Vous êtes sur la page 1sur 16

U

&
U

1
6
0

T
s
c
h
u
m
i
U
&
U

1
6
1

T
s
c
h
u
m
i
TSCHUMI, BERNARD
TSCHUMI, BERNARD
‘ARHITEKTURA I TRANSGRESIJA’
INTERVIEW
Fotografja: Bernard Tschumi
U
&
U

1
6
2

T
s
c
h
u
m
i
O BERNARDU TSCHUMIJU
Bernard Tschumi, arhitekt švicarskog porijekla (Lausanne, 1944.)
s boravištem u New Yorku i Parizu jedan je od najutjecajnijih
teoretičara i praktičara suvremene arhitekture. Pažnju stručne
javnosti prvo je privukao tekstovima, pedagoškim radom i konc-
petualnim projektima poput Fireworks, Manifesto, 1974.; Advertise-
ments for Architecture, 1975. ili Folies za Dokumentu u Kasselu,
1980. u kojima je putem ne-arhitektoničnih sredstava (plakat, kolaž,
tekst, dijagram...) i konceptualnih strategija pokušao postaviti
pitanje o proširenom poimanju arhitekture «nakon modernizma»
i napuštanja posljednjeg stadija klasicističkog, vitruvijanskog
kanona sinteze forme, funkcije i konstrukcije. Pri tome je načinio
i značajan iskorak od shvaćanja arhitekture kao plastičke umjet-
nosti obzirom da je nezainteresiran za čistu formu, pa tako i za
njeno doslovno grafčko-estetsko posredovanje što ga bitno raz-
likuje od brojnih drugih arhitekata -avangardista te generacije
poput Zahe Hadid ili Daniela Libeskinda koji su konceptualizaciju
svojih ideja više voljeli artikulirati izrazito vizualnim, estetizira-
nim sredstvima. Tschumi nije nikada upao u klopku često naivnog
prevođenja flozofje dekonstrukcije u prostorne fgure upravo zato
što se bavio teorijom arhitekture kroz napor pisanja analitičkog
teksta i pravih teorijskih istraživanja, a ne isključivo putem meta-
teorijskih projekata, ili vizualnih teorijskih koncepata. Njegovo
široko obuhvaćanje najrazličitijih utjecaja i «prevođenje» diskursa
i iskustava drugih autora, od Joycea do Bathailllea, čini njegove
misli izrazito gibkim i podatnim za višestruka iščitavanja.
Tschumi je arhitekturu sustavno problematizirao kao
kulturološki fenomen usko povezan sa širim društvenim kontek-
stom i različitim fenomenima kompleksnosti i proturječnosti post-
industrijskog društva, pa je za njega građenje tek posljednji korak u
intelektualnom procesu istraživanja pitanja, parafrazirajući Kahna,
što arhitektura želi biti? Dok se većina njegovih suvremenika bavila
ili formalističkim preokupacijama i povijesnim referencama ili
pak uvozom lingivističkih kritičkih alata u arhitekturu shvaćenu
kao tekst, Tscuhumi inzistira na tjelesnosti i želji, na događajnosti
arhitekture, na, njegovim rječnikom rečeno, eventu i programu: “Bit
arhitekture nije niti funkcija (pitanje korištenja), niti forma (pitanje
stila), nije čak niti sinteza funkcije i forme, nego spajanje mogućih
kombinacija i permutacija između različitih kategorija analize- pro-
stora, pokreta, događaja, tehnike, simbola i sličnog...” (Architec-
tural Review, Lodnon, Aug 1989, str 57)
Prvu realizaciju ostvaruje u Parizu, gdje pobjedje na natječaju za
Parc La Vilette provedenom 1982-83 primjenjući postupak «de-
strukturiranja strukture». Projekt je građen više od deset godina ali
je odmah stekao reputaciju «parka za 21. stoljeće», gotovo mani-
festno objavljujući metodu planiranja u kojem je proces nastanka
projekta jednako bitan kao i projekt sam. Park izgrađen u sklopu monu-
mentalnih mitterandovih Grands Traveaux je zaživo kao popularni
ambijent u nekada zapuštenoj četvrti, a koncept projekta je izazvalo
veliku pozornost među arhitektima jer je nudio autentično nov način
razmišljanja otvoren za daljnje primjene. Slijedio je niz pobjeda na
natječajima i nekoliko realizacija među kojima se ističe višenamjenska
hibridna zgrada s bibliotekeom u skopu Columbia University u New
Yorku. Pred dovršetkom mu je Novi muzej Akropola u Ateni, sagrađen
nad vrijednim iskopinama u podnožju Akropole, udaljen svega 300
metara od Partenona.
Bernard Tschumi je bio dekan Škole za arhitekturu, urbanizam
i zaštitu graditeljskog nasljeđa Sveučilišta Columbia, New York i
gostujući profesor na brojnim svjestkim sveučilištima.
TSCHUMI, BERNARD Uvodni tekst: Maroje Mrduljaš
Bernard Tschumi, New Acropola
Museum, Atena (u izgradnji)
U
&
U

1
6
3

T
s
c
h
u
m
i
ARHITEKTURA I DISJUNKCIJA
Arhitektura i disjunkcija je zbirka eseja koje je Tschumi napisasao
između 1975 i 1991. Tekstovi su objavljivani u prestižnim časopisima
i zbornicima poput Art Foruma, Oppositionsa, The Princeton Jour-
nala, Yale Architectural Journala, a zbirka je od 1996 do danas u iz-
danju MIT Pressa otisnuta u šest izdanja. Hrvatski prijevod je izašao
2004. u izdanju AGM-a, u biblioteci PLAN.
Knjiga je općenito ocijenjena kao jedna od najutjecajnih na
području suvremene teorije arhitekture jer zastupa metodologiju
u kojoj se prožimlju brojni diskursi, od Hegela, preko povijesnih
avangardi iz prve četvrtine dvadesetog stoljeća do Lacanovske psi-
hoanalize i njenih francuskih post-strukturalističkih nastavljača.
Tschumija posebno zanima odnos arhitekture i moći (ideologije) te
odnos arhitekture i užitka, istražujući paradoks arhitekture koja os-
cilira između Labirinta (dematerijalizirana, intelektualna disciplina)
i Piramide (empirijski, osjetilni doživljaj). Za tu analizu Tschumi
se koristi arhitektonskim aspektima flma, scenografje, incenacija
masovnih skupova, ali još više i njihovim povratnim utjecajem na
arhitekturu, zanimajući se za spektakl, za fenomen odnosa tijela
prema prostoru koji ga okružuje. Pri tome se, naravno, ne radi o
ergonomiji ili funkcionalizmu koji se Tshumiju čine jednostra-
nim ogoljenjima arhitekture, nego on ispituje složene psihološke,
sociološke i fzičke učinke arhitekture na pojedinca i zajednicu.
Arhitektura i dijunkcija je prije flozofska nego arhitektonska litera-
tura, ali ju je napisano djelatni arhitekt, iz insiderske perspektive
autora koji razumije kompleksnost projektantskih problema. Njegovo
teoretiziranje nije proizvoljno nego proizlazi iz iskustava s kojima
se kao arhitekt na razini koncepata i konkretnih projekata susretao.
Iz tog razloga istražuje i probleme koji su posebno bitni i specifčni
za arhitekturu poput veze između realiteta i načina njegove kocep-
tualne reprezentacije. U propitivanju «notacije stvarnosti» Tschumi
poseže za sredstvima koje koriste koreografja i suvremena glazba.
«Arhitektura prestaje biti podloga za akciju, ona postaje akcija sama»
(Tschumi, Architecture and disjunction, str. 149). Tschumi i sam
priznaje da je u takvom shvaćanju blizak Situacionistima i inspiri-
ranjem događajima 1968. Također naglašava i bitan utjecaj Derridae
u razgradnji predodžbe o arhitektonskom objektu kao hijerarhijski
transparentnoj, jedinstvenoj i hamoničnoj cjelini koja je otuđena
od karaktera suvremenog društvenog trenutka. Reference kojima
Tschumi argumentira svoje teze su brojne, od klasičnih arhitekton-
skih referenci, do neočekivanih uvođenja mislioca i autora iz drugih
područja pa se tako u istom odjeljku mogu naći Markiz de Sade,
Laugier, Piranesi i Tafuri.
Tschumi rabi različite tekstualne forme: od točaka-pitanja sličnim
anti-manifestu, preko uobičajenijih kritičko-teorijskih eseja, do
neke vrste rječnika koji pojašnjavanja sasvim nove termine i njihove
koncepcije koje je Tschumi kroz teorijsko i praktično djelovanje
uvodio, a danas već postaju nezaobilazni dio razmišljanja o arhi-
tekturi (de-strukturiranje, superimpozicija, događaj, crosspro-
gramming). Općenito, Tschumi je izrazito sklon smišljanju novih
kovanica upotrebom prefksa a knjigu indikativno zaključuje upravo
komentarom njihovog značaja i značenja: «Eks-centričan, dez-inte-
griran, dis-lociran, dis-junktan, dekonstruiran, demoliran, ekstru-
diran, diskontinuiran, dereguliran... de-, dis-, eks-. To su prefksi
današnjice. A ne post-, neo- ili pre-.» (Tschumi, Architecture and
disjunction, str. 225)
Ovom prilikom uz dopuštenje izdavača donosimo poglavlje «Arhi-
tektura i transgresija» u prijevodu Silve Kalčić.
Parc de la Vilette, superpozicije
U
&
U

1
6
4

T
s
c
h
u
m
i
TSCHUMI, BERNARD
‘ARHITEKTURA I
TRANSGRESIJA’
‘Transgresija otvara vrata u ono što nadilazi granice
kojih se obično pridržavamo, ali te granice svejedno
zadržava. Transgresija je komplementarna profanom
svijetu, prelazeći njegove granice ali ih ne potirući’
Georges Bataille, Erotika
Pitanje koje se rijetko postavlja u arhitekturi je pitanje tabua i trans-
gresije. Iako društvo potajno uživa u zločinu, ekscesima i kršenju
zabrana svih vrsta, izgleda da među teoretičarima arhitekture post-
oji određeno čistunstvo. Oni se lako upuštaju u raspravu o pravilima,
ali rijetko raspravljaju o njihovu prekoračenju. Od Vitruvija do
Quatremèrea de Quincyja, od Duranda do pisaca moderne, teorija
arhitekture u prvom je redu razrada pravila, bila ona zasnovana na
analizi povijesne tradicije ili na Novom čovjeku (kako su ga zamislili
arhitekti dvadesetih godina). Od système des Beaux-Arts do kompju-
torski posredovanog dizajna, od funkcionalizma do tipologija, od
prihvaćenih pravila do onih tek izmišljenih, postoji sveobuhvatna i
uvijek prisutna mreža protektivnih propisa. Međutim, moja namjera
ovdje nije da kritiziram samu ideju pravila, niti da predlažem nova.
Upravo suprotno, ovaj će esej pokušati pokazati da je transgresija
cjelina, čiji su samo jedan dio arhitektonska pravila.
Prije nego što počnemo govoriti o transgresiji, međutim, najprije je
potrebno prisjetiti se paradoksalnog odnosa između arhitekture kao
proizvoda uma, kao konceptualne i dematerijalizirane discipline, i
arhitekture kao osjetilnog iskustva prostora i kao prostorne prakse.
1
PARADOKS
Ako netko osjeća neizlječivu strast za apsolutnim,
nema drugog načina nego da stalno proturječi
sebi i pomiruje suprotstavljene krajnosti
Frederic Schlegel
Sama činjenica da je nešto ovdje napisano čini to dijelom područja
arhitektonske reprezentacije. Bilo da se koristim riječima, nacrtima
ili slikama, svaka stranica ove publikacije može se usporediti s
mitološkim svijetom Smrti: što znači da ima koristi od privilegija
ekstrateritorijalnosti; izvan je arhitekture; izvan je realnosti
prostora. Riječi i nacrti su sigurni među mentalnim konstruktima.
Uklonjeni su iz realnog života, subjektivnosti i osjetilnosti. Čak i
kada se riječi s tiskane stranice preobraze u slogane nasprejane
na zidovima grada, one nisu ništa drugo doli diskurs. Boulléeov
aforizam da je ‘produkcija uma ono što čini arhitekturu’, samo pod-
crtava važnost konceptualnih ciljeva u arhitekturi, ali u cijelosti
isključuje osjetilnu stvarnost prostornog iskustva.
Rasprava na konferenciji o konceptualnoj arhitekturi u Londonu
1

(gdje je većina sudionika predvidljivo zaključila da je ‘sva arhitek-
tura konceptualna’) posebno je istakla čudan paradoks koji, čini
se, progoni arhitekturu: nemogućnost istodobnog propitivanja
naravi prostora i stvaranja ili doživljavanja realnog prostora. Ta je
kontroverza indirektno odrazila prevladavajuće stavove o arhi-
tekturi tijekom proteklog desetljeća. Ako su političke implikacije
građenja bile u velikoj mjeri naglašene u godinama nakon krize
1968., sljedeća hegelijanska reakcija bila je: ‘arhitektura je sve ono
u građevini što ne upozorava na korisnost’
2
i nadalje, naravno, sve
ono što ne može poslužiti kao puka trodimenzionalna projekcija
postojećih socioekonomskih struktura, tvrdili su teoretičari urbane
politike. Ovaj naglasak na onome što je Hegel nazvao ‘umjetničkim
suplementom pridodanim jednostavnoj gradnji’ – to jest, na nema-
terijalnom svojstvu koje je čini ‘arhitektonskom’ – nije bio povratak
na staru dihotomiju tehnologije i kulturnih vrijednosti. Naprotiv,
postavio je dvosmislen presedan za one ‘radikalne’ arhitekte koji
nisu smatrali sagrađenu kuću jedinim i neizbježnim ciljem svoje
aktivnosti. U početku zamišljen kao ideološki način izražavanja
arhitektonskih avangardnih stavova i odbacivanja ograničenja koje
je nametnuo kapitalizam, rad takvih ‘radikalnih’ talijanskih ili
austrijskih skupina kasnih 1960-ih bio je pokušaj dematerijalizacije
arhitekture, konceptualnog poimanja arhitekture.
3
Tvrdnja ‘Sve je
1 London, 1975. S Peterom Eisenmanom, RoseLee Goldberg, Peterom Cookom, Coli-
nom Roweom, Johnom Stezakerom, Bernardom Tschumijem, Cedricom Priceom,
Willom Alsopom, Charlesom Jencksom i Josephom Rykwertom, među ostalima.
2 Usporedi: G. W. F. Hegel, The Philosophy of Fine Art, vol. 1 (London: G. Bell and
Sons, Ltd, 1920.).
3 Također vidi časopise poput Casabelle i Architectural Designa koji su dokumen-
tirali rad Superstudija, Archizooma, Hansa Holleina, Waltera Pichlera, Raimun-
da Abrahama i tako dalje.
‘Arhitektura i transgresija’ (‘Architecture and Transgression’)
izvorno je objavljen u Oppositions 7, zima 1976. (Cambridge: MIT Press)
U
&
U

1
6
5

T
s
c
h
u
m
i
arhitektura’, koja je slijedila, imala je više zajedničkog s konceptu-
alnom umjetnošću nego sa sveuključujućim eklekticizmom. Ali, ako
je sve arhitektura, kako bi je se moglo razlikovati od bilo koje druge
ljudske djelatnosti ili bilo kojega drugoga prirodnog fenomena?
Strukturalne lingvističke studije provedene 1960-ih godina u
Francuskoj i Italiji, prikladno, sugerirale su odgovor: analogije s
jezikom pojavljuju se svagdje, neke od njih su korisne, a neke su oso-
bito obmanjujuće. Glavna karakteristika tih analogija je insistiranje
na konceptima. Bilo da su spomenuti teoretičari tvrdili da arhitek-
tura uvijek reprezentira nešto drugo osim samu sebe – ideju Boga,
moć institucija i tako dalje – bilo da su tumačili arhitekturu kao
(lingvistički) produkt socijalnih determinanti (i stoga insistirali
na autonomiji arhitekture koja je upućivala samo na nju samu, na
njen vlastiti jezik i povijest), njihov je diskurs ponovno uveo pravila
koja su trebala upravljati arhitektonskim radom, uporabom starih
koncepata kao što su tipovi i modeli.
4

To stalno propitivanje naravi arhitekture samo je istaknulo
neizbježan rascjep između diskursa i područja svakodnevnog
iskustva.
5
Još jednom se nametnuo arhitektonski paradoks. Arhi-
tektonskih koncepata po defniciji nema u iskustvu prostora. Opet,
bilo je nemoguće propitivati narav prostora i istodobno stvarati
ili doživljavati stvarni prostor. Složena opozicija između idealnog i
realnog prostora svakako nije ideološki neutralna, a paradoks koji
je podrazumijevala bio je temeljan.
Uhvaćenu, potom, između senzualnosti i potrage za strogošću,
između perverzne želje za zavođenjem i zahtjeva za apsolutnim,
arhitekturu su, izgleda, defnirala pitanja koja je postavljala. Je li
arhitektura doista bila sastavljena od dvaju pojmova koji su bili
međuovisni, ali uzajamno isključivi? Je li arhitektura predstavljala
stvarnost subjektivnog iskustva, dok je ta stvarnost smetala općem
konceptu? Ili je predstavljala apstraktni jezik apsolutne istine, dok
je sâm taj jezik smetao osjećaju? Je li arhitektura tako uvijek bila
izraz manjka, prikraćenosti, nečeg nedovršenog? A ako jest, nije li
joj uvijek nedostajao ili realitet, ili koncept? Je li jedina alternativa
paradoksu šutnja, konačni nihilistički iskaz koji bi modernoj po-
vijesti arhitekture dao njenu konačnu poentu, njeno samoukinuće?
Takva pitanja nisu retorička. Čini se privlačnim odgovoriti pozi-
4 Usporedi: Architettura Razionale (Milano: Franco Angeli, 1973.).
5 Usporedi: A Space: A Thousand Words (London: Royal College of Art Gallery,
1975.); The Chronicle of Space, dokumentacija studentskih radova ostvarenih
na Diploma School of the Architectural Association, London, od 1974. do 1975.;
‘Real Space’, konferencija održana u Architectural Association, sudjelovali su
Germano Celant, Daniel Buren, Brian Eno i ostali.
tivno na sve njih, i prihvatiti paralizirajuće posljedice paradoksa što
priziva flozofske bitke prošlosti – Descartesa protiv Humea, Spinoze
protiv Nietzschea, racionalista protiv Raumempfndung simbolista.
6

Još je, međutim, privlačnije sugerirati drukčiji način zaobilaženja
paradoksa kako bi se odbacila šutnja za koju se čini da je on implici-
ra, čak i ako se ova alternativa pokaže neprihvatljivom.

