asopis Sarajevske sveske izraava zahvalnost sljedeim institucijama i dravama na njihovoj podrci Sarajevo Notebook magazine would like

to thank the following institutions and countries for their support Open Society Fund Bosnia and Herzegovina European Community Sweden Norway Finland Denmark Switzerland Portugal France Great Britain Spain United States of America

Redakcija Jovica Ain Ivo Banac Bala Brkovi Basri Capriqi Ale Debeljak Liljana Dirjan Drinka Gojkovi Zdravko Grebo Miljenko Jergovi Devad Karahasan Enver Kazaz Tvrtko Kulenovi Boris A. Novak Mihajlo Panti Sibila Petlevski Slobodan najder Marko Veovi

Glavni i odgovorni urednik Velimir Viskovi Izvrni urednik Vojka Smiljani iki Sekretar Neboja Jovanovi

NO 2003

Sadraj
U PRVOM LICU
Alma Lazarevska Porijeklo svile _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 9

DIJALOG
Taras Kermauner i Boris A. Novak O komunizmu i nacionalizmu, knjievnosti i politici, Sloveniji i Jugoslaviji, bolu i Bogu _ _ _ _ 19

U KONTEKSTU
Knjievnost i nacionalistika ideologija Velimir Viskovi Predrag Matvejevi Slavenka Drakuli Filip David Mirjana Mioinovi Nikola Bertolino Enver Kazaz Tvrtko Kulenovi Nikica Mihaljevi Milan T. orevi Andrej Nikolaidis Teofil Pani Andrew Wachtel Marko Veovi Knjievnost i ideologija _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 65 Prijedlog za razmiljanje _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 69 Intelektualci kao loi momci _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 71 Nacionalizam kao ideologija _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 77 Poziv na oprez u odnosu na profesiju pisca _ _ _ 83 Vreme inkubacije _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 87 osiiziranje bosanskih pisaca _ _ _ _ _ _ _ _ _ 117 Jogini, komesari i ostali _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 131 Svjetinu mora uvijek netko nadraivati _ _ _ _ _ 137 Mala varijacija na temu Intelektualci i rat _ _ 155 Nitkovi, bitange i zlikovci _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 161 Zavera Starijih Belih Mukaraca _ _ _ _ _ _ _ _ 165 Pisci i nacionalizam _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 169 Zvjerinjak _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 183

DNEVNIK
Igor Mandi Ljetni (privatni) dnevnik 2003. g. protkan (javnim) kolumnistikim diskursom_ _ _ _ _ _ _ 209

MANUFAKTURA
Ivo Brean Basri apriqi Jozefina Dautbegovi Ivica Duhovi-akni Bogomil uzel Enver Kazaz Sonja Manojlovi Boja drava 2005. ulomak iz romana _ _ _ 231 Dritaren lre hapur / Ostavi prozor otvorenim pjesme _ _ _ _ _ _ _ 245 Na graninom prijelazu pjesme_ _ _ _ _ _ _ _ 269 Ruiasti krevet ulomak iz romana _ _ _ _ _ 277 Drugi dolazak Hristov? pjesme _ _ _ _ _ _ _ _ 285 Slika invalidnog svijeta u poeziji Faruka ehia ogled _ _ _ _ _ _ _ _ _ 305 Kakvo je tvoje ne pjesme _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 315

Andrej Medved Boris A. Novak Svjetlana Nedimovi Sran Papi Ana Ristovi Goce Smilevski Jasmila bani

Labirinti pjesme _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 325 Andrej Medved, pjesnik koji prekorauje granice ogled _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 345 Terasa pripovijetka _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 353 O starosti i mladosti; O preljubi; O ljubavi; Odoleti iskuenju pripovijetke _ _ 365 Ljubljanska siesta pjesme _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 375 Razgovor sa Spinozom odlomak iz romana _ _ 385 Lutke ogled _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 393

MOJ IZBOR
Boris A. Novak Monika van Paemel Pripovjedake tapiserije M. van Paemel _ _ _ _ _ 399 Razlika _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 419

PORTRET SLIKARA
arko Pai Dalibor Martinis Metapolitika istine Dalibor Martinis _ _ _ _ _ 431 Obraam vam se kao ovjek ovjeku _ _ _ _ _ _ 447

POLEMIKA
Senad Peanin Enver Kazaz Drinka Gojkovi Velimir Viskovi Otvoreno pismo Sinanu Gudeviu _ _ _ _ _ _ _ 461 Gudeviev govor mrnje i isprazni ram za svetu sliku svetog prijatelja _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 465 Zveckanje govorom mrnje_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 469 Bura u ai vode _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 475

BILJEKE O AUTORIMA _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 477 EXECUTIVE SUMMARY _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 485

Alma Lazarevska

Fotografija: Almin Zrno, 2003.

Alma Lazarevska

PORIJEKLO SVILE
Od svoje tree godine ivim u gradovima gdje uglavnom ive ljudi sa -i prezimenima. Jedna od nedvojbenih slika mojih kolskih dana jeste naroit pogled koji, nakon to me uitelj ili nastavnik prvi put prozovu, sklizne ka rubrici mjesto roenja. Aha. U pogledu koji se na toj rubrici zaustavio prepoznajem zadovoljenu pretpostavku. Nita vie od toga. Nita to bi me opteretilo osjeajem da se povodom mog prezimena i mjesta roenja od mene neto naroito oekuje. Neto to se od uenika sa -i prezimenima ne oekuje. Sve dok jedne godine, jednoj ambicioznoj nastavnici, zaduenoj za prigodniarenje povodom Dana Republike, u pet do dvanaest nije naumpalo... Jednoj od onih nastavnica koje povremeno upadaju u razred i trae... tri crnke i tri plavue... dva alta i tri soprana... tri momka i est djevojaka... Ovaj put joj je put trebao jedan Makedonac i jedan Slovenac. Slovenka i Makedonka. Pol ne presuuje. Ni glas, ni boja. S Makedonkom joj se posreilo u mom razredu. Nastavnica koja se zatekla u razredu se, isporuujui Makedonku, u dobar as sjetila gdje bi trebalo potraiti Slovenca. Onaj iz osmog c. Ako je na nastavi. Jue je bio bolestan. Slovenca, kao Makedonka, ekam u kabinetu nastavnice fizikog vaspitanja. Tamo su dvije stolice te se, pretpostavljajui da e nas ubrzo biti troje, odluujem da stojim. Uostalom, u stojeem se poloaju lake nosim sa zbunjenou. Ja, Makedonka! E, evo nas, kae nastavnica koja se ubrzo pojavljuje sa Slovencem. Zrai entuzijazmom osobe koja se rukovodi vjerom da ko trai taj i nae. Sjednite, dodaje sjedajui i preputajui Makedonki i Slovencu da bratsko-sestrinski podijele sjedalicu. Iz depa vadi komad papira i olovku. List istrgnut iz kajdanke. Olovka je njena. Njome upisuje ocjene u dnevnik. Do kraja scene Makedonka i Slovenac djeluju kao sijamski blizanci srasli bokovima. Dakle, sutradan je Dan Republike. To znamo. I bie priredba. I to znamo. ta ne znamo? Ne znamo da se poduzetna nastavnica u zadnji as domislila da bi bilo zgodno pozornicu

ukrasiti parolama ispisanim na jezicima svih naih naroda. O narodnostima ne govori. Do sutra e lanovi likovne sekcije to lijepo ispisati. ta se od nas, to jest od Makedonke i Slovenca, oekuje? Da nastavnici izdiktiramo slovenako i makedonsko ivio Dan Republike. Sijamski blizanci razliito reagiraju. Ipak su spojeni bokovima a ne glavom. Slovenac neto petlja, zamuckuje, Makedonka uti. Vjera u geslo ko eka taj doeka fiskulturnicima je strana. Ubrzo u nastavnicinom pogledu prepoznajem mjeavinu nerazumijevanja, razoarenja i ljutnje. Kao nestrpljivi trka koji se koi u niskom startu jer se pitolj u ruci startera ne oglaava... i ne oglaava. A lanovi likovne sekcije!? Oni ekaju, ekaju... nad razastrtim hamerima. Do koga je? Do Slovenca i do Makedonke! Kad Slovenac najzad odustane od kako se ono kae pokuaja, nudi da se telefonira njegovom tati. Tata e znati. Moj oka ima konjka dva. Onda i ti nazovi svog, blista nastavnica dok se obraa Makedonki. Tata je na poslu, kaem. Pa nazvaemo ga, odgovara spremno nastavnica. A ja se odjednom pitam da li mi u stanu uope imamo oev broj telefona na poslu. Da li nama uope naumpada da ocu telefoniramo nakon to ujutro napusti stan. Da li uope postoji razlog zbog kojeg bi se otac smio prekidati u radu. Obratno? To da. Bilo je prilika da su oca s posla zvali u gluho doba noi ili, dok smo u jednom od mjesta na mapi naih selidbi ivjeli u zgradi stotinjak metara udaljenoj od male, tek pokrenute fabrike, dolazili i na vrata. Pamtim naroite odlomke nonog saaptavanja u hodniku. ...Ugasila se pe... Popucala druga tura... Glazura puca... Ne moemo da postignemo potrebnu temperaturu... Plava boja izlazi kao ljubiasta... A sad bi, eto, oca na ija vrata u pozni noni as znaju doi sa ovakvim ozbiljnim vapajima (ah, ta opaka ljubiasta!), trebalo uznemiravati triavim pitanjima kakvo je ovo povodom kojeg je nastavnica muzikog vaspitanja nastavnici fizikog vaspitanja ustupila list papira. ivio Dan Republike... na makedonskom jeziku? Zove arobnjaka e da bi ti rekao koji je danas dan u sedmici ili koliko ovaj mjesec ima dana. Uostalom, otac je bie koje kad je u stanu uglavnom ne govori, nego ita. A knjige su mu sve sama hemija, matematika,

10

fizika, anorganska hemija, porculan, keramika... Ruske, eke, poneka poljska, njemaka. Kada se poetkom jedne kolske godine ispostavilo da mi prvi put trebaju i logaritamske tablice, otac je utke uao u svoju sobu i odatle se vratio sa knjiicom ije su korice oito zapamtile mnoge dodire. Jednako utke mi je pruio knjiicu. A meni je preostalo da mami objasnim kako nisam sigurna da e mi u koli posluiti logaritamske tablice na njemakom jeziku. Koje su sluile oca u Karlovim Varima. Tamo je otac nauio i neto to se od kada znam za nae zajednike rukove, nametnulo kao stalni ritual. Stol je postavljen: tanjiri, pribor s jelom, kotarica sa kruhom. Dok ekamo da mama prie sa onim ime e nam napuniti tanjire, brat kriomice trpne komadi kruha, ja kriomice ispijem gutljaj vode. Tata kao da ne primjeuje. Die svoj tanjir, podie ga do uha, letimino ga osmotri pa zamiri. Svinutim kaiprstom kucne onu stranu tanjira na kojoj je ig. Ne sjeam se da sam ikada izravno upitala, niti da mi je neko na takvo pitanje odgovorio, ali od kada znam za nae zajednike rukove, znam i to da ovo to radi otac jeste neto to nije dato svakome. To otac po zvuku odreuje kvalitet porculana, porijeklo kaolinske gline od koje je nainjen. I ko zna ta jo. Otac to ini i u onim rijetkim prilikama kada smo u restoranu. Mama tad primjeuje da brat trpka kruh, da ja poseem za aom s vodom, da emo pokvariti ruak, da se ovo s kruhom ak i ne pristoji. Oeva gesta je neto to se ne komentira. ak i ako je sluajnim pogledom okrzne neko ko sjedi za susjednim stolom. A Karlovi Vari... Pomenula sam Karlove Vare. Otkuda otac tamo? Sve mi se to, ini mi se prvi put objedinjeno, gomila u svijesti dok sjedim kao Makedonka uz kao Slovenca, u kabinetu nastavnice fizikog vaspitanja i buljim u list istrgnut iz kajdanke. I prvi put osjeam kako bi nekome ko ne zna da odgoneta ovakve prizore i slike, trebalo objanjavati, objanjavati, objanjavati. Slike pretvarati u rijei, rijei, rijei. One rijei, rijei, rijei koje moraju raunati na neiju sposobnost razumijevanja. To ja rijei trebam nanizati u objanjenje (kome i zato da se objanjava?), u ispriku (kome i zato da se ispriava?) prostoj injenici da ja ne znam makedonski jezik. A oca to se tie, evo... ako treba, on e utke ui u svoju sobu i odatle iznijeti... logaritamske tablice. Nastavnica gleda mene pa svoj runi sat. Onda nazovi mamu, zausti nastavnica pa odmahnu rukom. Kao da se podsjetila mog imena. Da je Biljana platno belee... nije. Ni slino! Mora

11

da majka nije Makedonka pa je kerku opremila nemakedonskim imenom. Nastavnica oito i ne sluti da se upravo odrekla prave adrese. Majka jeste roena od majke Bosanke i oca Bosanca, ali je za tri godine ivljenja u Makedoniji nauila makedonski jezik. ak nadmaila u poetku zadatu mjeru po kojoj joj je lokalni jezik bio potreban da se sporazumije na pijaci i u trgovini. Otud majka zna i poneku tursku rije. U gradu u kom je tri godine ivjela, lokalni Turci su jednom sedmino dolazili na pijacu s punim kotaricama. Ovoj injenici danas dugujem ljubav na prvi pogled prema Bariccovom romanu Svila. Uukane u dudov list, u tim su kotaricama povremeno stizale larve svilenih buba. Majka se jedan dan u stan vratila s jednom takvom kotaricom. Svilu, naravno, nije mogla praviti. Ali je one krasne larve mogla ponuditi mojim prstima, oima... Majka bi, uostalom, danas mogla rei kako glasi naslov Bariccovog prekrasnog romana u turskom prijevodu. Ne sjeam se ta je nastavnica fizikog vaspitanja poslije neuspjelog trojnog sastanka poduzela. to se mene tie, nedvojbena posljedica tog sastanka, nakon mnogo ega to se desilo i mnogih godina koje su prole, jeste to da ponekad pomislim: ta li je, Boe, sa Slovencem? Ne: ta li je sa onim Slovencem? Nego ba: ta li je sa Slovencem? Pomislim tako u trenucima kada sam ja Makedonka. Rezon kojem je podlegla pukokolska nastavnica nije stran ni, recimo, osobi iz odbora za organizaciju Sarajevskih dana poezije. Te me u pet do dvanaest naziva, ljubazno molei za prevodilake usluge. Imaju gou, makedonsku pjesnikinju. Pretpostavljam da ste moj broj telefona pronali u leksikonu pisaca Bosne i Hercegovine, pitam. Da, odgovara ni duna ni kriva osoba s druge strane ice. Tamo ima i napomena o jezicima. Provjerite... Uz moje ime ne stoji makedonski. A provjerite i kod drugih pisaca. Ko trai taj i nae. Spustim slualicu pa potraim svoj primjerak leksikona. Posljednji put ga je listala osoba pasionirani pristalica astrologije. No, to jo uvijek nije najnezgodnija ilustracija stare istine da leksikoni u rukama ljudodera postaju... jelovnici. Astrolog se pomalo zabrinuo nad neravnomjernim odnosom vodenih i vatrenih znakova u Drutvu pisaca Bosne i Hercegovine. A ja sam, nakon poziva ljubaznog lana organizacionog odbora Sarajevskih dana poezije, nabrojala tri pisca koja govore

12

makedonski jezik. Niti jedan roen u Makedoniji. Ja jesam. A i prezime mi je makedonsko. Je li to, avaj, dovoljno da se zakljui kako govorim makedonskim jezikom? Nije. I, bome, nemam namjeru da objanjavam. Osim ako do one osobe to mi je ljubazno telefonirala nije doprla injenica da sam se jednom izjasnila kao Makedonka.Tanije, na upit potvrdno odgovorila. Ako se potvrdom moe smatrati mumlanje usta punih zubarskih tampona. iroki dijapazon pitanja koja zubari vole postavljati osobama ija usta prethodno opreme tamponima i cjevicom za odvod pljuvake, taj je put bio obogaen pitanjem Jeste li vi, Alma, Makedonka? U trenu sam sraunala: odgovorim li mumlanjem koje ima predstavljati rjecu Ne, predstoji niz pitanja na koja se vie nee moi odgovoriti ni mumlajuim Ne ni mumlajuim Da, odnosno Aha. Jer, niz e poeti sa: A otkud vam onda to makedonsko prezime? Ja sam, uostalom, vrsto odluila da napiem li novu knjigu, njen naslov bude Ne. Ili Aha. Treeg nema. Jer, pita mene moj zubar nakon to mi je usta opremio za seansu sa builicom: Vidim, izala vam nedavno nova knjiga. Ja odmumlam Aha. Zubar pita dalje: A kako joj ono bijae naslov... neto s biljkama, kako ono? Kako je dalje tekao blagougodni dijalog, po ovaj tekst nije bitno. Vraam se onoj prilici kada sam odgovarala na pitanje Jeste li vi, Alma, Makedonka? Nakon mog mumlajueg Aha, zubar je poeo pjevuiti. Zemi mome Makedone... Djelovao je kao neko ko oekuje duet. Moje prezime i moje mjesto roenja mi povremeno prireuju ovakve i sline, dakle sitne i benigne, nesporazume. Nevrijedno pomena. Sve do trenutka kada se naem pred osobom koja u jednoj ruci dri moju knjigu, a u drugoj diktafon. Ljubazno pita kakvi su aktuelni makedonsko-albanski odnosi u Makedoniji. Iz prve, to jest moje ruke! Iz one ruke koja je kad je bila ruka dvogodinje djevojice, dodirivala larve svilenih buba. to su ih na pijacu donosili lokalni Turci. Ne Albanci. A Albanci? ta su oni donosili u kotaricama? Nita. Njih tamo nije ni bilo. Moda bih, pomiljam kiselo, dok se to sa Makedoncima i Albancima ne smiri, povodom svoje nacionalne identifikacije trebala otvoriti dvosmislicu. Nina Berberova u Memoarima pominje ak dvojicu Lazarevskih. Preostaje mi da se odluim. Da li... profesor, jedan od najboljih poznavaoca zakonodavstva

13

carske Rusije? Ili... autor nekada popularnog romana Dua ene? Avaj, koji bi mi tek tada aktuelni i manje aktuelni odnosi pod nos bili potureni sa diktafonom! Uostalom, ta da radim sa mojim mjestom roenja? Ipak! Ipak odgovaram sa Da na pitanje to u romanu Emigranti za jedno ljeto, Papievisa Valdasa, biva postavljeno nakon nabrajanja: postoje gradovi u kojima smo roeni, postoje gradovi u kojima smo studirali, postoje gradovi iz kojih odlazimo i u koje dolazimo, postoje gradovi u kojima ive nai prijatelji, postoje gradovi o kojima ba nikakve predodbe nemamo, postoje gradovi koje posjeujemo s vodiem u rukama, postoje gradovi koje nikada neemo posjetiti i upoznati i koje emo znati tek kao taku na mapi. Da, grad u kom sam roena je grad u kojem bih izabrala da sam roena. Premda sam zbog njega iz kabineta profesora teorije knjievnosti izala sa osjeajem da mi je mimo uobiajenih tri pitanja postavljeno etiri, i da na etvrto, kljuno, nisam znala odgovoriti. Bio je to trenutak kada se inilo da se ponavlja poznata scena... Pogled klizi sa mog imana i prezimena ka rubrici mjesto roenja. Ve vieno, pomiljam te oekujem poznato mi, preutno, Aha. Ali, pogreno pretpostavljam. Profesor, inae izuzetno distanciran, uglaen, odjednom bljesne osmjehom kakav na predavanjima nisam vidjela. Gle, Veles... ja sam tamo sluio vojni rok. U glasu prepoznajem neto kao poziv. Profesor bi, moda, da ja pomenem neku ulicu, a on da je se sjea. Ja koja sam u Velesu ivjela prve tri godine ivota i nikada poslije u Veles dola. Grevito se hvatam za pitanja koja mi je profesor postavio prije nego je kliznuo pogledom preko mog indexa. Suta teorija... to dalje od slika i sjeanja. Profesor me prekida. Neka ne urim! A ja sam ba urila. Da to prije nestanem iz kabineta profesora kojemu odjednom treba objanjavati. Jeste Veles, ali... znate... i tako to... Danas se povodom ove scene a u sabiranju svog znanja o Velesu, u ali presliavam. Veles je grad negdje u sredini Makedonije. U Velesu je roen Kosta Racin (to sam nauila u sarajevskoj gimnaziji), u Velesu je vojni rok sluio profesor Zdenko Lei. Ostalo, da na dlan stane malo, jeste moj Veles. U onom smislu u kom Varlam alamov govori o Vologdi. O etiri Vologde. O istorijskoj, lokalnoj, robijakoj i... mojoj. Osim one kotarice sa svilenim bubama, moj Veles sadri petnaestak malih

14

crno-bijelih fotografija. Od kojih je moja neaka, jo jedna Lazarevska na ovom svijetu, odvojila dvije i ponijela ih u Holandiju. Tamo ivi. Moja prijateljica koja ivi u Americi iz porodinog albuma je odnijela fotografije koje svjedoe da je ona, moja prijateljica... i skijala, i plivala, i klavir svirala, i labradora s pedigreom imala. Te fotografije danas zauzimaju poasno mjesto u njenom amerikom salonu. I vrlom amerikom gostu odailju nedvojbenu poruku. Moja neaka je mlada, veoma, veoma mlada. Njoj treba drugi dokazni materijal. Za tvrdnju da njene holandske prijateljice ni u snu nemaju takvu grandma. Dirljiva mi je ova neakina potreba sve do trenutka kad shvatim da su dvije fotografije ba od onih koje ja prilaem korpi sa svilenim bubama. Pa uinim sve da mi neaka te dvije fotografije vrati. Zauzvrat joj dam druge dvije. A ona vjerovatno pomisli da je profitirala. Jer je ovdje grandma u ljetnom izdanju. U haljini sa krupnim cvjetnim dezenom. Suknja joj se od struka iri kao obrnuta cvijetna aka. A sve se bolje vidi. I kosa. I oi. I zubi. I vrat... A na onim velekim je... zima. Na svim velekim fotografijama je... zima. Dug injenici da je nakon mnogih, mnogih godina, ba one jedne od tri moje veleke godine, u Velesu padao snijeg. Samo jedan dan padao. I da su Veleani, svi do jednog izali vani i stajali s licima okrenutim nebu. Topile im se pahulje na obrazima, nosevima, trepavicama. Ili se to samo mojoj majci koja je do udaje tek za sarajevsku klimu znala, uinilo? To je u njoj proradila enja za snijegom. Te je od tri godine koje je u Velesu provela, u na fotoalbum propustila tek jedan dan. udo u Milanu na veleki nain. Niti na jednoj sarajevskoj fotografiji u naem fotoalbumu nema rukavica, alova, kapa, kaputa. Kako god, zahvaljujui onim velekim fotografijama, moj Veles je grad zimske idile. U koju je sputena kotarica sa svilenim bubama uukanim u dudov list. Zapravo, sav moj Veles u tu kotaricu moe stati. Prilaem jo desetak razglednica sa velekom adresom. To se otac javljao sa svojih estih slubenih putovanja. (Te mi se danas nekako ini da je Lugano Velesu blii nego, recimo, Skopje.) Uvijek ista kratka reenica i uvijek isti kratak potpis. I to je to! Sve do prije nekoliko mjeseci kada listajui jednu od est knjiga sjeanja ivojina Pavlovia... ugledam reenicu ispisanu kurzivom. Veles, nikad vidio nita ljepe. To Pavlovi prepisuje reenicu zapisanu u turom dnevniku anonimnog njemakog vojnika koji se povlaio iz Grke. I naiao kroz Veles.

15

I ne naumpada mi da provjeravam koliko istine, a koliko pretjerivanja, privienja, ili ega li ve ima u ovoj reenici. U kotaricu u koju se smjestio moj Veles, reenica anonimnog njemakog vojnika stie kao jedna od rijetkih injenica iju teinu ta kotarica moe da ponese. Kao pahulja koja bi se, uostalom, istopila da joj ova kotarica nije pruila utoite. Reenica koju zapisuje vojnik koji se povlai. Ne onaj koji nadire. Gubitnik. Ne pobjednik. A daleko je Njemaka. I ne daj, Boe, da se ove reenice doepa neko od turistikih entuzijasta... a takvih ima svuda pa, valjda, i u Velesu. Da se ova reenica citira u propagandnim turistikim brourama, ili u nadmetanjima ljepote... ili u bilo kakvom dokazivanju ili argumentiranju... ne daj, Boe. A ja tako dobro osjeam mjeavinu ironije, iznenaenja i prijekora to ih je u pogledu gospodina Alfreda prepoznao sjajni publicista Ryszard Kapuci ski. A ta mjeavina ironije, iznenaenja i prijekora su s n odgovor na pitanje to ga je Kapuci ski postavio gospodinu s n Alfredu dok ga je ovaj vodio ulicama Drohobia. U Drohobiu je ivio Bruno Schulz. U Drohobiu je ubijen. Pa je gospodin Alfred, nekada uenik Schulzov, Kapuci skom pokazao pris n zemnu kuu u Florijanskoj ulici br. 12, te gimnaziju u Zelenoj ulici... te dvije male ulice kojima je Schulz svakodnevno prolazio. A onda je Kapuci ski upitao: s n Gospodine Alfrede, na kome su se mjestu nalazile prodavnice cimetove boje?

16

Taras Kermauner Boris A. Novak

Taras Kermauner i Boris A. Novak

O KOMUNIZMU I NACIONALIZMU, KNJIEVNOSTI I POLITICI, SLOVENIJI I JUGOSLAVIJI, BOLU I BOGU

Boris A. Novak: Uprkos generacijskoj razlici imamo slino poreklo: Tvoje detinjstvo i mladost je, kao i moje, obeleio radikalni politiki angaman tvog oca, jednog od najleviarskije orijentisanih slovenakih intelektualaca prve polovine 20. veka. Iako je Duan Kermauner bio jedan od osnivaa slovenake Komunistike partije, ona ga je kasnije potisnula na svoj rub, verovatno zbog toga to nije imala poverenja u kritiki nastrojene intelektualce. O dalekosenom uticaju tvog oca na formiranje osnovnih dispozicija Tvog karaktera si dosta pisao u svojim autobiografskim knjigama. Kako danas doivljava paradoksalnu, dramatinu i traginu sudbinu svog oca? Dopusti mi, da na ovom mestu javno kaem da je Tvoj otac u toku II svetskog rata, u nemakom koncentracionom logoru, spasao od sigurne smrti mog bratanca (koji je tada bio jo uvek dete), Lea epia, koga smo u krugu porodice zvali Moric. Ne mogu, a da pomislivi na Tvog oca, koga dodue nikada nisam lino upoznao, ne osetim dirljivu zahvalnost. Taras Kermauner: Autorefleksivnost koja je sutina mog miljenja povlai za sobom i sve radikalniju samokritinost, a samim tim i kritinost prema idejama, stavovima i ljudima koje sem cenio. Kao dete sam oboavao svog oca, kao tinejder sam ga osporavao, kasnije mi je bio odvratan; kada je umro, odahnuo sam jer je sa mog srca konano spalo jedno neprijatno breme. Nikada prema svom ocu neu imati miran odnos; previe me je odredio, previe povredio. Tek sada, kada sam star onoliko koliko je bio i on kada je umro, moram priznati da me nikada nije voleo. Nisam bio dete koje bi se moglo voleti; a bojim se da on nije mogao voleti nijedno dete. Decu, jednostavno, nije podnosio. eleo je da ima sluaoce-izvoae. Dodue, ja sam umeo da budem odlian slualac, satima i satima sam, utei, sluao Mraka, ali izvoa nikada nisam

Prevela Ana Ristovi ar

19

bio. Kako je mog oca Partija izbacila iz svojih redova jo pred sam rat, on jednostavno vie nije mogao nai ljude koje bi vodio. Partija ga je, izmeu ostalog i posleratnim zatvorom, u toj meri pritisla i dezorijentisala da vie nije znao kome i emu bi sluio. Zaleteo se u istorijski pozitivizam, u arhive, eleo je da se detaljno upozna sa svim podacima; ali ni to mu nije bilo dovoljno, po prirodi je bio ovek vere i jedan pokuaj proroka. Poto sam se poistovetio sa njim, pokuavam da uspem tamo gde je on propao; ak i u pozi proroka. On je takvu pozu preuzeo u svojim dvadesetim godinama, Partija je od svakog svog lana i u toku ratova su ti lanovi inili apostolsku elitu stvarala proroka; meni je lino bilo potrebno vie od pola veka ne bih li pronaao odgovarajuu proroku pozu-ulogu. Moj otac je isuvie brzo postao apsolutno nepokolebljiv, a ja sam se zadravao, ostajao u relativizmu, traganju, destrukcijama; traio sam se i rekonstruisao sam se (i rekonstruisau se i traiti) do kraja. elim da proem kroz sve njegove poraze, elim da ih svesno preuzmem na sebe, da ih proivim, iskusim, oivim u seanju, a onda da ih preokrenem ne bih li dosegao ono to on nije: ne pobedu nad okolinom-drutvom, ve pobedu nad samim sobom, nad sopstvenim neverovanjem. Da li je moj otac, dakle, moj glavni takmac? Moda; moe se razmiljati i na taj nain. Iako ne marim za njega, jo uvek ga volim: on je moja svesno prihvaena sudbina koja u meni mora dostii svoj spas. Teak zadatak, s obzirom na to da mu nije uspelo, da je stradao i doiveo maksimalnu svest o nemogunosti izbavljenja. iveo je poraz. Hvala bogu da mi moja spasiteljska teologija omoguava iskorak iz para ivot-smrt, poraz-pobeda. Inae bih bio zarobljen u pakleni krug svog oca i sa njim i Partije. Mnogi ne razumeju, kako to da nisam antikomunista. Nisam, jer sam pobedio u sebi mrnju i ljubav prema svom ocu. Proao sam kroz oba oseanja-strasti i zakoraio sam na drugu stranu. Na tom mestu me vie ne opredeljuje ni Partija. Slobodan sam u svom spasiteljskom Bogu. Njegov sam saradnik, to je jedina odgovarajua i mogua sloboda, jer je Bog izvan tog sveta i sudbinskih parova u koje je oveka zatvorilo ciklino miljenje. Moj otac je u Buhenvaldu spasio ivote ne tako malog broja ljudi, posebno mladih. Neki su mu nakon rata to vratili uz kamatu, proglasivi ga za gestapovskog agenta. Kako nije bio dovoljno izuen u stoikom skepticizmu, kako je bio zagovornik naivnosti Marksovog i domaeg, slovenakog eshatologizma,

20

ljudska priroda ga je previe povredila; smrtno ga je ranila injenica da su ga njegovi nekadanji saradnici-prijatelji potpuno otpisali. (Navodno su mu ostala verna samo trojica; i pomenuu njihova imena jer to i zasluuju: Vlado Kozak, Stane Kraevec i France Klopi.) Ne smemo zaboraviti da Partiji nisu svi bili sumnjivi: neki su svoju sumnjivost otkupili na taj nain to su postali najpouzdaniji delati svojih drugova. Kada su me 1958-59. godine sasluavali u ljubljanskoj politikoj policiji, na njenom elu se nalazio bivi dahauvac; i on je lino sasluavao Veljka Rusa. Moj otac je retko pripovedao svoja seanja iz Buhenvalda; previe su ga bolela. Njegov zadnji prijatelj je bio ovek koga su, na polju blizu Vajmara, dok je skupljao repu, ubile saveznike bombe. Kada su u logor dovezli rasute udove pobijenih, Duan je uzeo u ruke svaku glavu, svaki rastrzani, krvavi komad tih brojnih tela, ne bi li pronaao prijatelja i sastavio ga. U stvari je sasvim udno to ljudi koji su imali takva iskustva nisu izgubili razum. Nemaki istrebljivaki logori su za mene, jo od malih nogu, bili sudbinska tema; jo od vremena kada sam leta 1945. godine danima ekao na Kongresnom trgu da iz Nemake stigne kamion sa mojim ocem. Zar se ti ne ini neobinim, karakteristinim za pristrasni slovenaki antikomunizam to postoji toliko drama na temu procesa u Dahauu i posleratnih zatvora, a da ih je skoro neznantan broj na temu nemakih logora? Domobransku dramatiku tih logora u koje su rupnikovci slali partizane to ne udi kao to za nju ne postoje ni Nemci ni okupatori. Dananjom Nemakom odjekuje autokritina samorefleksija na temu logora i nemakog proganjanja Jevreja; a zar mi, Slovenci nismo proganjali Jevreje? Za meunarodnu likvidaciju slovenakih Jevreja smo i mi odgovorni. Sve dok budemo svu krivicu pripisivali samo gospodarima Nemcima potvrivaemo se kao sluge. Sluga je uvek neduan jer nije odgovoran. Tek kada se budemo odrekli vrednosti istosti koja vodi u faizam i poze Nedunostirtve koja vodi u licemerje, otvoriemo se i za mogunost da svako od nas postane slobodan i autonoman pojedinac. B.A.N.: U esejistiko-spomenarskoj knjizi Zdrobljena ogledala (1981.) literarno si opisao atmosferu prvih posleratnih godina u Ljubljani, svoje prijatelje iz mladosti i svoje intenzivno lino, intelektualno i duhovno sazrevanje u sivom, socijalistikom drutvu

21

koje je zahtevalo podreivanje diktatu jedne i jedine spasonosne istine. Kako su te godine u mnogo emu odredile Tvoj odnos prema svetu, odnos za koji je karakteristina duboka kritinost, molio bih Te da ukratko opie svoja unutranja previranja u tim prelomnim godinama. T.K.: Na ovom mestu bih eleo da upozorim samo na sitnicu ili dve iz posleratnog vremena. Pitam se: Da li je tadanje socijalistiko drutvo zaista bilo samo sivo? Bilo je, ali ne samo sivo. Novinarsko-politiki stil-svet je bio prazan, muan, dosadan, jednolian, bez nadahnua, slugeranjski. A ipak mu nije uspelo da zatre ostale prvobitne elemente. Komunizam nije bio samo staljinizam; korene je imao izmeu ostalog i u velikom snu oveanstva nakon/o Novog(m) sveta(u). Sovjetski model je uinio sve da taj san usahne i uporno je radio na tome, a pod pritiskom nasilnih praznoglavaca je bujao vitalizam stremljenja. Omladinske pruge nisu bile samo polpotovska uravnilovka. Bile su i, mada pre svega kolektivna, erupcija volje, radinosti, snage. Verovatno da Slovenci nikada do tada nisu doiveli u toj meri zajedniki zanos, barem onaj deo njih koji se ubrojavao u pobednike i predstavljao veinu ili je barem bio najvidljiviji. Prvomajske parade i njima slini nastupi nisu bili samo bedni teatar i karikatura. Za mene i za moje prijatelje, na primer Primoa Kozaka i Dominika Smoleta, oni su bili iskljuivo budalatina, nasilje, karikatura, ali ne i za ostale. Danas previe zaboravljamo na ogranienu raznorodnost vremena neposredno nakon rata; i to znai da sami upotrebljavamo previe jednostrana, crno-bela, iskljuiva merila. Ako je takvo pojednostavljanje bilo razumljivo u doba kada smo se borili protiv Partije, ono danas predstavlja nedostatak i antikomunizam je neto loija reprodukcija antifaizma. Sigurno je da me je totalitarna Partija suavala, pritiskala, redukovala; decenije sam proveo na granici da se predam mrnji prema njoj i komunizmu. Onaj ko je potlaen, unutranjost svoga bia pokuava da ouva na taj nain to poinje da mrzi. Nadam se da me model antiteze govorim o modelu blizanaca nije usmerio ka mimetikoj kontri. Nakon 1991. godine, uslov da neko postane slobodan i autonomni ovek je postao taj da se ne preputa pristrasnom otporu prema neemu to je prolo; danas vie nema komunista, na levoj strani i u sredini su samo razliite vrste liberalaca. Danas stvari treba posmatrati iz razliitih uglova, sveobuhvatno i ravnoduno,

22

odnosno, pre svega treba biti kritian prema novoj opasnosti koju predstavlja regrediranje u predliberalno drutvo-miljenje kao u sigurnost koju liberalno drutvo ne prua. Kako u to sam siguran posedujem ekvidistancu prema levoj i desnoj strani, sposoban sam da na mnogo toga to sam pre 1990. godine smatrao nasilnim zlom, gledam kao na sredstvo svog sazrevanja u autonomnu i slobodnu osobu. Partiju doivljavam kao silu koja je, dodue, elela da me zarobi i uniti, ali poto joj se nisam predao i poto je na kraju krajeva propala, a ja sam se uspeo na svoj vrh, ona mi znai reintepretirao sam je u neto to mi je pomoglo da rastem i sazrevam. To je paradoksalno, ali tako oseam. Po mom miljenju, u tome je ovekova mo rekonstruisanja okoline-zla-nitavila: ne dopustiti da me determinie, porazi, ve svaki svoj poraz preoblikovati-osmisliti na taj nain da mi bude od koristi; iznutra doiveti stanje ovekove unitenosti; biti u svemu to jeste, a sa tim i u velikom Nita. Ukoliko sam sposoban da sve to izdrim i da sve to iskusim, ukoliko od jednog spoljanjeg poraza do drugog spoljanjeg poraza postajem sve slobodniji i autonomniji, onda mi nije potrebno da Partiju likvidiram-pobijam (ak ni naknadno, kada je vie nema), ve sam istu tu Partiju podredio samom sebi, iskoristio sam je za svoju motivaciju. Borio sam se s njom i od nje nainio pokretaku silu svog sazrevanja. Ukoliko tako gledam na posleratne godine, onda sam ak i zahvalan Partiji to me je tako kruto odgajala. Ona to nije elela, ali to je uinila, jer sam je obuzdao. Mog oca i mnoge druge je slomila; a zato, to je ve drugo pitanje. Verovatno da su joj se previe iskreno i svim svojim biem predali. Prema svemu i svakome, ak i prema sebi samom, sam celog ivota gajio kritiko-ironinu distancu; mnogima je takav moj odnos smetao jer su mislili da glumim klovna. Biti klovn za mene je znailo obezvrediti svaku fatalnost, prilagoditi je samom sebi, stvoriti od nje predmet podsmeha; ak i samog sebe. Ukoliko smem da se sprdam sa drugima, to veoma rado inim, moram se jo i najvie sprdati sa samim sobom. Veliki deo sebe nisam shvatao ozbiljno. Da li ovaj svet treba shvatati ozbiljno? Ozbiljno shvatam samo Boga i oveka koji je Njegov saradnik: oveka u Bogu. ovek kao izraz nitavila vredan je podsmeha, negiranja, prezira (i samoprezira). Manje milosra, milosre mi nikako ne ide od ruke jer govori o tome da Milosrdnik zapravo ne potuje oveka

23

vrednog milosra ve da ga doivljava kao jadnika. To je feudalni odnos prema oveku kakav u uvek odbacivati. Drugog oveka doivljavam kao u toj meri monog, da je vredan podsmeha i snanih udaraca. Zbog toga su mi uzor bili Mrak i Zupan, a nikako sentimentalni humanisti, naduti od samovelianja. Kako sam Zupana poznavao intimno kao retko ko, znam da je u sutini bio neobino skroman ovek. Naravno, ne u javnosti. Sa te take gledita je i posleratno vreme bilo puno i bogato. Mogu li rei da je bilo istinitije od dananjeg? Da li je bilo u izvesnoj meri ak i manje sivo od dananjice, uprkos dananjem prividnom sjaju, glamuru imida, simuliranom pluralizmu? Tada je svaki otpor prema vlasti bio istiniti in, stvar hrabrosti, rizika, snage. Svaka stvar se moe sagledati na vie razliitih naina. B.A.N.: Godine svog intelektualnog i linog sazrevanja si proivljavao zajedno sa generacijskim drugovima, sa kojima si u slovenakom kulturnom ivotu nakon drugog svetskog rata prouzrokovao sutinske prelome. Bio si glavni teoretiar, tako rei ideolog knjievne prakse generacije koja je u Sloveniju dovela egzistencijalizam (najpre u njegovoj sartrovskoj, a onda i hajdegerijanskoj varijanti). Tvoja prva knjiga je posveena upravo stvaralatvu Tvojih generacijskih drugova: Trojni ples smrti (Trostruki ples smrti) (1968.) ine dramaturko-filosofske analize tri drame Zajeve drame Otroci reke (Deca reke), Strniinog Samoroga (Jednoroga) i Smoleove Antigone. Kako sa dananjeg stanovita gleda na svoje tadanje knjievnoteorijske i socioloke metode? I kako danas ocenjuje poetike i umetnika ostvarenja autora koje si nekada, na poetku svog puta, interpretirao sa egzistencijalistikih stanovita? Pre svega mislim na pesnike Gregora Strniu, Daneta Zajca i Vena Taufera, prozaiste Lojzeta Kovaia i Petera Boia i dramske pisce Dominika Smolea i Primoa Kozaka. T.K.: Dramskim piscima koje pominje se neprestano bavim, jo od vremena kada sam sa njima saraivao u stvaranju njihovog i svog semantikog sveta. Kozak, Smole i ja smo bili prijatelji saradnici jo u vreme rata; 1944. godine smo zajedno objavili daktiloskriptni knjievni zbornik. Bez njih ne bih bio ono to jesam; verovatno da ni oni ne bi bili to to jesu da nije mene, i tako smo se radikalno kritino, ak i surovo meusobno odgajali. Upravo piem komentare za dokumenta

24

koja bih rado to pre objavio jer su jedinstveni po mnogo emu. Ne samo Kozakova i Smoleova pisma sve do 60-ih godina; neka od njih ih otkrivaju sa najbliskije strane. Tu su i odlomci iz mojih brojnih dnevnika iz kojih se dobro vidi kako smo se svakog dana sastajali, o emu smo vatreno diskutovali, kakav odnos smo zauzimali prema okolini-vlasti, kako smo sazrevali; u tim dnevnicima su, na primer od 1947. do 1952. godine upravo ona dvojica glavne figure. U veoma detaljnim dnevnicima odnosno sveskama iz 1957. i 1958. godine piem kritiki-analitino o delu svojih novih prijatelja-saradnika, Zajca, Taufera, Strnie, Boia, eliga, Kosa, Klabusa itd, a takoe i o onima koje sam manje cenio, o Zlobecu, Paveku, Menartu itd. Empirijski, nema gradiva koje vie kazuje osvetljavajui proces meusobnih uticaja i zajednikog sazrevanja ljudi od kojih je svako bio ve prilino snana, autonomna linost. Kao to je moje dananje delo prilino nedostupno, neitljivo za skoro sve slovenake itaoce proda se najvie dvadeset primeraka svake moje knjige takvo je bilo i tadanje delo mojih prijatelja. Danas okolina to o emu govorim jedva da razume. Zajc, na primer, spada u klasike, RTV se njemu i ostalima klanja na urnalistiki nain, naravno povrno, manipulatorski, reduktivno, na tetu Zajeve umetnosti. Sredinom 50-ih godina je tadanji knjievno-kulturno-kritiki korifej, Filip Kalan, izjavljivao da izmeu Zajca, Strnie, Taufera, Boia, eliga itd., nema nikakve razlike; da se oni ak ni ne mogu razlikovati, da su njihovi stihovi i njihove drame prazni, sivi, neprofilisani, bezlini. Tvrdio je da ih Kermauner postavi u vrstu i naredi im o emu e svaki od njih pisati; i da je svima njima stalo samo do ideologije i haosa. Kalan nije imao pojma koliko teak posao smo obavljali svi zajedno i svako od nas, pojedinano, kao autonomna linost; kako smo mogli da razvijamo izrazite stavove, jer smo jedan drugome poklanjali toliko kritike panje. Bez svih njih pomenutih ne bih ni ja bio ono to jesam. Hvala im. Mogue da sam zaista bio glavni knjievni teoretiar i kritiar svoje-nae grupe-generacije, iako je i Kos tada bio veoma izrazita linost, a filosofski je, u doba kada smo se oblikovali, dakle izmeu 1955. i 1965. godine, najmoniji bio Veljko Rus. Za njegovu linost je vezana jo jedna od krivica od kojih je sainjen knjievni ivot; to je i razumljivo jer je knjievni ivot po svojoj prirodi borba za vlast-imid. Na poetku prave

25

posleratne filosofije recimo da je Kardeljev i Ziherlov marksizam bio vie politika ideologija stoji Rusova rasprava Svoboda in as (Sloboda i vreme) koju je napisao u dva dela 1957. i 1958. godine u Francuskoj. B.A.N.: Molio bih te da se priseti svojih iskustava sa Revijom 57 i iz istog kruga izviruim Odrom 57 (gde si se oprobao ak i kao reiser npr. premijerno izvoenje Zajeve drame Otroci reke (Deca reke). T.K.: Saraivao sam sa razliitim kulturnim pokretima u ijem osnivanju sam takoe uestvovao. Nisam bio jedini, i to treba istai, nikada nisam eleo da budem voa-guru. U tome je bila slabost Mraka, ali i Hribara, a Pirjevec nije mogao da se odlui, njihao se izmeu partijskog Kridrievog i Mrakovog modela sa jedne strane i mog modela, sa druge strane, kome je bio blizu Veljko Rus. Radio i delovao sam u Reviji 57, u Odru 57, u Problemima oko 1979. godine, i u prvom periodu rada Nove revije. Za mene je bio posebno vaan okvir Odra 57. Kako sam se ve tada opredelio za svoju ivotnu temu za bavljenje slovenakom dramatikom, a ipak jo uvek ne kao za jedinu temu, morao sam da se oprobam u jo mnogo emu drugom, prilino sam se bavio i slovenakom prozom i poezijom, svetskom dramom, muzikom i likovnim umetnostima bilo mi je jasno da mi analiza drame kao knjievnog teksta nije dovoljna. Drama je namenjena izvoenju, pozoritu. Dakle, morao sam da se pozabavim i svim onim aktivnostima koje su u vezi sa pozoritem. Poeo sam kao pozorini kritiar, 1949. godine sam nastupao u Perspektivama kao pozorini teoretiar, bio sam (sa Kriarom) direktor Odra 57, samo to tada tu funkciju nismo tako zvali jer smo posebno ja bili za bezvlasniki tip druenja; funkciju direktora smo imenovali poslovoa, i o tome moe u Perspektivama proitati moju teoriju. Nakon unutranjeg sloma perspektivovstva, nakon naelnog priznanja stranako-politiko-vlastodrake realnosti kao neizbene stvarnosti, morao sam da se okuam i u ulozi direktora Drame SNG; tri meseca su mi bila sasvim dovoljna za pridobijanje dovoljno jasnog uvida u celu stvar. Najvanije je bilo da najpre postanem dramaturg, prilikom premijernih izvoenja Smoleove Antigone, Kozakove Afere, Boievih Dijaloga na Odru 57, a Afere i u beogradskom

26

Ateljeu 212. Kada je tih, direktor Drame SNG, spreio prikazivanje Jovanovieve drame Norci (Ludaci) trebalo je da ih ja reiram (tih je analognu ulogu odigrao uestvujui u likvidaciji Odra 57 kao to su i Zlobec i njegova grupa, Menart, Mejak, Pavek itd., odigrali slinu ulogu u likvidaciji Perspektiva) to je bio kraj mog reiranja. A dramaturg sam ostao do dan danas; ukoliko me neki direktor pozove na saradnju, to rado prihvatim, dopada mi se neposredan kontakt sa glumcima. Meutim, nisam dramaturg na nain na koji su to drugi; vie me ne interesuje empirijski posao izvoenja drame na sceni, vie mi nije potreban kao unutranja prerada iskustva, dobro ga poznajem, on je u meni. Glumcima i reiseru sada pruam svoj nain itanja slovenake dramatike odnosno versko-kulturno-etiki oblik svog itanja sveta-oveka. Za zadnjih godinu-dve sam na taj nain dramatizovao Svetininu, eligovu, Flisarovu dramu, a mnogo vie sam pisao analize brojnih drama, Jovanovievih itd. Na Odru 57 sam uestvovao u stvaranju naina rada koji mi je bio blizak, kroz njega sam se ostvariovao; i za to je potreban poseban odnos meu saradnicima: meusobno oploivanje, meusobno sazrevanje, radikalna otvorenost: monaka posveenost zajednikom cilju. Sa saradnicima Odra 57 sam jo vie nego sa saradnicima Perspektiva ostvarivao svoju versko-kulturno-etiku viziju o zajednici ravnopravnih saradnika koju ine autonomni, slobodni pojedinci; i taj uzoran model sam opisao u brojnim teorijskim raspravama objavljenim u Perspektivama. B.A.N.: Bio si jedan od njihovih glavnih saradnika; a poslednjih godinu dana pred njihovo nasilno politiko ukidanje ak i glavni urednik Perspektiva. O tom asopisu, koji je slovenakom prostoru doneo kljune umetnike i intelektualne podstreke, jo uvek sudi pozitivno, mada na drugaiji nain nego neki Tvoji tadanji saradnici i saborci. T.K.: Kraj Perspektiva je oigledan primer uveane moi oveka kao takvog, a ne samo vee moi slovenakih umetnika-mislilaca pod Partijom neprestano, a uzalud upozoravam na to da Perspektive ne bi trebalo redukovati na prosti politicum. Reviju nije ukinula samo Partija-vlast, spolja, istovremeno smo je ukinuli i mi sami, iznutra. Formirala su se dva usmerenja koja su se meusobno u toj meri udaljila da su

27

dola u konflikt. Na jednoj strani se nala strukturalna reprodukcija Partije kao politicuma taj pravac je vodio Punik a na drugoj reprodukcija kulturnitva: Kozak i Kos. Moje i Rusovo usmerenje versko-zajednikog tipa je izgubilo svoje zalee. Rusa je ta unutranja izdaja u toj meri pogodila da se odrekao versko-etiko-kulturnog usmerenja i preao u sociologizam, a ja sam oseao potrebu da idem u korak sa mladima reistima-ludistima, postmodernistima preko alternative Punik-Kos, politizam-kulturnitvo, ka verski shvaenom reizmu u kome sam video novu paradigmu sveta. to sam vie tragao za prihvatljivijim boijim likom, toliko sam vie bio u pravu. ak sam bio u pravu i u tom smislu da sam morao da proem jo kroz jednu epohu, kroz poslednju, postmodernu, onu koja oznaava kraj umetnosti, humanizma i teocentrizma, klasine nauke, metafizike, jedinstvenog oveka. Kroz onu epohu, u kojoj sam se iznutra opirao radikalnom nihilizmu ne bi li mi se kao vizija ukazala i sutina, i ukazala se, prepoznao sam je iza maske-konstrukta nitavila. To je sutina Zeitgeista: sve je postalo samo ponuda i potranja na trgu Povrine, pada vremena u veliko Nita. Nakon rata se partija ponaala kao i obino: samodovoljno, prepotentno, diletantski. Nasilno je ukinula neto to bi inae veoma brzo podleglo unutranjoj autodestrukciji. Ni politiki ni kulturnjaki usmereni intelektualci nisu to razumeli. Punik je zbog toga, ne bi li izbegao budua zatvaranja, morao da emigrira, Kos se obraunavao sa ludizmom, sa alamunom i Pokerom, jer su on (Kos) i Zlobec preuzeli ulogu Vidmara i kulturnjaka koji alibiziraju Pariju. Zajc i Smole su nastavili sa deperatnim nihilizmom, Boi i Roanc sa ludizmom, eligo je izmislio magizam, Strniin religiozni magizam se redukovao na njuejdovski; svako je iao svojim putem. Poeo je poslednji veliki period slovenake kulture. B.A.N.: Bio si jedan od pionira koji su slovenakom intelektualnom ivotu donosili plodne impulse strukturalizma. Odavno mi se inilo da si u analizama koje si pisao u svom strukturalistikom periodu, ukoliko smem da se tako izrazim, svojim stavovima najblii Rolanu Bartu, jer Ti je slino kao i njemu vie bilo stalo do otvorenog itanja nego do uspostavljanja krutog sistema miljenja. Tvoja strukturalna faza je kulminirala u drugoj polovini ezdesetih i poetkom sedamdesetih godina, u radikalnoj apologiji neoavangardistikih pesnikih i umetnikih eksperimenata.

28

Sa dubokom uverenou i uverljivou si teorijski podravao tada jo uvek mlade stvaraoce. Iste godine kada i Trojni ples smrti (Trostruki ples smrti) izala je i knjiga Na poti k niu in rei (Na putu ka nitavilu i stvari) sa podnaslovom Porajanje reizma u povojni slovenski poeziji (Raanje reizma u posleratnoj slovenakoj poeziji): posveena je analizama Pesama Marjana Krambergera, alamunovog Pokera, Zagorinikovog Agamemnona i pesnike zbirke Lakota (Glad) Braca Rotara. Od uvara tradicije si, uz pomo gorke ironije, branio ohoevce, a pre svega radikalno istraivanje jezika u poetici I. G. Plamena, kao i provokativne pesme predstavnika tada najmlae pesnike generacije, Milana Jesiha i Iva Svetine koji su nakon toga, unutar osloboenog jezika, izgradili autonomni svet mate. Lansirao si i teorijski utemeljio pojmove reizam i ludizam. Ako je ludizam manje-vie potonuo sa OHO-m, ludizam je pre svega zahvaljujui Tebi postao, u jezikom smislu, epohalna duhovnoistorijska oznaka za najinovativniji i najradikalniji knjievni pokret koji je obeleio slovenaku knjievnost od ezdesetih do osamdesetih godina. Ludizam je svoje vrhunce najverovatnije dostigao u ranom alamunu (sam nujegovu briljantnu dramu Grenki sadei pravice (Gorki plodovi pravde) imenujem svetli ludizam) i Filipiu (u ijem sluaju, odanost principu igre otvara bezdan postojanja, i zbog toga je, po mom miljenju, re o tamnom ludizmu). Molio bih Te da jezgrovito prokomentarie te umetnike i drutvene fenomene, tvoju tadanju bezrezervnu podrku tim usmerenjima i tvoje kasnije, nita manje radikalno, odbacivanje ludizma. T.K.: Moj svesni strukturalizam pod tim imenom zaista spada u drugu polovinu 60-ih godina, u vreme nakon unutranjeg i spoljanjeg sloma Perspektiva. Drugaije imenovan, on je za mene bio vaan jo ranije, ve na mojim poecima. Moj marksizam, izvor onih posledica koje je na moju unutranjost izvrio oev odgoj, bio je strukturalistiki; a onda je usledilo i moje hegelovstvo kao jedan vii, mudriji, unutranje-autokritian oblik marksizma. Za Hegela sam se otvorio oko 1950. godine, pre svega za Hegela kao dijalektiara, filosofa koji gradi na negaciji, a negacija je za mene bila uslov opstanka, kao sadrinska negacija-kritika Parije. Moje hegelovstvo je ideoloki bilo usmereno protiv totalitarno-monopolistiko-monolitne vlasti Parije, a iznutra ka sistematizaciji tog otpora-kritike. Razlika izmeu Hegela koji je ipak jo uvek delovao u mom-naem sartro-marksizmu, u spoju egzistencijalizma i

29

neomarksizma u Perpsektivama, hajdegerijanstva i Frankfurtske kole i ideja druge polovine 60-tih godina kada su poele da dominiraju drugaije filosofske teorije, Lakan, Derida, Fuko, bila je pre svega u tome da je strukturalizam ukinuo ili ograniio na epohe globalno univerzalnu Helegovu istoriju, ograniio je na razliite episteme kao to o tome govori Fuko u odluujuoj knjizi Rei i predmeti (ili stvari). Svojom recepcijom-reinterpretacijom Hajdegerovog bia izmeu 1955. i 1064. godine sam preoblikovao Hegelovu dijalektiku sinteze struktura i pokreta. Strukturalizam Levi-trosa koji sam detaljno prouavao, omoguio mi je spoznaju da iz same razvojne premise koja proizilazi iz linearnog miljenja nema izlaza, odnosno da nema ulaska u Boje-Drugost, ukoliko ne postoji iskorak iz linearnosti. Iskorak, najpre iz linearne, iako dijalektike istorije, iz Hegela, a onda iz epohalne istorije, iz istorijevremena epoha, pojedinanih epistema koje su nastupale kao kljune, kao kontigentnost Poperovog neopozitivizma ili, ak i kao regresija u ciklino miljenje maginih (magistikih) drutava iz vremena pre jevrejstva i hrianstva. Njih je, u razliitim oblicima, forsirao new age. O reistima-neoavangardistima sam dosta govorio i promovisao ih u knjievnom ivotu. Tada sam jo uvek prilino uestvovao u oblikovanju knjievnog ivota, naravno, kao kritiar-buntovnik. U njega sam uao iznutra, odatle i toliki broj mojih knjiga o reizmu, i dao sam svoj doprinos odluujuem prodoru postmoderne. A ta pozicija je bila samo jedna od mojih brojnih egzistencija-uloga, dok je za reiste-ludiste, alamuna, Marka Poganika, Geistra, Zagorinika itd., ona bila jedina. Ja sam bio i eleo da budem u svim ulogama-egzistencijama koje uestvuju u odreivanju oveka; izmeu ostalog i kroz poistoveivanje sa konsekvencijama reizma. Pre svega kroz spoznaju o kraju metafizike, umetnosti, lepote, linearnosti itd. Te spoznaje smo se setili u drugoj polovini 60-ih godina, svi od Monika i ieka do Pirjevca i mene; ja, najvie u vezi sa singularnom knjievnom produkcijom mladih-novih. Period od 1964. do 1975. godine je bio poslednji veliki slovenaki kulturni period, jer je na svee inovativan, a time i stvaralaki iako tu re nismo voleli nain otkrivao kraj ne samo feudalnog drutva i Crkve ve pre svega i kraj metafizike, linearnog miljenja, a onda i ciklinog magizma. Na tom mestu je poeo moj razlaz sa reistima-ludistima, na primer sa eligom; upravo u prelasku u 70-te i 80.-te godine. Sa eligom

30

sam krenuo u poslednji spasonosni pokuaj, u ciklinost magizma, saraivao sam u stvaranju njegovih drama arovnica iz Zgornje Dave (arobnica iz Gornje Dave) Lepa Vida, i u toj i u Svatbi (Svadbi) sam bio i dramaturg, zato sam iznutra otkrio jednaku obmanu magizma kao i reizma-lingvizma, a da ne govorim o humanizmu. Kada sam poetkom 80-ih godina to otkrivao, poeo sam da se svesno i teoloki konano otvaram za Boga kao Drugost. Izmeu 1964. godine, kraja Perspektiva i 1974., kraja Problema, onakvih kakvima ih je stvorila moja grupa, dogodila se odluujua stvar, radikalizovala se dilema: ili Bog ili Nitavilo. Na tu dilemu smo imali razliite odgovore. Hribar je, kao odgovor, imao dve teze: prvu, da nema istine o istini, i drugu, da je sve igra privida i da nema niega izvan toga; a kako nije izdrao u toj samoubilakoj situaciji, pronaao je zavetite u sigurnosti samoslepila Svetosti, u svetoj igri sveta, u svetosti ivota itd. Ja sam pronaao odgovor u okretanju Bogu kao Drugome. Veoma brzo sam shvatio da je svetost samo jedan oblik magizma. Moje odbacivanje reizma-postmoderne sredinom 70-ih godina pa nadalje ima korene upravo u tome: da se jedan sve, stvaralaki period reistike znaenjske megastrukture okonao, iscrpeo: nova episteme je bila ostvarena u radikalnom nihilizmu, kao celokupna ispranjenost u verbalizmulingvizmu intertekstualnosti. Prikladni odgovor na jasnost postojanja velikog Nita mogao je biti samo Bog kao Drugi. Ko nije krenuo u potragu za Bogom Drugosti (transcendencijom) ili je epigonski ponavljao zakljuke prvih stvaralaki nastrojenih reista-ludista, poevi od Klea, Kalia pa nadalje, ili je regradirao u razliite magizme koji su se drugom polovinom 80-ih godina oblikovali kao tradicionalizmi, kao gentilizam i nacionalizam, povezali se sa politizmom i postali ideoloki sakralna osnova svetog rata za slovenaku nacionalnu dravu. Samo stvaranje takve drave je bilo pozitivno, jer su velikosrbi eleli da nas zarobe u regresiju ka pored svega jo i njihovom, posebno arhainom (lumpen)etnizmu, ali je sakralno utemeljenje te tvorevine bilo pogreno. Ono je bilo neprilian odgovor na gubitak smisla. Faizam o kome govorim kao o opasnosti koja preti dananjem slovenstvu, jeste zapravo drugo ime za opisanu regresiju u magizme-sakralizme. Moj povratak katolikoj Crkvi nije predstavljao regresiju ka klerofaizmu, na to sam neprestano 80-ih godina upozoravao u

31

brojnim tekstovima; u koncilskoj katolikoj Crkvi sam traio Boga Drugosti, potencijalno prisutnog u Jevaneljima. Naalost se dananja slovenaka katolika Crkva, od 1991. godine pa nadalje, zatvorila za tog Boga, vratila se paganskom feudalnom bogu klerikalizma. B.A.N.: Sledee moje pitanje tie se jedne veoma bolne teme: Tvog brata Alea i njegovog samoubistva. Ukoliko ne eli ili ne moe da odgovori na njega, mi emo ga iz ovog dijaloga izbrisati. T.A.: Moj brat Ale je, sa jedne strane, bio moj alter ego. Bio je ovek koga sam najvie voleo u svom ivotu. Bio je radikalan, reizam je shvatao autentino, ne kao igru, ne kao postmodernu, ne kao simulaciju, ve na verski nain kao sutinski prelazak oveka humaniste u stvar koja je spasiteljska. Oduzeo je sebi ivot sasvim mirno. Njegovo telo na postelji koju je posebno pripremio za to, je izgledalo sasvim vedro, deije. Govorilo je da odlazi iz sveta nitavila-blata-lutanja u svet spasonosne jasnosti. Mogue da je samoubistvo mog brata moja najvea krivica-greh. Javorek je samoubistvo svog sina pripisao drugima, optuio ih je Prijevca itd. Kao druge. I tim gestom je Javorek prekinuo sa svojim stvaralatvom, postao je sluga retotalirizarue Partije zasnovane na mrnji prema drugima. Pavek jadikuje nad samoubistvom svog sina; nisam primetio da bi povodom toga ostvario izvesnu samorefleksiju, a kamoli samokritiku. Sam sam vie puta napisao da sam i ja odgovoran za bratovljevu smrt. Brat mi je bio kao sin, odgajao sam ga, otac je, naime, malo mario za njega. Ale je bio samo dve godine stariji od mog prvog sina. Dok se on nije rodio, moj sin je bio Ale. Ne bih eleo da budem patetian i da tvrdim da sam jedini krivac za Aleovu smrt; to bi bila egzibicionistika gluma. Na ovom mestu neu govoriti o drugim krivcima, analizirau samo sebe. Moj brat je na poseban nain veoma ozbiljno shvatio sve ono to smo i ja i Pirjevec uili, a to sam ja razumevao sa izvesnom rezervom, u duhu postmoderne, simulacije, igre. Prema svim tim pitanjima se moj brat odnosio verski iskreno, dok sam se ja odnosio virtuelno. Jo i danas mislim da religiju treba oblikovati-razumeti izvan iskrenosti koju zahtevaju modeli identiteta i blizanaca. Brat se prevario jer je Boga poistovetio sa identitetom koji je izvan ivota: u smrti. Sa stanovita

32

moje spasiteljske teologije za koju mi je bilo potrebno vie od dve decenije nakon bratovljeve smrti, je nuno zakoraiti izvan para ivot-smrt. Da bi se prelo na drugu stranu nije potrebno samoubistvo. Samoubistvo je mogue, ono je slobodna odluka svakog pojedinca, ali ga ne preporuujem. Mada, nije iskljueno da bismo se moja ena i ja odluili za njega u smislu eutanazije; dosta razgovaramo na tu temu. Ale je video oko sebe previe unesreenih egzistencija koje ive u strahu, u neodlunosti, u neautentinom. Moda je na taj nain video i mene. Ale je eleo da od Stvari stvori neto istinito, stvarno, da pokae da je prema ivotu i smrti stoiko-budistiki neutralan. Od malih nogu se uio da sa neverovatnom vedrinom podnosi bol, znao je da dri dlan nad plamenom vatre dok mu se ne bi zapalilo meso na ruci i pri tome se ne bi ni trgao. Od malih nogu je imao teku deformaciju kuka, navikao se da ivi sa bolom. Na svoju unutranjost je primenio autodestruktivnost ljudi okupljenih oko Perspektiva, izmeu ostalog i moju logiku koju je izraavao naziv moje knjige Na poti k rei in niu (Na putu ka stvari i nitavilu). Odluio se da to bude njegova recepcija stvari i nitavila: suveren i bezbrian odnos prema bolu i strahu, ulazak u posmrtno koji e pokazati da je smrt isto tako (ne)vana kao i ivot. Aleovo samoubistvo me je nauilo tome da to nije tano; da je par ivot-smrt (kao i par blizanaca) asimetrian; da je ivot bolji od smrti jer prua oveku mogunost za spas drugog-nitavila. Te mogunosti se Ale svojim samoubistvom odrekao. I na taj nain je preao u ciklinost miljenja-postupanja. Upravo unutranji uvid u bratovljevu smrt mi je najjasnije otvorio put ka hrianstvu; nekoliko meseci nakon njegove smrti leta 1966. ena i ja smo krstili obe kerke. Bila mi je potrebna jo itava decenija da bih na pravilan nain shvatio bezizlaznost ciklinog miljenja. Tek kasnije sam Aleovu smrt doivljavao na nain na koji danas govorim o njoj, kao prelazak u drugost, a ne kao povratak u metempsihozu ili muni krug istog, uroborusa. Ale je u smrti spoznao drugost-Boga. Mada lino mislim da je bolje ukoliko ovek ivi za drugog. Ali za drugog se moe i umreti. Ne samo u ratu kao to su to inili partizani (i domobranci). Ale je umro za mene. Umro je umesto mene. Na taj nain me je sudbinski obavezao. Njegov in bi bio straan teret za mene i sa njegove strane i nasilje, da nije taj in iz fatalnog

33

osmislio na taj nain da ga je pretvorio u neto to doivljavam kao-milost. Svojom smru-samoubistvom mi je sasvim jasno pokazao ta je zapravo konsekventnost stvari-nitavila kojoj sam se uio, ali ne na radikalno obavezuju nain, sve previe ludistiko-lingvistiko-retorino. Da brat nije umro za mene, moda bi me odnelo tamo gde su zavrili ludisti-epigoni; sklon sam olakavanju poloaja, obmanjivanju drugih, samoga sebe, sudbine, Boga. Brat mi je uskratio tu mogunost lanog spasenja. Zavetovao me je Bogu. U tom smislu je bio verska rtva za drugog. A kako sam taj drugi bio ja, i kako sam radikalno oseao kako se svojom smru obraa upravo meni i spaava me, njom je odredio-omoguio moj dalji ivot. Predao mi se. Rekao mi je, sasvim jasno: Ukoliko ti, Taras, ne bude moje samoubistvo osmislio svojim ivotom, reinterpretirao ga onako kako treba u duhu spasiteljskog hrianstva, (polako sam uspevao da deifrujem bratovljevu samrtnu poruku) moja smrt e biti uzaludna. Ostae ni za ta. Voleti nitavilo znai ui u nitavilo iznutra ne bi li ovek Bog mogao da spasi nitavilo. To ne znai ivot, biti i sve pojavno unititi kao to to naruuju modeli-konstrukti identiteta i blizanaca. To znai ponititi samog sebe i nitavilo, kenozis, ne bi li se nitavilo pretvorilo u drugost. Kada sam sve to razumeo na taj nain i poeo da tako postojim, svesno od sredine 70ih godina pa nadalje, katoliki od sredine 80-ih godina, a spasiteljsko-hrianski od sredine 90-ih godina, samom sebi sam omoguio da se rasteretim sopstvene krivice. ovek se ne moe spasiti sam. Mene je spasio dajui mi osnovu za moj spas moj brat, svojom smru; i to je apsolutni zavet. Ne tvrdim da je takav radikalni spas mogu samo pomou smrtne rtve. Mogu je i uz pomo osmiljenog ivota, ivota voenog na pravi nain. Na taj nain i ja i Alenka pokuavamo da spasimo jedno drugo kao drugo a ne samo nau identitetnu porodinu zajednicu. A pitanje je da li bismo to mogli ukoliko nam to ne bi, svojim apsolutnim, poput identiteta transcendentirajuim inom omoguio upravo Ale. Brat i ja smo bili, i tako objanjavam na odnos, blizanci. Ukoliko budem sposoban za ljubav prema njemu odnosno ukoliko posveenje svog postojanja osmislim putem njegove smrti, neu biti njegov ekskluzivno mrski, takmiarski, samounitavajui blizanac, niti njegov dvojnik koji reava problem prelaskom u derealizaciju-simulaciju kao to to ine

34

postmoderni liberalci, ve u brata i sebe preinaiti tako da nas doivljavam kroz poziciju drugog-drugosti. Brat je, dakle, u mojim rukama. Mogu biti Bog koji ga spaava, mogu biti avo koji e ga baciti u kantu nitavila. Svaki pojedinac ima obe mogunosti. Bog mu je dao zadatak-poslanstvo da moe spasiti svakoga i sa tim i nitavilo. B.A.N.: U drugoj polovini sedamdesetih godina se u Tvom odnosu prema tadanjoj knjievnoj produkciji dogodio prelom: ranije divljenje beskrajnoj jezikoj mati ludista i radikalnim jezikim konstrukcijama reista, zamenila je otra kritika takozvanog intertekstualizma. Gledano sa ove vremenske distance, Tvoja tadanja kritika intertekstualaca je najverovatnije predstavljala jedan od prvih nagovetaja ispranjenosti neoavangardistikog naboja ezdesetih godina i njegovog pretvaranja u klie koji vie nije nudio svea pitanja i odgovore, ve je jo samo reprodukovao beskrajne mogunosti koje su se otvarale unutar jezika, i koje su zbog nedostatka dodira sa stvarnim i krvavim iskustvom postojanja zale u slepu ulicu. Mogue da je Tvoja kritika intertekstualizma bila jedna od prvih nagovetaja poetaka Tvoje duhovne potrage koja Te je na kraju dovela do Boga? T.K.: Intertekstualizam je bio ime-naziv kojim sam imenovao dugu generaciju reista-ludista; a teorijsko-ideoloki je taj stav tada najvie zagovarao Zorn. Iz svega toga to sam rekao u odgovorima na tvoja prethodna pitanja se dobro vidi da intertekstualizam nisam doivljavao kao neto to su stvarali reisti u prvoj generaciji, oho-vci i drugi. Oni su prevrnuli humanistiku megastrukturu, otkrili su i otkrivali su sasvim nove vidike, sa neverovatnim nadahnuem i matom su rastvarali ispranjeni identitet i oblikovali dvojnitvo simuliranih svetova, alamun, a uz radikalnu destrukciju identitetskog jezika i Zagorinik, izmeu ostalog i svojom vizuelnom poezijom, body artom itd., oni su rastvarali okotalost, zatvorenost, samopodrazumevajuu identitetnost kao takvu i na taj nain omoguavali stvaranje kapilara, otvaranje malih kanala koji bi uz pomo vere mogli postati kanali za prelaske na onu stranu. Druga generacija ludista za to vie nije bila sposobna. Prodor je bio ve uinjen, a sada je bilo potrebno krenuti za potragom kroz transcendenciju, u svakom sluaju poi drugde, ili pak epigonski ponavljati i blebetati, biti zadovoljan u samoreprodukciji. Poto se veoma brzo pokazalo kolika je

35

praznina tog blebetanja Luan ju je prikazao u nekoliko svojih drama, izmeu ostalog i u drami Srebrne nitke (Srebrne niti) cinici su poeli da piu za iroku publiku; takvo pisanje je danas sasvim preovladalo, i to je literatura-kultura kao trina produkcija robe koja je namerno trivijalna. Na tu temu smo u Problemima oko 1970. godine vodili velike umne debate, inovacije je donosio pre svega Rupel svojim tipom podsmeljivog i namerno ispraznog ludizma koga su spaavali dutvena kritika i oaravajui humor. U to vreme su jedni poeli da trae obnovu etizma, prisne socijalno-line etinosti, pogledaj samo dramatiku 90-ih godina, Petanove Votle cekine (uplje dukate), Poniovog kofa Hrena, Partljievu dramu Moj ata socialistini kulak (Moj otac socijalistiki kulak), Goljevekinu dramu Pod Preernovo glavo (Pod Preernovom glavom), ak i tvoju dramu Vojaci zgodovine (Vojnici istorije); taj pravac je pre svega interesovao povratak etike, intimne porodice kao glavne vrednosti. To sam otkrivao i potvrivao u svojim analizama ne samo tvojih Vojnika, ve i tvoje lirike, kada sam pisao povodom zbirki Kronanje (Krunisanje) i Stihija. Upravo tebi je ta dilema bila sasvim jasna. Podravao sam te, jer sam oseao da sam blizak tvom usmerenju; nisi se poveo za magizmom kakvog je, nakon etape porodine etike, oblikovao Dekleva. U suverenom poigravanju jezikim oblicima, u igrama rei, svojim fonemama i morfemama si dosegao predivan ples oblika, ali si istovremeno bio svestan da je to ples nad prazninom. Isto je bilo i sa Ivom Svetinom koji je najpre pokuao da prazninu oboji radikalnim orijentalno raskonim dekorativizmom koliko sam prihvatao Svetinin porodini etizam toliko sam to odbacivao. A njegov porodini etizam nije bio dovoljan, kao ni u sluaju Goljevekove, vidi njenu dramu Otrok, druina, druba (Dete, porodica, drutvo). Prelazak u veru u drugog/razliitog Boga je teak. I ti si sam nakon Vojnika, u kojima si sruio istoriju na raun porodice, najpre na razigrano-svetlucav nain predstavio kontigentnost igre na sreu; u analizi tvoje drame Hia iz kart (Kua od karata) sam posebno istakao ulogu-model dokera. Kontigentnost ne spaava, ali je uslov za odgovarajui odnos prema drugom jer je sluajnost jedno od sredstava-pogona nitavila. U drami Kasandra si doveo u pitanje ak i etiku-vrstinu intimne porodice, otvorio si se za traginu sudbinu koja ne samo da sve unitava ve se moe i predvideti; mo vienja si shvatio kao mogunost proricanja zla, katastrofe, kraja. Na taj

36

nain si podrao Zajca, Voranca i Medeju, uspostavio si antitezu prema Uruli iz Samoroga (Jednoroga) koja je proroica na taj nain to poseduje mo da vidi spas; Urula uspeva da smrt osmisli na taj nain da je doivljava kao udo. Kada sam radio na osmiljavanju bratovljeve smrti i svoje krivice, Strniina Urula mi je bila poseban uzor. U Kasandri si spoznao mo sudbine; na taj nain si jo jasnije tematizovao zidove tamnice u kojoj se nalazi nespaeni ovek. Kasandru doivljavam kao dramu o istini ovekovog graninog poloaja u kome se nalazi onda kada jo uvek ne moe prii Bogu: to je platforma znaenjska struktura Zajeve dramatike koja je upravo zbog toga karakteristina, vana, jedinstveno informativna. Poto je teko nai put kroz pustinju Grmaa, kroz lavirint Potohodca (Putohodca), vidi se dobro iz Strniinog primera; od Samoroga (Jednoroga) koji je dao osnovne smernice, Strnia je sve vie zapadao u nemo vere. abe su odline, ali one su pre svega kritika analiza, u Ljudodercima (Ljudoderima) vera se institucionalizuje u doktrinisani katolicizam, a to sam odbacivao ne samo sredinom 70-ih godina u sluaju Ljudodera, iju drugu stranu veoma visoko cenim. Poto je Strnia oseao isto to i ja, moju kritiku je, iako nevoljno, prihvatio, ali pravi odgovor nije naao, ak je napisao i svoju najloiju dramu Driadu, i naalost se slovenaki kosmocentrini sakralizam zasniva upravo na njoj. Strnia je regredirao u svoj poetni magizam, pri emu ga je jo i osnaio. Strniin put je u tom smislu jedinstveno pouan. Kako sam nalazio sve manje savremene umetnosti koja bi mogla da me usmeri ka eljenom cilju spasiteljstva, poeo sam da tragam za ranijom slovenakom dramatikom, ne samo Mrakovom. U drugoj polovini 80-ih godina sam otkrio Majcena. Knjiga Kristus in Dionis (Hrist i Dionis) je u mladim, trino orijentisanim postmodernistima probudila prilino snaan otpor i podsmeh. Za mene je ona bila ishodite. B.A.N.: ezdesetih i sedamdesetih godina ste u krugovima radoznalih mladih duhova Duan Pirjevec i Ti vaili za najvie strune i etike autoritete u potrazi i prouavanju novih puteva miljenja i pisanja. Vaim pristalicama se tada inilo da se vas dvojica neverovatno dopunjujete: Pirjeveva filosofska fokusiranost na sutinske teme evropske filosofije umetnosti, a pre svega romana, i Tvoja plodna, raskona lucidnost kojom si utemeljivao tadanju knjievnu praksu su se lepo dopunjavali. Neki Tvoji kasniji

37

spisi su taj prijateljski odnos u izvesnoj meri drugaije osvetlili: vie puta si tematizovao razlike izmeu vas dvojice. Molio bih Te da za potrebe naeg intervjua pokua da rezimira svoj intelektualni i lini odnos prema Pirjevevoj markatnoj linosti. T.K.: Tu knjigu sam napisao kao uvod u kritiku analizu Pirjevevih i mojih razilaenja, koja su se zaotrila poetkom 60-ih godina u znanoj debati izmeu asopisa Sodobnost i Perspektive pod nazivom (Ne)stvarne dileme. Pirjevec nije bio moj uitelj. Bili smo prijatelji jo od poetka 50-ih godina, jedno vreme ak i najbolji. Sa jedne strane smo bili takmaci, sa druge saradnici, po mnogo emu mi je bio stariji brat bio je skoro deceniju stariji od mene a u mnogo emu se nisam slagao sa njegovim putem. Naveu samo nekoliko stvari karakteristinih za na odnos. Ni Pirjevec a to je bilo najaktuelnije 50-ih a moda i 60-ih godina nije eleo da emigrira, iako je nakon povratka iz posleratnog zatvora zauzeo prilino kritian odnos prema vlasti-Partiji: sa tim sam bio upoznat iz prve ruke, jer smo jedno drugome sve rekli, povezao sam ga sa svojom prijateljsko-saradnikom grupom, sa Smoleom, Kozakom, Roancem, Rusom, itd., esto sam poseivao i njegovu porodicu. I Duan i ja smo se odluili za slovenstvo, mada svako na svoj nain: on kao naslednik Kalana i Zupana sa ciljem da slovenstvo kosmopolitizuje. Nakon viegodinjeg bavljenja slovenakom literaturom posvetio se analizi svetskog romana. Ta tematika ga je privlaila ve od samog poetka, ve od sredine 50-ih godina je pisao o razlici izmeu Stendala koji je oduevljavao njega i Kozaka, i Balzaka koji je bio moj uzor. Moj cilj je bio drugaiji: posvetiti se, najpre savremenoj slovenakoj literaturi u nastajanju, na koju sam izmeu ostalog i sam uticao svojim stvaralatvom, a onda sve vie i starijoj, ali ne sa ciljem koji su imali moji prethodnici da stvaram naciju, da traim socijalne vrednosti, estetsku veliinu koja, po ugledu na Stritarove analize Preerna, utemeljuje vrednost opravdanje postojanja slovenstva. Mene je usmeravao Mrak. Svoju potragu sam fokusirao na ono odbaeno, prezreno, preutano rubno, a samo slovenstvo sam razumevao kao rubnu pojavu u odnosu na kosmopolis s obzirom na ono pravo, tj. lino, ontoloko i versko. Dakle, ne u socijalnom jedna od najveih greki je doivljavati moje delo kao sociologiju ve upravo u onom to drutvenost transcendira. A to

38

najvie dolazi do izraaja u odnosu prema socijalnom, pojavljuje se u socijalnom kao rubno, antivlastodrako i neovlastodrako. Bez nove drugaije analize drutva i drutvenog prema onome to drutvenost prevazilazi, nije mogue doi. Pirjevec je ostao negde izmeu, na primer izmeu Kalana i Mraka, izmeu Kosta-Ocvirka i mene. Za mene je lino odluujui razlog bio sledei: zbog ega da se bavim ekspirom ili Stendalom, Danteom ili Geteom, ukoliko su to udovi velikih nacija koje ugledno analizira na hiljade naunika, dok se Cankarom bavi jedva koja desetina analitiara, a Kristanom, Stritarom, Mrakom, Ganglom tako rei niko? Ukoliko se neim, to smatram vrednim, ne bavi niko, onda se moram baviti ja; to je bila jedna od tri maksime kojih se drim ceo ivot, od svog najizrazitijeg preobrata, prosvetljenja, otkria smisla-boijega neposredno uoi Nove godine 1956. Kome bi jo bilo udno to su mladi krenuli za Pirjevcem on im je otvarao vrata ka onom najveem, Vidmarovim tragom dok sam ja nudio nepriznate i neugledne. Vidmar me nikada nije fascinirao, a Pirjevca (i tiha) je beskrajno. Ja sam uglavnom eleo da se takmiim sa Mrakom, a za Pirjevca ni Kocbek nije bio dovoljno uspean. Pirjevec je patio jer je oseao svoju granicu, ali nije bio sposoban da je pree. Sve je uinio ne bi li doao na univerzitet i poduavao; imao je veliki dar za profesora. A najvei dar je imao za revolucionarnog vou, taj dar je i ostvario, u toku rata, u veoma brzoj i uspenoj vojno-politikoj karijeri. Kada je shvatio da se Revolucija birokratizuje, etatizuje bio je e Gevara ante rem, u njemu je bilo i dosta trockizma, (vidi njegovu pre zatvora napisanu dramu Ljudje v potresu (Ljudi u zemljotresu), precizno sam je analizirao krajem 80-ih godina u reviji Borec, drama naalost jo uvek nije izala) osetio je da poseduje mnogo veu ambiciju nego postati samo neto slino Janezu Vipotniku, Ribiiu, Stanetu Kaviu, Popitu proerdati ivot kao Kardeljev titonoa. Najpre su ga fascinirali Zupan i Ocvirk, ali veoma brzo ih je prerastao. Pre zatvora je oboavao Zupana, nakon zatvora je odbacio svog idola i Zupan mu je to strano zamerio. (O Zupanu je tako promenio miljenje da me je neprestano prekorevao da sam navodno kriv za njegovu najveu greku u ureivanju Znamenja, za objavljivanje Zupanove knjige Sholion; zaista sam ga ubedio da je objavi, i bio je u pravu, ta knjiga je bila

39

loa. Za mene je lino bilo vanije da Zupanu pomognem da objavi knjigu jer je sa svih strana bio blokiran.) Sasvim sigurno da je Pirjevec prerastao Kalana, Ocvirka i Zupana; a kada se suoio sa dilemom: ili Bog ili Nitavilo, je umro. Njegovo telo linost nije podnelo breme odluke. Zaustavio se pred linim Bogom, iako je imao mogunosti da iz Saula progonitelja hriana postane Pavle. Uprkos svemu, ostao je u krugu estetsko-literarnog, i na taj nain sa jednom od maski-konstrukata nitavila kao sutine. Mogue da se sutine-estetskog drao i zbog toga to je znao da je to podruje na kojem je relativno bezbedan od nasilja-meanja Partije-vlasti, i da upravo na tom mestu moe najvie da fascinira omladinu, studente. Toj elji nije mogao da odoli. Bila je to redukovana elja revolucionara da fascinira iroke mase, klase i narod, ceo svet kao proleterijat. Toga se odrekao jer je shvatio koliko je takvo usmerenje pogreno, a same elje za oaravanjem se nije mogao odrei. U studentima je naao nadoknadu za izgubljenu revoluciju. Davao im se, veoma im se davao, ali oni su ga zarobili u svoj krug, i on je toga bio svestan. Sukobili smo se kada sam mu nakon neprestanih svakodnevnih telefoniranja zvao bi me u podne i govorio i po sat vremena jednom prilikom rekao da me ostavi na miru sa tom tematikom, surovo sam ga odbacio, zaista mi je bilo dosta sluati stalno jedno i isto. Na njegove neprestane jadikovke da e otii u penziju, da vie ne moe da predaje, da je svestan svoje slabosti jer zaista nema vee muke nego to su epigonski uenici, a pravi uenici rekonstruiu svog uitelja i takve on nema, na njegova neprestana pitanja ta da uini, grubo sam mu odbrusio: Sam dobro zna da jo uvek nee u penziju, a u meni trai samo alibi, bez uenika i predavanja jednostavno ne moe. Zamerio mi se jer je znao da sam u pravu. Nisam voleo da zaslepljuje sebe i mene. Prijevec je oseao duboku krivicu. Objanjavaju je na razliite naine, a uglavnom ne njemu u korist. Sam mogu svedoiti o mnogo toga lepog vezanog za njega. Istina je da su ga muile none more zbog mrtvih-pobijenih drugova, pre svega u prvoj posleratnoj deceniji. Ispriau priu iz 1951. godine. Nakon neke viednevne pijanke, kada smo obojica bili ve sasvim nervno-telesno iscrpljeni, u mom stanu na Rimskoj, mi je otkrio strah koji ga proganja. Pitao se: Kako to da sam ostao iv ba ja, a ne moji prijatelji? Ne moja mlaa sestra Ivica koju sam upravo zbog toga da bih je zatitio poveo

40

sa sobom na Koroku, pa je, tako rei, pala pred mojim oima? Moji prijatelji Kostja Nahtigal, Duan Bordon, Kajuh, Cveto Monik i brojni drugi? Da li sam zaista uinio neto da zatititim sebe i gurnem pred sebe druge? Samog sebe je imenovao pukovnik na bekstvu; a na pitanje da li je to istina, mi je Ribiiev mlai brat koji Pirjevca nije posebno voleo, odgovorio: Ne, nije istina, bio je hrabar, ali pre svega obazriv i pametan. Da li je to greh? Kao i Dakija, i njega je muila reenica koju je u partizanima izmislio Zupan: Najbolji su pali. Dakle, nisam bio najbolji, tj., najportvovaniji, najodaniji. Dakle, preiveo sam na raun drugih. Moj odgovor je: svako preivi na raun drugih. I ja sam. B.A.N.: Tvoj odnos prema institucijama je oduvek bio kritian, a u Tvojoj biografiji, ukoliko smem tako rei, tangencionalnan: uvek kada bi se pribliio nekoj instituciji, iz nje bi veoma brzo pobegao; tipian primer je Tvoj posao direktora u ljubljanskoj Drami. Jedan si, dakle, od retkih odanih slobodnjaka u istoriji slovenake kulture. S obzirom na injenicu da si imao brojnu porodicu, nesumnjivo si pokazao veliku hrabrost u socijalnom i ekonomskom smislu jer je status slobodnjaka u vreme socijalistikog siromatva predstavljao veliki rizik. Tako deluje i stvara i danas, iako su se vremena promenila. Dodue, lan si Slovenake akademije, a knjige o slovenakoj dramatici jo uvek objavljuje uglavnom u samizdatu. T.K.: U institucijama sam se zadravao onoliko koliko mi je bilo potrebno da ih doivim-iskusim iznutra. Jedino na taj nain sam mogao da se zaista uverim u to ta su one zapravo: kritika nedostinog je, naime, licemerna. Odbacio sam vie ponuda za visoke funkcije u slovenakom drutvu, naravno, nakon 1990. godine jer sam, jo od ranije, posedovao odgovarajua iskustva, upravo od vremena kada sam bio direktor u Drami SNG. Shvatio sam da su oba puta pogrena; oba su jedine varijante generacija koje su dole kasnije: ili revolucionarna borba protiv institucije ili dugi put kroz institucije. Oba puta su politika, prvi ostaje unutar modela ekskluzivnih blizanaca, a drugi balansira izmeu prilagoavanja-sluganjstva i prilagoavanja-diplomatije. Oba puta uvruju dati sistem kao vlastodrako drutvo. Pravi put je put pojedinca koji, dodue, ivi u drutvu ali drutvo doivljava iskljuivo kao sredstvo. A ipak, ne kao sredstvo svoje egoistike linosti,

41

kao to je to sluaj u divljem prirodnom kapitalizmu, treba videti samo lik Kantora u Cankarovom Kralju na Betajnovi (Kralju Betajnove) ili Zupanovog Jurija Trajbasa u njegovoj Stvari. Drutvo bi trebalo da bude samo sredstvo za ovekov opstanak, a ovekov cilj bi trebalo da bude spasavanju nitavila; treba videti, na primer, moju teologiju kako sam je objasnio u posebnom broju Revije 2000. Na kraju krajeva, drutvo je samo pojava bia, a bie je maska-konstrukt nitavila. ovek mora da krene iznutra kroz nitavilo blato, drutvo, njegovu istoriju, izmeu ostalog i nacionalnu a boravak u blatu ne moe biti ovekov cilj. U institucije sam ulazio hotimice, namerno, eksperimentalno, i iz njih odlazio namerno, svesno bez ikakve panike. Naravno da javnosti nisam saoptavao svoje prave uzroke za ulazak i izlazak iz njih kao ni ono o emu sam pri tom razmiljao; odnosno, saoptavao sam samo selektivne misli. Poto ivim u tom svetu onakvom kakav jeste, izmeu ostalog sam i diplomata. Ne elim da kaem da nisam u odreenim situacijama plaljivac. Nadam se samo da sam svog straha svestan jo od malena, da ga uzimam u obzir kao realnost. A ipak ne kao neto to se ne moe prevazii. Jedan od mojih glavnih psiholoko-egzistencijalnih zadataka je bio upravo preoblikovanje-rekonstruisanje velikog broja mojih karakternih crta koje sam smatrao neprimerenima, i jedna od njih je i strah. Izmeu ostalog i omalovaavanje ljudi, suverenost koja se granii oholou, u smislu da smem da uinim sve to mi padne na pamet jer nisam odgovoran ni prema kome u drutvu, u bilo kome drutvu. Odgovornost oseam samo prema Bogu i drugom oveku, a znamo da se te dve instance mogu meusobno ba prijatno zaslepljivati. B.A.N.: Oduvek mi se inilo nepravednim to to si nakon desetine objavljenih knjiga koje su u strunom smislu daleko nadmaivale dela veine univerzitetskih profesora, formalnu potvrdu svoje strunosti doktorat morao da odbrani u Sarajevu. Ukoliko bi na tom svetu bilo pravde, univerzitet u Ljubljani bi morao da ti dodeli doktorat ve ezdesetih godina, nakon prvih knjiga koje si objavio. Da li te je ta iskljuenost iz akademskih krugova bolela? Kako danas sagledava probleme naeg univerziteta? T.K.: Moj odnos prema univerzitetu je ve od samog poetka bio dvoznaan, dvostruk. Sa jedne strane, imao sam

42

25 godina, prieljkivao sam karijeru univerzitetskog profesora, eleo sam da studente poduavam svojim mislima; i njih je bilo dosta, bile su alternativne s obzirom na one koje su se 1955. godine poduavale na fakultetu. (Taj nain je uspeo Pirjevcu, Pirjevec je veoma uticao na mlade, a upravo to ga je ograniilo.) Sa druge strane sam se potrudio da sa profesorom od koga je zavisila moja univerzitetska i zvanina drutvena promocija, Ziherlom, doem u radikalan sukob: taj sukob sam dugo pripremao i na neki nain ga i prieljkivao. Zbog toga sam bio, iskljuivanjem sa univerziteta, dobijanjem otkaza na mestu asistenta, istovremeno i kanjen i nagraen; zbog toga i na Partiju gledam na dva naina: pored ljubavi mrnje prema njoj, ona je tanije stvorio sam je takvom postala sredstvo mog sazrevanja u slobodnog, samostalnog pojedinca. Kako nisam ostao na univerzitetu, bio sam prisiljen da zaraujem za ivot bavei se najrazliitijim poslovima, to je od mene nainilo self made man-a. Prevodio sam, bio sam korektor, lektor, urednik, dramaturg, reiser, slubenik, direktor, novinar, na kraju ak i politiar: odigrati-proiveti toliko uloga je za mene bila prava milost. Na mnogim takama sam dolazio u konflikt sa drutvom; i tada sam ga najbolje (u)poznavao iznutra. Oni moji drugovi koji su bili vie politiki i osvetoljubivo usmereni su me uveravali da mi se desila velika nepravda: hvala bogu to im nisam verovao. Udarci sudbine su za mene bili poput milosti, jer sam bio sposoban da ih preinaim. Ukoliko posmatram svoje kolege koji su ostali na fakultetu ne bih se menjao sa njima: posao-zaposlenje ih je sudbinski ograniilo, Kozaka je ak odvelo u smrt, Pirjevca u nereive dileme, Kosa u jalovost, Rusa u socijalizaciju to je mnogo manje od onoga to bi mogao da postigne. Inkreta je njegova profesura bacila u melanholiju: sam je kaznio sebe tako to je dobio mesto za koje sam kandidirao i ja, ali su me odbili. Danas sva ta odbijanja a prilino sam ih doiveo vidim kao na milost. Sve to sam doivljavao u ivotu mi se preokretalo u milost; naravno, ne bez moje zasluge, ne bez istovremenog preinaenja. Ve sam imao pripremljena dva doktorata, teme su bile prihvaene, 1958. godine kod Ziherla, 1976. kod Prijevca, prvi profesor i ja smo se razili, a drugi je umro. To to sam doktorirao u Sarajevu jeste zasluga mog prijatelja Juraja Martinovia, dopisnog lana SAZU kao i lana bosanske Akademije nauka, kasnije i sarajevskog gradonaelnika, izuzetnog oveka,

43

mudrog, struno potkovanog, irokog, tolerantnog, a takvih je malo. Knjigu Cankarova dramatika, koju mi je Cankarjeva zaloba iz politikih i strunih razloga odbila (Debenjak, Poljanek Pavkovu ulogu tada jo uvek nisam razumevao, bio sam naivan), je Martinovi kao moj mentor prihvatio, samo sam morao dodati desetak strana metodoloke refleksije, i naravno, tampati je kao knjigu u samizdatu, o svom troku. Martinovi je postupio mudro kada je sastavio zaista profesionalnu komisiju; dvojica su bila iz Ljubljane, slovenista Zadravec je ve bio akademik, Mirko Zupani univerzitetski profesor dramatike obojica su se prema meni ponaali veoma fair a tu su bila jo dva najuglednija oveka iz Sarajeva, filozof Kasim Prohi i teatrolog Josip Lei, obojica univerzitetski profesori, Prohi je bio i akademik. Iz slinih razloga su i Hribar i Urbani doktorirali u Zagrebu kod Sutlia. Sutli mi je vie puta, sasvim trezan, ponudio da mi dodeli doktorat samo ukoliko se pojavim u Zagrebu, u toj meri je cenio moj rad za razliku od slovenakih filozofskih autoriteta. A ko je bio Sutli i ta je znaio u jugoslovenskoj filosofiji, to se dobro zna. Takve dogaaje kao to je izmeu ostalog i onaj koga u pomenuti, ubrajam u zabavne dogodovtine kojih je moj ivot pun. Krajem 70-ih godina stari Slodnjak i ja smo se skoro sprijateljili; ranije me nije voleo, a onda je odjednom postao oduevljen mnome; bilo je to nakon smrti njegovog sina, glumca Toneta, i nakon izlaska iz tampe njegovog prekrasnog romana Tujec (Stranac). Kada je video da nemam posao i da je moja porodica ponovo u veoma tekom poloaju u drugoj polovini 70-ih godina je ponovo zavladala politika represija, ne totalitarizam ve monopolizam sam mi je predloio da mi obezbedi posao u Slovenakoj akademiji nauka i umetnosti; kandidovao sam se za najnie mogue mesto u Institutu za slovenaki jezik, za mesto strunog saradnika. Meutim, u toj klasi je, iji lan sam danas, Vidmar po savetu Partije i uz pomo svojih titonoa uspeo da ostvari svoj naum da me ne prihvate. uvam jedno dragoceno, rukom napisano Slodnjakovo pismo o tome: on mi je, naime, saoptio rezultat svog posrednitva. I opet se moja sudbina preokrenula na dobro. Uestvovao sam u osnivanju Nove revije, ostao slobodnjak, uticaji uske okoline na mene su bili minimalni. Kao da je Partija, zapravo sve vreme, elela da mi pomae. Nije bila posebno pametna.

44

Nije znala da korumpira; ili je korumpirala pogrene ljude, one koji su je, kada vie nije bila na vlasti, prvi napustili. Ja sam, kao jedan od retkih, ostao veran barem jednom njenom delu. Njenu prirodu ne redukujem samo na totalitarizamdespotizam. U meni jo uvek postoji san koji su nekada delili i tvoj otac i oba strica i moj otac i otac Leva Krefta i Mihe Brejca i Veljka Rusa i Vena Taufera i Daneta Zajca i Draga Janara. Prema Partiji sam bio kritiniji nego veina njih sa jedne strane sam i dalje prema njoj maksimalno kritian a istovremeno je ne naputam kao to je se svi stide i odriu. Danas je Partija za mene, kao negirana, odbaena i proskribovana cilj spasenja. B.A.N.: Politiko-policijski pritisak i ideoloka kontrola u nekadanjoj Jugoslaviji nisu bili ravnomerno podeljeni i njihov fokus se s vremenom menjao. Danas je teko zamisliti da je Slovenija, od sredine ezdesetih godina pa nadalje, bila nesumnjivo najliberalnija republika tadanje federativne drave a u drugoj polovini etrdesetih godina (dahaovski i drugi montirani procesi) i u prvoj polovini ezdesetih godina (politiko ukidanje Perspektiva, progon saradnika, zatvorska kazna za Joeta Punika itd.) jedno od sredita represije. I kasnije si vie puta bio izloen razliitim oblicima proganjanja. Najverovatnije da je to bio i jedan od razloga za intenzivnu saradnju i brojna gostovanja u drugim intelektualnim centrima nekadanje Jugoslavije, pre svega u Beogradu. Kako su od raspada zajednike drave i takvi kontakti bili sve rei i rei, bilo bi zanimljivo uti kakvo je bilo Tvoje iskustvo vezano za te bliske, a ipak tako razliite prostore. T.K.: Srbe srpske intelektualce sam veoma voleo. U godinama kada u Sloveniji nisam smeo da objavljujem u dnevnim asopisima danas ne elim, tada nisam smeo, i to je sutinska razlika a kamoli da se pojavljujem na RTV-u, da predajem, po Jugoslaviji sam imao skoro po jedno predavanje meseno, saraivao sam na brojnim simpozijumima, predavao sam na Kolarevom univerzitetu, vie puta i na filozofskom fakultetu, i na filosofiji i na sociologiji, na uporednoj knjievnosti, studentima i omladini, od Doma kulture pa nadalje. Po celoj Srbiji, a dosta u Novom Sadu. Deset godina i vie je bila na beogradskom uglednom Treem programu, u udarno vreme, na rasporedu moja emisija; prevodilac Dejan Poznanovi je iveo od tih prevoda, odlino je prevodio, kao

45

uostalom i Marija Mitrovi, sa njom i sa njenim muem sam se posebno sprijateljio. Verovatno sam bio najprevoeniji slovenaki pisac, objavio sam najvie knjiga na srpskom jeziku, preko deset. Moji prijatelji su bili brojni srpski intelektualci, Danilo Ki, Sveta Luki, Vuk Krnjevi, Ugrinov, Dobrica osi, i jedan i drugi Ljuba Tadi, Sveta Stojanovi, Vidosav Stevanovi itd.; takoe i pozorini ljudi, nekada popularni Mia Tomi, Branko Plea, Bora Todorovi, prevodilac Roksa Njegu, i odlazio sam i u Srpsku akademiju nauka i umetnosti kod podpredsednika Isakovia. O mnogima sam pisao eseje i rasprave za srpske asopise, valjda za sve mogue, u nekima sam bio i glavni saradnik, u beogradskoj Knjievnosti, Knjievnoj rei itd. Upravo 70-ih godina su slovenaka Partija i kulturna inteligencija delovale ne samo represivno i usko Zlobec mi je u Sodobnosti od tri poslana teksta objavio samo jedan, davao mi je na kaiicu ve i provincijalno ogranieno, nacionalistiki, dok je Beograd bio sredite kosmopolitizma. Vezao sam se za Srbe internacionaliste, iroke, tolerantne, kultivisane, elitno stilizovane; takvih meu Slovencima nije bilo. Moj rad su omoguavali kao rad na zajednikoj platformi za evropeizaciju Jugoslavije. Upravo zbog toga je za mene bio tako veliki ok kada su se sredinom 80-ih godina obrnuli na glavu: postali su ono to su ranije negirali i prezirali; nacionalisti, uskogrudi, fanatini, nasilni. Sa njima se deavalo isto to se deavalo 90-ih godina sa slovenakom katolikom Crkvom koja se iz tolerantne, koncilske, milostive, pretvorila u neprijateljski nastrojenu, vlastodraku, tamno zagrienu. Pokazalo se da je u oba sluaja delovao isti zakon: ni jedni ni drugi nisu sutinski u svojoj nutrini proiveli i suoili se sa svojim iskustvom-porazom, pretvorili ga iz spoljanjeg u jednu mogunost, slom velikosrpskstva i klerikalizma shvatili kao ansu za evropsko srpstvo i za tolerantno hrianstvo. U oba sluaja se obnovila stara arhaina struktura, zbog toga to je nisu preboleli, apsolvirali, reinterpretirali. Od izrazito konciliantnih ljudi preko noi su postajali faisti. Za mene je to bio straan udarac. Prilino sam polagao i to je bilo moja poslednja kulturno-politika platforma i praksa na zajedniki put jugoslovenskih nacija u zapadnu Evropu. Mislio sam da e upravo srpski-beogradski intelektualci odigrati u tome glavnu ulogu; a oni su bili oni koji su prvi zakazali. Za to je bilo vie uzroka. Izmeu ostalog i taj da je model

46

slovenakog intelektualca bio Levstik, srednji poloaj izmeu umetnika i prosvetitelja, a Srbi su se podelili na kosmopolite i na obian narod koji je ostao arhaian, varvarski. Sredinom 80ih godina su kosmopolite otile u apstrakciju, poeli su da naputaju domovinu, desetine hiljada njih, tako rei sva sutinska inteligencija, a ostali su se ili prilagodili plemenskom narodu ili su mu stali na elo, kao to je to, na primer, uinio sadanji jugoslovenski ministar za informisanje, Milan Komneni, koji je glumio Francuza, a ispao je najzadrtiji crnogorski ovarski pastir. On je bio jedan od retkih koji mi je ve tada iao na ivce svojim patvorenim frizerskim kosmopolitizmom; a 1991. godine je u javnost izbacio geslo: Pobeda ili smrt! Dobrica osi je naravno, bio ovek drugaijeg formata, ali za pomenutu regresiju srpskih intelektualaca najodgovorniji. Dodatan udarac je za mene predstavljalo to to sam se u isto vreme kada sa i srpskim prijateljima raziao sa slovenakim, sa glavnim ljudima okupljenim oko Nove revije. Ranije, 70-ih i u prvoj polovini 80-ih godina sam bio politiki aktivniji od njih, oni su bili odani Pirjevcu i njegovom geslu Kraj akcije, a onda sam se odjednom naao negde drugde, kao krajnje apolitian, jer su prijatelji uinili looping ak i u politiku druavnu akciju, zasnovanu na svetom gentilizmu. ak i kod njih se pojavio strukturno isti rearhaizirajui regres kao i kod Srba, mada sutinski manje maligan; na putu ka zapadnoj Evropi je bila potrebna odbrana slovenstva od srpske revarvarizacije odnosno slovenaka samostalna drava kao okvir za oblikovanje samostalonog, slobodnog pojedinca. U tom smislu je slovenaki nacionalizam bio pozitivan, ali naalost moji prijatelji nisu bili sposobni za kritiku distancu prema malignim ideologijama na kojima su zasnivali svoj nacionalizam, na primer, prema sudbinskoj Uroenosti sopstvenog naroda u svakom pojedincu itd. Sa Partijom sam se jo odavno obraunao, isto tako i sa slovenakom humanistikom kulturnom inteligencijom. A sada sam morao da se raziem i sa srpskim i slovenakim prijateljima. I sa jednima i sa drugima sam bio veoma blizak, i jedni i drugi su mi pomogli da preivim najmranije periode partijske represije i blokade. Kada sam nakon 1991. godine morao da ponem da se udaljavam i od sve vie vlastodraki nastrojene katolike Crkve, moe se rei da sam se naao u najgorem kripcu usamljenosti, da nisam to stanje uspeo da preinaim u milostivo.

47

B.A.N.: Na osnovu odlinog poznavanja srpske kulture, politike istorije i savremene politike stvarnosti si u drugoj polovini osamdesetih godina najpre revijalno, a onda i u obliku knjige objavljivao Pisma srpskom prijatelju. Tvoja otra kritika je bila upuena tadanjem ponaanju veine srpskih intelektualaca koji su ustoliili Miloevia kao voda i njihovoj ideolokoj, arhaizirajuoj mitologizaciji srpske istorije koja je u velikoj meri doprinela izbijanju krvavih ratova u nekadanjoj Jugoslaviji, ratova koji jo uvek nisu prestali. Pisma srpskom prijatelju su zbog toga u srpskim nacionalistikim krugovima naletela na prilino neprijatan odziv. Ponovo itajui te tamne stranice me je bukvalno okirala paklena preciznost kojom su se ostvarile Tvoje prognoze. T.K.: Lepo je to pominje obe moje knjige iz druge polovine 80-ih godina, jer su one preutane. Niko ne uzima u obzir to da su Pisma srpskom prijatelju izlazila u vreme 57. broja Nove revije. U srpskom prostoru su naletela na neprijateljski odjek; replika, napada, polemika uperenih protiv mojih Pisama koje su poznavali samo iz odlomaka i prevoda, se nakupilo za itavu jednu knjigu. Ni na jedno nisam odgovorio; drao sam se naela i jo i danas ga se drim da ne smem prei u mimezis, u model ekskluzivnih blizanaca. Taj metod mi je koristio: iao sam napred a ne protiv neeg zaostalog. Kroz moja Pisma su Srbi prvi put shvatili sutinsku razliku izmeu Srba i Slovenaca. Uprkos gentilizmu Slovenci su se usmerili ka prosvetiteljskoliberalnom Zapadu, na to ih je (pri)silila njihova strukturno oblikovana istorija-prolost. A srpski kosmopolitizam je propao kao stvar volje koja se nije usidrila u socijalnu grupu-narod. Srbi ta Pisma do dan danas nisu preveli; veini sam ve predlagao prevod i svoj dodatni komentar, ali ni oni najvei nenacionalisti ne ele ni da uju za Pisma, iako je u njima bio napisan srpski proevropski program, ono to je elela opozicija tipa Vesne Pei i Neboje Popova, nekada mojih velikih prijatelja. Preutkivanje Pisama mi govori da se oni jo uvek ne ele suoiti sa stvarnou svog poloaja, da odbacuju samokritinu samorefleksiju. Jo uvek nisu sposobni za nju, ak ni njihovi najnapredniji pojedinci. Meutim, zanimljivo je, da su Pisma preutana i u Sloveniji; isto kao i Pisma slovenakom prijatelju. Obema knjigama sam, naime, ponudio izvesnu alternativu gentilizmu-nacionalizmu, politiko socijalnom aktivizmu, izmeu ostalog i crkvenom. Slovenci to jo uvek nisu uvideli. A uvideli su da je

48

partitokratizam zbog koga smo se razili Punik i ja, i uopte politizam, pogreno usmerenje, iako mnogi desnica jo uvek sanjare o tome da je pogrean samo taj oblik drave-politike koju oblikuje sadanja vlada-vlast. Treba saekati da na vlast doe desnica i da ljudi koji su naalost spore pameti, odnosno nisu dovoljno otvoreni, razumeju da je re o strukturnoj pogrenosti politizma i drutvenosti kao takve. Za ovo vreme piem svoju spasiteljsku teologiju. Za to vreme sam pisao obe knjige Pisama. Ne nerviram se, ne alim se. Upravo to mnogi ne razumeju. Uvereni su da sam uvreen, i da zbog te uvreenosti ne saraujem u javnom ivotu. ta da im radim? Ne elim nikoga da uveravam, svako uveravanje je ve samo po sebi politiko-pedagoki aktivizam. elim samo da mislim, i tome je poduavao Pirjevec, i da svedoim, to su dobro znali Mrak i Kocbek. Kada poloaj bude zreo, ljudi koji danas ne mogu da se priblie mojim stanovitima, odjednom e otkriti da im upravo ona nude odgovore na brojna pitanja. Morae da promene paradigmu razumevanja. A to se obino deava tek onda kada ljude zadesi katastrofa. Ja sam lino proao kroz prilian broj katastrofa i preinaio ih u znake milosti; nakon njih dolazi spasenje. B.A.N.: Uporedo sa Pismima srpskom prijatelju nastajala su i Pisma slovenakom prijatelju (Matjau Kmeclu) u kojima si izloio kritici, izmeu ostalog, i krug svojih dotadanjih prijatelja sa kojima si plodno saraivao od pedesetih godina pa nadalje i sa kojima si osamdesetih godina formirao i Novu reviju. Otro si napao filosofske koncepte Urbania, Tineta i Spomenke Hribar kao i knjievnu praksu Snoja i Grafenauera, oitujui im da pomou ideologije bratstva i uroenosti naroda uspostavljaju fundamentalistiki princip slovenstva koji vodi u bratoubistvo. Zbog toga spora si napustio urednitvo Nove revije; seam se da sam u vreme kada sam nakon uvenog 57. broja, usred politikog progona, preuzeo uredniko voenje revije, bio jedan od retkih ili jedini urednik koji je sa Tobom ostao u prijateljskim odnosima. Zapravo smo u tom periodu koji je za tebe verovatno bio prilino muan, tek postali pravi prijatelji i taj odnos smo uprkos razliitim stavovima po nekim pitanjima ouvali do dan danas. T.K.: Sukob izmeu mene i veine urednika Nove revije je postao spor line prirode i to je postao zapravo tek kasnije;

49

a u svojoj osnovi je naelan, jer se tie dva razliita osnovna usmerenja oveka-civilizacije. Ti si jedan od retkih koji si bio otvoren za moju misao ve u drugoj polovini 80-ih godina i takav si i ostao. To se vidi i u tvojoj literaturi, izmeu ostalog i u poslednjoj drami, u Kasandri, koja je otvorena za traginost. Ne tvrdim da prihvata moju pozitivnu misao. Tvrdim samo to da nisi gluv-slep za nju, iako bih vie voleo da u pitanjima ovog intervjua istakne i verski momenat u mom radu koji je odluujui; a ne samo socioloki ili knjievno-drutveni. Ti si za mene jedan od rektih ljudi za koje oseam da mogu razumeti moju poruku, dok su mnogi sa kojima sam due vreme bio prijatelj, sasvim zatvoreni za moju misao. B.A.N: Taj kulturno-politiki odlazak iz kruga Nove revije je moda bio i odraz Tvog dubljeg povlaenja iz povrinskog okvira drutvenih i prijateljskih deavanja u duhovnost, intenzivan i usamljeniki rad, a pre svega u susret sa Bogom. Kako si o tome dosta pisao i sam, znam da Te neu uvrediti ukoliko Te na ovom mestu budem zamolio da u kontekstu naeg razgovora osvetli taj kljuni preokret u Tvom ivotu, trenutak kada je uvereni ateista, slobodni mislilac i sociolog prihvatio Veru kao dublju istinu i stvarnost. T.K.: Ateista sam bio ne samo vie puta, ve tako rei trajno, pored svoje vere u apsolutno; na svoj nain sam ateista i danas i to u i ostati. Za mene je svet sainjen od dva prvobitna elementa, od Boga i od nitavila; nitavilo igra ulogu nebojega, a-teizma. Bog je svet i oveka stvorio iz velikog Nita koje je postojalo jo pre stvaranja; i pri tome sam pristalica teologije Starog zaveta. Nitavilo je protivigra Boga, dok Bog nije protivigra nitavila; nitavilo unitavaju samo bogovi, izmeu ostalog i feudalna katolika Crkva, dok nitavilo samounitava Boga, ali ga ne moe unititi, samo ga priprema na samoponitavanje; unitava samo bogove u neprestanoj utakmici svetom ratu ekskluzivnih blizanaca. Bio bih slepac i glupak ukoliko bih video samo delovanje boga; to je ogranienost svetaca idealista koji su izmanipulisana sredstva u rukama cininih konfesionalnih vlastodraca. Nihilizam ateizma je neprestani pratilac spasonosne vere koja je mogua tek na putovanju oveka kroz nitavilo-nihilizam na onu stranu; dakle, izmeu ostalog i kroz ateizam. Bez unutranjeg

50

bliskog iskustva ateizma-nihilizma spasonosna vera je nemogua jer se ona zasniva upravo na Pavlovoj devizi spes contra spes, a ne na bezbednosti tradicionalnog bia, na datosti nae svete stvari. I tako je sasvim jasno da sam slobodni mislilac ne samo bio ve i ostao. Moje spasonosno hrianstvo obuhvata slobodnu misaonost, prosvetiteljstvo, liberalizam, humanizam, modernizam i, ako hoe i postmoderno; ono ih ne iskljuuje ve preinauje, na novo osmiljava, reiterpretira. Hvala bogu da sam 80-ih godina uspeo da pronaem-konstruiem takvog Boga i da verujem u njega Boga koji je sposoban da sve te prvobitne elemente meusobno ukljui, povee. Konflikt izmeu prosvetiteljstva i katolicizma koji se obnavlja u slovenakoj katolikoj Crkvi putem izvesne refeudalizacije, katolika Crkva redukuje na pagansko-totalitarno. Upravo je mogunost ukljuenja prosvetiteljstva-liberalizma u katoliku Crkvu test za njen doivljaj jevanelja-boanskog. Sve dok prema prosvetiteljstvu bude u ekskluzivnom odnosu svetog rata, dok bude istrajavala u modelu blizanaca, bie na strani onoga koga sama doivljava kao avola. Tako je ne vidim samo ja; za mene je kao takva samo zaslepljena samom sobom. Dakle, ne bih mogao da govorim o kljunom preokretu u mom ivotu u smislu da se on odigrao na planu prihvatanja Boga. Moj ivot je oduvek bio sastavljen iz niza prosvetljenjapreobraenja, izmeu ostalog i u vezi sa katolikom Crkvom. Kao dete sam, odlazei u crkvu imao snane mistiko-verske doivljaje. U toku rata sam, a o tome sam vie puta pisao, sa jednakom dubokom pobonou itao Balantievu zbirku V ognju groze plapolam (U vatri groze buktim) kao i Borovu zbirku Previharimo viharje (Projurimo kroz vihore). U toku rata sam sauvao, po cenu velikog rizika, dva izdanja (ciklostiran i u karton vezan tampani primerak) Borove zbirke iz 1942. godine, koje jo uvek uvam. Meutim, sva ta prosvetljenja koja me pribliavaju pravom Bogu Bogu drugosti su bila sve vreme prekidana skepsom i oseanjima deperatnosti. Mogue da u pred smrt biti izloen jo kakvom oajanju. Zato meni ne bi bilo dozvoljeno ono to je dozvoljeno oveku kao takvom koji je otvoren prema Bogu i nitavilu? Zar nije moj veliki prijatelj Dominik Smole, pored tako verski obojene slovenake drame pune vere u smisao, Antigone, napisao i najneverniju, deperatnu dramu Zlata eveljka (Zlatne cipelice)? Zar to nije bio model ve i za samog Preerna koji je

51

pored Soneta nesree stvorio i Krtenje na Savici i to u razmaku od jedva nekoliko godina? B.A.N.: Da li prepoznaje neke razlike u ponaanju slovenake Crkve i vernika pre politikih promena koje su se desile poetkom devedesetih godina i nakon njih? T.K.: O tim razlikama piem ve od 1991. godine. Pojavile su se prolea te godine i tada sam prvi put polemino nastupio protiv Capudera i Rebule u Razgledima, a te jeseni u Mladini, uperene protiv reklerikalizacije i repolitizacije slovenake katolike Crkve u ime mog anarhistikog hrianstva, kako je pisalo u naslovu tog intervjua i eseja. Moja korespondencija sadri na stotine pisama iz prepiske sa najuglednijim slovenakim teolozima i svetenicima, koje preklinjem da stupe sa mnom u kreativni dijalog o sutinskim problemima Crkve, o goruim pitanjima hrianstva, kako sam se izrazio. Na poetku nisam mogao da verujem da su svi moji pozivi nailazili na gluvi zid. Katolikoj Crkvi je bio potreban dijalog geslo dijaloga samo kao alibi i sredstvo, dok nije zadobila politiku slobodu. A onda se vratila svojoj predratnoj ideologiji i strukturi, tome da sve zna, da je uvek inila pravo za kulturu, za ljudska prava i da je bezgrena. Naelno se za uinjene greke izvinjava, ali to je samo gest, licemerna retorika koja nema nikakvog uticaja na njeno istinito razumevanje sebe same. Da nije bilo Drugog vaticanuma, ne bih se vraao u katoliku Crkvu, iako bih doivljavao isti put pribliavanja Bogu drugosti. Da li je moja naivnost-greka bila u tome to sam verovao u reformatorsku mo koncila? Danas sam suoen sa dilemom: ukoliko katolika Crkva nee biti sposobna da od zametaka koje je postavio poslednji koncil, pree u radikalnu unutranju strukturalnu i teoloku reformu, u reevoluciju, ak i u reinterpretaciju samih Jevanelja koji su ve od apostola shvatani delimino paganski-tradicionalno, jevrejski-rimsko, najpre analitiki, a onda feudalno (pribliavanje Bogu je neprestano produbljavanje dodira sa Bogom kao Drugim, a odatle i rekostrukcija ljudskog razumevanja boje rei, odatle i rekonstrukcija samog Boga koji se kao Bogoovek predao oveku u ruke, u interpretaciju), postae samo jedna od sekti. Katolika Crkva je boja, a boji je i ceo svet, nema take u koju se Bog ne bi mogao naseliti. Hrianske crkve su blie Bogu, jer je u njima boja re. A ukoliko tu re zloupotrebljavaju,

52

preutkuju, prikrivaju, falsifikuju niti ne sa loom namerom, ve iz slepila jo vie se udaljavaju od Boga, kao da postoje u nekom nedunom, prirodnom neznanju o njemu; postaju dijaboline. Ponavljam, tu upotrebljavam izraz koji pripada njihovom sistemu, a ne mojoj veri; za mene je avo samo metafora za ovekovo slepilo odnosno za kontingenciju delovanje nitavila. I danas mislim da sam dobro postupao kada sam se i sakramentalno vratio u katoliku Crkvu. U sakramente nisam verovao kao u svete; svetost sam ionako sve vreme odbacivao i to inim i danas. Sakramente sam reinterpretirao kao tradicionalni oblik, kao prelazni stupanj preko koga treba prei na novi koji je izvan paganstva kao magije. Tu se skriva napetost koja vlada izmeu katolike Crkve i mene ve od samog poetka: tradicionalisti koji su kasnije postali klerikalci su ve 80-ih godina oseali moj projekat-trud da rekonstruiem katoliku Crkvu dok sami za neim takvim nisu imali potrebu, sasvim suprotno tome. Lino smatram da je katolika Crkva koja prua sigurnost i zasniva se na feudalnim vrednostima, primerena oveku sve dok on ne sazre do svoje slobode i autonomije, do one take na kojoj nastupaju prosvetiteljstvo i liberalni humanizam. ovek ne moe postati zrela linost, ukoliko prethodno nije dete, na poetku je ak i beba i sasvim zavisi od majke. Sa jedne strane ovek ceo ivot ostaje dete; i toj strani potrebama te strane e uvek odgovarati Crkva feudalno-katolikog tipa. I ti sveci, svete pojave, molitve koje su u sutini klanjanje idolima, traenje sigurnosti u uvarimazatitnicima. Takva katolika Crkva e sa stanovita razvijenijeg, spasiteljskog hrianstva biti blia ne samo feudalnoj ve i nekom obliku mafije; na politiko-dravnoj ravni bie Crkva zavera, antikomunizma, antiprotestantizma, antimuhamedanstva, uopte anti, Crkva svetog rata i nae svete stvari. to vie bude takva, vie e biti tua Bogu i ak i neprijateljski mu mrska. Mogue da bi Crkva mogla da se rekonstruie na taj nain da pre svega bude dobra, zatitnika, karitativna, pomirujua, psihoterapeutska; to je njena pozitivna drutvena i u izvesnom smislu i interpersonalna strana. Meutim, ta strana je i jedna faza ka viem obliku spasiteljske Crkve, ka obliku koji pretpostavlja ovekovu slobodu, rizinost na putu kroz kanalpakao nitavila, kroz iskuenja graninih stanja, od kojih oveka ne sme uvati nikakava posveena grupa, jer bi to

53

znailo da ovek Bogu ne pomae u spasavanju nitavila ve da od Boga svara Ideola, uvara, isteruje i oekuje od njega pomo-sigurnost, nagriza ga, oteava mu poslanstvo, optereuje ga, umesto da bi mu, ukoliko smem da se izrazim metaforiki i simbolino, pomogao da nosi svoj krst. Bog je oveka stvorio, ponavljam, zbog toga da bi zajedno sa njim traio spas iz nitavila, da bi kroz njega kao kroz bie stvoreno iz nitavila spaavao nitavilo iznutra. U tome je duboka simbolika Simona iz Cirene koji nije bio ni Isusov uenik, uenici su se posakrivali i tako je uvek sa uenicima, ve je Bogooveku pomogao da nosi breme zbog koga se je Bogoovek i ooveio, inkarnirao. Danas a posebno u Sloveniji katolika Crkva postaje sama sebi najvei neprijatelj; zapala je u slepilo vie nego ikada. Puna je oholosti, prevelike sigurnosti u sebe, fanatizma, uskosti; gore nego to postupa ne bi mogla postupati. Bog je ne interesuje. Boga ak doivljava samo kao sredstvo za ostvarivanje svoje pohlepe i elje za moi. Sama je sebi bog. Upravo je ono za ta prekoreva liberalce. Njih ne branim jer su preteno lumpenliberalci, provincijalne hedoniste kojima su vani samo trenuci uitka, i koji slede moto: Carpe diem! (To je Punikova ideologija momentanizma kao tehnoloka osnova hedonizma.) A ukoliko bi katolika Crkva bila boja, liberalce i druge dezorijentisane bi spaavala, a ne bi pokuavala da ih likvidira, da ih najpre pobedi a onda odstrani. Moja kritika nije upuena samo nadkofu Rodetu, on je samo vrh ledene gore. itava slovenaka katolika Crkva eka na preobraenje; Drugi vaticanum je za sada shvatila samo povrno. Verovatno da bi morala da se suoi sa nitavilom, moda najpre u vidu poraza. A ipak, spoljanji poraz nije dovoljan; poraz mora postati i unutranji, poraz mora da se proivi. Da li je ona za to zbog svoje samozaslepljujue feudalne strukture uopte sposobna? B.A.N.: Krajem osamdesetih i poetkom devedesetih godina si intenzivno prouavao i knjievnost i kulturu slovenake posleratne poitike emigracije. Kao intelektualac leviarskog i antifaistikog porekla si zapravo predstavljao jednoga od retkih primera pomirenja izmeu partizana i domobranaca, koje je teorijski inaugurisala Spomenka Hribar i o kome smo tada svi govorili, a pretvorila se u otrov koji je jo vie meusobno podelio Slovence. Kako na knjievnost i sudbinu tih krugova gleda danas?

