12.

ARISTOTEL
Aristotela su nazvali najpametnijim ovjekom koji je ikada ivio. S njegovim utjecajem na ljudsku kulturu, razumijevanje i znanje teko da se ita moe mjeriti. Premda danas toga najee nismo svjesni, mnogi nai naini miljenja potjeu od njega i njegova djela. Aristotelova logika je najznaajniji doprinos zapadnoj povijesti duha. Racionalna, znanstvena i tehnika kultura koja proima dobar dio svijeta njemu duguje vie no ikome drugom. Jednako velike prinose dao je Aristotel razvoju etike, psihologije, biologije, politike i naem shvaanju knjievnosti.

Biografija Rodio se u gradiu Stagiri, grkoj koloniji u Trakiji, 384. pr. Kr. Njegov otac Nikomah, bio je dvorski lijenik makedonskoga kralja Aminte II., djeda Aleksandra Velikoga. Mogue je da je u obitelji bilo vie narataja lijenika makedonskih kraljeva. Ne zna se je li sam Aristotel radio kao lijenik. Vjerojatno je imao lijepo djetinjstvo. ivio je na udobnom ali ne i raskonom dvoru, gdje se najvie dralo do spoja teorijske mudrosti i praktinog djelovanja. Ostao je bez oba roditelja jo kao djeak i o njemu se brinuo Proksen, vjerojatno oev roak. Sa sedamnaest godina poslali su ga na daljnje kolovanje u Atenu. Ubrzo nakon dolaska u Atenu, prikljuio se Platonovoj Akademiji. Platon je pokretao rasprave o zamrenim i tekim pitanjima, ali je i poduavao atensku mlade i pripremao je za svijet odraslih. Veera na kojoj uenici i drugi uzvanici razmatraju filozofska pitanja nazivala se simposion, gozba. Platon je Aristotela nazvao "pametnjakoviem kole": Rekao sam takoer da Aristotelu trebaju uzde, a ne ostruge. Sam Aristotel je, spominjui Platonovu akademiju, govorio "nai prijatelji". Moglo bi se rei da je taj odnos s vremena na vrijeme bio zajedljiv, ali da nije u njemu bilo gorine. Nakon to je Platon je umro 347. pr. Kr., Aristotel je napustio Akademiju. Ne znamo zato je otiao. Moda je mislio da su njega trebali imenovati nasljednikom. No, moda je bila posrijedi i neka politika igra. Atenjani i Makedonci nisu bili u najboljim odnosima. Moda se mislilo da je Aristotel previe sklon Makedoncima. Aristotel je bio odsutan dvanaest godina. Najprije je otiao u Aternej, gradi na maloazijskoj obali s druge strane Egejskoga mora. Mjesni vladar, ili "tiranin" kako su ga zvali, bio je Hermija, koji je uspostavio malu akademsku zajednicu. Hermija je Aristotelu i njegovu prijatelju Ksenokratu, koji ga je pratio, dao sve to im je trebalo. Aristotel je oenio Hermijinu neakinju Pitiju, koja mu je rodila ker. Mogue je da su se i voljeli. U Politici, koju je vjerojatno napisao u to doba, kae kako je za mukarca idealno sklopiti brak s trideset sedam, a za enu s osamnaest godina. Budui da je njemu tada bilo trideset sedam, moemo pretpostaviti da je Pitija imala osamnaest. Na alost, Pitija je umrla. Poslije je Aristotel naao novu druicu, Herfilu, koja mu je rodila sina Nikomaha, onoga iz Nikomahove etike. Ne znamo jesu li se vjenali. Aristotel je umro prije nje. U oporuci, koja je sauvana, bio je prema njoj dobar. Meutim, kao podsjetnik na to da su to bila okrutna vremena, grad-dravu Atarnej Perzijanci su osvojili 341. pr. Kr. i Hermiju muili do smrti. Neposredno prije toga Aristotel se iz Asosa odselio na otok Lezb. ivio je u Mitileni, glavnome gradu. Ondje je upoznao Teofrasta, koji je bio rodom s otoka, i ondje osnovao filozofsku skupinu slinu onoj u Asosu. Mnogo je vremena provodio u velikoj morskoj laguni, okruenoj kopnom, to je bilo idealno mjesto za razne biljke i ivotinje. Uitelj Aleksandra Velikog Godine 343. pr. Kr. stigao je poziv koji e povijest pamtiti: kralj Filip Makedonski pozvao je Aristotela da preuzme odgoj njegova trinaestogodinjega sina Aleksandra, koji e u svojem kratkom ivotnom vijeku osvojiti veinu tada poznatog svijeta. Ne znamo gotovo nita o odnosu izmeu najveega uma i djeaka koji e postati njegovim najmonijim ovjekom. Iz sauvanih se spisa ne moe rei da je Aristotela zanimalo makedonsko carstvo. Godine 346. pr. Kr. Filip je ubijen i Aleksandar vie nije imao vremena za uenje. Aristotel je jo neko vrijeme ostao u Stagiri, a sljedee godine vratio se u Atenu. 1

