Vous êtes sur la page 1sur 46

Muzeologija

Kako se predmet tretira? PREDMET JE ZNAK tj. predstavlja itavu kategoriju predmeta (npr. jedno "Parker" pero ono predstavlja sve njih, nije ih potrebno izlagati sto); PREDMET KAO SIMBOL tj. metafora za neto (npr. kukasti kri kao simbol nacizma). S obzirom na informacijsku djelatnost predmet tretiramo: PREDMET KAO IZVOR PODATAKA npr. teleskop iz doba Galilea izvor podataka o stanju astronomske struke, ili optike struke i tehnologije. PREDMET KAO SREDSTVO ZA PRIJENOS PODATAKA omoguuje prijenos podataka iz vremena u kojem je nastao, njegovo stanje posredno nam govori. Stupnjevi utvrivanja identiteta predmeta: Stvarni identitet predmeta izvorna pojavnost i zbiljsko stanje predmeti mogu imati jednostavni ili kompleksni stvarni identitet. Strukturni identitet zbroj fizikih svojstava predmeta koje moemo otkriti fizikim, kemijskim putem ili samim gledanjem. namjera svjesne ili nesvjesne uinke stvaratelja, tehnologija spoznaja razlika izmeu materijala kao nositelja i poruke izreen materijalom razvoj promjene nastale tijekom postojanja predmeta. Propadanje predmeta predstavlja gubitak informacija osobito o njegovoj prvobitnoj funkciji. Meutim, oteenja predmeta mogu ga obogatiti. Strukturni identitet omoguuje rekonstrukciju predmeta i ako njegove fizike materijalne strane nema! Npr. maketa Zadra iz srednjeg vijeka, rekonstrukcija na temelju mapa, nacrta i sl. Funkcionalni identitet do kakvih je vrsta zastarjelosti dolo od vremena kad se prestao koristiti dok nije postao izlobeni predmet; odnosi se to prvenstveno na fiziku zastarjelost; potom drutvenoideoloka zastarjelost (npr. parni strojevi), psiholoka zastarjelost, tehnoloka zastarjelost sve to dovodi do iskljuena predmeta iz njegove upotrebe. Dovoljno je da je predmet zastario u jednom od tih aspekata pa da se on izbaci iz upotrebe. Ali, predmet esto moe biti adaptiran i ponovno upotrijebljen moe mijenjati kontekst i imati nove funkcije Upotreba predmeta kao sirovine jedno od najradikalnijih prekida strukturnog i funkcionalnog identiteta npr. pljakanje blaga Maja i Asteka koje su panjolci pretopili u zlatne ipke; to se esto radi s metalnim predmetima. 1

Kontekst je fizika i idejna okolina predmeta; fizika okolina je prostor i sve ostale fizike okolnosti prostora u vrijeme funkcije predmeta, a idejna okolina su neopipljive, materijalne veze, sustav drutvenih odnosa, duhovni sustav toga vremena, sustav stvaranja fizikih vrijednosti. Primarni kontekst je najei oblik predmeta, sluenje predmeta svojoj svrsi, prvotna svrha predmeta. Tri su funkcije primarnog konteksta: proizvodnja proizvodni procesi eksploatacija vrijeme upotrebe odravanje odravanje upotrebnog stanja predmeta u vrijeme njegove upotrebe. Temeljni procesi su: 1) Pribavljanje ili materijala ili predmeta (npr. pribavljanje srebra to je bilo vrlo teko) 2) Izrada 3) Uporaba predmeta najvaniji dio procesa u primarnom kontekstu jer je predmet napokon posluio svojoj svrsi. 4) Odbacivanje predmeta moe svjedoiti o tehnolokoj trajnosti pojedinog predmeta jer se tehnologija stalno mijenja i to vrlo brzo. Kada i zbog ega je odbaen predmet? Je li predmet dotrajao ili tehnoloki dotrajao? Lanci koji se razmatraju tijekom uporabe (aktivnog ivota) predmeta: 1) Tvornica trgovina korisnik (najea) 2) Tvornica/radionica trgovina korisnik1 trgovina korisnik2 (koliko korisnika i na koji nain ga je upotrebljavalo). Tri su temeljna oblika za produetak drutvenog ivota predmeta: 1) Recikliranje ponovno stavljanje u opticaj, ili je predmet pretopljen ili adaptiran, vidi se je li predmet prepravljen 2) Sekundarna upotreba predmet se bez veih promjena prenosi u drugi kontekst i ima sasvim drugu upotrebu, koja ga moe unaprijediti ili ne. 3) Ponovna upotreba predmeta predmet nakon duge pauze preuzima istu funkciju (npr. oruje).

Vano za produetak drutvenog ivota predmeta:

1) Trajni predmeti u dugom vremenskom razdoblju trajala je njegova upotreba, znaaj i vrijednost; posjeduje trajnost fizike, ali i duhovne naravi (npr. predmet obreda) stoga preivljavaju i postaju transpovijesni, povezuju povijesne etape; najvie su traeni po muzejima; simboliziraju meae civilizacije. 2) Prolazni predmeti materijal bre propada, imaju relativno nisku sposobnost i trenutnu upotrebnu vrijednost (danas su to ekoloki predmeti). Trajni predmeti su karakteristini za prijanja stoljea; danas su karakteristini vie prolazni predmeti. Zato e biti velikih problema u konzerviranju takvih prolaznih predmeta (npr. kipovi od voska, papira, sala i sl.). U tu svrhu najee se fotografski dokumentiraju. Dananje vrijeme "instant-doba". Jeftini upotrebni predmeti od plastike podigli su ivotni standard; demokratizacija upotrebnih predmeta bit 20. st. Muzeoloki kontekst Vii stupanj muzeolokog konteksta je valorizacija, istraivanje i postavljanje vrijednosti svih identiteta jednog predmeta; tako obraen muzejski predmet, uza nj se uspostavlja cijeli sustav informacija o tom predmetu bibliografija, tipologija i sl.; svaki predmet ulaskom u muzej gubi status robe i artikla, a dobiva vieznanost predmeta kulturne batine. KLASIFIKACIJA VRIJEDNOSTI PREDMETA se vri po razliitim funkcijama koje predmet zadobiva u muzejskom kontekstu: 1) REFERENTNA F. odreuje odnos izmeu muzejskog predmeta i povijesnog i prirodnog fenomena uz koji je vezan. 2) DENOTATIVNA F. opisna funkcija koja prikazuje evolucijski razvoj/karakter predmeta i stupanj njegova razvitka. 3) KONOTATIVNA F. postavlja predmet u konotaciju s ostalim fenomenima iz istog razdoblja. 4) INTERPRETACIJSKA F. predmet je toliko znaajan da moe posluiti za znanstvenu interpretaciju, izvor znanstvenih informacija i rezultat znanstvenog istraivanja. 5) KOMUNIKACIJSKA F. predmet postaje aktivno sredstvo u komunikacijskom procesu, dobro je obraen i klasificiran i postaje vana karika u istraivanju povijesnog, drutvenog ili prirodnog fenomena.

Funkcionalni identitet do kakvih je vrsta zastarjelosti dolo nakon prestanka uporabe predmeta. 31.3.2000. 3

Umjetnika djela koja se mogu odliti u kopije, zatim grafike tehnike. Bronana kopija kip izveden u puno vie odlijeva nego to se smatra originalom prva tri primjerka su samo originali, vano je znati podrijetlo lijevanja i broj odlijeva. Vano je imati atest umjetnika, livnice i neka uvaena umjetnika ustanova. Grafike tehnike prva tri otiska nose oznaku a. o. (e. a.) slijedi serija otisaka (u bakropisu 20-35, u bakrorezu 100tinjak, u drvorezu 100tinjak, u litografiji veliki broj primjeraka), koji moraju biti numerirani i potpisani. Kordiranje ploe zgodno za falsificiranje. Danas se skenerom moe prenijeti slika na pahtograf i onda otiskivati. 7.4.2000. Izloba osnovni oblik muzejske komunikacije, javnost vri uvid u muzejske fondove. Stalni postav jedan od oblika, i to najtei i najskuplji oblik izlobe. Oblici izlobi vezani su i uz oblike financiranja. Velike retrospektive, tematske izlobe. Razne izlobene tehnike od kraja 1960ih godina do danas (fotografija, TV-zapis, digitalne slike), poveale su se izraajne mogunosti izlobi. Stalni postav su prvenstveno predmeti, vitrine i prostor se mogu mijenjati, predmeti ne. Stalni postav mora biti odraz irine zbirnog fonda tog muzeja tako se postie uvid publike u zbirke muzeja. Izloba je iskaz i prikaz znanja. Ona akumulira znanja, a sama postava je prikaz tog znanja (metodologija izlobe). Dakle imamo steena znanja i muzeoloku praksu. Prikaz znanja se testira na vie naina: knjiga dojmova, kritike u novinama, vodii kroz izlobu Izloba je interakcija ideja i stvari. Ideja cilj, strategija i tehnika izlobe. Izloba specifini informacijski.

Zato se pravi izloba? Prijenos jasne i vrlo definirane poruke bilo umjetnikog ili povijesnog, tehnikog ili drugog karaktera. Svaka izloba mora biti novi iskaz znanja! Poticaj za znanost. Educiranje odgoj i obrazovanje. Cilj izlaganja proces objektivizacije muzejskog fonda. Sadraj, informacijska i komunikacijska veza izmeu vlastitog kreativnog izraza (muzealca) i posjetitelja. Vaan je muzejski predmet. Prezentiranje znanja na odgovarajui nain. Vano je tko prezentira. Tehnike izlaganja su korisne ako predmet uine razumljiviju posjetitelju. Pokazivanje najatraktivnijih izloaka. Tematsko, suvislo postavljanje u opem i gradskom muzeju pria, u arheolokom tipoloki. 4

Stalni postav su kao prvo predmeti. Predmeti moraju biti znanstveno i muzejski utemeljeni. Mora biti dovoljan broj karakteristinih izloaka (npr. dovoljan broj vrhunskih posuda za prikaz ivota u Rimu).

POJAM MUZEOLOGIJE museion + logos, dakle muzej + pojam, rije, misao (znanost) Gruba definicija bi bila "znanost o muzejima i o muzejskoj djelatnosti". Kao znanstvena disciplina razvija se od druge polovice 19. st., ali je i danas ostalo pitanje kako tretirati muzeologiju. Iako o muzeologiji mislimo kao o pomonoj znanosti ona se razvija samostalno s time da je njen objekt istraivanja PREDMET BATINE (muzealija). Za oitavanje informacija valja poznavati jezik predmetnog svijeta u emu joj pomau temeljne znanstvene discipline kao to su arheologija, etnologija, povijest umjetnosti, prirodne znanosti i sl. ili epistemiologija. Slinost arheologije i muzeologije jest da se ni jedna ni druga ne mogu izdvojiti od prakse. Muzeologija je kao disciplina zaeta kao muzeografija1 sakupljanje, uvanje, prouavanje i izlaganje muzejske grae. A 1970. Z. Stransky je predloio sustav muzeologije. Dakle, s vremenom se osim na praktinoj razini muzeologija poela baviti pitanjima teorije, selekcije, koncepcije muzejske grae. Danas se muzeologije promatra kao jedan jako irok sustav koji se dijeli na tri razine razmatranja (Stransky, 1970.): povijesnu strukturalnu praktinu. Svaka od njih se moe smatrati jednim tipom muzeologije. 1. Povijesna razina se bavi razvitkom muzeologije kao znanstvene discipline. 2. Strukturalna razina se bavi teorijom, tehnikom i tehnologijom bavljenja muzejske djelatnosti i njezine praktine primjene. U suvremenoj muzeologiji ta strukturalna razina se promatra u okvirima ope muzeologije za razliku od nekad kad se smatrala dijelom specijalne muzeologije. Danas se tei tome da muzeologija i iz nje proizala kulturna informacija ne bi se smjela zadravati u okvirima samo jedne znanosti. Danas strukturalna razina tei stavljanju naglaska na razliitosti tj. muzeologija

Muzeografija je esto sinonim za muzeologiju opisi muzeja, muzeoloke djelatnosti i djelatnika i svega vezanog za muzeje. U drugoj polovici 20. st. razvila se nova znanost koja muzeoloku djelatnost dovodi u vezu sa znanstvenim i informatikim sistemima. Poinje se razvijati novi tip znanosti kojoj je cilj muzej pretvoriti u novi informatiki centar. Muzeografija se tako pretvorila u muzeologiju.

se otvara jednom interdisciplinarnom istraivanju. Ova strukturalna razina ima u sebi neke ciljeve koji se odnose na onu treu razinu, a to je praktina muzeologija. 3. Praktina muzeologija To bi znailo kako je cilj muzeologije ne samo postavljanje nekih teorija, premisa, ve kako je konani cilj ispunjenje u praksi. U zadnje vrijeme muzeologija se sve vie povezuje uz napredak informacijskih znanosti koje otvaraju nove konceptualne mogunosti. Ta metodologija informacijskih znanosti kada se primjenjuje na muzeologiju pomae joj da jo vie sistematizira informacije (bibliotekarstvo, arhivistika). Razlika izmeu bibliotekarstva, arhivistike i muzeologije je to za njih treba poznavati odreene jezike (latinski, talijanski), a za muzeologiju ne treba jezik ve neke osobitosti muzealija tj. odreeno znanje temeljnih znanstvenih disciplina kao arheologija, etnologija, povijest Izmeu muzeologije i informacijskih znanosti stoje jo neke razlike. Ispred muzeologije se postavljaju neki ciljevi kojima se informacijske znanosti ne bave. Muzeologija se ne moe samo baviti predmetima koji dolaze u muzej ve i drugim spomenicima kulturne batine (tj. spomenicima in situ, arhitektura), ve se postavlja i problem zatite tog spomenika. Bitna je vrijednost spomenika u smislu je li ona vea kad je spomenik u muzeju ili u svom prirodnom kontekstu (Manastirine sarkofazi kod bazilike prirodni kontekst). Muzeologija proiruje metodologiju informacijskih znanosti. Svaki muzejski predmet je svjedok jedne povijesne realnosti, zbivanja na nekom podruju ili rezultat djelovanja ovjeka ili prirode pa je taj predmet onaj predmet po kojem se grade znanstvene teze. MUZEJSKI PREDMET osnovni je element informacijske baze ljudskog znanja Osnova iz koje mi crpimo informacije tj. stvaramo korpus znanja za cijeli niz znanstvenih disciplina. Cilj muzeologije bi bio da utvrdi teorijski, ali u praksi ostvarene pretpostavke radi prikupljanja, selekcije, dokumentacije, pohrane muzejskih predmeta, zatim njihove interpretacije, irenja informacija, komunikacije informacijama i stvaranja umjetnih odnosno unapreenje postojeih kontekstualnih cjelina unutar konceptualne stvarnosti. 1. selekcija npr. tegule bez peata bacimo 2. dokumentacija silna je arheoloka graa u depoima . irenje informacija ide i kroz lanke, radove Bit muzeologije nije samo u teorijskoj razini ve i u praksi. Ta interpretiranost se ostvaruje putem muzeografije, a to je problemski pristup konzervaciji, zatiti i interpretaciji muzejske grae i preko dokumentacije muzejske grae, te putem izdavanja propagandnih vodia, kataloga te pedagokih radova ( irenje kulturnih informacija iz muzeja prema van). PODJELA MUZEOLOGIJE Danas nije prihvaena ni jedna podjela koja bi odraavala temeljnu strukturu muzeologije kao znanstvene discipline. Najblie tome doao je Peter van Mensch koji u sredite interesa postavlja opu 6

muzeologiju oko koje se stvara krug drugih vrsta muzeologije (povijesna, teorijska, specijalna, primijenjena). Peter van Mensch, 1989. 1. OPA MUZEOLOGIJA 2. Povijesna 3. Teorijska 4. Specijalna 5. Primijenjena