6 Nije potrebno da naširoko navodim primjere iz dvadesetog stoljeća. Dostatno je
reći da suvremeni diskurs fuktuira između prizvuka njemačke estetike Rau-
mempfndung teorije iz 1910., po kojoj prostor treba biti ‘osjećan’ kao nešto što
utječe na unutarnju prirodu čovjeka simboličkim Einfühlungom, i s druge strane
utjecaja koji je imao rad Oskara Schlemmera na Bauhausu, prema kojemu prostor
nije samo medij iskustva, već i materijalizacija teorije.
Dokumenta Folies, Dekonstrukcija
gradske vijećnice, Kasel, 1980.
U
&
U

1
6
6

T
s
c
h
u
m
i
E/ROT/IZAM
7
‘Izgleda da postoji određena točka svijesti iz koje život i smrt,
stvarno i imaginarno, prošlost i budućnost, priopćivo i nepriopćivo
prestaju biti poimani kao suprotnosti.‘
André Breton, Drugi manifest
Paradoksi izvrću smisao. Oni lažu, i ne lažu; govore istinu, i ne
govore. Svaki smisao uvijek mora biti shvaćan zajedno s ostalima.
Iskustvo paradoksa lašca je poput stajanja između dvaju zrcala, nje-
gova značenja se beskonačno refektiraju. Paradoks je doslovno spe-
kulativan. Da bi ga se istražilo, korisno je razmotriti dvije podudar-
nosti
8
bez kojih mnogo toga ostaje nejasno.
9

7 (rot = gnjiljenje, trulež, raspadanje, prim. prev.)
8 Ova beskonačna tenzija između dva zrcala uspostavlja prazninu. Kao što je
jednom istaknuo Oscar Wilde, da bi se obranio bilo koji paradoks, razbor ovisi
o pamćenju.. Apsorbiranjem i refektiranjem svih informacija, zrcala – i um
– postaju kotač, neka vrsta kružnoga povratnog sustava. U arhitekturi, između
zrcala idealnog i stvarnog prostora, događa se isto. Dugo proskribirano u svijetu
opće amnezije, u kojem vrijede samo progres i tehnološki napredak, arhitekturi
je vraćeno pamćenje. Usporedi: Antoine Grumbach, ‘L’Architecture et l’ Evidente
Nécessité de la Mémoire’, L’ Art Vivant, br. 56, siječanj 1975.
9 Ovdje razmatram sâmo rješenje paradoksa u smislu prostora izvan ‘subjekta’.
Argumentacija bi se doista mogla proširiti na neopisiv užitak crtanja i na ono što
bi se moglo nazvati ‘iskustvo koncepata’. Crtanje kineskih ideograma, primjerice,
dvostruki je užitak: zato što se doživljaj crteža otkriva kao iskustvo znaka, kao
osjetljiva tvarnost s pridodanim značenjem. Kad smo kod paradoksa, primamlji-
vo je pokušati otkriti način upisivanja arhitektonskih koncepata u nesvjesno.
Posebno ako priznamo da je libido u svim ljudskim aktivnostima, mogli bismo
također smatrati da su neki arhitektonski koncepti izraz sublimiranog modela.
Vidi članak Daniela Sibonyja u Psychanalyse et Sémiotique, str.10./18. (Pariz:
Collection Tel Quel, 1975.).
PRVA PODUDARNOST
Prva podudarnost je očita i neposredna. To je podudarnost ero-
tizma. Da ga se ne bi zamijenilo sa senzualnošću, erotizam ne znači
jednostavno užitak osjetila. Senzualnost je različita od erotizma, kao
što je obična percepcija prostora različita od arhitekture. ‘Erotizam
nije prekomjernost užitka, već užitak prekomjernosti’: ova popularna
defnicija zrcali naš argument. Upravo kao što osjetilno iskustvo
prostora ne čini arhitekturu, čisti užitak osjetila ne čini erotizam.
Naprotiv, ‘užitak prekomjernosti’ zahtijeva svijest jednako kao i
putenost. Baš kao što erotizam podrazumijeva dvostruki užitak što
uključuje i mentalne konstrukte i senzualnost, rješenje paradoksa
arhitekture zahtijeva arhitektonske koncepte i, istodobno, neposred-
no iskustvo prostora. Arhitektura ima isti status, istu funkciju i
isti smisao kao i erotika. Na mogućem/nemogućem spoju koncepta i
iskustva, arhitektura se pojavljuje kao slika dvaju svjetova: osobnog
i univerzalnog. Ni erotika nije drukčija; njen koncept vodi užitku
(prekomjernosti), erotika je osobna po prirodi stvari. Jednako tako je
i univerzalna. Tako s jedne strane postoji osjetilni užitak, drugi i ja;
s druge je strane povijesno propitkivanje i krajnja racionalnost. Arhi-
tektura je krajnje erotski objekt jer je arhitektonska gesta, dovedena
do razine ekscesa, jedini način da se razotkriju istodobno tragovi
povijesti i njena vlastita neposredna iskustvena istina.
10

DRUGA PODUDARNOST
Spoj između idealnog i realnog prostora drukčije se prikazuje
u drugoj podudarnosti. Ta druga podudarnost je vrlo općenita i
neizbježno sadrži dosadašnju argumentaciju, jednako kao što bi
sadržavala i mnoge druge. Ona nije ništa manje nego analogija života
i smrti, ovdje primijenjena na neki glasoviti arhitektonski primjer.
Svako društvo očekuje od arhitekture da odražava njegove ideale
i kroti njegove najdublje strahove. I arhitektura i njeni teoretičari
rijetko niječu formu koju društvo od nje očekuje. Loosov glasoviti
napad na urođeni kriminalitet ornamenta odjeknuo je u divljenju
moderne inženjerskoj ‘čistoći’, a njeno je divljenje nesvjesnim kon-
senzusom bilo prevedeno u arhitektonske izraze. ‘Inženjeri prave
oruđa svoga vremena – sve osim budoara izjedenih od moljaca i
10 Premalo je istraživanja provedeno o temi odnosa između arhitektonskih konce-
pata i osjetilnog iskustva prostora: ‘Oni koji negiraju osjete, koji negiraju izravno
iskustvo, koji negiraju osobno sudjelovanje u praksi koja ima za cilj preobrazbu
stvarnosti, oni nisu materijalisti.’ (Mao Ce-tung, Four Philosophical Essays.
Peking: 1967.).
U
&
U

1
6
7

T
s
c
h
u
m
i
pljesnivih kuća...’
11
Ovo dosljedno neprihvaćanje takozvanih op-
scenih škrabotina
12
(u suprotnosti s puritanskim osjećajem za higi-
jenu) nije bez sličnosti s općeljudskim užasavanjem nad raspadnutim
i istrunulim tijelima. Smrt se tolerira samo kada su kosti bijele: ako
arhitekti ne mogu uspjeti u svojoj potrazi za ‘zdravim i potentnim,
aktivnim i korisnim, moralnim i sretnim’
13
ljudima i kućama, barem
im može biti ugodno ispred bijelih ruševina Partenona. Kratak život
i dostojna smrt, takav je bio zakon arhitekture.
Nazivajući sebe modernom, kao i neovisnom o buržoaskim zako-
nima vremena, herojska tradicija 1930-ih godina ipak je odražavala
duboke i nesvjesne strahove društva. Život je bio viđen kao nijekanje
smrti – osudio je smrt i čak je isključio – nijekanje koje se sa same
ideje smrti proširilo na trulež raspadajuće puti. Strepnja od smrti,
međutim, odnosi se samo na fazu dekompozicije jer bijele kosti
ne sadrže neprihvatljiv aspekt pokvarenog mesa. Arhitektura je
odražavala te duboke osjećaje: raspadajuće zgrade smatrane su ne-
prihvatljivima, ali suhe bijele ruševine zasluživale su dostojanstvo
i uvažavanje. Od bivanja uvažavanim do traženja uvažavanja samo
je jedan korak. Jesu li se racionalisti ili Newyorška petorka (New
York Five) nesvjesno borili za uvažavanje predlažući formu bijelih i
bezvremenih kostura?
Štoviše, strah od raspadajućih organizama – u suprotnosti s
nostalgičnom potragom za ‘staromodnim purizmom arhitekture’
– pojavljuje se u konzervatorskim zahvatima u jednakoj mjeri kao i
u utopijskim projektima. Oni koji su 1965. posjetili tada zapuštenu
Vilu Savoye zasigurno se sjećaju prljavih zidova malih pomoćnih pro-
storija u prizemlju, koje su zaudarale na urin i bile umrljane fekali-
jama, prekrivene opscenim graftima. Ne iznenađuje što se intenzitet
duge kampanje za očuvanje ugrožene čistoće Vile Savoye udvostručio
u mjesecima koji su slijedili, konačno postigavši uspjeh.
Društvo se lako užasne nad onim aspektima senzualnosti koje
smatra opscenim. ‘Inter faeces et urinam nascimus’ (Rođeni smo
između izmetina i urina), napisao je sveti Augustin. Zapravo, često je
bila demonstrirana veza između smrti, fekalne tvari i menstrualne
krvi. U svojim studijama erotizma Georges Bataille,
14
Le Corbusi-
erov suvremenik, isticao je da su temeljne zabrane čovječanstva
koncentrirane na dva radikalno suprotstavljena područja: na smrt
i njenu suprotnost, seksualnu reprodukciju. Kao rezultat toga svaki
je diskurs o životu, smrti i raspadanju prešutno sadržavao diskurs
11 Le Corbusier, Vers une Architecture (Pariz: L’ Esprit Nouveau, 1928.). Jedno je
poglavlje naslovljeno ‘Architecture et Transgression’. Ne iznenađuje da se Le Cor-
busierova interpretacija umnogome razlikuje od Batailleove i one koju iznosim u
ovom tekstu.
12 Ibid.
13 Ibid.
14 Georges Bataille, Eroticism (London: Calder, 1962.)
o seksu. Bataille je tvrdio da u ključnom trenutku kada život krene
prema smrti, ne može više biti reprodukcije, već samo seksa. Budući
da erotizam podrazumijeva seks bez reprodukcije, kretanje od života
prema smrti je erotično; ‘Erotizam je pristajanje na život sve do
samrti’, napisao je Bataille.
Baš kao što Batailleov pristup zacijelo nije bio pošteđen društvenih
tabua njegova doba, slični tabui okruživali su mnoge stavove pokreta
moderne. Pokret moderne volio je i život i smrt, ali odvojeno. Arhi-
tekti općenito ne vole taj dio života koji sliči smrti: raspadajuće
konstrukcije – tragovi razgradnje koje vrijeme ostavlja na gradnjama
– nekompatibilne su i s ideologijom moderne, i s onim što bi se moglo
nazvati konceptualnom estetikom. Ali po mišljenju ovog autora – koje
je po vlastitu priznanju subjektivno – Vila Savoye nikada nije bila
tako dirljiva kao kad je žbuka otpala s njenih betonskih blokova. Dok
je puritanizam moderne i njenih sljedbenika često bio istican, rijetko
je bivalo primijećeno njeno odbijanje da prizna protjek vremena. (Ne
iznenađuje što su staklo i staklena cigla bili među najomiljenijim ma-
terijalima tog pokreta – jer oni ne otkrivaju lako tragove vremena.)
Ali da nastavim s ovom neukusnom demonstracijom do logične
točke gdje se gubi razlika između argumenta i metafore, do tvrdnje
da je moment arhitekture onaj trenutak kad je arhitektura život i
smrt istodobno, kada iskustvo prostora postaje vlastiti koncept. U
paradoksu arhitekture, kontradikcija između arhitektonskoga kon-
cepta i osjetilnog iskustva prostora razrješava se u jednoj dodirnoj
točki: točki truljenja, samoj onoj točki koju su tabui i kulture oduvijek
odbacivali. Na toj metaforičnoj truleži počiva arhitektura. Trulež
povezuje osjetilni užitak i razum.
U
&
U

1
6
8

T
s
c
h
u
m
i
3
TRANSGRESIJA
‘Živeći u skladu s arhetipovima koji su izjednačeni s
poštovanjem ‘zakona’... ponavljanjem paradigmatskih
gestâ, drevni je čovjek uspio poništiti vrijeme.’
Mircea Eliade, Svemir i povijest
‘Bio sam subjekt prevelikog uvažavanja u svojoj mladosti.’
Stendhal, Souvenirs d’égotisme
imamljivo je u ovom trenutku prestati s argumentacijom i prepustiti
čitatelja da odredi gdje ta metaforična trulež postaje arhitektura, a
gdje arhitektura postaje erotičnom. Jer, kao i erotika, i ovdje opisan
fenomen je univerzalne prirode iako su izneseni stavovi subjektivni
i osobni. Međutim, važno je točno utvrditi što te dvije podudarnosti
podrazumijevaju.
Prvo, te dvije podudarnosti – ona truleži i ona života i smrti – as-
pekti su istog fenomena. U oba slučaja, točka u kojoj se susreću idea-
lan i stvaran prostor zabranjeno je mjesto; baš kao što je zabranjeno
iskusiti užitak dok ga se promišlja, zabranjeno je gledati mjesto na
kojemu život dodiruje smrt: Orfeju nije dopušteno da vidi Euridikin
prijelaz od smrti ka životu.
Podudarnost života i smrti materijalizira točku susreta: ta točka
postaje sjećanje na život između smrti, trulog mjesta gdje prostorna
praksa sreće mentalne konstrukte, konvergencije dvaju međusobno
zavisnih, ali i uzajamno isključivih aspekata.
Drugo, i vrlo doslovno, takvo mjesto može imati pljesnive tragove
koje vrijeme ostavlja na sagrađenim formama, prljave ostatke sva-
kodnevnog života, zapise čovjeka ili elemenata – sve ono što zapravo
označava gradnju.
Treće, u nastavku, to je mjesto susreta prijetnja autonomiji i
međusobnoj distinkciji koncepata i prostorne prakse. Vidjeli smo
beaux-arts arhitekte s prijelaza stoljeća kako iskazuju sljepoću pre-
ma čistim inženjerskim formama, a većina suvremenih arhitekata
zatvara oči pred tragovima raspadanja. Naravno, tabui koji progone
arhitekte teško da iznenađuju. Da parafraziram Thomasa Kuhna
u Strukturi znanstvene revolucije, većina arhitekata radi prema
paradigmama koje su stekli naobrazbom i nakon toga iščitavanjem
arhitektonske literature, često ne znajući koje su to osobine dale
tim paradigmama status pravila ili, obrnuto, ne znajući da takve
paradigme impliciraju daljnje tabue. Te paradigme-tabui mogu više
obvezivati i biti složenije od bilo kojeg skupa pravila koji se iz njih
može apstrahirati; one ostaju kao ukopane upravo zbog teškoća u
razotkrivanju skrivenih pravila kojima su bili vođeni pojedini arhi-
tektonski pristupi koji su ih generirali. Pravila ostaju nerazjašnjena
jer arhitektonske škole nikada ne poučavaju koncepte i teorije na
apstraktnoj razini. Kao rezultat toga percepcija arhitekata često je
jednako kulturno uvjetovana kao i percepcija školskog djeteta, iako
se narav te uvjetovanosti mijenja kroz povijest.
Četvrto, u daljnjem nastavku, arhitektura je konačno mjesto
susreta. Ona buja na svojoj dvosmislenoj poziciji između kulturne
autonomije i predanosti, između kontemplacije i obitavanja. Izgleda
da erotsko svojstvo arhitekture preživljava samo onda kada ona
negira samu sebe, kada transcendira svoju paradoksalnu prirodu
nijekanjem forme koju društvo od nje očekuje. Drugim riječima, nije
to pitanje destrukcije ili avangardne subverzije, već transgresije.
Dok su nedavno pravila pozivala na odbacivanje ornamenta,
današnji se senzibilitet promijenio i sad je purizam napadan. Na
sličan način, dok je slika ulice u kojoj se tiskala gomila na prijelazu
stoljeća bila kritizirana u CIAM-ovim teorijama urbane fragment-
acije, danas su vladajući društveni i konceptualni mehanizmi koji
erodiraju urbani život sljedeće što treba biti transgredirano.
Bilo kroz doslovnu ili fenomenološku transgresiju, arhitek-
tura je ovdje poimana kao trenutačno i svetogrdno međusobno
približavanje realnog i idealnog prostora. Ograničenja ostaju, jer
transgresija ne podrazumijeva metodičko uništavanje svakog kôda
ili pravila koji se tiču prostora ili arhitekture. Naprotiv, ona uvodi
nove raščlambe između vanjskog i unutarnjeg, između koncepta
i iskustva. Ili je, jednostavno, nadvladavanje neprihvatljivih
pretežnosti.
UŽITAK ARHITEKTURE
Funkcionalističke dogme i puritanski stavovi pokreta moderne
često su bivali napadani. Pa ipak, u suvremenoj arhitektonskoj
teoriji drevna ideja užitka još je uvijek svetogrđe. Tijekom mnogih
generacija proglašavan je dekadentnim svaki arhitekt koji je namjer-
avao ili pokušao iskusiti užitak u arhitekturi. U političkom smislu,
socijalno osviješteni bili su sumnjičavi prema i najmanjem tragu
hedonizma u arhitektonskim pregnućima, odbacujući ga kao reak-
cionarnu preokupaciju. A na isti način, konzervativci u arhitekturi
pripisivali su ljevici sve što je mirisalo na intelektualno ili političko,
uključujući i diskurs užitka. Na obje strane, ideja da arhitektura
može uopće postojati bez moralnog ili funkcionalnog opravdanja, a
pogotovo bez odgovornosti, bila je smatrana krajnje neukusnom.
Slična protuslovlja provlače se kroz noviju povijest arhitekture.
Avangarda je beskonačno raspravljala o suprotnostima koje su
uglavnom komplementarne: red i nered, struktura i kaos, ornament i
purizam, racionalnost i senzualnost. I te su jednostavne dijalektike
prožele arhitektonsku teoriju arhitekture do te mjere da je i kritika
arhitekture odrazila slične stavove: purističko propisivanje forme
protiv organske osjetilnosti Art Nouveau; Behrensova etika forme
nasuprot Olbrichovu porivu prema bezobličnom.
Često su te suprotnosti bile nabijene moralnim prizvucima. Napad
Adolfa Loosa na zločinstvo ornamenta prikrivao je njegov strah
od kaosa i osjetilnog nereda. A insistiranje De Stijla na elementar-
noj formi nije bilo samo povratak nekom anakronom purizmu već
također namjeran uzmak ka sigurnu poretku.
Ti su moralni prizvuci bili tako snažni da su čak preživjeli
destruktivne stavove Dade i nadrealističko prepuštanje nesvjesnom.
Tzarin ironičan prijezir prema redu našao je malo ekvivalenata
U
&
U

1
6
9

T
s
c
h
u
m
i
među arhitektima koji su bili prezaposleni zamjenjujući système
des Beaux-Arts vlastitim skupom pravila pokreta moderne. Dvade-
setih godina – unatoč kontradiktornim utjecajima Tzare, Richtera,
Balla, Duchampa i Bretona – Le Corbusier i njegovi suvremenici
odabrali su smiren i prihvatljiv put purizma. Čak i u ranim sedam-
desetima rad arhitektonskih škola, s njihovim različitim vrstama
ironije ili ugađanja vlastitim sklonostima, odvijao se protivno
moralnim reminiscencijama šezdesetosmaškog radikalizma, unatoč
zajedničkoj nesklonosti etabliranim vrijednostima.
Iza takvih suprotnosti leži mitska sjena Apolonovih etičkih i
duhovnih krajolika (mindscapes) nasuprot Dionizijevim erotskim i
senzualnim impulsima. Arhitektonske defnicije, u svojoj kirurškoj
preciznosti, učvršćuju i pojačavaju nemoguće alternative: s jedne
strane, arhitektura kao stvar uma, dematerijalizirana ili konceptu-
alna disciplina sa svojim tipološkim i morfološkim varijacijama, a s
druge strane arhitektura kao empirički događaj koji se usredotočuje
na osjetila, na iskustvo prostora.
U paragrafma koji slijede pokušat ću pokazati da se užitak
arhitekture danas može nalaziti istodobno unutar i izvan takvih
suprotnosti – istodobno u dijalektici i u dezintegraciji dijalektike.
Međutim, paradoksalna priroda takve teme je nekompatibilna s
prihvaćenom racionalnom logikom klasične argumentacije; kao
što Roland Barthes navodi u Užitku teksta: ‘Užitak se ne podaje
spremno analizi’, ovdje stoga neće biti tezâ, antitezâ i sintezâ. Tekst
je umjesto toga sastavljen od fragmenata koji nisu čvrsto povezani.
Ti fragmenti – geometrija, maska, vezivanje, pretjeranost, erotizam
– svi trebaju biti razmatrani ne samo u svjetlu ideja već i u svjetlu
čitateljeva prostornog iskustva: tihe zbiljnosti koja se ne može
prenijeti na papir.