Likej Kada se vratio u Atenu, Aristotel je bio zreo i ugledan filozof. Bilo mu je tada gotovo pedeset godina. Nakon Speuzipove smrti, mjesto na elu Akademije ponovno je bilo upranjeno, ali ga Aristotelu nisu ponudili. ini se da nije bio spreman raditi pod vodstvom svoga staroga kolege Ksenokrata te je otvorio vlastitu kolu, Likej. Nalazila se u sjeveroistonom dijelu Atene, u podruju hrama Apolona Likeja, na mjestu gdje su se filozofi i prije okupljali. Peripatetiari Aristotel je tu ivio i radio sljedeih dvanaest godina. Nadgledao je rad uenjaka i istraivaa i drao predavanja uenicima i drugim zainteresiranim sluateljima. Predavao je u natkrivenom prostoru zdanja, koji se na grkom zove peripatos. Zbog toga su ih nazivali peripateriari oni koji raspravljaju etajui. U koli su se poduavali razni predmeti, no ipak se specijalizirala za povijest i biologiju.

Bijeg iz Atene Godine 323. pr. Kr. umro je Aleksandar Veliki. Makedonsko carstvo, koje je Aleksandar drao na okupu, poelo se raspadati. Atenjani su iskoristili priliku i pokuali se osloboditi Makedonaca. Aristotel se naao u opasnosti. Znalo se za njegove makedonske veze. Optuili su ga za bezbonitvo, kao neko Sokrata. Napustio je Atenu. Uskratit u Atenjanima priliku da se dvaput ogrijee o filozofiju. Kraj Njegovo posljednje putovanje bilo je iz Atene u Halkidu, na otoku Eubeji, gdje je njegova majka imala kuu. Umro je oko godinu dana poslije, 322. pr. Kr., od nekih eluanih tegoba. Sve to znamo o Aristotelu upuuje na to da je bio dobar ovjek, srdaan i velikoduan. Imao je neprijatelje koji su rekli da ima tanke noge i sitne oi i da frflja dok govori. Navodno se lijepo odijevao, imao je fine halje i sandale i nosio je prstenje.

Djela Od Aristotelovih nam je djela ostala tek treina. Ostatak je izgubljen. Sauvano je 30 knjiga ili oko 2000 dananjih stranica. Napisao je i objavio mnoge spise za ire itateljstvo, koje je nazivao "ezoterinim", u knjievnom obliku svojstvenu njegovu dobu: pjesme, pisma, oglede i dijaloge. Govorilo se kako su prelijepo napisani. Osim nekoliko fragmenata, sve je to izgubljeno. Znamo da je postojalo jer su o tim tekstovima pisali i drugi. Biljeke za predavanja Djela su zapravo biljeke za predavanja, natuknice kojima se sluio za predavanja namijenjena uenicima. Mogue je da svi spisi nisu Aristotelovi. (U dolje navedenom popisu takvi su oznaena zvjezdicom.). Djela koja su sauvana nemaju osobitu knjievnu vrijednost. Za Aristotelova ivota nisu bila objavljena. tura su i teka, s ponavljanjima, naglim i neobjanjivim prijelazima i povezivanjima, s malo ukrasa ili dosjetki. Prema predaji, Teofrast je nakon Aristotelove smrti naslijedio sve to je uitelj napisao. Rukopise je zatim dobio njegov neak Nelej, koji ih je odnio u Skepsis, u Maloj Aziji i sakrio u jednu pilju da ih ne odnesu u knjinicu pergamskih kraljeva. Apelikon iz Teosa vratio ih je u Atenu dvjesto godina poslije, pljesnive i trule. Kada je Atenu 86. godine pokorio rimski vojskovoa Lucije Kornelije Sula, rukopisi su poslani u Rim. Napokon ih je uredio i objavio Andronik s Rodosa, posljednji predstojnik Likeja. Standardna grka verzija Aristotelovih djela, koja se danas koristi i koju je 1831. priredio Immanuel Bekker, temelji se na Androniku. Naslove i redoslijed djela - i tko zna to jo - dao nam je Andronik, koji je tu svoju verziju nainio tristo godina nakon Aristotelove smrti. Zato i ne znamo kojim ih je redoslijedom Aristotel napisao. Kad je Rim pao, zapadna Europa gotovo uope nije znala za Aristotelovo djelo i miljenje. Aristotel se nakon mnogih stoljea vratio u Europu preko arapskoga svijeta, kada je preveden na latinski i zavladao srednjovjekovnom filozofijom. Okvirna podruja njegovih radova su: knjige o logici (nazvane i Organon), prirodoznanstvena djela, metafizika, etiki spisi, knjige o estetici i ezoterini spisi (u fragmentima).

Popis djela: (45) Kategorije Kretanje ivotinja De interpretatione O raanju ivotinja Analitika prva *O bojama Analitika druga *O onome to se uje Topika *Fizionomija Pobijanje sofista *O biljkama Fizika *O sjajnim stvarima koje se uju O nebu *Mehanika O postajanju i propadanju *Problemi Meteorologija *Matematika, tj. geometrija *O svemiru *Poloaji i imena vjetrova O dui O Melisu, Ksenofanu i Gorgiji Osjeti i osjeaji Metafizika O pamenju Nikomahova etika O spavanju *Magna moralia (Velika etika) O snovima Eudemova etika O proricanju u snu *O vrlinama i porocima O duljini i kratkoi ivota Politika O mladosti, starosti, ivotu i smrti *Ekonomija O znojenju Retorika *O dahu *Retorika Aleksandru Povijest ivotinja Poetika O dijelovima ivotinja

Metafizika, istraivanje bia kao bia

Mnogi e rei da je Aristotelova Metafizika vrhunac njegove filozofije. Njezin je utjecaj nedvojbeno neizmjeran. Sredinja postavka metafizikih spisa glasi da svijet postoji onakav kakav se pojavljuje i da ga

mogu razumjeti obini ljudi s odgovarajuim sposobnostima i uz vjebu.