OPA MUZEOLOGIJA se bavi principima zatite, istraivanja i komuniciranja materijalne batine ovjeanstva i ovjekove okoline i institucionalnim okvirom takve djelatnosti. POVIJESNA MUZEOLOGIJA pokriva ono to je Stransky nazivao "povijesnom razinom". To je zapravo povijesni pregled i vezivanje muzeologije uz dostignua prolosti, ali na nain da suvremena muzeologija izbjegne greke na teorijskoj razini. Vrlo je bliska historiografiji pa i povijesti umjetnosti. TEORIJSKA MUZEOLOGIJA postavlja filozofski temelj i povezuje muzeologiju s epistemolokim pogledima (znanost o znanju, o informacijama). Ona je znanstveno-teorijska osnova muzeologije te se svojom metodologijom vee sa primijenjenom muzeologijom, a sa povijesnom muzeologijom se vee s historiografijom muzeologije. SPECIJALNA MUZEOLOGIJA povezuje opu muzeologiju sa pojedinim znanstvenim disciplinama koje se bave istraivanjem kulturne batine ovjeanstva i njegove okoline (povijest umjetnosti, antropologija, prirodne znanosti i druge). Zadatak joj je uspostaviti interdisciplinarnost izmeu muzeologije i drugih temeljnih znanstvenih disciplina. PRAKTINA ili PRIMIJENJENA MUZEOLOGIJA se bavi implikacijama muzeolokih principa u praksi, a dijeli se na tri primarne muzeoloke funkcije (koje podravaju upravljanje i administracija): 1. Zatita grae akvizicija registriranje dokumentacija konzerviranje 2. Istraivanje grae 3. Komunikacija grae prezentiranje odgoj (izuavanje). Za tu muzeologiju udomaio se naziv muzeografija i predstavlja vezu teorije i prakse. Odgovara praktinoj razini muzeologije teoretiara Stranskog i esto se kao takva zamjenjuje s opom muzeologijom, jer je razvoj muzeologije iao od primijenjene muzeologije te je u mnogim zemljama ostala na toj razini.

METODOLOGIJA MUZEOLOGIJE je spona izmeu teoretske i primijenjene muzeologije te se temelji na etiri parametra: 1. muzejskom predmetu (predmetu batine) 2. funkcijama usmjerenim prema zatiti i uporabi kulturne i prirodne batine 3. institucijama u kojima se ostvaruju navedene funkcije 4. drutvenom odnosu prema batini. Metodologija ima dva pravca djelovanja: prema drutvu u cjelini tzv. socijalna orijentacija prema predmetu, muzealiji tzv. znanstvena orijentacija Peter van Mensch, 1992., zalae se za integrirani pristup.

TEORIJA MUZEOLOGIJE Teorija muzeologije je muzeoloka razina na kojoj se razvija sustav apstraktnog muzeolokog miljenja. U njoj se razvija metodologija muzeologije i muzeologija kao znanstvena disciplina. Temeljni sadraj muzeologije: 1. definicija muzeologije i ime se bavi? 2. koje su joj temeljne funkcije? 3. odnos ovjeka prema kulturnoj batini i obrnuto? 4. odnos muzeologije prema drugim znanstvenim disciplinama? DEFINICIJA MUZEOLOGIJE UNESCO, 1958., Rio de Janeiro Muzeologija je znanstvena disciplina koja prouava studij zadataka i djelovanja muzeja, a muzeografija je njezina praktina disciplina prikupljanja grae. Peter van Mensch, 1989. Muzeologija je znanost koja se bavi istraivanjem selekcije, odravanja i javnog pristupa kulturnoj batini koja se uva u institucijama u cilju istraivanja, odgoja i rekreacije. Znanstveni karakter muzeologije potvruju njezine tri cjeline: strukturalna praktina povijesna. Unutar logike znanja, muzeologija se kao disciplina tretira kao dio informacijskih znanosti.

Informacijske znanosti su one koje se openito bave emisijom informacija (odabir, vrednovanje, pohrana). bibliotekarstvo arhivistika leksikologija bibliologija. Definicija muzeologije trebala bi obuhvatiti podruje informacijskih znanosti pa u tom kontekstu treba rei da je muzeologija dio informacijskih znanosti koja se bavi identificiranjem predmeta batine, istrauje veze pojedinih muzealija, a sve kao uvjet za pravilno prikupljanje, odabir i predlaganje te grae kulturne batine. Muzeologija se bavi sustavnim prouavanjem procesa emisije informacija pohranjenih u predmetima batine (muzealijama) i smanjivanjem polja neodreenosti pojedine muzealije, zbirke ili muzealnog sustava u cjelini. Predmet u sebi nosi skrivene informacije, a neke su neprepoznatljive osim u kontekstu (npr. reljef sa dva gladijatora prikazuje prvenstveno sportsku scenu, a u svom izvornom kontekstu nosi dublje etike poruke sport je bitan). Informacije muzealije e se upisati u neki sustav. MUZEALNOST je osobina muzejskog predmeta da bude svjedokom prolosti, da dokumentira povijesnu realnost iz koje je taj predmet izdvojen. Nositelji muzealnosti ili sklopa batine su prvenstveno materijal i oblik predmeta. Ne mogu se sve muzealije iznijeti u muzej ve su to i one koje su sauvane in situ i tamo ostaju kao dokument jednog prolog vremena (arheoloki lokaliteti i ruevine, crkve i dvorci, obiljeena i interpretirana sredita povijesnih gradova ili pak seoske cjeline ureene poput muzeja na otvorenome, parkovi prirode, botaniki i zooloki vrtovi svi oni prenose skrivene poruke prohujala vremena). in njihove muzealizacije je poetak spasa od zaborava. U tome je jedna od primarnih zadaa muzeja i cjelokupnog posla na zatiti kulturne i prirodne batine. Muzealnost kao osobina nekog predmeta da bude svjedokom prolosti se odnosi na sve predmete koji imaju veze s prolou npr. razglednice nove muzealije izgubljenih predmeta u prolosti. Interpretacijom muzealija kroz nacionalne identitete otvara se mogunost dubljih poruka koje bi trebale na neki nain izgraditi neko drutvo ili zajednicu (Vieslavova krstionica). PREDMET MUZEOLOGIJE je informacijsko izuavanje naslijeenog predmetnog svijeta koji nas okruuje i identificiranje njegove muzealnosti sa svrhom zatite kulturne i prirodne batine, kao i interpretacije i komuniciranja njezinih poruka u okviru razliitih konteksta: primarnih, arheolokih ili muzeolokih. Predmet muzeologije ima dvije razine: muzejska djelatnost 9 Muzeologija je kao dio informacijskih znanosti definirana 1983. godine.

zatita kulturne i prirodne batine. Prvi korak muzeologije je izuavanje muzealnosti, odnosno utvrivanje sadraja muzealije (primarno informacijsko znaenje). To kree od prepoznavanja govora predmeta i nekih njegovih vanjskih karakteristika, a to trai prethodno znanje nekih temeljnih znanstvenih disciplina. Kao rezultat odnosa tj. komunikacije izmeu predmeta i muzeologa raa se informacija koja iri znanje o predmetu, u sklopu te batine i smanjuje neodreenost. Zavretak oznaava oblikovanje zavrne informacije. Tri procesa stvaranja informacije: dokumentacija komunikacija informacijski proces. Dokumentacija Prvenstveno se bavi prouavanjem materijala i oblika i kao rezultat tog prouavanja nastaje dokumentacija. Komunikacija Bavi se materijalom, ali i muzealnou predmeta. Informacijski proces Bavi se muzealnou predmeta, ali ne materijalom ve oblikom. Muzeologija jest jedna od informacijskih znanosti i s tim svojim dijelom otvara tj. pospjeuje pomake u praktinoj muzeografiji. Ti pomaci su zapravo prevladavanje granica koje su postavljene izmeu razliitih temeljnih znanstvenih disciplina, otvaranje muzeja prema drutvu i zajednici (Kineska izloba u Zagrebu). ODNOS MUZEOLOGIJE I TEMELJNIH ZNANSTVENIH DISCIPLINA koje se bave znanstvenim prouavanjem predmeta u muzejskim zbirkama arheologija, povijest umjetnosti, etnologija, povijest Taj se odnos u posljednjih tridesetak godina pokuao definirati pojmom specijalna muzeologija. Specijalna muzeologija u okvirima arheolokih muzeja kao muzejska praksa bila je pomona disciplina 1960ih, meutim, u novije vrijeme se zapravo preuzimanjem metodolokih postavki informacijskih znanosti u prvi plan stavljaju dokumentacijski, informacijski i komunikacijski slojevi. U posljednje vrijem primarnije pitanje postaje pitanje stvaranja, tumaenja i prijenosa poruka muzealija, batine predmeta. Temeljna znanstvena disciplina njezin je interes prema muzejskim predmetima inspiriran traganjem za nekakvim spoznajama na nain da e ti predmeti biti dokaz tih spoznaja. 10

Cilj izuavanja muzeologije nije samo utvrivanje nove znanstvene spoznaje nego i irenje te informacije prema van, prema posjetitelju. Svaki muzejski predmet ima svoja tri sustavna elementa: materijal (zadan) oblik (promjenjiv) znaenje (osnovno znaenje muzealnosti).

Povezanost muzeologije i temeljnih znanstvenih disciplina jest obostrana potreba za znanjem. Odnos muzeologije i temeljnih znanstvenih disciplina se pokuavao formulirati kroz pojam specijalne muzeologije pa bi na taj nain ona bila samo jedna pomona znanstvena disciplina. Danas se taj stav prema muzeologiji mijenja. Temeljne znanstvene discipline prouavaju znanje koje se stjee analizom iz dokumentacije pa je to formatizirano znanje, a muzeologija pokuava doi do nekakvog interpretiranog znanja pa je to kontekstualizirano znanje (muzejska izloba, odnos predmeta unutar nekog depoa). I. Maroevi smatra kako je temelj znanstvena disciplina formatizirano znanje, a Mari se s tim ne slae. ZADATAK MUZEOLOGIJE Ako bi rezultat istraivanja temeljnih znanstvenih disciplina bilo formatizirano znanje onda bi rezultat muzeolokog istraivanja bilo neformatizirano znanje, tj. ono bi bilo poruka prema van. To znanje je individualno, taktilno, vizualni pristup prema posjetitelju. Muzeologija se eli i bavi prikazom i iskazom znanja. Prikaz znanja bi bio informacijski proces, a iskaz znanja bio bi komunikacijski proces koji je vezan uz sadanjost, a prikaz znanja (informacijski proces) je rezultat simbioze i temeljnih znanstvenih disciplina, zato jer je vezan i uz prolost i sadanjost. Dakle i prikaz i iskaz (informacijski i komunikacijski proces) jesu znanje, a znanje je ono to povezuje muzeoloka istraivanja i istraivanja temeljnih znanstvenih disciplina. Prednost muzeologije je u tome to ona eli stvoriti nekakve teoretske okvire, sagledavanja, prouavanja svih predmeta u prolosti podjednako, to eli aktualizirati te osobine predmeta i kontekstualizirati ih i u sadanjosti i u budunosti (tj. dananjim i buduim generacijama). To znai kako je za muzeologiju i muzeoloka istraivanja jedan od najbitnijih fenomena fenomen vremena. Muzeologija je izradila nekoliko fenomena vremena: FIZIKO vrijeme starost muzealije i promjene na muzealiji nastale tijekom vremena DRUTVENO vrijeme razliit stupanj drutvene vrijednosti muzealija KOMUNIKACIJSKO vrijeme vrijeme kontakta muzeolokih istraivanja s muzealijama odnos istraitelj predmet odnos muzej posjetitelj

11

DOKUMENTACIJSKO vrijeme vrijeme u kojem je jedan predmet dostupan kao dokument, to je vrijeme istraivanja. Vrijeme istraivanja nekog predmeta kao svjedoka prolosti moe biti ogranieno. POVIJESNO vrijeme istrauje povijest predmeta odnosno zbir fizikog i drutvenog vremena Muzeologija u teoriji ima irok spektar promatranja za razliku od temeljnih znanstvenih disciplina, pa tako muzeologija razlikuje nekoliko identiteta predmeta to kod temeljnih znanstvenih disciplina nije ba vano. Ti identiteti batine se ne mogu odreivati na materijalnoj i vremenskoj razini (P. V. Mensch). MATERIJALNA RAZINA IDENTITETA NEKOG PREDMETA idejni ("conceptual identity") prethodi materijalizaciji predmeta kojeg prouavamo stvarni ("factual identity") identitet predmeta u trenutku njegova stvaranja zbiljski ("actual identity") identitet predmeta u trenutku naeg kontakta s njim

POVIJESNI IDENTITET ili IDENTIT TRAJANJA (VREMENA) Povijesni identitet predstavlja vrijeme nastanka i vrijeme kontakta s predmetom. P. v. Mensch ga kasnije razluuje na: strukturalni (materijalnost predmeta) funkcionalni (identitet namjene).

