske.