Georg Wilhem Friedrich Hegel

OSNOVNE CRTE FILOZOFIJE PRAVA

PREDGOVOR Obiajnosni svijet, naprotiv, drava, taj svijet, um kako se ozbiljuje u elementu samosvijesti, ne treba da uiva sreu da je to um ono to se zaista domoglo snage i vlasti u tom elementu, da se u njemu afirmira i u njemu stoluje. Filozofija je izriito izrekla da se samo ono istinito ne moe spoznati, te da je istinito ono za to svatko o obiajnosnim predmetima, naroito o dravi, upravljanju i ustavu, moe dati da se uzdigne iz njegova srca, due i oduevljenja. Ova rasprava, ukoliko sadrava znanost o dravi shvati i prikae kao neto u sebi umno. Kao filozofijski spis ona mora biti najdalje od toga da treba konstruirati dravu kakva bi ona trebala da bude; pouka koju bi ona mogla u sebi sadravati ne moe ii za tim da poui dravu kakva treba da bude, nego, naprotiv, kako nju obiajnosni univerzum, treba spoznati. Pojmiti ono to jest zadaa je filozofije, jer ono to jest jest um.

PRIRODNO PRAVO I ZNANOST O DRAVI Uvod Predmet filozofijske pravne znanosti je ideja prava, pojam prava i njegovo ozbiljenje. Pravo je pozitivno uope: a) Po obliku, to u nekoj dravi vai, a taj zakonski autoritet princip je za njegovo poznavanje, pozitivna pravna znanost. b) Po sadraju dobiva ovo pravo pozitivan element;

Po posebnom nacionalnom karakteru nekog naroda, po stupnju njegova povijesnog razvoja i povezanosti svih odnosa koji pripadaju prirodnoj nunosti; Po nunosti da jedan sistem zakonskog prava sadrava primjenu opeg pojma na posebnu kakvou predmeta i sluajeva koja je dana izvana primjenu koja nije vie spekulativno miljenje nego supsumcija razuma; U posljednjim odreenjima koja su potrebna za odluku u zbilji Tlo je prava uope ono duhovno, a njegovo poblie mjesto i ishodite volja, koja je slobodna, tako da sloboda ini supstanciju i odreenje, a pravni je sistem carstvo ozbiljene slobode, svijet duha proizveden iz njega samoga kao druga priroda. Slobodu volje najbolje je objasniti upuivanjem na fiziku prirodu. Sloboda je isto tako temeljno odreenje volje kao to je teina temeljno odreenje tijela. Na materiji nije nita bez teine. Ona je tovie teina sama. Teina sainjava tijelo i jest tijelo. Isto je tako sa slobodom i voljom. Jer ono slobodno je volja. Volja bez slobode je prazna rije kao to je sloboda zbiljska samo kao volja, kao subjekt. Volja je poseban nain miljenja: kao miljenje koje sebe prevodi u postojanje, kao poriv da sebi da postojanje. Volja sadrava u sebi ono teorijsko: volja odreuje sebe; ovo odreenje je najprije neki interes: ono to ja hou ja sebi predstavljam, to je predmet za mene. Volja sadrava u sebi: a) Element iste neodreenosti ili iste refleksije ja u kojoj je razrijeeno svako ogranienje, svaki sadraj koji neposredno opstoji s pomou prirode, potreba, pouda i nagona ili koji je bilo ime dan i odreen; bezgranina beskonanost apsolutne apstrakcije ili openitosti, isto miljenje sebe same. Razarajua volja, pomou nje ovjek prisvaja, dobiva vlasnitvo.

U ovom elementu volje lei to da se mogu osloboditi od svega, da mogu napustiti svrhe, da mogu apstrahirati od svega. > negativna sloboda (negativitet)

b) Isto tako je ja prelaenje iz nediferencirane neodreenosti na diferenciranje, odreivanje i postavljenje neke odreenosti kao sadraja i predmeta. Taj bi sadraj nadalje, bio kao dan prirodom ili stvoren iz pojma duha. Tim postavljanjem samoga sebe kao odreenoga stupa ja u opstanak uope; apsolutni moment konanosti ili oposebljavanja ja. Apsolutni momenat odreenja isto je tako negativitet, ukidanje kao i prvi on je naime, ukidanje prvog apstraktnog negativiteta. Kao to je posebno sadrano uope u opemu, tako je taj drugi momenat sadran ve u prvom i stoga samo postavljanje onoga to prvi po sebi ve jest; prvi momenat kao prvi za sebe nije istinska beskonanost ili konkretna openitost, pojam nego samo neto odreeno, jednostrano. Budui da je on apstrakcija svake odreenosti, zato on sam nije bez odreenosti; a biti neto apstraktno, jednostrano, to sainjava njegovu odreenost, nedostatnost i konanost. Ovaj drugi momenat se pojavljuje kao suprostavljen; njega treba shvatiti na njegov opi nain; on pripada slobodi ali ne sainjava cijelu slobodu. Volja koja hoe samo ono apstraktno openito, nee nita i stoga nije volja. Ono posebno to volja hoe, jedno je ogranienje, jer volja da bi bila volja mora se uope ograniiti. To da volja hoe neto jeste ogranienje, negacija. Uposebljavanje je tako ono to se u pravilu naziva konanou. Obino refleksija prvi momenat, ono odreeno, dri za ono apsolutno i vie, a ono ogranieno, za puku negaciju ove neodreenosti. Ali ova neodreenost i sama je jedna negacija prema onom odreenom, prema konanosti: Ja je ova samost i apsolutna .

c) Volja je jedinstvo tih obaju momenata; - u sebe reflektirana i time openitosti vraena u posebnost pojedinanost; samoodreenje ja da u Jednome postavi sebe kao ono negativno samoga sebe, naime, kao odreenoga, ogranienoga, i da ostane kod sebe, tj. u svom identitetu sa sobom i openitosti, i da se u odreenju spoji sa samim sobom. Ja sebe odreuje ukoliko je on odnos negativiteta prema sebi samome; kao taj odnos prema sebi on je isto tako ravnoduan spram ove odreenosti, zna je kao svoju idealnu, zna je kao zgoljnu mogunost, kojom nije vezan, nego u kojoj je on samo zato to on sebe postavlja u njoj. To je sloboda volje, sloboda koja tako sainjava njegov pojam ili supstancijalitet, njegovu teinu, kao to teina sainjava supstancijalitet tijela. Ono oboje a), b) znai slobodu samo su njeni momenti i momenti volje. Ovo tree c) nije apstrakcija, nego konkretno, zdrav ljudski razum, te spekulacija. Apsolutan oblik u svakom pogledu i svuda boanski ritam svijeta i metofda apsolutnog spoznavanja jednom zauvijek zapaena time se zadobilo zasad veliko znanje. To to mi nazivamo voljom u sebi sadri oba prethodna momenta. Ja je prije svega kao takvo ista djelatnost, ono ope koje je kod sebe; ali ovo ope se odreuje, i utoliko vie nije kod sebe nego se sebi postavlja kao drugo i prestaje biti ope. Ono tree je sada to da je ono kod samoga sebe u svom ogranienju, u obom drugom, da, time to se odreuje ipak ostaje kod sebe i ne prestaje se drati onog opeg: ovo je tada konkretni pojam slobode, dok su oba prethodna momenta pronaeni posve apstraktno i jednostrano. U odreenosti se ovjek ne treba osjeati odreenim nego time da se drugo promatra kao drugo, tek se u tome ima svoj samoosjeaj. Sloboda ne lei niti u neodreenosti, niti u odreenosti, nego je oboje.

Volja nije vezana za neto ogranieno, nego mora ii dalje jer priroda volje nije svojeglavost i vezanost nego sloboda je to da se hoe neto odreeno, ali da u ovoj odreenosti bude kod sebe i da se ponovo vrati u ono ope. Promatranje odreenosti volje pripada razumu i najprije nije spekulativno. Volja uope nije odreena samo u smislu sadraja nego i u smislu forme. Odreenost po formi je svrha i izvoenje svrhe: svrha je najprije samo neto meni unutarnje, subjektivno, ali ona treba postati i objektivna, mora odbaciti nedostatak puke subjektivnosti. Svrha, ukoliko je ona samo tek naa za nas je jedan nedostatak, jer sloboda i volja su nama jedinstvo subjektivnog i objektivnog. Svrha se dakle treba postvariti objektivno i time ne dospijeva u jedno novo jednostrano odreenje nego samo do svoje realizacije. Neposredna volja -.volja po sebi u svojemu pojmu je neposredna. Neposredna volja jest subjektivitet pojma. Volja koja je volja tek po pojmu , po sebi je slobodna ali ujedno i neslobodna, jer istinski slobodna bi bila tek kao istinito odreen sadraj; ona je tada slobodna za sebe, ima slobodu za predmet, jest sloboda. Ono to je sada tek po svom pojmu, to je po sebi naprosto, jest samo neposredno, samoo prirodno. Samo tek po sebi slobodna volja jest neposredna ili prirodna volja. Odreenja razlike koju u volji postavlja pojam, koji sam sebe odreuje, pojavljuju se u neposrednoj volji kao sadraj koji neposredno opstoji nagoni, elje, sklonosti, s pomou kojih je priroda odredila volju. Taj sadraj uz svoja razvijena odreenja dolazi od umnosti volje pa je tako po sebi uman. Volja u sebi dvostrukoj neodreenosti daje oblik pojedinanosti, ona je ta koja zakljuuje i samo kao volja koja uope zakljuuje ona je zbiljska volja. Pored neto zakljuiti tj. ukinuti neodreenost u kojoj je jedan, kao i drugi ponajprije samo mogu, ima na jezik

izraz: odluiti se, budui da neodreenost same volje sadrava u sebi odreenja i svrhe, kao to ono neutralno, ali beskonano oploeno sadrava u sebi odreenja i svrhe i proizvodi ih samo iz sebe. Zakljuivanjem postavlja volja sebe kao volju jedne odreene individue i kao volju koja se izvan sebe razlikuje od drugoga. U volji stoga poinje vlastita konanost inteligencije, i samo time to se volja ponovo uzdie do miljenja i svojim svrhama daje imanentnu openitost, ukida ona razliku izmeu oblika i sadraja i postaje objektivnom, beskonanom voljom. Konana volja kao beskonani ja, koji se reflektira u sebe samo po obliku i koji bitkuje kod sebe samoga. Sloboda je volje po tom odreenju proizvoljnost u kojoj ej sadrano ovo oboje, slobodna refleksija, koja apstrahira od svega, i zavisnost od unutarnje ili spoljanje danog sadraja i grae. Ono to je izabrano u odluci moe volja isto tako opet napustiti. U pogledu prosuivanja nagona imamo kod dijalektike pojavu da su kao imanentna, prema tome kao pozitivna, odreenja neposredne volje dobra; ovjek se tako od prirode naziva dobrim. Ukoliko su nagoni, pak, prirodna odreenja, dakle protiv slobode i pojma duha uope, te ono negativno, valja ih iskorijeniti; ovjek se tako od prirode naziva zlim. Ono to je odluno za jednu ili drugu tvrdnju, na tom je stajalitu takoer subjektivna proizvoljnost. Budui da volja ima kao svoj sadraj, predmet i svrhu openitost, samo sebe kao beskonani oblik, zato ona nije samo po sebi, nego isto tako za sebe slobodna volja istinska ideja.