54

T.K.: Hribarovu sam poetkom 80-ih godina podravao, ona je imala vanu ulogu u destituciji Partije i njenog monopolizma odnosno doktrinisanog ideologizma koji je poeo da se rastvara u lumpen-revolucionarstvo kako sam taj potez Partije-vlasti krstio u tekstovima pisanim za Novu reviju. Sa Hribarovom i njenom grupom sam se raziao sredinom 80-ih godina upravo na taki pomirenja, jer ju je ona shvatala kao naRODno pomirenje, kao spajanje razliitih u Nedeljivo organsko sveto narodno telo. Kritikovao sam to njeno usmerenje koje je nastalo kao interpretacija Kocbeka neki momenti vezani za meuratnog Kocbeka bi se mogli razumeti ak i kao levi faizam, o tome sam dosta toga napisao, a u svakom sluaju kao revolucionarni gentilizam i svoju kritiku izneo u dugoj raspravi iji je jedan deo objavljen u Novoj reviji upravo tvojom zaslugom, izuzetno si se zalagao da izae, a drugi deo u mariborskim Obzorjima zaslugom Zagorinika. Verovatno si zaboravio tu moju kritiku koja je bila prvi obraun sa optim stavom ne samo Nove revije ve i itavog, prema Partiji kritinog kruga u tadanjoj Sloveniji. Od tog kruga me nije udaljio samo njegov sve primetniji politizam koji je dobio krila prilikom procesa protiv etvorice, a zasnovao se jo ranije. Jo vie me je od tog kruga udaljio njegov sakralistini gentilizam koga je Urbani zasnivao na Domovini, na patriotizmu, a Hribarova upravo na Pomirenju. Moje pomirenje je ve od samog poetka bilo razliito od pomirenja Hribarove; nije se zasnivalo na ujedinjenju (slovenakog) naroda, uopte ne na pomirenju, na ujedinjenju koje je postajalo magina ideoloka osnova borbe za sopstvenu nacionalnu dravu kao viu vrednost u odnosu na liberalno drutvo. Moj odlazak u Kanadu i Argentinu u posetu slovenakoj politikoj emigraciji 1989. godine se zasnivao upravo na ideji o bojem. Na taj nain usmeren je bio ve sam poetak mog bavljenja dramatikom te emigracije nekoliko godina pre odlaska. O Kremarovoj drami ivi in mrtvi bratje (iva i mrtva braa) sam napisao detaljnu analizu, krenuo sam kroz kaljugu (zajedno sa Alenkom) u izvesnoj meri pripremljen, izmeu ostalog i zbog intenzivnih informativnih razgovora sa Lenkom i Rotom. Morao sam empirijski da proverim da li je istinito moje oekivanje da je u toj emigraciji na posebno snaan nain prisutno boje. Da je u njoj tako snana teofanija sam zakljuio zbog toga jer sam tu emigraciju doivljavao kao

55

naslednika poraenih, izoptenih, preutanih, odbaenih, marginalizovanih, dakle onih koji su za mene predstavljali versko-teoloki uzornu strukturu-osobu kao to sam jo mnogo ranije pisao u analizama Mrakove Rdee mae (Crvene mise) predgovor za tu dramu sam napisao i objavio poetkom 70-ih godina i u mnogim drugim analizama, sve do analiza Majcenovih drama iz 80-ih godina kojima, to nije tako nevano, nisam mogao da se obratim nikome. Dananji otrov o kome govori da je preplavio Slovence nije izdaja-deformacija Spomenkine idealne zamisli o pomirenju, ve je, kao to sam to predviao sredinom 80-ih godina, loigna i ak i nuna posledica ishodita koje je postavila Hribarova; on je materijalizacija, operacionalizacija, i naravno banalizacija interpretacijskog sistema koji sanjari o kolektivnom identitetu nae svete stvari, a na osnovu strukture koju sam opisao izmeu ostalog i teorijski, mora da pree iz fiktivnog identiteta na sledei stupanj ekskluzivnih blizanaca, tj. bratoubistva, graanskog rata. Da bi ovek izbegao tu logiku, mora da izabere drugi put. Ne put pomirenja kao regresije u narodni, prirodni, verski, kulturni itd identitet, ve mora ve na samom poetku da postavi merilo drugosti. Protekla decenija je za mene bila u velikoj meri upravo kritika identiteta i modeliranje sistema drugosti, alteriteta. B.A.N.: Zadnjih nekoliko godina sa neverovatnom radnom energijom stvara delo kakvog u slovenakoj knjievnoj istoriji skoro da nema i koje je jedinstveno i po meunarodnim kriterijumima. Tvoja reinterpretacija/rekonstrukcija slovenake dramatike je gigantski projekat u kome sa neverovatnom preciznou analizira ne samo dramske poetike pojedinanih autora, ve rekonstruie i njihov vrednosni sistem, odnos prema drutvu i vremenu u kome su iveli i stvarali. Pri tome se ne ograniava samo na dramske pisce koje je ve ustoliio kanon knjievne i pozorine istorije ve otkriva i javnosti predstavlja i one manje poznate autore (za neke pisce i neka dela dodue znanih dramatiara koje analizira, moram Ti sa stidom priznati da sam za njih prvi put uo iz Tvojih knjiga). Svake godine objavi formalno pod firmom SAZU, a zapravo u samizdatu za koji rtvuje svu svoju uteevinu nekoliko knjiga koje bogate nae znanje o istoriji slovenake dramatike. Tvoj istraivaki metod je u velikoj meri otvoren: see od sociologije umetnosti sve do psihoanalize, od formalnih analiza do teolokih meditacija, od duhovnoistorijskog metoda do strukturalizma i poststrukturalizma, od veoma

56

linih, tako rei dnevnikih svedoenja o autorima koje si poznavao i koje poznaje do objektivnog tona neoporecivo sistematinog knjievnog istoriara koji nie masu podataka koje nije mogue nai na drugim mestima. Ve do sada si stvorio mnogo toga. A taj projekat je u toj meri svoj i samosvoj, u toj meri izvoran da ga nije mogue staviti u fijoku ni jednog znanog knjievnog ili knjievnoistorijskog anra, ve je to jedan Opus sui generis. Ukoliko bismo za tvoju metodologiju pokuali nai odgovarajui geometrijski model, to bi najverovatnije bio Delezov rizom: Tvoja istraivaka ne samo teorijska, ve i dublja, egzistencijalna strast se otvara i kree se u svim pravcima. Zapravo me Tvoja visoka ambicija podsea na Borhesovu priu o kartografu koji je eleo da stvori tako preciznu kartu sveta da je na kraju stvorio isto tako veliki i irok svet. Molio bih Te da objasni koncept zamiljene celine tog svog ivotnog dela, jer mi itaoci tu celinu upoznajemo kroz pojedinane knjige, a sve govori u prilog tome da zamiljena celina Tvojih elja i namera od knjige do knjige narasta. T.K.: Re rizom je prava. Dobro se seam kakvo je to bilo otkrie za mene kada sam u knjiari na Bul-Mihu otkrio tanku knjiicu kasnije ju je autor stavio na poetak svoje velike knjige Hiljadu ravni, koju sam decenijama unazad neprestano navodio, u toj meri me je inspirisala pod naslovom Rhizom. Tada sam bio upravo proitao Delezovog Antiedipa, govorio mi je kao iz due; Lakan mi nikada nije prijao. Sistem prosto pretakajuih tokova elje je Delez saeo u viziju onoga to sam u skladu sa Salinasovom knjigom Kameno doba, doba obilja imenovao paleolitskost, tj. skupljalako potucanje po neuljebljenoj pustinji sveta, nomadstvo. Ukoliko me je ta od nekada privlailo, bilo je to upravo nomadstvo, seljenje. Marginalizam je drugo ime za nomadstvo, za oveka koji ne pristaje na kanale-modele vlastodrakog drutva i linearno-krunog miljenja, ve se otvoreno i anarhistiki preputa slobodi nadahnua koja ga vodi, a to je moja a ne Delezova poenta, ka Bogu i ne u prazninu pustinjskog i opustoenog nitavila. Micelij je moj izraz za rizom; micelij je osnovna kategorija knjige Srea in gnus (Srea i gnuanje) a kasnije i Majcenove dramatike kao svesno.sistemskog poetka Raziskave slovenske dramatike (RSD) (Istraivanja slovenake dramatike). Upravo je rizom model koji Slovenci jo uvek ne mogu prihvatiti. Do vrata su u feudalnom pojmovanju, potrebna im je sigurnost bia i stabilizujuih crkava, dok je katedrala koju zidam ja,

57

hodoasnika, razemljena. Slovenci se boje rizoma jer zahteva od njih maksimalnu autonomiju i linu mo, veru u sebe koja je, opet, mogua i trajna samo ukoliko se zasniva na veri u Boga koji se otelotvoruje u linoj svesti/savesti- dui. Pre rata su za rizom bili otvoreniji Bartol i Zupan, i izmeu ostalog i zbog toga ih je okolina preutkivala-odstranjivala. Naalost su njih dvojica uglavnom isticali nihilistiku stranu nomadstva, to je razumljivo, prva faza buntovnitva protiv feudalne uzemljenosti, ona je uvek negacija. A jo pre toga je Cankar najradikalnije shvatao i ispovedao nomadstvo. Upravo 1977. godine sam napisao glavne studije na tu temu, piui o jednoj o najvanijih Cankarovih novela Smrt in pogreb Jakoba Nesree (Smrt i sahrana Jakoba Nesree) kao i o Nini i Lepoj Vidi. I Borhesa si pomenuo u pravom smislu. Meutim, izmeu mene i Borhesa postoji samo jedna, sutinska razlika: njegov sistem se, naime, zavrava u nihilizmu, ultraskepticizmu, relativizmu Na pravi nain ita RSD (Istraivanja slovenake dramatike). Ve mi je vie ljudi pomenulo da su imali slian oseaj prilikom recepcije RSD: da elim da stvorim maksimalno veliki svet kao Kartograf, i jo vie od Kartografa, on crta samo karte, samo karte, a ja stvaram svet. Ali, shvati me: ono to radim nije samo moja ambicija, i zapravo uopte nije ambicija da stvorim Bogu konkurentan i jo potpuniji svet od bojeg. Kao prvo, moj cilj i cilj Boga kako ga razumem uopte nije Potpunost, ve spasavanje nitavila koje prolazi kroz ceo niz poraza, a ovek poseduje mogunost-mo da te poraze preinai u spasavanje nitavila. I kao drugo: Bog je svakog pojedinca stvorio kao bie iji unutranji telos je spasavanje nitavila, a na taj nain i stvaranje to kompleksnijih, diferencijalnih, smisaonijih svetova koji ve samom injenicom da jesu, doivljavaju nitavilo kao prazninu koja vodi u potpunost boje egzistencije, u Pavlove plerome. RSD je samo jedan od pokuaja da se ide bojim putem. B.A.N.: Da li te boli to to je slovenaka kulturna javnost u svojim prizemnim poslovima i povrnim interesima tako gluva za znaaj tog epohalnog dela? T.K.: Boli me, ali boli me to to slovenaka javnost zatvara samoj sebi put ka spasu, da teti sama sebi. Meni ne teti, mene neprestano ui tome ta je blatna priroda nitavila. Slovenaka javnost je danas mizerna; ali takva je odavno bila.

58

Da li je ona javnost u kojoj je iveo Preeren bila bolja od dananje? Po mom miljenju je bila loija, bila je jo gluvlja, jo zatvorenija u samu sebe, malograanska i klerikalna zajednica kao to to odlino prikazuje Kmecl u svojoj monodrami o Andreju Smoletu. Da li je vie odgovarala ona javnost koja je prihvatala Levstika, Cankara, Mraka, Kocbeka? Ne; mogue da je dananja javnost u tom smislu jo i najbolja, u izvesnom smislu je pluralna, doktrinisanu jedinstvenost feudalne katolike Crkve i Naroda zamenilo je trite koje je samo po sebi bez vrednosti, ali je pozitivno u smislu raspadanja samopodrazumevajuih identiteta. Trite je ono to imenujem dvojnitvo. Dvojnik nije smrtno-mimetiki opredeljen na osnovu modela protiv koga ratuje; dvojnik je ve sam po sebi rekonstruisan kao simulacija, virtualnost, fantazija, proizilazi iz preloma koji se desio u taki poitoveivanja blizanaca, u taki Snojevog Gabrijela. Dvojnik je osnova tvoje Hie iz kart (Kue od karata); dvojnik je ve doker sa svim loim i dobrim posledicama tog preoblikovanja kao novog stupnja na razvojnoj lestvici. Dvojnik je model za liberalno drutvo. B.A.N.: Ve sedamdesetih godina (npr. u knjizi Besede in dogodek /Rei i dogaaj/ iz 1978. godine) si nasuprot svim savremenim teatrolokim teorijama koje tragediju vezuju za nepovratnu duhovnoistorijsku strukturu proteklih razdoblja, tvrdio, da je tragedija mogua i nuna i u dananje vreme. T.K.: Nije bilo lako pokuavati da se vrati razumevanje za tragediju. Sredinom 70-ih godina preovladavao je epigonski lagodni postmoderni intertekstualizam koji se sa visine podsmehivao tragediji. oveka je redukovao na jezik i igru, a onda i na polni uitak, udvojen sa duhovnom ne samo new age remagizacijom. Dananji politizam je, u stvari, jedan oblik remagizacije. Magija je sredstvo za vladanje svetom. Spasonosnom hrianstvu, meutim, nije do vladanja svetom, nije mu do oveka kao vladara i do sveta kao predmeta. Ono oveka i svet doivljava kao sredstvo za spasavanje nitavila. ovek se sam po svojoj prirodi uinio za takvo srestvo. Bog u njemu mu pomae da vidi sebe kao sredstvo Boga, a sa tim i kao sredstvo nitavila, ne bi li se spasio. Kao to vidi, moja ideja nije ekoloka; ne govorim o ravnotei u prirodi, izmeu oveka-drutva i prirode. ovek i priroda stvoreni svet su mi samo sredstva u istoriji-procesu spasavanja nitavila. A tek kao takva sredstva

59

postaju iz biolokih zveri koje stavljaju na sebe maske socialnog morala, ugovorene, zrele, slobodne i autonomne osobe. irar analizira ak i ekspirove tragedije o tome je napisao zanimljivu knjigu kao drame koje se ne zavravaju nihilistikim oajem. ak i tajner koji je napisao brevijar ideologa teorije o Smrti tragedije, je svoju platformu ubrzo ublaio i reinterpretirao u sledeoj knjizi o Antigonama. Neka je postmodernisti proitaju. Ubrzo nakon mojih, na poetku neuspenih angaovanja za povratak tragedije, i drugi su tragediju ponovo dopustili; karakteristian primer je Inkret. Inkretu je to odgovaralo zbog njegovog iako ne tako radikalnog, nesmoleovskog melanholizma. Nainili su merila koja su bila u skladu sa Zeitgeistom 80-ih godina: imenujmo ih postmoderna tragedija, ozbiljna drama za koju je uslov da u njoj nema Mrakove himninosti. Odatle izvire i Inkretovo radikalno odbacivanje prikazivanja i duha Mrakove drame Van Goghov vidov ples u kranjskom pozoritu. Sve je u redu, ako nema tragova spasa. Zbog toga je dobar i Janarov Haltat. Ti ljudi ne shvataju da je u antikoj tragediji tragedija sa jedne strane bila zaista podlona sudbini, igri bogova koja je sve ljudsko vodila u besmisao i neuspeh; vidi samo Sofoklovog Kralja Edipa i Euripidove Bahanatkinje. I u njima i u Mrakovom Van Gogu sam radio kao dramaturg; a onda i u Mrakovom Procesu itd. Sa druge strane je i u antikoj tragediji postojao trag transcendencije kao i u Platonovoj prii o peini i svetlosti. Ve sama ideja bogooveka, a sa tim i boga koji pomae ljudima, Prometeja, (vidi samo Eshilovu dramu, kao Orfeja, Sizifa, Dionisa, svi oni su istovremeno i drame), omoguava dodir bojeg sa ljudskim; i to je najvidljivije u Sofoklovom nastavku prie o Edipu, u Edipu na Kolonu. Put ka Bogu je put kroz podzemlje, kroz zev nitavila-praznine-ubrita. Tu analizu piem izmeu ostalog i kao dijalog sa tobom, kao svoju linu poruku tebi. Odluujue pitanje e biti da li e biti sposoban da pronae veru u onostranost koja je izvan Istorije, dvojnika, igre karata i tragedije kao sudbinske, kao Kasandrinog vienja nune propasti. Pripremam se za detaljnu analizu obe tvoje drame, Hie iz kart (Kue od karata) i Kasandre, u kojoj bih veoma rado u poleminom dijalogu sa tobom otkrivao zajedno sa tobom u tvom sopstvenom delu mogunosti-uporita za skok vere korz haos micelijuma-nitavila (kroz rizom) na onu stranu, ka Bogu.

60

Kao to vidi moj intervju ne moe biti samo odgovor na tvoja pitanja, ve nuno prelazi u otvoren dijalog sa tobom, sa tvojim mislima-stavovima, sa tvojim delom. B.A.N.: ivot si proiveo sa gospoom Alenkom Goljevek, koju veoma potujem jo od svoje mladosti, jer je bila moja profesorka psihologije i filosofije u nekadanjoj ubievoj gimnaziji. O politikom rasformisanju te kole u vreme tzv. kolske reforme napisala je duhovitu i gorku komediju koja je bila jedan od bestselera u istoriji slovenakog pozorita. Pored dramskih tekstova za odrasle pie i beskrajno tople drame i bajke za decu, a kao doktor filosofije napisala je i nekoliko izuzetnih radova na temu mitologije; njene teorijske analize bajki spadaju u osnovna dela iz tog podruja. ini mi se zaista dirljivim kako se lepo razumete i dopunjujete. T.K.: Poto je tvoje poslednje pitanje zapravo upueno Alenki, predloiu joj da na njega sama odgovori. Alenka Goljevek: Izazvana obojicom, tobom, dragi Borise i Tarasom, moram i ja rei koju re. Odavno sam oseala da ivot nije sam sebi cilj ve da mora nositi sa sobom neku poruku, neko poslanstvo i da je upravo zbog toga dragocen, da ga ne smem protraiti, da moram uvek biti budna. Tu smo se Taras i ja nali, budnijeg oveka od Tarasa ne poznajem. Dugo nisam znala da formuliem taj oseaj drugaije nego estetski: kao elju da od svog ivota stvorim umetniko delo, ne bi li puzzle lutanja po lavirintu sloila u smisaonu celinu. Bilo je potekoa, ali ostajala je nada. Lagano sam shvatala da nije re samo o estetskom stavu, ve i o verskom; da ta nada moe doi i sa druge strane. Danas znam da Taras i ja odravamo tu napetu otvorenost jednoga prema drugom upravo zbog toga jer nismo dvoje, ve troje: Bog je amortizer izmeu naih samostalnih linosti otrih rubova. Zahvaljujui tome smo mogli da zakoraimo u boju slobodu i nae lutanje je postalo zajedniko hodoae: on spasava nitavilo u meni, ja u njemu, jedno bez drugoga smo izgubljeni. Misao koju nam danas nameu sa svih strana da ovek zivi za to da bi bio srean, ini mi se da je jedna od najvie pogrenih. ovek ivi za to da bi se tekim i istrajnim radom na samome sebi pretvorio u saradnika Boga. Srea je dodatak, kao to je dodatak i nama dvoma.

61

Velimir Viskovi Predrag Matvejevi Slavenka Drakuli Filip David Mirjana Mioinovi Nikola Bertolino Enver Kazaz Tvrtko Kulenovi Nikica Mihaljevi Milan T. orevi Andrej Nikolaidis Teofil Pani Andrew Wachtel Marko Veovi

Knjievnost i nacionalistka ideologija

Velimir Viskovi

IDEOLOZI ZLOINA
Na prvim sastancima urednitva Sarajevskih biljenica, dogovarajui se o asopisnoj platformi, zauzeli smo zajedniki stav da emo se predominantno baviti afirmativnim aspektima odnosa meu naim nacionalnim kulturama, te na tim iskustvima graditi i suradnju u novim uvjetima postojanja nacionalnih drava. Ali, nakon krvavog iskustva ratova voenih na tlu bive zajednike drave u devedesetim godinama, nemogue je zapoeti bilo kakav oblik suradnje a da se ne osvrnemo na ulogu knjievnika, i openito intelektualaca, u kreiranju nacionalistikih ideologija koje su dovele do rata. U osamdesetim godinama na djelu je bio evidentan proces politizacije knjievnih, filozofskih, novinarskih i drugih (akademije, PEN-klubovi itd.) udruga intelektualaca. Bilo je jasno da se radi o razdoblju kad se uruava socijalistiki poredak, utemeljen na rukovodeoj ulozi komunistike partije, a jo nije postojala politika, odnosno stranaka infrastruktura koja bi se pojavila kao alternativa. Alternacijsku ulogu u tom su trenutku spremno preuzele knjievne i intelektualne udruge. Valja imati na umu da od ranih pedesetih, od vremena Krleina Ljubljanskog referata iz 1952., koji je oznaio obustavljanje direktivnoga partijskog nadzora nad knjievnou, literatura postaje utoite opozicijske inteligencije. Iako je i u kasnijim godinama bilo zabrana knjiga i asopisa, svakovrsnih politikih pritisaka, raznih oblika cenzure, ipak je drutveno dominantan stav da knjievnost i umjetnost imaju pravo na autonomiju. Osim toga, metaforini, vieznani diskurs knjievnosti ve je po svojoj prirodi omoguavao da se u knjievnim tekstovima izraze i opasni politiki sudovi koji bi bili izvrgnuti policijsko-sudskoj opresiji kad bi bili artikulirani u nekoj drugoj, neknjievnoj vrsti publikacije. U takvoj situaciji knjievnici preuzimlju ulogu nositelja drutvene svijesti i savjesti, ulogu umnogome blisku onoj koju su imali devetnaestostoljetni pisci bardovi, knjievnici koji imaju kljunu ulogu u formiranju nacionalne samosvijesti, standardiziranju jezika, formuliranju dravotvorne politike platforme

65

Politizacija knjievnika realizirala se u dvama pojavnim oblicima: ponajprije u zalaganju za liberalizaciju drutva, za pluralizam miljenja, to u osamdesetima vodi u izravno inzistiranje na ideji obnove stranakog pluralizma i graanske liberalne demokracije; drugi oblik politizacije oituje se u naglaenoj nacionalnoj svijesti, zabrinutosti za sudbinu vlastite nacije u vienacionalnoj, (kon)federativno ureenoj dravi, zasnovanoj na delikatnoj ravnotei divergentnih nacionalnih i republikih interesa. Naglaenija briga za tradicijsko naslijee vlastite nacije jest imanentna knjievnosti, jer svaki pisac se po naravi vlastitoga spisateljskog poziva mora pozicionirati prema tradiciji jezika na kojem pie i prema piscima prethodnicima: kroz neprekidni dijalog s tradicijom, on je odrava ivom. Nije udno stoga da se u veini tranzicijskih drava, nasuprot slubeno proklamiranom proleterskom internacionalizmu prethodne epohe, kao nosioci radikalnih nacionalistikih programa pojavljuju knjievnici (od Solenjicina preko Csurke do osia i Aralice). Nije potpuno netona izreka da je knjievnost uvarica nacionalne memorije, ali vrlo je opasno knjievnost svoditi samo na tu funkciju. Zato bi ona morala svjedoiti samo o kolektivistikim vrednotama, zato bi se morala baviti samo konstituiranjem nacionalnih mitologija? Nisu li knjievne poetike dvadesetog stoljea afirmirale vrijednosti individualiteta, ukljuujui i pravo pojedinca na pobunu protiv nacionalnih mitova pa i svakog drugog oblika podreivanja nadindividualnim autoritetima? Ne vodi li, u krajnjoj konzekvenciji, inzistiranje na ulozi knjievnosti kao uvarice nacionalne memorije pisca prema konceptu utilitarne, tendenciozne knjievnosti, knjievnosti u slubi viih, nacionalnih ciljeva? U drugoj polovici osamdesetih pisci sve vie zanemaruju opasnosti koje prijete od koncepta takve knjievnosti podreene velikim nacionalnim projektima. Tih godina iznimno popularnim postaje anr povijesnog romana u kojem se preispituje blia i dalja povijest, u kojem se dokazuje etika superiornost vlastite nacije; pritom se uvijek problematizira status vlastite nacije u aktualnoj junoslavenskoj zajednikoj dravi, dokazuje se kako je previe uloeno a premalo dobiveno. Time se stvara idejna platforma za pokretanje procesa rekonstitucije Jugoslavije, odnosno stvaranja nezavisnih nacionalnih drava. Uruavanje monopartijskog sustava omoguilo je piscima da postanu privremeno vanim akterima dehijerarhizirane

66

politikopovijesne scene na kojoj su dotadanji obnaatelji vlasti gubili mo ili su se tek poeli prestrojavati i prilagoavati novonastaloj situaciji preuzimljui od nacionalnih intelektualnih elita najvanije budniarske slogane, a nerijetko i itave nacionalne projekte (poput onih formuliranih u Memorandumu SANU odnosno Nacionalnom programu asopisa Nova revija). Pisci su u pravilu imali istaknutu ulogu u tom predstranakom razdoblju za koje je karakteristino poticanje osjeaja nacionalne frustriranosti, upozoravanje na nepravde koje na narod doivljava u vienacionalnoj dravi, na ekonomsku eksploataciju, hegemonizam jednih, separatizam drugih itd. U ranoj fazi konstituiranja viestranatva pisci su esto i inicijativnim odborima raznih stranaka, ali vrlo brzo pokazuju sve loe osobine koje u knjievnosti ne moraju biti mane ali u politici, gledano s motrita zapadne visokorazvijene liberalne demokracije, svakako to jesu. Pisci, prije svega, vole radikalnu politiku gestu i jaku rije. Koliko su samo uvredljivih, prejakih rijei izgovorili i napisali u tim vremenima! Ono to u knjievnom tekstu slui kao sredstvo pojaane stilske ekspresije, u politikom se diskursu pretvorilo u program za klanje, silovanje, etniko ienje. Po svojoj naravi knjievna profesija nema u sebi nita demokratsko: umjetniku je svojstven hipersenzibiliziran, hipertrofiran ego; pisac je totalni gospodar, diktator u vlastitom tekstu. Umjetnik mora biti nesklon svakom kompromisu, a demokracija se zasniva na permanentnim dogovaranjima, ustupcima, uvaavanjima interesa drugih, beskrajnom nizu kompromisa kojima se neutraliziraju konflikti unutar drutva. Od naela radikalne beskompromisnosti polazi samo revolucionarni tip politiara koji priznaje oruano izvoenje nasilnog prevrata i diktaturu kao represivni modus dosljednog, beskompromisnog prakticiranja vlasti. Danas su, na sreu, pisci gotovo potpuno sili s politike pozornice. Ostali su oni koji su, vie-manje, u meuvremenu ovladali tehnikama svojstvenima suvremenoj politici koja ne priznaje karizmatine lidere s mesijanskim pretenzijama, nacionalne proroke i bardove. Ali, injenica je da su upravo pisci i intelektualci potkraj osamdesetih i u devedesetima vrlo esto bili dragovoljno u sramnoj ulozi onih koji su svojim rijeima inspirirali prolijevanje krvi. Nije svrha ovog temata optuiti sve one koji su zagovorom nacionalistikih ideologija pridonijeli dezintegraciji

67

Jugoslavije. Nema nikakvoga razloga da se jugoslavenski unitaristiki nacionalizam proglasi etiki superiornim nad separatistikim nacionalizmima. (Uostalom, nije li JNA, deklarirajui se kao jedina legitimna braniteljica jugoslavenstva, u balkanskim ratovima devedesetih poinila stravine zloine?). Jasno je da su od samog utemeljenja Jugoslaviju pratile brojne proturjenosti, koje se nisu mogle rijeiti ni meuratnim integralizmom niti poslijeratnim federalizmom. Takva kakva je bila Jugoslavija je u sebi nosila klicu vlastite propasti. Ovim tematom eljeli bismo progovoriti o odgovornosti onih koji su, isturajui se u prijelomnim vremenima u uloge nacionalnih ideologa, lidera i bardova postali inspiratorima nasilja, terora, zloina kao sredstva za realizaciju uzvienih politikih ciljeva. Mnogi su od njih i danas, unato krvavom iskustvu, spremni inzistirati na stajalitu kako svetost nacionalnih ciljeva opravdava sva sredstva, kako je ast ubijati za vlastitu naciju i dravu. Stoga je naa dunost upozoravati na takvu zloinaku svijest, na one koji svojim pisanjem inspiriraju nesnoljivost, potiu na zloin.

68

Predrag Matvejevi

PRIJEDLOG ZA RAZMILJANJE
Zloini koji su poinjeni u Jugoslaviji, sad ve bivoj, zasluuju kaznu. Milijuni ljudi otjerani su iz svojih domova i raseljeni po svijetu. ivote je izgubilo vie od stotinu i pedeset tisua graana, meu kojima je tko zna koliko djece. Rueni su hramovi i mostovi. Paljene su kole i biblioteke. Unitavana su dobra i ustanove. Zemlja je baena u bijedu, iz koje se ne uspijeva izbaviti. Sudovi su spremniji da zatite one koji su za to krivi nego da ih optue. Pravda je nemona ili nesposobna da ih osudi. Vrijeme je da se pozovu na odgovornost ne samo oni koji su poinili zloine, nego i oni koji su ih poticali svojim rijeima i djelima. Koji su pripremali ili odobravali masovna ubojstva, etnika ienja, humana preseljenja, teror nad civilnim stanovnitvom, koncentracijske logore, udovinu la i besramnu propagandu u sredstvima javnog informiranja, zloupotrebu nacionalnih institucija, akademija, drutava knjievnika i novinara i drugih. Ovo nije prvi put u povijesti Evrope da se nacionalna kultura pretvara u ideologiju nacije. Takva ideologija izdaje i poniava samu kulturu. U njezino ime poinjena su zlodjela. To se deavalo i znaajnijim kulturama od naih i veim narodima. Iskustva te vrste nisu tua prostorima koje je zauzimala biva Jugoslavija. U nacionalne kulture vratili su se ponovo mitovi prolosti. Dio inteligencije, zadojen nacionalizmom, snosi krivicu za ono to se dogodilo. Imena krivaca nisu nam nepoznata. Nalaze se meu nama. Mnogi se meu njima dovijaju da pokau kako su nastojali pomoi vlastitoj naciji. Valjalo bi osnovati sudove asti, sline onima koji su u raznim evropskim zemljama sudili intelektualnim kolaborantima faizma i nacizma, da provjere i ocijene to su inili i kako su djelovali. Nisu nam potrebni ni procesi ni zatvaranja od njih nitko nije vidio dobra. Dovoljno je prisiliti one koji su sijali mrnju da pognu glavu kad prolaze kraj onih koji su najvie stradali, nauiti ih da se stide. Ovo nije tuba, nego prijedlog da se utvrdi odgovornost. Nije ni osuda nju donose javnost i sudstvo. Kazna o kojoj je

69

rije trebalo bi da bude prije svega moralna kazna. Dok meu nama djeluju oni koji su do juer podravali progone i zloine i koji su to spremni sutra ponovo initi teko emo pronai blagotvorno rjeenje i spasonosan izlaz. Krivica koja zastari u tijelu naroda, prije ili poslije ponovo zatruje sam narod. U to smo se imali prilike uvjeriti.

70

Slavenka Drakuli

INTELEKTUALCI KAO LOI MOMCI

Radovan Karadi je ozloglaeni srpski ratni zloinac kojeg trai Meunarodni sud u Haagu. On je takoer psihijatar i pjesnik. Edvard Limonov je manje poznat od Karadia, ali je i on doao na lo glas nakon to je iz strojnice pucao po Sarajevu s brda iznad grada, o emu su izvijestili svjetski mediji. Nepotrebno je rei, i on je pjesnik. Karadi nije sam, niti je iznimka. Na primjer, mogla sam tekst poeti i s hrvatskim redateljem Slobodanom Praljkom koji je naredio unitenje etiri stoljea starog mosta u Mostaru. Ljudi se pitaju kako je tako neto moglo biti uinjeno, vjerujui da su intelektualci, posebno pisci, bia vieg moralnog poretka. Konano, oni su u posjedu znanja i otud bi o pitanjima dobra i zla morali prosuivati bolje od obinih ljudi. A upravo su pjesnici, pisci, novinari i intelektualci oni koji su rat u bivoj Jugoslaviji uinili moguim. Sve i kad ne bih njihovim rijeima davala preveliki znaaj, jer sve rijei ipak nisu meci, oni su bili veoma uinkoviti u pripremi rata. Otpoinjanje rata zahtijevalo je psiholoku pripremu ljudi i tu su zgodno uskoili pjesnici, novinari ili pisci, bilo kao najamnici, bilo kao istinski zeloti. Vidjela sam da se to zbilo u Jugoslaviji, kao to sam vidjela i to da rat ne otpoinje pucanjem, bacanjem bombi i paljenjem kua. Rat poinje polako i postupno: prvo se stvori novi neprijatelj ili iskopa neki stari i predstavi kao prijetnja proces tako upeatljivo opisan u dnevnicima Victora Klemperera, na primjeru Njemake. Prije nego to su Karadi i Praljak poeli nareivati ubijanja i unitavanja, cijela kohorta njihovih kolega uzburkala je nacionalistika osjeanja, izdvajajui poseban predmet mrnje, druge Srbe, Hrvate, Muslimane ili Albance. Ti su intelektualci imali zadatak stvoriti neprijatelja, homogenizirati naciju u odnosu prema tom neprijatelju i ubijediti svoje sunarodnjake da se bore za pravu stvar. Ratu u Hrvatskoj i Bosni od 1991. do 1996. godine, kao i ratu na Kosovu, prethodio je dakle takozvani medijski rat ili

71

rat rijeima. Pet godina su se novinari u Srbiji i Hrvatskoj natjecali s historiarima i piscima u opisivanju drugih nacija kao neprijatelja. Nacionalizam je politiki bio instrumentaliziran u situaciji kada je inflacija skoila za 2,500% i kada su razne krize tresle ono to je tada jo bilo Jugoslavija. Novine su poele objavljivati stravine prie o tome kako su Hrvati masakrirali Srbe u Drugom svjetskom ratu, ili kako su Srbi nakon rata poniavali Hrvate nakon rata. U pitanje su doli brojevi rtava, ak su ponovno otkopavane masovne grobnice. Srbijanski su pjesnici oivjeli stare mitove o Kosovu kao svetoj srpskoj zemlji i o Srbima kao nebeskom narodu koji e gubiti bitke na zemlji ali e zato biti nagraen na drugom svijetu dok su hrvatski pjesnici evocirali mit o tisuljetnom snu o hrvatskoj dravi. Sve je to bilo izvedivo zato jer Jugoslavija, poput mnogih drugih komunistikih zemalja, nije imala historiju nego samo ideologiju. Historiju se pralo kao u perilici: ubacili biste u nju svoje prljavo rublje, dodali malo ideolokog deterdenta, odabrali odgovarajui program i dobili biste svoju prolost, blistavu i istu. Zanimljivo je da ljudi koji su sudjelovali u kreiranju mitova i uvrivanju predrasuda, nisu bili samo drugorazredni provincijalni pjesnici poput Karadia, nego i nacionalni bardovi poput uglednog srbijanskog romanopisca Dobrice osia. Za nekoliko godina rata u Bosni on je postao srbijanski predsjednik, kao otuni kontrapunkt Vaclava Havela. Drugi vani nacionalistiki pisci su bili Matija Bekovi, Brana Crnevi, Gojko ogo kao i moda najpoznatiji srbijanski pisac, Milorad Pavi. Pomognuti historiarima i novinarima u medijima koje je kontrolirao Miloevi, oni su iskoristili stare meunacionalne animozitete kakvi postoje u svakom vienacionalnom drutvu. Zato stari animoziteti? Zato jer je u meuvremenu, nakon kraja Drugog svjetskog rata, prolo etrdeset godina i stasao je novi narataj lien animoziteta ili etnikih sukobljavanja. Nacionalizam u SFRJ, suprotno popularnom miljenju na Zapadu, nije bio toliko potisnut koliko je bio zaboravljen. Ili je bolje rei da se pritajio, kao virus analogiju koju volim preuzeti od poljskog historiara Adama Michnika jer nacionalizam, upravo poput virusa, probudi se samo u povoljnim uvjetima. Godine 1991. poelo je pravo krvoprolie. Do tada su svi drugi intelektualci u sada neovisnim novim republikama postali dijelom nacionalistikog ludila. Ako nisu, smatralo ih se za izdajnike i javno ih se osuivalo.

72

Taj stav intelektualaca koji su dragovoljno prigrlili i stali iriti nacionalistiku ideologiju u bivoj Jugoslaviji, ne iznenauje. Zapravo, moglo bi se rei da je to samo bio nastavak uloge koju su ti intelektualci imali u komunizmu, samo u drugaijem, dramatinijem kontekstu. Lik dravnog ili partijskog intelektualca ima dugu tradiciju u komunistikim zemljama, jer nije bilo mogue biti intelektualac izvan institucija koje je kontrolirala drava, poput sveuilita, znanstvenih ustanova, izdavakih kua i medija. Margina za neovisni opstanak bezmalo je bila nepostojea. Svoje svakodnevno ivljenje intelektualci su plaali poslunou, u rasponu od utnje do pruanja potpunih intelektualnih usluga dravi. U SFRJ je maksimum slobode bio dosegnut kritikim radom marksistiko-filozofske skupine Praxis. Bilo da je u pitanju bio oportunizam ili naprosto strah, injenica je da je veina intelektualaca suraivala s komunistikim reimom. Kao, uostalom, i veina stanovnitva. Intelektualce koji su pokuali slobodno izraziti svoje miljenje smatralo se za disidente te su im bili zabranjeni javni istupi, ako ve nisu bili i zatvarani. Istinu govorei, disidenata je u SFRJ, u usporedbi s disidentima u ehoslovakoj ili Poljskoj, bilo vrlo malo (najpoznatiji je bio Milovan ilas). Razlog je leao i u injenici da su mnogi intelektualci bili uvjereni da je SFRJ bila mnogo bolja od zemalja Istonog bloka, te su istinski vjerovali u socijalizam s ljudskim licem. Taj element istinske vjere postati e veoma bitan kasnije, u devedesetim, u doba tranzicije. Sudei po ponaanju intelektualaca u novim neovisnim dravama na prostoru SFRJ, nema razlike izmeu komunistike i nacionalistike drave, osim to je na vlasti druga stranka moemo se zapitati jesu li intelektualci uope i primijetili da bi nova drava danas trebala biti demokratska. Dravni su se intelektualci opet ukljuili u jedan novi nacionalni projekt, ovaj put gradei i titei najnovije ideoloko blago, nacionalni identitet, togod to znailo u dananjoj multietnikoj i multikulturalnoj Europi bez zidova. Ne samo da su glasno podravali Franju Tumana (u Hrvatskoj), nego su se ponaali kao vigilanti na svim razinama. Dobar primjer moda nudi sluaj Udruenja hrvatskih pisaca. Prilino udno, nakon pada komunizma Udruenje se nije raspalo niti promijenilo na neki drugi nain, jedino je promijenjeno njegovo ime: Hrvatsko udruenje pisaca preimenovano je

73

u Udruenje hrvatskih pisaca, jasno ukazujui na svoju nacionalistiku orijentaciju. Dok je staro Udruenje funkcioniralo kao prijenosnik komunistike partijske ideologije, danas je nastavilo izvravati aktualnu nacionalistiku ideologiju. Bilo koji pisac koji se drznuo kritizirati vlast ili dovoditi u pitanje ulogu pisca kao uvara nacionalnog duha, riskirao je da postane objektom difamacije. Jedan primjer e biti dostatan: kada su tri ugledna pisca (Vlado Gotovac, Dubravka Ugrei, Ivo Banac) povukli svoje lanstvo, ostali lanovi nazoni na sastanku Udruenja entuzijastino su taj in pozdarvili aplauzom. Aplaudirali su zato jer se Udruenje rijeilo otpadnika! Bio je vrhunac obrauna izmeu lojalista i izdajnika. Tri lana, kao i neki drugi pisci koji nisu niti bili lanovi Udruenja, javno osueni kao disidenti, kozmopolite, jugonostalgiari, komuniste, strani plaenici, Jude itd. istka u hrvatskoj kulturi u ime nove politike korektnosti poela je jo 1991. godine. Glavno je mjerilo bila dravotvornost, koja je prepoznata kao najuzvieniji izraz domoljublja. No njeno pravo znaenje bila je odanost stranci na vlasti, koja se poistovjeivala s novom dravom. Udruenje je imalo isti zadatak, ak je rabilo i iste metode u obraunu s piscima neistomiljenicima, kao u doba komunizma. Jedina dobra strana tog anakronog sukoba u zemlji poput Hrvatske bilo je to da se, na povrini, jo uvijek inilo da je knjievnost bitna. Ona to i jeste, no samo u slubi vladajuoj politikoj klasi. Ipak bilo bi potpuno krivo pretpostaviti da su intelektualci spremno demonstrirali svoju novu politiku korektnost i lojalnost samo iz straha. Da, u pitanju je bio autoritarni reim koji je sijao strah; i da, nacionalizam vam ostavlja vrlo malo mjesta za kritinost. No, problem s veinom intelektualaca u Hrvatskoj u zadnjih deset godina bio je taj da su oni bili istinski nacionaliste, osobe koje su iskreno vjerovale u nacionalistiku politiku. Oni su bezostatno i dragovoljno podravali reim i bili sretni s nagradnim promicanjem u ministre i veleposlanike, saborski zastupnici i savjetnici. Ovdje mogu spomenuti dva izvanredna primjera: pisac Ranko Marinkovi postao je kandidatom za saborskog zastupnika na listi Tumanova HDZ-a, dok je popularni pisac historijskih romana, Ivan Aralica (nakon to je Tuman izjavio da mu je upravo on najdrai pisac) napravio karijeru predsjednikovog savjetnika za unutranju politiku i postao glavnim teoretiarem humanog preseljenja Srba iz Hrvatske, to se uobiajenije naziva etnikim ienjem.

74

Otud niti ne iznenauje to to su u Hrvatskoj i tada nastavili postojati disidenti, kategorija koja je drugdje navodno nestala s padom komunizma. Neki pisci iz Hrvatske, poput Predraga Matvejevia, Slobodana najdera, Dubravke Ugrei ili mene kao i neki autori iz Srbije, poput Bogdana Bogdanovia, Mirka Kovaa i Bore osia bili su napadani u mjeri da su ak bili primorani napustiti zemlju, barem na neko vrijeme. Moglo bi se rei da je u pitanju novi paradoks, jer demokracija ne stvara disidente, nego ljudi naprosto imaju razliita miljenja. Kako je veina masmedija (na prvom mjestu televizija) formalno ili neformalno bila pod kontrolom vladajue stranke, najvei dio javnog prostora je oien od onih koji misle misle drugaije. Ukratko, u neovisnim postjugoslavenskim dravama do tranzicije jo nije dolo (Srbija), ili je tek poela (Hrvatska, BiH, Makedonija), to moda objanjava negativnu ulogu intelektualaca u tim zemljama. No, to je s pozitivnom ulogom intelektualaca u politikim promjenama? Dovoljno je pogledati znaaj nekih disidenata u podrivanju komunizma u drugim bivim komunistikim zemljama: Adam Michnik, Jacek Kuron, Bronislaw Geremek (Poljska); Vaclav Havel, Jiri Dienstbier (eka Republika), Miklos Haraszti, Janos Kis, Gorgy Konrad (Maarska) i mnogi drugi. Ideje civilnog drutva, uvoenje morala u politiku, ivota u istini, politikog pluralizma, bile bi nemogue bez njihovih napora. No, to se desilo nakon revolucije? Jesu li i dalje vani? ini se da su izgubili na svojoj vanosti i videim pozicijama u svojim drutvima. Rekla bih da je to i normalno: to je neko drutvo normalnije, to je u njemu manja potreba za javnim moralistima, spasiteljima naroda ili intelektualnim herojima. S jedne strane, ta su drutva jo daleko od normalizacije i njihova je tranzicija u demokraciju jo daleko od svog kraja. U svakoj postkomunistikoj zemlji se vodi teka borba izmeu autoritarnih i liberalnih snaga, iji ishod nije izvjestan. Moda su kritiki intelektualci prerano otpisani u uvjerenju da e se demokracija sama pobrinuti za sebe. Jesu li jo uvijek potrebni? Neki ih kritiziraju zbog politike naivnosti, dok drugi tvrde da bi oni, uz odgovarajue vrijeme i potporu, tek trebali razviti novi tip politike. Kada je jedan intelektualac odbio Havelov poziv da se preuzme jednu poziciju u vlasti, uz objanjenje da netko mora ostati neovisan, Havel je istaknuo da ukoliko bi se svi intelektualci poveli za takvim primjerom tada bismo bili u opasnosti da

75

nitko vie ne bude neovisan, jer na vlasti ne bi bilo nikoga tko bi intelektualcima omoguio i jamio njihovu neovisnost. Moda su intelektualci sa svojom 19.-stoljetnom ulogom propovjednika, nastavnika i narodnih voa u jednom, jo uvijek neophodni u ovom dijelu svijeta? Havelove rijei ne o govore snazi demokracije u bivim komunistikim zemljama, nego o neophodnosti intelektualnog angamana. I dok istonoevropski intelektualci kontempliraju o tako vanim dilemama, njihova se pozicija ne moe usporediti s pozicijom njihovih kolega u razvijenim zapadnim demokracijama. Tamonjim intelektulcima nitko ne nudi namjetenje niti drutvo diskutira o njihovoj vanosti, barem ne u posljednjih dvadesetak godina. Meu brojnim razlozima za to su i moda i osjeanje zapadnih intelektualaca da se njihova uloga u drutvu promijenila. Oni vie ne artikuliraju vane probleme i dogaaje u svijetu, i ako to povremeno i rade, to i nema velik utjecaj. Sad imam na umu ono to se zbilo u posljednjih deset godina, primjerice pad komunizma i njegove posljedice, rat u Bosni i ujedinjenje Evrope. Nausprot tome, intelektualci u Istonoj Evropi su, u dobru i zlu, ostali vani. Bilo je to oigledno u doba komunizma, revolucije 1989. ili rata u bivoj Jugoslaviji, kako u negativnim ulogama kolaboratora, tako i u ulogama opozicionih voa. Njihove e usluge moda biti potrebne jo neko vrijeme pa e zato imati i privilegiranu poziciju u drutvu. Ipak, bilo bi dobro da se i intelektualci s evropskog Istoka izlijee od svog mesijanizma i samopripisane vanosti, ba kao ti bi i za ostale bilo dobro da shvate da ta stvorenja nisu niti u eksluzivnom posjedu istine, niti moralno superiorna bia. Odnosno, da se vrlo lako mogu prometnuti u nekog novog Radovana Karadia.

76

Filip David

NACIONALIZAM KAO IDEOLOGIJA

Prolo je vie od tri godine od pada Miloevievog reima i pobede demokratske revolucije u Srbiji, a jo nema valjane analize svega onoga to se dogaalo u mranim vremenima nacionalistikog populizma, nema javne kritike tetoinske uloge uticajnih intelektualaca, knjievnika, slikara, muziara, naunika, filosofa u stvaranju i odravanju na vlasti jednog reima odgovornog za nesreu koja je pogodila veliki deo bive Jugoslavije. Ne samo da nije bilo kritike analize te uloge nego se mnogi od intelektualnih mentora zloinakog reima ponovo pojavljuju u javnosti sa slinom, neznatno izmenjenom retorikom, sa istim ili neznatno izmenjenim idejama u istim onim medijima u kojima su igrali sramnu propagandnu ulogu, odriui se Miloevia ali ne i politike koju je vodio. Ali, dogodilo se jo neto moda za mnoge neoekivano: i kod znaajnog broja onih koji su bili kritiari toga ratnog i zloinakog reima posle njegovog pada prevladao je jedan dan stav potpune relativizacije proteklih dogaaja koji se uglavnom svodi na ocenu da ono to se dogodilo treba to pre zaboraviti, da Miloeviev reim i nije bio tako lo kako se o njemu govorilo i da je haki sud politiki sud koji sudi uglavnom Srbima i doprinosi politikoj nestabilnosti u Srbiji.

Palanaki kulturni model

Vano je shvatiti da je bivi predsednik Miloevi bio proizvod jednog kulturnog modela, jednog odreenog naina miljenja, koje nije on stvorio ali je na njegovom talasu odravao svoju vlast i svoju mo. Sa njegovim padom, dakle, nije nestao taj zloduh palanakog miljenja. Preivele su miloevievske institucije i veina ljudi u njima, preiveo je ogoljen nacionalistiko populistiki palanaki kulturni model. Ako se to ne razume, ako se to ne shvati, ne moe se razumeti ni sadanja politika, drutvena, kulturna i moralna situacija u Srbiji. Kulturni model ine uverenja i predstave koji se ne osporavaju, na osnovu kojih se formira shvatanje sveta svakoga

77

pojedinca. To je ono to se prihvata kao oita istina. Moemo to nazvati i dominantnim drutvenim stereotipima. Kulturni modeli se formiraju u duem periodu vremena. Ako se kulturni modeli zasnivaju na uverenjima o vlastitoj superiornosti i inferiornosti drugih, na netoleranciji, na nizu negativnih predrasuda, na pogrenom itanju i predstavljanju istorije onda dovode do one vrste emocija za koje ne vae nikakvi argumenti, nikakve injenice. Emocijama se najlake manipulie. To su opasna stanja groznice, bolesti koje dobijaju razmere epidemije. Neophodno je razobliavati takvu vstu miljenja, ukazivati na njegovu pogubnost jer je to direktan put ka destrukciji ali i samodestrukciji. Srpski vladajui kulturni model olien je u onome sto je Radomir Konstantinovi svojevremeno nazvao filozofijom palanke, gde dominiraju duh barbarogenija i ksenofobija, strah od zapada, od modernizacije, zasnovani na kulturnim, istorijskim i politikim prdrasudama, stereotipima, konzervativnoj misli, patrijarhalnom i plemenskom nasleu. Kulturne modele promoviu intelektualne elite. Zato se intelektualne elite ne mogu osloboditi odgovornosti za bolesno stanje drustva, kada nadvlada revanizam, nacionalizam, netolerancija, ksenofobija. Laslo Vegel u jednom eseju sa pravom istie da palanka nije na periferiji nego u samome centru kulturnih i drutvenih zbivanja. Radomir Konstantinovi je zabeleio da taj oblik miljenja pre ili kasnije vodi u nacizam, u konkretnom sluaju u srpski nacizam. Uzimajui u obzir sve okolnosti a naroito postojee stanje duha ne iznenauje mnogo da Srpska pravoslavna crkva za sveca proglaava upravo vladiku Nikolaja Velimirovia u ijem se liku i delu ogleda trijumf filosofije palanke u nekim od svojih karakteristinih spisa jasno, neskriveno i nedvosmisleno izlae izrazito antievropejstvo, anticivilizacijska uverenja i rasizam u vidu najordinarnijeg antisemitizma. Kada su pre vie meseci pisci okupljeni oko Foruma pisaca u svome Pismu upozorenja ukazali na veliku opasnost dalje kriminalizacije i klerikalizacije srpskog drutva, to upozorenje doekano je gotovo jednodunom osudom od strane crkvenih, pa i uticajnih politikih i intelektualnih krugova, ubedljive veine dakle. Umesto obrauna sa pogrenim kulturnim modelom, dolo je do obrauna sa onima koji takav nain miljenja raskrinkavaju. Nekoliko meseci posle ovoga upozorenja dogodilo se ubistvo premijera inia, na povrinu je isplivala duboka trule u koju su utonule sve

78

glavne institucije drutva, to je dalo za pravo potpisnicima upozorenja.

Bez otrenjenja
Situacija u srpskoj knjievnosti, kao uostalom u politici i ekonomiji, veoma je konfuzna. Neki od najznaajnijih pisaca odabrali su emigraciju i apatridstvo kao nacin zivota. Bora osi, Mirko Kova, Vidosav Stevanovi, Bogdan Bogdanovi... spisak je dug. Nema poziva da se vrate iz dobrovoljne ili prisilne emigracije. Jedan od najznaajnijih srpskih pisaca Radomir Konstantinovi ve due vreme ivi u potpunoj izolaciji. Kriteriji su pogubljeni, umetnike i naune institucije kompromitovane. Ono to najvie obespokojava, to ini da budunost oekujemo sa strepnjom jeste injenica da se nismo oslobodili veine zabluda i predrasuda koje su dovele do velikih tragedija. Politika je iskoriena za odravanje line vlasti putem manipulacije nacionalnim i patriotskim oseanjima, razliitim vrstama zloupotrebe ideologije, nauke, umetnosti. U celini, naa inteligencija je pala na ispitu. Realno sagledavanje stvarnosti zamenjeno je stvaranjem opasnih predrasuda i stereotipa koji su postavljeni iznad samoga zivota. Tako je bilo pre deset godina, tako je bilo pre pet godina, a u dobroj meri tako je i danas. Najbrojniji i najuticajniji deo nae intelektualne elite razoaran je rezultatima Misloevieve politike, ali ne i njenim ciljevima. Kao spasenje takvi prieljkuju obnovu hladnoga rata, bipolarnog sveta, Rusiju na nekadanjim pozicijama velesile koja bi podrala vraanje svega onoga to nam je oteto. Dakle, nove ratove za prekrajanje granica. Istina, ne odgovara im trenutna geopolitika situacija, ni meunarodna, ni unutranja, vojni potencijali su pod kontrolom svetske zajednice. Ali, ve sutra, ko zna...

Izdaja intelektualaca
Mi tek moramo pronai odgovor na pitanje kako je bilo mogue da u istorijski gledano veoma kratkom periodu od petnaestak godina doe do takve drutvene i moralne krize kakvu smo imali, i kakvu imamo, do takvog intelektualnog pada i patolokog stanja u kojem itava drava i njeni istaknuti pojedinci, intelektualne elite, odjednom izgube mo normalnog rasuivanja i ponu da govore jezikom mrnje, da

79

jednostavno, narodski reeno, zaglupave, zatupe, da svoje ponaanje pretvore u zloinako, a svoju zemlju u kriminalnu, anatemisanu od gotovo itavog sveta. Taj vaan odgovor zato se i kako to dogodilo morae da potrae istoriari, psiholozi, psihijatri, a naravno i umetnici, jer sve to se ubudue bude na ovim prostorima pisalo nosie peat nae zajednike sramote, posrnua, tragedije u kojoj su najveu cenu platili najnemoniji i najneviniji, nesreu iz koje su glavni profit zgrnuli najbeskrupulozniji i najpokvareniji. Jedna od vanih i glavnih tema preispitivanja nae bliske istorije bie upravo tema izdaje intelektualaca, naputanje i odbacivanje univerzalnih vrednosti zarad uskih nacionalistikih i politikih interesa i strane, katastrofalne posledice te izdaje. U svojoj znamenitoj studiji Izdaja intelektualaca objavljenoj 1927. godine u Parizu, ilijen Benda pisao je o doprinosu intelektualaca razliitim oblicima strasti, politikim i nacionalnim pre svega, koje su na vek obeleili kao vek intelektualnog organizovanja politikih mrnji. Dok se u proteklih gotovo dve hiljade godina ljudske istorije taj isti poseban sloj ljudi, proizvoaa duha, umetnika, naunika, filosofa, suprotstavljao realizmu mnotva, politikim strastima, raznim oblicima mrnje, individualnom egoizmu. Istina je, pie Benda oni nisu mogli spreiti laike da celu istoriju ispune svojim mrnjama i klaonicama...ali ih jesu spreili u tome da ta dela pretvore u religije, da ih usavravaju, verujui u svoju veliinu. Zahvaljujui njima moemo rei da je oveanstvo tokom dve hiljade godina inilo zlo, a hvalilo dobro. Ta nepomirljivost dobra sa zlom, koja slui na ast oveanstvu, pukotina je kroz koju se mogla provui uljudnost. Meutim krajem XIX veka dolazi do bitne promene: intelektualci pristaju na igru politikih strasti. Samo moderno doba, istie Benda, poznaje mislioce koji proglaavaju neprijateljima naroda one svoje sunarodnike koji su zadrali pravo da misle i govore slobodno i koji veruju da rodoljublje ne iskljuuje pravo na kritiku, i ne slau se da je domovina u pravu i kada grei. Taj oblik sumnjivog rodoljublja modernog intelektualca ispoljava se u tekim oblicima ksenofobije, mrnji i strahu prema drugima i potcenjivanju svega to nije nae. Za njih su pojmovi pravednosti i istine samo metafizike magle, po njima je, kako istie Benda, istinito ono to je korisno, a pravedno ono to zahtevaju

80

okolnosti. Tako su intelektualci izneverili i izdali svoj poziv, a i neke od osnovnih postulata slobode i tolerancije izraene u mislima Renana: ovek ne pripada ni svom jeziku, ni svom narodu; on pripada samo sebi samome, jer je slobodno bie, to jest moralno bie i u poznatoj Plutarhovu reenici kako ovek nije biljka, nisu mu koreni srasli sa zemljom na kojoj se rodio da se ne bi mogao pomeriti. Izdaja intelektualaca, po Bendi, proistie zbog odricanja od nekih univerzalnih vrednosti, a prihvatanja posebnih, nacionalnih, lokalnih zapovesti, koje zadovoljavaju uske, egoistine interese esto veoma udaljene od pravde i istine, od stvarne demokratije i slobode. Intelektualci, toboe sluei domovini, slue ustvari politikim interesima i strastima, iskazuju lojalnost politikim voama. Benda je svoju studiju pisao u vreme nastajanja italijanskog faizma, imajui dobar uvid u delovanje nacionalistiki orijentisanih francuskih, nemakih i italijanskih intelektualaca.

Restauracija
Ideje iz populistikog dogaanja naroda, odnosno mitingake antibirokratske revolucije bile su krajem osamdesetih i poetkom devedesetih obloene ideolokim floskulama; danas su one ogoljene i jasne, sasvim je vidljivo njihovo nacionalistiko jezgro. Ta vrsta opredeljenja ispoljava se u nostalgiji za slavnom prolou koja je najee mitologizacija deseterakih junakih pesama i kvazi istorije, odbacivanje antifaistikog dela istorije, velianje kvislinga koji su izdaju pravdali viim nacionalnim interesima. Ideologizirana istorija komunistikih istoriara zamenjena je kvaziistorijom nacionalistikih istoriara. To je zapravo stanje ideoloke i kulturne restauracije. Reformska demokratska vlast i sama u konfuziji, bez dovoljno odlunosti i hrabrosti, spremnija je da podilazi nacionalpopulistikim stereotipima nego da im se suprotstavlja. A to je oma koju sami sebi vezuju oko vrata. Trai se opti narodni konsenzus oko vanih pitanja dravne politike: statusa Kosova, odnosa prema Hakom tribunalu, suenja ratnim zloincima. Zamislimo samo kako bi izgledalo da u Rusiji vladajua politika garnitura trai konsenzus sa irinovskim ili Limonovim, u Francuskoj sa Le Penom, u Austriji sa Hajderom? U svakom sluaju na takvim temeljima, na temeljima nacionalizma kao ideologije teko je, ako ne i

81

nemogue u savremenim uslovima nainiti krupne drutvene reforme i ostvariti punu integraciju u meunarodnu zajednicu. I opet: nosioci ovog retrogradnog rakovskog hoda unazad jesu takozvani intelektualni krugovi oko Crkve, Akademije, knjievnih i umetnikih udruenja.

Vajmarski sindrom
U dananjoj Srbiji, postoktobarskoj Srbiji uveliko je prisutan vajmarski sindrom. Vlada koja se zalae za reforme i demokratizaciju drave pored toga to je nedovoljno hrabra da istraje u doslednom obraunu sa snagama starog reima, nema u intelektualnim krugovima odgovarajuu podrku, a uz to, pojedini njeni lanovi nisu odoleli iskuenjima korupcije. Birokratizovani sindikati iz Miloevievih vremena pozivaju na ruenje vlade podrani od ekstremne desnice i ekstremne levice. A znamo kako je okonala Vajmarska republika. Labilna, tek uspostavljenja demokratija u Nemakoj neposredno posle prvog velikog svetskog rata nije imala snage da sama sebe odbrani. Opta frustracija naroda, praena nedovoljnim reformama, militarizmom, nacionalizmom koji je vaskrsao u obliku novog patriotizma, teka ekonomska situacija sve to neumitno je vodilo diktaturi, faizmu i, konano, optoj katastrofi. Od istorije se ipak katkad mora uiti. Nisu sve okolnosti, pogotovu meunarodne, iste, niti je Srbija Nemaka, ali postoje odreene matrice ponaanja koje ukazuju na puteve sa kojih nema povratka. Uloga intelektualaca u kriznim i nesigurnim vremenima, ne samo da nije zanemarljiva, ona je esto odluujua, bilo da zvone na uzbunu ili se pridruuju mranim snagama drutva u mariranju prema propasti. Nae intelektualne elite, ast izuzecima, u bliskoj su prolosti odigrale alosnu ulogu podravajui nasilne i vlastoljubive politiare i destruktivne, anahrone drutvene i kulturne projekte. Sa nelagodom i zabrinutou zapisujemo da nije bilo suoavanja sa vlastitom krivicom, sa zabludama i zloinima. Odgovornost intelektualaca za sve strahote i nedae koje su nas zadesile velika je, van svake sumnje. Posledice su vidljive, a sa takvim intelektualnim elitama, utopljenim u vlastitom samozadovoljstvu, nespremnim i nesposobnim za kritiko preispitivanje sopstvenih, tragino pogrenih postupaka u prolosti, budunost je sasvim neizvesna i problematina.

82

Mirjana Mioinovi

POZIV NA OPREZ U ODNOSU NA PROFESIJU PISCA

Protekla decenija ui nas neemu to ni ovom prilikom ne bismo smeli smetnuti s uma: pisac je sklon da uzima na sebe zadatke kojih se obian ovek kloni, a preuzima ih svestan da nee imati posledica koje obian ovek ima za svoja dela i izgovorene rei. Jer pisac je zatien svojom profesijom, to e rei rasprostranjenim uverenjem da vidi vie i bolje od drugih, da ima dar predvianja, pa tako i pravo da vodi po nekakvim putevima koje drugi nisu kadri ni da nazru. Ta magijska aura koju je svet uveliko skinuo sa glava svojih pisaca i intelektualaca uopte, pouen primerima njihovih velikih izdaja tokom ovog veka, i dalje krasi glave pisaca sa ovih prostora, bili oni srpski, bonjaki ili hrvatski, i dalje su oni neka vrsta vraa-iscelitelja, uitelja koji nam kazuju ta nam valja initi, koji nam tumae znaenje pojava i onoga to se iza njih skriva. To da bi pisac mogao videti bolje od drugih, da bi mogao razumeti bolje od drugih smisao stvari, da bi mogao registrovati svojom senzibilnou pojave koje su tek u povoju, koje se tek slute (D. Ki), to nije sporno. No ta sposobnost, ostavimo li dar saoptavanja po strani, nije meu piscima ni rasprostranjenija ni rea, no to je rasprostranjena, ili neverovatno retka, meu ostalim bojim stvorenjima obdarenim razumom i osetljivou. Stoga, pripisati itavoj jednoj profesiji te gotovo boanske sposobnosti jeste veliko ogreenje o istinu. Kaem opasno, jer su sredstva irenja predrasuda u naim vremenima monija no ikad: pruite nekom ko slovi za pisca priliku da svoje tobonje istine, da svoje takozvano vienje stvari saopti preko televizije vie puta, obavezno vie puta, vi ete ne samo od njega napraviti linost, no ete njegove istine, njegovo vienje stvari najbre pretvoriti u javno mnenje. I nema tog drugog glasa iz bilo koje druge profesije (izuzmemo li moda svetenike u religiozno fanatizovanim sredinama) koji se tome moe s jednakom ubedljivou suprostaviti. Kaem to iz surovog iskustva steenog tokom ove poslednje decenije: pisci su u sredini iz koje

83

dolazim stvarali ideoloke matrice po volji i za potrebe vlasti (gde ideologiju treba shvatiti kao skupinu slogana kojima vlast predoava javnosti tobonje ili stvarne ciljeve svoje politike) i njima se verovalo vie no ostalima, u prvom redu zbog te magle predrasuda koja jo postoji oko pojma pisca i njegove takozvane misije. Zato uvek s izvesnim podozrenjem gledam na pokuaje da se iz sfere kritikog govora o profesiji, na koji nas upuuje skoranje iskustvo, preu u sferu futuristikih predvianja ili, to je jo opasnije, na pokuaje da se iznova odrede zadaci knjievnosti, pa inili nam se oni i najplemenitijim. Jer, kako e oni isti koji su najvie doprineli razaranju i rastakanju ljuskoga duha, koji su vojim pisanjem zapravo oznaavali itave ljudske skupine kao mete, ili su pak meu prvima spakovali svoje kofere i otili u neka pitomija podruja sa oreolom muenika ili disidenata, titei sebe kao neku vrlo dragocenu vrstu, ili su, ne zaboravimo ni ovu treu vrstu, pisali nekakve svoje sastave u miru sa sobom i bez osvrtanja na svet oko sebe, kako e oni, ne samo pojedinano, ve u ukupnosti svoje profesije, imati bilo kakvo pravo da zaceljuju rane ili bilo ta grade? Jer desila se za ovih deset godina na naim prostorima jedna neobina inverzija: dok je nekada bilo moguno da se pisac-pojedinac, kao neka vrsta izuzetka u odnosu na moralne i druge kodekse profesije (a nema te profesije koja takve kodekse ne poseduje), ogrei o njih, ne dovodei time u pitanje, ba zato to je izuzetak, osnovnu prirodu svog esnafa, danas profesija pisca baca senku na svakog pojedinca koji joj pripada (pojava do sada zamisliva samo u svetu kriminala i prostitucije). Kako onda, bez ve pomenutih mistifikacija, povratiti poverenje u pisanu re, kako razviti mehanizme odbrane od njene zloupotrebe, kako razviti sluh za stvarne vrednosti, priguene zaglunom bukom pisaca-seoskih proroka i pisacapelivana. Odmah treba rei da e posao biti gotovo neostvariv sve dok bude postojala glad za seoskim prorocima i pelivanima, ta glad to su je i stvorili pisci ovog ilavog soja. Jer svest je kontaminirana, neka su oteenja gotovo ireverzibilna. Kad ovo kaem imam iznova u prvom redu na umu sredinu iz koje dolazim i u kojoj buenje, a do njega je dolo, jo ne znai i elju da se priznaju nedolini snovi. Verovatno emo jo dugo biti svedoci njihovog potiskivanja, jo dugo e se traiti zatita u paternalistikoj vlasti koja treba da nas, kao nezrelu decu, titi od saznanja. Reju, jadi srpske due, o kojima se jedino

84

Miodrag Stanisavljevi usudio da u ovim godinama pie s ironijom i gaenjem, i dalje traju. A uteitelja, osobito meu piscima, uvek e biti. Verujem, meutim, da nije mnogo lake iveti, da nije lake pisati, hou rei dobro pisati ni sa oseanjem koje u sebi nosi rtva. I ini mi se da bi to mogao biti problem s kojim se suoavaju pisci u BiH. Jer ima neeg zazornog u patnji, rekao bi Ki. Hou rei da italac (treba da) oseti i jezu opisanih dogaaja, ali i estetsku jezu koju izaziva knjievnost (iznova citiram Kia), jer je ova poslednja jedini pouzdan dokaz prisustva dara. I kad jednoga dana svi mi budemo kadri da u onome to je plod patnje ili onome to je plod pobune razaznamo nepobitno prisustvo dara, tek emo onda moi da uspostavimo valjanu vrednosnu skalu i tek emo onda imati ta jedni drugima da ponudimo. I tek emo onda moi da govorimo o stvarnoj rekonstrukciji naih svetova i naih pokidanih veza.

85

Nikola Bertolino

VREME INKUBACIJE
Vreme inkubacije
Do stravinog pandemonijuma mrnje u poslednjoj deceniji XX veka, u onom delu Evrope koji danas obino nazivaju zapadnim Balkanom, nije moglo doi bez prethodnog sticaja odreenih okolnosti u mnogim segmentima drutvenog ivota zemlje osuene da se raspadne, dakle bez izvesnog perioda inkubacije, kroz koju je dotad nedovoljno uoena bolest nekih balkanskih nacija dospela u svoju akutnu fazu. Simptomi te bolesti mogli su se dovoljno rano uoiti i u oblasti kulture, gde su, tavie, bili i najizrazitiji. Neka mi bude doputeno da zaponem iznosei jedno svoje seanje. Kad sam u kontaktu sa rodbinom iz drugog kraja tada jo zajednike drave, ve sredinom osamdesetih godina, izrekao slutnju da e se zemlja uskoro raspasti u krvavom bratoubilakom ratu, bio sam iznenaen estokom reakcijom kojom se odbijala i sama takva pomisao, a jo vie optubom da sve to kuvamo mi, ljudi iz kulture. Tada mi se jo uvek inila neverovatnom pretpostavka da bi ljudi iz kulture, knjievnici, filosofi, umetnici, ak i kad bi to hteli, imali mo da doprinesu izbijanju rata. Mada sam nasluivao ta e se dogoditi, nisam bio u stanju da uoim vezu izmeu kolektivnog podsvesnog, to jest, stanja duha u irokim pukim slojevima svake od naih nacija, i dovoljno jasnih poruka koje su tom obinom puku stizale iz sfera kulture, a prvenstveno iz pojedinih knjievnih dela. Uz jednu vanu napomenu: neposredni uticaj knjievnih dela na svekoliko puanstvo svakako je zanemarljiv u odnosu na onaj zloudni i destruktivni koji je krajem osamdesetih i tokom devedesetih ostvarivan putem medija, naroito televizije; ali valja imati na umu da je ono sutinsko u porukama upuivanim narodu preko medija koncipirano upravo u kabinetima intelektualne elite, dakle i pod perom knjievnika. Na taj nain, uticaj nacionalistike ideologije narodnih bardova postajao je znatno vei nego to bi se to moglo pretpostaviti na osnovu same itanosti njihovih dela. Presudno je, zapravo, bilo to to se politika elita

87

pokazala izrazito zainteresovanom za odreeni nain prikazivanja meunacionalnih odnosa, iz ega je prirodno proisticala i zainteresovanost medija, koji su potom stvarali javno mnenje pogodno za pojavu visokih tiraa dela o kojima je re. Uvidom u neka knjievna dela koja su sedamdesetih i osamdesetih godina bila tampana u mnogobrojnim izdanjima i velikim tiraima moe se zakljuiti da je u njima ovdanji ovek-masa nalazio odgovore na pitanja koja su ga pod uticajem politike i medija poela muiti, a ticala su se meunacionalnih odnosa, dakle neega to je od presudne vanosti po ivot ogromnog broja ljudi. A to znai da su ta dela bila svojevrstan odjek kolektivnih preokupacija. U situacijama, meutim, kad je masa zaokupljena tako znaajnim pitanjima, odgovori mogu u sebi nositi ogromnu, najee razornu istorijsku energiju, koja se u ovom sluaju, naalost, i te kako pokazala na delu. Pokuau ovde da iskljuivo iz ovog ugla razmotrim dva knjievna dela nastala u godinama kad su se meunacionalna sporenja ve ispoljavala kao najozbiljniji vid sve oiglednije krize jugoslovenskog drutva, a to su roman-tetralogija Vreme smrti Dobrice osia (iz sedamdesetih godina) i Knjiga o Milutinu Danka Popovia (iz sredine osamdesetih). Oba ta romana tampana su u velikom broju izdanja i u visokim tiraima, to znai da je njihov snaan uticaj na formiranje javnog mnjenja bio izvan svake sumnje. Uz roman Vreme smrti, ovde e predmet nae panje biti i druga knjiga Pievih zapisa u kojoj su okupljeni osievi dnevniki i drugi tekstovi i beleke iz perioda 1969-1980, dakle upravo iz godina u kojima je nastajalo Vreme smrti. Inkubacija budue ratne poasti nesumnjivo se moe uoiti i pratiti i u drugim sredinama bive zajednike drave. Ovde, meutim, razmatram samo dela iz srpske knjievnosti, iz prostog razloga to su mi zbivanja u njoj bolje poznata nego ona u drugim nacionalnim literaturama tadanje Jugoslavije. To, naravno, ne znai da se slinoj analizi ne bi mogao podvrgnuti i znatan broj dela nastalih u istom periodu u knjievnostima drugih naroda izmeu Triglava i evelije. * Stanovite sa kojega e dva pomenuta dela biti u ovom tekstu razmatrana nije aksioloko; vrednovanje njihovih umetnikih efekata ovde je od sporednog znaaja. U tom

88

pogledu, kad je re o Knjizi o Milutinu (a donekle i o poznijim delima Dobrice osia), korisno je konsultovati esej Mirka orevia Knjievnost populistikog talasa1, u kojemu je teorijski ubedljivo objanjeno zato populistika knjievnost, to jest, svako delo koje je prihvaeno kao neka vrsta programa ili sume nacionalnih interesa2, ne moe pretendovati na neku veu umetniku vrednost. Delo koje je sistemom motiva i znaenja blie prepoznatljivoj slici predmetno-materijalnog sveta, pa se lake moe koristiti za ciljeve koji literaturi nisu imanentni, delo ija je potreba da se iskae ne individualna, ve opta, najee narodna, nacionalna istina o ljudima i ivotu, kao takvo se udaljava iz polja literarnosti3. Ali samim tim, dodao bih, ono izmie knjievnim aksiolokim analizama i namee potrebu da bude razmatrano upravo u svetlosti tih optih istina koje iskazuje. tavie, kod ovakvih dela, umesto dva vremenska sloja koji se u knjievnim analizama uglavnom analiziraju i uporeuju, a to su vreme fabule (vreme prikazanih dogaaja, u ovom sluaju vreme formulisanja i poetka ostvarivanja srpskog nacionalnog cilja koji se pokazuje kao sporan), i pievog vremena (vremena nastajanja dela, a to je, u ovom sluaju, vreme kad je u krugovima nacionalistike inteligencije poelo preovladavati uverenje da je taj cilj bio pogrean i tetan po srpski narod, i kad je ona pred naciju postavila nov, bitno drukiji cilj), valja uzimati u obzir i jedno tree, budue, ne tako daleko vreme, na koje se istine iskazane u delima populistike knjievnosti projektuju, i u kojemu se posledice tih iskaza ukazuju kao najbitniji, esto sudbonosni uinak dela. To naknadno vreme je sada ve za nama, i u njemu je pokuaj ostvarenja novog cilja razotkrio promaenost te nove varijante srpske nacionalistike ideologije i njenu pogubnost po srpski narod i sve njegove susede. Posle devedesetih godina Vreme smrti i Knjiga o Milutinu vie se ne mogu itati na isti nain kao pre. Ali ne sme se ni za trenutak zaboravljati kako su ta dela itana sedamdesetih i osamdesetih, i kakvu su ulogu samim tim igrala u podgrevanju opakih strasti koje e buknuti krajem osamdesetih godina, i u ijem e plamenu, poetkom devedesetih, nestati jugoslovenska zajednica. Svojom vanknjievnom motivacijom (istorijskom, ideolokom, politikom) ova dela opravdavaju vanknjievni iskorak u analizama kojima se podvrgavaju. Pri svemu ovome ipak treba imati u vidu da osiev roman Vreme smrti, koji je objavljivan tokom sedamdesetih

Objavljen u zborniku Srpska strana rata koji je priredio Neboja Popov (II izdanje, FREEB92, Beograd, 2002, str. 431-455). Isto, str. 438.

Isto, str. 434 i 439.

89

Pievi zapisi (1969-1980), Filip Vinji, Beograd, 2001, str. 332. Osobe iju je kompetenciju Dobrica osi izvrgnuo podsmehu bile su profesor Dragoslav Jankovi i pesnik Boidar ujica.

godina (1972-1979), zahvaljujui svojoj sloenijoj strukturi ne pripada knjievnosti populistikog talasa u uem smislu rei, iako joj je dao glavni podsticaj i usmerenje. Drugi teorijski momenat s kojim pri analizi del populistike knjievnosti valja izii naisto jeste onaj koji se tie autorove namere, a s tim u vezi, i onoga to se uobiajeno zove likom autora, ili pak mogunosti identifikacije autora sa pojedinim likovima u njegovom delu. Svestan da mu ova teorijska aporija, u smutnom vremenu u kome ivi, prua izvrsnu odstupnicu pred optubama da je nacionalist (to je on uvek kategoriki poricao), a svakako i eljan da svoje knjievno delo izdigne iznad skuenih horizonata konkretnih drutvenih i materijalnih datosti, osi u Vremenu smrti dobro pazi da miljenja koja se tiu nacije, istorije, politike, i to esto veoma razliita i suprotstavljena, dakle data u polemikom kontrapunktu, ne saoptava drukije do posredstvom svojih likova. Moda jedina mesta u romanu gde se osea neto izrazitije prisustvo autorovog ja jesu ona u zanimljivom dnevniku neznanog bolesnika (u treoj knjizi). Kad je re o Vremenu smrti, sam autor je kategoriki odbio mogunost da mu se pripiu miljenja nekih njegovih likova. Optubu o nacionalizmu, koja mu je marta 1979. upuena sa simpozijuma odranog u CK SK Srbije, osi je ovako komentarisao: Centralnom komitetu Saveza komunista ne moe se prebaciti neuvaavanje strunog miljenja; on se pokrio kompetencijom. Miljenje ivojina Miia i prote Boidara o ujedinjenju jugoslovenskih naroda i stvaranju Jugoslavije, ovi strunjaci profesor i pesnik, proglasili su pievim miljenjem i nacionalizmom.4 A da li su miljenja ivojina Miia i prote Boidara, ili miljenja to ih izrie bilo koji drugi lik u romanu, zaista i autorova? Pravi odgovor na to pitanje jeste da odgovora u stvari nema. Ako se ostaje u granicama samog romana, to jest, ako se ne trai oslonac u onome to je pisac rekao u drugim prilikama i u drugim kontekstima (to nije postupak koji sasvim pouzdano vodi legitimnim zakljucima, jer se linost identifikuje i s obzirom na trenutak i okolnosti u kojima govori i deluje), ni po emu se ne moe znati ta pisac misli o bilo kom pitanju: on stvara jedan svet u kojemu su mogua najrazliitija miljenja, kao i najrazliitiji odgovori na jedno isto pitanje. Zato je besmisleno pitati se ta pisac misli, kao to je, u istraivanju istorijskog uinka knjievnog dela, besmisleno

90

traiti bilo kakve odgovore na relaciji izmeu pisca i njegovih knjievnih likova. Ali zato ima smisla traiti ih na relaciji izmeu pievih knjievnih likova i itaoca. Jer knjievni lik, ono to on ini, kazuje i misli, jeste, ma koliko to izgledalo paradoksalno, ono to je za itaoca stvarno, i to poseduje mo da sugerie i utie. itaoci podvlae u knjigama mesta koja na njih ostavljaju izvestan utisak, ne birajui pri tom ono to izgleda iskazano kao pievo miljenje, ve, znatno ee, izdvajajui rei koje pisac pripisuje nekom svom liku, bio on potpuno fiktivan ili vezan za neku istorijsku linost. Tim podvlaenjem izraava se odreena reakcija uzbuenost, oduevljenje, slaganje, protivljenje: lik potie itaoca na razmiljanje, na donoenje nekih zakljuaka, a u izvesnim sluajevima i na neko odreeno delovanje. Pisac je toga i te kako svestan. Likovi iz njegovog dela, uostalom, stvarni su i za njega, i to do te mere da se i on sam, ako ustreba, moe sakriti iza njih, kao to i italac ima na raspolaganju mogunost da se povodi za knjievnim likom koji mu imponuje, koji mu otkriva neto novo, ili na videlo iznosi neka njegova sopstvena mutna saznanja, nedoreene misli, skrivene tenje... Iako zavisna i od itaoevih sklonosti i opredeljenja, kao i od njegove prijemivosti, to jest, od stepena njegove spremnosti da prihvata sugestije, ta mogunost uvek ostaje i te kako realna i ostvarljiva, i nije dobro gubiti tu okolnost iz vida. Uz to, itaoeva autonomija je velika: on, na primer, ima pravo da procenjuje koja su od miljenja iznetih u knjievnom delu validna u autorovim oima, uzimajui pri tom u obzir osobine, karakter, kredibilitet likova kojima ih pisac pripisuje. Iz svega ovoga uzetog zajedno nastaje lik autora jer, kao to zapaa Mirko orevi, taj lik autora i u delu i oko dela, gradi autor sam, ali i vreme, uz recepciju italaca5. U tom pogledu, u Vremenu smrti ima nekoliko likova koji se sa svojim dilemama, sa onim to kazuju i misle, mogu sa vie osnova nego ostali oceniti uz neophodnu rezervu, razume se kao reprezentativni za autorova promiljanja, ak i onda kad meusobno polemiu, jer kroz njihovo sporenje osi prua uvid u sopstvene dileme i kolebanja. Takva su, u Vremenu smrti, dva izmiljena lika: prvenstveno Vukain Kati, a u neto manjoj meri i Mihajlo Radi; takve su, zatim, tri istorijske linosti, date u svojevrsnom kontrapunktu, kao da se nadopunjuju ak i kad protivree jedna drugoj: predsednik vlade Nikola Pai, vojvoda Radomir Putnik i vojvoda ivojin

Mirko orevi, Isto, str. 436.

91

6 Cf. Pievi zapisi (1969-1980), Filip Vinji, Beograd, 2001 (Pri daljim navoenjima PZ), str. 211. 7 Vreme smrti, Drugi deo, Prosveta, Beograd, 1972, 2, str. 181. Navodi iz prve i druge knjige ove tetralogije dati su prema izdanju Prosvete iz 1972, navodi iz tree knjige prema izdanju Otokara Kerovanija, Rijeka, 1981, a oni iz etvrte prema izdanju Slova ljubve i Prosvete iz 1979. Dalje e citati iz osievog romana biti obeleavani samo brojem koji oznaava knjigu i onim koji oznaava stranu.

Mii (s tim to bi se ovaj poslednji mogao smatrati najbliim nekoj vrsti osieve varijante Tolstojevog Kutuzova). Pitanje autorovih namera bie, dakle, od sporednog znaaja u ovoj analizi. A ukoliko se ipak ukae potreba da neku od njih ustanovimo, u tome e nam pomoi sam osi, onim to je kao neosporno vlastita miljenja izneo u knjizi Pievi zapisi (1969-1980), a to je beleio upravo u vreme dok je pisao Vreme smrti. Pokuajmo, dakle, u svetlosti dosad reenog, analizirati Vreme smrti uporeujui tri vremena na koja nas to delo upuuje: fiktivno istorijsko vreme koje je u njemu prikazano; pievo vreme (vreme nastajanja romana, koje je u ovom tekstu, s obzirom na istorijske okolnosti s kojima je to nastajanje povezano, nazvano vremenom inkubacije); i naknadno vreme u koje dananji italac moe i ima pravo da projektuje problematiku romana. Vreme smrti pripada uoj knjievnoj vrsti istorijskog romana, na slian nain kao recimo Rat i mir Lava Tolstoja. Poreenje sa Tolstojevim monumentalnim romanom-epopejom nije ovde nimalo sluajno, budui da ga sm osi sugerie na mnogim mestima u ovom svom delu. U Pievim zapisima, uostalom, saoptio je, u vreme kad je radio na etvrtoj knjizi Vremena smrti: Od mene se oekuje da napiem srpski Rat i mir, ali je odmah potom oprezno i skromno dodao da je taj zahtev anahron i megalomanski6. Poreenje s Tolstojevim delom namee se i samom tematskom slinou dvaju romana, u kojima je kao istorijski okvir isprianih zbivanja prikazana najezda stranog osvajaa na jedan slavenski narod, ali uz jednu bitnu razliku: kod osvajaa je u osievom delu uoljiva prisutnost i te kako znaajna naeg, bratskog (to jest, slavenskog) elementa, to u roman unosi posebnu psiholoku tenziju i ini prikazani sukob dramatinijim. Tako jedan od junaka romana, Ivan Kati, sin politiara Vukaina Katia, saoptava da nije poao u rat da ratuje protiv brae; on ne moe da puca u Slovene7. Istorijska problematika u Tolstojevom romanu nije niim relativizovana; on je trajno aktuelan, ne samo zbog svoje neprolazne umetnike vrednosti, ve i po tome to osnovno vanliterarno pitanje koje se u njemu postavlja, a to je pitanje o smislu ratovanja proisteklom iz neophodnosti pruanja otpora zavojevau, ne moe da izgubi aktuelnost. Najezda stranih armija na Rusiju u toku i posle Prvog svetskog rata, ili hitlerovska agresija iz 1941, nisu

92

nametale potrebu da delo kakvo je Rat i mir bude, u ovom pogledu, vieno i ocenjivano iz nekog novog ugla, ve su samo potvrivale tu njegovu veitu aktuelnost. Prisustvo bratskog elementa u Vremenu smrti, meutim, uslovljava vremensko relativizovanje poruka ovog romana, inei neophodnim da se autorovo vienje dramatine sudbine srpskog naroda u Prvom svetskom ratu, kao i prirode tadanjih sukoba na Balkanu, preispita u svetlosti poznijih jugoslovenskih sukoba, a naroito (s obzirom na trenutak pojave romana) tragedije do koje je dolo u poslednjoj deceniji XX veka. Samim tim namee se i preispitivanje osievih knjievnih dijagnoza o bratskim ratovanjima8 Srbije iz 1914-1915, koje se izriu na stranicama njegovog romana i koje se u njemu ak pokuavaju nametnuti kao istine, istorijski dokazane i neosporne. Pogledajmo najpre kakav se odnos sugerie itaocu Vremena smrti prema samom fenomenu rata. Dok rat i mir u Tolstojevom delu bivaju suprotnosti ne samo kao realni fenomeni nego i kao moralni pojmovi (mir, naime, odnosi pobedu nad ratom kao to sila ruskog naroda, nalik sili same prirode, odnosi pobedu nad zloudnom voljom koja tei da se snagom oruja nametne drugima), roman Vreme smrti sugerie neku vrstu inverzije u aksiolokom uspostavljanju odnosa meu pojmovima rat i mir, i to u korist rata, budui da je rat, po Vukainu Katiu koji se ponekad doima kao osiev alter ego, nae jedino vreme u kome mi radimo za istoriju. Kad patnjom i pogibijom steknemo neto potovanja. To to u miru nema ni narod ni pojedinac.9 Re je o tipino osievskom stanovitu: Srbi pobeuju u ratu, a gube u miru, saoptie to kasnije, drukijim reima, srpski Tolstoj. Rat, bez obzira na patnje i uase koji ga prate, prikazuje se i doivljava u Vremenu smrti kao epopeja, kao vreme u kojemu narod ostvaruje najvii smisao svog postojanja i pokazuje svoju veliinu. Jedan od osnovnih smisaonih zadataka u Vremenu smrti, kae sam osi koji mi je bio u samom motivu stvaranja tog romana, moe da glasi: razumno, kritiki izneti na svetlost i uiniti optom sveu nau ljudsku i nacionalnu veliinu; nau sposobnost za veliki in; nau mo da se borimo za najvie ideale; nau strast za slobodom; nau udnju za pravdom i dostojanstvom; nau mo da potujemo, razumemo i volimo drugo i drukije od naeg; nae nezlopamenje i plahost naih mrnji itd. To je najvii duhovni zadatak generacije kojoj pripadam.10 Ivan Kati, zaokupljen

Izraz je uzet iz jedne replike doktora Mihajla Radia vojvodi ivojinu Miiu (3, 465).

1, 78-79.

10

PZ, str. 251. Kasnije emo videti u ta se kod osia pretvara mo da potujemo, razumemo i volimo drugo i drukije od naeg.

93

11

2, 335.

12 Milo Crnjanski, Oklevetani rat, Vreme, Beograd, 16. III 1934.

Te pesme su nam jo uvek u sasvim sveem seanju: Ko to kae, ko to lae, Srbija je mala; / Nije mala, nije mala, triput ratovala, / I opet e, i opet e, ako bude sree...

13

14

4, 306.

15

1, 48.

16

1, 75.

sutinskim istinama, kazuje svoje vienje rata u sledeim reima: Ljudi koji ne ratuju, nikad ne mogu saznati te sutinske istine o oveku i ivotu. Bez rata, ljudi e se degenerisati, i raspasti u laima i prividima. Ako oveanstvo ne ratuje, na zemlji e se proizvoditi samo hrana i pokustvo. Nestae velike mudrosti i velike umetnosti.11 Velianje rata, svih srpskih bitaka i ustanaka od 1389, a posebno onih od 1804. do 1945, predstavlja takorei opte mesto u srpskoj knjievnosti. Prisetimo se da je za Miloa Crnjanskog, boljeg i znaajnijeg pisca nego to je Dobrica osi, rat izgledao kao jedna svetla, vena zvezda u noi nad nama12. A ne bi trebalo gubiti iz vida da su ovakve poruke srpske intelektualne elite imale odjeka i bivale potvrene u pesmama koje su se prilikom dogaanja naroda, na mitinzima u Srbiji i Crnoj Gori, pevale krajem osamdesetih i poetkom devedesetih godina.13 Opredeljenje za rat je opredeljenje za stradanje, te samim tim i za carstvo nebesko, za proienje i posveenje kroz patnju i pogibiju. Srpska intelektualna elita decenijama je stvarala mit o paenikom srpskom narodu ijim stradanjima nema ravnih u istoriji. To se u delima srpskih knjievnika esto ispoljava kao beskrajno kukanje i jadikovanje. ini se da je ovoga donekle svestan i autor Vremena smrti, jer jednom svom liku pripisuje odbojnost prema ovoj nacionalnoj osobini: njegovom vojvodi Putniku mrsko je da slua srpsku kuknjavu na svetske nepravde i kad mali grde velikog. Sve te galame i pobune protiv velikog poretka i venih zakona sveta, smatra izrazom nie inteligencije i kad se u tome pretera ljudskom budalatinom.14 Pronicljiva misao, ali moe li se ona, pitamo se, pripisati i autoru? Bilo kako bilo, ako se na roman Vreme smrti pogleda iz perspektive devedesetih godina, valja estitati osiu to je makar i ovako indirektno naslutio i predskazao novu, do tada neuvenu srpsku kuknjavu na svetske nepravde u kojoj e, meutim, i sam i te kako uestvovati. Nesrean je taj duh. To oseanje traginog konstatuje Vukain Kati. Pitajui se kako drukije misliti i oseati srpski?15, on pokuava da objasni tu fatalnu predodreenost srpskog naroda za traginu sudbinu, a samim tim, i taj tragini doivljaj ivota i sveta, izmeu ostaloga, i njegovim geografskim poloajem: Izmeu Azije i Evrope, na granici vera, carstava, ginuli smo nealno i glupo, vie za druge nego za sebe... i ne stekosmo nijednog vernog prijatelja. Taj nesreni i prokleti srpski narod.16

94

Konstatacija o usamljenosti srpskog naroda koji nema nijednog vernog prijatelja ima iri znaaj, ne samo zato to se u romanu esto ponavlja, ve i zato to ta usamljenost dobija izrazito metaforian smisao. Bez prijatelja, okruen neprijateljima, srpski narod je kontinent za sebe, Srbija je posebna planeta. A u toj izolovanosti, u toj fatalnoj samoi, narod, kako ga vidi osi, jeste neto u emu individualnost teko moe da opstane, kao da ga ne sainjavaju ljudi uzeti kao pojedinci, ve nekakva mistina materija, produhovljena zemlja, iva vasionska supstanca... Knjievnom liku slikarke Nadede Petrovi pripisane su u Vremenu smrti sledee rei: Narod je neto svekoliko i veno. Kao zemlja na kojoj smo. Kao vasiona oko nas. ivi beskraj.17 Prema osiu, nestajanje naroda oznaava sutinski prelom kolektivne ljudske egzistencije. ovek se liava jedne svoje sutastvene sadrine: kolektivne pripadnosti i etosa. [...] Jer, s nestajanjem naroda legitimno nastupa epoha egoistinog, agresivnog, ugroenog, manipulisanog oveka.18 (Podv. N. B.) Dakle tano onakvog oveka moramo dodati kakvog je, u zemljama zapadnog Balkana, upravo dogaanje naroda krajem osamdesetih i poetkom devedesetih godina izvuklo na scenu iz dubokog istorijskog mraka! I dok je sopstveni narod jedina poznata vasiona, jedini prisni svet, u druge narode nema nikakvog uvida; oni su ograeni zidom, daleki i neshvatljivi. Novembra 1975. osi u Zapisima saoptava da je boravio nekoliko dana u Beu, dodajui: da omiriem Franjinu prestonicu i potraim neku injenicu za etvrtu knjigu Vremena smrti. Jer: Ozbiljnost, istorijska zrelost, moralno i duhovno zdravlje jednog naroda, ispoljavaju se u poznavanju svojih neprijatelja.19 Putovao je, dakle, u Be, onaj iz 1975, da upozna neprijatelja, onog iz 1914-1918, a i da nae neku injenicu za etvrtu knjigu svog romana. italac moe koliko hoe da trai po toj etvrtoj knjizi, tu injenicu nee nai. Neprijatelj je ostao neupoznat. Srpski narod, dakle, nalazei se na razmei Istoka i Zapada, prikljeten meu imperijama, strada i ratuje u svojim vekovnim nastojanjima da ouva slobodu. Svest o ovakvom njegovom poloaju istovremeno je i odsustvo svesti o tome da i drugi narodi imaju svoj Istok i svoj Zapad, neprijateljske imperije na svojim granicama, mrane epohe robovanja, traginu istoriju punu ratovanja i najteih iskuenja. Kad vojvoda Mii kae, nesumnjivo izraavajui autorovu misao: Stradamo

17

3, 319.

18

PZ, str. 122-123.

19

PZ, str. 220.

95

20

2, 206.

21

3, 158.

22

Cf. 1, 75.

mi otkako postojimo. Jer smo odluni da postojimo kao Srbi i kao ljudi20 tu se ve nazire tendencija da se srpski narod prikae kao izuzetan, jer se u tim reima podrazumeva i pretpostavka da drugi narodi nisu tako odluni da stradaju u odbrani svog nacionalnog i ljudskog identiteta. Bezbroj puta ponovljenu konstataciju o nesrei i stradanju srpskog naroda autor romana pripisuje i jednom Rusu, lekaru Sergejevu, koji kae u razgovoru sa majorom Stankoviem: A ni slutio nisam da ste vi Srbi toliko nesrean narod. Vi, prosto, raspolaete svim osobinama koje su neophodne za stradanje. Meutim, ovaj Rus, govorei o svom narodu, dodaje znaajne rei: Ali mi nismo tako oholi u stradanju kao vi.21 Ovo mesto u romanu zasluuje panju jer tu vidimo uobiajeni postupak kojim osi nastoji da kamuflira svoje autorsko ja. Uz svaku delikatniju konstataciju ide neko ali, uz tvrenje o stradanju naroda ide i ono o njegovoj oholosti u stradanju, uz pro ide po pravilu i contra. itaocu se skoro uvek, uglavnom u polemikim dijalozima, pruaju na uvid suprotstavljena miljenja, te mu je na taj nain prividno omogueno da se opredeli. Meutim, kad je re o sudbinskim nacionalnim dilemama, ili o bitnim konstatacijama kao to je ova o narodu-stradaocu, italac teko moe da bude u nedoumici oko toga koje od iznetih miljenja pretee kao istorijski zasnovano i u moralnom pogledu jedino prihvatljivo. A osnovni utisak koji na svakog itaoca mora da ostavi romanreka Vreme smrti, sa svojih skoro dve hiljade stranica, jeste onaj o nesravnjivom, nevienom stradanju, kojim je srpski narod, kao nijedan drugi, stekao izvesna prava. Ta se prava, kao to emo videti, ne svode samo na to da mu se ukazuje potovanje i priznaje dostojanstvo. Sudei po zanimljivom dokumentarnom dodatku romanu, pregledu pisanja strane tampe i drugih reagovanja na velike srpske pobede iz 1914, licemerni je Zapad tedro davao takva priznanja; meutim, ostajao je krt u svemu ostalom, a najvie u konkretnim dokazima zahvalnosti, odbijajui da prizna da je srpski narod ratovanjem i stradanjem izvojevao pravo na ono najvanije: da njegovo nacionalno pitanje bude reeno shodno iskljuivo njegovom vlastitom htenju ili, tanije reeno, shodno projektima njegove nacionalistike elite. Priom o narodu koji je jedinstven po stradanju, po nerazumevanju kojim je okruen i po tome to nije stekao nijednog vernog i istinskog prijatelja22, otvara se druga, moda

96

centralna tema romana: ona o izuzetnom, dobrom narodu, okruenom mrnjom manje vrednih i zlih naroda. Re je o temi veoma omiljenoj u krugovima srpske nacionalistike intelektualne elite (naroito onima oko Srpske akademije nauka i umetnosti a valja imati na umu da je Dobrica osi jedan od najistaknutijih lanova SANU, i kao takav, po svemu sudei, i inspirator uvenog Memoranduma). Neka od istaknutih imena srpske nauke bavila su se ovom temom na krajnje iznenaujui nain; sledee rei, na primer, uzete su iz jednog, slobodno moemo rei, neverovatnog teksta, iji je autor akademik Radovan Samardi (jedan od lanova komisije za izradu Memoranduma):
Srbi su izazvali podozrenje kao narod ratniki, naklonjen bunama i nasilnim promenama toka istorije, uz to i sposoban da posluje i stie, prevazilazei bogatstvom i nadmonim izgledom druge [...] Odbijalo je to od Srba ne samo njihove prve susede, posebno one koji su bili osueni na pasivno iekivanje drukije sudbine, ve i pripadnike brojano velikih naroda koji su esto netrpeljivi prema prednostima malih. Upravo usled potrebe tih velikih da sve druge svode na istu ravan i komotno ih izjednauju kako im ne bi izazvali suvine napore u posmatranju i rasuivanju Srbi su osueni na podnoenje stalnih oteenja. (U tome strance svesrdno pomau neposredni srpski susedi koji od zle pakosti nameu svetu lou sliku o Srbima kako bi ih srozali bar do svog nivoa, ako ne i nie.)23

23

Autor Vremena smrti ipak je znatno inteligentniji, i daleko je od toga da bude ovako otvoren. Shvatanja koja su slina upravo navedenome, mada ne u tako ogoljenoj i brutalnoj formi, on ne iznosi kao vlastita, ve ih pripisuje onim svojim likovima s kojima se italac lako identifikuje. Jedan od takvih, major Stankovi, na primer, sledeim se reima obraa Ivanu Katiu: ovek se rodi dobar ili zao. Nita tu kole i vaspitanje ne pomau, uveriete se. Koji su to uitelji, molim vas, vaspitali srpske seljake da ovako uporno ratuju za slobodu i pravdu, protiv jedne velike evropske carevine? Mi smo narod slobode i pravde.24 U ovim reenicama uspostavljena je relacija meu pojmovima ovek i narod: kao to ovek moe da bude dobar ili zao, tako se i narodi meusobno mogu razlikovati po tome to je jedan od njih narod slobode i pravde, dok drugi to oigledno nisu. A kakvi su onda ti ostali narodi? Na stranicama romana Vreme smrti, u onome to tvrde neki likovi od nesumnjivog autoriteta i moralnog integriteta, ali i na

Radovan Samardi, O istorijskoj sudbini Srba, Godinjak Zadubine Miloa Crnjanskog Serbia i komentari 1990/1991, str. 177. Ovaj tekst valja proitati u celosti, jer njegov italac, ukoliko nije u stanju ekstremne intoksikacije srpskim nacionalizmom, hteo ne hteo dolazi do zakljuka da bi njegovo prevoenje na druge jezike i plasiranje u inostranstvu bilo najbolja mogua antisrpska propaganda! Neto slino moe se rei i o tekstu akademika Pavla Ivia Greke u logici i logika u grekama, objavljenom u istom broju godinjaka Serbia i komentari (str. 185-199), gde se, izmeu ostalog, naziva opasnom zabludom verovanje da su srodni narodi, zato to su braa po poreklu i jeziku, najbolji prijatelji (str. 191). Veoma je simptomatino vremensko podudaranje ove akademske objave neprijateljstava sa trenutkom izbijanja bratoubilakog rata.

24

2, 144-145.

97

25

PZ, str. 81.

26 Isto. Pada u oi da osieva nacionalna idiosinkrazija esto dobija oblik verske netrpeljivosti. Za njega epitet katoliko prirodno ide uz epitete retrogradno, ustaoidno, antidemokratsko, primordijalno.

svim onim mestima u kojima pisac opisuje ratna i druga zbivanja, i iza kojih nesumnjivo stoji njegovo autorsko ja, neki od tih naroda se pokazuju kao narodi neslobode i nepravde, reju, kao zli narodi. Takvi su pogotovo, u odnosu sa Srbima, u veoj ili manjoj meri, skoro svi narodi u njihovom neposrednom susedstvu. Patoloka mrnja koju ti narodi ispoljavaju prema svemu to je srpsko, njihova, takorei, uroena zloa, prikazuje se u romanu kao istorijska injenica koju, otkrivajui njihovu genocidnu prirodu, dokazuju zloini poinjeni nad srpskim ivljem tokom dveju kampanja Poorekove Balkanske armije na teritoriji Srbije u 1914. Jula 1972, u belekama koje e biti objavljene u okviru Pievih zapisa, Dobrica osi nabraja mane koje kod pojedinih jugoslovenskih naroda postoje kao latentne, ali ih je posebno podstaknuo titoizam.25 Kao bard svoje nacije i njen otac i uitelj, on ne moe da oprosti Srbima to to su prihvatili i oboavali poronog i laljivog vladaoca, brionskog monarha, pa i njima udara packu, okrivljujui ih za lopovluk, nerad, primitivnost, amoralnost, neodgovornost, razularenost, primitivno srbovanje, agresivnost, asocijalnost i sl. U ovom moralizatorskom zakeranju, meutim, ne treba videti izneveravanje osievog smisaonog zadatka da iznosi na svetlo ljudsku i nacionalnu veliinu Srba, ve samo njegovu uobiajenu taktiku da uz pro kae i contra, s tim to je itaocu sasvim jasno koja od dveju suprotnih ocena ovde izrazito pretee. Uz to, navoenje nekih grehova vlastite nacije ovde slui i kao izgovor da se estoko oine po drugima. Zanimljivo je, naime, kakve mane on nalazi kod drugih jugoslovenskih naroda. Kod Slovenaca, to su: njihov tribalistiki egoizam, provincijalnost, malograantina, netrpeljivost prema svemu junome. Kod Crnogoraca bolesno sebeljublje, nerad, retrogradni istoricizam, grandomanija, primitivna plementina i ono to je jedinstveno u svetu dvostruki nacionalni identitet. Kod Makedonaca rajinska dvolinost, falsifikovani identitet, dvostruka dua, sirotinjski egoizam, inferioristika pretencioznost, okalijski mentalitet. A kod Hrvata retrogradno nacionalno bie, ustaoidna, katolika, antidemokratska, primordijalna svest.26 Zaista neobino kvalifikovanje bratskih naroda od strane nekoga ko sebe proglaava Jugoslovenom! Bila bi velika nesrea ako bismo mi Srbi postojee opravdano nacionalno nezadovoljstvo iskazali u zahtevu za ruenje

98

Jugoslavije27, pie osi januara 1969, i valja mu verovati, jer je tada jo uvek mislio (a nee dugo tako misliti) da je tadanja jugoslovenska dravna zajednica jedina u kojoj svi Srbi mogu da ive na okupu, ali ga je to uverenje zacelo kotalo velikih duevnih muka, jer je morao guiti u sebi opravdano nacionalno nezadovoljstvo i primoravati sebe na zajednitvo sa retrogradnim, ustaoidnim itd. Hrvatima, ili sa Slovencima koji sprovode ekonomsku pljaku Srbije28... Recimo uzgred: i pojedinci, izuzev onih iz kruga istomiljenika, loe prolaze kod osia: Ivo Andri je u njegovom vienju veliki podanik vlasti29, ali ak i takav, on je nesumnjiva moralna veliina u poreenju s Krleom, Crnjanskim, Vidmarom i ostalim velikim starcima, a osobito s Krleom30; to se tie Krlee, za iskrenost, on nema mudrosti, ni hrabrosti; on je suvie tat da bi pristao na ravnopravan dijalog31. Bolje miljenje osi nema ni o naim elitnim (navodnici su njegovi) piscima srednje generacije, Kiu i Kovau.32 Tvrdnja o tradicionalnom hrvatskom i slovenakom antisrpstvu33, koje je najpotpuniji izraz pomenutih mana tih nacija, za osia je aksiom. Austrougarska uniforma Hrvata i Slovenaca u vojsci crno-ute monarhije predstavlja, u Vremenu smrti, bitnu odrednicu ovih naroda i neosporan dokaz patolokog antisrpstva, za koje e nekoliko godina posle pojave ovog romana, u vreme dogaanja naroda, biti naen i u najiru upotrebu uveden nov termin: srboderstvo. Zanimljivo je zato je osi skratio vremenski okvir romana, izostavivi iz svog prikaza sudbine srpskog naroda u Prvom svetskom ratu njen poetni deo, koji, budui takoe obeleen zloinima agresora i srpskim rtvama, pripada vremenu smrti, a zavrava se Cerskom bitkom, prvim trijumfom srpskog oruja nad austrougarskim agresorom. U trenutku kad poinje radnja romana, taj veliki dogaaj ve pripada prolosti. Srpska vojska, iscrpljena, bez hrane, obue i municije, neprestano se povlai, i na rubu je potpunog poraza. Granate to ih kao pomo alju Francuzi neispravne su, neprilagoene cevima srpskih topova. (U dijalozima osievih junaka padaju tim povodom teke rei: sabotaa! izdaja od strane Saveznika! Meutim, ostaje neobjanjeno i potpuno neshvatljivo zato bi Francuzi namerno inili pakost svom savezniku i ili na ruku svom zakletom neprijatelju. itaocu se u stvari sugerie da je sveopta antisrpska zavera ve tada bila u punom jeku...) Katastrofa je ipak izbegnuta, zahvaljujui genijalnoj strategiji

27

PZ, str. 11.

28

Ekonomska pljaka Srbije koju sprovodi Slovenija danas je oigledna, belei osi 16. jula 1977; re je o pljakanju kakvog danas nema ni u kolonijalnom prostoru (PZ, str. 275). Ova e tema krajem osamdesetih godina biti jedna od glavnih meu onima koje e lansirati zvanina politika tadanje srpske vlasti, pa e samim tim dobiti istaknuto mesto u zloglasnoj Politikinoj rubrici Odjeci i reagovanja. Slovenci su tretirani u isti mah i kao separatisti i kao pljakai Srbije, kao da jedno ide s drugim, kao da je prirodna elja pljakaa da se odvoji od svoje rtve! Iz dananje perspektive, meutim, izgleda sasvim jasno kako su stvari zaista stajale sa slovenakim ekonomskim hegemonizmom u Jugoslaviji. PZ, 184. PZ, 185. PZ, 221.

29

30

31

32

Mesto gde osi govori o Kiu i Kovau tano glasi: A nai elitni pisci srednje generacije, koje je prole godine titoizam preuzeo za svoje pisce Ki i Kova, o slobodi stvaranja govore prizemnije od Dositeja. Kakav napredak srpske knjievne misli! (PZ, str. 327.) To je beleka iz avgusta 1978; ostaje

99

nejasno ta se to desilo prole godine (1977) na osnovu ega bi se moglo doi do iznenaujueg zakljuka da je titoizam preuzeo Kia i Kovaa za svoje pisce. Pre e biti da je ovo reakcija na pojavu Kiove polemike knjige as anatomije (1978), gde je ponovo objavljen uveni Kiov tekst o nacionalizmu (sa veoma upeatljivim portretom nacionaliste), iz intervjua datog 1973. asopisu Ideje. U intervjuu je bilo rei o piscima srednje generacije. Intervju je ostao upamen, a osi se, izgleda, u portretu prepoznao!
33

Cf. PZ, str. 220.

34

1, 327.

35

2, 160.

generala ivojina Miia, zasnovanoj na poznavanju osobina vlastitog naroda i mogunosti srpskog vojnika: neoekivanim povlaenjem on je svojoj vojsci omoguio neophodni odmor i oporavak, te je ona krenula u protivnapad, da bi potom ostvarila takorei natoveanski podvig. Usledila je velianstvena pobeda u bitkama na Suvoboru i Kolubari. Izostavljanjem Cerske bitke umanjena je mogunost da italac postavi pitanje koje bi se inae nametalo (a i ovako se teko moe zaobii): kako je bilo mogue da austrougarska armija, uprkos svojoj ogromnoj premoi u ljudstvu i naoruanju, bude u toku svega nekoliko meseci dvaput teko poraena i odbaena preko Drine i Save? U itavoj prvoj knjizi Vremena smrti, naime, ta se armija u svom nadiranju pokazuje kao veoma mona i kompaktna sila. Slovenski element ne samo da u njoj nije nikakva slabost, ve se, naprotiv, ukazuje kao neka vrsta udarne pesnice: on je taj koji napada s najveom mrnjom i odlunou. Zbirno ime svih pripadnika te armije glasi vabe. Uoljivo je stalno insistiranje na tome da se svi koji se bore u njenim redovima nazivaju vabama: kako Austrijanci i Maari, tako i Slovenci, Hrvati, esi, pa ak i Srbi Preani, kao i oni iz Bosne i Hrvatske. Dok god traje pobedonosni pohod osvajaa, nema ni govora o dezertiranju Slovena iz njegovih redova, o predajama, o pojavi prebeglica; to e se dogaati, u poetku u veoma skromnoj meri, tek onda kad se situacija Poorekove armije pogora, da bi do masovnog rasula dolo, po prirodi stvari, u vreme potpunog sloma. Sudei po osievoj interpretaciji istorije, u srpskom narodu, u srpskoj vojsci, a posebno u njenom komandnom kadru, poetkom rata 1914. preovladavala su oekivanja da e u AustroUgarskoj izbiti pobuna slavenskog stanovnitva. Tako jedan ovek iz naroda, Paja opanar, pita narednika Bogdana Dragovia: ...ta se ovo zbi s naom slovenskom braom to ginu za Franju Josifa? Gde su ti silni Jugosloveni iz Zagreba i Ljubljane? Zar je samo jedan Gavrilo Princip?34. Sluajui, na padinama Bainca, brda u rodnom kraju ivojina Miia, uvrede koje srpskim vojnicima u zatiju bitke dovikuju Hrvati (Ej, gedovi! to ste zanijekali, jebo vas va ika Pera? Noas emo vam poupati brke! itd.), Ivan Kati ne moe da veruje uima i sea se kako su u kasarni po svu no govorili o ujedinjenju svih Srba, Hrvata i Slovenaca, o pobuni Slovena u Austro-Ugarskoj35, a slina pitanja su muila, po osiu, i samog generala ivojina Miia (Eh, naa braa Hrvati. orava im strana. ta su se zalepili na

100

toj padini kao da im je Bainac u Zagorju), kojemu je to razoaranje bilo dovoljno da ubudue razmilja o Hrvatima samo kao o bekim domobranima.36 Slaveni iz Austro-Ugarske nisu se ugledali na primer Gavrila Principa i digli se na ustanak, a nisu ispunili oekivanja ni masovnim dezertiranjem iz redova tuinske armije. To se moe objasniti obinim ljudskim strahom od prekog suda i surovih represalija (ne treba zaboraviti da su za odmetnitvo ili dezertiranje vojnik mogle plaati i njihove porodice); ali, sudei po osiu, verovatniji razlog je odanost njihovom caru Franji Josifu. Meutim, u Vremenu smrti skoro je iskljuena mogunost da se na srpskoj strani uvide istinske prednosti koje je vienacionalni sastav neprijateljske vojske donosio Srbiji. tavie, ide se u drugu krajnost, pa se slavenski element te vojske prikazuje kao gori od onog autentino vapskog. Koordinate nacionalnih odnosa u romanu Vreme smrti tako su postavljene da bi meu njima i sam dobri vojak vejk koji, guran u invalidskim kolicima, kree u rat u austrougarskoj vojnikoj uniformi, maui takom i kliui Na Beograd!, mogao biti bukvalno shvaen, kao zakleti neprijatelj srpstva. A to to je ogromna veina Slavena u vapskim uniformama u stvari bila sve sam vejk do vejka, i to je to nesumnjivo bio i te kako znaajan uzrok austrougarskih poraza na bojitima u Srbiji 1914, injenica je koja se uporno zaobilazi, ili gura u drugi plan, kako u romanu Vreme smrti, tako i u svim drugim interpretacijama ovog trenutka srpske istorije to ih pruaju nacionalistiki orijentisani srpski knjievnici i istoriari. Da bi objasnio slabost Poorekove armije, odsustvo borbenog duha i morala u njoj, osiev ivojin Mii naziva tu vojsku plaenikom37, to je istorijska neistina koja, meutim, i te kako podsea na danas aktuelna kvalifikovanja nepoudnih antinacionalnih i nepatriotskih elemenata kao stranih plaenika. Sloveni u uniformi austrougarske armije nisu bili nikakvi plaenici, ve u ogromnoj veini sluajeva samo regrutovani nevoljnici. Istinitost istorijskih podataka o zloinima koje je agresorska austrougarska armija poinila u Srbiji 1914. ne moe se dovoditi u pitanje, kao to se ne moe osporavati ni to da su u tim zloinima uestvovala i slavenska braa iz krajeva s one strane Drine i Save. Ali re je o neemu to je u stvari bilo neizbeno. U ratnim uslovima, olo u svakom narodu lako dolazi do izraaja, pogotovo ako je tako neto u interesu stranog

36

2, 102. I posle austrougarskih poraza u Suvoborskoj i Kolubarskoj bici, osiev ivojin Mii i dalje na isti nain vidi ulogu Hrvata u neprijateljskoj vojsci: Reci mi, Vukaine, znate li vi u Skuptini i Vladi, zna li opozicija koliko je hrvatskih pukova i divizija u austrougarskoj armiji koji ratuju protiv Srbije? Gotovo polovinu Poorekove vojke ine naa braa. [...] A zato se onda onako ustro bore za Franju Josifa, zato se ne predaju? (3, 462).

37

Cf. 2, 134.

101

38

2, 162.

Ako se ne zna ceo taj habzburki, katoliki, antivizantijski, antislovenski i antisrpski kompleks podunavske monarhije, ne mogu se razumeti ni hrvatstvo i Zagreb, Ljubljana i slovenina. Tako govori Dobrica osi u vlastito ime: v. PZ, str. 220.
40

39

2, 163. 2, 164.

41

42

3, 420. U Evropi imamo primere uspenog ujedinjenja verski nehomogenih drava i naroda ija je istorija ak optereena verskim ratovima.

osvajaa koji, eljan da ostvari svoje imperijalne ciljeve, zna kako da primeni naelo podeli pa vladaj. A kad olo u takvim okolnostima stupi na scenu, tada, u krilu nacije kojoj on pripada, jaaju i najretrogradnije politike snage koje ga okupljaju, stimuliu i usmeravaju. U naoj istoriji mogli smo da pratimo taj zloudni proces tokom rata 19411945, a pogotovo u traginoj deceniji s kraja minulog veka. Meutim, graditi na tome koncepciju meunacionalnih odnosa u budunosti, pa ak dovoditi u pitanje, na osnovu takvih udovinih ekscesa, i samu mogunost zajednikog ivljenja, krajnje je neodgovorno i duboko nemoralno. To znai pruati upravo olou mogunost da igra znaajnu istorijsku ulogu. Autor Vremena smrti daleko je od ovakvog objanjenja injenice da su nad stanovnitvom Srbije 1914. poinjeni monstruozni zloini. Svoje jedino objanjenje on nalazi u patolokoj mrnji prema srpskom narodu, koju, sudei po sveukupnoj viziji dogaaja koju prua, u najveoj meri pripisuje nesrpskom slavenskom stanovnitvu austrougarske monarhije, a naroito Hrvatima. Razlozi za tu mrnju su po njemu, s jedne strane, teritorijalne pretenzije Hrvata (koji na bojitu pevaju: Od Triglava do Vardara / Hrvatska e bit drava...38), a s druge strane, njihova odanost bekoj kruni, s kojom ih vezuje isti rimokatoliki odijum prema srpstvu39 (jo jedna njihova pesma glasi: Oj hrvatski hrabri sine, / Smjelo naprijed preko Drine / Osveena krv jo nije / Ferdinanda i Sofije.40) To je ono to omoguuje Oskaru Pooreku da protiv Srbije nastupa, kao to s gorinom konstatuje osiev ivojin Mii, i sa hrvatskim domobranima. Braom s kojom treba da se ujedinimo. Preko rova i bajoneta.41 Tako dolazimo do rei ujedinjenje, jedne od kljunih u romanu Vreme smrti. Ta re u ovom istorijskom romanu ima toliki znaaj samim tim to oznaava glavni politiki i ratni cilj srpske drave u ratu 1914-1918: ujedinjenje sa svim Srbima na Balkanu, ali i sa dva nesrpska slavenska naroda, Hrvatima i Slovencima, u jednu veliku dravu. (Makedonci, Crnogorci i muslimani Bonjaci ne spominju se u ovom kontekstu, jer se smatra da su to sve Srbi.) Ali re ujedinjenje ne oznaava u osievom delu samo veliki cilj, ve i veliku zabludu i kobnu greku srpske nacionalne politike. Na stranicama romana Vreme smrti vode se, na temu ujediniti se ili ne, duge i estoke polemike. Narator prividno

102

ostaje po strani, preputajui svojim verzijama istorijskih likova kakvi su ivojin Mii, Nikola Pai, Radomir Putnik, ili pak fiktivnim likovima kakvi su Vukain Kati, Mihajlo Radi i drugi, da u beskrajnim raspravama pokuaju reiti to krucijalno pitanje. Kad se prota Boidar Jevevi (koji je u romanu inae prikazan kao veoma human i plemenit lik) s krajnjom odbojnou izjanjava protiv ujedinjenja, iz toga bi se moglo zakljuiti da se osnovna prepreka svakoj junoslovenskoj zajednici svodi na izmu katolianstvo/pravoslavlje, to jest, na netrpeljivost prema inovercima: Tri vere, jataganima i ognjem zavaene i krvlju razdeljene da se sad, ete tako, sloe u jednu dravu! ljutito se obraa prota doktoru Mihajlu Radiu koji, shodno koncepciji pro i contra, zastupa suprotno gledite. Koja vaka, koja guja uprica taj otrov, tu smrtonosnu bolest u srpske glave, pitam se glasno, doktore, kad god ostanem sam. Kakvo ujedinjenje s katolicima, i s im ujedinjenje?42 Prota Boidar ne priznaje da Srbi imaju bilo ta zajedniko sa Hrvatima i Slovencima, jer se u toj tobonjoj brai, kako on kae, uilila katolika mrnja protiv nas, a ovome dodaje i veoma znaajnu reenicu kojom srpski nacionalni cilj biva u stvari redefinisan da bi, kao sasvim aktuelan, bio istaknut u prvi plan koju deceniju kasnije: S nama je isti samo srpski narod preko Drine i Save, i dokle su oni, dotle nam je i granica.43 Isti stav protiv ujedinjenja pripisan je, meutim, i vojvodi ivojinu Miiu, koji je istorijski lik, pa bi bilo zanimljivo videti ta bi o verodostojnosti njegove osievske varijante rekli istoriari razume se, oni iole objektivni i verodostojni, a ne oni koji se u nacionalistikoj obnevidelosti bave rekonstrukcijama mitova. Zanimljivo je ko su Miievi sagovornici u raspravama oko pitanja ujedinjenja. To su najistaknutiji predstavnici drave i vojske, a u tom trenutku i zvanini zastupnici ideje o ujedinjenju, pragmatini Nikola Pai i racionalni Radomir Putnik. To je, zatim, intelektualac Vukain Kati, predstavnik onih drutvenih grupa od ijih idealistikih zastranjenja ili demagoke retorike zazire ruralni (ili ratarski, kako ga kvalifikuje vojvoda Putnik44) duh ivojina Miia: A ja se bojim ujedinjenja za koje se bore politiari i novinari, pesnici i profesori.45 (Nota bene: Krajem XX veka, upravo politiari i novinari, pesnici i profesori, bie glavni akteri razjedinjenja.) Vukain Kati46 se poziva na primer Italijana ujedinjenih pod Kavurom, kao i Nemaca ujedinjenih pod Bizmarkom,

43

3, 421. Miljenje prote Boidara o granicama moda nije bilo i miljenje autora Vremena smrti, ali e to, kasnije, biti miljenje akademika Dobrice osia, koji u pismu Kongresu srpskih intelektualaca, odranom u Sarajevu 28. i 29. marta 1992, predlae razgranienje Srba, Muslimana i Hrvata da bismo uklonili razloge da se mrzimo i ubijamo. Kao da se upravo povlaenjem granica ne stvaraju razlozi za mrnju i ubijanje! V. o tome: Olivera Milosavljevi, Zloupotreba autoriteta nauke, u: Srpska strana rata (I deo), priredio Neboja Popov, Samizdat FREEB92, Drugo izdanje, 2002, str. 367. Cf. 4, 150. 3, 465.

44

45

46

U poetku se Vukain Kati pokazuje nesklonim ujedinjenju: Ko sme da veruje razmilja on da e nas rat ujediniti. Jedino u smrti (1, 78), i: Ujedinjenje sa onima koji ratuju da do tog ujedinjenja ne doe? Ujedinjenje sa onima koji ih ubijaju, koje ubijaju, zar je to nacionalni i istorijski cilj kome danas treba apsolutno sve rtvovati? (1, 172). Meutim, kasnije, u treoj kjizi, u dijalogu sa ivojinom Miiem, Katiev stav je promenjen, izmeu ostalog i zato to mu je Frano Supilo [...] u politici mnogo blii od Nikole Paia. (3, 463).

103

47

3, 463.

48

Isto.

49

3, 464.

50 Ovi navodnici su ovde, razume se, samo uslovno; osiev ivojin Mii ih nipoto ne bi stavio.

naglaavajui da se neke provincije kod tih naroda nisu meusobno ni razumele, i ak su im se i jezici mnogo vie razlikovali nego na i slovenaki ... A mi isti jezik govorimo, ivojine! Isti!47 Odgovor kojim osiev ivojin Mii uzvraa na taj argument prilino je iznenaujui: Jedan jezik govorimo? Ne mogu vie da sluam te profesorske budalatine! Jedan jezik govore samo ravnopravni ljudi i ravnopravni narodi. Slobodan narod i porobljen narod, i kad se razumeju, ne govore istim jezikom. Porobljen narod svaki pojam na svoj nain tumai. A Hrvati su, na nesreu, porobljen narod.48 Valja uzgred uoiti da je u tim reima ponovo, mada ovaj put na neto drukiji nain, izraeno razoaranje to se Hrvati i Slovenci po izbijanju rata sa Srbijom nisu masovno pobunili protiv svojih austrougarskih gospodara, i to izborivi se sami za svoju slobodu nisu tako stekli pravo, kao ravnopravni, na ujedinjenje sa Srbijom. Ali sad treba obratiti panju na ono bitno: u svom objanjavanju nemogunosti ujedinjenja osiev ivojin Mii ide naalost i dalje, tvrdei: poraeni i pobednici u ratu ne mogu se ujediniti.49 Hrvati, dakle, nisu samo porobljen, ve i poraen narod, samim tim to su ratovali50 protiv pobednika, a pod Habsburgovcima, i za Habsburgovce. ta rei na ovo? Da se nekim sluajem kao istorijska istina ispostavilo ono to sugerie osi: da je ovako mislio srpski vojskovoa ivojin Mii (koji je krajem rata bio i naelnik taba Vrhovne komande!), a to bi samo po sebi znailo da je takav nain razmiljanja bio prisutan u vrhu srpske vojske i drave, bio bi to dovoljan razlog, ne Srbima, ve njihovoj slavenskoj brai, Hrvatima i Slovencima, da se usprotive i samoj pomisli o ujedinjenju. Zajednica dvaju naroda u kojoj se jedan smatra oslobodiocem, a drugi porobljenim i poraenim, teko moe izbei da se pretvori u zajednicu dravotvornog naroda sa nedravotvornim, s tim to je ovom poslednjem sueno da uskoro bude smatran i antidravnim, pa ak i da se sam pone tako oseati. Sa ovim se u vezu moe dovesti razmiljanje osievog vojvode Putnika: Tua vojska ne donosi slobodu. Tua vojska-osloboditeljica donosi zavisnost, ponienje, dug koji se ne otplauje. Ako narod slobodu mora da primi od velikog naroda, ili veeg od sebe, od sebi ravnog to nikad nee. Tako je sazdan

104

ovek. Za slobodu i uinjeno dobro, zahvalnost moda ponekad i moe da osea prema velikom; prema malom i sebi slinom, samo uvredom i mrnjom uzvraa. ... A nee li to biti sa naom porobljenom braom u sutranjoj zajednikoj dravi?51 U osnovi ovakvog vienja nalazi se pretpostavka da je srpska vojska u Hrvatskoj i Sloveniji 1918. bila tua, dakle okupatorska; pretpostavka koja e u Knjizi o Milutinu Danka Popovia biti dignuta do ranga nesumnjive istine. osi, meutim, u romanu Vreme smrti na sve ovo ne gleda samo iz perspektive 1914. ili 1918. godine, ve i iz perspektive sedamdesetih godina, kad srpska nacionalistika elita (saglasna u tome sa hrvatskim nacionalistima), poinje otvoreno da proglaava ujedinjenje velikom i kobnom grekom u ostvarivanju nacionalnih ciljeva. Bilo je za nju krajnje vreme da zapone tu opasnu igru, jer se jugoslovensko zajednitvo pretvaralo u zabrinjavajuu injenicu, postajui, kao nikad dotad u istoriji, neto stvarno i vidljivo. Bezbrojne veze i prijateljstva, stotine hiljada meovitih brakova, i najzad, svi oni pojedinci koji su se izjanjavali kao Jugosloveni (poetkom osamdesetih bilo ih je 1,200.000, dakle vie nego pripadnika nekih drugih naroda u tadanjoj SFRJ!), dovodei u nedoumicu sve one to nisu nalazili odgovor na pitanje u koju nacionalnu rubriku da svrstaju taj novi udnovati i neprirodni narod sve je to, dakle, pretilo da izbrie, ili da uini nevanim, ili ak da dovede u sumnju, seanje na to da smo se ujedinili preko rova i bajoneta, u ta bi svoje itaoce hteo da uveri, pruajui im u mnogo emu izvitopereno vienje istorijskih zbivanja, autor romana Vreme smrti. A to seanje moralo je po svaku cenu da bude sauvano, bez obzira ak i na injenicu da Srbi i Hrvati, kao nacionalni kolektiviteti, nikad u istoriji nisu ratovali jedni protiv drugih, ve su se jedni naspram drugih nalazili kao neprijatelji, i to retko, samo u sastavima tuinskih vojski. Ono to o ujedinjenju Dobrica osi u romanu Vreme smrti sugerie, hteo on to ili ne, posredstvom likova s kojima italac sa iole razvijenim nacionalnim oseanjem teko moe izbei da se poistoveti usmereno je, u stvari, ka razjedinjenju. I to onom krvavom, do kojega e doi poetkom devedesetih godina. Velika je teta, ne samo za nesrene jugoslovenske narode nego i za knjievnost, to je taj roman odigrao tu ulogu, i to je ideolog nacionalizma u Dobrici osiu odneo prevagu nad knjievnikom. Strpljivi italac Vremena smrti, naime, otkriva u

51

4, 179.