Frangment 1
DVOSTRUKI UŽITAK (PODSJETNIK)
Užitak prostora: ne može se izraziti riječima, neizreciv je.
Približno: oblik iskustva – ‘prisutnosti odsutnosti ‘; osvježavajuće
razlike između ravnine i šupljine, između ulice i tvoje dnevne
sobe; simetrijâ i asimetrijâ koje naglašavaju prostorna svojstva
moga tijela: desno i lijevo, gore i dolje. U ekstremnom smislu,
užitak prostora naginje poetici nesvjesnog, prema rubu ludila.
Užitak geometrije i u skladu s time užitak reda – to jest, užitak
koncepata: tipične tvrdnje o arhitekturi koje se često mogu
pročitati, poput one koju navodi Encyclopaedia Britannica u
svome prvom izdanju iz 1773.: ‘Arhitektura, budući da njome
vladaju proporcije, treba biti vođena pravilom i kompasom.’
Odnosno, arhitektura je ‘stvar uma’, prije geometrijska negoli
slikovna ili iskustvena umjetnost, stoga problem arhitekture post-
aje problem poretka – dorski ili korintski red, osi ili hijerarhije,
rasteri ili regulacijske linije, tipovi ili modeli, zidovi ili oplate – i,
naravno, gramatika i sintaksa arhitektonskih znakova postaju
pretekst za sofsticiranu i ugodnu manipulaciju. Dovedena do kra-
jnosti, takva manipulacija vodi prema poetici beživotnih znakova
odvojenih od stvarnosti, u suptilni ledeni užitak uma.
Ni užitak prostora ni užitak geometrije nisu (sami po sebi)
užitak arhitekture.
Frangment 2
VRTOVI UŽITKA
U svojim Observations sur l’Architecture objavljenim u Haagu
1765., Abbé Laugier sugerirao je dramatičnu dekonstrukciju arhi-
tekture i njenih konvencija. Napisao je: ‘Tko god zna dobro obliko-
vati park, neće imati teškoća u iscrtavanju plana za gradnju grada
u skladu sa zadanom površinom i položajem. U to treba unijeti
pravilnost i maštu, odnose i proturječja te usputne, neočekivane
elemente koji scenu čine promjenljivom; veliki red u detaljima,
nered, pomutnja i zbrka na općem planu.’
Laugierovi slavni komentari, zajedno sa snovima Capabilityja
Browna, Williama Kenta, Lequea ili Piranesija, nisu bili samo
reakcija na barokno razdoblje koje im je prethodilo. Dekonstruk-
cija arhitekture koju su predlagali prije je bila rani zahvat u
područje užitka, protivno arhitektonskom redu toga doba.
Uzmimo za primjer Stowe. Park Williama Kenta izraz je sup-
tilnog dijaloga između organiziranoga krajolika i arhitektonskih
elemenata: egipatske piramide, talijanskog belvederea, sakson-
skog svetišta. Ali, te ‘ruševine’ trebaju biti iščitane manje kao el-
ementi slikovite kompozicije, a više kao rastavljeni elementi reda.
Ipak, unatoč očitom kaosu, red je još uvijek prisutan kao nužna
protuteža senzualnosti vijugavih potoka. Bez znakova reda Kentov
bi park izgubio sve što podsjeća na ‘razum’. Suprotno tome, bez
tragova senzualnosti – drveća, živica, dolina – preostali bi samo
simboli jednoga nijemog i beživotnog stila.
Vrtovi su imali neobičnu sudbinu. Njihova je povijest gotovo
uvijek anticipirala povijest gradova. Raster voćnjaka u doba ranih
agrikulturnih postignuća čovječanstva prethodio je planu prvih
vojnih utvrda. Perspektive i dijagonale renesansnog vrta bile su
primijenjene na trgove i kolonade renesansnih gradova. Slično
tome, romantični slikoviti parkovi engleskoga empirističkog
razdoblja zacrtali su ulice u obliku polumjeseca i arkade iz bogate
tradicije urbanog dizajna engleskih gradova devetnaestog stoljeća.
U
&
U

1
7
0

T
s
c
h
u
m
i
Građeni isključivo za pružanje zadovoljstva, vrtovi su poput najra-
nijih pokusa u onom segmentu arhitekture koji je tako teško izraziti
riječima ili crtežom; užitku i erotizmu. Bilo romantični ili klasični,
vrtovi sjedinjuju osjetilni užitak prostora s užitkom razuma na
najbeskorisniji način.
Fragment 3
UŽITAK I NUŽNOST
‘Beskorisnost’ se nerado povezuje s arhitektonskim sadržajima.
Čak i u doba kada je užitak naišao na neku vrst teorijske potpore
(‘zadovoljstvo’, kao i ‘korisnost’ i ‘solidnost’), upotrebljivost je uvijek
pružala praktično opravdanje. Jedan od mnogih primjera je uvod
Quatremèrea de Quincyja uvod u poglavlje o arhitekturi u Ency-
clopédie méthodique objavljenoj u Parizu 1778. godine. Tamo ćete
pročitati defniciju arhitekture koja glasi da ‘između svih umjetnosti,
te djece užitka i potrebe s kojima je čovjek sklopio partnerstvo kako
bi mu pomogla da podnosi životne boli i prenosi svoje pamćenje
budućim naraštajima, zasigurno se ne može poreći da je arhitektura
na najistaknutijemu mjestu. Ako je se prosuđuje samo sa stanovišta
korisnosti, arhitektura nadilazi sve umjetnosti. Ona pruža kvalitet-
no ozračje gradovima, čuva zdravlje ljudi, štiti njihovu imovinu te se
skrbi samo za sigurnost, spokoj i dobar poredak građanskog života’.
Ako je De Quincyjeva tvrdnja bila u suglasju s arhitektons-
kom ideologijom svoga doba, tada je dvije stotine godina poslije
društvena nužnost arhitekture svedena na snove i nostalgične
utopije. ‘Kvalitetno ozračje gradova’ danas je određeno više logikom
zemljišne ekonomije, dok je ‘dobar poredak građanskog života ‘ u
većini slučajeva poredak korporativnih tržišta.
Kao rezultat toga, većina arhitektonskih pothvata čini se zaro-
bljena u beznadnoj dvojbi. Ako s jedne strane arhitekti priznaju
ideološku i fnancijsku ovisnost svoga rada, oni implicitno
prihvaćaju društvena ograničenja. Ako se, s druge strane, povuku u
samoizolaciju, bivaju optuživani za elitizam. Naravno, arhitektura
će sačuvati svoju specifčnu narav, ali samo ako samu sebe preis-
pituje, ako negira ili narušava formu koju konzervativno društvo
od nje očekuje. Ili ponovno, ako je u novije vrijeme bilo razloga za
sumnju u nužnost arhitekture, tada nužnost arhitekture može isto
tako biti njena ne-nužnost. Takva potpuno bezrazložna konzumacija
arhitekture je, ironično, politička utoliko što uznemiruje etablirane
strukture. Ona također pruža zadovoljstvo.
Fragment 4
METAFORA POREDAK – VEZIVANJE
Za razliku od nužnosti same gradnje, ne-nužnost arhitekture neod-
vojiva je od arhitektonskih povijesti, teorija i drugih presedana. Te
veze pojačavaju užitak. Najpretjeranija strast uvijek je metodična.
U takvim trenutcima intenzivne želje, sustavnost preplavljuje
užitak do te mjere da nije uvijek moguće razlikovati organizacijska
ograničenja od područja erotike. De Sadeovi su junaci, primjerice,
uživali zatvarati svoje žrtve u najstrože samostane prije nego što bi
ih mučili u skladu s pažljivo, po preciznoj i opsesivnoj logici, postav-
ljenim pravilima.
Slično tomu, igra arhitekture je komplicirano poigravanje s pravil-
ima koja mogu biti prihvaćena ili odbačena. Svejedno jesu li nazvani
système des Beaux-Arts ili propisi pokreta moderne, ta sveprisutna
mreža obvezujućih pravila sapinje arhitektonsko oblikovanje. Ta
pravila, poput drugih čvorova koji se ne mogu razmrsiti, uglavnom
paralizirajuće sapinju. Međutim, kada se njima manipulira, tada
vezivanje poprima erotska značenja. Ovdje nije važno razlikovati
pravila i užad. Ono što je bitno jest da ne postoji jednostavna tehnika
vezivanja: što su ograničenja brojnija i sofsticiranija, užitak je to
veći.
Fragment 5
RACIONALNOST
U Arhitekturi i utopiji povjesničar Manfredo Tafuri prisjeća se kako
su racionalne pretjeranosti Piranesijevih tamnica dovele do krajnos-
ti Laugierove teoretske prijedloge ‘reda i meteža’. Klasični rječnik
arhitekture je forma vezivanja koju je izabrao Piranesi. Postupajući
s klasičnim elementima kao s fragmentiranim i urušenim simbo-
lima, Piranesijeva se arhitektura borila protiv same sebe i pritom je
opsesivna racionalnost tipova gradnje bila ‘sadistički’ dovedena do
najvišeg stupnja iracionalnosti.
Fragment 6
EROTIZAM
Već smo vidjeli da dvosmisleni užitak racionalnosti i iracionalnog
raspuštanja priziva erotske konotacije. Koja riječ upozorenja na ovom
bi mjestu bila nužna. Erotizam se ovdje koristi kao teoretski koncept
koji nema ništa zajedničko s fetišističkim formalizmom i drugim
seksualnim analogijama potaknutim izgledom uspravnih nebodera
ili zaobljenih kućnih ulaza. Prije svega, erotizam je suptilna tema.
Za ‘užitak neumjerenosti ‘ potrebna je svijest u istoj mjeri koliko i
pohota. Ni prostor ni koncepti sami po sebi nisu erotični, ali jest
njihov spoj.
Krajnji užitak arhitekture je onaj nemogući trenutak kada arhi-
tektonsko djelo dovedeno do krajnosti razotkriva istodobno tragove
razuma i neposredno iskustvo prostora.
Fragment 7
METAFORA ZAVOĐENJA – MASKA
Rijedak je užitak bez zavođenja ili zavođenja bez obmane. Razmislite:
katkad poželite zavesti i stoga djelujete na najpogodniji način kako
biste postigli svoj cilj. Nosite krinku. Ili obratno, možete poželjeti
promijeniti uloge i biti zavedeni: pristajete na masku toga nekog
drugog, prihvaćate njegovu ili njezinu lažnu osobnost čak i ako znate
da ona prikriva ‘nešto drugo’.
Ni u arhitekturi nije drukčije. Ona je stalno u ulozi zavodnice.
Njene su krinke brojne: pročelja, arkade, trgovi, čak su i arhitekton-
ski koncepti postali sredstvima zavođenja. Kao i maske, postavljaju
veo između onoga što se smatra stvarnošću, i njenih sudionika (vi
ili ja). Pokatkad očajnički želite proniknuti u stvarnost iza arhitek-
tonske maske. Uskoro, međutim, shvaćate da je nemoguće stvari
pojedinačno razumjeti. Jednom kad razotkrijete ono što leži iza
maske, to je samo zato da biste otkrili drugu masku. Doslovni aspekt
maske (pročelje, ulica) upozorava na druge sustave spoznaje, druge
načine čitanja grada: formalne maske skrivaju socioekonomske, dok
doslovne maske kriju one metaforične. Svaki spoznajni sustav pri-
kriva neki drugi. Maske kriju druge maske, i svaka sljedeća razina
značenja potvrđuje nemogućnost poimanja stvarnosti.
U
&
U

1
7
1

T
s
c
h
u
m
i
Svjesno usmjerene na zavođenje, maske su, naravno, razumska
kategorija. Pa ipak, njihova je uloga dvostruka: istodobno skrivaju
i razotkrivaju, pretvaraju se i hine. Iza svih njih nalaze se mračni
i nesvjesni tokovi koji su neodvojivi dio užitka arhitekture. Maska
može uzdići pojavnost. Pa ipak, samom svojom nazočnošću govori da,
u pozadini, ima još nečeg.
Fragment 8
PRETJERANOST
Ako maska pripada svijetu užitka, sam užitak nije obično
prerušavanje. Opasnost da se maska pomiješa s licem dovoljno je
stvarna da nikada ne pruži utočište parodijama i nostalgiji. Potreba
za redom nije izgovor za imitiranje prošlih poredaka. Arhitektura
je zanimljiva samo onda kada vlada umijećem ometanja iluzija,
stvarajući kritične točke koje mogu početi i završiti u svako doba.
Užitak arhitekture zajamčen je onda kada arhitektura ispuni nečija
očekivanja u prostoru i kada utjelovljuje arhitektonske ideje, kon-
cepte ili arhetipe inteligentno, inventivno, sofsticirano i s ironijom.
Ipak, postoji i poseban užitak, koji se rađa u konfiktima: kada je
osjetilni užitak prostora u konfiktu s užitkom reda.
Nedavna opća fascinacija poviješću i teorijom arhitekture ne znači
nužno i povratak na slijepu poslušnost prošloj dogmi. Naprotiv,
sugerirao bih da se krajnji užitak nalazi u najstrože zabranjenim
dijelovima arhitektonskog djela; gdje su granice izopačene, a zabrane
prekršene. Ishodišna točka arhitekture je distorzija – izmještanje
svijeta koji okružuje arhitekta. Pa ipak, takav nihilistički stav je
samo prividan: ovdje se ne bavimo destrukcijom, već pretjeranošću,
razlikama i ostacima. Zanemarivanje funkcionalističkih dogmi,
semiotičkih sustava, povijesnih prethodnika ili formaliziranih
proizvoda proteklih društvenih ili ekonomskih prisila, nije nužno
pitanje subverzije, već očuvanja erotskoga kapaciteta arhitekture
narušavanjem forme koju većina konzervativnih društava od nje
očekuje.
Fragment 9
ARHITEKTURA UŽITKA
Arhitektura užitka počiva tamo gdje naglo koincidiraju koncept i
iskustvo prostora, gdje se arhitektonski fragmenti sudaraju i stapaju
u ushitu, gdje je arhitektonska kultura beskonačno dekonstruirana,
a sva su pravila prekršena. Nema metaforičnog raja, samo nelagoda
i neuravnoteženost očekivanja. Takva arhitektura propituje akadem-
ske (i popularne) pretpostavke, uznemiruje stečene ukuse i nježne
arhitektonske uspomene. Poništava sve – tipologije, morfologije,
prostorne kompresije, logičke konstrukcije. Takva je arhitektura
perverzna jer njeno stvarno značenje leži izvan njene utilitarnosti ili
namjene, a napokon nije čak nužno ni usmjerena na pružanje užitka.
Arhitektura užitka ovisi o posebnom umijeću koje će ju zadržati
u stanju opsjednutosti samom sobom, na tako neodređen način da
se nikada ne preda čistoj savjesti ili parodiji, slabosti ili deliričnim
neurozama.

Fragment 10
OGLAŠAVANJE ARHITEKTURE
Ne postoji način da se arhitektura izvede u knjizi. Riječi i crteži
mogu samo proizvesti prostor papira, a ne i iskustvo realnog pro-
stora. Po svojoj je defniciji prostor papira imaginaran: on je slika.
Ipak, onima koji ne grade (bilo zbog okolnosti, bilo iz idejnih razloga
– nije važno) čini se sasvim normalnim zadovoljiti se reprezentiran-
jem onih dijelova arhitekture što pripadaju mentalnim konstruktima
– imaginaciji. Ono neizbježno razdvaja osjetilno iskustvo realnog
prostora od razumijevanja racionalnih koncepata. Među ostalim,
arhitektura je funkcija i jednog i drugog. I ako se ijedan od tih
kriterija ukloni, arhitektura će ponešto izgubiti. Pa ipak, čudno je da
arhitekti uvijek moraju kastrirati dio svoje arhitekture kad god ne
rade u realnim prostorima. Stoga se nameće pitanje: zašto bi prostor
papira, knjige ili časopisa trebao zamijeniti arhitektonski prostor?
Odgovor se ne nalazi u datostima medija ili u načinu na koji se
arhitektura razglašuje. Prije bi se mogao naći u samoj naravi arhi-
tekture.
Navedimo primjer. Postoje neke stvari kojima se ne može pristu-
piti frontalno. One zahtijevaju analogije, metafore ili zaobilazne
putove kako bi ih se moglo shvatiti. Primjerice, psihoanaliza
razotkriva nesvjesno kroz jezik. Kao i maska, jezik upućuje na nešto
drugo osim sebe sama. On to može pokušati skriti, istodobno to
podrazumijevajući.
Arhitektura nalikuje na maskiranu fguru. Ne može se je laga-
no razotkriti. Uvijek se krije: iza vrpci, riječi, propisa, običaja i
tehničkih ograničenja. Pa ipak, sama teškoća otkrivanja arhitekture
čini je silno poželjnom. Razotkrivanje je dio užitka arhitekture.
Na sličan se način stvarnost krije iza oglasa. Uobičajena funkcija
oglasa – reproduciranih opet i iznova, u suprotnosti s arhitekton-
skim djelom koje je jedinstveno – jest da pokrenu žudnju za nečim
većim od same stranice časopisa. Kada ih se odvoji od uobičajene
potkrijepljenosti robnim vrijednostima, oglasi su konačna forma
časopisa, iako na pomalo ironičan način. A kao što ima oglasa za
arhitektonske proizvode, zašto ih ne bi bilo i za proizvodnju (i re-
produkciju) arhitekture?

Fragment 11
ŽUDNJA/FRAGMENTI
Postoje brojni načini da se arhitektura izjednači s jezikom. Štoviše,
takva jednačenja često završavaju redukcijom i isključenjem.
Redukcijom utoliko što se te jednakosti obično izopače čim arhi-
tektura pokuša proizvesti smisao (Koji smisao? Čiji smisao?), što
završava time da jezik biva sveden na svoju kombinatornu logiku.
Isključenjem, pak, utoliko što su iz tih jednakosti uglavnom izostav-
ljena neka od važnih otkrića u Beču početkom dvadesetog stoljeća,
kada je jezik prvi put razmatran kao stanje nesvjesnog. Tad su snovi
bili analizirani kao jezik i kroz jezik; jezik je nazvan ‘glavnom ulicom
nesvjesnog.’ Općenito govoreći, javljao se kao niz fragmenata (froj-
dovski pojam fragmenta ne pretpostavlja lomljenje slike ili cjeline,
već dijalektičku višestrukost procesa).
Izjednačena s jezikom, također, arhitektura se može jedino iščitati
kao niz fragmenata koji tvore arhitektonsku realnost.
Frangmenti arhitekture (djelići zidova, soba, ulica, ideja) su sve
što se zapravo može vidjeti. Ti su fragmenti kao počeci bez svršetaka.
Uvijek postoji rascjep između fragmenata koji su realni i fragmenata
U
&
U

1
7
2

T
s
c
h
u
m
i
koji su virtualni, između pamćenja i mašte. Ti rascjepi postoje
samo kao prijelaz od jednog fragmenta k drugom. Oni su prije
releji nego znakovi. Oni su tragovi. Oni su između.
Nije važan sraz tih proturječnih fragmenata, već kretanje
između njih. A to nevidljivo kretanje nije dio ni jezika, ni struktu-
ra ( jezik ili struktura riječi su svojstvene modusu čitanja arhitek-
ture koji se ne uklapa u potpunosti u kontekst užitka); nije ništa
doli stalan i promjenljiv međuodnos u samom jeziku.
Nije važno kako su takvi fragmenti organizirani: volumen, visi-
na, površina, stupanj zatvorenosti, bilo što. Ti su fragmenti poput
rečenica u znacima navoda. Ipak, oni nisu citati. Jednostavno se
pretapaju u djelo (kao suprotnost kolažnoj tehnici). Mogu biti iz-
vadci iz raznih diskursa, ali to samo pokazuje da je arhitektonski
projekt točno tamo gdje razlike nalaze sveobuhvatan izraz.
Stari flm iz 1950. dao je naziv za ovo gibanje između frag-
menata. Glasio je žudnja. Da, Tramvaj zvan žudnja savršeno je
oponašao kretanje prema nečemu što stalno nedostaje, prema
odsutnosti. Svaka scena, svaki fragment ciljao je na zavođenje koje
bi se uvijek rasplinulo u trenutku kada bi bilo blizu ispunjenja. I
svaki bi put fragment bio zamijenjen drugim. Žudnju se nikada
nije moglo vidjeti. Pa ipak je bila stalno prisutna. Isto vrijedi za
arhitekturu.
Drugim riječima, arhitektura nije zanimljiva zbog svojih
fragmenata i onoga što oni predstavljaju ili ne predstavljaju. Niti
se ona sastoji od bilo koje forme izvanjštenja nesvjesnih žudnji
društva ili njegovih arhitekata. Niti je samo reprezentacija tih
želja kroz neku fantastičnu arhitektonsku sliku. Zapravo, ona
može djelovati samo kao primatelj u kojem se vaše želje, moje želje,
mogu odražavati. Stoga djelo arhitekture nije arhitektonsko zato
što zavodi ili zato što ispunjava neku utilitarnu funkciju, već zato
što pokreće rituale zavođenja i nesvjesno.
Riječ upozorenja: arhitektura može vrlo dobro aktivirati takva
kretanja, ali to nije san (pozornica na kojoj nesvjesne žudnje
društva ili pojedinca mogu biti ispunjene). Ona ne može zadovoljiti
vaše najluđe fantazije, ali može nadići granice koje one postavljaju.
INTERVIEW
U&U Kažite nam za početak nešto o specifčnostima
vašeg pristupa (arhitekturi)?
T, B Oduvijek sam smatrao da je arhitektura dobar način
razumijevanja svijeta. Možete biti flmaš, matematičar,
znanstvenik ili pisac i pokušavati shvatiti o čemu se radi u
svijetu u kojemu živite. Arhitektura je slična. Drugim rječima,
niste jednostavno samo netko tko gradi kuće, ili nešto slično,
već ste također onaj koji pokušava razumjeti kako stvari
“funkcioniraju”, pa tvrdim da je arhitektura oblik znanja, a
ne obrnuto, znanje oblika. Osobno sam uvijek bio fasciniran
uporabom arhitekture kao sredstvom za učenje o svijetu.
U&U Sjajna defnicija! Znači li to da se radi o vrsti
medija putem kojega ste povezani sa svijetom?
T, B Tako je. U tome se slučaju vjerojatno radi o nečemu što je puno
osobnije. Potpuno sam fasciniran gradovima i naseljima,
načinom na koji povezuju društvo. Arhitektura je dio toga.
Nikada ne razdružujem arhitekturu od gradova, volim gradove
i razlog zbog kojega primjerice živim istovremeno u New Yorku
i Parizu krećući se “naprijed-natrag” među njima nije jer je
to način na koji organiziram svoju profesionalnu aktivnost
(smijeh), već prvenstveno zbog ugode i subjektivnih razloga,
to je dio mog načina razumijevanja svijeta. Evo primjera
– jako se protivim preuzimanju ideja iz ideologija koje gledaju
samo u jednome pravcu. Volim sučeljavanje, umnoženost i
razlikovnost, a gradovi su poput toga, oni se opredmećuju
u razlikama te katkada u sukobu, ali i kroz sučeljavanje
ideja. Način na koji vidim arhitekturu je vrsta podražavanja
novih ideja, čudnovatih jukstapozicija itd, u nekom smislu
oboje – teoretsko stanovište i osobno zadovoljstvo.
U&U Kako to uspijevate inkorporirati u vaše projekte,
budući da se radi o procesu koji je ipak pogled
jedne osobe na stvari oko nje, programiranje-
reprogramiranje, no na kraju ipak jedno viđenje?
T, B Kada primate “upute” za gređevinu ljudi vam izlože svoje
zahtjeve, znate da to morate riješiti i uvijek to činite, no
ima veliki broj stvari koje ostaju neizgovorene te je pitanje
kako uskladiti sve te različitosti zajedno. Evo jednostavnoga
primjera – prije mnogo i mnogo ljeta ljudi su radili kuće u
kojima bi svaka soba vodila u drugu, tada su negdje u 17.
stoljeću izmislili hodnik kako bi svakoj sobi dali privatnost,
pa ste imali hodnik i sobe, no imali ste i različit tip odnosa
među ljudima. Kada projektirate kuću, veću zgradu ili čak
grad, kao arhitekt ste u mogućnosti odrediti koje vrste
interakcija među ljudima u njima želite. Ta neobična moć koju
Razgovor vodili: Maroje Mrduljaš i Krešimir Rogina
U
&
U

1
7
3

T
s
c
h
u
m
i
arhitekti posjeduju je jedna od stvari koja me veoma zanima.
U&U Da li u procesu projektiranja interferirate s,
nazovimo ih, ekspertima iz drugih struka?
T, B Ne bih rekao da interferiramo, već ih pokušavam uvesti u
neku vrstu dijaloga, katkada učim od njih... Uobičavam reći da
je arhitektura u biznisu uvoza i izvoza. Pogledate li povijest
jezika, vidjet ćete kako su mnoge discipline koristile pojam
arhitekture da bi objasnile kako “funkcioniraju”, znate o čemu
govorim – “struktura” društva, “piramida” moći, “temelj”
naših institucija itd, drugim rječima uporaba arhitektonskih
metafora. Te su discipline posuđivale od arhitekture. U isto je
vrijeme arhitektura često gledala prema, primjerice, prirodnim
znanostima s izvjesnim paralelama prema organicizmu itd.
Dakle arhitektura također posuđuje od drugih disciplina. Vrlo
sam sumnjičav prema arhitektima koji govore o autonomiji,
koji kažu da ona treba govoriti isključivo vlastitim riječima
poput religije, jer ja ju vidim puno više kao dijalog...
U&U No ne radi li se danas o nekoj vrsti mode,
to “multidiscipliniranje”...
T, B Ima nešto od toga, ali ne sagledavam to prvenstveno kao
modu, više kao neminovnost. Prije dvadeset godina sam
održao predavanje, mislim da je to bilo u Barceloni, bio
sam u to vrijeme zainteresiran za flm i književnost...
Sljedeći su dan u novinama izašli svekoliki napadi koji su
govorili: gospodine Tschumi, zar ne shvaćate da je umjetnost
umjetnost, kazalište je kazalište, flm je flm - arhitektura
jest arhitektura! Čini mi se da su danas ljudi puno više
otvoreniji miksu među disciplinama. Mislim da je to važno,
pa uobičavam reći da sam naučio više o arhitekturi čitajući
flmsku teoriju nego iz nekih arhitektonskih knjiga.
U&U Jesam li u pravu kada kažem da je flm neka
vrsta vaše omiljene “druge discipline”...
T, B Za mene je važan, ali nije jedina stvar. Film je važan
zato što su njegovi protagonisti uvijek tijela koja se
kreću kroz prostor, to je polazište kinematografje.
Kretanje tijela u prostoru je također dio arhitekture.
U&U Recite nam nešto o vašim korjenima. Koga smatrate svojim
prethodnicima, neki arhitekti, pokreti, mislioci...?
T, B Govorit ću samo o dvadesetom stoljeću, vrlo je jasno da sam bio
fasciniran ranom avangardom, u flmu su to bili Eisenstein ili
Dziga Vertov, u umjetnosti svi rani, od konstruktivuista preko
ekspresionista do nadrealista, cijeli sklop misli koje su imale
enorman utjecaj na mene, ne nužno na tipično modernistički
način, često su to bili pokreti koji su bili isključeni iz
modernizma... Dakle, te su me rane avangarde silno zanimale,
poput ekspresionističkog fma primjerice... I tada, u jednom
dobu intelektualne povijesti, neka istraživanja oko ljudi
poput Jamesa Joycea do Bataillea, mislilaca poput Derridae
i sl... Bili su vrlo značajni “partneri u diskusiji” - inzistiram
na tom pojmu jer morate sučeliti svoje ideje s idejama
drugih ljudi. U drugim su se poljima istraživale određene
stvari koje su za mene kao arhitekta bile veoma važne.
U&U Što je s arhitektima, Cedricom Priceom i
njegovom generacijom primjerice?
T, B Sigurno bih izdvojio Cedrica kao jednog od njih, iz vrlo
jednostavnog razloga, on je postavljao pitanja, fundamentalna
pitanja o tome što arhitektura jest, bio je jedan od nekolicine
koji je “oblikovao” programe... Ispričat ću vam anegdotu o
Cedricu. Dobio je naruđbu da projektira kuću za supružnike
i radio je s njima nekoliko mjeseci. Vratio im se i rekao da
ono što trebaju nije kuća, već rastava, i izgubio je naruđbu.
Mislim da je to upravo ono što mi arhitekti moramo činiti.
U&U A utjecaj njegovog negiranja forme kao
primarnog arhitektonskog zadatka?
T, B Apsolutno, rekao bih da arhitektura
nije o formama već o idejama.
U&U Recite nam nešto o vašem stavu protiv prihvaćanja
arhitekture kao dizajna odnosno pravljenja oblika.
T, B Jednostavno bih ustvrdio da je forma uvijek u vezi s
nečin nematerijalnim i bez forme. Ukoliko počinjete
s konceptima, odnosno idejama, onda je arhitektura
materijalizacija toga koncepta, za što vam je potrebna
geometrija i materijalnost. I to je krucijalno, silno se
protivim arhitekturi koja započinje formom, arhitektonskim
povijestima koje su povijesti oblika - mislim da se tu radi
o korupciji onoga o čemu arhitektura zapravo jest.
U&U Sviđa mi se vaša teza da asimetrične zgrade nisu
ništa više demokratične od simetričnih...
T, B (Smijeh)
U&U Ono za što su ljudi jako zainteresirani je odnos arhitekture
i politike te kapitalizma s čime ste se puno bavili. Ti su
se odnosi intenzivno mijenjali od 1968. do danas. Možete
li nam reći nešto o toj promjeni i vašoj poziciji u njoj?
T, B Mislim da se moj osobni stav nije puno promijenio, no
stvari uokolo su doživjele promjene. Arhitektura je postala
puno više oblik konzumerizma, ili potrošiva forma, ako
hoćete. Drugim riječima, “pakirate” zgrade na način na koji
pakirate proizvode. Uvijek sam volio pojam kondicioniranja,
poznajete engleski izraz “conditioner” ili “conditioning”, poput
šampona, u svrhu “brandiranja”, prodaje proizvoda. Meni je
manje važno kondicioniranje dizajna od sasvim suprotnoga
pojma dizajniranja kondicija, odnosno što mi arhitekti
možemo činiti za drugačije stilove života, odnose među
ljudima ili, puno intelektualnije, odijela. No tu se ne radi o
poljepšavanju, pravljenju jednostavnih estetičkih objekata...
Kako kuća izgleda je manje važno od onoga što “čini”, to mora
imati obličje i naravno da ga želite učiniti lijepim, to nije
problem, no mora započeti s konceptom i onim što “čini”.
U&U Mislite li još uvijek da prostor može promijeniti svijet?
T, B Uh, zapravo nikada nisam mislio da može mijenjati svijet.
Ne možete značajno promijeniti političku strukturu,
ekonomski sustav putem arhitekture, odnosno prostorima,
iako postoji oblik međuodnosa te unutar date strukture
možete svakako otvoriti izvjesne potencijale kojih tu
prije nije bilo. Zato u mnogo slučajeva svoju ulogu vidim
u pokušaju “oblikovanja” tih potencijala. Ne bih bio
toliko naivan da pomislim kako je moguće promijeniti
socio-ekonomsku strukturu društva građenjem.
U&U Kako danas gledate na svoj projekt parka la Villette u Parizu?
T, B Znate što, mislim da je fantastično da se to moglo učiniti,
povijesno. Stjecanje... Određeno je vremensko razdoblje
dozvolilo projekt koji je veoma složen, trebalo je dvanaest,
odnosno petnaest godina da se izvede uz pet različitih
garnitura vlasti, stvaranje mjesta koje je danas nevjerojatno
uspješno, množina mladih ljudi koji ga koriste, do te mjere
da bi ga sada trebalo renovirati (smijeh). Da, vrlo sam
zadovoljan tim projektom, mislim da sam imao sreće s njim.
U&U Nije li paradoks raditi tipologiju poput “folies”, a
U
&
U

1
7
4

T
s
c
h
u
m
i
istovremeno biti izrazito aktivistički nastrojen?
T, B Jedan od razloga zašto sam (paviljonima u La Villetteu) dao
to ime je blago ironički, no postojao je i drugi razlog, a to
je činjenica da na francuskome folie znači i ludilo. Budući
da je ludilo neposredan upit racionalizmu, uvijek sam bio
zainteresiran za istraživanje onoga što se ne može vrednovati
u okviru konvencionalne mudrosti. Zato sam upotrijebio riječ
folie, zbog njenih drugih značenja, ne samo kao mali paviljon
u parku, već također i kao značajniji nivo iracionalnosti.
U&U Kako sada gledate na vašu knjigu Arhitektura i
disjunkcija nedavno objavljenu kod nas?
T, B Jako sam sretan da je knjiga prevedena na hrvatski, čak i prije
nego je prevedena na francuski! Mislim da su neki djelovi još
uvijek veoma važni, nepromijenjeni, dio razdoblja s kojim još
uvijek radim, no ima dijelova, kao primjerice oni gdje napadam
određeni tip historicističkog postmodernizma, arhitektonskog
konzervativizma, koji danas više nisu toliko važni jer nitko,
ili tek nekolocina radi na taj način. Stvari se mijenjaju, no
većina koncepta i takozvanih strategija koje su prodiskutirane
u knjizi za mene su još uvijek veoma važne i vrijedne.
U&U Dugo ste djelovali isključivo kao teoretičar, kao netko
tko razvija koncpete i načine njihovog posredovanja.
Naposlijetku ste počeli i graditi. Je li taj prijelaz bio težak?
T, B Jest. Arhitekturom se možete baviti koristeći riječi i crteže
ili pak gradnjom u stvarnim materijalima. Kada koristite
riječi i crteže rezultat je vrlo brz, oni su feksibilni i laki za
provjeru. Građevine su vrlo teške, ne samo po masi nego
i zbog stotina ljudi koji su uključeni u njihov nastanak.
Također, građevine su skupe i uključuju legislativne i
produkcijske sustave. One su spore. Tijekom gradnje
nije jednostavno ispuniti zahtjeve konceptualne ili
intelektualne iskrenosti. Istovremeno, riječ je o nečemu
izuzetno fascinantnom, o jednoj od uopće najuzbudljivijih
djelatnosti. Sjajno je kada razvijete koncept i zatim ga uspijete
prevesti u stvarni prostor, u socijalni i osjetilni prostor.
U&U U svojim esejima uveli ste temu arhitektonskog
paradoksa defniranog kao suprotnost između metafora
labirinta-osjetilnog i piramide-intelektualnog. Kako
ste u svojim zgradama razriješili taj paradoks i
postoji li uopće mogućnost njegovog nadilaženja?
T, B Nisam ga nadišao, to se ne može učiniti. Paradoks
labirinta i piramide je uvijek prisutan, ta neobična
nemogućnosti ili ambivalentnost. Mislim da je
on posebno uzbudljiv aspekt arhitekture.
U&U Dakle, inkorporirali ste ga u svoju arhitekturu?
T, B Trudim se koliko god mogu.
U&U Prije nekoliko dana je izašao treći dio iz serije knjiga
vaših projekata pod nazivom Event Cites. Koristite
način arhitektonske prezentacije koja je specifčan
po koceptualnom pristupu, korištenju prostorno-
vremenskih dijagrama i kolaža. Koji je odnos između takve
grafčke medijacije arhitekture i stvarnog prostora?
T, B On istovremeno postoji i ne postoji. Uvijek težite apsolutnoj
jasnoći. Sjajno je kada razvijete koncept i prevedete ga u
materijalnost a da pri tome zadržite jasnoću koncepta tako da
on bude svima shvatljiv. Istovremeno, taj zahtjev nije nužan
preduvijet sam po sebi. Za proizvođača satova smo upravo
završili zgradu sa metalnom ovojnicom koja jednako prekriva
i proizvodni i administrativni dio. Na taj način smo izbjegli
podjelu između plavih i bijelih ovratnika, između tehničkih
radnika i uprave. Dijagram zgrade je nevjerojatno jednostavan
i pokušali smo ga prevesti u arhitekturu tako da zadržimo
jasnoću ali da pri tome postignemo i osjećaj ljepote pa zgrada
ima odista izuzetnu pojavnost. Dakle, dijagrami se vezuju
za ideje, ali za one koje mogu biti prevedene u arhitekturu.
U&U Kako komentirate sve veću raširenost takozvanog
dijagramatskog projektiranja? Mislim da ste na taj
način razmišljanja imali prilično jak utjecaj, ukazjući da
projektiranje uključuje moderiranje procesa unutar zgrade
ili urbanog područja, a da je forma posljedica a ne povod.
T, B Nadam se da je tako. Prilikom projektiranja ste uvjetovani
nizom zahtjeva koji su zadane teme, a ne stvar izbora. Morate
učiniti ono što vam drugi kažu. Radite unutar konteksta
koji je politički, sociološki, geografski, ekonomski…
Kao arhitekt djelujete u vidu neke vrste moderatora i
posrednika, a istovremeno pokušavate razviti koncepte.
Prema tome, to nije jednostavna djelatnost. Krećete se
između velikog broja kriterija i okolnosti i morate imate
vrlo jasnu ideju o tome kako da ih približite i ujedinite.
Neizbježno, morat ćete provjeriti dijagrame kako biste
shvatili na koji način pomiriti sve te različite komponente.
U&U U više navrata ste pisali o transgresiji. Što u arhitekturi traži
trangresiju? Koje se granice u arhitekturi trebaju prekoračiti?
T, B Postoje dva vida tog problema, jedan je jednostavniji a
drugi više flozofski. Jednostavan pristup se odnosi na
činjenicu da previše ljudi misli da arhitekturu treba raditi
na točno određen način, da postoje ispravna i pogrešna
arhitekutra, postoji vjerovanje u određene forme klasicizma
B. Tschumi Parc de la Villette, Paris
U
&
U

1
7
5

T
s
c
h
u
m
i
ili modernizma. Treba prekoračiti mehanički usvojene ideje
o tome što sačinjuje dobru arhitektru. Kompleksniji pristup
na neki način započinje od esencije arhitekture. Činjenica je
da je arhitektura uvijek na rubu, na razmeđi između koncepta
i doživljaja. Ta ideja napetosti između dvaju teritorija od
kojih je jedan izrazito apstraktan, a drugi izrazito osjetilan
je jedan od fascinantnih aspekata arhitekture. Pisac i flozof
Georges Bataille je iskoristio izraz transgresija kako bi
objasnio tu vrlo fnu liniju između koncepta i osjetilnosti.
U&U Slažete li se da je kritička arhitektura teritorij sukoba
između konzervativnih i progresivnih silnica, ne
sa formalnog nego sa društvenog stanovišta?
T, B Mislim da jest, no to nikada nije jednostavno odrediti
uslijed različitosti interpretacija. U načinu korištenja
prostora ništa nije jednoznačno. Možete različito projektirati
prostore, ali način na koji se on koristi mu daje značenje
ili njegove moguće interpretacije. Arhitekt može svjesno
razvijati projekt a da se on ipak okrene protiv njega
samog. Nisam siguran koliko sam jasan. Ako projektiram
ulicu, ona može biti korištena i za demokratsku i za
autoritarnu namjenu. Kao arhitekt, ja jedino mogu otvoriti
mogućnosti o kojima ljudi nisu nikada razmišljali.
U&U Recite nam nešto o ulozi arhitekta u Digitalnoj eri. Znamo
da ste kao dekan škole arhitekture na Columbiji početkom
devedesetih pokrenuli prvi nepapirnati studio...
T, B Dopustite mi da se vratim 500 godina unatrag kada su
arhitekti radili neposredno na gradilištu zajedno sa zidarima,
kao dio procesa gradnje. Negdje u 17. stoljeću dogodilo se
odvajanje arhitekata i ljudi koji stvarno grade na lokaciji.
Arhitekt je crtao, a drugi su gradili, tada su oformljene prve
akademije. U 19. stoljeću su se počele razvijati nove tehnologije
bez neposrednog upliva arhitekata. Nisu arhitekti izmislili
liftove ili nove tipove čelika kako bi se povećali rasponi, no
te su nove tehnologije imale ogroman utjecaj na arhitekturu.
Također način na koji su arhitekti počeli razmišljati, razvitak
prirodnih znanosti itd, počeo je mijenjati njihov odnos prema
konceptima... Uvijek se radi o evoluciji, i kada je krajem
osamdesetih i početkom devedesetih godina računalna
tehnologija postala puno pristupačnijom, razmišljali smo da
je možda moguće na nju gledati ne samo kao na jednostavno
sredstvo ubrzavanja crtačkoga procesa ili činjenja stvari
preciznijima, već također da možemo konceptualno primijeniti
prednosti “alata” kako bismo razvili novi, odnosno drugačiji
način razmišljanja. Bili smo sretni što nam je učilišna
institucija omogućila slobodu misli, tako da smo mogli
testirati stvari ne znajući kuda će nas odvesti. Razlog zbog
kojega sam priču postavio u kontekst čitave povijesti evolucije
arhitektonskoga medija i sredstava je taj što se radi o procesu.
Čudesno je da je arhitektura još uvijek vrlo mlada disciplina,
drugim riječima u sljedećih dvadeset, pedeset, sto godina,
očekujem da će još više evoluirati - i zato je tako fascinantna.
U&U Što je sljedeće od Bernarda Tschumija?
T, B (Smijeh) Momentalno radimo na nekoliko projekata koji se
“igraju” sučeljavanjem koncepta, konteksta i sadržaja (content),
odnosno kako te tri kategorije međusobno interferiraju.
Koristimo stvarna zdanja poput novog muzeja na akropli u
Ateni ili kompleksa u Kini da bismo testirali naše zamisli.