Volja je samo ako misaona inteligencija istinska, slobodna volja. Volja koja bitkuje po sebi i za sebe jest istinski beskonana, jer je njen predmet ona sama; dakle on za nju nije drugo ili granica, nego se volja u njemu samo vratila u sebe. Ona nije puka mogunost, mo, nego ono zbiljsko beskonano beskonano, jer opstanak pojma, ili njegova predmetna spoljanjost, jest unutranjost sama. Ako se stoga govori o slobodnoj volji, kao takvoj, bez odreenja da je ona po sebi i za sebe slobodna volja, onda se govori samo o sposobnosti za slobodu, ili o prirodnoj ili konanoj volji, a upravo time, bez obzira na rijei i mnjenje, ne o slobodnoj volji. Ono subjektivno znai, s obzirom na volju uope, stranu jedne samosvijesti, pojedinanosti, za razliku od njenog pojma to po sebi bitkuje, stoga znai njen subjektivitet. Volja: a) Ukoliko sebe samu ima kao svoje odreenje i ukoliko je na taj nain primjerena svom pojmu i istinita, jest apsolutno objektivna volja; b) Objektivna volja kao ona koja je bez beskonanog oblika samosvijesti jest volja koja je utonula u svoj objekt ili stanje, kakve god bila kakvoe po svom sadraju djeja, praznovjerna, ak i ropska. c) Objektivitet je, konano, jednostrani oblik u suprotnosti sa subjektivnim odreenjem volje, na taj nain neposrednost opstanka, kao spoljanja egzistencija; volja postaje u tom smislu objektivna tek izvoenjem svojih svrha. Volja je kao sloboda koja u sebi bitkuje sam subjektivitet: ovaj je time njen pojam i tako njen aktivitet; konanost je njen subjektivitet: ovaj je time njen pojam i tako njen aktivitet; konanost je njen subjektivitet, a suprotnosti prema objektivitetu: no upravo u toj suprotnosti volja nije kod sebe s objektom spletena, a njena konanost sastoji se isto tako u tome to nije subjektivna itd. Kakvo znaenje stoga u onome to slijedi treba da

ima subjektivitet ili objektivitet volje, volja svaki puta osvijetliti povezanou koja sadrava poloaj u odnosu prema totalitetu. Obino se vjeruje da su ono subjektivno i ono objektivno vrsto uzajamno suprostavljeni. Ali to nije sluaj budui da, jedno prelazi u drugo, jer oni nisu nikakva apstraktna odreenja, kao pozitivno i negativno, nego ve imaju jedno konkretno znaenje. Ako najprije promatramo izraz subjektivno, onda on moe znaiti neku svrhu koja je samo svrha jednog odreenog subjekta. Ovaj izraz moe ii i na sadraj volje i tada subjektivni sadraj je onaj koji puko pripada subjektu. Ali tada se isto i ono isto prazno Ja moe nazvati subjektivnim, koje sebe ima samo kao predmet i posjeduje snagu da apstrahira od sveg daljnjeg sadraja. Subjektivitet dakle ima dijelom posve partikularno, dijelom jedno visoko opravdano znaenje time to sve to ja treba priznati, takoer ima zadau da postane neto moje i da u meni postigne vaenje. Nita se manje razliito ono objektivno ne moe shvatiti. Pod tim moemo razumijeti sve to sebi pravimo predmetom, bilo to zbiljske egzistencije ili puke misli, koje sebi stavljamo nasuprot; ali isto tako se pod time poima neposrednost postojanja, u kojem se treba realizirati svrha: ako je svrha i sama posve partikularna i subjektivna, onda je mi ipak nazivamo objektivnom ako se ona pojavljuje. Ali objektivna volja je i ona u kojoj je istina. -> volja Boga, udoredna volja Objektivnom voljom moe se nazvati i ona koja je posve utonula u svoj objekt, djeja volje koja stoji u povjerenju, bez subjektivne slobode, kao i robovska volja koje sebe jo ne zna kao slobodnu i zato je bezvoljna volja. Objektivna je u onom smislu svaka volja koja djeluje voena stranim autoritetom i jo nije ostvarila beskonani povratak u sebe. Apsolutno je odreenje ili, ako se hoe, apsolutni nagon duha da mu je predmet njegova sloboda objektivno, isto tako u smislu da je sloboda kao umni sistem njega samoga,

kao i u smislu da je to neposredna zbiljnost da bi kao ideja bila za sebe, to je volja po sebi; - apstraktni pojam ideje volje jest uope slobodna volja koja hoe slobodnu volju. To: da je opstanak uope opstanak slobodne volje, jest pravo. Pravo je neto sveto uope, samo zato to je opstojanje apsolutnog pojma, samosvjesne slobode. Formalizam prava ( i nadalje dunosti) nastaje iz razlike razvoja pojma slobode. Svaki stupanj razvoja ideje slobode ima svoje vlastito pravo, jer je on opstojanje slobode u njezinom vlastitom odreenju. Moralitet, obiajnost, interes drave, svako od njih je vlastito pravo, jer je svaki od tih likova odreenje i opstojanje slobode. Samo je pravo svjetskog duha neogranieno apsolutno pravo. Po stupnjevitosti razvoja ideje po sebi i za sebe slobodne volje volja je A. Neposredna; njen pojam otuda apstraktan linost a njen opstanak neposredna spoljanja stvar; - sfera apstraktnog ili formalnog prava; B. Volja iz spoljanjeg opstanka, u sebe reflektirana kao subjektivna pojedinanost odreena spram onoga opega a ovo, pak, dijelom kao ono unutranje, dobro, dijelom kao spoljanje, jedan opstojei svijet, i obje te strane ideje kao samo meusobno posredovane; ideja u svojoj podvojenosti ili posebnoj egzistenciji, pravo subjektivne volje u odnosu prema pravu svijeta i pravu ideje, ali koja samo po sebi bitkuje; - sfera moraliteta; C. Jedinstvo i istina tih dvaju apstraktnih momenata promiljena ideja rezultirana u volji, reflektiranoj u sebe, i u spoljanjem svijetu*) tako da sloboda kao supstancija egzistira isto toliko kao zbiljnost i nunost koliko kao subjektivna volja; - ideja u svojoj po sebi i za sebe opoj egzistenciji; obiajnost. Supstancija obiajnosti takoer je: a. Prirodni duh, porodica

b. U svojoj podvojenosti i pojavi; - graansko drutvo c. Drava, kao isto tako opa i objektivna sloboda u slobodnoj samostalnosti posebne volje; - koji zbiljski i objektivni duh, jednog naroda, kroz odnos posebnih narodnih duhova u svjetskoj povijesti postaje zbiljski i oituje se kao svjetski duh ije je pravo najvie. Slobodna volja, da ne bi ostala apstraktna, sebi najprije mora dati neko postojanje, a prvi osjetilni materijal postojanja su stvari, to znai vanjske stvari. Ovaj prvi nain slobode je onaj kojeg trebamo poznavati kao vlasnitvo, sfera formalnog i apstraktnog prava. Slobodu koju ovdje imamo je ono to zovemo osobom, to znai subjekt koji je slobodan i to slobodan za sebe i sebi daje postojanje u stvarima. Ova puka neposrednost postojanja nije primjerena slobodi, a negacija ovog odreenja jeste sfera moraliteta. Subjektivna volja zahtijeva da njen interes, to znai njena svrha sadri vanjsko postojanje, da ono dobro treba da se ispuni u vanjskoj egzistenciji. Moralitet kao i raniji formalni moment formalnog prava jesu apstrakcije ija je istina tek obiajnost. Obiajnost je tako jedinstvo u njenom pojmu i volje pojedinca, to znai subjekta. Njeno prvo postojanje je ponovo neto prirodno, u formi ljubavi i osjeaja: porodica. Na slijedeem stupnju treba vidjeti gubitak osebujne obiajnosti i supstancijalnog jedinstva; porodica se raspada, a lanovi se ponaaju jedni prema drugima kao samostalni. Drava je ono tree, obiajnost i duh, u kojemu se nalazi udovina udruenost samostalnosti intdividualiteta i opeg supstancijaliteta. Pravo drave je stoga vie nego

drugi stupnjevi; ono je sloboda u njenom najkonkretnijem obliju, koje pada samo jo pod najviu apsolutnu istinu svjetskog duha. PRVI DIO APSTRAKTNO PRAVO Po sebi i za sebe slobodna volja, kakva je u svojem apstraktnom pojmu, jest u odreenosti neposrednosti. Po toj neposrednosti ona je spram realiteta svoja negativna zbiljnost, koja se spram sebe odnosi samo apstraktno, - u sebi pojedinana volja nekog subjekta. Po momentu posebnosti volje ona ima jedan dalji sadraj odreenih svrha i kao iskljuna pojedinanost ima ujedno ovaj sadraj pred sobom kao vanjski neposredno zateeni svijet. Openitost je ove za sebe slobodne volje formalni, samosvjesni, inae besadrajni, jednostavni odons spram sebe u svojoj pojedinanosti subjekt je utoliko lice. U linosti lei da sam ja kao ovaj, potpuno sa svih strana (u unutranjoj proizvoljnosti, nagonu i poudi, kao i po neposrednom spoljanjem opstojanju) odreen i konaan, ali upravo ist odnos, spram sebe, pa tako u konanosti znam sebe kao ono beskonano, ope i slobodno. Linost poinje tek onda kad subjekt raspolae ne samo samosvijeu uope o sebi kao konkretnom, na bilo koji nain odreenom ja, nego samosvijeu o sebi kao potpuno apstraktnom ja, u kojemu su sva konkretna ogranienost i vaenje negirani i bezvrijedni. Volja koja postoji za sebe ili apstraktna volja jest osoba. Ono to je najvie ovjekovo jeste da bude osoba, ali usprkos tome je gola apstrakcija osoba ve u izrazu neto prezrivo. Osoba je bitno razliita od subjekta, jer je subjekt samo mogunost linosti, budui da je svako ivo bie uope subjekt. Osoba je dakle subjet za kojeg je ona subjektivitet, jer u osobi sam ja uope za mene: ona je pojedinanost slobode u istom

bitku za sebe. Kao ova osoba je ja sebe znam kao slobodnog u meni samom i mogu apstrahirati od svega, budui da ispred mene ne stoji nita nego ista linost, a ipak sam ja kao ovaj, neto posve odreeno. Osoba je u neemu ujedno i ono visoko i posve nisko; u njoj lei ovo jedinstvo beskonanoga i uope konanoga, odreenih granica i onog posve bezgraninog. Uzvienost osobe je ono to moe izdrati ovu proturjenost, koju u sebi nema niti bi moglo izdrati nita prirodno. 1. Linost sadrava uope pravnu sposobnost pa predstavlja pojam i sam apstraktni temelj apstraktnog i stoga formalnog prava. Stoga je pravna zapovijed: budi osoba i potuj druge kao osobe. 2. Posebnost je volje, dakako, moment cijele svijesti volje, ali jo nije sadrana u apstraktnoj linosti, odreenja slobode, jo razliita, pouda, potreba... Zato se u formalnom pravu ne radi jo o posebnom interesu, mojoj koristi ili mojoj dobroti isto tako ne o posebnom temelju odreivanja moje volje, o uvidu i namjeri. U pogledu konkretne radnje i moralnih i obiajnosnih odnosa apstraktno je pravo, spram njihova daljeg sadraja, samo mogunost, a pravno odreenje otuda samo odobrenje ili ovlatenje. Nunost se tog prava iz istog razloga njegove apstrakcije ograniava na ono negativno, da se ne povrijedi linost i ono to iz nje slijedi. Stoga opstoje samo pravne zabrane, a u osnovu pozitivnog oblika pravnih zapovijedi, po njegovu posljednjem sadraju lei zabrana. 3. Zakljuivalaka i neposredna pojedinanost osobe odnosi se prema nekoj zateenoj prirodi kojoj na taj nain stoji nasuprot personalnost volje kao neto subjektivno, ali ogranienje da bude samo subjektivna njoj je, kao u sebi beskonanoj i opuj, proturjeno i nitavno. Ona je ono djelatno da to ogranienje ukine i da sebi dade realitet, ili, to je isto, da onaj opstanak postavi kao svoj. Pravo je ponajprije neposredno opstojanje koje sebi daje sloboda na neposredan nain:

a) Posjed, koji je vlasnitvo; - sloboda je ovdje sloboda apstraktne volje uope, ili upravo time sloboda jednog pojedinanog lica koje se odnosi samo prema sebi. b) Lice, razlikujui se od sebe, odnosi se prema jednom drugom licu, tj. oba samo kao vlasnici opstoje jedno za drugo. Njihov identitet, koji po sebi bitkuje dobiva egzistenciju prelaenjem vlasnitva jednoga u vlasnitvo drugoga zajednikom voljom i odravanjem njihova prava u ugovoru. c) Volja kao (a) u svom odnosu spram sebe, ne razliita od nekog drugog lica (b), nego u sebi samoj, ona je, kao posebna volja, od sebe razliita i sebi suprostavljena kao takva koja po sebi i za sebe bitkuje nepravo i zloinstvo.

Prvi odsjek VLASNITVO Ono umno vlasnitva ne lei u zadovoljenju potreba nego u tome da se ukine puka subjektivnost linosti (personalnosti). Tek u vlasnitvu osoba postoji kao um. Ako je i ovaj prvi realitet moje slobode u nekoj vanjskoj stvari, i time jedan loi realitet, onda apstraktna personalnost, upravo u njenoj neposrednosti ne moe imati nikakvo drugo postojanje nego odreenje u neposrednosti. Ono to je neposredno razliito od slobodnog duha jest za njega i po sebi ono spoljanje uope neka stvar, neto neslobodno, nelino i bespravno. Osoba ima pravo da svoju volju stavi u svaku stvar, koja je time moja, dobiva moju volju kao svoju supstancijalnu svrhu budui da ona takve nema u sebi samoj kao svoje odreenje i duu apsolutno pravo ljudi na prisvajanje svih stvari. Sve stvari mogu postati vlasnitvo ovjeka jer je on slobodne volje i kao takav je po sebi i za sebe ali ono to stoji nasuprot nema ovo svojstvo. Svatko ima pravo da svoju volju uini stvarju ili stvari svojom voljom, to drugim rijeima znai, da ukine stvari i da ih

pretvori u svoje; jer stvar kao spoljanjost nema samosvrhu, nije beskrajan odnos nje same prema samoj sebi, nego je samoj sebi neto spoljanje (izvanjsko). Pripisivati to sebi, u osnovi znai manifestirati i pokazati uzvienost moje volje prema stvari da ona nije po sebi i za sebe, da nije samosvrha. Ova manifestacija dogaa se s time da je u stvar postavljam drugaiju svrhu nego to ju je ona neposredno imala; onom ivom kao mom vlasnitvu ja dajem jednu drugu duu nego to ju je imalo; dajem mu moju duu. Slobodna volja je time idealizam koji stvari, onakve kakve jesu, ne dri za stvari po sebi i za sebe, dok ih realizam objanjava kao apsolutne, premda se one nalaze samo u formi konanosti. Da ja imam neto u svojoj ak vanjskoj (spoljanjoj) vlasti, u tome se sastoji posjed. Ta strana da sam ja sebi kao slobodna volja u posjedu predmetan, a time takoer tek zbiljska volja, sainjava ono istinsko i pravno u tome, odreenje vlasnitva. Istinsko je stanje da je sa stajalita slobode vlasnitvo, kao njen prvi opstanak, bitna svrha za sebe. Kako mi u vlasnitvu moja volja kao volja pojedinca postaje objektivna, ono dobiva karakter privatnog vlasnitva, a zajedniko vlasnitvo, koje se po prirodi moe posjedovati pojedinano postaje odreenjem jedne po sebi razrjeive zajednice, pa je za sebe stvar proizvoljnosti da u njoj ostavim svoj udio. Kao osoba ja sam sam neposredno pojedinac, ali kao osoba imam ja ujedno svoj ivot i tijelo, kao i druge stvari, samo ukoliko je to moja volja. Tijelo, ukoliko je ono neposredan opstanak, nije primjereno duhu; da bi bilo njegov voljni organ i nadahnuto sredstvo, mora ga on tek posjedovati. Za vlasnitvo kao opstanak linosti nije dovoljna moja unutarnja predstava, kao ni volja da neto treba da bude moje, nego se za to zahtijeva zaposjedanje. Opstanak to ga time dobiva ono htijenje sadri spoznatljivost za druge.

Zaposijedanje ini materiju stvari mojim vlasnitvom, budui da materija za sebe njoj nije svojstvena. Materija mi prua otpor ( i ona je samo to: da mi prua otpor), tj. ona svoj apstraktni bitak za sebe pokazuje meni samo kao apstraktnom duhu, naime kao osjetilnome (pogrenim nainom dri osjetilno predstavljanje osjetilni bitak duha onim konkretnim, a umno onim apstraktnim), ali u odnosu prema volji i vlasnitvu, nema taj materijalni bitak za sebe nikakve istine. Zaposijedanje kao spoljanji in kojim se ostvaruje ope pravo prisvajanja prirodnih stvari nastupa pod uvjetima fizike snage, lukavstva, spretnosti... kojim se na tjelesni nain dolazi do neega. No materija nije uvijek bez bitnog oblika i samo s pomou njega ona je neto. to ja vie sebi prisvajam taj oblik, to vie dolazim i u zbiljski posjed stvari. Troenje prehrambenih sredstava je proimanje i promjena njihove kvalitete prirode, po kojoj su prije troenja ono to jesu. Obrazovanje mog organskog tijela u spretnosti, kao i obrazovanje mog duha, takoer je vie ili manje potpuno posjedovanje i proimanje; duh je ono to sebi mogu najpotpunije prisvojiti. Blia su odreenja vlasnitva u odnosu volje prema stvari; taj je odnos a) Neposredno zaposijedanje ukoliko volja opstoji u stvari, kao neemu pozitivnome; b) Ukoliko je stvar neto negativno spram nje, volja opstoji u njoj kao u neemu to valja negirati upotreba; c) Reflektiranje volje u sebe iz stvari pospoljavanje (otuivanje) Pozitivni, negativni i beskonani sud volje o stvari.

A. ZAPOSIJEDANJE Zaposijedanje je dijelom neposredno tjelesno uzimanje, dijelom formiranje, a dijelom puko oznaivanje.

a) Tjelesno je uzimanje po osjetilnoj strani, budui da sam ja u tom posjedu neposredno prisutan i da je time moja volja isto tako spoznatljiva, najpotpuniji nain; ali uope samo subjektivan, privremen i po opsegu, kao i po kvalitativnoj prirodi predmeta, nadasve ogranien. opseg se tog zaposijedanja neto proiruje vezom u koju ja mogu dovesti neto sa stvarima, ve na drugi nain mojima, ili u koju inae neto sluajno dolazi na drugim posredovanjima. Odreenje da je neto moje dobiva formiranjem spoljanjost koja za sebe opstoji, te prestaje biti ogranieno na moju prisutnost u ovom vremenu i na prisutnost mog znanja i htijenja. Formiranje je utoliko posjedovanje najprimjerenije ideji, jer u sebi ujedinjuje ono subjektivno i objektivno, inae beskonano razliito po kvalitativnoj prirodi predmeta i razliitosti prirodnih svrha. ovjek je neposrednom egzistencijom po samome sebi neto prirodno, spoljanje svom pojmu; tek obrazovanjem svog vlastitog tijela i duha, uglavnom time to njegova samosvijest sebe shvaa kao slobodnu, poinje on sebe da posjeduje i postaje vlasnitvo samoga sebe i spram drugih. To je uzimanje u posjed, obrnuto, isto tako ozbiljavanje onoga to je on po svom pojmu (kao mogunost, mo, sposobnost), ime je to isto tako tek postalo njegovim kao i predmetom te postaje razliitim od jednostavne samosvijesti, a na taj nain sposobno da dobije oblik stvari. Zaposijedanje, koje nije za sebe zbiljsko, nego koje samo predstavlja zbiljsku volju, jest neki znak stvari, ije znaenje treba da bude da sam ja u nju stavio svoju volju. To je zaposijedanje po predmetnom opsegu i znaenju vrlo neodreeno. Formiranje openito bez moje line prisutnosti, tj. za druge (takoer za mene) (Pripitomljene ivotinje ostaju sigurne u mojoj zatiti. Posjed ima fizikalnu stranu i stranu predstave za druge. Time da ovjek moe dati neki znak i da preko njega moe sticati, on pokazuje upravo svoju vlast nad stvarima.

B. UPOTREBA STVARI Zaposjedanjem dobiva stvar predikat, da je moja, a volja ima pozitivan odnos spram nje. U tom je identitetu stvar isto tako postavljena kao neto negativno, a moja je volja u tom odreenju posebna, potreba, nahoenje itd. No moja potreba kao posebnost jedne volje jest ono pozitivno to sebe zadovoljava, a stvar, kao ono po sebi negativno, samo je za tu potrebu i slui toj potrebi. - Upotreba je to realiziranje moje potrebe s pomou promjene, unitavanja, troenja stvari, ija se nesamosvojna priroda time oituje i koja tako ispunjava svoje odreenje. Vlasnikova volja, prema kojoj je neka stvar njegova, prvi je supstancijalni osnov, ije je dalje odreenje - upotreba - samo pojava i posebni nain koji dolazi poslije onog opeg osnova. Odreenje je stvari da se upotrebljava izvravanje mog vlasnitva na nju - ozbiljenje toga da je ona moja. Upotreba - suprotnost pojedinanosti stvari - i nje kao supstancije, trajne. Iskoriavanje izraava poblie odravanje stvari. Iskoriavanje neke stvari u neposrednom prisvajanju jest za sebe pojedinano zaposjedanje. Kako je supstancija stvari za sebe koja je moje vlasnitvo njena spoljanjost, tj. njen nesupstancijalitet - ona spram mene nije konana svrha u sebi samoj ( 42) i kako je ta realizirana spoljanjost upotreba ili iskoriavanje to ga ia ostvarujem, cijela upotreba ili iskoriavanje je stvar u svom cijelom opsegu, tako da sam ja, ako mi pripada upotreba, vlasnik stvari, od koje izvan cijelog opsega upotrebe ne preostaje nita to bi moglo biti vlasnitvo nekoga drugoga. Odnos upotrebe prema vlasnitvu isti je kao i odnos supstancije prema onom akcidentalnom, unutarnjeg prema spoljanjem, sile prema njenom ispoljavanju. Sila jest samo onda ukoliko se ispoljava; njiva je njiva samo ukoliko ima prinos. Dakle, onaj ko upotrebljava neku njivu vlasnik je cjeline, a prazna je apstrakcija da se na predmetu prizna jo neko drugo vlasnitvo.

Otuda je razliita od vlasnitva same stvari samo djelimina ili privremena upotreba, kao i djelomian i privremen posjed koji meni pripada (kao sama djelomina ili privremena mogunost upotrebljavanja stvari). Kad bi itav opseg upotrebe bio moj, dok bi apstraktno vlasnitvo trebalo da bude nekoga drugoga, tada bi stvar, kao moja, bila potpuno proeta mojom voljom (preanji i 52), a istovremeno bi u njoj bilo za mene neto neproimljivo, volja, i to prazna volja nekoga drugoga - ja bih sebi u stvari kao pozitivna volja bio objektivan i ujedno neobjektivan - odnos apsolutnog protivurjeja. Stoga je vlasnitvo u bitnosti slobodno, puno vlasnitvo. Vrijednost, mogunost koja se odraava da se zadovolji jedna potreba. Vrijednost izraena u novcu za sebe prestavljena. Novac ne moe biti neposredno za sebe upotrijebljen nego se pora pretvoriti u specifine stvari. Zastarijevanje poiva na pretpostavci da sam stvari prestao posmatrati kao moje. Jer, tome da neto ostaje mojim, pripada trajanje moje volje a ovo se pokazuje kroz upotrebu ili odravanje.

C. OTUIVANJE VLASNITVA Ja se svog vlasnitva mogu odrei, jer ono je moje samo ukoliko u nj stavljam svoju volju - tako da ja svoju stvar uope putam od sebe kao stvar bez gospodara, ili je preputam volji nekoga drugoga za posjedovanjem - ali samo ukoliko je stvar po svojoj prirodi neto spoijanje. Ako je zastarijevanje jedno otuenje sa ne direktno izraenom voljom, onda je istinsko otuenje sa ne direktno izraenom voljom, onda je istinsko otuenje izjava volje da ja stvar vie neu smatrati mojom. Neposredno zaposijedanje je prvi momenat vlasnitva; isto tako se tako vlasnitvo stie upotrebom, a trei momenat je onda jedinstvo obojega, zauzimanje kroz otuenje. Neotuiva su stoga ona dobra ili supstancijalna odreenja - kao i nezastarljivo pravo na njih - to sainjavaju moju najvlastitiju osobu i opu bit moje samosvijesti, kao to su moja linost uope, moja opa sloboda volje, obiajnost, religija.

Opstanak je kao odreeni bitak bitno bitak za drugo vlasnitvo, s obzirom da je ono opstanak kao spoljanja stvar, jest za druge spoljanosti i u njihovoj vezi nunost i sluajnost. No kao opstanak volje ono je, kao za drugo, samo za volju jedne druge osobe. Taj je odnos volje prema volji vlastito i istinsko tlo na kojemu sloboda opstoji. To posredovanje da se vlasnitvo nema samo s pomou neke stvari i moje subjektivne volje nego isto tako i s pomou jedne druge volje, i da se ono, prema tome, moe imati u jednoj zajednikoj volji, sainjava sferu ugovora. U ugovoru ja imam vlasnitvo kroz zajedniku volju: interes je uma da subjektivna volja postane opa i da se uzdigne do ovog ozbiljenja. Odreenje ove volje ostaje u ugovoru, ali u zajednitvu sa jednom drugom voljom. Opa volja ovdje se javlja samo jo u formi i obliju zajednitva.

Drugi odsjek UGOVOR Vlasnitvo ija strana opstanka ili spoljanjosti nije vie samo stvar nego sadrava u sebi moment jedne (a time i druge) volje ostvaruje se ugovorom kao procesom u kojemu se prikazuje i izmiruje protivurjeje da ja jesam i ostajem utoliko za mene vlasnik koji bitkuje za sebe i koji iskljuuje drugu volju, ukoliko ja prestajem biti vlasnik u jednoj volji koja je identina s drugom. Budui da se oba dijela to se kontrahiraju meusobno odnose kao neposredne samostalne osobe, ugovor polazi: a) Od proizvoljnosti; b) Identina volja, koja ugovorom poinje da opstoji, samo je jedna s pomou njih postavljena, prema tome samo zajednika, a ne po sebi i za sebe opa; c) Predmet je ugovora pojedinana zgoljoj proizvoljnosti da je otue. Stoga se pod pojam ugovora ne moe supsumirati brak; ta je supsumacija u svojoj sramoti, mora se rei, postavljena kod Kanta isto tako ne lei priroda drave u ugovornom odnosu, bilo da se drava uzima kao ugovor svih sa svima, ili kao ugovor tih

sviju s vladarom i vladom. Mijeanje toga, kao i odnosa privatnog vlasnitva uope, u dravni odnos proizvelo je najvee poremeaje u dravnom pravu i zbiljnosti.

U novijem dobu bilo je vrlo omiljeno dravu smatrati ugovorom svih sa svima. Ovaj nazor dolazi otud da se povrno misli samo na jedno jedinstvo razliitih volja. Ali u ugovoru su dvije identine volje, obje su osobe jesu i ele ostati vlasnici; ugovor proizlazi iz samovolje osoba, a ovo ishodite zajedno sa ugovorom isto tako ima i brak. Ali kod drave ovo je drugaije, jer ne lei u samovolji individua da se odvoje od drave, budui da smo ve njeni graani po prirodnoj stvari. Umno odreenje ovjeka je da ivi u dravi, a ako nema drave onda je prisutan zahtjev uma da se ona osnuje. Neka drava upravo mora dati dozvolu za to da se u nju stupi ili da je se napusti; ovo dakle nije ovisno od samovolje pojedinca, a drava time ne poiva na ugovoru koji pretpostavlja samovolju. Pogreno je kad se kae da je u samovolji svih da osnuju dravu; tovie, za svakoga je apsolutno nuno da jest u dravi.

Budui da u realnom ugovoru svatko zadrava isto vlasnitvo s kojim on stupa u nj i koje ujedno naputa, ono se vlasnitvo koje ostaje identino i koje u ugovoru bitkuje po sebi razlikuje od spoljanjih stvari koje u zamjeni mijenjaju svog vlasnika. Ono je vrijednost u kojoj su predmeti ugovora meusobno jednaki uza svu kvalitativnu spoljanju razliitost stvari, ono njihovo openito. Stipulacija je oblik kojim u ugovoru sklopljeni sadraj tek kao prestavljeni ima svoj opstanak. Stipulacija sadrava stranu volje, stoga ono supstancijalno pravnoga u ugovoru spram kolega, ukoliko ugovor jo nije ispunjen, jo opstojei posjed za sebe jest samo ono spoljanje, to ima svoje odreenje samo u onoj strani. Stipulacijom sam napustio vlasnitvo i posebnu proizvoljnost nad njim, pa je ve postalo vlasnitvo drugoga; ja samo stoga njome neposredno pravno obavezan na izvravanje. Razlika izmeu pukog obeanja i ugovora lei u tome to je u onom to to ja elim pokloniti, initi, izvriti izgovoreno kao neto budue i ostaje jop subjektivno odreenje

moje volje, koje ja prema tome, mogu promijeniti. Stipulacija ugovora, naprotiv, ve je sama opstanak moje voljne odluke u tom smislu da sam ja svoju stvar time otuio pa je sada prestala da bude moje vlasnitvo i da je ve priznajem kao vlasnitvo drugoga. Podjela ugovora: A. Ugovor darovanja i to: 1. Neke stvari, zapravo takozvano darovanje 2. Pozajmljivanje neke stvari, kao poklanjanje jednog dijela ili njenog ogranienog uivanja potrebe; pozajmljiva ostaje pri tome vlasnik stvari. Pri tome je stvar ili specifina ili se pak, premda je takva, smatra opom ili vai kao za sebe opa. 3. Darovanje nekog vrenja usluge uope darovanje neke stvari s posebnim uvjetom da e drugi postati vlasnik tek u trenutku smrti darovatelja. B. Ugovor razmjene 1. Razmjena kao takva: a) Neke stvari uope, tj. neke specifine stvari za neku drugu slinu. b) Kupnja ili prodaja; razmjena jedne specifine stvari za neku koja je odreena kao opa, tj. koja samo vrijednost, bez drugog specifinog odreenja, vai za upotrebu za novac. 2. Davanje pod zakup, pospoljavanje (otuivanje) privremene upotrebe nekog vlasnitva za zakupninu i to: a) Neke specifine stvari, tako da posuiva ostaje samo vlasnik te stvari ili, to je isto, vrijednosti zajam dalje empirijsko svojstvo stvari da li je ona tap, sprava, kua itd., pridonosi zajamljivanju kao darovanju. 3. Ugovor o djelu pospoljavanje (otuivanje) mog proizvoenja ili vrenja usluga na jedno ogranieno vrijeme, ili inae po nekom ogranienju, ukoliko je, naime pospoljivo (otuivo). C. Upotpunjavanje jednog ugovora s pomou zalaganja

U ugovoru je pravo po sebi kao neto postavljeno, njegova unutarnja openitost kao neto zajedniko proizvoljnosti i posebne volje. Ta pojava prava, u kojemu se ono i

njegov bitni opstanak, posebna volja, neposredno, tj. sluajno poklapaju, ide u nepravu dalje, do privida do suprostavljanja prava po sebi i posebne volje u kojoj to postaje posebnim pravom. Istina je privida, meutim da je on nitavan i da se pravo uspostavlja negiranjem te njegove negacije.