105

52 Cf. PZ, str. 274: Nezadovoljan sam napisanim. Bojim se da je mnogo istorije, politike... Umesna bojazan, i opravdana samokritika! koja je, naalost, ostala bez rezultata.

53

Rei Bolest, Bolnica, Bolesnici on u ovom dnevniku pie s velikim poetnim slovom, da bi naglasio njihovo simbolino znaenje. Opsednutosti koja u Pievim zapisima mestimino dobija i karakter fasciniranosti.
54

pojedinim delovima ovog romana kvalitete koji ga uveravaju da je to delo moglo da postane izuzetno vredno knjievno ostvarenje. Na nekim stranicama koje se mogu svrstati meu najbolje u romanu, a naroito u onim fragmentima iji bi zajedniki naslov uslovno mogao da glasi Dnevnik neznanog bolesnika, autor je nastojao da ukae itaocu u kako izopaenom drutvenom sistemu ivi, i povodom toga nita mu se ne bi moglo prigovoriti da u tom nastojanju nije zastranio, pokuavajui da ubedi itaoca, naroito srpskog, a pod uticajem nacionalistike iskljuivosti i kratkovidosti, da je i sama drava u kojoj ivi pogrena zato to je vienacionalna, te da je za ozdravljenje drutva prvenstveno potrebno pristupiti korekciji bivih i postavljanju novih nacionalnih ciljeva. Zbog autorove preterane opsednutosti politikom, roman se najveim svojim delom pretvara u traktat o nacionalnim politikim pitanjima. Istina, ovu problematiku pisac uglavnom izlae u dijalokoj formi, ali to ini na utrb svojih likova, koji u tim raspravama esto bivaju patetini i papirnati, pa i situacije u kojima se nalaze samim tim postaju izvetaene. Tako se, na primer, politika beskrajno bistri u bolnici, meu tekim bolesnicima, ranjenicima i samrtnicima, ili pred odlazak na ratite, u oekivanju bitke, kad ljudi najradije ute udubljeni u sebe.52 Pa ipak, uprkos svemu tome, moglo bi se rei da je Dobrica osi propustio priliku da ostvari neto to bi zaista moglo da lii na srpski Rat i mir, obogaen, u odnosu na Tolstojevo delo, nekim elementima savremenijeg senzibiliteta i modernijeg knjievnog postupka. Ima dosta stranica koje itaoca uveravaju da je autoru tako neto zaista bilo na dohvatu. Epidemiju pegavca u Srbiji 1915. osi je pretvorio u upeatljivu, rekli bismo kamijevsku alegoriju, kojom je u stvari progovorio naroito u ve pomenutom dnevniku neznanog bolesnika o Bolesti53 srpskog i jugoslovenskog drutva zaraenog titoizmom. U okviru dnevnika nalazi se i dobro zamiljena alegorija o poronom i laljivom vladaocu, koja ima svevremensko, ali i sasvim prepoznatljivo aktuelno znaenje, i koja moda predstavlja najuspeliji knjievni izraz osieve opsednutosti brionskim monarhom54. Ovome se moe dodati i to da su dogaaji iz 1914-1918 bitke, pokreti vojske i naroda, atmosfera u zaraenoj zemlji mestimino prikazani na nain u kojemu ima epske snage i irine. Ali sve ovo, na alost, biva kompromitovano autorovom reenou da neto to je moglo biti ostvareno kao impresivna

106

istorijska epopeja pretvori u roman s politikom tezom, i to krajnje diskutabilnom. A ta teza je, po svemu sudei, karakteristina za situaciju iz sedamdesetih godina XX veka, pre nego za onu iz 1914-1915. Bolest srpske nacije, iji su simboli, u romanu Vreme smrti, va i pegavac, za Dobricu osia je ipak prvenstveno njena usmerenost ka ostvarenju pogrenog nacionalnog cilja. Srbija 1914-1918. tone u buduu zajedniku dravu koja je zbog loe postavljenih meunacionalnih odnosa u samoj svojoj osnovi pogrena; a 1970, u trenutku pisanja ovog romana, srpska drava je u toj naopako postavljenoj Jugoslaviji, po miljenju njegovog autora, ve potonula: vreme smrti protee se na sve decenije postojanja zajednike drave. Jugoslavija, dakle, nije srpskom narodu ni bila potrebna, a u drugoj polovini XX veka ona mu je direktno tetna i ugroava mu budunost. U Memorandumu Srpske akademije nauka i umetnosti (u ijem je sastavljanju Dobrica osi nesumnjivo igrao znaajnu ulogu) itamo: Srpski narod nije mogao postii ravnopravnost u Jugoslaviji za ije je stvaranje podneo najvee rtve... [...] jedino on nije reio nacionalno pitanje, niti je dobio dravu kao ostale nacije. Takvom je zakljuku i roman Vreme smrti vodio svoje srpske itaoce. A ve smo videli kako su taj roman mogli itati, i njegove poruke tumaiti, drugi, nesrpski stanovnici bive Jugoslavije. italac romana Vreme smrti, onaj iz sedamdesetih i osamdesetih godina prolog veka bio on Srbin, Hrvat, Slovenac ili pripadnik bilo kog drugog naroda bive drave ukoliko je bio u stanju da poveruje u ono to mu se u ovom romanu sugerie, mogao je iz proitanog izvesti samo jedan zakljuak: da jugoslovensku dravnu zajednicu treba to pre rasturiti. Vreme smrti je na taj nain najavljivalo i pripremalo vreme novog i jo uasnijeg umiranja i unitavanja. Ondanja politika oligarhija, slutei da joj njeni nagomilani grehovi sve vie ugroavaju vladajuu poziciju, osetila se prinuenom da u odbrani svojih interesa pribegne rezervnoj varijanti svoje borbe za opstanak, a ta se varijanta sastojala u raspirivanju nacionalistikih strasti kojima je, kao dimnom zavesom, trebalo prikriti teke drutvene bolesti. Ubrzo potom kucnuo je i kobni trenutak kad je ta vienacionalna oligarhija, u nameri da svaki njen deo ostvari sopstvenu apsolutnu vlast makar samo u jednom uem prostoru, slono odluila da raskomada zajedniku dravu. Dobrica osi je toj oligarhiji najpre pripadao, zatim

107

Ja suvie malo patim, malo stradam. Suvie dobro, bezbedno, komforno ivim, da bih bio ozbiljan i znaajan pisac ovog doba. PZ, str. 14. itaoca sklonog da nasedne ovoj alopojci valja uputiti na sva ona mesta u osievim ispovestima u kojima se vidi kako je on uvek proputao svaku pravu priliku da pati i strada koja mu se ukazivala.

55

se u odnosu na nju nalazio u paradoksalnoj poziciji veoma povlaenog disidenta od kojega je gvozdena ruka reima stalno bila daleko, i koji je bez naroitih problema objavljivao svoja dela, s tim to su povremene zabrane pre bile reklamnog nego represivnog karaktera. Razlog te povlaenosti, tog udobnog poloaja koji mu je, kako tvrdi, teko padao55, bio je ne budimo naivni u tome to je osi bio i te kako koristan u ostvarivanju pomenute rezervne varijante. U isto vreme kad i osi, i politika je oligarhija zamenjivala svoju komunistiku ideologiju nacionalistikom. Hteo on to ili ne, dok god je bio upotrebljiv kao simbol, kao otac nacije, on je s tom oligarhijom bio na istom koloseku, pa su se u jednom trenutku ak i ponovo nali zajedno, i to u samom vrhu vlasti. Ali na tom njihovom zajednikom putu, ispravljanje srpske istorijske zablude, to jest, nastojanje da se ostvari nekakav nov nacionalni cilj, pretvorilo se u tragediju veine naroda bive drave, i u katastrofu samog srpskog naroda. * Ono to smo ve naslutili da je roman Vreme smrti dao glavni podsticaj i usmerenje takozvanoj knjievnosti populistikog talasa lako emo ustanoviti nalazei u Knjizi o Milutinu Danka Popovia neke glavne motive osievog dela i skoro istovetan nain posmatranja (i iskrivljavanja) dogaaja u Prvom svetskom ratu. Slinosti padaju u oi ve ovlanim uvidom u Popovievo delo: prepoznajemo razoaranje zbog dranja nae brae s one strane Drine i Save (nepodizanja ustanka); ozlojeenost zbog njihovog uea u zloinima osvajaa; sugestiju da su nae vabe gore od onih pravih; podozrenje prema proklamovanim nacionalnim ciljevima (i posebno, ubeenost u to da je ujedinjenje sa slavenskom braom kobno po srpski narod); uverenje da su nacionalni idealizam i romantizam preskupo plaeni srpskom krvlju; dovoenje u pitanje pojma osloboenje kad je re o ulozi srpske vojske u krajevima s one strane Save i Drine; itd. Na neke od ovih podudarnosti vratiemo se kasnije, kad budemo uporeivali nain i stepen itaoeve identifikacije ostvaren kod Knjige o Milutinu sa onim koji se postie pri itanju Vremena smrti. U Srbiji, poev od sredine osamdesetih godina, Knjiga o Milutinu dugo je bila najitanije knjievno delo. U ve stvorenoj atmosferi rasplamsalih meunacionalnih sporenja izazivala je

108

ivo interesovanje veoma irokog kruga italaca. U danima kad nije bila potrebna naroita pronicljivost da se predskae skoro izbijanje krvavog bratoubilakog rata, ovo delo Danka Popovia nazivano je antiratnom prozom; tako ga je u svojoj recenziji, odtampanoj na koricama knjige, okvalifikovao recenzent, poznati knjievni kritiar Zoran Gluevi. Da vidimo, dakle, kako stoje stvari s tim antiratnim karakterom Knjige o Milutinu. U Popovievom romanu narator je ovek iz naroda, seljak Milutin; dospevi pod komunistikom vlau u zatvor kao kulak koji odbija da preda ito, on pripoveda, iz te zatvorske perspektive, svoju ivotnu priu koja obuhvata vreme od 1914. do, zakljuno, prvih godina postojanja druge Jugoslavije. Roman se uglavnom odvija u dijalokoj formi, u mnogobrojnim razgovorima koje Milutin vodi sa svojim metanima, seljacima, kao i sa vojnicima i oficirima, saborcima i sapatnicima iz bitaka 1914-1918. i iz albanske kalvarije srpske vojske. Veina Milutinovih sagovornika ini zajedno s njim kolektivnog junaka koji je nosilac narodne mudrosti. Razgovori koje Milutin vodi s njima uglavnom predstavljaju neku vrstu unutarnjeg monologa tog jedinstvenog narodskog, seljakog duha. Drugim reima, narator u Knjizi o Milutinu je sam narod; on je taj koji se itaocu obraa na svom ivopisnom jeziku prilagoenom tehnici skaza. Kaem prilagoenom, jer tehnika skaza (upotrebe lokalnog govora nekog ueg podruja) nije u Knjizi o Milutinu dosledno sprovedena kao u nekim drugim delima sline vrste, koja su zbog nje teko itljiva: re je samo o blagim deformacijama knjievnog jezika, najee na morfolokom planu, a to se tie leksike, nalazimo zaista malo rei koje bi bile nerazumljive irem krugu italaca. Moglo bi se ak rei da upravo ovakav jezik najbolje odgovara obinom itaocu iz bilo koje sredine, kako seoske tako i gradske. Namera autora nikako nije bila da otea itljivost svog teksta. Ba naprotiv, eleo je da i upotrebljenim jezikom olaka i stimulie identifikaciju prosenog itaoca sa likovima romana, prvenstveno sa Milutinom. I zaista, ta se identifikacija sasvim lako ostvaruje. Sve ono to kazuje kolektivni junak Knjige o Milutinu poseduje tako izrazitu sugestivnost da se namee kao neto to se teko moe osporavati. Vidljiva je tenja da Milutinove rei, kao i rei veine njegovih sagovornika, budu primane kao izraz narodne mudrosti, dalekosenog i bogatog istorijskog i ivotnog iskustva.

109

56

Danko Popovi, Knjiga o Milutinu, osmo izdanje, NIRO Knjievne novine, Beograd, 1986, str. 23. (Pri daljim navoenjima bie naznaivana samo strana.)
57

Str. 24.

58

Mirko orevi, Isto, str. 446.

59

Str. 11.

Sudei, dakle, po onome to saoptava taj kolektivni junak, osnovna poruka romana ve se na prvi pogled ukazuje kao antiratna, s obzirom na to da je Popoviev Milutin veoma dosledan u odbacivanju svake srpske politike koja tei ostvarivanju nacionalnih ciljeva putem rata: ne razumem srpska posla i srpsku raunicu56, kae on; bee li na svetu jo kojeg naroda da je satro decu zbog drave i neki krajeva i, ako bee takoga naroda, ta bi s njim, usrei li se?57 Tako se odmah susreemo sa osnovnim paradoksom romana: svega nekoliko godina pre nego to e izbiti strani rat koji je satro decu zbog drave i neki krajeva, vrhunski autoritet, narod, na stranicama Popovieve knjige izriito se suprotstavlja, kroz rei seljaka Milutina, takvoj jednoj ludosti. Ali s druge strane, roman, kao to emo jo videti, iznosi na videlo, kroz ono to saoptava taj isti autoritet, istine koje u jo uvek zajednikoj dravi seju teko meunacionalno nepoverenje, pa i mrnju, ime na najneposredniji nain doprinosi izbijanju rata koji e biti pokrenut upravo zbog drave i neki krajeva. ak i Mirko orevi nalazi u Knjizi o Milutinu jednu notu antiratnoga naboja koja je vredna svake panje i stoji u brazdi dobre tradicije klasine srpske proze58, i to ilustruje jednom Milutinovom istinom koja je iskazana reima Moe biti da smo se o Turke ogreili. Ali ta Milutinova istina nalazi se u kontekstu koji iskljuuje i samu pomisao na nekakav antiratni naboj. Turci su tu samo radi poreenja, prizvani u seanje prizorom stravinog zloina: Mi smo [...] protiv Turaka grdno ratovali al, ruku na srce, vakog jada i srama od nji ne videsmo [...] Pa se mislim: da l se u ovaj zloin umeae oni to govore naim jezikom, boiju ti majku?!59 Danko Popovi nije prvi koji saoptava istinu da su naa braa gora od tuinskog ugnjetaa; to je pre njega ve uinio Dobrica osi, koji u Vremenu smrti insinuira da su nae vabe u austrougarskim uniformama gore od onih pravih; ali on je to inio posredno, preko svojih likova kojima italac ne mora da veruje, dok Danko Popovi to kazuje bez uvijanja, pripisujui to optuujue tvrenje liku koji se identifikuje sa narodom, i s kojim se, kao takvim, mora identifikovati i italac. Stie se utisak da je Popovi preuzeo iz Vremena smrti sugestivnu igricu sa imenom vaba: Zaustavismo se na jednom ermu. Tu je i jedna baba. Deli vojnicima jabuke.

110

Je li, baba, pita Vasilije jesu li opasne vabe? Nisu sve vabe opasne, sinko, rei e ona baba opasan je vaba koji govori naki.60 Ne treba se, dakle, ogreiti o vabe! Ovo nije jedini detalj koji pokazuje da je Knjiga o Milutinu takorei izala iz osievog Vremena smrti, pokuavajui da ovaj put jezgrovito i narodski saopti sutinu poruka koje je njen idejni uzor saoptavao donekle uvijeno, jer se pridravao pravila posrednog literarnog kazivanja. tavie, u Vremenu smrti nalazimo lik u kojemu je lako prepoznati model Popovievog Milutina. Re je o osievoj verziji jedne istorijske linosti: njegov ivojin Mii razmilja i govori na nain upadljivo slian, u poneemu skoro istovetan onome kojim je Popoviev junak zadobio ogromnu popularnost. To nije sluajno: ivojin Mii je isto toliko seljak koliko i vojnik; to je ruralni lik (ratarski, kako ga naziva vojvoda Putnik), vezan za svoje rodno selo, za zaviaj, i upravo toj vezanosti duguje svoj bitni i najjai podsticaj za udesnu pobedu u Suvoborskoj bici, kao to mitski Antej duguje dodiru sa zemljom svoju snagu i nepobedivost. ivojin Mii se spori, kao i Milutin, sa onima koji su odgovorni za formulisanje i ostvarivanje naopakih nacionalnih ciljeva, a to su, u njegovom sluaju, jedan predsednik vlade (Pai), jedan naelnik taba Vrhovne komande (Putnik), i jedan predstavnik politike i intelektualne elite (Vukain Kati). osi se nije do kraja izjasnio ko je u pravu u tim sporenjima. Ostavio je to pitanje donekle otvorenim jer on je, ipak, Jugosloven, i nije nacionalist! Osim toga, sredinom sedamdesetih moda je bilo prerano davati sasvim neuvijene odgovore na ovakva pitanja. Ali osamdesetih godina populistiki talas ve je krenuo punom snagom, i Danku Popoviu nije bilo teko da na postavljeno pitanje prui odgovor, i ustanovi ko je od uesnika u raspravama to se vode na stranicama Vremena smrti u pravu kao autentini zastupnik nacionalnih interesa i zagovornik srpskog ispravnog cilja. A koga je od osievih junaka izabrao da s njim identifikuje svog Milutina lako emo ustanoviti ako uporedimo ta o pojedinim nacionalnim pitanjima kau ili misle ivojin Mii iz Vremena smrti i glavni junak Popovievog romana:

60

Str. 10.

111

Problem nae brae: ivojin Mii: Sada Oskar Poorek sa hrvatskim domobranima. Braom s kojom treba da se ujedinimo. Preko rova i bajoneta. (2, 164) Milutin: ...uje, naa braa, a moja braa izginula zbog neke nae brae. (7) Odnos jugoslovenske brae prema osloboenju i ujedinjenju: ivojin Mii: A na osnovu ega ste vi politiari ubeeni da Hrvati ele ujedinjenje s nama? ... Malo je takvih Hrvata, na alost, vrlo malo, za ujedinjenje posle ovolikog klanja. (3, 462-463) Milutin: ekam da nas sa te strane de su nai manastiri braa doekaju vrelim olovom. I trebalo bi. Ko nas je zvao da i oslobaamo? Da je njima do osloboenja, oslobodili bi se oni i sami. (14) Biti i ostajati svoj na svome: ivojin Mii: Mi smo seljaka vojska. Takva vojska je branilaka vojska. Ona ne ratuje za pobedu i slavu, nego za svoju kuu i decu. Njivu i tor. Za svoje ime i svoj grob. (2, 332) Treba biti svoj. Treba ostati Srbija nasred Balkana i trajati svojom pameu na svojoj njivi. (4, 460) Milutin: A Mladen opet meni: Ne vidi, Milutine, preko planine. Oe rei: ne vidi ti dalje od koare, tora i obora, ne vidi dalje od praga i ognjita. A ne pomilja da je to manje opasno nego kad se zablene preko planine i gleda nebesa, a ne vidi svoga praga i ljemena i ne vidi da ti odak ne dimi i da su ti se u vatritu zmije zalegle. (20) Ujedinjenje kao naopak cilj: ivojin Mii: A ja se bojim ujedinjenja za koje se bore politiari i novinari, pesnici i filozofi. (3, 465) Svi ti politiari, i na vlasti i bez vlasti, veruju da su veliki ako proglaavaju velike ciljeve. Naopake ciljeve. (3, 468) Vama koji hoete dravu do Trsta i Celovca, vama koji se borite za Veliku Srbiju i Jugoslaviju, vama je ivotna nuda da traite velike zatitnike i saveznike za svoje ciljeve! [...] To je vae politiko

112

maloumlje! Neemo biti ni vei ni jai ujedinjenjem sa naim sadanjim ratnim protivnicima, koje nikad nismo upoznali kao brau. Ali zato ih dobro poznajemo kao ratne neprijatelje. (4, 461) Milutin: ...ali oficiri ni da uju: nije sad vakat da se Srbin sa rodbinom cmae, nego da se ide preko Save i Dunava, da zauzimamo zemlje u kojima ive Juni Sloveni. Sad se ostvaruju ratni ciljevi Srbije. Da bog sauva. Ne daju ti odmora. Dre nas ko ake. Ue nas o Junim Slovenima. Teraju nas da pevamo o bratstvu i jednorodnosti. Ne sme rei: neka te pesmice pevaju Juni Sloveni, dosta je od nas, mi smo svoje oduili. (42) Kapetanu Tobolcu, dabome, nije pravo. Ljutka se na one devojke. One, veli, ne znaju ta je vojska, nikad svoje vojske ovde nisu ni imali, one misle da smo mi ajduci. Upiulje, veli, misle da su ispred nas, da su civilizovana Evropa. A ta civilizovana vojska u kojoj su njini sluili veala je po Srbiji i po Sremu srpsku decu i ene. (43) I oni meu nama koji su se dugo kinurili da bi liili na pobednike splasnue, ue da nas ovde, u krajevima koje smo oslobodili, nazivaju srbijanskim gedama, gegulama, geacima, pa i ciganima. (44) isto mi smeno, mi proirismo i uveasmo dravu, a sve nae, od ega asne i zadovoljstvo imadosmo smanjilo se. (51) Spisak ovakvih veoma slinih ili skoro istovetnih miljenja osievog ivojina Miia i Popovievog Milutina mogao bi da bude i znatno dui. Ali ono to je bitnije od ovih tekstuelnih podudarnosti jeste duhovna srodnost dvaju likova: kao da je osiev vojvoda, u Popovievoj knjizi, skinuvi uniformu i vrativi se na selo, u punoj meri ispoljio svoj izvorni seljaki identitet koji mu daje pravo da one iste istine koje je zastupao kao vojskovoa, dakle kao osoba iz vrhova drutva, izgovara kao ovek iz naroda, to e rei, da ih pretvara u narodne istine. osiev ivojin Mii je dvostruko tragian lik: i kao uesnik u traginoj sudbini svog naroda, i kao pojedinac koji je svestan istine, ali kojemu je uskraena mogunost da tu istinu uini opteprihvaenom. Popoviev Milutin je tragian samo kao uesnik u sudbini svog naroda, ali ne i po istini koju nosi u sebi, jer je to sad ve postala narodna istina, prihvaena od velike veine. Re je, meutim, o istini koja moe da postane opta i narodna samo na talasu nekog masovnog ili populistikog pokreta. Osnovnu crtu nacionalno-politike

113

61

4, 597. Str. 20. Str. 7.

62

63

64

Str. 74.

filosofije jednog i drugog junaka predstavlja tenja da se u vremenu tekih iskuenja ouva supstancija naroda i da se u sukobu sa nadmonim neprijateljem ne podnose nepotrebne rtve. Taj motiv u Vremenu smrti nalazimo do kraja razvijen u etvrtoj knjizi, u drami na Kosovu, gde vojvoda Mii odluuje da se suprotstavi naredbi Vrhovne komande o upuivanju vojske u jadransko primorje preko Albanije, po cenu da bude proglaen kapitulantom i izdajnikom. Po njemu, postavljeni nacionalni cilj ostvarenje Velike Srbije i Velike Jugoslavije nije bio vredan ogromnih rtava koje je trebalo podneti (U Albaniji umre od gladi, zime i bolesti i pogibe od albanskih zaseda preko sto etrdeset hiljada srpskih vojnika i izbeglica.61). Da l bi za nas Srbe bilo bolje pita se i Milutin da smo se nekako odavde vratili kuama, da ne satremo sve to nam je ostalo.62 Postavljajui ovakva pitanja u obliku jedne trezvene raunice (Koju smo mi vajdu imali od dojakonji ratovanja?63), Milutin je takoe u dilemi povodom preokreta 27. marta 1941: je li to neto ime bi se Srbi morali ponositi, ili je to, naprotiv, in nacionalnog mazohizma? Sudei po svemu, blii je ovom drugom zakljuku. O knezu Pavlu i njegovoj ulozi u sudbonosnim zbivanjima 1941. on postavlja isto pitanje koje bi se moglo odnositi na osievog ivojina Miia i njegovo dranje na Kosovu 1915: je li bio izdajnik, ili je, u stvari, video vie, bolje i dalje?64 Manje-vie celokupnu vojvodinu nacionalnu ideologiju i politiku filosofiju Milutin je digao do ranga jednog kompendijuma narodne mudrosti koji se u godinama Miloevievog populistikog pokreta, posredstvom medija, pretvorio u skup uputstava za neposrednu politiku akciju. Dodue, narodna pronicljivost, izraena u razmiljanjima Milutina (koji se sasvim razumno protivi tome da Srbija vodi bilo kakve ratove osim odbrambenih), na reima se ispoljava kao suprotstavljanje svakom ratu, u duhu naela gledaj svoja posla i ne petljaj se u tue; ali istorijski uinak poruka iz Knjige o Milutinu ipak je bio sasvim suprotan ovim dobrim namerama. Razlog za to je jednostavan: svaki nacionalni autizam (a re je o autizmu, kako u Knjizi o Milutinu, tako i u Vremenu smrti) previa da su svoje i tue u balkanskim prostorima krajnje isprepleteni, pa se najee opiru, i to na surov i tragian nain, pokuajima razdvajanja i ustanovljavanja razlika. Meutim, analizom dvaju romana, od kojih je jedan na izvoru takozvanog populistikog talasa, dok se drugi nalazi na njegovom

114

vrhuncu, ve smo mogli naslutiti kako glasi osnovni nacionalistiki postulat: to su ispreplitanja izrazitija, to su bliskosti i srodnosti vee, to vei mora biti jaz meu bliskima i srodnima. Jer brat je bratu najgori neprijatelj. U duhu te narodne mudrosti koja je na manje ili vie neuvijen nain obznanjena u populistikoj knjievnosti iz sedamdesetih i osamdesetih godina, bie uskoro pokrenuti ratovi koji e se proglaavati odbrambenim, ali koji to nee biti. Vreme inkubacije je prolo, nacionalna bolest je dospela u akutnu fazu. Izlivi se sa stranica knjievnih dela, a potom i iz govor na politikim mitinzima, talas se pretvorio u reku krvi.

115

Enver Kazaz

OSIIZIRANJE BOSANSKIH PISACA

Bilo kakvo pisanje o odgovornosti pisaca za posljednji krvavi bosanski rat mora raunati s razrjeavanjem niza zamki, prije svega onih politiko-ideoloke prirode, koje se kao neka vrsta slijepe mrlje postavljaju pred svaku analizu bosanske ratne i poratne situacije. Takva je npr. zamka atribuiranja neposredne prolosti nametnuta kolskom sistemu od institucija meunarodne zajednice u BiH. Da li se krvava dogaanja u BiH od poetka 1992. do konca 1995. godine mogu nazvati graanskim ratom ili, pak, i agresijom, pri emu sam in imenovanja ukazuje na ugao gledanja, ali direktno otkriva i stajalite onog ko imenuje, njegov etiki, politiki, ideoloki, pa ak i ukupan antropoloki stav u odnosu na stravinu bosansku tragediju. Ono to se na horizontu bosanskog poratnog drutva ukazuje kao isto politiko pitanje, da li je, dakle, krvavo bosansko iskustvo bilo rezultat graanskog rata ili agresije susjednih velikodravnih projekata iz ovakve perspektive promatrano postaje performativnim, lanim diskursom kojim se, ustvari, maskira strava zloina poinjenih u BiH. Naime, zloine, praksu konclogora, silovanja, ruenja gradova, tj. genocid i urbicid, ne moe potrijeti nikakva ideoloka odbrana, pa ni ta da se u BiH namjesto agresije zbivao graanski rat. Tom zamkom atribuiranja uasa neposredne prolosti aktuelna politika (prije svega SDS i HDZ) pomognuta svojim (pseudo)intelektualnim zajednicama pokuava zamaskirati zlo svoje ideologije, oistiti i kolektivnu i individualnu memoriju i legitimirati se kao jedina mogua i povijesno opravdana nacionalna politika. Iz ovog, naravno, proizlazi da su bosanske faistoidne ideologije saraivale s onim izvan Bosne, iji su realizatori i najprepoznatljiviji znakovi Miloevi i Tuaman, sijamski blizanci zloina na prostoru bive Jugoslavije. Ta se saradnja moe utvrditi na nizu primjera i na nizu razina, a kako god je utvrivali jasnim postaje da su bosanski faisti bili koliko god kreatori politike zloina, isto toliko i posluni izvritelji Miloevievih i Tumanovih naredbi i njihovih centara moi.

117

Isp. Nedad Ibrahimovi: italac na raskru, Teanj, 2001.

Ostaje, meutim, otvorenim pitanje da li se ideologija zloina mogla prepoznati na vrijeme, u onim trenucima kada je pripremana i da li je intelektualna zajednica bive Jugoslavije ponudila na bilo koji nain alternativu balkanskim faizmima. To pitanje, koje, naalost, jo nije dobilo svoju ozbiljnu znanstvenu elaboraciju, direktno vodi ka razrjeavanju slijedeeg problema: je li intelektualna zajednica bive Jugoslavije nudila ideoloku alternativu socijalizmu, ili je prikrivala ideoloku zamku pretvarajui svoje primjedbe i ideoloke prigovore u sukob u kui, kako kae Nedad Ibrahimovi u knjizi italac na raskru.1 Ova metafora podrazumijeva da se svaka ideoloka polemika u socijalizmu odvijala tako da osnovna ideoloka matrica, socijalistika ideologija, nije, niti je smjela biti, dovoena u pitanje. Ona je u svim sporovima ostajala Jedina, Apsolutna Istina, pretvarajui se samom igrom ideolokog diskursa u pseudo religiju. A takav model miljenja direktno je iz socijalistikog vodio u drugu vrstu totalitarizma nacionalistiki i s njim usko povezan faistiki. Jedan bog i jedan avo, oni socijalistiki, zamijenjeni su koncem osamdesetih i poetkom devedestih godina prolog vijeka svojim nacionalistiko-faistikim parnjacima. Jugoslavenski socijalizam sa humanim licem otkrivao je u praksi guenja svakog alternativnog ideolokog pogleda svoju avolju prirodu (o tome zorno svjedoe svi ideoloki procesi neistomiljenicima, od obrauna s tzv. Informbirovcima, preko ilasa, pa Maspokovaca do obrauna s Latinkom Perovi itd.). U izgradnju takvog performativnog ideolokog diskursa bila je ukljuena kompletna drutvena mainerija. Ne samo policija i sudstvo, nego i kolstvo, nauka, umjetnost, kultura u najirem smislu znaenja tog pojma. O tome svjedoi i odnos metapria socijalizma i drutvene prakse. Naime, socijalistike metapripovijesti sputane su sa svoje utopijske razine u kolsku praksu, eda bi se proizveo onaj identitet koji e biti podoban socijalistikom cilju. Potpuno identina situacija prisutna je i danas u bosanskom kolstvu. O koliini nacionalizma, pa ak i faizma u bosanskim kolama ponajbolje svjedoi injenica o istim nacionalnim odjeljenjima pod istim kolskim krovom, kao to se to moe vidjeti i iz nastavnih planova i programa, a da se podrobnije ne analizira nain i metod, te ideologija interpretacija prisutnih u nastvanom procesu. Ta nastavna praksa koju su ustoliili SDS i HDZ a podravala i SDA, funkcionira

118

po istom metodu koji je postavljen u socijalizmu. Ideoloka metapria sputa se u nastavni proces s ciljem odgoja podobnih podanika ideoloki projektiranim nacionalnim boanstvima. No, zato pisanje o odgovornosti pisaca za rat poinjem ba iz ovog analitikog rakursa koji polazi od bosanskog poraa i dokazuje da su u svom konceptu miljenja, u modelu dakle, identini junoslavenski nacionalizmi i faizmi s komunistikom ideolokom matricom, bez obzira na dijametralno suprotne vrijednosti to ih zastupaju? Iz prostog razloga to faizam nije poraen u Bosni, to on Bosnom i danas vlada i to ozbiljne analize stanja bosanskog postratnog drutva nema, iako je to drutvo preko svoje krhke grbae preturilo najstravinije mogue iskustvo. Pisci, dakle, ute o navedenim i nizu drugih problema, isto onako kako su utili gledajui otvorene pripreme za rat, sluajui govor mrnje u politici, ak mu aplaudirajui, pa i podravajui zajapurenog krvoednog govornika. Je li, dakle, opijum nacionalistiko-faistike metapripovijesti toliko snaan da je ostao dominatnom, vladajuom ideologijom na bosanskoj drutvenoj sceni i danas, kad je bjelodano da je upravo on odgovoran za najstraniju dionicu bosanske povijesti? Prizemnije postavljeno ovo pitanje glasi: u emu je ideoloka razlika izmeu politikih partija na vlasti danas i politikih partija koje su bosansko drutvo odvele u ratnu klanicu? Jo prizmenije postavljeno, ono izgleda ovako: u emu se razlikuju zloinac na slobodi i onaj ko odbija da uhapsi i privede sudu tog zloinca? Floskule institucija meunarodne zajednice o reformiranim nacionalnim partijama u BiH raspadaju se kao mjehurii od sapunice u vazduhu onog trenutka kada se pokua odgovoriti na ovo pitanje. Ako su i danas bosanski pisci nijemi i gluhi pred licem stvarnosti sa kojeg se pokuava oprati krv stotina hiljada nevinih ratnih rtava, gdje se pria o konclogirama pretvara u licemjernu politiku bajku o sabirnim centrima, a naracija o silovanju biva duboko zapretna u stranim linim tragedijama silovanih ena i gdje je praksa krenja ljudskih prava pravilo a na izuzetak, onda je i odgovor na postavljenu dilemu sasma pesimistian. Da! bosanski su pisci bili kreatorima zloinake ideologije. Da! oni su postali politikim voama koji su organizirali zloinake krvoedne horde. Da! bosanski su pisci podstrekavali ratne zloince da poine to vie zlodjela. Da! bosanski su pisci odobravali praksu konclogora. Da! bosanski su pisci podravali silovatelje. Da! bosanski su pisci

119

servirali ubicama moralno opravdanje za ubistvo. Jesu bosanski pisci i direktno i indirektno krivici i pred Bogom, i pred ljudima, i pred povijeu za ono to se u Bosni dogaalo od 1992. do konca 1995. i to se dogaa danas. A koga sve to podrazumijevam pod pojmom bosanski pisac. To su i oni, ast nemalom broju izuzetaka, koji su svoju spisateljsku djelatnost i renome iskoristili za politiku podrku faistoidnim politikim partijama, a potom su postali lanovima rukovodeih tijela tih partija, pa njihovim predsjednicima, pa su u svojim (pseudo)kreacijama obezbijedili svaki legitimitet ideolokoj praksi zloina. Odgovorni su i oni bosanski pisci koji nisu dekonstruirali takvu praksu i koji odani ideji estetskog utopizma, uvjereni u estetski mit i romantiarsku predstavu o geniju, vjeruju da je zadatak pisca samo to da pie, neovisan o stvarnosti, o irokom, polikontekstualnom pozicioniranju knjievnosti, jednostavno reeno, oni koji vjeruju u ideju autonomnosti literature, eljni da to prije uu u nacionalne antologije i itanke, kako bi zadobili (nacionalnu) besmrtnost. Odgovorni su i oni bosanski pisci koji u svojim udruenjima ute o krvavom uasu, legitimirajui tom svojom utnjom praksu zloina. Ali, svako generaliziranje, pa i ovo kojim se pod pojmom bosanski pisci podrazumijeva univerzum razlika nije odrivo. Jer, znatan broj bosanskih pisca svojim dranjem u ratu, svojim antiratnim angamanom, svojim tekstovima protiv faistikih monika postao je moralnim uzorom u bosanskom drutvu. Veovi, Lovrenovi, Stoji, Jergovi, Horozovi itd. samo su neki, moda najizrazitiji, u itavom nizu slinih primjera. Na ovim primjerima zasnovano, svako bi generaliziranje vodilo punoj moralnoj afirmaciji bosanskih pisaca. Odgovornost i krivica za rat spala bi potpuno s pisaca kada bi se za primjer koji potvruje istinitost teze uzimala djela nabrojanih, ili spisatelja sa slinim, odnosno istim angamanom. A to ve vodi ka slijedeem zakljuku: o krivici valja raspravljati na individualnoj, pojedinanoj razini, dok odgovornost nadilazi svojim sadrajem pojam krivice i pripada, zapravo, instituciji knjievnosti, a samim tim svima onim koji tu instituciju ine: i knjievnim djelima, i psicima, i kritiarima, i profesorima koji interpretiraju knjievnost u kolskoj praksi, i itateljima, i asopisima, i bibliotekama itd. Je li bosanskohercegovaka, kao i ukupna junoslavenska knjievnost na bilo koji nain odgovorna pred uasima

120

neposredne prolosti. Naalost, jeste i to do te mjere da se u potpunosti raspala tradiconalna, u balkanskoj verziji romantizma postavljena, apsolutna nevinost pisca pred ideolokopolitikom dimenzijom stvarnosti. Modernistiki mit o knjievnosti kao autonomnoj djelatnosti koja je u kontekstu totalitarne socijalistike ideologije umicala ideolokoj funkcionalizaciji knjievnosti osporen je i razoren praksom zloina. Pisac vie ne moe stanovati u projektivnoj kuli od bjelokosti, odan ideji Ljepote, Univerzalnih Esencija, nezainteresiran za uas pustinje koja oko nas stalno narasta i od koje drhtimo u strahu. Junoslavenski modernistiki pisac mogao je sebi priskrbiti poziciju izdvojenosti iz drutva, ona je ak bila potpuno opravdana u kontekstu socijalistikog ideolokog pritiska i ideoloke upotrebe knjievnosti. Ta ideja autonomije kao nain umicanja totalitarnoj ideologiji, pokazala se, meutim, kao zatvor knjievnosti. Komunistika je ideologija, toboe, dala stvaralaku slobodu umjetnosti kako bi je iskljuila iz stvarnosti, kako bi je onemoguila da tvori drutvenu svijest. Teko izborena sloboda od pritiska ideoloke dogme pokazala se tako kao preteak zatvor u kontekstu te dogme. Pisac i njegova publika postali su usamljenicima, autsajderima unutar drutva koje je bilo zahvaeno duhom ideoloke utopije i surovom politikom pragmom. Bez obzira na otvorenu politizaciju knjievnosti, junoslavenski socijalistiki modernizam bio je iskljuen, a i sam je sebe iskljuivao svojim poetikim postulatima iz drutvene prakse. Takvu poetiku podraavala su i sva tumaenja knjievnosti, uglavnom oslonjena na imanentne metode, odana postupku zatvorenih itanja. Taj model interpretacije u junoslavenskom modernizmu uinio je knjievnost drutveno irelevantnom djelatnou. U tima uslovima krhka graevina knjievnosti i nije se mogla oduprijeti sve otvorenijim ideolokim, nacionalistikim interpretiranjima literature i naracijama prisutnim u njoj koje su od polovine osamdesetih naovamo podvodno prodrle u knjievnost. O tome zorno svjedoi reinterpretacija epske tvorake formule i kulturnog koda, prisutna npr. u pjesnitvu Rajka Noga, ili, pak, Matije Bekovia, a u visokokolskoj praksi ustanovljena i legitimirana npr. knjigom Ikonoborci i ikonobranitelji Nikole Koljevia.2 O nemoi instuticije modernistike knjievnosti da delegitimira nacionalistiku naraciju i s njom usklaene rigidne ideologije svjedoe u bosanskom kontekstu i tzv.

Isp. Nikola Koljevi: Ikonoborci i ikonobranitelji, Nolit Beograd, 1978.

121

sluajevi pokretani oko romana Vojislava Lubarde i Vuka Drakovia. Njihove romane (Gordo posrtanje i No), naime, najprije je osudila politika elita proglasivi ih nacionalistikim, a da se pritom o ideolokom aspektu tih romana nije oglasio niti jedan knjievnoznanstveni autoritet. Na toj osnovi sukob meu ideologijama transportovan je u knjievnu instituciju, potvrujui, kako bi Fuko rekao, panoptiku mo drave. Knjievnost, koju je poetika modernizma uinila u kontekstu junoslavenske drutvene zajednice slijepom za drutvenu stvarnost, postala je, dakle, neposredno pred stravini rat i iza njega popritem otvorenih ideolokih sukoba. Interpretativna zajednica obiljeena metodom zatvorenog itanja ostala je gluha i slijepa pred posljedicama takve ideoloke funkcionalizacije knjievnosti. Ignorirajui boju zastave na najvioj kuli grada, to je pouka koju joj je u nasljee ostavio ruski formalizam, ta se interpretativna zajednica, a to znai i knjievna kritika i knjievna znanost, uljuljkala, poput site bebe, u san da e pronai odgovore na vjena pitanja egzistencije. A bukvalno ispred njenog nosa avoli nacionalistikih ideologija spremali su svoj krvavi plan. Nije npr. nekim knjievnim znanstvenicima trebalo puno prohodati domovinom da vide majstore pakala na djelu. Dovoljno je bilo da na Filozofskom fakultetu u Sarajevu odu do kabineta Nikole Koljevia, Vojislava Maksimovia, Ljubomira Zukovia, Milorada Ekmeia itd. itd. Upravo je taj fakultet, kao i neki drugi, bio mjesto na kojem je bujao velikosrpski faizam. A kada su devedesetih godina prolog vijeka na prostoru bive Jugoslavije formirane nacionalne politike partije, nacionalistika ideologija obiljeena pozivanjem na govor grobova dobila je svoju politiku i institucionalnu legitimaciju. Nacionalistiki zao duh puten iz boce nije mogao ni razumjeti, ni prihvatiti postmodernistiki pluralizam, decentriranost, antiutopizam, sumnju, ironinost, fragmentarnost, nekropoetiku itd. Proglasivi se za jedinog tumaa Istine, on, taj zli duh, oivio je kolektivne strahove, pozvao grobove i zle pretke da progovore jezikom prolosti, pa se njegov diskurs i bukvalno pretvorio u govor aveti. Da bi svrgle komuniste sa vlasti, nacionalne partije su, bez obzira na oivljene kolektivne strahove koji su po logici stvari meusobno suprotstavljeni, u BiH povezale svoje zastave, pozvavi, ba njihovom priom isfrustrirane, birae da glasaju za pakao koji e ih sustii samo koju godinu poslije. U toj zloj prii sve su kolektivne vrijednosti

122

reinterpretirane. Institucije religije postale su politikim mjestima,3 a SDS i HDZ izbore su dobile bukvalno preko crkava i svetenika/sveenika kao propagandne mainerije, dok je SDA koristila za taj posao hode po damijama. Nacionalizam se kolektivizacijom vjere postupno pretvarao u klerofaizam. Majstori tog posla opet su bili pisci. Treba pogledati spiskove rukovodeih tijela nacionalnih politikih partija i samo e se od sebe pokazati koliko su pisci bili involvirani u pripremu za rat, koliko su bili ideolozima rata, koliko su krivi za ratne zloine. Od opepoznatih imena sa hakih potjernica do jeftinih trabanata to je raspon uloge koju su bosanski spisatelji imali u krvavom ratu. Zato se i krivica za ideoloki doprinos ratu protee od Karadia, negdanjeg loeg pjesnika, autora zloina, silovanja, klanja, konclogora, urbicida, preko Toholja, Koljevia, Leovca, da pomenem samo najpoznatije, najkrivlje i najodgovornije, do dananjeg banjalukog drutva pisaca u Republici Srpskoj, koje jo uvijek uti o ratnim zloinima i tom svojom utnjom legitimira zloine. Ili na drugoj, hrvatskoj strani, ona ide od Anelka Vuletia, koji je obnaao ministarsku funkciju u vladi Republike Hrvatske za faistikog voe Franje Tumana do drutva pisaca tzv. Hrvatske zajednice Herceg Bosne koje uti o konclogorima i zloinima Bobanove faistoidne kreature Herceg Bosne i tom svojom utnjom legitimira zloine. Ni neki bonjaki pisci nisu umakli govoru mrnje. Bonjaki nacionalizam je reaktivan, izazvan srpskim i hrvatskim krvavim sabratom, isprovociran najstranijim moguim zloinima poinjenim nad Bonjacima, ali ne treba zaboraviti da su ba neki bonjaki pisci na stranicama listova kakvi su npr. Ljiljan i Zmaj od Bosne ispisivali najstranije nacionalistike tekstove. Da su ba ti pisci zastupali rigidine interpretacije islama podravajui panislamsku fantazmu, da su odobrili projekat islamizacije Armije BiH, da su svojim tekstovima o mijeanim brakovima pokuavali produbiti meuvjerski i meunacionalni jaz itd. Naravno, njihova odgovornost nikako se ne moe mjeriti s krvavim uslunicima SDS-a i HDZ-a, ali umjesto kritike rigidne ideologije, ba su je ti bonjaki pisci esto ustoliavali. Analizirajui bonjaki i hrvatski nacionalizam Mile Babi komentira procese infantilizma i viktimizacije to ih kao kolektivne bolesti u junoslavenskih naroda tokom, neposredno pred i iza rata ustanovljava francuski filozof Pascal Bruckner.

O tom aspektu upotrebe vjere u politiko-ideoloke svrhe sjajno pie Mile Babi u knjizi Nasilje idola, DID Sarajevo, 2002.

123

4 Mile Babi: Nasilje idola, Did Sarajevo, 2002, str. 55.

5 Isp. u tom pogledu Ljiljan, godite 1994-1995, i knjigu Krv boje benzina Fatmira Alispahia u kojoj su sabrane ideoloke polemike izmeu desniarskog Zmaja od Bosne i ljeviarskog Fronta slobode. Uz Demaludina Latia na ovom planu izdvajaju se jo kolumnisti Ljiljana Hadem Hajdarevi, te urednik Zmaja od Bosne Vedad Spahi, tuzlanski knjievni kritiar.

Babi u svojoj vrsnoj knjizi Nasilje idola tim povodom zakljuuje: Bruckner na kraju kae kako su Hrvati i Bonjaci u borbi protiv srpskog nacionalizma poeli oponaati Srbe u zlu, usvojili postupno logiku nacionalizma, pa su najprije poinili zloine nad Srbima (jasno po opsegu i mjeri nisu dostigli bestijalnost srpskih trupa), a onda u ratu izmeu sebe jedni nad drugima. Agresor je, dakle, zarazio napadnute Hrvate i Bonjake otrovom etnike mrnje. U tome je, po mom sudu, najvea pobjeda srpskog nacionalizma.4 U tom procesu preuzimanja od agresora manipulativnih mehanizma rigidne ideologije dio bonjake i hrvatske inteligencije, zaista jeste na osievim metodom ideologizirao svoje nacije. Tako e npr. u listu Ljiljan bonjaki pjesnik Demaludin Lati tokom 1994. traiti da se Sarajevo oslobodi od novih barbara, optuujui pri tom neke pripadnike Armije BiH da su novi pagani zato to sa pivskim bocama u ruci slave Novu godinu. U istom tom listu otvorena je od strane rigidnih urnalista rasprava o tetnosti meunacionalnih brakova, a kasnije prenesena u Ljiljanov tuzlanski parnjak Zmaj od Bosne.5 I Ljiljanovi i kolumnisti Zmaja od Bosne pokuali su nametnuti javnosti vlastiti ideoloki projekt iste nacije. Ustvari, osnovna ideoloka teza zasnivala se i u jednom i u drugom glasilu na viktimizacijskom stavu o Bonjacima kao rtvi svojih susjeda, pri emu se ta rtva mora vratiti svojim korijenima, vjeri, rigidno interpretiranoj tradiciji, mora povijesnu naraciju o genocidima nad Bonjacima pretvoriti u ideologiju, a spas pronai u ideoloki snanoj armiji koja e svoj ideoloki habitus imati u islamskoj vjeri. Na toj osnovi Lati, ali i drugi autori, radili su na projektu islamizacije Armije BiH, koja je i po nacionalnom i po ideoloko-politikom profilu bila, ustvari, bosanski orijentirana s prepoznatljivim graanskim imageom. Naracija o istoj naciji i vienje bosanskog islama kao granine vjere u kontekstu zapadne, po kolumnistima Ljiljana i Zmaja od Bosne iskljuivo kranske, civilizacije trebala je, zapravo, omoguiti ideoloku homogenizaciju Bonjaka, a jednoj ideologiji, onoj iji su centri moi finansirali ove listove, donijeti potpunu prevlast u politikom ivotu drutva i omoguiti joj stalnu vladavinu nad Bonjacima i Bosnom. Jasno, bonjakim piscima ne moe se pripisati odgovornost za rat u onom smislu u kojem je to na osnovu niza argumenta mogue uiniti srpskim i hrvatskim. Oni ni u kom

124

sluaju nisu bili ideolozima rata kako je to sluaj bio sa srpskim ili hrvatskim spisateljima. Ali, neki od njih jesu producirali govor mrnje tokom rata, jesu podupirali rigidnu ideologiju. Pri tom, zanimljivo je da u svojim umjetnikim kreacijama nisu zastupali i realizirali niti jednu od rigidnih ideologija, ali jesu to inili u svojim urnalistikim tekstovima. Otud je teko u prozi, poeziji, dramama ili romanima ovih pisaca pronai mjesta koja nose rigidnu ideologiju. Unekoliko se u tom pogledu izdvaja roman Zilhada Kljuanina ehid budui da se u njemu razvijaju negativni stereotipi o srpskoj naciji. A Kljuaninova urnalistika knjiga Da, ja prezirem Srbe ispunjena je nekim od najrigidnijih ideolokih stavova. Meutim, Bonjaci nemaju svog zlog duha kakav je npr. Dobrica osi meu Srbima, Matija Bekovi meu Crnogorcima, Ivan Aralica meu Hrvatima, pa se ideoloki angaman bonjakih pisaca na strani desnih politikih partija ini benignim u odnosu na navedene primjere. Ali, osiiziranje uloge pisca u nacionalnoj zajednici jeste trend prisutan u Bonjaka. Moe se to vidjeti na nizu primjera. Tako je u praksi kolske interpretacije knjievnosti primijenjeno naelo homogenog, vrstog nacionalnog identiteta, gdje knjievnost zauzima centralno mjesto u izgradnji takvog identiteta, a pisac je kao nacionalni poeta vates najbitnija figura nacionalne naracije. Paljivija analiza takve interpretacije pokazuje da je to bila osieva startna pozicija, te da je to identina uloga knjievnosti u nacionalnoj zajednici onoj koju epski pjeva ima u svojoj zajednici. Epski pjeva je, naime, centar oko kojeg se okuplja zajednica, a njegova pjesma sama je sr kolektivnih vrijednosti. Paradoks je pri tom potpun: u vremenu postmoderne obnavljaju se one situacije koje vae za civilizaciju usmenosti, dakle obnavljaju se predmoderne vrijednosti, a namjesto postmodernistike nekropoetike, kojom bi bio obiljeen dijalog s tradicijom, na djelu je nacionalistika predmoderna nekrofilija. Reaktivni bonjaki nacionalizam nije u javnom dijalogu manje iskljuiv od svojih izvora, srpskog i hrvatskog nacionalizma. Pokazuje to cijeli niz sluajeva to su ih nacionalistiki orijentirani pisci pokretali protiv bosanskih spisatelja. Na spisku njihovih neprijatelja, a tu i lei najvei paradoks, najee i nisu srpski i hrvatski nacionalisti, nego oni pisci koji ispoljavaju otvoreni bosanski integralizam i koji nedvosmisleno svojim pisanjem ustaju protiv svih oblika nacionalizma.

125

Takav je sluaj sa svim polemikim napadima na Marka Veovia i Ivana Lovrenovia u listovima Walter i Ljiljan. Tako se pokazuje da istinski protivnik bonjakih nacionalista jeste ilava ideja bosanskog integralizma, pri emu srpski i hrvatski nacionalisti bivaju proglaeni za samu zalogu postojanja bonjakih nacionalista. Jednostavnije reeno, bonjaki nacionalistiki pisci vode se potpuno paradoksalnom devizom: moj krvnik je uslov moga postojanja, pa svako onaj ko napada moga krvnika jeste moj smrtni neprijatelj. Ako se, pak, podrobnije razmotre modeli djelovanja bonjakih nacionalistiki orijentiranih pisaca, vidjee se da oni u svojim knjievnim djelima pokuavaju umai politikoj ideologiji. A tu se pokazuje jo jedan paradoks njihovog pisanja. Naime, oni su preuzeli ulogu novinara, dakle, neke vrste lakog diskursa kako bi proirili polje svoga djelovanja. Zato oni i piu novinske tekstove s otvorenim nacionalistikim porukama, jer na taj nain dobijaju iru italaku publiku. Ve tu je implicitno prisutno saznanje da je knjievnost u naem dobu postala manje vanom, da je ona proizvod namijenjen uem krugu potroaa, da se ideja autonomnosti postavljena u etapi socijalizma prebacila preko granice politikih promjena i ostala vladajuom kao zatvor literature. Opredjeljenje bonjakih nacionalistikih pisaca za novinarstvo pokazuje, zapravo, da su pukle spone izmeu pisca i kolektiva karakrakteristine za tradiciju, pa se postmodernistiko sputanje iz elitnih u trivijalne anrove ovdje zbiva kao potpuna negacija literature. Tako je diskurs nacionalizma oznaio, ustvari, smrt pisca, ali i smrt institucije knjievnosti. Nad tom leinom iri se smrad najjeftinijeg politikog jezika i trijumfuje rigidna politika ideologija. Smradom te leine duboko je zaraena bosanskohercegovaka kulturna scena. To bi, zapravo, bio i jedan od najveih trijumfa agresora na Bosnu i Hercegovinu, i, naravno, najvei trijumf onih srpskih i hrvatskih spisatelja koji su uistinu svojim pisanjem odgovorni za rat, tj. za ratne zloine, za silovanja, za konclogore, za genocid, za urbicid, za etniko ienje, za sav uas koji smo proivjeli u neposrednoj prolosti. No, ostaje otvorenim pitanje da li je potrebno u bosanskim presloenim uslovima praviti neku vrstu hake liste koja bi obuhvatala imena pisaca odgovornih za rat, prema kojim kriterijima bi ta lista bila sainjena, ko bi je eventualno pravio, ta bi bio njen cilj. U jednom svom intervjuu sarajevskoj Slobodnoj Bosni Latinka Perovi sjajno primjeuje da se u

126

povodu ratova na prostoru ex-Jugoslavije ne moe govoriti o kolektivnoj krivici, nego o kolektivnoj odgovornosti. Upravo bi u razdvajanju krivice i odgovornosti moglo biti sadrano polazite za promiljanje ovog problema. Naime, kada se pogleda npr. uloga Rajka Noga, jasnim postaje da on snosi nemjerljivo vei dio odgovornosti i krivice nego neki drugi pisci koji su podravali politiku SDS-a. Kao to je, na drugoj strani nemogue, mjeriti stupanj odgovornosti npr. Demaludina Latia i nekog ko je podravajui SDS hukao krvoedne horde Radovana Karadia na zloin. Tu se pojavljuje bitna razlika izmeu bonjakih pisaca i srpskih i hrvatskih nacionalista. Naime, bonjaki pisci nisu programirali ideologiju zloina, nego je otrica njihove rigidne ideologije bila okrenuta uglavnom unutra ka samim Bonjacima i ka bosanskom drutvu u cjelini. Oni, ustvari, trae prekodiranje kulturnog i ukupnog identiteta Bonjaka. Njima smetaju oni Bonjaci i oni Bosanci koji nisu po njihovoj mjeri. Tako je ta rigidna ideologija svoju negativnu energiju uglavnom okretala unutra, prema onima koji nisu po mjeri centra moi te ideologije. Zato i nisu samo Lovrenovi i Veovi bili na udaru bonjakih desniara. Bila je to i Armija BiH, kako je ve navedeno, a onda i Rusmir Mahmutehaji, Aleksandar Hemon, Mile Stoji, kao i itav niz drugih intelektualaca. Jednostvano reeno, svi oni koji BiH misle kao jedinstvo u razlikama. A tu se potpuno upeatljivo pokazuje u kojoj mjeri je bonjaki nacionalizam prepisao formule srpskog i hrvatskog. Zato bi i dekonstrukciju uasnog stanja bosanskog drutva valjalo poeti od njegova zlog korijena srpskog i hrvatskog nacionalizma. Moda najbolji hroniari i analitiari tih nacionalizama jesu Ivan Lovrenovi i Marko Veovi. Lovrenovieva knjiga Ex tenebris6 ili Veovieve kolumne u listovima Slobodna Bosna i Dani ne samo da su najbolji izvori podataka za takvu dekonstrukciju, nego su u njima prisutne i izvrsne, inspirativne analize nacionalistikog i faistikog zla koje je prepokrilo devedesetih godina prolog vijeka horizont bosanskog drutva. Zanimljivo je da je Veovieva kolumna u Bosni nosila naslov Dok ne zanijemim, to je direktno upuivalo na vrstu odluku autora da se sve do svoje smrti obraunava sa srpskim i crnogorskim faizmom. Iz tih kolumni, ali i drugih tekstova proizai e i sjajna Veovieva knjiga Moj svijete izgubljeni, gdje

Ivan Lovrenovi: Ex tenebris, AGM, Zagreb, 1994.

127

je demaskiran i ogoljen crnogorski faizam. Od prozne knjige Smrt je majstor iz Srbije do Poljske konjice, Veovi uspijeva demaskirati i analitiki razloiti sve aspekte srpskog i crnogorskog faizma, kao to na drugoj strani to ini s hrvatskim faizmom Lovrenovi u svojim tekstovima. Zato bi ovdje svaka podrobnija analiza tih faizma djelovala kao ponavljanje ve reenog. Meutim, oba autora staju na granici s koje bi valjalo poi u analizu odgovornosti knjievnosti za stravini uas kroz koji je prola Bosna. Ako su pojedini pisci proizvodili ideologiju zloina, a lista njihovih imena u Bosni bila bi veoma dugaka, onda se postavlja pitanje kako se u toj situaciji ponaala knjievnost. Je li ona podlegla govoru mrnje, je li se politikoideoloki funkcionalizirala i postala prostorom za ostvarenje mrane ideologije, je li ona u konanici postala faistikim ideolokim mjestom? Naalost, ta vrsta propitivanja odgovornosti literature izostala je u bosanskom knjievno-naunom dijalogu. Ona je samo sporadino ispitivana, i to uglavnom u politiko-propagandne svrhe, bez ozbiljnijih znanstvenih obrazlaganja mehanizma ideologizacije knjievnosti. Veoma inspirativno polazite za takvo propitivanje dao je jednom prilikom u svom govoru na prvim Evropskim susretima pisaca u Sarajevu mladi bosanski spisatelj Aleksandar Hemon ustvrdivi da kultura i knjievnost nisu nuno etiki pozitivne, nego su etiki neutralne. Hemon, koji je ponabolje u jednom svome tekstu u Danima opisao profesorski faizam Nikole Koljevia, na tragu je oduzimanju literaturi onih ovlasti to ih joj je u junoslavenskim tradicijama donio redukcionistiki romantizam stavom da je pisac poeta vates, neko ko kolektiv ui ivotu, a njegova knjievnost jest univerzalna epistema, uiteljica sveg ivota, pa po prirodi svoga diskursa ona je moralno pouna, ona afirmira pozitivne moralne vrijednosti. Meutim, praksa je potvrdila da fiktivni knjievni svjetovi itekako proizvode jezik mrnje, utemeljuju negativne streotipe o drugom, likvidiraju drugog, a nakon postmodernog i poststrukturalistikog obrata jasnim postaje da su i najvee knjievna djela Zapada, kako pokazuje Edward Said u Orijentalizmu i Kulturi i imperijalizmu orijentalizirala Orijent da bi imperijalnim ideologijama donijela moralno opravdanje za koloniziranje ne samo Orijenta nego i svih koloniziranih zemalja i naroda. Jasnim je postalo u postkolonijalnom odgovoru da etika funkcija knjievnosti ovisi od pogleda, od

128

optike ukorijenjene u ono to se naziva kulturom. Sama je, dakle, kultura postala etiki upitnom. Pisac u tom smislu nije nita drugo do proizvod diskursa i njegov proizvoa. Te vrste svijesti na junoslavenskom kulturnom prostoru itekako nedostaje. Zato se moglo dogoditi da onaj neprijateljski drugi iz knjievnosti junoslavenskog romantizma, dakle, okupator (Turska, Austro-Ugarska), u knjievnosti s konca dvadesetog vijeka postane prvi susjed, susjedna nacija koja dijeli istu krvavu sudbinu. Oslobodilaka ideologija iz knjievosti romantizma postala je imperijalnom ideologijom u knjievnosti modernizma i sloma modernizma. Ulogu neprijateljskog okupatora dobio je sabrat, a oslobodilaki potencijal koji je irila kultura romantizma pretvoren je u potencijal mrnje iji rezultat jesu bili zloini, konclogori, silovanja, jednom rijeju diskurs genocida. Dobrica osi, koji je zacrtao i nacrtao tu ideologiju, dobio je u knjievnosti itav niz klonova. Nisu to samo Karadi, Nogo, Bekovi, Toholj, niti na drugoj strani Aralica i sateliti. Taj um osievog klona pojavljuje se na razliitim razinama institucije knjievnosti. Njegov avetinjski duh moe se pronai u kolskim itankama, nacionalnim kulturnim zajednicama, na bosanskim fakultetima, gdje zgreno uivljen u nacionalistiku metanaraciju kanonizira nacionalnu knjievnost pred studentima koji su u veini proizvod nacionalistikog diskursa prisutnog u kolskom sistemu. Upravo tu i jeste najvea odgovornost pisaca, jer jezik mrnje koji je ustanovljen u osia ili Aralice, sasvim svejedno, i koji je direktno vodio u rat nastavlja se iza rata u pesimistinom, traumatinom bosanskom prezentu.

129

Tvrtko Kulenovi

JOGINI, KOMESARI I OSTALI

Artur Kestler je u spisu Jogi i komesar predloio shemu drutveno-politikog ponaanja koja se odnosi na sve intelektualce, pa dakle i na pisce. Jogi veruje da se cilj ne moe unapred odrediti i da sve zavisi samo od sredstava. Silu odbacuje po svaku cenu. Jogina je meu piscima relativno malo, ali ima jedan koji oarava ve generacije italaca, studenata i smatra se velikim: Herman Hese. Komesara ima mnogo u razliitim varijacijama i problem ponaanja pisca u istoriji uglavnom se njih tie. Komesar veruje u promenu spolja. On veruje da se sve poasti... mogu izleiti revolucijom... on veruje da cilj opravdava sva primenjena sredstva, ak i lukavstvo, izdaju, (podvukao T.K.)... da je um nepogreivi kompas i da je svet neka vrsta fino promiljenog satnog mehanizma koji e se kretati unapred predvienim putanjama. Jedan vid komesarstva, u konkretnim istorijskim uslovima, jeste antikomesarstvo kojem pripadaju upravo Kestler i njegov savremenik Dord Orvel. Obojica su pokazali da mogu biti pravi, dobri pisci, Kestler u malo poznatoj knjizi pod naslovom Razgovori sa smru, a Orvel u Homage to Catalonia. Prva je roman-dnevnik novinara osuenog na smrt u Frankovom zatvoru, a druga iskutsvo dobrovoljca u panskom graanskom ratu, u poetku na neaktivnom aragonskom frontu, a potom u nesuglasicama razdrtoj Barseloni. Meutim, u svojim poznatim djelima (Kestler: Pomraenje u podne i Orvel: 1984, koja je svojom popularnou valjda nadmaila cjelokupnu slavu jogina Hesea), oni se obraunavaju sa svojom komesarskom prolou, ponitavaju svoju vjeru u ideoloke i politike sisteme kojima su nekad pripadali, opet svode stvari na jednu istinu, i time iznevjeravaju funkciju pisca, prirodu romana. Kod njih se istorijska nunost iz njihovih prethodnih uvjerenja, pretvara u moralnu nunost koja predstavlja podjedanko nasilje nad zadatkom pisca i prirodom romana. Kada jedan pripadnik francuskog novog romana kae da ne moe stvarati knjievni lik jer mu to ne dozvoljava knjievno potenje, onda je to ista situacija poslije koje emo gledati kuda emo i ta emo, ali kada Orvel stvara lik monstruoznog Velikog Brata i njegovih potenih protivnika (revolucionara?),

131

onda je to ideoloka simplifikacija za koju imamo pravo vjerovati da je njen autor od nje oekivao uspjeh (moralni i u odreenom smislu, materijalni) i kojom je povrijedio ne samo prirodu knjievne istine nego i naela knjievnog konstruisanja, neodvojiva od te istine. Vizija je bila mogua u Danteovo doba, a opstala je ipak samo jedna jedina Boanstvena komedija, a u vrijeme romana koji zahtijeva jednostavno vienje, ona se pretvara u propagandnu konstrukciju. Ako su nauka i filozofija zaboravile ljudsko bie, kae Kundera, onda mi se ini utoliko jasnije da se sa Servantesom stvorila velika evropska umetnost koja nije nita drugo nego istraivanje tog zaboravljenog bia... Razumeti sa Dekartom ego koji misli kao osnovu svega, biti sam naspram univerzuma, to je stav koji je Hegel u pravom smislu nazvao herojskim. Razumeti sa Servantesom svet kao ambivalentnost, moi mu suprotstaviti umesto jedne apsolutne istine pregrt relativnih istina koje se suprotstavljaju, (istine koje su sastavni delovi imaginarnih ega koje nazivamo likovima), imati dakle kao jedinu izvesnost mudrost neizvesnosti, to zahteva nita manje snage. Roman je na prvom mjestu oblik saznanja... Meutim, na prvi pogled paradoksalno to romaneskno znanje nije lako prihvatljivo ovjeku: ovek eli jedan svet u kome e dobro i zlo biti jasno odvojeni zato to je u njemu uroena i neukrotiva elja da sudi pre nego to razume. Na toj elji poivaju religije i ideologije. One se mogu pomiriti sa romanom samo ako prevedu njegov jezik relativnosti i ambivalentnosti u njihov apodiktini i dogmatski diskurs. Oni zahtevaju da neko bude u pravu; ili je Ana Karenjina rtva jednog tupog despota ili je Karenjin rtva jedne nemoralne ene... U tom ili ili je sadrana ljudska nesposobnost da gleda naspram odsutnosti vrhovnog Suca. Zbog te nesposobnosti mudrost romana, mudrost neizvesnosti teko je prihvatiti i razumeti... Duh romana je duh kompleksnosti. Svaki roman kae itaocu: stvari su komplikovanije nego to si mislio. To je vena istina romana koji se sve manje uje u buci pojednostavljenih i brzih odgovora koji prethode pitanju iskljuujui ga. Vienje pisca je dakle polifono, raznovrsno, ako treba i proturjeno, mada je ta odredba prenesena iz diskurzivnog miljenja zapravo neprimjenjiva na knjievnost. To vienje mora biti iznad svega precizno, to uope ne znai da mora biti direktno, kao to se ponekad mislilo u vrijeme realizma, odnosno tamo gdje je knjievnost vrila funkciju novina. Pisac moe da gleda i kroz vatru i kroz vodu, pa i kroz eksperimentalnu bakrenu plou, pa i u vraarinu staklenu kuglu, ali

132

on mora biti tamo, na mjestu dogaanja, ne nuno na nain na koji je Flober bio u Tunisu da bi mogao pisati o staroj Kartagini u romanu Salambo, ali na nain da nekako preduprijedi odgovor koji bivi borac daje psihoterapeutu koji pokuava da ga izlijei: Vi niste bili tamo kad je granata eksplodirala. Ovaj sluaj upuuje i na njegovu drugu obaveznu sposobnost, mo empatije saosjeanja ili uosjeavanja kao u primjeru koji kae: kad slikar zatvori oi on vidi boje i linije, kad muziar zatvori oi on uje melodije, ali kada pisac zatvori oi, on misli: Slijepcu je ovako itavog ivota! A ovo opet upuuje na injenicu da je predmet knjievnosti pojedinac, lik: i ona moe da se bavi drutvenim klasama, etnikim grupacijama, kolektivima, itavim generacijama, ali okvir toga bavljenja mora biti i do kraja ostati ljudski. Samo u tom sluaju dobija se onaj aristotelovski efekat o kojem govori amerika esejistkinja Vendi Doniger u tekstu Znaenje iluzije: Neto u nama kazuje nam da ono to itamo u New York Timesu, nije istina, ne samo u smislu da se svjesna politika iskrivljavanja, tamparske greke i loa izvjetavanja postavljaju izmeu nas i dogaaja, ve u dubljem smislu da ovjek ne moe nijednom dogaaju u punoj mjeri biti svjedokom, niti ga zabiljeiti (tojest rijei su pune iluzije). A neto u nama kae nam opet da Ana Karenjina jeste istina... Aberacije su mogue kod velikih talenata, ali ako se produuju vode u neknjievne rezultate: za autora ovih redova Ivan Cankar je vei pisac u mladalakim vinjetama (Desetica, oljica kafe), ili u prii Pavlikova kruna, nego u dramama iz zrelog doba zasnovanim na psiho-sociopolitikim konstrukcijama ak i kada je u pitanju u mnogom pogledu izvrsna Sablazan u dolini entflorijanskoj. Dobrica osi je bio veliki pisac dok je u Vremenu smrti sudbinu srpskog naroda posmatrao u horizontali, ali kada je kasnije preao u vertikalu, rezultati su bili katastrofalni: Jovan Hristi je jednom rekao da on tu nije bio u stanju da opie kako treba ni jedan beogradski krojaki salon. Ponesen idejama, porukama, vizijama, propustio je da ukljui i najjednostavnije elementarno vienje. Miroslav Krlea nije bio samo pisac nego i univerzalni duh, univerzalni genije i dozvolio je da mu se u kasnijim djelima (Zastave pa i drama Aretej), ta univerzalnost malo previe umijea u knjievnost, ali je u Gospodi Glembajevima, Hrvatskom bnogu Marsu, Povratku Filipa Latinovia ostvario nenadmanu knjievnu umjetnost. Jedini Andri nikada nije pokleknuo pred utjecajima neknjievnog; ako kod njega

133

tu i tamo ima slabosti, to su jednostavno spisateljske slabosti. Politika kao sudbina je sudbina izvana, pisac nema pravo ili jednostavno reeno nije pisac kada dozvoli da ona prevlada, vanjsko i unutranje su u knjievnosti ne samo ravnopravni nego direktno i neraskidivo meusobno isprepleteni. Postoji teza omiljena i meu marksistima i meu raznim vrstama larpurlartista da pisac kao pisac mora potovati knjievnu istinu, ali kao graanin moe ispovijedati konkretna politika uvjerenja i djelovati u skladu s njima. Znai li to da je pisac podvojena linost, s tim da se eventualno zatim njegova podvojenost ak tumai kao naivnost knjievnosti na jednoj strani, i ozbiljnost graanina na drugoj. Odatle poinju mune i perverzne operacije: u jednom broju zagrebakog lista Danas iz predratnog socijalistikog doba, Krlea je vjeiti borac za prave ideale, a Andri kraljevski ambasador u Berlinu koji je kao takav prisustvovao Minhenskim sporazumima i drugim Hitlerovim mahinacijama. Iz tog je izvjetaja naravno izostavljena ona epizoda u kojoj je Andri usred rata, u Beogradu pod direktnom njemakom okupacijom, odbio da potpie izjavu protiv partizana, kao i Milo uri, popularni ika Mia koji je kada su ga obavijestili da je izjavu potpisao G. Miloje Milojevi, znameniti muziar i muzikolog, rekao: E, ali on udara u drombulje, a ja predajem etiku! A popularna linost iz sarajevskog knjievnog polusvijeta pedesetih godina, Ua, koji bi popio aicu konjaka da presjee miris dviju rakija prije nego to bi poao da dri as francuskog gospoicama, imao je obiaj da kae: Krlea je vrtiguz zagrebaki, a Tin Ujevi pravi heroj i svetac. Dobrica osi, pisac prerastao u ideologa, i predsjednika drave, navodno je rekao nekadanjem prijatelju i kolegi disidentu Adamu Mihnjiku, kad ga je ovaj pitao da li se osjea bar malo krivim zbog stranih zloina poinjenih u ime srpstva, da se osjea onoliko krivim koliko bi Isus trebao da se osjea krivim zbog inkvizicije. Naravno da postoje vremena velikih nemira (nepravde, nasilja, lai i zanosa) u kojima ni pisac ne moe ostati miran. Primjer za to je uveno Zolino Jaccuse. Primjer za to su bosanskohercegovaki pisci, posebno pisci Bonjaci koji su pod prijetnjom genocida, i u susretu sa nametnutim uasom, u vienju uasa, digli svoj glas i kao graani i kao pisci. Takva opredjeljenja ne mogu i ne smiju da traju jer ponekad mogu da se pretvore u tuno-smijene prie o ovjeku. U prvom svjetskom ratu je Tomas Man, tada istina jo mladi, bio propagator

134

pruskog imperijalizma, tvrdei da je u pitanju rat u kojem se njemaka kultura suprotstavlja evropskoj civilizaciji, pri emu je civilizacija razum, a kultura duhovna organizacija svijeta koja ne iskljuuje ni divljatvo. U drugom svjetskom ratu, najotrije je osudio ne samo nacizam kao sistem, nego i svoj njemaki narod koji je prihvatio taj sistem i time poinio zloin protiv humanosti, pravde i protiv svih zasada civilizacije. A potpuno je smijean sluaj Knuta Hamsuna koji je prihvatio nacizam da bi doivio da mu njegovi Norveani napune stan njegovim vraenim knjigama, ali je prije toga bio pozvan kod Hitlera u goste i kad su ga pitali kako dotini izgleda rekao je: Znate, tamo je bilo puno raznih ljudi. Pisac mora da se bavi drutvenim dogaajima, ali ne u smislu vizija i ideja nego na primjer u smislu pitanja o odnosu siromanih policajaca i dobrostojeih ili ak bogatih demonstranata. Njega teba da zanimaju i lukavstvo i izdaja iz komesarskog repertoara, ali ne u kontekstu vizija i ideja, nego pod nekim vlastitim uglom vienja, kakav je onaj u Borhesovoj prii u kojoj pripadnik divljih langobardskih plemena to iz svojih mranih uma napadaju Rim (Ravenu), prelazi na stranu neprijatelja. Razlozi njegove izdaje su otprilike ovi: vidio je dan, vidio je empres i vidio je mramor. Pisac mora posjedovati sposobnost empatiziranja, saosjeanja, uosjeavanja, za razliku od slikara koji kada zatvori oi vidi linije i boje, muziara koji uje melodije i tonove, mora pomisliti: ovako je slijepcu itavog ivota. Ali ta njegova osjeanja ne smiju se pretvoriti i ideologiju rtve, jer ova jedva da je neto bolja od ideologije komesara ili antikomesara. Roman je oblik saznanja, kae Kundera, a mi na primjer jedva da neto iz knjievnosti znamo o ivotu obinog neprogonjenog ovjeka u Staljinovom vremenu jer knjievnost kojom raspolaemo je ili ideoloka propaganda, ili antireimski tratktat, ili ili, za ili protiv. U bliem nam primjeru, bivi borci iz oba rata znatan dio svog vremena i ivota provode u uspomenama, sjeanju, zajednikoj evokaciji prolih dogaaja. Njima bi eventualno dobro doao jedan Marsel Prust koji bi im pomogao da svoja sjeanja raslane, proiste, da stvarno otvore kutiju uspomena koja je inae zatvorena i proputa samo pojedine informacije. Umjesto toga oni meu piscima nalaze simpatizere, podstrekae, istomiljenike ili obratno, sve u smislu podjele koju je izvrio njemaki politiki filozof Karl mit, saradnik nacista i Hitlerov prijatelj, a po kojoj je u politikom ivotu i ivotu

135

uopte najvanije prvo spoznati ko je prijatelj, a ko je neprijatelj. Da li ovjek uopte i pisac posebno treba, smije uopte da se ukljuuje u tu dilemu, da li to smije biti njegovo pitanje naslijeeno i iz grkih agonalnih ideja, a zapravo iz vremena kada je ovjek ivio od lova. Pisac ne moe, ne smije da se pretvori u ideologa, u zastupnika, u Isusa. ak i ako se posmatra sa stanovita opteg drutvenog dobra, on je kao pisac korisniji jer jedino on za to dobro radi na specifian nain na koji niko drugi raditi ne moe. Na jedan od uvenih kolokvija koji su pripadnici i pristalice francuskog novog romana organizovali u vrijeme svoje moi, bio je kao gost pozvan Sartr jer su u njemu, autoru romana Munina, oni vidjeli svog predhodnika u shvatanju knjievnosti, u nainu stvaranja. Sartr, mrzovoljan ili skroman, u svakom sluaju vjeiti aktivista, nezadovoljan atributima koje su mu pripisali, rekao je da njegova Munina niti bilo kakav razgovor o njoj nema smisla ni znaenja pred jednim djetetom koje u tom trenutku umire od gladi negdje u Africi ili Kambodi. Alen Rikardu mu je odgovorio: Uitelju, nijedna knjiga nikave vrste nema nikakvog znaaja ni vrijednosti pred djetetom koje umire od gladi bilo gdje na svijetu. Ali druge knjige, druge vrste pouka, potkrijepile bi tim sluajem svoje teorije o nepravednom rasporedu dobara, o uasu kolonijalizma, o potrebi svjetske revolucije. Napravile bi od njega ideologiju ili statistiku, ili oboje. Jedino knjievnost od svojih najranijih poetaka, samom prirodom svojih pouka, za nas pravi konkretan, bolan problem od djeteta koje umire od gladi u Africi ili Kambodi, jer jedino se ona od svih disciplina duha bavi pojedinanim gladnim djetetom. I jedino nas ona ui kako da budemo tamo, u Africi ili Kambodi.

136

Nikica Mihaljevi

SVJETINU MORA NETKO UVIJEK NADRAIVATI

Najvee zlo koje je pogodilo Hrvate novijega vremena (koncem 20. i poetkom 21. stoljea) nisu bili ni ratovi, ni prirodne katastrofe, ni demografsko odumiranje, ni ekonomsko osiromaenje, nego je to bio: tumanizam. Tumanizam je unazadio i iznakazio Hrvate do nesposobnosti za samosvojan i samodostatan, koristan i pravedan ivot. Za ivot u vlastitoj zajednici, sa svojim sunarodnjacima i inorodnicima podjednako, kao i za ivot s narodima u okruenju hrvatske drave. Nikada ranije u povijesti, ak ni za tzv. Nezavisne Drave Hrvatske, Hrvati nisu postigli kritinu masu zla koja ih samoubilaki tjera u propast. Istine radi treba dodati da im stanje u meunarodnoj zajednici, u zapadnoeuropskoj civilizaciji, veoma ide na ruku. Ali to moe biti samo element za razumijevanje fenomena tumanizma, ali nikako i opravdanje za njegovu pojavu i posljedice koje je izazvao i izaziva. Tumanizam je hrvatska inaica iskrivljene povijesne svijesti koja je pobijedila kritiku svijest o vlastitoj povijesti, tj. vlastitu tradiciju. Da bi tumanizam prevladao u hrvatskome drutvu morao je imati brojne, uporne i zdune pomagae. U toj mnoini iritelja hrvatskih nacionalnih mitova i legenda, falsifikata i montaa povijesti, govora mrnje i politikih strasti, vidnu i znaajnu, ako ne i najznaajniju ulogu, imali su i imaju hrvatski knjievni inteligenti (romanopisci, pjesnici, dramski pisci, esejisti, kritiari, povjesniari knjievnosti, prevoditelji, sveuilini i srednjokolski profesori hrvatskoga jezika i knjievnosti, poneki knjiniar, publicist i mnotvo literarnih diletanata). O zaetniku, provoditelju i glavnom nositelju tumanizma ili kroatocentrinoga nacionalizma, dr. Franji Tumanu (Veliko Trgovie, 14. V 1922 Zagreb, 10. XII 1999), iako je bio lan Drutva hrvatskih knjievnika, neemo opirnije govoriti. No govorit emo o ideologiji koja je oznaena njegovim imenom kako bismo oznaili osnovne znaajke fenomena tumanizma i to kroz prikaz politike, vojne i ekonomske doktrine F. Tumana.

137

Svoja politika stajalita i vjerovanja iznio je Tuman u opirnim i na samo njemu svojstven nain zbrkanim, smuenim i dosadnim knjigama od kojih je svakako najpoznatija Bespua povijesne zbiljnosti (Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1990). Meutim, u spisu Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi (NZMH, Zagreb 1990) Tuman pie:
Koliko god ne moe biti dvojbe da je uvoenje federativnog, socijalistikog, poretka znailo velik korak u rjeavanju nacionalnog pitanja svih naroda u Jugoslaviji, pogotovo za Slovence i Makedonce, koji su se po prvi put u povijesti politiki i dravnopravno konstituirali kao narod, isto toliko je neprijeporno da su se unitaristiko-integralistike tendencije navlastito u razdobljima velikodravnog etatizma i centralistikog hegemonizma osobito teko osjeale na hrvatskom tlu. A kako su se one, osim na politikoupravnom i gospodarskom podruju, oitovale u jo otrijim oblicima u svakodnevnom ivotu, u sferi jezika, kulture, porta to je hrvatsko pitanje ponovno postalo glavno nacionalno pitanje, kao i nekad u monarhistikoj Jugoslaviji, a ureenje srpsko-hrvatskih odnosa opet je teino pitanje stabilnosti i federativne dravne zajednice. Hrvatsko-srpski odnosi posebno su optereeni problemom Bosne i Hercegovine, koje geografski ine takvu gospodarskoprometnu cjelinu s junom i sjeverozapadnom Hrvatskom, da to i laik moe zakljuiti iz samo letiminog pogleda na zemljovidnu kartu, a s njome su preteito vezane i povijesno i etniko-jezinom istovjetnou, a velikosrpski je hegemonizam, od stvaranja zajednike drave, inio sve da se te prirodne veze to vie smanje i onemogue, i one to vie veu za Beograd, u emu nikada nije postigao trajnije rezultate, pogotovo ne u posljednje doba federativnog razvitka. (str. 164).

Ne mislimo troiti vrijeme i prostor za pobijanje ovih oitih improvizacija samozvanoga povjesniara i kvazistratega o geopolitikim situacijama i stanjima na junoslavenskom prostoru. Stavljajui u sredite problema jugoslavenskog drutva tobonje hrvatsko nacionalno pitanje, odnosno toboe sam opstanak hrvatskoga naroda u krajnje neprijaznom, takoreku neprijateljskom okruenju, Tuman je stvorio toboe znanstvenu osnovu za nekakvo rjeavanje toga izmiljenoga pitanja, odnosno svoje potonje politike i prakse, te kasnijega tumanizma. Uvjerivi samoga sebe (jer on je se tako osjeao u svakodnevnom ivotu kako nam je jednom prilikom lijepo objasnio M. Krlea) u istinitost svojih teza, godinama je uvjeravao sve oko sebe u ispravnost takvih pogleda (to je korespondiralo s djelatnou drugih ovensko-nacionalistikih politikih

138

snaga u Jugoslaviji i u Hrvatskoj, dajui tako jedni drugima svojevrsni kredibilitet), dok broj naivnih i neupuenih Hrvata nije dostigao kritinu masu, da bi u trenutku samouruavanja komunizma i opoj meunarodnoj pomutnji uspio, uz pomo svojih trabanata, nametnuti javnosti stav kako je kucnuo as za realiziranje tih stajalita!

Izaimanje vojnopolitike doktrine

Jedan od glavnih Tumanovih trabanata bio je pjesnik, knjievni kritiar, teoretiar, esejist, antologiar, prvi ministar kulture u eri tumanizma, predsjednik Hrvatskoga dravnog sabora od 1995. do smrti Franje Tumana i obnaatelj dunosti predsjednika Republike do izbora Stipe Mesia (veljaa 2000.), akademik Vlatko Pavleti (Zagreb 1930). Ovaj politiar pod krinkom knjievnika i knjievnik s nezajaljivim politikim apetitom, dolio je govoru mrnje toliko svjeega ulja da raskrinkavanju svih njegovih invektiva protiv razuma, pravdnosti i istine ne bi dostajala zaista debela knjiga. Vrhunac te Pavletieve rabote je svakako njegov pokuaj znanstvenoga opravdanja tumanizma. Taj svoj podvig izveo je akademik Pavleti na proslavi 75. roendana predsjednika Republike Franje Tumana. Prigodni govor, koji je trebao odrati kao predsjednik Sabora, akademik Pavleti je naslovio Tumanova doktrina i buduim pokoljenjima ostavio nevjerojatan dokument intelektualne bijede (donosimo ga prema novinskom izvjetaju u Vjesniku od 15. V 1997).
U prigodnom govoru Tumanova doktrina, predsjednik Sabora akademik Vlatko Pavleti istaknuo je kako nema primjera meu suvremenim dravnicima koji su proli tako dug i zapleten put kao predsjednik Tuman, jer nitko od njih nije bio aktivan borac antifaist, niti je svojim osobnim iskustvom vojnih pohoda i pisanjem povijesnih studija proniknuo bit velikih nacionalnih prekretnica. Nitko nije iz historiografije osmislio filozofiju jednako primjenjivu u ideologiji i politici kao dr. Tuman, koji je uoio opasnost i raskrinkao velike ideje ispod kojih su se esto krili ne samo programi nego i pogromi pogubni za male narode, ustvrdio je Pavleti. Naglasio je da je dr. Tuman kao znanstvenik odluno i uvjerljivo branio Hrvate od optuaba da su prigrlili faizam, te znanstveniki i politiki dalekoseno razorio temelj protuhrvatskoga mita o logorima u Drugom svjetskom ratu. Govorei o razdoblju donoenja Deklaracije o nazivu i poloaju hrvatskoga jezika iz 1967., Pavleti je podsjetio kako je dr. Tuman tada izravno okrivljen za tobonje nacionalistiko ozraje u Hrvatskoj te poslije osuen na tamnovanje s istaknutim lanovima

139

Matice hrvatske. Tada se inilo da je to zavrni in hrvatske drame koja se nije pretvorila u tragediju upravo zahvaljujui ljudima meu kojima je dr. Tuman zadobivao karizmatsku ulogu, i koji su pod njegovim vodstvom iskoristili prigodu koja im se pruila na izborima 1990., naglasio je Pavleti. Podsjetio je na Opi sabor HDZ-a u veljai 1990., koji je spojio domovinsku i iseljenu Hrvatsku, te na opu prisegu na skupovima koje je organizirao: Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za to. Predlaem jo jedan klju razumijevanja sastavljen od sedam toaka Tumanove doktrine, primjenjive uspjeno u dravnoj politici ali i u vojnoj strategiji, rekao je dalje akademik Pavleti, te uz ostalo iznio: Prva toka te doktrine proishodi iz Tumanova znanstvenog opusa: Sve to se dogodilo i prije se dogaalo, stoga je dubinsko poznavanje povijesti, svjetske i nacionalne, neophodan preduvjet za ispravne politike odluke u sadanjosti. Dr. Tuman je priznavao utjecaj politikih prethodnika na svoja promiljanja, pa je tako upravo druga toka njegove doktrine uistinu umjena primjena Starevieva pouka prema kojem je glavno naelo dravnitva: dopustiti to se nikako ne moe uskratiti, pa ne jadikovati za onim to se nikako ne da povratiti. Dopustio je dolazak meunarodnih mirovnih snaga i time zaustavio agresora, a vrijeme je iskoristio da Hrvatsku ojaa vojno i u svakom drugom pogledu. Uspjehe kao politiar zahvaljuje dr. Tuman takoer treoj toki, tj. uvianju imperativa svakog politikog djelovanja, a u kojoj se utvruje da i onda, kad politikom obistinjujemo stoljetne snove, ne smijemo se povoditi za iluzijama. Za provoenje ove etvrte toke svoje doktrine dr. Tuman je () 1989. utemeljio i organizirao jaku stranku sveobuhvatnog programa i prihvatljivu za veliku veinu hrvatskoga naroda. Peta toka Tumanove doktrine posebno je vana, a proishodi iz njegovih osobnih povijesnih spoznaja i iz opeg iskustva: da nam se u ivotu pojave i predmeti ne otkrivaju otprve u pravom svjetlu, nego je potrebno netremice prodirati pogledom pod lanu povrinu, rastrgati masku. esta toka vojno-strateke, ali i politike doktrine dr. Tumana izaeta je iz iskustvenog uvianja da suprotnike ili protivnike valja uljuljkati u uvjerenju kako je mogue uiniti samo jedno, a zatim ih iznenaditi neoekivanou odluke ili prijedloga. Ima li boljih dokaza od onih kad je dr. Tuman na svoju punu odgovornost odluio: Bljeskom na neprestano palucanje mrnje i terora, a Olujom na neprekidno popirkivanje napuhano prijeteeg vjetra istonjaka. Dr. Franjo Tuman nedokuiv je u svojim prijelomnim odlukama svima kojima je stran pouak vaan za svakog dravnika: da i u prijateljstvu i u neprijateljstvu valja postaviti granice povjerenju i mrnji, jer bi preveliko povjerenje moglo postati opasno, a slijepa bi mrnja iskljuila svaku mogunost izmirenja ili bar obostrano korisne suradnje. () Ne prepoznati i ne priznati u svemu tome neponovljiv Tumanov peat znakovit za sedmu toku njegove doktrine mogu samo ruilaki motivirani ignoranti ili svjesni obmanjivai naroda, razliito motivirani, ali usmjereni prema istom cilju.

140

Od izbora 1990. kad je HDZ dola na vlast, a dr. Tuman izabran za predsjednika tadanjega Predsjednitva Republike Hrvatske, redala su se u paklenom tempu zbivanja o kojima e se pisati studije i knjige. Referendum o dravnoj samostalnosti, pa proglaenje samostalnosti s pristankom na tromjeseni moratorij, odluka o oruanom otporu srpskoj agresiji, internacionalizacija problema i pristanak na dolazak Unprofora radi dobijanja vremena za konsolidaciju i vojno jaanje drave; uvoenje stabilne kune; akcija Maslenica i spasavanje brane na Perui od potpunog unitenja; taktiziranje s neprihvatljivim planom Z-4; Washingtonski sporazum, Bljesak i Oluja; Splitska deklaracija o zajednikoj borbi s bonjakom armijom protiv srpskog okupatora u Bosni i Hercegovini; Daytonski sporazum; normalizacija odnosa sa SRJ; otro suprotstavljanje planu balkanske asocijacije; Pismo namjere radi osiguranja mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja i konano izbori odrani 13. travnja ove godine kada je ta reintegracija, bez ikakvih incidenata, uistinu otpoela. Na kraju, rei u jednostavno i nepobitno: da je dr. Tuman desetljeima uporno i hrabro bio na braniku hrvatskih egzistencijalnih i nacionalnih interesa; da je od svih priznatih, zasluni tvorac samostalne, suverene, demokratske Hrvatske, i da mu je, zahvaljujui tome, nesumnjivo osigurano trajno mjesto istinskoga velikana u cjelokupnoj hrvatskoj povijesti..

i ekonomske doktrine
I drugi su doktrinari te, 1997. godine, ispisivali jo poneku Tumanovu doktrinu (doktrine duhovne i demografske obnove, na primjer). Tako je Hrvoje oi (Osijek 1928), jedna od najkominijih figura hrvatske nacionalistike politike devedesetih godina, izaeo Tumanovu ekonomsku doktrinu kao koncept tumanomike koji je bio teoretski potpuno ist, bez ijednog elementa ne samo koji bi ga dovodio u pitanje, ve i bez ijednog elementa kompromisa. Tumanomika je bila isto tako jasno iznesena pred hrvatski narod kao i stav o hrvatskoj dravi. Samu bit tumanomike, po kojoj se ona razlikuje i od reganomike i buizma i thatcherizma i Kohlovog demokranskog slobodnog poduzetnitva, izraava kao sjekirom odsjeen stav: Potrebno je to prije provesti ukidanje niijeg drutvenog vlasnitva. No u istom se trenutku, na istom mjestu nalazi stav koji pokazuje koliko je Tuman bio svjestan to znai provesti takav povijesni in pa odmah upozorava: Ali reprivatizaciju imovine u dioniarsko vlasnitvo banaka i graana a na nekim podrujima i drave, treba provoditi krajnje promiljeno.. A iscizelirani koncept tumanomike,

141

rei e oi, iznio je Tuman u predizbornom govoru 15. VI 1997. godine sljedeim rijeima: Moja prva i neprestana briga bit e poticanje kulturnog, znanstvenog i gospodarskog razvitka, na temeljima privatnog poduzetnitva i promiljene uloge dravne uprave, radi podizanja ivotnog standarda svih stalea. (v. sve u Vjesniku od 5. VII 1997). Bode u oi ovaj govor u prvom licu! Drava to sam ja! Za dvije godine Tuman e biti mrtav. A samo dva mjeseca poslije smrti, malo tko e ga uope i spominjati! Njegove tobonje doktrine nastojat e zaboraviti udvorniki autori, ali posijano zlo sjeme tumanizma donosi svoje plodove jo uvijek i tko zna da li e i kada usahnuti. A od promiljenosti prilikom pljakake privatizacije i zavoenja divljega kapitalizma u Hrvatskoj, sve graane boli glava i danas, a bit e tako i sutra, bez ikakva izgleda za poboljanje!

Samounitenje intelektualaca
Kriterij po kojem prosuujem o zloinakom karakteru tumanizma i o isto takvom znaaju angamana onih hrvatskih knjievnih inteligenata koji tumanizam zagovaraju, promiu i reproduciraju (zarazno, trujui nove narataje) jesu stavovi Juliena Bende (1867-1956), francuskoga knjievnika i filozofa, iz spisa Izdaja intelektualaca (Politika kultura, Zagreb 1997) i njegova razgovora s Bogdanom Radicom (1904-1993) u knjizi Agonija Evrope (Geca Kon, Beograd 1940). Dakako, na osnovi naega ljeviarskoga svjetonazora i batini hrvatske ljevice s bardom Miroslavom Krleom na elu, te Marxovih Ranih radova i tekstova filozof Frankfurtske kole, odnosno kritike teorije, i njihovih nastavljaa. No Benda je za nau temu najzahvalniji autoritet jer neposredno, bez uvijanja i kalkuliranja govori o neporecivoj intelektualevoj izdaji, izdaji vlastite pozicije i misije koju je stoljeima ranije njegovao i izvravao. Intelektualci (klerici, kako ih naziva Benda) bili su sloj duhovnih voa, oni koji po naravi svog poziva, ne tee za ostvarenjem praktinih ciljeva, nego nalaze radost u bavljenju umjetnou ili znanou, ili u metafizikim spekulacijama, ukratko, koji uivaju u nezemaljskim dobrima, istiui otprilike ovo: Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Doista, vie od dvije tisue godina u povijesti moemo slijediti neprekinuti niz filozofa, sveenika, umjetnika i znanstvenika, djelovanje

142

kojih se kategoriki suprotstavlja realizmu mnotva. Politikim strastima, o kojima je ovdje rije, ti su se ljudi suprotstavljali dvojako: bilo tako to su se sasvim udaljavali od tih strasti, poput Leonarda, Malebranchea ili Goethea, koji su pokazivali da im je stalo samo do sasvim nepraktinog duhovnog djelovanja i primjerom su poticali vjeru u takav nain ivota kao najvredniji; ili su se, kao moralisti u pravom smislu rijei, koji se bave konfliktima ljudskih egoizama i propovijedaju humanizam ili pravdu, poput Erazma, Kanta ili Renana, zalagali za prihvaanje apstraktnog moralnog naela, nadmonog tim strastima ili posve razliitog od njih. Premda su postavili temelje modernoj dravi kao obliku upravljanja kojim se prevladavaju individualni egoizmi, djelovanje pripadnika tog stalea prije svega je teorijsko; oni nisu mogli sprijeiti laike (nii i vii slojevi, seljaci, radnici, obrtnici, ali i kraljevi, ministri, politike voe, svi koji po naravi svoga poziva tragaju za zemaljskim dobrima- op. N.M.) da cijelu povijest ispune svojim mrnjama i klaonicama; ali ih jesu sprijeili u tome da ta djela pretvore u religije, da ih usavravaju, vjerujui u svoju veliinu. Zahvaljujui njima moemo rei da je ovjeanstvo tijekom dvije tisue godina inilo zlo, a hvalilo dobro. Ta nepomirljivost dobra sa zlom, koja slui na ast ovjeanstvu, pukotina je kroz koju se mogla provui uljudba. (J.Benda, ibidem, str. 85/86). Meutim, koncem 19. stoljea, tvrdi Benda (a sav daljnji razvoj daje mu vie negoli za pravo), dolazi do potpunoga obrata, do bitne promjene: intelektualci pristaju na igru politikih strasti; oni koji su dotad obuzdavali realizam narod poinju ga poticati (ibidem, str. 86). To je izdaja netom nabrojenih ideala. Izdaja, prije svega, zbog i radi tobonjih interesa nacije. Benda ima pred oima Barresa i Maurrasa, ali tu su i Mommsen, Treitschke, Ostwald, Brunetiere, Lemaitre, Peguy, DAnnunzio, Kipling i mnotvo potonjih sljedbenika, u raznim narodima, te onih koji su produbili i proirili ovu izdaju do nesluenih razmjera. Sr izdaje je u tome to su intelektualci prihvatili politike strasti, to su se zduno, dobrovoljno, pa i radosno prihvatili intelektualnog organiziranja politike mrnje. Sadraj njihove nove uloge je: elja za praktinim djelovanjem, e za neposrednim uspjehom, iskljuiva usmjerenost na postizanje cilja, prezir spram argumenata, preuveliavanje, mrnja, fiksne ideje. Moderni je intelektualac sasvim raskinuo s obiajem

143

ostavljanja politiara samog na javnoj govornici. On je svjestan da je graanin i da kao takav mora djelovati; on se time ponosi; njegove su knjige pune prezira spram onoga koji se zatvara u podruje svoje umjetnosti ili znanosti ne pokazujui zanimanje za ono to uzbuuje graanstvo Moderni intelektualac, kojemu je poziv traganje za vjenim istinama, vjeruje da e biti vei ako se bude bavio politikom. Prirodno je i ope poznato da su intelektualci, prigrlivi strasti laika, rasplamsali te strasti u njihovu srcu. Time su im uskratili dojmljiv prizor ljudi koji predmet svog zanimanja, kao to smo ve rekli, smjetaju izvan praktinog svijeta; posveujui se politici, intelektualac joj, ako je umjetnik, daje peat svog senzibiliteta, ako je mislilac, svoje moi uvjeravanja, a u oba sluaja svoj moralni ugled. (ibidem, str. 87). Prvo izdanje svoga spisa Izdaja intelektualaca Benda je objavio 1927. godine i ve je tada sumnjao da li se uope jo moe biti intelektualcem (ibidem, str. 144), odnosno da se uistinu odvija proces nestajanja sloja intelektualaca, poto okruenje u kojem djeluju potpuno onemoguuje ispunjenje njihove uloge i misije, odnosno obavljanje njihova poziva i utjecaja. Dok je na poetku spisa jo raunao s onom pukotinom kroz koju se mogla provui uljudba, na kraju spisa njegovoga optimizma je potpuno nestalo: Ve smo rekli da su u prolosti, tonije u srednjem vijeku, intelektualci ovjeanstvu nametali vrijednosti koje su ljude poticale da hvale dobro, iako su inili zlo. Moemo rei da moderna Europa, s njezinim duhovnim autoritetima koji joj govore o ljepoti njezinih realistikih poriva, i ini zlo i hvali ga. (ibidem, str. 155). Jedan drugi velikan duha, zaista pravi klerk (iako nije uvaavao Bendine ideje i stavove o izuzetnosti intelektualaca), Miguel de Unamuno (1846-1936), na sljedei nain potvruje Bendu (1928. godine!): Podigli su na rtveniku boginje Italiju, paniju, Nemaku. Pobeda paganizma. Agonija hrianstva. To sve dolazi od Baresa. On je, razoaran (desperado) svojom linom i vlastitom nebesmrtnou, vaskrsnuo boanstvo zemlje, nacije, kolektivizma, i naroito zemlje mrtvih. Bares, Moras, Dode, pesnici dravnog interesa pre svega, vesnici su velike nacionalne smrti Oni su sahranili istoriskog Hrista i, sa Dancem Nilzenom, proklamovali fatalnost Iskariotovog izdajstva i Pilatovog dravnog razloga. Pretorijanac hrianstva, Bares je pilatizam izdigao do etike i, to je najtraginije, do vere U doba Inkvizicije spaljivali su oveka koji

144

je poricao da se supstanca tela Hristova nalazi pod oblikom hleba i vina. Danas ubijaju, streljaju i veaju ljude koji nee da priznaju da se supstanca domovine nalazi u boji narodne zastave Evropa se etatizovala, to znai da se ona paganizovala Agonija Evrope. (B. Radica, ibidem, str. 511/12).

Uljudbeni korak nazad

Koncem osamdesetih i poetkom devedesetih godina prologa stoljea dobar dio hrvatskih knjievnih inteligenata od vrlo poznatih i uglednih do minornih i spomena nevrijednih imena dobrovoljno, po vlastitom izboru, zduno i priljeno prigrlilo je onaj svjetonazorski stav, onaj ideoloko-politiki angaman koji danas oznaavamo tumanizmom. Revidiranje povijesnih dogaaja iz nedaleke prolosti (uglavnom 20. vijek, ali i sputanje sve do stoljea sedmog), relativiziranje ustakih zloina u vrijeme tzv. NDH, uveliavanje i stalno zastraivanje velikosrpskom i etnikom opasnou, poticanje i razvijanje protusrpstva kao najvreg uporita hrvatske nacionalistike ideologije, isticanje antikomunizma, antiliberalizma i antidemokratizma kao toboe trajnih opasnosti po opstanak hrvatskoga naroda i itav niz drugih ovenskih i ksenofobinih ponaanja, bitne su znaajke tumanizma. Pozivanje ideologa tumanizma na demokraciju, evropske kulturne, politike i znanstvene steevine, te organiziranje hrvatske politike scene kao viestranake parlamentarne demokracije zapravo je postavljanje kulisa za autokratsku vlast Franje Tumana i totalitaristiku dravu u kojoj je vladavina tek po imenu republikanska, a vlast tek po nazivu demokratska. Jo gore od toga, nastavilo se s kobnom praksom (to nije samo hrvatska posebnost) prilikom izmjena sistema vladanja, tj. da se naputaju ili unitavaju dobra ostvarenja ancien rgimea a zdravaju loa, uz uvoenje nekih oblika proizvodnje bilo kojih oblika vrijednosti koji su ispod razine dostignute u prethodnom reimu. Tako se i u hrvatskom sluaju poslije secesije od jugoslavenske zajednice razaraju i naputaju dobro organizirana socijalna zatita radno zavisnih slojeva drutva (od radnika i seljaka, preko svih vidova inteligencije, do znanstvenika, umjetnika, pa i politiara); kvalitetno i svim slojevima pristupano obrazovanje; iroko razgranata (vertikalno i horizontalno) zdravstvena zatita; vieslojna i vie negoli solidna medijska informiranost; dobro ureeno i

145

pravno zatieno trite rada, roba, usluga; solidna sigurnost i policijsko-pravna zatita graana; ravnopravnost pred zakonom i mogunost drutvene promocije (zapravo jedini oblici egalitarizma, kao i u svim suvremenim demokratskim drutvima); zatita nacionalnoga identiteta, kulture i umjetnosti, te naroito nacionalne batine, pred devastatorskim naletima iz svijeta; izvrsna komunalna i regionalna samuprava; njegovanje univerzalnih nasuprot partikularistikim vrijednostima; dostignuta zavidna razina zatite manjina i slabijih (od etnikih manjina, preko ena, do djece); sve snanija, otvorenija i slobodnija (bez opasnosti od bilo kojeg oblika kanjavanja) javna drutvena kritika kojekakvih negativnosti u tadanjem socijalistikom drutvu (koje najee nisu proizlazile iz karaktera socijalistike vladavine, nego upravo obratno zbog njegova slabljenja ili neispunjavanja), to je znailo prodiranje i jaanje stvarne demokracije u sve brojnijim sferama ivota (a ne samo u politikoj, kao danas) itd, itd. Da bi tumanizam pobijedio trebalo je mnogo to razoriti i unititi. Da bi se uvrstio kao oblik politike vladavine trebalo je mnoge osiromaiti, oistiti s politike (to je esto znailo i sa ivotne) scene, ukloniti ili barem utiati nepoudne i neposlune. A da bi nastavio svoju misiju i poslije Tumanove smrti trebalo je oslabiti i onemoguiti svaku ozbiljniju kritiku reima. U Hrvatskoj se u svemu tome, na alost, veoma dobro uspjelo! Vrlo velik doprinos toj (samo)ubilakoj pobjedi dali su upravo hrvatski knjievni inteligenti.

Najprije perom, pa noem

Dakako, stvari se nisu odigrale i dogodile preko noi! ak se ni samo preuzimanje vlasti nije dogodilo naglo, nego su odigrane one farse s referendumom i prvim slobodnim viestranakim izborima. A prije i poslije toga, intelektualnu i duhovnu logistiku pruali su knjievnici. Tako je u Drutvu knjievnika Hrvatske, 28. veljae 1989. godine, odrana osnivaka skuptina Hrvatske demokratske zajednice na kojoj su, pored F. Tumana i Vladimira eksa (Osijek, 1943), knjievnici Stjepan ui (Bukovica, 1945), Dubravko Horvati (Zagreb, 1939), Neven Jurica (Dubrovnik, 1952), akademik Dalibor Brozovi (Sarajevo, 1927) i Hrvoje Hitrec (Zagreb, 1943) samozvano, ni od koga izabrani i delegirani, uzeli

146

stvaru u svoje ruke, tj. spaavanje ni manje ni vie hrvatskoga naroda pred velikosrpskim unitenjem! Kasnije su tankoutni zavjerenici ovaj svoj skup okrstili kao izlazak iz hrvatske utnje (o emu se mogu znatieljniji obavijestiti u knjiici istoga naslova [HKZ Hrvatsko slovo, Zagreb 1999]). Istinabog prema vlastitim priznanjima nisu ovi inteligenti ni znali to ele, za to se zalau i to predlau (o eventualnim posljedicama nije ih bolila glava!). Idemo iz Jugoslavije i socijalizma u slobodni svijet i demokraciju! Svi nas oekuju rairenih ruku, a mi ovako genijalni! ostvarit emo neslueni prosperitet! Kako? Pa ve emo se nekako snai. Improvizacija je naa jaka strana Budui da batina ima dva kraja, na hrvatske nacionalistike prijetnje i zveckanje orujem i duhovnim praporcima, stali su srpski ovinisti uzvraati istom mjerom. Od uboda perom do uboda noem nije trebalo proi puno vremena. I opet su knjievnici strelohitro djelovali, okupivi se 4. listopada 1991. godine u, sad ve, Drutvu hrvatskih knjievnika, te na prijedlog pisca humoristike provenijencije Hrvoja Hitreca utemeljie vojnu jedinicu (etu) sastavljenu od hrvatskih umjetnika-dragovoljaca, kasnije poznatu kao satnija Hrvatski umjetnici (o toj jedinici v. Satnija Hrvatski umjetnici, izdanje Udruge hrvatskih umjetnika dragovoljaca Domovinskog rata, Zagreb 1997). Meu prijavljenim umjetnicima (248) prednjaili su knjievnici, njih 80 na broju. Sam Hitrec u navedenoj knjiici kae: bez obzira jesu li poslije navukli odoru ili ne, za povijest treba zabiljeiti njihova imena. Bili su tu, stali su bez ograde uz hrvatski narod i njegovu borbu za nezavisnost, u borbu za opstanak hrvatskoga narodnog bia. (str. 13). Meutim, bjelodano je, takoer, da je popis knjievnika-dragovoljaca poprilino dug, a da je odoru navukao podosta manji broj pisaca (pazi: podosta manji!), to je i objanjivo ako se zna da lanovima Drutva hrvatskih pisaca (drutva s takvim imenom nije bilo ni tada, kao to ga nema ni danas; drutvo slinoga imena Hrvatsko drutvo pisaca osnovano je u listopadu 2002. godine!) u pravilu ne postaju vrlo mladi ljudi, a i inae da se radi o krhkim (tjelesno) premda ponekad (pazi: ponekad!) duhovno vrstim ljudima. (str. 16/17). Da su ove rijei dotini pisci proitali, a sumnjam da jesu, tuili bi Hitreca za uvredu i klevetu! Rei nekome da je tjelesno slab i tek ponekad duhovno vrst, to e rei da je

147

uglavnom duhovno labilan, rastrojen i nesabran za obinu ljudsku logiku jeste uvreda. Ali za hrvatske knjievne vitezove obina ljudska logika ne vrijedi! Jer pogledajmo na spisak zar su krhki Milorad Stojevi ili Borivoj Radakovi, Pajo Kaniaj ili Branimir Donat, Slobodan Novak ili Stijepo Mijovi Koan!? Koliko su, kad su ponekad vrsti duhovno, zaista vrsti ne bismo procjenjivali. Neka o tome govore njihova djela, postupci i rijei. No satnija nije dugo pozadinski djelovala. Divlju umjetniku hordu, kako joj je tepao sam Hitrec, raspustila je Hrvatska vojska u rujnu 1992. godine, bez veih objanjenja i tko zna zbog ega. Ali otrov bojovnoga nacionalizma koji su ovi intelektualci ostavili iza sebe jo e dugo djelovati. Njih 248 pokazalo je kako se aktivno izdaje intelektualeva uloga, poziv i misija, ali i sama nacija u ijem tobonjem interesu su poduzeli svoju akciju. Usaujui u svoje sunarodnjake duh mrnje, uei ih da im je vanija jaka a ne pravedna drava, snana a ne humana i racionalna nacija, uinili su ih invalidima, emotivno i mentalno osakaenim biima, svodei ih na pripadnike stada, koja jedino reagiraju na nadraujue podraaje manipulatora.

Sirovi okrutnici
Visok nivo krvoednosti, bezosjeajnosti i surovosti pokazali su neki hrvatski knjievni inteligenti kroz razne vidove ksenofobinosti (protusrpstvo, antisemitizam, elja za unitavanjem neistomiljenika iz svojih redova itd.). Tako e Ante Armanini (Rab, 1943) ostaviti jedan od najmorbidnijih dokaza o hrvatskom protusrpstvu: Uistinu, 21. e stoljee pojave side i Srba razmatrati, kao u nekom stranom snu, kao srodne tvorevine izrasle iz rascijepana civilizacijskog i moralnog tkiva zapadne civilizacije. Problem najvee teine: kakve e sve civilizacijske i kulturoloke poremeaje izazivati pojava tih dviju malignih genetikih mutacija, one na razini spolne higijene nazvane sida a na razini civilizacijske i politike higijene Srbi. (v. Vijenac, br. 43, 24. 8. 1995). No jo bjesomuniji pokazao se Dubravko Horvati iskazujui svoj (na alost, nimalo usamljen) antisemitizam (u javnom govoru na Trgu bana Jelaia, 19. VIII 1991.): I zato je danas stravino uti glasove da su Hrvati progonili idove, a apsurdno je kada se ti glasi uju od onih (tj. od Srba op.

148

N.M.), koji su na svom tlu istrebljivali idove s pomou svoje autokefalne crkve, i to istodobno dok je nadbiskup Stepinac grmio s propovjedaonice zagrebake katedrale protiv takvih neljudskih ina Ali savjest svih nas danas je toliko ista da se ni ne trudimo dokazivati kako na nama nema nikakve krivnje, nikakve ljage. (v. Hrvatsko slovo, br. 248, 21. I. 2000., str. 6). Nevienu okrutnost za jednoga intelektualca pokazao je Horvati u svome uvodniku, kao glavni urednik Hrvatskoga slova, i to u svearskom raspoloenju (!) prilikom proslave Dana dravnosti, napisavi: Oni koji su ili tenkovima protiv hrvatskoga naroda danas bi trebali biti pred streljakim strojem kao i oni koji ih pozivaju (istakao N.M.), pa bilo da ih pozivaju iz Amerike ili iz Hrvatske kao tobonji Hrvati (Hrvatska i vampiri, Hrvatsko slovo, br. 58, 31. V 1996.). I autor ovih redova osjetio je (i jo uvijek osjea posljedice takve prozivke u Hrvatskoj) zloudost Horvatieva nauma kada je reagirao na moje tekstove objavljene u ljubljanskome Delu (jer mi je u Hrvatskoj bilo onemogueno obavljanje novinarske profesije) ovakvim pokuajem diskvalifikacije: itajui Nikicu Mihaljevia mogu se samo upitati zato i za to hrvatski i slovenski dravni odvjetnik primaju plau. (v. Vjesnik, 28. IV 1994.). A pravi zloinaki karakter pokazao je Pajo Pavao Kaniaj (elekovac, 1939) kada je javno tvrdio da je najbolji Srbin, mrtav Srbin, tj. kad je u glini (alac, br. 1, 15. IX 1995)!

Demodirani barresovac
No nitko nije bolje, pregnantnije i nedvosmislenije od Nedjeljka Mihanovia (Sitno Donje, 1930.) izrazio sutinu ovovremenoga hrvatskog nacionalizma. ak bolje i jasnije i od Franje Tumana. Stoga je njegov doprinos ratnohukakim aktivnostima i odravanju stanja permanentne ratne opasnosti, borbi protiv unutranjega i vanjskoga neprijatelja, golem i trajan. Pozivajui se na Mauricea Barresa, tvorca nacionalne orijentacije u Francuskoj (v. Hrvatsko slovo, br. 5, 29. V 1995.) i sam se trudio ne bi li postao ideologom suvremenoga hrvatskog nacionalizma po barresovskom receptu (ovinizam+rasizam+ksenofobija = kroatocentrizam). Meutim, Mihanovi za takvu misiju nije imao nikakvih preduvjeta. Kao knjievnik nije se isticao nikakvim djelom koje bi bilo koga ponijelo u eljenom pravcu. Kao knjievni povjesnik jo

149

je manje mogao bilo koga povesti. A kao politiar djelovao je konfuzno, izazivao dosadu i nerazumijevanje (dociranjem i jezino-stilistikom izvjetaenom akademskom frazom), te zagovaranjem jednoga zakanjeloga, demodiranoga, otrcanoga romantiarskog hrvatskog nacionalizma doimao se neuvjerljivo ak i mnogim lanovima vlastite stranke (HDZ). Pozivajui se na Barresa, dakle, sa zakanjenjem od najmanje stotinu godina, oponaajui A.G. Matoa (ideologa moderne) i Krleu (ideologa hrvatske ljevice) izgradio je retoriku koja je groteskna parodija revolucinarne, lijeve krleijanske retorike etrdesetih i pedesetih godina 20. stoljea. Stavljena u slubu uskogrudoga hrvatskog nacionalizma (iliti tumanizma) ova retorika djeluje ne samo nesuvremeno, nego izaziva gaenje! Naime, Mihanovi kao suputnik lijevoga pokreta i drugorazredni teoretiar lijeve orijentacije nikad nije pisao iz uvjerenja nego iz oportuniteta, pa je tako isti postupak primijenio i u novoj situaciji koja se otvorila 1990. godine. No svojega izraza, svoj jezino-stilistiki repertoar, svoj rjenik, frazeologiju, poimanje organizacije jezinoga materijala, osim kljunih termina i pojmova (zamjenjujui Klasu Dravom, revoluciju demokracijom, patriotizam domoljubljem, socijalizam kapitalizmom i sl.), nije mijenjao. Izgleda, brzo je shvatio da taj njegov toboe visoki i pomno njegovani izraz nailazi na odobravanje i prijem kod poglavara drave, Franje Tumana (koji se i sam trudio u istom pravcu). Boljega rezultata Mihanovi nije mogao poluiti! U politiku je Mihanovi uletio kao muha s veoma dobrim njuhom. Nije ga bilo ni blizu kod izlaenja iz hrvatske utnje, ali e kasnije kad su sve opasnosti prole a novi angaman se pokazao itekako isplativ ovako obrazlagati svoj in izdajstva intelektualnoga zvanja i podreivanja politikim strastima: Promatrati sav ovaj, gotovo bezizlazni, tragini razvoj srpske ratne agresije, s prijetnjom neminovne opasnosti, oslukivati ovu balkanskosrpsku mrtvaku koranicu (poznate su nam trijumfalne, svadbene, pogrebne, obredne koranice ili marevi, ali za mrtvaku znaju izgleda samo ovakvi vrsni stilisti! op. N.M.) i gledati ovu politiko moralnu pomrinu, moja literarna svijest morala je postati politina (istakao N.M.), jer bi odstupanje od angairanosti znailo moralnu i duhovnu neosjetljivost i posvemanju indolentnost prema sudbini vlastita naroda i Domovine. Osjeao sam da ne moemo biti izdvojeni od sudbinskih i odluujuih dogaanja koja su sto-

150

ljeima sazrijevala i sada se snagom ivotne volje hrvatskog naroda pokrenula. (v. Na putu do hrvatske dravnosti, Meditor i Politika uprava Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Zagreb 1996., Predgovor, str. 1). Svaka rije i svaka reenica u ovom kratkom citatu jednostavno se utrkuju u to temeljitijem potkrepljivanju Bendinih dijagnoza!

Ne daj, Boe, katarze!