Realist i relativisti Aristotelova razmiljanja potaknuta su situacijom njegova vremena. Sukobio se oko pitanja moe li se

izvanjski svijet opisati objektivno, onakav kakav jest, ili je svaki na opis svijeta ukorijenjen u osobno iskustvo?
Taj prijepor moemo opisati kao sukob izmeu realista i relativista (ili antirealista). Pripadnici elejske kole, koja je bila utjecajna u onodobnoj Ateni, smatrali su da ljudi ne mogu spoznati svijet: Sve to znamo samo su

iluzije u neizvjesnosti koja se neprestano mijenja. Potraga za stvarnom slikom svijeta je isto gubljenje vremena. Trebali bismo se okrenuti spoznavanju sebe.
Ta e stajalita potaknuti nastanak sofistike kole, kojoj su se Sokrat, Platon i Aristotel duboko protivili jer su sofisti odbacivali ideju najvie Istine.

Aristotel nasuprot Platonu

Platon je smatrao da je obian, svakodnevan ivot manje vrijedan i iluzoran. elio je dokuiti ono vjeno i nepromjenjivo meu svim promjenama koje su prisutne u svemu (Heraklit panta rei). Ideje su, smatrao je Platon, jedino to stvarno postoji. One su poput savrenih ili vjenih uzoraka prema kojima je preslikano sve to vidimo oko sebe. Ideje nisu tjelesne, a kopije jesu. Stoga je "netjelesno" zbiljsko, a tjelesno "nezbiljsko". Aristotel eli pokazati da je to pogreno. eli nadvladati platonovski dualizam izmeu ideje i stvarnog predmeta. eli pokazati da bit stvari lei unutar njih samih. Promjena je zbiljsko svojstvo zbiljskih stvari. Zbiljske stvari, poput stabala i koza npr., jesu temeljne i jedine stvari koje potpuno postoje. Dodue, pojedinane stvari nisu vjene ali je vjean i nepromjenjiv sam oblik stvari. (Npr. konkretan stol je nastao i nestat e jednog dana, ali ideja stola ne.) Ideja je samo pojam kojega stvaramo u svojoj glavi nakon to vidimo jednu ili vie istih stvari a nalazi se i u stvarima. Stvar i oblik stvari (materija i forma) su nerazdvojivi. U konkretnom predmetu su zajedno. Ne moemo imati istu materiju (neto to ne bi imalo nikakvu formu, oblik). 3

Razvoj, promjena je nuna jer se tako u materiju "utiskuje" forma i dobiva se konkretno bie supstancija. Pri toj promjeni na djelu su etiri uzroka: 1. materijalni uzrok koji omoguuje izradu nekih a ne svih stvari: cigle, kamenje za gradnju kue, ceste 2. formalni uzrok: plan, nacrt kue 3. djelatni uzrok: radnici, graditelji 4. svrni uzrok: svrha kue, npr. zatita od nevremena Razvoj je "kriv" to je svijet slojevit: od iste materije najnii sloj (u kojoj su sva bia samo kao mogunosti, potencijalnosti), pa do iste forme koja mora biti ono najvie (ista aktualnost), boanstvo. Aristotel dovodi u vezu formu i miljenje, njegov Bog je isti duh koji misli samoga sebe i ne zanima se za svijet. Svijetu koji je u trajnoj promjeni treba kretanje. Pokretaki poticaj ne moe ii u beskonano, mora postojati Prvi pokreta koji je sam nepokrenut, a to je za Aristotela Bog. Budui da je on sam nepokretan, svijet nije pokrenut djelatnou Boga, nego "udnjom" materije za njim kao istom formom. Ukratko: Na najnioj i najnesavrenijoj razini egzistencija je samo materija, kaotian i bezoblian izvor potencijalnosti. Na najvioj je Najvie bie ili Najvii uzrok, koji je savren, ne sadri u sebi nikakvu potencijalnost, nikakvu materiju i stoga je potpuno "aktualan", tj. stvaran.

