Mile Stoji, Prognane elegije

Rije elegija potie od starogrkog elegion to znai distih. Elegija je, po Klaiu, kod starih Grka i Rimljana bila svaka pjesma napisana u distisima, a danas se taj termin koristi za lirsku pjesmu proetu tunim raspoloenjem. Aleksandar Sergejevi Pukin ima pjesmu pod nazivom Elegija, a njezini stihovi kao da saimaju sutinu eleginog poetskog ozraja: Ludo veselje mojih mladih ljeta/kao mamurluk sad mi samo smeta/al kao vino tuga davnog plaa, u mojoj dui biva sve to jaa Mile Stoji je roen dvadeset i etvrtog januara 1955. godine u mjestu Dragaina u zapadnoj Hercegovini. U petnaest prijeratnih godina Stoji je objavio sljedee pjesnike knjige: Lijer, jezik praine (1977, 1981), Umjetnost tame, Zemna svjetlost, Olovni jastuk, Junost. Ne treba, meutim, zaboraviti ni Stojiev esejistiki i antologiarski rad: Glasovi sarajevske noi, Rijei na prozoru, Rjenik za petak i subotu, Cafe nostalgija, Rua u oluji (eseji). Stoji je takoer pie i pripovijetke (Svjetlost u pomrini sunca), te putopise (Via Vienna). Poetkom rata Stoji odlazi u Be. Prisustvo rata vidljivo je ve i u naslovu njegove zbirke pjesama iz 1994. godine: Libreto za sviralu i strojnicu. Neposredno nakon rata izlazi i Stojieva ponajbolja prozna knjiga - Jutro u Pompejima, a u ovim godinama Stojieva poezija dosee neku dotad neznanu gorku zaokruenost. Nakon Libreta za sviralu i strojnicu objavljuje slijedee zbirke: Zaboravite nas, Maarsko more, Prognane elegije (izbor), Veera bez politike, Priznanje, Utjehe ovdje nema, Meu zavaenim narodima, Bratstvo i sestrinstvo (izabrane i nove pjesme), Dunia. Sve ovo vrijeme Stoji je aktivan i u novinarstvu. Dobitnik je nagrada: imievih susreta, Slovo gorina, Peat varoi sremskokarlovake, Koieva pera, Godinje nagrade Drutva pisaca te mnogih drugih vanih nagrada.

Odlike poezije

Stojievu poeziju moemo podijeliti na

dvije poetske faze Stojieve: "prijeratna" i

"poratna": razumijevanje uzaludnosti pjesnike rabote vodi Stojia ka naglaenijem isticanju poruke, te ka manjoj brizi za nain na koji se poruka saopava. Stojiu, meutim, ipak polazi za rukom da i kad je angairan ostane na prepoznatljivom terenu poezije. Jednostavno reeno: iako transparentnije nego ranije, njegove pjesme nisu manje - pjesme.

Prijeratna: Hermetina, intelektualistika poetika gesta koja oprobava odrivosti liotarovski shvaenih modernistikih metanaracijanaracija, hermeneutike smisla, teleologije duha i emancipacije ovjeanstva. (Kazaz) Propitivanje mogunosti sjeanja i interpretiranja dogaaja iz prolosti. Osjeaj nostalgije. Tajna monolokog pjesnitva (Lijer, jezik praine) Priroda je otvoreni nedovreni proces, ima onu svrhu koji joj pjesnik dodijeli (nudi mogunost za stvaranje metafora); telegrafski stup je zavren, ali u isto vrijeme i on se moe koristiti kao simbol za podudarnost izmeu sebe i aave tipografije. U jednome stupu postoje drugi glasovi. Pitanje krajnjeg smisla i njegovog tumaenja. Kako nastaviti hod Ako se historija ponavlja i ako sve znamo, zato ponovo pitamo kuda krenuti. Vrijeme i prostor su ovdje izjednaeni. Nakon pisanja pjesnik ulazi u pravi prosto i u pravo vrijeme-u tekstu je sve mogue. Autopoetino pitanje nad modernim nastojanjima u umjetnosti sa se ide naprijed i da se stvaraju inovacije, ali pjesnik sumnja u tu mogunost, jer su neke stvari nespojive - Tra-la-la i sive prosinake slike-. Voda je simbol neega to se napreduje i nikada nije ista, ali i ta pria je samo jedna metanaracija. Kosti glave U pjesmi se suprotstavljaju estetika runog i lijepoga. Ono to je runo nosi u sebi mogunost da je nekada bilo lijepo, a ono to je lijepo nosi simboliku trulei. Sentimentalna pjesma o zaviaju ovjek se uvijek sjea samo fragmenata iz prolosti. Da li je mogue ispriati pravu uspomenu, a ne samo fragmenat obojen novim osjeanjima, strahom od zaborava. Ostaje se samo prepustiti mati ili zaboravu, ali nikada pravoj istini i doivljaju. Fotografija iz djetinjstva Slijepci su oni koji nikada nee doivjeti istinski ono to se vidi na fotografiji. Vrijeme prolazi i ostaju samo uspomene. Pjesnik se pita kako uopte jesmo? kada se ovjek izlae tolikim promjenama da se njegova bit mijenja i uzima mu od onoga to je ostalo zabiljeeno na fotografijama.