Na tragu Mihanovieva kroatocentrino (tj. barresovski) usmjerenoga angamana intelektualaca nalazi se i dvojac Ante Stama (Molat, 1939), teoretiar knjievnosti, knjievnik i prevodilac, ovjek koji je za vladavine tumanizma izveo nekoliko tekih napadaja nacionalistikoga bjesnila, pokazujui zorno, svojim primjerom, da se u malim posudama nalaze najei otrovi, i Ivo Sanader (Split, 1953), politiar i knjievnik, predsjednik Hrvatske demokratske zajednice poslije Tumanove smrti. Oni su apsolutno svjesno, s potpuno odreenom namjerom i sasvim jasnim ciljem uspaljivanja, nadraivanja mase i manipuliranja njihovim osjeajnim mogunostima 1992. godine objavili antologiju U ovom stranom asu (Laus, Split; sluim se drugim izdanjem kolske knjige, Zagreb 1994). U predgovoru prvom izdanju sastavljai to i sami dokazuju potpisujui sljedee reenice: Mala antologija suvremenoga hrvatskog pjesnitva, koju u ovom stranom asu predajemo u itateljeve ruke, posljedak je brige njezinih sastavljaa za temeljne odrednice: gradivno joj je ishodite strahotni rat to ga srpske i crnogorske divljake horde vode protiv demokratski ustrojene Republike Hrvatske, a autorski joj je bokor ovea skupina suvremenih hrvatskih pjesnika koji su, potvrujui vlastite poetike znaajke, taj rat pretvorili u rjeite tvorevine pjesnikog naboja. U ovom je cvjetoberu posrijedi dakle tema rata i vrijednost pjesnikog sloga Rat udruenih neprijatelja Srba, Crnogoraca, komunista, jugorazbojnika i svjetskopovijesnih hulja svake vrsti a protiv nae prelijepe domovine Hrvatske jamano e dokraja izmijeniti i hrvatsko pjesnitvo. Naa mala antologija trenutka tomu je ve bjelodani dokaz.. Da sastavljaima antologije nisu na umu prvenstveno literarni ciljevi nego propagandni, ideoloki, u slubi organiziranja politike mrnje protiv vanjskih neprijatelja (stvarnih, kao i izmiljenih) a koji po teoriji zavjere slue za obra-

151

unavanje s unutarnjim neistomiljenicima ili za upozorenje onima koji se jo nisu odluili, vidi se i po tome to 1) istiu da je napadnuta demokratska Republika Hrvatska, dakle drava a ne domovina; a kada im je potrebno pojaati emotivni intenzitet onda domovinu zamataju u metaforiku oblandu naa prelijepa domovina Hrvatska; 2) naglauju da je napadnuta bez njezine krivnje, od strane divljaka, barbara, razbojnika, dakle od strane onih koji ak ne zasluuju po meunarodnom ratnom pravu ni status ratujue strane; dakle, izvan svakoga su zakona a takvima se onda moe initi to je nae bojovnike volja; 3) premda istiu da su se sluili nekim poetiko-poetskim kriterijima prilikom izbora pjesnika, ve nekoliko redaka nie sami sebe dezavuiraju navodei da gotovo i nema suvremenoga hrvatskog pjesnika od imena i djela (istakao N.M.) koji se ne bi bio izrazio o stranoj zbilji u kojoj ivi Hrvatska, te da su pritom mnogi od njih, sueljeni ba s takvom zbiljom potvrdili svoju vrsnou. Bio je to sastavljaima i putokaz i kriterij izbora.; dakle, ovdje se ne radi ni o kakvom izboru po nekom vrednosnom kriteriju, nego o sabiranju istomiljenika po kriteriju pripadnosti istoj grupi, svjetonazoru i ideologiji, dakle o svojevrsnoj pjesnikoj homogenizaciji s jasnim ciljem da izabrana grupa vjetih manipulatora, mistifikatora i pjesmotvoraca nepogreivo i krajnje uinkovito upravlja emotivnim resursima preostaloga dijela opora svojih sunarodnjaka; 4) na koncu, ova antologija trenutka ima itekako dobro promiljenu svrhu i u budunosti, a to potvruju i sami sastavljai: Nije naime mogue pretpostaviti da e se jednom, kad se nad Hrvatskom bude nadvilo blaeno stanje nanovo zadobivne pravde i mira, zaboraviti sva okrutnost to ju je ona proivljavala. Nesree su ostavile preduboke biljege, i oni e, oblikovani jezikom, svjedoiti o nemilu opstanku za duga vremena.. Nitko ne zna to e budue generacije misliti o dogaajima i ljudima iz naega vremena. Ali pomou tako monih sredstava kakva su pjesnitvo i jezik, ono najsutinskije po emu se jedan narod razlikuje od drugih, moe se vrlo snano utjecati na to budue miljenje u pravcu i sa ciljem kojega hrvatski nacionalisti prieljkuju. Njima je do posveenja tumanizma, do njegova uzdizanja na razinu svevremenske vrijednosti hrvatskoga naroda. O takvoj ulozi knjievnih inteligenata i o strahotnim dimenzijama njihove izdaje J. Benda je poetkom 20. stoljea

152

pisao: Oni u narodima potiu osjeaj privrenosti onom to ih ini sasvim posebnima: pjesnicima a ne znanstvenicima, legendama a ne filozofijama, jer je poezija, kao to su dobro uoili, mnogo vie nacionalna, vie razdvaja, nego plodovi istog uma Oni ljude potiu na to da istiu ne samo jezik, umjetnost i knjievnost nego sve po emu se razlikuju od drugih: odijevanje, stanovanje, namjetaj, prehranu Oni ljude potiu na to da se ponose ak svojim porocima, pozivajui svoj narod da se opija svojom posebnou do barbarstva. (ibidem, str. 105/6). A da bi to bolje potkrijepio svoje miljenje u biljeci ispod crte navodi: U malim istonoeuropskim zemljama djela koja slue za nacionalnu promidbu gotovo su uvijek antologije poezije, a vrlo rijetko znanstvena djela. (str. 106). Eto tako, jednom uzbibana, uspaljena i nadraena svjetina ostat e uvijek podatna za nove uspaljivae, antologije i manipulatore. Antologiara, vrhunskih ampiona intelektualne izdaje, zaista ima mnogo i vjeto manipuliraju kako kau Stama i Sanader mrtvom reetkom jezika, koju pjesnici, vjetaci govora, bacaju preko pojavnoga svijeta. Doista, premreili su svojom smrtonosnom pauinom i Hrvatsku, i Europu, i Zemlju. Odnekuda mora doi otar vjetar

153

Milan T. orevi

MALA VARIJACIJA NA TEMU INTELEKTUALCI I RAT

panski mislilac Hose Ortega i Gaset kae: Biti intelektualac je neto to ne mora nuno da ima ikakve veze sa ovekovim drutvenim ja. Ne postaje se Intelektualac zbog drugih, iz ovog ili onog razloga, sa ciljem da se zgrne novac, stekne slava, ili ne potone na uskovitlanoj puini kolektiviteta. Neko je Intelektualac zbog samog sebe, uprkos samome sebi, protiv samog sebe. Neizleivo. Filozof Andre Gliksman opet kae kako je intelektualac ovek koji naglas razmilja i da se od njega ne oekuje da ispolji apsolutnu nepogreivost. A filozof i pisac Bernar Anri Levi e rei da je intelektualac usamljenik. Po njemu, on je ovek koji govori, misli, kazuje svoje miljenje, sam. On misli da moe sam, ili skoro sam, da izrazi istinu. Intelektualac, nastavie Levi, to je istina, razum, pravda, to je iluzija o mogunosti ostvarivanja jednog sveta gde bi mogle da prevagnu vrednosti Univerzalnog. Mislim da je B. A. Levi najblii dobroj definiciji intelektualca ali priseam se da je u dvadesetom veku bilo mnogo onih intelektualaca koje moemo da nazovemo dravnim, reimskim, apologetskim, intelektualaca koji su zalaganje za univerzalne vrednosti zamenili odbranom nacionalnih, lokalnih vrednosti. esto fascinirani desnim ili levim totalitarizmima, divei se sili kao pokretau istorije, oduevljavajui se ak i okrutnou, oni su pokuavali i uspevali da igraju uloge propovednika ili glasnogovornika odreenih ideja ili drutvenih i politikih pokreta. Poslednja decenija prolog veka na nevelikom prostoru zemlje koja se zvala Jugoslavija intelektualci su igrali raznolike uloge. esto su bili zagovornici zaista mranih ideja, katkada rafinirani, ponekad brutalni inspiratori zloina i ratni hukai, najee samo utljivci i konformisti, a najree oni koji se suprotstavljaju ratu i mahnitosti kolektivizma zvanog nacionalizam. U Srbiji su u prethodnih petnaestak godina postojale, pojednostavljeno reeno, tri grupe intelektualaca. Bili su tu oportunisti, konformisti, navodni profesionalci takozvana utljiva veina. Oni su uvek bili spremni da zamure i tako ne

155

vide realnost oko sebe jer gledaju svoja posla, ne meaju se u tue poslove, bave se svojom profesijom. Njih nisu zanimale nikakve prie o ratnim zloinima i odgovornosti za ove zloine. Prezirali su i preziru svaki govor o politici i smatraju ga vulgarnim, pa sa neprikosnovenih estetskih i intelektualnih tronova ili sa akademskih visina osuuju otvoreno ispoljavanje politikog miljenja, a sopstveno ponaanje smatraju izuzetno mudrim. Pritom im nije smetalo da o dravnom troku putuju po svetu ili primaju nagrade drave sa ijom se politikom, navodno, nisu slagali. Ti su, recimo, govorili da nije bilo bombardovanja i ruenja Vukovara od strane Jugoslovenske narodne armije, kako nije bilo ni bombardovanja Dubrovnika, pa ak nije bilo ni zloina nad Bonjacima u Srebrenici i da je komandant srpske vojske, general Mladi, tamo samo delio bombone deci i pio rakiju sa holandskim oficirima. Danas su spremni da u pola glasa priznaju da je svega toga bilo ali da zbog evropske budunosti Srbije ne treba mnogo priati o ovim mranim stvarima, niti govoriti o grobnicama poput grobnice Albanaca to je otkrivena u beogradskom predgrau Batajnica, na poligonu specijalnih policijskih jedinica. Drugu grupu inili su reimski intelektualci, salonski nacionalisti i nacisti. Ti su oduevljeno prihvatili dogaanje naroda, antibirokratsku revoluciju i u Slobodanu Miloeviu videli srpskog vou koji e uz njihovu savetodavnu pomo ostvariti sve nacionalistike snove i fantazije. Oni su bili okupljeni oko Srpske akademije nauka i umetnosti, Udruenja knjievnika Srbije i raznih drugih dravnih i paradravnih udruenja. Imali su velikog udela u ispirisanju politike koja je Srbiju i Srbe gurnula u ratove u kojima su poinjeni mnogi zloini. Tipian ali i vrhunski predstavnik ove grupe je akademik Dobrica osi. Kad god govorim o tim intelektualcima koji su prihvatili rat kao drugo sredstvo ostvarenja ideja o nacionalnim dravama i kad god razmiljam o njihovoj nesposobnosti da se suoe sa svojom (makar moralnom) odgovornou za izazivanje i raspirivanju ratova, setim se sluaja velikog nemakog pesnika Gotfrida Bena. Ovaj ekspresionistiki pesnik i nihilista iji su stihovi izazivali zgraanje onih koji su voleli konvencionalnu i tradicionalistiku idilinu poeziju, tridesetih godina prolog veka polako se pretvorio u etabliranu figuru literate koji u nacionalizmu i govorenju o naciji nalazi novu snagu koja e preobraziti

156

stvarnost i istoriju pokrenuti sa mrtve take. Izuzetno lucidan i intelektualno poten pisac, Ben je proao zaista udan put od nonkonformiste do stvaraoca koji se oduevljava onim to se desilo 1933. godine. Zato je Ben u onome to su njemu knjievno i estetski bliski stvaraoci mnogo ranije prozreli kao zloin video istorijsku prekretnicu i novi trenutak u istoriji nemakog naroda? Zato je ovaj krajnji individualista imao potrebu da uestvuje u masovnom oduevljavanju nacionalnom revolucijom iza koje se krila nezajaljiva ambicija nekolicine polukriminalnih ljudi koji su se brzo pretvorili u masovne zloince, dok su nekadanji nacionalisti poput Tomasa Mana, dakle prirodni intelektualni saradnici Hitlerove nacionalne revolucije, lutali svetom uasavajui se i aktivno se borei protiv reima u kojem je nihilista Ben iveo. Ben koji je 1934. godine ipak shvatio ta se deava u Nemakoj pa se iz javnog ivota povukao u anonimnost vojne lekarske profesije, u knjizi Dvostruki ivot pokuao je da na vrlo inteligentan nain opravda svoje oduevljenje nacistikim osvajanjem vlasti i ostalim dogaanjima iz 1933. godine. Njegova knjiga je objavljena tek posle 1945. godine i predstavljala je briljantnu racionalizaciju koja nije mogla izmai razornoj kritici mlaih leviarskih intelektualaca i stvaralaca. Danas bih poeleo da i srpski intelektualci, pisci i pesnici bar malo progovore o svojim nacionalnim euforijama, glupostima, grekama i pravdanjima zloina, ali oni izgleda nisu sposobni za tako neto. Problem tih dravotvornih intelektualaca i pisaca je to oni bez nacionalne ideje i dravne podrke postaju socijalno beznaajni. Njihov govor nije govor intelektualnih individualista, ve se ispoljava samo u kolektivistikom podravanju dravotvorne ideje. Njihova veita vezanost za priu o nacionalnoj dravi, danas je intelektualno smena, groteskna i arhaina. Tako je, na primer, pesnik-akademik Matija Bekovi dozvolio sebi da kae da e biti sa svojom nacijom ak i kad ona nije u pravu. Naravno, pria o naciji, nacionalnoj dravi i zatvorenoj nacionalnoj kulturi uvek je apstraktna i u sutini predstavlja fantaziju iz devetnaestog veka kojoj podleu duhovni lenjivci. Znam da ovi nai savremenici (kako neko ree, intelektualci-demokrate genocidnog tipa) zbog svoje prosenosti nikada nee napisati tivo kakav je Benov Dvostruki ivot. Oni nisu sposobni, niti e biti sposobni da analiziraju sopstvene zablude, gluposti ili greke. Umesto da u javni govor unose racionalnost i razlonost, oni su kod takozvanih

157

obinih ljudi raspaljivali najmranije strasti. I tako ih podstrekivali na osvetu i nasilje. Njihovi govori o prolosti, o granicama, o odbrani naroda, njihova fetiizacija nacionalnog i instrumentalizacija nacionalne kulturne tradicije u dravotvorne svrhe, ostae kao primer neodgovornog ponaanja intelektualne elite jednog odista mranog vremena. Trea i najmanja grupa su intelektualci u antiratnim organizacijama i inicijativama kao to su Antiratni centar, Beogradski krug, Fond za humanitarno pravo, Helsinki komitet, Evropski pokret. Oni su se u patrijarhalnoj i ratniki raspoloenoj Srbiji suprotstavljali ratu i nacionalnoj mrnji pa su od strane dravotvorne nacionalistike inteligencije bili igosani kao izdajnici, antisrbi, anacionalni elementi. Uasni ratovi na teritorijama nekadanje Jugoslavije koji su obeleili kraj dvadesetog veka, veka logora i genocida, veka mranih ideologija i atomske bombe, sada su iza nas. Ali jesmo li shvatili ta je bila sutina tih ratova i zato su oni voeni? Zato su bili tako surovi? Jesu li to bili ratovi za teritorije, graanski ratovi, ratovi koji su za jedne bili odbrambeni a za druge osvajaki? U Srbiji, jer nju najbolje poznajem, intelektualci se, kao ni veina ljudi, otvoreno ne suoavaju sa bliskom prolou. Razgovori o odgovornosti, zloinima, uzrocima proteklih ratova potiskivani su u drugi plan sa uverenjem da jo nije vreme za te i takve razgovore. Intelektualci koji trae da se te stvari izvedu na istac kao to trae da zloinci budu kanjeni za zloine koji su injeni u ime nacije i njene odbrane, i dalje u Srbiji predstavljaju sumnjivu manjinu. Glasnu ili poluglasnu veinu predstavljaju oni narodnjaki i nacionalistiki intelektualci poput Dr Koste avokog koji se otvoreno ili skriveno suprotstavljaju Sudu za ratne zloine u Hagu i brane Radovana Karadia i generala Mladia kao nacionalne heroje. Ne postoji jasna svest o moralnoj i krivinoj odgovornosti za zloine poinjene u ovim ratovima. Ne postoji ni elja da se problem odgovornosti konano rei. Retorika ovih intelektualaca koje neki smatraju odgovornijim za zloine od raznih vojnih i policijskih komandanata gotovo je ista kao i pre zapoinjanja ratova. Kao zatitnici i dobrovoljni zastupnici nacije, oni govore o pravdi, o zloinima izvrenim nad Srbima. Zarobljenici mita o bezgrenosti i pravedenosti sopstvene nacije, ti uvari nacionalnih vrednosti istovremeno su i ivi dokaz intelektualnog poraza. Dokaz antiintelektualizma i izdaje onih univerzalnih

158

vrednosti koje svaki istinski intelektualac zastupa. I taj poraz najbolje govori o stanju drutva u kojem ivimo, o stanju drutva koje nema snage da se otrgne od prolosti. Uasna prethodna decenija, koja je poela nacionalistikom euforijom i priama o herojstvu i pobedi, istorijskim narodima i slavnoj prolosti, a zavrila se ratovima, pogibijama, egzodusima, zloinima, porazima, propadanjem, bedom, depresijom, apatijom i izoptenou, niim nije pouila ove ljude. Ili, taniji, oni nisu uspeli da se intelektualno suoe sa injenicama i onim to je oigledno. Nastupajui kao branitelji nacionalistikih ideja, kao oni kroz ija usta govori narod, prestali su da budu intelektualci lucidni analitiari ili kritiari postojeeg, oni koji brane univerzalne ljudske vrednosti i postali provincijski demagozi, oni koji opravdavaju zloin.

159

Andrej Nikolaidis

NITKOVI, BITANGE I ZLOINCI

Zato su pisci slabi na tirane i zloince, kao to su seoske udavae slabe na brkate nie oficire? Biti nitkov, to je ve dovoljno loe. Ali biti nitkov i pisac takav ve predstavlja opasnost ne manju od hemijskog oruja ili napuklog reaktora nuklearne elektrane. Kada je neko nitkov i mesar, on zakida na vagi: u najgorem, radnju snabdijeva leinama koje za male pare kupuje od seljaka. Ne trgujete kod njega. Nitkov pop na sahranama osamdesetogodinjih baba dri govore u kojima oplakuje stradanja srpskog naroda. Prezirete ga i ignoriete. Nitkov stolar, ofer ili zubar sve njih je lako izbjei. Samo od nitkova pisaca nema bijega, nema sigurnog zaklona od njegovog nitkovstva. Oni kao zlo iz Huperovog Poltergeista iskau iz televizijskih ekrana ne bi li vas odnijeli u svoj onostrani svijet zla; oni vrebaju na vau duu iz rubrika za kulturu, iz kolskih itanki vae djece. Postoje, naravno, uspjeni nitkovi pisci, kao i oni koji nisu postigli optenarodnu popularnost. I nemogue je otkriti to ih razlikuje, zato nisu uspjeli? Zato to nisu bili dovoljno talentovani, ili zato to nisu bili dovoljno nitkovi? Vladar zlikovac trai pisce zlikovce to uvijek ide jedno s drugim, kao kafa i kisela voda, kao kafa i lokum, kao kafa i druga kafa... I to je vladar vei zlikovac, vei su nesoji i njegovi pisci. Slobodan Miloevi bio je din meu zlikovcima. To je presudno odredilo srpsku i crnogorsku knjievnost kraja dvadesetog vijeka. Barem onaj njen dio koji je Sloba drao za svoga, a drava za uzvrat kao svoje najmilije pazila te pisce. Dobrica osi je najpoznatiji od njih. osi je jedan od onih autora koje je nemogue razumjeti bez razumijevanja istorije i sudbine nacije o kojoj pie takvi se uvijek nadaju da e biti i obratno: da e naciju biti nemogue razumjeti bez njihovog djela. Nacionalni pisci su uvijek naporni, kao retardirano-autistino dijete koje iz kue u plamenu iznesu vatrogasci. Ono neprekidno kuka za svojom gumenom patkom, dok mu iza lea gori dom, a majka uz urlike umire, zarobljena u vatri. Jednako neuraunljivo za nacijom kukaju nacionalni pisci.

161

Ma koliko razumijevanja imali i ma koliko ga saaljevali, dijete nee prestati sa svojim bezumnim plaom, sve dok ga ne oamarite. Naravno, nije lijepo amarati djecu. Kao ni pisce, uostalom. Ali njih, nacionalne pisce, amara istorija. Od njenih udaraca osievi obrazi su crveni. Jer, zaboga: nita nije ilo kako je on planirao. Da su samo vie itali njegove knjige... tamo je sve lijepo pisalo. Ali kako ratnici, kao to znamo, ne itaju knjige, nego ih pale, tako je i osieva umna pouka Srbima nestala u vihoru rata. Njegova mudrost na graane Sarajeva padala je u formi granata koje su kidale noge djeci. Autor nekoliko vanvremenskih iskaza, poput onog prema kojem se svako ko se bori protiv srpskog nacionalizma bori zapravo protiv ljudske slobode (ovu misao treba saoptiti enama Srebrenice, da znaju da su im sinovi i muevi stradali jer su se borili protiv ljudske slobode), na koncu e neto od svojih opservacija o srpskom usudu imati priliku da saopti i u Hagu, koji ga je pozvao kao svjedoka, uz izglednu perspektivu da njegov status u tom sudu ubrzo naraste sve do optuenog. Slobodan Miloevi e ga, nema sumnje, paljivo sluati. 1985 godine, na osievu inicijativu osnovan je Odbor za skupljanje grae o genocidu protiv srpskog i drugih naroda Jugoslavije u XX veku. Kako u izvrsnom tekstu o Dobrici osi pie Sonja Biserko, on je taj posao smatrao politiki rizinim, ali mu je ipak pristupio jer, kako je rekao, treba najzad popisati i imenovati zloince. Za pamenje i opomenu. Upravo tako. Zato je Haki sud pozvao osia. Jer treba popisati i imenovati zloince. Za pamenje i opomenu. Svojevremeno se meu crnogorskim piscima smatralo najveom au dokopati se na nekom od putovanja u Beograd osievog ili Bekovievog salona. Tu se, naime, stvarala budunost nacije, u tim sobama duh naroda kreirao je strategije za budunost. I kada bi rodbina iz Beograda te crnogorske pjesnike strpala u voz za Podgoricu, natrpavi im putne torbe prasetinom, turijom i jajima, sve u nadi da do naredne godine nee ponovo dolaziti, primijetili bi, dok bi bijelim maramama radosno ispraali voz i dosadnog roaka iz Crne Gore... primijetili bi, kaem, taj jedinstveni, sneni pogled u oima pjesnika. Utonuo u sanjarenje, pjesnik je i dalje bio u Bekovievom salonu, nad mapama srpskih zemalja, daleko od eljeznike stanice, voza i konduktera koji e ga prenuti iz teritorijalnih snova onda kada ga potape po ramenu i zatrai kartu na pregled.

162

Jedan od tih pjesnika bio je Ranko Jovovi. On se poetkom devedesetih poalio da ga gui vlastita sloboda. Ne znam ta u sa ovolikom slobodom, pisao je. I poentirao: Grijeh je biti ovoliko slobodan. Nedugo zatim okrenuo se mitropolitu Amfilohiju Radoviu i Srpskoj pravoslavnoj crkvi, specijalizovanoj za oslobaanje ratnih zloinaca od grijeha. Amfilohije je pun hrianske samilosti prema ratnim zloincima toliko je ispunjen milosrem, da je i Radovana Karadia rijeio sakriti u manastir Ostrog kod Nikia. Crkva e pomoi zloincima u bijegu. Zato i ne bi, kada im je pomagala i u samim zloinima. Naravno, pod uslovom da su to nai zloinci, i da su grijesi poinjeni zarad viih nacionalnih ciljeva. Pri emu moramo primjetiti kako nacionalisti imaju problem da razlikuju moral od premjera zemljita: vii ciljevi, to je fraza koja u nekom drugom kontekstu upuuje na izuzetne moralne standarde, izvjesna velika duhovna i etika pregnua. Kada se pak nacionalisti pozivaju na vie nacionalne ciljeve, oni pod tim uvijek podrazumijevaju vie teritorije za vlastiti narod. Jovoviev kolega, pesnik iz Crne Gore, eeljev jatak i Bekoviev gost, sve to pod imenom Momir Vojvodi, saeo je svoj poetski kosmos u stih: vie volim srpsko govno nego ameriki hamburger. Vjekovi crnogorske epske poezije i tradicije koju je, kako je uporno isticao, batinio, vrhune u ovom Vojvodievom hrabrom razrjeenju hamletovske dileme: govno ili hamburger. Moglo bi se, naravno, rei i kako je Vojvodiev iskaz tek postmodernistika parafraza etrdesetosmake parole koja je rusko (pa ipak bratsko) govno pretpostavljala amerikoj piti... No valja nam se brzo izvlaiti iz ovog diskursa o govnima i ostaviti Jovovia i Vojvodia sa vlasitim izborom: jednoga sa neslobodom, drugoga za trpezom. Sva nesrea ovog svijeta ali i sva ljepota, ako elite lei u njegovoj poliseminosti. Postoji bezbroj naina da se objasni svaka pojedinana stvar zapravo onoliko naina, koliko je knjiga. Oznaitelji koji plutaju u vakuumu nisu postmodernistiki izum: oni su oduvijek tu, svuda oko nas. Postmoderna ih je, jedino, umjesto da ih organizuje u borbene formacije ideologije i dogme (to je bila praksa svih drutava i svih velikih naracija, koje su uvijek prisilna mobilizacija znakova), preimenovala, oduzela im religijske i ideoloke valencije, i prepustila entropiji. Ba kao to u entropiji kapitalizma skonava proizvod koji niko ne eli da kupi, na nekoj polici trnog centra. to vai za slobodnoplutajue oznaitelje, vai i za pisce. Pa

163

je mogue rei kako su pisci, po prirodi posla, totalitarne zvijeri. Tekst ne nastaje kroz demokratske procedure: on je uvijek izraz totalitarne volje autora. Sve to moe uslijediti: prie o otvorenom knjievnom djelu (a ta pria je samo jo jedna Velika naracija, koju nam nude oni koji su prethodno konstatovali smrt Velikih naracija), sva mrea referenci i citata koje u kasnijim analizama mogu biti detektovane sve je to pokuaj da se dominantna ideologija liberalnog kapitalizma prenese i na podruje teksta. Tekst je totalitaran, ba kao i kapital. I kao to je kapital liberalan samo u stvarima koje ne dovode u pitanje vlasnitvo i oplodnju kapitala a kao to znamo, jedino to, ono to je zabranjena zona, zapravo jeste prostor u kojem mogu (a zapravo ne mogu, jer je to totalitarni zabran) biti izvrene promjene tako i pisci nastoje da totalitarnu ideologiju vlastitog teksta naslone i ojaaju kroz totalitarne strukture u drutvu. Modernistika ideja originalnosti tako je bliska ideji etnike istoe i vjerske posebnosti. Moda su zato sijedi modernisti tako vrsto prigrlili nacionalizam? Da: moglo bi se tako rei. Ba kao to bi se moglo rei da su to tek nitkovi, bitange i zlikovci.

164

Teofil Pani

ZAVERA STARIJIH BELIH MUKARACA

Nekakva statistika nastranosti lako bi, verujem dokazala da su veinu monumentalnih organizovanih opaina na ovom svetu (o)smislili Stariji Beli Mukarci, uglavnom sedei u svojim udobnim kabinetima. Dodue, i mnoge najbolje stvari na ovom svetu takoe su plod radnih i slobodnih aktivnosti Starijih Belih Mukaraca to e rei da oni prvi i ovi potonji gotovo nikada nisu jedni te isti Stariji Beli Mukarci. Trebalo bi sistematski ispitati ta je to u hromozomu ili kako se to ve zove, nita se ne razumem u biologiju, genetiku etc. Starijih Belih Mukaraca (SBM) to ih tera da prave tako gigantske, da prostite, pizdarije (one su obine pzdrj, jakako, rezervisane za manje privilegovane delove oveanstva), osim kada su u pitanju albertantajni, tomasmanovi ili ak kitriardsi, to da ne? Ili e pre biti, ako se malo uozbiljimo, da se radi o stvari kulturno, drutveno i istorijski uslovljenoj? Shvatili ste, naime, otprve da je SBM u ovom tekstu kulturnomentalitetska, a ne bioloka kategorija. Zato se nemojte uditi to neki od najgrozomornijih primeraka Starijih Belih Mukaraca imaju trideset i est godina i zovu se Dragica. Ili Condoleezza, sasvim svejedno. Nevolja je to jest, naizgled mistini izvor moi specifine kategorije SBM u tome to se u patrijarhalnim drutvima uistinu veruje samo u autoritarne Voe (takoe pripadnike SBM) ili pak u natpolitike autoritete (po mogustvu u uniformi vojnoj ili popovskoj; ako su ipak civili, poeljno je da budu suklataste poete opskrbljene direktnim mentalnim linkom sa Duom Naroda) ija je seda kosa dokaz per definitionem njihove neupitne mudrosti. Upadljiv zaviajni naglasak takoe je poeljan, jer zorno demonstrira da se predmetni SBM nije odnarodio i pogospodio, a to je po optem uverenju neto najgore to se oveku uopte moe dogoditi, mnogo gore i sramnije nego da, recimo, pobije i raseli par stotina hiljada ljudi. Zato Stariji Beli Mukarci u ovim i ovakvim drutvima ne moraju nuno zauzimati nekakav formalni poloaj u hijerarhiji vlasti, pa da budu uticajni i moni:

165

za njih radi ve samo njihovo i naelno i praktino udovoljavanje zateenoj matrici, laskanje looj beskonanosti Naoruanog Patrijarhata kao regionalno omiljenog i neprevazienog naina organizovanja ljudske zajednice. Iz istog razloga SBM momentalno ispadaju iz konkurencije ako se ne dre pravila igre, ako se ponaaju suprotno kanonizovanoj predodbi o dobrom vladanju jednog dostojnog Starijeg Belog Mukarca. Evo pounog primera: nai su se vrli intelektualci onomad udom udili kako je veliki pisac i veliki gospodin Borislav Peki onih smutnih i odvratnih dana s poetka devedesetih u prigradskoj beogradskoj optini Rakovica katastrofalno izgubio izbore od opskurnog Vojislava eelja tada inae pajaca meuoptinskog ranga a stvar je, boe, bila tako prosta: Peki je (tono bi se reklo - njim samim!) napadno odudarao od poeljnog ablona: nije bio ni lud, ni prost, niti je takve osobine umeo ili hteo da glumata, to e rei da je bio unapred izgubljen. Svaka epoha trai svoje, sebi sline i podobne kulturalne junake, a vreme ratova u Srbiji i drugde po SFRJ bilo je vreme sumranih tipova. Da se kandidovao u Hampsteadu ili South Kensingtonu, moda bi imao neke anse. Ako, dakle, jo ima nekog smisla iznova govoriti o (sa)odgovornosti pisaca za ratove iako ne treba zaboraviti da oni skoro nikada nisu ti koji komanduju haubicama odgovornosti, dakle, veoj nego u nekog drugog obinog smrtnika koji isto tako kao i pisac nije sedeo u organima vlasti, onda to danas ponajpre ima smisla kroz sagledavanje, kroz proziranje mehanizama njihovog uticaja; a kada se po tome malo proeprka, ovek lako doe do neeljeno cininog zakljuka da su sigurno i sami pisci-faisti i pisci-ratoljupci svih vrsta morali biti zapanjeni razmerama vlastitog uticaja u jednom inae turobno usmenom narodu: nije bilo te gadosti koju je izvalio neki pijani paraknjievniki idiot u sitne sate u Francuskoj 7 ili u salonu DHK na Trgu Bana Jelaia, a da to nije ovako ili onako sprovedeno u delo. Nekad noem, nekad granatama, najee kalanjikovim, najcitiranijim ruskim autorom dvadesetog veka. Oh, zar je Narod ba tako paljivo sluao pisce? Kojeta. Narod uglavnom ne uje nita, a kamoli one koji ga Najvie Vole, uglavnom zato to se s njim u stvarnosti nikada ne meaju i o njemu ne znaju sveano nita. Pre e, elem, biti da je obrnuto, da su pisci sluali narod a uvek se onaj njegov najgori deo zaogre tom pompeznom sintagmom i zajedno

166

s njim slavili kumira Prostote, omoguavajui maherima s vlasti da u meuvremenu spokojno rade svoj koljako-pljakaki posao. Tu dolazimo do karakteristino ljupkog populistikog paradoksa: ovi su pisci razglaeni autoritetima (i kao takvi se ba lepo primili, poglavito meu onima koji mrdaju usnama dok itaju putokaze) ne zato to znaju neto to obian svet ne zna, nego upravo zato to ako emo poteno ne znaju i ne razumeju nita, ali to veoma dostojanstveno nose, mamurno zagledani u daljine maglene i plave... Jo ako ti Autoriteti piu paraepske p(j)esme iz glave cijelog naroda, ako dakle s jedne strane sreno i produktivno kombinuju svoju razliitost u odnosu na Puinu, koja se ogleda u njihovom posedovanju kakvog-takvog dara, ali takoe obilato iskazuju i svoju istovetnost sa pukom u vidu posvemanje duhovne prostote i duboke line nedotaknutosti Miljenjem i Znanjem koju nikakve, obino brzometno steene akademske titule ne mogu da zabaure onda je idila na pomolu: sujetni profeti dobijaju besmrtnu slavu i oboavanje, narod dobija apdejtovanu verziju u-trans-uronjenih vraeva ili barem slepih guslara, a vlast dobija dragocene strateke saveznike: niko drugi ne bi tako lepo umeo da unjka mantre koje, ba na idealnoj psihofrekvenci za ui Naroda, tako ueno objanjavaju i opravdavaju svaku zamislivu i manje zamislivu svinjariju, svaki rat, pokolj, pomor, svaku moralnu i materijalnu bedu. Notorni Matija Bekovi je antologijski primer: kada bi mu, gluho bilo, sudili u Hagu, celo celcato obrazloenje osuujue presude moglo bi da glasi: ovo ti je za ono. emu arenje dodatnih rei kad je Pesnik sam sve najbolje dokonao, sve onako lovei, a ulovljen? Ova idila pisaca i njima slinih SBM likova sa vlastima se, naravno, raa jedino pod uslovom da je vlast autoritarna, ksenofobina i spremna na sve samo da bi opstala na vrhu, a mi smo upravo s takvim vlastima poslednjih decenija imali posla, a naroito u doba sumraka komunizma i SFRJ. Bie da su se zato tako lepo razumeli Stariji Beli Mukarci iz vlasti sa onim SBM iz kojekakvih akademija i stihoklepakih udruenja (popovi se podrazumevaju njima uvek prija Horsko Pevanje): radi se o ljudima koji su sasvim lako mogli i da zamene mesta, a da niko ne primeti. Uostalom, nije li groteskni polupismeni opsesivac Franjo Tuman (i eelj takoe!) uredno bio lan PEN-kluba, kao to je i njegov zaljubljeni intimus Ivan Aralica svojedobno bio u komiteju, pa makar i na

167

lokalnoj ravni (vidi avla, komunizmu se mora priznati da je takvim ljudima bar umeo da odredi realan domet)? Nije li sumasisava Mirjana Markovi javno trabunjala i izlivala svoje impresivno netalentovane kvazilirske umotvorine, i nisu li Dobrica osi ili Antonije Isakovi ljudi sa vie komunistikog, centralnokomitetskog i vladarskog staa od Miloevia i svih njegovih saradnika zajedno, osobito u trenutku kada je ovaj tek poeo da radi na nacionalonoj stvari, a ova mu dvojica uture sa devet desetina srpske humanistike inteligencije tronuto pala na sinovljevske grudi? Kad sve ovo baci na gomilu, teko je izbei zakljuak da smo svi na zapadnom Balkanu zapravo pali rtvama zavere Starijih Belih Mukaraca, a da je serija ratova, praena najogavnijim zloinima koji nikako nisu bili ispad iz sistema nego sr sistema samog, bila zapravo samo ekstremni vid klasne borbe: vladajua SBM kasta lukavo je namirisala globalnu Promenu na vidiku nije li ba tih godina i Berlinski zid treskom pao?! i reila da preventivno uzvrati udarac. Rezultat: u potpunosti ouvana vladavina Starijih Belih Mukaraca ponovo naglaavam, ne kao realne bioloke kategorije, nego kao najtanije metafore razornog skupa autoritarnih, patrijarhalnih i ksenofobinih vrednosti samo ovaj put rasparana u vie manjih, lako kontrolabilnih delova, paria i krhotina (poznatih i pod duhovitim pseudonimom nezavisne nacionalne drave nastale nakon raspada SFRJ). Tako je, dakle, SBM uvalila mlaim belim mukarcima i ponekoj eni SMB iliti sivomaslinastu boju soldatske uniformetine, a sama se radije skromno zadrala po svojim kabinetima, ne bi li smislila jo neki pompezno iskieni pasjaluk. I zato e se nama SMB ciklino ponavljati kao nekakav ubistveni Prst Sudbine sve dok SBM ne poaljemo tamo gde, po kalendaru epohe, ve maala odavno spadaju. Osim ako oni ipak spadaju tu gde ve jesu jer bolje nismo ni zasluili, u kojem sluaju se najdublje izvinjavam to sam smetao, i elim svima Laku No. Ionako nee skoro svanuti.

168

Andrew Wachtel

PISCI I NACIONALIZAM
Pitanje nacionalizma i literature u postkomunistikoj istonoj Evropi izuzetno je sloeno, prvenstveno jer nije lako definirati sam pojam nacionalizma u tom kontekstu. Drugo, postoji problem kako i pod kojim se okolnostima nacionalizam izraavao u literaturi istone Evrope prije kraja komunizma. Ovim tekstom u se usredotoiti iznenaujuu snagu nacionalistike misli u istonoj Evropi pod komunizmom, iznenaujuu zato jer je marksistika teorija nacionalistiki sentiment usko povezivala s buroaskim kapitalizmom, i koji je zato trebao poeti da nestaje nakon uvoenja socijalizma. No, komunistike vlasti u praksi nikada nisu bile u stanju da potisnu nacionalistiku misao iako su to dobrim dijelom pokuavale postii. Kako je rekao Walter A. Kemp: I prije svog pada, komunizam je kao ideologija ve dugo bio diskreditiran, velikim dijelom zbog svoje nemogunosti da izae na kraj s nacionalizmom. Komunizam kao politiki sistem sada se takoer sruio, u velikoj mjeri upravo iz istog razloga. Ukratko, usvajanje internacionalizma bilo je dio komunistikog plana; ironino, nemogunost komunizma da se nosi s nacijama i nacionalizmom doprinijela je tekoama pod kojim je odumro.1 Kao to je bio sluaj s mnogim drugim istinama koje se nisu mogle naglas iskazivati u istonoj Evropi, nacionalistika misao pod komunizmom je openito bila izraena u literarnim djelima mnogo prije nego to se poela pojavljivati u drugim oblicima. Veina Zapadnoevropljana i Amerikanaca, vjerujem, skloni su izjednaiti nacionalizam sa ovinizmom, te ga prema tome razumjeti kao potpuno negativan fenomen. Uzimajui u obzir tetu koju je ovinistiki nacionalizam prouzroio u istonoj Evropi, posebno u bivoj Jugoslaviji, sigurno je da bi takvo stajalite moglo biti rasprostranjeno irom regiona. Ipak, uzimajui u obzir istoriju istonoevropske literature, posebno njenu ulogu u izgradnji nacionalne svijesti na prvom mjestu, diskusiju o pisanju i nacionalizmu bilo bi pogreno ograniiti na ona djela koja ukljuuju diskusiju o nekoj naciji na nain koji bi ponizio ili loe govorio o drugim, susjednim

Prevela: Nermina Koljak

Walter A. Kemp, Nationalism and Communism in Eastern Europe and the Soviet Union. A Basic Contradiction? (New York: St. Martins Press, 1999.), str. 206.

169

2 Ronald Grigor Suny, The Revenge of the Past. Nationalism, Revolution, and the Collapse of the Soviet Union (Stanford: Stanford UP, 1993.), str. 4.

nacijama (tj. na ovinistiki nain). Uvjerljivija i ira definicija, koja je vie u skladu s nainom na koji je nacionalistiko pisanje bilo istorijski shvaeno u regionu, obuhvatila bi knjievna djela koja pokuavaju definirati odreenu posebnost jedne nacije, u vidu nacionalne istorije, sudbine ili due. Takvo djelo pokuava nadahnuti svoje itaoce (barem one koji pripadaju njegovoj inicijalnoj ciljnoj publici) osjeanjem pripadnosti naciji koja je simboliki ili detaljno opisana u tekstu. Djelo na taj nain istodobno (i u raznim kombinacijama) i opisuje postojei fenomen i samo ga kreira. Naravno, stvarajui takvo djelo, pisac implicitno iskljuuje sve druge koji nemaju istu istoriju, sudbinu ili duu. Ipak, imamo li u vidu da te posebnosti mogu biti definirane na razliite naine, ne mora obavezno znaiti da je nacionalistika literatura shvaena na taj nain, kodiran oblik ovinizma. Posegnemo li za prilino nekontroverznim primjerom iz 19. stoljea, Rat i mir Lava Tolstoja sigurno je nacionalistiko dijelo utoliko to je jedan od njegovih ciljeva odreivanje sutine ruskog nacionalnog karaktera (utjelovljenog u generalu Kutuzovu) i pokazivanje da je taj karakter ono to je omoguilo ruski trijumf nad Napoleonom. Istodobno, Tolstoj prua prilino slojevitu sliku neprijatelja Francuza i samih Rusa, tako da bi bilo pogreno ocjeniti njegov roman kao ovinistiko dijelo. Svojim ideolokim principima, komunizam bi trebao biti oprean nacionalizmu jer je u njegovoj osnovi internacionalistiko vjerovanje da e svjetske radnike klase, nakon to zbace svoje lokalne parazitske buroazije, postati svjesne svojih zajednikih odlika. Kada drava odumre u idealnom komunizmu, vie nee biti vlasti, ni odvojenih nacija. Rijeima Ronalda Sunyja: Marksisti su dugo smatrali da su suvremene nacije rezultat kapitalistikog naina proizvodnje, te da, ustvari, toliko ovise o njemu da e s krajem kapitalizma i same poeti da nestaju. Marksisti su odbijali nacionalistiko legitimiranje neovisnih nacijadrava konstituiranih na etnikoj osnovi, tvrdei da nacije nisu prirodne ni vjene i da se prioritet mora dati klasi kao osnovi budueg anacionalnog drutva. 2 Od najranijih pokuaja da se komunizam isproba u praksi, bilo je jasno da barem u sadanjosti nacionalizam nije zanemarljiva snaga. Tako su boljevici 1917. godine bili prilino neuspjeni u ubjeivanju njemakih radnika da imaju vie zajednikog sa sovjetskim radnicima nego s njemakom vladajuom klasom. I kada se stalna svjetska ili barem revolucija na

170

poduju Evrope, koju su boljevici uvjereno oekivali poetkom I svjetskog rata, izjalovila i propala, boljeviki voe su morali smisliti nain da izgrade socijalizam u jednoj zemlji SSSR-u. No, ta je zemlja bila izuzetno multinacionalna tako da su boljevici ak i u njoj morali kreirati koherentnu politiku u pogledu odnosa Rusa, kao najvee grupe stanovnika, i ostalih. Sovjeti nisu mogli izgraditi sovjetsku naciju naprosto prisilno rusificirajui druge narode u SSSR-u, to je bila glavna nacionalna politika u prethodnoj imperijalnoj dravi. Umjesto da nametnu ruski jezik svim narodima Sovjetskog Saveza, sovjetski voe su radije razvili politiku koja je pozivala na razvoj kultura koje bi bile socijalistike po sadraju, nacionalne po obliku. Takva je politika, prirodno, traila opirnije prevoenje kako materijala s ruskog jezika na doslovno stotine jezika u upotrebi na teritoriji SSSR-a (to je takoer ukljuivalo i bukvare za nepismene), tako i kulturnih spomenika tih naroda na ruski. Nesumnjivo je da su uloeni ogromni napori kako bi se razvili jezici i knjievnosti manjinskih grupa u SSSR-u. Naravno, taj posao je openito uraen na zahtjev drave iji je glavni grad bila Moskva i iju elitu su veinom inili Rusi. Ali iako je jednostavno rei da su ti napori bili cinini, s prvenstvenom svrhom da se omogui to efikasnija propaganda, ostaje injenica da je posao ipak uraen na taj nain, a ne jednostavno ignoriui lokalne jezike i kulture, to je bila standardna praksa drugih imperijalistikih sila. Ipak, mnogo toga je uraeno s rusocentrinog stanovita, kako pojanjava sljedei tekst u Pravdi. Govor iz 1949. godine S.K. Kenesbajeva, lana Akademije znanosti Kazahstanske republike, izlae mnoge paradokse sovjetske kulturne politike u odnosu prema nacionalizmu: Kazahstanski narod, uskrsnuo u velikom Oktobru, postao je jednom od socijalistikih nacija obogaenih vlastitom sovjetskom dravnou i svojom bogatom kulturom, nacionalnom po formi i socijalistikom po sadraju zahvaljujui ispravnom ostvarenju lenjinistikostaljinistike nacionalne politike. Kao rezultat istorijskih uspjeha koje su Kazahstanci postigli za vrijeme sovjetske vladavine, u sferi ekonomije i kulture, kazahstanski jezik poinje da se ubrzano razvija. Njihov rjenik, gramatika i fonetika se usavravaju a ustanovljavaju se i standardi za knjievni jezik (...) ruski jezik je ispoljavao i jo ispoljava koristan utjecaj na razvoj kazahstanskog knjievnog jezika. Arapsko pismo je bila

171

3 The Soviet Linguistic Controversy, prevedeno prema: John V. Murra, Robert. M. Hankin, Fred Holling, Soviet Press (New York: Kings Crown Press, 1951), str. 7.

opresivna sila u rukama reakcionarnih sila begova i uleme. Suvremeni kazaki alfabet i ortografija izgraeni su veinom na ispravnom principu potpunog preuzimanja ruskog alfabeta, imajui u vidu odlike suvremenog kazahstanskog jezika.3 Ovo je savren recept za sovjetsku kombinaciju imperijalizma i prevoenja. Kazahstanskom jeziku bilo je dozvoljeno da se razvije, ak i da procvjeta, ali samo kao sredstvo za izraavanje sovjetskog (itaj: ruskog) dominantnog sadraja, pa je ak i vanjska forma jezika bila to je vie mogue pribliena ruskoj. Ipak, sve do kraja Sovjetskog Saveza, otvoreni nacionalizam, posebno od strane Rusa, kao sigurno najvee etnike grupi u SSSR-u, bio je jako obeshrabrivan. Tenzije izmeu nacionalizma i internacionalizma nisu nestale kada su se druge zemlje prikljuile (ili su bile prikljuene) komunistikom bloku kao rezultat II svjetskog rata. Iako je bilo razgovora da Bugarska postane 16. republika Sovjetskog Saveza, kao i planova za Balkansku Federaciju koja bi obuhvatala Albaniju i Jugoslaviju, u poslijeratnom periodu na kraju se opet dobio isti pavork malih nacija-drava kakav je odlikovao Evropu i izmeu ratova (s izuzetkom Estonije, Latvije i Litvanije koje su anektirane SSSR-u u sklopu Ribbentropovog pakta iz 1939. godine). Jugoslavija je predstavljala najsloeniji sluaj. U pogledu nacionalnog pitanja, nova vlast je hodala po tankoj ici. Izmeu dva rata, Komunistika partija Jugoslavije jako je podravala unitaristiko jugoslavenstvo, ak i prije nego je vlast zvanino usvojila takvu politiku. Iako se njihov stav prema unitarizmu mijenjao tokom 30-tih godina, komunisti ga nikad nisu napustili. Ipak, njihovo razumijevanje jugoslavenstva bilo je, barem u teoriji, prilino drugaije od onog to je predlagala veina drugih meuratnih unitarista. Meuratni jugoslavenski unitarizam bio je zasnovan fundamentalno na rasnom principu: Srbi, Hrvati i Sloveni, tri konstutivna jugoslavenska naroda, bili su vieni kao jedan, i razlike izmeu njih nisu bile sutinske. Cilj veine unitarista, prema tome, bio je sinteza pojedinanih nacionalnih kultura u jednu novu jugoslavensku kulturu, tako kreirajui jedinstvenu jugoslavenski narod i naciju. Komunisti su, na drugoj strani, zagovarali stvaranje nadnacionalne culture koja bi se s ravni nacionalnog uzdigla na plan ideologije; ona bi premostila i povezala nacionalne kulture, a ne bi ih eliminirala. Komunisti su na taj nain odraavali staljinistiko vjerovanje da je kultura koja je socijalistika po sadraju (tj. kontrolirana

172

na nivou sadraja od strane komunistike vlasti i njenog cenzorskog aparata) dovoljno jako ljepilo kojim se mogu spojiti sve formalne posebnosti (ukljuujui jezik). No, i Sovjeti i Jugoslaveni su predvidjeli vrijeme kada bi svi narodi njihove nacije djelili jednu socijalistiku kulturu. Kao rezultat, obje zemlje su se ustremile na koritenje literature za izraavanje nacionalnog sentimenta partikularista, iako nisu potisnule upotrebu nacionalnih jezika i ouvanje nacionalnog folklora sve dok su osjeale da se ova praksa ne zloupotrebljava za poticanje separatistikih osjeanja meu odreenom manjinskom nacijom. U svim ostalim komunistikim zemaljama istone Evrope postojala je jasno dominantna nacionalna grupa, ali je svaka imala i manjinska stanovnitva razliitih veliina. Zvanina politika u vezi s tim manjinama bila je politika tolerancije, ali, posebno u vrijeme kriza kada su komunistike vlasti osjeale potrebu ouvanja legitimiteta, znala se okrenuti i protiv manjina. Ve kasnih 60-ih u Rusiji, i 70-ih u raznim jugoslavenskim republikama, Rumuniji i Bugarskoj, moemo govoriti o postojanju nacionalistike literature dok god se pod tim ne smatra ovinistika nacionalna literatura. Do kraja 80-ih u mnogim istonoevropskim zemljama nailazimo na irok opseg nacionalistikih djela, ukljuujui i otvoreno ovinistika. Ipak, ono to je zanimljivo jeste da do 90-ih, perioda koji nam je ovdje najznaajniji, ovinistiki nacionalni diskurs u knjievnosti nije bio posebno znaajan. Umjesto toga, iskoritavajui nove mogunosti koje su im omoguile demokratske drave, nacionalisti naginju tome da s literarnih djela direktno prijeu u politiku i novinarstvo. Diskurs o naciji i o njenim pojedinostima, koji nije ovinistiki diskurs, ipak se moe nai na neobinim mjestima. Osim toga, knjievna djela koja bi se mogla shvatati kao podrka ovinistikim stajalitima nekolicine takoer se jo uvijek mogu nai. Upeatljiv primjer nacionalistike literature iz komunistike ere daje izvanredna pria Aleksandra Solenjicina Matrjonina kua iz 1963. godine. Pria nam predstavlja iskustvo solenjicinovskog lika, osloboenog iz Gulaga, ali ipak prisiljenog da ivi u egzilu kao uitelj matematike u malom selu, oko 120 milja udaljenom od Moskve kasnih 50-ih. Tamo stanuje s Matrjonom, enom koja mu u poetku izgleda prilino udno. Ipak, narator na kraju poinje da se divi njenom potenju, hrabrosti, velikodunosti i odanosti tradiciji, svemu onome

173

4 Za diskusiju o ovoj tendenciji u ruskoj kulturi vidi moju knjigu, An Obsession with History. Russian Writers Confront the Past (Stanford: Stanford UP, 1998).

to implicitno predstavlja kao ruske vrijednosti koje se krune u uslovima modernog ruskog ivota ak i u majunom zabaenom Matrjoninom mjestu. Na kraju, nju ubija stari simbol modernosti u ruskoj literaturi, voz, dok joj pomae da usvoji kerku. Solenjicinov nacionalni pogled se tu vie temelji na religioznoj nego na politikoj osnovi. Tekst nije otvoreno ovinistiki, jer neprijatelja ne predstavlja neka druga nacija nego prije modernizam, openito utjelovljen u sovjetskoj realnosti. U isto vrijeme, jasno je da u prikazivanju Matrjone, Solenjicin pokuava kreirati lik koji, ak i svojim imenom, utjelovljuje sve osobine Majke Rusije, njene vrijednosti i posebnosti, kako ih on vidi (ili kako ih zamilja). Mnogi drugi ruski pisci, ukljuujui Valentina Rasputina, Borisa Astafijeva, Vladimira Solovkina i Vasilija ukin, pratili su Solenjicina, pokuavajui putem evociranja i openito elegijskih opisa, okarakterisati osnovu ruske due kakva je ouvana u ruralnoj stvarnosti. No, sam Solenjenicin, kao nacionalni pisac, nije ostao vjeran ovoj vrsti nostalginog nacionalizma. U svom slavnom romanu Jedan dan u ivotu Ivana Denisovia i kolosalnom Arhipelagu Gulag (kojem je dao podnaslov Jedan eksperiment u knjievnoj istrazi), pozabavio se u literarnoj formi drugaijim problemom popunjavanjem praznina nacionalne istorije. U drugim zemljama i u drugo vrijeme, taj posao bi bio povjeren istoriarima ili novinarima-istraiteljima, a ne piscima fikcije. No, u istonoj Evropi taj zadatak su na sebe preuzeli pisci, a injenica da su oni ponekad bili i ohrabrivani da to uine samo je jo jedan pokazatelj ogromnog prestia koji je tradicionalno davan knjievnicima.4 Solenjicin je, na primjer, bio prva osoba koja je mogla objaviti bilo ta to kritiki opisuje Gulag, i to samo zato jer je njegova roman privukao panju Aleksandra Tvardovskoga, urednika knjievnog asopisa Novyi mir, i zato to je pria bila lino odobrena od strane Nikite Hrueva, koji je kao prvi sekretar Komunistike partije upravo tada traio nain da produbi svoj napad na svog prethodnika Staljina. Kao rezultat izuzetne popularnosti djela, nakon njegovog objavljivanja 1962. godine, Solenjicinu je bio dozvoljen nevien pristup arhivama da pie dijelo koje je na kraju postalo Arhipelag Gulag. U vrijeme kada ga je zavrio, naravno, raspoloenje Komunistike partije se promijenilo, i njegov eksperiment je postao klasino disidentsko djelo. Solenjicinova karijera nastavila se razvijati u znaku nacionalizma. Jedna posebno interesantna manifestacija toga

174

bila je notorno prvo obraanje na Harvardu, koje se desilo ubrzo nakon to je bio primoran napustiti SSSR. Zapadnjaka publika, koja je oekivala kritiku Sovjetskog Saveza, bila je uasnuta kada je ula da Solenjicin napada zla materijalistikog i ateistikog zapadnjakog drutva, i tvrdi da su samo Rusi, kao rezultat vjekovne patnje koja se nastavila i pod surovim sovjetskim reimom, titili duhovne vrijednosti koje e spasiti svijet. Kako bi se spasili od sovjetskog eksperimenta i postigli mo koja im potencijalno pripada, Rusi su morali prepoznati istinu o svojoj istoriji, a posebno im se morao dozvoliti uvid u trenutak na poetku 20. stoljea kada je njihova istorija poela gubiti svoju veliinu. Solenjicinov ogroman ciklus romana Crveni toak upravo je pokuaj da se taj uvid u istoriju osigura, da se dozvoli naciji da doe i vidi sebe. Kako je to Solenjicin u jednom trenutku u avgustu 1914. godine, rekao u prvom romanu iz ciklusa: Autor ne bi sebi dopustio tako flagrantan raskid s formom romana da sama ruska istorija i cijelo njeno pamenje nisu bili ranije flagrantno raskinuti, i da nisu bili uniteni njeni istoriari. Ova tendencija da se fikcija koristi kako bi se otkrila istina o nacionalnoj istoriji, nije bila prisutna samo u SSSR-u. U drugim istonoevropskim zemljama, bolne istine o nacionaloj istoriji su esto istraivane u formi fikcije od strane knjievnika mnogo prije nego su se time pozabavili novinari ili istoriari. Iako, na primjer, Imre Kertesz, nobelovac 2002. godine, naglaava univerzalnu poruku svojih romana, mnogi su procijenili da je on pokuao prisiliti Maare da se suoe sa stvarnou iskustva maarskih Jevreja tokom II svjetskog rata, to je manje-vie bilo tabu temom u komunistikom periodu prije objavljivanja Kerteszevog djela. ak i u svom govoru na dodjeli Nobelove nagrade, Kertesz je insistirao na posebnoj vanosti svoga maarstva, implicitno spajajui jevrejstvo i maarstvo na nain koji ovinistiki maarski nacionalisti zasigurno ne prihvataju: Posebno mi je drago da iskaem svoje misli na mom maternjem jeziku: maarskom. Roen sam u Budimpeti, u jevrejskoj porodici, gdje je majina strana porodice iz transilvanijskog grada Kolozsvr (Cluj), a oeva iz jugozapadnog dijela regiona jezera Balaton. Moji baka i djed jo uvijek pale svijee svakog petka naveer za Sabat, ali su oni svoje ime promijenili u maarsko i za njih je bilo prirodno da smatraju jevrejstvo svojom vjerom a Maarsku svojom domovinom. Baka i djed s majine strane nestali su u holokaustu,

175

ivote moje bake i djeda s oeve strane unitila je komunistika vlast Mtysa Rkosija, kada je stari jevrejski dom iz Budimpete bio preseljen u region na sjevernoj granici zemlje. Smatram da ovaj kratak porodini istorijat obuhvata i simbolie putovanje ove zemlje u moderno vrijeme. Moemo vidjeti da je i u svojim javnim istupima (eksplicitno) i u svojim romanima (implicitno), Kertesz maarski nacionalista. Ipak, njegova vizija nacije, utemeljena na maarskom jeziku i linom izboru, u sukobu je s etniki utemeljenim maarskim nacionalizmom kakav zastupa, na primjer, bivi knjievnik Istvan Csurka, voa politike partije MIEP. Analogno moemo analizirati opus Danila Kia, koji je pokuao, u formi fikcije, odgovoriti na pitanja koja su prema njema dva najvea zla 20. stoljea nacizam i komunizam. Upravo zato jer se Jugoslavija ponosila svojim antifaistikim otporom, kada se Kiova fikcija usredotoila na nacizam roman Pjeanik, jugoslavenski kritiari i politiki akteri doekali su je rairenih ruku. No, 1975. godine, objavljivanje Grobnica za Borisa Davidovia (s podnaslovom Sedam poglavlja jedne prie) uzrokovalo ogromnu pometnju u Jugoslaviji, iako niti jedan lik nije Jugoslaven, niti se ijedna pria dogaa u Jugoslaviji. Svejedno, iako to nisu otvoreno rekli (preferirajui da napadnu dijelo na lano knjievnom terenu), Kiovi kritiari su jasno prepoznali da je ova fikcija upravo o Jugoslaviji. Kao to je sam autor zabiljeio: Pisao sam u zemlji s odreenim manifestacijama staljinizma, koje sam i sam vidio i doivio. Kada sam napisao Grobnicu za Borisa Davidovia bio sam ubijeen da takva knjiga u Jugoslaviji nee biti primljena bez problema. I nisam pogrijeio. Prema tome, uprkos tome to nije govorilo o nekom odreenom liku Jugoslavena, djelo je uzeto kao istinita pripovijest o jugoslavenskom iskustvu s komunizmom i kao dokaz da, usprkos tvrdnjama vlasti, jugoslavenska istorija zaista nije bila drugaija od istorije bilo koje druge istonoevropske zemlje obiljeene u 20. stoljeu traumama blizankama, faizmom i komunizmom. U tom smislu, Ki, pola maarski Jevrej, a pola Crnogorac, pokuao je definirati sutinu jugoslavenske nacije kojoj je smatrao da pripada, te povezati iskustvo te nacije s drugim nacijama iz regiona. Mnogi itaoci mogu smatrati udnim da govorim o ovim djelima i piscima u kontekstu nacionalizma. Iako su esto bili napadani (i ponekad su jo uvijek napadani) kao antipatriotski

176

orijentirani, ovi autori identificiraju sebe kao patriote i vide svoja djela kao neophodna za izljeenje rana od koje je nacija nanijela sama sebi. Kritiarima koji kau da je najbolje ostaviti na miru tako teke periode i incidente, oni bi odgovorili to i Solenjicin: Zaboravi prolost i ostat e bez oba oka. Oni vide svoje knjige kao zajedniki kolektivni spomenik svima onima koji su bili mueni i ubijeni. Ipak, nisu svi romani koji popunjavaju praznine nacionalne istorije primjeri neovinistikog nacionalizma. Kako bi istraili oekivaniju kombinaciju literarnih dijela i istorijskog revizionizma u nacionalnom kljuu, pogledajmo srbijansku literaturu, posebno rad romanopisca (a kasnije politiara) Dobrice osia. Zapoevi karijeru kao privreni komunista, osi je prvo postao poznat kao autor popularnog i utjecajnog partizanskog romana Daleko je sunce. Kao i mnogi slini romani, i ovaj se fokusira na mali, izolirani partizanski odred koji se bori protiv nadmonog neprijatelja. Partizani veinom potjeu iz jedne nacije, ali dijele univerzalistiki izgled koji ih dijeli od njihovih neprijatelja (koji su i strani i domai). Kao takav, ovaj roman i mnogi njemu slini pruali su, u formi fikcije, dopadljivo utjelovljenje projekta bratstva i jedinstva kojim se Titova zemlja ponosila. Ipak, do 60-ih osi postaje ubijeen da komunizam unitava srpski narod. On e odigrati glavnu ulogu u uvoenju diskusija o nacionalizmu na centralnu pozornicu Jugoslavije. Iako je osi u svojim lancima konstantno pobijao tvrdnje da je njegovo jugoslavenstvo umrljano srbijanskim hegemonistikim tendencijama izmeu ratova, njegovi protivnici nisu bili razuvjereni tematikom koju je obraivao u romanimanakon romana Daleko je sunce. U Korenima (1954) i Deobama (1961), osi prua iroku panoramu srbijanskog ivota od sredine 19. stoljea do II svjetskog rata. Iako osi u ovim djelima naizgled nije suosjeajan sa srbijanskim nacionalistikim idejama, njegovo duboko potovanje srbijanske tradicije prilino je jasno, kao i njegov pokuaj da izgradi novi mit srbijanske kulture i identiteta. Da je svoju ulogu ovako vidio moe se jasno vidjeti iz njegovog govora u povodu ulaska u Srpsku akademiju nauka i umjetnosti 1977. godine: U mnogostrukosti svojih motivacija, istorijski roman je potraga za izgubljenim individualnim i kolektivnim identitetom, potraga kroz vrijeme u kojem taj identitet moe biti pronaen. Odnosno, prema osievom miljenju, modernizam je sakrio ili unitio identitet savremenog

177

ovjeka, odvajajui ga od korijena i pri tom ga zbunjujui. Kreirajui ivopisne slike prolih dogaaja uspjean istorijski romanopisac ne pria samo priu nego slui viem cilju vraanja identiteta pojedincu, identiteta u kojem individualni i zajedniki problemi ne mogu biti podijeljeni. Od kraja 60-ih do ranih 90-ih, osi je imao aktivnu ulogu na srbijanskoj politikoj sceni, na poetku izvan direktne politike arene (koju je kontrolirala Komunistika partija iz koje je bio izbaen 1968.), ali kasnije u kvazi-zvaninoj ulozi (iako zvanino anoniman) kao jedan od prvih autora nacrta Memoranduma koji je sponzorirala Srpska akademija nauka i umjetnosti. Na kraju, nakon pada komunistike Jugoslavije, preao je u zvanini politiki ivot kao predsjednik preostale Jugoslavije 1992. i 1993. godine. Ovdje bih elio istraiti razvoj osievih nacionalistikih pogleda na nain kako su vieni u njegovim kasnijim djelima fikcije. Poreenje Daleko je sunce s epom od etiri toma Vreme smrti pokazuje kako se osieva perspektiva jugoslavenske situacije pomjerila tokom nekih 20 godina. to se tie literarne tehnike, pisac se prilino malo razvio od ranih 50-ih do sredine 70-ih. Nalazimo osnovnu tematiku rat i istraivanje psihe ljudi koji su uhvaeni u njemu. Osvajajui dalekoseni epski ton je takoer isti, kao to su i efikasni opisi napete stvarnosti bojnog polja. No, pomak je postignut na planu tematike i raspona konverzacije koja ispunjava vrijeme izmeu pucnjava. Dok su u Daleko je sunce dijalozi bili relativno kratki i usko povezani s radnjom, dotle su u Vremenu smrti konverzacije ire i prave digresiju od trenutnih problema u vezi s bitkama, pokrivajui mnogo vei raspon likova, situacija i dogaaja. Primarni oiti razlog ovoga je pomicanje s koncentracije na mali odred partizanskih boraca, zainteresiranih samo za opstanak u ekstremnim ratnim uslovima u Daleko je sunce, na panoramu srbijanskog ivota, vojnog i politikog, tokom kljunih godina I svjetskog rata u Vremenu smrti. U kasnijim romanima, osi se usredotoava na oca i sina, Vukaina i Ivana Katia. Stariji Kati bio je zvijezda u usponu u srbijanskoj radikalnoj partiji, ali se posvaao sa svojim voom i sada je voa opozicione partije. Njegov sin je mladi student koji je, kao i mnogi njegovi vrnjaci, dobrovoljac u srbijanskoj vojsci na poetku rata, uprkos svojoj neprilagoenosti vojnom ivotu. Iako opisi bitaka zauzimaju veliki dio naracije, oni su prisutni samo da motiviraju seriju strateki

178

planiranih diskusija meu glavnim likovima posveenih pitanju da li se Juni Slaveni trebaju ujediniti ili ne i ako trebaju, na koji nain. U raspravama uestvuju, na jednoj strani, Vukain Kati, njegov sin, kolege idealisti i strpljivi dr. Radi (svi oni vjeruju da je junoslavensko ujedinjenje poeljno), dok je na drugoj strani grupa likova koji vjeruju da je jedinstvo nepoeljno ili nemogue. Ovi razgovori su raison dtre za roman u cjelosti slue kao prvi korak prema diskreditiranju mitova bratstva i jedinstva na kojima se zasnivala SFRJ. osieva narativna tehnika je prilino vjeta, i on oivljava ove debate bez nezgrapnosti koja bi se mogla oekivati u romanu koji je u svojoj sutini roman to udara u nadnacionalni koncenzus koji je podupirao cijeli anr ratnih romana u posljeratnoj Jugoslaviji. Na poetku nije oigledno koju grupu likova osi zapravo podrava. No, kako se ita postaje jasno da iako osi nije u potpunosti nesuosjeajan prema projugoslavenskim argumentima Katia, snaga dogaaja i nain na koji su predstavljeni prisiljava itaoca da vidi Katie kao utopistike sanjare koji ne mogu prepoznati realnost koja im bulji u lice: jugoslavenskog jedinstva ne moe biti jer su razliitosti koje dijele Srbe i Hrvate prevelike. Razgovor koji se odvija pri kraju treeg toma Vremena smrti ilustrira kako osi iznosi svoje argumente i kakve utiske oni ostavljaju na itaoca. Razgovar vode tvrdolinija, no istodobno suosjeajan dr. Radi (portvovani doktor koji je pokuao staviti pod kontrolu epidemiju tifusa koja je vie nego bilo ta drugo porazila napore Srbijanaca u ratu 1915. godine, koji je detaljno opisan) i otac Boidar, podjednako suosjeajan srpski prota. Kada Radi izrazi strah zbog eventualnog poraza Srbije, otac Boidar mu se suprotstavlja:
Ja se, sinko, plaim da mi dobijemo ovaj rat onako kako su naumili da ga dobiju Pai i nai politiari. Profesori i aci... ita li ta ovih dana piu novine o naem ujedinjenju s Hrvatima i Slovencima? Te ona deklaracija Skuptine o ratnim ciljevima Srbije i stvaranju velike drave svih Srba, Hrvata i Slovenaca. Tri vjere, jataganima i ognjem zavaene i krvlju razdeljene, da se sad, eto tako, sloe u jednu dravu! Koja vaka, koja gujauprica taj otrov , tu smrtonosnu bolest u srpske glave, pitam se glasno, doktore, kad god ostanem sam. Kakvo ujedinjenje s katolicima, i s im ujedinjenje? Posle tolikih zloinstava te nae brae u vapskim uniformama, ko razuman moe da veruje u ujedinjenje i mir s njima? Zapeli da nam i poslednje semence zatru, a mi uprli svi da izginemo za njihovu Dalmaciju i ujedinjenje s njima! Danas se koljemo do zatiranja,

179

5 Dobrica osi, Vreme smrti, knjiga 3, Prosveta Beograd 1976, str. 438.

a s ciljem da se sutra, ko pretekne ujedini u jednu dravu! Od Stefana Nemanje, eto tako, u srpskom narodu nije bilo bezumnijeg cilja. to uti? Vidim da ste se vi kolovani zaputili pravo u ambis, al to ovaj nesreni narod gurate tamo? Ja nisam politiar, oe proto. Politiku mrzim, moda, vie nego i vi. Jedino to odobravam i vladi i opoziciji, to je ujedinjenje cele te bede i ljudskog jada od Maribora do evelije. Smatram da je bolje da budemo zajedno, jer tako bar vabe i Rusi nee moi da nas teraju jedne protiv drugih. Ako se budemo davili i grebli, bar emo to po svojim upama da inimo.5

Prvo to moemo primijetiti u ovom razgovoru jeste relativna slabost pozicije dr. Radia. Protiv injenica, savremenih i istorijskih, koje podastire otac Boidar (a koje Radi i ne pokuava osporiti), sve to doktor prua jeste slaba nada. Kada svi budu zajedno i kada oni izvana vie ne budu imali ansu da utjeu na njih, moda e im biti bolje. ak i u tom sluaju, Radi ostavlja mogunost da e se krvava bratoubilaka borba meu junim Slavenima nastaviti (neto to se zaista dogodilo, kao to je itaocu poznato). Toj slaboj nadi suprostavljene su injenica postojanja dvije razliite religije kao i injenica da su Hrvati u I svjetskom ratu igrali znaajnu ulogu u napadakoj austrougarskoj vojsci. Ponovo, iako se ovdje radi o I svjetskom ratu, a ne drugom, srbijanski itaoci 70-tih godina bi se bez sumnje prisjetili ustakog terora tokom novijeg rata (tema koja je manje-vie bila tabu u Titovoj eri knjievnosti ili istorije), dovodei u pitanje osnovu za savremeno i istorijsko bratstvo i jedinstvo. Identifikacija jugoslavenstva s obrazovanim politiarima i intelektualcima, koju prota Boidar izvodi, jo je i podmuklija. Ona implicira da je pria o jugoslavenstvu bezvrijedni utopizam, puka intelektualna fantazija nametnuta ljudima iji je dobar, zdrav razum je dozvolio da prozru kako je jugoslavensko jedinstvo, kulturno i politiko, bilo nemoguan san. Ironino, u vrijeme nastanka romana istina je bila upravo suprotna. Istraivanja su pokazala da su obini ljudi bili za razliite oblike jugoslavenstva, dok su upravo intelektualci bili sve vie protiv te ideje. No, bez obzira na njihov stav o poeljnosti ujedinjenja junih Slavena, svim likovima romana je zajedniko vjerovanje da su Srbi poseban narod, izabran od Boga i oznaen ljubavlju i sposobnou da pati za slobodu. Ovaj temeljni svjetonazor dijeli i sam narator, koji u historijskoj digresiji a la Tolstoj,

180

tvrdi: Davno se Austro-Ugarsko carstvo odluilo da satre malu dravu Srbiju, slobodoljubivu demokratsku zemlju.* Vrline Srbije, prema generalu Miiu (lik kojeg osi nesumnjivo najvie simpatizira), nasljeene su i lee ne u intelektualcima, nego prije u seljacima koji naporno rade i mnogo trpe. tovie, Srbija ne pati samo za sebe, nego i za sve svoje saveznike, pa ak i za svoje neprijatelje. Ideje izraene u Vremenu smrti nisu se ograniile samo na osievu fikciju. Do kasnih 70-ih srbijanski ratni roman, tradicionalno glavno sredstvo za irenje jugoslavenskog svjetonazora, poet e isto tako izraavati nacionalistika osjeanja. Neto od uvjerenja i ideja koji su nadahnuli osiev epos, pojavljuje se i u Knjizi o Milutinu (1985) srbijanskog pisca Danka Popovia. Popoviev roman nagraen je Isidorinom nagradom 1985. godine i doivio devet izdanja u prvoj godini nakon prvog izdanja tako da je bilo jasno da je pogodio u icu srbijanskih italaca. Glavninu romana ini monolog lika iz naslova. Zarobljen nakon II svjetskog rata kao kulak, iako je bio samo vlasnik nevelikog imanja, on pria svoju ivotnu priu u dubokom seljakom dijalektu. Prisjea se smrti svog oca i brae u balkanskim ratovima, vlastitih vojnikih iskustava iz I svjetskog rata, tekog sitnoposjednikog ivota u meuratnoj Jugoslaviji i vlastitih pokuaja da sauva sina koji je ubijen za vrijeme II svjetskog rata. Roman se zavrava kratkim dijelom u kojemu Milutinov drug iz zatvora opisuje njegovu smrt. No, poenta ovog romana nema veze s fabulom. Knjiga o Milutinu je prije pretekst u kome autor servira cijelu litaniju albi i pitanja, od kojih se veina dotie navodnih sklonosti Srbije da rtvuje vlastite interese zarad drugih, i nezahvalnosti onih za ije dobro je ta rtva poloena. Milutinove sumnje u pogledu mudrosti jugoslavenske ideje seu jo u razdoblje prije I svjetskog rata, ali Milutinovi su pogledi, predstavljeni u romanu kao zdravorazumsko protivljenje ujedinjenju, prikazanu u svjetlu suprotstavljenih stajalita intelektualaca u ovom sluaju, olienom u seoskom uitelju. Nakon to uje priu o junakom ubojstvu Franza Ferdinanda, na junak kae: Meni se to ne ini pravo. Ne svia mi se to isprazno velianje tih Bosanaca to ubijaju nadvojvode i njihove ene, a nakon toga kriju svoje guzice pa onda seljaci za to moraju ispatati, je l tako?... Ali uitelj i ne haje. Tamo, nastavlja on, u Bosni i drugim mjestima gdje su naa braa, juni Slaveni, ustaniki je plamen suknuo do neba. Iz tvojih usta u Boije

Citat prema engleskom prijevodu prim. ur.

181

Citat prema engleskom prijevodu prim. ur.

ui, uo i izaoh napolje, ali ne vjerujem ja ni u kakve Slavene... ujem, naa braa, a moja su braa ve izginula zbog neke nae brae.* Milutinov besciljni monolog nudi mnotvo fiktivnog streljiva za standardne srpske antijugoslavenske tvrdnje: da su druge junoslavenske nacije sretne da dozvoljavaju Srbima da ratuju za njih, te da to naivni, idealistini Srbi nastavljaju raditi do svog unitenja. tovie, Milutin u igru uvodi jedan jo provokativno pitanje ponaanje hrvatskih faista ustaa za vrijeme II svjetskog rata. Uloga ustaa u II svjetskom ratu bila je tema koju je komunistika vlast u Jugoslaviji vie voljela pomesti pod sag u uvjerenju da e ratne rane zacijeliti jedino ako budu ignorirane. Vidjet e se da to ne vrijedi, jer e iste te rane biti iskoritene kao jedno od opravdanja za krvave ratove koji e obiljeiti rasap Jugoslavije. Kao to je bio sluaj i s prethodno analiziranim neovinistikim djelima, znakovito je da su ova pitanja ponovo postala aktuelna tek nakon to su prvo, i na najupeatljiviji nain, predstavljena u formi fikcije. Ta su knjievna djela postala orujem u arsenalu srpskog nacionalizma. Ovo ne znai da su knjievna djela, ak i relativno popularna, bila i jedino oruje kojim je potkopana stabilnost Jugoslavije jasno je da su mnogi faktori, ukljuujui politiku krizu i ekonomsku propast imali svoj udio u unitenju zemlje. No, knjievna su djela poticala i njegovala vjerovanje da su prirodno dobri, dobroduni i samoportvovani Srbi bili iskoriteni, i to je uvjerenje pomoglo u kreiranju intelektualnog i politikog okruenja u kome je nastavak zajednikog ivota postao nemogu.

182

Marko Veovi

ZVJERINJAK
U posljednje vrijeme, kad treba neto rei o onom to nam se, zaslugom pisaca, dogaa od poetka ratova u propaloj Jugoslaviji do danas, javlja se u meni otpor ije sam objanjenje naao kod V. B. Jejtsa: Stvari predugo miljene vie se misliti ne daju. Mozak odbija da misli tu stvarnost o kojoj smo davno kazali i napisali, ako i zalud, sve to smo znali i umjeli. A kad sebe ipak prisilim da nastavim misliti predugo miljenu zbilju, brzo otkrijem da u glavi imam djeju eljeznicu. Koja se, naravno, vrti ukrug. No ako sam osuen na ponavljanje kazanog, tjei me reenica Andre ida: Sve je davno reeno, ali poto niko ne slua, treba uporno ponavljati. BEZ IDEOLOGIJE U izvjetaju nakon ispitivanja engleskih vojnika zarobljenih u Sahari, Gebels je pisao Hitleru: U njima nema nikakve ideologije, moj fireru, oni su u stvari lieni bilo kakvih ljudskih osobina. Ova reenica doivjela je grozomorno obistinjenje krajem 20. stoljea u propaloj Jugoslaviji: ovjek bez ideologije je ovjek bez uea u ljudskom. Ideoloki projekt iscrpljuje svu nau ovjenost. Ni jednom od naih ljudskih obiljeja ne priznaje se postojanje ako nije ovjereno ideolokim tambiljem. Ovo je temelj na kojem su razliite vrste luaka zidale razliite vrste ludnica u proteklih deset godina. Ni u meni, na alost, nema nikakve ideologije. Kakva mi je to ideologija koja staje u dvije i po rijei: neu da nestanem. Crnogorac sam i hou to da ostanem. Mada Crnogorce smatram najgorim ljudskim sojem na kugli zemaljskoj, ne pristajem da, skupa s njima, budem ukinut, neu da sam pripadnik dvoglavog naroda, kako vaktile Karadi nazva Srbe, ne videi da je proizveo deseterako udovite: od troglavog Balaka vojvode iz sljepake pjesme nainio je dvoglavog Srbogorca. U ratu su me Paljani bez moje dozvole ulanili u Srbe i proglasili izdajnikom. Nato sam javno priznao: jesam izdajnik.

183

Jer to da ne izdam Srbe, ko su mi pa oni? Nijesu mi rikali na Boi. to da briim o nesvom narodu? Ima ko e to, zna se ko je plaen da boljoglavi o Sorabima: preputam ih Rajku Nogu koji bi umio brinuti i o 150 miliona Rusa a kamoli o aci srpskog jada. Nogo je jo u prvoj mladosti poeo da brine nad sudbinom sveta, kako se izlanuo u jednoj pjesmi. Da je brinuo vrlo uspjeno vidi se iz priloenog: svijetu u meuvremenu nije falila ni dlaka s glave. Te, ako je zemaljsku kuglu pronio kroz tolike pogibli, umjee i da zbrine desetak miliona golorukih Srbalja koji vekovna ognjita brane pomou 17 000 artiljerijskih cjevi. Pa to da ne izdam nebeski narod? Uostalom, biti Srbin, to je za me himalajski neosvojivo: ako bih se nasiluboga upisao u Srbe, imao bih dojam da se neprestano bacam za previsokim loptama. Kad bih znao da u im biti pojaanje, pa hajde i nekako, ali sa mnom ne bi bili nita vei, ni bolji, a bez mene nee biti nita gori, ni manji, to da ih onda ne izdam, hajdebogati?! Kao ovjek u kojem nema nikakve ideologije, priznajem da sam se, od poetka rata u bivoj Jugoslaviji do danas nerijetko osjeao kao sablast liena bilo kakvih ljudskih osobina, jer nijesam pristao da ideologija podari punu zbiljnost mom postojanju. Svi smo do prekjue znali da je ideologija lana svijest o ivotu, i kako je onda mogue da la prekono postane najdublja potvrda istinitosti naeg prisustva na zemlji? Moguno je, jer smo u svijetu obrnutom naglavce: prvi Miloeviev bojovnik koji je navukao arapu na glavu obznanio je roenje svijeta naopake, u kojem, gundulievski reeno, to bi doli, eto ga gori, a to je gori, doli pada. To jest svijeta u kojem je ljudski razum oboren pod noge, jer je arapa postala kapa. Tek potom je mogao da se desi Vukovar iji su branioci bili napolju, i iz tenkova i topova pucali po napadaima koji su bili unutra. U gradu. Ne udi me to su balkanski gebelsi s lakoom sazdali svijet okrenut naizvrat u kojem je ideoloka la najvaniji dokaz naeg ovjetva. udi me lakoa s kojom su milione ljudi ubijedili da je ovjek bez ideologije to i puka bez zatvaraa. Moda tu zagonetku moe objasniti eslav Milo koji ree da je u 20. vijeku ideologija u ljudima postala jaa od osjeanja koristi. ivjeli smo u ovisnikom stoljeu u kojem je ideologija bila to i heroin: znamo da provjereno usmruje, ali ne moemo bez njega.

184

SRPSKI PJESNICI Odveo me moj prijatelj Faiz Softi ovjeku kome je od brojne porodice ostala estoipogodinja kerkica s oima kao trnjine: u njima mu je sva ivotna snaga koja nije mala. Zato, ponajprije zato, strani gubici nisu ga razlupali u paramparad. Shvatio sam ga, i to iznutra. U patnji kojoj su za vrijeme opsade moj duh i tijelo bili izloeni u sarajevskim tmuama, nekad sam, sputajui glavu na jastuk, sa slau mislio, kao na osloboditeljku, kao na blagu majku, na smrt koja bi te noi mogla s Trebevia sletjeti u moj san. ak sam zamiljao kako e mi dua s onog svijeta gledati odbaeno tijelo sa olakanjem koje ide do blaenstva, onako kao to sam u mladosti gledao sazuvene cipele koje su me vazdan krvniki uljale. Tren kasnije, zgrozio bih se od svojih matarija: smrt koja bi me stigla u snu ne bi izbjeglo ni moje dijete koje die kraj mene. to sam iz opsade iznio itavu pamet i neokaljanu duu, to treba upisati u zaslugu prvenstveno mojoj keri. Kad zavrismo razgovor, moj se sugovornik stade spremati da ide na poloaj. Gledam kako se obuva i prevrem po glavi njegovu reenicu: Do ovog rata ja nita nisam ni mislio no ko tikva niz vodu. Nije prvi put da kerkicu ostavlja kod kominice, ali njoj danas preteko pada to otac odlazi iz kue. Kud idee? Njena se alost zrcalila u otezanju samoglasnika, koje je znak njene gotovosti na pla. Na poloaj. A tooo na poloaj? Moram. A to moora? Zato to sam vojnik. A to mora da si vojniik? Moram, zlato. Da nema vojnika, s brda bi sili srpski pjesnici da mi i tebe zakolju. DRAGOLJUB JEKNI Prisiljen sam na elo ove liste staviti Dragoljuba Jeknia, jer, mada beznaajan pjesnik, tvorac je nezaboravne reenice koja mi je, na poetku rata, snano kao reflektor, u pravoslavnoj dui obasjala sto stvari koje su mi dotad bile nevidljive. Kad je u Dubrovniku poginuo Milan Milii, Abdulah Sidran otiao u Dom pisaca i, kao predsjednik Udruenja knjievnika BiH, zatraio da sekretar Dragoljub Jekni telefonom sazove sjednicu Uprave (iji sam lan i ja bio), na kojoj e biti napravljeno saoptenje za javnost povodom Miliieve

185

smrti. Ali zato? Nema potrebe, kazao je Jekni. Nisu potrebna nikakva saoptenja. Rat je zdravlje naroda. Proitaj Klauzevica. Jueranje rtve Njemaca, kad su krenule u osvajaki pohod, oboruale se tevtonskom doktrinom, posegle za Klauzevicem kao za vrhovnim guruom koji e svakog dobromisleeg pravoslavca uvjeriti, dok ree JNA, da su granate koje ubijaju pjesnike dokaz moralnog zdravlja naroda. Jekni je do rata bio lirik s levorom koji je nosio sprijeda, za pojasom. Vjerovao sam da je ta pucaljka glavni krivac to se u glavi ovog biveg, zapravo doivotnog uitelja sa Tjentita nikad nisu razbistrili osnovni knjievni pojmovi. A ovamo Klauzevica zna ko vodu. Nek ostane zabiljeeno kako je crnogorski debelokoac, povodom smrti kolege po peru, pouitelnim tonom izlagao filosofiju pokolja koji su tek predstojali. Nek ostane zapisano kako se piskaralo iz Kiave rasfilozofiralo nad Milieevim leom. DOBRICA OSI U svom dnevniku iz 1992. godine, osi na jednom mjestu kae: Ja mrzim more: nigde humke, nigde groba. Sprva je ova izjava obradovala Crnogorca u meni: moda nije istina da su Srbi narod edan mora, kako je reeno negdje u Lalia, moda e nam, ta ga zna, pogonski kalemar iz Velike Drenove, kako ga je zvao Miodrag Bulatovi, na kraju krajeva vratiti nae more? Rei e: Evo vam ga, bem ti more, kad po njemu ne mogu sejati grobove! Kasnije se najeih: veliki srpski pisac i jo vei groboljub bez zazora priznaje da mrzi tri etvrtine kugle zemaljske! Njegova je mrnja, sama po sebi, istinski Element, neto kao Vatra ili Vazduh ili Zemlja ili Voda u starih Grka. Dugo sam mislio o toj mrnji, troetvrtinskoj, koju u dui njeguje ovaj mislilac iz Velike Drenove (sela ije ti ime ostavlja da zaludu nagaa: je batina drenova, ili je drenova glava?), a na kraju rekoh sebi: Naravno da osi mrzi more, jer ga nikad nee moi posrbiti: na toj puini debeloj nema ni groba kukaloga eda bi se mogla, na temelju naunih ispitivanja SANU, dokazati da je srpska, a onda zna se kako stvar hoda: gdje je jedan srpski grob, tamo je Serbija. A Plava grobnica? na to e moj prijatelj. Zaboravio si Bojievu Plava grobnicu! Nedajboe da je Gedo detaljnije

186

proui. Jer e odmah skuptini predloiti da usvoji zakonski akt kojim se more kao takvo, more po sebi i za sebe, proglaava jednom divovskom srpskom grobnicom, a onda se vi, Crnogorci, moete halaliti sa svojim plavimjadranom. STEVAN RAIKOVI Kad je osnovana SRNA, Stevan Raikovi, najvei ivi srpski lirik, potpisao je proglas, skupa sa Bekoviem i proima, iz kojeg sam upamtio torestven uzvik: Iz romanijskih i jahorinskih uma prodire istina o srpskom narodu. U tom asu pesnik nenosti, veliatelj lia i slavitelj trava, bio je od stvarnosti udaljen etiri stotine kilometara, te nije mogao sanjati da e ono to s Pala poleti u vidu istine, u Sarajevo da sleti u vidu 125-milimetarske mine. Ali, zar nije Raikoviu bilo poznato da su partizani, kad su se vratili iz ume, sa sobom donijeli i istinu o srpskom narodu? Napokon, Raikovi je lino, kao esnaestogodinjak, s petokrakom na elu, pripomogao da ta istina bude transportirana od ume do Narodne skuptine. Naknadno se ispostavilo da su partizani iz ume iznijeli tek polovinu istine o srpskom narodu. Druga pola ostala je amiti u umi gotovo pola stoljea, a kad je konano prodrla na istinu, bili smo iznenaeni kokardom na njenom elu i narodno oslobodilakom kamom za njenim pojasom. MATIJA BEKOVI 1. Palim kompjuter da vidim ta kau drugovi etnici? Na alost, samo poruka Iva Martinovia iz Beograda: po roenju Crnogorac, po profesiji Srpe, javlja da je s gnuanjem italo moju ratnu knjigu Smrt je majstor iz Srbije, pisanu s oitom namjerom da svijet obmanem istinom o srpskim zloinima. Jer, zato je, veli, rat nego da bi se ubijalo? Martinovieva poruka je potkrijepila moje davnanje uvjerenje: kad je Crnograc budala, onda se obino radi o budali od 24 karata. Ovaj ti s kokardom misli da su 150 000 pobijenih muslimana obino dugme pa da ga skrije pod jezik, stoga veli: Pljuvanje na Srbe je pljuvanje u vis, kako ree neprevazieni Bekovi. Umije Bekovi! Od poetka rata je dosjetkama, kao mrkovima, spirao krv koju su Srbi prosuli, ali ova mu vala nije

187

solomunska: po sebi se razumije da pljuvanje u nebo, gdje je stalno mjesto boravka Srbalja, znai pljuvanje na sebe ak i kad pljune njine koljae estokrile koji su iz nadnebesja sili da kamom dokau rasnu nadmo Duanovih potomaka nad Jugoviima i nad ostatkom ovjeanstva. 2. U dane kad su se Srbi otrili da Jugoslaviju usmrte orujem koje je 50 godina pravljeno da je brani, Bekovi je pustio u promet priu o Turcima koji su vezivali ivoga za mrtvaca. Oduevljenje, koje je ova parabola zaegla u Srbima, bilo mi je sprva nerazumljivo: svaki narod, u ondanjoj Jugoslaviji, raunao sam, s jednakim razlogom moe rei da je vezan za mrtvog Tita. Kad sam se raspitao uokolo, otkrio sam da se pod mrtvacem ne podrazumijeva samo Tito ve i njegovo djelo zvano Jugoslavija. Koju je Bekovi proglasio mrtvom jo u dane kad jo ne bijae ni pomena da e se raspasti. Podsjeanjem na Turke, Bekovi je pogodio u sriku Srbinove due, pogotovo kmetske due bosanskoga seljaka koji je gotovo dva stoljea ekao nastavak ustanka iz 1804. godine, kako Milorad Ekmei nazva izlive srpskog divljatva u nedavnom ratu u BiH. Bosanski troprsti rajetin jedva je iekao da u Bosni zapuca kako bi se, na svojim komijama, osvetio za sve to mu je ikad Turin uradio, pa i za vezanje za mrtvace. U Bosni, za vrijeme ne znam koje bune, srpski kmetovi spalili do temelja agine kule i ardake. Ovo ti je, rekao mu je najbistriji meu njima, za sve to ste vi nama radili pet sto godina. Pa razgodi i ti na pet sto godina, nemoj odjednom, veli aga. Biva: to da ba ja za sve plaam najedno? Taj aga oito nije dovoljno poznavao Srbe, inae bi znao da mrze sve na to upuuje glagol razgoditi, moda ponajprije zato to je najvei srpski pesnik Petar II Petrovi Njego, inae vrstan strunjak za istragu poturica, kazao: Ko razgaa, u nas ne pogaa. Kad je Bekovieva parabola Jugoslaviju proglasila mrcem, to je znailo: vae je, brao Srbi, ono to od pokojnikove ostavtine otmete tenkovima i topovima. Znamo ta se zbilo potom. Nekoliko godina po svretku rata, taj isti Bekovi je postao vrhunski strunjak geopolitiku i Crnogorcima zaprijetio Albanijom koja e se, veli, pretvoriti u halapljivu velesilu ako Crna Gora bude samostalna. Upro da im izbije iz glave naum da se odveu od mrtvaca! Bekovi se sad ponaa kao Turin iz njegove predratne prie: sve to govori i to ini znai vezivanje Crnogoraca za ljeinu zvan SEREJA!

188

3. Za vrijeme opsade Dubrovnika, Bekovi je otro ukorio Meunarodnu zajednicu to licemjerno lije suze nad gradovima koje uostalom niko ne rui, i dodao: Da se Hitler sklonio u Dubrovnik, bio bi pod zatitom UNESKA! Ova iskaz je lina karta nacistikog ideologa iz Veljeg Dubokog u Rovcima. (ujete li kako se Velje Duboko saaptava sa Velikom Drenovom? Ni sam Anatemnjak ne bi mogao rei ta je velje a ta duboko, ta je veliko a ta drenovo). U proteklim ratovima, Bekovi je bio zaduen da injenice ponitava svojim dosjetkama. Da svojim vicevima izvrgava ruglu istinu kao pojavu po definiciji antisrpsku, roenu iz vanbrane veze Vatikana i Kominterne. Snaga njegovih aforizama inila je nevanom, ak banalnom, injenicu da su Srbi i Crnogorci u Dubrovniku i Konavlima traili Hitlera, a nali prehrambeni artikal zvani pruta i gae Tereze Kesovije. 4. Sjedim u sarajevskoj kafani s Mirkom Kovaem, Filipom Davidom i Gavrilom Grahovcem. Nekad sam imao odlino pamenje, pa bih s ovakvih sjedeljki ponio u sebi gomilu stvari s kojim sam potom ivio godinama. Danas, sve to mi ispriaju, u mene pada kao u jamu. Sa tog sjednika ostale su mi u glavi tek dvije sitnice. Kova je ispriao kako se jedan crnogorski pjesnik iz Beograda, nakon burne ljubavne noi, hvalio: Dok ja jednu jebem, druga mi ga pui! Potom preosmo na priu o Miloevievim piscima: Kova, koji revno prati ta rade, piu i govore, citirao je ta sve ne razumije, na primjer, u Bekovievim govorima i tekstovima. Zaboravio sam sve, osim sahrane Pavla Bulatovia koji je ubijen, kako ree Politika, u trenutku dok je sluao guslarsku pjesmu o sebi samom kao pobjedniku nad NATO paktom. Kad je u njega ispraznio arer, vele da je ubica rekao: Nisam ti ja NATO pakt! Na velianstvenoj sahrani, Matija Bekovi je rekao: Brate Pavle, okitie Beograd tvojom glavom. Priznajem da ne shvatam ta mu to znai, kae Kova. Nema tu nita neshvatljivo. Jest neponjatno da dananji srpski bardi kukaju na sahranama policajaca. Prije Slobina vakta, lake bih povjerovao da e nestati petka u nedjelji nego da e Bekovi javno plakati za pendrekaima. No moda grijeim. Jer poznato je da Pavle imao duu ko pamuk i mogao si ga, mjesto sirovice, priviti na uboje. Mislim, na uboje od Pavlovog pendreka.

189

A slika Beograda, okienog Pavlovom glavom, biva savreno jasna ako se vratimo u 19. stoljee: Bekovi se pretvorio u sestru Batrievu iz Gorskog vijenca, nastupio u svojstvu narikae u hlaama koja je od Slobovog paziguza nainjela Batria Perovia! Bekovi je batinaa unaprijedio u viteza s gvozdenim oima koga su posjekli Turci i njegovom glavom okitili ne Travnik, kao u Njegoevu spjevu, ve Beograd! Bekoviev jauk za Pavlovom glavom bie vam do kraja shvatljiv ukoliko zamislite da se Srbija jo zove Semendra, da na beogradskim bedemima jo stoji kolje sa srpskim glavama to ukraavaju eher gdje jo sjedi Marali Ali-paa ijoj bistrini nije izmakla ljubav Srba prema ARTILJERIJI: Samo vi budite pokorni sultanu, a moete za pojasom nositi i Krupove topove ako hoete. 5. Ponekad mislim da je priu o vezivanju za mrtvaca Bekovi izmislio. to me ne bi iznenadilo. Jer od rovakog mitotvorca doznali smo, na primjer, da su se eevii istraili zato to su pritisli manastirsku zemlju. Posve je nebitno to postoje stotine eevia, u Crnoj Gori i izvan nje, i ne pada im naum da nestanu Bekoviu za ljubav. Posve je nebitno, jer iz Bekovia govori svetinja predanja koja je oduvijek istinitija od svega to u Montenegru i u Serbiji ljudske oi vide. Nekad pomiljam da Crnogorci i Srbi zbilja jesu jedan narod: krasi ih isti basnoslovni talenat za nipodatavanje realnosti, isti prijezir prema faktima. Ako injenice ugone u la Bekovieve novokomponovane priloge srpskom iliti crnogorskom predanju onda kuku injenicama. Zaludu se pojedinci iz bratstva eevia bune po novinama: nijesmo se istraili, ima nas ko boje kie! Mene lino nee ubijediti da postoje pa taman da ih je triput vie no to ih je, jer ako Bekovi i predanje koje je izmislio kau da su se eevii istraili, onda ima da ih nema, i jedino im ostaje da podnesu ostavku koja ima biti shvaena iskljuivo kao moralni in. Da podnesu kolektivnu ostavku na svoje prezime i time priznaju: tano, nema nas, to se nama stoljeima privialo da smo eevii! Vijekovima smo patili od halucinacije da se nijesmo istraili, sve dok nije doao Bekovi i crno na bijelo dokazao da smo nestali zato to smo uzurpirali manastirsku zemlju! Ne udi me to je Bekovi po kratkom postupku ukinuo eevie: ukidanje je njegova ua specijalnost. Taj ve 12 godina svata neto ukida. Njegova politika filosofija, koju s manijakalnom upornou razrauje od dolaska Slobova na

190

vlast naovamo, sastoji se poglavito od stotinu vrsta ukidanja, oslonjenih na vjeru u Srbiju kao u regionalnu silu. Na meunarodnoj konferenciji u Taormini, gdje su stranci drvili o Bosni i bivoj Jugoslaviji, uo sam reenicu zbog koje je vrijedjelo prevaliti toliki put: Stvarni rezultat rata u bivoj Jugoslaviji je jednostavan: Srbija je likvidirana kao regionalna sila. Sprva, sve u meni bunilo se protiv takve dijagnoze: a stotine hiljada pobijenih? a desetine hiljada silovanih ena? a milioni raseljenih? a hiljadu i po ubijene sarajevske djece? a itavi Himalaji ljudske patnje? a tolike pljake? paljevine? ta emo s tim? Kad sam se vraao sa Sicilije, shvatio sam da nisam u pravu ja no bjelosvjetski jebivjetri. Jer ba njih briga za ljudsku nesreu, vana je opipljiva injenica: da su salomljeni demonu rogovi. Ta reenica mi je objasnila zato mi je odjednom postala smijena Bekovieva retorika akrobatika. Taj nastavlja, smrtno uzbiljen, sa proroanstvima: Albanija e vas progutati! Nastavlja da velianstveno galopira ne videi da je velikosrpski konj pod njim krepao. Tanije, sve to ini i to kae dananji Bekovi prdnjava je velikosrpskoga konja kome je trk poginuo, da parafraziram Vukovu poslovicu. Stoga neka nastavi sa ukidanjem svega i svakoga, pa i eevia, od mene mu prosto glavno je da sam njegove granate preivio i da sam Velikoj Srbiji poepao po grobu. Kad mi je, prvi put nakon rata, noga zakoraila u Cetinje, sve je bilo kao u snu: zar je mogue, blagi Boe, da hodam crnogorskom prestonicom, zar je mogue da je Velika Srbija lipsala? I zato ne znam to se eevii ljute na Bekovia? Nije mu prvi, no sto i prvi put da slae: eevii su se utrli, a potom da doda: predanje kae. Opasno se taj izbirikao u izmiljajnju predanja. Dodue, kad ih izmilja u svojim pjesmama, to je uredu, mislim, kao poezija. Ali Bekovi godinama kua da svojim izmiljotinama kroji stvarnost! Danas se ljudi sprdaju s njegovim najderajem, a do jue boga mi nijesu, jer je iza njegovih lagarija stajala etvrta po jaini evropska vojna sila, oboruana sa 17 000 artiljerijskih orua iju su mo ukidanja, za tri i po godine opsade Sarajeva, koom shvatili moji sugraani, moje dijete, moja ena i ja. Svi smo osjetili punu snagu bekovievskih predanja koja su nam, pretvorena u haubike, tenkovske i minobacake projektile, slijetala u tanjir s riom niim zainjenom. Zauvijek smo do dna i do kraja razumjeli ta je zbiljski znaila Bekovieva pria o Turcima koji su ive vezali za mrtvace.

191

6. Donio mi Trifun iz Beograda Politiku s Bekovievom pjesmom Legenda o Nebou. O Petru Drugom Petroviu Nebou. Prepisuje Bekovi, prepisuje! to je najgore, ne prepisuje tue. Jer uzimanje tueg, u knjievnosti, ne mora biti kraa. Jeste kraa kad Ratko jedan Deleti, lien pameti i talenta, upadne u tue i naini vie tete no buljuk govedi u mladu kukuruzu. A nije kraa kad u Travnikoj hronici naete ovo: fra Lukina borba sa mievima postala je s vremenom njegova nevina manija. alio se i vajkao vie nego to su mu stvarno inili tetu, a potom u Bekovia to isto: mii su mi nos odgrizli / a vie se alim na njig / no to su mi tete nainjeli. Nije kraa ni kad u Marka Miljanova naete ovo: iz jezika ko da mu kia naodi, a potom u Bekovia to isto: ko da mu kia naodi iz jezika. Nije kraa ni kad u romanu Dervi i smrt naete ovo: Moe biti ravo kad ovjek ne osjea da je vrijeme dugo. U ratu nije dosadno, ni u nesrei, ni u muci. Kad je teko, nije dosadno, a u Bekovia ovo: nevoljniku nikad nije dosadno. Nije kraa kad Bekovi poekad poee od poekoga poeto uzme, jer od drugih uzima svoje. Ali jeste tuno kad sebe potkrada. Nijesam, dodue, itao knjige koje je objavio od poetka opsade Sarajeva naovamo, ali dospije mi u ake pokoja njegova pjesma, a sluao sam preko radija dobar komad njegovoga eranja: zvualo je kao predratni Bekovi u kojega je usuto dosta vode. Slegao ramenima pred tom bevandom. Jer, i kad je od crmnikog vina, bevanda je bevanda. Sluajui eranje, bio sam se zauen: gdje je njegova negdanja duhovitost? A onda: okle e i biti duhovit kad prepriava sebe? Kako se smijati vicevima koje si ve uo? Bekovi nastavlja sa izmiljanjem narodnih predanja: tako je vrh Nebo / s planine Jelice / u Rudnikoj nahiji / odleteo u Hercegovinu / i postao Njego / Ili su se planine zamenile / A ta je Njego /Ako nije Nebo / Pitaj Boga i pamtikamen. Slabi stihovi: u njima je vie istorije no poezije, reeno vukovski. Povijesno gledano, tani su: bjeei pred Turcima, u Crnu Goru prvo su doselili Srbi (ono to se u lance nije elo vezati; ono to se elo ostalo je u Srbiji da voda turske opanke), a potom, za tim najboljim Srbima, za tim vaistinu srpskim cveem, dogalopirale su i planine. Na alost, kad ovo predanje gledate kao poeziju, uini vam se da Bekovi igra koza: samo za rije pamtikamen moe rei da je

192

ambar (kapa pod kojom je prsten), a ostale su bo (kapa pod kojom nema nita). I uopte, srpske legende koje sad Bekovi izmilja, kad ih poredi s legendama koja je izmiljao prije rata, lie na podgrijanu supu: makar bila i prvorazredna, kad supu kusa podgrijanu, osjeti splainast priokus. Nekad je Bekovi pisao pjesme koje je mogao napisati jedino on. Danas u njegovoj pjesmi o Nebou ujem Vaska Popu: legenda o Nebou to je Popa, crnogorski rasprian i populistiki pojednostavljen. I gdje se djenuo negdanji moni jezik Bekoviev? Nebogladan i neboedan / nebostanjivao se Nebo / do na vrh neba / traei po nebesju / oevu kamenu kuu. Jeftini neologizmi nebogladan i neboedan bolje pasuju bjelopoljskom pjesniku Ljubislavu Milieviu (i u njegovim stihovanim tiskotinama vrhovi su neboedni). Rastuuje me dananji Bekovi: nekad se trudio da mu svaka rije bude nasuna, a sad u njega ima vikova i praznih stihova koliko voli: nebostanjivao se Nebo /do na vrh neba / traei po nebesju. Ovo bi, pretpostavljam, trebalo da bude jezika igra. Na alost, mlakunjava! Oslunite kako se jezikom igrao negdanji Bekovi: Nosi te avo, avole s avolom / iz avola u avolje grede / koji te avo na to nagovara / to avole ne mo bez avola, / avo ti se u jezik ukotio! // Najlake nam je sresti avola / sto ga crnig avola ponijelo / avo ni je i u sreu i u kuu/ u avolozob i avolopitak / avo te ugarkom u koze gradio. U ovim stihovima rije avo svaki put ima nov preliv smisla. Dananje Bekovieve jezike igre su orbine orbe orba. Nebostanjivao se Nebo / traei oevu kuu ovako bi zvualo uvjerljivije i jezgrovitou bi vie liilo na Popu! Ili je ba htio pobjei od Pope, pa je praznjikavim stihovima: do na vrh neba / traei po nebesju, kao vodom, krstio Popino vino? Prije no to je sjeo da skupa sa Slobom ispie jednu od najsramnijih stranica srpske istorije, Bekovi je bio veliki smija. Ali mu, eto, prahnulo da bude slubenik Svetog Save (koji je, po Bekoviu, Srbima izdao prvu legitimaciju u svetogorskom MUP-u), pa se mrgodno uozbiljio i nadrvio da liferuje prorotva, a svoj talenat za humor i ironiju upotrebljava jedino kad treba izvrgnuti ruglu fakte o srpskim zloinima. Pred njegovim ubojitim vicevima razlijetale su se u paramparad hiljade dokaza da dananji Srbi umiju pljakati, paliti, progoniti, silovati i ubijati, ukratko: da taj narod nije savren koliko se mislilo. Njegove doskoice zvue nepobitno kao

193

Pitagorin pouak: Pljuvanje na Srbe je pljuvanje uvis! Pobij, ako moe, dosjetku koja se bazira na Njutnu. Imaj petlje pa obori postavku da je pljuvanje gore, na nebeski narod, pljuvanje na sebe! Danas Bekovi svoj komiki talenat potre jedino kad se obraunava sa rtvama srpske kame, a Srbima se obraa melemnim tetkinskim glasom. Ova svesrpska tetka izmilja bajke na strogo znanstvenoj osnovi. Njegova pjesma o Nebou je legenda geolokog smjera. Naime, u paleocenu, izdizanjem geosinklinale nastalo je u Rudnikoj nahiji vjenano gorje iji su najvii vrh Srbi odmah prozvali Nebo. Nebo je potom, kao majka Jugovia, dobio bijela krila labudova i odletio do Hercegovine. Tu je pukovnik Nebo unaprijeen u enerala Njegoa. Ili su, pak, Njego i Nebo izmijenjali mjesta u ljupkom geolokom kadrilu koji je poeo jo u tercijarnoj orogenezi? Sve u svemu, u poredbi sa onim to je nekad pisao, Bekoviev Nebo je knjievni bo! Prepisuje sebe, prepisuje! Onomad ree: ukanovi bi hteo da bude car, ali carevi ne prose. Zar je prosjak ukanovi sa milionima namlaenim na nafti koju je prodavao etnicima da iz tenkova gaaju moju er Ivanu? A kad je rije o prosjaenju po svijetu, zbilja me zanima ko je vei prosjak: Srbi ili Crnogrci? Bekovi gleda oima Rovanina iz prolog stoljea, gladnim oima koje u Srbiji vide Misir. Zna on da je dananja Srbija erana na prosjaki ap, da je Zimbabve a ne Misir, ali, eto, nije odolio iskuenju da citira sebe: u jednoj njegovoj predratnoj pjesmi knjaz Danilo hteo je da se proglasi za cara / dok nije uo da carevi ne prose! to je iva istina: Zeko Stankov jest bio prosjak. Ali ovi stihovi su se pretvorili u golu la kad ih je izvadio iz pjesme i primijenio ih na sadanjost. To vam je Bekovi: ve 12 godina kandijom era stvarnost da postane istovjetna s njegovim pesnikim vizijama i proroanstvima. era je, i erae je jo. RADOVAN KARADI 1. Moda Karadia, o kojem piem knjigu za francuskog izdavaa, ovdje ne bi trebalo pominjati. Ipak hou, jer bi u ovom pregledu nedostajalo njegovo ime. U Dugi je 92. izjavio: Osudiu svakog Srbina kao izdajnika koji se ikad bude trudio na bilo kakvom zajednikom ivotu, na stvaranju bilo kakvih zajednikih odnosa sa ljudima iz drugih nacija. Djeji pjesnik sa Durmitora je, dakle, naredio izolaciju kao ideal kojemu

194

treba stremiti svim silama i bez obzira na rtve, jer Srbi e biti pravi Srbi tek kad budu izopteni iz ljudske zajednice, stoga sam se u novinama upitao: hoe li kopiti svoje podanike oenjene inovjerkama da svojim okotom ne bi kaljali rasnu istotu srpskog plemena? Ili e, im u prodilitu kmekne beba koju je Srbin nainio recimo u Muslimanki, zavesti vanredne mjere u optini gdje ivi otac dotinog meleza? Nakon Karadieva interdikta, svaki Srbin, ako ne legitimie ensku s kojom ode u krevet nakon sjedenja uz pie u kafani, rizikuje da na kakvoj Mejri ili Ljerki bude umlaen Karadievim buzdovanom. 2. Za vrijeme opsade Sarajeva pisao sam mnogo a ipak bio nezadovoljan, vie nije vano zato, ali nije bez vanosti da sam napisao tekst o svojim nenapisanim tesktovima i obrazloio zato ih nisam mogao napisati. Trebalo je napisati, a nisam, lanak o Nogovu dolasku na paljansku skuptinu kojom prilikom je sa sobom donio svoje nieanske brke, svoj osmosjedniki pogled na svijet i svoje uveno geslo: Zar se naa braa Muslimani ne boje nae krvi nenamirene? Trebalo je napisati, a nisam, otvoreno pismo Patrijarhu Pavlu. Ne pamtim ta me sprijeilo da pismo dovrim, sjeam se jedino reenica: Ako Karadi ne moe da se posve ostavi kame i klanja naroda koji klanja, utiite na njega, Vae Preosvetenstvo, nek barem smanji dnevnu dozu, nek se na igra s svojim zdravljem, jer ako izgubimo Radovana, izgubili smo sve! Na koncu, ako prije vakta legne pod zemlju, ko e napisati njegova sabrana djela bez kojih se srpska knjievnost 20. vijeka nee lijepo provesti u oima buduih narataja. Najvie alim to nisam napisao pismo neroenima. Onim koji e doi, kad od mene ne bude preostalo praha ni koliko u pet prstiju stane i kad e se Karadiu od starosti ruke toliko tresti da vie nee moi da prikolje ak ni novoroene (jer njemu sljeduje duboka starost taj je nedvojbeno od soja dugovjekih zloinaca, kao pop uji, na primjer). U tom pismu ljudima koje itanje pare iz pretis-lonca nee podsjeati na fijukanje granate htio sam rasvijetliti tek nekoliko ratnih sitnica. Recimo: Karadievo poreenje sebe sa Isusom. Ali vienedjeljna depresija sprijeila me da epistolu okonam. Jednom, na pitanje stranoga novinara: Zar ne vidite da ste sami i da je cio svijet protiv vas? Karadi je odgovorio:

195

Jeste, sam sam, ali je i Isus Hristos bio sam, pa se docnije pokazalo da je bio u pravu! Krvolok koji sebe poredi sa Spasiteljem, uvjeren da je s pravom pobio toliki svijet po Bosni, od toga, naravno, nisam mogao ne najeiti se, jer ako Hrist meni nije ovaploenje Boga, jest jedno od najmonijih utjelovljenja ljudskosti koje je ikad hodalo po zemlji. Malo potom, uinilo mi se da u dnu Karadievih rijei ima mrva istine: Istrebljiva je klao ne kao mesar, ve kao rec koji prinosi rtvu, kako bi kazao Slobodan Jovanovi. Isus je sebe rtvovao da spasi, da usrei ovjeanstvo. Karadi je na rtvu prinio najmanje 150 000 Muslimana da spasi, da usrei Srpstvo. Stoga se u ratu nisam udio to Karadi, poto se sit nakolje Turaka i ustaa po Bosni, skokne do Beograda da Patrijarha cmokne u oba preosvetena obraza i tujui mu ljubne bogonosnu desnicu. I Karadia je zaklelo na krst da e istrebljivati nesrbe. Naime, u Tenkinoj zavjeri kae Slobodan Jovanovi urotnici su unajmili Milisava Petrovia (koji je ve bio samakao ovjeka, pobjegao iz zatvora, i tumarao Srbijicom unakrst, sklanjajui se ispred pandurskih potjera), i poslali ga u Brestovaku banju da ubije Aleksandra Karaorevia, a da bi pritvrdili pazar, zavjerenici su nali svetenika koji je na krst zakleo Milisava da e izvriti ubijstvo za koje je primio pare. NIKOLA KOLJEVI 1. Kad je izabran za jednu sedminu Predsjednitva BiH, Nikola Koljevi je upriliio skromno slavlje na naem Odsjeku. Sve vrijeme nije mu slazio s lica osmijeh manje upuen nama a vie samom sebi: kao da nije dobio izbore ve postao svoja vlastita tetka toliko se, tog dana, bjee raznjeio nad sobom. ore Slavni mu kae: Ipak, profesore, vama e biti tee da vladate nego komunistima. too? Vi imate opoziciju. Koja crna opozicija, Nikola odmahuje rukom s visine ne zna da li trebevike ili triglavske. Dobro, opozicija vam moda nije emu. Ali ona ima svoja glasila pa e objaviti sve to budete radili dok ste na vlasti. Komunistima je bila banja: radili su ta su htjeli a istinu lako skrivali pod tepih. Vi to neete moi. Znae se ta radite. Pa e doi novi izbori. A s njima i opasnost da izgubite vlast. Ma koji crni izbori? Kolega Slavniu, zar vi zbilja verujete da e u Bosni vie ikad biti izbora? Nikolino pitanje nisam shvatio, jer nije postojala vidljiva stvarnost na koju bi upuivalo, iz koje bi prirodno nicalo i na

196

temelju koje bi ga se moglo deifrovati. Jo nije bilo, ni s koje strane, pria o podjeli Bosne. Nezamisliv nam je bio, jo uvijek, jeziki spreg biva Bosna i Hercegovina. Nije se imala na osnovu ega odgonetnuti Nikolina sibilski dvosmislena poruka da e do sljedeih izbora Bosna biti biva. Stvar sam pojmio psiholoki: Nikola je toliko opijen pobjedom da uopte ne vjeruje da e ikad proi te etiri godine za koliko je osvojio vlast. Onako kao to djeca, kad odu na ljetnji raspust, misle da nikad nee proi tri mjeseca miline i uivanja. 2. Prvi ratni tekst napisao sam povodom izjave Nikole Koljevia da e bombardovanje sarajevske optine Stari grad prestati tek nakon to Muslimani puste njegovog zarobljenog tjelohranitelja Rajka Kuia. Koji je osloboen, a bombardovanje Sarajeva nastavljeno sljedea 44 mjeseca. Tekst se zavravao pasusom: A knjige pisane tvojom rukom, koje si Tvrtku Kulenoviu i meni poklanjao s drugarskom posvetom, ekaju te na stolu u tvom kabinetu. Smatramo da si sada, kao pojedinac, vlasnitvo iskljuivo srpskoga naroda. Pare iskljuivo njegove pokretne imovine. Pa drimo da i tvoja sabrana djela odsad pripadaju jedino Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini. Grijeh bi bilo da i dalje ostanu u Tvrtkovim i Markovim, kad mogu dospjeti u mnogo srpskije ruke. Doao je, meutim, decembar 1992 godine kad je bilo pljuni-smrzni, etnici nam iskljuili struju, a drveta ni otkud ni cjepke, pa sam naloio oko 600 knjiga iz svoje biblioteke. Prve su dole na red, razumije se, knjige paljanskih razbojnika i njihovih pomagaa iz Beograda: prije nego ih bacim u vatru, nasumino ih rasklopim i proitam pokoju strofu ili cijelu pjesmu, reenicu ili pasus, kojih se vie ne sjeam, a teta je to ih nisam pribiljeio, jer bi se, od njih i od mojih primisli dok sam ovako listao soinjenija srpskih nacista, mogla napraviti valjana pripovijest. Ali nikad neu zaboraviti kako su mi, kad sam otvorio Koljevieve Ikonoborce i ikonobranitelje, oi pale, posve sluajno ili pod uplivom sila o kojima ne znamo nita, na pasus koji se zavravao reenicom: U tenji da postane vie nego to jeste, Magbet bukvalno unitava sebe. Te rijei bi mogle krasno posluiti kao epitaf na grobu Nikole Koljevia. 3. Jedan trenutak s poetka rata (dok su se Paljani jo pojavljivali na TV BiH), zauvijek u pamtiti: ne mogu zaboraviti moralnu stravu koja me obuzela kad je Nikola sa TV izbiflao svoje Optuujem! Prvo je pobio hiljade Muslimana u Bijeljini, Zvorniku, Tuzli, protjerao to je bilo za protjerivanje,

197

spalio to je moglo gorjeti, a potom upao u TV studio i Zolinim glasom dreknuo: Optuujem! Tog trena u se sjeati dok me ima. Taj pedalj od faiste, to parence Rozenberga bez i trunke stida je pozajmilo Zolin glas, koji je toliko mono zagrmio protiv francuskoga rasizma, i krvavih ruku do lakata oitalo moralnu lekciju svojim rtvama! 4. U ratu sam doznao da se Mali Nikolica, prije rata, na asovima vjebao u lauckanju. Kae mi moj i njegov student: Ali profesore, zar smo mi krivi to su Koljevievog oca ustae zaklale? Ko to veli da je ijem ocu uradio ta?, pitam iznenaen, i doznam da im je Nikola na asu, onako uzgred, pripomenuo da su njegova oca, koji je ivio bar desetak godina poslije rata, ustae izvoljele zaklati etrdeset i ne znam koje. Tako, znai? Nije s neba pao docniji Nikolica koji ree da u Dubrovniku ivi 50% Srba, mada je popis pokazao da ih ima 5%. Nikolica dopisao nulicu, jer je vizigotsko razvaljivanje Dubrovnika trebalo predstaviti kao oslobodilaki rat. Majstor je Nikolica u baratanju niticama, a to se ne ui prekono. Ali, profesore, kau dalje, ispade da je Nikola lagao sve to nam je na asovima govorio. Ma jok. Nido ne lae, nego ne podnosi golu istinu pa joj oblai srpsku nonju. Vjeruje da joj taj kostim najljepe stoji. Ne znam emu se udite? Paljani su i Boga posrbili. Na Grbavici danas pada srpski narodni sneg! 5. Devedeset tree, Koljevi mi je, sa sarajevskog aerodroma gdje je doao pregovarati s bosanskim vlastima, poruio da u biti krivino gonjen zbog blaenja srpskog naroda. Odvratio sam mu otvorenim pismu u kojem sam rekao i ovo: Ti koji se, dakle, osjea nevinijim od Djevice Orleanske, iako si pomorio vie Sarajlija no ikoja kuga dosad, prijeti mi krivinim gonjenjem zato to sam zgroen i zgaen pred velianstvenim izlivima srpskog divljatva po Bosni, umjesto da vatreno zapljeem, ak i da poviem: Bis! I pokorno ti javljam: tvojom krivinom gonidbom biu istinski poaen, jer u od suda konano dobiti zvaninu potvrdu da ste vi, paljanski razbojnici jedno, a ja neto skroz deseto, u tolikoj mjeri deseto da nam se, njegoevski reeno, danas ne bi ni orbe smijeale kad bi, mene i tebe, u istome loncu kuhali! Ako se pak desi da u bosansku prestonicu ujae na bijelom punokrvnom tenku, lino u od tvojih sudija traiti 99 godina robije za sebe, jer popiam se, i to sa vrh Lovena, na slobodu u svijetu koji e biti ureen po tvome meraku. Ali

198

ako ti meni, poem, padne u ruke, dr mi se dobro, prco mali! Prvo u te, pet-est puta, preskoiti kao kozli, a potom u te izruiti enama da te umlate. enama iju si djecu poubijao, oslijepio, osakatio ORO SLADOJE Na poetku opsade Sarajeva telefonski sam razgovarao sa orom Sladojem. Zna li, veli, da i mene telefonom zivkaju oni sa Pala? ta hoe? Zahtijevaju da bjeim u umu. Zamisli. Kao da u bez ume izlueti. Kao da mi jo samo uma fali pa da sam kompletna linost. Ja sam se jedva doepao grada, i taman to sam odahnuo od rvanja sa meedima, ve me alju natrag, u umu, kao na specijalizaciju bez koje bih stagnirao u struci. Kakva uma, ona im oi ierala dabogda. Ko to ih je i ierala! Zovu me okle sam pobjegao glavom bez obzira. Ne, hvala im na umi i e uli i e ne uli. Kome je uma mila, nek mu je sretna i dugovjena. A mene neka ostave na miru. Jer barem ja znam e me zovu. Bar meni ne moraju tolmaiti ta je uma. Bar ja sam, ako je iko, na umi odbranio tri doktorata! Prolo od tada prilino vremena. Jednom okrenem paljansku TV kad tamo Sladoje: odmah se vidjelo da je s desetkama pred Karadiem ispolagao sve ispite i postao Srbin sav i svuda. Boe, kako li mu je to uspjelo kad je i njegovo dijete kopile?! Recitovao je, na Duievim veerima, pjesmu u kojoj pred cijelim Srbinom obznanjuje iscrpnu listu svega to u ratu brani ne ree ime: perom, ili snajperom? Pjesma se zavravala pitanjem: Je li to dosta, domovino? Iz njegove pjesme, odbrambene, dakako, jer Srbi su, to cio svijet zna, u samoobrani pregazili 72 procenta Bosne i pobili najmanje 7 000 Srebreniana, pamtim jo stih i po: branim kerku, i svoju dragu inoverku! Svoju enu, dakle, koja se zove Emsura, brani od njenih sunarodnika, stoga je prionuo da svojim stihovima skromno potpomogne njihovo istrebljivanje. Uz to, svoju branu druicu gleda sa dva motrita istodobno: dopola svojim zaljubljenim, otpola Karadievim strogim oima, izbirikanim da munjevito registruju sve to je INO. Ona mi je draga, mada je inoverka. Ona je inoverka, ali mi je draga. Jednu stvar sam znao jo na poetku opsade: ako odem iz Sarajeva, morau ili da utim ili da laem i brukam se. Ostao sam ovdje, gdje bih lagao i brukao se ako bi utao.

199

TODOR DUTINA 1. Kad je pobjegao na Pale, Dutina je nazvao svog direktora Gavrila Grahovca: Sluaj, ako mi da otkaz, doi u da te lino, svojom rukom, ubijem. Nadao se brzom povratku u Sarajevo. A Gavrilo e njemu: Samo ti doi na posao, pa emo vidjeti ko e koga. Ovu priu je u beogradskom Vremenu obnarodovala Hatida Krnjevi, to je Dutinu razljutilo, pa je u klubu bosanskih Srba rekao: Vala u za Gavrila sauvati jedan metak. Zamisli, molim te, na privatni razgovor razglasio na sva zvona. Jer, po ustavu Republike Srpske, smrt Grahoveva njegova je privatna stvar, a javno blatiti Dutinu ravno je izdaji za koji ti sljeduje metak u stameno elo! Nakon mog TV govora u kojem sam Karadia poslao u pizdu materinu, Dutina me zove telefonom. Spustim slualicu da smislim to u rei. Opet zove. Ovde Toa, veli. Ja presvratio. Tepa sebi na nain kako smo ga zvali prije rata. Sluaj, Todore! Rekao si, u klubu bosanskih Srba, da e za Gavra sauvati jedan metak. Da. Kazao si to pred Ljubinkom i Gordanom? Da. ak si pitao: na kojem spratu Gavrilo stanuje. Da. Jebem ti oca na mrtvoj majci! I spustim slualicu. 2. Dok je bio ef Srne, Dutina se u slobodnom vremenu bavio prepravljanjem Kurana. Trkao se sa Muhamedom: ko je vei pjesnik. Popunjavao Kuran kao Maurani Gundulieva Osmana: dopisivao mu je sure koje su izgubljene. Ali emu deva oko Kurana, kad se Dutina izraknuo na Duka Trifunovia, pred ijim je pjesmama cijeli ivot kleao u stavu adoracije. U Srninom biltenu donio je po sjeanju, pregrt Trifunovievih stihova objavljenih prije 20 godina, to je poteno preutao, i snabdio ih naslovom Snajperist, ime je sazdao prigodnu pjesmu u slavu Karadieva plaenog ubice koji kao boje oko gleda / sakrit mu se nita ne da. Dutina se sadistiki egaio s naim strahovima pred Karadievim lovcima na ljudske glave, a u isti mah od Trifunovievih stihova pravio predmet za jednokratnu upotrebu, kao toalet-papir. 3. Iza rata, u jednom drutvancu priam kako su u ratu s Pala dola u Sarajevo dva strana izvjetaa i evo ta sam do njh uo: Ulazimo kod mister Dutine, lice mu nasapunjano, pruio noge preko stola i u onom poluleeem poloaju, kao junake iz kaubojaca, brije ga njegov brico. Iz te poze Dutina je s njima divanio o bivoj BiH. Kad su kretali za Sarajevo, veli im: Gospodo, idete u grad gdje su polovina novinara Izetbegovievi

200

plaenici, polovina rade za strane obavjetajne slube, polovina su obini telci koji ne znaju nita.Ali, mister Dutina, kae mu jedan od njih, pa vi imate tri polovine?! Jedan od slualaca kae mi: Priaj ti! Dutina je ve tri godine ambasador u vici! A ja u njemu po crnogorski: Ambasador je tri, a ubre pedeset i tri godine! MOLITVA ZA ISTREBLJIVAA etnika lirika se temelji na vjeri da za Srbe vai jedan moral koji je, naravski, onaj pravi, a za ostatak svijeta posve drugi koji je, bezbeli, krivi. Znamo kamo ova vjera vodi: batina, kojom su Srbi lemali Druge, vratila im se u vidu prosjakog tapa, to rekao Ivan Stamboli. etnikim liriarima ni u peti nije primisao da e Srbi, preksjutra ili za sto godina, morati da ozdrave. Da se vrate ljudsku zajednicu gdje je ljudski moral jedan. Srpski problem je formulisala Hana Arent 1945. godine u ovom pasusu o Njemcima: kakvo dranje zauzeti prema narodu u kojem je linija koja razdvaja zloince od normalnih ljudi, krivce od nevinih, tako uspjeno pobrisana da je nemoguno znati imate li posla sa junakom ili sa bivim masovnim ubicom. Po Arentovoj, uz kaznu ide ubjeenje da je ovjek sposoban da bude odgovoran na toj vjeri ovjeanstvo na zapadu ve vie od dvije hiljade godina temelji svoje osjeanje pravde i prava. etniki spisatelji, koji u Karadiu vide pravoslavnu ikonu, razmiljaju s onu stranu zla i dobra, to jest s onu stranu zloina i kazne, to je preduslov da masovnog ubojicu veliaju ne samo kao junaka, ve i kao pravednika i muenika. U Podgorici izlazi etniki asopis Stvaranje a finansiran je novcem koji mu daje ukanovieva vlada. U Stvaranju moete proitati, izmeu ostalog, i sonet Molitva za Radovana Karadia: Sakrij ga, sebe spasi, Vinji, / ne naputaj ga, nego budi / kako on s Tobom, tako Ti s njim / i sauvaj ga od neljudi / poto se, brane Tebe od njih, /izloi gnjevu, te od tada / ne zna bez znaka, on gospodnjih / je li uzalud to to strada, / k tome ne jedan, ve povede / svoj rod pravedni istim putem. / Ne spase li vas, ni pobjede / nema nad zlom, jer, vjeri u Te / taj gonjenik je utoite. / Tebe u njemu gnjev i ite. U jednom stihu R. P. Noga ovjeanstvo se deli na nas i gadove. Zoran Kosti, epigona Nogova, ljudski rod razluuje u dva nepomirljiva tabora: na jednoj strani su oni, neljudi,

201

na drugoj mi, to jest Karadi i njegov rod, to je zapravo isto, jer Karadievo stradanje je i stradanje cijelog njegovog roda (koji je pravedan, kakav e drugo i bit?), i stoga, kad vam se uini da ste vidjeli etnika koji hoda po zemljinoj kori, znajte da ste rtva halucinacije, jer svaki je etnik odavno pod zemljom, u ika-Pekinom trapu, gdje strada zajedno s Karadiem. A zato Karadi strada, tanije, krije se u pilji Boa Bjelice? Zato to je Boga branio od njih. To jest od neljudi. Grozotama, zbog kojih ga gopsoa Karla uporno zivka na aicu jeglena u Hagu, Kosti daje dostojanstvo kosmikog poduhvata: Karadi je protjerivanjem, paljenjem, pljakanjem, silovanjem i klanjem nesrba branio Boga koji je, kako znamo, u ovome mandatu Srbin. Stoga je Svevinji obavezan da se odui Istrebljivau. Ukoliko ga ne spasi, ni pobjede nema nad zlom. Kojim? Onim u njima. U neljudima. U neetnicima, dodao bih. Jer Pakao to su drugi, to rekao Sartrov junak. Ali Kostiu je ovo malo, zato spasavanje Karadia proglaava samospasavanjem Jehove. Sudbina ratnog zloinca ispit je na kojem Savaot prolazi ili pada, zato Kosti ne kae: spasi njega, ve spasi sebe, zato ne veli: ne spase li ga, nego: ne spase li vas! Karadi i Svemogui su Jedno: skrivanjem svetog Radovana Srebrenikog Gospod spasava vlastitu kou. Ako ga pak ne spasi, Kosti prijeti da e sva etniija prestati da vjeruje u Svedritelja. Stoga se ne stidi rei: tebe u njemu gnjev i ite. Ne samo da je neuhapeni Karadi dokaz da Boga ima, nego i gnjev, koji Kostia obuzme od pomisli na gonjenog durmitorskog pravednika, potvruje da Boga ima u Karadiu, da su Bog i Karadi isto. Te ako uhapse Stihoklepca, uhapsie u njemu i Boga! Takvu liriku njeguje asopis pravljen o troku vlade Mila ukanovia. Koji se, oito, boji da e demokratska Evropa, ako Stvaranju uskrati pare, jednogrlice graknuti: ti si komunistiki despot! NOVICA PETKOVI Zna li Marko da je posle ovog zauvek mrtav pred srpskim narodom? zgranuto je Novica Petkovi pitao mog brata od tetke nakon mog priopenja, emitovanog i na beogradskoj TV, u kojem sam Karadia poslao u majinu. Petkovi je u prolom ratu Drainu bradu nosio samo po kui, a s njom je u javnost iziao u 115. minutu igre: potpisao

202

je, nakon rata, onu peticiju srpskih intelektulaca kojom se od Svijeta zahtijeva da obustavi genocid nad srpskim narodom. Kad su shvatili da mapu Velike Srbije mogu nacrtati na led pa prinijeti vatri, insani iz SANU su zasukali rukave da je naine na papiru. To se zove zaokruivanjem srpskog duhovnog prostora. Prije rata, kae mi prijateljica iz Beograda, od drugih su uzimali samo najvee, pa smo se zezali da su najvei srpski pisci Hrvat Ivo Andri, Muslimani Mea Selimovi i Skender Kulenovi, Crnogorac Petar Petrovi Njego, polujevrej-polucrnogorac Danilo Ki itakodalje. Sad uzimaju od drugih i velike i male, i to valja i to ne valja. Kao to su etnici, u ratu, kaem joj, iz bonjakih i hrvatskih kua pljakali sve, i to e im korisiti i to nee, jer im je bilo najvanije da drugi bez toga ostanu. Akademik Novica Petkovi je glavni mozak projekta zvanog Svpska Knjievnost Do Kavlovca, Kavlobaga i Vivovitice. Stania Tutnjevi, jedan od najnedarovitijih srpskih kritiara svih vremena, zaduen je da iz bonjake knjievnosti uzme svakog pisca koji, po bilo kojem osnovu, moe biti osumnjien da je Srbin. O Velikosrbima, posebno onim iz SANU, od mojih privatnih Srba iz Beograda dobijam vijesti koje se mogu saeti u Njegoeve stihove: Od poraza bjehu polueli, etinjahu isto kao bebe. Nek uzima ta god hoe od koga god hoe, ali ako vjeruje da Veoviu ili Sidranu moe uzeti ono to je istinski njihovo, Petkovi je obina bluna. MRANA KOMORA Nedavno je, u Kanadi, u svojstvu srpskog ambasadora, umro Miodrag Perii, krilat Slobin skojevac koji je odgovorno tvrdio da u Bosni nema etnikog ienja nego da bonjaki narod bega za svojom vojskom stvar koja se dogaa u svakom ratu. Kad su Srbi, sa treine okupirane Hrvatske, na traktorima stali begati za svojom vojskom, Mile je to proglasio etnikim ienjem. Uz to, grozote koje su Karadi i Mladi, potpomognuti arkanima i eeljima, po Bosni poinili, Mile je nazivao srpskom epopejom. to je tano: ubijanje Sarajlija, na primjer, jest bilo epopejino, jer je izvoeno objektivno, to jest sa homerske distance, to jest dalekometnim oruima. Pred kraj rata, meutim, etnici su postali vrlo subjektivni, to jakako ne spada u epopeju; poeli su guslati, na primjer, o kukavikim muslimanskim napadima i junakom srpskom

203

bjeanju, kako se na nonom programu radija iz Banjaluke izrazi etnik iz okoline Donjeg Vakufa: Ti muslimani nisu nikakvi borci. Oni ne napadaju, kako da kaem, junaki. Provuku se kroz nae poloaje i udare iznenada. Kako da kaem, nekako na prevaru, kukaviki, i onda mi moramo bjeati. Perii je spadao u bulumentu srpskih intelektualaca to su oboavateljskom stavu klekli pred Nacijom, olienom u Slobi, koja je, po osiu, u srpskoj kulturi iznad Boga. U njihovu odustajanju od miljenja ima neeg to se u srednjem vijeku zvalo sacrificatio intellecti prinoenje vlastitog uma na rtvu Bogu. Stvar se moe opisati i bez sveane latintine: buljuci etnikih mislilaca pristali su da im, na polzu i u slavu nebeskog naroda, glave postanu mrane komore koje sve izokreu naglavce. Perii je, na primjer, u jednom lanku, hvalio Ekmeievu istorijsku imaginaciju, a knjige Andrieve preporuivao strancima kao istinsku istoriju Bosne. U Miletovoj glavi istoriar je avanzovao u pjesnika, a pjesnik u istoriara. Ukratko, i Mile je dao skroman prilog stvaranju, uvrivanju i propagiranju pogrenih predstava o vlastitoj istoriji koje su bolest su due nacije, a poglavito slue neprijateljstvu prema Drugim i nacionalnoj maniji veliine, kako je tano rekao J. . Lipski. Koji je zaboravio pomenuti groteskne fikcije o vlastitoj istoriji to provjereno vode u propast naroda koji je tim fikcijama dao privid realnosti u svrhu vlastitog samounitenja. ISUS I KNJIEVNICI Nekad mi je bilo zagonetno, a sad znam zato je Hrist ierao iz hrama knjievnike. Sjetiu se trojice. U dane kad je NATOV avion pogodio onaj nenaoruani srpski tenk kod Gorada, Dragoljub Jekni, lirik s pitoljem crnogorski sindrom koji Lali zove pun-revolver-na-prazan-stomak u Javnosti je rekao: Srbi imaju pravo da trae da se posmatraima UN u Goradu, koji navode NATO avione, sudi kao ratnim zloincima. Drugi je Gojko ogo koji je pred rat savjetovao Raa: Gore severno od Dubrovake reke, to treba sve pobiti. ogo je srednja alost od pjesnika, ali je u ratu ispao veliki domain koji se u gazdovanje savreno razumije: u asu kad su Srbi drali treinu Hrvatske i 72% Bosne, okupirane teritorije uporedio je s lijepim imanjem za koje treba jo samo nabaviti tapiju. Trei je Dragoslav Mihailovi koji je, kad se zakuhalo na Kosovu, za Albance govorio: tu gamad treba pobiti. Danas

204

Mihailovi tvrdi da je zli vukodlak Tito za Srbe bio gori od Hitlera. Ko je jo sjebo Srbe? Psihopatoloki portreti Aleksandra Karaorevia i Slobodana Miloevia, i ne samo njih, dovoljno nam govore koliko Crnogorci umeju veto Srbiji da poture krvave raune za svoje megalomanske ludosti. Jesam preko novina zahtijevao, u ime crnogorskog naroda, da nam ini i Kotunica vrate naeg zloinca Slobu, ali ljuti me to Mihailovi hoe da nam pride uvali i kralja Acu. Koji e mi moj kralj srpski? Da ga tedim za pokazivanje? I tano je da su oba bili diktatori, ali je rizina teza da je iskljuivo Crna Gora pretplaena na raanje megalomana i tirjana. Inae, tana je Mihailovieva tvrdnja da su Crnogorci unitili Srbe: drukije im nismo mogli dokazati da nismo oni! Pa opet izluee za nama. Ili za naim morem, svejedno. Te mi se ini: morali bismo Srbe unitoiti vo vjeki vjekov pa da tek tad povjeruju da nismo isti narod. Uporedite li Slobu i Bilju, bie vam jasna razlika izmeu Nas i Njih. Slobo je crnogorski siledija koji u Hagu ubjeuje svijet da su u Bosni postojali iskljuivo logori za Srbe. Doim je Bilja priznala 400 i kusur Raovih logora za nesrbe i pri tom imala lice skrueno i umiljato kao u one starice to je lomai, na kojoj je spaljen Jan Hus, priloila svoj naramak drva. Kad bolje razmislim, nismo ih unitili koliko smo mogli: Slobo je bombe NATA mogao trpjeti bar godinu dana, ali mu se mehko srce saalilo na Srbe kao vjeite rtve: sjetio se da ih je 1389. na Gazimestanu sredio Bajazit, a da ih je 1989. na tom istom Gazimestanu sredio Miloevi. GENERAL SVETA MASLO Suva je teta to nisam sauvao bjelopoljske novine gdje je svojedobno objavljena pjesma koju je Ljubislav Milievi, sa sebi svojstvenom nedarovitou, sroio u slavu generala irinovskog povodom njegovog boravka na Bledskom jezeru. Pamtim jedino njen prvi stih: General irinovski osveta bledske vode. Pamtim ga, jer sam se naao u udu: je li irinovski po zanimanju vjerski radnik, snabdjeven priborom za svetanje masla i licencom za proizvodnju osveene vodice, ili ovjek koji je ivot posvetio izuavanju vjetine ubijanja ljudi? Ako irinovski nije protopop Neeljko, nego ovjek iji nas faistiki jezik svaki as upozorava da ima diplomu majstora za ulanjivanje ivih u mrtve, kako je onda, anela ti,

205

osvetao vodu Bledskog jezera? Umakanjem nogu? Rije je o ushitu bez granica kakav prilii jednom stihoklepcu. Kaem bez granica, jer Bledsko jezero je u drugoj dravi, koja je uz to odavno katolika, te ako je pravoslavni general, preruen u ruskog popa, uspio osvetati Bledsko jezero, naelno nema prepreka da na maloas opisani nain postupi i sa Titikakom ili sa 60 000 finskih jezera. Da je irinovski osvetao, na primjer, Biogradsko jezero, moda bismo prihvatili kao moguno da se njegove vode, nakon generalova kraula, ovom bardu bjelopoljske komune uine osvetanim. Jer nam je znano da je durmitorski Ubija muslimana, nedavno, u cetinjskom manastiru, proizveden u proroka Iliju. Ako Amfilohije od Istrebljivaa gradi sveca, to ne bi Milievi od generala nainio igumana Vratolomeja? Ali Milievi izdaleka i unevieno tvrdi da je Bledsko jezero osvetano, kao crkva, kad se u njemu oprao ruski general, to znai da na pisalac oekuje da mu se vjeruje na asnu rije, stoga se namee zakljuak da je Milievi beznadean mediokritet, ili vidovnjak, to nije iskljueno, mada njegovo stihodjeljstvo zasad ne svjedoi ovoj tvrdnji u prilog, to ne znai da nee svjedoiti, jer dugo je zadovijek. SPOFOKLE Zavriu Sofoklom: Mnoge su stvari na zemlji uasne, ali ni jedna od ovjeka uasnija nije. Ovo sam prvi put proitao kad sam imao dvadeset godina, ali tek sad razumijem ta se htjelo kazati. Sad shvatam, pored ostalog, da ovjeka najsvirepijom ivotinjom ine njeni bogovi: kad kolje u njihovo ime, svejedno zovu li se Drava, Narod ili Istorija, nisi zloinac ve svetenik koji prinosi rtvu.