Mi i stvari ovoga svijeta nalazimo se na tom kontinuumu. Mi predstavljamo razne kombinacije potencijalnog i aktualnog.
Empirizam: osnova znanosti Platon je svijet objanjavao dualistiki: postoje dva carstva, jedno je "zbiljskije" od drugog. Po Platonu bi broj stvari bio barem podvostruen (ideje + sjene). Aristotel pokazuje da nema niega u razumu to prije toga nije bilo u osjetilima. Sve misli i ideje dolaze u nau svijest posredstvom onog to vidimo i ujemo. Posredstvom razuma koji ima sposobnost sreivanja svim dojmova iz osjetilnog svijeta, sreujemo ih u razliite skupine (vrste) i razrede. Tako nastaju pojmovi: klupa, stolica,... namjetaj; soba, namjetaj, uenik, uenik, uenica, uenica, nastavnik kolski razred; mramor, kamen, eljezo kua; ruke, noge, korpus, glava, razum ovjek... Za ovjeka je razum najvanija oznaka. On je u poetku, prije negoli ita osjetimo (vidimo, ujemo, osjetimo, dodirnemo...), potpuno prazan. ovjek nema uroenih ideja. To je zaetak filozofske tradicije empirizma. to je "jest"? Svoje Kategorije Aristotel zapoinje na sebi svojstven nain, pokuavajui dokuiti znaenje glagola "biti". Kad kaemo da neto postoji, to to znai? Aristotel je mislio da obian jezik zapravo odraava nain na koji je svijet ustrojen. Jezik i svijet se meusobno odraavaju, to jest, oni su izomorfni. Meutim, jezikom se esto loe sluimo. To nas zbunjuje i donosi filozofske potekoe. To je donekle slino stajalitu filozofa jezika 20. stoljea. Na primjer, uzmemo li dvije reenice:

Vrata su zelena.
(skup svih vrata) (skup svega zelenoga)

Venera je jutarnja zvijezda

"isto to i" ili "="

vrata su u oba skupa Obje reenice sadre rije "jest" odnosno "jesu", oblik glagola "biti". Mogli bismo pomisliti da u objema ona igra istu ulogu. Ali, nije tako. U prvoj nam reenici govori da vrata imaju odreeno svojstvo, da su zelena. U drugoj je reenici, pak, njegova funkcija posve drugaija. Govori nam da jedan fiziki objekt ima dva razliita imena. U modernoj bi logici tu rije izraavala dva posebna i razliita simbola. 4

"Vrata su zelena" moglo bi se izraziti tako da se uzme ideja skupa svih vrata i skupa svih zelenih vrata. Ta su vrata u oba skupa. Pritom se dva skupa meusobno sijeku i to se obino prikazuje simbolom . Za "Venera je jutarnja zvijezda" primijenio bi se oblik koji upuuje na "jest isto to i", to se obino prikazuje kao =. Sam Aristotel nije uzeo taj primjer, ali on dobro pokazuje kako se moemo zbuniti kada se nepromiljeno sluimo jezikom.

Prva i druga supstancija kako spoznajemo

Pojam supstancija (ousia, essentia), prevodi se i kao "suina" (to je apstraktiv enskog roda participa prezenta glagola "biti"), tj. "neko odreeno ovo","neto odreeno postojee". Prva supstancija je stvar koja postoji, stvari koje jesu, pojedinani entiteti: moja maka, to drvo, ova konkretna osoba, stol, ivotinja... Ove se supstancije nazivaju i partikularije i o njima imamo izravno osobno iskustvo. Kako kae Aristotel: One imaju svojstvo ovosti. Ali, imati iskustvo samo o njima bilo bi krajnje

ograniavajue. Na bi ivot bio poput ivotinjskog, hrpa dojmova i mutnih sjeanja.

Da bismo stekli znanje koje see dalje od toga, znanstveno znanje (episteme), moramo poznavati univerzalije, stvari koje se nalaze u nizu razliitih posebnih supstancija. To su druge supstancije (ili izvedene supstancije), rodovi, vrste; ono ope pojedinanih predmeta. Na primjer, partikularan moe biti ovaj list papira, a univerzalija bi bila bjelina koja se nalazi u mnogim listovima papira. Naa spoznaja poinje u opaanju gdje dohvaamo pojedinano prvu supstanciju. Miljenje se postepeno (induktivno) uzdie do opeg, do spoznaje opih pojmova.

Kategorije
to se sve moe nalaziti "u" supstanciji? Na to Aristotel odgovara svojim poznatim popisom kategorija. To je klasifikacija naina na koje neka supstancija moe biti. To je poput odnosa izmeu subjekta i predikata u nekoj reenici. Neki subjekt o kojem reenica govori i predikat, koji nam govori neto o subjektu. "Vrata" subjekt - "su zelena", predikat. Predikati moraju biti u stvarima, "u" supstancijama. Kategorije su razni naini na koje predikati jesu u supstancijama. Prva je kategorija sama supstancija i ona je daleko najvanija. Slijede kvaliteta, kvantiteta i relacija, pa vrijeme, mjesto, poloaj, stanje, aktivnost i pasivnost.
Npr.: supstancija moj maak Oskar. Njegova kvaliteta bit e "tigrast", njegova kvantiteta dva kilograma, a relacija (odnos) "moj". Ostale se kategorije zapravo razvijaju iz te tri, no u ovom sluaju vrijeme moe biti "devet na veer", mjesto moe biti "uz pe", poloaj "sklupan", stanje je svakako "pohlepan", aktivnost "predenje", a pasivnost "maenje".