Muzeologija eli izuavati sve identitete predmeta i na materijalnoj i na vremenskoj razini dok se temeljne znanstvene discipline bave samo s nekim od tih identiteta. Npr. povijest umjetnosti se ne bavi povijesnim identitetom, arheologija se bavi zbiljskim i stvarnim identitetom dok je idejni identitet ba i ne zanima. Glavne razlike izmeu muzeologije i temeljnih znanstvenih disciplina bile bi u tome to muzeologija iri svoj interes sa samog predmeta na kontekst i sama zbivanja na predmet i oko njega. Dakle, muzeologija e takoer istraivati znaenje poruke, informacije nekog predmeta, ali se bavi i pitanjem kako te sakupljene informacije komunicirati pojedincu (posjetitelju) i drutvu u cjelini. MUZEOLOKA ISTRAIVANJA Muzeoloka su istraivanja zapoeta kao istraivanja predmetnog svijeta na jednoj strani i istraivanja drutvenog odnosa prema predmetnom svijetu na drugoj strani. Muzeoloka istraivanja utemeljena su na predmetu muzeologije, a ukljuivanjem muzeologije u podruje informacijskih znanosti ire se prema istraivanjima komunikacija, resursa znanja i otkrivanja raznih informacijskih slojeva u predmetima realnog svijeta koji nas okruuje. Muzeoloka istraivanja dijele se na: 12

Temeljna istraivanja Temeljna su istraivanja zajednika svim muzeolokim institucijama i s njima se pridonosi razvitku muzeologije kao znanstvene discipline. Primijenjena istraivanja Primijenjena su istraivanja namijenjena rjeavanju praktinih problema vezanih ne samo uz predmete ve i drutvo u cjelini. MUZEJSKI PREDMET je predmet batine koji je izdvojen iz svoje realnosti da bi u novoj muzejskoj stvarnosti u koju je prenesen bio dokumentom stvarnosti iz koje je izdvojen. Predmeti batine imaju bogate slojeve znaenja kojima komuniciraju poruke prolosti u sadanjost i uvaju ih za budunost. Teorijska muzeologija kae da taj proces stvaranja i emitiranja informacija sa predmeta na nekog strunjaka u pravilu ne prestaje jer se znanje uvijek iri. U teoriji bi taj proces trebao imati kraj, tu neodreenost predmeta bi trebalo savladat, ali je to u praksi teko. Klasifikacija znanstvenih disciplina tijekom 19. st. dovela je do klasifikacije muzeja to je dovelo do osiromaivanja informacijskih potencijala predmeta i do vrstih barijera izmeu pojedinih muzeja ili zbirki, koji su se vrsto vezali uz pojedine temeljne znanstvene discipline. Muzeoloka bi istraivanja trebala prevazii uskogrudnost temeljnih znanstvenih disciplina jer ako je muzej zbirni fond predmeta pa tako i informacija onda se moe rei da su muzeji definirani informacijski sustavi, a najbitniji elementi tog sustava su: selekcija motivacija emitiranje. Stjecanje znanja o muzealijama bi trebalo imati protuteu u emitiranju tj. koritenju informacija. Emitiranje se moe vriti s: predmeta na ovjeka ovjeka na ovjeka s vremena na drugo vrijeme i to muzejskom predmetu daje osobine komunikacijskog sustava. Selekcija je odabir kojim e predmet biti izdvojen u muzeoloki kontekst, a koji nee. esto se odvija i izvan muzeja. Povezuje i ope i pojedinano znanje o nekom predmetu. Biljeenje znanja onih predmeta koji su selektirani zove se DOKUMENTACIJA, a moe biti: Temeljna nepromjenjiva Tumaea interpretativna, prerasti e u neku vrstu prave kulturne istraivake dokumentacije 13

Temeljna se odnosi na ispunjavanje knjiga, inventara, kataloga, upisuje se pojedina vrsta predmeta prema svom funkcionalnom identitetu. Tumaea podrazumijeva drugi oblik dokumentacije tj. prikaz izgleda predmeta fotografija, crte, dijapozitiv, negativ Muzeoloka istraivanja imaju za cilj ne samo dokumentacijsko spaavanje muzealija ve i obrazovanje muzealaca i obinih ljudi. TO MOE BITI DOKUMENT NOSITELJ INFORMACIJA? Muzejski predmet ili MUZEALIJA je najmanji fiziki element materijalne kulture koji ima neku prepoznatljivu funkciju. Po P. van Menschu svi se predmeti nalaze u jednom od tri mogua stanja ili konteksta: primarni kontekst vrijeme uporabe arheoloki kontekst odnosi se na predmet koji je van uporabe muzeoloki kontekst zatien predmet. U primarnom i arheolokom kontekstu stvara se dokumentarna vrijednost i muzealnost predmeta, a u muzeolokom kontekstu se komuniciraju nekakve vrijednosti i poruke koje nam taj predmet odailja. Dokumentacijsku vrijednost ine etiri osobine predmeta: materijal (oblik, sirovina, njegova eventualna konstrukcija, tehnologija kojom je napravljen) povijest predmeta (opis namjene i naina njegove uporabe, djelovanje u primarnoj funkciji) okolina (okruenje, svi prostorni odnosi i sve, iri kontekst u kojem je predmet nastao) vanost predmeta (znaaj, emotivne i psiholoke poruke koji mu podiu znaaj npr. pero nekog znaajnog pisca i sl.). Analizom predmeta dobiva se (tri razine analiziranja muzejskog predmeta): fizika ili strukturalna svojstva ono to moemo oima analizirati: materijal, konstrukcija, oblik osnovna analiza, opis predmeta funkcionalna svojstva softver predmeta, uporaba, korisnost, vanost, otuda proizlazi znaenje i vrijednost tog predmeta (cijena ili vrijednost za struku) odnos muzejskog predmeta prema kontekstu odnos prema okolini, utjecaj predmeta na okolinu i obrnuto; ta okolina moe biti fizika ili idejna; fizika gdje je bio postavljen neki kip, da li fale neki dijelovi; idejna to je ona simbolizirala, koja je njena uloga. Dok su idejna i stvarna razina identiteta (ideja i vodilja samog nastanka predmeta) statine, zasebne u kronolokom smislu, zbiljski identitet je zavren u sadanjosti. Sa zbiljskim identitetom isprepliu se 14

strukturalne i funkcionalne osobine predmeta. Strukturalni identitet omoguuje nove interpretacije predmeta pogotovo u odnosima materijala, oblika i znaenja. Ponekad se u muzejskom predmetu moe bitno izmijeniti strukturalni identitet, a funkcionalni ostaje isti (npr. konzervacija predmeta). Jedan od glavnih faktora muzejskog predmeta jest ideja. Funkcionalni identitet objanjava trajanje i razvoj predmeta od njegovog nastanka do vremena kada se on prestaje upotrebljavati zbog fizike zastarjelosti ili neeg slinog. Neki muzejski predmeti mogu doivjeti ponovnu uporabu bez bitnih promjena u strukturi i obliku (npr. Zadar, Sv. Stoija, upotreba antikih stupova). Neki muzejski predmeti tu svoju uporabnu vrijednost dobivaju nakon obnove adaptacije, ali bez novog strukturalnog identiteta (npr. kransko graditeljstvo rekonstrukcija oltarnih pregrada, u Splitu predromanika pregrada ili barokni oltar u crkvi Sv. Marije u Zadru). Muzejski predmeti se ne mogu odvojiti od prostorne komponente okolia i idejne komponente. Obje su prisutne i na kronolokoj i na idejnoj razini. Najei kontekst jest primarni kontekst, u njemu se odvija aktivan ivot predmeta. Produetak aktivnog ivota predmeta, a time i primarnog konteksta, se pojavljuje u obnovi predmeta tj. ponovnoj uporabi predmeta. Arheoloki kontekst je stalna ili privremena ostava odbaenih predmeta obino pod zemljom ili vodom. To moe biti tavan, smetlite, ali i faraonska grobnica. Arheoloki kontekst moe biti: STABILAN kao posljedica namjerno pohranjivanja predmeta u ostave, grobnice, spremnike ili sluajnog odlaganja koje pod utjecajem raznih atmosferskih imbenika prelazi u stabilni kontekst (posljedica razaranja) npr. Pompeji. NESTABILAN odlaganje predmeta u ostavama, na tavanima ili u privremenim depozitima zbog dotrajalosti i ideolokih razloga (npr. liturgijski predmeti koji se ne upotrebljavaju, ali se ne smiju unititi). Ovo je vrlo nesigurno jer predmeti nisu zatieni. U arheolokom kontekstu primarni (zbiljski) identitet predmeta je zamrznut u jednom povijesnom trenutku, funkcionalni identitet predmeta je prekinut, a strukturalni identitet predmeta je vrlo promjenjiv u odnosu na stanje u kojem je predmet izloen propadanju. Muzeoloki kontekst slui zatiti i istraivanju vrijednosti nekog predmeta, te komuniciranju spoznaja do kojih je muzeologija dola.2 Na taj nain muzejski predmet gubi svoju uporabnu vrijednost, ali dobiva informacijsku i komunikacijsku vrijednost. Informacijska je ona koliina informacija koje predmet prua u okviru jedne logike po kojoj se prouava. Komunikacijsku vrijednost ima u smislu da se na temelju jednog predmeta moe uspostaviti komunikacija s razliitim slinim predmetima u drugim muzejima, to postaje dio ope komunikacije na najrazliitijim nivoima.
2

Muzeoloki kontekst se javlja kad je predmet pohranjen u muzej, kontekst zatite predmeta, njegovog intenzivnog prouavanja.

15

Do promjena konteksta dolazi u jednom smjeru, a to znai da predmeti iz primarnog konteksta prelaze u arheoloki kontekst, a iz arheolokog u muzejski kontekst (a moe i ne biti primarnog konteksta). To premjetanje predmeta iz konteksta u drugi jest MUZEALIZACIJA PREDMETA. Ono podrazumijeva odreen gubitak informacija pa ih treba u muzeolokom kontekstu nadoknaditi kvalitetnom dokumentacijom koja je temelj muzealnosti svakog predmeta. Temeljne skupine muzejskih predmeta: oni kojima je ivot u muzejima jedini oblik egzistencije (u smislu zatite) predmeti koji mogu ivjeti izvan muzeja (slike, namjetaj), a tu spadaju i spomenici kulture te su oni odailjai poruka i poruke koje e se komunicirati onima koji gledaju te spomenike. Gledano tako s muzeoloke strane svaki je spomenik kulture muzejski predmet koji ivi na otvorenom prostoru. Prema tome spomenici kulture imaju i neto drugaije oblike okoline odnosno konteksta za razliku od pokretnih predmeta tj. muzealija. Jedan spomenik kulture moe imati vie slojeva primarnog konteksta koji nastaju u promjenama u namjeni ili u oblikovanju npr. crkve Sv. ime je starokranska, a danas ima najvei broj elemenata iz baroka. Neka graevina moe imati i arheoloki kontekst (tragovi arhitekture ispod sebe), a neka graevina moe imati i muzeoloki kontekst te ona postaje "muzej na otvorenome" (Manastirine sarkofazi, itav kompleks). Neke graevine kao i muzealije imaju tri osobine: materijal oblik znaenje. Na podruju identiteta takoer postoje znaajne razlike izmeu pokretnih muzealija i nepokretnih spomenika. Veza izmeu idejnog i stvarnog identiteta se uspostavlja preko majstora, kod pokretnih predmeta, a kod nepokretnih predmeta je veza izmeu idejnog i zbiljskog identiteta jest voa projekta te niz ljudi. Strukturalni i funkcionalni identitet su kod nepokretnih spomenika izloeni mnogo veim promjenama nego kod pokretnih (keramika crkva). Materijal, struktura i konstrukcija nekog nepokretnog spomenika kulture su u direktnoj vezi i utjeu i na oblik i znaenje neke graevine u tolikoj mjeri da se taj materijal u svom znaenju promatra ak i onda kada je on razlog propadanja nekog spomenika zato se materijal ne moe tek tako promijeniti (npr. kod srednjovjekovne graevine se prilikom rekonstrukcije ne moe izvorna buka zamijeniti betonom). Oblik neke graevine ima i konstruktivno znaenje i dekorativno, estetsko znaenje kod nepokretnih spomenika kulture jer je oblik esto vezan uz izgradnju, zavrnu obradu nekog spomenika kulture ime stvara jedan ambijent.