206

Igor Mandi

Igor Mandi

LJETNI (PRIVATNI) DNEVNIK 2003. G. PROTKAN (JAVNIM) KOLUMNISTIKIM DISKURSOM

Ma kakav dnevnik, kakvi bakrai! Dnevnici su, kao i pjesmice, pubertetske akne na licu spisatelja in spe. Svrab pisanja u mladenakim godinama koji sigurno prolazi, kao i to vrijeme odrastanja najee se ispoljava bilo cijeenjem pjesnikih iria, bilo dnevnikim masturbiranjem. Iz takvoga materijala, odnosno ranih radova, mnogi grade svoje spisateljske ivote iliti karijere. Svjedoim(o) o pjesnicima odrasla uzrasta koji jo mentalno nose kratke hlaice, a da senilnoga egzibicionizma u dnevniarenju ima na bacanje, to je takoer izvjesno i provjerljivo. Premda sam u djeakim godinama bio izdano obdaren aknama (Kad pone jebati, sve e ti to proi, zlobnim cerekanjem tjeili su me odrasli), pjesniki svrab nije me bio dotaknuo, a dnevniarenje tek kao pravljenje biljeaka o proitanim knjigama. Naime, mnogi su roditelji, uitelji, nastavnici i/ili profesori zasluni za ovakvo upuivnje u pisanje, gurajui mladim biima prazne teke u ruke i navodei ih da se ispoljavaju (kao da e onda, tako, manje masturbirati?). Kasnijih godina dnevnici se pokazuju ispraznom p(r)ozom: ako se piu za sebe, onda nisu dorasli za javnost, ako ih vodimo s pretenzijom da budu objavljeni, onda e u njima svaka intimnost biti zakrinkana. Ukoliko imam kakvu mudru misao, neu je valjda povjeriti svom dnevniku, ve u je na vrijeme objaviti da i svijet za nju dozna, a i da zaradim neto... Zato ponovno kukam: ma kakav dnevnik, kakvi bakrai! Zar da u svojim ogrezlim godinama (a moja je malenkost roena 1939. g.) skidam kraste s kakvih malih (ili velikih) prljavih tajni? Znam da bi to bilo koje itateljstvo ionako najvie eljelo (ak i ovo visoko rafinirano), jer nema vee slasti nego pratiti bilo iji pad u gadost. Dakako da time neu nikog usliiti, jer bih i takvu imaginaciju (sve je uvijek izmiljeno, pa i lana istina) radije bolje unovio na drukiji nain. to onda preostaje, ovakvom (ne)voljkom dnevniarenju:

209

komentiranje svakidanjice, lelek nad vlastitim i tuim ivotom, uzaludno politikanstvo (kad bih se tim poslom htio baviti ond bih valjda bio koji stranar ili kakav stekli, a ne jalovi zapisniar), opisivanje prolaenja ivota, biljeenje datuma vanih za privatnost i javnost, svoenje bilance post-jugoslavenskoga traumatskoga stresa, polemiziranje s odsutnim i zamiljenim protivnikom (koji se ne moe ravnopravno uplesti), prevakavanje knjievno-kritikoga stiropora (to se od moje malenkosti, kao nekakvoga knjievnoga kritiara prilino i oekuje..., recimo: a to mislim o novoj prozi u Hrvatskoj i/ili u Srbiji i/ili u BiH, te koga bih posebno istaknuo, a koga odgurnuo?...). Nita od toga ili sve udrobljeno, shvatio sam napokon, kad sam dokontao, da vlastiti javni dnevnik ionako vodim ve godinama. Naime, ve posljednjih pet godina (1998.-99.; 2001.-03.) svakoga tjedna bez iznimke ispisujem i objavljujem u zagrebakome Vjesniku osobno intoniranu kolumnu (najprije pod naslovom Hitna sluba, a onda Uz dlaku) koja me najbolje legitimira kao dnevniara iliti tjedniara. U tome slijedu preskoio sam 2000. godinu, budui da sam tada osam mjeseci bio glavnim urednikom istih novina (pa sam objavljivao tek nune komentarie i/iliti uvodnike). Hou rei da mi je vana ta praksa feljtonistikoga iskustva (nota bene: feljtonski anr kojekako se kategorizira i na raznim stranama razliito prihvaa, tumai i uvaava, a vlastito bih pisanje strpao u ladicu novinskoga komentara pretencioznije zvanoga kolumnistikom). Ta me obaveza i kao egzistencijalna potreba jo jedina dri nad tastaturom mojega pisaega stroja (jer ionako u cijelosti odbacujem raunalnu tehnologiju). Tjedni nalog za isporuivanjem 3-4 kartice iliti lajfne i tako 52 puta godinje (bez izuzetka, praznika, blagdana ili odmora) napokon se pretvorio u moj dnevnik kraja stoljea/tisuljea i do danas traje (a kad e preminuti, moda se i zna). Dotaknuo sam i opatrnuo veinu stvari, ideja, dogaaja koji su pored nas promicali i/ili koje smo sami proizvodili, uvijek osjeajui potrebu da takav feljtonski tekst bude zaokruen, kao kratka intelektualna proza, u kojoj ideja mora biti jasna, protuideja jo istaknutija, a da izriaj mora biti pitak i itak (potaknuto eventualno nekim vicem ili anegdotom, a obavezno zainjen poantom). Pretendiram da je takav intelektualni dnevnik (odreen jedinstvom mjesta i prostora, to je bitno za dramaturki efekt) stanovita i u naoj itateljskoj javnosti potrebna kritika proza (utoliko sam esto i

210

moda previe pouan, uvodei u novinski tekst akribiju koja bi bolje pristajala istoj esejistici..., no, to mogu, kad me je oduvijek privlaila mogunost mijeanja takvih anrova). To je ono javno, a to je s privatnim? Kao to rekoh, upanje krasta moje intime (jo) nije za javnost, premda teko da u ikada ogoliti duu i srce do kraja (osim izmiljajui istinu), no tjelesno se mogu lako razodjenuti, dakako meu podjednako golim osobama. Eto, ve sam posrnuo u ispovijedanje, da ne bih posve iznevjerio velikodunu ponudu ove redakcije. Kad ve nisam ljetos bio na kakvom filozofskome seminaru, knjievnom simpoziju ili na kojem okruglom stolu nevladinih udruga, mogu opisati ono to mi se dogaalo i o emu sam razmiljao, sukladno mojim preokupacijama.

Poetkom kolovoza 2003.

Prva dva tjedna mjeseca augusta 2003. g. proveli smo ena i ja u nudistikom/naturistikom naselju Monsena, kraj Rovinja (u Istri, za bolje orijentiranje). Je li to ono gdje su svi goli, ama ba svi i potpuno?, zapitkuju me ve godinama mnogobrojni radoznalci, muki i enski, stariji i mlai, posebno slasno kad me tjeraju u nekom drutvancu da im detaljno opiem sve to se tamo dogaa i to bi se moglo dogoditi. Doite, pa vidite sami, a jedini je uvjet da i vi budete uvijek i posve goli, u pravilu odgovarama ravnoduno, a kad neki oito nadraeni mukarii prihvaaju ponudu, odmah ih upuujem na dodatni uvjet, naime, potrebno je da budete u mjeovitome muko-enskome drutvu, najbolje u obiteljskom okruenju. Rije je, naime, o naselju koje favorizira pristojni obiteljski nudizam, a ne o kakvoj divljoj iliti najlon plai, na kojoj lokalni drkatori mogu upijati slike golih strankinja, pohranjujui ih u sjeanje za puste zimske dane i noi. Kojega se vraga svi tako nadraeno cerekaju kad im se objasni da u takvome naselju mame/tate, bake/djedovi, sinovi/keri, unuci..., svi podjednako goli uivaju u kupanju, sunanju, igrama, jelu i piu, etnjama, a da nitko ni na koga ne obraa posebnu panju. Kad mi se takvi sugovornici ispriavaju da oni ne bi mogli nagovoriti svoje bolje iliti ljepe polovice da se tako izloe, a onda im opet ponavljam neka im je mati na volju i slobodu. Kad mi sugovornice tumae kako su im muevi konzervtivni i patrijarhalni, pa se nipoto ne bi javno skidali, onda ih ja upuujem neka se ne bune ukoliko oni

211

troe goliave revije. Ne kaem da ljetno prakticiranje nudizma lijei od trajnoga zanimanja za golotinju, ali barem ga kanalizira u neto normalnije. Biti gol itav dan na plai, u umici, u restoranu kraj bazena, hodajui do samoposluivanja (za ulazak u koji je ipak potrebno navui neku krpicu), to je neto vie od puke potrebe da se otresemo vlanih kostima. Ovako se otresamo/oslobaamo svekolike tatine, izjednaujemo se bez obzira na drutveni status, skidamo sa sebe krpice civilizacije. Stjecajem okolnosti, jedna me je drutvena pojava odvukla od konzumiranja posve gologa pejsaa, pa ne mogu propustiti da se malo uozbiljim.

Problem utora u sezoni golih ena

Kad sam bio mlad i neiskusan da, bilo je neko takvo vrijeme ponekad, kad bih se uspio doepati kojega, tada jo provercanoga broja Playboya, amerike luksuzne revije za mukarce, znao sam se pred starijima ispriavati i opravdavati, da ga ne listam zbog fotografija golih djevojaka iliti ena, ve da me ta revija zanima prvenstveno zbog izvrsnih tekstualnih priloga (kulturolokih eseja, intervjua s vanim osobama, pria i/ili ulomaka iz romana uglednih svjetskih pisaca itd.). Tako sam, navodno, uio anglo-ameriki jezik, to je dijelom bilo istinito, ali izgovori su mi bili suvie prozirni, a da mi roditelji i drugi odrasli ne bi ravnoduno odmahivali rukom. Naravno, tada se Playboy (kasnih pedesetih i poetkom ezdesetih godina prolog stoljea) jo nije mogao nabavljati na naim kisocima, pa su mlai radoznalci, koji jo nisu bili doznali kako izgleda ona stvar, morali dovijati kako bi poneki primjerak iskamili (posudili/otuili) od starijih poznanika, koji su ga nabavljali na putovanjima u inozemstvo. No, sada kada sam neto stariji (ali i dalje neukusan), te kada mogu tu reviju nabavljati neskriveno, sada se, pak, ispriavam mlaima da je valjda ne kupujem zbog proze koju objavljuje, ve zbog fotografija golih ena (tko e mi to?). Zapravo, ova bi povijest golotinje u naoj javnosti zasluivala ozbiljno prouavanje, s onu stranu ale, jer su se u odnosu prema njoj iskazivala i prelamala mnoga pitanja drutvenog morala (ukljuujui i politiku i teologiju). Dok je ameriki Playboy (koji ove godine obiljeava svoju 50. obljetnicu!) jo bio krijumarena roba, za nas koji smo se pokuavali otimati doktrinarnoj sprezi socijalistikoga istunstva i klerikalnoga moraliziranja (zaista,

212

oni su, naoigled suprotstavljeni svjetovi, neko vrijeme odlino ili pod ruku!), on je donosio daak bjelosvjetskosti, svakojakoga libertinizma i liberalstva i oslobaanja. Na Playboyu je zapravo krivnja ili zasluga, to su generacije koje su odrastale kasnih pedesetih/ranih ezdesetih godina prolog stoljea, prihvatile neka obiljeja filo-amerikanizma, u doba kad je to bilo kod nas sasvim nepoudno. Dobro, kasnije dolaze deziluzije, koje vie nije mogla potkupiti nikakva zeica ili djevojka s duplerice. U tim svojim poecima Playboy nas i nije najbolje obavjetavao kako stoje stvari s onom stvari, jer je uprkos razbijanju brojnih tabua (ensku) golotinju servirao decentno, uminkano, recimo sofisticirano, ako ne i lano. Trebalo je nekoliko godina dok se i Playboy nije usudio otkriti, odnosno pokazati da enski rod/spol ima dlake na meunoju, tj. na Venerinom breuljku. U poetku depilirane ili tehnikom snimanja prikrivene, te su stidne dlake i kad su se poele objavljivati i nadalje skrivale onu stvar. Jedno je sigurno, Playboy nikada nije posrnuo do ruba ginekolokoga stola i nije dao svojim snimateljima da gole enske prikazuju raskreene s pogledom od vaginalnog ua do krajnika. No, ne bih se ovime bavio na ovom mjestu, pored toliko vanijih problema, da mi pogled na Playboy ponovno nije pao zahvaljujui, ni manjemu ni veemu, ve uvijek budnome Viktoru Ivaniu, koji se na ovu reviju okomio u Feral Tribune, od 12. srpnja (Smiljan 3., 90-69-90). Ako Feral problematizira Playboy, onda mora da je nto vano, pomislio sam i kupio hrvatsko izdanje dotine amerike revije (za srpanj o.g.), s novim glavnim urednikom na elu (Denis Kulji). Ukratko, Ivani smatra kontradikcijom (ako ne ak i cinizmom, odnosno opscenou), to to je Playboy odluio podnijeti predstavku Saboru s prijedlogom izmjene jednoga lanka Zakona o javnom priopavanju, a da je istovremeno kao kolumnista udomio Smiljana Reljia, biveg ravnatelja UNS-a. Naime, Feralu (V. Ivaniu) se ini da Playboy galami uprazno kad se zalae za zatitu javnoga morala (naime, da se na kioscima ne smiju prodavati revije koje na naslovnicama donose eksplicitnu iliti vulgarnu golotinju), dok u istome broju zagauju higijenu drutvenoga ivota, omoguujui jednom od efova Tumanove tajne policije da se ukazuje kao autorski subjekt, objavljujui tekst pod naslovom to nam je potrebno za obraun s organiziranim kriminalom? Za Feral je (Ivania) je oito kako je ovakva koegzistencija jednoga (bivega?)

213

policajca i gologuze revije (koja bi htjela nametnuti neki svoj moralistiki stav), zapravo prava i jedina pornografija. Kako je nastupila sezon golih ena (umjesto otrcanije sezone kiselih krastavaca), produbljivanje ovkve dijagnoze ostavio bih za neko dosanije vrijeme, a sada me za tren zanima raunaju li u (hrvatskome) Playboyu zaista ozbiljno da e im biti uspjeno/isplativo ukoliko se od sada budu rukovodili (a ne rukobludili) prokuanim principom s amerikog trita, koje ne doputa, full frontal nudity, sve golo sprijeda, dakle, ukratko, ne smiju se vidjeti bradavice, prednji i stranji utor, a koliina gole koe pritom nije upitna...? Premda se ne kae je li se ovo o utorima (iliti ulijebljenim mjestima) odnosi iskljuivo za naslovnice ili na sve fotose u reviji, bojim se da hrvatska ispostava amerike centrale ovime slijedi naputke Christie Hefner (kerke legendarnog osnivaa Playboya i predsjednice uprave korporacije), koja e za osvetu tatici kojega je toliko puta gledala kako se na glasovitome okruglome krevetu valjuka sa zeicama unititi ovu reviju u njenome klimaksu. No, kad efica kae... i nai e zlatni iliti elitni deki ubudue ponovno samo zamiljati utore, kao to su radili njihovu stariji prije pedeset godina. Moda je bolje znati manje, tako emo dulje ostati mladi i neukusni!? * Kako sa enom ve petnaestak ljeta dolazim u ovo skrovite doslovno tako, jer me u mnoini golaa izmijeanih meunarodno nikako ne moe pronai objektiv koje nadraene kamere naih aktualnih tabloida (premda bih se za dobre pare, u eurima, dakako, dao uslikati za bilo iju duplericu!) okoli mi je posve familijaran (naime, gol u Monseni osjeam se jednako prirodno kao da sam na pici na zagrebakom Trgu bana Jelaia ili na trafti u Knez Mihajlovoj). Skidanje stida sa sebe naprosto je oitovanje da je koa naa jedina i izvorna odjea (to pie ak jedan M. McLuhan!). Za nudizam iliti naturalizam (ne ulazi mi se sada u distinkciju, dok mi izboji i utori titraju pred oima) napisana je ve itava biblioteka, mada protiv takvoga pokreta trete moralistike lumbarde sa svih strana svijeta. Paradoks je (je li?) da ove jedinstvene europske oaze familijarne golotinje stvorene na istarskoj obali jo u vrijeme davnoga i mranoga soc.kom. reima i da istrajavaju do danas, bljetei kao feral gole

214

istine u okruju odjevenoga evropskog turizma. Pekli smose, ovog augusta zaista na stranoj jari i zvizdan bi mi bio mogao udariti u glavu, da po itava prijepodneva nisam pod tendom kraj bazena ahirao s nekim sluajnim partnerom. No, kako svakoj golotinji dolazi kraj, poeli smo pakirati krpice, a mojoj je malenkosti jo neto palo na pamet, u zadnji as.

Odlikaima elitni teatar, a generalima ljepotice!

U ovoj ve poodmakloj sezoni golih ena rekao sam golih, ne lakih premda nam se poesto sa svih strana primamljujue obnaivanje pokazuje/predoava, kao zov/mamac za prodavanje/kupovanje, to ipak ide na tetu potenih goliavica maloprije je ovdje spomenut i Playboy, kao jo uvijek luksuzna, pa i skupa revija za odmaranje oiju onoga sloja/uzrasta mukia/mukaraca koji bi eljeli da ih se smatra elitnim drutvenim segmentom. Zaista, njegovanje ukusa pomou iliti posredovanjem jedne tako sofisticirane tiskovine mnogo je bolje nego prostaki ulini odgoj. Ovako zaveden asocijacijom ne mogu odoljeti da ne prepriam zgodicu iz davnih dana, koja je od mogue autentinosti bila prerasla u opi/simboliki primjer (premda ba ne obiavam ideje dosoljavati anegdotama, ali poputam u sezoni golih ena). Tako je negdje ezdesetih godina prologa stoljea kad su se kod nas, pomalo, ispod ita iliti stola, poeli vraati i prakticirati bolji graanski obiaji jedan ambiciozni otac, razoaran sinovljevim loim ocjenama u koli, napokon odluio ovoga zorno pouiti. Kad su sjeli za stol, spremajui se na onu klasinu grozotu koja se zove razgovor oca sa sinom, imjesto dotadanjih uzaludnih prodika, otac je na stol stavio butelju pravoga francuskoga konjaka i kutiju skupih cigareta (tada vjetojatno Dunhill). Hajde, kuaj ovo pravo pie, da vidi razliku od one grozne rakije koju vi deki loete i zapali finu cigaretu... (hajde, hajde, sve ja znam i da pije i da pui, ali neka, sada e vidjeti razliku). I taman kad su se tako upustili u pravi muki razgovor, otac odnekuda izvue jedan primjerak Playboya i rastvorivi ga na pravim stranicama tresne ih djeaku ih pred oi. Razrogaenih oiju pubertetlija se zacrveni i problijedi, u isti mah, ali ipak mu se nehotice otme prostota, za koju nije mislio da e je ikada izvaliti pred ocem:

215

Pa, tko to... jebe? Nita se ne ljutei na taj pubertetski ispad, otac ga ravnoduno klepne po uima i zakljui poukom kojoj je sva pria vodila: Pa, odlikai... budalo! Eto, to je bila moralka ranoga ovdanjega socijalizma: Uiti, uiti i samo uiti!, pa e nam biti dostupnija sva blaga ovoga svijeta. Usput budi reeno, navedena anegdota nije iz osobne sentimentalne arhive (jer, ako nekoga zanima, do francuskoga sam konjaka vrlo rano doao, cigarete me nisu zanimale, a bio sam odlika!), ve je kao paradigmatinu navodim za ilustraciju kako su nas zavodili u bludnju. Nikakav uspjeh u uenju nije u to vrijeme mogao zajamiti blagodati bijeloga iliti zapadnoga svijeta, o kojima su i kakvima ponekad znli sanjati podanici/trudbenici naega sistema. K tome, da je htio, otac iz reene anegdote mogao je otkriti sinu, kako je javna tajna da su sve graanske ljepotice koje su jo bile preostale u tadanjemu porau prvi zapazili, pohvatali (istini za volju i poenili) pobjednici iz rata. Majori, pukovnici i generali koji su povratkom iz ume tada bili zaposjeli gradove, svojim iritima, epoletama i magazinskim povlasticama, prvi su oarali tadanje luksuznije enskinje (koje se neoteeno sauvalo u ratnome vihoru), pa su ih prisvojili i poenili nekim svojim pravom prvenstva. Dakle, nikakvi odlikai ni tada ve nisu bili u igri, premda nam je citirana priica mnogima ulijevala lanu nadu da i mi imamo neke izglede (u dalekoj budunosti, kad nas bolji ivot ionako ne bude previe zanimao, samo to toga nismo bili svjesni). Kakvi odlikai ili intelektualci, kad je nepisano pravilo da nakon svakoga rata, pa tako i ovoga naega, ovdanjega i skoroprologa, da s ljepoticama koje se danas koe na stranicama ilustriranih revija i koje se eu po estradnim pistama, kao manekenke, pjevaice ili misice najprije lijeu generali, a potom nogometai. Takvo je vrijeme dolo, kao to je bilo i prije, da odlikai ne mogu biti plejboji. Slaba je utjeha u tome to ugled vojne aristokracije vremenom blijedi (jer se njei pripadnici u mirnijemu vremenu moraju prekvalificirati) i to je slava sportske elite mjerljiva jedva s nekoliko sezona. Vrijedilo bi preispitivati ove pojmove, kao etikete, u naoj dananjoj sredini i situaciji, kad su sva razgranienja poruena, terminologija pobrkana, a sadraji pojmova izgubljeni. Nakon davne i uzburkane rasprave o masovnoj i elitnoj kulturi (o rasporeivanju izmeu apokaliptiara i integriranih), koja je jo imala nekoga smisla u svojim teorijskim granicama, danas je dolo do

216

razbacivanja etiketama. Naalost, tako se nekoga siroia, koji puta ploe, netko usuuje okarakterizirati kao karizmatinoga, a glumaku druinu koja se uputa u rizik igranja drevnih klasika stoga se automatski naziva elitistikom! to je ovdje pobrkano? Pa, privid drutvene scene, sa sadrajem koji ona ukljuuje: tako su predstave Teatra Ulysses, na Brijunima, prokazane kao elitne/elitistike zato jer je prizorite (istini za volju) privilegirano i jer ga stjecajem okolnosti moe vie ili manje sluajno pohoditi ponetko iz ideoloke i simbolike elite (politiari i intelektualci), dok je s filmskoga festivala u Motovunu takva kletva skinuta, jer je do toga mjestaca lake doi jeftino, nego skupo (to e rei, da postignuta masovnost posjeta sama po sebi mijenja prirodu onoga to se na tome festivalu prikazuje?). No, koliko god da se brka, ovo se svejedno uklapa u tijek stvari: kazalite je odavno prestalo biti prizoritem za mase (to je i u starini bio relativan pojam), a prvenstvo mu preuzima jedna, za 20. stoljee tako reprezentativna umjetnost kao to je filmska i svatko dobija svoje. Stoga i na kraju, budui da moja malenkost nije strunjak za (plejbojevski) gole ene, ni u ovoj sezoni, preostaje mi jedino baviti se elitnim glumitem, to mi odgovara kao odlikau!

Sredinom kolovoza 2003.

Nakanili smo iz Rovinja, preko Faane, na Brione pa to kota, da kota kako bismo prisustvovali (pred)premijeri Teatra Ulysses (vie-manje poznatoga kao brana druina Udoviki erbedija). K vragu, otkuda i emu moja malenkost na jednom tako privilegiranome mjestu, kad na njega ni po emu ne spadam? Za vrijeme onoga reima iliti sustava, nekoliko sam puta bio zareao kako moja noga nikad nee stupiti na to otoje (odnosilo se to na vrijeme crvenoga marala, u bijeloj vili, na plavome moru, kako je to na vrijeme bio formulirao jedan srpski aforistiar). Jednom prilikom, u razgovoru s M. Krleom, nisam imao repliku na njegovu postavku da je Tito dao identitet Jugoslaviji, Kad sam kod kue ispriao kako mi je bio oduzeo odgovor, moja uvijek britka Glorija Tornado (inae zakonita supruga) spremno mi je pruila mogunost: A ja bih mu bila rekla, neka meni daju Brione, pa u i ja proizvesti takav identitet! Uglavnom, kako u ta davna vremena nisam spadao u nomenklaturu, ni partijsku, ni

217

drutvenu, naravna stvar da nisam mogao biti pozivan na dotini arhipelag, kao to je na njega hrlila sva zlatna mlade tadanjega establishmenta. Pa, onda, kiselo je groe, kad ga nisam mogao dosei. Pogotovo su mi se gadili Brijuni (dotadanji Brioni), kad ih je bila zaposjela nova iliti hadezeovska garnitura. itao sam dosta o povijesti kultiviranja tih otoia, kao otoja djevianske ljepote, jo od vremena kad ih je austrijski industrijalac Paul Kupelwiser, krajem 19. stoljea bio poeo privoditi modernoj civilizaciji i svrsi. Tu i tamo putali su nam da posredovanjem kakvih televizijskih reportaa privirimo u njihovo blaenstvo, a istina je da je ba u doba hadezeovtine (ukoliko nije i neto prije, nisam siguran) bilo poeo otvaranje te oaze i za turistike potrebe, pa sam od nekih kolega ak i sluao kako su aranmani povoljni te da i obini puani mogu poneto okusiti od toga nekada zabranjenoga mjesta. Svejedno, nisam imao ni volje, ni para, ni prilike da prekrim davno donesenu odluku i popustio sam tek 2001. godine, kad smo (takoer iz Monsene) nili otili na Brione, privueni prvom premijerom Teatra Ulysses (rije je o Kralju Learu). Dakle, Rade . i Lenka U. zasluni su to smo odluili oduzimati sebi od usta kako bismo se provodili. Ma kakav provod, kakvi bakrai!? Naprije, sve nas je to kotalo kao sv. Petra kajgana, a potom pojam provoda ionako ne postoji u mojoj terminologiji (znao bih to bih tako nazvao, kad bih smio). Brioni su oaza dosade, dakle ekskluzivnoga mira za penzionersku ugodu i jedino mi je kazalini alibi posluio kao opravdanje za takav troak (dvokrevetna soba u hotelu Karmen, bez klimatizacije, sasvim trona, kota dnevno 85 eura, s dorukom!). Da se nisam sam pred sobom izgovarao kako elim biti meu prvima koji e u autentinome ambijentu gledati glasovitu dramu P. Weissa Marat/Sade, ne bih sebi nikad priutio ovakvu brionsku avanturu. Naime, glumaki i ljudski lik Rade erbedije magnetski me privlai ve desetljeima, mada se nikad nismo trajnije i/ili ozbiljnije druili. Ove mi ga je godine bilo osobito stalo podrati, ako moja malenkost to iole, moe stoga jer se naao u rvnju zlobnih hrvatskih kuloara, koji su ustali ponovno na stranje noge, jer je u ovoj Lenkinoj postavi angairan takoer poznati hrvatski glumac Zlatko Vitez (nekad blizak tumanizmu). To me tjera da se zapitam:

218

Je li neto opsceno u prijateljstvu dvojice glumaca

Dolo neko takvo vrijeme u kojemu se ini da ni prijateljstvo vie nije na cijeni. Ne pretendiram ovime rei neto novo, jer svo dobro znamo kako su se posljednjih petnaestak godina na ovim naim prostorima razvrgnula mnoga prijateljstva, na stotine tisua, neka milom, neka silom, a sve u neke vie svrhe (recimo za nau stvar). Ma, to prijateljstva ljubavi su popucale, parovi su se razili, brakovi su bili rastavljeni kako bi se dokazalo da od nae stvari nita nije pree. Onda, kad se povijest malo slegnula, polako se poeo podizati protivni val na kojemu su nas mnogi zakanjeli moralisti i mudroslovci nastavili pouavati kako nema niega loega u prijateljstvu, ak i sa onima prema kojima smo do juer gajili negativne emocije. Neto je obrnuto na slinu temu rekao jedan od sedam grkih mudraca (Bijant, 7/6. st. pr.n.e): Ljubite svoje prijatelje kao da e vas oni jednoga dana mrziti! No uzalud nam ogromna zbirka citata o prijateljstvu, koja tisuljeima oscilira izmeu patetinih hvalospjeva i cinike sumnjiavosti u taj oblik meuljudske veze, pa je neu ni listati. Pitam se, samo, u emu je kratki spoj do kojega je dolo u jednom dijelu nae javnosti i to one najumnije i najpismenije kad se objelodanilo da dva stara i predratna druga, nai istaknuti glumci Rade erbedija i Zlatko Vitez ovoga ljeta nastupaju zajedno, glumei dvije glavne uloge u svjetski glasovitome komadu njemakoga dramatiara Petera Weissa iz 1964. g., poznatom pod skraenim naslovom kao Marat/Sade (tonije: Jean Paul Marat, njegov progon i umorstvo kako ga predstavlja glumaka druina zavoda u Charentonu pod vodstvom gospodina Sadea)... Kad je njihovo predratno prijateljstvo napokon i teatarski profunkcioniralo, erbedija i Vitez kao, navodno, dva suprotstavljena druga, premda su se i u najnapetijim trenucima minule povijesti obojica meusobno uvaavali nali su se u iznuenoj poziciji, primorani objanjavati svoje motive i prirodu svojega druenja (alias prijateljstva). Zlobno karakteriziranje njihove dananje suradnje naprosto je proikljalo na sve pore ovdanje tzv. javnosti, to se i moglo oekivati od onih koji nisu dorasli shvatiti kako meu prijateljima pravednost nije potrebna (kako je pouavao jo Aristotel). Ali, kako se u

219

iznudici, ahovski reeno, esto ne povlae najbolji potezi, rastrzani na sve strane, erbedija i Vitez pristali su zajedniki biti intervjuirani (Jutarnji list, 28. lipnja), a tu kao da su ih (do)ekali najpronicljiviji kritiari. Najprije je njihovo veliko bratstvo razobliio Borislav Mikuli (Disidenti vlastitoga disidentstva, Slobodna Dalmacija, 9. srpnja), a potom je njihovu ljigavost raskrinkao Zdravko Zima (Doktor Jekyll na Brijunima, Novi list, 13. srpnja), a jednom pjesmicom nije ih potedio ni Feral Tribune (12. srpnja), kao to su naletjeli i na otricu nesmiljenoga Nenada Popovia (Nacional, 15. srpnja)... Sakupljajui ovakvu dokumentaciju ne bih elio da se ispostavi kako sam nekakav samozvani odvjetnik spomenutoga dvojca, jer me vie od iega kopka zato se zatrpavanja jaza meu (predratnim) prijateljima, ali to su ga drugi iskopali, a ne oni sami, sada shvaa i objanjava negativnim terminima!? Ukratko, svim ovim kritiarima javno obnovljena prijateljstva nota bene, u jednom radnom procesu, a ne za paradu zasmetalo je to to im se uinilo da oni, na simbolikoj razini, obavljaju neku vrstu sumnjive hrvatske pomirbe (Mikuli), tovie, da proizvode izvornu hadezeovsku mitologiju pomirbe (Popovi). Kao prvo, nemaju se to miriti oni koje se i nisu (po)svaali (da, da, prigovara se, ali onisu ipak bili reprezentanti nekih nepomirljivih tabora), a kao drugo, prijateljstvo je uvijek iznad meusobnog istjerivanja pravde. Hoe li se moda rei da onaj koji je jednom (bio) disident, to mora dovijeka i ostati? Eh, lako li je s tuim k... gloginje mlatiti! No, dobro, moda se sve i ne svodi na neto ovako (pri)prosto, ve se u izjavama erbedije i Viteza istrauje neto dubinsko, naime, mogui suodnoaj politike i umjetnosti. Da je to esto ipak samo (pri)prosti snoaj znano je od davnina, ali glumcima tovariti na lea filozofijsku odgovornost za ono to su izgovorili u jednom intervjuu, to je zaista zlobno! Tako problem likvidira npr. B. Mikuli: erbedijino apolitino mudroslovlje o odnosu politike i umjetnosti jednako je kvalificirano za javni diskurs o drutvu kao njegovi ondanji, nepotrebni komentari. Sada, kada je profesor vratio ake na popravni, mogu zakljuiti da ovaj ionako nije pretendirao da bude netko vei nego glumac (kao to dalje isti autor tono zakljuuje: Rade svoj drutveni diskurs crpi iz sebe, svog produhovljenog egotripa). No, to to su se dva snana egotripa susreli, to se nipoto ne moe okarakterizirati kao pokuaj da umjetnici i intelektualci sami provedu

220

kominu Tumanovu ideju pomirbe i mijeanja kostiju (N. Popovi). Ideja pok. Vrhovnika nije bila komina, ve strana i poniavajua, grozomorna, pa je kao takva i propala, a sada je usporeivati s radom dvojice glumaca na jednoj predstavi, u najmanju je ruku zlobno (pogotovo to je netono). Uglavnom, erbedija i Vitez u dobroj su namjeri obrali bostan ili krenuli na put u pakao, ako tako hoe nazvati odlazak na Brione. Ako budem imao prilike vidjeti predstavu koju sprema Teatar Ulysses, onda u moi rei je li glumako prijateljstvo barem na sceni jo na cijeni, kao to je izvan nje danas proglaeno za opsceno. * I tako, evo me/nas na Velikom Brionu (koji je danas Brijun, premda se recepcija u Faani, s koje proputaju izletnike grupe i hotelksi gosti, nalazi u Brionskoj ulici, a u Puli jo djeluje tvornica keksa i slatkia imenom Brionka), ponovno se orijentirajui na mjestima jedva vienima prilikom prve posjete (2001. g.). Ponovno mi je sve ravnoduno, ljepota pejsaa nimalo me ne impresionira, kojekakve betije do kojih su nas vodili takoer su mi svejedno... Mjesta za izlazak su banalna kao i drugdje (jedino to nema guve), a to su tekati (terase s foteljama), ponajprije ispred glavnoga hotela Neptun, na koji uglavnom hrle svi koji se nau u ovome ljetovalitu. Po danu je bolje i to, nego amiti u socrealistiki dizajniranoj hotelskoj sobici, a kako se ne kupam u moru (ve radije doma u lavoru ili u kadi), ve to umjesto mene radi moj delegat iliti supruga, radije u hladovini troim svakodnevnu hrpu novina. Lijenine utonule po foteljama, tik uz rub obale, ometaju jedino turistike/izletnike grupe, koje svako malo iskrcavaju brodii na dolasku iz Faane. Proulo se kako ovo mjesto ima stanoviti imid iliti tih ocvalih imperija, pa arolike povorke non-stop etkaju gore-dolje, lijevo-desno, odvozei se posebnim vlakiima u razgledavanje otoka. Dano im je, kao i nama uostalom, samo konzumirati pejsa, diviti se kojekakvim ivotinjama na ispai i/ili odmaranju, razgovarati s Titovim papagajem, ove godine udomljenome u velikome kavezu, strateki smjetenom na prvoj raskrsnici bezbrojnih puteljaka. Mogu se razgledavati ruevine, crkvice, posebni muzej (s eksponatima, vie ili manje tek kartografskima i fotografskima, koji rekapituliraju povijest ove oaze, od ilirskih gradina preko bizantskoga kastruma, do Titovih boravaka i

221

slavnih gostiju koje je ovdje ugoavao), ali glavne zgrade (npr. Bijelu vilu) nije doputeno obilaziti. I restoranska ponuda je prilino ograniena pansionski ruak u Neptunu dosta je dobar, a jedan konvencionalni restorani na plai nudi uglavnom standardne stvari (s rotilja). Jedini elitni restoran otvoren naveer, Galija, u Istri, tik uz Neptun papreno je skup, ali ne bih rekao da reprezentira ikakvu elitnu kuhinju. Pa, kojega vraga itko normalan ima jo traiti na Brionu (Velikome, a na ostale se otoie ide samo u posebnim aranmanima, kao na Mali Brion na predstavu Teatra Ulysses, ukoliko neije jahte, valjda sa posebnim propusnicama, ne mogu pristajati u zanimljivim uvalama)? Rekao bih da je rije o upijanju nekoga arma dekadencije, tj. kao to ve rekoh osjeanje duha ocvalih imperija (Zapadnog rimskog carstva-Bizanta Akvileje Venecije AustrougarskeKupelwiserova poduzetnitva Italije Brozova iliti broznoga perioda tumanovtine...). Sve je tamo ocvalo i traje u nekom slatkom gnjileu, ali ovo su bili posljednji trenuci kad se moglo uhvatiti taj daak prolosti, jer kako e izgledno uskoro biti pokrenut projekt Brijuni rivijera (to se forsira iz dominantne istarske stranke) sve bi se moglo nai obnovljeno i baeno u ralje prodrljivoga poduzetnitva... No, kako se ne razumijem u veliko gospodarenje, svejedno mi je to e biti (ukoliko bude jo elitnije, dakle jo skuplje nego danas, sumnjam da u se ikada vie osjeati dostojnim da posjetim Brione). Kako na Brionima nitko nita ne kuha (mislim ono, sa licom iliti kaikom), a kako me je Galija razoarala, jedva sam doznao da glumaka trupa, smjetena po strani sredinjih hotela, u nekoj ruevini zvanoj hotel Franine, prireuje zajednilke rukove, pa sam se dao pozvati. I zaista, na dan predpremijere (koja e propasti zbog veernje oluje), uspio sam naletjeti na ostatke jueranjeg graha (faola iliti pasulja), to ga je u velikoj koliini bila spremila jedna kuharica iz Zagreba (koju je organizator posebno dao dovesti). Dakle, eto ishoda puteestvija na Brione: da klopam sjajni grah!? Dobro, moj kazalini alibi je ovaj gurmanski (is)pad, jer duhovna je motivacija ipak (bila) jaa i ozbiljnija. Intrigirala me najvie Weissova drama, koju sam odavno itao u zborniku Nova drama (priredio T. Sabljak, izd. akavski sabor, Split 1976), u kongenijalnome prijevodu Trude i Ante Stama. Potom me je kopkalo kako e L. Udoviki ambijentalno to uprizoriti, jer Weiss je ipak napisao komad za kazaline daske.

222

Tvrava na Malom Brionu, jedna od impozantnijih fortifikacija to ih je Austrougarska podigla za zatitu Pule, tada njene glavne ratne luke, odaje neki privid ludnice, ali trebalo je vidjeti je li to dovoljno opravdanje za ovakav ambiciozan poduhvat. Napokon, oekivao sam sudar dvojice velikih glumaca kojima je, kao likovima, zadano da postavljaju

Pitanja revolucije u kontekstu jedne ludnice

Ako je mogue da pacijenti jedne umobolnice, visoko intelektualistikim diskursom raspravljaju o (ne)mogunosti revolucije kako nam se to predoava u jednoj kazalinoj obmani je li onda mogue istina da revolucije prije ili kasnije svoje protagoniste osuuju na ludnicu? Bilo je i toga, dakako, recimo u Francuskoj 18. stoljea, pa u novije vrijeme staljinizma u SSSR-u, kad su buntovnici zavravali u psihukama, ali dugotrajnije modernije iskustvo govori da revolucije skonavaju u zatvorima protiv kojih su naprije bile ustale. Da sve revolucije poinju buntom protiv policije, da bi se potom na nju oslanjale, ve je prevakani skepticizam modernoga svijeta. Umobolnica s kojom je ovo zapoeto nije iz naih dana, ali kao da bi nam se htjela nametnuti za prizorite naih (dez)iluzija. Rije je o sanatoriju u Charentonu (u Francuskoj 18. stoljea), u kojemu je bivi sveenik De Coulmier, kao ravnatelj htjeo s tada modernim metodama prizvati k svijesti mentalno oboljele ljude. Naalost, uz luake, kakve je tada mogla identificirati medicina, u taj su sanatorij bili strpavani i kriminalci, fiziki hendikepirane osobe, pa i reimu nepoudni pojedinci. Povijesna je istina da je svoje posljednje godine u Charentonu proveo i u njemu skonao D. A. F. de Sade (1740. 1814.), u to vrijeme prokazani perverznjak i od svih prezreni libertin i amoralist, a od poetka 20. stoljea do danas proizveden u mitsku i knjievno-filozofijsku veliinu. Kako je De Coulmier uz hidroterapiju svojim pacijentima omoguavao i suvislije izraavanje, tjerajui ih da recitiraju i ak glume (to je bila neka vrsta radne terapije), mrani markiz Sade, stalno cenzuriran i proganjan uoio je u tome svoju posljednju priliku, pa je za takvu trupu ludih glumaca pisao i sam reirao neke komade. Taj je podatak zainteresirao Petera Weissa (1916. 1982.), pripovjedaa i dramatiara njemakoga izraza, koji je na valu takozvanoga politikog kazalita ezdesetih godina, 1964. godine napisao do danas

223

ve proslavljeni i doslovno kultni komad Jean Paul Marat, njegov progon i umorstvo kako ga predstavlja glumaka druina zatvora u Charentonu pod vodstvom gospodina Sadea. Rije je o dokumentarnome teatru, jednoj liniji uprizorenja koja je (uz teatar apsurda), u drugoj polovici 20. stoljea bila najzamjetnija (prema Povijesti politikog kazalita Siegfrieda Melchingera; orig. izd. 1971.; hrv. prijevod Vida Flaker; GZH, Zagreb, 1989.)... Weissov komad, poznat pod kraim naslovom Marat/Sade, ovoga je ljeta na Brionima (tonije u tvravi Minor, na Malome Brionu), uprizorilo kazalite Ulysses razglaenije kao trupa za udomljenje glumca Rade erbedije, razmetnoga sina kojemu i dalje Ivan Starevi u Nacionalu tepa kao Lepom Radi Vukovarskom, insinuirajui neto to je odavno opovrgnuto, ali takva vremena jo traju to e rei da ideje ovoga dramatiara tek sada mogu postati dobrim polazitem za diskutiranje i polemiziranje i kojekakvo idejno preispitivanje. Dodue, Weissov komad iz 1964. g., ve je 1966. g. bio izveden u Narodnom kazalitu u Splitu (prev. Darko Suvin, reija Bojan Stupica), ali, kako je moja malenkost slabo obavijetena, ne svjedoim o nekim plodnim idejnim razmiricama koje je Marat/Sade mogao i trebao pogotovo tada izazvati. to e biti danas, kad smo mnogo slobodniji, a pogotovo kad dotini komad bude odigran na kontinentu (u Zagrebu) i tako osloboen Brionske kletve, ostaje vidjeti, uti, pisati i itati... A, da ima o emu svjedoim kao zbunjeni gledatelj (na premijeri, 16. kolovoza 2003.), s vrtoglavicom zbog nemogunosti odlunoga opredjeljivanja (s onu stranu opojnoga dojma same predstave, ingeniozne reije Lenke Udoviki, te elektrinog naboja izmeu Zlatka Viteza i Rade erbedije, dva velika glumca u ulogama Sadea i Marata), s duhovnom vrtoglavicom, dakle, koja me nije naputala sve dok se nisam sjetio glasovita teksta Mit i stvarnost kazalita J.-P. Sartrea iz 1966.g. Spaavajui me od moje nemoi, Sartre tumai da je i takva samo dio sveope krize imaginacije. Neka je, dakle, Weissov komad i politiki i dokumentarni teatar sroen i obraen Brechtovim metodama ali rekao bi Sartre da on usprkos tome nije potpuni happening, jer kad se zastor spusti, gledalac vraen svojoj samoi, naputa kazalite s oajnikim osjeajem tuposti, mrnje i nemoi: on ne izvodi zakljuke, a to bi se tu i moglo zakljuiti? Brionska kletva nad trupom Ulysses (a zato nisu ili igrati u Republiku Peenicu?) efemerni je i trivijalni dio

224

odgovora na sve ono to problematizira Marat/Sade. Jo samo malo pounosti, prije neke mogue analize: mitski Prijatelj naroda, kultni junak Francuske revolucije, Jean Paul Marat (1743. 1793.), lijenik, pisac i revolucionar, kao stvarna osoba nije bio u sanatoriju Charenton. Ispisujui komad u komadu Weiss kao pisac, piscu Sadeu pripisuje tu ideju, da svoga pokojnoga suvremenika prizove u dotinu umobolnicu, kako bi imao dobroga sugovornika s kojim putem dijalokih veza moe iskuati nekoliko anti-teza. Tu se neodoljivo pomalja ono prokleto zakljuivanje, koje bi htjelo imaginaciju osloboditi krize: zato jednu revoluciju tematizirati u luakoj areni, a ne na nekom drugom, boljem popritu? Stalno treba imati na umu, da su Sadeovi stavovi u Weissovom komadu donekle provjerljivi jer ih je, ali u zaotrenijoj formi, ovaj izloio u svojim djelima dok je sve ono to govori Marat naprosto tekst stavljen u usta jednome umobolniku (koji ga utjelovljuje u Sadeovoj predstavi, koju je izmislio P. Weiss). Sloeno, nema to, pa stoga i vrijedi ponoviti neki kratki kurs Francuske revolucije, prisjeajui se i nekih drugih, nama bliih, ne bismo li ovo uprizorenje mogli bolje shvatiti u kontekstu ludnice svijeta u kojoj ivimo!

Krajem kolovoza 2003.

Partili smo s Briona oprostio sam se s papagajem Kokijem, vrijeajui ga da je star i olinjao (to nije istina, ali da ga provociram), na to je on meni zakrijetao neto kao i ti to, ma uj ti bijeloga vraga! te iz Pule odletjeli u Zagreb, u ludnicu stana koji je moja poduzetna Glorija Tornado stala na mah preureivati. Moda e vanjska promjena doprinijeti i nekoj unutranjoj, ali kako ovo ispisujem u kaosu punom praine uz izmjenjivanje zidara, malera, parketara i tapetara bojim se da se ona hvata i mojega pisma. Jo me je samo dralo nervozno oekivanje kako e mi brionski Marat/Sade proi na zagrebakoj premijeri (koju je trupa morala i ovdje odigrati, da udovolji nekim zakoljicama oko sufinanciranja). Tako se ponovno vraam nekim ozbiljnijim aspektima mojega javnoga dnevnika, jer sam se do sada valjda dovoljno ogolio u svojoj privatnosti. Utaivanje znatielje ima smisla samo ako se lae o intimi, sve drugo je bezono i jeftino. ivot nema stila kako je ve reeno pa ga stoga valja izmisliti. No, to ostavljam kao to ve rekoh, za neku povoljniju priliku, a

225

sada zakljuujem ovaj dnevnik ljeta 2003. protkan kolumnistikim diskursom rekapitulirajui zagrebake dojmove o brionskoj predstavi Teatra Ulysses. Jo je dobro prolo, kako je sve moglo otii ukrivo, pa mi nije preostalo drugo nego da se i sam alim kako se

Na teku predstavu moe ui samo s fakultetskom diplomom

Dolo neko takvo vrijeme, da se ne zna to je tee, razumjeti se u nogomet ili u kazalite. Naime, kad s podsmijehom frkem na neke nae pisce, bilo umne, bilo tzv. intelektualce, a koji javno ispoljavaju svoju ljubav prema nogometanju, onda mi se odvraa da to radim stoga jer se ne razumijem u nogomet! Hajde, neka i toga ima, da u muiavom trkaranju gomile mukaraca i njihovom nabijanju napuhane mjeinice treba neto razumjeti (to mi nitko nee razumno potkrijepiti, makar da se na glavu postavi), a onda je barem ravnopravno traiti razumijevanje kazalita. Teatar jest igra, u svom pravjekovnome smislu, jer se iz igre i rodio, ali nije reeno da ga se moe razumjeti na prvi pogled, kao to je sve jasno kad se baci pogled na nogometni teren za vrijeme neke utakmice. Kazalite zaista zahtijeva neke gledateljeve preduvjete, barem toliko da nije svrnuo na predstavu kako bi se samo ili u prvome redu zabavio. Dakako, ima i toga da se igra igra iskljuivo za drakanje, nasmijavanje, zabavljanje, ali glumite je daleko sloenije od drugih prostih oblika igranja, te u svojim najboljim djelima iliti vrhuncima dramske rijei potrebuje duhovnu i razumsku gledateljevu suradnju. Naalost, kako je kazalite, kao i sve drugo oko nas, preraslo uglavnom u spektakl, u dananjem elektro-akustikom okruju javljaju se problemi kad teatar rijei hoe ponovno doi do rijei. Tako je jedan zabavan paradoks popratio najnoviju ljetonju kazalinu senzaciju, brionsko uprizorenje drame P. Weissa Marat/Sade u reiji L. Udoviki, paradoks koji je otkrio koliko je jo sumnjiavosti prema takvome teatru u kojemu treba neto razumjeti. Naime, novinska je kritika tu predstavu (odlinu i po mojem skromnome miljenju) popratila euforino pozitivno, ali naglaavajui kako je rije o tekome komadu, obvezatnome u svakome pogledu (to je posebno istaknuto u recenzijama u Vjesniku, Slobodnoj Dalmaciji i Novom listu,

226

sve od 18. kolovoza o.g.). Vicmaheri su ovome odmah doskoili pa je tako lansirano u Pometu, humoristinome prilogu Slobodne Dalmacije, kako za ulazak na predstavu erbedija i Vitez trae od gledatelja na uvid fakultetsku diplomu! Duhovito, nema to, a ala je vjerojatno potaknuta naslovom i podnaslovom kritike objavljene u istome listu (Dubravka Lampalov: Populistima ulaz zabranjen Valja upozoriti da je predstava miljena za literarno i kazalino obrazovanu publiku, da je svjetlosnim godinama daleko od svega populistikoga i da se autorski tim predstave beskompromisno priklanja senzibilitetu educirane publike). Eto, tako se provokativnim naslovom jedne kritike ova snana predstava nala na putu u pakao vica (kladim se da je zaivio, posebno kod onih koji se razumiju u nogomet). Naravno da je ulaz zabranjen samo u prenesenome znaenju, htijui rei kako od Marat/Sade ne treba oekivati puku zabavu, kao to ni mojoj malenkosti (koja uivo nije prisustvovala nijednoj nogometnoj utakmici, a jedva da sam u djetinjstvu nekoliko puta udario krpenjau, tek toliko da se asimiliram) nije zabranjeno baciti pogled na televizor, kad s daljinskim sluajno ubodem prijenos kakvoga nogometanja. Kritike su naglasile kako Marat/Sade na nae kazalino poprite vraa govorni teatar (za razliku od neverbalnoga, fizikoga iliti tjelesnoga, koji je svojim pomodnostima i izmiljanjima kojekakvih scenskih doskoica globalno zarazio sve kazaline institucije, trupe i pojedince). Dakle, kad se u kazalitu ve govori, onda to treba moi i razumjeti, a to je teko (!?). Posebna je tekoa u ovome komadu to se u njemu na ingeniozan dramaturki nain igranjem predstave u predstavi rekonstruiraju neke epizode iz ve ionako dovoljno zamrene Francuske revolucije, tako da je neko minimalno kulturoloko-historiografsko predznanje zaista potrebno. Pa neemo se, valjda, vraati u srednju kolu i/ili na fakultet da obnovimo znanje o francuskoj povijesti 18. stoljea? ve ujem kako se rogobori. Kao da smo to znanje ikada stekli? emu onda (m)uenje u teatru? Zato da ne budemo tek lijena masa, koja pogledom pase po glumakim tijelima, vrebajui hoe li se koja glumica neoprezno otkriti. U tome je smislu u programskoj knjiici predstave bilo uputnije dati neki skraeni kurs povijesnih dogaanja i kratki opis likova, umjesto to se toliko raspisalo o glumakim biografijama. Dobro, uvaavam, onda bi to bio udebnik a ne programska

227

knjiica, jer tko bi pohvatao i dajdestirao mnogobrojne aspekte Francuske revolucije, a koji su otjelovljeni u raznim likovima (samo da se objasni to je to klub kordeljera kojemu je pripadao Marat, a tko je bijesni sveenik Jacques Roux i tko je i zato stvarnoga Sadea bacio u ludnicu, bile bi potrebne brojne stranice...). No, kako ne elim pretjerati s predoavanjem tekoa koje se kriju u ovom komadu, zadovoljavam se time da kaem kako ba populisti, svojim nevinim pogledom mogu dobro razumjeti estoka zbivanja na sceni i da mogu, s onu stranu tonoga prepoznavanja pojedinih znakova i znaenja, uivati u scenskoj igri, a koja e ih ostaviti zbunjenima. Barem jednom, a ne da je sve jasno kao u nogometnoj utakmici, koju i neobrazovani intelektualac moe razumjeti na prvi pogled!

Poetkom rujna 2003.

Fajrunt, majstori mi zvone na portafonu!

228

Ivo Brean Basri apriqi Jozefina Dautbegovi Ivica Duhovi-akni Bogomil uzel Enver Kazaz Sonja Manojlovi Andrej Medved Boris A. Novak Svjetlana Nedimovi Sran Papi Ana Ristovi Goce Smilevski Jasmila bani

Fotografija: Rino Belan, fotoarhiv Feral Tribune

Ivo Brean

BOJA DRAVA 2053.

(Ulomci iz romana) Radnja romana zbiva se u Hrvatskoj sredinom 21. stoljea, tonije godine 2053., kad je ponovo zavladao totalitarizam, ali na vjerskoj osnovi. Ukinuto je viestranaje i na vlasti je samo jedna, Hrvatska kransko socijalna stranka (HKSS) i njezin elnik, diktator Teo Torlak, iza koga prikriveno stoji crkveni vrh. Zemlja se nala u meunarodnoj informacijskoj i gospodarstvenoj izolaciji, jer je Torlak nacionalizirao sav strani kapital i tako doao u sukob s Federalnom Europskom Republikom (FER). ivot se preureuje prema vjerskim modelima: uvodi obavezno pohaanje mise, teologizira kolstvo i Sveuilite, unitavaju nepodobne knjige, zabranjuju kazaline predstave i svi drugi oblici zabave. Politike protivnike ne alje se u zatvor, nego u tzv. zavode za mentalnu higijenu, gdje ih se pokuava preodgojiti, a ako to ne uspije, tjera ih se van zemlje. Jedan od glavnih junaka romana, mladi nadbiskupov tajnik, Juraj Loko, u poetku je oduevljeni pristalica novog poretka i postaje elnikom ustanove Officium de puritate fidei, u narodu poznate kao vjerska policija. Ali kao iskreni kranin i poklonik dijela sv. Augustina De civitate Dei, poinje uviati da je aparat kome slui u suprotnosti s njegovim uvjerenjima. Kad od svojih roaka dobije izvjetaje s terena o tome to se dogaa iza kulisa pobonosti, odlui se otvoreno pobuniti.

Osmi triptih Trei odjeljak

Jure se odmah posvetio itanju najprije Viktorova teksta. Zgrozio se nad onim to je saznao, osobito nad fra imunovom sudbinom; kao da mu se itav svijet, u kome je dosad ivio, okrenuo naglavce. Ni trenutka nije pomiljao da bi neto od toga moglo biti pretjerano ili neistinito. Jo manje je imao kakva razloga sumnjati u Filipova otkria; tu se operiralo s preciznim brojkama i podacima. Pitao se jedino koliko crkveni vrh o svemu tome zna? Teko mu je bilo prihvatiti da bi

231

nadbiskup Grbei, kome je toliko vjerovao, mogao odobravati ovakve grozote. Zato osjeti da mu je dunost, i prema sebi osobno i prema Crkvi kojoj slui, to prije porazgovarati s njim, otvoreno i o svemu. Ako je Kaptol u ovo ikako umijean, onda Hrvatska crkva nije crkva Boja i on joj ne eli pripadati. A ako nema veze s tim, mora joj otkriti istinu i zatraiti da u Kristovo ime digne svoj glas i ustane u obranu kranskih naela. U svemu tome najmanje mu je bilo vano kakve e posljedice on snositi. Nadbiskupov ured bio mu je blizu, u istom bloku, nasuprot njegovu, pa se bez najave odmah zaputio tamo. Nije ponio sa sobom izvjetaje; inilo mu se da je bolje Filipa i Viktora za sada drati po strani, dok ne bude sa svime naistu. Nadbiskup ga je odmah primio. Bio je nita manje srdaan negoli u vrijeme kad je kod njega radio kao tajnik, premda mu je odmah stavio diskretno na znanje da nije posve zadovoljan s njim. Drago mi je, sine, to te opet vidim poslije toliko vremena, iako ne i glasovi koji do mene dopiru o tebi. Oito me neko oklevetao kod vae preuzvienosti. Kakvi su to glasovi? Da ita neke bezbone knjige, koje ti sve vie zamuuju misli. itanje nije i prihvaanje, preuzvieni. Kako bismo inae znali da su knjige bezbone, ako ih uope ne itamo? Na temelju autoriteta Crkve. Sjeti se koliko smo puta govorili o De civitate dei. I o tome da je Crkva jedini predstavnik Boje vlasti na zemlji. Tko bez ikakve provjere prihvaa ono to ona ui, pripada Bojoj dravi. A tko u to imalo sumnja, pada u kaljuu drave zemaljske i nema mu spasa. S tim u vezi sam i doao postaviti vam jedno pitanje. Kako autoritet Crkve gleda na to to se u zavodima za mentalnu higijenu ljudima unitava dua, koju im je Bog dao, i ugrauje nova, kakva dravi treba? I to ovoj, zemaljskoj. Tko ti je to rekao? Koliko ja znam, tamo se samo posrnule pokuava izvesti na pravi put. Imam pouzdane informacije o tome, preuzvieni, koje se temelje na iskazima svjedoka. I ne samo to, nego i da neki sveenici i asne sestre sudjeluju u tome. Dopusti da i ja tebe neto pitam: zar je zlo neku duu, ogrezlu u poroke i bezbotvo, ovjeku prepraviti tako da nakon toga slijedi Boju volju? Pogotovo ako mu se to radi bezbolno i ako se on nakon toga osjea sretnim.

232

 Tko od nas moe uope suditi je li neka dua grena ili nije? Ne govori li sveti Augustin da je ovjek, ve svojim dolaskom na svijet, Bojom voljom odreen za spasenje ili osudu? Poto su osueni, oni su zavedeni, a poto su zavedeni, oni su osueni. Ali njihovo zavoenje tajnom presudom Bojom s pravom je tajno i kao tajno provedeno, stoji u De civitate dei. A i da znamo ija je dua grena, otkud ikome pravo da je prepravlja, ako sam Bog nije unio u nju prosvjetljenje? Svjetlost Boja sjaji svima, samo su neki za nju slijepi. Ne Bojom voljom, nego vlastitim neznanjem. Zato je naa dunost izvoditi takve iz mraka. Ali ne tako da se Boje djelo u njima zamjenjuje umjetnom tvorevinom. To je neoprostiv grijeh oholosti. Pokuaj izjednaavanja s Bogom. Akoli ne ak i tenja da se bude iznad njega. Ovdje se kod nas Boja drava ne bori protiv zemaljske, nego se, naprotiv, stopila s njom i slui joj. A time je prestala biti Bojom. To su teke rijei, sine. Ne znam kakvim bi dokazima to mogao potkrijepiti? Pokazat u vam ih, ako elite. I jo neto. Torlak deponira u Hrvatskoj nuklearni otpad i istjeruje takore iz rupa, izlaui nas opasnosti zaraze. Tono bih vam mogao navesti gdje, to i koliko. Pretvara nas u septiku jamu i odvaja od ostalog svijeta. A mi, Crkva Boja, na sve to utimo, jer i sami imamo korist od kapitala koji se time bere... uti! uti, nesretnie, ne zna to govori... Preuzvieni, Torlak je Antikrist! A u svim crkvama se moli za njega i slavi njegovo ime. Preklinjem vas, prekinite to i ustanite javno protiv ovog zla. Preuzmite i svoj kri, ako treba! To je vaa dunost prema Bojoj dravi, a ne sluiti Torlaku. Polako, polako, sine! Stiaj se! Mnogo toga si rekao to moda jest, a moda i nije istina. Obeajem ti da u provjeriti kako stoje stvari i da u nakon toga postupiti po svojoj savjesti. Nadam se da si time zadovoljan. A sada idi s Bojim blagoslovom i o ovome ne govori nikome nita. Najbolje bi bilo da nekamo otputuje. Otii na svoj rodni otok I! Pomoli se pored Pravednikova groba; moda ti to pokae pravi put. Pravednikova! Sauvaj me Boe puta, koji bi mi mogao pokazati njegov grob! Kako? zaprepasti se Grbei i zagleda u Juru iskolaenim oima, u kojima se istovremeno naziralo i uenje i strah Ti govori kao da zna tko je Pravednik?

233

 Znam i predobro. Jedan jadan duevni bolesnik, koji je u nastupu potpunog pomraenja uma pobio bezbroj nedunih ljudi. I na kraju postao rtvom vlastitog ludila. Jesi li ti pri sebi? Tebi se neto pobrkalo u glavi. Nitko ne zna tko je bio taj sveti ovjek, pa ne moe ni ti znati. Kad je naen, lice mu je bilo unakaeno, a identifikacija se nije mogla sprovesti... Nije mogla ili nije htjela? Ali to je sada svejedno. Ja ionako kanim utjeti o svemu. Ne iz obzira prema onima koji su stvorili taj mit, nego zato to ne elim kaljati ime ovjeka, koji nije bio odgovoran za svoje postupke. Napokon i Isus je za vlastite krvnike molio: Oprosti im, Oe, jer ne znaju to ine!. I bolje za tebe da uti, jer bi inae mogao navui na sebe strane posljedice. Imaj na umu da se Blaena Djevica ukazuje nad grobom toga muenika. Ne vjerujem u ta ukazanja, preuzvieni. Ukazanje je udo, a svako je udo protivno prirodnim zakonima. Ne moe Bog sruiti zakone koje je sam stvorio. U ime Oca i Sina...! Ne porie, valjda, i Isusova uda? Tu je, moda, jedino napravio iznimku, ne bi li ovjeanstvo progledalo. Ali ini mi se uzalud, kako kae jedan pjesnik, ije su knjige poslane u spalionicu: Badava gordo kube i mramor Panteona, I papue od zlata i orgulje i zvona! Badava tamjan mnogi i ponosni oltari, Badava alem gori na kruni i tijari! Ah, Golgota je pusta i vjetri tamo tajni Tek cvili: Eli! Eli! Lama azavtani?! Zavrivi citat, nakloni se i izae. Dok je silazio stubama prema dvoritu, zauje za sobom korake. Okrene se i ugleda mladog nadbiskupova tajnika, koji je njega zamijenio na tom mjestu, kako ide za njim dajui mu neke znakove. Vidio ga je jo kad je ulazio Grbeiu, ali nije tada na njega svratio veu pozornost. Jure ga saeka da sazna to mu ima rei, a ovaj mu prie i, osvrnuvi se prethodno oko sebe da bude siguran kako ga nitko ne moe uti, tiho mu apne: Monsinjore, ne putujte nikamo! Kad prvi put budete sjeli u neko slubeno vozilo, nee vas odvesti kamo elite, nego u zavod. To sam uo kad se nadbiskup juer dogovarao s ocem Martiem.

234

Mladi je ve htio pobjei natrag, kad ga Jure zaustavi: ekajte! Recite mi barem ime, da znam kome dugujem zahvalnost. Don Vinko Batri. Mog su strica, fra imuna, odveli jednom u Zadarski zavod i nikad se nije otamo vratio. Nakon toga nestane prije negoli mu je Jure stigao i zahvaliti. Dakle, tako! Hoe ga se rijeiti. Nema druge, nego iz ovih stopa uzeti materijale i otii ravno De Carisu, dati mu ih na itanje i zatraiti od njega zatitu. Sad ima svjedoka, koji moe potvrditi da je barem ono to pie o fra imunu istina. Kad se vratio u svoj ured, u predsoblju nije zatekao Grgina. A u kabinetu ga je doekao novi udarac: nestali su netragom i Viktorovi i Filipovi spisi. Sad vie ni na De Carisa ne moe raunati. Ode li mu ovako bez iega i ispria ono to zna, Grbei e lako uvjeriti nuncija da je Jure duevno obolio. Uto neko pokuca na vratima. Kad Jure ree Slobodno!, pojavi se nepoznat mlad ovjek u odori nalik na onu kakvu nose portiri u elitnim hotelima i ree: Monsinjore, vaa sestra, gospoa Fischer, eljela bi hitno razgovarati s vama, pa me poslala da vas dovedem u njezinu vilu u Maksimiru. Ako ste slobodni, dolje vas eka predsjedniki amfimobil. Juri nije trebalo mnogo da shvati to znai ovaj poziv. Morao je odmah, ovoga trena neto smisliti. Nije pretpostavljao da e biti ovako brzi; sigurno su pourili zato to su otkrili da, povrh svega, zna i tko je Pravednik. Kako nije uspio jo smisliti nikakav plan, preostalo mu je jedino odgaanje. Idi dolje u dvorite i saekaj me! ree doljaku Moram se pripremiti za taj posjet. Sii u najdulje za deset minuta. Kad je mladi otiao, Jure hitno iz svog ureda ode u odaje u kojima je spavao i boravio u tijeku dana, kad nije u poslu. Tu se, da bi bio to manje upadan, na brzinu presvue u civilnu odjeu, kakvu nose slubenici nieg ranga: obinu lanenu koulju s vjetrovkom i hlae od tvida. Potom se na drugoj, suprotnoj strani zgrade, iulja stubitem i spusti prema parku Ribnjak. Prva stvar mu je bila udaljiti se od Kaptola to je vie mogue i u to kraem vremenu, pa je krenuo Medveakom, ne znajui ni sam to bi odabrao za cilj. Kako je naputao sredite grada i iao prema Zvijezdi, tako je sve manje nailazio na uredno graanski odjevene osobe, a sve vie na prosjake, skitnice i beskunike. Odluio je ii njihovim tragom, jer je

235

znao da se meu njima moe najbolje sakriti. Jo mu je samo trebalo i adekvatno ruho; ma kako skromno bilo, ovo njegovo je i dalje odudaralo od onoga to je nosila ta sirotinja. Tako je doao do Mirogoja, gdje je bilo okupljalite sve mogue klatei, jer se tu nalazila Caritasova kuhinja, u kojoj se besplatno dijelila hrana. Nedaleko od nje, ugleda na jednoj klupi nakog starog prosjaka, odjevena u sako i hlae, koji samo to se nisu raspali, i pomisli kako bi mu to najbolje odgovaralo kao maska, utoliko vie to je starac bio i njegova uzrasta. Priao mu je i otvoreno mu rekao: Prijatelju, bi li htio zamijeniti sa mnom odjeu? Prosjak ga pogleda dosta sumnjiavo i upita: Jesi li ti od one nove organizacije, iji lanovi kau da se treba rtvovati za ope dobro... kako se ono zove... Opus Dei? Nisam, nego mi u ovom trenutku vie odgovara biti odjeven tako kao ti. Dakle, gori ti pod petama. U redu, moemo se zamijeniti, ali ako mi da 10 eura. Sreom, Jure je ponio sa sobom i neto novca, pa mu nije bilo teko udovoljiti prosjakovu zahtjevu. Obojica odu u oblinji umarak i kad je Jure uskoro iziao iz njega, bio je sav u dronjcima. Iza toga pridrui se koloni sebi slinih odrpanaca, koji su ispred Caritasova tanda ekali na svoj dnevni obrok: tanjur krompirove juhe i etvrt truce raenog kruha.

Deseti triptih Prvi odjeljak

Dva mjeseca proveo je Jure u raznim skupinama skitnica i beskunika, koji su boravili u umama u podnoju Medvednice. Tu je svatko od njih sagradio sebi nekakvo sklonite, sklepano od granja, lima, perploe i drugih materijala, koje bi pronali na smetlitu. U njemu su samo noili i sklanjali se od nepogode, a danju bi silazili do najbliih sela i od seljaka isprosili neto hrane, uglavnom raenog kruha, sira ili jaja, tek toliko da utae glad. Seljaci su im davali koliko su mogli, jer su i sami imali taman toliko da bi mogli preivjeti; sve to je bilo preko toga uzimala im je drava. Svaki mjesec bi dolazila komisija, koja bi o tome donosila procjenu, i ako bi nala da im je neto viak, tovarila bi to u kamione i odnosila. Zato su

236

takorei morali sebi otkidati od usta da bi njima davali. A za toliku njihovu dareljivost najvie je zasluan bio Jure. U meuvremenu mu je porasla brada i kosa, tako da je teko mogao vie itko u njemu naslutiti nekadanjeg elnika Oficija za istou vjere. Dobio je ak i izgled proroka, koji svojim likom pomalo podsjea na Isusa, kakvog ga zamilja puka mata. Takvu dojmu jo vie je pridonosio razgovor koji bi vodio sa seljacima. Uvijek je uspijevao nai za njih tople rijei, koje su im ulijevale nadu i bile poput melema na ranu, tako da su ga posvuda rado primali i dijelili s njim ono to su imali. To je uinilo i da se prilian broj onih, kojima su Caritasove splaine izile i na grlo i na nos, stao naseljavati u njegovoj blizini i kretati se za njim, ma kamo iao. Veina ih je to radila, jer se nadala uz njega i za sebe neto uiariti, ali bilo je i takvih, premda znatno manje, kojima su njegove rijei pruale duhovnu hranu. Govorio im je da Crkva u nas nije nadahnuta Bogom, nego sotonom, jer je svojom pohlepom cijelu zemlju bacila u siromatvo. Otkrivao im je ono to je znao o zavodima, iznosio im podatke o uvozu nuklearnog otpada i tumaio izvornu Kristovu rije, koja je kod svega toga bezobzirno pogaena. Neki su ga uzimali ozbiljno, a neki mislili da pretjeruje. Ali i jedni i drugi su ga rado sluali, jer su naprosto eljeli vjerovati da je za svaku bijedu koja ih je snala kriv netko drugi, a ne oni sami, kako su im po crkvama govorili. Pa ipak, uza sve to, kad se proulo da je na Gospinu inicijativu osnovana organizacija Opus Dei, koja onome tko joj pristupi osigurava besplatan smjetaj i dva obroka dnevno, preteit dio njih otpao je iz Jurine zajednice i otiao se ulaniti. Vidjevi to, onim preostalima jure ree: Ne nasjedajte tome, prijatelji moji! Pravednik i Gospa Ika su obmana; to vam mogu pouzdano kazati, jer bsam bio nazoan tamonjim dogaajima. A Opus Dei je samo lukavo smiljena zamka, u koju vam ele uloviti duu. Morat ete im biti krajnje podloni i raditi sve to od vas budu traili, da biste dobili ono to vam obeavaju. A dokle emo ovako, bez krova nas glavom? upita netko I ime emo se hraniti? Seljaci imaju sve manje i sve su rjei meu njima oni koji su spremni neto dati. Isus je rekao: Pogledajte ptice nebeske! Nit siju nit anju, a hrani ih Otac njihov nebeski. I doista! Osvrnite se malo po ovoj umi. Koliko je u njoj ivih bia, koja nitko ne hrani niti im daje smjetaj, nego sami u prirodi nalaze sve to im je

237

potrebno za ivot. Zar nije bolje tako, nego jesti do sita i spavati u toplu krevetu po cijenu osobne slobode? Kad se proulo da e se na dan predsjednikova roendana odrati na Jarunu velika smotra vojske i Opusa Dei, mnogi iz Jurine grupe nisu mogli odoljeti znatielji da to vide, pa su se zaputili tamo i njega nagovorili da im se pridrui. Na Jarunu je sve bilo u znaku velike sveanosti. S jedne strane dugake i ravne ceste stajali su graani, meu koje se uguraju Jure i njegovi, a s druge, tono njima nasuprot, bila je tribina, izgraena od drva i prekrivena crvenim pliom. Na njoj se u prvom planu koio Torlak, odjeven u sveanu bijelu vojnu odoru s grimiznom lentom preko prsiju. S desna pored njega stajao je general Husak, a s lijeva nekolicina visokih dunosnika HKSSa i ministara u Torlakovoj vladi, koje Jure nikad nije uo govoriti, ali ih je zato na javnim skupovima uvijek viao uz Torlaka kao neku vrstu dekoracije. Malo povuena u pozadini stajala je Sanda, bila je votano blijeda i ukoena kao kip, a na licu joj se vidjelo da je nita to se zbiva oko nje ne zanima. Na drugoj, manjoj tribini, pedesetak metara od glavne, udobno su sjedili crkveni dostojanstvenici, meu kojima je sredinje mjsto zauzimao nadbiskup Grbei. Uskoro se na konju pojavi pukovnik Josip Vrca, koji doe pred glavnu tribinu, sabljom oda poast Torlaku, a onda prozbori: Gospodine predsjednie, postrojbe su spremne za smotru. Neka smotra zapone! ree Torlak zauzevi neronsku pozu. Vrca se na to povue, a onda ga Jure ponovo ugleda kako jai na elu povorke. Za njim su ili pjeaci s laserskim pukama na ramenu, poredani u osmoredove, i stupali tako snanim i ujednaenim korakom, da je od toga podrhtavalo tlo. Prolazei pored tribine, svi su kao jedan okretanjem glave pozdravljali predsjednika. Sve sami klonovi!, pomisli Jure. Jedan glas preko zvunika stalno je izvjetavao nazone o tome ta se dogaa. Upravo gledate, govorio je, treu lasersku pukovniju, kako pozdravlja naeg predsjednika! Ili u drugoj prilici: Pred glavnom tribinom sada stupaju pripadnici estog plamenobacakog bataljuna! Ispred svake postrojbe iao je asnik s hrvatskom zastavom, koja se od one tradicionalne razlikovala po tome to joj je na vrhu grba, umjesto krune i simbola pojedinih regija, stajao crni kri. Nakon pjeatva najavljene su rakete s nuklearnim glavama velikog

238

dometa. Jure nije mogao doi sebi od uda koliko ih ima. Nikako mu nije ilo u glavu kad je i kojim sredstvima Torlaku to uspjelo pribaviti; neim takvim se malo koja svjetska sila mogla podiiti. Potom su na red doli laserski dalekobacai. Prema rijeima komentatora, tim se orujem na stotine kilometara daleko izbacuje projektil goleme razorne moi, iz koga pri padu na sve strane ikljaju laserski snopovi, poput arajuih reflektorskih svjetala, koji su, navodno, u stanju sravniti sa zemljom cio jedan grad i unititi sve ivo u njemu. Zauvi to, Jure se sav strese od groze. Nakon to se tako izredao itav niz postrojbi i prodefilirale sve vrste naoruanja, nastupila je kratka stanka, a onda je glas iz zvunika najavio: Potovani graani, upravo se tribinama pribliavaju lanovi novoosnovane organizacije Opus Dei. To su sve ljudi velika srca i iroke due, iskreni kranski vjernici i domoljubi, koji su za ivotno naeko odabrali rtvovanje i odricanje radi prosperiteta itave nacije. Oni e sada iskazati odanost svom voljenom predjedniku. Istodobno s tim rijeima, pojavila se kolona mukaraca i ena u modrosivim odorama. I oni su hodali u osmoredovima, ali ne onako usklaeno kao vojska; vie u nalikovali gomili izletnika na etnji prirodom. Svaki je od njih imao u ruci papirnatu zastavicu i mahao njom. A na elu cijele povorke ila su etvorica, koja su na ramenima nosila postolje s gipsanim kipom ovjeka u naravnoj veliini. Glava te figire na tjemenu je bila probodena kolcem, a s mjesta gdje je kolac ulazio u lubanju sputale su se ucrtane crvene pruge, koje su tekle preko cijelog lica, slikovito doaravajui mlazove krvi. Pravednik! Nose Pravednika!, uli su se glasovi u masi. Jure nije mogao izdrati, a da sam sa sobom potiho ne promrmlja: Gospode, koje li ludosti! No ono to je uslijedilo na kraju kolone, impresioniralo ga je vie od svega. Bili su to mladii i ljudi srednjih godina, obnaeni do pojasa, koji su sami sebe toliko nemilice udarali biem po leima, da su im po njima posvuda izbijali crveni plikovi. Neki od njih nosili su golemi drveni kri, triput vei od vlastitih dimenzija, tako da su se savijali pod njegovom teinom. I jednima i drugima vidjelo se na licu da trpe bol. Njihovu pojavu pratio je glas iz zvunika. Upravo gledate kandidate za lanstvo u Opus Dei. Oni moraju proi period pokore zbog grijeha, poinjenih u prolosti: bezbotva, nemorala, uitaka u zemaljskim dobrima i

239

drugog. Privikavaju se na patnju, kako bi u svakom trenutku mislili na Spasitelja naega, Isusa Krista. Jer patei, proivljavaju to i On, pa mu tako postaju blii. Jure je otiao prije negoli je cijela smotra zavrila, jer mu se sve to smuilo. Putem je razmiljao: kako to da ve u poetku nije vidio ovo to sada vidi? Oito su ga zaslijepile Torlakove rijei o duhovnom uzdizanju naroda putem kranske ljubavi, pa mu je promaklo da se tu ne radi o istinskoj duhovnosti, nego o obijesti duha; potrebi da se bude iznad drugih i ima mo nad njima. Da je bolje gledao, sve je to ve onda mogao uoiti u svakom njegovu pokretu, a posebno nainu kako je primao klicanje masa. Ono to mu se tada inilo nekom aurom legende koja zrai iz njega, nije bilo nita drugo do gola tatina i uitak u samome sebi. A oni na drugoj tribini, u ornatu, jo su i gori od njega; izvana se lukavo prave poniznim, a zapravo ude za jo veom moi. Zadaju Kristu, pored poslovinih pet, jo i estu ranu. Slue se Njegovim imenom da bi sprovodili upravo ono protiv ega je On ustao. Sve sami apostoli pakla! Zato, kad se ponovo naao pored nastamba, gdje je obitavala njegova grupa, nije izdrao, a da se ne ispovijedi ljudima koji su se okupili oko njega: Brao, savjest mi nalae priznati vam neto to dosad nisam. Sram me toga, ali i ja sam pripadao onima koje ste vidjeli na tribinama. I da nisam navrijeme progledao, danas bih i ja sjedio tamo s njima, a ne bih bio ovdje meu vama. Kako? zaudi se jedan od njih Vi ste se odrekli svih onih poasti i blagostanja? to vas je na to potaklo? Zar vam nita ne govori ono to ste vidjeli... sva ona demonstracija oruja za masovna ubojstva i razaranja? Kako se to moe slagati s Kristovom rijei? Ali oni kau da je to nuno radi obrane Kristove vjere od bezbonog svijeta, kojim vladaju sve vrste poroka. Kakva je to vjera koja se od poroka orujem brani? Prava vjera je sama sebi obrana, ako doista postoji u ovjeku. I nije li najvei porok upravo ova njihova potreba da vladaju duama i tijelima blinjih? Pa ipak, oni iz Opus Dei su dragovoljno stupili u njihove redove. Nitko ih nije silio. A sve su to sirotinja kao i mi. Znam mnoge od njih. Kako ne shvaate da su to bijednici gori od onih klonova, koji su stupali ispred njih? Klonovima se nema to zamjeriti, jer oni i ne znaju vie tko su. A ovi svjesno od sebe prave

240

klonove, samo da bi im gazde osiguravale krmivo, kao i svoj domaoj stoci. A oni to su se bievali? Teko mi je povjerovati da to rade samo iz tih razloga. Mora da ih na to nagoni neto vie... nada da e ih Isus prihvatiti... da e zasluiti Kraljevstvo nebesko. Da, tako su im obeali. Ali ne vjerujte, brao moja, da e itko tim putem zasluiti Kraljevstvo nebesko, a ponajmanje pokornou onima koji dre vlast. Naprotiv, to je nain da se otpadne od njega. Isus je rekao: Kraljevstvo nebesko nije kao neko mjesto, za koje se moe rei da je ovdje ili tamo; ono je u vama. Nalik je zrnu goruice, koje je najmanje od svega sjemenja. Ali kad se posije, napreduje i visoko uzraste. To zrno goruice posijat ete u sebi samo budete li slobodni ljudi, koji rade po svojoj savjesti i moralnom zakonu, od Boga ucijepljenom. Veletovani... ili ne znam kako bih vas zvao... ree jedan drugi iz grupe Ali i oni po crkvama slue se Isusovim rijeima. I kau da u svemu to rade njega slijede. Znam da tako kau. Zato moram ja vas neto pitati! Kao to znate, Isusa nisu osudili Rimljani, nego crkva kojoj je on sam pripadao, jer se usudio govoriti ono to ona nije eljela uti. I tko onda istinski Njega slijedi? Onaj tko je slijepi poslunik vlastite crkve, ili onaj tko ustaje protiv njezine izopaenosti? Za vrijeme toga razgovora Jure uoi ovjeka, koga do tada nije vidio u grupi. Sve vrijeme je stajao po strani, izdvojen od ostalih, sluao to Jure govori, ali mu se na licu nije moglo zapaziti nita to bi pokazivalo ni odobravanje ni neslaganje s njegovim rijeima. A i izgledom je odudarao od ostalih. Bio je obrijan, imao uredno poeljanu rijetku prosijedu kosu i naoale, tako da je u cjelini ostavljao dojam intelektualca, koji se ne snalazi ba najbolje u vlastitoj sredini. A i odjea mu je svjedoila da je nekada pripadao viim slojevima. Nosio je tamno graansko odijelo s kravatom, koje je, po svemu sudei, davno vidjelo bolje dane, jer je sada bilo izlizano i na nekim mjestima pokrpano. Jure je razmiljao, bi li to mogao biti neki policijski dounik ili netko koga je dravni vrh poslao u potragu za njim? Ali odmah je odbacio tu pomisao; takav bi se nastojao to bolje kamuflirati, da ne bude uoljiv. Dilema e mu se razrijeiti sama od sebe, kad se svi iz grupe nakon razgovora povuku u svoja skrovita, a Jure ostane sam. Tada mu nepoznati prie i zapodjene s njime razgovor.

241

 Monsinjore! Oprostite to vas tako zovem. Znam tko ste i ne mogu se praviti da vas nisam prepoznao. A znam i to da ste doli u sukob sa svojim nadreenima i da sada posvuda tragaju za vama. Smijem li primijetiti da se suvie izlaete i da biste se morali malo bolje sakriti? Ako se sakrijem, ne mogu nikome nita rei. A ako nita ne govorim, nita i ne inim. I napokon, ako nita ne inim, radim protiv onoga to mi savjest nalae. Znate li da se ve nadaleko pronio glas kako u podnoju Medvednice propovijeda neki lani prorok, koji se protivi onome to ui Crkva? I vidite, kako sam vas ja naao slijedei taj glas, tako moe i policija ili Opus Dei. Vi ste me traili? Smijem li znati zato? Zbog tog glasa, ili ega drugog? Neu vam kriti. Traio sam vas upravo zbog vas. Ali dopustite, ja se vama jo nisam predstavio. Ja sam doktor Ivan Zaborski. Bio sam profesor genetskog inenjeringa na fakultetu za bioenergetiku u vrijeme dok je znanost bila u slubi ovjeka, a ne teologije. I jo neto to e vas zanimati: ja sam projektant cijele mree zavoda za mentalnu higijenu. Vi! skoi Jure prestravljen Vi ste stvorili sav taj uas? Kako ste samo mogli? Zar ste izgubili svaku mjeru ljudskosti? Sasluajte me naprije, pa onda sudite. Kad sam poeo, nisam slutio kakve e razmjere to poprimiti. Specijalizaciju u tom poslu proao sam u Njemakoj, kod profesora Schrama. U poetku smo radili samo sa ivotinjama. A onda smo shvatili da bi taj postupak mogao biti uporabljen u moralnom popravljanju ljudi. Kad sam jo za bive, liberalne vlasti doao u Hrvatsku, predloio sam da se njime one okorjele zloince i kriminalce, osuene na smrt ili doivotni zatvor, reintegrira u drutvo. Nije to bilo kloniranje; radilo se samo o tome da se jednim sitnim zahvatom na genetskom kodu sva energija njihove svijesti preusmjeri s osobne koristi na opu. Jer pitanje morala i lei u osnovi u tome to svaki ovjek ima za cilj svoga djelovanja: ope dobro, ili sebe sama. Ve tada su ureaji stvoreni i instalirani u nekim kaznionicama. Zar vam nije palo na pamet da ste time moda dali oruje u ruke dugoj vrsti zloinaca, koji e to zlouporabiti? To sam shvatio tek kasnije. Kad je Torlak doao na vlast zatraio je od mene da se to koristi ne samo kod kriminalaca, nego i kod svih graana koji imaju nekih duevnih tegoba. U svrhu mentalne higijene, kao to sam naziv govori: saniranja

242

shizofreninog sindroma, depresije, asocijalnog ponaanja, moralnih kriza, raznih vrsta ovisnosti i drugog. Pristao sam, pod uvjetom da se to radi samo onda kad za to postoje predispozicije, a to znai jamstvo da prilikom tretmana prirodni integritet osobe nee biti ugroen; inae ne. Tako je stvoreno pet zavoda: u Rijeci, Zadru, Zagrebu, Osijeku i Splitu. U prvi mah nisam slutio da e to vlasti posluiti za obraun s nepodobnima. A kad sam to otkrio i stao prosvjedovati, uklonili su me i sve dali u ruke Crkvi. Uvidio sam da se svakog trena ono to sam stvorio moe okrenuti protiv mene i da mi je jedini izlaz nestati poput vas. Ali za razliku od vas, ja ne kanim nita propovijedati, nego se aktivno boriti. Vi sami protiv svih njih? Nisam sam. I ne slutite koliko nas ve ima. A vaa pomo bi nam kod toga bila dragocjena. Vidite, svi ti klonovi koji iziu iz zavoda zapravo su neka vrsta robota, ija je izvorna osoba unitena. Veza izmeu izmjenjenog genetskog koda i njihove nove psihe odrava se na umjetan nain. Implantirana svijest nije postala dio njih; ona je jedna vrsta entropije, koja se emitira iz sredinjeg odailjaa, povezanog sa svim zavodima. Jeste li zapazili da svi oni imaju iza uha ugraen jedan sitni ip? To je zapravo prijemnik entropijskog zraenja. Zato svi jednako misle i jednako se ponaaju. Kad bi se taj odailja iskljuio, oni bi bili potpuno onesposobljeni. I u vojsci, i u policiji, i meu dravnim slubenicima. Reim se vie ne bi imao na to oslanjati i sruio bi se kao kula do karata. udno! Ti klonovi mi ponekad djeluju tako sposobni... kao pravi ljudi. Kloniranjem oni ne gube sposobnosti, koje su prije imali, niti dobivaju nove. Njime se mijenja samo ono to sadraje njihove svijesti dri na okupu... ono neto... ne znam kako bih to nazvao... to filozofi zovu naim Ja. Samo je to umjetno. Ali, kad se ono ukloni, zamire i sve drugo. To mi je veliko otkrie, doktore, koje mi ulijeva nadu. Ali ne vidim kako bih vam ja u tome mogao pomoi. Ja sam projektirao i taj odailja i znam kako ga se moe onesposobiti, i to tako da ga vie nitko ne moe dovesti u funkciju. Ali jednu stvar ne znam: gdje su ga instalirali. Vi ste to projektirali? Onda kako moete rei... Znam to mislite, ali niste u pravu! Njegova je prvotna namjena bila da bude samo ispravlja poremeena uma, a ne izvor novog, entropijskog, koji se ovjeku usauje umjesto

243

njegova pravog. Poslije su ga njihovi strunjaci prepravili da slui u tu svrhu. ao mi je, doktore! Ne mogu ak ni pretpostaviti gdje bi se on mogao nalaziti. A onda, i da znam, kako bismo do njega doli? To je sigurno uvano bolje nego i sam Torlak. Ipak, vi ste bili u tim strukturama i znate mnogo toga to mi ne znamo i to bi nam moglo pomoi da ga naemo. A poznajete i ljude, na koje bismo kod toga mogli raunati. Zato vam predlaem da poete sa mnom, to vie to e vas ovdje kad-tad pronai. Imam sigurno sklonite, u kom bismo mogli razraditi cio plan. Ali kako ostaviti ove ljude tu...? Budite razboriti, monsinjore! Ovo nije Galileja niti doba cara Tiberija. Neki novi Isus samo bi uprazno troio rijei. Jedino se konkretnom akcijom moe neto postii.

244

Basri apriqi

DRITAREN LRE HAPUR

Dritaren lre hapur dritaren lre t hyj ajri nga rruga flaka ti dal Dritaren lre hapur dritaren lre ta prpish frymn tdal er e keqe e trupit Dritaren lre hapur dritaren lre t thyhet vizioni n sy ta spastrosh shpirtin nga hapsir e mbyllur Dritaren lre hapur dritaren lre ushton z epik i poetve nxitojn fmijt t ikin nga terri nga tingujt e mprehur Dritaren lre hapur dritaren lre zbresin bishat nga malet shkelin mollt n grat e vdekura Dritaren lre hapur dritaren lre shi bie pak uj sidomos pak uj n buz t plasur vre Dritaren lre hapur dritaren lre lirohu nga epshet nga faji prfalu me t vdekurit tuaj sidomos Dritaren lre hapur dritaren lre me qent ta bsh gjumin me insektet me shpirtrat e territ me zrat e largt Dritaren lre hapur dritaren lre kufomat jan bashkudhtart tuaj t sinqert shih ata st vrasin st zn kalimin frymn

245

Dritaren lre hapur dritaren lre para se t niseni n at udhtim t fundit me nga nj ombre t elikt shi i kuq pik Dritaren lre hapur dritaren lre theje pasqyrn katrore me fytyrn tnde n knd t dhoms nisu Dritaren lre hapur dritaren lre se ti je i vdekur n ushtrin q marshon nga qielli mbylle dern mbylle mos t dalin bishat dhe njerzit

BARI N DRITARE
M kalben pemt n tryez nis ti kpus mollt t tharta ta zhduk afatin e vdekjes s frutit dikush q m do fshehurazi ma gjuan faqen e saj t papjekur q t heq dor nga mollt e panjohura shqelmoji pemt n mbrmje m thot nj z i largt t del filizi nga balta n mngjes prtej kopshtit hidhe farn kur ndrron stint dhe kur gjethet bien ta ruash shtpin pa t mbuluar gjethet fytyrn po t hyri bari n dritare mos thuaj t sht rritur kopshti n tryez triumf i vdekjes mbi hark t gjelbrt

246

PASQYRA
un tash jam ktu lart kaq lart dhe ju jeni lart dhe ata t asaj ane dhe ata t ans tjetr sa lart q jemi papritmas sa papritmas prpara na del ai det i hapur dhe pasqyra e thell vn n mes se si vendosemi t gjith n fund n fund t fundit uditrisht n fund o ti me the t ndryshkur mos thyej pasqyrn ku shohim fytyrn se mund t mbetemi prgjithnj atje n fund t ftoht e t errt

247

DHOMA IME N PRISHTIN

T gjitha gjrat q i l n mbrmje prmbys T kullojn gjakun e kuq t mishit q sjell Nga pyjet prreth N mngjes varen n engelat mbi furr Krejt hallin e kam T zn vend njher e mir ent N skajin ku zakonisht strukej macja N skajin ku zakonisht gruaja drejtonte vazot e luleve kah drita N skajin ku fmijt grumbullonin lodrat N skajin ku linim vend bosh q t hapet dera tani tani var kapelen ftonjt e zverdhur n nj gozhd t prflakur dhe mund t mbyll dern nga brenda me dorn e zgjatur N murin ku m par rrihte ora N gozhdn Ku varja nj sy t bardh rrethuar me t zez Mbi perden ku prvidhej nj marimang tani Tani fryj pluhurin e stuhis q derdhej mbi pullaze ftoht n mes t dits s lig Tani jam un ai q hap me rrmbim xhamat T mos plcasin nga ulrim e Bindit

248

DRITARET
e thyera, vetm dritaret e thyera grithin zrin tnd q m vjen nga kuti e ftoht sot q ret ulen zymt deri n fytyrat tona aq posht mund t bien ret nganjher kur ti shkujdesur shkel shkallve t ftohta e un rri kot rri nn ato dritare t thyera nn at shi me thrmija qelqi q grimcojn fytyrn tnde t shndritshme e ti ti hedh kot shikimin prtej pa nj xham n mes t prpin ajo zgavrr q ti e prek me dor q ti e ngroh me buz at zgavrr t errt t ftoht q ti e z me gjunj se kot fare kot se si m vjen t mbshtjell trupin me at mallot lkure t grithur ato dritare t thyera q t kallin frik kah i mbulojn flokt nj vashe me thrmija qelqi t plasur sikur m hedhin nj humner prpara andej kah ti shkel shkujdesur

249

E PAMBRRIJTSHMJA
Ajo m shpiente diku larg ndrrn mbi kraht e nj vale Heshtja prgjon tingujt q Zhyten e dalin thrmijash Mbi kurriz t ujit Nj kalimere sm l t ngrohem M z ndrr n gryk t Buns Prplitet nj pulbardh Pastaj ikn E paarritshme si gjithnj Nj gjm ngul n gjoks E vdes i lumtur Se sdi ndodh atje prtej E as q do t di Mbi at mjegull q Mbulon gjith brigjet gjith fushat E ujin sidomos Ujin ku zoti di zihet Brenda Atyre rrjetve me gogla t Rrumbullakta si sy t tmerrshm Mbetur hapur kah qielli

250

ANUBIS*
Ti ke prpara nj det t gjr q shterr me diellin Nj lugin t kuqe mbytur kmb faraonsh T gjith ata q t don mbeten t prjetshm N kokrriza kripe po nisin amshimin Nj ushtri e madhe srreh m hap po pik T shtrir e t kripur mbshtjell n t bardha I amshon n qiell apo i petzon n tok O shenjt i mpir para mishi e gjaku Ata shan krimbat as nuk it ret dheu Nj pik uj sdo bjer se do vrshoj gjaku Kur nxjerr bark nga Brenda shkrettir e zjarrt Si mbi kurriz engjujsh fanitet liria Ata jan kot un jam lart n qiell Mbi at thep guri ku m freskojn yjet Brenda m do mua t imt r t qelbur Un kam hijen time mat an t diellit N at lugin gjaku a jam un a ti Apo gjith ata q shtrijn hijen time Ti bn roje kot as krimbat si han Iu ndjej fuqit u thrmohen majave Ashtu t regjur n krip e n rr Ata sjan gj fare ve thrmija t vdekura Nn kmbt e mia ata gjejn amshimin Kah bartin prmasat e larta drejt qiellit Kajro, 1999

251

AST I DEHUR
Na ka zn rob uji na lidh pr buz ma Thot nj gonxhe q grvisht nj got As nuk vjen me val As q bie nga qielli se Gufon me zjarr me djeg kupn time Te kmbt e urs ata akull Rrin se hedh Ti nj hark mbi Shtrat t nj varke Kur un aj ujin mesprmes brigjesh tej kmbve tua nga shkrettir e djegur m shtrngon litar i astit t dehur

252

E ZESHKT
Ajo zgjat dorn veshur mbi banak deri thell te sup ii nxir N nj mbltore tetovarsh Merr akulloren Ata jan zgjuar me nat Fshijn djerst q u rrjedhin Rrke hapin syt Derisa ajo hedh floknajn Mnjan shkujdesur qet gjuhn Me nxitim lpin nj urk I rrjedh mbi gishtrinj Prkul belin e holl gjarpron Lakoret e buta t rrumbullakta Thith pastaj ngadal akulloren q shkrin Nxiton kamerieri i ri pa gjum Ngul syt n vijat e saj gjarpnojn E zhduken diku larg e shtanget Nj ushtim e qelqt dhe zgjohen t gjith Me thrmia shtrohet rruga Ajo rrug e ngusht kah ik ajo ve ik E thot plaku q rri mnjan allah Si e bon haram robi

253

RE E ZEZ
Hodha kokn mbi ren e zez Thash t Iki nga kafsha e egrsuar Nga kopshti ku strpiken pemt Me idhnim Sa t ndjej sa afr je Me at re t zez do bjer koka ime Mbi kurmin tnd Mbi valt aty afr E ndjej Ti ndez ngjyrat mbi val Se Un do ngroh frymn e ujit Me at derdhje t llahtarshme Mbi gjelln e ngrir

254

FRIKA
(Pr V. L.) Un i them t blejm gjarprin n Piccadilly ta ndjellim mitin e rojes s shtpis derisa t kthehemi n Prishtin ajo se duron dot at kafshim mitik nj revolver t rrejshm deshi ti blej asaj tu kallte frikn atyre q i shfaqeshin n ndrr silueta t zeza lvizse gjersa ajo kthehet natn von n shtpi ajo se bn dot as at hap t rrejshm ta mbroj vetn nga e panjohura nj miz t vras n ndrdijen time po ta zm se un edhe mund tu kall frikn po kush ta vras pastaj frikn time nga ajo loj e njmendt me metafora t rnda rrnqethse po un jam aty gjithkund me kmbzen e ftoht ti bluaj n mendje nj zjarr q sshuhet e t ther n krahror

255

VASHA NGA LINDJA PROSTITUT N ROM

Ktu paguajn mir dhe pik n Tiran m kapte ministri i industris ushqimore n emr t popullit dhe pik isha antare e partis ktu paguajn mir dhe pik edhe ministri i industris s rnd edhe populli dhe pik dhe sduhet t jem patjetr antare e parties s tyre ktu qndron dallimi esencial dhe pik buona note Rom, 1990

LIRIA
asgj e re sndodh dhe do t shkojm n fund n fund t fundit liria sht nj mut i madh dhe se vlen as jetn ta japsh pr t as at cikrrim lirie si si lodh ata han hekur me dhmb liria sht nj faj i rnd q bartim lidhur n qaf e shpiejm diku larg ku sdin as ata q hedhin hapa mamutsh liria sht nj mut i madh t lodhin heronjt dhe kurvat t mbesin n qaf ata han hekur me dhmb ata han hekur me dhmb dhe t shtrydhin me fjalime t gjata pr paqen dhe pastrtin e racs ata i lodh paqja ma sjellin lirin n pjat dhe thikn n tryez ma marrin frymn kur u plcet lvozhga nga qetsia

256

Basri apriqi

PJESME
PROZOR OSTAVI OTVORENIM
Prozor ostavi otvorenim prozor ostavi neka vazduh ue sa ulice nek izgori Prozor ostavi otvorenim prozor ostavi da vazduh proguta neka smrad sa tijela izlazi Prozor ostavi otvorenim prozor ostavi da viziju u oima slomi i duu oisti od zatvorenog prostora Prozor ostavi otvorenim prozor ostavi odjekuje epski glas pjesnika ure djeca da pobjegnu od tame od otrih zvukova Prozor ostavi otvorenim prozor ostavi sputaju se zvijeri sa planina gaze jabuke u mrtvim enama Prozor ostavi otvorenim prozor ostavi kia pada malo vode svakako malo vode u popucala usna ulij Prozor ostavi otvorenim prozor ostavi oslobodi se strasti grijehova posebno se oprosti s vaim mrtvima Prozor ostavi otvorenim prozor ostavi sa psima da spava insektima duhovima tame dalekim glasovima

Preveo Qazim Muja

257

Prozor ostavi otvorenim prozor ostavi mrtvaci su vai iskreni saputnici vidi oni te ne ubijaju ne zakre ti put ne gue te Prozor ostavi otvorenim prozor ostavi prije no to krenete na posljednje putovanje sa po jednim elinim kiobranom crvena kia kaplje Prozor ostavi otvorenim prozor ostavi slomi kvadratno ogledalo svojim obrazom na uglu sobe i kreni Prozor ostavi otvorenim prozor ostavi jer mrtav si ti u vojsci koja sa neba marira zatvori vrata zatvori da ne bi zvijeri i ljudi izlazili

TRAVA NA PROZORU
Voe mi truli na stolu poinjem brati kisele jabuke da rok smrti ploda odloim neko koji me potajno voli prua mi njeno nezrelo lice da ruke dignem od nepoznatih jabuka utni voe nou kae mi dalek glas niknue izdanak iz blata ujutro preko bate bacaj sjeme kada se doba smjenjuju i kada lie opada uvaj kuu dok ti lie ne pokriva lice ue li ti trava na prozoru ne reci da ti je bata zarasla na stolu trijumf smrti nad zelenim lukom

258

OGLEDALO
ja sam ovdje sada visoko toliko visoko i vi ste visoko i oni sa one strane i oni sa druge strane koliko smo visoko neoekivano toliko neoekivano stvori nam se ispred ono otvoreno more i duboko ogledalo u sredini postavljeno kako se razmjestismo svi na dnu na samom dnu zauujue na dnu ej ti sa zahralim sjeivom ne lomi ogledalo gdje lice gledamo jer moemo zauvjek ostati tamo na dnu na samom dnu hladni i tamni

259

MOJA SOBA U PRITINI

Sve stvari koje navee ostavljam prevrnutim Da iscijede crvenu krv mesa kojeg donosim Iz okolnih uma Ujutro vise razapete na kandama iznad peenjare Sva mi je briga Da se sue jednom zauvijek smiri Na oku gdje se obino uuri maka Na mjestu gdje ena obino stavlja saksije sa cvijeem prema svijetlu Na oku gdje djeca sakupljaju igrake Na oku gdje prazno mjesto ostavismo da bi se vrata sada otvorila Sada eir okaim na ekser poutjele dunje razbacane i sada mogu vrata iznutra zatvoriti produenom rukom Na zidu gdje maloas sat zakuca Na ekseru gdje okaih jedno bijelo oko zaokruenim crnilom Iznad zavjese gdje se jedan pauk sada potkrada Sada dunem prainu oluje to se na krovu slivae hladno usred hravog dana Sada sam ja onaj koji estoko stakla otvara Da ne bi popucala od urlikanja moga Bindi

260

PROZORI
slomljeni, samo slomljeni prozori grebu tvoj glas koji mi dolazi iz hladne kutije danas kada se oblaci sumorno sputaju do naih lica toliko nisko mogu se ponekad oblaci spustiti kada ti nemarno gazi hladnim stepenicama a ja stojim uzalud stojim ispod onih slomljenih prozora ispod one kie staklenih estica to usitnjavaju lik tvoj obasjan a ti ti uzalud baca pogled preko bez jednog stakla izmeu guta te ona upljina koju ti zadirkuje rukom koju ti usnama zagrije ona upljina tamna i hladna koju ti koljenima stisne jer uzalud sasvim uzalud nekako doe mi da tijelo ogrnem onim ogrebanim konim ogrtaem one slomljene prozore koji ti strah unesu dok prekrivaju kosu jednoj djevojci esticama popucalog stakla kao da mi ispred provaliju bacaju tuda gdje ti nemarno gazi

261

NEDOSTINA
Ona mi negdje daleko odvede San na krilima jednog talasa Tiina prislukuje glasove koji Zarone i u esticama izrone Na leima vode Jedna kalimera mi se ne da grijati Zarobi mi san na uu Bojane Koprca se jedan galeb Zatim pobjegne Nedostian kao uvijek Jedan jecaj zabi mi se u prsa I sretan umirem Jer ne znam ta se preko deava Niti u ikad znati Iznad one magle koja Prekriva sve bregove sva polja I vodu naroito Vodu za koju bog zna ta se u njoj skuva Onim mreama sa lopticama Okruglim kao stravine oi Otvorene prema nebu

262

ANUBIS
Ispred tebe je iroko more koje si ispraznio suncem Jednu crvenu dolinu preplavljenu nogama faraona Svi oni koji te vole ostaju vjeni U zrncima soli zapoinju beskrajnost Jedna velika vojska ne koraa vie samo su Isprueni i posoljeni zavijeni u bijelo Ovjekovjei ih na nebu ili ih u zemlju valja O opijeni svee ispred mesa i krvi Njih ne ujedaju crvi niti ih zemlja rastvori Jedna kap vode nee kanuti jer krv e preplaviti Kad trbuh iznutra izbaci vatrena pustinja Kao na leima anela privia se sloboda Zalud im sve ja sam gore na nebu Na onom kamenom vrhu gdje me zvijezde osvjeavaju Unutra ta u ti ja siuan i smrdljiv Ja imam svoju sjenku s one strane sunca U onoj dolini krvi da l sam ja ili ti Ili svi oni koji moju sjenku prostiru Ti zalud straari ni crvi ih ne jedu Osjeam im snagu, smrvljenu u vrhuncu Tako tavljeni u soli i pjesku Oni nisu nita sem mrtve estice Ispod mojih nogu oni pronalaze vjenost nosei visoke razmjere prema nebu Kairo, 1999

263

PIJANI TRENUTAK
Zarobila nas je voda vee nas za usne kae mi jedan pupoljak koji ogrebe mi au Niti dolazi talasima Niti sa neba pada kako izbija vatrom oari mi kupu Kod stubova mosta oni ledeni stoje dok se Ti savija iznad postelje jedne barke Kada probijem vodu po sredini obale preko tvojih nogu od izgorjele pustinje stee me kanap pijanog trenutka

264

CRNOMANJASTA
Ispruila je ruku Golu na anku duboko do pocrnjelog ramena U jednoj slastiarnici Tetovaca Uzima sladoled Oni su se probudili jo sino Briu znoj koji im lije Kao potoi Oi razrogae Dok ona razbacuje kosurinu Sa strane nemarno plaze jezik Brzo liui jedan mlaz koji Tee im kroz prste Savija tanki struk pravi Okrugle meke vijuge Lie zatim polako sladoled koji se topi uri mladi konobar neispavan Ubodi oiju u njenim linijama vijugaju I gube se negdje daleko. Ukoio se Jedan stakleni odjek i bude se svi ^esticama se pokriva put Onaj uzak put kuda ona bjei i samo bjei I ree starac koji sa strane stajae Al-lah Kako ovjek sve poharami

265

CRNI OBLAK
Izbacih glavu iznad crnog oblaka Rekoh da Bjeim od divlje zvjeri Iz bate gdje se voe prska Ljutito Kako te osjeam koliko si blizu Onim crnim oblakom pae moja glava Na tvoje tjelo Na talasima tu blizu Osjeam Ti pali boje na valove Jer Ja u zagrijati duh vode Onim jezivim prelivom Na zaleenom jelu

STRAH
(Za V. L.) Ja joj kaem kupimo zmiju u Piccadilly namamimo mit o uvanju kue dok se ne vratimo u Pritinu ona bogme ne moe trpjeti taj mitski ujed jedan lani revolver htjedoh da joj kupim da zastrai one to joj se u snu javljaju crne pokretne siluete dok se ona vraa kasno svojoj kui ona nikako da uini ni onaj lani korak da sebe sauva od nepoznatog ubiti muvu unutar moje savjesti

266

pretpostavljam da ja mogu da vam usadim strah ali ko e poslije ubiti moj strah od one istinite igre tekim jezivim metaforama ali ja sam tu svugdje hladnim okidaem spaliti u glavu jednu vatru koja se ne gasi i bode te u grudima

TRAVA NA PROZORU
Voe mi istruli na stolu poinjem brati kisele jabuke da rok smrti ploda odloim neko koji me potajno voli prui mi njeno nezrelo lice da ruke diem od nepoznatih jabuka utni voe nou kae mi dalek glas izlazi ti izdanak iz blata u jutro preko bate bacaj sjeme kada se doba smjenjuju i kada lie opada sauvaj kuu dok ti lie ne pokriva lice ue li ti trava na prozoru ne reci da ti je bata zarasla na stolu trijumf smrti nad zelenim lukom

267

CURA SA ISTOKA PROSTITUTKA U RIMU

Ovdje plaaju dobro i taka u Tirani me tucao ministar prehrambene industrije u ime naroda i taka bila sam lan partije ovdje plaaju dobro i taka i ministar teke industrije i narod i taka i ne moram obavezno biti lan njihove partije ovdje i jeste sutinska razlika i taka buona note

SLOBODA
nita se novo ne deava i otii emo na dno na samom dnu sloboda je jedno veliko govno i ne vrijedi ni ivot dati za nju ni ono malice slobode kako ih ne umara oni jedu gvoe zubima sloboda je jedan grijeh teki koji nosimo vezan za vrat i odvodimo ga negdje daleko gdje ne znaju ni oni koji mamutske bacaju korake sloboda je jedno veliko govno umaraju te heroji i kurve ti staju za vrat oni jedu gvoe zubima oni jedu gvoe zubima i gnjee te dugim besjedama o miru i istoti rase njih umara mir dovode mi slobodu na tacni i no na stolu duu mi vade kada im ljutura ispuca od tiine

268

Jozefina Dautbegovi

PJESME
NA GRANINOM PRIJELAZU
Lipanj je a ve je vrue Kolona se smotala kao zmija na suncu i pravi se mrtva Izmeu mene i druge strane isprijeila se rijeka, eljezni most carina i jo kojeta ali to drugo je samo u mojoj glavi Vraam se iz domovine a ne znam ni zato sam ila Stalno mi se ini kako moram makar povremeno provjeriti je li sve onako kako sam ostavila Neobino drvo u gradskom parku racijepljeno na dvoje koje procvjeta ljubiastim grozdovima im uje da sam doputovala Sve sam vieno pospremila Za puste dane koji su neizbjeni Glavom naslonjena na prljavo staklo ekam strpljivo jer mi nita drugo ne preostaje Cariniku sam sumnjiva to nosite pita i gleda me duboko u oi usporeujui moju lijepu fotografiju i prazno lice Ispod lagane haljine nemam skoro nita ako izuzmem malo sala koje mi se godinama taloilo oko struka dok sam ekala da zaivi Daytonski mirovni sporazum Nosite li neto nedoputeno pita glasom koji ne trpi odlaganje nosim kaem ali nije za carinjenje O tome ja odluujem govori i drugom rukom nervozno kucka po mojim ispravama Pokazujem mu nebo iznad nas vunaste i mirne nebeske ovice na plavoj podlozi

269

modru crtu brda to se itavim putem namjerno vue meni iza lea da mi pojaa grinju i onaj osjeaj koji iseljenici zovu lijepim imenom nostalgija Najsumnjivije su ove klimakterine babe govori odlazei u metalnu kuicu jer mu je za razliku od Sizifa stigla smjena. Sl. Brod, 4. 6. 2002.

DIJALOG KOJI JE USTVARI MONOLOG

Nisam Ti ba dobro alim se Bogu Kako te samo nije sram to bih tek ja trebao rei (mislim da bi mi tako nekako odgovorio) S ovoliko godina na pleima a jo uvijek 24 radna sata ni smjena ni sindikata ni zasluene mirovine A to mi je plaa tvoje molitve i tebi slinih koje jedva smrsite i to samo kad je gusto Koliko me nerijeenih predmeta eka a koliko tek odgovora dugujem

Tko ti je kriv postajem bezobrazna ti si sve ovo izmislio Sad lijepo lezi dobro se ispavaj a onda izmisli novi svijet Ali se ne uri ne mora ba biti gotov za est dana i ovaj se put bolje koncentriraj to je ena bezobrazna Bogu je dodijala mrmlja Bog sebi u bradu Nema pojma da se najbolja djeca prave posve sluajno i na brzinu. Zagreb, 4. 12. 2001.

270

NEIDENTIFICIRANI
Kao u zajednikoj grobnici svatko je umro od svoje smrti navodno ljubav za istu stvar to radi njegova kljuna kost uz ovu eonu I na to e dotini nalikovati sastavljen od razliitih dijelova kad doe dan ustajanja Posebno je pitanje Od ega emo se mi sastaviti ako se ponovno odluimo voljeti Nema unaprijed zadanog poretka stvari Iste se stvari mogu izvesti na vie naina Ciljana redukcija semantika gramatika komunikacija govori ovjek na predavanju o stvarima koje s ovim gore nemaju nikakve veze On ne zna da je sve u ivotu jedna te ista stvar Kao s kraja na kraj razapet konopac na dvoritu na kojem se samo povremeno rublje mijenja. Zagreb, 20. 10. 2001.

271

NEVESTINSKO ORO*
Liljani, Bogumilu i Borjanu
* Vrsta makedonskog narodnog plesa kojeg su plesali lanovi folklorne skupine za goste Strukih veeri poezije, na Sv. Naumu, mjestu gdje izvire Crni Drim i odmah se ulijeva o Ohridsko jezero. Za one koji ne znaju Crni Drim je osobita rijeka. Ima svoju volju. Tee kroz vodu Ohridskog jezera svojim koritom pa opet izlazi iz njega kao rijeka.

Pleu djevojke Nevestinsko oro na izvoru Crnog Drima Neto im suspregnuto u koraku Ispod zemlje tee Crni Drim samo se to ne vidi Onaj bi se vidljivi dio spojio s vodom Ohridskog jezera bi i ne bi oklijeva ziba se i koleba Krv u vinu vino u krvi kao prva priest svean trenutak Kroz spojene ruke plesaica tee Crni Drim Iznad svega razapeta plava nebeska koa na kojoj jei Boji bubanj Srca puna crne krvi Podvodne struje izvorski vrutak i koraci djevojaki odjekuju istim ritmom muklo i suspregnuto. Ispod nogu kljuaju izvori zelene vode i ulaze u plavo jezero Savrenstvo kojemu se nema to dodati a da se slika ne pokvari Moe se od ljepote samo plakati licem okrenut prema ugaenoj travi Moe se umrijeti Iza toga ne postoji nita ispred toga takoer Samo Bog s velikim bubnjem preko kojeg je prebaeno bijelo Biljanino platno** pa bubanj zbog toga jei muklo i suspregnuto

** Iz Makedonske narodne pjesme Biljana platno belee

272

Ritam Bojeg bubnja ravna djevojakim nogama i crvene arape okree u krug u krug Odreuje osnovni takt stopalima koja tuku o zemlju muklo i suspregnuto. Ribama od tog zvuka u dubini jezera opada krljut koja nou kao ivo srebro ispliva na povrinu pa jezero izgleda zagonetno i zaarano s dubokim tajnama Vidjela sam svojim oima s balkona hotela koji se takoer zove Crni Drim kako iz jezera nou izlaze mladi vilenjaci i na dno odvode najljepe djevojke tono na mjestu gdje mjesec ivim srebrom ukiva zakovice a zvuk se razlijeva jezerom muklo i suspregnuto Kada ih vrate one su naoko slobodne mogu otii kuda ih srce nosi ali e uvijek to isto srce tui Ritmom Bojeg bubnja iz Nevestinskog ora muklo i suspregnuto Crni e Drim kroz njih tei itavim tokom One e sav ivot biti njegovo zeleno korito njegove obale gipke ohridske jegulje One e postati trska na jezeru kroz koju on crn tee Mogu se povijati drhtati kidati se ali se nikada nee moi sasvim otkinuti s tamnog dna Crnog Drima s dna Ohridskog jezera Ugledavi me s jezera na balkonu punom mjeseeva srebra vilenjaci su i mene htjeli odvesti No kada su prili blie zakljuili su kako sam prela dobnu granicu pa su me ostavili da gledam jer uda bez svjedoka ne postoje Vratila sam se s tamnim talogom crnog vina u oima U grad tisuu kilometara daleko

273

No svejedno mi od tada itavom duljinom postelje tee Crni Drim a kroz san svaku no razgovijetno ujem kako mi tono na sredini jastuka izmeu uha i sljepoonice srce tue u ritmu Bojeg bubnja iz Nevestinskog ora muklo i suspregnuto. Struga, 25. 8. 2002.

UVIJEK SE NETO BANALNO ISPRIJEI

Onaj isti snijeg kojeg smo nas dvoje idui jedno drugom u susret posvetili onaj prvi bijeli prtavi kojemu se raduju djeca onaj nevini kao za boine blagdane onaj to je padao kao u bajkama radnici zimske slube su odvojili razgrtaem na tvoje i moje stope Ostatke su pokupili lopatama bez ikakva reda nabacali na kamion i dok smo jo spavali izvezli izvan grada Rani su prolaznici raznijeli na cipelama sitnije dijelove Od nae zimske ljubavi ostao je samo mokar trag na tuim otiraima ispred ulaznih vrata. Zagreb, 14. 11. 2001.

274

NE ELIM NI GLEDATI KAKO JAU BIJELE KONJE LIPICANERE

Borisu Novaku

Nita ne moe opravdati jahae u mojim oima Ni sport ni rekreacija ni tzv. performans to ga je izvela hrvatska umjetnica Vlasta Delimar u Zagrebu srpnja 2001. jaui gola bijelog konja kroz grad nastojei dokazati istou misli i dostojanstvo pojedincaosloboditi ljude od ogranienja njihove duhovnosti (Zato bi se netko sa svojih ezdesetak kg. i k tome gologuzih natovario nekome na lea (makar to bio i konj) da simbolizira slobodu. Ni pod kakvim izgovorom. Ne elim ni gledati kako jau bijele konje lipicanere ni bez jahaa ih ne elim gledati dok na panjaku tankonogi u trku prelaze livadu savreno lijepi i razuzdani Jer znadem kako e ih takve uvijek netko htjeti uzjahati kao to su na ilustracijama u povijesnim itankama u moje vrijeme prikazivali Slobodu Ne elim ni gledati kako jau bijele konje lipicanere Tono znam zato to govorim Oni su kao adolescenti Sami zaljubljeni u svoju mukost Koju bestidno pokazuju Dok jo nisu svjesni u to e se kasnije preobraziti

275

Nije sluajno to je na jednom od takvih besprijekornih prikazan prvi jaha apokalipse A tek njihove bijele razularene kobile dugovrate i gizdave savrene kao barbike u svijetu lutaka Mau raspletenim grivama s glavom visoko uzdignutom dok se zadnjim kopitima bijesno iz ista mira ritaju u prazan prostor koji ih okruuje s repom uvijek podignutim malo nagore ak ni to ne bi smo biti izgovor za jahae bez skrupula Nisam nikad povjerovala u prie o pobjedniku to dolazi na bijelome konju (dok Isus okolo jai na magaretu) Kako bi se tek na tako bijelom vidjela krv koja se inae poslije svake slobode dobro prikrije Kada sjau i sloboda i pobjednik i obian jaha rekreativac i Lady Godiva i Vlasta Delimar mogu tono vidjeti koliki su kada stoje na svojim nogama a koliki je bijeli konj bez jahaa. Zagreb, 17. 11. 2002.