Trei odsjek NEPRAVO U ugovoru je pravo po sebi kao neto postavljeno, njegova unutarnja openitost kao neto zajedniko proizvoljnosti i posebne volje. Ta pojava prava, u kojemu se ono i njegov bitni opstanak, posebna volja, neposredno, tj. sluajno poklapaju, ide u nepravu dalje, do privida do suprostavljanja prava po sebi i posebne volje u kojoj to postaje posebnim pravom. Istina je tog privida da je on nitavan i da se pravo uspostavlja negiranjem te njegove negacije, kojim se procesom njegova posredovanja da se iz svoje negacije vrati k sebi odreuju kao ono zbiljsko i vaee,e jer je ono ponajprije bilo samo po sebi i neto neposredno.

Nepravo je dakle privid sutine koji se postavlja kao samostalan.

A. Nepristrano pravo Ako je privid samo po sebi a ne i za sebe, to znai, nepravo mi vai za pravo, onda je ono ovdje nepristrano. Privid je ovdje za pravo ali ne za mene.

B. Prevara Drugo ne pravo je prevara. Ovdje nepravo nije privid za pravo po sebi, nego se dogaa tako da ja drugom poturam neki privid. Time to ja varam, pravo je za mene privid.

U prvom sluaju za pravo je nepravo bilo privid. U drugom sluaju je meni samom, kao nepravu, pravo samo jedan privid.

C. Zloin Tree nepravo konano je zloin. To je po sebi i za mene nepravo: ali ja ovdje hou nepravo i ne upotrebljavam privid prava. Drugi, protiv koga se dogaa zloin, ne treba da nepravo koje postoji po sebi i za sebe posmatra kao pravo.

Razlika izmeu zloina i prevare je u tome da u prevari u formi ina jo lei priznavanje prava, to kod zloina nedostaje.

PRIJELAZ PRAVA U MORALITET

Zloinatvo i osvetnika pravednost prikazuju naime, lik razvoja volje kao one koja je prela u razlikovanje ope volje po sebi i pojedinane, za sebe nasuprot one postojee volje, te nadalje, da se volja koja po sebi bitkuje, ukidanjem te suprotnosti, vratila u sebe i time postala za sebe i zbiljska. Svoju linost kakva volja samo jest u apstraktnom pravu ima ona sada tako za svoj predmet; takav za sebe beskonani subjektivitet slobode sainjava princip moralnog stajalita.

Istini pripada da pojam jeste i da ovo postojanje njemu odgovara. U pravu volja ima svoje postojanje u neemu izvanjskom; ali ono tp je dalje, jeste to da ga volja ima u njemu samom u neemu unutranjem: ona za samu sebe mora biri subjektivitet i samu sebe imati nasuprot sebe. Ovo dranje prema sebi jest ono afirmativno, ali ona ovo moe dostii samo ukidanjem svoje neposrednosti. U zloinu ukinuta neposrednost kroz kaznu, to znai kroz nitavnost ove nitavnosti, tako vodi ka afirmaciji ka moralitetu.

Drugi dio MORALITET Moralno stajalite jest stajalite volje ukoliko ona nije prosto po sebi nego za sebe beskonana (predanji ). Ta refleksija volje u sebe i njen za sebe bitkujui identitet spram bitka po sebi i neposrednosti i odreenosti koje se u tom razvijaju, odreuje osobu kao subjekt.

Druga sfera, moralitet, prikazuje stoga u cjelini realnu stranu pojma slobode, a proces je ove sfere: ukinuti ponajprije samo za sebe bitkujuu volju, koja je neposredno samo po sebi identina sa po sebi bitkujuom ili opom voljom, prema toj razlici u kojoj se u sebi produbljuje pa je postaviti za sebe kao identinu sa po sebi bitkujuom voljom. To je kretanje, prema tome obraivanje ovog sadanjeg tla slobode subjektiviteta da se on koji je ponajprije apstraktan, naime od pojma razliit, uini jednakim njemu i da se time za ideju dobije njena istinska realizacija, da se subjektivna volja isto odredi u objektivnu, dakle istinski konkretnu.

U strogom pravu nije se radilo tome ta je bilo moje naelo ili moja namjera. Ovo pitanje samoodreenju i pobudi volje kao i namjeri, ovdje se sada postavlja u onom moralnom. Time to ovjek hoe da bude prosuen prema svom samoodreenju, on je u ovom odnosu slobodan, kako god se drala spoljanja odreenja. U ovo uvjerenje ovjeka u sebe ne moe se prodrijeti; njemu se ne moe dogoditi nikakvo nasilje, pa je moralna volja odatle nepristupana. Vrijednost ovjeka se ocjenjuje po njegovom unutarnjem djelovanju i time je moralno stajalite sloboda koja postoji za sebe.

Samoodreenje volje ujedno je moment njezina pojma, a subjektivitet nije samo strana njezina opstanka (opstanka volje) nego njeno vlastito odreenje kao subjektivno odreena za sebe slobodna volja, ponajprije kao pojam, da bi bila ideja, sama opstoji. Moralno je stajalite stoga u svom liku pravo subjektivne volje. Po tom pravu volja

priznaje i jest samo neto ukoliko je to ono njezino, ukoliko je ona sebi u tome kao neto subjektivno.

Ono moralno nije ve odreeno kao ono to je suprostavljeno nemoralnome, kao topravo nije neposredno ono to je suprostavljeno nepravu, nego ope stajalite moralnoga kao i nemoralnoga poiva na subjektivitetu volje.

Kod formalnog prava bilo je reeno da ono sadri samo zabrane, da strogo pravno djelovanje ima, dakle, samo negativno odreenje s obzirom na volju. U onom moralnom, naprotiv, odreenje moje volje je u odnosu na volju drugog pozitivno, to znai, subjektivna volja u onome ta realizira ima po sebi postojeu volju kao neto unutarnje. Ovdje je prisutno jedno proizvoenje ili jedno mijenjanje postojanja, a ovo ima jedan odnos prema volji drugih. Pojam moraliteta je unutarnje dranje volje prema samom sebi. Ali ovdje nije samo jedna volja nego objektiviranje ujedno ima odreenje u sebi da se pojedinana volja u njemu ukida i upravo time su, dakle, tim to odreenje jednostranosti otpada, dvije volje i jedno njihovo pozitivno odreenje postavljeni su jedno na drugo. U pravu se ne radi tome da li volja drugog neto eli u odnosu na moju volju koja sebi daje postojanje u vlasnitvu. U onom moralnom se, naprotiv, radi i dobru drugoga, a ovaj pozitivni odnos moe se pojaviti tek ovdje.

Ispoljavanje subjektivne ili moralne volje jest postupak. Postupak sadrava pokazana odreenja: a) Da ga ja u njegovoj spoljanosti znam kao svojeg b) Da bude bitni odnos spram pojma kao trebanja c) Spram volje drugih Pravo moralne volje sadrava tri strane: a) Apstraktno ili formalno pravo postupka da je , kako je on izvren u neposrednom opstanku, njegov sadraj uope moj, da je on naum subjektivne volje.

b) Ono posebno postupka jest njegov unutarnji sadraj a) kako je za mene odreen njegov opi karakter, to sainjava vrijednost postupka, i ono po emu on za mene vai to sainjava namjeru; - b) njegov sadraj, kao moja posebna svrha mog partikularnog subjektivnog opstanka jest dobrobit. c) Taj sadraj kao ono unutarnje ujedno podignut u svoju openitost, kao u objektivitet koji po sebi i za sebe bitkuje, apsolutna je svrha volje, dobro, u sferi refleksije sa suprotnou subjektivne openitosti, dijelom zla, dijelom savijesti.

Svako djelovanje da bi bilo moralno mora najprije biti suglasno sa mojim predlokom, jer pravo moralne volje je da u njenom postojanju jest priznato samo ono to je na unutarnji nain postojalo kao predloak. Predloak pogaa samo ono formalno da je vanjska volja u meni takoer kao ono unutarnje. Tome nasuprot, u drugom momentu se pita o namjeri to znai o relativnoj vrijednosti djelovanja u odnosu na mene; konano, trei moment nije puko relativna nego opa vrijednost djelovanja, dobro. Prvi prekidi djelovanja je prekod onog to je predloak i postojanja onog to je navedeno, drugi prekid je izmeu onoga to spoljanje (vanjsko) postoji kao opa volja i unutarnjeg posebnog odreenja koje mu ja dajem; trei je, konano, u tome da je namjera takoer i opi sadraj. Dobro je namjera uzdignuta do pojma volje.

Prvi odsjek NAUM I KRIVNJA Pravo je volje, da u svom inu prizna samo ono kao svoj postupak i da bude kriva samo za ono to ona zna o njegovim pretpostavkama u svojoj svrsi, to je od toga lealo u njenom naumu, - in se moe uraunati samo kao krivnja volje; - pravo znanja.

Volja ima neko postojanje pred sobom, na koje ona djeluje; ali da bi ovo mogla ona mora imati njegovu predstavu, a istinska krivnja je samo u meni ukoliko prisutno postojanje lei u mom znanju. Volja, budui da ima jednu ovakvu pretpostavku, jest konana ili tovie, jer je konana, ima jednu takvu pretpostavku.

Drugi odsjek NAMJERA I DOBROBIT Naum, kao onaj koji polazi od nekog koji misli, ne sadrava prosto pojedinanost, nego bitno onu opu stranu namjeru. Pravo je namjere da opi kvalitet postupka nijue samo po sebi nego da ga je upoznao onaj koji postupa i da ga je time ve stavio u svoju subjektivnu volju; kao to je, obratno, pravo objektiviteta postupka, kako se moe nazvati, da bude utvren subjektom kao misaonim, kao objektivitet koji se zna i koji se hoe.

Namjera sadrava etimoloki apstrakciju, djelomice oblik openitosti, djelomice izdvajanje jedne posebne strane konkretne stvari. Nastojanje opravdavanja s pomou namjere je izoliranje jedne pojedinane strane uope koja se tvrdi kao subjektivna bit djelovanja Sud o nekom djelovanju kao izvanjskom inu, jo bez odreenja njegove pravne ili nepravne strane, dodjeljuje tom djelovanju opi predikat da je ono pale, umorstvo, itd. Pojedinana odreenost izvanjske zbiljnosti pokazuje ono to je njena priroda kao izvanjsku vezu.

Pravo je namjere da opi kvalitet djelovanja nije samo po sebi nego da ga je upoznao onaj koji djeluje i da ga je time ve stavio u svoju subjektivnu volju; kao to je, obratno, pravo objektiviteta djelovanja, kako se moe nazvati, da bude utvren subjektom kao misaonim, kao objektivitet koji se zna i koji se hoe.

Opi kvalitet djelovanja jest razliit sadraj djelovanja uope, sveden na jednostavni oblik openitosti. No subjekt kao u sebe reflektiran, dakle spram objektivne posebnosti on posebno, ima u svojoj svrsi svoj vlastiti posebni sadraj, koji je odreivalaka dua djelovanja. To to je ovaj moment posebnosti onoga koji djeluje sadran i izveden u djelovanju, sainjava subjektivnu slobodu u njenom konkretnijem odreenju, pravo subjekta da u djelovanju nae svoje zadovoljenje.