16

Tijekom povijesti nepokretni spomenici su esto mijenjali svoj oblik, ali su zadrali primarnu strukturu. Tako su ti arhitektonski spomenici dobivali nove vrijednosti koje muzeologija tei informirati. Iz jedinstva oblika i materijala proizlazi znaenje nekog spomenika. STRUKTURALNA INTERPRETACIJA NEPOKRETNIH SPOMENIKA Strukturalna interpretacija nekog nepokretnog spomenika kulture bi bila utvrivanje svih relevantnih injenica koje ine spomenik svjedokom povijesti i drutva, svjedokom trajanja i ovjekovih intervencija nad njim. To iroko polje se moe smatrati poljem spomenike neodreenosti koje je jedno od najsloenijih pitanja u vrednovanju tih razliitih slojeva neke nepokretne graevine. Dakle, po muzeologiji 1. valorizacija 2. prezentacija 3. revitalizacija spomenika kulture trebala bi se odvijati potujui jedinstvo materijala i oblika (Forum u Zadru je nepokretan spomenik i primjer je arheolokog konteksta). Spomenici kulture se mogu definirati kao muzejski predmeti, ali nepokretni. Postoje tri konstitutivna elementa kojima se bavi muzeologija: materijal oblik znaenje, a to isto moemo primijeniti i na fenomen povijesnog grada. Povijesna cjelina tj. povijesni grad u startu ima definirano znaenje, moe se smatrati dokumentom vremena. Fenomen povijesnog grada zahtijeva sloeniju informaciju za muzej. Dok je autor muzejskog predmeta jedna osoba, a arhitektonskom spomeniku vie osoba, kod povijesnog grada autor je sam grad kao drutveno bie odnosno drutvena zajednica preko svojih predstavnika (arhitekata). Struktura povijesnog grada je satkana od ulica tj. komunikacija ili mreom po kojoj grad funkcionira kao organizam, a druga struktura su gradske etvrti (tzv. ljuske). One ine arhitektonsku strukturu grada koja je podlona promjenama vie od komunikacija. INFORMACIJSKE VRIJEDNOSTI POVIJESNOG GRADA Materijal strukturalni odnosi izmeu gradskih etvrti i komunikacija (tu spadaju i trgovi i drugi prostori i u vidu se uvijek ima odnos strukture grada i ambijenta, npr. Zadar poluotok, Trogir otoi). Prema muzeolokoj definiciji se u materijal povijesnog grada promatraju i stanovnici grada. Oblik pod oblikom grada podrazumijeva se oblik rastera gradskih ulica, gradske mree, oblikovanja proelja, kua, ulica, nain pokrivanja krovova tj. openito odnos izmeu prostorne 17

komponente grada i simbolikih funkcija (npr. Zadar, Pore, Trogir, odnos cardo-decumanus). Oblik rastera je rezultat naeg vremena ili ruenja. Znaenje znaenje povijesnog grada jest sastavnica koju je najtee definirati, ona je vremenska i drutvena kategorija povijesnog grada te spada u pravi krug kulturnih informacija, a takva informacija je podlona sudu jednog vremena. Ako je povijesni grad, gledano s muzeoloke strane, predmet muzejskih istraivanja onda bi sastavni dio povijesnog grada bio i identitet. Drutveni uvjeti su preduvjet nastanka grada, a postoje i prirodni uvjeti za nastanak grada. Sve to e omoguiti formiranje njegovog stvarnog identiteta. STVARNI IDENTITET povijesnog grada bi inili elementi koji su sauvani, tog identiteta tj. dijelovi njegove povijesne jezgre ili tragovi kontinuiteta njegova trajanja, ivljenja. A to imamo u svakom gradu, unutar gradskih mrea, gradskih etvrti. Stvarni identitet grada bila bi njegova povijesna odreenost u prostoru i vremenu odnosno sklad koji je postignut u odreenim vremenskim razdobljima. RAZVOJNI IDENTITET povijesnog grada u sebi sadri i strukturalne i funkcionalne elemente koji vremenom dovode do akumuliranja povijesnih vrijednosti koje mogu prerasti u ZBILJSKI IDENTITET. Zbiljski identitet povijesnog grada bio bi njegov identitet sa svim slojevima prolosti (arhitektonski zvonici, crkve). Muzeologija tei isticanju onih vrijednosti po kojima je neki grad poznat u irim razmjerima (UNESCO). U tom isticanju vrijednosti jedan od najvanijih elemenata trebao bi biti o tome kako je svaki grad pria za sebe, kako je on nestabilni dio prolosti. Ako nestane bilo koja informacija ili sastavnica, onda je grad kao povijesna cjelina naruen. I povijesni grad ima svoje elemente muzealnosti u cilju zatite kulturne batine, humaniziranja ovjekova ivota. Razlike su to je sloenija struktura povijesnog grada od muzejskog predmeta pa je time sve drugo sloenije (zatita, konzervacija i sl.). U EMU LEI VANOST MUZEJSKOG PREDMETA? Proces muzealizacije predmeta iz arheoloki u muzejski kontekst uzrokuje jednu vrstu otuenja predmeta jer gubi jedan dio dokumentacijskih znaajki. Oni dolaze u muzej gdje se stvara novi sustav vrijednosti i znaenja koji ovisi o funkciji muzeja. Kako to izbjei? kvalitetnom dokumentacijom (fotografija arheolokog konteksta) stvaranjem novog umjetnog konteksta (tj. rekonstrukcija izvornog stanja). MUZEOLOGIJA TEI prevladavanju upravo tih aktivnosti. Vrijednosne znaajke muzejskog predmeta tj. spomenika kulture u muzeologiji se klasificiraju na vie naina, ali jedna od prihvaenijih jest Maroevieva. On promatra spomenike kulture kao: 18

dokumente stvarnosti (dokaz realiteta predmet kao argument stvarnosti) autentine svjedoke minulog vremena (spomenik prolosti) izvore (znanstvene) spoznaje tj. posebni dokument svog vremena muzejske eksponate (izlobeni znak izraza moe se predmet prilikom izlaganja predstavljati cijelu skupinu predmeta ili cijelo razdoblje) jedinstvene predmete sabiranja (jedinstvena starina tj. unikat). Ovo su vrijednosne dimenzije muzejskog predmeta. Autentinost vjerodostojnost tih predmeta, a sama definicija moe biti problematina: moe biti razlika prototipa moe biti razlika izmeu izvornog i stvarnog predmeta treba razlikovati od pojmova originalnost/izvornost. Originalnost (izvornost) svojstvo predmeta koje ono krije u sebi. Autentinost neto do ega se dolazi istraivanjem, dokazivanje originalnosti, iskaz o originalnosti predmeta nastao kao cijeli proces znanstvenog istraivanja, kompariranja i zakljuivanja. Muzejski predmeti ili spomenici kulturne batine moraju imati sve te osobine kako bi stekli pravo na muzeoloki kontekst. ZAMJENA MUZEJSKIH PREDMETA Kad imamo teko oteeni muzejski predmet vri se zamjena odnosno kopiranje tog predmeta. Zamjena za muzejske predmete stara je koliko i najstarije zbirke, kopije su sluile poboljanju djelotvornosti sadraja i informacije, a i znanstvenim i edukativnim ciljevima. Prve primjere toga imamo jo u antiko doba (razne zbirke). Kad je izgraena Hadrijanova vila, u vrtovima je oformljen muzej antike kulture u umanjenom formatu. U antiko doba u prvom je redu to bila sakupljaka aktivnost. Drugi razlog je bila tenja da se tim zbirkama omogui neprekidan niz odreene umjetnosti. Danas je to inspirirano potrebama prezentacije. U 18. st. dralo se da je bolja dobra kopija nego lo original jer su vei znaaj pridavali ljepoti i kvaliteti oblika. U 19. st. originali zbog svog materijala, patine dobivaju pravu vrijednost nositelja kulturnih informacija. Original je nositelj poruke pa autentinost ima pravo prvenstva i nositelj je svake umjetnike zbirke. Danas se postavlja jedan edukacijski problem npr. kako jedinstveno vidjeti talijansku umjetnost, kako interpretirati pojedino razdoblje, umjetnika. Henry Munroe imaginarni muzej putem fotografije, filma, holograma na jednom mjestu se predstavlja itava kultura ljudskog roda. Kada se kopije koriste u muzejima umjesto originala?

19

1) Kopija radi zatite originala ako neko djelo stoji na mjestu odakle se ne moe skloniti u muzej, a mjesto je sklono propadanju (kada je original u vrlo loem stanju) 2) Gliptoteke koje imaju gipsane odljeve razliitih kipova, potrebe su velike za prouavanje 3) Zbog postizanja cjelovitosti muzejske ideje (spada u kontekst izlobe, a nalazi se u svom izvornom mjestu ili je uniten). Odnos originalnih muzejskih predmeta i njihovih zamjena su po svome znaenju, sadraju razliiti prema tome govorimo li kako se nalaze u skladitu, depou, u dokumentacijskoj bazi ili se radi o izlobi. Zamjenom muzejskog predmeta se mogu smatrati svi suvremeni naini dokumentiranja predmeta: fotografije, filmovi, crtei, hologrami, a najee je to (termini za zamjenski predmet): 1) 2) 3) nastajanja 4) komponenta 5) oploje materijala. Zamjene za muzejski predmet nerijetko i same postaju muzejski predmet odnosno kulturnom batinom te se koriste u prezentiranju i komuniciranju poruka predmeta batine. Klasifikacija zamjenskih predmeta po Maroeviu: 1. KOPIJE replike, doslovce odgovaraju originalu, a izrauju se radi zatite spomenika originala (npr. uzidan je u nekoj privatnoj kui), kada se priprema izloba, a predmeti nisu trenutno tu ili su u vlasnitvu ili u privatnoj zbirci. 2. KOPIJE kao rekonstrukcije, npr. izgubljenih predmeta po slici se vri rekonstrukcija 3. IZVORNI kopijama). 4. ZAMJENA ZA ORIGINAL, koja koriste drugi izraajni i prostorni mediji (grafovi, dijapozitivi, hologrami, video i filmske vrpce i sl.). Po svome znaenju suprotno ovim predmetima su FALSIFIKATI ili KRIVOTVORINE. Krivotvorine nisu zamjenski muzejski predmeti, nego kriminalni djelo, najee su krivotvorine originala. Klasifikacija krivotvorina: krivotvorine originala (na original se dodaju potpisi, datum ili sl.) 20 MUZEJSKI PREDMETI IZRAENI KAO KOPIJE ODREENIH PREDMETA u naravnoj ili reduciranoj veliini (80% antikih skulptura je poznato po maketa vrsta modela. to je model, a to maketa? Model zadrava dio funkcija materijala. Maketa pokazuje samo vanjsko model smanjena ili uveana preslika kojom se prikazuje prostorna kopija ili reprodukcija zamjenski muzejski predmet koji podraava original oblikom, a esto i materijalom odljev ili otisak rekonstrukcija nije doslovno kopija ve izgled predmet u trenutku

krivotvorine bez uzorka (bez imitiranja, neka slika na starijoj podlozi, npr. najee naslikana gotika Gospa autentinim bojama, na staroj ploi) krivotvorine s uzorkom (ne imitira se slika nego stil umjetnika) imitacije (predmeta koji ve postoje). MUZEJSKA ZBIRKA / ZBIRNI FOND (Stransky) To je temeljna forma organizacije ivota muzejskih predmeta u muzeju. Ona je skup muzealija i rezultat procesa njihove akumulacije i sinkrone promjene konteksta. Kada predmet proe kroz sve kontekste i pripadne ambijentu zbirke on postaje dio apstraktnog sadraja zbirnog fonda ili TEZAURUSA. Iako je zbirka tipina za muzej kao instituciju zbirke se javljaju i u drugim institucijama poput biblioteka ili arhiva i sl.

MUZEOLOKE FUNKCIJE
Odnos prema stvarnosti izraava se u muzeolokim funkcijama. Definicije ili redoslijed muzeolokih funkcija: ICOM 1974. 1. skupljanje 2. uvanje 3. prouavanje 4. komuniciranje P. v. Mensch 1984. CC model Curation Communication Skrb - Komunikacija Amsterdam, 1983. PRC model Preservation Research Communication Zatita Istraivanje

5. izlaganje Komunikacija Ove tri kao temeljne muzeoloke funkcije mogu se komplementarno povezivati unutar cjeline muzeja, a mogu i individualno djelovati na okolinu i primati utjecaje iz okoline, neovisno o drugim muzeolokim funkcijama. Potkraj 1960ih Z. Z. Stransky je izjednaio muzeoloke funkcije kao muzejske teorije. MUZEJSKE TEORIJE Z. Z. STRANSKOG On je u svojem sustavu, 1969., ope muzeologije razradio tri muzejske teorije koje su pokrivale glavninu muzeolokih funkcija muzeja. One su se nalazile u okviru strukturalne razine muzeologije, a to su bili: Teorija muzejske dokumentacije ili selekcije Teorija muzejske tezauracije Teorija muzejske komunikacije. Teorija muzejske dokumentacije ili selekcije 21

Predmeti kao dokumenti stvarnosti koji su odabrani, selektirani u muzejsku stvarnost pretvaraju pojam sabiranja u pojam znanstvene dokumentacije. Tako on razlikuje: primarnu dokumentaciju popratnu dokumentaciju (sve neposredno prije doabira). Teoriju muzejske dokumentacije Stransky dijeli na: identificiranje muzealnosti proces koji se zainje u postupku selekcije predmeta za muzej selekcija nositelja muzealnosti aktualiziranje muzejske poruke predmeta. Teza: "Muzealna selekcija odnosno dokumentacija se mora postaviti na znanstvenu bazu i iriti na razini znanstvenog istraivanja", Stransky, 1970. Teorija muzejske tezauracije Stransky smatra da tezauracija proizlazi iz pojma vrijednosti muzealne stvarnosti. Bavi se skupljenim predmetima kao vrijednou koja se smjestila u novoj okolini. Ti predmeti su rezultat sabirne djelatnosti. Teoriju muzejske tezauracije Stransky dijeli na: sistematizaciju opis predmeta i muzeolokih pojava dokumentaciju biljeenje stanja tezaurusa zatitu tezaurusa primarni zadatak muzeja kao institucije. Kod sistematizacije razlikujemo dva pravaca u stvaranju zbirnog fonda: apstraktni (rezultat procesa spoznaje) i konkretni pravac (izraava se u ostvarivanju zbirnog fonda). Dokumentacija tezaurusa jest proces pretvaranja informacijskog i muzeolokog sloja predmeta i zbirnog fonda kao cjeline u znanje. Ova dokumentacija se smatra sekundarnom i dijeli se na tri razine: dokumentacija nalaza (odvija se u primarnom i arheolokom kontekstu) temeljna dokumentacija (kartice, formulari i sl.) tumaea dokumentacija (kulturne informacije predmeta). Zatita se tezaurusa usmjerava u dva pravca. Jedan ide prema zatiti predmeta, a drugi prema zatiti zbirnog fonda kao cjeline. Teorija muzejske komunikacije Teoriju muzejske komunikacije Stransky smatra "vrhuncem procesa saznanja". Ona se bavi publiciranjem onoga to smo tekom mukom izdvojili iz stvarnosti, kako bi se nanovo vratilo u stvarnost, ali obogaeno vrijednostima tezaurusa u kojem je nalo svoju novu stvarnost. Stransky razlikuje tri vrste muzeoloke komunikacije. komunikacija prezentacije komunikacija edicije opa komunikacija. 22

Sve tri se temelje na muzealijama i njihovoj znanstvenoj interpretaciji. Prezentativna komunikacija je posebna vrsta vizualne komunikacije koja se slui autentinim predmetima kao izvorima informacija. Tipologija izlaganja zbirnog fonda muzejske institucije: muzealna ekspozicija (stalni postav) muzejska izloba (povremena izloba) izloba (pokretna ili putujua izloba). Komunikacija edicije oblik je komunikacije vremenski i prostorno ogranien i neponovljiv. Distribucija informacija obavlja se posredstvom publikacija i predstavljaju znanstvenu obradu zbirnih fondova (plakati, prospekti, pozivnice isto spadaju u tu grupaciju). Opa komunikacija obuhvaa veliki broj oblika komuniciranja koji nisu specifini za muzejsku djelatnost, a mogu se u njoj primjenjivati (predavanja, koncerti, snimanje filmova i emisija). Muzeoloke funkcije predstavljaju najvanije uporite metodologije muzeologije kao znanstvene discipline.