276

Ivica Duhovi-akni

RUIASTI KREVET
Bez lijekova Amalija je spavala dvadeset i etiri sata, moebit dvaput po dvadeset i etiri, vjerojatno omamljena od tijekom boravka u bolnici ubrizganih sedativa. Gospodin doktor jedva da dolazi doma.

277

Izabrala je vei krevet od istog baruna bez metalnih i drvenih dijelova u djejoj sobi, prozori su bili zastrti crnom tkaninom iza koje se osjeala zatienom, razgrnuvi ruiasti pokriva osjetila je kakljanje praine u nosnicama, uronila je u ruiaste plahte i svilu neke igrake, zeca ili make, i smjesta usnula, bio je to tvrd mrtvaki san bez uzburkanih snova i tlapnji. Probudila se odmorena, prozori su se i dalje crnili i bilo je tiho, nije mogla ustanoviti je li Goa dolazio, negdje se tiho glasala ptica, oslabljeni pjev, upalila je sva svjetla: krletka na prozoru bila je otvorena ali kanarincu kao da se nije mililo izletjeti, skutrio se na njihaljci nepomian, posudica za vodu bila je posve suha, Amalija ju je nalila, kanarinac se nije pomaknuo, ini kapot!, misli, zaboravljena ptica. Krenula je u brzinsko razgledanje stana: tragovi ljudskog boravljenja u svim sobama mogli su biti i stari, u sudoperu je neoprano ali potopljeno posue irilo rezak zadah, hladnjak malone prazan, mravi po radnim plohama trae mrvice, u malom aparatu ohlaena kava koju netko nije stigao popiti, moebit i zaboravljena kava, otpila je gutljaj, stresla se, netko pije gorku i estoku kavu! Iz tinela se moglo izai na taracu, Amalija je samo provirila iza crnih zastora, zamijetila je da s tarace skalini vode u vrt, veliki vrt s gredicama povra i ljekovitog bilja, odmaknuvi zastor vidjela je raskoni grm alvie, neto niu kadulju, mauranu, uz nekakvo okruglo kamenje penjala se majina duica, uz ivicu visoko stablo lovora, ipka i smokve, bila je u iskuenju otvoriti vrata ali se smrtno uplaila izlaska u vanjski svijet i vratila u kupaonicu. U stanu se osjeala sigurnom. Otkrila je da ima tople vode i natoila kadu, dodala je nekakvu mirisnu sol i uronila u najduu kupku svoga ivota. Ohlaena voda podsjetila ju je da treba izai, iza vrata visio je jedan ruiasti bade-mantil, posegnula je za njim, skinula ga s vjealice, bio je mekan sa sladunjavim cvjetnim vonjem, trgnula se uplaena i vratila mantil na njegovo mjesto, vie nije bio ni besprijekorno ist, opredijelila se za veliki bijeli runik koji je nala u ormariu kraj umivaonika i koji je mirisao samo na sredstvo za pranje. Obmotala se ispod pazuha, vezala debeo, nespretan vor na prsima, namoila potkoulju i gaice u umivaoniku, oprala ih i prostrla na suilicu. Onako obnaena, sjedei prekrienih nogu u crvenom naslonjau kao da je pobjegla ispod Habunekova gva-kista, iskoila iz slikarske kolekcije ena raskonih bokova i bedara, prenula se kad je zazvonio telefon, nju jamano nitko ne zove, pustila ga je

278

neka zvoni, kako bi onome na drugoj strani objasnila svoje prisue? sebe samu? ena nepoznata identiteta? utopljenica? nedajboe samoubojica, Goa joj nije dao nikakve upute u tom smjeru, sve to bi rekla moglo bi mu nauditi. Vjerojatno je zadrijemala u crvenom naslonjau. Kad je ponovo na sebi osjetila sigurnost vlastitog donjeg rublja dala se u podrobnije istraivanje stana utonulog u ruiastu memlu: sve je bilo nekako ruiasto ensko osim nehaja otjelovljenog u hrpicama praine, crknutih muha i vlasi, cvijee na prozorskoj dasci je povenulo, ono u presahloj vazi posve se osuilo, pod u kuhinji bio je pokapan, prozorska okna ispod crne tkanine zamuena, teta, misli, stvaraju dojam zamuenog obzora, prljavih jedara, oprat e ih, vratiti plavoljubiastu boju vidicima. Zaudio ju je vlastiti entuzijazam, podsmjehnula se staroj krilatici: u radu je spas i dala na posao. istei u smonici je pronala litru pasteriziranoga mlijeka, rok uporabe nije bio istekao, ugrizla ju je glad, eludac joj se pobunio. Na znak uzbune navukla je zastore, pogasila svjetla, ekala da proe uljuljana u osjeaj sigurnosti koji je je svu obuzeo. Kako tu lijepo mirie! uskliknuo je Goa pojavivi se s vreicama na vratima, mirie na pravu enu!, mirie na staklosjaj i limun u sredstvu za pranje posua a ne na enu, odavno nije tako lijepo mirisalo. Gospodin doktor jedva da dolazi doma, bila je rekla ona siuna starica u prizemlju. Amalija ne zna koliko vremena je prolo, otkako je uselila kod Goe nikad ne gleda na sat. I ne ukljuuje televizor. Tiina mi bistri misli, govorila je. Zagrieno stvari dovodi u red, kuha, ita, kad doe doma Goa je iznenaeno promatra: ne mora toliko istiti!, ne mora iz zahvalnosti glaati njegovo njegovo radno odijelo, mora!, mora zaraditi za stan i hranu... ne bi se reklo da joj je glaanje tlaka?, ne sjea se kad mu je ispriala o kuluku beskrajnog krobljenja i glaanja uniforme, i kako bi Pea ipak pronaao manjkavost, nesavren pregib ovratnika na jebenoj koulji... bilo je tlaka u njezinom bivem ivotu, itekakva! Kadto mu se inilo da se kuanski poslovi obavljaju sami od sebe, rukom i trudom dobrih duhova: crna tkanina na prozorima zamijenjena je mrkocrvenom, jer u ovoj kui nitko nije umro!, kad je razgrne kroz blistava okna vidi galebove kako vise na nebu, plastini stolnjak u kuhinji zamijenjen je damastnim, biljke na prozorskoj dasci u tinelu vraene su u ivot, pokrivai miriu na vjetar, podovi na umu!, primijivao je svaku pojedinost,

279

uzvisivao njezin trud a Amalija je sjedila u crvenom naslonjau i itala, kad je samo stigla sve uiniti?, nedostaje ti tvoj stan, Amalija?, gledam na njega kao na mjesto svog negdanjeg ivljenja koje je mrtvo, kao da je moj grob na kojem nema niega, i moja ulica je izgubila ime, ne nedostaje mi stan ali nedostaje mi moje rublje, odjea, u komodi u spavaoj sobi ima Lidijine stvari, prvi put je spomenuo ime svoje ene, nije dakle bila Goa i to je dobro, ne zna zato je to dobro: ne eli ih!, njemu ne bi smetalo, ona ih ne eli! ponavlja, hoe li ikad vie neto eljeti, udjeti za neim, ili se udnja u njoj slomila, nepovratno unitila, ostavila prazninu? Odijevala je Gocine majice, nosila ih je kao spavaicu i kunu haljinu, vodila je rauna da ih odjene iste, izglaane i udila se svom osjeaju ugode i radosti kad bi u njima ipak osjetila miris lijekova ili njegove koe. Miris koji je ostavljao stranu ivotinju njezina tijela u duboku snu. Predloio joj je izlazak u grad, u nabavku, mogla bi kupiti to joj je potrebno, ne hvala, ima sve, i grad vie nije to je bio prije. Ne zanima je to nudi?, ne zanima je. Dovoljna su joj njegova povremena izvjea: o estim prolaznim neverinima, o dogaanjima meu bogovima, zvijezde su jo odjevene u ratnike odore, namazane bojama neprijateljstva, sjaje novorazbuktalim mrnjama kojima hrane bogove, eaju za osvetom, a na bojnim poljima ispod nebesa ugroena stada idolopoklonika, ugroenost kojoj se valjalo suprotstaviti pod cijenu ivota, tueg ivota... Dolaze mnogi na tvoja vrata, pozvone i toboe ele znati jesi li doma, uselila se k njemu neka ena kau, povuena, da ! nije osobito drutvena, klonila se ak i tarace, rublje je prostirala u najveoj hitnji kako bi izbjegla susret s ispitljivim pogledom donjih stanara, od susjeda u irinu dijelio ih je blagoslovljeni vrt, no svi su ve prvih dana znali za nju, vijest se irila od usta do usta, svatko bi joj neto nadodao, postala si dio usmene predaje Amalija!, dakako da su malo propitivali i Gou glede njegove tihe goe, ostavio ih je u nedoumici, nije se potrudio oko neke sitne lai: roaka, sestra, prijateljica! to dakako i ne bi bila krupna la, iskuenje da kae ljubavnica dodirnulo ga je samo na trenutak, iznebuha, okrznulo ga je poput nonog leptira, ljubavnica bi bila velika la, a ipak je taj noni leptir ostavio crni prah na mojoj dui, priznao joj je u jednom dugom, nonom razgovoru kakve su esto vodili u naletu Amalijine besanice. Htio je znati to se dogodilo s njezinom velikom ljubavi, nije bila posve naistu, Pea je nae

280

razmimoilaenje uporno svodio na ideoloku i politiku ravan, govorio da sam podlegla tiraniji zakona nacionalnog identiteta, toj najtiranskijoj ideji zapadne civilizacije, da zemlju svog roenja drim maginim prostorom, da piem jer elim biti sve to nisam i njega prikazati onakvim kakav on nije, da je moje pisanje rijeka prijezira! S lakoim se sjeala svake izgovorene reenice, svoje osamljenosti, oajanja, njegove neljubavi, arogancije vojnika, manekena i Srbina, neka misli to hoe... ne prezirem ga zato to je Srbin, ali ga prezirem?, moda, i mrzim?!, nije to mrnja, osjea se mrenim! i to mu ja mogu?! Iz dana u dan ljubav nam je bivala sve nijemija i slabija, kao kad stvari ostavi da tiho, polako propadaju, na kraju je ostala samo ruevina, no nemoj to razaranje pripisivati ratnbim bombama, ruevina moga saaljenja, ne bi me pustio da odem iz tog braka,bilo kakav dogovor je bio iskljuen, nita pred ivim bogom s njim nisam uspijevala dogovoriti, prieljkivala sam da ode on, uskraivala sam mu seksualne usluge u nadi da e nai neku enu, neko drugo tijelo koje bi ga privuklo i odvuklo... bezbolno, bez sudovanja i grubih rijei, udjela sam da ga odnese neki vihor, mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa! ali ne ratni vihor, nisam eljela da ga odvedu, da mi ostavi uasnu neizvjesnost, grozomorna snovienja i ustravljena buenja... Pitam se je li tajna njegova osveta, njegova zadnja pobjeda i je li iv, da je iv pokuao bi uspostaviti vezu s Nenom mislim, zatvorim oi i pokuavam osjetiti je li iv, daleko u zemlji svoje mladosti, ali ne osjeam, moebit bih uspjela kad bih poznavala tu zemlju, selo, roake, enu koja ga je rodila... ali nikad mi nije bilo stalo, ni njemu nije bilo stalo, kao da se sramio, kao da nisu postojali... Strano je rei da mi je rat doao na ruku? strano je to uti?, dok su razgovarali Goa je drao ruku na njenom koljenu, koa mi je smrznuti pepeo, nije strano rei istinu veli, zlata mu vrijedi ! istina?, ona!, njezina pria. Zlata mi vrijedi Amalija! Njegovu ruku njeno je premjestila na njegovo koljeno, trgnuo se, skuhat e kavu! Na prozor se uljalo svitanje, hladno i turobno, kuu je ispunio okrijepljujui, topao miris, zlata mu vrijedi. Uz kavu je uzeo novine, pregledava ih, ne ita, neto trai?, misli da je u nekim novinama vidio Nenu, moebit ju je vidio, na nekom natjeaju ljepote, slii majci, nemogue kaem, ona je oeva kao i sve to je vrijedilo u naem braku, ene nemaju ni zasluga ni vrijednosti, postat u feministica?, ne pada mi napamet, to sada zovu drukije: gender studies!

281

Poslije je zanimanje susjeda splasnulo, nenadana goa je malone zaboravljena. Bili su to mirni, nestvarno lijepi dani. Amalija bi kadto zaalila zbog Goina spola: da je ena mogli bismo razgovarati bez ikakve zadrke, te su zime esto iskljuivali struju i u stan se uvukla zima, mogli bismo se ugrijati u zajednikoj postelji, nae bi prijateljstvo bilo savreno, dakako da je to samo udnja za drutvom i sitnim njenostima, je li ih bilo? ne i za seksom uvjeravala je sebe. Kadto bi je napastovalo iskuenje da ga dodirne, iskuenje prejako da bi mu odolila bez puno muke, napastovalo ju je preko granica snoljivosti, prenula bi se sva smetena, ustajala iz crvenog naslonjaa i odlazila u sobu, bez lakuno, ne pogledavi ga. Goa nije traio objanjenje. Ostao bi do dugo u no pred stianim televizorom. Goa je bio nona ptica. A onda se jednoga dana neuobiajeno rano vratio s posla, Amalija je upravo istila sat u predsoblju, na drvenom kuitu bile su se stvorile masne nakupine slijepljene praine i vlage. Ruan, novovremeni sat koji jo k tome preglasno kuca, otkucava, hita kraju i uznemirava. Sredstvo za latenje namjetaja omamilo ju je estokim mirisom, osjeala je laganu muninu, zato je doao tako rano, misli... Vraaju se Lid i djeca. Lid?, ona ubrzava pokrete flanelskom krpom preko drvene povrine, ne okree se, Lid? oduvijek ju je nerviralo skraivanje imena, doivljavala ga je kao lijenost da se ime izree do kraja, ili kao njenost, tepanje: Goca, Goa, Lid , a tek Ame! laljivo, uzdahnuto Ame!, i to tu nervira, Amalija? Lid i djeca?, trlja, zagledava se u kazaljke kao da odmjerava koliko vremena joj je jo ostalo, i kazaljke ubrzavaju svoj hod, vrtoglavo se okreu, vraaju se idui tjedan kae Goa, tvrdokorne mrlje uzmiu pred Amalijinom estinom no ona ne zamjeuje taj uzmak i lati, Goa joj prilazi s lea, ne olakava mi, Amalija!, ne olakava mu? to bi mu to ona trebala olakati?, i kako? a sebi olakati?!, sveudilj trlja, bulji u kazaljke izbjegavajui okrenuti se i pogledati ga, i koliko je sati, Amalija?, ne vidi koliko je sati, sredstvo za latenje nadrailo joj je oi, on dlanom pokriva njezinu nadlanicu na kojoj su iskoile ile: prestani, Amalija... dovoljno je isto... prestani, rairio je dlan preko njezine nadlanice, osjea blizinu njegova lica na svom zatiljku, osjea njegov dah, uje kako die, ne moe sve oistiti, naui se ivjeti s neistoom... molim te prestani.

282

Kazaljke su se zaustavile u svojoj paninoj trci. Ukopale se u mjestu. Stalo je vrijeme. Izvukla je svoju ruku ispod njegove, izmaknula se ustranu: trese je pranjenje drhtulje, spustila se u crveni naslonja. Mogla je oekivati da e se to dogoditi. Ali nije. Uljuljana u nekakvom snu bila je izgubila iz vida vanjski svijet. Mora otii Amalija, ula je i ono to Goa nije rekao. Raspitao se malo za neki posao... posao?, mora raditi, potvrivati se, vratiti izgubljeno samopouzdanje, moebit samopouzdanje nije moj prirodni dar?, mora biti neovisna, ivjeti po svome... Ona uti, u zajednikom ivotu volio je njezine prostrane utnje, tiina joj bistri misli, sjedila je s rukama na krilu raspliui svoje utnje, ponekad ga je sluala kako spava, izbjegavaj glasne i agresivne ljude jer oni uznemiravaju duh !, prvi put je od nje uo za taj citat iz crkve sv. Pavla, to bi rekao autor osam stoljea kasnije? to bi rekao na ovu sveopu halabuku i svjetski galamu?, ipak: kad su ga njezine utnje poele uznemiravati? Zahvalit e mu na svemu: na utoitu, na ljekovitosti nasmijeenog osjeanja ivota, pomogao joj je vie nego ijedan lijek, bez patetike i dramatiziranja kojih se on kloni, na razgovorima, na... na rubu plaa. Razoarana si Amalija? obuzeta tugom? ne zna, bolan neki osjeaj, tvoje razoarenje je besmisleno, rekla je sebi. I besmisleno ustrajava u njoj. Pronaao sam ti posao, kae joj razbijajui kristalnu kuglu njezine utnje. Ne ovdje, nego na otoku, psihosocijalna pomo stradalnicima rata... nemoj strahovati, moe ti to, bit e dobro plaena... bit e u mogunosti pisati... Na otoku imam kuu i oca. Dobar temelj za poetak nove pustolovine. I nove prie. Goa misli da imam snage za novu priu. Da u pisanjem izgraditi sve slomljeno i uniteno u sebi, oivjeti mrtvo kao to sam oivjela njegovo cvijee, misli popraviti srueno?, ne nego iznova izgraditi, napisati ono to je Pea u svom neopravdanom bijesu spalio, i da je najmojije prikladna rije, malo neuobiajena, ima pravo na najtvojije! Rei e mu koliko vana joj je njegova podrka, i vjera u njezino pisanje, on ga ne dri sramnim, zahvalit e mu na poslu... Govorancija koju je bila pripremila izbrisala joj se iz glave. Goa je stajao na vrh skalina, sama e poi u luku, slegnuo je ramenima: ako joj je tako drae, jest! i voljela bi izai kroz

283

vrt, klimnuo je glavom u znak odobravanja, zavjesa na prozoru u prizemlju bila je malo zadignuta, Goa se osmijehnuo: to gospoa Lepa zuri u razoaravajui kraj romana, kako se ne umori? bila je ustanovila da se tajnovita susjeda proljepala, a samo ljubav proljepava!, zato je ustrajavala u virkanju kroz prozor, nadala se, Lepa je svako jutro na oblinjem kiosku kupovala novi ljubavni roman, kao to su drugi kupovali svjee pecivo, kao da jede romane... Zastori za zamraivanje poskidani su odavno, vie nije bilo uzbunjivanja, grad je poien, Goa ju je prije objave napetosti meu njima izvjeivao savkodnevno o dogaanju pobjede, slobode... a onda imanje vlastite drave, pisanje zakona, definiranje klasa, ruenje privilegija da bi se stvorile nove, u tako obojenom vanjskom sklopu tvoja rafinirana osjetljivost moe samo trpjeti, bio joj je rekao. Nemoj zapustiti cvijee na prozoru. Dobro. Fuksija na taraci svaki dan trai vodu. Dobro. Njegov inae vodviljski glas zvoni umorno. Sve je dobro. Strah od neodigranog pokreta. Ne mora mu naglasiti neka brine o kanarincu, kanarinac je te zime uginuo. Strah od urbe koraka. U ponedjeljak se javi onom vedu, hoe!, zapisala je, osjea se izdanom, javit e se vedu, hvala, uvaj se, Amalija. Htio je jo neto rei, nadodati neto to bi zatuklo udnu napetost koja je zadnjih dana vladala meu njima, vratilo ozraje tihog sudionitva, ne moe je pustiti da ode sa stanovitim osjeajem uvrijeenosti, neprijateljstva. Zaustavila se na najdonjem skalinu. Da se je okrenula rekao bi. ipak je u vrtu cvao bujno, crveno, poetak svakog ploda je cvijet? kad je dola ipak je bio gol, misli. Rijei mu nisu dolazile. Zavjesa u prizemlju malo se pomaknula, pokrila olovni stakleni trokut, gospoa Lepa vidjela je sve: roman je neoekivano zavrio a jo se ni zaplet nije dogodio, kakav govnasti kraj!, ona voli samo ljubavne romane i oboava happy end, a ova glavna junakinja pola je kao to je bila i dola, praznih ruku, bez kufera, snudena. Tajnovita goa. Znam o njoj koliko sam znala i na poetku: malo, nita. I poglavlju je kraj. Kao da si ga izmislila, Amalija.

284

Bogomil \uzel VOLKOT NA VRATA

Ne mora ni da ni tropne na vrata ve}e mu ja ~uvstvuvame prisutnosta okolu ku}a koga si ja ~e{a ~etinata od }o{iwata ili ni duva ledeno niz procepi nevidlivi pravo vo vratot ili niz oblekata do cipite. Zdivot na{ vnatre ni se mrzne na prozorcite a od negovoto toplo di{ewe nadvor se topat i kapat mraznite cutovi niz staklata ili toa ligite mu te~at od al~nite rilki na usviteniot mu lamte` so koj ne gleda prekoleni i u{te `ivi odrani kako mu ~adime i vidot nemu, kutriot, mu go zamagluvame Zar da go pu{time da vleze za nie da izlezeme od pod zemja kako pol`avi, goli ili sose korupka, ili da mu ja spra{time so du{ata niz baxa kako {trkovi zadocneto preselni: toj da ni se raskomoti vo domot so gladot vo utrobata i omrazot vo gradite a nie da pripkame po nazabenite plo~nici od negovata ebana volko-jabana?

SKAZNA ZA ZMEJOT I ]ELE[OT

Vo dvorot pak ni se razigral nekoj zmej bleska so pancirot ve{ta~ki pulejki` i ne obneviduva so tie bezbroj ogledalca koga }e ni svetnat pravo v o~i

285

besovite mu se vo{kite nevidlivi {to skokaat i ne bockaat pod najosetlivite mi{ki i vlakna nikako da se ispo{ti toj ~esniot od ne~estiviot nitu da si gi ostruga strupkite so keramit~e iako od okoto mu blesnuva le}ata snajper iako od ustata mu `driga ogan od granata si ja vle~ka taka oklopenata opa{ka niz seta zemja ni kopa drumovi i si kopa~i novi pati{ta kaj }e si svie brlog ostava po edno jajce ako e smatok samo }e pukne i }e zasmrdi ako ne }e ispili novi zmej~iwa i zmij~iwa da ni se xarat kiklopski so lokvite razleana nafta dewe si gi ma~kaat i mitarat krilcata za no}e da si pobaraat novi nevesti-`rtvi

A na{iot }ele{ dewe si se br~ka vo kalta a no}e sonuva kako da si razigra kowa ko carski sin mlado`enec si go trie patem najdenoto perduv~e nade` za da mu doleta angelot spasitel doma niz {irum otvoreni porti, srede zapretano ogni{te pa gleda zazjapano niz prozorec vo dvorot za da ne go propu{ti migot koga zlatnite krilja }e sletaat i }e se sronat sami vo bezbroj aspri samo da ne stanat pak lesni konfeti tolku proyirni {to }e se stopat na prvite utrinski zraci i pred da kacnat na dlankite od siromasite toj da im gi sobere so eden zamav site.

286

VTORO PRI[ESTVIE?
Nema ve}e race za rakopleskawe ima razneseni, obeseni na grankite (ili se samo rakavi raspartaleni) se {to ostanalo od eftiniot patriot i vernik ili od imeto na negoviot xelat vre`ano vrz ko`ata od `rtvata dvata prsta istaknuvani za znakot pobeda sega se brcaat v o~i ili ja probaat ostricata so koja si gi to~at orlovite nokti (onie drugi orlovi nokti se u{te omajno mirisaat vo gradinite od domovite ograbeni ili spaleni od drugi mirizlivi anamski race* {to sega se baknuvaat) zdavenite domorotci si go plukaat mlekoto maj~ino vo krv zadoeni od pridojdenite divja~ki dadilki ili od triumfirite ka~eni na plameni ko~ii telata na `ivite se `ivi bombi asktivirani dale~inski od Toj-Koj-E
* I edniot i drugiot naziv se za isto gradinarsko rastenie-polzavica od rodot Lonicera (latinski), samo {to prviot vid (orlovi nokti) e pove}e div i ne mirisa ba{ tolku omajno kako vtoriot (anamska raka).

\AVOLOT NI ORA NI KOPA

no mo`ebi sepak treba da se vpregne vo yevgarot nevidliv so koj ne vodi otkoga od Lu~onosec stanal Nikoj nebare sam so kopitoto si zgaznal na opa{kata za da udrime zaedno so ralnikot vo zakopanoto azno so koe sekojdnevno ne mamat i vabat pa me|u parampar~iwata drevni drebulii da blesne pak zrakot-znak na krstot na{

287

ili toa e iskrata od slu~ajno udreniot kamen {to sepak treba da se iskopa zaedni~ki i cel da se vglavi kako agolnik od zdanie ili makar kako potpora i pre~ka za sopnuvawe, sepnuvawe i osvestuvawe dur skraja ni se plazi Bezimeniot so sopstveniot jazik koj {totuku ni prodal i grst pomalku od izmerenoto na kantarot {to la`no meri so nulata izmamni~ka za da ne ograbi od na{eto podobro dobro od Prirodata {to bo`em ni ja opravile. Sekoj od nas ti go svrtel grbot, Bo`e kriej}i ti se vo Likot od Legijata bezimeni ili vnatre vo praznata senka, vo mr{ata mesto du{a pod partalite od stra{iloto so pozajmeno ruvo od Drugiot {to ne demne odnadvor ili od Bliznakot zarien podlaboko vnatre ako izleze von slobodata da e kambanen yvon, gibel i pogubuvawe Dali krajot e cel ili celta e kraj? Neotkrienata Novaja Zemlja pod ve~en mraz o kolku li u{te dna pod nas! [tom zarot bil frlen slu~ajno zarem? se rodivme dvajcata ko yevgar vo jarem.

288

KRAJOT NA LUDATA TRKA

Da se ubrza istorijata! Lenin Taka i ni go skroi vremeto ne samo da te~e tuku i da tr~a a i nie vo nego, da ne zadocnime za {to? nebare sme vo `ivo na brzata lenta od urnebesnite komedii na nemiot film ili vo ludata trka od avtomobili i gangsterski presmetki {to nikoga{ ne mo`at da go dostignat idealot na Sovr{eniot Zlostor, nikoga{ neotkrien za{to ni go namestija da go `iveeme bez da go prepoznaeme do kraj se duri so glavata ne udrivme kako so tupanica vo `iviot yid od utopijata ili krajot na istorijata kako vo Sudniot Den i ne se raskostivme na tolku sitni parampar~iwa {to odvaj mo`eme da gi najdeme, ne pak sostavime osven vo sebesi a sekoe par~e ima zadocneto palewe i se u{te mo`e da eksplodira

^OVEK VO SEBE ZGR^EN HOMO IN SE CURVATUS

Cel `ivot zgr~en vo kujnskoto }o{e kraj ogni{teto (pa duri i koga ima{ cela ku}a se pika{ sam kako duh vo {i{e) kako vo tesna nadrasnata obleka so sekoe dvi`ewe pod stroga kontrola ne{to da ne udri{ ili skr{i{ pa da se povredi{ sebesi ili bliskite. Duri i malku podgrbaven, sabjata ako zamavne da ti ja otse~e samo zamislenata grba, ili ako slu~ajno ti se potkr{i noktot

289

da se pre`ivee kako crna podnoktica, beskrajno da se krie{ vo stapici od sopstvenite ostatoci No zatoa, pak, na son da {eta{ so denovi kraj plovni reki po {iroki bulevari, da java{ so sekoe vlakno nastrhnato po stepi i prerii, da se vozi{ beskrajno bez skoro da stigne{ na celta osobeno bez ko{marot na predvremeno vra}awe vo domot pretrupan so predmeti, vo sokakot od maaloto od malata tatkovina, bez ni~ija osven tatkovata vina i maj~inata {to tamu te rodila Zatoa i priu~eniot kengurski skok (so bov~ata vo stomakot) dur do Avstralija, i ne vo kada so zgr~eni race i kraci kako vo utroba tuku vo Okean za da se razmavta{ kako Oktopod i so pipalata da i prodre{ vo sekoja pora na Zemjata pa i da bide{ zagu{en od nejzinite cvrsti prsteni kako crv od iljadnici ~lenovi i sekoj od niv dur i zgaznat da mo`e da po~ne nov `ivot.

UTIJA
Na [ejmas Hini I samoto i ime be{e opomena (pri dopir so nea plunkata od prstot da ne ti se odlepi sose ko`ata) i zakana so te`ina (trgaj se da-n te udram!) dur stamenata doma}inka ja mafta razgoruvaj}i i gi niz {trbavite zabi zal~iwata-`ar~iwa ({to prethodno i gi bea stavale v ustata so ma{a kako da kolkaat `ivina za goewe direktno od utrobata na usvitenata pe~ka) kako {to popot ja ni{a kadilnicata so zakana na kletva postra{na ako ne se prekrsti{ No druga rea ispu{ta{e stijava-utija dur ednata raka gi glanca{e ali{tata a drugata gi prska{e so sveta vodica: ~ad peckav na tlejnite jaglen~iwa i parea

290

od vodata zapeneto iska{lana od pumpata, ili od istruganiot sapun zaostanat vo ve{ot izduvan navrapito na ja`eto za su{ewe, iako prethodno go biele samovili so piralka na kamen, ili go plaknele i plavele vo korita (za da go diplat akrobatkite na trapez?) Nebare galija so glava od ~udovi{te na klunot se probiva niz zdra~na izmaglina nad mrtvica a od veslata, {to ne se gledaat od brzi zamavi i razletana pewa, na ~ekrecite izbivaat iskri (te{ko im na dlankite koravi od galiotite!) i vedna{ gi palat vr{kite od suviot {amak {to pa|aat i cvr~orat vo vodata gr~ki ogan ili litija od primra~ni fakeli {to ~adat katran? ]e proparadira{e taka pampurot od siniot voz peglaj}i bratstvo-edinstvo (za da ne stane brato-ubistvo) niz potemkinovi ogradi od paroli, znamiwa i uniformi, pa }e i go otvorea ostinatoto `drelo da `drigne istleana zgura i pepel razvili~ena stra{nata usta i e sega muzejski fosil od prepotopska lamja ene ja izglancana so gar na polica! a be{e edna{ vestalka na ve~en ogan.

PETLITE [TO RANO PEAT GI KOLAT

Od tavanskiot balkon skrieni zad balustradite, rano nautro go gledame osloboduvaweto na Skopje noemvri 1944-ta. Mlado partizan~e se prefrla preku ogradata od eden dvor sproti ulicata i istiot mig go zastreluvaat. Pretpladneto se u{te se gleda{e krvta isprskana vrz ka{aviot sneg kako od petlite {to gi kolevme so sekir~e.

291

* * * U{te li }e razgovarame niz cevkite od revolveri? pra{uva tatko mi dodeka rano nautro go apsat i me budat okokoren zad mre`ata od detskoto krevet~e. Zar i jas nemam pravo da kasnam ne{to? veli majka mi zate~ena od mojot pogled dodeka jade, a znam deka, ako ja gledam uporno, }e mi dade vrisna odedna{ majka mi i krv i blikna od piskata udrena od nekoj stra`ar so vrv od ~izmata dodeka tatko mi go vodat od sudnica vo zatvor na ja`e-oglamnik. * * * Izutrina ja najdovme mre`ata od krevet~eto na }erka mi seta isprese~ena na par~iwa dodeka taa u{te spie{e devstveno nevina iako potem ni prizna deka samata ja isekla so no`ici 15 godini podocna izleze od re{etkite na zemjava i ostana so majka i vo Anglija, seu{te nemirno spiej}i. * * * Tie {to gi kolea poedine~no petlite {to rano peat sega se budat od grakaweto na celi jata ~avki {to preletuvaat od edno strni{te do drugo buni{te i ni{to ne im mo`at {tom tie pogladni se mno`at.

292

ZIMSKA SKAZNA
Docnajanuarskiot den se budi bavno kako od stajkite na te`ok mamurlak no od zavesite trgnati toj sepak svetna babuwosan so zarumeneti obrazi: makar i pod plastovi magla siot be{e zakiten so tanteli skre` po grankite od drvjata. [tom rakata mi se odlepi od nadvore{nata kvaka vidov nadvor u{te vrne{e prvut od slana. Posledna parada od teroristi~kata ZIMA! re~e sosedot i otide na Pazar da si ja prodade izrekata. Se mu{nav me|u mlado`encite i nevestite nakiteni od svetecot-siwak sred delnikov prestoren vo praznik i vo procesijata penzioneri od trontavi borovi {to si gi ostavile ko`uvite i bundite na klupite zakovani so {ajki mraz pa xogiraat vo pixami kako ludacite od Bardovci.* Stapalata go krckaat i drobat zrnestiot sneg kraj crniot Vardar, pobelen samo od |ubreto {to go nosi, ili kako prematar {to go trampi od eden rakav do drug (ne samo {to parite vrtat pari tuku i stokata stoka) od eden depozit na bregov do druga deponija na drugion, {to se zgolemuva so ogromni kamati i profiti nizvodno taka na Grcite im se vra}a vlo`eniot kapital vo plodna kal, so bara`ot od povratna i plovna flota ambala`a. Bezdomnicite {to go pre`iveale terorot od no}ta pod mostovite palat ognovi i pe~at mr{i, si ja pijat mo~kata-~aj i si ja srkaat ~kembe-~orbata. Barone! Barone! vika eden gospodin so {ubara, ne se znae dali po svoeto ku~e ili po ribarot-pita~. Kako samo mu teknalo da izleze so ne{to na glava, si velam, dur mene studot me skalpira gologlav, oti smetav denot sepak }e se krunisa so `ol~kata-sonce.
* Mentalna bolnica kraj istoimenoto selo, na slivot na Lepenec vo Vardar, blizu mojata naselba Vlae i Skopje.

293

Ene go, kone~no niz oblaci i magla yirna i toa top~e-kop~e, pa mo`ev da se vratam kako izyemnat krstonosec od hodo~astie, vo koe se pokrstija i ven~aa tolku paganski brakovi: od krvni~ki tek du{mani vo svete~ki pravoverni parovi. Ne samo svadbi, tuku site po~naa i da se ligavat vo karmakara{ pijanki, nakitot od siwak zdivot div im go istopi vo lokvi tiwa, pa ne znae{ sred vrevata dal vikaat: aman! ili amin!

294

Bogomil uzel DRUGI DOLAZAK HRISTOV? VUK PRED VRATIMA

Ne mora ni da nam lupne na vrata ve mu oseamo prisustvo oko kue kad svoje ekinje oee o okove ili nam dune hladno kroz procepe nevidljive pravo za vrat ili kroz odeu sve do prepona. Dah se na iznutra ledi na prozorima a od toplog disanja njegovog napolju se tope i kaplju zaleeni cvetovi niz stakla ili to bale njegove cure iz alavih ralja uarene gramzivosti s kojom nas gleda preklane i jo ivo-odrane, dok se dimimo i vid mu, jadniku, zamagljujemo ... Zar da ga pustimo da ue da bismo mi izali iz zemlje kao puevi, goli ili skupa s ljuturom, ili da lepo zbriemo s duom kroz badu kao rode one to kasno krenu da se sele: pa on da nam se raskomoti u domu s utrobom punom gladi i mrnjom u grudima a mi da cupkamo cvokoui po plonicima te njegove tuinske vukojebine?

Preveo s makedonskog Duko Novakovi

BAJKA O ZMAJU I NIKOGOVIU

U dvoritu opet razigrao nam se neki zmaj bleti pancirom od vetakih ljokica i obneviuje nas bezbrojnim ogledalcima kad nam zasvetle pravo u oi

295

besovi su mu vake nevidljive koje skau i bockaju nas pod najosetljivijim mikama i vlasima nikako da se pobiska taj asni od neastivog niti da sebi ostrue kraste eramidicom iako mu iz oiju seva lea-snajper iako mu iz usta podriguje vatra granatna vue on tako oklopljeni rep po celoj zemlji nama drumove raskopava a sebi nove puteve kri gde god da svije brlog ostavlja po jedno jaje ako je muak samo e pui i zasmrdeti ako nije ispilie se novi zmajii i zmijii da bulje u nas kiklopski lokvama razlivene nafte danju mau i mitare svoja krilca da bi nou potraili nove neveste-rtve A na ti se nikogovi danju valja u blatu a nou sanja kako da razigra konja kao carski sin mladoenja i trlja usput pronaeno perce nade ne bi li mu doleteo aneo spasitelj doma kroz irom otvorene kapije, usred zapretenog ognjita pa gleda zazijano kroz prozor u dvorite da ne propusti trenutak kad zlatna krila slete i srone se sama od sebe u bezbroj novia samo da ne postanu opet lake konfete toliko prozirne da se odmah istope pod prvim jutarnjim zracima i pre no to zatapkaju na dlanovima siromaha on da ih pokupi jednim zamahom sve.

296

DRUGI DOLAZAK HRISTOV?

Nema vie ruku za pljesak ima raznesenih, obeenih o grane (ili su to samo rukavi razdronjani) sve to je ostalo od jeftinog patriote i vernika ili od imena njegovog delata urezanog na koi rtve dva prsta isticana u znak pobede sada se brcaju u oi ili probaju otrilo kojim bruse orlovske nokte

*I jedan i drugi naziv odnose se na isto vrtno rastinje puzavicu iz roda Lonicera, samo to je prva vrsta (orlovski nokti) vie divlja i ne mirie ba omamno kao druga anamska ruka. (Primedba autora.)

(oni drugi orlovski nokti jo uvek omamno miriu u vrtovima domova opljakanih ili spaljenih od strane drugih miriljavih anamskih ruku* koje se sada ljube) pridavljeni domoroci pljuju majino mleko zadojeni krvlju pridolih divljakih dadilja ili trijumfira ispetih na plamene koije tela ivih su ive bombe aktivirane daljinskim upravljaem od strane Toga-Koji-Jeste.

AVO NIT ORE NIT KOPA

ali moda ipak treba da se upregne u jaram nevidljivi kojim nas vue postavi od Luonosca Niko kao da je sam zgazio kopitom sopstveni rep ne bismo li udarili zajedno s raonikom u zakopano blago kojim nas svakodnevno i mame i vabe pa da meu parampariima drevnih sitnurija blesne opet zrak-znak krsta naeg

297

ili je to iskra iz sluajno udarenog kamena koji ipak treba da se iskopa zajedniki i ceo da se uglavi kao ugaonik nekog zdanja ili barem kao podupira i prepreka za saplitanje, trecanje i osveivanje dok nam se na drugom kraju plazi Bezimeni svojim jezikom koji tek to nam je zakinuo aicu manje od izmerenog na kantaru to lano meri nulom prevarantskom ne bi li nas oslobodio naeg boljeg Dobra, Prirode koju su nam toboe uredili. Svako od nas okrenuo ti je lea, Boe, krijui ti se u Liku Legija bezimenih ili u praznoj senci, u mri umesto due ispod prnja straila s pozajmljenim ruhom Drugog koji nas vreba izvana ili Blizanca zarivenog jo dublje unutra ako izae vani sloboda neka bude jeka sa zvonika, pogibelj i pogubljenje ... Da li je kraj cilj ili cilj je kraj? Neotkrivena Novaja Zemja pod venim ledom o koliko li jo dna ispod nas! im je kocka bila baena zar sluajno? rodismo se oboje kao par volova u jarmu.

298

KRAJ LUDE TRKE

Ubrzati istoriju! Lenjin Tako nam ga je i skrojio ne samo da tee vreme ve i da tri a i mi u njemu, da ne kasnimo na ta? kao da smo uivo na brzoj traci urnebesnih komedija nemog filma ili u ludoj trci automobila i gangsterskih obrauna koji nikad ne mogu dosegnuti ideal Savrenog Zloina, nikad otkrivenog jer su nam namestili da ga ivimo a da ga ne prepoznamo do kraja ... ... sve dok glavom ne udarismo kao pesnicom u ivi zid utopije ili kraj istorije kao u Sudnjem Danu i ne raskostismo se na toliko sitne komadie da ih jedva mogasmo pronai, a kamoli sastaviti sem u sebi samima a svako pare ima zakasnelo paljenje i jo uvek moe da eksplodira.

HOMO IN SE CURVATUS OVEK U SEBE ZGREN

Celog ivota zgren u kuhinjskom oku kraj ognjita (pa ak i kad ima celu kuu zavlai se negde sam kao duh u bocu) kao u tesnoj odei koju si prerastao svakim pokretom strogo kontroliui da neto ne udari ili slomi pa da povredi sebe ili blinje.

299

ak si i malo zgrbavljen, ako sablja zamahne da ti odsee samo tu zamiljenu grbu ili ako ti se sluajno slomi nokat da preivi kao crno pod noktima beskrajno da se krije po zamkama sopstvenih ostataka ... Ali zato, pak, u snu da eta danima kraj plovnih reka, irokim bulevarima, da jae nakostreen do poslednje vlasi stepama i prerijama da se vozi beskrajno a da ne stigne na cilj u dogovoreno vreme naroito da izbegne komar prevremenog povratka u dom pretrpan predmetima, u sokak mahale male domovine, bez iije osim oeve krivice i majine to te ba tamo rodila ... Zato i taj priueni kengurski skok (sa zaveljajem u stomaku) ak do Australije, i ne u kadi zgrenih udova kao u utrobi nego u Okeanu da se razmahne kao Oktopod i pipcima svojim prodre u svaku poru Zemlje makar bio i uguen njenim vrstim prstenovima kao crv s hiljadu lanaka i svaki od njih ak i zgaen da moe da pone novi ivot.

AR-PEGLA
ejmasu Hiniju I samo joj ime bee opomena (pri dodiru s njom pazi da ti se pljuvaka s prsta ne odlepi zajedno s koom) i pretnja ove teine (sklanjaj se da te ne zveknem!) dok jedra domaica mahanjem razgoreva kroz njene krbave zube zalogaje-eravice (koji su prethodno stavljeni u njena usta maicom kao da kljukaju ivinu za podgoj pravo iz utrobe usijane pei) kao to pop njie kadionicom s pretnjom jo stranije kazne ako se ne prekrsti ...

300

Ali drugaiji vonj isputala je guja ar-pegle dok je jedna ruka glancala rublje a druga ih prskala svetom vodicom: od ai pucketave tinjajueg ugljevlja i pare vode zapenjeno iskaljane iz pumpe ili od struganog sapuna preostalog u veu, napuhanog istog asa na uetu za suenje iako su ga prethodno udarale vile prakljaama na kamenu, ili ga ispirale i plavile u koritima (da bi ga potom slagale akrobatkinje na trapezu) Kao da se galija s glavom udovita na pramcu probija kroz izmaglicu sumraka a iz vesala, koja se ne vide zbog brzih zamaha i rasprene pene, na ekrcima izbijaju iskre (teko otvrdlim dlanovima galijota!) i odmah pale vrhove suvog evara koji padaju u vodu i cvre grka vatra ili litije zamraenih buktinja koje dime katranom? Proparadirao bi tako pampur od plavog voza peglajui bratstvo-jedinstvo (da ne postane brato-ubistvo) pored potemkinovih ograda od parola, zastava i uniformi, pa bi joj otvorili prehlaeno drelo da podrigne usijanu zguru i pepeo razviliena su njena strana usta sada muzejski fosil pretpotopske ale eno, izglancana garom lei na polici a bila je jednom vestalka vene vatre.

PETLOVE KOJI RANO PEVAJU KOLJU

S tavanskog balkona skriveni iza balustrada, rano ujutro gledamo osloboenje Skoplja, novembra 1944-te. Mladi partizan prebacuje se preko ograde u jedno dvorite s druge strane ulice i istog trenutka pogaaju ga.

301

Pre podne jo uvek se videla krv isprskana po kaastom snegu kao od petlova koje smo klali sekiricom. *** Hoemo li jo uvek razgovarati kroz cevi revolvera? pita moj otac dok ga u rano jutro hapse i bude me bunovnog iza mree deijeg kreveca. Zar i ja nemam pravo da neto prezalogajim? kae majka zateena mojim pogledom dok jede, a znam, ako je uporno gledam, da e i meni dati ... vrisnu odjednom majka i krv joj iknu iz cevanice koju je straar udario vrhom izme, dok su oca vodili iz sudnice u zatvor, vezanog uetom oglavnikom. *** Izjutra naosmo mreu kreveca nae kerke, svu iseckanu na komade dok je ona jo spavala devianski nevina iako nam je posle priznala da ju je sama isekla makazama 15 godina kasnije izae iz reetaka zemlje i ostade s majkom u Engleskoj, jo uvek nemirnog sna Oni koji su klali pojedinano petlove koji rano pevaju sada se bude od graktanja celih jata avki to preleu od jednog strnjita do drugog bunjita i niko im nita ne moe to se one, sve glasnije, mnoe.

302

ZIMSKA BAJKA
Kasnojanuarski dan budi se polako kao iz taloga tekog mamurluka ali pri pomeranju zavesa on ipak blesne podbuo zarumenelih obraza: pod plastovima magle sav bee zakien belim ipkama inja po granama drvea. im mi se ruka odlepi od spoljanje kvake videh napolju je jo padala prhut slane.

*Mentalna bolnica kod istoimenog sela, na uu reke Lepenec u Vardar, blizu mog naselja Vlae u Skoplju. (Primedba autora.)

Poslednja parada teroristike ZIME! kaza sused i ode na pijacu da proda svoju izreku. Umuvah se meu mladoenje i neveste zakiene svetakim injem dana radnog ali pretvorenog u praznik i u procesiju penzionera od truntavih borova to su ostavili svoje kouhe i bunde tamo na klupama zakovane ekserima mraza pa dogiraju u pidamama kao ludaci iz Bardovaca.* Stopala krckaju i drobe zrnasti sneg pored crnog Vardara, belog samo od ubreta koje nosi, ili kao trgovac sitnom robom koji pretura iz jednog rukava u drugi (ne samo to pare vrte pare, nego i roba-robu) iz jednog depozita na obali do druge deponije na drugoj, a sve to uveano ogromnom kamatom i profitima nizvodno tako se Grcima vraa kapital uloen u plodno blato baraem povratne i plovne flote ambalae. Beskunici koji su preiveli teror noi pod mostovima pale vatre i peku strvine piju svoju mokrau-aj, srkaju svoju kembi-orbu. Barone! Barone! vie jedan gospodin sa ubarom, ne zna se da li psa svog zove ili ribara prosjaka. Kako mu je samo palo na pamet da izae s neim na glavi, kaem sebi, dok mene samog stud skalpira gologlavog, jer sam raunao dan e se ipak krunisati umancem-suncem.

303

Eno je, konano kroz oblake i maglu virnu i ta loptica-skoica, pa mogah da se vratim kao prozebli krsta s hodoaa, u kojem su pokrteni i venani toliki paganski brakovi: iz krvnikog nepara dumana, u svetake pravoverne parove. Ne samo na svadbi, ve svi su poeli da se blesave na lomnoj, ispreturanoj pijanci, a nakit od inja njihov divlji dah istopi u blatnjave lokve pa ne zna usred vreve da li viu: aman! ili amin!

304

Enver Kazaz

SLIKA INVALIDNOG SVIJETA U POEZIJI FARUKA EHIA

Odavno se u bosanskohercegovakoj knjievnosti nije pojavio zanimljiviji i bolji prozaist i pjesnik od Faruka ehia. Nakon prve knjige autoironijskog naslova Pjesme u nastajanju (Omnibus, Sarajevo, 2000), ehi je vanrednu poeziju iz Hit depoa publikovao po asopisima, da bi znaajniju pozornost knjievne javnosti privukao izvrsnom ratnom prozom objavljivanom u Odjeku, Sarajevskim sveskama, Licima, Arsu i drugim knjievnim glasilima. Jedan od onih mlaih bosanskih spisatelja koji tematski sklop svoje literature uglavnom crpi iz zadnjeg bosanskog krvavog rata, bazirajui pismo na snanom antiratnom stavu i poetici svjedoenja iz pozicije gole ljudske supstance koja se neprestance mrska u stravinim ratnim uslovima, ehi je istodobno i pisac depresivne, razliitim fobijama optereene, beznaem obiljeene, deformirane, razuene svakodnevnice bosanskog postratnog, tranzicijskog drutva, ironian koliko i melanholian, humoran i angairan. U tom nadrastanju ratne teme ne ogleda se, meutim, jedina razlika izmeu ehia i drugih, mlaih bosanskih spisatelja. Ono to ovog izdvaja od ostalih autora u njegovoj generaciji jest prije svega postomodernistiki poetiki credo o angamanu knjievnoga teksta i svijest o tome da knjievnost ne moe biti svedena na ideje estetskog utopizma i iskljuive autonomnosti knjievnosti. Zato je njegova poezija neprestano polikontekstualna, stalno u dodiru sa raznorodnim planovima stvarnosti i izrazito angairana. ehi je uistinu naao svoj glas, i ton, i ritam, i jeziku frazu, i specifinost imaginacije, i idejni sistem. No, to nipoto ne znai da je on odan prevazienom modernistikom projektu originalnosti i inovativnosti, koji najee zavrava u prevelikoj hermetinosti knjievnog teksta. Naprotiv, u sri njegove poetike nalazi se postmodernistika muzealnost, pa je on istodobno i pjesnik lektire, pisac iji je tekst premereen postmodernim intertekstualnim pasaima, ali i pjesnik iskustva, svega onoga to se proivjelo, doivjelo, onoga to se vidjelo,

305

osjetilo, dotaklo. Stoga je njegova poezija gusto naseljena prizorima neposredne stvarnosti, depresivnim pejsaem grada, beznaem socijalnog aspekta tranzicijskog prezenta, ironinim, humornim i grotesknim snimcima medijske izvitoperenosti suvremene civilizacije, stresnim slikama rata u kojem je ehi bio na frontu, na licu mjesta (kako glasi naslov ciklusa ratnih pjesama u ovoj knjizi) strane ratne tragike. Niko u bosanskohercegovakoj knjievnosti nije tako dobro kao ehi u ciklusu Uline poslanice dao sliku deformiranosti, nenormalnosti i beznadenosti bosanskog tranzicijskog prezenta i niko tako dobro ne barata ironijskim skalpelom u seciranju malignog tkiva tog prezenta. Preciznost i jezika kondenziranost njegovih poetskih slika, njihova novorealistika podloga, ali i angairanost ini poeziju Hit depoa jednim od najbitnijih knjievnih ostvarenja u ovdanjoj literaturi na prelazu milenija. Demetaforizacija poetskog jezika i gotovo fotografska preciznost u izgradnji slike temeljna su obiljeja ehieve poezije. Ali iza te savrene jednostavnosti stoji, zapravo, veoma sloen imaginativni mehanizam u odabiru i kombiniranju detalja u kojima se kondenzira sama bit, gorka sutina nae svakodnevnice. A to znai da ehi razdaleke planove stvarnosti okuplja u cjelinu, pa njegova poezija veoma esto poput rendgenskih zraka osvjetljava prizore stvarnosti i dopire do same biti, do srike onog to je njen esencijalni sadraj. To okupljanje razdalekih planova stvarnosti u mozaiku cjelinu, pribliavanje fragmenata koji se na prvi pogled ine meusobno vrlo udaljenim ehievu poeziju pretvaraju u rezervoar slika haosa koji je raznizao na svijet, pretvorio ga u bezoblije, to bi rekao Marko Veovi. ehi, ustvari, pjeva iz sredita tog bezoblija istraujui njegovu etiku i humanistiku ravan. Invalid prosi u zapianom pasau/ njegov goli batrljak/ metafora je svijeta u kojem/ ivimo, pie ehi u pjesmi prozainog naslova Dok sam ekao da sunce zae za zgradu. Ova slika, to u batrljku prosjaka prepoznaje i vidi sutinu osakaenosti svijeta u kojem ivimo, zasniva se na pounutrenju prizora koji se gleda u jednom potpuno banalnom trenutku. Pounutrenje prizora osnovni je ehiev poetski postupak. Batrljak invalida zaziva u naoj mati itave rojeve asocijacija: nedavno zavreni surovi rat, manipulativnu sutinu politikih institucija moi, itave sisteme obmana kojima one rukuju,

306

bijedu i oaj svakodnevnice, da bi se iza toga pojavio etiki horizont i angaman poetske slike. Naime, u toj se slici kondenzira nehumana sutina drutva i dravnog aparata, njihova licemjerna priroda, zboga ega pjesnik svijet i vidi kao invalidni prostor, invalidnu situaciju. ehi pjeva iz te i o toj invalidnosti svijeta, a njegova poezija predstavlja rezervoar slika u kojima se spaja, kao i kod Kia, ali na sasma drugaiji nain, fantazija i stvarnost, imaginacija i fragment realnosti. Otud njegove pjesme poesto jesu imaginativni dokumenti invalidnog svijeta. Pritom, pjesnik, u duhu postmodernistikog osvjetljavanja mjesta iz kojeg govori, samoosvjeuje i vlastitu poziciju: ugodno je biti razapet PTSP-om/ izmeu mrtvih i ivih/ poniten jezom/ svakodnevnice. To je pozicija nepripadanja, odnosno nemogunosti pripadanja, ivota na granici zbog razapetosti PTSP-om, egzistencije koja se odvija izmeu mrtvih i ivih, ponitenosti jezom svakodnevnice. Svaka od ovih slika vue u razliitim smjerovima, ali se i fokusira na centralni, temeljni osjeaj ehieve poezije. U prvoj se postraumatski ratni sindrom gleda pomalo kroz isusovsku poziciju, zaziva sliku raspea, krsta koji se nosi kao kljuno obiljeje egzistencijalnog (be)smisla. Na toj osnovi pjesnik prizemljuje isusovski mit, oprobava ga i dokazuje u vlastitoj egzistenciji, a oduzimajui mu metafiziku sadrinu, zapravo je posvjedouje, potvruje u vlastitoj poziciji, da bi se odjednom, nakon tog asocijativnog sklopa, kao kakvim velikim reflektorom, osvjetlilo i mjesto te raspetosti. Izmeu mrtvih i ivih, kae on, pa je to egzistencija u nigdje-prostoru, ivot koji se ivi u sjeanju, skupa sa mrtvim suborcima s kojima se ne moe biti, kao to se na drugoj strani ne moe biti ni sa ivima. U invalidnom svijetu ivi se i bukvalno na granici izmeu smrti i ivota, pri emu kao osobeni udar apsurda dolazi naradena slika: jeza svakodnevnice od koje je pjesnik poniten. Pjesnikova vjetina bratnja jezikom ogleda su nevjerovatnoj preciznosti, ali i asocijativnosti jezika. Poniten, kae on, zazivajui asocijaciju na ponitavanje karte u tramvaju, pri emu se ljudska egzistencija reizira, ovjek se svodi na predmet za jednokratnu upotrebu u rukama surovih institucija moi. Jeza svakodnevnice tako postaje metaforom politike upotrebe ovjeka koji nije ubijen, nego, iskoriten (u ratu) i baen, zguvan poput upotrijebljene tramvajske karte. Nadalje, asocijativni sklop to ga zaziva imenski predikat, tjera nas da

307

egzsitenciju vidimo kao dovren proces svakodnevnog ubijanja, svakodnevne smrti svih vitalistikih principa, svih ivotnih energija u invalidnom svijetu. Egzistencija je tako postala ne ivljenje, nego trajanje u ponitenosti, a mjesto, tj. pozicija govora odslikava postratno doba kao prostor najtee mogue traume, krajnje fobije, uasa. No, na poetku slike stoji kao drugi semantiki njen krak tvrdnja da je ugodno biti razapet PTSP-om. Odjednom se zbog ovog ugodno cijela situacija vidi kroz optiku ledene ironije kojom kao da se pjesnik brani od sotonskog principa invalidnog svijeta. Bez te ironije cijela slika ila bi samo u jednom asocijativnom smjeru, vukla u samo jedan semantiki pravac, a s njom ona dobija obiljeja hakslijevskog kontrapunkta. Ledena, hladna ironija postala je utoitem, mjestom spasa, vitalistikim principom, mehanizmom odbrane od navale ugodne nepodnoljivosti egzistencije invalidnog, osakaenog svijeta. Zato Hit depo i ima za moto stih poljskog pjesnika Adama Zagejvskog: Pokuaj opjevati osakaeni svijet. U tom opjevavanju osakaenog svijeta ehi uspijeva ono to je u poeziji najtee: spojiti fotografski precizno iskazan fragment realnosti i jeziki figuru, metaforiki iskaz. Tako npr. u pjesmi Bez bremena na leima sem onog smrtnog prosjak koji prosi zalogaje hrane vidi se kao sezonski ulini prorok. I u ovoj slici spajaju se veoma razdaleki planovi ljudske egzistencije. Na jednoj strani slika se zasniva u pjesnikovom kulturnom horizontu, u svojevrsnoj biblijskoj naraciji o prorocima, ljudima, dakle, koji znaju vie, koji uspijevaju zbog svoje posveenosti metaficizi i svoje asketske svetosti prorocati budunost. Na drugoj, pak, strani, slika je ukorijenjena u relanost, u socijalnu bijedu, u svakodnevnicu, gdje pjesnik daje vrlo precizan snimak prosjaka koji u kesu trpa isproene zalogaje hrane od kojih e kod kue napraviti orbu. Tim spajanjem razdalekih planova ostvaruje se viesmjernost poetske semantike. Sezonski ulini prorok jest slika bazirana na stopljenom poreenju kojemu se, opet, u podlozi nalazi ironija. Naime, ironija pjesniku omoguuje postvarenje metafizike, pri emu biblijska naracija pada iz metafizikog projektivnog neba u blatnu stvarnost, ali se, na drugoj strani, i pometafiziuje, transcendira prizor stvarnosti. No, to je tek jedan plan semantike ove slike. Njeni asocijativni sklopovi znatno su iri. Biblijski proroci nisu nita drugo do tumai metafizikih ideja, prosjak kao sezonski prorok, takoer je tuma ideje. Ali, tu se otkriva nova ravan pjesnikove

308

vjetine rukovanja jezikom. Naime, sliku pjesnik zavrava elipsom. Pa se otvara pitanje ta to prorie taj sezonski prorok: socijalnu pobunu, politiku revoluciju, ili diskurs koji demaskira pervertiranu igru institucija moi, dokazujui svojom bijedom dehumaniziranu sutinu drutva. Tu se, zapravo, i utemeljuje etika podloga ehieve poezije, pa se moe rei da ba zbog tog etikog, humanistikog, socijalnog angamana (pri emu ehi ne bjei i od politizacije poezije, to je u skladu sa strujanjima u postmodernizmu) njegova poezija naznauje nov poetiki prostor u kontekstu bosanskohercegovakog pjesnitva. U samoosvjeenju pozicije govora taj poetiki program i direktno je obrazloen: (...) Ja sam se otrgnuo od Borga a ivim meu njima/...ja sam onaj to mora fiziki braniti svoja uvjerenja/ ja sam bio u ratu rat je bio u meni/ ja sam vie nego svjestan klasnih razlika/ ja sam onaj to se divi ovjeku koji je iz ove vukojebine/ otiao u paniju da se bori na pravoj strani/ ja sam onaj to ne eli drati govor o lijepim stvarima/ ja sam ovaj koji se nada da e neko nakon ovog skupa rijei/ sa uitkom pocijepati moju knjigu/ ja drim govor totalitarnim euglenama i amebama/ ja sam avangarda radnike klase. U opepoznatoj naunofantastinoj seriji Zvjezdane staze Borgovi su fiktivna stvorenja koja posjeduju iskljuivo kolektivni um, kolektivnu svijest kojom se upravlja iz centralnog kompjuterskog sistema. ehi na osnovu toga gradi metaforu o ideolokom, totalitarnom sistemu koji iz ideolokog centra moi, kroz sistem fukoovski shvaene panoptike moi drave, gradi jedino kolektivni, totalitarni identitet, pa, otud, iako je otrgnut od njega, lirski subjekt nuno vi meu borgovima. Opet su dva plana stvarnosti principom ajzentajnovske montae pogleda dovedena u vezu. Ovog puta nauno-fantastina naracija posluila je kroz metaforiko poopaavanje kao ogledalo u kojem se prepoznaje zlo nalije politike ideologije, njena zla nakana da izbrie svaki oblik individulanosti za raun tenje da bez ostatka usisa ovjeka u svoj sistem. Nakon ove slike koja je osvijetlila totalitarnu prirodu bosanskog nacionalistikog uma, dolazi slijedea: ja sam onaj to fiziki mora braniti svoja uvjerenja. Ideoloko nasilje nad ovjekovim umom sada se pokazuje i kao bukvalno nasilje, budui da se ivi u drutvu potpune dresure, u nekoj vrsti orvelovske ivotinjske farme, u kojoj se uvjerenja ne mogu braniti argumentom uma, nego, to je posljedica ak fizike

309

Cijela knjiga trebala je da nosi taj naslov, ali je intervenecijom urednika on izbaen i namjesto njega dat je naslov Hit depo, to su urednici pravdali komercijalnim razlozima usvajajui ideologiju trita kao jedini bitan faktor izdavake politike. O takvoj ideologiji knjievnog trita veoma otro je pisala Dubravka Ugrei u knjizi Zabranjeno itanje, izjednaivi je s punim pravom sa knjievnom praksom socrealizma u komunistikim dravama, jer je u oba sluaja knjievnost podreena ideolokom interesu izvan nje same. U jednom sluaju to je komunistika ideologija, a u drugom ideologija kapitalistike dobiti knjievne industrije.

ovjekove ugroenosti, argumentom sile. U podlozi ovih stihova nalazi se spoznaja o licemjernoj prirodi postjugoslovenskih nacionalizama koji su se konektirali na komunizam, preuzeli njegov model miljenja, ouvali hijerahiju moi dravnog aprata, promijenili ideoloki predznak sauvavi sve mehanizme politike torture. ehieva poezija, dakle, zastupa i deklarativno, gotovo transparentno angaman i u socijalnoj, i u etikoj, i u antropolokoj ravni. O tome svjedoe navedeni stihovi, a pogotovo onaj koji poeziju izjedanaava sa dranjem govora totalitarnim euglenama i amebama. Ne treba posebno podcrtavati da u podlozi ovog stiha stoji strano iskustvo totalitarnih politikih praksi dvadesetog vijeka i njihov konclogorski zbroj zloina, teror najgoreg od svih vjekova, kako bi rekla Vislava imborska, ali i ironija koja uslunike tog sotonskog aparata izjednaava sa euglenama i amebama, jednoelijskim organizmima bez uma. Meutim, iza te ledene ironije iznie poetiki zahtjev koji hoe desakralizirati modernistiku graevinu Poezije, njenu bjelokosnu autonomiju, koja se pokazuje u praksi kao zatvor poezije, njena likvidacija. ehieva poetika utemeljuje se, dakle, na svijesti o otvaranju pjesnitva, na svijesti o postmodernistikom obratu prema kojem umjetnost nije vie obogotvorena djelatnost koja proizvodi nadvremenosti, transvremenosti Ljepote i esencijalnosti Smisla, Strukture, Hermetizma, Inovativnosti, Originalnosti, Forme, Figure, Jezika. Poezija je govor, diskurs meu diskursima, neto to rauna na akciju, neto to tvori i proizvodi, mijenja drutvenu svijest, pa se stoga neprestance zatie u polikontekstualnoj situaciji invalidnog svijeta, a ne na projektivnom literarnom nebu zasnovanom na liotarovski shvaenim metanaracijama. Zato i pjesnik (ironijski provokativno) kae da je avangarda radnike klase. Taj postmoderni obrat sama je sr ehieve poetike u gotovo svim njenim dimenzijama. Ve od samog naslova ciklusa Uline poslanice,1 preko mnogobrojnih intertekstualnih pasaa, metatekstualnih intervencija, antiutopijskog karaktera poezije, decentriranja, rasreditenja poetske strukture itd. prisutna je u ehievoj poeziji postmodernistika svijest. U naslovu ciklusa ogleda se poetiko prekodiranje anra poslanice, koja je u tradiciji bila, zapravo, forma koja je nosila odreeni moralno-etiki i filozofski sadraj kojemu je bio

310

cilj didaktiko, prosvjetiteljsko djelovanje, ili, pak, forma u kojoj se iskazuje privatna sadrina u pismu to je upueno nekom tano odreenom adresatu, prijatelju, savremeniku, ili nekoj fiktivnoj linosti. ehi formu prekodira na bazi razgraivanja modernistiki shavaene zatvorenosti poezije, te na podlozi poslanice trai od poezije da bude govor o vrlo prepoznatljivom referentnom okviru. Pritom, poezija se sputa iz projektivnog literarnog neba, utemeljenog u metanaraciji ili deridaovski shvaenim praznim, transcendentalnim oznaiteljima, u blato ulice kao pravog istinskog ogledala invalidnog svijeta. Pjesma je tako postala izvjetaj sa ulice, neka vrsta fotografski utemeljne skice stanja drutva na ulici, koja je, ustvari, metaforiki reeno krvotok drutvenog oraganizma. Stupanj oboljelosti tog organizma ponajbolje se ogleda ba na ulici. Ulica je tako postala temeljni socijalni topos, to podsjea na Bahtinovu tezu o srednjovjekovnoj kulturi trgova i ulica koja je je svojim smjehovnim formama destabilizirala i razgraivala strogu hijerahiju religijske, visoke, institucionalne kulture. Na toj osnovi u ehievom intertekstualnom poigravanju formom otkriva se jedan, uslovno reeno, veoma irok poetiki obzor, jer poezija kao ulina poslanica stoji naspram hijerahijskog, forumskog govora institucija totalitarnog uma i s njima usklaenog kulturnog iskaza. Svojim referencijalnim govorom ulina poslanica destabilizira, razgrauje, dekonstruira strafikacijski organiziranu mo Institucije Kulture kao slukinje totalitarne ideologije, te na drugoj strani autistinost modernistiki zamiljene Knjievnosti. Meutim, iza ovog poetikog zahtjeva otkriva se takoer i poezija sa bezbrojnim aluzijama, asocijacijama, citatima, pseudocitatima, pa se i na toj razini vidi memorijski, muzealni postmoderni duh ehievog pjesnitva. On pri tom nije samo strogo knjievan, nego, kao u sluaju intertekstualne igre sa Zvjezdanim stazama i intermedijalan, a pogotovu u ciklusu Megazvijezde e spasiti svijet. Ve od samog naslova tog ciklusa prisutna je ironijska svijest koja raskriva nae doba kao nulto vrijeme u kojem virtualni iskaz dominantno formira identitet. To je ona svijest to se poklapa sa bodrijarovski shvaenim principom simulakruma. Mediji, zapravo, proizvode stvarnost, a svijet postoji samo kao slika to je oni produciraju. Megazvijezde najpotpuniji su iskaz takve medijske kulture, a u ehievoj ironijskoj optici

311

one se pojavljuju kao bogovi-spasitelji, da bi se tim ironijskim svjetlom razotkrila sva bijeda medijskog prepariranja invalidne stvarnosti. Ko su te megazvijezde: Oprah iz Oprah ou, Haris Dinovi, Sanela Praovi, Supermen, koji je u penziji itd. Kao i u prethodnom ciklusu i ovdje je prisutna izvrsna poetska upotreba jezika. Tako su u odlinim poreenjima brkovi Harisa Dinovia .../tucovani besprijekorno kao trava na centralnom terenu Wimbledonea/ kooperni do muda/ boldirana mukost. A potom, u poenti pjesmi ti su brkovi guste grablje za generalno ienje/ vasionske septike jame. Ista vrsta ironijske igre prisutna je u pjesmi Avazov Express proudly presents u kojoj je Sanela Praovi, spikerica i novinarka bosanske televizije (tanije Televizije Fedracije BiH) sposobnija od Merlina Copperfielda, dosadna ko benigni tumor. Ona se vraa u iu javnosti sa jo veim moima nego prije/ slino Gandalfu u Prstenovima/ nakon smrti postaje vampirski snanija. Ako ciklus Uline poslanice osvjetljava apsurd i beznae bosanske tranzicije, pri emu pjesnik iz jedne, uslovno govorei, autsajderske pozicije slika uas institucije moi i to tako da zvanini diskurs dekonstruira prizorima socijalne bijede, ciklus Megazvijezde e spasiti svijet dekonstruira medijsku scenu koja, u podrci ideolokim centrima moi, proizvodi nakaradni sistem vrijednosti. Na jednoj strani, Haris Dinovi jest metafora novokomponovanog kulturnog kaosa, a na drugoj, Sanela Praovi simbolizira pokuaj idelogije da kroz medije proizvede i utjelovi u praksi svoj sistem vrijednosti. U oba sluaja radi se o performativnoj igri u kojoj je bodrijarovski shvaen simulakrum postao transcedentalnim oznaiteljem bosanskog postratnog drutva. ehi svoj ironijski pristup toj stvarnosti poinje od te take, da bi u vrsnoj poetskoj igri demaskirao zlu nakanu ideologije. Zato njegova poezija i jeste puna humornih obrata, ironijskih efekta, ak pomalo i sarkazma, kao npr. u poreenju Sanele Praovi sa Gandalfom, jednim od glavnih likova opepoznatog romana i filma, gdje se Avazov pokuaj da instalira Sanelu Praovi kao mjeru bosanske strukture medijskih vrijednosti karikturalno izjedanaava sa Tolkinovom projekcijom mitskog lika koji je na strani transcendentalno zamiljenog dobra u surovoj igri mitski projektiranog zla. Ironija i humor nestaju u ciklusu Na licu mjesta, u kojem ehi opjevava svoje ratno iskustvo. Od izvrsnog naslova koji otkriva poziciju svjedoka to je neposredno bio ukljuen u

312

stranu ratnu maineriju na liniji fronta, koji je gledao, doticao, okusio smrt bliu od koulje na prsima, kako bi rekao jedan drugi bosanski pjesnik, preko redukcije poetskih figura, praktino svoenja poezije na fakte iskustva, do izrazite etike i antropoloke angairanosti ovih stihova, ehi ispisuje jedan od ponajboljih poetskih ciklusa vezanih za ratnu temu u kontekstu bosanskog pjesnitva. Treba samo itati redukciju do injenine ogoljenosti npr. u pjesmama Kad sam prvi put vidio komad ljudske lobanje, Vojniko groblje Ometaljka, Iz vojnikog dnevnika. No, uz te pjesme u kojima se zbiraju injenice ljudske tragike, fakti pojedninih smrti koje nee biti upamene dolazi stih: miruje ratite kao elija zloudnog tumora, gdje, opet, poreenje osvjetljava rendgenski precizno stanje zla, nemogunost da mu se umakne, njegovu sveopu snagu, i gdje se vidi izvrsna pjesnika imaginacija koja naoko nespojive stvari dovodi, ba po maksimalnom stupnju neumitnosti zla, u veoma blisku vezu. Pjesnikova pozicija neposrednog svjedoka uasa, antropoloki horizont njegovog angamana, itavi rojevi vanrednih detalja ine ovaj ciklus jednim od najpotresnijih poetskih svjedoenja o stranom ratnom iskustvu. U njegovom postamentu jeste duboko antiratni stav, pa se zbroj rtava besmislenog ubijanja, kako rat odreuje Selimoviev junak Ahmet abo, vidi kao krah ovjeka i ovjenosti. Ali, taj govor baziran na injenicama iskustva, osloboen od monumentalizma politike historije, jest, zapravo, iskaz unutranjeg rata, naime onaj iskaz u kojem se spoljni prizori pounutruju. Politiko-ideoloka neman rata preselila se unutra, pa u ehievoj poeziji ne pjevaju samo prizori, koje prema poetikom credu velikog bosanskog pjenika Ilije Ladina treba pjesnik samo opisivati, nego pjevaju prizor unutranjeg rata. A ehi je tu ve na terenu novog poetikog obrata. Naime, onog obrata koji e ratno, ili moda bolje reeno antiratno bosanskohercegovako pismo uputiti u novom smjeru, ba kao to je cjelinom zbirke Hit depo u velikoj mjeri preokrenuo poetiko stanje savremene bosanske knjievnosti.

313

Sonja Manojlovi

KAKVO JE TVOJE NE
NA BD SAINT MICHELE
Ostarjeli pjesnik glume da je stranac u zemlji to odavno dom mu posta, opet mi nudi svoju jedinu svjee prepisanu pjesmu Blaeno utoite anra, u tvojem okrilju svi smo skriti Blaeni stereotipi, tako gusto uz put posijani, sjajimo izdaleka do zadnjeg kutka zemljine kugle Neka se baci kamenim kruhom onaj tko s izvora ne eli danonono piti Savrenstvo da se bude, da oduzima dah Na irokom Saint Michele bd moe biti sve Za tobom klizi ljubiasta omaglica bljeska jaguarov zub Tu si jo uvijek jedno, sa svime zaista jedno, isti nevidljivi zrak Kako bi, uope, mogao oslovljen biti? Ne, ja sasvim drugdje idem, kae Ja sebe vie ne zanimam

Fotografija: urica Tedeschi

315

UDNA VREMENA
Sve to se ivo uz zidove stie, grane li sunce, ili zazvidi snijeg, u prozirnom platu, kao blesavo jaje, ljulja se naprijed i nazad, pod zatitom zemljine tee, ubi i mjerka, raste iznutra Vani je hladno, vani je vana uplja ptija kost

VRIJEME POSJETA
A gdje si ti? U nestvarnom, zabaene glave Pa ipak, nagrada je moja Gledati ljudsko lice kao da ga se nikada ne treba bojati to me se tie udo koje sjedi, kad ja leim, a ustaje kad sjednem Nisam tu, nisam doma Nagnu se blie, sjaje, kroz proreze pogledavam po emu e znati da mi je bolje? Dii ! Jedi! vie mi ne znae to to drugi trae. Bolje mi je? Pa, tijela izrezuju iz soba, ostaju stolci u zrakopraznom, sviju se, zgusnu, otklize Nose negdje drugdje

316

U ledenom zraku se zrije. U kaplji zraka, jednom se rukom oslanja, drugom grabi, prazno pritee, to god je ovo tijelo htjelo sad klizi u rijei, svakom ponaosob, to treba, to dati. Lice mi je razborito? Ne. Sneno. Jezik je presiuno klatno za da i ne, u njega mozda vie znai.

SAD
U zrak da skoim, iilim, ne mogu Kroz vodu da propadnem u korijen to nie, nije dano Vatreni ealj strue, ivim zatrpanu, samu, Sve ulijee u se, oblizuje se, i gladno, i sito, razum caruje

317

UZIMANJE GLEDANJEM
Diu se s bolnikog leaja ponizne ene bez minke, puu do parka uzdignu lice, udahnu i strujne uspomena, najtanji miris, ni sama ne zna gdje je, i ne odbrodi iz upljeg u prazno, odskoi kad joj se preprijei put Izdaju je oi gleda da uzme

STIU GNOMI
Mjestace je, istina, zabaeno al svakom u ruci karta, za leima suigra nijemi U svjetlo lampe taj se uva stupit, a kad se stolice odmaknu, stopit e se lako s mrakom, korak mu je brz, zemlja mu je ravna ploa

IRONINI DEMINUTIV
as posla, ne zna za strah, okrenut glavu, izboit elo: deuram! ne spavam! Pa pesnicom o grudi srano tuci koliko ti drago, propinji se, kroti neukrotive patuljke, daj im umskog zraka, planinu im daj! Sebi za ljubav, nikom drugom.

318

GOST
Iupa krov put prazna neba, i na pramac svoje lice privrsti A gdje su, gdje su, pita One umiljate, to postale su tek ljubazne, sad pojasne se odmah same, kotrljaju sve ka veeri Jurimo amo, jurimo tamo, kroz kou usplamte vrata u druge svjetove Ljulja se, njie, gost je na dubokoj, istoj vodi u zoru Dolje su, potopljene Prozrane oi pretrauju paljivije, piazza della frutta, piazza delle erbe, bombe u hranjivoj tiini

VRIJEME JELA
Ulicom hrane proi, druge mi nema Osim okom, danas neu probat svu slast Grke i lepinje Orijenta Ni u svemirsko pilence, obmotano oko svoje osi, zarezat, potonut Ni razmaknut hljebne skute sandwicha, falafela Ne aliku, i ne svadbenoj rii Nakostrueni morski stvore, udove svij, zauti,

319

kraj mene moe se preivjet Proi u ispod mosta, ne pljoskom o elo, samo mlat vode iza amca Zaista moram razmislit to u, kud u kad bude vrijeme jela Svaki svome, kau vedra lica, svikla nepca U izokrenutom oku zvjezdoznanca stijesnih se i ja u lirsko, nerazumno Mi! pa drobe, mrve, rub prizora deruckam od jutra do sutra

UZMI ONO TO JE BILO MOJE

Kuu po kuu izokrene, i u etiri zida pljasne s bilo koje strane svijeta, zakiti gubac dobro poznatim iljatim uhom pa ekaj da opie sebe, pa ekaj da opie sve, slae jedno u drugo, kuu u dvorite, dvorite u stisnutu aku, iz nje pljute ptii samo njih u danas zvati, kae samo njima odgovorit sklopit oi, zabacit glavu, kao rukom odnesena nestat

320

KAKVO JE TVOJE NE
Kroz njihove poglede, pa i nevidljiva, gospa od ulice Pozatvara prozore i knjige, i ravno, kroz svakog koga sretne, sa svjetlonosnom uzicom u ruci, dalje, sve dalje I na svaki nijemi pogled kojim kau da te znaju, s nogama u itkom, stani i pobroji sva ne ispod sve nadaju se da e neko da zgrabit te za iak, kad se odvai uzdignut na prste, izduit do neeg, makar i u prazno razbacivat i da i ne, u svaijem depu sitni, uitak za usta

321

DRUTVENI DOGAAJ
Zbog tebe i tebi slinih, ba kad zausti, ba kad se okrene, prinose cvjetove, sve arkije, ubrus na nijema usta, na sredinu, na brisani prostor tu, kao omanji gradovi premeu se, utiraju svjetle osmjehe i zato smo ih gledali, gledali i na kraju pojeli

ODLUKA
U kojem e svijetu od sada ivjet? I ovaj do tvojeg, kovre sijede lijepe na elo, na njukave oi, u obje ruke objesit e po teg umilna pjeva U velebnom doboar, kuri vrabac glavonoac pod sitom, u pljevi uzdignuta nosa, motre to osta iznad, u rukama ljudi kojima otkrije samo ime

322

PREIVJELI
Neto manje iv, u vrisku ispod glasa, lirski uznosito tjera kasom do jezika strana, nepoznata Ruka u ruci, nepodnoljiva je! Slavujske jezike zainit, pojest kriom! Pomirit se sa svijetom, iupat mu buntovno srce, magnet za gladne! Nita nije samo tvoje, od ega e ivjet?

NEUJNO NE
Pa, ako i nisam sebe uvjebala uvjebane su rijei: reci ne, reci nije, kad doe da se rei mora jer od sada samo emo tu ivjeti, u jasnoi novog ula sveosvjetljavajuoj eljusti stranog ni otac, ni mati zatitit ne mogu ni uzet ni dodat ono do ega ti je stalo

323

NISAM BILA NITKO DRUGI

Ula sam u ljetni pljusak, odvela ga do vienja, kako ti to voli nazvat I svoje lice, vrsti dokaz, u istinit prepravila prizor I da i ne izjest e prste, konu svilu! Dosadna usta, zatvorite se Bez vas zgusnu se usne samo za gledanje, i mogu mi vratiti ono to je bilo samo moje

AUDICIJA
Njeno svjetluca mladune, mazi se, jo je krzno ali, sjeaj se tijelo, kako se odapinju strijele u stvarni svijet ne misli da si tu, ako nisi nigdje drugdje samo je zapanjenom oku jasno : nevidljivac stari

324

Andrej Medved
Preveo Josip Osti

LABIRINTI
SLED
Skrita sled vodi v ilovnato past Kolobar stisnjenega trnja slepi navidezno pot Otrpli galebji krik je obvisel nad prelomljenim lokom prepada Naplavljena ptica Smrtni udarec ki jo je izbial zlakotnjenih ptic noni vihar je strmoglavila v globino Steptana gmota Kajih pijavk kroi nad razmoeno soteska V svinenem jedru spodkopanega orehovega semena utripa brezoblina zaseda uelk

325

OGENJ, OGENJ PADA

* V meni je telo, ki se zaenja v tvojem trebuhu, v semenu, v ognju tvoje krvi. V meni je oko ribe, jajce mii; v meni je tvoje telo. Zato bom odprl tvoj trebuh, razkril jazbino tvoje plodnosti; tvojo zemeljsko snov, tvoje seme, tvojo lavo. Zato bom rni ogenj, ki ga nosi v sebi.

* Otrpla tkanina koe, area miica noa. Vkriljene gmote smolnatih uelk, ki se lepijo v ivi izvir tvojega trebuha. Zvita, iva ica moje kae v tvoji koi; oteklo elezo v utni opni tvoje krvi. Vbiana, vkrena zver, ki noi v moji zavesti; kopje skrajnega ognja v izkopanem, vbreklem, spraskanem zametku krvi. miiasta vroica v tkanini koe.

326

VBI
elo stiska, da v ognju zgori. Poi les, da zmrzne.

Kao vlevi, jez vkuje. Vdre glavo, zrak. Lavo vlije, blisk vblei. V nebo vlomi, v kri ge. Vdre elo, vodo, led. V koo rase, s krili razliva lavo, Naseli zvezdo, mreo v oi.

327

* Oko stiska, oko vrt. Kao v ilo obrne. Vkoplje suo, de. Kamen zlomi, mreo vkoplje v elo. Rudo v zemljo. Vodo ari, les udarja. Vre lu? spi lev? V glavo vleze, v nebo skoi. Sanje na oi, kamen na elo. Kamen, ki stre krila ka, mrea, ki ari. Hro v lesu, zakopana juta. Deske, vbite v zrak.

328

GLAVA
Dotika nemo, kot v grozi; telo jelena, kresna no: ebele na obrazu. Pasti, pripete z volno. Metulji se dotikajo ramen kot gosta dlaka zemlje. Dotik odpira polt; poljubi na oi, na elo, usta, na ramena. Gol trebuh, vrelo mleko; bodalo iz lesa, napeta vrv. In maske v kamnu, v koi piramide. V ustnicah premikam strah, spomin utripa v ile. In rne kepe v dlaneh zgorijo kakor trave. Dvojno dno glave, v snopih zakopane mravlje. V usta, v pepel razlito mleko; da se ugreza zemlja, gozd, oblaki; da reda vdira vse ograde. Krianje v steno, v plesu kot v stekleni krogli. Petelin nosorog potrga niti in srpi zmrznejo v kronjah. In ogenj vdre oblake. In sneg zmede vse glasove.

329

TELO LOSA
V oljenih prtih so zavita krila; v kratkih krih spijo ptice; in se spreminjajo v zvezde za oblaki. Diei deteljnovi listi, negibno za zaveso in pred vrati, ki skrivajo nebesne vhode. V leseni bi, ki stiska ovce v ogradi.

Od tee zakopan, zamrznjen v ledu; stopljen v med iz tisoih

kristalov, v odmevih nepreglednega prostora. V zencah slutnje, v prazni sli po lovu, ponavlja pod obzorji sonnih krogov besede, ki so brez pomena. Da se

razraajo v nemem ritmu; v rob polti, v bolee perje.

330

VIDENJA
* V obrazih se spreminjajo podobe, s cvetnim prahom je prekrita govorica poganskega boga, ki rase za obzorji. Zasuti v as, v minevanje krajne, globoko v jezeru, kjer spijo ptice, v brezasnost letnih kolobarjev, ki vznikajo v jasna sporoila, kot po nevihti, ki podira drevje, s priprtimi omi, v strahu pred zatonom; pred umno senco, ki drobi peruti. V razpoke sili, proi v vulkane, oglati kamni menjajo oblike; da v bregu slutnja govori besede mrtve jate, da v slapu potei neskonno eljo.

* V zemljo vrezani, v izbruene jezike, kot v smrtnem kru, kjer odmeva groza v dokonni spravi, kot s hladnim stiskom v kovino; kot da bleijo v tankem curku pavi, v membrano vee, ki sili v lu in brusi risbe v nevidna krila; in v divjem piu zemeljskih tokov mineva, v viharju iz nebesnih krogel; v zatisnjene oi, v rokave gozdnega poara. V pramen las, v kositrno lasie, v pest zatisnjene obljube; v jutranje podobe, v bizonovo glavo, v perje pavov alabastrnih obrisov. Zaprte v odnos pred rojstvom, iz dlakavih rogv v nosnce antilope; v hropenje, v cviljenje, v zasluh, v onemitev. Da govori nazaj, da vrne v protitok besede, ki vznikajo v zaklep

331

tiine; v tolmune iker, v belino zrkla. Da spli rede gamsov v dolini, da pije isto roso, pri izviru; v podobi samoroga.

KILINI
* Zakrena krdela iker, ki silijo v kaje jajce; v usnjti jezik vkopljejo zavetje, v lisnate kotanje, v kolibrijeva krila se potuhnejo, v lepljive ovijalke; v gladkonose, mesojede ptice, ki lovijo le ponoi. Svarilni klici v tem, kjer plenijo korpijoni, ki se izgubljajo v jutranji svetlobi, in glodajo v poganjke, v skorjo, v izvotljna kostnata ohija. Z zoro pride dan in vznikajo rodovi srn in jelenjih samcev; v pragozdovih potopljeni v spanec in neskonna ogledala.

* Z lahkoto loi trnje od lapuha, in polni votel prostor z napisi, prilepljenimi na oblake, na zvezdni prah, na stene, ki se spreminjajo v meglice; da zelenijo vse pustinje, in ledeniki, in oplenjeni domovi; da zrasejo sekire v lesu s pajolanom, in zadrhtijo ploskve razodetij. Odpeti, odpeateni spomini se zlijejo v lusknate plasti za nohti; da pesem, diamant, obrne v osi vse poglede, da zdrsne

332

ez las in roke, in ovce spremeni v ladje, v oceanih. Da gol potone v trikotnike na elu, in zlomi premice, turbine; da suhih ust, v puavi, aka beduine; da z vr ha jambora poslua zven galebje perutnice, in se priblia rudnikom soli, v pragozdovih. Da v vakuumu zaspi, v breztenem stanju, in se oblee v raevino; in najde mir v dihanju otroka.

HIPERION
Razpet v leglo, v mreo termitnjaka; kjer bruhajo gejziri; kjer slii zven obljubljene tiine; kjer se poslavlja od stvari, ki jih ne more poimenovati; kjer vzleta roj razgrnjenih obrazov in se pretaka vonj po soli. Da tvoja senca zaskeli skozi priprte perutnice, da vztraja v iv izvir, ki napolnjuje trebuhe; da se ugreza streha sredi jase in soj svetlobe vdira v prostore, in polni goste ureznine glave. V line hi, v pranje listja plane dan, kot sikanje ebele, ki me prevzame s udenim napojem.

333

Andrej Medved

LABIRINTI
TRAG
Skriveni trag vodi u glinenu zamku Kolobar stisnutog trnja zasljepljuje prividni put Obamro galeblji krik ostao je visiti nad prelomljenim lukom ponora Naplavljena ptica Smrtni udarac koju je iibao izgladnjelih ptica noni vjetar strmoglavila je u dubinu Zbita masa zmijskih pijavica krui nad razmoenim tjesnacem U olovnoj jezgri potkopanog orahovog sjemena pulsira bezoblina zasjeda kukaca

335

VATRA, VATRA PADA

*** U meni je tijelo koje se zainje u tvom trbuhu; u sjemenu, u vatri tvoje krvi. U meni je oko ribe, jaje mia; u meni je tvoje tijelo. Zato u otvoriti tvoj trbuh, razotkriti jazbinu tvoje plodnosti; tvoju zemaljsku tvar, tvoje sjeme, tvoju lavu. Zato u biti crna vatra koju nosi u sebi.

*** Ukruena tkanina koe, uaren mii noa. Okrilaene mase smolastih kukaca koji se lijepe u ivi izvor tvog trbuha. Svita, iva ica moje zmije u tvojoj koi; oteklo eljezo u ulnoj opni tvoje krvi. Iibana, zgrena zvijer, koja noiva u mojoj svijesti; koplje krajnje vatre u iskopanom, nabreklom, sastruganom zametku krvi. Miiava vruica u tkanini koe.

336

UBI
*** elo stie tako da u vatri izgori. Pukne drvo da smrzne.

Zmiju svue, jaz ukuje. Udubi glavu, zrak. Lavu ulije, munju ublista. U nebo upadne, u krv ee.

Udubi elo, vodu, led. U kou raste, krilima razlijeva lavu. Naseli zvijezdu, mreu o oi.

337

*** Oko stie, oko vrti. Zmiju u glinu obrne. Ukopa suu, kiu. Kamen slomije, mreu ukopa u elo. Rudu u zemlju.

Vodu ari, drvo udara. Vrije li svjetlost? spava li lav? U glavu se uvue, u nebo skoi. Snove na oi, kamen na elo.

Kamen, koji slomije krila zmija, mrea, koja ari. Gundelji u drvetu, zakopana juta. Daske, ukucane u zrak.

338

GLAVA
Dotie nijemo, kao u stravi; tijelo jelena, ivanjska no; pele na licu. Zamke, privezane vunom. Leptirovi dotiu ramena kao gusta dlaka zemlju. Dodir otvara pt; poljupci na oi, na elo, usta, na ramena. Gol trbuh, vrelo mlijeko; bode od drveta, zategnuto ue. I maske u kamenu, u koi piramide. U usnama pomjeram strah, uspomene pulsiraju u ile. I crne grude u dlanovima izgore kao trava. Duplo dno glave, u snopovima zakopani mravi. U usta, u pepeo razliveno mlijeko; da se uruava zemlja, uma, oblaci; da krda provaljuju sve ograde. Vritanje u zid, u plesu kao u staklenoj kugli. Pijetao nosorog pokida niti i srpovi se zamrznu u kronjama. I vatra prodre oblake. I snijeg zamete sve glasove.

339

TIJELO IRVASA
U uljane plahte su zamotana krila; u kratkim grevima spavaju ptice; i pretvaraju se u zvijezde iza oblaka. Mirisni datulini listovi; nepokretno iza zavjese i ispred vrata koja skrivaju nebeske ulaze. U drveni bi, koji zbija ovce u ogradi. Od teine zakopan, zamrznut u ledu; stopljen u med od tisuu kristala, u odjecima nepreglednog prostora. U zjenicama slutnje, u praznoj poudi za lovom, ponavlja ispod obzorja sunanih krugova rijei koje su bez znaenja. Tako da se razrastaju u nijemom ritmu; u rub puti, u bolno perje.

340

VIENJA
*** U licima se mijenjaju slike, cvjetnim prahom je prekriven govor poganskog boga koji raste iza obzorja. Zasuti u vrijeme, u prolaznost krajolika, duboko u jezeru, gdje spavaju ptice, u bezvremenost godinjih kolobara, koji klijaju u jasne poruke; kao poslije oluje, koja obara drvee, s pritvorenim oima, u strahu od zalaska; od umne sjene, koja drobi krila. U pukotine nadire, strijelja u vulkane, uglato kamenje mijenja oblike; tako da na padini slutnja govori rijei mrtvog jata, da u slapu ugasi beskrajnu e.

*** U zemlju urezani, u izbruene jezike, kao u samrtnom gru, gdje odjekuje strava u konanom pomirenju, kao s hladnim stiskom u metal; kao da blistaju u tankom curku pauni, u membranu none leptirice, koja srlja u svjetlo i brusi crtee u nevidljiva krila; i u divljem dahu zemaljskih tokova prolazi, u oluji od nebeskih kugli; u sklopljene oi, u rukave umskog poara. U pramenje kose, u kositreno vlasite, u pesnice stisnuta obeanja; u jutarnje slike, u bizonovu glavu, u perje paunova alabasternih obrisa. Zatvorene u odnos prije roenja, od dlakavih rogova, u nosnice antilope; u hripljanje, u cviljenje, u zasluh, u onijemjelost. Tako da govori natrake, da vrati u protutok rijei koje klijaju u zatvara

341

tiine; u virove ikri, u bjelinu one jabuice. Da uplai krda divokoza u dolini, da pije istu rosu, kraj izvora; u liku jednoroga.

KILINI
*** Zgrena krda ikri koje nadiru u zmijsko jaje; u koni jezik ukopaju zavjetrinu, u lisnate vrtae, u kolibrijeva krila se pritaje, u ljepljive puzavice; u glatkonose, mesojede ptice, koje love samo nou. Upozoravajui zovi u tamu, gdje plijene korpioni, koji se gube u jutarnjoj svjetlosti, i glou u mladice, u koru, u iupljena kotana kuita. Sa zorom doe dan i niu rodovi kouta i jelena mujaka; u praumama utonuli u san i beskonana ogledala.

*** S lakoom odvaja trnje od podbjela i puni uplji prostor s natpisima prilijepljenim na oblake, na zvjezdani prah, na zidove koji se pretvaraju u maglice; tako da zelene sve pustinje, i ledenjaci, i opljakani domovi; da izrastu sjekire u drvetu s koprenom, i zadrhte plohe otkrovenja. Otpete, otpeaene uspomene sliju se u ljuskaste

342

slojeve iza noktiju; tako da pjesma, dijamant, obrne u osi sve poglede, da klizne preko kose i ruku, i ovce pretvori u brodove, na oceanima. Da gol potone u trokutove na elu, i slomije prave, turbine; da suhih usta, u pustinji, eka beduine; da s vrha jarbola slua zvuk galebovog krila, i priblii se rudnicima soli, u praumama. Da u vakuumu zaspi, u besteinskom stanju, i obue se u grubo sukno; i nae mir u disanju djeteta.

HIPERION
Raspet u poloaj, u mreu termitnjaka; gdje izbijaju gejziri; gdje uje zvuk obeane tiine; gdje se oprata od stvari koje ne moe imenovati; gdje uzlijee roj pokrivenih lica i pretae se miris soli. Tako da tvoja sjena zapee kroz sklopljena krila, da ustrajava u iv izvor, koji puni trbuh; da se ulijee krov sred proplanka i sjaj svjetlosti prodire u prostorije, i ispunjava guste brazgotine glave. U otvore kua, u pukotine lia bane dan, kao siktanje pele, koja me omami udesnim napitkom.

343

Boris A. Novak

ANDREJ MEDVED, PJESNIK KOJI PREKORAUJE GRANICE

Andrej Medved je jedan od najmarkantnijih ljudi koje poznajem. Snaga njegove linosti zrcali se ve na njegovom vanjskom izgledu: visoko elo iznad uarenih oiju, orlovski nos na isklesanom licu, koje predstavlja plemenitu sintezu vrstine i prefinjenosti. Izraz na licu je uvijek raspet izmeu dva pola tog bogatog i proturjenog karaktera: sa jedne strane strasna obavezanost traenju istine, tako da mu oi, dok govori, are od tisuu iskri, a sa druge ironija, koja ispuni Andrejeve oi drukijim, podsmjehljivim, ali toplim i prijatnim plamenom. Vjeran je samome sebi, a ujedno predan neprestanom traganju i prouavanju. Zato ivi paradoksnu sudbinu: neprestano u areni ivota, usred radnog metea i borbi za novu umjetnost i novo miljenje, za bolje uvjete nove umjetnosti i novog miljenja, a u istom dahu povuen sam u sebe, kao da usred najbunijeg drutvenog dogaanja uva u sebi mirnu, od vanjskog svijeta sasvim netaknutu i nedotakljivu pilju, u koju se, poput pustinjaka, sklanja razmiljati i stvarati. Nikada sitniav: Andrej Medved je da upotrijebim izraz iz likovne umjetnosti kojom se intezivno bavi ovjek velikog zamaha. Zato je mogao krajem ezdesetih i poetkom sedamdesetih godina ureivati avangardistiki asopis Problemi, koji je temeljito provjetrio memljivi slovenski prostor, u osamdesetim, voenjem Obalnih galerija, povezati slovenska likovna zbivanja sa najsvjeijim likovnim usmjerenjima tog vremena nova slika, a u devedesetim zasnovati ambiciozan i zamaan izdavaki projekt (naklada Artes). Kad god se radilo o opasnim politikim tekoama, s nepogreivim etikim osjeajem postavljao se na pravu stranu, na stranu rtve, na stranu slabijeg, a svoja stajalita jasno i glasno izraavao, bez obzira na posljedice. Uvijek u pokretu, prostornom i duhovnom. Samo kada govori o poeziji u njegov se glas useli mir, meditativna sabranost, bezvremenost: jer poezija mu znai najvie, s njom mu se nikud ne uri, prema njoj je njean i paljiv, odvaja si vrijeme za poeziju, kao to velikoj ljubavi, velikoj strasti i dolikuje.

Preveo Josip Osti

345

Ukratko: Andrej Medved je stvaralaka, izvorna i samosvojna osobnost suvremene slovenske kulture. Pjesnik i mislilac, koji neprestano prekorauje granice poznatog i istrauje nepoznata podruja umjetnosti rijei i likovne umjetnosti, estetike i filozofije. ovjek koji pristaje na rizik. Svoj plodni umjetniki i intelektualni put otpoeo je burnih ezdesetih godina, u vrijeme prevrednovanja svih drutvenih i estetskih vrijednosti. Traenje novih i svjeih puteva pisanja poezije i miljenja je kategoriki imperativ koji Medved otada slijedi sa strasnom predanou. Poslije zbirke, u kojoj je, 1966. godine, sabrao svoje rane pjesnike pokuaje i dao joj francuski naslov Toujours de nouveau (Uvijek iznova), 1969. godine je objavio knjigu sa znaajnim naslovom Putem povratka, putem bijega, u kojoj se refleksija pitanja bivanja ve izraava obnovljenim pjesnikim jezikom. U isto vrijeme pisao je prodorne knjievno-teoretske i filozofske analize: u slovensku kulturnu javnost, kronino obiljeenu kanjenjem za meunarodnim tokovima, uveo je teme koje su bile tada u vrhu evropskih intelektualnih zbivanja. S jedne strane je, pomou Heideggerovog miljenja biti promiljao o duhovno-povijesnom poloaju umjetnosti u vrijeme nihilistike prevlasti znanosti i tehnike, a s druge, pomou impulsa francuskog strukturalizma i ve post-strukturalizma (Derrida, Deleuze, Kristeva, Sollers itd.) razvijao teoriju jezika. Spadao je u avangardu tadanje slovenske estetike i filozofije, koja se okupljala oko karizmatinih figura Tarasa Kermaunera i Duana Pirjevca, mada je za Medvedovu intelektualnu samostalnost znaajna i njegova tadanja kritika Pirjeveve misli. Zajedno s vrnjacima i neto starijim kolegama Nikom Grafenauerom na knjievnom podruju, Tomaom Brejcom i Bracom Rotarom na likovnom podruju, te Slavojem iekom i Rastkom Monikom na filozofskom podruju suoblikovao je prvi front novog naina miljenja. Oba izvora svoje misli filozofski i lingvistiki saeo je u teoriji igre, koja predstavlja radikalan i briljantan doseg slovenske estetike krajem ezdesetih godina; u tom smislu su prije svega vana dva traktata, Bit i/kao igra i Pitanje o igri, koja su, u knjinom obliku, objavljena u knjizi Spisi i objanjenja, gdje je Medved sabrao svoje kritike eseje iz vremena od 1968. do 1970. godine. A usprkos filozofskom kultu igre, eksperimentiranje s jezikom kod Medveda nikada nije ilo u smjeru olake i

346

neobavezne igrivosti, koja je bila karakteristina za tadanje knjievno gibanje, koje je Taras Kermauner imenovao ludizam, na primjer kod pjesnika Milana Jesiha i dramatiara Duana Jovanovia. I Medvedova poezija se temeljila na principu igre: slobodnom kombinatorikom rijei slijedio je tektonsku revoluciju koju je u slovenskoj poeziji prouzrokovao Toma alamun svojom prelomnom pjesnikom zbirkom Poker iz 1966. godine. Medved je slobodu jezika i fantazije kultivirao i pounutranjio. Kermauner je, u to vrijeme, sretno definirao razliku izmeu eksplozije jezika, karakteristine za alamuna i njegove pristae, i implozije jezika, karakteristine za Grafenauerovu i Medvedovu poeziju. Mogue ta introvertiranost pjesnikog glasa nudi i objanjenje injenice da, u suprotnosti sa svojim vrnjacima, Medved nikada nije postao lan avangardistikih skupina (OHO, 443), koje su temeljile na kolektivistikim projektima. Medvedov pjesniki jezik je ve poetkom sedamdesetih godina ispoljavao egzistencijalno obavezuju i posveen, takorei ritualan odnos prema rijei: pjesme, objavljene u zbirci Trag 1971. godine, po ulnoj teini i gustini svog jezika, esto izgraene na slikama ivotinjskog svijeta, bitno se razlikuju od zrane lakoe i neobveznosti igara s rijeima njegovih pjesnikih vrnjaka. Ve u toj zbirci dolazi do izraaja neobina Medvedova sposobnost koncentriranja pjesnikog jezika. Zgunjavanje izriaja se u sljedeim zbirkama sve vie stupnjuje: usporedbe i prispodobe se saimaju u metafore (najee genitivne), koje vie nemaju ekvivalenta u vanjskoj stvarnosti, nego postoje samo na polju jezika, po volji pjesnike fantazije, pulsirajui u ritmu elje, koja je najvii zakon medvedovskog svijeta. Metafore se apsolutiziraju u simbole. U zbirci Vatra, vatra pada iz 1974. godine princip zgunjavanja zahvata sintaksu, tako da jezik postaje eliptian. Pjesme temelje na principu obrednog prizivanja i nabrajanja tijela, bia i stvari, zato djeluju poput aranja, poput uroka, a ozraje sakralnosti jo stupnjuje retorike figure ponavljanja rijei i sintaksikih obrazaca. Medvedovi tekstovi podsjeaju na biblijske psalme, koji su isto tako temeljili na paralelizmu lanova (ponavljanju rijei i sintaksikih struktura), te uzvienoj dikciji. Od zbirke do zbirke pjesnik sve ee upotrebljava retoriku figuru koja djeluje kao vezivo jezikog tkiva: radi se o anafori ponavljanju iste rijei na poetku svakog stiha ili reenice. Anafora daje strukturama stihova i reenica, koje

347

uvodi, jedinstvenu fakturu, a kao zajedniki imenitelj redoslijeda stihova ili reenica poveava ritmiku organiziranost teksta, to ima za posljedicu i povean emocionalni uinak. Medvedovo zgunjavanje pjesnikog izriaja (pri kojem se prisjetimo kako njemaki glagol dichten znai ujedno zgusnuti i pjevati) zrai ogromnu energiju. Kao da cijeli materijalni svijet nestaje u crnoj rupi, koja, na taj nain, u malom volumenu dobija veliku teinu. Poput magme vrua i teka ulnost Medvedovog pjesnikog rjenika je, zbog eliptine sintakse i nominalnog stila, uhvaena u trpno stanje, u krajnje napetu, ali nepokretnu muku: zbog odsutnosti glagola rijei se ne prelijevaju u radnje i pjesme se ne prelijevaju u prie. Pjesnike slike su samostalne i nije ih vie mogue razvezati u tradicionalna usporeenja. Medvedov pjesniki jezik je, dakle, autonoman, dogaa se iz sebe i za sebe, na izvanjeziku stvarnost ga ne privezuju nikakve mimetike veze. Pjesma je erotika radost i muka rijei koje niu iz tiine i u nju se, poslije uarenog trenutka zvonkog znaenja, ponovno vraaju: odnos izmeu glasa i vremena je slika temeljnog egzistencijalnog odnosa izmeu roenja i smrti. Rjenik Medvedove rane poezije je zapravo uzak: iste rijei se vrte u brojnim kombinacijama, te, u procesu meusobnog zrcaljenja, doseu neslueno znaenjsko produbljenje, koje ih bitno udalji od njihovog osnovnog, denotativnog, rjenikog znaenja. Radi se, dakle, o poetici koju bismo mogli oznaiti kao minimalistiku. Ve naslovi dviju Medvedovih zbirki sadre temeljne rijei: Vatra, vatra pada (1974) i Ubi (1978). Pjesnik opsesivno ponavlja neke rijei, koje djeluju poput jezgara, oko kojih se zgunjavaju jezika zvijea. Te kljune rijei (vatra, tijelo, sjeme, koa, krv, zmija) pridobijaju znaenje i teinu simbola. Medvedov odnos do simbolikog znaenja rijei podsjea na misticizam Williama Blakea, na kojeg se slovenski pjesnik esto poziva. Od vremena Blakeove romantike se, dakako, dogodilo kojeta, to Medved, kao osjetljiv pjesnik i intelektualac s neobinom snagom autorefleksije, artikulira i u svom pjesnikom rukopisu: konaan raspad metafizike je modernoj lirici omoguio iskustvo jezika kao ontoloki samostalnog svijeta, u kojem se simbolike vrijednosti rijei prelijevaju daleko preko ustaljenih znaenja. Zbirka Tijelo irvasa (1992) ve je naznaavala pomjeranje od krajnje implozivnosti rane Medvedove poetike ka bitnom

348

proirenju njegovog pjesnikog svijeta, koji dolazi do rijei u zbirci s znaajnim naslovom Vienja iz 1994. godine. (Ve sam naslov te zbirke sugerira povezanost sa mistinom blakeovskom predajom.) Na razini leksike u Vienjima jo zapaamo tipine medvedovske simbole iz ranog perioda, za koje je karakteristina energija teke, trpne ulnosti. A rijei groze, raspada i nasilja su sada stavljene u drukiji pjesniki kontekst, jer su im, kao protivteg, dodane rijei ljepote, njenosti i ivota. Pristanemo li na rizik interpretacije Vienja, mogli bismo rei da je zajedniki imenitelj izmeu ivota i smrti ljepota. Pjesma rijeima izraava ljepotu kao onu dimenziju prirode i bivanja u kojoj se dotiu ivot i smrt. I uope kombiniranje rijei u toj Medvedovoj zbirci temelji se na paradoksalnom zdruivanju suprotnih i proturjenih kategorija: suoavanje mekog i tvrdog, toplog i hladnog, irokog i uskog, vjenog i prolaznog, lijepog i stranog, znanog i neznanog, domaeg i opasnog Ali razlika izmeu prijanje i nove Medvedove poezije vidljiva je ve na prvi pogled: umjesto areih, a usamljenih rijei na pozadini tihog, bijelog papira, tu se sreemo sa istaknutim strofama koje funkcioniraju kao samostalne pjesme i koje temelje na irokom, valovitom, izrazito ritminom stihu. Ritam je ve prije predstavljao znaajan element Medvedove poezije, ali zbog zgusnutosti jezika nije dolazio do izraaja u punoj mjeri; a u Vienjima nas zaara upravo ritam. Pri tom je iznenaujue i znaajno da u mnogim stihovima moemo izljutiti ak metriku shemu: radi se o ritmu stiha endecasillaba, znanog jambskog jedanaesterca, koji od romantiara Franceta Preerna nadalje predstavlja najkarakteristiniji i uprkos italijanskom izvoru najvie domai stih slovenske poezije u vezanom pjesnikom govoru. Pjesnik esto upotrebljava aliteracije i konsonance. Zvuni dodiri uspostavljaju srodnosti izmeu po znaenju udaljenih rijei, a ujedno, na nain meusobnog zrcaljenja rijei, jo vie naglaavaju razlike njihovog znaenja. Ta vrsta vraanja jezikim postupcima, karakteristinim za tradicionalnu poetiku, svakako je neobina, jer se radi o stvaraocu koji se formirao u periodu radikalnog avangardizma ezdesetih i poetkom sedamdesetih godina dvadesetog stoljea i koji je, na razini leksike, jo vjeran principima slobodnog izraavanja, to se, prije svega, pokazuje kao hrabro, svjee kombiniranje znaenjski udaljenih rijei. to znai paradoksalna injenica da se nekadanji avangardistiki pjesnik

349

vratio izraajnim sredstvima karakteristinim za tradicionalnu poeziju? Tradicionalizacija Medvedovog pjesnikih postupaka (od ritma i metafore do strofne organizacije pjesama i kompozicije pjesnike zbirke u cjelini) znai da su se u njegovu poeziju vratili svijet i osjeaj! Zato u njegovim Vienjima neoekivano moemo naslutiti obrise prie. Dogaaj sam, dodue, nije imenovan, a po impulsima metafora moemo zakljuiti da se radi bilo o snanom uitku ili o krajnjem, znai smrtnom rainjanju. (Svaki in je kod Medveda jo uvijek prikazan kao ras-injanje.) Katkad se ini kao da su uitak i smrt dva lica iste istine bivanja. Po tragovima rijei neimenovanog dogaaja moemo stkati prostor u kojem se dogodio (more, ledeni sjever ili pustinjski jug) i vrijeme (obino napeti mir pred olujno izbijanje dogaaja ili smrtni mir neposredno poslije njega). Taj erotini dodir ivota i smrti, pjesama i svijeta, koji se dogaa u Mevedovim Vienjima, zove se ljepota. Iz muke erosa, iz grevitog zagrljaja ivota i smrti pjesnik je naao izlaz u plavetno istoj udnji za ljepotom, koja najbolje dolazi do izraaja u slici mitskog jednoroga, simbola istote. Taj motiv, kojim se Vienja zavravaju, predstavlja osnovnu temu sljedee zbirke, koja je objavljena 1996. godine i nosi na prvi pogled nerazumljiv, ali za posveene duboko znaajan naslov: Kilini su, naime, kineska rije za jednoroge. Magmom ulno nabitih rijei Medved se jo uvijek nadovezuje na krajnju zgusnutost zbirki koje su nastajale u sedamdesetim godinama (Vatra, vatra pada i Ubi), a poetiku prethodnih zbirki iz devedesetih godina (Tijelo irvasa i Vienja) slijedi irokim, uzvalovanim tokom rijei, u kojem se, kroz metaforiki gust govor, nagovjetavaju obrisi pria. U toj knjizi Medved jo stupnjuje brigu o pjesnikom obliku na razliitim razinama organizacije stiha: este anafore uspostavljaju paralelizam lanova, brojne aliteracije i asonance, s glasovnom ekvivalencijom po znaenju razliitih rijei, grade bogatu mreu poruka, a pjesme isijavaju magnetini ritam, koji temelji na ritmikom impulsu jambskog jedanaesterca. Upravo sinteza raskone metaforike i tradicionalno organizirane glazbe rijei novi je kvalitet Medvedove poezije: prvi put je doao do izaaja u zbirci Vienja, a u zbirci Kilini je dostigao stupanj duboke umjetnike uvjerljivosti i stvaralake zrelosti. Uz svo fantazijsko bogastvo slika i osjeajni intenzitet, mnogi tekstovi u toj zbirci sadre i autoreferentnu dimenziju:

350

kao da je u pjesme ugraeno zrcalo koje pokazuje kako pjesma pokazuje svijet. Metajezini postupci te vrste su karakteristini za post-modernistiku poetiku, ali treba priznati da je Andrej Medved ve odavno pjesniku rije ispostavljao samopromiljanju. Ta filozofska dimenzija Medvedove poezije je sigurno u vezi sa injenicom da se radi o jednom od slovenskih mislilaca i tragalaca s najirim vidicima. Autorefleksivne pasae u Kilinih uvijek organski rastu iz tkiva pjesnikog teksta. Iz knjige u knjigu moemo, dakle, slijediti sve veoj Medvedovoj potrebi za harmonizacijom svih u pjesmi upotrijebljenih jezikih postupaka u poruku koja bi trebala izraziti cjelinu svijeta. Stisku ovjekovog bivanja u suvremenom svijetu hoe prevazii matovitim vraanjem prvobitnoj istoti bivanja: u toj zbirci su simboli te istosti bivanja prije svega ivotinje, koje pjesnik imenuje u posljednjem stihu svake pjesme. Rjenik te zbirke djeluje poput kombinacije ivotinjskog i rajskog vrta, a u sreditu tog neobino lijepog svijeta su kilini jednorogi. ivotinjska, pred-ljudska istost omoguava, dakle, najviu, nad-ljudsku duhovnost. Upravo je duhovnost temeljni cilj pjesnikove udnje i ona dimenzija bivanja koja prolaznost vremena osmilja u radost, a tjeskobu samoe u tijesni ivot s drugima. Posljednji stih Kilinov glasi: I nae mir u disanju djeteta. Kroz labirint jastva i muku erosa pjesnik se s rijeju probije do istog, tihog proplanka: kilini su drugi. Najnovija Medvedova zbirka nosi karakteristian naslov Hiperion. Medvedova evokacija jednog od najeterinijih i produhovljenih antikih mitova, koji je naao svoj epohalni odjek kod Hlderlina, ima duboko znaenje, jer svjedoi o sve jaoj pjesnikovoj udnji za duhovnou. Za ovu zbirku Andrej Medved je februara 2003. godine zaslueno dobio nagradu Preernovog fonda, jedno od najznaajnijih slovenskih umjetninih priznanja. Izvornost i intenzivnost su, dakle, osnovne karakteristike Medvedovog pjesnikog traganja i istraivanja. U okviru uskog i zabitog slovenskog drutva to, naalost, znai da je pjesnik osuen na tekoe i napornu sudbinu usamljenog putnika. Ovaj portret trebao bi mu pomoi na tom samotnom i bolnom, ali svijetlom i otvorenom putu!

351

Svjetlana Nedimovi

TERASA
Zastraujue je kako nas iz vlastitih ivota mogu izmjestiti snovi. Ne uvijek i ne bilo iji, ali sasvim sigurno snovi naih majki, onih kojima pripisujemo udotvorne moi i koje sumnjiimo za cijeli jedan vijek dugo podrhtavanje odavno prekinute pupane vrpce. Obine, umorne ene, koje nose svoj dan od jutra do noi kao bilo ko od nas, kao svako od nas, u naim oima se pretvaraju u mone proroice. Iza svakog ugla, iza svake krivine, vidjeli je mi ili ne, na nas vrebaju te nae Kasandre i njihovi snovi. Ja, naprimjer, provodim vei dio dana, ili bar onaj zamamniji, na terasi. Moda to i nije tano. Moda, da se kakav pedant dosjeti i spoji me s nekim od onih neodoljivih, preciznih instrumenata koji mjere najneobjanjivije parie vremena, moda bi se nauno utvrdilo da ja na terasi zaista provedem tek koji sat u toku dana. Ali ti dragi, bljetavi, neujni instrumenti ne mjere sve moje enjive poglede, sva moja pribliavanja istim irokim vratima u koracima ili u mislima ako sam daleko od kue, sve izgovore kojima se sluim da se naem na terasi ili tu negdje, nedaleko, blizu. A onda jednog jutra, poziv od moje majke, kojoj je strani san jo uvijek u glasu ili oko glasa, kao jedva primjetno strujanje vazduha izmeu slogova. Tjeim je obazrivo, bez previe razumijevanja. Svi znamo kako se tjee majke, upornim ponavljanjem umirujuih, ni predugih ni prekratkih, uvijek istih reenica, jednostavne strukture i nedvosmislene leksike. Ali kad razgovoru doe kraj i ja spustim slualicu, ostavljajui na drugom kraju majku dovoljno umirenu da zapone dan, njen san tek poinje svoje putovanje do mene. Ako sam u urbi, ako u blizini ima ljudi koji nisu iz te prie, prie o meni i mojoj terasi i snu moje majke, ako sam prisiljena baviti se neim ili nekim koga ne mogu tek tako utisnuti u okvir majinog sna, san se prikrada za mnom kao sjena, jako dugo i uporno, ali jedva primjetno. Moda se tog dana nesvjesno mrtim, moda mi se ta sjena sna ugnijezdila meu obrve i ja je pokuavam otpuhati s lica kao nezgodnu muicu ili pramen kose, ali potrajae prije nego se dosjetim ta

353

mi se to navuklo na oi i zato mi je svijet tog dana nekako zamagljen. Otkrie mi se to tek te veeri, po povratku kui, ne odmah moram se prvo odrei maske tog dana, izvui se iz jo uvijek upotrebljive, mada malo pohabane, po rubovima sjajne od izlizanosti, dnevne koe, moram se protegnuti, stresti, opet protegnuti i onda preko ae ledenog bijelog vina, zamagljene od dodira s vrelinom veeri, baciti pogled na terasu. U tom me trenu otme, zgrabi mi dah i pone me vui u zubima, kao pas, sluen i pobjenjeo. S vana miriu nepoznate i poznate biljke, vee je ve sunulo pod tavanicu i odatle klizi niz uglove, cijedi se bez urbe i bez urbe rastapa otrice preostalog dnevnog svjetla, ja ne izlazim na terasu, ne pribliavam se vratima, a elim ih zatvoriti, spustiti roletne, navui zavjese i trkom se vratiti u dubinu sobe. U panici prebirem po sjeanju na jutronji razgovor, nestrpljivo razbacujem na sve strane svoje nevane umirujue reenice, majine opise vlastitog stanja, kako se nije mogla probuditi, kako je ridala u snu, kako je sve u tom ridanju otila da se umije, kako, kako, kako, u svemu tome nebitnom, dramatskom, ja vie ne mogu nai njen san, znam samo da ima neke veze s mojom terasom, ali ne mogu se sjetiti je li me taj san zatekao na terasi i jesam li sigurna ovdje u sobi, jer vrata su irom otvorena i terasa je sve to vrijeme zapravo unutra, oko mene. I onda sjedim i zurim u raskriljena vrata, pitajui se ta sve upravo nadire kroz njih, osim veernje svjeine, nonih insekata i mog straha. *** Zadivljujue je kako preivimo, i odmah zatim odbacimo, vlastite strahove. Nekoliko dana kasnije, bez sjene sjeanja, prekoraujem granicu terase bez zastajanja, bez oklijevanja, ak i bez onog pritajenog titranja zadranog daha u dnu plua kojim nas ostaci nekadanjeg ivotinjskog instinkta upozoravaju na jednu jedinu nepromjenjljivu injenicu svijeta, njegovo neizljeivo neprijateljstvo prema nama. *** Kuu smo kupili prve godine godine braka, u proljee, u strahu da emo se ve te zime osjetiti prevarenim, da e krov popustiti pod decembarskim snjegovima, a vrata i prozori nas prepustiti neumoljivoj januarskoj buri i da emo je s prvim

354

proljetnim danima prodati u bescjenje i vratiti se krstarenju po iznajmljenim stanovima. Ali kua nas je iznenadila. Nosila je svoju starost tiho i neosjetno. Na proljee vie nismo pominjali selidbu. Ja gotovo nita ne znam o kuama. Znam da me one od cigle plae, a one od drveta rastuuju. Znam da me jednostavne glatke fasade ostavljaju ravnodunom. I znam da kamene kue niko ne moe prevariti. Ba kao to ne moemo prevariti nau kuu. U kamenim se kuama ne moe sakriti. Tebi ne prija sav taj neomekani kamen koji nas okruuje i prati iz jedne sobe u drugu, pod krov, na terasu. vornovat je i grub i nemilosrdan kao lica i reljefi na ranim crkvama sjeverne panije. Prvih godina zato donosi kojekakve puzavice, brljen, rue, crveni brljen, mnotvo bezimenih koje e takve i ostati. Ni jedna nije preivjela prvi mjesec. Poslije odustaje. Moda te zato gotovo nikad nema na terasi, tu gdje je kamen ponajvie samo svoj. Sjedi u biblioteci, iza velikih prozora koji su ljeti uvijek raskriljeni, i zuri u no, ponekad u mene, u moju kosu rasputenu preko naslona iroke fotelje od prestarjelog prua. Ba kao i prije, nikada se tvoje nita ne mijenja, pokuava se tu, u tiini iza mojih lea, pomiriti sa svojom priom o meni koja izbija iz svega to si mi ikad rekao ili to e mi ikada rei, a koju oboje dosljedno i neumorno preuujemo. A ja se pretvaram da ne primjeujem kako tih i takvih noi nestaje iz kreveta. Isto kao to se poslije pretvaram da ne primjeujem kako ti je neto tmurno i teko prelo preko lica, izbrisavi tragove umora, ali ostavljajui ga blijedim i tuim. I kao to se pretvaram da ne znam kako iza svakog tvog nestanka u koari za papir ostaje da se gri jo jedan izmuen, ali nepomueno bijel i ist list. *** Prve smo takve, sune, ugasle godine bjesomuno jurili za tvojim novim romanom, za priom bez koje vie nisi mogao ni dana, bez koje mi vie nismo mogli ni dana. Prepriavali smo tvoje snove, listali ispisane notese, itali napise na grobnicama, revnosno kupovali dnevne novine. Putovali smo brodovima i vozovima, vrebajui, svako u svom uglu, kao dva prodrljiva pauka, na usporene, uvijek nastavljajue razgovore, drski uljezi bez stida, nezasiti i razoarani. Jer, likovi iz

355

lukih kafana, ene sa bljetavih perona i slijepih dokova, velike porodice natisnute u uskim kupeima i pripiti studenti u hodnicima, svi su ve imali svoje prie, prie koje si mi ti navodio i saeto prepriavao, bez oklijevanja, mirnim ali bezvunim glasom strpljivog pedagoga kojeg ve svladava zamor i dosada, ali koji ne odustaje. Vjerovatno i ne bismo odustali, i sada bismo bili negdje, u nekom meuvremenu putovanja, uvjereni da se ipak vraamo kuama. A onda smo jednog jutra, uznemireni, zastraeni, olujnim vjetrom, sasvim oekivano, skrenuli za putokazom nepoznatog nam obalskog grada, zavuenog duboko u dugi zaliv nalik na fjord, gdje se more tanjilo i suavalo u uspavanu rijeku i gdje su samo oiljci na kamenom zaljevskom mostu svjedoili da u toj rijeci vreba more. Kad bolje razmislim, znam da je taj dan bio savren. Znam to sa onom sigurnou koju nam daje vremensko udaljavanje od nekog dogaaja u ijoj se dubokoj, prohladnoj sjenci poslije godinama zadravamo. * ** Vjetar je, suprotno vjerovanjima, jo nepredvidljiviji u gradovima koji su pred njim uzmakli u duge zaljeve. Uske kamene ulice izmeu uskih kamenih kua lukavo pletu neuhvatljivu mreu zavijutaka, uglova, nenadanih otrih skretanja, ali ih ta igra askom zanese, oprez im popusti i istom se nau na istini kakvog trga, bez zatite. A tu je vjetar uvijek najgori, jer tako izbezumljen lavirintom uliica, prestravljen svojom nemoi i izgubljen, izbija na otvoreno i baca se lijevo i desno kao preplaeno dijete naviknuto da strah lijei ljutnjom, rui sve pred sobom i oko sebe. Taj nas je vjetar otpuhao u jednu od onih kafana, utoita, gdje putnici i mjetani dovravaju svoje misli, ponesene iz toplih domova i posustale od hladnih i bijesnih kovitlaca zraka. Ve promrzli, zavukli smo se duboko u njeno krilo i ubrzo mekoljili u mekanom i toplom kao preivjeli nakon stihije. ini mi se da su sve te kafane polumrane, ali akustine do bola, tako da lica naih sapatnika ostaju tek ugrubo skicirana u naem sjeanju i onda kada sa pedantnom preciznou moemo posli je oponaati njihovo narjeje, zatezanje u govoru, nazalni pisak koji se prikrada iza njihovih reenica ili nesvjesno zvidukanje. Ta tako ugrubo skicirana lica poslije pokuavamo spojiti sa njihovim potanko isprianim priama, ali prie polako osvajaju nae sjeanje dok lica konano sasvim

356

ne ieznu, a mi u svojoj arhivi bezimenih likova ne pronaemo neku masku koja savreno prijanjaju uz priu. Za sada se tek naginjemo nad mutnim aama vrelog groga, dok vjetar jo bruji u naim kostima i strah od nevremena pulsira u sljepoonicama. Nasuprot nas, odvojeni nevidljivim granicama meu kafanskim stolovima kao meu svjetovima u svemiru, sjede mukarac i ena. Ona lista areni asopis, s pomnou i znatieljom djeteta. On je posmatra kroz dim jake i opore cigarete. Idem ja sad. Mmh. Lena, idem po cigare. Neto u njegovom glasu tebi podie pogled s ae. Zaboravlja na vjetar, miris groga, na mene. ini mi se da u tom momentu shvatam kako me ve godinama zamara uvijek ista usredsreenost tvog pogleda, suavanje oiju, prigueno disanje izgladnjele zvijeri u ipraju. Zato nastavljam da zurim pred sebe namjerno irokim, neusmjerenim pogledom u koji ulazi cijeli taj dan, olujni vjetar, grog u mojoj ai, grog u tvojoj ai, zamiljeni ovjek i djetinjasta ena pred njim i njihove povremene, nesvjesne njenosti. Lena, moram. Sad i ona podie pogled, ali usporeno, istovremeno podiui glavu i ispravljajui torzo. Od tog joj se pokreta plava kosa lijeno i mazno gnijezdi po oblim ramenima i dugom bijelom vratu. Da. Idem i odmah se vraam. Sa-d? Odaje je neto melodino, ak i u tim kratkim rijeima, neto gotovo pjevljivo, ini mi se da bih mogla zapisati akorde, na svaki slog ovog ogrubjelog jezika po jedan milozvuni, djetinji akord koji je donijela iz, pretpostavljam, nekog mekanog i boleivog slavenskog jezika. Da, sada, tu na rivu, i odmah se vraam.