Univerzalije
Izrazi vrsta, rod odnose se na univerzalije. Aristotel eli rei da su zbiljske, ali one ne mogu biti nita fiziko. Pojedinaan je pas tjelesan, pa su tjelesni svi psi na svijetu, na neki nain ak i svi psi koji su ikada ivjeli ili e ivjeti. Ali pojam "pas" nije. Platon je pobrkao kategorije. Kada je rekao da postoji savrena ideja ljepote, koja postoji vjeno u nekom netjelesnom prostoru, ljepotu je doivljavao kao subjekt a ne kao predikat, kao supstanciju a ne kao kvalitetu. Univerzalije (poput vrsta i rodova) kojima se bavi znanost jesu nematerijalne stvari prisutne u pojedinim predmetima. Skrivaju ih pojedinane znaajke tih predmeta. Mi ljudi moemo vidjeti kroz tu koprenu privida i u njima uoiti prave biti. Jesu li univerzalije zbiljske stvari u svijetu ili su mentalni, jezini proizvod? Moglo bi se rei da su univerzalije "pas" i "ivotinja" doista u onome tamo psu, ali su potpuno aktualne samo kada su u umu, kao dio naega razumijevanja pseeg svijeta openito. Koliko je Aristotel bio "empirian"? Je li Aristotelova znanstvena metodologija dorasla modernoj znanosti? Ne ba, unato tome to su zamalo dva tisuljea gotovo svi vjerovali u gotovo sve to je rekao. U usporedbi s drugim antikim misliocima bio je daleko vie empirijski usmjeren, ali ne dovoljno. Imao je metodologiju znanosti, ali ne i eksperimentalnu 5

metodologiju kojom se moe pokazati jesu li objanjenja i teorije valjani ili lani. U praksi Aristotel nije prepoznao potrebu da teoriju izravno provjeri empirijskim promatranjem. Tako Historia Animalium, primjerice, sadri mnotvo podataka o ivotinjama, ali nama se ini da su neorganizirani i anegdotalni - a djelomice i izmiljeni.

Pretpostavke i zablude
Jo jedan problem nastaje iz Aristotelovih pretpostavki. U Ateni njegova doba vjerojatno su bile samorazumljive, ali neopravdane. Na primjer, Aristotel misli da je desno bolje nego lijevo, vie bolje nego nie i sprijeda bolje nego straga, a to onda pokuava primijeniti na svemir. Stoga je "podlunarni" svijet ispod Mjeseca, naravno, loiji od svijeta iznad i dalje od Mjeseca. Takoer je razmiljao o mogunosti da na Mjesecu postoje ivotinje koje ive u vatri. Zato to ovdje na Zemlji ivotinje ive u druga tri elementa: zemlji, zraku i vodi. Dakle, na temelju logike indukcije, na Mjesecu bi mogle postojati ivotinje koje ive u etvrtom elementu vatri. Pretpostavka da su mukarci u svemu nadmoni enama za njega je bila neupitna, a upotrijebio ju je za polazite svoje teorije reprodukcije. Mukarci imaju sposobnost pretvoriti krv u neto to e biti forma za novo ljudsko bie. ene daju samo materiju.

Psihologija Naa rije "psihologija" i potjee od grke rijei za duu - "psyche". No, ta dua ne znai isto to i danas. Za Aristotela je dua bit ili ivotna sila koja postoji u svim ivim biima - ono to im omoguuje rast i to im daje oblije. Dua je ista forma, tijelo je materija. Na neki nain to je prouavanje biljaka i ivotinja koliko i ljudskog uma. Ne bavi se izravno nekima od kljunih pitanja na graninom podruju izmeu psihologije i filozofije poput pitanja svijesti i je li ona materijalna ili nematerijalna pojava. Takoer, ne razmatra neposredno pitanje odnosa slobodne volje i determinizma (biramo li mi ljudi slobodno svoje postupke i odluke ili smo bioloki roboti, strojevi koji djeluju u skladu s tjelesnim porivima i uvjetima okoline). Ipak, iz onoga to je rekao moemo dokuiti kako bi odgovorio na ta pitanja. Aristotelova je psihologija nastavak njegove fizike, pa su mu objanjenja fizikalna. Dua je "princip tijela", misli Aristotel, ono to tijelu omoguuje da se samo giba i upravlja svojim rastom. Tako je njegova slika ovjeka u isti mah deterministika, ali i voljna.

Mozak
Aristotelov odgovor danas nikako ne bismo mogli prihvatiti. On je smatrao da je mozak posve nekorisna, siva, hladna gruda. Lako je mogue da slui za hlaenje krvi koja se pregrijala. Po njemu je najvaniji organ srce. Ono je glavni osjetilni organ kojem svi drugi osjetilni organi alju poruke - svojevrstan mentalni stoer za koordinaciju i razvrstavanje. Tu se dogaaju percepcija, pamenje i motivacija. Zanimljivo je da ni Egipani nisu marili za mozak: kada bi mumificirali truplo radi reinkarnacije, mozak su bacali, ali su zato srce uvali.

Preobrazba u univerzalije ime se razlikujemo od ivotinja? To to imamo razum, naravno, a u Aristotelovim je spisima razum poput jo jednog, "sedmog" osjetilnog organa. Obina se osjetila bave konkretnim i partikularnim.

Ona odvajaju formu od supstancije, ali u njoj vide samo jednu posebnu formu - onu tamo. Razum omoguuje ljudima da apstrahiraju formu i preobraze je u univerzalije.
I razum prua i stvara kontekst za pojedinane osjetilne dojmove. To je neka vrsta intuitivne sposobnosti i prilino je zagonetna.