TSCHUMI. BERNARD TSCHUMI. BERNARD ‘ARHITEKTURA I TRANSGRESIJA’ INTERVIEW U&U 161 Tschumi Fotografija: Bernard Tschumi .

nije čak niti sinteza funkcije i forme. Aug 1989. parafrazirajući Kahna. Bernard Tschumi. pa tako i za njeno doslovno grafičko-estetsko posredovanje što ga bitno razlikuje od brojnih drugih arhitekata -avangardista te generacije poput Zahe Hadid ili Daniela Libeskinda koji su konceptualizaciju svojih ideja više voljeli artikulirati izrazito vizualnim. niti forma (pitanje stila). BERNARD Uvodni tekst: Maroje Mrduljaš O BERNARDU TSCHUMIJU U&U 162 Tschumi Bernard Tschumi. udaljen svega 300 metara od Partenona. gotovo manifestno objavljujući metodu planiranja u kojem je proces nastanka projekta jednako bitan kao i projekt sam.) s boravištem u New Yorku i Parizu jedan je od najutjecajnijih teoretičara i praktičara suvremene arhitekture.. pa je za njega građenje tek posljednji korak u intelektualnom procesu istraživanja pitanja. urbanizam i zaštitu graditeljskog nasljeđa Sveučilišta Columbia. 1944. Tscuhumi inzistira na tjelesnosti i želji. ili vizualnih teorijskih koncepata. tehnike. arhitekt švicarskog porijekla (Lausanne. od Joycea do Bathailllea. New York i gostujući profesor na brojnim svjestkim sveučilištima. Pred dovršetkom mu je Novi muzej Akropola u Ateni. nego spajanje mogućih kombinacija i permutacija između različitih kategorija analize.. Tschumi nije nikada upao u klopku često naivnog prevođenja filozofije dekonstrukcije u prostorne figure upravo zato što se bavio teorijom arhitekture kroz napor pisanja analitičkog teksta i pravih teorijskih istraživanja. a ne isključivo putem metateorijskih projekata.) i konceptualnih strategija pokušao postaviti pitanje o proširenom poimanju arhitekture «nakon modernizma» i napuštanja posljednjeg stadija klasicističkog. na događajnosti arhitekture. 1974. kolaž. događaja. eventu i programu: “Bit arhitekture nije niti funkcija (pitanje korištenja). Bernard Tschumi je bio dekan Škole za arhitekturu. Pri tome je načinio i značajan iskorak od shvaćanja arhitekture kao plastičke umjetnosti obzirom da je nezainteresiran za čistu formu.” (Architectural Review. 1980. Park izgrađen u sklopu monumentalnih mitterandovih Grands Traveaux je zaživo kao popularni ambijent u nekada zapuštenoj četvrti. 1975. a koncept projekta je izazvalo veliku pozornost među arhitektima jer je nudio autentično nov način razmišljanja otvoren za daljnje primjene. Slijedio je niz pobjeda na natječajima i nekoliko realizacija među kojima se ističe višenamjenska hibridna zgrada s bibliotekeom u skopu Columbia University u New Yorku. Atena (u izgradnji) . Pažnju stručne javnosti prvo je privukao tekstovima.TSCHUMI. Njegovo široko obuhvaćanje najrazličitijih utjecaja i «prevođenje» diskursa i iskustava drugih autora. u kojima je putem ne-arhitektoničnih sredstava (plakat. Lodnon. na. str 57) Prvu realizaciju ostvaruje u Parizu. stoljeće». New Acropola Museum. vitruvijanskog kanona sinteze forme. dijagram. pokreta. Tschumi je arhitekturu sustavno problematizirao kao kulturološki fenomen usko povezan sa širim društvenim kontekstom i različitim fenomenima kompleksnosti i proturječnosti postindustrijskog društva. gdje pobjedje na natječaju za Parc La Vilette provedenom 1982-83 primjenjući postupak «destrukturiranja strukture».. Projekt je građen više od deset godina ali je odmah stekao reputaciju «parka za 21. njegovim rječnikom rečeno. što arhitektura želi biti? Dok se većina njegovih suvremenika bavila ili formalističkim preokupacijama i povijesnim referencama ili pak uvozom lingivističkih kritičkih alata u arhitekturu shvaćenu kao tekst. čini njegove misli izrazito gibkim i podatnim za višestruka iščitavanja. simbola i sličnog. sagrađen nad vrijednim iskopinama u podnožju Akropole.. Manifesto.. funkcije i konstrukcije. ili Folies za Dokumentu u Kasselu. tekst.prostora. estetiziranim sredstvima. Advertisements for Architecture. pedagoškim radom i koncpetualnim projektima poput Fireworks.

U propitivanju «notacije stvarnosti» Tschumi poseže za sredstvima koje koriste koreografija i suvremena glazba. str. Yale Architectural Journala. a danas već postaju nezaobilazni dio razmišljanja o arhitekturi (de-strukturiranje. preko povijesnih avangardi iz prve četvrtine dvadesetog stoljeća do Lacanovske psihoanalize i njenih francuskih post-strukturalističkih nastavljača.. preko uobičajenijih kritičko-teorijskih eseja. Općenito. Arhitektura i dijunkcija je prije filozofska nego arhitektonska literatura. Architecture and disjunction. do neočekivanih uvođenja mislioca i autora iz drugih područja pa se tako u istom odjeljku mogu naći Markiz de Sade. u izdanju AGM-a. demoliran. Pri tome se. Tschumi je izrazito sklon smišljanju novih kovanica upotrebom prefiksa a knjigu indikativno zaključuje upravo komentarom njihovog značaja i značenja: «Eks-centričan. dis-junktan. Tschumi i sam priznaje da je u takvom shvaćanju blizak Situacionistima i inspiriranjem događajima 1968. do neke vrste rječnika koji pojašnjavanja sasvim nove termine i njihove koncepcije koje je Tschumi kroz teorijsko i praktično djelovanje uvodio. Za tu analizu Tschumi se koristi arhitektonskim aspektima filma. Oppositionsa. za fenomen odnosa tijela prema prostoru koji ga okružuje.ARHITEKTURA I DISJUNKCIJA U&U 163 Arhitektura i disjunkcija je zbirka eseja koje je Tschumi napisasao između 1975 i 1991. Tschumija posebno zanima odnos arhitekture i moći (ideologije) te odnos arhitekture i užitka. «Arhitektura prestaje biti podloga za akciju. Iz tog razloga istražuje i probleme koji su posebno bitni i specifični za arhitekturu poput veze između realiteta i načina njegove koceptualne reprezentacije. iz insiderske perspektive autora koji razumije kompleksnost projektantskih problema. Hrvatski prijevod je izašao 2004. zanimajući se za spektakl. de-. 225) Ovom prilikom uz dopuštenje izdavača donosimo poglavlje «Arhitektura i transgresija» u prijevodu Silve Kalčić.. A ne post-. od Hegela. a zbirka je od 1996 do danas u izdanju MIT Pressa otisnuta u šest izdanja. Također naglašava i bitan utjecaj Derridae u razgradnji predodžbe o arhitektonskom objektu kao hijerarhijski transparentnoj. Tschumi Parc de la Vilette. sociološke i fizičke učinke arhitekture na pojedinca i zajednicu. Knjiga je općenito ocijenjena kao jedna od najutjecajnih na području suvremene teorije arhitekture jer zastupa metodologiju u kojoj se prožimlju brojni diskursi. crossprogramming). Tekstovi su objavljivani u prestižnim časopisima i zbornicima poput Art Foruma. dekonstruiran. događaj. Tschumi rabi različite tekstualne forme: od točaka-pitanja sličnim anti-manifestu. incenacija masovnih skupova. ekstrudiran. eks-. ona postaje akcija sama» (Tschumi. dis-lociran. ali još više i njihovim povratnim utjecajem na arhitekturu. 149). od klasičnih arhitektonskih referenci. To su prefiksi današnjice. u biblioteci PLAN. osjetilni doživljaj).» (Tschumi. Reference kojima Tschumi argumentira svoje teze su brojne. superpozicije . scenografije. Laugier. ali ju je napisano djelatni arhitekt. ne radi o ergonomiji ili funkcionalizmu koji se Tshumiju čine jednostranim ogoljenjima arhitekture. dez-integriran. naravno. jedinstvenoj i hamoničnoj cjelini koja je otuđena od karaktera suvremenog društvenog trenutka. Piranesi i Tafuri. dereguliran. neo. istražujući paradoks arhitekture koja oscilira između Labirinta (dematerijalizirana. dis-.ili pre-. The Princeton Journala. diskontinuiran. Architecture and disjunction. nego on ispituje složene psihološke. Njegovo teoretiziranje nije proizvoljno nego proizlazi iz iskustava s kojima se kao arhitekt na razini koncepata i konkretnih projekata susretao. str. intelektualna disciplina) i Piramide (empirijski. superimpozicija.

bila ona zasnovana na analizi povijesne tradicije ili na Novom čovjeku (kako su ga zamislili arhitekti dvadesetih godina). RoseLee Goldberg. U početku zamišljen kao ideološki način izražavanja arhitektonskih avangardnih stavova i odbacivanja ograničenja koje je nametnuo kapitalizam. niti da predlažem nova. BERNARD ‘ARHITEKTURA I TRANSGRESIJA’ ‘Transgresija otvara vrata u ono što nadilazi granice kojih se obično pridržavamo. Hegel. sljedeća hegelijanska reakcija bila je: ‘arhitektura je sve ono u građevini što ne upozorava na korisnost’ i nadalje. Bilo da se koristim riječima. Bell and Sons. Iako društvo potajno uživa u zločinu.. zima 1976. međutim. tvrdili su teoretičari urbane politike. naravno. rad takvih ‘radikalnih’ talijanskih ili austrijskih skupina kasnih 1960-ih bio je pokušaj dematerijalizacije arhitekture. čini se. Međutim. Archizooma. Riječi i nacrti su sigurni među mentalnim konstruktima. 1 PARADOKS Ako netko osjeća neizlječivu strast za apsolutnim. postavio je dvosmislen presedan za one ‘radikalne’ arhitekte koji nisu smatrali sagrađenu kuću jedinim i neizbježnim ciljem svoje aktivnosti. Od système des Beaux-Arts do kompjutorski posredovanog dizajna. teorija arhitekture u prvom je redu razrada pravila. progoni arhitekturu: nemogućnost istodobnog propitivanja naravi prostora i stvaranja ili doživljavanja realnog prostora. ali u cijelosti isključuje osjetilnu stvarnost prostornog iskustva. 2 Usporedi: G. čiji su samo jedan dio arhitektonska pravila. Naprotiv. Od Vitruvija do Quatremèrea de Quincyja. F. Colinom Roweom. najprije je potrebno prisjetiti se paradoksalnog odnosa između arhitekture kao proizvoda uma. Ovaj naglasak na onome što je Hegel nazvao ‘umjetničkim suplementom pridodanim jednostavnoj gradnji’ – to jest. ekscesima i kršenju zabrana svih vrsta. subjektivnosti i osjetilnosti. nacrtima ili slikama. Ta je kontroverza indirektno odrazila prevladavajuće stavove o arhitekturi tijekom proteklog desetljeća. na nematerijalnom svojstvu koje je čini ‘arhitektonskom’ – nije bio povratak na staru dihotomiju tehnologije i kulturnih vrijednosti. izvan je realnosti prostora. The Philosophy of Fine Art. od Duranda do pisaca moderne. (Cambridge: MIT Press) .). Oni se lako upuštaju u raspravu o pravilima. Charlesom Jencksom i Josephom Rykwertom. od prihvaćenih pravila do onih tek izmišljenih. kao konceptualne i dematerijalizirane discipline. ali rijetko raspravljaju o njihovu prekoračenju. Rasprava na konferenciji o konceptualnoj arhitekturi u Londonu  (gdje je većina sudionika predvidljivo zaključila da je ‘sva arhitektura konceptualna’) posebno je istakla čudan paradoks koji. izgleda da među teoretičarima arhitekture postoji određeno čistunstvo. 3 Također vidi časopise poput Casabelle i Architectural Designa koji su dokumentirali rad Superstudija. samo podcrtava važnost konceptualnih ciljeva u arhitekturi. nema drugog načina nego da stalno proturječi sebi i pomiruje suprotstavljene krajnosti Frederic Schlegel U&U 164 Tschumi Sama činjenica da je nešto ovdje napisano čini to dijelom područja arhitektonske reprezentacije. od funkcionalizma do tipologija. Bernardom Tschumijem. Cedricom Priceom. Čak i kada se riječi s tiskane stranice preobraze u slogane nasprejane na zidovima grada. sve ono što ne može poslužiti kao puka trodimenzionalna projekcija postojećih socioekonomskih struktura. i arhitekture kao osjetilnog iskustva prostora i kao prostorne prakse. među ostalima. W. konceptualnog poimanja arhitekture. S Peterom Eisenmanom. Johnom Stezakerom. Transgresija je komplementarna profanom svijetu. one nisu ništa drugo doli diskurs. ‘Arhitektura i transgresija’ (‘Architecture and Transgression’) izvorno je objavljen u Oppositions 7. 1920. Waltera Pichlera. Ltd. ali te granice svejedno zadržava. Erotika Pitanje koje se rijetko postavlja u arhitekturi je pitanje tabua i transgresije. Hansa Holleina. Upravo suprotno. Prije nego što počnemo govoriti o transgresiji.TSCHUMI. svaka stranica ove publikacije može se usporediti s mitološkim svijetom Smrti: što znači da ima koristi od privilegija ekstrateritorijalnosti. 1 (London: G. Peterom Cookom. postoji sveobuhvatna i uvijek prisutna mreža protektivnih propisa.  Tvrdnja ‘Sve je 1 London. izvan je arhitekture. Boulléeov aforizam da je ‘produkcija uma ono što čini arhitekturu’. Uklonjeni su iz realnog života. Willom Alsopom. Ako su političke implikacije građenja bile u velikoj mjeri naglašene u godinama nakon krize 1968. moja namjera ovdje nije da kritiziram samu ideju pravila. prelazeći njegove granice ali ih ne potirući’ Georges Bataille. vol. 1975. Raimunda Abrahama i tako dalje. ovaj će esej pokušati pokazati da je transgresija cjelina.

definirala pitanja koja je postavljala. Brian Eno i ostali. prikladno. Dokumenta Folies. sugerirale su odgovor: analogije s jezikom pojavljuju se svagdje. 6 Nije potrebno da naširoko navodim primjere iz dvadesetog stoljeća. međutim.. dok je ta stvarnost smetala općem konceptu? Ili je predstavljala apstraktni jezik apsolutne istine. na njen vlastiti jezik i povijest). Spinoze protiv Nietzschea. po kojoj prostor treba biti ‘osjećan’ kao nešto što utječe na unutarnju prirodu čovjeka simboličkim Einfühlungom. a neke su osobito obmanjujuće. Je li arhitektura doista bila sastavljena od dvaju pojmova koji su bili međuovisni. ili koncept? Je li jedina alternativa paradoksu šutnja. i s druge strane utjecaja koji je imao rad Oskara Schlemmera na Bauhausu. Dostatno je reći da suvremeni diskurs fluktuira između prizvuka njemačke estetike Raumempfindung teorije iz 1910. tivno na sve njih. imala je više zajedničkog s konceptualnom umjetnošću nego sa sveuključujućim eklekticizmom. Ali. konačni nihilistički iskaz koji bi modernoj povijesti arhitekture dao njenu konačnu poentu. Bilo da su spomenuti teoretičari tvrdili da arhitektura uvijek reprezentira nešto drugo osim samu sebe – ideju Boga.U&U 165 Tschumi arhitektura’. čak i ako se ova alternativa pokaže neprihvatljivom. Dekonstrukcija gradske vijećnice. dok je sâm taj jezik smetao osjećaju? Je li arhitektura tako uvijek bila izraz manjka. od 1974. njeno samoukinuće? Takva pitanja nisu retorička. sudjelovali su Germano Celant.).). Uhvaćenu. 1975. Arhitektonskih koncepata po definiciji nema u iskustvu prostora. moć institucija i tako dalje – bilo da su tumačili arhitekturu kao (lingvistički) produkt socijalnih determinanti (i stoga insistirali na autonomiji arhitekture koja je upućivala samo na nju samu. bilo je nemoguće propitivati narav prostora i istodobno stvarati ili doživljavati stvarni prostor. koja je slijedila. Glavna karakteristika tih analogija je insistiranje na konceptima. između senzualnosti i potrage za strogošću. arhitekturu su. do 1975. potom. prikraćenosti. 5 Usporedi: A Space: A Thousand Words (London: Royal College of Art Gallery.. između perverzne želje za zavođenjem i zahtjeva za apsolutnim. 1973. već i materijalizacija teorije. izgleda. i prihvatiti paralizirajuće posljedice paradoksa što priziva filozofske bitke prošlosti – Descartesa protiv Humea. Složena opozicija između idealnog i realnog prostora svakako nije ideološki neutralna. . London. ali uzajamno isključivi? Je li arhitektura predstavljala stvarnost subjektivnog iskustva. 1980. The Chronicle of Space. racionalista protiv Raumempfindung simbolista. prema kojemu prostor nije samo medij iskustva.  Još je. a paradoks koji je podrazumijevala bio je temeljan. neke od njih su korisne. dokumentacija studentskih radova ostvarenih na Diploma School of the Architectural Association. Čini se privlačnim odgovoriti pozi4 Usporedi: Architettura Razionale (Milano: Franco Angeli. ‘Real Space’. ako je sve arhitektura. nečeg nedovršenog? A ako jest.  Još jednom se nametnuo arhitektonski paradoks. Daniel Buren. Opet. privlačnije sugerirati drukčiji način zaobilaženja paradoksa kako bi se odbacila šutnja za koju se čini da je on implicira. njihov je diskurs ponovno uveo pravila koja su trebala upravljati arhitektonskim radom. konferencija održana u Architectural Association. uporabom starih koncepata kao što su tipovi i modeli. Kasel. kako bi je se moglo razlikovati od bilo koje druge ljudske djelatnosti ili bilo kojega drugoga prirodnog fenomena? Strukturalne lingvističke studije provedene 1960-ih godina u Francuskoj i Italiji. nije li joj uvijek nedostajao ili realitet.  To stalno propitivanje naravi arhitekture samo je istaknulo neizbježan rascjep između diskursa i područja svakodnevnog iskustva.