357

 Ja n idem? Brojim: jedan, dva, tri, etiri akorda, sva etiri obojena istom djetinjom tugom i nerazumijevanjem. Lena, vjetar je, bolje ti je ovdje, ja se odmah vraam. Hoe jo neto, jo jedan kola? Akordi se sad nastanjuju u njenom utanju i dahu koji dolazi iz poluotvorenih usta, a koja ja tek nazirem, u polumraku, ali za koja znam da su mala, ruiasta, napuena djeja. Lena, kai neto. Hoe stvarno jo jedan kola? Ne-e-e. Zadran akord. Lena, zna da u doi. Da-a-a. Okruglo lice ruskog djeteta ponovo se nadnosi nad asopis, ali bez prijanje znatielje. Lena. prijekorno, ali blago. Lena, Lena. aljivo, utjeno, uz lagano klimanje glavom. Odvraam pogled pred drhturenjem tih djejih usta, predosjeam neto to neu moi podnijeti, voljela bih da nismo tu ili da bar ti nisi tu, jer onda bih ja pobjegla, u ovom asu bih ve otvarala vrata i izlazila na rijetku, bockavu kiu koja je upravo poinjala. Spaava me naglo otvaranje vrata, od kojeg se svi trgnemo, konobar prislonjen uz veliki radio-aparat odakle dopire jednolino brujanje prenosa nedjeljnih utakmica, ti, i dalje napregnut, ja, mukarac samo Lena ostaje nagnuta nad svojim asopisom. Ne voli me Pakistnka! Benazir Buto Sa olujnog, metalnog svjetla dana u na polumrak stupa prilika starca, prava, ali tanka i krhka kao stablo breze, treperei jo uvijek od odjeka glasa koji je iz nje izbio. Znam da od uzbuenja ve zadrava dah, ali te ne gledam.

358

 Rekla mi je Nee moi Rijei su na granici nerazgovijetnosti ili, prije, na granici razgovijetnosti, a slogovi neobino naglaeni, neki razvueni, od pijanstva ili umora ili tuge, ali ti ne voli tu rije. Kao i Lenini akordi, i njegovi su iz neke pjesme ili za neku pjesmu, za koju mi se ini da u je ve sutra moi pjevuiti ili zvidati. Imao sam prijatelja! Pakistanca Ovdje. Poklonio sam mu cvijee! Bijelo U tom momentu, dok meu kamenim zidovima plavim od duhanskog dima jo titraju njegovi slogovi kao zadran i beskrajno ukraavan ton u starim orijentalnim napjevima, ti se die od stola, ostavlja hrpicu novia, zveeih, na raunu i grabi me za ruku, ne gledajui u mene, ne gledajui u Lenu, ne gledajui u starca, obruava se prema vratima. Ne pitam nita, ustajem i ve smo na samom pragu, za nama posee vapaj: Rekla mi je, nee moi! Benazir Buto, Pakistnka Okreem se, elim mu vidjeti lice, ali vidim samo Leninu glatku plavu kosu kako prekriva njena zgrena ramena i mukarca kako joj ljubi sitne djeje ruke, i onda me ti, koji ne vidi i koji ne gleda, odvlai na sve jau kiu, kroz koju se poslije vozimo kao par slijepaca, nasumce, dok ti kao u groznici mrmlja tue dijaloge, obrte i zaplete prie za koju ti se ini da, konano, navire. *** Nije to zvuk. Tvrditi da to ujem bilo bi kao tvrditi da ujem izlazak mjeseca ili putanju suneve zrake. Ali svaki put kad jo jedan sasvim bijel list sklizne sa tvog stola i odlepra na pod, ja znam, ba kao da ujem. Te noi smo se, nakon bjesomune vonje kroz primorsku kiu, poslije nonu planinsku maglu, vratili kui. Ja sam raspakivala kofere i male tuste torbe. Nakon puta, ne mogu podnijeti prisustvo prtljaga, moram se rijeiti tih svjedoka drugog svijeta i druge sebe. Ali trenutak nakon to su torbe raspakovane i na onom mjestu gdje smo ih spustili, na samom ulasku, sada pulsira neto prazno. Nemam se vie gdje sakriti, plua mi se pune panikom kao komore tonueg broda vodom. Kui smo, ti i ja, sami.

359

Tada sjedam na terasu, sklupam se i raspustim umornu kosu preko naslona fotelje. Jer ujem, kako pada jedan bijel list za drugim. I onda sluam, kako pada jedan bijel list za drugim. Moda u nekom mranom zakutku fizike, ivi bijednim ivotom zaboravljene nekadanje ljepotice precizno izraunata razlika u brzini pada ispisanog i neispisanog lista papira. I moda se iz te razlike dade izvui objanjenje za ovaj ne-zvuk, ovo odsustvo zvuka koje ja sluam, sklupana na terasi, istinski preplaena, uasnuta, kao da sama lebdim na jednom od tih bijelih, bijelih listova i onda se stropotavam u ponor, podno tvojih nogu na kamenom podu. *** Sve poslije tog putovanja je spisak dana. emu se onda prisjeati tvog bijesa, umora, napokon, tvog utanja? emu se prisjeati tvog straha, tvog strepljenja, nad izgubljenim ili uludo potroenim rijeima, zbog ega si gotovo zanijemio preda mnom i samo ponekad, rijetko, jedva vie od nikako, tek ako bi nas kojim sluajem istovremeno probudio miris jutarnje kie, progovarao u svojim lijepim, dugim reenicama, vitiastim kao gotsko pismo ili prozranim kao stara ipka, a onda u panici grizao usne i poslije me prijekorno i nesretno posmatrao za dorukom, nijemo me optuujui za rijei koje sam ti na prevaru izmamila i od kojih sad ne moe biti nita, vie nita, ba nita, a moda, moda bi upravo one, upravo tog dana, bile tvoja pria. Ovako su ostajale izmeu nas, kao skvreni fetusi u mutnim bolnikim teglama. *** Kada, u kojem preciznom momentu, ako ga je ikad bilo, odluuje da samo jo od sebe samog moe skrojiti priu? Sebe, zanijemjelog, iscijeenog, izmuenog svim onim rijeima koje te oduvijek posluno prate, a koje se sada opiru, podivljale i strane? Kada odluuje da uhodi samog sebe, takvog, da se ogleda u bezbrojnim ogledalima, onim kojih je iz dana u dan sve vie u naoj kui, u prozorskim staklima, uglaanim podovima, baricama od kie na terasi, sam svoj sjena i svoj odraz? Kada od svog daha, svoje nesanice, svojih tumaranja, svojih utanja, poinje ne tkati, ne vesti, ne plesti, ve lomiti i gristi i gnjeiti svoju priu? I jesam li se tad dosjetila ta slijedi, kao i uvijek da e doi dan kada e ponovo bluditi iz sobe u sobu, zaputen, blijed,

360

oajan kao ljubavnik koga naputaju, nesretan kao dijete zakljuano u kui po kazni, bolestan od prie koja eka jo samo svoj kraj? Jesam li naslutila da e od mene uzeti kraj svoje prie? Jer da sam samo jo ja, od svega tvog, ostala neispriana? *** A morala sam znati. Koga je jo bilo pokraj tebe, tada, ko bi mogao biti kraj tvoje prie? Koga, osim tebe i mene? Ni Ruskinj djejeg lica, ni nesretno zaljubljenih staraca iz zalivskih gradia, ni putnika zaboravljenih po lukim dokovima, ni onih koji pletu svoje razgovore u neosvijetljenim uglovima vozova. Morala sam znati, kada si prvi put sjeo na jo tople kamene ploe, kraj mojih nogu, i stavio mi glavu u krilo, traei da te dodirnem, da vrhovima prstiju sklonim, nit po nit, pauinu s tvog ela, samo da bi ti onda naglo otvorio oi, u trenu potamnjele, neprozirne, pune surovih pitanja na koja sam odgovarala kao neko koga ne znam, a ko govori mojim glasom. Ne usuujem se, a znam da bih sa tvojih bijelih listova mogla iitati svaki svoj sutranji dan i kraj tvoje prie koju piete ti i neko koga ne znam, a ko govori mojim glasom. *** Poslije ispriane prie ostaje tek epilog. I, ponekad, zabiljeka o autoru. Svima nam je poznat taj osjeaj zaklapanja proitane knjige, nakon to je sva njena teina ostala na dlanu lijeve ruke. Moemo je jo malo vagati u lijevoj ruci, moda je jo koji put otvoriti, vratiti se na poneku reenicu ili ak cijeli pasos, ali to je tek produavanje agonije, pa zato ne odmah okonati joj, i nama, muke. Valja nam je vratiti na policu i otii, u potragu za nekom drugom ili ne. Ali otii. Tako biva i s napisanim priama. Uredno potpisati i odloiti. I otii. Uvijek otii. *** Mom je bolu neto nedostajalo. Nedostajala je drama, iznenaenje, uas, sve ono to djeluje kao anestetik, od ega bolno mjesto otvrdne i otupi, postane gotovo suvino, kao i obloge koje smo na njega stavili. Mom bolu nije nedostajao samo, bol.

361

Ustati ujutro, zakasniti na vlastito buenje, bez grinje savjesti, subota je. Ustati, zamotati se u mekani demper od kamira, jer jutra kasnog septembra ve pripadaju prvoj jeseni. Ustati i napraviti kafu, sipati je u veliku potamnjelu olju i sjesti u iroku fotelju na terasi. I onda shvatiti da na tvojoj strani kreveta, meu zguvanim plahtama, nije bilo nikoga. I da ni plahte, u stvari, nisu bile zguvane. I vidjeti dvije, samo dvije rijei, na naslovnoj strani jutarnjih novina, ispisane bez urbe i bez volje, po navici potpisane. Naravno da e ueni stilista kao ti znati da se na vrhu utog i hrapavog lista jutarnjih novina ispisuje iskljuivo prolo svreno vrijeme. Ili se kao takvo ita. *** Pratiti trag pepela od tvog stola do terase i natrag, i tako stotinu, hiljadu puta, laganim ali napetim korakom, uz esta zastajkivanja, uglavnom kraj velikih prozora koji su i te noi ostali otvoreni. Kad se iitaju svi nanizani koraci, ostaviti neravnu prugu pepela i opustoen pisai sto od tamnog, mirisnog drveta koje se sjaji u polumraku sobe kao sapi arapskih konja. Zastati u kupatilu i utvrditi nestanak etkice za zube, utvrditi da je zaboravljen ili namjerno ostavljen aparat za brijanje, utvrditi da je pekir na tvojoj strani kade jo vlaan. Nema potrebe pedantno pregledati ormare, nedostaje tek pokoja koulja i poneki demper, ve zaboravljeni, i jedna putna torba od mekane toskanske koe. Vratiti se na terasu i spustiti pogled na posljednju hrpicu pepela, onu u samom uglu prve kamene stepenice na kojoj si presjedio izlazak sunca, nakon to si opreznim, tihim korakom preao terasu, prije nego to si istim opreznim, tihim korakom stigao do vrtne kapije od kovanog eljeza, i krenuo lijevo ili desno ili pravo. *** Druga jesen je prohladna, gotovo hladna, i vrijeme terase je na izmaku, tek koji sat sredinom dana, kada je sunce jako, a vjetar slab. Ali ja se povremeno iskradem i predvee. Predvee postane vee, pa i no, bre od treptaja oka, ali ja uporno sjedim, bez straha. Tek se maglovito sjeam majinog sna od prolog

362

proljea, onog zbog kojeg sam zurila u svoju terasu iz dubine sobe, ne usuujui se da joj se pribliim, skamenjena pred onim to bi moglo doi iz njene tiine i mraka. Kao da nas ba te obine sjene ba tih i takvih, obinih, odlazaka, iskradanja, bijegova ne mogu uiniti onakvima kakvi se pojavljujemo u komarima naih majki, ovakvima, sklupanim na hladnoj terasi, u iekivanju nieg to ne dolazi.

363

Sran Papi

O PRELJUBI
Taj Atila, imo je enu, uu, a ua bila... malo... tako... slobodnija, kako da kaem. Ona zalivala kupus svako jutro. ta se smeje? Neki put ga stvarno i zalila. Znai, moj ti Atila zakai cisternu i ode na pijac, a ua sedne na traktor i ide da zaliva kupus. Al najvie ga zalivala kad joj komija Joi imo slobodne dane pa io i on zajedno da zalivaju. I Atila vido da mu kupus slabo napreduje, em vido on, em i selo videlo. I jednom tako mi sedimo ispred Sekine prodavnice pa doo i Atila na pivo. Kad, odjednom ona sakaluda Ei, kae mu glasno, kao za ozbiljno, Slabo ti rodio kupus Atila, slabo rodio, a tvoja ua toliko ga zaliva. Atila samo spusti glavu i gleda u zemlju a onda Ei kae tiho, ko samo nekom od nas, al opet tako da ga svi, pa i nesretnik Atila, ujemo: Zato ti koma Joiju rodio. uo je Atila Eija, uo, uo, al se pravi da nita nije uo, pa i mi to se smejemo, ni to ga nita ne ljuti, nego se i on smeje sa nama, ali vidi se lepo da mu taj smeh duu jede. Onda ekamo da Ei dosoli jo malo, al Atila op, srui pivo, mislili smo, udavie se, kako ga guto, i kae nam da mora kui, zbog ovog il onog, al ne bi Ei iv osto da mu ne doda, onako za sretan put : Pa da, mora i kupus neko da zalije, sav ti uveno. Atila ga pogleda i samo mu kae Eh, Ei, Ei, lako je tebi mene... i odvue se do kue. Svima nam ga ao dok tako sav pogrbljen ide, ko da ga sam vrag uzjaio, al opet i smejemo mu se, a Ei jo glasnije ponovi, da Atila sigurno uje: Vala ba uvenuo! A i bez sve ale, taj Joi kad zalije uu, zalije i kupus, al ua mora kui, jes Atila dobar, al opet ne moe da mu kae zalivala sam kupus do dvanaest, kad imaju samo dva lanca kupusa i to je, ako ona krene u pet, kad Atila izae na pijac, to je najkasnije do devet zaliveno. Najkasnije! A ona izgleda do devet sa Joijem, pa posle kui, i ne stigne kupus da zalije, a Joi stvarno zalije i kupus, ta ga briga, nije oenjen, ko ga gleda kad je stigo kui. Tako selo i videlo da tu ima neto sumnjivo. Kupus najloiji kod Atile na njivi, glavice ko jaje a s tolko vode prskano. Kod nas kad vidi nekog da se odjednom utrgo od posla znaj taj neto muti! Sve juri, uri, kobajagi

365

promenio se, opametio a ti mu onda samo ode na njivu. Ista ko i druge. Ni bolja ni gora, a vala ni bolja nego to je pre bila. Moe samo gora da bude. A ovamo ti pria kako e ovo, kako e ono... Ej, a i ima avola u selu, nali ak i mesto gde je ua putala vodu iz cisterne, jer da vrati kui punu cisternu Atila e da je pita Otkud puna cisterna kad si zalivala kupus? Ovako ua bacala vodu u kanal, sva se zemlja odronila od toliko vode. Jo je i Atilu terala da svako vee puni cisternu, i on nesretnik, znao da sve za nita radi, al ta e, ako nee posle ua vie da je lentina, da je lepo rekla ocu da je ne daje Atili, al je otac hteo, al joj sad otac umro, pokojni Itvan, Bog nek mu mir da, i ona sad vie ne mora da bude sa Atilom, kad je takva lentina, i selo nee nita da joj kae ako ga ostavi, nego e da je hvale i da kau I ova ua da se opameti i da ostavi onu pijanduru Atilu. Tako mu sve govorila, po ceo dan, i ta e Atila, uzmi i napuni cisternu, pa i kad zna da e sve u vetar da ode. A dobar je Atila. Mi mislili, ako, pustie je malo, nek se istrese, a ako se ne uzme u pamet ima da je nalupa, dal nju, dal Joija i gotova stvar. Al on nita, ba nikom nita ni da kae, kamoli da uradi. Kad je Ei prvi put rekao Atili, a i taj Ei vala batinu namesto jezika ima, kod Sekine prodavnice, svi mi tu, a Ei mu vie, to ne zamoli oveka da ti zalije i kupus kad ti ve zaliva i enu. Mi mislili sad e ga Atila flaom tras u glavu, a on nita, samo pljuno i otiao kui. Posle jo Geza kae Pametan ovek, to Eija da bije, jeste i on budala, al nije kriv to je ui tolko do zalivanja. Nju treba... Al on nita ni ui, Ildika, trgovkinja kod Seke, gleda uu sutradan ujutru kad je dola po hleb, a ua sva vesela, kakve masnice ili poupana kosa, ma jok, njoj Atila nita nije ni reko, kamoli da je pameti nauio. Ildika pita: Kako si, moja ua? , a ua jo pria kako joj loe, kupus slab, a tolko ga zaliva, pa sve kuka. Ildika posle sve nama ispriala, jo se ua i alila, kae, kako Atila ima najslabiju zemlju u selu, da je znala ne bi se ni udala, al joj Atila prio da je sve prva klasa, pokojni Itvan, Bog nek mu mir da, sve poverovo... A Ildika kad nam to priala, sve pljeska rukama i vie Jujuju, kurva jedna, meni se na kupus ali, kako je nije samo sramota, i sve tako, kao da se i ona ne valerie sa Sekinim sinom kad doe po pazar, svaki dan Sekin sin po pazar dolazi, a dok Ildika nije radila jedamput nedeljno dolazio. Kaem ja lepo, kod nas im se neko

366

utrgne od posla, muti neto, u moju glavu da se kladim. Ja mislio sad e Ei i Ildiki pazar da spomene, al nije ni on toliko lud, zna gde sme batinu da pusti a gde da je dri za zube, da je samo gukno, nikad vie pivo ne bi dobio na knjigu, jo bi mu Ildika sigurno odbrusila neto kad bi i hleb traio na veresiju, pa je zato Ei lepo utao i samo reko: Kazo sam ja da je taj Atila mekofuk, Ildika dodala: Jujuju, jeste, jeste, mekofuk. On bi nju trebo... i tako Ei jo imo daba pivo taj dan. A i kad je Joiju jednom dobacio, loe je proo. Prolazio jednom Joi biciklom pored prodavnice, a Ei vikne Dobar ti kupus Joi, jako dobar. A nije da mu vikno onako kako Atili vie kad se sprda sa njim, nego drugaije, sve ko da mu se ulaguje, jo mu namigno, ko da mu govori E i jesi bear. A Joi kad je uo, zaustavi bicikl i vrati se. Ei mu se sve kliberi, trepe oima ko semafor, samo da Joi shvati da ga hvali, al Joi ga pogledo onim njegovim oima, kao vatra ima oi, i samo mu kae: Mnogo dugaak jezik ima, Eika Pahulji. Mnogo dugaak. Neko bi mogo da ti ga skrati, zna. Nita vie Joi nije reko, seo na bicikl i otio svojim putem, al odonda kad proe pored nas Ei samo zabije glavu u zemlju, ko noj, i ni re da progovori dok Joi ne skrene u Faranovu ulicu. Al opet, i dobar je Ei. Kad njega nema da doe kod Seke, samo muve sluamo. Jednom mene on, vrag, nagovori da mi odemo i gledamo uu dok zaliva. Mi doli pre pet, sakrili se u kanal, leimo malo, a evo i ua. Ostavi ona traktor da radi u leru, ukljui pumpu i sve poe da se protee. A i jeste lepa, kad pruila ruke gore i grudi kad joj iskoile, Ei samo vie Aja, aja, blago Joiju. Aja, blago i Atili, makar mu vikali mekofuk, mekofuk. U to ua, umesto da obie traktor, prekorai preko kuke od cisterne. A tu ide kardan, to tera pumpu, jako to, ej, Atilina cisterna izbacuje iljadutrista litara u minut, zna ti ta je taj kardan, to kad uhvati... A uu uhvatio, prvo za suknju, pa vuci, vuci, ona se otimaj, upaj, deri, al otkud, ta moe... I onda stigne do mesa... Ja vidim, odneo avo alu, ej Ei da spaavamo, a on mi skoi na lea, ne da da se maknem, Je si lud, da nas Joi pobije. A ua tamo vriti li vriti, dri se za traktor, uprla ruke kolko moe, al daba, taj kardan kad te uvati nema tu pomoi. Ve joj i noge uvuko, pa i nju uzo da okree, sve je lupa, samo vidi kosu da se vrti, udara u zemlju, u cisternu, u traktor, ubi enu, vidim gotovo sa uom. Al uto se traktor ugasi, ona zaglavila kardan, uguila ga, eto ti i Joike, tri da spaava, a mene Ei za ruku i

367

kae Be i mi niz kanal pa u selo. Kad smo ve bili kod Ilanjijevih vinograda Ei jo poo i da peva, ja mu kaem: Kako moe da peva, je si ti bestija, ta li si ti, kad sad peva? A on poo da vidi, i sve nekao ko lisica izgleda, i to vidanje, ko da neku lukavost vidi. Ja ga gledam, i samo da se krstim, ena glavu da izgubi a njemu do pesme. Na kraju mi kae: Je l vidi, moj Pita, ti ovo. Je si ti shvatio sad neto? Ja ga gledam i sve se mislim ta da shvatim, na nae oi ena da izgine a mi ni dupe iz kanala da podignemo, glavu da joj spasemo... Ako nee Atila pameti da je naui, moj Pita, ako Atila nee, Bog dobri oe, Bog oe kae mi i nastavi da vidue, jo veselije.

O STAROSTI I MLADOSTI
Seli smo na stepenite ispred radionice i otvorili pivo. Danas nam nije ilo, na semering od keca potroili smo itavo jutro. Napolju je bilo prvo pravo sunce ove godine, iako smo irom otvorili vrata radionice, unutra je i dalje bilo memljivo i hladno, tek po neki trag toplote koji bi nam proao iza uiju samo bi nas jo vie usporavao. Pauza rekao je Mario i bacio alat. Mario je dremao na suncu. Po licu su mu tragovu ulja. mirka. Na usnama mu je spokojan smeak, meu njima je cigara iz koje ne povlai dim, i stubi pepela koji je sve vei, sve vie nakrivljen ka tlu. Uskoro je stigao i matori Tili. Jednom je doao da mu popravimo neto na biciklu, i od tada dolazi svakog dana. Ne silazi sa bicikla, ako je zima ugura ga u radionicu, nalakti se na korman i dangriza. Od kad mu je umrla ena mrzi itav svet: bitange od politiara jer ga lau svakog dana, susede pijanice to mu galame svake noi, lopove od kasirki koje mu nikad ne vraaju kusur, lekare lentine koji jedva ekaju da on ve jednom umre. Matori Tili danas mrzi sunce. Pobie nas, kae, i sklanja se u hladovinu nadstrenice. Vi, vas ba briga, u tim krpama na hladan beton, ali ja... ujem ga iza lea kako cedi kroz zube. Bakteriiiiiije!, sike. Ne okreem se i ne vidim njegovo zbrkano lice kao ni izbaenu vetaku vilicu koju potura samo onda kada izgovara onu stvar koju taj dan mrzi iz dna

368

due. Na minusu one sve crknu, kae Tili neuteno i jo vie se povlai u senku. Ali sad, suuuuunce!, zamiljam Tilijeve pakosno isturene plastine zube sve bakterije oive. Vas ba briga, vi ste mladi, a ja... Hoemo stii sa ovim do dva? Mario nas podsea na memlu radionice i klizav, hladan metal koji nas eka, Moram sa enom na ruak. Da se ne izleavate po tom betonu stigli bi! praska matori Tili. ta kae, Tili!? Bakterije? Ko vampiri! Oive pa te ubiju. naoko udei se budi se Mario, ali je Tili navikao na njegova povremena podbadanja. Mislim da je Mario jedina osoba iju alu Tili moe da podnese a da ne zapeni. Sa tim je morao da se pomiri ako je mislio da dolazi kod nas u radionicu svakog dana. Tja guna matori Tili a Mario se ponovo naslanja na topao zid, razvlai usne u dremljiv smeak, gotovo da ne die, kao krokodil na obali. Ali, odjednom, krajikom oka vidim, trza se i podie polako, vrebajui neiji dolazak. Lena, na biciklu, suvie razgoliena za ovo doba godine, u crvenom orcu u majici sa tankim bretelama, suvie razgolienih grudi za svoje godine. Mario razvlai osmeh pun uenja jer jo prolog leta Lena, neka druga Lena, devojica Lena dolazila je u radionicu i dosaivala nam, eprkala po alatu, zapitkivala za nazive i ostavljala ga tamo gde bi posle ga jedva nali. Zdravo, Lene. Nema te? dobacuje sad ve pribrani Mario, sa eretskim osmehom, dobacuje jednoj drugoj Leni, zamamnoj Leni kojoj lani prkosno poskakuje meu grudima. ao, momci odgovara ona i okree glavu, suzdravajui stidljivi osmeh stare, devojice Lene, ostavljajui nam bljesak golih butina i figuru ene. Mario i ja smo otvorenih usta gledali za tom poluLenom, zbunjeni raskorakom izmeu onog to vidimo i onoga to znamo kad iz senke izroni aka sa smeim starakim pegama i stegnu mi ruku, kao da hoe da me odvue sa sunca. ao? zakloparae plastini zubi, ao! ta znai to ao? Ne moe da kae zdravo? Da lepo kae dobar dan! Nego ao! Kakvo mi je to ao! Na ta to lii. Jesmo mi Italija? Faista! Majku joj faistiku... Da, da, faista. Nego ta. Ajmo! Mario me lupnu po ramenu i uosmo u radionicu.

369

O LJUBAVI
Vuk trpa svimauvamdati Bilju u ekijevoj Ladi, a eki i ja smo se otabaili u jarku pored auta i ekamo da Vuk zavri pa da poemo kui. Ispred nas se ljuljuka Lada, ponekad bljesnu Biljini listovi ili Vukovo dupe. Nas dvojica delimo konzervu Nikikog. eki vrti limenku i oslukuje bukanje piva. Zatim otpija gutljaj i zadovoljno coke jezikom. Pruam ruku da da i meni, ali me on izgleda neprimeuje nego nastavlja sa mukanjem. Kaem da mu je sadanja riba kao voda. Bez mirisa i ukusa. I boje. ta!? Vesna?!!! pridie se i konano prestaje da buka pivo. H2O potvrdno klimam glavom Moja devojka? Bez ukusa i mirisa! Jebote, ako si ti... Uzmem mu pivo iz ruke, otpijem, coknem i ponem da se vadim: ona je u stvari vie kao ona prazna boca coca cole to je ispala Bog zna odakle i opauila Bumana po glavi. A jadniak Buman ni ne zna da ne mora da trai kraj sveta da bi je se reio, sasvim je podesan prvi kontejner. ta lupa bre ti? Kakvi bumani? Kakve boce? Iz Afrike pokuavam da budem precizniji. Odmahuje glavom, uzima mi konzervu. Ovog puta ne coke. Lada se zanjihala ispred nas. Vukova glava sve bre izranja i uranja u na pogled. Uzmi pivo! eki mi sam dodaje limenku I ne seri! Promukam konzervu, pijucnem malko i glasno coknem jezikom. Zatim se opruim po travi. Zna , pravda se ipak, jeste ona... tako... Ali jebi ga, stalo mi. ta da radim, da muvam neke koje me vuku za nos, te oe te nee, te moda... Sve bre one seru. Da se jebu a da im ne ue. Sa Vesnom mi super. Pa to mi jedina ozbiljna veza u poslednjih pet godina, mislim ono, due od dva meseca. Dokurilo mi brate da me svaka kuka vue za nos. Pruam mu pivo. Zato je Biljka super! , skae, prilazi Ladi, lupa po krovu i dere se: Biljkaaaa! Ti si super, ti ne zajebava! Biljka, ti si ovek! Makar da si ensko.

370

 Mar u kurac! , uje se Vukov glas iz auta. Jebi ga. Izvini, Vue! smiruje se i seda pored mene. Gleda u pivo i promuka ga. Ostao je jo jedan dobar gutljaj, ako se eki stisne bie i za mene. Kratko je trgnuo. I on je dobar ovek. Makar da je muko. A i ta da radim? uzdie Vesna ima svoj stan. Ako i naem neto da jebem, gde? besno iri ruke i pokazuje glavom ka ladi. Stvarno, matori su mu oboje u penziji, najdalje idu po hleb i mleko ispred zgrade. Ako njega ne poalju. Sleem ramenima i nadam se da e shvatiti da ga razumem. Lada, pa lada, dokurilo brate, je l vidi kolke noge imam. Muvam neku ribu, muvam i onda se setim: lada. E jebi ga, i Pamela da mi doe pa... uzdahnu. Jebi ga, Pamela je Pamela, al lada je lada , teim ga. A Vesna lepo ima svoj stan. Jo francuski leaj. Ihaaaj! smeje se i iri se po jarku koliko je dugaak Pruim se bre ko ovek, Bog da me vidi. Nit derem kolena nit olupam glavu. Naginje glavu i ispija i poslednju kap piva. Ustajem i utam omraenu ladu: Ajde, bre, vas dvoje, jeste gotovi? Ej, bre! vie eki. Vidim Vukovu ruku kako pokuava da iupa rafciger koji slui kao dra stakla. Uspeva mu i staklo uz tresak propada u vrata. Koji je bre kurac vama dvojici! Pite to pivo i pustite me. Nema piva sleem ramenima. Idite pa kupite jo jedno! Vrati to staklo! vie Bilja iznutra Neu ako ne zatvori prozor! Nemamo love! derem se i ja. Ma boli me, bre, kurac to nemate love! galami i Vuk I boli me kurac za prozor! De, nametaj se, ta si se stisla! Bilja podie noge u vis, ujem je i kako tiho jei. eki kao da je propustio poslednju scenu. Raskreio je kolena i blene u njih: Vidi ti, bre, ove moje noge, kolike su. Majke mi, spusti mi se patka im se setim lade.

371

ODOLETI ISKUENJU
Aleksandar Aleksandrovi iz Aleksandrovca eta Bulevarom Kralja Aleksandra. Jedu mu se krofne a zna da je tanak sa parama. Prolazei pored pekare grebao je po depovima farmerica. Nala se samo izguvana novanica od dvadeset dinara. Karta za prevoz kota deset dinara. A krofna? Pred izlogom sledee pekare se zaustavio i zagledao ga traei cenu. Petnaest dinara. Pokunjio se. Aleksandar Aleksandrovi je po drugi put odustao od krofne. Slatkast miris zagrejanog ulja iao je za njim, pratio ga, preplavljivao mu nozdrve. Unutranjost usta poela je da vlai, pljuvaka mu se sakupljala u grlu i klizila u prazan eludac, jo vie ga nadraujui. U daljini primeuje reklamu za jo jednu pekaru. Tek izbaen iz nozdrva, zamaman miris isprenih krofni se odnekud ponovo ugnjeuje u nijh, izazivajui jo bolnije greve u stomaku. Zamilja kako mu se sitan ee lepi za usne, a vrelo, meko testo topi pod nepcima. Jo ako su punjene demom mmmm! Setio se nane i njenih krofni sa demom od ljiva ne ovako providnopihtijast dem kakav je u kupljenim krofnama ve onaj gust i crn kao sirova nafta to pomalo pee na vrhu jezika. Zamislio je i nanu sa dugakom varjaom u ruci nagnutu nad ogromnim plavim loncem punog mlevenih ljiva. Nana uranja varjau u vrelu tenost, odmie glavu i sklanja je od isparenja, grebe varjaom po dnu dok gore pupuriu mehurii. Ve je dve godine od kako je nana umrla a on se jo uvek odlino sea peckanja na jeziku. Uzdahnu, ali ga neko od prolaznika gurnu i on primeti da due vreme stoji u mestu. Jedu mu se krofne. Ne peai mu se. Ukoliko se ipak odlui za peaenje i pun eludac, pred vratima pekare e naleteti na krnog Andriju Andrijevia iz Andrijevice. Lice e nabiti u njegovu konu jaknu, u nos e uleteti smrad teleeg boksa, a miomiris krofni postae davna, gotovo neverovatna prolost. Zateen tom promenom u nozdrvama, paralisan od nepostojanosti mirisa i njihove prevrtljivosti, Aleksandar e samo stajati u mestu i buljiti u presijavanje sunevih zraka o crne ploice koe. Andrija e ga odgurnuti sa dva prsta, saekati da prestane sa teturanjem i onda ga pogledati sa gaenjem. Sa oiglednim olakanjem to ga je dodirnuo samo sa dva prsta, sa pogledom u kom su pomeani strah i mrnja, sa tim zavidljivopreplaenim pogledom, Aleksandar e ispratiti obesnu priliku dok ulazi u zlataru. Jer Andrija se ne hrani u pekari, naravno.

372

I dok jedan bude birao ogrlicu, a drugi nestrpljivo cupkao u redu za svoju krofnu, ispred, na ulici, polako e se zaustaviti crni audi, priunjae se, moglo bi se rei. U tom potajnom dolasku bie neeg zloslutnog moda e takav oseaj stvoriti pretee, gotovo neujno brundanje motora u leru, ili crna stakla na prozorima automobila i u okvirima sunanih naoara vozaa i saputnika, inae obrijanih do glave. Na izlasku, Aleksandar e uti ponizno zahvaljivanje zlatara i prezriv otpozdrav sumorne prilike. Zastae na vratima da je propusti i izbegne mogunost da joj se opet nae na putu. U trenutku kada sva lica ove nae male pripovesti budu u istoj liniji; kada se gladni Aleksandar, obesni Andrija i zlokobni putnici audija izravnaju, postanu tri take kroz koje se moe povui prava, normalna na ulaz pekare, u tom trenutku e se kroz prozor auta proturiti dva crna stakla od naoara i metalna cev. Aleksandar e videti odsjaje sunca o crnu povrinu i primetiti da se zraci odbijaju mnogo jae nego Andrijinu jaknu. mirnue i pokuae rukom da zatiti oi, ali nee podii ruku vie od grudi. Osetie bol u aci i stomaku, uiniemu se da je umoio ruku u kljualo ulje; i puani prasci e nalikovati cvranju ulja dok uranja prste. Pokuae da otrese vrelo ulje sa ruke, ispustie krofnu zbog koje se ispekao i nee uti vrisku koja se razlegla Bulevarom niti da neko urla Vozi! Vozi, pae na zemlju tik do sad ve zaboravljene krofne koja se kotrljala po ploniku kao petoparac. Sunce e ga zaslepeti, odsjaji e biti jai nego o kou i metal, mirkae, sve dok se nana, sa varjaom ne nagne nad njim i zakloni ga od zraka; zamuree, zraci ga nee peckati po kapcima, usta e se napuniti demom kog ima toliko da ga moe pustiti da se sliva niz obraze. Dem je slan, nana je ve stara i zaboravna, pomeala je kutijice za eer i so, ali nana se smei i on joj prata greku jer joj je dem ipak gust kao sirova nafta, pee na vrhu jezika i toliko ga je da se moe plivati u njemu. Kad nana bude krenula varjaom ka njegovom stomaku i on e poeti da se smeka ali nana to nee videti jer je ve sklonila glavu od pare koju isputa pekmez; sunce e se opet probiti ispod sputenih kapaka, zabolee ga udar svetlosti i on e jo jae stisnuti kapke, varjaa na koju su se prilepile koice od ljiva, e se prisloniti na njegov stomak,tik iznad pupka, i neno pritiskajui, uronie ga u okean dema. Mmmm! pokuae da kae i zagrcnue se. Oh, dragi itaoe, ostaje nam samo nada da e Aleksandar Aleksandrovi iz Aleksandrovca odoleti iskuenju tree pekare i zaputiti se pravo ka autobuskoj stanici.

373

Ana Ristovi LJUBLJANSKA SIESTA

Popodne, kada je ceo svet De Kirikov trg. ini se, epidemija vlada tim gradom. Samo kratke senke ardinjera i kontejnera seku duge senke zgrada i ulinih stubova: upotrebljene, ukrtene, poloene sablje. Stvari su sklone kretanju jo samo u neijem retrovizoru. I ti, poput saobraajnog znaka na kome pie: Pazi, odron! a ak i slepci odavno idu drugim putem.

375

OAJNA RAZGLEDNICA
Na mene nee nalepiti markicu, nee me poslati potom, oznaka Air mail otpada sa mene kao mogue inostranstvo sa pasoa koji putuje samo u boju mater. Jer ne nudim pejza ni uokviren zalazak sunca ni vetake rue u oekivanoj vazi. Prikazujem malo, gotovo nita. I nudim samo predugaak, isuvie komplikovan, i zahtevan tekst na poleini razglednice, koju niko ne bi stavio u svoj dep. Jer toliko rei nositi sa sobom jeste isto to i nositi kamenje od koga se ne gradi ni kua ni neiji spomenik. Vreme upotrebe svee me bar na dobru reciklau.

376

ZRNCE SOLI (preljubnika balada)

U proleni popodnevni dan krene u grad sa jednim ciljem: treba pod hitno nai ljubavnika. A umesto u kafi, skrene u robnu kuu i kupi: masline, Camambere sir, ampon za kosu i paket gumica za slavinu iz koje danima ve tiho kaplje. Celo prepodne tvoja suknja bee kandilo koje oglaava neije tue svece i praznine oluje. Celo popodne i s veeri ona je poklopac pod kojim kljua sasvim ista, skoro destilovana voda namenjena za jedno jedino zrnce soli. Toliko vode oko samo jednog zrna. Toliko gumica oko samo nekoliko kapi. Uh.

377

ZAVIRI
Ceo svet moe se svesti na sadraj enske tane: neto minke, neto sitnia za prevoz izmeu dve daljine, jedan dolar, savijen pored line karte, i koja maramica za povremene sline, lanske karte i kljuevi za brave koje su zamenjene i za one koje e to tek biti, spiskovi ve kupljenog i spiskovi nepronaenog, i vizit kartica skupog restorana kao dokaz da smo ve siti, sredstva za smirenje, flaster za kratkotrajne rane, skladite karata filmova odgledanih jo lani, i par fotografija radi sigurnosti da onih koji su na njima, zaista ima, i ogledalce radi sigurnosti da su nekom drugom odbrojani dani. I par neplaenih rauna i na privesku za kljueve par babuna, i poneka bombona i ponekad bomba.

378

TUPA IGLA
Bilo bi potrebno biti i pomalo lud da bi rekao glasno: tuga je to. A ipak: danas sam poput one okoladice ivotinjsko carstvo koju sam redovno jela kao dete na putu ka baletskoj koli. Tanka je ta slast. I nema sliice pod njom, nema male zveri da se oglasi rikom. Fabrika greka, srce, danas, i to je to, neko drugi onuda koraa. Dostiu su nas oni dani iji poetak i kraj se spajaju: jedan krajiak konca do drugog nad teom tupe igle. U lepljivo popodne, male stvari tee jednini: trebalo bi odvojiti jednu etkicu za zube od druge, tenost za soiva kupiti po prvi put samo za sebe, u dezvu izjutra naliti duplo manje vode. I Sunca ve nema, osim u Jaffa keksu.

379

SNEG U CIPELAMA
Ne gradi se kua na zbirkama escajga mada koja kaika vie ponekad dobro doe. Ne gradi se kua na novim zavesama mada drugaije poglede s vremena na vreme treba zakloniti novim platnom. Da bi dom bio dom, izmeu ostalog treba ti i mnogo toga ega bi se unapred odrekao, vrlo rado. Sluaj ta kau Eskimi: da bi sagradio dobar iglo godinama mora da nosi sneg u cipelama. I penadlu, zaboravljenu u okovratniku kaputa, blizu ile kucavice.

NIIJI KREVET
Pa i da se, konano, skrasi, uvek je isto: u nekom hotelu, izmeu usnulog recepcionerovog uha i tvojih stisnutih usta odzvanjaju varijante rei: jednokrevetna ili dvokrevetna ili sa branom posteljom ili sa pomonim leajem.

380

Napolju, tako je tiho i tako tamno i sputaju se, izreetani arafi kroz koje lagano curi planetarni jed. Sva opta nesrea je u njihove rubove uivena. Sva pojedinana nesrea je u nagluvoj veri da je barem tvoj krevet zaista tvoj. I da izmeu stopala i drvenog ruba jo uvek ima dovoljno prostora da smesti, ako nita drugo onda svoju, crninu.

505 SA CRTOM
Koga da se plai, od ega da bei? Od svega po malo, ni od ega previe. Ali najvie od onih iji je mozak dvaput polizana bombona 500 sa crtom ostavljena da lei, zalepljena za veliki, beli tanjir poput oreola. to manja bombona-mozak to vei tanjir-oreol. I svetost ueerena onoliko koliko moe podneti praznine.

381

OLOVKA PIE SRCEM

I vidi: kroz neije zenice ve dugo srca dve olovke otre se od sebe sama. I vazduh je pun trunja kao da strue i delje cela pilana. I nada se: portretu, skici krokiju, ili barem ovekoveenju u Maljeviev kvadrat: sve su to lepe varijacije. Kad ono, od cele tebe ni nacrt ni linija ni re: samo nevoljni znak interpunkcije. I kae: i to je neto i ve gradi postelju za dvoje od istog srca i piljevine.

LOVE POEM
Povetova 44 Kao taj voz, to godinama prolazi pored kue, pa ga ne uje, jer uho ga podrazumeva, a onda, najednom: zazvone tranice, zasvetle iskre u sudaru dva elika, i vidi, lica putnika, iako dovoljno daleka, broji sitne bore, prati liniju prstiju koji preturaju po torbi i trae jabuku, noi, ili moda ba prazninu,

382

i seli se na prvu stranicu nepoznatih pasoa, i uje neije mrmljanje u snu ili uzdah neije ravnodune miline, pa klizanje karmina preko neijih usana u zaljuljanom WC-u, a onda lepljivo guvanje tkanine, i kupuje ono ega nema, i dobija stostruko vie, kao taj voz to putuje u parafrazi izmeu as ogluvelog i as sasvim osetljivog uha, i kao kad, tek ponekad, pomisli na disanje i ve ostaje bez daha, tako i da bi ljubav imenovao ljubavlju potrebni su, izmeu ostalog i geografija navike i istorija dvadesetine jednog sasvim obinog poretka i veka i potrebno je napamet znati orbitu kretanja tvojih papua izmeu postelje, kupatila i stola da bih ponekad, ugledavi belu kap jogurta na njima pomislila: to je sperma i krenula sa uenjem, od samog poetka.

383

Goce Smilevski

RAZGOVOR SA SPINOZOM
odlomak iz romana Niti ovog romana istkane su izmeu Tebe i Spinoze. Zato, kad god naie na prazno mjesto u govoru Spinoze, izgovori svoje ime i upii ga u tu prazninu.

Susret Ti lei mrtav na krevetu i ja ti se polako pribliavam. Izgleda sasvim mali, Spinoza, na ovom velikom krevetu od crvenog somota, na ovom ledikantu sa zavjesama, na kojem si etrdeset i etiri godine i tri mjeseca prije nego to e umrijeti bio roen. Lei na velikom crvenom ledikantu, na jedinoj stvari koju si ikad posjedovao u svom ivotu, a sad ve ne posjeduje ni tijelo koje lei na njemu, tijelo koje moda nisi posjedovao ni dok si bio iv, dok si bio u njemu. Gledam tvoje mrtvo tijelo iz ove daljine, stotinama godina poslije tvoje smrti; a, ipak, vidim te i tada, u tom trenutku, prije nego to e neko uopte ui u sobu, prije nego to e te nai sasvim ohlaenog. Dodirujem ti ruku. Jo uvijek ima toplote u njoj i, dok traje taj kratki dodir, osjeam kako i mene obuzima hladnoa koja se iri tvojim tijelom. Na tvom obrazu sui se trag jedne suze i oni koji e doi, oni koji ete nai mrtvog, nee je vidjeti. Primijetie da lei sklupan kao embrion i da ti je kosa neraeljana, i da su ti usta malo ovorena, kao da ele da kau neto, da ponu razgovor, i da ti je koa providna kao kineski papir, a nokti udno debeli i tamnouti; ali nee nai trag suze na tvom obrazu on e ve biti suv. Zato stojim ovdje, Spinoza, pored tvojeg mrtvog tijela, zato stojim tako blizu, na samo korak od tvojeg mrtvog tijela, a, ipak, tako daleko stotinama godina poslije tvoje smrti? Moda zbog te suze, Spinoza, koja se kao esencija tvog ivota nastavlja i poslije njegovog zavretka.

385

*** Nema suze na mojem licu, __________. Blizu si, _______ , na samo korak od mojeg tijela, ali ipak dovoljno daleko stotinama godina poslije moje smrti; kao to prilikom optike varke usljed prelamanja svjetla oko vidi neke stvari drukijim nego u prostoru, tako i ti sad usljed prelamanja vremena vidi na mom licu suzu koje nema ti stoji tu, kraj mog tijela, ali ipak stotinama godina poslije moje smrti. Osim toga, oni koji su itali moja djela dobro znaju koliko sam prezirao suze. A da bi se shvatio moj prezir prema suzama, potrebno je pogledati itav moj ivot, a ne samo as moje smrti. Zato poni od mojeg roenja ili, jo bolje, od trenutka kad sam zaet. Jedne februarske noi u Amsterdamu Kraj je februara, no je i Amsterdam spava. Spavaju trgovci i svetenici, bogati i siromani, spavaju pljakai i opljakani, zaljubljeni, voljeni i naputeni, spavaju djeca i starci, mljekarke i zidari, spavaju i dobri i loi, spava i voda u kanalima iako se kree. Amsterdam spava, ali i ima i takvih koji te februarske noi ne spavaju. Budne su pijanice koje pjevaju po tavernama na podruju izmeu Jodenbrestrata i Stare Crkve. Prostitutke su budne i kreu se iz ulice u ulicu, zaustavljajui se pred tavernama i izvikujui svoju cijenu neke od njih vuku za rukav strance po ulicama, a druge lee s nekim mornarom ili londonskim trgovcem meu nogama. Budan je i jedan ovjek u zatvoru koji je ubio svoju suprugu i njenog mladog ljubavnika kad ih je zatekao u postelji, a koga sjutradan treba da pogube. Budna je i jedna djevojka, koja svira embalo, i jedan mladi ovjek koji ita Anatomiju melanholije Roberta Bartona. Budna je i jedna starica koja pokuava da se sjeti svoje prve brane noi i koja e ove noi umrijeti. Budan je jedan ribar koji misli na svoju gladnu djecu, a i ona su od gladi budna, samo to se prave da spavaju jer znaju da je on zabrinut. Budan je i jedan slikar koji, na samo nekoliko kua udaljenosti od doma u kojem se rodio, stoji okruen skicama i priprema se da pone da slika na platnu to stoji pred njim. Njegovo ime je Rembrant. Budni su i tvoji roditelji, Spinoza, na samo stotinjak metara od slikara, koji iekujui stoji pred platnom. Lee na velikom crvenom ledikantu, u mraku. Rembrant stoji pred tafelajem i gleda u crte napravljen kredom

386

na platnu. Na crteu jedan ovjek lei mrtav zove se Aris Kint i ubijen je esnaestog januara te iste godine zbog oruane pljake. Jedan dan poto je egzekutiran, predsjednik udruenja hirurga, Nikolas Tulp, i estorica njegovih kolega pozvali su Rembranta da ih naslika za vrijeme asa anatomije u zdanju Theatrum Anatomicum. I sad, mjesec dana kasnije, Rembrant je pred platnom i eli da pone da slika. Njegova etka, umoena u crvenu boju, stoji u neposrednoj blizini bjeline onako kao to te iste noi jedno drugom stoje blizu i tvoji roditelji, a uskoro e prostor izmeu njihovih tijela i ieznuti. Od ega da ponem, pita se Rembrant, iako je etka ve natopljena krvavom bojom. Gleda skice na njima su jedne anatomske makaze rasjekle ruku mrtvaca i pridravaju meso. Taj koji dri makaze je Nikolas Tulp; a sedam je hirurga oko mrtvaca jedan od njih, onaj na samom desnom kraju slike, gleda u Tulpa, on je vjerovatno zainteresovan za to to e upravo rei profesor. Dvojica koja su sasvim pozadi gledaju ka slikaru njima je vano da dobro izgledaju na slici. Jedan drugi hirurg je pogled uputio negdje udesno, van slike, sigurno prema mjestu na kojem su se graani Amsterdama zgurali da bi mogli vidjeti skiciranje grupnog portreta s mrtvacem. Onaj koji se najvie sagnuo gleda u meso rasjeeno anatomskim makazama. Dvojica gledaju u prste lijeve ruke profesora Tulpa izmeu palca i kaiprsta on dri kap krvi. Da li da ponem od te kapi, pita se Rembrant ove noi (ove iste noi u kojoj e ti biti zaet, Spinoza), dok, dvoumei se, as prinosi etku platnu, as odmie ruku; a takvim istim kratkim pokretima, iako brim, i bez dvoumljenja, sjedinjavaju se tijela tvojih roditelja. Gr na njihovim licima podsjea na gr na licu Rembranta, Kako da ponem, od ega da ponem, pita se mladi slikar ima dvadeset i est godina i vjet je u slikanju, ali ima strah od toga da pone i da zavri sliku; a tvoji roditelji ba u tom trenutku zavravaju tvoje zaee, sperma tvog oca izliva se u utrobu tvoje majke. Ne, pomilja Rembrant, ne od kapi krvi, ona je esencija due, nju u ostaviti za kraj, i etkom povlai nekoliko crvenih linija po otvorenom mrtvom mesu. Osam dana poslije 24. novembra 1632. ovjek koji je tog jutra uao u sinagogu Bet Jakov, nosei na rukama svog osam dana starog sina, zove se Mihael Spinoza. Na svijet je doao etrdeset i pet godina prije toga kao Migel

387

Despinosa u Videgereu, u Portugalu, gdje se njegov otac Isak doselio iz Lisabona, s nadom da e se u malom gradu bez straha od Inkvizicije moi pridravati Mojsijevih zakona; na ovaj svijet je doao godine 1587, tano etrdeset godina poto je osnovan inkvizitorski sud, iji je osnovni cilj bio nasilno konvertiranje Jevreja i sprjeavanje konvertiranih Jevreja da se ponovo vrate svojoj prvobitnoj vjeri. Iz djetinjstva je pamtio samo jedan dogaaj jednu toplu ljetnju no, kad je, kao devetogodinjak, sanjao kako nebom lete ogromne ribe iz ijih usta kaplje krv, a u snu je sluao kako ga s ove strane stvarnosti doziva glas njegove majke Mor Alvares. Kad je otvorio oi, vidio je svoju majku i oca kako pokuavaju da pokupe najnunije stvari: dvije pogae hljeba, tri naruaja soli, jedan no, nekoliko kaika, iglu i konac, malo odjee; a dok je zajedno sa svojom majkom, bratom i sestrom posljednji put prelazio preko kunog praga, okrenuo se i vidio je svojeg oca Isaka kako se saginje u sobi, odvaljuje jednu dasku s poda, izvlai nekoliko sakrivenih knjiga i stavlja ih pod miku. Kasnije, kad se sjeao ovog bjekstva, esto je posezao za jednom od tih knjiga, za Torom, i ponovo je iitavao Egzodus. U tim trenucima stalno su mu se iznova vraale u uspomene suzne oi Mor Alvares. Vidio ih je kako se okreu ka kui koja se zauvijek udaljavala od njih i smanjivala se u njihovim oima, dok oni, na kolima u koja su bila upregnuta dva konja, ni sami nisu znali kud idu. Dugo zatim Mor Alvares je, iz svakog grada u kojem su nalazili sklonite, svojoj brai slala pisma, koja je prethodno diktirala Isaku, ne znajui da li je njih neko uopte i obavijestio da su pred Inkvizicijom oklevetani zato to su ispovijedali jevrejsku religiju. Pisma su slali samo onda kad su kretali u neki novi grad, da ih ne bi uhvatili inkvizitori; a u pismima je bilo napisano samo ime grada koji su naputali, naziv odreenog dijela tog grada, jedan datum i jedan gest. Mor Alvares je vjerovala da e njena braa shvatiti poruku. Ako bi u pismu pisalo: Ponte de Lima, pijac kraj sudnice, 14. avgust, ekanje desne nozdrve malim prstom lijeve ruke, to je znailo da oni treba da se pojave 14. avgusta te godine na trgu kraj sudnice u gradu Ponte de Lima i da trae ovjeka koji eka svoju desnu nozdrvu malim prstom lijeve ruke, a da u isto vrijeme i oni rade istu stvar. U svakom od gradova u kojem bi boravili po nekoliko mjeseci Mor Alvares i Isak nalazili bi po nekog Jevreja kojem bi rekli koji je znak raspoznavanja, saoptavali bi mu taan datum kad bi trebalo da se pojavi na

388

odreenom mjestu i kazivali bi mu to je to to bi trebalo da radi; a otkrivali bi i ime grada ka kojem su se uputili, da bi tako braa mogla nai svoju sestru. Isak i Mor Alvares su, u gradovima kroz koje su prolazili, ostavljali ljude da skau na jednoj nozi po trgovima, da ue i ustaju po pristanitima, da pljeu rukama pred katedralama ali njena braa se nisu pojavljivala. Snove Mor Alvares je, pak, uvijek iznova ispunjavao jedan veliki list papira kojim su prolazile ruke njene brae, ispisujui neto; a ona se, nepismena, muila da shvati nejasne znake ili da bar zapamti njihov izgled ne bi li joj ih mu mogao protumaiti poto se probudi. Zbog tih snova je nauila da ita i pie. U svakom gradu u kojem su se zaustavljali uila je po tri slova, a kad ih je sve nauila, uspjela je u snu da proita: Sve ima svoje vrijeme i svaka stvar pod kapom nebeskom ima svoje vrijeme vrijeme kad se rodi i vrijeme kad umre, vrijeme kad sadi i vrijeme kad upa posaeno, vrijeme kad se ubija i vrijeme kad se lijei, vrijeme kad se rui i vrijeme kad se gradi, vrijeme kad se plae i vrijeme kad se smije, vrijeme kad se tuguje i vrijeme kad se igra, vrijeme kad se razbacuje kamenje i vrijeme kad se kamenje skuplja, vrijeme kad se grli i vrijeme kad se zagrljaji izbjegavaju, vrijeme kad se dobija i vrijeme kad se gubi, vrijeme kad se uva i vrijeme kad se rastura, vrijeme kad se kida i vrijeme kad se ije, vrijeme kad se uti i vrijeme kad se govori, vrijeme kad se voli i vrijeme kad se mrzi, vrijeme za rat i vrijeme za mir. Kad se probudila Mor Alvares je rekla svojem muu to je sanjala, ali, budui da je ve bila postala zaboravna, ono to je zapamtila izgledalo je kao mrtvo tijelo koje je ve postalo hrana leinarima: Sve ima svoje vrijeme vrijeme kad umre, vrijeme kad upa posaeno, vrijeme kad se ubija, vrijeme kad se rui, vrijeme kad se plae, vrijeme kad se tuguje, vrijeme kad se razbacuje kamenje, vrijeme kad se zagrljaji izbjegavaju, vrijeme kad se gubi, vrijeme kad se rastura, vrijeme kad se kida, vrijeme kad se uti, vrijeme kad se mrzi, vrijeme za rat. Rijei su Isaku zvuale poznato, ali on se nije mogao sjetiti gdje ih je uo ili proitao. Od tada Mor Alvares nije vie sanjala i prestala je da alje pisma, nadala se samo da e se jednog dana i za njih negdje nai topli dom za djecu Fernanda, Migela, Mariju Klaru, za njenog mua Isaka i za nju. A odgovor na sva njena pisma stigao je mjesec dana poto je ona umrla u Nantu, u Francuskoj 1616. godine. Odgovor se zvao Sara. Bila je to erka njenog brata Gabrijela. Dok mu je Sara objanjavala

389

kako su i njen otac, i dva preostala brata Mor Alvares poslije tekih muenja ubijeni od strane inkvizitorskog suda, Migel Despinosa, tada tek preimenovan u Miela DSpinosu, gledao je u odsustvo prstiju na desnoj ruci svoje roake. Primijetivi njegovu zbunjenost, Sara je podigla svoju ruku bez prstiju pred njegove oi i rekla je: Odsjekli su ih da ne bih mogla da okreem stranice Talmuda, koji su nali pod mojim jastukom. Nekoliko dana kasnije, dok je zauvijek odlazio iz Nanta, Miel DSpinosa dugo je s broda gledao ka pristanitu, sve dok iz vida nije izgubio Sarinu ruku bez prstiju, koja mu je mahala u znak oprotaja. U Roterdamu je po trei put dobio ime: Mihael Spinoza, koje je nosio do smrti. U tom gradu dobio je predosjeaj da e Holandska Republika biti njegovo boravite sve dok je na zemlji. Jednog novembarskog dana 1622. godine preselio se u Amsterdam i oenio se Rahelom, erkom svog strica Avraama. Krajem sljedee godine umrlo im je prvo dijete prije nego to je napunilo osam dana, a u proljee 1624. i drugo, na samom poroaju. Rahela se poslije toga teko razboljela i postajala je sve slabija i slabija, pa je uskoro, kad bi sjedala pred kuom, morala da stavlja kamenje u depove da je ne bi oduvao vjetar. Umrla je jednog februarskog jutra 1627. godine, a ljudi koji su kupali njeno mrtvo tijelo priali su da je bila laka od krila galeba. Mihael je jo od samog dolaska u Amsterdam poeo da se bavi trgovinom, u emu mu je pomagao njegov stric Avraam Spinoza. Godinu dana poto je Rahela umrla, Mihael Spinoza oenio se Hanom Devorom Senjor, erkom Baruha Senjora i Marije Nunjes. Godine 1629. rodila im se erka Mirjam, godinu kasnije sin Isak, a dvadeset i etvrtog novembra 1932. godine jo jedan sin. ovjek koji tog decembarskog jutra 1632. godine ulazi u sinagogu Bet Jakov je Mihael Spinoza, a osam dana staro dijete koje on nosi u hram da bi tamo bilo obrezano i da bi mu bilo dato ime to sam ja. U sinagogi e me upisati kao Benta Spinozu, tako e me zvati i kod kue i pod tim imenom u biti trgovac; kao Baruh u biti upisan u kolu Talmud Tore i na to e ime biti izdat herem kojim e biti proglaeno moje ekskomuniciranje iz jevrejske zajednice; poslije herema ljudi e me zvati Benediktus a sva ova imena imaju isto znaenje: blagosloveni, prvo na portugalskom, drugo na hebrejskom, tree na latinskom. U mom djetinjstvu svijet je poinjao jednim kvadratom. Kroz taj kvadrat prozor koji se nalazio na zidu jedne od tavanskih soba u naoj kui polako se irio svijet. Kroz grane

390

bagremova vidio se kanal koji tekao paralelno s ulicom pred kuom u kojoj smo ivjeli. Malo ulijevo u odnosu na nau kuu postojao je most koji je povezivao Haurthraht, u ijem smo frontalno-sredinjem dijelu ivjeli, i Vlounburh. Pogled kroz prozor iz tavanske sobe naeg doma zahvatao je nekoliko kua koje su se nalazile s one strane kanala: u jednoj od njih bila je smjetena Bet Jakov, sinagoga u kojoj sam osmog dana od svog roenja bio obrezan i u kojoj mi je bilo dato ime; a odmah pored sinagoge nalazile su se dvije kue koje je iznajmljivala jevrejska zajednica i u kojima je bila smjetena kola Talmud Tore. Na dom nalazio se u kui koju smo iznajmljivali od Vilema Kijka, trgovca svilom i mnogi su se pitali zato je Mihael Spinoza, koji nije bio ba veoma bogat trgovac, rijeio da ivi u Haurthrahtu, a ne u Vlounburhu, gdje su ivjeli siromaniji Jevreji. Kua u kojoj smo stanovali imala je etiri prostorije: u prizemlju je bila prostorija u kojoj smo jeli i prostorija u kojoj smo provodili dan, i na ijoj se sredini nalazio crveni ledikant veliki krevet sa zavjesama. U potkrovlju, u jednoj sobi otac je uvao neka od vina koja je prodavao u svojoj prodavnici, a u drugoj smo spavali mi, djeca. Kroz prozor te sobe poinjao je svijet u mom djetinjstvu i pogled koji je prolazio kroz taj prozor mogao je da obuhvati pare neba, jednu ulicu, drvored bagrema, jedan kanal, jedan most preko kanala i nekoliko kua na drugoj strani meu kojima su se nalazile i sinagoga i kola. Religiozno obrazovanje, koje je za jevrejsku djecu poinjalo jo u njihovim domovima, produavalo se ba u tim kuama prvo u sinagogi (pamtim kad sam prvi put tamo uao: mladi rabin Aboab de Foneska pokretao je svoje prste po harfi, dok je hor pjevao ljubavnu pjesmu o mladoenji Izraelu i njegovoj nevjesti Sabat), a zatim u koli. Pamtim kako je izgledao moj otac kad me prvi put odveo u sinagogu i kad sam poao u kolu htio je da budem rabin. U naoj kui govorilo se na portugalskom, panski nam je bio poznat jer je bio jezik knjievnosti, a hebrejski zato to je bio jezik svetih knjiga. Kasnije sam nauio i holandski, iako nikad ne i dovoljno dobro da bih ga mogao koristiti u pisanju. Kad sam imao est godina rodio se moj brat Gabriel. Nekoliko mjeseci poslije njegovog roenja moja majka, za koju je otac govorio da je oduvijek bila boleljiva ena, teko se razboljela i poslije pet mjeseci, petog novembra 1638, je i umrla. Od tada sam sve ee sjedao kraj prozora kroz koji je poinjao svijet.

391

Jasmila bani

LUTKE
Schumann je jedan od najvecih umjetnika ovog vijeka... On radi sa stvarima koje se ticu naseg doba... Njegove lutke ... su vrhunska umjetnost. Stefan Brecht, The Bread and Puppet Theatre, Vol. 1

U Sarajevu se 1993. godine, za vrijeme jednog od najjaih predboinih granatiranja, pojavio osniva teatra Hljeb i Lutke (The Bread and Puppet Theatre), Peter Schumann. Doao je bez zatitne kacige i prsluka, s povelikom torbom punom poklona. Pored dragocjenih praktinih sitnica za sve lanove MESS-a, u torbi je bio i boini kola koji je donio iz Vermonta. Kola, pun arenih kockica elea, rastvoren pod svijeama, pojeli smo na gladan stomak gledajui u Pitera s bijelom bradom, dubokim izmama i irokim hlaama, kao na udnog Djeda Mraza, koji umjesto snjenih pahuljica, u drugom planu ima kiu metalnih rapnela. Lutke dolaze i ostaju 1994. godine, UN avionima u Sarajevo su iz SAD-a stigle Lutke: kartonski konji, peraice rublja, smetljari, biznismeni od krep-papira, letjeli su iznad zapaljene zemlje, sputajui se na aerodrom blokiranog grada. Zbunjeni vojnici UN-a, koji su uvali mir usprkos tome to je rat ve bio odnio ivote 10.000 Sarajlija, udili su se takvoj humanitarnoj pomoi. Na kraju, uz pomo Wallyja, radnika humanitarne organizacije Equilibre, koji je morao obaviti mnogo toga da bi se kutije pune iaranih kartonapustile u grad, Lutke su konano bile s nama. Peter i Michael Romanyshyn su ispred Narodnog pozorita napravili pe od cigli. Zamijesili hljepie. Utisnuli na njih znak sunca. Ubacili ih u pe i Cirkus je mogao poeti! Gledaoci predstave sjedili su na stepenicama Pozorita tu je bilo najsigurnije.

393

ivotna radost i humor Cirkusa znaili su im vie od luksuza paketa hrane. Paket je mogao samo nakratko zatititi stomak, ali i nepogreivo precizno srozati ljudsko dostojanstvo Cirkus je lijeio i oplemenjivao. Nakon predstave gledaoci su pojeli hljeb s namazom od bijelog luka, a Peter je lutke poklonio Pozoritu mladih. Lutke bosanske ene Godinu dana kasnije u SAD The Bread and Puppet je izveo predstavu Passion Play for Bosnia. Na Schumannov sam poziv dola u Glover, Vermont, na farmu na kojoj se nalazi teatar. lanovi The Bread and Puppet bili su zabrinuti deavanjima u BIH, posebno u Srebrenici: saosjeali su i revno su itali izvjetaje, traili nove podatke na internetu, doputali mi da satima drim zauzet telefon pokuavajui dobiti kuu i saznati ta se deava. Piter je napravio lutke, lica bosanskih ena, s dugim tkaninama koje su se jednostavnim pokretima ruke mogle pomjerati dajui bezbrojne forme ene: visoke, tanke, obezglavljene, zguvane, pognute, s grbama, tanane, prelijepe... One su putovale u Ohio, Philadelphiju, Washington i New York, te izuzetnom emotivnom predstavom priale nau priu. Lutke od smea nae civilizacije Godine 2003. Peter je opet u Sarajevu. etamo kroz grad. Obilazimo Narodno pozorite, hodamo Ferhadijom, pijemo kapuino u bati. Ne mogu vjerovati, kae Peter gledajui obnovljene zgrade i uurbane ljude. Meni je zanimljiva njegova opaska da su ljudi u ratu izgledali puno dotjeraniji i sreeniji. Peter se sjea Ines Fanovi koja je uvijek, prije dramatinog puta kui, usne mazala karminom. Idemo na probu. Peter zatvara MESS s Fiddle sermon. U tekst stavljamo dijelove koji su aktuelni u Bosni. Prvi dio predstave je prezentacija s duhovitim crteima, a drugi dio izgovara se uz violinu i trube, i glasi ovako:

394

Najnoviji rat koji su vodile Sjedinjene Amerike Drave nije bio rat, nego MIR. Kako sam to primijetio? Kada hiljade demonstranata, diljem SAD, zatrae da se rat okona, kontra-demonstranti poinju tumaiti vladu ispravno, tvrdei da je rat mir. Kada problem proizvodnje mira postane preteak, tada Vlada proizvodi rat. Prvo unajmi jezik. Jezik, koji ima dara da proizvodi mir, iznenada taj talenat pone koristiti za proizvodnju rata, mada rat naziva mir. Jezik moemo uiti tako da kae ivot, a da pritom misli na smrt. Ljudi, te sjene boanskoga, dobiju zadatak da bacaju bombe na druge sjene boanskoga. Bombe kidaju ruke i noge, a flasteri se koriste da ih zalijepe natrag. Ako ne postoje razlozi za takvo djelovanje, svjei razlozi se izvlae iz smetljita postojeih razloga. Teror je teror. Rat uopte nije teror. Rat je bitan dio privrede. Privreda znai posjedovanje Zemlje. Posjedovanje znai da morate imati i da vam treba jos vie. Jo vie znai koliko je god mogue. I vi morate zatititi to svoje kolikoje-god-mogue sa koliko-je-god-mogue ratnih brodova. uveni Manifest za brzi svijet New York Timesa glasi: Skrivena ruka trita nee nikad raditi bez skrivene pesnice: McDonalds ne moe cvjetati bez F-16 i B-52. Skrivena pesnica osigurava bezbjednost svijeta za nae tehnologije i za armiju, mornaricu i avijaciju SAD. Vlada moe rei: mir je ono to mi zovemo mirom. Drugim rijeima: rat nije rat, rat je mir. Isto tako, mir nije ono to izgleda, ve je to zapravo rat.

395

* tekst Petera Schumanna prevela Senada Kreso

Mir je rat svih malih farmi ovoga svijeta protiv agrobiznisa. Mir je rat uma protiv papira. Mir je rat penzionera protiv Svjetske banke. Mir je rat graana BIH protiv Dejtonskog Ustava. Mir je rat ovjeanstva protiv amerikog naina ivota bogatih. Mir je rat ruku protiv digitalnog sistema i nogu protiv transportnih sistema. Mir je rat svakog blesavog djelia naeg ivota protiv globalizatora. Mir je lutkarstvo napravljeno od smea nae civilizacije. *

Lutke opet hoe na ulicu Peter Schumann je dobio nagradu Zlatni lovorov vijenac za doprinos umjetnosti teatra. Na taj nain Sarajlije su mu odale priznanje i zahvalnost. Dogovaramo se kada e ponovo doi, s kojom prestavom, s kim emo je igrati i gdje. Iako u drugom planu nema vie gelera, a hljeba su puni kontejneri, potreba za sutinskom umjetnou, radou, humorom i povratkom ljudskog dostojanstva moda je u nama vea nego to su je osjeali ljudi uureni na stepenicama Narodnog pozorita 1993. godine. Lutke koje su tada izvele svoju fenomenalnu misiju lee u podrumu Pozorita Mladih. Nisu izloene u muzej, iako su jedinstvena umjetnika djela, jer one i nisu stvorene za muzej. Schumannove lutke ude za pokretom, interakcijom, novom energijom, novim miljenjem, novom pobunom. ekaju da izau na ulicu. U povodu performansa Fiddle Sermon Petera Schumanna, na 43. Teatarskom festivalu MESS 03. Za sada, na ulicama su radnici i gladni. A Lutke bi trebale biti s njima. One znaju biti glasnije od politikih pamfleta i fraza koje dre ruke trajkaa, prognanih, obespravljenih!

396

Boris A. Novak Monika van Paemel

Boris A. Novak

PRIPOVJEDAKE TAPISERIJE MONIKE VAN PAEMEL

Flamanska knjievnica Monika van Paemel je, pored Harryja Mulischa, Huga Clausa i Ceesa Nootebooma, najuglednija predstavnica suvremene knjievnosti na nizozemskom jeziku. Da bismo razumjeli njen specifian poloaj u flamanskoj, nizozemskoj i europskoj knjievnosti treba u uvodu predoiti historijski kontekst koji stalno dolazi do izraaja u njenim romanima. Ve sama injenica pripadnosti flamanskoj literaturi postavlja knjievnicu Moniku van Paemel u specifian i nelak poloaj. Flamanci, naime, govore nizozemski jezik, to, drugim rijeima, znai da flamanski pisci spadaju u jeziki okvir ire zajednice, koju su, u svoje vrijeme prije nego to je vjerska razlika izmeu katolikih Flamanaca i protestantskih Nizozemaca razdijelila tu jeziku zajednicu na dvije drave, Nizozemsku i Belgiju nazivali Nizozemske zemlje (De Nederlanden), to bismo moda mogli nazvati i Nizozemlje. Ali historijska istina odnosa izmeu nizozemske i flamanske kulture je jo kompleksnija i kompliciranija zbog injenice da se jezik, koji do dana dananjega zovemo nizozemski, zapravo rodio u Flamanskoj, gdje su u srednjem vijeku nastali prvi sauvani knjievni tekstovi na tom germanskom jeziku. Ta zemlja je, u ekonomskom i kulturnom pogledu, cvjetala sve do izbijanja vjerskih ratova izmeu katolika i protestanata, te panjolske okupacije, kada je razaranje zemlje prouzrokovalo egzodus flamanskih protestanata, duha i kapitala na sjever; tek s dolaskom Flamanaca su se sjeverni gradovi, na elu sa Amsterdamom, poeli razvijati u ekonomskom i kulturnom pogledu. Zbog historijskih okolnosti je flamansko narjeje sauvalo arhainu prirodu nekadanjeg nizozemskog jezika: melodija i zvuk jezika su meki, a rjenik bogatiji. (To je i jedan od razloga to romani Monike van Paemel tako fasciniraju nizozemske itatelje.) Nizozemska knjievnost je vie vezana za angloamerike utjecaje, a flamanska knjievnost se od davnina usprkos neprestanoj politikoj borbi s frankofonskim Valoncima

Preveo Josip Osti

399

 neusporedivo vie oploavala kod francuskih i romanskih uzora, tako da, uz sjevernjake karakteristike, zrai i junjakom otvorenou i temperamentom. to se tie odnosa izmeu Nizozemaca i Flamanaca, mogli bismo, dakle, upotrijebiti formulu koja odreuje odnos izmeu Engleza i Amerikanaca separated by the same language: dijeli ih isti jezik. Karakteristika flamanske kulture vrhunca srednjeg vijeka i renesanse je sinteza ulnosti i produhovljenosti. Hegel je u Predavanjima o estetici usmjerenost flamanskog i nizozemskog renesansnog slikarstva ka ulnim ivahnim prizorima iz svakidanjeg ivota objasnio kao umjetniki izraz zadovoljstva naroda koji je otrgnuo zemlju iz kandi mora i na taj nain pobijedio prirodu. Neprestana borba s elementarnom snagom vode pokazuje se u nizozemskom jeziku kao neobino bogastvo rjenika vezanog za vodu. I kod Monike van Paemel voda igra ulogu kljunog simbola, ali koji je u skladu s iskustvima vie generacija izrazito dvosmislen, jer voda raa ivot, a ujedno donosi smrt. (Uz to da pomenem dramatian dogaaj iz njenog djetinjstva, kada je, sa srodnicima stajala na krovu kue koja je poput posljednjeg otoia trala iz podivljale vode koja je poplavila sav kraj i odnijela cijele kue i sela, te mnogo ljudi i ivine.) Prirodnu senzualnost flamanskog renesansnog doivljavanja ljudskog tijela dopunjuje mistika vertikala, koja tjelesnosti dodaje sublimaciju i eterinost, posebno kod enskih figura i lica. Velika tradicija takozvanih flamanskih primitivaca, odnosno naivaca (detaljnija analiza njihovih platana, dakako, pokazuje da u njihovoj slikarskoj tehnici nema niega primitivnog, odnosno naivnog), te slikara, koji su ih slijedili od brae Van Eyck preko obitelji Breughel do Rubensa odzvanja i u strukturi romana Monike van Paemel, koji su zasnovani kao vrsta cjelina, sastavljena od brojnih pojedinosti. Njena pripovjedaka tehnika podsjea na kompoziciju slavnih flamanskih renesansnih i baroknih tapiserija: bezbroj pria je utkano u jedinstvenu i cjelovitu sliku svijeta. Poetika Monike van Paemel, dakle, oivljava etimoloko znaenje izraza tekst, koji izvire iz latinske rijei za tkanje: njeni tekstovi su teksture. I mada u nae doba nije vie moderno govoriti o izraavanju nacionalnog duha, u sluaju Monike van Paemel je jo uvijek umjesno upotrijebiti taj pojam: njeno narativno majstorstvo, uz svu svoju modernu, odnosno postmodernu usmjerenost, te kozmopolitsko iskustvo izvire iz temeljnog dispozitiva flamanskog odnosa prema svijetu, koji odreuje sama priroda.

400

Zato u njenim djelima neprestano dolazi do izraaja kraj u kojem se zemlja bori s morem, a nebo se sputa veoma nisko. Ravnica tu omoguava iroke vidike i horizonte, a more komunikaciju sa svijetom, te iskustvo drugih i drukijih kultura. Dalja historija Flamanske bila je u ekonomskom, politikom i kulturnom pogledu nadasve mukotrpna, u mnogo emu slina historiji Slovenije u stoljeima odnaroujueg germanskog pritiska: sudbina nesamostalne zemlje, koja je silom historijskih prilika neprestano ukljuena u ire dravne tvorevine. Poslije Napoleonovih ratova je Flamanska izvjesno vrijeme pripala Nizozemskoj, dakle dravi koja je temeljila na istom etnikom i jeziom identitetu. A politika i vjerska arogancija vladajue protestantske nizozemske klase je prouzrokovala da su Flamanci u konzervativnoj graanskoj revoluciji 1830. godine okrenuli lea svojoj sjevernoj brai, te, skupa s Valoncima, koji govore francuski i sa kojima ih je spajao zajedniki imenitelj katolianstva, formirali kraljevinu Belgiju. injenica da je bila Flamanska veim dijelom ruralna zemlja, a Valonija industrijski razvijena, imala je za posljedicu drugorazredni poloaj Flamanaca u devetnaestom i u prvoj polovini dvadesetog stoljea. Nejednakopravan politiki poloaj prouzrokovao je i kulturnu marginalizaciju: tek poslije Prvog svetskog rata se flamanski jezik probio na univerzitete, a frankofonski intelektualci su jo uvijek arogantno tvrdili da na flamanskom, odnosno nizozemskom jeziku nije mogue misliti i umjetniki se izraavati. Karakteristino je da je mnogo darovitih flamanskih pjesnika, pisaca i dramatiara u devetnaestom stoljeu pisalo na francuskom jeziku: da pomenemo samo meunarodno poznata imena simbolistikog dramatiara Maeterlincka i pjesnika Verhaerena. Knjievnost na domaem jeziku oivljava i dobija nov polet pred kraj devetnaestog stoljea, u vrijeme naturalizma (romanopisac i dramatiar Cyril Buysse, pisac Stijn Streuvels) i simbolizma (pjesnik Guido Gezelle, poznat po arobnom zvuku svojih pjesama). Prezime Van Paemel, koje je inae dosta rijetko, u flamanskoj knjievnoj povijesti prvi put se pojavilo u naslovu najznaajnije naturalistike drame, koju jo uvijek esto izvode Obitelj van Paemel (Het gezin Van Paemel) Cyrila Buysseja, emu kumuje spor izmeu tog pisca i jednog od predaka nae knjievnice. U prvoj polovini dvadesetog stoljea u flamanskoj poeziji su prisutni avangardistiki jeziki eksperimenti (Paul van

401

Ostaijen), a u prozi iroke epske sage. Pripovjednitvo je, s jedne strane usmjereno u romantiziranje prolosti naroda, te ivota malog ovjeka provincijske i malograanske sredine (Felix Timmermans, koji je bio prije Drugog svjetskog rata veoma omiljen i meu slovenskim itateljima), a s druge strane u kritiko opisivanje drutvene stvarnosti (Louis Paul Boon, kljuna knjievna linost sredine dvadesetog vijeka). Epsku irinu i kritiku drutvenu svijest Louisa Paula Boona slijede Hugo Claus i Monika van Paemel. Knjievnica je roena poslije Drugog svjetskog rata ispod mlina u selu Poesele (provincija Istona Flamanska). Po oevoj strani potie iz graanskih krugova, a po majinoj iz seljake obitelji. Zbog dugotrajne bolesti je, kao dijete, odrastala kod djeda i bake s obje strane, u graanskoj sredini Antwerpena i u, tada jo idilino-arhainoj, flamanskoj unutranjosti. Poto je bila prikovana za postelju, mnogo je itala: njena omiljena lektira u godinama djetinjstva bio je Shakespeare, a jednom je napisala i pismo Danielu Defou kako bi ga upozorila na netanosti u njegovem Robinsonu Crusou. Ve tada je poela pisati. Prva od brojnih knjievnih nagrada koje je primila bila je nizozemska knjievna nagrada za gimnazijalce: s biciklom se, kroz umu, prokrijumarila na drugu stranu granice, poslala tekst potom i pobijedila, mada nije bila ni Nizozemka, ni gimnazijalka, jer uope nije ila u kolu. Za nagradu je dobila toliko knjiga koliko je bila visoka. Kad je ozdravila, kolovala se kod sestara Svetog groba (taj internat odjekuje i u Razlici, u poglavlju o blagu koje u Zadru uvaju asne sestre tog reda, ustanovljenog u vrijeme kriarskih ratova), a nakon toga je, u Gentu, studirala ekonomsko pravo. Prije nego se odluila za teak put slobodne knjievnice, potvrdila se kao odlina novinarka; njene radio-emisije imale su velik odjek i bile veoma omiljene. Sudjelovala je i u znanstvenim istraivanjima: u skupini znanog historiara knjievnosti Rolanda Mortiera je iz nizozemskog na francuski jezik prevodila klasine flamanske autore i autorice, izmeu ostalih, prosvjetiteljsku knjievnicu Belle van Zuyllen, koja je upotrebljavala pseudonim Madame de Charrire. Knjievnica je lanica Kraljeve akademije znanosti i umjetnosti u svojoj zemlji. Pokojni kralj Baudewijn (francuski Baudouin) joj je 1993. godine, za knjievne zasluge, dodijelio plemiki naziv baronice. Monika van Paemel vai za najangairaniju knjievnicu u flamanskoj i nizozemskoj knjievnosti. Godinama se borila za

402

prava knjievnika, za bolji poloaj ena i djece, te za jednakopravnost manjina. Vie od deset godina bila je predsjednica Flamanskog PEN centra, a angairala se i u obrani Salmana Rushdia. Kao to e se vidjeti u nastavku, organizirala je i velianstvenu humanitarnu pomo rtvama ratova u nekadanjoj Jugoslaviji. Ali vratimo se knjievnosti. Mlada knjievnica je stupila na flamansku knjievnu scenu sedamdesetih godina, kada je, pod uplivom strukturalizma, vladao neoavangardizam (tipian autor tog usmjerenja bio je Ivo Michiels). U prvencu Papagaj plavog ela (1971), iskuavala je jezike mogunosti romaneskne forme. Usprkos radikalno-modernistikom nainu pisanja, taj roman sadri odreene autobiografske elemente: ve sam naslov je povezan s injenicom da je autorica u djetinjstvu imala papigu amazonku s plavim elom. Drugi roman, naslovljen Konfrontacija (1974), dijalogom vie glasova dvojnica pripovjedaice prikazuje sudbinu suvremene ene. U to vrijeme su teoretiarke enskog pokreta esto navodile Moniku van Paemel kao jednu od najizrazitijih i najdarovitijih knjievnih pera feminizma. U intervjuu Tadeje Krei Scholten s Monikom van Paemel, objavljenom pod naslovom Sr razlike u slovenskom mjeseniku Ampak (broj 6-7, 2001), moemo proitati sljedee promiljanje pitanja enske knjievnosti: Govorimo li o knjievnosti na nain enske knjievnosti, to je pristrano. Prije svega postoje dobro i slabo napisane knjige. Piu ih veinom mukarci. A gledate li na problem historijski, jasno je da se radi o pitanju mogunosti. Virginia Woolf je rekla: ena mora imati novac i prostor ako hoe pisati beletristiku. to znai da mora imati mogunosti. U cijeloj povijesti i u svim civilizacijama je enama tee. Potom je tu i razina jezika. Postoji jezik vojske, crkve, trgovine. Jezik ena je materinski, jezik koji govori s djetetom. Potem je i posebnost enskog naina razmiljanja, osjeanja. Ta znate, kada ita velika imena knjievnosti i doe do erotike, mukarcima se dogaa sve mogue, a ona zatvori oi i samo moe nagaati to se dogaa s njom. A ipak su ene polovica ovjeanstva, koja nije manje znaajna od druge. Zato je potrebno da jezik obrade ene na svoj, drukiji nain. Nadam se da e doi vrijeme kada nee biti vano je li knjigu napisao mukarac ili ena. Jednom sam sama pokuala neto napisati mukim pogledom, ali samo kao eksperiment. Ovog trenutka je prije svega potrebno da postoje

403

dobre knjievnice. Veoma jasno reeno: ja sam feministkinja, ali nisam feministika knjievnica. Ali sva iskustva ena, to, da mora biti ono to jesi, obrana vrijednosti koje nisu vrijednosti moi i veinom su enske vrijednosti, recimo djeca, nadasve su vana. Zato kaem da je knjievnost koju piu ene, a ne enska knjievnost, jako vana. Jedna od najomiljenijih knjiga Monike van Paemel je Margerita (1976), u kojoj je oblikovala svoju duhovitu i toplu baku, koja je u vrijeme Drugog svjetskog rata spasavala idove od nacistikih progona. (Izmeu ostalog, rasprodala je kue koje je imala kao vlasnica graevinskog poduzea kako bi kupila hranu za brojne idove koje je skrivala.) Najznaajnija knjiga u njenom dosadanjem opusu je nesumnjivo monumentalni roman Prokleti oevi (1987), u kojem se, polifonijom razliitih pripovjedakih slojeva, ocrtava epska slika flamanske historije dvadesetog stoljea. Glavnoj junakinji romana je ime Pamela, to je nesumnjivo dijagram prezimena same autorice: Prokleti oevi su, dakle, u odreenoj mjeri, autobiografsko djelo. Kao to je pravilno utvrdio Georges Ad, izbor imena junakinje postmodernistiki citira jedan od prvih romana sa enskom tematikom Pamelu, koju je engleski pisac Samuel Richardson objavio 1740. godine. Richardsonov epistolarni roman uspostavio je vrijednosni sustav kojem se ena u graanskom drutvu mora podreivati. Pamela Monike van Paemel, dvjesto pedeset godina kasnije, nije vie zadovoljna patriarhalnim vrijednosnim sustavom: roman prikazuje svijet u kojem su mukarci nositelji nasilja i smrti. enama i djeci naturaju svoju mo, ali ne preuzimaju na sebe i odgovornosti koje mo sobom donosi. U tom smislu je naslov Prokleti oevi duboko karakteristian. Ali autorica se problemom odnosa meu spolovima ne bavi samo na razini intime nego i na drutvenoj i historijskoj razini. Potresno je poglavlje u kojem autorica prikazuje zvjerski pokolj koji su vojnici njemake este armije pri okupaciji Belgije izvrili u flamanskom selu Vinkt. Poglavlje poinje pasusom: To selo bi se isto tako mogla nalaziti u Poljskoj. U Ukrajini ili u Normandiji. Moda u Gelderlandu. U Vijetnamu ili u Kambodi. Meu libanskim cedrima ili na rubu sinajske pustinje. Ali i u Flamanskoj. Moe se zvati Lidice, My Lai, Oradour, Putten ili Vinkt. Sva sela su primjerna, a sva imena nezaboravna. okantan opis masakra temelji na stvarnim podacima, koje je

404

Monika van Paemel, kao novinarka, sakupila od rijetkih preivjelih seljana. U Prokletim oevima je autorica opisala sistem rata i djelovanje moi. U kaleidoskopskoj polifoniji tog romana vanu ulogu igraju takoer imaginacija i ironija. Antologijsko je poglavlje u kojem imaginarno bie, ena s repom, izloi podsmijehu muko hvalisanje pobjedama na seksualnem podroju. Za to djelo je Monika van Paemel primila najvee mogue umjetniko priznanje u svojoj zemlji belgijsku dravnu nagradu. Jedina ena koja je prije nje primila tu prestinu nagradu bila je Virginie Loveling: 1898. godine dakle, sto godina prije Monike van Paemel dodijelili su joj to priznanje, jer su lanovi komisije bili ubijeeni da se radi o mukarcu. (Ta knjievnica je objavljivala pod mukim pseudonimom, kako bi izbjegla mizoginiju.) Dogaaji u romanu Prvi kamen (1992) smjeteni su u Jeruzalem, a roman se hvata ukotac s pitanjima gubitka i boli. etrdesetogodinja May pobjegne iz Bruxellesa u potrazi za svojim identitetom, koji je poljuljan zbog tragine smrti u obitelji. Pri suoenju sa mitskim predjelom Bliskog istoka junakinja se sjea flamanskog kraja koji je obiljeio njenu mladost. Prizori vjenih spomenika triju velikih monoteistikih religija, koje smatraju Jeruzalem svojim svetim gradom, mijeaju se tu s razaranjem koje izvire iz politike i vjerske netrpeljivosti prema drugom i drukijem. Na pozadini holokausta autorica ocrtava i tragediju Palestinaca i povijesnu raspetost idova izmeu progonjenih i progonitelja. Putovanje na Jutrovo iskae se putovanjem u sebe ka izvorima vlastitog bia, vlastite due i srca, vlastitog tijela i seksualnosti. Radi se, dakle, o knjizi koja upjesmljuje vrijeme i uspomene na razliitim razinama od povijesnog vremena i kulturnih uspomena do osobnog iskustva i spoznaje o prolaznosti, koju je mogoe premaiti samo ljubavlju. Djela Monike van Paemel su veinom veoma opsena (Prokleti oevi imaju dobrih etiri stotine stranica). Seriju debelih romana je 1993. godine presjekla knjiica koja je imala samo sto stranica, sa dvosmislenim naslovom Het wedervaren: razumijemo li ga kao Het weder-varen, i na taj nain naglasimo rije varen (putovanje), naslov znai Ponovno putovanje; a ako u toj kovanici ujemo rije ervaren (iskustvo), onda oznaava ponovno iskustvo. Dakle, ponovno doivljajno putovanje, odnosno ponovljeno uspomensko iskustvo. U smislu

405

anra, radi se o eseju u prvotnom montaignovskom znaenju tog pojma o literariziranom promiljanju vlastitog ivota i odnosa prema svijetu. Autorica u toj knjizi predoava odnos izmeu (svoje) autobiografije i umjetnike prirode svojih romana. U romanu naslovljenom Cvijee u ledu (1997) knjievnica se, priom o opasnosti ekoloke katastrofe na Sjevernem polu, bavi i unutranjom dinamikom grupe aktivista-ekologa, u kojoj se, pod okriljem opravdanih ciljeva, skriva volja za mo. Kao za pripovjedaice i junakinje drugih njenih romana, traganje za identitetom je temeljna pokretaka sila i za Perlu, kljuni enski lik Cvijea u ledu: I tako je putovanje poelo, kao da je htjela zauvijek napustiti svoju prolost, odbijajui da se bilo kada i bilo gdje ponovno usidri, odluena da e stalno samo posjeivati, a nikada se vie ustaliti. Perla pokuava razumjeti samu sebe pri suoavanju sa svojim najbliim s djedom i bakom, kod kojih je odrastala, sa kerkom, s prijateljima i s mukarcima koji su prolazili kroz njen ivot, obino nasilno i unitavajue. U Cvijeu u ledu Monika van Paemel nastavlja neumoljivu analizu odnosa izmeu mukarca i ene, koju je poela u Prokletim oevima. Seks je za mnoge mukarce samo sredstvo postizanja moi, tonije, premoi. Prizor silovanja u tom romanu je jedan od najsablasnijih opisa u suvremenoj knjievnosti, a pri toj osjetljivoj grai autorica je pokazala i dokazala svoju psiholoku tankoutnost i umjetniko majstorstvo. Pri svom udubljivanju u odnos izmeu krvnika i rtve nikada ne zapada u crno-bijela pojednostavljivanja: s psiholokom lucidnou i emocionalnom inteligencijom pokazuje kako se rtve preobraavaju u delate, kako slabi iskoritavaju i zloupotrebljavaju svoj poloaj, kako bi se za svoje patnje osveivali ne onima koji su prouzrokovali njihove muke, nego onima koji su im najblii, onima, koji im pomau. Upravo pitanje odnosa izmeu krvnika i rtve je onaj istonik koji je Moniku van Paemel od romana Cvijee u ledu vodio ka novoj knjievnoj avanturi neobinom tekstu koji je naslovila Razlika (2000) i, kao knjievnu vrstu, odredila ga podnaslovom historijska pria. Tu anrovsku oznaku morali smo u prijevodu pisati s dvije rijei, a u izvorniku je samo jedna rije, koja sadri dva znaenja geschiedenis: slino kao njemaka rije Geschichte ili francuska rije histoire i geschiedenis oznaava kako priu tako i historiju. S tom dvosmislenom oznakom autorica upozorava na to da je izvor teksta historijski

406

vjerodostojan, da je umjetnika istina tu utemeljena na doivljenoj stvarnosti, da je upotrijebimo li prihvaene engleske izraze fiction tu izgraena na faction. Kao to je Monika van Paemel napisala u Objanjenju, objavljenom na kraju knjige, radi se o prii jedne istorije i istoriji jedne prie. U Razlici je autorica ovako odredila proturjene odnose izmeu stvarnosti i umjetnike istine: Ono to sam pripovijedala bilo je to je mogue vie vjerno izmiljeno, zato da bih se pribliila istini. Pred smru je to bio moj otpor. Na samom poetku ivota je to bila moja radost. Usprkos odreenju historijska pria, Razlika je, zapravo, svojevrstan roman. Historijska pozadina tog inovativnog teksta su ratovi u nekadanjoj Jugoslaviji, koje je Monika van Paemel doivjela izbliza: kao ustanoviteljica i predsjednica humanitarne organizacije Akcija za Balkan (Balkanaktie), na teritoriju nekadanje Jugoslavije je postavila na noge etrdeset i dva centra za bjegunce, od Slovenije do Srbije, veinom na podrujima Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Pripovjedaica je ovog puta humanitarna aktivistkinja, koja se, skupa sa trojicom kolega vjerojatno nije sluajnost da imaju imena trojice evanelista: Marc, Lucas i Johan uputi u inspekciju svojih uporita i projekata u Bosni. Toan opis putovanja od ishodine Belgije do Sarajeva u plamenu ponudi autorici mogunost opisa i promiljanja o kulturnim i drugim razlikama u Europi. Monika van Paemel sa zavidnim znanjem, kritikom svijeu i etikom osjetljivou, pomou kaleidoskopa pria i anegdota, opie oima skrivene karakteristike razliitih naroda, kultura i zemalja. Ta knjiga je veliki hvalospjev razlikama koje predstavljaju bogatstvo svijeta. Analizom paklenskih mehanizama balkanskih ratova autorica je dola do paradoksalnog zakljuka da izvor nasilja nije u razlikama, kako obino mislimo, nego u nepotovanju razlika, u njihovom nasilnom brisanju: Most u Mostaru je bio dignut u zrak zato to ljudi nisu htjeli prepoznati drugoga u svom vlastitom svijetu ili, pak, u sebi. Nema veeg neprijatelja od vlastitog brata, ne zbog toga po emu se od tebe razlikuje, nego ba zbog slinosti. Na Balkanu je bila europska povijest ostvarena u praksi. Puna grozote pred vodom koja ne doputa da je ukrote, otila sam do obale Neretve, ali prestraena prisustvom silovitosti vode

407

opet sam se drala nekoliko koraka podalje. Kao da se voda nije slivala nego se sama sa sobom prepirala. Postajala sam nepovjerljivija: tako kao mostarski most vidjela sam kako su unitili i sarajevsku biblioteku. Slike i prie, koje su pohranjene u zajednikim uspomenama, moraju se raskriti. Krv je, doe li do nje, laka od vode, ali ono to ljude povezuje jesu prie i slike koje su pohranjene u sivim stanicama. Utemeljivanje u prolosti treba prekinuti, to znai: u prolosti druge strane, kojoj je opljakana njena kultura, zato da bi bila zauvijek nagnana na put. Amputacija, obavljena bez anestezije, to je bio taj rat, i kao to selektivno biramo ljude, tako se hoemo i selektivno sjeati. Vlastita verzija ili, pak, ljudi vlastitog, istog soja, tamo mora istina ili istinitost uvijek iznova poloiti oruje. Ubijanjem, pljakanjem i unitavanjem ovjek je radio na tome da ponovno napie povijest. U zdravorazumskom nainu razmiljanja, koje Monika van Paemel stalno stavlja pod upitnik, suprotnost razlici je identitet. Naa autorica u Razlici veoma uvjerljivo pokazuje kako identitet nikada nije neto monolitno, nepomjerljivo i nepromjenljivo, jednom zauvijek dato. Kulturni identitet predoava kao dimenziju koja sadri mnoge strane i slojeve (a i zamke). U samom tekstu autorica, zapravo, rijetko kad upotrijebi samu rije identitet. Radije upotrebljava izraz eigenheid, koji je, naalost, neprevodiv u svim svojim nijansama znaenja. Izvire, naime, iz pridjeva eigen svoj, vlastiti. Eigenheid je, dakle, svojstvo to pripada odreenom pojedincu ili zajednici. Ovisno o semantikom kontekstu eigenheid smo, dakle, razliito prevodili kao svojstvo, karakter, karakteristiku, posebnost, kao vlastitu bit ili ono to je odreenoj kulturi svojstveno i domae, u izrazitijim kulturno-politikim poloajima i kao identitet. (Slinu etimologiju i semantiku vrijednost kao svojstvo ima i slovenska imenica lastnst, izvedena iz pridjeva lasten.) Bitan za kulturni identitet i za knjievno izraavanje je, dakako jezik. U Razlici itamo: Vjebala sam pisanje, kako bih bivanju dala oblik. Za svakog pisca je kljuno pitanje odnosa izmeu jezika zajednice i njegovog vlastitog, umjetnikog jezika. Mallarm je u sonetu Grobnica Edgara Poea odnos izmeu kolektivne i pjesnike upotrebe jezika genijalno saeo stihom Donner un sens plus pur aux mots de la tribu u doslovnom prijevodu: Dati istije znaenje rijeima plemena. Monika van Paemel se ve cijeli ivot opsesivno bavi tim

408

pitanjem. Na provokaciju poznatog njemakog knjievnog kritiara Marcela Reich Ranickog, da nizozemska knjievnost ne postoji, Monika van Paemel je jednom odgovorila igrom rijei: Reiner Quatch (ista glupost)! U ve citiranom intervjuu za Ampak moemo proitati sljedeu odu Jeziku: Dakako, mi smo ljudi u svojoj krajnjoj privatnosti najopiji. A knjievnost govori i o najprivatnijim stvarima. Dakle, govorimo li o tematici, brzo ete utvrditi da se u literaturi sve vrijeme ponavljaju iste teme. Ali nain, kako ih obradite, kako gledate na njih, kako ih opiete, veoma je poseban i ne moe biti ope jednak. Pogledajmo Sloveniju. Kada sluam slovenskog pisca, dok ita neki svoj tekst na slovenskom jeziku, ujem neto sasvim drugo nego kada ita isti pisac isti tekst na drugom jeziku. Postoji neto to nije mogue odmah odrediti, ali je izuzetno, a knjievnost mora biti neto izuzetno. Mislim da je uopavanje najloije to nam moe donijeti globalizacija. Kultura je uvijek neto posebno. Moramo se nauiti prepoznavati razlike meu jezicima, bogastvo razlika meu jezicima, vidjeti razlike meu kulturama. Nain, kako se bavimo njima, sigurno je osnova za budunost Europe sa svim razliitim jezicima i kulturama. Naravno moemo sve skupa staviti u lonac za taljenje i rei: to je Europa. A razgovaramo na podruju koje u nazvati nekadanja Jugoslavija. Tu je nerazumijevanje razlika meu jezicima i kulturama dio konflikta koji je doveo do rata. Ako, dakle, kae da ne postoji slovenska knjievnost kako se inae odredi kao Slovenac? ta te odreuje? Krv? Rasa? Vjera? Zemlja? Sebe ovjek odreuje jezikom. () ivimo u jeziku. Za mene je nizozemski jezik jezik kojem pripadam. U njemu ivim, mislim, osjeam, s tim jezikom radim i njime se izraavam. Posebnost pisanja je u tome da uzme neto to pripada kolektivnom sjeanju. Jezik je, naime, zajedniki, slovenski jezik pripada svakom Slovencu ponaosob, tako i nizozemski jezik, ali ja u svom jeziku nainim neto jako osobno. Iz gradiva, koje pripada svima i sa svim to ivi u kolektivnom sjeanju, na podruju gdje ivimo, nainim neto sasvim osobno. Tako sasvim osobno iskustvo autora ide natrag, ka ljudima. Tako ovjek sam sebe definira. Jer ljudi koji ne znaju odkuda dolaze, tko so, kakva je njihova kultura, kakav je njihov jezik, slini su uplaenim psima. Grizu. Brane se. Agresivni su, jer nisu samosvjesni. Ako je neto vano za pisce ovog trenutka, to je da se ne smiju bojati, da mogu definirati ta su. Iz Flamanske sam, piem na nizozemskom jeziku i to je neto tako posebno da nije zamjenjivo s niim drugim. Ne

409

mogu si, recimo, rei, a sad u pisati na francuskom jeziku. Dakako mogu napisati lanak na francuskom jeziku, francuski jezik je moj drugi jezik, divan je jezik. Trei zvanini jezik u Belgiji je njemaki. Njemaki jako dobro govorim, ak mogu misliti, osjeati na njemakom, ali potpunu povezanost, posebnu atmosferu, koju oblikujem, kada radim s jezikom, mogu ostvariti samo nizozemskim jezikom. To sam ja. Zato moramo biti svjesni koliko je znaajno, prije svega za ljude na malim podrujima, da uvaju svoj jezik i izraavaju se njime. Trenutno je u Europi, pak, tako da svinje dobijaju vee subvencije od knjiga, mada imamo previe svinja, a premalo pisaca. Knjievnici se to pitanje, sa svom otrinom, postavilo pri suoavanju sa balkanskim ratovima, koji su bili, u velikoj mjeri, posljedica nerijeenih jezikih i kulturnih problema, prije svega nepotovanja razlika: Zemlja pripada ljudima koji u njoj ive, rekao je jedan stari seljak, i pitala sam se kako je kad je zemlja okupirana ili kada si prognan iz svoje zemlje. A iji je jezik? Pripada li onima koji ga govore i koji spadaju na odreeno jeziko podruje? Ili je jezik niiji, slobodan poput vjetra koji pue kuda hoe? Krala sam rijei iz drugih jezika i krijumarila svoje rijei u druge jezike. Bio je to jezik odreenog podruja, ali taj jezik je bio ujedno i moj i nikog drugog. Nitko mi ne moe oduzeti moj jezik, mislila sam, ali u Zadru u to najednom nisam bila vie uvjerena. Lijepa je sljedea definicija znaenja jezika iz Razlike: Jezik me je odredio, pomou jezika sam shvatila samu sebe, i jezikom sam gradila svijet, poput predaka otimala zemlju, polder, iz mora. Polder je nizozemska rije za zemlju koja je oteta moru. Monika van Paemel je na podlozi te zemljopisne posebnosti, karakteristine za nizozemski i flamanski krajolik i kulturu dakle, na podlozi te eigenheid nainila metaforu o pozivu i pozvanosti pisca, koji iz mora besmisla otima i gradi krhki nasip ljudskog smisla prie. Pria je kategorija koja u literaturi Monike van Paemel dobija posebnu, emfatino-egzistencijalnu vrijednost. Ulogu prie zorno prikazuje istinita pria koju je autorica ukljuila u Razliku i objasnila takoer u ve vie puta citiranom intervjuu koji je dala Tadeji Krei Scholten: Ispriat u vam priu iz vremena kada sam, u vrijeme rata, bila u Bosni. Znate da smo organizirali Akciju za Balkan, kako bismo pomagali rtvama rata. A bilo je zabranjeno da ljude iz nekadanje Jugoslavije, znai tada iz Bosne i Hercegovine, dovedemo u

410

Belgiju, jer to im, toboe, ne bi pomagalo. Ali, kao to je poznato, mi Belgijanci smo jako praktini ljudi i nekako smo se ve snali, tako da smo neke ljude, na primjer takve koji su trebali medicinsku pomo, koju doma nisu mogli dobiti, doveli. Jednom smo tako imali konvoj u kojem je bilo i nekoliko djece, i doveli smo ih u bolnicu u Bruxellesu, kako bi im, kao to se kae, rekonstruirali lice. Jednoga dana sam dola u bolnicu u posjetu. Tamo je bio djeai, koji je imao oko sedam godina, zapravo ne znam tono, jer nismo znali ni tko su i gdje su njegovi roditeljii. Lijevog dijela njegovog lica jednostavno nije bilo. Tako su lijenici morali nekako napraviti dio lica, kako bi sve skupa bilo neto nalik na ovjeka Dijete je bilo oajno. Boljelo ga je, naravno, ali prije svega je bilo tako oajno da nije vie govorilo, nije plakalo, samo je lealo i povremeno isputalo neke glasove. Kada je ilo na prvu operaciju, bilo ga je strano strah, nije razumjelo ljude i za njega udan jezik. Sa mnom je bila djevojica koja mu je prevodila ono to sam mu htjela rei. Upitala sam ta eli prije nego ode na operaciju. Mislila sam, dakako, da bi moda htjelo imati kakvu plianu ivotinjicu, kako bi se s njom igralo, kako bi leala pored njega A djeai je rekao: Htio bih priicu. Djevojica je znala priu koju su priali u njegovom kraju i ispriala mu je. Potom je otiao na operaciju veoma miran. U tom trenutku sam dobila odgovor na pitanje, na koje nikada nisam znala odgovoriti: Zato pie? Kada smo oajni, kada ne znamo vie gdje smo i to nam se dogaa, trebamo priu. Najbolje to e ostati iza nas, kada nas vie ne bude, kada budemo mrtvi, jeste pria. Ne potcjenjujte to. Ratovi na tlu nekadanje Jugoslavije bili su identitetni ratovi. Ratovi, koji su crpili svoje nerazumno i neljudsko utemeljenje iz prastarih pria: Sada, kada sam konano dola na podruje u kojem prie uzimaju ozbiljno i nikada ne ostare, izgledalo je da je kraj svijeta. U uvodnom poglavlju Razlike itamo: Ljepota i umjetnost su ustali protiv uasa i unitavanja. Ljepotu i umjetnost u toj knjizi personificira lipicaner! Autorica je lipicaneru dodijelila bajkovit i mitoloki karakter s mogunou govora. Uvoenje konja koji govori na poetski nain rairuje i produbljuje realistike opise ratnog razaranja. Lipicaner, koji se rodi crn, da bi zatim postao bijel (u stvari koa i kod odraslog lipicanera ostane crna, samo je dlaka iznad nje bijela), odlino je izabran simbol za promiljanje pitanja razlike i razliitosti. Kako bi naglasila njegovu razliitost, Monika van Paemel je izabrala

411

ime Siglavy, koje nosi linija lipicanerskih drijebaca arapskog porijekla. Odmila ga zove i Sig. Poto je zbog slovenskog izvora lipicanera taj segment knjige posebno zanimljiv za nae itatelje, da upozorimo i na autobiografsku pozadinu te ljubavi prema lipicanerima, koja svoje korijenje ima u povijesti obitelji Monike van Paemel: njen djed, asnik u prvom svjetskom ratu, jednom je zarobio vojnika austrijske vojske, za kojeg se pokazalo da je Slovenac s Krasa: Taj mu je pripovijedao, kao da je od toga ovisan njegov ivot, o svojoj majci i svojoj ljubavi, a prije svega o lipicanerima koji se rode crni, da bi se potom rascvjetali u konje bijele poput ljiljana. To su bili bajkoviti konji, na kakvima princ dolazi po Snjeguljicu da je odvede u svoj zamak, nakon to je probudi poljupcem. Te ljepotane povrh svega odlikuje nesumnjiv dar za dresuru. Tu priu je kasnije gospodin Van Paemel priao unuki Moniki kao bajku, koja ju je duboko obiljeila: Svake godine, dok je srkao pousse-caf poslije novogodinje veere, mog djeda je obuzimalo nadahnue. U oima su mu zablistale suze, pogladio je brkove i zajahao konjia iz vremena prije prvog svjetskog rata. To je bila njegova mladost i mada je to vrijeme bilo tako strano, eznuo je za njim. Zato prva reenica Razlike, koja se zatim ponavlja kroz cijeli roman, glasi: Jednom je bila jedna zemlja, daleko odavdje, gdje su u brdima bijeli konji plesali na Mozartovu glazbu. Historijsko ishodite Razlike je, dakle, obiteljski mit o lipicanerima: Moj djed je doao iz prvog svjetskog rata s priom koja je bila stara kao Europa. S priom koju smo primili meu obiteljske mitove i koja je poela ivjeti vlastitim ivotom. O zemlji, daleko odavdje, gdje su u brdima bijeli konji plesali na Mozartovu glazbu. Ta zemlja je, dakako, Slovenija. Opisi predjela, ljudi i kulture spadaju meu najljepe stranice bilo kada napisane o Sloveniji. Pripovjedaica se umijea u razgovor dva starija gospodina u kavani na transkoj Piazza dellUnit, zato da bi pred dva pojavna oblika kolonijalizma i rasizma (italijanskim nacionalizmom i nostalgijom za izgubljenim sjajem i slavom K und K, carsko-kraljevskog Austro-Ugarskog imperija), branila pravo slovenske kulture na opstanak. Istovremeno autorica knjievnim jezikom izraava nadasve utemeljenu kritiku slovenske servilnosti, koja se, naalost, pokazala i u spremnosti slovenske vlade da se odrekne zakonitih prava na lipicanere. Monika van Paemel i pisac ovih redova su 1998. godine, u okviru Slovenskog PEN-a, ustanovili Drutvo prijatelja

412

Lipice, s namjerom da se osiguraju slovenska prava na lipicanere u meunarodnom prostoru, te zatite lipicaneri i njihova kolijevka, ergela Lipica, od lakomih finansijskih interesa, koji prijete poremetiti krhku ekoloku ravnoteu Krasa i onemoguiti budunost tih plemenitih bijelih konja. U suprotnosti s tvrdnjama u mnogim cininim i podsmjeljivim napadima, to se tie Drutva prijatelja Lipice nikada se nije radilo o nacionalistikoj usmjerenosti. Ba obratno: lipicanera smo tretirali ne samo kao dio slovenske, nego i kao dio europske prirodne i kulturne batine. I na zahtjev da se Sloveniji prizna status zemlje izvora (kolijevke) te pasmine konja, potie iz zakonodavstva Europske unije. Upravo uvoenje europskog zakona, da mora biti svaki proizvod (ukljuno sa ivotinjama i njihovim produktima) opskrbljen oznakom o zemlji izvora, pokrenulo je natjecanje drava za vlasnitvo nad ivotinjskim vrstama. Kako u kulturno-historijskom pogledu (toponim Lipica je slovenski, a tamonja ergela, u kojoj je lipicaner nastao strpljivim krianjem krakog konja s drugim vrstama, prije svega s arapskim konjem, bila je ustanovljena daleke 1580. godine), tako i u pogledu dananjeg geopolitikog poloaja (Lipica se nalazi u Sloveniji), status kolijevke lipicanera pripada Sloveniji. Austriji nesumnjivo pripada pravo na dresuru, koju su razvili u slavnoj panjolskoj koli jahanja u Beu, koju Monika van Paemel sjajno opisuje u Razlici, a na status zemlje izvora lipicanera nema nikakvih prava. Jo manje Italija, koja je kao jedini dokaz svojih prava na lipicanere navodila posjedovanje historijskih rodoslovnih knjiga, koje su talijanski faisti u vrijeme kapitulacije Italije 1943. godine ukrali iz arhiva lipike kobilarne. Baronica van Paemel je svojom ogromnom energijom i predanou bitno doprinijela tome da su odluujui krugovi Europske unije u Bruxellesu, pri pitanju domicila lipicanera, stali na stranu slabije Slovenije. Zbog pasivnosti slovenske vlade i diplomacije, u augustu 1998. nas dvoje smo u imenu Drutva prijatelja Lipice predali Europskoj komisiji zahtjev da Sloveniji prizna status zemlje izvora i voenja rodoslovnih knjiga za lipicanere. Komesar za trgovinu i nelojalnu konkurenciju Karel van Miert je tada priznao da se u nastojanjima Austrije i Italije radi o sluaju nelojalne konkurencije i obeao da e Europska komisija zamrznuti cjelokupno pitanje do trenutka kada Slovenija postane ravnopravna partnerica, znai: kada postane lanica Europske unije. Naalost, slovenska vlada

413

nije iskoristila tu mogunost i poklekla je pod iznuivanjem Austrije, koja je na taj nain uvjetovala svoju podrku slovenskom pribliavanju Europskoj uniji. U intervjuu s Boom Maanoviem za Subotnji prilog Dela Monika van Paemel je, septembra 1998, jasno rekla da e se Slovenija morati odluiti hoe li ui u Europu kao uspravna i ponosna drava ili e dopuzati na trbuhu. Paljivi itatelji e u Razlici prepoznati prefinjenu kritiku otricu prema puzavosti slovenske politike i iftinskim interesima. Sjajna je definicija lipicanera, koja na razini poruke znai da se istota uvijek raa iz raznovrsnosti, iz razlika (injenica, koju uskogrudi nacionalisti nikada ne uvaavaju): Od prvih krianja sa krakim kobilama i prvih drijebaca, koji su bili pravi pravcati founding fathers, kao to su bili Maestoso, Favory, da ne zaboravimo Siglavyja, koji su uspostavili svoju vlastitu dinastiju, ovjek je, pomou mijeanja i proiavanja, stvorio posebnu pasminu. Kako bi izbjegli parenje unutar iste vrste i nasljedne bolesti, uvijek je bio potreban dodatak svjee, znai tue krvi. panjolske, arapske, danske i tako dalje, to je bio pravi pravcati koktel, pot au feu, boanski bukuri, koji je stvorio bie, jednako prepoznatljivo kao uzvieno. Bie, koje nije zasnovano za korist, niti za borbu, a niti za posao. Konja, koji pripada onima koji ga vole. Kako bi okonali navlaenje ueta oko toga tko e predstavljati jedinog pravog lipicanera i kome, tako u njegovoj zemlji izvora, kao i izvan granica, priznati prava, koja mu pripadaju, predlagala sam da od lipicanera naine europskog konja. Sig je prezrivo zafrktao: Europejci? To smo, valjda, ve odavno. U tekstu prisjeanja, posveenom tridesetpetogodinjici knjievnih susreta PEN-a na Bledu Monika van Paemel je zapisala: U svojoj knjizi Razlika (Het Verschil) pustila sam lipicaneru da progovori, te da jezikom pojasni i premosti razliku. Kroz njegova usta autorica komentira kulturne razlike u Europi i ljudsko ludilo koje je, izmeu ostalog, prouzrokovalo ratove u nekadanjoj Jugoslaviji. Monika van Paemel veoma dobro poznaje i razumije jezike, kulturne, religiozne i historijske razlike meu narodima koji su sastavljali mozaik raspale federalne drave, te osuuje nacionalistiko i ovinistiko negiranje prava drugih i drukijih naroda. Autorica u Razlici izraava duboku suut prema svim rtvama rata, a istodobno

414

joj ta emocionalna solidarnost ne zatvara oi pred problematinim karakteristikama svih u jugoslavenski sukob upletenih strana. Knjigu odlikuju majstorski jezik, lucidne psiholoke i socioloke analize, te potresan osjeajni naboj, a kompozicijski slijedi ve pomenutu logiku flamanskih tapiserija: iz mnotva pria i pojedinosti izrasta cjelovita i potresna slika svijeta. Promiljeno tkanje narativnih uzoraka i linija djeluje na nain gradacije, koja dosee vrhunac na kraju knjige, kada pripovedaica, s lipicanerom Siglavyjem pored sebe, putuje kroz Bosnu i dospijeva u opsjednuto Sarajevo: Mislila sam da znam gdje stojim i za ta ivim. Sa Sarajevom pred oima sam jo jednom posumnjala u sve ili sam, pak, morala priznati da je sve mogue. Ranije sam mislila da su to vrata u slobodu; sad su postala vrata u pakao. Bojala sam se najgoreg. to se tie Balkana, za mene to nije bila ba ljubav na prvi pogled. Isto tako ne to se tie ljudi koji ratuju sami sa sobom. Nisem im oprostila to su tako umazali ili unitili ljepotu. to je bio mir mojega bivanja poruen izvana. to sam bila prisiljena razmiljati o netrpeljivosti i ubojstvu, i o svemu to mogu ljudi prouzrokovati. Nasuprot mene stajali su kako politiko brbljanje tako i napuhana osjeanja. Ipak sam se zaljubila u Balkan, zavoljela sam tu prokletu kopilad. Njihova pria se prokrijumarila u moju, drugo je postalo moje vlastito. Ne mogu pretenciozno tvrditi da bih sama inila isto to i oni, uvaavajui sve okolnosti, zato to sam proklela ubojice, to sam ila putem srca, koji je bio i put djece, ena, staraca. Probili su moju rezerviranost, moje nepovjerenje prema osjeajnosti, doprli su do mene i zgrijali mi srce. Dakako, upravo to srce koje je bilo tako demode. Ne vie svetilite ljubavi i suuti, nego nepouzdan instrument, pumpa, stvar, koja poput budilice visi u prsnom kou i vie nema nikakvo drugo znaenje. A ipak, upravo to srce puni na postmoderni mozak krvlju, to srce, koje hrani nae udnje i odrava nau nadu u ivotu. Upravo to srce je ono koje voli i zna opratati. Tamo, gdje je otkazao mozak, preostaje samo srce. A srce Bosne je Sarajevo. Grad sa okrvavljenim grbom, grad kao bure baruta. Nazivali su ga balkanski Pariz, ali svjetla su bila pogaena. Sarajevo je grad u koji mora sii. Nije se popeo na brda, nego se ukopao u dolinu. Uhvaen je u pukotini. U pukotini koja je poput spola; pika, u koju su odbacili sve vrste sjemena i koja je stvorila sve vrste djece. Sarajevo je grad s jednakim brojem luaka i mudraca, koji se

415

prepiru za historijsku batinu, ali jedina batina historije tu je raznovrsnost, koja mora, na taj nain, ostati nerazdijeljena. To je grad Istoka, ali i Zapad tu ima svoju depandansu, grad, koji je sazdan od kontrasta i razlika, ali je poput srca, s komorama kroz koje struji krv i gdje se izjednaavaju sve suprotnosti. A kao takav je to i grad mog srca. Dirljiva je istinita pria o slikaru Vladimiru Vojnoviu, koji je s unitenjem Narodne biblioteke u Sarajevu izgubio cjelokupni svoj slikarski opus, koji je bio tamo pohranjen. Monika van Paemel ju je ukljuila u svoje romaneskno tkivo kao poruku nade: Slikar se nije predao oaju, cjelokupno svoje djelo poeo je, napamet, slikati iznova. Ponovno je sastavio svoj ivot, ponovno je ispunio priu i historiju. Svijetu je podijelio boju i oblik, te preoblikovao krajolik: svoj i na. Magistralan je posljednji prizor Razlike, u kojem pripovjedaica ispred izgorjele zgrade sarajevske Narodne biblioteke uzjae Siglavyja: O, Sig, preklinjala sam ga, ne ostavi me samu u ovom ledeno-hladnom svijetu, u ovom gradu s imenom poput cvijeta, zajedno sa mnom sjeti se daleke zemlje, u kojoj bijeli konji pleu na Mozartovu glazbu. Siglavy je drhtao, pustila sam ga, duboko ispod nas blistala je voda koja je protjecala. Sig se polako okrenuo, udaljio se od rupe, pognuo glavu i poljubio me. Njegove uljano-tamne oi njeno su zurile u mene: Mo, rekao je, imenom odmila, koje mi je nadjenuo djed. Sanjala sam o tome da ga uzjaem, sad sam to uinila, stisnula sam njegova kria svojim stegnima i pritisnula svoje pete o njegove bokove. Plei! naredila sam. Tim dirljivim i majstorskim zakljunim akordom Razlike ljepota i umjetnost pobijede uas i unitavanje. Najnovija knjiga Monike Van Paemel, Dijete sa sveznajuim oima (2002), nastavlja angairani pristup Razlike, ali sasvim drukijim jezikom. Upjesmljuje sudbinu djece u ratu: uz jezive fotografije djece-rtava i djece-vojnika, koje je zahvatio ratni vihor, od Sudana i Ruande do Bosne i Kosova, knjievnica je u djeija usta poloila tople i potresne tekstove. Te tekstove bismo, zbog zgusnutosti i izriajne snage, mogli nazvati poezijom.

416

Radoznalim itateljima emo povjeriti da knjievnica upravo radi na velikom romanu koji predstavlja sintezu cjelokupnog njenog dosadanjeg romanesknog opusa. Knjige Monike van Paemel prevedene su na vie jezika (prije svega na njemaki, vedski i francuski). Roman Razlika je preveden na slovenski jezik i uskoro bi trebao biti objavljen. Nadajmo se da e slijediti prijevodi i drugih njenih romana, jer je Monika van Paemel jedna od najdarovitijih i najizvornijih flamanskih, nizozemskih i evropskih knjievnica.

417

Monika van Paemel

RAZLIKA
(povijesna pria odlomci)

Jednom je bila jedna zemlja, daleko odavdje, gdje su u brdima bijeli konji plesali na Mozartovu glazbu. Svake godine, dok je srkao pousse-caf poslije novogodinje veere, mog djeda je obuzimalo nadahnue. U oima su mu zablistale suze, pogladio je brke i zajahao konjia iz vremena prije Prvog svjetskog rata. To je bila njegova mladost i mada je to vrijeme bilo tako strano, eznuo je za njim. etiri godine do pojasa u blatu, s plinom koji je poput bijelog mrtvakog pokrova lebdio iznad streljakih rovova, bez jedne jedine enske koja nije bila vojnika kurva, s prijateljima koji su bili pred tvojim oima raznijeti na komadie. Ili su iskaljali plua, ili podlegli, nakon to su cijelu no stenjali na niijoj zemlji. S vlastitim crijevima u rukama, kao to se kasnije pokazalo. I konje su tako upotrebljavali, iscrpljivali, guili, komadali, prodirali, a trupla koristili kao grudobrane. Dogaalo im se gore nego Napoleonovim konjima. to je moj djed vie stario, to su njegova vienja Apokalipse postajala stranija. I jednom je bila jedna zemlja gdje su u brdima bijeli konji plesali na Mozartovu glazbu. A neprijatelj nije bio nikakav Hun, nego Fritz, mada je upravo Fritz povremeno upotrebljavao odvratne hunske trikove. Fritz je upao u domovinu, ubijao i pljakao, to nisi mogao dozvoliti, zato si ga ustrijelio, prije nego je on ustrijelio tebe. Bilo je kao u lovu, u kojem se mora ponaati sportski. Mrtvi Fritz je imao pravo na grob, a uhvaeni Fritz u okviru moguega na primjerno postupanje s njim. Moj djed je tekom mukom prihvatio injenicu da su Fritzovi sinovi postali vabe, volio je naglaavati kako je Drugi svjetski rat bio mnogo vulgarniji nego prvi. Jednoga dana je ak sam zarobio Fritza, nekog iz kavalerije. Svatko tko je govorio njemaki bio je Fritz, pa makar bio Austrijanac ili Slovenac koji vlada jezikom Habsburana. Satnija se nije mogla Fritza odmah rijeiti i tako su mom djedu na nekoliko dana a prije svega noi natovarili ljudinu na grbau. Taj mu je pripovijedao, kao da je od toga ovisan njegov

Sa nizozemskog jezika na slovenski preveo Boris A. Novak, sa slovenskog Josip Osti

419

ivot, o svojoj majci i svojoj ljubavi, a prije svega o lipicanerima koji se rode crni, da bi se potom rascvjetali u konje bijele poput ljiljana. To su bili bajkoviti konji, na kakvima princ dolazi po Snjeguljicu da je odvede u svoj zamak, nakon to je probudi poljupcem. Te ljepotane povrh svega odlikuje nesumnjiv dar za dresuru. Kao debitanti za dvorski ples odlazili su iz Lipice u Be kako bi visokotovanu publiku oduevili kapriolama. Bili su stvoreni za nastupe i aplauz. Moj djed, koji je bio ubijeen da konjima nedostaje samo dar govora, bio je oaran. Prije nego to je njegov Fritz nestao u povijest, jedan drugom su obeali: Rata vie nikada! Postali su braa po oruju, prijatelji do kraja ivota. Ksenofan je priblino etiri stotine godina prije Krista napisao da dresura spada u umjetnost ratovanja, te da su propinjanje na zadnje noge, ritanje unatrag i skokovi iznad zemlje namijenjeni da preplae neprijatelja. A Grci su mom djedu mogli rei i vie od toga: da se pri dresuri radi o darovitosti i znanju, o povjerenju i ljubavi. Dokaz: lipicaner nije bio nikakav ratni konj nego prima balerina! Ljepota i umjetnost su ustali protiv uasa i unitavanja. Moj djed je doao iz Prvog svjetskog rata s priom koja je bila stara kao Europa. S priom koju smo primili medju obiteljske mitove i koja je poela ivjeti svojim vlastitim ivotom. O zemlji, daleko odavdje, gdje su u brdima bijeli konji plesali na Mozartovu glazbu. Potrajat e jo dvije generacije prije nego se ta pria dovrila. Jo jednom je bio rat i obitelj je bila na dobrom putu da se i sama pretvori u priu. Sve je vremenom postajalo sve vulgarnije. * * * Spustila se veer kad smo u Mostaru stali ispred mosta, bolje reeno ispred rupe iznad rijeke gdje se stoljeima izvijao uveni most. Voda se vrtloila i pjenila, jesenje kie pretvorile su rijeku u divlju bujicu. Vidjela sam kako su pogocima sruili most na Neretvi, svjesno i zlonamjerno, ali nije mi bilo sasvim jasno to to znai. Je li do toga dolo zbog televizije, koja iz noi u no izvjetava o ratu, tako neumoljivo da je jedna slika gora od druge? Je li to bilo uope vano pri svoj ljudskoj nesrei: most vie-manje, most gore-dolje? Grad ili selo manje, avion ili ladja manje, obitelj, ovjek ili ena ili dijete manje? Napokon, na svijetu vlada preobilje djece, a dijete jo nema

420

nikakve prolosti i jo ne bi smjelo imati spol, pripada obitelji anela. ovjek se katkada moe zgroziti svojih vlastitih misli. Most se zvao Stari most, zvualo je kao Mlijeni put, ali nebo je bilo tamno tako da se inilo kako i iznad naih glava nije bilo niega osim velike rupe koja je zijevala. A duboko ispod nas divljao je pakao; gromoglasna voda je, pjenei se, nadirala izmeu obalskog stijenja, vrtloila se, kao da izmuena rijeka pati zbog umiljene boli. Nekoliko mjeseci prije toga, jo u domaoj zemlji, sanjala sam o mostu: istina nije bio slian mostarskom magareem mostu, koji je svoju ljepotu dugovao trijeznom kamenju konstrukcije luka, nadsvoenog iznad rijeke, to odgovara dinamici krajolika; ne, radilo se o irokom, ravnom mostu, koji je s obje strane, kao uvare, imao na konzolama kipove u prirodnoj veliini. Most koji je pokazivao neto slinosti s Karlovim mostom u Pragu, koji lei kao bulevar iznad meandara Moldave i oivien je kipovima svetaca. Kipovi na mostu u mojim snovima bili su prije mumije dostojanstvenika: careva, sultana, vojskovoa. Bili su odjeveni u stvarnu i raskonu odjeu, ali zbog vremena raspalu skoro do pauine, oklop s orujem je zarao, poprsja i maevi visili su nakoeni, bili su ukradeni ili su, pak, pali u vodu. Rijeka je bila irok tok s otoiima i mahovinastim kamenjem, jedva plovna, do te mjere plitka da si je mogao pregaziti, tako da je most, koji je rao na mnogim stupovima, trao visoko iznad vode i sa svojim kipovima podsjeao na katedralu koja je postavljena usred ravnice i vlada krajolikom. Mumije su odavale mrtav izgled, njihovo raspadanje uinilo ih je jo impresivnijim. Nasred mosta, ne znajui kako sam tamo uope dospjela, kolebala sam se da li da idem naprijed, ali se istodobno nisam smjela okrenuti i vratiti po svojim vlastitim stopama. S obje strane mosta su u mene, s visine, zurili kipovi, nepomino i neumoljivo. Tko ste vi?, uzviknula sam, zaboravljajui da me, mrtvi, ne mogu uti. Cvokoui zubima, kao da me zgrabila nevidljiva ruka, podigla sam se ka ogradi mosta, posegnula ka jednoj od mumija i dotakla se ceremonijalnog plata, koji je, sa smeim povojima, ogrtao priliku koja je bila u njemu, a onda sam pogledala gore i vidjela da je glava ispod kacige nabijena na kolac. Nos je bio izjeden, obrazi upali, vjee utonule u one duplje i bilo je kao da sam buljila u slijepog vladara. Od straha sam se skoro upiala, ali sam potisnula ivano kikotanje.