Aktivni i pasivni razum O teko shvatljivom ulomku iz spisa o O dui, u kojem Aristotel govori o toj zagonetnoj i "intuitivnoj moi", napisano je nebrojeno mnogo tumaenja. Ipak, ini se vjerojatnim da je mislio kako postoje i aktivni i pasivni razum. - Pasivni razum samo neutralno zamjeuje, razvrstava i organizira. Neto kao istanano raunalo. - Aktivni je razum pozitivan, on stvara znanje. Polazi od razvrstanih i organiziranih predmeta osjetilnog iskustva i stvara onu vrstu hijerarhije uma koja, kako je Aristotel ini se vjerovao, moe dosegnuti do Najviega bia, istog razuma koji kontemplira samoga sebe. 6

Aristotel u tom trenutku postaje gotovo religiozan. Smatralo se kako je htio rei da u svima nama postoji neto boansko i, dok je pojedinana samosvijest konana, aktivni razum u nama nije. On je besmrtan. U tome Aristotel nije osamljen. Bertrand Russell (1872.-1970.) zakljuuje svoju knjigu Problemi filozofije ovom milju: Zbog veliine Svemira to ga filozofija promilja i um postaje velik i sposoban za jedinstvo s tim Svemirom koji je njegovo Najvie dobro.

Etika - Dobar ivot

Aristotel je svoja predavanja o etici namijenio mladiima i u njima im odgovarao na pitanje: "to trebam initi da bih ivio dobrim ivotom?" To e se dogoditi ako svoj ivot ive u potpunom skladu sa svrhom ili funkcijom ljudskog bia. Da bi to inili, moraju ivjeti i razborito i kreposno. Tu vrstu poeljnog ivota Grci su opisivali samo jednom rijeju: "eudaimonia". Sastavljena je od rijei eu (dobro, valjano ili ispravno) i daimon ("demon" ili unutarnji duh). Kako to "blaenstvo" postii, bila je glavna tema rasprave. Moda tako da postanemo poznati i priznati? Aristotel misli da je svakako vano da nas drugi potuju i da sami sebe potujemo, ali to ne mogu biti krajnji ciljevi. Ugoda jest dobra, ali nije najvie Dobro. Za njega je ugoda ono to usavrava neko djelovanje. Kada se zadubimo u neto korisno i plodonosno, osobito ako to obavljamo dobro, utonemo u rad i gubimo osjeaj za vrijeme. To je, misli Aristotel, pravo zadovoljstvo. Zapravo, "savrena" se srea moe nai samo u intelektualnom promiljanju, kontemplaciji. Za ljude je najbolje proivjeti ivot u istraivanju i divljenju prirodnom svijetu. Mudrost (na grkome "sophia", a odatle philosophia, ljubav prema mudrosti) je najvia intelektualna vrlina, kombinacija znanstvenog znanja i intuicije: Najvie bie sastoji se iskljuivo od razuma i vjeno kontemplira sebe. Najvie bie je Nepokretni pokreta, koji mijenja druge ali se sam ne mijenja. Mi ljudi imamo u sebi traak toga Najviega bia - nau razumnost. Dakle, kad promiljamo nepromjenjivi Svemir, mi smo boanski koliko kao ljudi moemo biti. Ta je vrsta kontemplacije poput neke vrste molitve. "Ako je um boanstven u usporedbi sa ovjekom, ivot uma mora biti boanstven u usporedbi sa ivotom ljudskog bia." Usto, "morali bismo, koliko je na nama, teiti za besmrtnou i initi sve to moemo kako bismo ivjeli u skladu s onim najviim to je u nama." Krepost due Aristotel nam savjetuje da se u osjeajima ravnamo prema onome to prilii pojedinim okolnostima, tako da elimo initi to je ispravno. A "ispravno" tu znai ono to je razborito. Ako se nae u velikom iskuenju da uini neto loe - da ukrade, na primjer - i popusti, ovjek dugorono gledano vjerojatno nee biti sretan i zadovoljan.

Prava mjera Jedini ostvariv nain da ponemo vladati osjeajima, misli Aristotel, jest vjebanje i navika, navikavanje na to da primjereno proivljavamo osjeaje. Moralno uvjeravanje ne djeluje. Aristotel ne misli da bismo se trebali uvjebati u tome da nita ne osjeamo. Ne, osjeaji su normalan i prirodan dio ljudskoga bia. Uvjebavanje se sastoji u razvijanju onoga to on naziva moralnim vrlinama ili krepou. "Krepost" zvui pomalo starinski i esto se opisuje kao izvrsnost karaktera. Moda je za vrlinu najbolje rei da je to ustaljen nain doivljavanja osjeaja, tako da u svakoj situaciji imamo pravi osjeaj i taj osjeaj imamo u pravoj mjeri. Nije dobro kada je osjeaj previe snaan, kao ni kada je preslab. Tada su to poroci. Na primjer, hrabrost je moralna vrlina koja nam treba da bismo se nosili s osjeajem straha. Ali, strah ne elimo ukloniti jer je esto korisno, katkada i presudno, sredstvo preivljavanja. Stvar je u tome da ga treba osjeati u pravoj mjeri. Ako smo pretjerano odvani, postajemo nepromiljeni, ako nismo dovoljno odvani, preplavljuje nas strah i postajemo kukavice. 7

Nepromiljenost i kukaviluk su poroci. Ako smo skloni bilo jednom bilo drugom, neemo moi biti spokojni i zadovoljni. To je glasovito Aristotelovo uenje o pravoj mjeri - "sredini" ili "nepretjerivanju". Svaka vrlina zahtijeva poprilian trud, ali nije neostvariva. Mladi moraju poeti rano vjebati i treba im vodstvo starijih, obitelji i drave. Drava snosi posebnu odgovornost kako bi se ljudi navikli na vrline zato to ona donosi zakone.