erotika je osobna po prirodi stvari. i ne govore. ‘L’Architecture et l’ Evidente Nécessité de la Mémoire’. prošlost i budućnost.). s druge je strane povijesno propitkivanje i krajnja racionalnost.E/ROT/IZAM  ‘Izgleda da postoji određena točka svijesti iz koje život i smrt. korisno je razmotriti dvije podudarnosti  bez kojih mnogo toga ostaje nejasno. Argumentacija bi se doista mogla proširiti na neopisiv užitak crtanja i na ono što bi se moglo nazvati ‘iskustvo koncepata’. 10 Premalo je istraživanja provedeno o temi odnosa između arhitektonskih koncepata i osjetilnog iskustva prostora: ‘Oni koji negiraju osjete. Svaki smisao uvijek mora biti shvaćan zajedno s ostalima. To je podudarnost erotizma. Ona nije ništa manje nego analogija života i smrti. 9 Ovdje razmatram sâmo rješenje paradoksa u smislu prostora izvan ‘subjekta’. trulež. primjerice. događa se isto. neposredno iskustvo prostora. oni nisu materijalisti. govore istinu. Iskustvo paradoksa lašca je poput stajanja između dvaju zrcala.) 8 Ova beskonačna tenzija između dva zrcala uspostavlja prazninu. I arhitektura i njeni teoretičari rijetko niječu formu koju društvo od nje očekuje. arhitekturi je vraćeno pamćenje. između zrcala idealnog i stvarnog prostora. koji negiraju izravno iskustvo. erotizam ne znači jednostavno užitak osjetila. siječanj 1975. Peking: 1967. Na mogućem/nemogućem spoju koncepta i iskustva. . Da ga se ne bi zamijenilo sa senzualnošću. Arhitektura ima isti status. razbor ovisi o pamćenju. (Pariz: Collection Tel Quel. Naprotiv. br. U arhitekturi.. Baš kao što erotizam podrazumijeva dvostruki užitak što uključuje i mentalne konstrukte i senzualnost.). Senzualnost je različita od erotizma. da bi se obranio bilo koji paradoks. kao što je obična percepcija prostora različita od arhitekture. njegova značenja se beskonačno reflektiraju. Upravo kao što osjetilno iskustvo prostora ne čini arhitekturu. Posebno ako priznamo da je libido u svim ljudskim aktivnostima.0 Paradoksi izvrću smisao.10. str. Oni lažu. a njeno je divljenje nesvjesnim konsenzusom bilo prevedeno u arhitektonske izraze. 56. Kao što je jednom istaknuo Oscar Wilde. mogli bismo također smatrati da su neki arhitektonski koncepti izraz sublimiranog modela. već užitak prekomjernosti’: ova popularna definicija zrcali naš argument. prim. 1975. njen koncept vodi užitku (prekomjernosti). jednako kao što bi sadržavala i mnoge druge. ‘užitak prekomjernosti’ zahtijeva svijest jednako kao i putenost. koji negiraju osobno sudjelovanje u praksi koja ima za cilj preobrazbu stvarnosti.’ (Mao Ce-tung. Jednako tako je i univerzalna. Svako društvo očekuje od arhitekture da odražava njegove ideale i kroti njegove najdublje strahove. Drugi manifest U&U 166 Tschumi PRVA PODUDARNOST Prva podudarnost je očita i neposredna. Kad smo kod paradoksa. ovdje primijenjena na neki glasoviti arhitektonski primjer. priopćivo i nepriopćivo prestaju biti poimani kao suprotnosti. ‘Inženjeri prave oruđa svoga vremena – sve osim budoara izjedenih od moljaca i 7 (rot = gnjiljenje. zrcala – i um – postaju kotač. čisti užitak osjetila ne čini erotizam. primamljivo je pokušati otkriti način upisivanja arhitektonskih koncepata u nesvjesno. istodobno. istu funkciju i isti smisao kao i erotika. Arhitektura je krajnje erotski objekt jer je arhitektonska gesta. prev. Ta druga podudarnost je vrlo općenita i neizbježno sadrži dosadašnju argumentaciju. drugi i ja. Da bi ga se istražilo.  DRUGA PODUDARNOST Spoj između idealnog i realnog prostora drukčije se prikazuje u drugoj podudarnosti. kao osjetljiva tvarnost s pridodanim značenjem. Apsorbiranjem i reflektiranjem svih informacija. Paradoks je doslovno spekulativan. Usporedi: Antoine Grumbach. stvarno i imaginarno. Crtanje kineskih ideograma. neka vrsta kružnoga povratnog sustava. Ni erotika nije drukčija.‘ André Breton. Dugo proskribirano u svijetu opće amnezije. Loosov glasoviti napad na urođeni kriminalitet ornamenta odjeknuo je u divljenju moderne inženjerskoj ‘čistoći’. Vidi članak Daniela Sibonyja u Psychanalyse et Sémiotique. dvostruki je užitak: zato što se doživljaj crteža otkriva kao iskustvo znaka. dovedena do razine ekscesa. L’ Art Vivant. Four Philosophical Essays. ‘Erotizam nije prekomjernost užitka./18. jedini način da se razotkriju istodobno tragovi povijesti i njena vlastita neposredna iskustvena istina. u kojem vrijede samo progres i tehnološki napredak. arhitektura se pojavljuje kao slika dvaju svjetova: osobnog i univerzalnog. raspadanje. Tako s jedne strane postoji osjetilni užitak. i ne lažu. rješenje paradoksa arhitekture zahtijeva arhitektonske koncepte i.

Trulež storija u prizemlju. Ali po mišljenju ovog autora – koje ideje smrti proširilo na trulež raspadajuće puti. samrti’. ‘Erotizam je pristajanje na život sve do arhitekti ne mogu uspjeti u svojoj potrazi za ‘zdravim i potentnim. moralnim i sretnim’ ljudima i kućama. Strepnja od smrti. često je bila demonstrirana veza između smrti.). prekrivene opscenim grafitima. isticao je da su temeljne zabrane čovječanstva koncentrirane na dva radikalno suprotstavljena područja: na smrt i njenu suprotnost. je po vlastitu priznanju subjektivno – Vila Savoye nikada nije bila međutim. Oni koji su 1965.) U&U 167 Tschumi . ali suhe bijele ruševine zasluživale su dostojanstvo iznenađuje što su staklo i staklena cigla bili među najomiljenijim mai uvažavanje.’ Ovo dosljedno neprihvaćanje takozvanih opo seksu. 12 Ibid.) je jedan korak. ne može više biti reprodukcije. odnosi se samo na fazu dekompozicije jer bijele kosti tako dirljiva kao kad je žbuka otpala s njenih betonskih blokova. smrti i raspadanju prešutno sadržavao diskurs 11 Le Corbusier. seksualnu reprodukciju. 13 Ibid. Ne iznenađuje što se intenzitet duge kampanje za očuvanje ugrožene čistoće Vile Savoye udvostručio u mjesecima koji su slijedili. Pokret moderne volio je i život i smrt. Zapravo. kada iskustvo prostora postaje vlastiti koncept. konačno postigavši uspjeh. Arhitektura je je puritanizam moderne i njenih sljedbenika često bio istican.. barem Baš kao što Batailleov pristup zacijelo nije bio pošteđen društvenih im može biti ugodno ispred bijelih ruševina Partenona. 1962. kontradikcija između arhitektonskoga kon– pojavljuje se u konzervatorskim zahvatima u jednakoj mjeri kao i cepta i osjetilnog iskustva prostora razrješava se u jednoj dodirnoj u utopijskim projektima. U nostalgičnom potragom za ‘staromodnim purizmom arhitekture’ paradoksu arhitekture. Bataille je tvrdio da u ključnom trenutku kada život krene scenih škrabotina (u suprotnosti s puritanskim osjećajem za higiprema smrti. napisao je sveti Augustin. Život je bio viđen kao nijekanje – nekompatibilne su i s ideologijom moderne. Kao rezultat toga svaki je diskurs o životu. do tvrdnje bezvremenih kostura? da je moment arhitekture onaj trenutak kad je arhitektura život i Štoviše. Od bivanja uvažavanim do traženja uvažavanja samo terijalima tog pokreta – jer oni ne otkrivaju lako tragove vremena. U svojim studijama erotizma Georges Bataille. aktivnim i korisnim. Smrt se tolerira samo kada su kosti bijele: ako prema smrti je erotično. samoj onoj točki koju su tabui i kulture oduvijek Vilu Savoye zasigurno se sjećaju prljavih zidova malih pomoćnih pro. Le Corbusierov suvremenik. posjetili tada zapuštenu točki: točki truljenja. ArhiNazivajući sebe modernom. strah od raspadajućih organizama – u suprotnosti s smrt istodobno. Društvo se lako užasne nad onim aspektima senzualnosti koje smatra opscenim. rijetko odražavala te duboke osjećaje: raspadajuće zgrade smatrane su neje bivalo primijećeno njeno odbijanje da prizna protjek vremena.. Na toj metaforičnoj truleži počiva arhitektura. Vers une Architecture (Pariz: L’ Esprit Nouveau. 1928. fekalne tvari i menstrualne krvi. Dok ne sadrže neprihvatljiv aspekt pokvarenog mesa. Ne iznenađuje da se Le Corbusierova interpretacija umnogome razlikuje od Batailleove i one koju iznosim u ovom tekstu. herojska tradicija 1930-ih godina ipak je odražavala konstrukcije – tragovi razgradnje koje vrijeme ostavlja na gradnjama duboke i nesvjesne strahove društva. koje su zaudarale na urin i bile umrljane fekalipovezuje osjetilni užitak i razum. kretanje od života i istrunulim tijelima. Kratak život tabua njegova doba. takav je bio zakon arhitekture. napisao je Bataille. slični tabui okruživali su mnoge stavove pokreta i dostojna smrt. kao i neovisnom o buržoaskim zakotekti općenito ne vole taj dio života koji sliči smrti: raspadajuće nima vremena. Budući jenu) nije bez sličnosti s općeljudskim užasavanjem nad raspadnutim da erotizam podrazumijeva seks bez reprodukcije. i s onim što bi se moglo smrti – osudio je smrt i čak je isključio – nijekanje koje se sa same nazvati konceptualnom estetikom. Jedno je poglavlje naslovljeno ‘Architecture et Transgression’. Jesu li se racionalisti ili Newyorška petorka (New Ali da nastavim s ovom neukusnom demonstracijom do logične York Five) nesvjesno borili za uvažavanje predlažući formu bijelih i točke gdje se gubi razlika između argumenta i metafore. ‘Inter faeces et urinam nascimus’ (Rođeni smo između izmetina i urina). jama. već samo seksa. ali odvojeno. 14 Georges Bataille.odbacivali. moderne.pljesnivih kuća. (Ne prihvatljivima. Eroticism (London: Calder.

takvo mjesto može imati pljesnive tragove koje vrijeme ostavlja na sagrađenim formama. a većina suvremenih arhitekata zatvara oči pred tragovima raspadanja. Behrensova etika forme nasuprot Olbrichovu porivu prema bezobličnom. Četvrto.. dok je slika ulice u kojoj se tiskala gomila na prijelazu stoljeća bila kritizirana u CIAM-ovim teorijama urbane fragmentacije. trulog mjesta gdje prostorna praksa sreće mentalne konstrukte. jer transgresija ne podrazumijeva metodičko uništavanje svakog kôda ili pravila koji se tiču prostora ili arhitekture. Napad Adolfa Loosa na zločinstvo ornamenta prikrivao je njegov strah od kaosa i osjetilnog nereda. nije to pitanje destrukcije ili avangardne subverzije. U političkom smislu. i vrlo doslovno. većina arhitekata radi prema paradigmama koje su stekli naobrazbom i nakon toga iščitavanjem arhitektonske literature. često ne znajući koje su to osobine dale tim paradigmama status pravila ili. racionalnost i senzualnost. Izgleda da erotsko svojstvo arhitekture preživljava samo onda kada ona negira samu sebe. a gdje arhitektura postaje erotičnom. Na obje strane. u daljnjem nastavku. a pogotovo bez odgovornosti. Kao rezultat toga percepcija arhitekata često je jednako kulturno uvjetovana kao i percepcija školskog djeteta. Avangarda je beskonačno raspravljala o suprotnostima koje su uglavnom komplementarne: red i nered.. između kontemplacije i obitavanja. odbacujući ga kao reakcionarnu preokupaciju. Slična protuslovlja provlače se kroz noviju povijest arhitekture. U oba slučaja. Drugim riječima. nadvladavanje neprihvatljivih pretežnosti. Naravno. arhitektura je ovdje poimana kao trenutačno i svetogrdno međusobno približavanje realnog i idealnog prostora. važno je točno utvrditi što te dvije podudarnosti podrazumijevaju. Podudarnost života i smrti materijalizira točku susreta: ta točka postaje sjećanje na život između smrti. jednostavno. Međutim. te dvije podudarnosti – ona truleži i ona života i smrti – aspekti su istog fenomena. to je mjesto susreta prijetnja autonomiji i međusobnoj distinkciji koncepata i prostorne prakse. u nastavku. ornament i purizam. Tzarin ironičan prijezir prema redu našao je malo ekvivalenata . Da parafraziram Thomasa Kuhna u Strukturi znanstvene revolucije. kao i erotika. Ili je.’ Stendhal. iako se narav te uvjetovanosti mijenja kroz povijest.’ Mircea Eliade. zapise čovjeka ili elemenata – sve ono što zapravo označava gradnju. današnji se senzibilitet promijenio i sad je purizam napadan. danas su vladajući društveni i konceptualni mehanizmi koji erodiraju urbani život sljedeće što treba biti transgredirano. točka u kojoj se susreću idealan i stvaran prostor zabranjeno je mjesto. Vidjeli smo beaux-arts arhitekte s prijelaza stoljeća kako iskazuju sljepoću prema čistim inženjerskim formama. bila je smatrana krajnje neukusnom. Souvenirs d’égotisme imamljivo je u ovom trenutku prestati s argumentacijom i prepustiti čitatelja da odredi gdje ta metaforična trulež postaje arhitektura. Prvo. socijalno osviješteni bili su sumnjičavi prema i najmanjem tragu hedonizma u arhitektonskim pregnućima. ne znajući da takve paradigme impliciraju daljnje tabue. Drugo. konzervativci u arhitekturi pripisivali su ljevici sve što je mirisalo na intelektualno ili političko. ponavljanjem paradigmatskih gestâ. uključujući i diskurs užitka. U&U 168 Tschumi UŽITAK ARHITEKTURE Funkcionalističke dogme i puritanski stavovi pokreta moderne često su bivali napadani. Naprotiv. Treće. konvergencije dvaju međusobno zavisnih. tabui koji progone arhitekte teško da iznenađuju. Dok su nedavno pravila pozivala na odbacivanje ornamenta. ideja da arhitektura može uopće postojati bez moralnog ili funkcionalnog opravdanja. Jer. baš kao što je zabranjeno iskusiti užitak dok ga se promišlja. A na isti način. I te su jednostavne dijalektike prožele arhitektonsku teoriju arhitekture do te mjere da je i kritika arhitekture odrazila slične stavove: purističko propisivanje forme protiv organske osjetilnosti Art Nouveau. Ti su moralni prizvuci bili tako snažni da su čak preživjeli destruktivne stavove Dade i nadrealističko prepuštanje nesvjesnom. struktura i kaos. Svemir i povijest ‘Bio sam subjekt prevelikog uvažavanja u svojoj mladosti. Tijekom mnogih generacija proglašavan je dekadentnim svaki arhitekt koji je namjeravao ili pokušao iskusiti užitak u arhitekturi. obrnuto. drevni je čovjek uspio poništiti vrijeme. Ona buja na svojoj dvosmislenoj poziciji između kulturne autonomije i predanosti. Te paradigme-tabui mogu više obvezivati i biti složenije od bilo kojeg skupa pravila koji se iz njih može apstrahirati. između koncepta i iskustva. kada transcendira svoju paradoksalnu prirodu nijekanjem forme koju društvo od nje očekuje. ona uvodi nove raščlambe između vanjskog i unutarnjeg. one ostaju kao ukopane upravo zbog teškoća u razotkrivanju skrivenih pravila kojima su bili vođeni pojedini arhitektonski pristupi koji su ih generirali. Često su te suprotnosti bile nabijene moralnim prizvucima. Bilo kroz doslovnu ili fenomenološku transgresiju. arhitektura je konačno mjesto susreta. već transgresije. prljave ostatke svakodnevnog života.3 TRANSGRESIJA ‘Živeći u skladu s arhetipovima koji su izjednačeni s poštovanjem ‘zakona’. Pa ipak. i ovdje opisan fenomen je univerzalne prirode iako su izneseni stavovi subjektivni i osobni. ali i uzajamno isključivih aspekata. u suvremenoj arhitektonskoj teoriji drevna ideja užitka još je uvijek svetogrđe. A insistiranje De Stijla na elementarnoj formi nije bilo samo povratak nekom anakronom purizmu već također namjeran uzmak ka sigurnu poretku. zabranjeno je gledati mjesto na kojemu život dodiruje smrt: Orfeju nije dopušteno da vidi Euridikin prijelaz od smrti ka životu. Pravila ostaju nerazjašnjena jer arhitektonske škole nikada ne poučavaju koncepte i teorije na apstraktnoj razini. Na sličan način. Ograničenja ostaju.