ZATITA
Zatita muzejskih predmeta, grupa predmeta ili muzejskih zbirnih fondova jedan je od osnovnih segmenata ljudske djelatnosti i specifian oblik zatite kulturne i prirodne batine. Peter van Mensch: "Zatita je spona i odnos izmeu primarnog i muzeolokog konteksta", 1992., bez obzira prelazi li predmet u muzej ili ostaje in situ. Zatita je primarni zadatak muzeologije kao oblik uvanja predmeta. Osnovni zadatak u zatiti materijalnog svijeta batine jest uvanje potencijalnih informacija u predmetu batine. Kao bitna pretpostavka za njezino ouvanje i vrednovanje namee se problem zatite nepokretnih spomenika batine. Zatita muzejskih predmeta nije jednostavna zadaa, zato su vodei teoretiari muzeologije razradili nekoliko razina zatite. Tako Peter van Mensch razlikuje: materijalistiku zatitu predmeta (uvanje samog predmeta) idealistiku zatitu predmeta (uvanje i zatita ideja kulturnih i znanstvenih informacija). Predmeti kulturne batine mogu se uvati: "in situ" i "ex situ". Ex situ se odnosi na zatitu koja se provodi u samom muzeju, a druga koja se provodi u sklopu primarnog konteksta naziva se in situ. Najvei dio kulturne batine se titi prenoenjem u muzej. To su predmeti bogatog sadraja kojima prijeti propadanje. Meutim, prelaskom u muzej predmeti uvijek gube jedan dio svog znaenja jer tako gube dio povijesnog, funkcionalnog i stvarnog identiteta. OBLICI ZATITE 1. ZATITA PREDMETA PRENOENJEM U MUZEJ 2. FIZIKA ZATITA MUZEJSKOG PREDMETA U MUZEJIMA preventiva 23

zatita materijala zatita oblika zatita znaenja dokumentacija rukovanje muzejskim predmetima etika postupka metodoloki pristup 3. SIGURNOST U MUZEJSKIM ZGRADAMA zatita od prirodnih katastrofa i ratnih razaranja zatita od kraa i vandalizma 4. SOCIJALIZACIJA ZATITE Zatita zapoinje ve sabiranjem samih predmeta. Po Z. Stranskom SABIRANJE ili PRIKUPLJANJE moe biti: Aktivno-terenski rad (arheoloka istraivanja) Pasivni rad (kupovina predmeta od privatnih kolekcionara i ostavtina ili razmjena izmeu muzeja) P. van Mensch takoer vidi dva stupnja SABIRANJA: eksterno kao i aktivno interno kao i pasivno. Eksterno (ili aktivno sakupljanje) je neraskidivo vezano uz temeljne znanstvene discipline jer je usmjereno na znaenje predmeta u arheolokom i primarnom kontekstu, a tu vrijede posebni kriteriji selekcije. Unutar muzeologije razvijeno je est kriterija selekcije: uestalost ili rijetkost predmeta stupnjevitost (prvijenci, inovacije) reprezentativnost (ideja) privlanost (vezanost uz pojedine osobe ili zbivanja) fizika povezanost estetska i oblikovna vrijednost. Zatita predmeta u muzejskim fondovima je proces njihova uvanja od fizikog propadanja, ne samo u primarnom kontekstu ve i u muzeolokom kontekstu. Prvenstveni zadatak zatite muzejskih predmeta jest uvanje njihove cjelovitosti i trajnosti materijala. Kako bi se mogao ostvariti taj zadatak potrebno je stvoriti povoljne uvjete (preventiva): 1. kod metala korozija 24

2. kod tkanine mikroorganizmi 3. djelovanje Sunca. Pod tim povoljnim uvjetima podrazumijevaju se i oni glavni: 1. arhitektonska kvaliteta svih muzejskih prostora i sadraja 2. kvalitetni klimatski uvjeti 3. redoviti pregled stanja muzejskih predmeta. Preventiva je prisutna kao primarni oblik zatite cjelokupnom kompleksu kulturne i prirodne batine. Kada muzejski predmet dolazi u loem stanju pristupa se zatiti materijala predmeta tj. fizikog zadiranja u materijal, a to je prije svega: konzervacija restauracija. Konzervacijom se mijenjaju izvorna svojstva materijala predmeta, ali se ne mijenja oblik. Sloeniji zahvat se naziva restauracija, gdje se vraaju i oni dijelovi koji su nestali, odlomili se i sl. Restauracija kao intervencija, oblik zatite muzejskog predmeta ne zadire samo u oblik muzejskog predmeta ve i u tehnologiju njegove izrade (npr. terra sigilata peenje, retu i bojanje). Restauracija je motivirana prvenstveno eljom da se predmetu vrati stvarni identitet ili jedan od povijesnih identiteta. U sluaju restauracije vai kao i ono za preventivu, a to je da se ne moe jednako primijeniti na pokretne i nepokretne dijelove kulturne batine. Uz zatitu materijala vidimo kako je neizostavno vezana i zatita oblika predmeta. Tu nema zadiranja u oblik muzejskog predmeta, a tamo gdje je to potrebno ipak se ne obavlja restauracija ve se izradi kopija ili model, a to je povezano uz izlaganje i komuniciranje muzejskih predmeta. Kopije se upotrebljavaju u sluaju ako je original nestao, izuzetno velik, pripada drugoj instituciji, jer je neprenosiv, lomljen, prevrijedan dakle, u tim se sluajevima izrauje kopija, a to je jedan od oblika zatite muzejskog predmeta. Vrijednost kopije je u tome to ona uva zbiljski identitet jednog predmeta fiksiranog u jednom trenutku, vremenu, a vrijednost modela je u tom to on omoguuje da se predmet sagleda u cjelini tj. da se prikae neka graevina, neki spomenik kulture koji se nalazi izvan muzejskog konteksta. Pod zatitom muzejskih predmeta svrstavamo i zatitu znaenja tj. muzealnosti, a zasniva se na premisi jedinstva oblika, materijala muzejskog predmeta. Zatita znaenja se najbolje ostvaruje kroz izradu: 1. 2. sekundarne dokumentacije biljee se sve informacijske i znaenjske vrijednosti tog predmeta, a njegova muzealnost je polje muzeoloke vrijednosti adekvatna valorizacija primjerena prezentacija i primjerena funkcija.

DOKUMENTACIJA

25

Dokumentacija je ipak glavni nain zatite znaenja muzejskih predmeta, ali je i ve i nain zatite forme predmeta. Biljee se podaci formativnog karaktera nekog predmeta (fotografija, videotraka, hologram). Jedan od oblika zatite predmeta je i NAIN RUKOVANJA (svakodnevno ili povremeno). Posebna panja poklanja se prilikom transporta predmeta, a tim se bavi muzeografija. Radi ispravnog odnosa predmeta s njegovim rukovanjem u muzeologiji je razvijena jedna posebna etika postupka, tretmana s muzejskim predmetima, ak je i definirana u nekim meunarodnim dokumentima. "Rad s muzejskim predmetima doputa se samo strunom i educiranom osoblju" pa je razluena uloga tog strunog osoblja. "Kustos je osnovni uvar muzejske zbirke, meutim sve te direktne zatitne mjere (konzervacija, restauracija) e poduzimati konzervatorsko i tehniko osoblje." Provodi se i sustav PROMATRANJA, NADZIRANJA, FIKSIRANJE MUZEJSKIH PREDMETA (kamere, alarmi). Sve su to zatite, ali u osnovi spadaju u prevenciju. Posljednji oblik zatite muzejskih predmeta koji se provodi tek u ovom stoljeu jest SOCIJALIZACIJA ZATITE zaguenost muzeja dovodi do priklanjanja ouvanju kulturne batine in situ (Grka, Rim i sl.).

ISTRAIVANJE I PROUAVANJE
KULTURNE BATINE Istraivanje kulturne batine je proces kojim se otkrivaju i muzeoloki ili znanstveno interpretiraju informacijske vrijednosti sklopova kulturne batine. U tom procesu se povezuju metode muzeolokih istraivanja sa temeljnim znanstvenim disciplinama. Glavne metode istraivanja kojima se slue temeljne znanstvene discipline (znaajke temlejnih znanstvenih disciplina): 1. generaliziranje putem istraivanja individualnog 2. stvaranje klasifikacijskih i tipolokih sustava. Znaajke muzejskih istraivanja baziraju se na: 1. temelju tih usvojenih generalnih ocjena 2. u kvalificiranju pojedinosti u odgovarajue klase usvojenih sustava. Drugim rijeima, znanstveno istraivanje temeljnih odrednica predmeta batine kombinacija je odgovarajueg znanstvenog i muzeolokog istraivanja. VRSTE ISTRAIVANJA tri su podruja prema Peter van Menschu: Analiza i opis i komparacija predmeta Analiza i opis predmeta daju nam punu sliku predmeta ili cjeline koju istraujemo, usmjerena su prema definiranju identiteta predmetnog svijeta. Vrednovanje predmeta

26

To su muzeoloka istraivanja koja ukljuuju kulturna, socioloka i druga vrednovanja predmeta batine i to i unutar funkcionalnog okvira njegove okoline u primarnom ili arheolokom, i u muzeolokom kontekstu. Primijenjena istraivanja (u odnosu na konzerviranje, restauriranje i izlaganje predmeta). Usmjereno je na interes za strukturalni identitet predmeta ili cjelina batine (kroz konzervaciju, restauraciju pa i izlaganje predmeta). Ona trae integriranje interesa temeljnih znanstvenih disciplina i muzeologije. Mogu biti usmjerena na: istraivanje materijala i strukture predmeta istraivanje naina fizike zatite predmeta. Istraivanje materijala i strukture predmeta je motivirano eljom za to boljim poznavanjem fizike strukture predmeta, konstrukcije, tehnologije i promjene na predmetu, a sve to u cilju otkrivanja oteenja na predmetu i poduzimanja zatite. Istraivanje naina fizike zatite predmeta se vee uz muzeoloku funkciju zatite uz muzeografske postupke te mjere. DOKUMENTACIJA (kod Stranskog je to sekundarna dokumentacija) Dokumentiranje kulturne batine organizirani je proces biljeenja informacija to ih posjeduju i emitiraju predmeti i cjeline batine. O dokumentaciji se moe govoriti i kao o etikom pitanju, trebalo bi se biljeiti sve ono to se u tom trenutku moe s predmeta proitati, istiniti podaci. Dokumentacija se ne bi smjela privatizirati, a njeni podaci bi se trebali integrirati u neke informacijske sustave. Obavezna dokumentacija: ako se predmet zagubi zbog mogueg oteenja predmeta u toku odreenog vremena. Dokumentaciju treba promatrati kao sustav koji ukljuuje: stvaranje dokumentacije upotrebu dokumentacije uvanje, arhiviranje dokumentacije. STVARANJE DOKUMENTACIJE Prilikom stvaranja dokumentacije kako bi se zadovoljile i potrebe znanstvenih temeljnih disciplina trebalo bi se ukljuiti: Dokumentaciju istraivanja Dokumentaciju restauratorskih i konzervatorskih zahvata kulturne batine Eventualne postupke izlaganja odnosno komuniciranja predmeta. 27

Ako dokumentacija mora ukljuiti stvaranje, upotrebu i uvanje onda to znai da u izradi dokumentacije moraju sudjelovati svi strunjaci (arheolozi, restauratori i sl.). Opa podjela dokumentacije (prema sadraju i funkciji): primarna sekundarna tercijarna. Primarna dokumentacija je u neposrednom kontaktu s predmetom i ukljuuje dvije razine podataka: osnovnu grau predmeta (obrasci, kartoteke) podskupine prema sadrajnom i vremenskom kriteriju (crtei, kartoteke i sl.). Sekundarna dokumentacija podrazumijeva svu onu primarnu dokumentaciju koja je zbog obrade prenesena u druge medije, te predstavlja i zatitu primarne dokumentaciju. U izradi ove dokumentacije sudjeluju dokumentaristi. Tercijarnom se dokumentacijom bave iskljuivo dokumentaristi. To su katalozi, kartoteke, pregledi dokumentacije kao arhivirani podatak. Arheoloka muzeologija i povijesno-umjetnika muzeologija dijele dokumentaciju na: Struno-znanstvene Struno-znanstvena je kao i primarna dokumentacija, temelji se na glavnim metodama istraivanja muzejskih predmeta (analiza, opis, konzervacija/restauracija, komparacija). Muzeoloke Muzeoloka dokumentacija obuhvaa dokumentaciju svih drugih djelatnosti muzeja koji nisu direktno vezani uz grau: izdavaka djelatnost, marketing, administracija. U procesu dokumentiranja trebalo bi potivati neke standarde, principe kako bi proces dokumentacije bio to djelotvornije obraen i kako bi dokumentacija bila upotrebljiva. Podjela prema vanosti: potivanje vrijednosti i cjelovitosti predmeta primjenjivost dokumentacije ili svrhovitost preciznost i egzaktnost kao osnova za standardiziranje podataka pravodobnost sveobuhvatnost selektivnost kontinuiranost postupnost. Pravodobnost je vrlo bitan princip, ako je neki muzejski predmet oteen ili podatak, informacija predmeta ne dokumentirana na vrijeme onda je zauvijek izgubljena. 28