Svrha zakona nije toliko kanjavanje onih koji ga kre, nego poticanje ljudi da se kreposno ponaaju.

Politika
Robovi i ene u njegovoj politikoj zajednici nisu imali nikakvu ulogu. Robovi nemaju racionalnost koja je potrebna za aktivnu i pozitivnu ulogu, a ene, premda su imale racionalnost, nisu bile cijenjene. Aristotel nije u tome bio osamljen - tovie, da se u tome protivio nazorima svoga doba, proglasili bi ga heretikom.

Politika i etika Aristotelova je politika ukorijenjena u njegovoj etici. Kako ivjeti najboljim ivotom? Kako mogu postii ispunjenje?

Ljudi su u biti drutvena bia i samo u zajednici mogu doista biti ljudi... ivjeti kreposno i razumno moe znaiti samo ivjeti dobro s drugim ljudima.Naa je neizbjena dunost sudjelovati u ivotu zajednice i
snositi odgovornost za njene odluke. Ali, zajednica nema neki svoj ivot. Ona postoji radi toga da ispuni svrhu svakog pojedinca, ne vlastite ciljeve. U Aristotelovu djelu nema nikakva nagovjetaja totalitarizma. Granica moi drave postavljena je na granici poslije koje prestaje sluiti svojim graanima. Obitelj kao politika ekonomija Temelj je Aristotelove politike klasini grki grad-drava ili polis. Polis je gradsko podruje okrueno manjim

naseljima i poljoprivrednim zaleem... samodostatan za osnovne potrebe, samostalan i gord na svoju neovisnost. Grci su openito vjerovali da je to "prirodan" oblik drutvenog ustrojstva. Prirodan zato to se
razvija iz obitelji, najosnovnijeg oblika ljudskog odnosa. Obitelj se sastoji od vrstih odnosa izmeu roditelja i djece, mua i ene, gospodara i roba. Posljednji oblik zajednice za zadovoljavanje veih potreba je polis, grad-drava. U njemu vlada naelo autarkije (autos, "sam" i arkeo, "dostajati") ili samodostatnosti. ovjekov drutveni razvoj postie svoju svrhu

kada postigne takav stupanj neovisnosti, da mu vie ne treba nikakva pomo izvana.
Ljudska drutva imaju svrhu - zadovoljiti potrebe ljudi koji kao pojedinci nisu samodostatni. Kada se sve te potrebe zadovolje, drutvo se nalazi u svojem najrazvijenijem stanju i tako bi trebalo ostati.

Drutveni odnosi nastaju prije svega zato da ljudi mogu uope ivjeti, ali se razvijaju i mijenjaju zato da bi ivjeli dobro.
Koje je ureenje najbolje? Kakav e polis najbolje zadovoljavati potrebe graana? Koje je ureenje najbolje? Na ta pitanja Aristotel odgovara na sebi svojstven empirijski nain: prouavajui ureenja mnogih gradova-drava. Zakljuuje da demokracija nije najbolji oblik. To je drava u kojoj je vlast u rukama siromanih, koji se zalau za svoje

interese. Budui da nisu potpuno sposobni za praktinu racionalnu mudrost, njihove odluke esto e biti pogrene.
Kao i Platon, Aristotel se uasavao svjetine i prezirao politiare koji "podilaze" masama. Monarhija bi bila idealno rjeenje - ali samo ako je kralj dobrohotan i ima gotovo nadnaravne moi dobre prosudbe. Aristotel zna da su u ovome svijetu takvi kraljevi rijetki i nepoznati. Monarsi e gotovo sigurno

vladati u svoju korist. Aristokracija bi moda mogla funkcionirati, ali teko da se moe vjerovati malom broju vladara. Pretvorila bi se u oligarhiju koja donosi odluke koje slue njihovim ciljevima, a ne ciljevima cijele zajednice.

Vladavina srednjeg stalea Aristotel zakljuuje da je najbolji praktini oblik vladavine ustavna republika, u kojoj vlast dijele narod i neka vrsta elite. Konkretno ustrojstvo nije vano i razlikovat e se od polisa do polisa.

Ali za dobrobit zajednice presudan je siguran srednji stale, koji politikom procesu daje teinu i trajnost.
to je za Aristotela taj "srednji stale"? Sigurno ne srednji stale u naem dananjem znaenju klase. To je stale srednje velikih zemljovlasnika, obino robovlasnika, koji nemaju novanih briga i mogu se posvetiti konstruktivnom razmiljanju. U taj stale ne ukljuuje obrtnike i trgovce, koji su esto bili na meti kao i on doseljenici iz drugih gradova-drava koji nemaju status graana. Mislio je, kao i obino, na "sredinu", to jest na stale koji se nalazi izmeu krajnje imunog i krajnje siromanog.