simetrijâ i asimetrijâ koje naglašavaju prostorna svojstva moga tijela: desno i lijevo. dolina – preostali bi samo simboli jednoga nijemog i beživotnog stila. unatoč zajedničkoj nesklonosti etabliranim vrijednostima. poput one koju navodi Encyclopaedia Britannica u svome prvom izdanju iz 1773. na iskustvo prostora. nered. treba biti vođena pravilom i kompasom. Ali. Dvadesetih godina – unatoč kontradiktornim utjecajima Tzare. antitezâ i sintezâ. između ulice i tvoje dnevne sobe. u svojoj kirurškoj preciznosti.. Duchampa i Bretona – Le Corbusier i njegovi suvremenici odabrali su smiren i prihvatljiv put purizma. Vrtovi su imali neobičnu sudbinu.Frangment 1 DVOSTRUKI UŽITAK (PODSJETNIK) Užitak prostora: ne može se izraziti riječima. Užitak geometrije i u skladu s time užitak reda – to jest. Ipak.’ Odnosno. neće imati teškoća u iscrtavanju plana za gradnju grada u skladu sa zadanom površinom i položajem. Williama Kenta. arhitektura je ‘stvar uma’. saksonskog svetišta. a više kao rastavljeni elementi reda. Bez znakova reda Kentov bi park izgubio sve što podsjeća na ‘razum’. Lequea ili Piranesija. pretjeranost. prije geometrijska negoli slikovna ili iskustvena umjetnost. Ti fragmenti – geometrija. erotizam – svi trebaju biti razmatrani ne samo u svjetlu ideja već i u svjetlu čitateljeva prostornog iskustva: tihe zbiljnosti koja se ne može prenijeti na papir. Abbé Laugier sugerirao je dramatičnu dekonstrukciju arhitekture i njenih konvencija. s njihovim različitim vrstama ironije ili ugađanja vlastitim sklonostima. Čak i u ranim sedamdesetima rad arhitektonskih škola. Raster voćnjaka u doba ranih agrikulturnih postignuća čovječanstva prethodio je planu prvih vojnih utvrda. ovdje stoga neće biti tezâ. užitak koncepata: tipične tvrdnje o arhitekturi koje se često mogu pročitati. vezivanje. zajedno sa snovima Capabilityja Browna. paradoksalna priroda takve teme je nekompatibilna s prihvaćenom racionalnom logikom klasične argumentacije. U ekstremnom smislu. Slično tome. U to treba unijeti pravilnost i maštu. Međutim. Balla. u suptilni ledeni užitak uma.: ‘Arhitektura. Njihova je povijest gotovo uvijek anticipirala povijest gradova. živica. prema rubu ludila. Iza takvih suprotnosti leži mitska sjena Apolonovih etičkih i duhovnih krajolika (mindscapes) nasuprot Dionizijevim erotskim i senzualnim impulsima. Napisao je: ‘Tko god zna dobro oblikovati park. kao što Roland Barthes navodi u Užitku teksta: ‘Užitak se ne podaje spremno analizi’. red je još uvijek prisutan kao nužna protuteža senzualnosti vijugavih potoka. Tekst je umjesto toga sastavljen od fragmenata koji nisu čvrsto povezani. odvijao se protivno moralnim reminiscencijama šezdesetosmaškog radikalizma. Približno: oblik iskustva – ‘prisutnosti odsutnosti ‘. zidovi ili oplate – i. bez tragova senzualnosti – drveća. stoga problem arhitekture postaje problem poretka – dorski ili korintski red. a s druge strane arhitektura kao empirički događaj koji se usredotočuje na osjetila. talijanskog belvederea. U&U 169 Tschumi Frangment 2 VRTOVI UŽITKA U svojim Observations sur l’Architecture objavljenim u Haagu 1765. Uzmimo za primjer Stowe. gramatika i sintaksa arhitektonskih znakova postaju pretekst za sofisticiranu i ugodnu manipulaciju. maska. osvježavajuće razlike između ravnine i šupljine. gore i dolje.’ Laugierovi slavni komentari. odnose i proturječja te usputne. arhitektura kao stvar uma. unatoč očitom kaosu. Richtera. Suprotno tome. Dekonstrukcija arhitekture koju su predlagali prije je bila rani zahvat u područje užitka. učvršćuju i pojačavaju nemoguće alternative: s jedne strane. romantični slikoviti parkovi engleskoga empirističkog razdoblja zacrtali su ulice u obliku polumjeseca i arkade iz bogate tradicije urbanog dizajna engleskih gradova devetnaestog stoljeća. nisu bili samo reakcija na barokno razdoblje koje im je prethodilo. . te ‘ruševine’ trebaju biti iščitane manje kao elementi slikovite kompozicije. neizreciv je. Ni užitak prostora ni užitak geometrije nisu (sami po sebi) užitak arhitekture. Arhitektonske definicije. veliki red u detaljima. dematerijalizirana ili konceptualna disciplina sa svojim tipološkim i morfološkim varijacijama. budući da njome vladaju proporcije. među arhitektima koji su bili prezaposleni zamjenjujući système des Beaux-Arts vlastitim skupom pravila pokreta moderne. osi ili hijerarhije. pomutnja i zbrka na općem planu. Park Williama Kenta izraz je suptilnog dijaloga između organiziranoga krajolika i arhitektonskih elemenata: egipatske piramide. Perspektive i dijagonale renesansnog vrta bile su primijenjene na trgove i kolonade renesansnih gradova. tipovi ili modeli. rasteri ili regulacijske linije. naravno. neočekivane elemente koji scenu čine promjenljivom. Dovedena do krajnosti. protivno arhitektonskom redu toga doba. U paragrafima koji slijede pokušat ću pokazati da se užitak arhitekture danas može nalaziti istodobno unutar i izvan takvih suprotnosti – istodobno u dijalektici i u dezintegraciji dijalektike. užitak prostora naginje poetici nesvjesnog. takva manipulacija vodi prema poetici beživotnih znakova odvojenih od stvarnosti.

Ona pruža kvalitetno ozračje gradovima. Nosite krinku. Fragment 5 RACIONALNOST U Arhitekturi i utopiji povjesničar Manfredo Tafuri prisjeća se kako su racionalne pretjeranosti Piranesijevih tamnica dovele do krajnosti Laugierove teoretske prijedloge ‘reda i meteža’. primjerice. Ona je stalno u ulozi zavodnice. Pokatkad očajnički želite proniknuti u stvarnost iza arhitektonske maske. Koja riječ upozorenja na ovom bi mjestu bila nužna. Postupajući s klasičnim elementima kao s fragmentiranim i urušenim simbolima. čuva zdravlje ljudi. i svaka sljedeća razina značenja potvrđuje nemogućnost poimanja stvarnosti. poput drugih čvorova koji se ne mogu razmrsiti. dok doslovne maske kriju one metaforične. De Sadeovi su junaci. Svaki spoznajni sustav prikriva neki drugi. Jedan od mnogih primjera je uvod Quatremèrea de Quincyja uvod u poglavlje o arhitekturi u Encyclopédie méthodique objavljenoj u Parizu 1778. Ili obratno. Kao rezultat toga. uživali zatvarati svoje žrtve u najstrože samostane prije nego što bi ih mučili u skladu s pažljivo. upotrebljivost je uvijek pružala praktično opravdanje. sustavnost preplavljuje užitak do te mjere da nije uvijek moguće razlikovati organizacijska ograničenja od područja erotike. ako je u novije vrijeme bilo razloga za sumnju u nužnost arhitekture. Za ‘užitak neumjerenosti ‘ potrebna je svijest u istoj mjeri koliko i pohota. Ako se. godine. Ona također pruža zadovoljstvo. Fragment 3 UŽITAK I NUŽNOST ‘Beskorisnost’ se nerado povezuje s arhitektonskim sadržajima. tada vezivanje poprima erotska značenja. pravila. U&U 170 Tschumi Fragment 6 EROTIZAM Već smo vidjeli da dvosmisleni užitak racionalnosti i iracionalnog raspuštanja priziva erotske konotacije. tada nužnost arhitekture može isto tako biti njena ne-nužnost. ‘Kvalitetno ozračje gradova’ danas je određeno više logikom zemljišne ekonomije. Uskoro. U takvim trenutcima intenzivne želje. Ta . Klasični rječnik arhitekture je forma vezivanja koju je izabrao Piranesi. s druge strane. Piranesijeva se arhitektura borila protiv same sebe i pritom je opsesivna racionalnost tipova gradnje bila ‘sadistički’ dovedena do najvišeg stupnja iracionalnosti. Bilo romantični ili klasični. Ako je De Quincyjeva tvrdnja bila u suglasju s arhitektonskom ideologijom svoga doba. međutim. druge načine čitanja grada: formalne maske skrivaju socioekonomske. Maske kriju druge maske. tada je dvije stotine godina poslije društvena nužnost arhitekture svedena na snove i nostalgične utopije. Ako je se prosuđuje samo sa stanovišta korisnosti. ali jest njihov spoj. vrtovi sjedinjuju osjetilni užitak prostora s užitkom razuma na najbeskorisniji način. Kao i maske. bivaju optuživani za elitizam. Takva potpuno bezrazložna konzumacija arhitekture je. većina arhitektonskih pothvata čini se zarobljena u beznadnoj dvojbi. užitak je to veći. postavljaju veo između onoga što se smatra stvarnošću. užitku i erotizmu. prihvaćate njegovu ili njezinu lažnu osobnost čak i ako znate da ona prikriva ‘nešto drugo’. uglavnom paralizirajuće sapinju.Građeni isključivo za pružanje zadovoljstva. arhitektura će sačuvati svoju specifičnu narav. ako negira ili narušava formu koju konzervativno društvo od nje očekuje. Tamo ćete pročitati definiciju arhitekture koja glasi da ‘između svih umjetnosti. postavljenim pravilima. zasigurno se ne može poreći da je arhitektura na najistaknutijemu mjestu. kada se njima manipulira. ali samo ako samu sebe preispituje. spokoj i dobar poredak građanskog života’. to je samo zato da biste otkrili drugu masku. erotizam je suptilna tema. ironično. Naravno. politička utoliko što uznemiruje etablirane strukture. Najpretjeranija strast uvijek je metodična. štiti njihovu imovinu te se skrbi samo za sigurnost. Ako s jedne strane arhitekti priznaju ideološku i financijsku ovisnost svoga rada. Doslovni aspekt maske (pročelje. čak su i arhitektonski koncepti postali sredstvima zavođenja. arkade. ta sveprisutna mreža obvezujućih pravila sapinje arhitektonsko oblikovanje. te djece užitka i potrebe s kojima je čovjek sklopio partnerstvo kako bi mu pomogla da podnosi životne boli i prenosi svoje pamćenje budućim naraštajima. možete poželjeti promijeniti uloge i biti zavedeni: pristajete na masku toga nekog drugog. po preciznoj i opsesivnoj logici. oni implicitno prihvaćaju društvena ograničenja. Fragment 4 METAFORA POREDAK – VEZIVANJE Za razliku od nužnosti same gradnje. shvaćate da je nemoguće stvari pojedinačno razumjeti. arhitektura nadilazi sve umjetnosti. teorija i drugih presedana. Ili ponovno. Fragment 7 METAFORA ZAVOĐENJA – MASKA Rijedak je užitak bez zavođenja ili zavođenja bez obmane. Ni u arhitekturi nije drukčije. Svejedno jesu li nazvani système des Beaux-Arts ili propisi pokreta moderne. vrtovi su poput najranijih pokusa u onom segmentu arhitekture koji je tako teško izraziti riječima ili crtežom. Erotizam se ovdje koristi kao teoretski koncept koji nema ništa zajedničko s fetišističkim formalizmom i drugim seksualnim analogijama potaknutim izgledom uspravnih nebodera ili zaobljenih kućnih ulaza. ulica) upozorava na druge sustave spoznaje. Prije svega. Ni prostor ni koncepti sami po sebi nisu erotični. dok je ‘dobar poredak građanskog života ‘ u većini slučajeva poredak korporativnih tržišta. Međutim. Ovdje nije važno razlikovati pravila i užad. kao i ‘korisnost’ i ‘solidnost’). povuku u samoizolaciju. igra arhitekture je komplicirano poigravanje s pravilima koja mogu biti prihvaćena ili odbačena. i njenih sudionika (vi ili ja). Ono što je bitno jest da ne postoji jednostavna tehnika vezivanja: što su ograničenja brojnija i sofisticiranija. Te veze pojačavaju užitak. Razmislite: katkad poželite zavesti i stoga djelujete na najpogodniji način kako biste postigli svoj cilj. Njene su krinke brojne: pročelja. Krajnji užitak arhitekture je onaj nemogući trenutak kada arhitektonsko djelo dovedeno do krajnosti razotkriva istodobno tragove razuma i neposredno iskustvo prostora. Jednom kad razotkrijete ono što leži iza maske. trgovi. Čak i u doba kada je užitak naišao na neku vrst teorijske potpore (‘zadovoljstvo’. Slično tomu. ne-nužnost arhitekture neodvojiva je od arhitektonskih povijesti.

samom svojom nazočnošću govori da. također. propisa. knjige ili časopisa trebao zamijeniti arhitektonski prostor? Odgovor se ne nalazi u datostima medija ili u načinu na koji se arhitektura razglašuje. Uobičajena funkcija oglasa – reproduciranih opet i iznova. koncepte ili arhetipe inteligentno. a napokon nije čak nužno ni usmjerena na pružanje užitka. Kao i maska. bilo iz idejnih razloga – nije važno) čini se sasvim normalnim zadovoljiti se reprezentiranjem onih dijelova arhitekture što pripadaju mentalnim konstruktima – imaginaciji. Frangmenti arhitekture (djelići zidova. sofisticirano i s ironijom. Iza svih njih nalaze se mračni i nesvjesni tokovi koji su neodvojivi dio užitka arhitekture. Nema metaforičnog raja. Ono neizbježno razdvaja osjetilno iskustvo realnog prostora od razumijevanja racionalnih koncepata. Užitak arhitekture zajamčen je onda kada arhitektura ispuni nečija očekivanja u prostoru i kada utjelovljuje arhitektonske ideje. sam užitak nije obično prerušavanje. soba. prostorne kompresije. oglasi su konačna forma časopisa. Potreba za redom nije izgovor za imitiranje prošlih poredaka. Ne može se je lagano razotkriti. Pa ipak. takav nihilistički stav je samo prividan: ovdje se ne bavimo destrukcijom. Tad su snovi bili analizirani kao jezik i kroz jezik. već pretjeranošću. nije nužno pitanje subverzije.’ Općenito govoreći. Primjerice. iako na pomalo ironičan način. kada je jezik prvi put razmatran kao stanje nesvjesnog. već dijalektičku višestrukost procesa). Ipak. utoliko što su iz tih jednakosti uglavnom izostavljena neka od važnih otkrića u Beču početkom dvadesetog stoljeća. postoji i poseban užitak. Ti su fragmenti kao počeci bez svršetaka. slabosti ili deliričnim neurozama. Isključenjem. Stoga se nameće pitanje: zašto bi prostor papira. On to može pokušati skriti. uznemiruje stečene ukuse i nježne arhitektonske uspomene. ulica. već očuvanja erotskoga kapaciteta arhitekture narušavanjem forme koju većina konzervativnih društava od nje očekuje. psihoanaliza razotkriva nesvjesno kroz jezik. Redukcijom utoliko što se te jednakosti obično izopače čim arhitektura pokuša proizvesti smisao (Koji smisao? Čiji smisao?). njihova je uloga dvostruka: istodobno skrivaju i razotkrivaju. razumska kategorija. semiotičkih sustava. morfologije. arhitektura će ponešto izgubiti. gdje se arhitektonski fragmenti sudaraju i stapaju u ushitu. sama teškoća otkrivanja arhitekture čini je silno poželjnom. takva jednačenja često završavaju redukcijom i isključenjem. pak. Prije bi se mogao naći u samoj naravi arhitekture. U&U 171 Tschumi Fragment 9 ARHITEKTURA UŽITKA Arhitektura užitka počiva tamo gdje naglo koincidiraju koncept i iskustvo prostora. koji se rađa u konfliktima: kada je osjetilni užitak prostora u konfliktu s užitkom reda. pretvaraju se i hine. Po svojoj je definiciji prostor papira imaginaran: on je slika. javljao se kao niz fragmenata (frojdovski pojam fragmenta ne pretpostavlja lomljenje slike ili cjeline. Poništava sve – tipologije. samo nelagoda i neuravnoteženost očekivanja. Uvijek se krije: iza vrpci. Izjednačena s jezikom. čudno je da arhitekti uvijek moraju kastrirati dio svoje arhitekture kad god ne rade u realnim prostorima. Postoje neke stvari kojima se ne može pristupiti frontalno. običaja i tehničkih ograničenja. Uvijek postoji rascjep između fragmenata koji su realni i fragmenata . Pa ipak. Maska može uzdići pojavnost. Takva arhitektura propituje akademske (i popularne) pretpostavke. povijesnih prethodnika ili formaliziranih proizvoda proteklih društvenih ili ekonomskih prisila. Štoviše. jezik upućuje na nešto drugo osim sebe sama. Pa ipak. stvarajući kritične točke koje mogu početi i završiti u svako doba. a sva su pravila prekršena. Nedavna opća fascinacija poviješću i teorijom arhitekture ne znači nužno i povratak na slijepu poslušnost prošloj dogmi. Kada ih se odvoji od uobičajene potkrijepljenosti robnim vrijednostima. Fragment 10 OGLAŠAVANJE ARHITEKTURE Ne postoji način da se arhitektura izvede u knjizi. Na sličan se način stvarnost krije iza oglasa. onima koji ne grade (bilo zbog okolnosti. Arhitektura užitka ovisi o posebnom umijeću koje će ju zadržati u stanju opsjednutosti samom sobom. Fragment 11 ŽUDNJA/FRAGMENTI Postoje brojni načini da se arhitektura izjednači s jezikom. Razotkrivanje je dio užitka arhitekture. arhitektura se može jedino iščitati kao niz fragmenata koji tvore arhitektonsku realnost. Riječi i crteži mogu samo proizvesti prostor papira. Pa ipak. sugerirao bih da se krajnji užitak nalazi u najstrože zabranjenim dijelovima arhitektonskog djela. a zabrane prekršene. ima još nečeg. a ne i iskustvo realnog prostora. inventivno. u pozadini. Među ostalim. razlikama i ostacima. naravno. arhitektura je funkcija i jednog i drugog. metafore ili zaobilazne putove kako bi ih se moglo shvatiti. Arhitektura nalikuje na maskiranu figuru. u suprotnosti s arhitektonskim djelom koje je jedinstveno – jest da pokrenu žudnju za nečim većim od same stranice časopisa. One zahtijevaju analogije. zašto ih ne bi bilo i za proizvodnju (i reprodukciju) arhitekture? Fragment 8 PRETJERANOST Ako maska pripada svijetu užitka. Navedimo primjer.Svjesno usmjerene na zavođenje. I ako se ijedan od tih kriterija ukloni. Arhitektura je zanimljiva samo onda kada vlada umijećem ometanja iluzija. maske su. Opasnost da se maska pomiješa s licem dovoljno je stvarna da nikada ne pruži utočište parodijama i nostalgiji. A kao što ima oglasa za arhitektonske proizvode. riječi. logičke konstrukcije. jezik je nazvan ‘glavnom ulicom nesvjesnog. Takva je arhitektura perverzna jer njeno stvarno značenje leži izvan njene utilitarnosti ili namjene. gdje je arhitektonska kultura beskonačno dekonstruirana. Zanemarivanje funkcionalističkih dogmi. Ipak. istodobno to podrazumijevajući. što završava time da jezik biva sveden na svoju kombinatornu logiku. Naprotiv. na tako neodređen način da se nikada ne preda čistoj savjesti ili parodiji. Pa ipak. Ishodišna točka arhitekture je distorzija – izmještanje svijeta koji okružuje arhitekta. ideja) su sve što se zapravo može vidjeti. gdje su granice izopačene.