Progonstva Sve je u ovoj pjesmi obrnuto u odnosu na ustaljenu terminologiju nostalgije koja govori o sjeanjima koja ostaju negdje zapisana u nekim prostorima, koji samo po sebi nose nostalgino znaenje. Ovdje je kua je samo bezoblini prostor, a sjeanje je u nama i ono se ispisuje u pjesmi. Kamen kleemo u stihove, a ne stihove u kamen. Oznaci treba dati znaenje, smisao. Put prema iskonu ne moe se doivjeti dok ima puta, dok ima tragova, a tragovi su konotacije, ve u pustoi, kua e biti samo kua kad nastane pusto. Vraati se u jezik, u znaenja koje stvari imaju. Znaenja su prognana iz formi. Kua je mrtvih utoite. Nemo da pridodamo znaenje stvara skice od ljudi, prazne forme. Lov na muhe (druga zbirka) Metanaracije naspram slabanih rijei u staklenoj posudi. Muhe su mnotvo malih pria. Rijei bukte, ali ovjek se odaziva na samo one najblie sebi, one koje prepoznaje. Legenda o lovcu (Olovni jastuk) Pjesma funkcionira na dvije razine: ako obratimo panju na naslov shvatit emo da se radi o legendi, to znai da se neki dogaaj pretvorio u nepouzdano pripovijedanje u kome je Svevinji ipak spasio topose vjere, to je nanovo dokazalo njegovu mo. Na drugoj razini se govori o tome da se metafore mogu ruiti i da bi stravine posljedice nastale da je metak pogodio tijelo Hristovo. Puka je takoer jo jedna metafora ruilakog nagona, koja usporedo sa religijom uspostavlja svoje prie (legende). Izmeu nas su pale rijei kao mrtvi predmeti Rijei koje se definiraju rijeima uzrokuju statino stanje (ribe u smrznutom akvarijumu). ovjek je nemoan bez jezika, jer tad je izjednaen sa svime (sa mravima). Mrtve rijei naspram zakona prirode koje nikada neemo moi rijeima iskazati. Poslijeratna: Nostalgija, podsjeanje kamo idemo, tematizacija rata i tematizacija tematizacije rata u knjievnosti; autentinost doivljaja; granice jezika su granice svijeta (Wittgenstein); Bosna ivi kroz jezik; pjesme jugoslavenske tragedije; kolektivni i individualni zaborav; prostor metafore je prostor groba-pakao je stvarnost; poslijeratna Bosna-skrena iluzija o humanizmu; svakodnevno postaje mitsko; Vjebe iz Aristotelove poetike Kako treba pisati o ratu? Je li vanije iskustvo ili tehnika?

Kua na ledu ini se da i najbesmislenije radnje dobivaju vei smisao od gradnje kue na ledu. Pjesnik se ne zamara dnom koliko povrinom za koju mnogi tvrde da je bila licemjerna. Za lirski subjekt u pjesmi veliki je poraz priznati da je sve bilo uzalud, jer bi to znailo da su sve uspomene samo la i da je svaka iznevjerena datost po tome uvijek ono to je nakon izdaje, a ne i ono to je nekada bila. Trava Kolektivni zaborav konkretnih ljudi, junaka i pretvaranje historije u hvalospjev eksploatiui mrtve. Zaboravite nas Adornovu misao o nemogunosti pisanja poezije nakon Auschwitza, a koja se, naalost, u svoj svojoj strahoti ponovo obistinila. Pisanje poezije u vremenu kad se jedinim pragmatinim poslom inilo pisanje osmrtnica u poziciji je groteskne djelatnosti.