Umjetnost
Aristotel se u tom pitanju radikalno razlikuje od Platona. Aristotel misli da je neutilitarnost umjetnosti ono to je ini prikladnom samo za vladajuu klasu graana, koji ne moraju zaraivati za ivot. Traiti uvijek

korisnost u svemu ne dolikuje onima koji su slobodni i iji su umovi dosegnuli najvie vrhunce.
Prouavanje umjetnosti dobro je za karakter i oputa um. No, ostaje mu jedan problem - i to upravo onaj s kojim se i Platon suoio i koji je rijeio na nain neprihvatljiv za Aristotelove liberalnije nazore. Koji je to problem u umjetnosti muio Platona, Aristotela i druge? Danas nam se to moe initi udno: Da bi ovjek bio dobar u bilo emu - sviranju flaute, slikanju ili pisanju mora se time neprestano baviti i vjebati. To postaje zvanje, zanimanje koje onda nije drukije od izrade

cipela. U tome je problem. Postane rob nekog zanimanja, ne slobodan ovjek...

Ljudi s profesijom nisu pravi graani, nego stale, obrtnici ili ljudi od zanimanja. Povjesniar Plutarh (oko 46.120.) rekao je u ime elite sljedee: "Umjetnosti se divimo, ali umjetnika preziremo." Pa kako onda slobodan graanin moe imati korist od umjetnosti a da mu to ne postane zanimanje? Platon nije cijenio umjetnost, pa ju je na kraju prognao iz svoje idealne drave. Umjetnost je opasan priin.

Ona je kopija svijeta koji je i sam kopija zbiljskoga svijeta savrenih ideja. Ne samo da je "imitacija imitacije", umjetnost u mladima potie i lou naviku umjetnikog oponaanja koja pripada obrtnicima.
Ne samo to pjesnici i umjetnici "govore lai", ne samo to je umjetnost loa navika obrtnika, nego neto jo gore od toga - ona u nama raspaljuje elje i strasti koje dobrim graanima onemoguuju da budu mirni intelektualni promatrai. to na to kae Aristotel? Njegov je odgovor u Poetici iznenaujue suvremen. On je prvi postavio pitanje "to je umjetnost?" i to sa znanstvenom nepristranou kojom su udareni temelji zapadne estetike koji i danas vrijede. Nekoliko je grkih rijei bitno za razumijevanje njegove teorije umjetnosti... 1. TECHNE: umijee, obrt, vjetina. Odnosi se na svako tehniko umijee - izradu cipela i drvodjelstvo, kao i na glazbu, slikarstvo ili pjesnitvo. Techne nije samo "obrt" nego i dosjetljivost, sredstvo ili skup pravila kojima neto postiemo. 2. MIMESIS: oponaanje

Slaem se da je umjetnost oponaanje, ali nije samo kopija ili priin. Oponaanje ovisi o miljenju i jezinim
sredstvima ili drugim fizikim sredstvima za reproduciranje doivljaja. Umjetnost je stoga reprezentacija, predoavanje nae refleksije o osjetilnoj pojavnosti stvari. 3. POIESIS: Ta rije, od koje potjee rije "poezija", znai "tvorbu, tvorenje, oblikovanje". Umjetnici daju materiji oblik koji je potpuno drugaiji od izvornika. Pjesnitvo je Aristotelov generiki pojam kojim obuhvaa dramu, epiku i druge anrove. On kae: ...nije uloga pjesnika prenositi ono to se dogodilo, nego to se moe dogoditi - to je mogue prema zakonu vjerojatnosti ili nunosti. Usporeuje povijest s pjesnitvom i dolazi do iznenaujueg, ak okantnog, zakljuka:

Pjesnino je filozofinije i vie od povijesti: pjesnitvo izraava ono univerzalno, a povijest partikularno.
9

4. KATHARSIS (catharsis, katarza): proienje Aristotel je prvi koji je ne samo definirao to umjetnost jest, nego i ono to ini. Za njega je prava funkcija (ergon, doslovce "rad") tragine drame pobuditi "samilost i strah" i istodobno donijeti katharsis ili proienje tih osjeaja.

Vanost Aristotela danas

Aristotel je s velikim uvjerenjem izloio teoriju o onome to lei iza svijeta pojavnosti. 1. Njegova razmiljanja o psihologiji morala i etici kreposti kao najistaknutijim dijelovima njegove filozofije nadahnjuju suvremenu politiku i socijalnu doktrinu komunitarizma, doktrinu iz koje se razvila suvremena politika centra i lijevoga centra. 2. Aristotelova je teorija vrline "trei put" izmeu krutog materijalistikog svoenja ljudskog djelovanja na gensku i biokemijsku uzronost i neodriva dualizma nematerijalnih entiteta poput "dua" ili "prava" koje ljudi imaju samim time to su ljudi. 3. Aristotelova razmiljanja o estetici i semiotici i dalje su relevantna i predstavljaju izazov postmodernistikoj slijepoj ulici u pitanjima kulture. Na kraju bismo mogli rei da, openito, Aristotelov realizam blagotvorno utjee na politiku, etiku, umjetnost, filozofiju i prirodne znanosti.

10