421

Bilo da je glava nabijena na kolac za kaznu ili zato kako bi stajala na svom mjestu, znala sam da se ne radi ni o emu natprirodnom, nego o ljudskom djelu. Kihnula sam, glava je pala naprijed i vizir kacige se vrsto zatvorio. Preplaena, okrenula sam se i otrala, to znai: sitnim pipkavim koracima pehlivanke. Moj osjeaj za ravnoteu bio je poremeen, prekasno sam rairila ruke i, umjesto da poletim poput ptice, strmoglavila sam s mosta. Padala sam i padala. ak i onda kad sam se ve probudila, trijezna poput novoroenog telenceta, i dalje sam padala. Uspomene uspostavljaju veze izmeu dogaaja koje, zapravo, eli zaboraviti, kao to te i mostovi mogu povezati upravo s onim od ega se eli razdvojiti i prema emu eli odrati udaljenost. Most u Mostaru je bio dignut u zrak zato to ljudi nisu htjeli prepoznati drugoga u svom vlastitom svijetu ili, pak, u sebi. Nema veeg neprijatelja od vlastitog brata, ne zbog toga po emu se od tebe razlikuje, nego ba zbog slinosti. Na Balkanu je bila europska povijest ostvarena u praksi. Puna grozote pred vodom koja ne doputa da je ukrote, otila sam do obale Neretve, ali prestraena prisustvom silovitosti vode, opet sam se drala nekoliko koraka podalje. Kao da se voda nije slivala, nego se sama sa sobom prepirala. Postajala sam nepovjerljivija: tako kao mostarski most vidjela sam kako su unitili i sarajevsku biblioteku. Slike i prie, koje su pohranjene u zajednikim uspomenama, moraju se raskriti. Krv je, doe li do nje, laka od vode, ali ono to ljude povezuje jesu prie i slike koje su pohranjene u sivim stanicama. Utemeljivanje u prolosti treba prekinuti, to znai: u prolosti druge strane, kojoj je opljakana njena kultura, zato da bi bila zauvijek nagnana na put. Amputacija, obavljena bez anestezije, to je bio taj rat i kao to selektivno biramo ljude, tako se hoemo i selektivno sjeati. Vlastita verzija ili, pak, ljudi vlastitog, istog soja, tamo mora istina ili istinitost uvijek iznova poloiti oruje. Ubijanjem, pljakanjem i unitavanjem ovjek je radio na tome da ponovno napie povijest. Dvije generacije e aliti most, nakon toga e se bol pretvoriti u mrnju. Ali i mrnju treba njegovati. Radi se o vrsti izokrenute ljubavi. Poznajem Ieper, kakav je sada, manje-vie uspjena rekonstrukcija grada koji su, za vrijeme Prvog svjetskog rata, temeljito razorili i pretvorili u ruevine. Fotografije iz tog vremena vise u muzeju, dok sam ih razgledala, osjeala sam tugu i uznemirenost, ali dogaaji su bili za mrnju predaleko.

422

alim li, alim za djedom, ali sve rjee su veeri u kojima pokuavam u duhu ohraniti njegovo lice, kao to sam to inila godinama prije nego to sam odlazila na spavanje, njegovo lice, lice moje bake i tetaka i tako dalje, sve dok mrtvi nisu padali samo meu starijima, nego i meu mlaima. Djeca su namijenjena budunosti, njihovom smru nestane i oekivana budunost. Voda je pljuskala kao da nam hoe pljunuti u lice. S mrnjom ne moe ivjeti. Mada ljudi oito trebaju neprijatelja u istoj mjeri kao ljubljenu osobu. Zamiljala sam noge koje su stoljeima prelazile preko tog mosta, bose, omotane krpama, u haremskim papuama ili obuvene u izme. Ile su gore-dolje, kao da pleu ili za vrijeme hoda ivahno klepeu, sve mogue vrste nogu, meusobno izmijeane, pravi pravcati Babilon nogu, koje bi sad poput duge raspele most nad bezranim prostorom. Bilo je previe lijepo da bi bilo stvarno. Neretva je tekla kroz bezdan. Pala je no, iz vode se dizala studen. Kolebljivo sam slijedila teturajue sjene koje su na polovici privremenog mosta nestajale u tamu. Prihvatila sam se uadi koja su sluila umjesto ograde mosta, dok su se daske ispod mojih nogu tresle zbog potisnog zranog pritiska, te se gibale gore-dolje, kao pri crnakom plesu. inilo mi se da ujem nekog iza sebe kako zove, zato sam naslijepo viknula natrag: Okej!. Bilo je skoro sigurno da se moj glas izgubio u divljanju rijeke. Ali ipak sam jo dvaput ili triput viknula: Okej!. Kao da sam morala smiriti samu sebe. Nisam se usuivala pogledati, ali preda mnom se apsolutno nita nije vidjelo. Klimavi most je poput klackalice lebdio izmeu neba i zemlje. Nala sam se na nultoj taki. * * * Putovanje je postalo loa navika. Probudila sam se prije nego to se okonalo zvonjenje budilnika, za trenutak oamuena ostala sam sjedjeti na postelji, a onda otila pod tu. Obukla sam rublje i presloila svoj prtljag. To sam uinila koncentrirano, ali ne razmiljajui, radilo se o tome da sve mora biti pripremljeno. ivot pet minuta do dvanaest. Kod moje bake je to postalo manino, uredi se, sve mora biti isto. A sad se moe dogoditi bilo to, moe i vrag doi! Odrekla se putovanja i zabarikadirala u svoju kuu, s posljednjom eljom: da smije umrijeti u vlastitoj postelji. S

423

etrnaest godina sam bila ve tako daleko da sam se s uivanjem gledala u ogledalu i kupala s odreenim oekivanjem. Da hoe umrijeti u postelji, u kojoj si se ljubila i raala djecu, to nisam mogla razumjeti. A ni to da hoe zauvijek ostati na istom mjestu. Ja sam htjela jedriti, letjeti, voziti se, nikada nisam bila dovoljno daleko. Bila sam spremna na sve mogue gluposti, bez obzira na posljedice. ivot moe svakog trena poeti. Izmeu glupe djevice i straljive enske zjapi velika razdaljina, ali godinama nije bila ili jo dosad nije bila nepremostiva. Nisam trebala putovati u Sarajevo zato da bih shvatila kako se ivot moe svakog trena okonati; ono to mi se nije dopadalo bilo je to da se neprijatna stvarnost pokazuje na tako razgolien nain. Vidjeti Napulj i umrijeti! Lucas se nije mogao odrei osjeanja za suh humor. Drutvo je, s podignutim ovratnicima, stajalo pored auta, studen je grizla, a ipak nikome se nije urilo da ue. Na drugoj strani ceste leao je minaret, kao velika cigareta, sruen na zmlju, ostatak damije izgledao je neoteen. I tako je bilo svuda kuda smo proputovali. Jedno selo je bilo uniteno, drugo je bilo poteeno. Ono koje je izgledalo nedotaknuto brda, ume, tekua voda upravo je zato dobilo neku zloslutnu auru. Isto je bilo s ljudima koji su na prvi pogled tamo prolazili na sasvim uobiajen nain, a koji su bili potpuno udni. Neprestano sam morala sama sebi ponavljati da je brdo brdo, kao to je drvo drvo, nita nije bilo onako kao to je izgledalo, sve je bilo dvosmisleno. Ne moe se naviknuti na rat. Zauvijek sam izgubila nevinost. Nelagoda je obuzela cijelo drutvo, jedan je imao proljev, drugi greve u eludcu, trei se nije vie prao, dok sam sama neprestano traila vodu. Bila je to vie nego samo potreba umorne putnice da se umije, imala sam osjeaj uprljanosti. I poela sam ivjeti neku vrstu dvostrukog ivota. Izvana prisutna, iznutra odsutna. S tim izuzetkom da je neki unutranji glas emitirao nepoeljne komentare. Pala sam u naviku iz godina djetinjstva, koja mi se inila udobna, a koja me je gurnula u oaj, tako da nikada vie nisam bila itava ili nikada vie potpuno prisutna. Od ljubavi, posla, prirode i tako dalje s udnjom sam oekivala da u se osloboditi te dvojnosti, da e me neto potpuno ispuniti i ujediniti, zacijeliti. Nikad mi se nije najbolje posreilo, ali sam nala neku vrstu ravnotee: bila sam svjedok, komentator, netko tko prie prenosi dalje i

424

dodaje im svoj dio. Mislila sam da znam gdje stojim i za to ivim. Sa Sarajevom pred oima jo sam jednom posumnjala u sve ili sam, pak, morala priznati da je sve mogue. Prije sam mislila da su to vrata u slobodu; sad su postala vrata pakla. Bojala sam se najgoreg. to se tie Balkana, to za mene nije bila ljubav na prvi pogled. Isto tako ne to se tie naroda koji se bori sam sa sobom. Nisam im oprostila to su tako uprljali i unitili ljepotu. to je bio mir mog postojanja poruen izvana. to sam bila prisiljena razmiljati o netrpeljivosti i ubistvu i o svemu to mogu ljudi prouzrokovati. Naspram mene stajali su tako politiko brbljanje kao i napuhana osjeanja. Ipak sam se zaljubila u Balkan, zavoljela sam tu prokletu kopilad. Njihova pria se prokrijumarila u moju, drugo je postalo moje vlastito. Ne mogu pretenciozno tvrditi da bih uinila isto kao oni, potujui sve okolnosti, zato to sam proklela ubojice, zato to sam ila putem srca, koji je bio i put djece, ena, staraca. Probili su moju rezerviranost, moje nepovjerenje prema osjeajnosti, doprli su do mene i zgrijali mi srce. Dakako, ba to srce koje je bilo tako jako demode. Nije vie bilo svetilite ljubavi i suuti, nego nepouzdan instrument, pumpa, stvar, koja poput budilnika visi u grudnom kou i nema vie nikakvog daljeg znaaja. A ipak upravo to srce puni na postmoderni mozak krvlju, to srce koje hrani nae udnje i odrava u ivotu nau nadu. Ba to srce, koje voli i zna opratati. Tamo, gdje je otkazao mozak, preostaje samo srce. A srce Bosne je Sarajevo. Grad sa okrvavljenim grbom, grad kao bure baruta. Nazivali su ga balkanski Pariz, ali svjetla su bila ugaena. Sarajevo je grad, u koji mora sii. Nije se popeo na brda, nego se zakopao u dolinu. Uhvaen je u pukotini. U pukotini koja je poput spola; pika, u koju su odbacili sve vrste sjemenja i koja je stvorila sve vrste djece. Sarajevo je grad s jednakim brojem ludaka i mudraca, koji se prepiru oko nasljea povijesti, ali jedino nasljee povijesti tu je raznovrsnost, koja mora na taj nain ostati nepodijeljena. To je grad Istoka, ali i Zapad ima tu svoj depandans, grad koji je sazidan od kontrasta i razlika, ali je kao srce, s komorama kroz koje tee krv i gdje se ujedinjuju sve suprotnosti. A kao takvo je i grad moga srca. Sa svojim kulama, kupolama i minaretima slino je Jeruzalemu. Poput Bojeg bazara je, koji u svim svojim oblicima predstavlja ljubav i mir, a koji umjesto zdruivanja oajno dijeli. Etnolozi religije su uvijek spremni proglasiti sveti rat.

425

Dok sam jo bila dijete, bile su mi posebno pri srcu neobine ili bizarne stvari, izmeu ostalog bila sam luda za raznoraznim crkvama. Kada sam jednom sa svojom bakom prolazila pored velike sinagoge u Antwerpenu, upitala sam je bismo li pri sljedeoj prilici mogli ii tamo na bogosluje; svoju crkvu sam u meuvremenu ve dobro razgledala. Ta crkva je za idove, rekla je moja baka. Je li se onda radilo o nekom drugom Bogu? Ne, bio je isti, mada u drugom pakovanju. To mi se inilo uzbudljivo. Jesu li postojale i drukije crkve? Cijelo mnotvo, a ve sa samo jednom ima dovoljno tekoa. To nisam razumjela ili nisam htjela uti. Odluila sam da u svaki put potraiti kakvu drugu crkvu. Boga nikada nisam sasvim dosegla, a njegove mnoge, raznovrsne kue su me i dalje zavodile. Nisam mogla da ne volim i gradove u kojima zajedno ive sve mogue vrste ljudi i u kojima arhitektura predstavlja kompoziciju, sastavljenu od razliitih kultura. Pri tome nikada nisam imala osjeaj da gubim svoju vlastitu bit. Poeselanka sam, a selo Poesele lei u Tuelandu, u zemlji gdje su bili pokopani roditelji mojih roditelja, iji sam jezik razumjela, u Atlantidi mojih uspomena. Otuda su vlastita priroda, posebnost, identitet, koji sam htjela u cijelosti obgrliti. Vidjela sam kako su roditelji mojih roditelja poeli sasvim tiho umirati, kao da su iz dana u dan gubili tlo pod nogama i vie su pripadali prolosti nego budunosti. Nisam ih htjela izgubiti, ali shvatila sam da e nas neizbjeno napustiti. Nije me bilo mogue utjeiti i s njihovom smru bila je nagovijetena i moja. Odluila sam da se do posljednjeg dana kreem, da ivim to je mogue punije, to vie istraujem, to vie uivam. To je bila moja religija. Nikada da se ne zatvorim pred svijetom ili, pak, sjedim zatvorena iza predrasuda. Ne samo komadi zemlje, meni je bio dat iroki svijet! Strog i ekskluzivan nauk, ali bila sam jo dijete. To je bio i nauk koji me je doveo do spora s prorocima vlastite vrste, organizatorima Boga i partije, koji su u sutini slabi i zato se osjeaju pozvanima da podjarme svijet i podijele ga. Sami po sebi nisu nita, svoje lice moraju posuditi od drugoga. Nita ne stvaraju i nita ne raaju. Nisam mogla drukije nego da im proturjeim i stupim na bojno polje protiv njih. Upravo time sam bila u opasnosti da preuzmem njihovu logiku; nita drugo nije bilo mogue do pridruiti se pomonim, humanitarnim etama. Nikada se nisam osjeala kao aneo spasitelj, prije kao netko

426

tko je, svojim najboljim snagama, branio svoju slobodu. Nije se radilo o njima, nego o meni. Mene nee dobiti! Niti one koje volim ili znam da sam s njima povezana. Najgore je bilo biti prisiljen bespomono posmatrati i nemono patiti. Nisam htjela biti nikakva rtva. Moje srce je drhturilo dok sam gledala prema Sarajevu, bilo je kao da grad lei na leima. Kao da se radi o kui od karata, koju moe prevrnuti puhanjem. Zato ljudi umiljaju da im srea pripada ili da se sama po sebi razumije? Da imaju pravo na nju? Prstima sam napravila obru oko oiju u obliku dalekozora i pretraivala obronke koji su izgledali kao posuti ivim vapnom. ak i snijeg je izgubio svoju nevinost. Radoznalo sam razgledala grad u dubini i pokuala dobiti u vizir neto ili nekoga. Koleba li se snajperist prije nego pritisne na okida ili ga, pak, ispunjava divlja radost? A to se dogaa u ljudima koji tre, teturaju i padaju? I to se dogaa u kuama i sobama bez grijanja, bez elektrike? to, ako ne zna mora li ostati ili bjeati? to, ako ne vidi nikakvog izlaza vie, kad sjedi kao takor u klopci? to, ako je jedino to moe uiniti ekanje? ekanje. Kao to su moji roditelji ekali, s aom u ruci, dok nisu oklopna vozila prouzrokovala da je poeo porculan zveckati u kredencu. Njihovi zemljaci su se u meuvemenu vukli po putevima s kolima i djejim kolicima, te u suhim jarcima pored cesta traili zaklon od mitraljeza iz aviona koji su se obruavali. Jo jednom je dolo tako daleko. Moj djed hoe bar pokuati preivjeti, mada samo zato da bi ometao vabe, ali moja baka je od svega toga ve nasmrt umorna. Ako ve mora biti, onda brzo i najednom. Molila je mog djeda da ide s njom u postelju. Ogrijeila se o svoje principe, mukarac je onaj koji mora moliti enu, toga se uvijek drala. Moj djed se preplaio kad je vidio kako plae, i to je naopak svijet, on je taj koji obino plae i doziva svoju majku. Nosio ju je gore, kao to je nekada po stepenicama nosio svoju nevjestu sa svim njenim suknjama. U spavaoj sobi je postelja, visoko prostrta, s bordo svilenom koperdekom iznad heklanog bijelog jorgana. Prijestol. Kada ju je poloio na postelju, primijetio je da se upikila u gae, ali nita nije rekao i namjestio je jorgan preko njenih nogu. Je li razmiljao o roenju njihove djece, kada se izlila poroajna voda i ona, kako je, smijui se, imao obiaj priati, poplavila postelju? Chrie, proaptao joj je. Poljubio ju je. Draga. Je li ga ula dok je svijet nestajao? Je li zato ostala u ivotu? Je li to ljubav? Nije proao ni jedan dan

427

da se nisu prepirali, nijedna no da se nisu ljubili. Kada je jedno od njih umrlo, ivot za drugoga nije imao vie nikakvog smisla. Ali nikada nisu bili dva razliitija ovjeka. Jesu li se ljubili zbog razlike ili usprkos nje? I kako se osjea kada dva puta vidi svoj svijet kako lei u ruevinama? Bilo je vrijeme prije rata i vrijeme poslije rata. Rat je bio prelom u vremenu. Palo mi je na pamet da mora biti ljubav povazana s razlikom, a mrnja sa slinou. A to se tie rata: i za mene osobno sada su dva vremena vrijeme prije Sarajeva i poslije njega.

428

arko Pai

Dalibor Martinis

arko Pai

METAPOLITIKA ISTINE
Podrijetlo suvremena prezira politike u demokratskim i autoritarnim drutvima ne odgovara zbiljskome stanju repolitizacije svijeta ivota. Paradoks se ini neotklonjivim. to se u javnosti vie iskazuje gnuanje spram izabranih ili silom nametnutih politiara, to je vie pokuaja miljenja i djelovanja s onu stranu povijesno uspostavljenih pravila liberalno-demokratske politike. Diktature, despocije i autoritarni oblici vladavine u doba globalnoga svjetskog nereda poteeni su barem glavne boljke suvremene zapadne kulture demokratske apatije. Odakle taj prezir spram politike? Ta, nije li zazornost spram te drevne grke rijei, koja nam odreuje sudbinu povijesti, dokaz da odlikovano bie iz Aristotelove Politike kao srednji lan izmeu boga i divljih zvijeri nije dostojan biti spram vlastita roda filantrop, nego svagda na sebe samoga postavljeni mizantrop!? Kriza politikoga u suvremenome svijetu uope ne pogaa toliko pojam politike koliko figuru suvremenoga politiara. Pokvarenost, pohlepa, sebeljublje, la, moralna izopaenost, demagogija, licemjerje, kukaviluk, oportunizam, svoenje opih interesa zajednice na privatne poslove narcistiki usmjerenoga drutva bez odgovornosti eto karakterologijskoga opisa suvremenoga politiara. Ako je u osvit pada komunizma potkraj XX. stoljea strukturu politike zapadnih demokracija Pascal Bruckner s razlogom imenovao demokratskom melankolijom zbog dosade jednog tehnokratski otuenoga poziva ureenja ivota u dravi i civilnome drutvu, ini se da ta dijagnoza vie ne odgovara stanju stvari. Globalna je politika postala umreeni imperij ope ravnodunosti spram ivota anonimnoga pojedinca. Velike politike borbe s razliitim ideologijskim predznacima nisu iezle sa svjetske pozornice. Od frontalnih sukoba klasa i socijalno heterogenih skupina one su poprimile hibridni oblik novih kulturalnih ratova u ime identiteta (rase, nacije, vjere, civilizacije). Karizmatski lik politiara-proroka, neovisno o tomu bio on totalitarni diktator tipa Castra, Maoa ili Tita, ili pak demokratski autokrat poput Churchilla, De Gaullea ili Mitteranda, kao da je nepovratno iezao u imaginarni muzej povijesti.

431

Ovo je doba marketinga politiara kao populistikoga voe, koji zahvaljujui sprezi polusvijeta, dualne mafijake ekonomije i medijske industrije postaje glavna figura planetarnoga spektakla. Politika je stoga odvratna samo zbog razotkrivena beaa amoralnih politiara. Sve je drugo navodno samorazumljivo dobro i plemenito. Takva je slika oito pogrena i zavaravajua. U trenutku estetizacije politikoga danas u medijski proizvedenome svijetu zbiljske iluzije i iluzorne zbilje, to je batina umjetnikih pokreta avangarde s poetka XX. stoljea, pokazuje se da suvremeni politiar nije nita drugo negoli zbiljsko utjelovljenje svih naih privatnih bolesti. On je (po)javni lik drutvene nelagode uzrokovane posvemanjim gubitkom republikanskih vrlina kao to su odgovornost za zajednicu, graanska hrabrost, opiranje izopaenju demokracije u strahovlae izabrane manjine, koja slui tek vlastitu probitku i blagostanju. to je danas figura talijanskoga premijera Silvia Berlusconija ako ne idealni lik ove soap-politike koja prezire bit demokracije a namjesto mitskoga junaka rtve za interes drave-drutva-nacije ciniki sebe prikazuje u korporativnim medijima u njegovu vlasnitvu kao novoga narodnoga osloboditelja od komunistikoga mentalnog sklopa, to nagriza zdravo tijelo liberalno-demokratske zemlje tradicionalizma i estetskoga uzora Europi? Novi kulturkampf u svijetu globalne ravnodunosti stoga ne moe biti nita drugo negoli pokuaj da se post-ideologijsku movaru zapadne politike, u kojoj svjedoimo skladni suivot desnoga i lijevoga populizma pod mistinim nazivom treega puta, preobrati njezinoj izvornoj svrsi, naime, da slui opemu dobru. Svi neartikulirani anarhistiki, protuglobalizacijski pokreti, mirovne inicijative, borbe za etnika i manjinska prava koloniziranih naroda, mnotvo novih autonomnih prosvjeda protiv pretvaranja demokratskoga poretka Amerike i Europe u kentaurski sklop dragovoljnoga posttotalitarizma s iluzijom kulta individualizma kao slobodnoga gospodara ivota i smrti, voeni su porivom nekovrsne nove metapolitike istine. Mo njezine nemoi poiva u iznova otkrivenome utopijskome obzorju svijeta. Istina metapolitike moe biti samo utopijska. To je njezina imanentna granica. Ozbiljenje utopije ne znai ostvarenje cilja kao neeg projektiranoga u budunost, nego pretpostavlja u-topiziranje zbilje kao realnoga prostora-vremena ispunjenja biti onog politikoga. Bit onog politikoga jest postajanje metapolitinim u

432

svakom trenutku i u svakoj situaciji. Da bude velik, budi itav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono to si i u najmanje to ini pjeva Fernando Pessoa, koji se kao istinski umjetnik europske avangarde i dekadencije XX. stoljea nije eskapistiki sklanjao tek u imaginaciju i snove. Njegova je metapolitika pozicija traganja za vlastitom i istinom suvremenoga svijeta bila izvorno iskupiteljska, utopijska strategija. Moe li se uope pozitivno odrediti emu to smjera metapolitika istine u globalnome neredu svijeta? Ako se ve alternativa modernome poretku drava-nacija unutar kojeg politika jest primarno legitimna mo vladavine suverenim teritorijem mijenja u transpolitiki savez novog oblika globalne drave i civilnoga drutva, jasno je da u igru ulaze novi subjekti.1 To vie nisu samo tradicionalne politike institucije poput stranaka, sindikata, korporacija, mehanizama vlasti koncentriranim u sudstvu, medijima, organima unutarnje i vanjske sigurnosti. Alternativne strategije politike u globalno doba ponajprije su novi drutveni pokreti nastali na utopijskim zasadama studentske pobune 68. kad se unato rigidnim ideologijskim dogmama zapadnih buntovnika (maoizam, trockizam, antiimperijalistika retorika revolucije sela protiv grada, gerilski ratovi s mistikom kubanske revolucije kao permanentnoga terora protiv US-imperijalizma) stvara misao da utopija odreuje zbilji njezine zbiljske mogunosti, a ne obratno. Metapolitika istine stoga je misao utopijskoga pokreta s onu stranu tradicionalnih institucija liberalno-demokratske politike. Ali za razliku od djelovanja izvan sustava, poput izvanparlamentarne opozicije u Njemakoj ezdesetih godina XX. stoljea, sada se cijeli sustav svijeta ivota nalazi ugroenim od globalne prijetnje. Povratak republikanskim vrlinama nije stoga konzervativna politika ouvanja poretka, kako su radikalno-lijevi kritiari uvijek prosuivali antropologiju politike jedne Hannah Arendt, istinske predstavnice zametka novoga odnosa istine, zajednice i smisla politikoga uope. Prva pretpostavka metapolitike istine nije bijeg od zbiljske politike u okruju liberalno-demokratskoga poretka vladavine izabranih predstavnika naroda. Alternativa omraenosti iskvarena politikoga svijeta izopaenja demokracije iziskuje dvoje: povratak biti demokracije kao jedinstvu djelovanja za ope dobro i iskazivanja republikanskih vrlina u svakome pojedincu (ovjeku kao univerzalnome subjektu identiteta i razlike) te putovanje spram zamiljena cilja preobrazbe politike u

1 Ulrich Beck, Macht und Gegenmacht im globalen Zeitalter: Neue weltpolitische konomie, Edition Suhrkamp, Frankfurt am Main, 2002. str. 39 Iz logike metaigre slijedi specifina simetrija moi strategijske sposobnosti kapitala, drave, globalnoga civilnog drutva. Uspostava politike protumoi je prvorazredna pretpostavka. To vrijedi za globaliziranje civilnoga drutva kao i za transnacionaliziranje drava.

433

Topografija utopije u sustavu realnoga socijalizma XX. stoljea uvijek je bila zbiljski cinizam povijesti. Namjesto slobode i sree za sve, totalitarni poretci s legitimacijskom oznakom marksizma poput Titova, Castrova, Maova socijalizma, bili su tek projekcija iluzorne slobode i sree za revolucionarne turiste sa Zapada. U osvit raanja strahotne prakse realnoga socijalizma arhipelaga Gulaga, kako je Aleksandar Solenjicin metaforiki odredio bit staljinistike vladavine uz ideologiju jednakosti i praksu konc-logora dolazi do zaudnoga fenomena raskrinkavanja utopijske svijesti u sebi samoj. Prvi revolucionarni turisti u Moskvi dvadesetih godina XX. stoljea, od Miroslava Krlee, Ervina inka do Andr Gidea, istodobno pokazuju ambivalentnu narav sovjetskoga komunistikoga poretka. On se, naime, temeljio na teroru utopije kao ideologijski stvorene budunosti i kritici ideje zapadne (buroaske) dekadencije, koja je od prosvjetiteljstva vlastitu trule nastojala iskupiti osvajanjem prostora istinske autentinosti, tamo negdje izvan ovoga svijeta, u srcu divljine, egzotike, idile, pastorale, rajskoga otoka. Sve su utopije od Thomasa Morusa do Aldousa Huxleya stoga inzularne

ono izvan puko ljudskoga habitusa, u metafiziko obzorje politike kao metapolitike istine svih bia na zemlji. Utopija u tom razumijevanju ne znai zamiljanje nekog idealnoga grada budunosti ili rajskoga otoka sree. Mistika kubanske revolucije kao izolirana otoka koji simboliki predstavlja figuru otpora neoimperijalizmu globalizacije Amerike, jo danas uvelike poticana kao uskraeno mjesto utopijske subverzivne gerile, poput svih iluzija o rajskim otocima izvan ovoga svijeta tek je ideologijski opijum za mlade buntovnike. Egzotika i revolucionarni turizam razotkrivene su zablude pseudoutopijske svijesti permanentne revolucije ljudskih potreba. Vie nema nikakvih topografija utopije kao zbiljskih mjesta politike i kulturalne jednakosti, pravednosti, slobode i vladavine ljudskih prava, niti ih je ikad i bilo. Stoga su totalitarni eksperimenti realnoga socijalizma, kao spoja egzotike i revolucionarnoga turizma u XX. stoljeu, simboliki imali dvije posve oprene slike Brijuna i Gologa otoka.* Alternativa tradicionalnoj politici za razliku od alternative globalnome kapitalizmu ima uporite u izvornome pojmu demokracije kao vladavine slobodnoga naroda. Zato je zamiljanje demokracije kao procesa ili puta spram zbiljskoga stanja jedinstva pojma, ideje i realnosti onog politikoga po svojoj naravi utopijsko. Globalni kapitalizam nije nikakva utopija, ve prirodnonuni i ograniavajui svjetsko-povijesni sustav proizvodnje, razmjene, razdiobe i potronje ivota kao robne forme. Alternativa demokraciji nije anti-demokracija, nego ispunjenje izvornih demokratskih sadraja u zbilji. Alternativa globalnome kapitalizmu ne moe biti utopijskoga karaktera, ak i kad se govori o antikapitalistikim pokretima (zapatisti, anarhisti), nego radikalni pokret s onu stranu kapitala kao subjekta-supstancije povijesti. U strogom smislu rijei alternativa degeneriranome stanju suvremene demokracije jest metapolitika istine demokracije kao utopijskoga projekta. Globalni kapitalizam nema alternative. Njegova je jedina sustavna slaba toka u granicama rasta imanentno samoprevladavanje u globalnoj metapolitici istine da uvijek postoji mogunost izbora ovjeka kao samosvjesnoga bia zajednice. Takav sluaj refleksivnoga rizika ima apokaliptike crte. to je, dakle, ono metapolitiko u naizgled skromnome zahtjevu povratka izvornoj demokratskoj politikoj kulturi/republikanskim vrlinama kao spasu pred pogubnim ravnodujem graana i strahotnim oblikom suvremene demokratske apatije?

434

Suvremena filozofijska promiljanja pojma vremena neotklonjivo su vezana uz rije dogaaj (Ereignis, event, venment). Heideggerova misao tu rije uzimlje kao tajnu razrjeenja odnosa izmeu bitka i vremena. Biti i vremenovati uvijek se dogaa kao stjecite bitnoga odnosa. Usuprot zbivanju u prirodi kao ispunjenju unaprijed zadanih uvjeta prema kojima neto mora biti upravo tako i nikako drukije (prirodna nunost), ljudski je povijesni svijet odreen mogunou preinake kontigentnih situacija. Promjena okruja mogua je samo zato to ovjek ima mogunost odrijeenosti od prirodne okoline. Njegova artificijelna/umjetnika ili stvaralaka bit kao duhovnoga bia podaruje mu otpoinjati svagda iznova i mijenjati zateeno. Pojam dogaaj nije tek pogoena rije za neto to se zbiva u vremenu kao linearnome nizu prije-sada-poslije. Dogaaj je apsolutna novost. To je iskrsavanje posve drukijega svijeta. Na hajdegerijanskim temeljima, ali s nekovrsnom subjektivistikom nakanom svladavanja objektivnih okolnosti ovjeka u svijetu kontingencije i faktinosti, francuski je filozof Alain Badiou razvio iznimno sloenu verziju dogaaja kao istine bitka u vremenu. Istina nije tek metafizika odrednica odnosa izmeu bitka i logosa, podudaranje stvarnosti i misli, nego zadire u dvojstvo objektivnoga znanja o stvarima kao takvima, o njihovu fiksnome stanju i mogunosti radikalnoga prekida s prethodnom istinom u vremenu. Druga, antropologijski potentna teorija istine govori da je istina uvijek istina neega u vremenu. Procedura-istine otpoinje tek ondje gdje opstoji mogunosti radikalne revolucije, invencije, transfiguracije fiksnoga, prirodnoga i nunoga poretka istine o nekom biu. Mi ne moemo preinaiti matematike aksiome, primjerice, ali moemo promijeniti ljudski svijet jednostavnom odlukom pokretanja lanaca uzroka novoga dogaaja. Dogaaj, subjekt i istina su aspekti procesa potvrivanja. Sve se zbiva u situacijama. Istina je otuda logika biti istinitosti za neto, neovisno je li posrijedi istina naela, osobe ili ideala. Mogunost istinskoga preokreta fiksnoga stanja u ljudskome svijetu, pa onda konzekventno i u granicama prirodnoga okruja, ve je uvijek podarena ovjeku iz njegove samostvaralake biti slobodnoga bia. Novi je dogaaj rezultat promjene veza izmeu kontingentne situacije, faktinoga svijeta i ljudske slobode izbora. etvorstvo podruja u kojima se istina objelodanjuje kao generika procedura za Badioua su ljubav,

projekcije svijesti zapadne kulture kao prostora-bezvremena u kojem cvatu vjene mandarine i rastu boanske palme. Prava slika terora utopije nad zbiljom u realnome socijalizmu XX. stoljea jest stoga usporedno postojanje dviju inzularnih figura u jugoslavenskome socijalizmu: Gologa otoka i Brijuna. Dok je prvi strahotna metafora Gulaga u okruju nemilosrdnih klimatskih i meteorolokih uvjeta, nastao nakon Titova raskida sa Staljinom 1948. godine, drugi je njegova idealna slika blaenstva egzotike nastale iz utopijske proizvodnje zbilje. Brijuni su arhipelag rajske idile nadomak Pule, toponomija pokreta nesvrstanih kao zbiljske egzotike Treega svijeta. Izmeu Gologa otoka (kamena i samo kamena) i Brijuna (mandarina, zebri i ovjekolikih majmuna) postoji vie negoli mistina veza. Propau komunizma, raspadom Jugoslavije i nestankom pokreta nesvrstanih sa svjetske politike scene kao ozbiljnoga partnera u hladnim ratovima, preostalo je tek jedna post-povijesna avantura globalnoga kapitalizma kao visokog turizma A kategorije. Sve na kraju povijesti postaje masovni i elitni turizam. Ako je propala revolucija i s njom topografija uasa unutarnjih neprijatelja (Goli otok), preostala je

435

vjena egzotika (Brijuni) za druge ekstraprofitne svrhe. To nije ironija post-povijesti. To je jednostavno logini slijed preobrazbe utopijski proizvedene zbilje u realnost apsolutne dis-topije svijeta cinizam globalizacije ovdje i sada. Alain Badiou, Ethics: An Essay on the Understanding of Evil, Verso, London, 2002.
2

Gabriel Almond/Sidney Verba, Civilna kultura, Politika kultura, Zagreb, 2001.

umjetnost, znanost i politika. Ljubav posjeduje individualnu dimenziju i ne odnosi se jedino na spolnu privlanost meusobno djelujuih aktera ispunjenja udnje, ve se moe oitovati i kao ljubav spram Boga, prirode, umjetnosti. Politika je, tomu usuprot, kolektivni in odgovornosti za zajednicu ureenu na umnim temeljima. Umjetnost i znanost pripadaju podruju iste invencije i kreativnosti, odnosno otkria. Sva su etiri podruja jedinstveni sklop dogaaja istine u vremenu. Sloboda zapoinjanja iznova jest, dakle, svjetsko-povijesni dogaaj par excellence.2 Temeljno razlikovanje dva pojma politike kao prostoravremena ivljenja zajedno(Hannah Arendt) u oivljavanju republikanskih vrlina i praktinoga zahvata u prethodnu opstojeu situaciju (Alain Badiou) s naglaskom na radikalnost promjene situacije jest razlika izmeu dva pojma ustavnoga republikanizma, amerikoga i francuskoga. Dok prvi ne zadire u liberalno-demokratski sloaj kao povijesno upitan, drugi je rezultat revolucionarne aktivnosti odozdo. Pomirenje je mogue tek kad se u pojmu metapolitike istine otkloni ideologijski prezir drugoga spram prvoga kao pukog odravanja status quoa. Politiko predstavnitvo dravljana kao naelno svih graana imperija-republike pretpostavlja participativnu politiku kulturu nadziranja politiara putem medija i osamostaljene javnosti.3 Takva vrsta izvornoga republikanizma u suvremenoj je politici Amerike ista iluzija. Spektakularizacija politike kao medijskoga uprizorenja velike puke zabave nadilazi vie bilo kakvu melankoliju za republikanskim tradicijama. Uzvienost politike kao stvaranja prijelomnoga dogaaja preuzimlje kulturalna industrija u neprestanoj iluzornoj politizaciji javnosti. Globalna liberalno-demokratska politika od trenutka simbolikoga ina pada komunizma 1989. godine pokazuje da pria o kraju povijesti, paradoksalno, nije uzdigla kult individualne slobode i republikanskih vrlina na vrh moralnih vrijednosti, nego je s ideologijom kraja povijesti nastupilo doba kraja iluzije o aktivnome dravljaninu kao vjenome idealu liberalne demokracije. Samo iz obzorja metapolitike istine kao povratka izvorima demokracije uz nadu u mogunost realne utopije globalno umreenoga svijeta mogue je razumjeti zato novi drutveni pokreti (ekoloki, mirovni, pokret za prava spolnih i rasnih manjina, antiimperijalistiki pokreti u zemljama tzv. treega svijeta) preziru tradicionalni republikanizam i uope liberalno-demokratsku politiku.

436

Stvar je jednostavna. Bit se politike kao spektakla zbiljske moi vladavine svijetom dogaa negdje drugdje, a ne u institucionalnim okvirima predstavnike demokracije. Strategija otpora stoga rigidno vraa stvar na poetke socijalistike alternative, tragajui za onim kultom pojedinane slobode koji se u kolektivnim akcijama ne podaruje stranakome naelu poslunosti, ideologijskim voama ili bilo kakvom nadodreujuem naelu oligarhijske strukture moi. Metapolitika istine stoga je iva zona autonomnih akcija protiv institucija globalnoga kapitalizma kao i protiv simbolike reprezentacije graanina u okrilju parlamentarne demokracije. Metapolitika istine je istina metapolitike borbe za neto vie od puke izborne utakmice ideologijski hibridnih stranaka. Ona konano nakon dugih desetljea slavljenja Drugoga i razlika (queer-culture, rodna politika, feminizam i rasno razliiti), to je opravdanje imalo u filozofijskim tekstovima Derridae, Lacana i post-kolonijalne kritike, mora promijeniti smjer i vratiti se namjesto graanskih prava temeljnome pravu s kojim je Francuska revolucija krenula u borbu za novi demokratski svijet pravu ovjeka. Mi nismo razliiti i ne moramo se uiti toleranciji tzv. razlika. Mi smo isti.4 Metapolitika istine stoga je samo i jedino povratak izvorima prosvjetiteljstva u kojem namjesto Boga vladavinu svijetom preuzimlje emancipirano ovjeanstvo, a ne Francuzi, Amerikanci, bijelci, uzvieni ili plemeniti, superiorni ili prezreni na svijetu. Jednostavna spoznaja o univerzalnosti ljudske osobe kao iste u svim razliitim inkarnacijama ne potire kulturalne razlike, ve ih dri drugorazrednima. Sudbina je globalnoga svijeta nomadizam, trans-kulturalizam, migracije i prelazak u nove hibridne oblike identiteta. Povratak ideji ovjeka ne znai otuda nastavak moderne/prosvjetiteljstva drugim sredstvima. Naprotiv, sve je u promjeni smjera, jer utopijska ekstaza budunosti nije puko linearno jo-ne-sada, ve otvoreno podruje neizvjesnosti pustolovine slobode. ovjek iz obzorja metapolitike istine vie nije isti ovjek modernoga doba. To je drugi ovjek iz postmoderne krize identiteta, netko posve Drugi, globalni Nitko koji posvuda i nigdje ima svoje domovine i svoje azile. Nema vie nieg patetinoga kad se u ime istosti/univerzalnosti ljudske sudbine netko obraa Drugome izvorno ljudski kao ovjek ovjeku. To je prva i posljednja mogunost istinske komunikacije ivljenja zajedno, imenovanje mjesta i vremena u kojem demokracija nije puki institucionalni znamen

Vidi kritiku filozofije politike koja poiva na apsolutiziranju kulturalnih razlika u: Alain Badiou, Abrg de mtapolitique, dition du Seuil, Paris, 1998.

437

Benjamin R. Barber, Coca-Cola und Heiliger Krieg (Jihad vs. McWorld): Der grundlegende Konflikt unserer Zeit, Scherz, Bern-Mnchen-Wien, 2001.

sjeanja na povijesnu prolost, mitska pripovijest o sudbini junaka, oeva-utemeljitelja polisa i republika, graanskih ratova i estetizacije politike kao spektakla manipulacije masovnom svijeu. Povratak ovjeku i njegovu pravu na odluivanje o nainu ivljenja zajedno nadilazi puku aritmetiku izborne igre, premda se od nje ne odvraa gestom neodgovorne kritike ideologije koja iza prezira politike kao takve skriva nevjerodostojnost miljenja. U ime te primarne, predrefleksivne metapolitike istine s utopijskim obzorjem pustovanja do imaginarnoga cilja, poput arhitektonike Plotinovih esktaza na putu do bitka onog boanskoga, moe se ezoterijski demokracija razumjeti kao proces samoosvjeivanja, ili, jo radikalnije, kao istinski ivot ovjeka kojemu je podarena univerzalnost slobode u inu uvijek novoga zapoinjanja. Moe li suvremeni umjetnik biti su-dionik takvog zaudnoga i ambivalentnoga procesa meta-politizacije istine a da ne padne u zamke angairane umjetnosti koja je uvijek tako opasno blizu novome ideologijskome podanitvu? Moe li on navijestiti jezikom realizirana ikonoklazma put prosvjetljenja svih koji rtvovanjem dobrobiti zajednice pristaju na odricanje od privatnoga narcizma, prihvaajui poslanstvo politikoga kao dunost sluenja istini? Kako uope suvremena multimedijalna umjetnost moe odgovoriti na izazov re-politizacije svijeta ivota? S krajem XX. stoljea velike su pripovijesti drutvene teorije bile u znaku post-ideologijske euforije. to se danas sve relevantne rasprave svode na promiljanje fenomena globalizacije i terora, globalizacije i bio-tehnologije, ne svjedoi o zamoru i dosadi teorijske globalne igre, nego o potiranju svih drugih malih pripovijesti postmoderne u drugi plan. I kraj povijesti (Francis Fukuyama) i sukob civilizacija(Samuel Huntington) kao pozitivni i negativni oblik odgovora na imperijalni pohod globalizacijskoga diskursa svijetom potirali su mogunosti alternativa prirodno-povijesnoj nunosti liberalno-demokratske ideologije. S njima je gotovo iezao subverzivno-kritiki prosvjed protiv eljeznoga terora nunosti. Logika binarnih suprotnosti u meuvremenu je postala jedina dijalektika drutvenoga razvitka u doba postpovijesti.5 Pojednostavljeno govorei, ili si za globalizaciju ili za fundamentalizam. Tertium non datur. U tom frontalnome ratu kultura bilo je samo pitanje vremena kad e kritika svijest suvremene umjetnosti kao dogaajnoga znaka vremena iz stadija drutvenoga eskapizma prijei u

438

fazu re-politizacije. Njezin imaginarno-utopijski trei put izmeu dviju homogenih svjetsko-povijesnih ideologija oznaio je novo, posve novo razdoblje drutvenoga angamana umjetnika. Ali ne kao povratak socijalno-kritikome angamanu jednoga Beuysa, ve kao heterogeno podruje interaktivnoga, multimedijalnoga djelovanja kolektivnoga intelektualca osjetljiva na sve moralne izopaenosti i cinizam globalnoga kapitalizma. Kroz etiku nove solidarnosti suvremeni se umjetnik u komunikacijskoj zajednici ne pojavljuje kao prorok ili vra utopije. Njegovo je poslanstvo mnogo skromnije. Odgovoriti svojim djelovanjem na dogaaj jedino preostale provokacije i oka suvremenoga svijeta univerzalnu bijedu ovjeka s ruba povijesti i degeneraciju politikoga u svjesno proizvedenu masovnu apatiju kao posljedicu kulturalne depresije i narcizma. Takav zaokret u javnoj percepciji suvremenoga umjetnika kao drutvenoga provokatora i raskrinkavatelja iluzija o najboljem od svih svjetova, kako se leibnizovski predstavlja fenomen globalizacije, pogodio je sve oblike dogaaja: konceptualnu umjetnost, performativnu, land-art, cyber-art, body-art, multimedijalne eksperimente. Medijska estetizacija politike kao nove uzvienosti tehnokratskih namjesnika koincidira s posvemanjom preobrazbom svijeta ivota u life-styling.6 Sva je suvremena umjetnost stoga re-politizirani rad interakcije okolnoga svijeta, svijeta doivljaja disperzivnih sudionika, teoretiara i anonimnih glasova digitalne demokracije. Subjekte intervencije u javni prostor politikoga u svojem ideologijskome i svjetonazornome multi-anarhizmu, unato toliko razvidnih razlika, odlikuje primarna istost. Svi oni djeluju sada i ovdje na u-topiziranju zbilje drukijim oblicima kritike politikoga beaa i programirana globalnoga kaosa. Re-politizirana umjetnost vie nita ne oponaa, ne oslikava ili simboliki proizvodi objekte za ugodu korisnika/publike jo uvijek muzejski uprizorenih djela i/ili dogaaja. Njezina je funkcija autonomno sudjelovanje u u-topiziranju zbilje sredstvima javnoga angamana. Njezino je jedino oruje nova kritika teorija globalizacije i etika nove solidarnosti. Ali to ne znai svoenje umjetnikoga ina invencije i stvaralatva na logiku politike moi. Metapolitika istine znai neto bitno drugo i drukije. To je put spram cilja za koji vrijedi misao Denisa de Rougemonta o aktivnoj politici pesimizma u kojoj je jedino vaan put kao duhovno-metapolitiko preobraenje pojedinca.

Wolfgang Welsch, Grenzgnge der sthetik, Reclam, Stuttgart, 1996, str. 142.

439

Novi projekt suvremenoga multimedijalnoga umjetnika Dalibora Martinisa Obraam ti se kao ovjek ovjeku Postaje na putu za demokraciju autonomni je in intimistike re-politizacije umjetnikoga dogaaja-u-vremenu. Tri su konceptualne odrednice tog jedinstvenoga utopijskog pokuaja nagovora na demokraciju. Iz obzorja ve nazrijete nakane metapolitike istine za koju vrijedi parafrazirana Gandhijeva maksima Nema puta do istine. Istina je put. Martinisov se projekt zasniva na: 1) komunikacijskome post-prosvjetiteljskom obratu vrijednosti ovjeka kao univerzalnoga bia zajednice; 2) mistici putovanja prostorom-vremenom na kojem svaka osoba preuzimlje odgovornost za ope dobro inom navlastite odluke; 3) u-topiziranju banalnosti svakodnevice kritikim postupkom razaranja slike svijeta kao masovno-medijske poruke. Obraati se Drugome izvorno kao ovjek ovjeku gotovo je zaboravljeni nain predrefleksivne komunikacije samosvjesnih bia koje ne povezuje nita drugo negoli primarna ovjenost. Nitko se u cinino-ironijskoj kulturi spektakla globalnoga doba vie ne obraa drugome bez neke posrednike uloge. Multimedijalna umjetnost kasnomoderne u svim je svojim dekonstrukcijskim zahvatima u sami iezli subjekt govora neprestano odgovarala na ok i provokaciju robno iluzorne slike svijeta kao supermarketa potroake magije ironijom, preuzimanjem istovjetnih tehnika zaaravanja zbilje poput svake dobre propagandne manipulacije. Svaki se medijski propovjednik ili politiki demagog jo od karizmatskih voa boljevikoga i nacistikoga pokreta obraao Drugome kao fikciji kolektivne volje (narod, klasa, drutvo). ak i razvijena demokratska tehnika vladanja masama s pomou uvjeravanja skupina javnosti u podarivanje glasa na izborima stranci i njezinome voi pozivanjem na volju naroda nikad ne spominje ovjeka kao ovjeka. Ostavimo prie o patetinosti jednog rodnoga pojma u govornoj uporabi! Granice modernoga humanizma ne rui razumska kritika konzervativnoga nominalizma (nacionalizam) koji od Josepha de Maistrea, mislioca aristokratske politike reakcije na Francusku revoluciju, ovjeka smatra politikom tlapnjom: Nigdje nisam vidio ovjeka kao takvog. Ali sam vidio Francuze, Nijemce Naprotiv, njegove su granice zadane povijesnom redukcijom ovjeka na namjesnika teritorijalno ograniene suverenosti drave-nacije. Dravljanin/graanin je utjelovljenje politikoga

440

ovjeka u modernim demokratskim dravama. Rimski republikanizam jo udara temelje toj uzvienoj figuri oposti, ali ga svodi na zajedniki nazivnik imperijalne moi Rima. Izvorna komunikacija s ovjekom kao takvim pretpostavlja unutarnju kritiku ogranienih dosega predstavnike demokracije. Cijelo XX. stoljee razvitka zapadne demokracije jest povijest permanentne krize legitimnosti predstavnikoga liberalno-demokratskoga poretka. Od Rousseaua do anarhista, socijal-utopista, Marxa, Korscha i pokreta nove ljevice ezdesetih godina protiv granica kapitalizma i iluzornosti politikoga parlamentarizma postoji naelna sumnja u svrsishodnost otuene politike moi od ovjeka samoga. Biti istinski metapolitiki subjekt znai obraati se Drugome u znaku njegove miljene i ivljene univerzalnosti. Martinis se stoga u komunikacijskome post-prosvjetiteljskom obratu vrijednosti ovjeka kao univerzalnoga bia zajednice ne obraa Drugome kao posebnome sluaju pojedinane volje. On ne komunicira s Drugime kao nositeljem nacionalnih obiljeja, rasno drukijem, spolno razliitim. Obraanje Drugome kao ovjek ovjeku primarni je akt obraenja svijesti na ono to nas uope povezuje u zajednikome ivotu. To je skrueni apel na povratak ovjenosti. Mi nismo primarno razliiti, dakle Drugi, nego isti. Time to smo isti, priznati u univerzalnosti kao bia zajednice, pri emu politika zajednica jest tek zatvoreni okvir jedne ire zajednice (svijeta, kozmosa), pa se odlikovani politiki in umnoga preureenja ivota u svijetu ne moe odnositi samo na tiraniju ovjeka spram drugih bia i prirodom uope, mogue je metapolitiku istine utopijski shvatiti kao putovanje do demokracije. Ali demokracija nije cilj, nego politiko sredstvo da bi ovjenost ovjeka u zajednici ivih bia ispunila svoju svrhu. Zato je put posveen. U njemu se prepoznaje smisao onoga to je zadano izvan kao cilj metapolitika istine. Obraati se Drugome kao ovjek ovjeku nadilazi moderno samorazumijevanje demokratske politike usmjerene na ozbiljenje graanskih i politikih sloboda. Istinski je cilj komunikacije s Drugim potvrivanje prava ovjeka, dosezanje iskustva nenadomjestive slobode koja je bez temelja, kontingentna i faktina, i omoguuje tako neto kao to je promjena situacije ili slobodu izbora. Dalibor Martinis u svojem se umjetnikome projektu gotovo ezoterijski uzdie iznad moderne redukcije politike komunikacije s dravljanima. On

441

Vidi o tomu: Peter Weibel, An End to the End of Art? On the Iconoclasm of Modern Art, u: Bruno Latour/Peter Weibel (ur.) Iconoclash: Beyond the Image Wars in Science, Religion and Art, The Exibition, ZKM Karlsruhe, The MIT Press, Cambridge, London, 2002.

kao univerzalni prosvjetitelj zna da humanitas homo humanuma uope omoguuje svaku moguu degeneraciju ovjenosti i svaku moguu degeneraciju izvornoga smisla politike. Martinis je stoga re-politizirani umjetnik utopijske moi ljudskoga kazivanja bez pada u patetiku propagandne lai. Cinino-ironijska struktura suvremenoga govora medija za ovog je multimedijalnoga umjetnika prava patetika, ki groze u kojem se iskreni govor i obraanje Drugome kao ovjeku nepovratno izgubio. Taj kritiki post-humanizam proroko-refleksivnoga govora s nagovorom na demokraciju u stvari tek opetuje popis demokratskih (republikanskih) vrlina i nita drugo u novome kontekstu posvemanje demokratske apatije. Poruke koje ostavlja umjetnik na usamljenim cestovnim postajama nisu mudroslovni aforizmi nekog anonimnoga arlatana. One se nalaze usporedno s oblijepljenim jumbo plakatima, nezaobilaznim grafitopisom razuzdanih alternativaca na zidovima bunkera, kauna, te zaudne cestovne arhitekture Hrvatske ni s ime drugim usporedive upravo zbog toga to je u svojoj originalnosti nesvodiva na neki prepoznatljivi model gradnje. Obraanje/obraenje ovjeka u ozbiljnoj igri pred-izborne strategije nagovora na demokraciju ostvareno je tekstualnom porukom jedinim medijem izvorne komunikacije s ovjekom kao ovjekom. Multimedijalni umjetnik tradicionalnu je sliku nadomjestio realiziranim ikonoklazmom teksta.7 Tekst kao medijalna apstrakcija svijesti preuzimlje uzvieni iskaz umjetnika-proroka. Ali ovdje nije rije ni o kakvom prorotvu budunosti, ve o inu nagovora na demokratsko pravo-obvezu-svijest anonimnoga putnika: da izabere pravo na izbore neovisno o tomu ima li uope neto pozitivno izabrati. Izborni in u ezoterijskome smislu pokazuje slobodu ovjeka da glasa za univerzalnost demokratske ideje. Projekt obzirnoga akcionizma Dalibora Martinisa istinski je apel umjetnika za promjenom svijesti o mogunosti promjene demokratske apatije drutva. To je gesta radikalnoga protivljenja svakom individualnome bijegu od odgovornosti. Na svakoj od izabranih postaja na putu za demokraciju jedna poruka naznauje odgovor na drugoj postaji. Linearni niz nije beskonaan, kao to svaki ljudski put ima svoj poetak i kraj. Mistika putovanja prostorom-vremenom na kojem svaka osoba preuzimlje odgovornost za ope dobro inom navlastite odluke gotovo da je Martinisov autorski prijepis (o)kultnoga filma Wima Wendersa, Pariz, Texas. Cestovna arhitektura

442

istarskih i uope primorskih pustopoljina provincije u sebi skriva neku vrstu postaje iskupljenja, jer autobusi ovdje uglavnom kasne, a vrijeme mjereno satom protjee poput pijeska u klepsidri. Svaki putnik u tim odmorino-meditativnim betonskim svratitima izloen je pogledu i nagovoru Drugoga. Bez obzira bile posrijedi marketinke poruke, otisnute smrtovnice, skaredni grafit/slika, urezani znakovi subkulturnih skupina, imena rock bandova, plakati za koncerte narodnjake glazbe sve su to svakodnevni ikonozofski inventari medijalno proizvedene stvarnosti jednoga putnika. Martinis je ideju putovanja do demokracije zaarao vlastitim izborom. Izabrao je za re-politizirani akt intervencije u vrijeme-prostor medijalne zaguenosti nepoznatoga ovjeka kao usamljenoga putnika. Zato je projekt Obraam ti se kao ovjek ovjeku uistinu metapolitiki intimizam istine. Bez buke i vike, bez manifestnoga nasilja neoavangradne provokacije usred trgova lanih prijestolnica umjetnik je od interaktivnoga video-rada Koma preko Binarnoga niza doao do najjednostavnije, iskonske poruke obraanja/obraenja ovjeka na putu za demokraciju. Njegova je tjelesna odsutnost prisutnost krhkoga znaka umjetnike poruke: ne, to nisam JA, UMJETNIK! To iz duha svetkovine metapolitike istine progovara dogaaj nagovora ovjeka na rtvu za ope dobro. JA, UMJETNIK, to je netko drugi, govorei rimbaudovsko-pessoistikim jezikom izlaska iz puke subjektivnosti pojedinca. Postaje su u Martinisovu projektu shvaene kao neizbjene ekstaze mudrosti puta koja iziskuje teinu prosvjetljenja. U tom se smislu u novome re-politiziranome okruje brige za dobro zajednice umjetnik vraa drevnim ezoterijsko-gnostikim izvorima. Takav postupak nije, dakako, nita novo. Martinis potuje tradiciju avangarde od Duchampa, Maljevia, Beuysa, Kleina, Kiefera do svih neomodernih konceptulanih umjetnika koji sinkretiku duhovnost postavljaju kao alternativu institucionalnim monoteistikim religijama Zapada.8 Ako se u metapolitici istine alternativno djelovanje zbiva u mikrozajednicama solidarnosti i interakcije s drutveno izopenim, slabim, ponienim i naputenim, postajui dijelom herezijalnoga pokreta drutvene subverzije sustava neoimperijalne globalizacije, onda je samorazumljivo da se i duhovnost iskona pronalazi negdje drugdje. Neognosticizam nije posve protivan izlaganju tijela/tvari u prostoru-vremenu. Njegova je nakana ipak mnogo uzvienija: pokazati da se proces ljudskoga

Yves Michaud, L art a letat gazeux: Essai sur le triomphe de lesthetique, Edition Stock, Paris, 2003.

443

9 Peter Koslowski, Die Prfungen der Neuzeit: ber Postmodernitt, Metaphysik, Philosophie der Religion, Gnosis, Edition Passagen Wien, 1989.

iskupljenja od iskonskoga grijeha i od neznanja dogaa u ekstazama.9 Namjesto krugova kojima se od patnje tvari ovjek kao ovjek uzdie do boanske biti vlastite ovjenosti, suvremeni se putnik, nomad, ergar neprestano nalazi na putu za neko ueno utopijsko mjesto. Na tom putu on vie nita ne vidi. Slike krajolika mu izmiu iz opaajnoga okruja, jer uvijek neto ita, alje SMS poruke, slua glazbu, brblja s drugim putnicima, zamilja emocionalno potresen ili posve ugoen na uitak u pogledu na lice Drugoga. Sve njegove patnje univerzalne su patnje ovjeanstva. Svijet kasnomoderne globalizacije je lokalno umreeni sustav bezbroj postaja na putu. Ta neurotina kinetika nunosti i slobode odmora mora u sebi nositi podnoenje muke. Putnik stoga namjesto prirodnih slika krajolika hvata drukije senzorno-perceptivne signale. Medijalni kaos informacija ima svoje granice. Dalibor Martinis to dobro zna. Zato su njegove maksime za demokratskoga putnika jednostavne poruke nalik new age aforistici poslije ukusnoga objeda u kineskome restoranu. Jedino je u tomu mogue pronai ironiziranje tekstualne poruke. No, pravi je model utopijske igre nagovora na demokraciju ipak binaran. Jedno je pozitivno prisjeanje na elementarne demokratske vrijednosti od solidarnosti, slobode, posebnih prava ena, radnika, hendikepiranih, nenasilja, aktivne reforme predstavnike demokracije, potovanja razliitosti svjetonazora, pravednosti a drugo negativno manipuliranje demokratskim procesom vladanja. Binarni niz demokratskih vrlina ima svoj negativni odbljesak u izopaenju vrlina. Martinisov tekstualni prirunik za prosvijetljenoga (metapolitikoga) putnika istine ne bjei od realnosti suvremene politike prakse. Vladavina mediokriteta i nedostatak graanske hrabrosti, dapae graanskoga neposluha (civil disobedience) nepravednim zakonima politokratske manjine predstavlja demon realnosti sveke demokratske iluzije. Zato je ovo istinski utopijski projekt. Na kraju puta ne iekuje nas zbiljski sjaj boanske demokracije. U tomu je Martinis svojevrsni neognostini agnostik. Jer demokracija nije tek ideja na zemlji opstojee vladavine slobodnoga i umnoga naroda, ve i vjera, civilna religija iskupljenja. Ustavni patriotizam danas je jedini oblik realne privrenosti imaginarnim domovinama. To je posljednji zakutak patriotizma bez pada u zaslijepljenu mrnju spram drugih domovina. Zaviaj je demokracije bezdomovinski, poput onog nomadskoga logora u pustinji kako izrie drevna

444

tibetanska legenda. Tko eli biti prosvijetljen, bit e. Na svakome je slobodna odluka da izabere svoj vlastiti put. Martinis je izabrao put tihe i nenametljive prisutnosti bez tijela/znaka, dematerijalizirani dogaaj re-politizirane prakse umjetnika-u-zajednici. Njegovo obraanje ovjeku kao ovjeku, na posljetku, iziskuje posljednji korak proboja kroz vizualno-semantiku mreu banalne masovno-medijalne svakodnevice. U-topiziranje zbilje nagovorom na demokraciju potrebuje posve refleksivnu umjetnost metapolitike istine. Kad se umjetnik vraa ljudskome dostojanstvu osobe nagovarajui ga da kao osoba preuzme odgovornost za zajednicu, takav konceptualni in zahtijeva neto najuzvienije, to je Periklo u oprotajnome govoru mrtvim borcima za slobodu domovine, polisa, Atene, postavio kao jedino smisleni in politiara uope: vlastitu rtvu. rtvovna komunikacija nadilazi tragiku, jer ovo je post-tragino doba banalnih i apsurdnih smrti na putovanju kroz prostore-vremena globalne munine ivljenja. Druga utopijska oznaka Martinisove unutarnje komunikacije s Wendersom pronalazi se u samoj klaustrofobinoj strukturi tih samotnih postaja na putu. U filmu Nebo nad Berlinom Aneo silazi s neba i u tramvajima, podzemnoj eljeznici razgovara s umornim putnicima/patnicima o ljubavi, smrti, prijateljstvu. Martinis ne preuzimlje na sebe funkciju wendersovskoga Anela obraanja ovjeku kao ovjeku. Odsutan i rastjelovljeni umjetnik subverzije politikoga uope, ostavlja kroz poruke osobama identitet umjetnika-na-djelu. Jedino djelo i dogaaj ovog fascinantnoga projekta intimistike demokratske kole za drukiji svijet jest TEKST. Ovo je projekt za pismene ljude. I premda je to u doba rasne diskriminacije u Americi ezdesetih godina bio posljednji razlog prosvjetiteljske misije boraca za ljudska prava naime, opismenjavanje danas se ne ini nita manje aktualnim ta osnovna misao prosvjetiteljskoga odgoja. Znati itati znakove na putu za demokraciju ve je vie od umjetnikoga ina. A to je drugo Dalibor Martinis kao Umjetnik htio rei, obraajui se Tebi, usamljeni putnie, kao ovjek ovjeku?

445

Projekt za 2003. (godina opih izbora u Hrvatskoj)

OBRAAM VAM SE KAO OVJEK OVJEKU

Postaje na putu za demokraciju
Ako je D.M. zaelio kandidirati se na izborima za zastupnika u nekom hrvatskom ili, primjerice, istarskom zastupnikom tijelu, kako da to postigne? Obilazak izborne baze i susreti s moguim glasaima u sluaju kada je potencijalni narodni zastupnik srameljiv i vjerojatno prestar mogue je ostvariti samo simboliki. Dakle osoba D.M. kree u obilazak svojeg izbornog podruja, ali susreti nisu ni izravni ni fiziki, jer on ostavlja samo letak s likom D.M. i porukom Obraam vam se kao ovjek ovjeku. tovie, ni lik D.M. ne odgovara stvarnom D.M. jer rije je o fotografiji staroj gotovo 25 godina to prikazuje D.M. kao mlada, privlana ali prilino neuredna mukarca koji se doimlje cool ali i kao osoba s tjeralice. I na kraju, da stvar bude gora, letak i ideja stari su koliko i sama fotografija, oni potjeu s kraja sedamdesetih godina prologa stoljea vremena kada se o demokraciji i slobodnim izborima u Hrvatskoj moglo samo sanjati*. Bit je demokracije u proceduri, a umjetnosti u obraanju umjetnika svojem promatrau. Znai da D.M., ukoliko potuje proceduru, poteno proe cijelu svoju izbornu bazu i obrati se svojem izbornom tijelu, ima anse pobijediti na predstojeim izborima. Ako ve ne pobijediti na izborima, onda barem objaviti svoj program. Tijekom 2003. (godine opih izbora u Hrvatskoj) D.M. se vozi lokalnim istarskim cestama i zaustavlja na autobusnim postajama te na zidu u ekaonicama-sklonitima ostavlja letak s likom D.M. i porukom Obraam vam se kao ovjek ovjeku, tu i tamo dodajui zdjelicu s bombonima. Ta udna, gotovo uvijek prazna mjesta koja ponekad izgledaju kao kapelice uz cestu, katkad kao mrani bunkeri ili zastraujue pilje, a uvijek donose samotno ekanje, tjeskobu ili dosadu, postaju tako mjesta potencijalnoga ljudskog kontakta. Izborna je baza dakle podruje Istre, a stotinjak postaja-sklonita uz ceste mjesta politike agitacije. Poput lika D.M. na letku i te kuice pripadaju
* Akciju Obraam vam se kao ovjek ovjeku Dalibor Martinis prvi je puta realizirao 1979-80. ostavljajui anonimni letak (A4) sa svojom slikom i istovjetnom porukom u potanske sanduie stanara u Zagrebu. Za akciju u 2003. autor je ponovno otisnuo identini letak.

447

nekom drugom, prolom vremenu pa je dokumentacija o prinosu izgradnji demokracije ujedno i dokumentacija o postojanju ovih malih, osamljenih graevina. Svaka postaja ima neke osobnosti koje ju razlikuju od svih drugih (oblik, nain gradnje, stupanj zaputenosti, krajolik koji ju neposredno okruuje) i svaka je utoite za jedno od svetih naela demokracije. Dalibor Martinis, 2003.

448

POLEMIKA
Senad Peanin Enver Kazaz Drinka Gojkovi Velimir Viskovi

Senad Peanin

OTVORENO PISMO SINANU GUDEVIU

Sinane Gudeviu, Zavidim Ivanu Lovrenoviu i Enveru Kazazu na strpljenju i rjeniku koji su u svojim tekstovima koristili da bi izrekli ono to misle o Vaem tekstu o Miletu Stojiu u prolom broju Sarajevskih sveski. Ja sve i kad bih umio tako pisati nikad to ne bih uinio, jer Va tekst, po mojemu sudu, zasluuje reagiranje primjereno Vaem bezobrazluku. Da u Vaem pljuvakom tekstu piete o Stojievoj poeziji ili knjievnim tekstovima, ne bih reagirao. Unato tome to mislim suprotno od Vas, ne bih to inio zato to se ne smatram kompetentnim da javno iznosim svoj stav o poeziji ili knjievnim tekstovima. Meutim, poto ste se usudili da na onakav nain, a na obraz urednitva Sarajevskih sveski, piete o Stojievom moralu, to se iz tri razloga osjeam pozvanim da reagiram: prvo, zato to puno vie od Vas znam o moralu Mileta Stojia; drugo, da i onim rijetkim, meu malobrojnim itaocima Sarajevskih sveski, koji ne znaju ko je Mile Stoji ukaem o kakvom se pamfletu radi kada je Va tekst u pitanju; i tree, da ukaem na Vau moralnu nekompetentnost da presuujete o moralu ljudi kakav je Mile Stoji, te uzgred i o profilu magazina kakvi su Dani . Dakle, u svom pamfletu velite: Za potrebe teksta Stojiu treba da stvarnost sloi tako e da bi mu se poklopila sa tekstom. On se u tom slaganju slui i ovim i onim. Ironija je da nita bolje ne opisuje Va pamflet od citirane konstatacije koju ste izrekli o Stojievim potrebama. Pritom se u Vaem pamfletu ne radi o ovom i onom, ve o gomili lai, uvreda i zlobe na raun Stojia, to jest njegovog morala. U svoj nesrei pod naletom srpskog faizma i faizama koji su ga slijedili na prostoru bive Jugoslavije ima i jedna dobra stvar: svako je pokazao ili je imao priliku da pokae svoje ljudsko ili neljudsko lice. Ovo se posebno odnosi na pisce i novinare. Njihova uloga i angaman u razbuktavanju faizma, kao
U treem broju Sarajevski sveski objavljen je tekst Sinana Gudevia Meinungsmacher Mile Stoji, izazvavi, izravno ili posredno, oprene, polemiki intonirane reakcije u listovima Dani, Osloboenje i Slobodna Dalmacija. U ovom broju objavljujemo tekstove koji su tim povodom stigli na adresu Sarajevskih sveski.

461

i u antifaistiki angaman, mjerljiv je ak i u egzaktnim pokazateljima. Na nesreu naroda u bivoj Jugoslaviji, broj i uinak pisaca i novinara koji su se stavili u slubu faizma puno je vei od onog koji su se protiv njega javno i djelatno borili. A meu ovim drugim, a to je i dokazivo i dobro znano svakome onom ko je makar i povrno pratio medije u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj koji su se najistrajnije borili i bore protiv faizma, Miletu Stojiu nesumnjivo pripada mjesto u grupi najhrabrijih i najasnijih autora kao to su Ivan Lovrenovi, Marko Veovi, Bogdan Bogdanovi, Mirko Kova, Viktor Ivani... Kakvim je prijetnjama, ucjenama, uvredama i pritiscima zbog svog autorskog antifaistikog angamana bio izloen Mile Stoji mogu znati svi oni koji su makar povremeno pratili i prate patriotske medije i djela patriotskih autora. O onome kroz ta je zbog njegovih tekstova prolazila i prolazi njegova porodica u Hercegovini zna samo nekolicina njegovih prijatelja i oni koji znaju kako je biti roak Mileta Stojia i ivjeti u njegovom zaviaju. Samo bolestan ili do sri pokvaren um mogao je Stojia implicitno optuiti za ustatvo, kako ste Vi to svojim tekstom uinili, Sinane Gudeviu! Jeste li svjesni, Sinane Gudeviu, da se ljudska hrabrost, moral i antifaistiki angaman Vas i Mileta Stojia mogu mjeriti taman koliko i znaaj Kamen Ingrama i Juventusa za evropski fudbal? Je li Vi mislite da bi Mile Stoji mogao biti, kao to ste bili Vi, urednik beogradskih Knjievnih novina 1988. godine? Je li Vi mislite da bi Mile Stoji u novinama iji je urednik mogao objaviti, kao to ste Vi objavili na naslovnoj strani, uvenu pjesmu Radoslava Zlatanovia, onu o oveku sa suncem u kosi? Sinane Gudeviu, Vaa ljubav prema pokojnom Izetu Sarajliu dugo vremena mi je bila dirljiva, zato to je, po mom sudu, pripadala kategoriji bezgraninih i onih za koje se uobiava rei da su slijepe. Ne pripadam onima koji bi se sprdali sa neijom ljubavlju koja uspostavlja veze sa moranjem da se ivi bez nekoga za koga nam se inilo da ga ne moe nestati. Vjerujem da je Vaa bol zbog smrti prijatelja velika, ali to Vam jo ne daje za pravo da javno pljujete po ljudima koji o pokojnom Sarajliu ne dijele Vae miljenje, unato reagiranju nekadanjeg sekretara Pabla Nerude na vijest o Sarajlievoj smrti. Kao to Vas niko nije ovlastio da se ponaate kao organ od kojeg je neophodno dobiti saglasnost za pisanje o Izetu Sarajliu. Uostalom, samo sljepilo Vae ljubavi prema pokojnom

462

Sarajliu moglo je Stojiev tekst povodom Sarajlieve smrti protumaiti na nain na koji ste Vi to uinili. Da je Stojieva i namjera Dana bila zlonamjerna, sa ciljem izazivanja srdbe i bijesa Sarajlievih prijatelja i potovalaca, tekst bi bio potpuno drugaiji: barem su Sarajlievi ivot i djelo nudili dovoljno materijala i za takvo neto. Nastavite li biti drski i bezobrazni, te koristiti mrtvog Sarajlia za lijeenje vlastitih frustracija, dijeljenje moralnih lekcija i blaenje ljudi kojima ni u kom smislu niste dorasli, potrudit u se da i Vama i javnosti, iako nerado, prezentiram dokaze o sljepoi Vae ljubavi. Uostalom, historija e svakome odrediti njegovo mjesto: Izetu Izetovo, Stojiu Stojievo, a Vama, naalost, Vae. Sinane Gudeviu, dva lana urednitva Sarajevskih sveski su mi rekla da ste ih obmanuli time to ste umjesto dogovorenog dnevnika poslali pamflet. Kau da nisu mogli reagirati jer ste ga poslali mimo dogovorenih rokova, pred samo zakljuenje broja, tako da nisu imali izbora nego ga objaviti poto se radi o stalnoj rubrici. ujem i da na sastanku urednitva nisu ostali usamljeni u ocjeni da je objavljivanje Vaeg teksta uredniki promaaj. Ukoliko ubudue budete imali problema sa objavljivanjem slinih pamfleta, savjetujem Vam da se ili obratite Ivanu Aralici (on e ve nai pogodan medij) ili da vidite sa gospoom Vojkom iki siguran sam da bi Vae pamflete sa zadovoljstvom objavile vae Knjievne novine. Na kraju, Sinane Gudeviu, da Vam odgovorim i na ono to ste u svom pamfletu napisali o Danima. Ne da bih neto glumio ulogu uvara lika i djela Izeta Sarajlia (ajde!), ve da reknem da pristojne i iskrene Bosne sa Stojiem kao misliocem i sa ovako umiljenim listom kakvi su Dani niti ima niti je moe biti. A ako se Bosna ba opredijeli za takve kakav je Stoji i za ovakve kakvi su sada Dani, eto je tamo. Sinane Gudeviu, ako sam dobro razumio, Vi prijetite Bosni da ete dii ruke od nje u sluaju pogrenog izbora izmeu Vas, na jednoj, i Dana, to jest, Lovrenovia, Stojia, Veovia, Hemona, Selimbegovike, Imamovia, Jergovia... na drugoj strani. Ne znam kako e Bosna odgovoriti na ovu teku dilemu pred koju ste je postavili. No, kako mi unato paljivom prebiranju po mome sjeanju ne polazi za rukom da se sjetim ime ste Vi to Bosnu zaduili, ama makar jednim tekstiem iz vakta kad je ovdje sve gorilo, to Vas u ime Dana i one Bosne za koju se oni bore pozdravljam tradicionalnim pozdravom iz Vaeg zaviaja: do kurca se vieli!

463

Enver Kazaz

GUDEVIEV GOVOR MRNJE I ISPRAZNI RAM ZA SVETU SLIKU SVETOG PRIJATELJA

U prolom broju Sarajevskih svesaka objavljen je u rubrici Dnevnik tekst Sinana Gudevia pod naslovom Meinungsmacher Mile Stoji. Koncepcija Svesaka predvia da se u ovoj rubrici publiciraju, po pozivu redakcije, dnevnici najznaajnijih pisaca sa junoslavenskog govornog podruja. Spada li Sinan Gudevi u takve? Redakcijski stav oito je bio potvrdan. Gudevi je iznimno zanimljiv pjesnik, vrstan prevodilac, dobar esejist. Ali, namjesto pjesnika, prevodioca i esejiste u tekstu o Stojiu otkriva se jedan potpuno iznenaujui Gudevi. U svome dnevniku, on ispisuje u Sveskama jednu od najrunijih polemika koje sam ikad proitao. O tome je li obmanuo redakciju piui, umjesto dnevnika o poetikim, kulturolokim, poetskim, prevodilakim ili nekim drugim problemima vezanim za knjievnost, polemiku utemeljenu na jeziku mrnje neka razmilja Gudevi. Jer, ispalo je da po pozivu redakcije Gudevi pie o Stojiu najodvratnije mogue stvari. U uvodu u dnevnik stoji slijedea reenica: Ovo to dajem na objavljivanje posve je drugo od onog to sam mislio da e taj dnevnik biti. Upravo tako. Redakcija je naruila jedno, a Gudevi isporuio drugo. Taj se postupak, koliko znam, zove obmanom. A tom obmanom implicitno su lanovi redakcije, koji nisu prije objavljivanja znali sadraj Gudevievog dnevnika, dovedeni u poziciju napada iz svih raspoloivih oruja na Stojia. Slagali se oni sa Gudeviem, ili ne. O tom aspektu objavljivanja Gudevievog dnevnika oito nisu mislili ni urednici Svesaka. A mogao je Gudevi poslati Svesakama svoj obraun sa Stojiem za rubriku polemika, pa ove obmane ne bi bilo. Nita u redakcijskoj politici ne bi bilo sporno da su urednici objavili ovu runu polemiku u polemikoj rubrici u Sveskama. Tada bi, naime, stvar bila skroz jasna: Gudevi napada Stojia, bez narudbe redakcije. A kad sam u Svesakama proitao Gudevievu polemiku, zgrozio sam se nad koliinom mrnje u njoj. Gudevi ne

465

predstavlja Stojia samo kao laova, neznalicu, karijeristu, uslunika socijalistikom reimu, licemjera, nego mu jo vee i insinuaciju da je bio u dosluhu sa ustakom emigracijom, da je pobjegulja iz bosanskog krvavog rata, da se traajui o ratu ratom okoristio itd. A najgore od svega, pakuje Gudevi intelektualni i moralni profil Stojiev u slijedee reenice: I inilo se da u takvim satvorima neto ima: znali su se ak i zapiti i zapjevati. Slobodan ovjek za takvim dostojanstvom ne moe uditi. Ali oni mogu: maksima njihove volje jeste da u svakoj vlasti budu uz vlast. No ne lezi ejtane oni ne umiju umuknuti kad se promijene baterije koje ih napajaju. Te Stoji moe bosanskoj siroadi rasutoj po novim zelandima i po kanadama soliti pamet preko interneta, no ne moe nama koji jo tuvimo iz koje je niknuo balege. ime je ove reenice zasluio vrsni bosanski pjesnik Mile Stoji. Time to nije zakovao u zvijezde Izeta Sarajlia u jednoj biljeci u Danima. Time to je Sarajlia situirao prema vlastitim kriterijima u knjievnohistorijski, poetiki i sociokulturni kontekst. Ali, ne polemizira Gudevi sa Stojiem o znaaju, vrijednostima, osobenostima Sarajlievog pjesnitva, njegovom mjestu u pretpostavljenom kanonu vrijednosti. Ne, jer za Gudevia Sarajli je neupitan, neosporiv, najvei meu najveima itd. Gudevieva polemika potpuno je izvanknjievne prirode. Zato i mora pasti na razinu jezika mrnje. A svi koji su itali Stojieve mnogobrojne tekstove po novinama, svi koji su imali u rukama njegove zbirke pjesama Prognane elegije i Maarsko more znaju o kakvom se moralnom stoicizmu radi u Stojievom razobliavanje hrvatskog, i ne samo hrvatskog faizma i koliko su iznimno vrijedni Stojievi stihovi. Te su Stojieve vrijednosti nesporne i neosporive i nikakvim se polemikim corpusom za istragu ne mogu dovesti u pitanje, pogotovu ne istragom lektorske prirode i nepreciznosti u Stojievim novinskim tekstovima. Zna to i Gudevi, zato sa terena knjievne kritike i knjievne povijesti i ide na mejdan jeziki, pa sablju polemiku slasno zavlai Stojiu pod rebra. Stoga i ne moemo otkriti iz njegove polemike po emu je to i zbog ega je to Izet Sarajli tako veliki pjesnik, kako se razvikao Gudevi. Nije to ikonobranitelj Gudevi dokazao niti jednom reenicom. Sarajli je tim postupkom pretvoren u ikonu, a nama ostaje da domiljamo je li to Gudevi govori o Kiki ili Maku Dizdaru, Vasku Popi, Branku Miljkoviu, Skenderu Kulenoviu, ili Borgesu lino.

466

Jednostavno reeno, Gudevieva knjievnokritika aparatura i interpretativina strategija staje u slijedee: Kiko je ikona i nemoj, bre, u nju da mi dira. Mnogo sam, bre, zbog toga ljut. A, uistinu, recepcija Sarajlieve poezije u BiH, i ne samo u BiH, jest odlian povod da se preispitaju mehanizmi uspostavljanja nacionalnog knjievnog kanona nakon sloma onog socijalistikog. Ostaje otvorenim pitanje: moe li Sarajlieva poezija uope opstati u jednom takvom usko shvaenom, ideoloki postuliranom kanonu? Ostaje otvorenim takoer pitanje: je li Sarajliev intimizam nakon Drugog svjetskog rata prekretniki u kontekstu bosanskog i junoslavenskog pjesnitva? Ostaje otvorenim pitanje: kako Sarajli uspostavlja normativnost estradnog pjesnitva u nas? Ostaje otvorenim i pitanje: da li Sarajlieve poslanice prijateljima, to je najei oblik iskaza u njegovim zadnjim zbirkama, predstavljaju estetski vrh bosanskog (anti)ratnog pjesnitva? itav je niz takvih pitanja to ih je Gudevi zaobiao u velikom luku. Zato mi isprazno djeluje njegov ram za svetu sliku svetog prijatelja. Maei tu, Gudevi promauje i u svemu drugom. Otud u njegovom tekstu niz logikih vratolomija, da bi u konanici dospio do jezika u kojem je balega osnovana metafora, uvreda najjai argument, a jezik postaje no za komadanje lea nekadanjeg prijatelja, brata zapadnog, kako bi ne tako davno rekao sam Gudevi. A to se tie onih odvaratnih insinuacija da Stoji preuzima maksimu ustake emigracije o Jugoslaviji kao srboslaviji i da se traajui o ratu ratom okoristio valja rei samo to: koliina Gudevievog bijesa ne dozvoljava mu da vidi koliko i kako je upravo taj Stoji kritizirao hrvatski nacionalizam, grmio protiv zloina tuamanovsko-bobanovske kamarile i koliku je mrnju hrvatskih desniara zbog tog zasluio. A Maarsko more i Prognane elegije jesu ponajbolje zbirke pjesama objavljenje na prelazu milenija na vascijelom junoslavenskom jezikom podruju. A kad se to ima u vidu, zakljuak se sam od sebe namee. Sinan Gudevi zbog svog bijesa pravi neuspjenu odbranu Izeta Sarajlia, pretvarajui tu odbranu u likvidaciju drugog pjesnika. Boljeg od Sarajlia, a, bogami, i od Gudevia. PS. Urednicima Sarajevskih svesaka: Kad sam proitao Gudeviev dnevnik, pomislih: to su se urednici i Gudevi prenijeli, pa skontali da je Mile Stoji isto to i Rajko P. Nogo, Matija Bekovi, Ivan Aralica ili neko drugi iz te knjievne kamarile.

467

Drinka Gojkovi

ZVECKANJE GOVOROM MRNJE

U dva svoja polemika teksta (Idoli i ideologija, Dani, 3. X 2003, i Bije lijeva, bije desna, Dani 31. X 2003), Ivan Lovrenovi kao da je svesno ili nesvesno hteo da ubije polemiku. I to ne samo aktuelnu polemiku sa Sinanom Gudeviem, nego polemiku kao anr koji, u svom najboljem izdanju, predstavlja vid provetravanja prostora duha, pa i proveru emancipovanosti, autonomnosti, autentinosti miljenja. Lovrenoviu je stalo da odbrani Mileta Stojia i njegov nekrolog Izetu Sarajliu (Dani, 10. V 2002) od rezultata temeljne dekonstrukcije kako nekrologa samog tako i drugih Stojievih publicistikih tekstova (Dani, Feral), koju Sinan Gudevi izvodi u tekstu Meinungsmacher Mile Stoji (Sarajevske sveske br. 3). Lovrenovi se uputa u odbranu iako i sam vidi da elemenata za nju nema: Tko god pie u novinama, ranjiv je, i s time mora raunati, a Stojiu uvijek, i nakon svih eventualnih novinskih podbaaja, ostaje virtualni svijet u kojemu je velik i nenaruiv njegov pjesniki dar i, sada ve, opus. Da izobilna Gudevieva argumentacija nije validna i da su novinski podbaaji koje je Gudevi kod Stojia detektovao tek Gudevieva fikcija a ne fakat, ne bi bilo potrebno da Lovrenovi pretvara Stojiev virtualni svijet i pjesniki dar u kontrateu i pribeite pred rezultatom Gudevieve dekonstrukcije Stojieve publicistike. Za svaku je pohvalu ako je Stoji zaista toliko dobar pesnik, ali se takorei smo po sebi razume da ga to ne spasava i u tome nije jedini od lakih i tekih promaaja u drugim oblicima pisanja i miljenja. Implicitno priznajui Stojieve novinske podbaaje, Lovrenovi jasno pokazuje da nema ime da obori Gudevievu dekonstrukciju. No, kako je, svejedno, uporan u nameri da obori ne samo nju nego i njeno pravo da bude objavljena, on posee za strategijom kratkog postupka: dovoljna je presuda, dokazi su potpuno izlini. Da je posredi zaista strategija kratkog postupka, pokazuje ne samo upadljivo odsustvu svake argumentacije, nego i pojmovni okvir u kojem se odigravaju Lovrenovieva

469

odbrana Stojia i njegov obraun sa Gudeviem. Kratak postupak je, kako god se okrene, oblik nasilja. Lovrenovi je toga svestan, pa pokuava da nae alibi u politikoj korektnosti. Lovrenovi tvrdi da je Gudeviev tekst jedna od najeklatantnijih demonstracija govora mrnje na naoj poslijeratnoj knjievnoj sceni. ta bi to imalo da znai? Pojam govor mrnje, hate speech, jezika je pozajmica u ex-jugoslovenskom prostoru. Preuzet je iz amerikog socijalno-politiko-pravnog konteksta, gde znai proraunatu i sistemsku, propagatorsku upotrebu lai koja u irokim slojevima populacije seje strah, mrnju i nasilje. Korisnik govora mrnje sprovodi i podstie rasnu, nacionalnu, religijsku, polnu itd. harangu i diskriminaciju, i usmerava je protiv socijalnomanjinskog pojedinca ili grupe. Govor mrnje razgraniava, govorei amerikim idiomom, politiki korektno, a junoslovenskim politiki prihvatljivo ponaanje, od politiki nekorektnog, odnosno politiki neprihvatljivog ponaanja. Ovo prvo, politiki korektno i prihvatljivo, treba da zatiti lina i kolektivna ljudska prava, dok ih ovo drugo, politiki nekorektno i neprihvatljivo, ugroava. Govor mrnje ozbiljan je pojam i nije smiljen da bi guio slobodu javne rei. Ni u amerikom, ni u bilo kom drugom socijalno-politiko-pravnom kontekstu, on se ne primenjuje da oznai kritiku, ma kako bespotednu, niti polemiku, ma kako otru. Kad bi se tako koristio, on bi smesta izgubio i svoja distinktivna obeleja i svoj smisao, jer bi kako je u amerikoj diskusiji o ovim pitanjima ve primeeno i sam ideal politike korektnosti kao zatitni mehanizam ljudskih prava pretvorio u golu cenzuru koja se zaas okree protiv onoga to deklarativno hoe da zatiti. Da je Lovrenovi kod Gudevia naao evidenciju za goreopisani govor mrnje, on itaocima sigurno ne bi uskratio uvid u taj dokazni materijal. Bez dokaznog materijala, meutim, pojam govor mrnje potpuno gubi izvorno znaenje i pretvara se hteo to Lovrenovi ili ne u krpu koja treba da zapui usta i Gudeviu, i Sarajevskim sveskama gde je Gudeviev tekst objavljen, i svima koji bi bili voljni da o javnim stvarima u javnosti slobodno raspravljaju. Lovrenovi hoe na silu boga da utera Gudevia meu politiki nekorektne. Ne samo to uz njegov tekst privezuje govor mrnje, nego i njega samog pokuava da privee uz srpski nacionalizam. Reeni Gudevi se, po Lovrenoviu,

470

... pokazuje kao potpuni mentalni zarobljenik ovjetalih ninovskih nacionalistickih stereotipa, jer napominje Stojiu da je maksima koja svaku Jugoslaviju igoe kao Srboslaviju emigrantske provenijencije. Ta napomena, kae Lovrenovi, jasno pokazuje da Gudevi tovari na Stojievu duu ustaluk kao neto to, je l te, prirodno ide uz ovjeka rodom iz zapadne Hercegovine, a lako se proiruje na Hrvate uope. Gde se u Gudevievom tekstu pokazuje da ijedan od prigovara upuenih Stojiu, a ovaj pogotovu, ide zapravo na raun itave hrvatske zapadne Hercegovine, a jo vie na raun Hrvata uope? Ne pokazuje se nigde, ali je Lovrenoviu zgodno da Gudevia oblati, opet po kratkom postupku. U vreme biveg ivota, ovakvo ide uz i lako se proiruje ukazivalo je na partijsko-politiko uitavanje i manipulaciju. U dananjem ivotu, ono neprijatno podsea na nacionalistiki diskurs koji svaki prigovor jednoj osobi ili pojavi tumai kao napad na ceo [respektivni] narod. Kad ve Ziji Dizdareviu, svome drugom oponentu u sluaju Gudevi & Sarajevske sveske, poruuje da jezik sve otkriva (Dani, 31.X 03), Lovrenovi bi sm morao da bude i jeziki i misaono oprezniji. Uveren da je koristei se ominoznim govorom mrnje i nacionalizmom kao mantrom zadovoljio zahteve politike korektnosti, Lovrenovi uvodi mentalno-ekoloku perpektivu. On kae da je upravo zbog naloga mentalne ekologije istog mentalnog prostora neophodno govoriti o cjelini koju ine Gudeviev tekst i fakt njegova objavljivanja u Sarajevskim sveskama. Teko mogu da proniknem ta je, osim jezike akrobatike, Lovrenovi hteo da postigne ovom mentalno-ekolokom sintagmom. Valjda nije namerno izazivao asocijacije na rasnu higijenu (na jednoj strani) i na onaj stari sovjetski plakat na kojem Tovari Lenin oiaet zeml ot neisti (na drugoj). I na kraju ono od ega je sve poelo i to je, dabome, najvanije. Branei Stojia, Ivan Lovrenovi nas uverava da je vreme da nekrolog promeni formu i od isprazne apologetike postane obraun sa umrlim. Lovrenovi fingira da ne zna da je nekrolog jedini anr koji ne trpi proizvoljnu promenu pravila. Nekrolog je poslednji pozdrav potovaoca potovanome, koji je nepovratno otiao. Odlaskom potovanoga potovalac je neto nepovratno izgubio i to u nekrologu iskazuje. Onaj ko umrloga nije potovao nije njegovim odlaskom nita ni izgubio, pa nema ni razloga da se oprata, odnosno da umrlome

471

pie posmrtno slovo. Njemu je, umesto toga, iroko otvoreno polje da, ukoliko misli da za to ima osnova, napie kritiki ogled i u njemu isproba svoja merila. U tom sluaju nee morati da se poziva na vreme koje e dati konaan sud, jer konanih sudova u knjievnosti ionako nema, postoje samo jue, danas, sutra utemeljene ili neutemeljene analize i argumentacije. Sve dok to ne uini, on nekrolog koristi kao priliku za amar, neopravdan, nezasluen i u svakom pogledu neumesan. Seam se jedne epizode iz vremena opsade Sarajeva: marta 93. pozvao je, u nekom od mnogobrojnih gustih i vanih politikih trenutaka, Jovan Divjak Izeta Sarajlia da bude gost u njegovoj radijskoj emisiji. Neposredno pred emisiju Sarajliu je umrla sestra, ali se u zakazano vreme on ipak pojavio u radiju. Divjak se iznenadio, a Sarajli je rekao: ...Ti si Jovan, a ja Izet, i mi veeras moramo biti zajedno... ula sam ovu epizodu u prolee 1995. na skuptini Srpskog graanskog vijea u Sarajevu. Sm ju je Sarajli ispriao. Cela sala je, treba li rei, plakala. Ovde je ne navodim zato to je lepa i dirljiva, nego zato to o Izetu Sarajliu govori neto vano. Vano samo po sebi, a vano i za ovu polemiku u kojoj je mrtvi pesnik Sarajli postao sporna taka. Za posmrtno slovo Izetu Sarajliu i politiki deo tog slova ta mala epizoda neuporedivo je relevantnija i o njegovom socijalizmu i jugoslovenstvu govori vie od pesnikovih posvet i od senki Velike Ideje, kojima Stoji i Lovrenovi dovode u pitanje Sarajlia i njegovu sposobnost politikog rasuivanja. to se posvet tie, one su napisane u nekom potpuno drugom vremenu i kontekstu, kad ni likovi kojima su posvete pripale nisu bili ono to su danas. A ako ipak jesu, ako su se jo onda, u tom drugom vremenu, ti likovi iskazivali kao srpski nacionalisti i nacionalistiki pesnici, pitam se zato Stoji nije protiv njih jo onda digao glas, pogotovu s obzirom na injenicu da takav protest ne bi zahtevao nikakav herojski i disidentski napor, nego bi naprotiv dobro doao ondanjoj, u tom pogledu sasvim razumnoj dravnoj politici. to se pak Velike Ideje tie, njenoj kritici bi danas ipak trebalo pristupiti s neto vie novatorstva, jer je o senkama o kojima govori Stoji odavno reeno ono to on u nekrologu Sarajliu kae. Beskrajno je dosadno, ba dosadno pre nego ita drugo, to novo moralizatorstvo koje, falsifikujui kontekst, povezuje nespojivo (i.e. Sarajlia, a potom i Gudevia, sa srpskim nacionalizmom), i

472

to totalno zakasnelo disidentstvo koje se danas (sic!) gnevi na Veliku Ideju, a i to isprazno antijugoslovenstvo lieno ikakve, a kamo li ozbiljnije analitinosti. Nita sve to nije trebalo ni Miletu Stojiu, a ni Ivanu Lovrenoviu. Nije im trebalo ni ono olako presuivanje Sarajlievoj poeziji, jer Sarajlieva popularnost ne lei na pesnikom populizmu, nego hoe, nee na razlozima koji su i dublji i pesnikiji. Sluaj Sarajli, pri tom, svakako moe da se smesti u kontekst razgovora o socijalizmu i Jugoslaviji, isto onoliko koliko i sluaj svih nas, koji smo socijalizam i Jugoslaviju, svako na svoj nain, konzumirali tokom njihovog postojanja. Moda e ova polemika na kraju ba to pitanje i otvoriti. Gudeviev tekst to, u svakom sluaju, ini. 5. novembar 2003.

473

Velimir Viskovi

BURA U AI VODE
Osjeam potrebu da se ukljuim u polemiku nastalu u povodu teksta Sinana Gudevia samo da bih razjasnio javnosti neke elementarne injenice koje neki od polemiara zaboravljaju ili namjerno iskrivljuju. Ponajprije, u ovom se sluaju ne radi ni o kakvoj polemici redakcije Sarajevskih biljenica s Milom Stojiem. Za razliku od teksta u Danima koji je nepotpisan (pa se ve i zbog toga moe tumaiti i kao redakcijski stav o Izetu Sarajliu), Gudeviev je tekst personaliziran, potpisan; osim toga, objavljen je u naoj stalnoj dijarijskoj rubrici za koju je anrovska pretpostavka osobni ton autorskog kazivanja. Urednitvo Sarajevskih biljenica nema nikakva razloga da gospodina Stojia smatra protivnikom, a jo manje neprijateljem, protiv kojega bi organizirala urotu i naruivala polemike tekstove; tovie, u svim redakcijskim dogovorima on je spominjan kao autor kojega bismo rado vidjeli na stranicama naeg asopisa. Od Sinana Gudevia naruen je standardni dnevniki tekst, a dobili smo prilog koji poneto izlazi iz okvira tog anra. Njegov je tekst fokusiran na jednu temu, pisan vrlo afektivnim stilom; nije ni udno jer govori o uspomeni na jednog mrtvog prijatelja i obznanjuje raskid s drugim, ivim. Moram priznati da nisam sad govorim osobno bio posve zadovoljan Gudevievim prilogom upravo zbog njegove emocionalne pregrijanosti, ali svi koji Sinana poznaju, znaju njegovu sklonost jakim emocijama i povienim tonovima. Meutim, za mene nijednog trena nije bilo sporno hoemo li taj tekst objaviti: Gudevia potujemo kao autora, stalo nam je do njegove suradnje, ni na kraj pameti nam nije bilo cenzurirati njegov tekst. Bio sam svjestan da otar, polemiki ton Gudevieva teksta moe povrijediti Stojia, ali kakav bih to ja bio urednik kad bih zaprijeio polemiku u asopisu? I kakav bi to bio asopis kad bi izbjegavao polemiku ivost?! Naravno, pretpostavljalo se da su Sarajevske biljenice otvorene i Stojiu za odgovor. Uostalom, o tome sam i osobno razgovarao s njim upozorivi ga da Gudeviev tekst ne treba shvatiti kao redakcijski stav.

475

Na alost, Stoji nije sam odgovorio na Gudeviev tekst; umjesto njega javili su se njegovi branitelji (kao da je osnovan Odbor za obranu lika i djela Mile Stojia). U njihovim tekstovima stvar je ve poprimila groteskne razmjere: tu se vie ne radi o napadu Gudevia na Stojia ve i o hajci Sarajevskih biljenica na Stojia, odnosno o sukobu tog asopisa s Danima. Smijeno kad ne bi bilo alosno: ja kao glavni urednik (a bojim se ni vei dio nae redakcije) nikad Dane nisam imao u rukama, a sad sam se naao usred sukoba s tom redakcijom. Ne mislim da knjievni nekrolozi moraju uvijek potovati graansku konvenciju da se o mrtvima govori samo najbolje; ini mi se da Stojiev tekst zloesto ali tono uoava neke osobine Sarajlieva pjesnitva i konstatira politike sklonosti; drim da taj nekrolog nije lien ni stilistike vjetine. Meutim, ne mislim ni da Gudeviev polemiki diskurs izlazi izvan standarda knjievne polemike, kakvih je bilo bezbroj u naim knjievnostima, pa da bi sada kolektivno trebalo ustati u obranu naeg Mileta pred neuvenom hajkom. Zato netko ne bi smio napasti ivog pjesnika koji je prethodno napao mrtvog kolegu?! I zato bi Gudeviev tekst bio ekscesni in, a Stojiev to nije?! Iskreno mi je ao to je Stoji, kad je ve piui o Sarajliu zakoraio u polje polemike, ostao u zavjetrini kreeva putajui prijatelje da ga brane; pa nije se, valjda, on tako rjeit i fiziki moan uplaio pred stranim Sinanom. Zakljuujui ovu kratku uredniku intervenciju elio bih samo ponoviti da Sarajevske biljenice nisu u sukobu ni s Milom Stojiem ni s Danima, a nastojat emo, unato svemu, i u budunosti biti otvoreni prema suradnji i Mile Stojia i Sinana Gudevia, ukljuujui i njihove polemike tekstove.

476

Biljeke o autorima
Nikola Bertolino (Buenos Aires, 1931), prevodilac i knjievni teoretiar. Diplomirao na Katedri za francuski jezik i knjievnost Filolokog fakulteta u Beogradu. Bio je struni saradnik Filolokog fakulteta u Beogradu; pomonik upravnika Muzeja savremene umetnosti u Beogradu; urednik, a potom i glavni urednik Beogradskog izdavako-grafikog zavoda; urednik izdavakog preduzea Nolit. Prevodio je dela francuskih i ruskih pesnika (Rasin, Igo, Bodler, Rembo, Apoliner, Aragon, Ljermontov, Pukin, Jesenjin, Pasternak itd.). Sa francuskog je preveo i mnoga dela iz raznih humanistikih disciplina, kao i dva romana. Bio je predsednik Udruenja knjievnih prevodilaca Srbije. Za prevod poezije Viktora Igoa dobio je 1972. nagradu Milo N. uri za najbolji poetski prevod objavljen te godine u Srbiji. Pisao je studije i eseje o knjievnosti. Za studiju Fenomen Rembo dobio je 1991. Nolitovu nagradu. Godine 1996. dobio je nagradu Udruenja knjievnih prevodilaca Srbije za ivotno prevodilako delo. Ivo Brean (Vodice, ibenik, 1936), autor niza dramskih tekstova od kojih su neki meu najizvoenijim suvremenim hrvatskim dramama. Drame su mu objavljene u knjigama Groteskne tragedije (1979), Nove groteskne tragedije (1990), Ptice nebeske (1990), Tri drame (1993), Ispovijedi nekarakternog ovjeka (1997) i Utvare (1998). Posljednjih godina posvetio se pisanju proze: objavio je zbirku pripovjedaka Pukotine, te romane Astaroth (Nagrada Fonda Miroslav Krlea 2001. godine), Kockanje sa sudbinom i Drava Boja 2053. Autor je scenarija za filmove Krste Papia Predstava Hamleta u Mrdui Donjoj i Izbavitelj, te Vinka Breana Kako je poeo rat na mom otoku i Maral. Dugogodinji umjetniki voditelj ibenskog kazalita i Meunarodnog djeijeg festivala u ibeniku. Basri apriqi (Kryth/Krute Ulqin/Ulcinj, januar 1960), pjesnik, esejist i knjievni kritiar. Magistrirao je knjievnost na Univerzitetu u Pritini, gdje danas predaje stilistiku i semiotiku. Objavio je zbirke pjesama Ulli me dy mij unaza (Maslina sa dvije hiljade prstenova), N fund t vers (Na kraju ljeta), Ma qet gjuhn (Isplazi mi jezik), Frutat bizarre (Bizarni plodovi),

477

kao i zbirku pjesama na engleskom The Grass on the Window. Potpisuje i zbirke kritika i eseja Mikrostruktura e tekstit (Mikrostruktura teksta), Aksidenti i ores shqiptare (Nezgoda albanskog trenutka) i Prmasat e kontekstit (Razmjere konteksta). Filip David (Kragujevac, 1940), autor zbirki pripovjedaka Bunar u tamnoj umi, Zapisi o stvarnom i nestvarnom, i Princ vatre, romana Hodoasnici neba i zemlje, te knjige eseja Fragmenti iz mranih vremena i Jesmo li udovita. Sa Mirkom Kovaem objavio Knjigu pisama 1992-1995. Laureat nagrada Milan Raki, BIGZ-ove, Prosvetine i Andrieve nagrade. Jedan od osnivaa Nezavisnih pisaca, udruenja osnovanog 1989. u Sarajevu koje je okupljalo najznaajnije pisce iz svih delova bive Jugoslavije i osniva Beogradskog kruga (1990), udruenja nezavisnih intelektualaca koji su suprotstavljali reimu Slobodana Miloevia. Redovni je profesor dramaturgije na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Jozefina Dautbegovi (Derventa, veljaa 1948), pie poeziju i prozu. Gimnaziju i Pedagoku akademiju, hrvatski jezik i povijest, diplomirala u Slavonskome Brodu. Do poetka rata 1992. ivjela i radila u Doboju, kao nastavnica i knjiniarka. Usporedo se bavila i knjievnim radom te bila urednica biblioteke Druga svjetlost i urednica asopisa za kulturu Znaenja. U vrijeme rata u Bosni i Hercegovini izbjegla u Hrvatsku, gdje i sada ivi, zaposlena u Muzejskom dokumentacijskom centru u Zagrebu. Suradnica u brojnim knjievnim asopisima i novinama (Republika, Forum, Most /The Bridge, Europski glasnik, Mogunosti, Nova Istra, Veernji list, Vijenac, Zarez, Knjievna republika i dr.), te na Hrvatskom radiju i televiziji. Dobitnica je dviju nagrada: nagrade Veernjeg lista 1996. godine i nagrade Ranko Marinkovi 2002. za kratku priu. Slavenka Drakuli (1949), spisateljica i publicistkinja. Osamdesetih godina je kao novinarka pisala za zagrebake magazine Start i Danas. Zbog svoje kritike Tumanova reima, od strane hrvatskih nacionalista je optuena za antihrvatstvo te proglaena jednom od vjetica iz Rija. Najpoznatije zbirke njezinih politikih ogleda su Kako smo preivjeli komunizam i ak se smijali, The Balkan Express te Caf Europa. Autor je romana Hologrami straha, Mramorna koa, Boanska glad i Kao da me nema. ivi u Stockholmu.

478

Bogomil Gjuzel (aak, 1939), makedonski pesnik, esejista, prozaista i prevodilac. Diplomirao engleski jezik i knjievnost na Filozofskom fakultetu na Univerzitetu Sv. Kiril i Metodij u Skoplju. Radio je kao TV realizator, dramaturg, bibliograf, programski direktor Strukih veeri poezije. Jedan od osnivaa Udruenja nezavisnih pisaca Makedonije i njegov prvi predsednik. Glavni i odgovorni urednik knjievnog lista Nae pismo. Meu njegovim zbirkama poezije su i Medovina (1962, 1972), Alhemiska rua (1963); Mironosnici (1965, nagrada Braa Miladinovci), Bunar vo vremeto (1972, nagrada Braa Miladinovci), Trkalo na godinata (1977), Opsada (1981), Prazen prostor (1982), Mrak i mleko (1986, izdanje na srpskohrvatskom 1987. dobilo je nagradu Aleksa anti), Rusejki go sidot (1989), Gol ivot (1994), Haos (1998), Ona (2ooo), zastupljen je u svim makedonskim antologijama poezije, te prevoen na vie od 20 jezika. Objavio i knjige Proza istorijata kako makea (1969, eseji), Mitostorii (1982, drame), Legendi (1984, prie) i Bovca (2002, eseji). Na makedonski prevodio T.S. Eliota, V.H. Odna, Emili Dikinson, arlija Simica, ejmasa Hinija. Trenutno je direktor Strukih veeri poezije. Enver Kazaz (Kamenica, 1962), pjesnik, knjievni kritiar i historiar knjievnosti. Predaje na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Urednik i lan redakcija brojnih asopisa za knjievnost. Najvanije knjige: Wanted (poezija) i Musa azim ati Knjievno nasljee i duh Moderne (studije). Tvrtko Kulenovi (abac, 1935), pripovjeda, esejist, putopisac i scenarist. Profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i lan Akademije nauka i umjetnosti BiH. Prvi predsjednik bosanskog P.E.N. centra (1992-1996). Izabrana djela: putopisi Odanost jugu, Putovanje i Pejsai zrelog doba; zbirka pripovjedaka Karavan; romani Kasino, ovekova porodica i Istorija bolesti; knjige eseja i teorije Indija i umetnost, akra Istok zapadu danas, Teorijske osnove modernog evropskog i klasinog azijskog pozorita i Umetnost i komunikacija. Alma Lazarevska (Veles, mart 1957), objavila je knjige Sarajevski pasijans, U znaku Rue, Smrt u Muzeju moderne umjetnosti i Biljke su neto drugo. Igor Mandi (ibenik, studeni 1939), kritiar i kulturoloki komentator. Diplomirao komparativnu knjievnost u

479

Zagrebu. Kao kritiar i kolumnist pisao u Vjesniku, Vjesniku u srijedu, Feral Tribuneu i Slobodnoj Dalmaciji. Od 1978. do 1993. bio urednik redakcije Romani i stripovi u NIRO Vjesnik, a od veljae do listopada 2000. bio je i glavni urednik dnevnika Vjesnika. Meu dvadesetak knjiga koje je objavio 0d 1970. do 2002. godine su i: Uz dlaku (1970), Gola masa (1973), Njeno srce (1975), Mitologija svakidanjeg ivota (1976), 101 kratka kritika (1977), U sjeni ocvale glazbe (1977), Policajci duha (1979), to, zapravo, hoe te ene (1984), Principi krimia (1985), Zbogom, dragi Krlea (1988), Ekstaze i mamurluci (1989), Romani krize (1996), Knjievno (st)ratite (1998), Za nau stvar (1999), Prijapov problem (1999), Bijela vrana (2002) itd. Sonja Manojlovi (Zagreb, oujak 1948), na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala komparativnu knjievnost i filozofiju. Objavila je knjige poezije Tako prolazi tijelo (1965), Davnog stranca ljubei (1968), Sarabanda (pjesme u prozi, 1969), Jedan espresso za Mariju (1977), Civilne pjesme (1982), Babuka (1987), Njen izlog darova (1999), Vjeturkov tanac (2001), i Upoznaj Lilit izabrane pjesme (2002, 2003), te zbirku kratke proze Mama, ja sam Don Juan (1978). Pjesme su joj uvrtene u nekoliko antologija, nagraivane i prevedene na vie jezika. Predrag Matvejevi (Mostar, 1932), studirao romanistiku u Sarajevu i Zagrebu, a doktorirao je 1967. na Sorbonnei (iz komparativne knjievnosti i estetike), gdje je takoer obranio habilitaciju za redovnu profesuru (1994). Predavao je francusku knjievnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (19591991), a nakon odlaska iz Hrvatske na Novoj Sorbonnei (Paris III) predavao je na Odsjeku za opu i komparativnu knjievnost. Od 1994. godine redovni je profesor na slavistici rimskog sveuilita La Sapienza. Bio je visiting profesor na raznim sveuilitima. Sveuilite u Perpignanu dalo mu je doktorat honoris causa. Objavio je knjige Sartre (esej, 1965), Razgovori s Krleom (1969, 1971, 1974, 1979, 1982, 1987), Prema novom kulturnom stvaralatvu (1975, 1977), Knjievnost i njezina drutvena funkcija (1977), Te vjetrenjae (1977, 1978), Jugoslavenstvo danas (1982, 1986), Otvorena pisma (1985, 1986), Mediteranski brevijar ( 1987, 1990, 1991) Istoni epistolar, (1995), Gospodari rata i mira (s V. Stevanoviem i Z. Dizdareviem, 2000, 2001).

480

Andrej Medved (Ljubljana, oujak 1947), studirao filozofiju, usporednu knjievnost i povijest umjetnosti. Autor vie od trideset knjiga, meu kojima se izdvajaju eseji i teorija o likovnoj umjetnosti, poezija i prijevodi (Artaud, Battaille, Michaux, Arp, Pasolini). Urednik edicija Artes i Hyperion koje su iskljuivo posveene nepoznatim pjesnicima i teoriji, a ve dvadeset godina vodi i izlobeni program Obalnih galerija. Nikica Mihaljevi (Vukovar, 1949), knjievnik, publicist i novinar. Objavio dvije knjige pjesama, jednu (i zasad jedinu) pantologiju hrvatskoga pjesnitva, uestvovao pri izradi jedne antologije hrvatskoga pjesnitva sedamdesetih godina. Autor niza lanaka, kritika, eseja, osvrta, intervjua po srbijanskoj, bosanskohercegovakoj, hrvatskoj i slovenskoj tampi. Za tisak priredio prvi hrvatski SF-roman Na Pacifiku god. 2255., sabrane radove pjesnika Vladimira Popovia, prijevod Povijesti i budunosti teokracije V.S. Solovjova itd. Po javnoj tjeralici Glasnika HDZ i slubeno je oznaen kao neprijatelj hadezeovskoga reima devedesetih godina. lan i osniva Hrvatskog drutva pisaca. Svjetlana Nedimovi (Sarajevo, april 1974), diplomirala optu knjievnost i bibliotekarstvo, a magistrirala meunarodnu politiku na University of Durham (Velika Britanija) i studij nacionalizma na Central European University u Budimpeti. Trenutno radi doktorat iz politike filozofije na temu koncepta vremena u politikoj misli Hannah Arendt na European University Institute u Firenci. Andrej Nikolaidis (Sarajevo, 1974), pisac i freelance autor, koji pie mahom o fenomenologiji pop kulture. Objavio je knjige Ogledi o ravnodunosti, Zato Mira Furlan, Katedrala u Sijetlu i Oni!. Uskoro iz tampe izlazi njegov novi roman Mimesis. ivi u Ulcinju. Boris A. Novak (Beograd, 1953) pjesnik, dramatiar, prevoditelj i esejist. Predaje na Odsjeku za komparativnu knjievnost i literarnu teoriju Univerziteta u Ljubljani. Od 1991. do 1996. godine bio je predsjednik Slovenskog PEN-a, a od 1994. do 2000. godine predsjednik Mirovnog komiteta Meunarodnog PEN-a. U njegovom obimnom opusu nalaze se i zbirke pjesama Stihoitje (Stihoie, 1977), Hi spomina (Ki sjeanja,

481

1981), Kronanje (Krunidba, 1994), Stihija (1991), Mojster nespenosti (Majstor nesanice, 1995), Alba (1999) i Odmev (Odjek, 2000). Prevodi moderne francuske, amerike i engleske pjesnike, staroprovansalske trubadure te poeziju junoslavenskih naroda. Godine 2001. izdao je veliku antologiju Moderna francuska poezija. Preveden je na vie stranih jezika. Laureat nagrade Preernovog sklada (1984), Jenkove nagrade za poeziju (1995), Sovretove nagrade za prevoenje (1990), Zlatnog znaka Znanstveno-raziskovalnog centra Slovenske akademije znanosti i umjetnosti za teoretski rad, te meunarodne nagrade Udruenja knjievnika Bosne i Hercegovine Bosanski steak za knjievni opus (2000). arko Pai (Kutina, 1958), diplomirao je studij politologije, a magistrirao iz podruja suvremene filozofijske antropologije na Fakultetu politikih znanosti Sveuilita u Zagrebu. Objavio je dvije pjesnike knjige Aura (1994) i Opako ljeto (1999), te knjige filozofsko-sociolokih i knjievnih eseja: Njihalo na kraju stoljea: sumrak europskog uma A.D. 1992. (1993), Postmoderna igra svijeta (1996), Gotski kri (1997), Idoli, nakaze i suze: ideologijsko podjarmljivanje umjetnosti u XX. stoljeu (2000). Vii je predava sociologije kulture, sociologije mode i estetike na Studiju modnog dizajna Tekstilno-tehnolokog fakulteta u Zagrebu. Glavni je urednik asopisa za knjievnost, umjetnost i znanost Tvra, zamjenik glavnog urednika asopisa Europski glasnik i lan urednitva meunarodnog on-line asopisa za vizualne umjetnosti Art-e-fact. Teofil Pani (Skoplje, 1965), kolumnista je i knjievni kritiar nedeljnika Vreme i politiki komentator Radija Slobodna Evropa, a bavi(o) se i radio, TV, filmskom i rock kritikom. Pisao ili pie, izmeu ostalih, za Nau Borbu, Republiku, Danas, Trei program Radio Beograda, Novu srpsku politiku misao, Helsinku Povelju, XZabavu, novosadski Nezavisni, Vojvodinu, Bulevar, Magyar Szo, Feral Tribune, Globus, Godine Nove, Balcanis, Telex, Pobjedu, Monitor, BH Dane, Severni bunker etc, kao i za razne listove, casopise i elektronske medije izvan ex-Yu podruja. Od 2000. do 2002. bio lan NIN-ovog irija za roman godine. Dobio novinarsku nagradu Jug Grizelj za 1999. Objavio knjigu kolumni i eseja Urbani Bumani (2001). Sran Papi (Zrenjanin, oktobar 1977), pisac kratkih pria, apsolvent na Filoloskom fakultetu u Beogradu. Kao koautor

482

je zastupljen u knjigama Zadaci iz marljivosti (2000), Dnevnik 2000 (2001, estoaprilska nagrada grada Beograda), Projekat Kortasar (2002). Objavio je knjigu pria Nepremostive razlike (2001). Objavljivao je u mnogim asopisima iz Srbije i Crne Gore, kao i u nekim slovenakim, makedonskim i kanadskim asopisima. Ana Ristovi (Beograd, april 1972), objavila etiri zbirke poezije: Snovidna voda (1994, Nagrada Branko Radievi za najbolji pesniki prvenac), Ue od peska (1997), Zabava za dokone keri (1999, Nagrada Branko Miljkovi i nagrada Sajma knjiga u Igalu), i ivot na razglednici (2003.) Prisutna je i u nekoliko antologija i zbornika, a prevoena je na engleski, nemaki, slovaki, makedonski, slovenaki i finski. Pored poezije pie i eseje, knjievnu kritiku i prevodi sa slovenakog jezika. Urednica je viejezine revije za kulture Balcanis. Marko Veovi (Pape, Crna Gora, 1945), pjesnik, romanopisac, esejist, knjievni kritiar i prevodilac. Predaje na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Jedan je od urednika Antologije najnovijeg bosanskohercegovakog pjesnitva. Najznaajnije knjige su mu zbirke pjesama Nedjelja, Osmatranica i Poljska konjica, roman Rodonaelnik, te knjiga polemikih tekstova etvrti genije. Prevodio je poeziju Emili Dikinson i arla Bodlera. Velimir Viskovi (Dranice, 1951), knjievni kritiar i urednik brojnih asopisa. Glavni urednik Zagrebakog knjievnog asopisa Republika, Leksikografskog zavoda Miroslav Krlea, lan redakcije Hrvatske enciklopedije. Autor je vie od 500 knjievnoistorijskih i kritikih tekstova, koji su objavljivani u asopisima u bivoj Jugoslaviji. Predava na Fakultetu politikih znanosti u Zagrebu, gost predava na brojnim univerzitetima u Poljskoj, Austriji, Njemakoj, Rusiji, i SAD. Ivica akni-Duhovi (Zrnovo na Koruli, 1950), studirala turizam i germanistiku u Beogradu. Objavila zbirku novela Islomania i roman Pali aneli Cvijete Knez. S njemakog prevodila putopisca Theodora Schiffa (Iz poluzaboravljene zemlje), A.S. Masocha (Maslinici u plamenu), Heinricha Blla (Moje tuno lice) itd. ivi i radi na Koruli. Jasmila bani (Sarajevo, decembar 1974), diplomirala reiju na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Redateljica

483

video radova i filmova Autobiografija (video, 1995), Poslije poslije (dokumentarni, 1997), Ljubav je... (kratki igrani, 1998), No je, mi svijetlimo (dokumentarni, 1998), Crvene gumene izme (dokumentarni, 2000), Nazad naprijed (kratki igrani, 2002), i Slike sa ugla (dokumentarni, 2003). Napisala tri dramska teksta: Bureka vie nema (izvedena na Otvorenoj sceni Obala 2002), Sretna kopaka i Pile se pili. Njena proza je objavljena u antologiji suvremene bh. pripovijetke u izboru Dragoslava Dedovia Evakuacija (Feral Tribune, 1999) i Das Kind, die Frau, der Soldat, die Stadt (Drava Verlag). Osnivaica i producentica sarajevskog Teatra dobre prehrane i Udruenja umetnika Deblokada, te lanica Bread and Puppet Theater-a.

484

EXECUTIVE SUMMARY
OF THE 4th ISSUE OF SARAJEVO NOTEBOOKS
In its opening column In the first person, the fourth issue of Sarajevske sveske (Sarajevo Notebooks) delivers a piece by Alma Lazarevska, Origins of the silk, where this Bosnian writer provides a intimate, subtle texture of her childhood recollections, vividly depicting the struggle of an individual with an identity that environment forces upon her. In the Dialogue column, Slovenian poet Boris A. Novak talks with the titan of the Slovene intellectual and cultural scene, Taras Kermauner, on a whole set of issues including the cultural and political enterprise of former Yugoslavia, ideological conflicts on its political and cultural sphere, the dissolution of Yugoslavia and the emerging new, post-socialist states. Literature and the theatre remain in the focus of Kermauners reflections, together with some intimate accounts of his own relationships with his family and, last but not least, dialectical shifts in his experience of God. In Diary, Zagreb-based literary critic Igor Mandi describes the summer of 2003, reflecting on the joi de vivre of the summertime, some recent social topics and especially on the staging of Peter Weiss play Marat/Sade on the Adriatic island of Brioni. The central section of this issue is The Context column, entitled Writers and the Nationalistic Ideology, with essays about writers who are in one way or another responsible for the eruption of national-chauvinistic feelings among the population of former Yugoslavia, which filled the public space with hate toward the other nations and cultures and contributed to the bloody collapse of the country. According to Velimir Viskovi, some of these prominent and influential writers felt the obligation to act as guardians of collective memory, defenders of national identity. When the common state started falling apart, when the ideological system caved in, some of these writers started to believe in their own prophetic function as national bards that model the political future of their own people. They understood their role in an anachronistic manner that was nourished by the mythological images of folk epics or by the romanticist poetry of the 19th century. Even in the 80s we faced the flourishing of new historical

485

novels that did not deal with history in the post-modern manner of historical meta-fiction, but tried to throw light on the past of their people from the perspective of militant nationalism, pointing out enemies and constructing the ideological foundation for the future wars. In the 90s, numerous writers appeared as authors of flattering praise for national leaders, while some of them were even major ideological architects of the concepts of ethnic cleansing. Besides Viskovi, other writers and theoreticians writing about this phenomena in this column include names such as Slavenka Drakuli, Mirjana Mioinovi, Predrag Matvejevi, Nikola Bertolino, Filip David, Nikica Mihaljevi, Marko Veovi, Teofil Pani, Andrej Nikolaidis, Tvrtko Kulenovi, Milan T. orevi, Andrew Wachtel and Enver Kazaz. The Manufacture section features recent literary production from all over the region. In this issue you will find: poetry by Sonja Manojlovi (Croatia), Ana Ristovi (Serbia and Montenegro, Slovenia), Basri apriqi (Kosova), Bogomil Gjuzel (Macedonia), Jozefina Dautbegovi (Croatia) and Andrej Medved (Slovenia); stories by Svjetlana Nedimovi (Bosnia-Herzegovina) and Sran Papi (Serbia and Montenegro); Mehmet Kraja (Kosova), Evald Flisar (Slovenia) and Igor Isakovski (Macedonia); sections of a new novels by Ivo Brean and Ivica Duhovi-akni (Croatia, both) and Goce Smilevski (Macedonia). Boris A. Novak and Enver Kazaz give an extensive account of the poetry of Andrej Medved and Faruk ehi. The Manufacture column closes with an essay on Peter Schumanns The Bread and Puppet Theatre, written by Bosnian movie and theatre director Jasmila bani. In the column My choice, Boris Novak renders the prose of the well-known Flemish novelist Monika van Paemel, about the historical, political and cultural context of writing in Holland and living in Belgium. Novak also explores the ethical and aesthetical aspects of her literary universe. A part of Paemels novel The Difference can also be found in this section. In the column Portrait of an Artist, Croatian theoretician arko Pai provides an in-depth insight into the perplexing relations between the politics and art in the postmodern world, describing his thesis with the example of Dalibor Martinis, one of the most renowned and influential contemporary visual artists from Croatia.

486

The closing column Polemics includes articles about Sinan Gudevis Meinungsmacher Mile Stoji, and the way certain media circles received that text after its publication in the last issue of Sarajevo Notebooks.

487

SARAJEVSKE SVESKE Izdava: MEDIACENTAR SARAJEVO Direktor: Boro Konti Kolodvorska 9 71000 Sarajevo Bosna i Hercegovina Telefon: (+387-33) 715-861 Telefaks: (+387-33) 715-860 e-mail: edin@media.ba Korektor Neboja Jovanovi Dizajn naslovne strane Ognjenka Finci Amra Zulfikarpai Grafiko oblikovanje Adnan Mahmutovi tampa: BLICDRUK, Sarajevo Tira: 1000 primjeraka asopis izlazi etiri puta godinje. ISSN 1512-8539 Na osnovu miljenja Federalnog ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta, broj 02-15-5451/02 od 28.08.2002. godine, asopis Sarajevske sveske osloboen je plaanja poreza na promet proizvoda.

488