Ja za mene, u meni reflektiran, jo sam neto posebno prema izvanjskosti moga djelovanja. Moja svrha sainjava njen odreujui sadraj. Pokretaki razlog nekog ina time je prije ono to nazivamo moralnim, a ovo utoliko ima podvostrueni smisao onog opeg u predloku i onog posebnog namjere. Ono dobro i pravo ovdje nije jedan puko prirodni nego kroz moju umnost postavljeni sadraj; moja sloboda, uinjena sadrajem moje volje, isto je odreenje moje slobode same. Vie moralno stajalite je stoga u tome da se u djelovanju nae zadovoljenje a ne da se ostane kod prekida izmeu samosvijesti ovjeka i objektiviteta ina, a ovaj nain shvaanja ima svoje epohe u svjetskoj povijesti kao i u povijesti individua.

Po tome posebnome ima djelovanje za mene subjektivnu vrijednost, interes. Spram ove svrhe, namjere po sadraju, ono neposredno djelovanje jest u svom daljem sadraju snieno na sredstvo. Ukoliko je takva svrha neto konano, moe biti ponovo snniena na sredstva za dalju namjeru itd. u beskonano.

Za sadraj tih svrha ovdje postoji samo: a) formalna djelatnost sama da je subjekt sa svojom djelatnou pri onome to treba smatrati i unaprijeivati kao svoju svrhu; - za to se ljudi interesiraju ili treba da se interesiraju kao za ono svoje, za to e biti djelatni. b) Dalje, jo apstraktna i formalna sloboda subjektiviteta ima odreeni sadraj samo u svom prirodnom subjektivnom opstanku, potrebama, sklonostima, strastima, mnijenjima, domiljanjima itd. Zadovoljenje je tog sadraja dobrobit ili blaenstvo u svojim posebnim odreenjima i u opemu, svrhe konanosti uope.

Ono subjektivno s posebnim sadrajem dobrobiti stoji, kao ono u sebe reflektirano, kao ono beskonano, ujedno u odnosu spram onoga opega, spram volje koja po sebi bitkuje. Taj moment, ponajprije stvoren u toj posebnosti samoj, jest dobrobit takoer i drugih u potpunom, ali sasvim praznom odreenju svih. Dobrobit mnogih drugih posebnih uope jest tada takoer bitna svrha i pravo subjektiviteta. No kako , meutim,

ono ope koje je razlino od takvog posebnog sadraja, a koje bitkuje po sebi i za sebe, ovdje sebe jo nije dalje odredilo, osim kao pravo, one svrhe posebnoga mogu biti razliite od njega, njemu primjerene, ali i ne.

Moja kao i posebnost drugih jest samo pravo uope ukoliko sam slobodan. Ona stoga sebe ne moe tvrditi u proturjenosti te svoje supstancijalne osnove: a namjera moje dobrobiti, kao i dobrobiti drugih u kojem se sluaju ona posebno naziva moralnom namjerom ne moe opravdati nepravni postupak.

Trei odsjek DOBRO I SAVJEST

Dobro je ideja, kao jedinstvo pojma volje i posebne volje u kojoj su (u ideji) apstraktno pravo kao i dobrobit i subjektivitet znanja i sluanost spoljanjego opstanka ukinuti kao za sebe samostalni, ali time po svojoj biti u njoj sadrani i zadrani realizirana sloboda, apsolutna konana svrha svijeta.

Dobro je istina posebne volje, ali volja je samo ono zbog ega se ona postavlja: ona nije dobra od iskona nego ono to ona jest, moe postati samo svojim radom. S druge strane je dobro bez subjektivne volje samo jo apstrakcija bez realiteta koji mu treba doi tek kroz nju. Razvitak duha sadri, primjereno tome, tri stupnja:

1. Da je ono dobro za mene, kao ono to se hoe, dobro posebne volje i da ja to isto znam, 2. Da se kae ta je dobro i da se razviju posebna odreenja dobrog 3. Konano odreivanje dobrog po sebi, posebnost dobrog kao beskonani, za sebe bivstvujui subjektivitet. Ovo unutarnje odreivanje je savjest

Pravo je subjektivne volje da ono to ona treba dda prizna kao vaee uvidi kao dobro i da joj se neki postupak, kao svrha koja stupa u spoljanji objektivitet, prema njezinu unanju o njegovoj vrijednosti koju on ima u tom objektivitetu pripie kao pravan ili nepravan, dobar ili rav, zakonit ili nezakonit.

Dobro je uope bit volje u njenom supstancijalitetu i openitosti volja u njenoj istini ono je stoga upravo samo u miljenju i s pomou miljenja.

Dobro se prema posebnom subjektu odnosi tako da jest ono bitno njegove volje, koja je time na to upravo obavezana. Budui da je posebnost razliita od dobra i budui da pripada u subjektivnu volju, dobro ima prije svega samo odreenje ope apstraktne bitnosti dunosti; zbog tog svog odreenja dunost treba da se ini zbog dunosti.

Ono bitno volje meni je dunost; ako ja sada nita ne znam nego da mi je ono dobro dunost, onda ja ostajem jo kod onog njenog apstraktnog. Ja moram initi dunost radi nje same, a to je moj vlastiti objektivitet u istinskom smislu, kojeg ja ostvarujem u dunosti: time to je ja izvravam, ja sam kod sebe i slobodan sam.

Dunosti samoj ukoliko je ona u moralnoj samosvijesti ono njeno bitno ili ope, kako se ono unutar sebe odnosi samo prema sebi ostaje time samo apstraktna openitost, (ona) ima besadrajni identitet, ono apstraktno pozitivno, neodreenost kao svoje odreenje.

Zbog apstraktnog svojstva dobroga pada u drugi moment ideje, posebnost uope, u subjektivitet, koji je u svojoj u sebe reflektiranoj openitosti apsolutna izvijesnost o sebi samome u sebi, ono to postavlja posebnost, to odreuje i odluuje savijest.

Istinska savijest jest uvjerenje da se hoe ono to je po sebi i za sebe dobro; ona stoga ima vrsta naela; a ta naela njoj su za sebe objektivna odreenja i dunosti. Razliita

od tog njenog sadraja, istine, ona jest samo formalna strana djelatnosti volje, koja kao ova nema nikakav vlastiti sadraj. No objektivni sistem ovih naela i dunosti i ujedinjenje subjektivnog znanja s njime postoje tek na stajalitu obiajnosti. Ovdje, na formalnom stajalitu moraliteta, savjest je bez tog objektivnog sadraja pa je za sebe beskonana izvjesnost o sebi samoj, koja upravo stoga jest ujedno kao izvjesnost ovog subjekta.

Savjest izraava apsolutno ovlatenje subjektivne samosvijesti, naime, znati u sebi i iz sebe to je pravo i dunost, te nita ne priznavati doli to ona tako zna kao dobro, i ujedno u tvrdnji da je ono to ona tako zna i hoe uistinu pravo i dunost.

Drava ne moe priznati savjest u njenom vlastitom obliku, tj. kao subjektivno znanje kao to ni u znanosti ne vai subjektivno mnijenje. to u istinskoj savjesti nije razliito, ipak se dade razlikovati, a to je odreivalaki subjektivitet znanja i htijenja, koji se moe rastaviti od istinskog sadraja, postaviti za sebe i sniziti do oblika i privida. Dvoznanost u pogledu savjesti lei stoga u tome to se ona pretpostavlja u znaenju onog identiteta subjektivnog znanja i htijenja i istinski dobroga, pa se ona tako tvrdi i priznaje kao ono sveto, a tako kao samo subjektivna refleksija samosvijesti u sebi, ona ipak isto tako zahtijeva pravo koje samom onom identitetu pripada samo zbog njegova umnog sadraja koji vai po sebi i za sebe. U moralno stajalite, kako ga ova rasprava razlikuje od obiajnosnoga, pripada samo formalna savjest; istinska je navedena samo zato da bi se dala njena razlika i da bi se odstranio mogui nesporazum kao da bi ovdje, gdje se razmatra samo formalna savjest, bilo rijei o istinskoj, koja je sadtana tek u obiajnosnom uvjerenju, to dolazi tek kasnije.

Samosvijest, u ispraznosti svih inae vaeih odreenja i u istoj unutranjosti voljem, isto je tako mogunost da ono po sebi i za sebe openito, kao proizvoljnost da vlastitu posebnost uini principom i da je postupkom realizira da bude zla.

Izvor zla uope lei u misteriju, tj. u onome spekulativnome slobode, njenoj nunosti da izae iz prirodnosti volje i da bude spram nje unutarnja. To je ta prirodnost volje koja poinje egzistirati u onoj suprotnosti kao proturjeje sebi samoj i kao nepodnoljiva sa sobom, pa je tako ova posebnost same volje, koja se dalje odreuje kao zlo.

Zla volja hoe neto to je suprostavljeno openitosti volje, a dobra volja, naprotiv, dri se primjereno svom istinskom pojmu.

Budui da samosvijest zna iz svoje svrhe izvesti neku pozitivnu stranu koja je toj svrsi potrebna, jer pripada konkretnog zbiljskog postupanja, ona zbog takve strane, za volju neke dunosti i odline namjere, moe tvrditi da je to za druge i za nju samu dobar postupak, iji se negativni bitni sadraji ujedno u njoj, kao u sebe reflektiranoj, dakle svjesnoj onoga opega volje usporeuje s njome; [za] druge, onda je to licemjerstvo, [za] sebe samu, onda je to vii vrhunac subjektiviteta, koji sebe tvrdi kao ono apsolutno. Taj posljednji najzamreniji oblik zla, kojim se zlo obraa u dobro, a dobro u zlo, kojim savjest sebe zna kao ovu mo, a stoga kao apsolutnu jest najvii vrhunac subjektiviteta u moralnom stajalitu.

to se tie

a) licemjerstva, u njemu su sadrani momenti znanje istinski opega, bilo u obliku samo sjeaja prav, i dunosti, bilo u obliku daljeg poznavanja i spoznaje o tome; htijenje posebnoga, koje se protivi tome opemu i to kao posebno znanje obaju momenata, tako da je za samu hotilaku svijest samo njeno posebno htijenje odreeno kao zlo. Ta odreenja izraavaju postupanje sa zlom savjeu, a jo ne licemjerstvo kao takvo.