površina. Osobno sam uvijek bio fasciniran uporabom arhitekture kao sredstvom za učenje o svijetu. U&U Kako to uspijevate inkorporirati u vaše projekte. ali može nadići granice koje one postavljaju. Nije važno kako su takvi fragmenti organizirani: volumen. ali i kroz sučeljavanje ideja. nije ništa doli stalan i promjenljiv međuodnos u samom jeziku. stupanj zatvorenosti. svaki fragment ciljao je na zavođenje koje bi se uvijek rasplinulo u trenutku kada bi bilo blizu ispunjenja. programiranjereprogramiranje. Evo jednostavnoga primjera – prije mnogo i mnogo ljeta ljudi su radili kuće u kojima bi svaka soba vodila u drugu. Ona ne može zadovoljiti vaše najluđe fantazije. INTERVIEW Razgovor vodili: Maroje Mrduljaš i Krešimir Rogina U&U Kažite nam za početak nešto o specifičnostima vašeg pristupa (arhitekturi)? T. budući da se radi o procesu koji je ipak pogled jedne osobe na stvari oko nje. no ima veliki broj stvari koje ostaju neizgovorene te je pitanje kako uskladiti sve te različitosti zajedno. B Kada primate “upute” za gređevinu ljudi vam izlože svoje zahtjeve. a ne obrnuto. oni se opredmećuju u razlikama te katkada u sukobu. Oni su između. Oni su tragovi. U&U Sjajna definicija! Znači li to da se radi o vrsti medija putem kojega ste povezani sa svijetom? T. Ta neobična moć koju U&U 172 Tschumi . visina. već ste također onaj koji pokušava razumjeti kako stvari “funkcioniraju”. a gradovi su poput toga. već zato što pokreće rituale zavođenja i nesvjesno. A to nevidljivo kretanje nije dio ni jezika. Glasio je žudnja. ali to nije san (pozornica na kojoj nesvjesne žudnje društva ili pojedinca mogu biti ispunjene). ni struktura ( jezik ili struktura riječi su svojstvene modusu čitanja arhitekture koji se ne uklapa u potpunosti u kontekst užitka). načinom na koji povezuju društvo. Drugim rječima. no na kraju ipak jedno viđenje? T. Nije važan sraz tih proturječnih fragmenata. Arhitektura je slična. znanstvenik ili pisac i pokušavati shvatiti o čemu se radi u svijetu u kojemu živite. oni nisu citati. umnoženost i razlikovnost. Oni su prije releji nego znakovi. Ipak. Kada projektirate kuću. Niti se ona sastoji od bilo koje forme izvanjštenja nesvjesnih žudnji društva ili njegovih arhitekata. moje želje. znanje oblika. I svaki bi put fragment bio zamijenjen drugim. ona može djelovati samo kao primatelj u kojem se vaše želje. ili nešto slično. Jednostavno se pretapaju u djelo (kao suprotnost kolažnoj tehnici). Ti rascjepi postoje samo kao prijelaz od jednog fragmenta k drugom. Stari film iz 1950. B Oduvijek sam smatrao da je arhitektura dobar način razumijevanja svijeta. dao je naziv za ovo gibanje između fragmenata. ali to samo pokazuje da je arhitektonski projekt točno tamo gdje razlike nalaze sveobuhvatan izraz. matematičar. volim gradove i razlog zbog kojega primjerice živim istovremeno u New Yorku i Parizu krećući se “naprijed-natrag” među njima nije jer je to način na koji organiziram svoju profesionalnu aktivnost (smijeh). već prvenstveno zbog ugode i subjektivnih razloga.koji su virtualni. već kretanje između njih. Volim sučeljavanje. Riječ upozorenja: arhitektura može vrlo dobro aktivirati takva kretanja. Zapravo. Možete biti filmaš. pa ste imali hodnik i sobe. prema odsutnosti. čudnovatih jukstapozicija itd. Stoga djelo arhitekture nije arhitektonsko zato što zavodi ili zato što ispunjava neku utilitarnu funkciju. U tome se slučaju vjerojatno radi o nečemu što je puno osobnije. mogu odražavati. između pamćenja i mašte. Evo primjera – jako se protivim preuzimanju ideja iz ideologija koje gledaju samo u jednome pravcu. B Tako je. tada su negdje u 17. Pa ipak je bila stalno prisutna. Žudnju se nikada nije moglo vidjeti. u nekom smislu oboje – teoretsko stanovište i osobno zadovoljstvo. niste jednostavno samo netko tko gradi kuće. veću zgradu ili čak grad. Tramvaj zvan žudnja savršeno je oponašao kretanje prema nečemu što stalno nedostaje. Da. bilo što. stoljeću izmislili hodnik kako bi svakoj sobi dali privatnost. Isto vrijedi za arhitekturu. znate da to morate riješiti i uvijek to činite. Svaka scena. Ti su fragmenti poput rečenica u znacima navoda. Niti je samo reprezentacija tih želja kroz neku fantastičnu arhitektonsku sliku. arhitektura nije zanimljiva zbog svojih fragmenata i onoga što oni predstavljaju ili ne predstavljaju. pa tvrdim da je arhitektura oblik znanja. Nikada ne razdružujem arhitekturu od gradova. Način na koji vidim arhitekturu je vrsta podražavanja novih ideja. to je dio mog načina razumijevanja svijeta. kao arhitekt ste u mogućnosti odrediti koje vrste interakcija među ljudima u njima želite. Potpuno sam fasciniran gradovima i naseljima. Arhitektura je dio toga. Drugim riječima. Mogu biti izvadci iz raznih diskursa. no imali ste i različit tip odnosa među ljudima.

. u svrhu “brandiranja”.arhitekti posjeduju je jedna od stvari koja me veoma zanima. u umjetnosti svi rani. odnose među ljudima ili. mislioci.. poput šampona. U&U Jesam li u pravu kada kažem da je film neka vrsta vaše omiljene “druge discipline”. U drugim su se poljima istraživale određene stvari koje su za mene kao arhitekta bile veoma važne. Kretanje tijela u prostoru je također dio arhitekture. U&U Da li u procesu projektiranja interferirate s. Uobičavam reći da je arhitektura u biznisu uvoza i izvoza. “pakirate” zgrade na način na koji pakirate proizvode. Ti su se odnosi intenzivno mijenjali od 1968. Vrlo sam sumnjičav prema arhitektima koji govore o autonomiji. No tu se ne radi o poljepšavanju. više kao neminovnost. Uvijek sam volio pojam kondicioniranja.arhitektura jest arhitektura! Čini mi se da su danas ljudi puno više otvoreniji miksu među disciplinama. mislim da sam imao sreće s njim. Vratio im se i rekao da ono što trebaju nije kuća. kazalište je kazalište. no stvari uokolo su doživjele promjene. do danas. B U&U T. no mora započeti s konceptom i onim što “čini”. primjerice. cijeli sklop misli koje su imale enorman utjecaj na mene.. Pogledate li povijest jezika. ekonomski sustav putem arhitekture. i izgubio je naruđbu... B Za mene je važan. B U&U T. od konstruktivuista preko ekspresionista do nadrealista. iako postoji oblik međuodnosa te unutar date strukture možete svakako otvoriti izvjesne potencijale kojih tu prije nije bilo. Ispričat ću vam anegdotu o Cedricu. U&U Što je s arhitektima. ako hoćete. Koga smatrate svojim prethodnicima. odnosno prostorima.. Drugim riječima... u filmu su to bili Eisenstein ili Dziga Vertov. I tada. drugim rječima uporaba arhitektonskih metafora. Ne možete značajno promijeniti političku strukturu. T. zapravo nikada nisam mislio da može mijenjati svijet. B Govorit ću samo o dvadesetom stoljeću. Nije li paradoks raditi tipologiju poput “folies”. ali nije jedina stvar. neka istraživanja oko ljudi poput Jamesa Joycea do Bataillea.. Sljedeći su dan u novinama izašli svekoliki napadi koji su govorili: gospodine Tschumi. odijela.inzistiram na tom pojmu jer morate sučeliti svoje ideje s idejama drugih ljudi. to “multidiscipliniranje”. U&U No ne radi li se danas o nekoj vrsti mode. ili potrošiva forma.. ne nužno na tipično modernistički način. puno intelektualnije.. B U&U i radio je s njima nekoliko mjeseci... zar ne shvaćate da je umjetnost umjetnost. B U&U T.mislim da se tu radi o korupciji onoga o čemu arhitektura zapravo jest. već ih pokušavam uvesti u neku vrstu dijaloga. pa uobičavam reći da sam naučio više o arhitekturi čitajući filmsku teoriju nego iz nekih arhitektonskih knjiga. “piramida” moći. “temelj” naših institucija itd. pravljenju jednostavnih estetičkih objekata. bio je jedan od nekolicine koji je “oblikovao” programe. to je polazište kinematografije. Jednostavno bih ustvrdio da je forma uvijek u vezi s nečin nematerijalnim i bez forme. poput ekspresionističkog fima primjerice. Arhitektura je postala puno više oblik konzumerizma. Da. B Sigurno bih izdvojio Cedrica kao jednog od njih. B Ne bih rekao da interferiramo. Određeno je vremensko razdoblje dozvolilo projekt koji je veoma složen. B U&U T. te su me rane avangarde silno zanimale. Cedricom Priceom i njegovom generacijom primjerice? T. A utjecaj njegovog negiranja forme kao primarnog arhitektonskog zadatka? Apsolutno. pokreti. vrlo je jasno da sam bio fasciniran ranom avangardom. odnosno idejama. koji kažu da ona treba govoriti isključivo vlastitim riječima poput religije. odnosno što mi arhitekti možemo činiti za drugačije stilove života. Zato u mnogo slučajeva svoju ulogu vidim u pokušaju “oblikovanja” tih potencijala.. silno se protivim arhitekturi koja započinje formom. Stjecanje. T. vrlo sam zadovoljan tim projektom. Sviđa mi se vaša teza da asimetrične zgrade nisu ništa više demokratične od simetričnih. Meni je manje važno kondicioniranje dizajna od sasvim suprotnoga pojma dizajniranja kondicija. ekspertima iz drugih struka? T. mislim da je to bilo u Barceloni. do te mjere da bi ga sada trebalo renovirati (smijeh). nazovimo ih. Mislim da je to važno. (Smijeh) Ono za što su ljudi jako zainteresirani je odnos arhitekture i politike te kapitalizma s čime ste se puno bavili. I to je krucijalno. Ne bih bio toliko naivan da pomislim kako je moguće promijeniti socio-ekonomsku strukturu društva građenjem. prirodnim znanostima s izvjesnim paralelama prema organicizmu itd.? T. stvaranje mjesta koje je danas nevjerojatno uspješno. poznajete engleski izraz “conditioner” ili “conditioning”. Dobio je naruđbu da projektira kuću za supružnike U&U T. bio sam u to vrijeme zainteresiran za film i književnost. Možete li nam reći nešto o toj promjeni i vašoj poziciji u njoj? Mislim da se moj osobni stav nije puno promijenio. prodaje proizvoda. Prije dvadeset godina sam održao predavanje. često su to bili pokreti koji su bili isključeni iz modernizma. rekao bih da arhitektura nije o formama već o idejama. film je film . jer ja ju vidim puno više kao dijalog. B U&U T. Recite nam nešto o vašem stavu protiv prihvaćanja arhitekture kao dizajna odnosno pravljenja oblika. arhitektonskim povijestima koje su povijesti oblika .. Mislite li još uvijek da prostor može promijeniti svijet? Uh. neki arhitekti. to nije problem.. mislim da je fantastično da se to moglo učiniti. Mislim da je to upravo ono što mi arhitekti moramo činiti. B Ima nešto od toga. ali ne sagledavam to prvenstveno kao modu. povijesno. odnosno petnaest godina da se izvede uz pet različitih garnitura vlasti. to mora imati obličje i naravno da ga želite učiniti lijepim. za što vam je potrebna geometrija i materijalnost. U&U Recite nam nešto o vašim korjenima. množina mladih ljudi koji ga koriste... u jednom dobu intelektualne povijesti. Film je važan zato što su njegovi protagonisti uvijek tijela koja se kreću kroz prostor...... Dakle arhitektura također posuđuje od drugih disciplina. Bili su vrlo značajni “partneri u diskusiji” . Ukoliko počinjete s konceptima. fundamentalna pitanja o tome što arhitektura jest. on je postavljao pitanja.. onda je arhitektura materijalizacija toga koncepta. vidjet ćete kako su mnoge discipline koristile pojam arhitekture da bi objasnile kako “funkcioniraju”. Kako kuća izgleda je manje važno od onoga što “čini”. trebalo je dvanaest.. Kako danas gledate na svoj projekt parka la Villette u Parizu? Znate što. U isto je vrijeme arhitektura često gledala prema. znate o čemu govorim – “struktura” društva. a U&U 173 Tschumi . Te su discipline posuđivale od arhitekture. iz vrlo jednostavnog razloga.. već rastava. Dakle. katkada učim od njih. mislilaca poput Derridae i sl.

Istovremeno. U&U Dugo ste djelovali isključivo kao teoretičar. a ne stvar izbora. Radite unutar konteksta koji je politički. ne samo po masi nego i zbog stotina ljudi koji su uključeni u njihov nastanak. U&U U svojim esejima uveli ste temu arhitektonskog paradoksa definiranog kao suprotnost između metafora labirinta-osjetilnog i piramide-intelektualnog. već također i kao značajniji nivo iracionalnosti. U&U Kako komentirate sve veću raširenost takozvanog dijagramatskog projektiranja? Mislim da ste na taj način razmišljanja imali prilično jak utjecaj. Kada koristite riječi i crteže rezultat je vrlo brz. B Jest. ali za one koje mogu biti prevedene u arhitekturu. Što u arhitekturi traži trangresiju? Koje se granice u arhitekturi trebaju prekoračiti? T. Također. zbog njenih drugih značenja. Prilikom projektiranja ste uvjetovani nizom zahtjeva koji su zadane teme. B Jako sam sretan da je knjiga prevedena na hrvatski. no ima dijelova. U&U Kako sada gledate na vašu knjigu Arhitektura i disjunkcija nedavno objavljenu kod nas? T. One su spore. Mislim da je on posebno uzbudljiv aspekt arhitekture. dijagrami se vezuju za ideje. da postoje ispravna i pogrešna arhitekutra. postoji vjerovanje u određene forme klasicizma . T. Prema tome. a istovremeno pokušavate razviti koncepte. građevine su skupe i uključuju legislativne i produkcijske sustave. U&U U više navrata ste pisali o transgresiji. no postojao je i drugi razlog. Dakle. Arhitekturom se možete baviti koristeći riječi i crteže ili pak gradnjom u stvarnim materijalima. Budući da je ludilo neposredan upit racionalizmu. morat ćete provjeriti dijagrame kako biste shvatili na koji način pomiriti sve te različite komponente. Sjajno je kada razvijete koncept i prevedete ga u materijalnost a da pri tome zadržite jasnoću koncepta tako da on bude svima shvatljiv. Jednostavan pristup se odnosi na činjenicu da previše ljudi misli da arhitekturu treba raditi na točno određen način. Tschumi Parc de la Villette. Krećete se između velikog broja kriterija i okolnosti i morate imate vrlo jasnu ideju o tome kako da ih približite i ujedinite. B Postoje dva vida tog problema. B Trudim se koliko god mogu. koji danas više nisu toliko važni jer nitko. riječ je o nečemu izuzetno fascinantnom. Stvari se mijenjaju. o jednoj od uopće najuzbudljivijih djelatnosti. a to je činjenica da na francuskome folie znači i ludilo. između tehničkih radnika i uprave. Istovremeno. Na taj način smo izbjegli podjelu između plavih i bijelih ovratnika. Za proizvođača satova smo upravo završili zgradu sa metalnom ovojnicom koja jednako prekriva i proizvodni i administrativni dio. geografski. Koji je odnos između takve grafičke medijacije arhitekture i stvarnog prostora? T. Sjajno je kada razvijete koncept i zatim ga uspijete prevesti u stvarni prostor. Dijagram zgrade je nevjerojatno jednostavan i pokušali smo ga prevesti u arhitekturu tako da zadržimo jasnoću ali da pri tome postignemo i osjećaj ljepote pa zgrada ima odista izuzetnu pojavnost. korištenju prostornovremenskih dijagrama i kolaža. sociološki. dio razdoblja s kojim još uvijek radim. Je li taj prijelaz bio težak? T. Paradoks labirinta i piramide je uvijek prisutan. ne samo kao mali paviljon u parku. B Nadam se da je tako. no većina koncepta i takozvanih strategija koje su prodiskutirane u knjizi za mene su još uvijek veoma važne i vrijedne. kao netko tko razvija koncpete i načine njihovog posredovanja. uvijek sam bio zainteresiran za istraživanje onoga što se ne može vrednovati u okviru konvencionalne mudrosti. Koristite način arhitektonske prezentacije koja je specifičan po koceptualnom pristupu. arhitektonskog konzervativizma. kao primjerice oni gdje napadam određeni tip historicističkog postmodernizma. taj zahtjev nije nužan preduvijet sam po sebi. čak i prije nego je prevedena na francuski! Mislim da su neki djelovi još uvijek veoma važni. Paris U&U 174 Tschumi istovremeno biti izrazito aktivistički nastrojen? T. B Jedan od razloga zašto sam (paviljonima u La Villetteu) dao to ime je blago ironički. B On istovremeno postoji i ne postoji. ili tek nekolocina radi na taj način. Kako ste u svojim zgradama razriješili taj paradoks i postoji li uopće mogućnost njegovog nadilaženja? T. oni su fleksibilni i laki za provjeru. Zato sam upotrijebio riječ folie. ta neobična nemogućnosti ili ambivalentnost. to se ne može učiniti. a da je forma posljedica a ne povod. Tijekom gradnje nije jednostavno ispuniti zahtjeve konceptualne ili intelektualne iskrenosti. Uvijek težite apsolutnoj jasnoći. ekonomski… Kao arhitekt djelujete u vidu neke vrste moderatora i posrednika. nepromijenjeni. Naposlijetku ste počeli i graditi. to nije jednostavna djelatnost. ukazjući da projektiranje uključuje moderiranje procesa unutar zgrade ili urbanog područja. U&U Prije nekoliko dana je izašao treći dio iz serije knjiga vaših projekata pod nazivom Event Cites. u socijalni i osjetilni prostor. B Nisam ga nadišao. jedan je jednostavniji a drugi više filozofski. Morate učiniti ono što vam drugi kažu. Neizbježno.B. Građevine su vrlo teške. inkorporirali ste ga u svoju arhitekturu? T. U&U Dakle.

već također da možemo konceptualno primijeniti prednosti “alata” kako bismo razvili novi.. Pisac i filozof Georges Bataille je iskoristio izraz transgresija kako bi objasnio tu vrlo finu liniju između koncepta i osjetilnosti. razvitak prirodnih znanosti itd. ne sa formalnog nego sa društvenog stanovišta? Mislim da jest. stoljeću su se počele razvijati nove tehnologije bez neposrednog upliva arhitekata. ja jedino mogu otvoriti mogućnosti o kojima ljudi nisu nikada razmišljali. Negdje u 17. U 19. Možete različito projektirati prostore. sto godina. a drugi su gradili. Nisam siguran koliko sam jasan. Koristimo stvarna zdanja poput novog muzeja na akropli u Ateni ili kompleksa u Kini da bismo testirali naše zamisli.. pedeset. tako da smo mogli testirati stvari ne znajući kuda će nas odvesti. Ako projektiram ulicu. Treba prekoračiti mehanički usvojene ideje o tome što sačinjuje dobru arhitektru. počeo je mijenjati njihov odnos prema konceptima. odnosno drugačiji način razmišljanja. B ili modernizma. Bili smo sretni što nam je učilišna institucija omogućila slobodu misli. drugim riječima u sljedećih dvadeset. Što je sljedeće od Bernarda Tschumija? (Smijeh) Momentalno radimo na nekoliko projekata koji se “igraju” sučeljavanjem koncepta. Čudesno je da je arhitektura još uvijek vrlo mlada disciplina. Slažete li se da je kritička arhitektura teritorij sukoba između konzervativnih i progresivnih silnica. i kada je krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina računalna tehnologija postala puno pristupačnijom. Ta ideja napetosti između dvaju teritorija od kojih je jedan izrazito apstraktan. Znamo da ste kao dekan škole arhitekture na Columbiji početkom devedesetih pokrenuli prvi nepapirnati studio.i zato je tako fascinantna. no to nikada nije jednostavno odrediti uslijed različitosti interpretacija. B U&U T. no te su nove tehnologije imale ogroman utjecaj na arhitekturu. Uvijek se radi o evoluciji. Kompleksniji pristup na neki način započinje od esencije arhitekture. Razlog zbog kojega sam priču postavio u kontekst čitave povijesti evolucije arhitektonskoga medija i sredstava je taj što se radi o procesu.. tada su oformljene prve akademije. Kao arhitekt. Također način na koji su arhitekti počeli razmišljati. Dopustite mi da se vratim 500 godina unatrag kada su arhitekti radili neposredno na gradilištu zajedno sa zidarima. na razmeđi između koncepta i doživljaja. U načinu korištenja prostora ništa nije jednoznačno. Nisu arhitekti izmislili liftove ili nove tipove čelika kako bi se povećali rasponi. ali način na koji se on koristi mu daje značenje ili njegove moguće interpretacije. Činjenica je da je arhitektura uvijek na rubu. razmišljali smo da je možda moguće na nju gledati ne samo kao na jednostavno sredstvo ubrzavanja crtačkoga procesa ili činjenja stvari preciznijima. konteksta i sadržaja (content). odnosno kako te tri kategorije međusobno interferiraju..U&U T. a drugi izrazito osjetilan je jedan od fascinantnih aspekata arhitekture. U&U 175 Tschumi . Arhitekt je crtao. Recite nam nešto o ulozi arhitekta u Digitalnoj eri. Arhitekt može svjesno razvijati projekt a da se on ipak okrene protiv njega samog. ona može biti korištena i za demokratsku i za autoritarnu namjenu. očekujem da će još više evoluirati . kao dio procesa gradnje. B U&U T. stoljeću dogodilo se odvajanje arhitekata i ljudi koji stvarno grade na lokaciji.