Sveobuhvatnost upozorava kako se predmet mora dokumentirati sa svih moguih aspekata. Selektivnost znai ne biljeiti informacije bez kraja, dokumentacija mora biti kratka, egzaktna, svrsishodna. UPOTREBA DOKUMENTACIJE Upotreba se usmjerava prema korisnicima i potencijalnim korisnicima dokumentacije, a moemo ih podijeliti u dvije grupe: oni koji koriste dokumentaciju u obavljanju muzeolokih funkcija oni koji na temelju dokumentacije grade odnos prema batini, rade propagandu i razvijaju svijest o vrijednosti batine za drutvenu zajednicu. Maroevi smatra da bi se znanstvena istraivanja trebala to manje sluiti izvornom dokumentacijom odnosno izvornim medijem na kojem je podatak arhiviran jer kakva je god kulturna batina, primarna dokumentacija, arhivirani dokument o samim predmetima e dobiti vie vrijednosti od samog izvornog predmeta. Veliku pomo u uporabi dokumentacije pruaju sekundarna i tercijarna dokumentacija. UVANJE, ARHIVIRANJE DOKUMENTACIJE. Radi breg pronalaska, a arhivirati se moe: izvorna dokumentacija dokumentacija prenesena na druge medije. Pretpostavka dobrog arhiviranja dokumentacije jesu dobri uvjeti uvanja koji bi trebali tititi od svih moguih oblika oteenja. Dobri uvjeti uvanja: klimatski, lagan pristup prostorijama (radi mogue dislokacije). Dokumentacija se uva: u muzejima, galerijama, konzervatorskim ustanovama, bibliotekama, arhivima

KOMUNIKACIJA
Komunikacija je u loginom slijedu posljednja muzeoloka funkcija. Komunikacija znai kako se poruka kulturna batine odnosno njezine informacijske vrijednosti unosi u stvarni ivot ljudi i tako se pokuava izgraditi njihova svijest, ideja. Poruka kulturne batine se najbolje ostvaruje u primarnom odnosno arheolokom kontekstu, ali to ne znai stvarni identitet. Glavni oblik komunikacije kulturne batine jest PREZENTACIJA tj. IZLOBA. Izlobom se poruke i vrijednosti kulturne batine komuniciraju posjetiteljima muzeja i pokuava ih se uiniti svjesnima svih vrijednosti predmeta koje on odailje. 29

IZLOBA polazi od termina komunicirati, priopiti. Za P. V. Menscha izloba je "zemlja snova", rezultat procesa selekcije i manipulacije informacijama, gdje posjetitelj prihvaa sudove i interpretacije kojima muzej kao medij odreuje znaenje. Ona izrasta iz interakcije izmeu "ideje" i "tvari", pri emu "tvar" ini prostor, primarni muzejski i sekundarni muzeografski materijal (muzealija), a "ideju" cilj, strategija, stil i tehnika izlobe, 1992. Izloba je aktivnost koja ima odreene zakonitosti koje se promatraju u okvirima razliitih modela. Kod Maroevia postoje dva modela izlobe: Model 1 E A AK S T 1. emisija (kreatori izlobe) 2. apsorpcija (posjetitelji) 3. akumulacija (sabiranje) 4. selekcija (kreativni izbor) 5. transmisija (muzejska pomagala za transfer informacija). to se selekcije tie ona razlikuje dva kriterija odabira: znanstveni promatra predmete sa znanstvenog stajalita (svaki eksponat mora biti znanstveno zasnovan, a ne zasnovan na ideologiji, povijesnim neistinama npr. nacizam, faizam i sl.). Izloba mora biti u okviru odreenog znanstvenog sustava sve ostalo nije znanstveno utemeljeno. kulturni muzejsko stajalite predmeta kao izvor informacija kulturne batine. Model 2 promatra izlobu kroz tri identiteta: 1. konceptualni idejna priprema radnje 2. strukturalni sami predmeti i muzejska pomagala 3. funkcionalni krajni cilj izlobe, kulturna poruka informacija usmjerena ka korisnicima. to se prezentira? Na izlobi u muzeju se prezentiraju muzejski predmeti, a mogu biti i izvan muzejskog konteksta npr. oni posueni iz drugih ustanova. Postoji didaktika obveza da se znanje o predmetima prezentira na odgovarajui nain. I ti se predmeti pokuavaju prezentirati uz pomo muzejskih pomagala da iskau muzealnost i stvoriti poruku tj. prikazati razinu znanja o nekom problemu. Budui da se izlobom ovjek slui i izvan muzeoloke djelatnosti treba u okviru procesa izlaganja razlikovati pojmove: MUZEJSKA PORUKA se iskazuje u okvirima muzeja kao najei oblik institucionalizacije muzejskog rada. MUZEOLOKA PORUKA podrazumijeva formiranje kulturne poruke predmeta kulturne batine unutar i izvan muzeja. 30

Kulturna poruka izlobe u pravcu znanosti ili kulture (sintetiki aspekt). Istie vrijednost, smisao, znaenje i potrebe (kulturno-sintetiki aspekt). AUTOR pojedinac, grupa ili muzej kao institucija. Nositelj ideje obino je pojedinac, a u ostvarivanju sudjeluje grupa strunjaka. Struni tim daje strune temeljne postavke. Oni su van muzejske struke. KUSTOS autor izlobe. Autor izlobe je jedna osoba, najee onaj tko je nositelj ideje i tko je koordinator cijele izlobe. Tko ini tim kustosa? Onaj tko zna kako prezentirati muzejsku grau. Tko je muzejski pedagog? Andragozi pedagozi za odrasle ili drugi za djecu; nain na koji prezentirati muzejsku grau da bude razumljiva s obzirom na dob, obrazovanje i sl. Tko su dizajneri izlobe? Dizajni polica, vitrina, podloga, ukrasa, izgled legendi, rasvjeta, katalog, prostori. Izloba u muzeju je elementarni oblik prezentativne muzejske komunikacije. Izloba u muzeju je oblik muzejskog komuniciranja izlaganjem i interpretacijom muzejskih predmeta. GDJE (prostor) Prezentacija ili izloba se odvija u muzeju ili nekom drugom ambijentu, ali je bitno da je kontekst umjetno stvoren u kojem e sve biti podreeno kvaliteti kulturne poruke batine. Ambijent je niz okolnosti koje jedan prostor stvara (u kakvoj zgradi, kakvim ukrasima). Postoje norme koliko je prostora potrebno da neki predmet ima kako bi bio itljiv, suvisao, pregledan. Treba osigurati zatitu predmeta, pristup predmetu. Svaka se izloba odvija u sadanjem vremenu, ali se unutar nje pokuava unijeti informacijsko (legende) i dokumentacijsko vrijeme. Na taj nain izloba postaje mjesto spajanja sadanjeg i prolog vremena. Pri organiziranju izlobe vaan je pravi trenutak, vana je aktualnost, teme koje su vane u tom asu. KAKO Nain izlaganja je proizvoljan jer je izloba sloena struktura. Ne ovisi samo o konceptualnoj razini ve i o jednostavnim faktorima, uvjetima kao raspoloivi prostor, novac, muzejska pomagala. Izlaganja muzejskog predmeta bi trebala imati povratni efekt. Jezik izlobe mora biti jasan i razumljiv kako bi se uspostavila komunikacija s posjetiteljima. Autor mora voditi rauna o nekoliko initelja prezentacije: 1. tjelesnost ovjeka i njegove percepcije ovjek percipiranjem prihvaa poruku to znai kako treba fiziki sudjelovati u primanju izlobenih poruka. 2. ovjek kao drutveno bie ovjek je vezan uz okolinu gdje ivi pa ga interesiraju predmeti iz njegove okoline jer tako gleda kulturnu tradiciju mjesta gdje ivi. 3. samostalnost muzejske djelatnosti 31

Samostalnost muzejske djelatnosti u kreiranju izlobene politike (izbor teme za izlaganje i sadraj izlobe mora biti nezavisan o vanjskim faktorima drutvo, politika). Vrlo je vano da muzeoloka struka bude potpuno samostalna, odvojena od politike. Muzejska izloba se iskazuje kao: iskaz znanja prikaz znanja. Za razumijevanje govora muzejskog predmeta djeluju posebni kodovi kao konvencije i osnova poruke i to u pravilu dvije vrste kodova: kodovi denotacije koji iskazuju jasno odreene informacije o predmetu (opisuje znaaj, povijest, trajanje predmeta) kodovi konotacije koji otkrivaju dodatna znaenja u kontekstu okoline u kojoj se dotini predmet nalazi (povezivanje sa stvarnou vremena u kojem je postojao). Govor muzejskih izlobi je krcat konotacijama i do izraaja dolazi uloga muzejskog strunjakakustosa i grupe strunjaka u interdisciplinarnom procesu, koji su u svakom sluaju posrednici unutar sloene muzejske komunikacije. Posrednik je i kreator. Transformatorova dunost je razumijevanje podataka, prikupljanje informacija od strunjaka, odluivanje o onome to je vrijedno prenositi javnosti kao i nainu na koji se to ini razumljivim i povezuje s opim znanjem. Muzejski strunjak mora voditi rauna i o tome da muzejska izloba ima svoje zakonitosti kao medij i kao proces. Kreator muzejske izlobe mora uoiti razliku izmeu znanstvenog i posjetiteljskog percipiranja muzeja i muzejske poruke i mora znati na izlobi utvrditi gdje i na koji nain uspostaviti one konotativne i denotativne relacije u kojima e muzejski predmeti zajedno s muzeografskim pomagalima zapravo stvoriti muzejsku poruku. Kustos treba nai nain kako neki problem uiniti razumljivim i povezati ga s opim znanjem, mora neprekidno luiti razliku izmeu znanstvenog i posjetiteljskog. Kustos je transformator znanja, mora imati razumijevanje za podatke, on skuplja strunjake i podatke i odluuje koje je podatke vrijedno iznijeti. Kustos uobliava postav, izlobu na muzeoloki nain, a u tome mu pomau pedagozi, dizajneri, konzervatori i restauratori. Treba voditi rauna o izlocima i pomagalima (razliiti tekstovi, signalika,3 auditivna pomagala, razna poveala za sitne izloke). Realizacija mogua tek nakon provjere svih ovih elemenata. Znanje na muzejskoj izlobi je medij uvanja i fiksiranja te stvarnosti. Znanje u muzejima je simboliki proizvod muzeologije i temeljne znanstvene discipline, a ovo su funkcije koje ga odreuju: 1. Spoznajna imenovanje i primanje (selekcija) predmeta, odluni elementi u izboru predmeta 2. Komunikacijska iskaz znanja i distribucija, predmet koji moe odigrati ulogu u distribuciji znanja, treba prezentirati one predmete koji su karakteristini za odreeno doba

Nain kretanja.

32

3. Informacijska prikaz znanja kroz organiziranje i selekciju informacija, predmet kao izabrana informacija, danas ima sve veu funkciju, "virtualne izlobe" putem interneta, izlobe novog doba. 4. Funkcija pamenja moda najvanija, pohranjivanje znanja kroz dokumentaciju muzejskih predmeta i zatite, ono to se jednom vidi (vrhunska izloba) ostat e u trajnom pamenju. Znanje se na izlobi oznaava kroz legende, tablice, grafikone, prospekte te se nadopunjuje muzejskim pomagalima. To znanje koje je izraeno kroz muzejska pomagala se tretira kao PRIKAZ ZNANJA koje mi posjedujemo prije izlobe. ISKAZ ZNANJA je rezultat komunikacijskog procesa izmeu predmeta i posjetitelja. Na muzejskoj izlobi dolazi do mijeanja iskaza i prikaza znanja, a iskaz se moe pretvoriti u prikaz u nekom narednom vremenu, na nekoj narednoj izlobi. Dok prikaz znanja na izlobi vodi rauna o prolom iskustvu, iskaz znanja se uvijek aktualizira u kontekstu na samoj izlobi. Preklapanje prikaza i iskaza znanja na muzejskoj izlobi uvijek se dogaa u sadanjosti s tim da je prikaz orijentiran prema prolosti i uzima u obzir prolo iskustvo, dok se iskaz, pomou dokumenata u budunosti pretvara i postaje sastavnim dijelom nekog budueg mogueg prikaza znanja. Prikaz znanja u muzeologiji uvijek uzima u obzir tri sastavnice muzeolokog predmeta: materijal oblik znaenje, ali tu treba pridodati i etvrtu: vremensko znaenje muzealije. Vremensko znaenje moe biti: 1. 2. 3. 4. 5. FIZIKO ILI KRONOLOKO VRIJEME vrijeme stvaranja, vrijeme kada je DRUTVENO VRIJEME vrijeme aktualizacije, vrijeme u kojem je predmet postao KOMUNIKACIJSKO VRIJEME vrijeme komunikacije s publikom, vrijeme u kojem INFORMACIJSKO VRIJEME vremensko znaenje predmeta, vrijeme u kojem je POVIJESNO VRIJEME vrijeme ivota predmeta, povijest predmeta, vrlo esto se predmet nastao odraava se na materijal i oblik predmeta. drutveno aktualan tj. vrijedan da bude izloen. predmet poinje komunicirati u izlobi, od kada djeluje kao poznata injenica. informacija o predmetu prenesena u neki drugi medij (knjigu, kompjuter). mijenjaju atribucije predmeta npr. Varoka Gospa isprva "Majstor tkonskog raspela", danas Menegelo. 33

6.