Predstava moe ii i dalje i zlu volju sebi preokrenuti u privid dobrog. Ako ona ono zlo i po njegovoj prirodi ne moe preokrenuti, ona mu ipak moe dati privid, kao da je on dobro. Jer svako djelovanje ima neto pozitivno, a time to se odreenje dobrog prema zlom isto tako reducira na ono pozitivno, onda ja djelovanje, u odnosu na moju namjeru, mogu odrediti kao dobro. Dakle, ne samo u svijesti nego i sa pozitivne strane ono zlo stoji u vezi sa dobrim. Izdaje li samosvijest djelovanje kao dobro samo za druge, onda je ova forma licemjerstvo; ali ako se djelovanje samo za sebe moe odrediti kao dobro, onda je to vii duh subjektiviteta koji sebe zna kao ono apsolutno, za kojeg je ono dobro i zlo, po sebi i za sebe, isezlo i koje za dobro moe izdati ono to hoe i moe.

PRIJELAZ IZ MORALITETA U OBIAJNOST

Za dobro kao ono supstancijalno openito slobode, ali jo apstraktno, stoga su se isto zahtijevala odreenja uope i njihov princip, ali kao s njime identina, kao to se za savijest, samo apstraktni princip odreivanja, zahtijeva openitost i objektivitet njenih odreenja. Oboje, svako tako za sebe uzdignuto do totaliteta, postaje neim neodreenim to treba da je odreeno. No integracija obaju relativnih totaliteta do apsolutnog identiteta ve je po sebi izvrena time to je upravo ovaj subjektivitet koji za sebe lebdi u svojoj ispraznosti, subjektivitet iste izvijesnosti samoga sebe identian s apstraktnom openitou dobroga; - time konkretni identitet dobra i subjektivne volje, njegova istina jest obiajnost. Opstanak slobode koji je neposredno bio kao pravo, odreen je u refleksiji samosvijesti kao dobro; ono tree, ovdje u svom prijelazu kao istina ovog dobra i subjektiviteta, stoga je isto tako istina tog subjektiviteta i prava. ono obiajnosno jest subjektivno uvjerenje, ali prava koje po sebi bitkuje; - da je ova ideja istina pojma sloboda, to ne moe biti neto pretpostavljeno nego dokazano.

Objema principima koje smo do sada posmatrali, apstraktnom dobru kao i savjesti, nedostaje ono to im je suprotno: apstraktno dobro isparava se u neto posve bez

snage, u to ja mogu unijeti svaki sadraj, a subjektivitet duha ne postaje manje besadrajan time to se gubi njegovo objektivno znaenje. Stoga se moe javiti enja za jednim objektivitetom u kojemu se ovjek radije uniava do sluge i do potpune ovisnosti, da bi samo umakao muci praznine i negativiteta. Jedinstvo subjektivnog i dobrog koje objektivno po sebi bivstvuje, jest obiajnost i u njoj se dogodilo ono po pojmu miljeno pomirenje. Jer ako je moralitet forma volje uope po stvari subjektiviteta, onda obiajnost nije samo subjektivna forma i samoodreenje volje nego to da se njen pojam, naime sloboda, ima za sadraj. Ono pravno i ono moralno ne moe egzistirati za sebe, oni moraju ono obiajno imati za naelo i za nosioca, jer pravu nedostaje moment subjektiviteta kojeg moral, opet, ima samog za sebe, i tako oba momenta za sebe nemaju nikakvu zbiljnost.

Trei dio OBIAJNOST Obiajnost je ideja slobode kao ivo dobro koje u samosvijesti ima svoje znanje, a s pomou njegova postupanja i svoju zbiljnost, kao to postupanje ima svoju svrhu po sebi i za sebe bitkujui podlogu i pokretaku svrhu u obiajnosnom bitku pojam slobode koji je postao opstojeim svijetom i prirodom samosvijesti.

a) Objektivno obiajnosno koje stupa na mjesto apstraktnog dobra, jest konkretna supstancija po subjektivitetu kao spas beskonanom obliku. Ona otuda postavlja u sebi razlike, koje su time odreene pojmom, pa po tome obiajnosno ima vrst sadraj koji je za sebe nudan, te opstojanje uzdignuto nad subjektivno mnjenje i nahoenje jesu po sebi i za sebe bitkujui zakoni i uredbe.

U cjelini obiajnosti prisutan je i objektivni kao i subjektivni moment: ali oba su samo forme istoga. Dobro je ovdje supstancija, to znai, ispunjenje onog objektivnog subjektivitetom.

Poto obiajna pdreena sainjavaju pojam slobode, ona su supstancijalitet ili opa bit individua, koje se prema tome dre samo kao neto akcidentalno. Objektivnoj obiajnosti, koja je sama ono postojano i mo, kroz koju se upravlja ivotom individua, svejedno je da li individua postoji. Obiajnost je stoga narodima predstavljena kao vjena pravednost.

b) Supstancija sebe zna u ovoj svojoj zbiljskoj samosvijesti i time je objekt znanja. Za subjekt imaju obiajnosna supstancija, njeni zakoni i sile, s jedne strane, kao predmet odnos da oni jesu u najviem smislu samostalnosti apsolutan, beskonano vri autoritet i mo kao bitak prirode.

Dunost ograniava samo samovolju subjektiviteta i udara protiv apstraktnog dobra kojeg se subjektivitet vrsto dri. Kada ljudi kau, mi hoemo biti slobodni, onda to najprije znai samo to da hoemo biti apstraktno slobodni, a svako odreenje i raslanjenost u dravi vai za jedno ogranienje ove slobode. Dunost utoliko nije ogranienje slobode nego samo njene apstrakcije, to znai neslobode: ona je dospijevanje do biti, dobivanje afirmativne slobode.

Obiajnosno, ukoliko se reflektira na individualnom, prirodnom odreenom karakteru kao takvome, jest vrlina, koja je ukoloiko ne pokazuje nita osim jednostavne prikladnosti individue dunostima onih odnosa kojima pripada ispravnost. Ispravnost je ono openito to se od ovjeka moe zahtijevati dijelom pravno, dijelom po uobiajenosti.

Kao to priroda ima svoje zakone, kao to ivotinje, drvee, sunce, izvravaju svoj zakon, tako je obiaj ono to pripada duhu slobode. Ono to pravo i moral jo nisu to jeste obiaj, naime jest duh. Jer u pravu posebnost jo nije posebnost pojma nego samo prirodne volje. Isto tako na stajalitu moraliteta samosvijest jo nije duhovna svijest. Pri tom se radi samo o vrijednosti subjekta u samom sebi, to znai subjekt, to se odreuje prema dobru protiv zla, jo ima formu samovolje. Ovdje, naprotiv, na obiajnom stajalitu volja jest kao volja duha i ima jedan supstancijalni, sebi odgovarajui sadraj.

Pravo individua na njihovo subjektivno odreenje za slobodu ispunjava se u tome to one pripadaju obiajnosnoj zbiljnosti, to je izvjesnost njihove slobode u takvom objektivitetu istinita, a one u obiajnosnome zbiljski imaju svoju vlastitu bit, svoju unutarnju openitost.

Pravo individue na njenu posebnost isto je tako sadrano u obiajnosnom supstancijalitetu, jer je posebnost spolja (van) pojavni nain u kojemu egzistira obiajnosno.

U ovom identitetu ope i posebne volje poklapaju se teko dunost i pravo, pa ovjek s pomou obiajnosnoga ima utoliko prava ukoliko ima dunosti, a dunosti ukoliko ima prava. U apstraktnom pravu imam ja pravo, a netko drugi dunost spram ovoga u onome moralnome treba da je objektivno i ujedinjeno s dunostima, samo pravo mog vlastitog znanja i htijenja, kao i moje dobrobiti.

Obiajnosna supstancija kao ona koja sadrava samosvijest to za sebe bitkuje ujedinjenu sa svojim pojmom, zbiljski je duh jedne porodice i jednog naroda.

Pojam ove ideje jest samo kao duh, kao ono to sebe zna i to je zbiljsko, budui da je on objektiviranje samoga sebe, kretanje s pomou oblika svojih momenata. On je otuda: A. Neposredni ili prirodni obiajnosni duh porodica. Taj supstancijalitet prelazi u gubitak svog jedinstva, u podvojenost i u stajalite onoga relaivnoga, pa je tako B. Graansko drutvo, veza lanova kao samostalnih pojedinaca u jednoj, prema tome, formalnoj openitnosti, s pomou njegovih potreba, te pravnim ureenjem kao sredstvom sigurnosti osoba i vlasnitva i spoljanjim redom za njihove posebne i ope interese, koja spoljanja drava C. Sebe uzima natrag i skuplja u svrhu i zbiljnost supstancijalnoga opega i njemu posveenog javnog ivota u dravni ustav.

Prvi odsjek PORODICA

Porodica ima, kao neposredni supstancijalitet duha, svoje jedinstvo, koje sebe osjea, ljubav kao svoje odreenje, tako da postoji uvjerenje da se ima samosvijest individualiteta u tom jedinstvu kao u bitnosti koja po sebi i za sebe bitkuje, da bi se u njemu bilo ne kao osoba za sebe, nego kao lan.

Pravo koje pripada pojedincu na temelju jedinstva porodice, a to je prije svega sam njegov ivor u tom jedinstvu, ispoljava se samo utoliko u obliku prava, kao apstraktnog momenta odreene pojedinanosti, ukoliko porodica prelazi u raspadanje, a oni koji trebaju biti kao lanovi postaju u svojem uvjerenju i zbiljnosti kao samostalne osobe, pa to su oni kao odreeni moment sainjavali u porodici, sada dobivaju u izdvajanju dakle samo po vanjskim stranama (imovina, alimentacija, trokovi odgoja, itd.).

Porodica se dovrava u trima stranama: a) U liku svog neposrednog pojma kao brak b) U spoljanjem opstanki, vlasnitvu i dobru porodice i brizi za to c) U odgoju djece i razrjeenju porodice

A. BRAK

Brak je bitno obiajni odnos. Ranije je, posebno u najveem broju prirodnih prava, brak posmatran samo sa fizike strane, prema onome to je po prirodi. Tako je on posmatran samo kao odnos spolova, a svaki put prema ostalim odreenjima braka ostaje zatvoren. Ali isto tako je sirovo brak poimati kao puki graanski ugovor. Predstava koju isto treba odbaciti je ona koja brak stavlja samo u ljubav, jer ljubav, koja je osjeanje, u svakom pogledu doputa sluajnost, oblik koji ono obiajno ne smije imati. Brak se stoga treba blie odrediti tako da je on pravna obiajna ljubav, ime iz njega iezava ono prolazno, udljivo i puko subjektivno.

Obiajnosno braka sastoji se u svijesti o ovom jedinstvu kao supstancijalnoj svrsi, time u ljubavi, povjerenju i zajednitvu cijele individualne egzistencije.

Brak je bitno monogamija, jer je linost neposredna iskljuiva pojedinanost, ona koja se stavlja i predaje u taj odnos, ija istina i prisutnost (subjektivni oblik supstancijaliteta) proizlazi, dakle, samo iz meusobnog nepodijeljenog predavanja te linosti; ova stie

svoje pravo da u drugome bude svjesna sebe same samo ukoliko je drugi kao osoba, tj. kao atomna pojedinanost u ovom identitetu.