DOKUMENTACIJSKO VRIJEME vrijeme istraivanja, vrijeme dostupnosti

predmeta u smislu obrade svih njegovih osobina, to je vrijeme od kada su poela istraivanja o tom predmetu. U funkciji izlobe vaan je initelj i osobina publike i njen odnos prema izlobi. Unutar kruga potencijalne publike nalazi se krug stvarne publike, a unutar njega krug ciljne publike. Osobina muzejskog predmeta kojima muzej provodi svoju komunikaciju (predmeti prostorni, vizualni, auditivni). Problemi postavljanja izlobe 1. Prostornost muzejskog predmeta Postavlja se niz pitanja: Koliko prostora zauzima? Kako ga treba gledati na izlobi? Treba li predmet pregledati sa svih strana ili samo u dvije dimenzije? Smjetanje predmeta u kut daje mu prostorne koordinate. Treba li predmet biti zatien staklenom vitrinom s dobrim osvjetljenjem ili moe samostalno egzistirati u prostoru bez dodatne zatite? To je pitanje procjene koje je jako bitno jer su vitrine jako skupe. Tu je i pitanje ritma postavljanja predmeta predmeti vode posjetitelje, jednolika gustoa razmjetenosti. 2. Vizualne osobine predmeta Osobine predmeta kao to su boja i uzorak (sitni likovi, blii pristup). Npr. dagerotipije u kosim plosnatim vitrinama. 3. Auditivne osobine Pitanje uvjerljivosti prezentacije na nain da se uvedu i umovi (npr. u prirodoslovnim muzejima glasanje prepariranih ptica), stvaranje efekta realiteta predmeta, ugoajna glazba (ambijentalna), glazba u odnosu na razdoblje u kojem su umjetnine nastale spoj likovne i glazbene umjetnosti, auditivni vodii. Primjer je Muzej avijacije u Washingtonu sa snimkama letova aviona s originalnim zvukom i slikama. 4. Osobine muzejske publike Za koga se izloba radi? Tko e to gledati? Ciljna publika onaj dio posjetitelja za koji je izloba izravno raena. To moe biti: ira publika (jednostavan pristup, razumljive legende), djeca ili uski krug ljudi (znanstvenici). Stvarna publika npr. postavljanje stalne izlobe u Zadru, 100tinjak zainteresiranih, snobovi, kolska publika, turisti. Rade se kompromisi, lake je raditi u specijaliziranim muzejima, a najtee stalne postave u nekom opem muzeju. Potencijalna publika to ako netko drugi doe? MUZEJSKA PORUKA IZMEU DOKUMENTA I INFORMACIJE Muzejska zbirka je vieslojni skup muzejskih predmeta. Muzejski predmet i zbirka izvori su dvojakih informacija, znanstvenih i kulturnih. Temeljne znanstvene discipline (povijest umjetnosti, 34

arheologija, antropologija, etnologija) se u muzejima bave konsolidiranjem znanstvenih, a muzeologija kulturnih informacija. Znanstvena informacija ima predmet i u njoj dominira kriterij istinitosti uz etiku neutralnost. Kulturna informacija nema svoj definirani predmet. Ona je svojstvo predmeta i njeno je znaenje odreeno kontekstom, fizikom ili drutvenom situacijom. Muzej je muzeoloka institucija u kojoj se ostvaruju muzejske poruke, a izloba je tipian muzejski medij za iznoenje muzejske poruke. ovjek je stvaratelj izlobe, emiter muzejske poruke i interpret odabranog muzejskog materijala. ELEMENTI FORMIRANJA STALNOG POSTAVA: 1. prouenost i dobro poznavanje vlastitog zbirnog fonda 2. definirani izlobeni prostor 3. struna ekipa (dizajner, konzervator, pedagog i kustos). Definirani izlobeni prostor utvruje se povrina, duljina slobodnog zida, mogunosti interpolacije u prostor razliitih paravana, mjeri se kvadratura prostora zbog postavljanja razliitih vitrina. Prostor odvojen od radnog prostora, otvoren iskljuivo posjetiteljima. Mogunost hitnog pranjenja (ili vie pomonih izlaza). Prostor mora biti reprezentativan. U prostoru adaptiranih povijesnih zgrada prostorija gdje posjetitelj moe prouiti arhitekturu (Velika Papalieva sredinja dvorana Muzeja grada). Struna ekipa: 1) Postupno kreiranje stalnog postava 2) Sinopsis krai tekst sa svim moguim elementima stalnog postava (to e biti postavljeno, kako e biti postavljeno) 3) Scenarij razraen sinopsis u detalje 4) U velikim muzejima maketa stalnog postava trodimenzionalna provjera, vjerodostojnosti onog to e biti postavljeno Kompjutorska animacija. TIPOLOGIJA IZLAGANJA (RAZLIITI OBLICI IZLOBE) Tipologija izlaganja koju je iznio Z. Z. Stransky 1970. Razlikujemo etiri tipa izlaganja: Muzealna ekspozicija ili stalni postav Muzejska izloba ili povremena izloba Izloba ili pokretna izloba Velika tematska izloba

35

Stalni muzejski postav treba pokazati to muzej radi, njegovu osnovnu djelatnost, vrste, kvalitetu i vrijednosti predmeta, specifinosti itd. (odraz je irine zbirnog fundusa muzeja). Stalni postav je odraz funkcioniranja muzeja u kojem muzej kao institucija koja skuplja, uva i izlae predmete. Kako sastaviti stalni postav kao sustav izlaganja predmeta koji su u njemu pohranjeni odnosno da on bude pregledan, jasan i zanimljiv? Najvanija osobina je stabilnost u odnosu na izbor materijala da su predmeti stabilni, a ne da se jedan dan postavljaju, drugi rue, ovisno o vlasti. Stoga je bitna 100%tna sigurnost, provjerenost i drugo kako bi materijal izdrao povijesnu kritiku. Druga osobina je vremenska izdrljivost, to je vezano uz prvu osobinu. Vano je da predmet nitko ne moe s vremenom demantirati. Danas predmet mora biti savreno obraen kako bi se naao u muzeju, ono to ni kustosi ne znaju nee ui u izlobu. Povremena izloba se bavi tematiziranjem odreenih problema, koji nas dovode do djelominih spoznaja; prenosi poruku ueg kruga predmeta. Izlobe koje se povremeno postavljaju u muzejskim prostorima za to predvienim. Moraju prikazivati zanimljiv materijal. Koristi se ili dio muzejskog fonda ili posueni izloci. Pokazuje se jedan segment znanja o neemu. Tema mora biti zanimljiva, privlana, atraktivna i aktualna. Galerijske umjetnosti koje se bave umjetnou 20. st. moraju imati takve izlobe barem jednom mjeseno (sedam dana za pripremanje). Posebni vid ovakve izlobe je posebno velika tematska izloba, po kvaliteti na razini stalnog postava, priprema se godinama. Vuku svoj korijen iz svjetskih izlobi. Globalnog su karaktera. Prvi muzej graen za takve namjene je Centar Pompidou. Pokretne izlobe je izloba bez muzealija, izloba kopija, reprodukcija, modela, svega to moemo o muzejskoj izlobi i njezinoj tematici ve nekom izvan muzejskih prostora. Slue za prezentiranje izlobi u neadekvatnim prostorima radi propagiranja kulture i muzejske struke (npr. u prostorima seoskih kola). Ne rade se sa originalnim izlocima nego sa modelima i maketama, kopijama, reprodukcijama, prostorno-vremenski su ograniene, u animacijskom i didaktikom smislu su vane upotpunjuju znanja. Tematske izlobe su velike izlobe koje se bave irokim temama, kulturolokim, umjetnikim, povijesnim, tehnikim ili znanstvenim. To su izlobe koje prate veliki istraivaki i konzervatorski projekt. One u taj sadraj ukljuuju kulturnu batinu u cjelini i praktiki ine sponu izmeu muzeologije i zatite kulturne batine, odnosno prezentacije kulturne batine u cjelini.

36

Tipologija izlaganja po Brownu 1979.: openite ona koja nakon razgledavanja nudi openiti zakljuak tipine istovremeno ne stimulira sva osjetila ciljne usmjerene prema postizanju konkretnog cilja u posjetitelja nakon razgledanja Peter van Mensch o izlobi govori kao o jednoj od muzeolokih funkcija govori o strukturalnom identitetu izlobe u kojem se javljaju tri kriterija koji utjeu na tipologiju izlaganja: Strategija (organizacija materijala) Stil Tehnika. STRATEGIJA IZLOBE Taksonometrijska izloba Vue tradicije iz 19. st. kada se u muzeju eljela na izlobi pokazati to se vie moe. U pravilu je linearna, a predmeti su osamljeni, izvan svog drutvenog konteksta. Izloci se imenuju. Ovakve izlobe zahtijevaju velik broj materijala svrstanog po skupinama, niz objekata unutar jedne vrste/skupine. este su u 19. st., ali i sad u arheolokim, etnografskim i prirodoslovnim muzejima. Do 1950ih organizacijski pristup u muzejima bio je znanstveni, a funkcija primarno odgojnoobrazovna. Tek se u zadnje vrijeme javlja podjela na tri skupine (muzejski materijal za izlobu : za depo : otvoreni depo). Takosonometrijske izlobe izlau preteno autentini muzejski materijal, a pratei muzeografski oblici svedeni su na minimum. Dominantna je koliina i znanstvena istinitost materijala. Unutar ove taksonometrijske izlobe postoji podjela na: konkretne slue se autentinim originalnim trodimenzionalnim muzejskim materijalom, to bi odgovaralo stalnom postavu i povremenim izlobama u podjeli po Stranskom. apstraktne koriste se dvodimenzionalnim materijalom (sekundarni muzejski materijal), fotografija, dokumentacija i sl. Pokretne izlobe (po Stranskom) i velike tematske izlobe esto se slue modelom apstraktnih izlobi.4 Narativne izlobe priaju o neemu, esto u gradskim muzejima. Situacijske izlobe prezentiraju se ambijenti, uspostavljena koherencija meu predmetima npr. etnografski muzeji. I narativne i situacijske izlobe su po svojoj naravi tematske izlobe. Kod narativnih izlobi pripovijedanje je temeljni organizacijski pristup. Izbor muzejskog materijala je ovdje uvjetovan objanjavanjem ideje koja se iznosi i tumai na izlobi.

Trea vrsta bi mogle biti tematske izlobe okrenute vie strunjacima, a manje iroj publici.

37

Situacijske izlobe zamrzavaju te tako vizualiziraju jedan povijesni trenutak u zateenim i sauvanim unutranjostima pojedinih palaa, graanskih kua, crkava KRITERIJ STILA ponovno ukazuje na razliite pristupe Po P. G. Burcawu (odgovara Menschovim): estetske stvarne taksonometrijske izlobe konceptualne tematske izlobe. Po Margaret Hall, 1987.: Estetske izlobe Estetske izlobe temelje se na nastojanju da izloeni predmeti pokau estetske kvalitete te da su na estetski nain izloeni. Estetski kriterij dominira u prezentiranju i rasporedu eksponata na izlobi. Estetske izlobe dominiraju kad su posrijedi izlobe umjetnikih djela. Evokativne izlobe Evokativne izlobe evociraju razdoblje, zemlju, ambijent, stil vremena i slue se izlobenim prostorom kao kazalinom scenom na kojoj se odvijaju sadrajne sekvencije. One pokazuju muzealnost predmeta u artificijalnom kontekstu. Didaktike izlobe Didaktike izlobe priopuju znanje ravnopravno koristei muzejski materijal i muzeografska pomagala. One se slue metodikim modelima uenja i prouavanja i stoga moraju biti precizno odreeni njihovi ciljevi i oekivani rezultati. Znaajka je kriterija stila i u njegovoj fleksibilnosti. To e rei da se estetski, evokacijski i didaktiki stil, koji karakterizira i takve vrste izlobi, moe kombinirati. TEHNIKA IZLAGANJA Tehnika izlaganja je glavni kriterij i omoguuje komunikaciju i ona e ograniavati neke osobine predmeta te u skladu s namjerama onih koji izlobu kreiraju isticati ili zanemarivati odreene vrste i oblike muzealnosti predmeta. Razlikuje dvije vrste izlobi: statike izlobe (stalni postav) Statine izlobe se ne mijenjaju i temelje se na autentinom muzejskom materijalu. dinamike izlobe (povremene/pokretne i problemske izlobe)

38

Dinamine izlobe su promjenjive, te se u njima ostvaruje dijalog s posjetiteljem tako da on kreira vlastitu viziju izlobe. Uglavnom su usmjerene na povremene problemske ili tematske izlobe, na pokretne ili gostujue.

OSTALI OBLICI KOMUNICIRANJA Ostali oblici komuniciranja muzeja i kulturne batine koja se u njemu uva ili za koju se on brine, sa ovjekom i njegovom drutvenom okolinom, ne oituju se u direktnoj vezi muzejskog predmeta ili pak predmeta ili sklopa batine s posjetiteljem. Oni se koriste razliitim medijima pomou kojih prenose znanje o muzealijama i kulturnoj batini. Medijski oblici komuniciranja muzealija i kulturne batine otvaraju niz mogunosti koje su nedostupne izvornom predmetu. To je u prvom redu mogunost prijenosa poruke kulturne batine ili informacije o njoj na daljinu, izvan fizikog dosega izvornog predmeta ili ambijenta. A. Maltrau to naziva "imaginarnim muzejom". Mogunost manipulacije javlja se u odnosu na onu stvarnost koju dokumentira izvorna muzealija. to se vie udaljujemo od izvorne stvarnosti, to se interpretacija koja postaje ili moe postati manipulacijom sve vie instalira kao zamjena za realnost i tei da postane realnost. Medijski oblici komuniciranja koriste: papir, brouru, knjigu, razglednicu, dijapozitiv, videovrpca, videodisk, magnetofonsku vrpcu ili kompaktni disk, pa reprodukcija/kopija, umanjenu, maketu. Katalozi izlobe ili fotografije, glazbe ili videoprojekcija, multivizije i kompjutori e posluiti publici i mnogim drugim znanstvenim ili kulturnim institucijama kako bi zabiljeene poruke prenijeli u budunost. Muzej e komunicirati s publikom putem izlobi izlaganja, ali i putem izgovorene rijei, organiziranjem predavanja i razgovora o temi izlobi ili pak muzejskog istraivalakog ili sakupljakog rada ili pak prireivanjem razliitih priredbi. PREZENTIRANJE SPOMENIKE KULTURE (NEPOKRETNE KULTURNE BATINE) Oni nisu preneseni u drugu sredinu kako bi u njoj dokumentirali onu izvornu, ve u izvornoj sredini dokumentiraju neko ranije, neke ranije odnose. Svako prezentiranje kulturne batine zapravo je INTERPRETACIJA, kojom se iz bogatog ivota spomenika izabiru one faze, ivotne situacije ili detalji pomou kojih e se stvoriti i oblikovati povijesna slika spomenika relevantna trenutku prezentiranja. Objektiviziranje prezentiranja 39

Objektiviziranje prezentiranja i interpretacije kulturne batine svodi se na tenju prema ispunjavanju objektivnih i subjektivnih pretpostavki. 1. Objektivna pretpostavka je sam spomenik, sadri onu slojevitost koju elimo prezentirati. Njegovom analizom dolazimo do slojevitosti materijalne strukture i konstrukcije za prouavanje spomenika i stjecanje znanja o njemu. Ta analiza spomenika mora biti odluujua u procjeni i mogunosti prezentacije. Uvijek ostaje jedan dio batine koji je nepoznat spomenika neodreenost. 2. Subjektivna pretpostavka se svodi na analizu podobnosti mogue nove namjene spomenika za isticanje neke od ranijih razvojnih faza, ili pak postojee namjene za isticanje muzealnosti spomenika. Ove pretpostavke unose u proces prezentiranja batine zahtjeve ivotnog trenutka u kome se proces prezentiranja zbiva. Analizom stanja spomenika (materijalne kulture), moe dovesti kako se iskae potreba za zahvatima kao rekonstrukcija, restauracija Kriteriji Kriteriji za aktualnu intervenciju u povijesnu strukturu spomenika temelje se na valorizaciji spomenika, jer nam vrijednost spomenika otvara pretpostavke za izbor struktura, oblika ili faza razvija na spomeniku koje emo prezentirati. Tri kriterija trebali bi ouvati cjelovitost spomenika: 1. Poznavanje spomenika (potovanje cjelovitosti) 2. Stanje sauvanosti 3. Funkcija spomenika. Jo neki: ljepota ili stanje spomenika, osigurati autentinost, estetske vrijednosti Koncepcija Ovo je stepenica na kojoj se izabiru one razvojne faze spomenika koje e se prezentirati. Ona se stvara nakon provedenih analiza spomenika. Koncepcija ili htijenje unosi u proces i element kreativnosti. To je kreativnost vrsto uvjetovana faktorima kao to su istinitost, spomenika cjelovitost. Komponente koncepcije: znanstvena komponenta estetska komponenta funkcionalna komponenta ljudska komponenta.

Mogunost opih usmjerenja naina prezentiranja

40

Prvenstveno graevina kao spomenike kulture moemo grupirati na razne naine. Postoje etiri teorije: prezentiranje posljednjeg ivog sloja spomenika prezentiranje posljednje cjelovite faze u ivotu spomenika prezentiranje najvrjednijeg sauvanog sloja prezentiranje slojevitosti kao temeljne vrijednosti spomenika.

Metode Metode za prikazivanje muzealnosti ili povijesnost kulturne batine: 1. Metoda potovanja izvornika 2. Arheoloka metoda 3. Metoda rekonstrukcije 4. Metoda interpolacije (novih oblika i materijala) KLASIFIKACIJA MUZEJA Tipovi i vrste muzeja Muzeji po vrsti predmeta koje posjeduju: 1. Multidisciplinarni opi, enciklopedijski 2. Specijalizirani (karakteristini za 20. st.) Interdisciplinarni onaj koji poduava iz nekoliko razliitih znanstvenih disciplina koje su meusobno povezane. Umjetniki (pravi muzeji i galerije koje djeluju kao muzeji) te muzeji primijenjene umjetnosti promatraju se kao umjetnine, a ne kao obrti, zanati. 3. Arheoloki i povijesni muzeji i jedni i drugi mogu biti i interdisciplinarni 4. Etnografski muzeji i muzeji kulturne antropologije prouavaju narodnu umjetnost; etnografski muzej prikuplja narodne nonje i cilj mu je prikupiti ih to vie, motiv je razliitost jednog kraja po kulturnom identitetu od drugih krajeva, nastali su u doba formiranja nacionalnih drava; muzeji kulturne antropologije pokazuju ljudsku djelatnost oblaenja i to na nain kako to ini izraava openita svojstva oblaenja, pokazuje divergenciju oblaenja razliitih krajeva tj. zemalja, odnosi se na daleko iri pojam. 5. Prirodoslovni muzeji i muzeji fizike antropologije fiziki muzeji uvaju dokaze o velikom broju ivotinja koje su danas izumrle, pokazuju raznolikost i razvitak svijeta; muzeji fizike antropologije uvaju najvanije fizike dokaze koji pokazuju rast, razvitak, ljudskih vrsta i rasa. 41

6. Muzeji znanosti i tehnologije. Muzeji prema muzeolokim funkcijama: 1. Muzej-salon Francuska i Italija, povijesno su se razvijali za elitu, takav odnos prema publici zadrali su do danas, daju osjeaj strahopotovanja, takav je odnos pomalo prepotentan, eli se veliati elita (civilizacija) koja je stvorila te muzeje. 2. Muzej-klub SAD i Zapadna Europa, oputena atmosfera, smireno razgledavanje slika, cilj je da se posjetitelj osjea kao kod kue. 3. Muzej-kola bivi SSSR, Istona Europa, bitan je edukacijski pristup, tipian ideoloki tip muzeja, sva aktivnost muzeja bila je svedena na edukacijsko-ideoloki princip; nain prezentacije i povezivanje grae, nain odnosa muzeolokih djelatnika prema posjetiteljima kada se deideologiziraju mogu se primijeniti u muzejskoj praksi. 4. Muzej-atrakcija okrenut publici (turistima) 5. Muzej-laboratorij okrenut znanstvenim istraivanjima Dvije zasebne vrste muzeja prema komunikaciji s publikom. Muzeji prema smjetaju: 1. Muzeji u prostorima koji su ba tome namijenjeni to je rijetko, zbog velikih trokova i prostora koji treba biti ogroman (samo 1/3 muzeja posjetitelj vidi); idealni muzeji se grade tek od 1970ih; prvi takav muzej je Muzej Van Gogha (1973.) u Amsterdamu; idealan omjer je 1/3 : 1/3 : 1/3 = izlobeni prostor : depo : za lanove muzeja; Ludwigove zbirke u Klnu i Mnchenu, Muzej u Stuttgartu. 2. Muzeji u adaptiranim povijesnim zgradama to je vrlo skupo, i ne mogu se provesti do kraja muzeoloki principi npr. Mimara u Zagrebu koji je izgraen u prostoru, zgradi kole. 3. Muzeji u autentinim povijesnim prostorima npr. Versailles, samo po sebi je muzej, kraljevski dvorac. 4. Muzej na otvorenom tzv. muzejska sela, arhitektonski muzeji, lapidariji, arheoloki parkovi, u zadnje vrijeme tu se ubrajaju botaniki i zooloki vrtovi. 5. Muzeji u prirodi muzej koji se stvara oko nekog nalazita u prirodi npr. pilja krapinskog praovjeka u koju su doneseni bronani kipovi praovjeka i ivotinja, itav muzej formira se oko te pilje. Muzeji prema vlasnitvu: 1. Privatni i nezavisni muzeji u privatnom vlasnitvu, financirani iz vlastitog depa, nezavisni su od dravnih vlasti i utjecaja, zato imaju odreene slobode. 42

2. Dravni muzeji od nacionalnih do onih koji financiraju pokrajine, gradovi, sela, podreeni su potrebama drutva. 3. Muzeji kulturnih i obrazovnih institucija kolski muzeji za oevidnu nastavu, sveuilini muzeji (osobito u Engleskoj, vedskoj, Danskoj, Nizozemskoj, Njemakoj i SAD-u), samostanski muzeji. 4. Muzeji institucija koji nemaju predznak kulturni muzeji tvornica, npr. Muzej Mercedesa u Stuttgartu, muzeji razliitih drutava i udruenja, npr. lovaki muzej, muzej slijepih i sl. Muzeji po teritorijalnom principu 1. Na najvioj razini su nacionalni muzeji vrhunske ustanove koje se bave prikupljanjem grae na cjelokupnom teritoriju. Sintetiziraju razliite teme najvieg nacionalnog karaktera. Oni su glavni nositelji muzejske aktivnosti jedne zemlje. 2. Regionalni (upanijski) muzeji npr. arheoloki muzeji Istre, Zadra, dva u Splitu jedan nacionalni, a drugi Buliev. iri prostor logian za istraivanje jedne vrste grae npr. liburnski prostor iri od zadarskog, ali graa u zadarskom arheolokom muzeju. Ustanove specijaliziranog karaktera Struni kadar na najviem nivou od ireg nacionalnog znaenja. Dravni muzeji jer ih financira drava. 3. Gradski muzeji grad kao urbana cjelina ima svoju povijest pa je muzej = muzej identiteta. Muzej stvara cjelinu koja prikazuje razvitak grada. Zanimljivi su u turistikom smislu, jer turiste zanima sve o povijesti odreenog grada. Vaan su dio obrazovnog sustava, naobrazbe, povijesti lokalnog karaktera. 4. Zaviajni muzeji se mogu organizirati u znatno manjim urbanim, odnosno ruralnim sredinama. uva izloke vezane uz lokalni zaviaj. to se tie muzejske djelatnosti, od velikog su znaaja jer pokrivaju teritorij itave zemlje i prikupljaju grau koja bi inae zaobila velike muzeje (mrea muzeja). Tako se ne gube materijali. U tom smislu vani su etnografski muzeji. 5. Zaviajan zbirka nije prava muzejska ustanova jer nema stalno postavljene izloke, kustosa, samo je struno postavljena, a slui za razgledanje lokalnih eksponata npr. na otoku Iu dvije, na Silbi. Postavlja se u nadlenosti regionalnih muzeja. uvar otvara zbirku javnosti. U SAD-u svako mjesto ima "identity room" u kojemu svatko moe nai zanimljivosti tog mjesta. Kriterij komunikacije s publikom Otvoreni muzeji za potrebe ire publike Zatvoreni muzeji za potrebe ue publike, npr. studenti i strunjaci. Prema populaciji: 43

Za "normalnu" populaciju obuhvaa sve dobne granice, sve razine obrazovanja. To je vano jer to uvjetuje nain postavljanja i prezentiranja. Ovdje je graa svima zanimljiva. Za specijalnu populaciju Muzeji za djecu, edukativni karakter. Graa je prilagoena djejem uzrastu i tako se prezentira. Izazivaju odreene pozitivne reakcije kod djece (ljubav prema prirodi). Time se ne samo pouava djecu, nego se stvara navika posjeivanja. Muzeji za starije uenike dio kolske ustanove (college ima izgled campusa), slina su i sveuilita, posebno privatna. Muzeji za hendikepirane osobe s obzirom na vrstu hendikepa odreuje se takva prezentacija koja e njima odgovarati (npr. u muzejima za slijepe oni mogu opipati izloke). est je individualni rad sa posjetiteljima. Muzeji za invalide sa rampama i liftovima. Muzeji identiteta za manje populacijske skupine, nacionalne manjine ili odreene socijalne skupine. Grad uva njihov nacionalni identitet. MREA MUZEJA Mrea muzeja ima dvije dimenzije: Vertikalna nastoji povezati sve muzeje u dravi od nacionalnih do lokalnih zbirki Horizontalna nastoji pokriti cijeli teritorij U veini drava na najvioj razini vertikale su nacionalni specijalizirani muzeji (u Republici Hrvatskoj). Na regionalnoj razini su polovica specijalizirani, a polovica opi (regionalni arheoloki muzeji, regionalni opi narodni muzeji). Svi su gradski muzeji opi muzeji. Na lokalnoj razini opet ima odnos pola-pola: muzeji maslinarstva, rudarstva Nema nadreenosti u administrativnom smislu, nacionalni muzej je samo struni usmjeriva aktivnosti. Mrea muzeja omoguuje verifikacije muzeja. Omoguuje i da lokalni muzej dobije dostojan tretman i eventualnu restauraciju grae. U Francuskoj, ako se pronae neka graa pravo na nju ima najprije nacionalni muzej, a zatim ostali u hijerarhiji. Na taj nain znaajna se graa uva u velikim muzejima, a u malim manje znaajna graa. U sjevernim zemljama (Njemaka), ali i u Italiji vrhunska graa i u mikroregijama. Kod otoia Gnalia (Kornati) 1960ih mletaku galiju sauvanu sa teretom ispod mora, raa u Biogradu, zbirka je tamo gdje je naena, verifikacija: traena od svjetskih muzeja (Milano). Drava izdaje dozvolu i odreuje mreu muzeja. Povezivanje itavog teritorija tom mreom horizontalna dimenzija. 44

Struna ekipa: 5) Postupno kreiranje stalnog postava 6) Sinopsis krai tekst sa svim moguim elementima stalnog postava (to e biti postavljeno, kako e biti postavljeno) 7) Scenarij razraen sinopsis u detalje 8) U velikim muzejima maketa stalnog postava trodimenzionalna provjera, vjerodostojnosti onog to e biti postavljeno Kompjutorska animacija. LITERATURA: Maroevi, Ivo Uvod u muzeologiju, Zagreb, 1993. Maroevi, Ivo Muzeologija i muzej budunosti, asopis "Informatika i muzeologika" (1-4) 1987. Maroevi, Ivo Interdisciplinarnost i stalni postavi u muzeju, asopis "Informatika i muzeologika" (12), 1989. Novak i ulc Muzeji i galerije Hrvatske, Zagreb, 1992. asopis "Muzeologija" 1986./br. 24 Humski "Pregled povijesti muzeja u Hrvatskoj 19. i 20 st." 1977./br. 21 Koevi "Muzej u prolosti i sadanjosti" 1970./br. 8 Stransky "Pojam muzeologije", "Temelji ope muzeologije" asopis "Informatika i muzeologika" 1988./br. 1-2 Peter van Mensch "Strukturalni pristup muzeologiji" 1984./br. 1-3 Tomislav ola "Prilog moguoj definiciji muzeologije" asopis "Informatika" 1969./br. 4 Teak "Informatizione, dokument" INDOC

1.

Povijesna muzeologija? 45

2.

Teorijska muzeologija (muzealizacija predmeta)? to je to muzeologija? Predmet muzeologije? Muzealije? Primarni kontekst? Arheoloki kontekst? Osnovne muzeoloke funkcije? selekcija muzealija prouavanje prezentacija Odnos muzeologije i drugih znanosti? disciplina informacijske znanosti Glavne muzeoloke teorije? Stransky Mensch Praktina ili primijenjena muzeologija ili muzeografija? Odnos muzeoloke teorije i prakse? Muzeji? klasifikacija mrea muzeja u Hrvatskoj galerije Povijesna muzeologija? nastanak i razvoj muzeja od helenistikog doba do danas Specijalna muzeologija? arheoloka muzeologija i njezine osobine

3.

4.

5.

6.

7.

8.

9.

10.

11.

12.

13.

14.

15.

46