Porodica ima kao osoba svoj spoljanji relativitet u vlasnitvu, u kojemu njena supstancijalna linost opstoji samo kao u imovini.

B. Imovina porodice

Porodica nema samo vlasnitvo nego za nju kao opu i postojanu osobu nastupa potreba i odreenje jednog posjeda koji ostaje i koji je siguran, imovine. U apstraktnom vlasnitvu proizvoljni moment posebne potrebe pukog pojedinca i sebinost poudde mijenja se ovdje u brigu i stjecanje za zajednitvo, u obiajnosno.

Porodicu kao pravnu osobu, spram drugih treba da zastupa mu kao njena glava. Imutak porodice je zajedniko vlasnitvo, tako da nijedan lan porodice nema posebnog vlasnitva, ali svaki ima svoje pravo na ono zajedniko.

C. Odgoj djece i razjrjeenje porodice

U djeci postaje jedinstvo braka koje je kao supstancijalno samo prisnost i nastrojenost, a kao egzistentno u oba subjekta razdvojeno kao samo jedinstvo jedna za sebe bitkujua egzistencija i predmet, to ga oni ljube kao svoju ljubav, kao svoj supstancijalni opstanak. Po prirodnoj strani pretpostavka neposredno postojeih osoba kao roditelja postaje ovdje rezultatom tok koji se odvija u beskonanom progresu pokoljenja koja sebe stvaraju i pretpostavljaju nain kako u konanoj prirodnosti jednostavni duh penata prikazuje svoju egzistenciju kao rod.

Izmeu mukarca i ene odnos ljubavi jo nije objektivan; jer ako je osjeanje takoer supstancijalno jedinstvo, onda ono jo nema nikakvu predmetnost. Neto takvo roditelji

tek postiu u njihovoj djeci u kojoj pred sobom imaju cjelinu sjedinjenja. Majka u djetetu voli mua a on u njemu suprugu; u njemu oboje imaju svoju ljubav. Dok je imovina samo u nekoj vanjskoj stvari, ono je u djeci u neemu duhovnom u kojemiu su roditelji voljeni i koji vole.

Djeca imaju pravo da budu othranjena i odgojena iz zajednike porodine imovine. Pravo roditelja na usluge djece kao usluge temelji se na onome zajednikome porodine brige uope i ograniava se time. Isto se tako pravo roditelja nad proizvoljnou djece odreuje svrhom da se ona dre u stezi i odgajaju. Svrha kazni nije pravednost kao takva, nego je subjektivne, moralne prirode, zastraivanje slobode, koja je jo obuzeta u prirodi, te uzdizanje onoga opega u njihovu svijest i njihovu volju.

Ono to ovjek treba da bude to on nema iz instinkta nego to mora tek stei. Na tome se zasniva pravo djeteta da bude odgajano. Glavni moment odgoja je stega koja ima smisao slamanja samovolje djeteta da bi se time iskorijenilo ono puko osjetilno i prirodno.

Djeca su po sebi slobodna, a ivot je neposredni opstanak samo te slobode, ona stoga ne pripadaju ni drugima ni roditeljima kao stvari. Njihov odgoj ima, s obzirom na porodini odnos, pozitivno odreenje: da se obiajnost u njima dovede do neposrednog osjeaja, koji je jo bez suprotnosti, i da dua u tome, kao u temelju obiajnosnog ivota, svoj prvi ivot proivi u ljubavi, povjerenju i poslunosti ali zatim, s obzirom na isti odnos, negativno odreenje da se djeca iz prirodne neposrednosti, u kojoj se izvorno nalaze, uzdignu do samostalnosti i slobodne linosti, a time do sposobnosti da istupe iz prirodnog jedinstva porodice.

Budui da brak poiva samo na subjektivnom sluajnom osjeanju, on moe biti razvrgnut. Drava, naprotiv, nije podvrgnuta razdvajanju jer poiva na zakonu. Brak svakako treba biti neraskidiv, ali to ovdje ostaje samo pri trebanju. Ali time pto je on neto obiajno on ne moe biti raskinut samovoljom nego samo obiajnim autoritetom,

pa bio on crkva ili sud. Ako se dogodilo totalno otuenje, kao na primjer brakolomstvom, onda i religijski autoritet mora dopustiti razvod braka.

Obiajnosno razjeenje porodice jest u tome da djeca, odgojena do slobodne linosti, budu priznata u punoljetnosti kao pravne osobe i da budu sposobna da imaju djelomice vlastito slobodno vlasnitvo, djelomice da osnuju vlastite porodice, da osnuju porodicu u kojoj je sada njihova prva porodica kao samo prvi temelj i polazite, a jo manje ima ikakva prava apstraktum loze.

PRIJELAZ PORODICE U GRAANSKO DRUTVO

Proirenje porodice kao njeno prelaenje u drugi princip jest u egzistenciji dijelom njeno mirno proirenje u jedan narod naciju, koja time ima zajedniko prirodno podrijetlo, dijelom skupljanje razasutih porodinih zajednica, bilo s pomou vladajue sile ili dobrovoljnog ujedinjenja, koje je uvedeno s povezivajuim potrebama i uzajminim djelovanjem njihova zadovoljavanja.

Drugi odsjek GRAANSKO DRUTVO

Konkretna osoba, koje je sebi svrha kao posebna, kao cjelina potreba i pomijeanost prirodne nunosti i proizvoljnosti, jedan je princip graanskog drutva ali posebna osoba, kao bitno u vezi s drugom takvom posebnosti, tako da se svaka posredovana s pomou druge i ujedno naprosto samo oblikom openitosti, drugim principom, ini vaeom i zadovoljava.

Graansko drutvo je razlika koja stupa izmeu porodice i drave, premda njegovo obrazovanje slijedi kasinije nego obrazovanje drave; jer kao diferencija ono pretpostavlja dravu koju ono mora imati pred sobom kao neto samostalno da bi

postojalo. Stvaranje graanskog drutva pripada uostalom modernom svijetu koji svim odreenjima ideje tek doputa da se pojavi njeno pravo. Ako se drava postavlja kao jedinstvo razliitih osoba onda se time misli samo odreenje graanskog drutva. U graanskom drutvu svatko je sebi svrha, sve drugo mu je nita. Ali bez odnosa prema drugima on ne moe postii opseg svojih svrha; ovi drugi su zato sredstvo za svrhu onog posebnog. Ali posebna svrha kroz odnos prema drugom daje sebi formu openitosti i zadovoljava se tako to ujedno zadovoljava dobrobit drugog. Budui da je posebnost vezana za uslov openitosti, ona je cjelina tla posredovanja gdje se oslobaaju sve pojedinosti, sve nakane, sve sluajnosti roenja i sree, gdje se izlijevaju valovi svih strasti, kojima moe upravljati samo jo um koji ih obasjava. Posebnost ogranienja openitou, sama je mjera kroz koju svaka posebnost zahtijeva svoju dobrobit.

Sebina svrha u svom ozbiljenju, uvjetovana tako openitou, osniva sistem svestrane zavisnosti da su subzistencija i dobrobit pojedinca, te njegov pravni opstanak isprepleteni u subzistenciji, dobrobiti i pravu svih, na tome osnovani i samo u toj povezanosti zbiljski i osigurani. Taj se sistem moe ponajprije promatrati kao spoljanja (izvanjska) drava drava iz nude i razumska drava.

U graanskom drutvu zahtjevajui moju svrhu ja zahtijevam ono openito a ovo opet zahtijeva moju svrhu.

Individue su kao graani ove drave privatne osobe, koje imaju svoj vlastiti interes za svoju svrhu. Kako se ta svrha javlja posredovanjem opega, to im se tako pojavljuje kao sredstvo, to je one mogu dostii samo ukoliko same svoje znanje, htijenje i injenje odreuju na opi nain, inei sebe karikom lanca ove povezanosti. Onteres ideje u tome to ne lei u svijesti ovih lanova graanskog drutva kao takvoga, jest proces da se njihova pojedinanost i prirodnost uzdigne prirodnom nunou, kao i proizvoljnou potreba, do formalne slobode i formalne openitosti znanja i htijenja, da se u njihovoj posebnosti obrazuje subjektivitet.

Kao obrazovane ljude moemo razumjeti ponajprije takve koji mogu initi sve ono to ine i ostali, i koji svoju partikularnost ne izokreu, dok se kod neobrazovanih pokazuje upravo ovo, tim to se ponaanje ne upravlja prema opim svojstvima predmeta.

Graansko drutvo sadrava tri momenta: a) Posredovanje potrebe i zadovoljenje pojedinca njegovim radom i zadovoljavanjem potreba svih ostalih sistem potreba. b) Zbiljnost onoga to je u tome sadrano kao openito slobode, zatita vlasnitva pravosuem. c) Predostronost spram sluajnosti koja zaostaje u onim sistemima i briga oko posebnog interesa kao neega zajednikoga s pomou policije i korporacije.

A. Sistem potreba

Posebnost, ponajprije kao ono odreeno spram onoga opega volje uope, jest subjektivna potreba to svoj objektivitet, tj. zadovoljavanje, postie posredovanjem a) spoljanjih stvari koje su, meutim, isto tako vlasnitvo i proizvod drugih potreba i volja i b) djelatnou i radom kao onim to posreduju izmeu obje strane. Kako je njena svrha zadovoljavanje subjektivne posebnosti, a u vezi s potrebama i slobodnom proizvoljnou drugih pribavlja vaenje openitosti, to je ovaj sjaj umnosti u ovoj sferi konanosti razum, strana na koju se dolazi u promatranju i koja ini ono to izmiruje unutar same ove sfere.

a) Vrsta potrebe i zadovoljavanja

ivotinja ima ogranien krug sredstava i naina zadovoljavanja svojih isto tako ogranienih potreba. ovjek i u toj zavisnosti dokazuje ujedno svoje uzdizanje iznad nje i svoju openitost, ponajprije pomnogostruavanjem potreba i sredstava, a zatim

raslanjivanjem konkretne potrebe i razlikovanjem njenih pojedinih dijelova i strana koji postaju razlinim partikulariziranim, a na taj nain apstraktnijim potrebama.

Predmet je u pravu osoba, na moralnom stajalitu subjekt, u porodici lan porodice, u graanskom drutvu uope graanin ovdje sa stajalita potreba, to je konkretnost predstave to se zove ovjek; tek je, ovdje, i zapravo samo ovdje, rije o ovjeku u tom smislu.

Udobnost je neto posve neiscrpno i neto to napreduje do beskonanosti, jer svaka udobnost ponovo pokazuje neudobnost, pa ovi pronalasci nemaju kraja. Neka potreba stoga nije proizvedena niti od onih koji je imaju na neposredan nain nego je, tovie, proizvedena pomou onih koje svojim nastankom trae neki dobitak.

Time da se moram ravnati prema drugima, ulazi ovdje forma openitosti. Od drugih dobivamo sredstvo zadovoljenja, pa prema tome moram prihvatiti njihovo mnijenje. Ali ja sam ujedno prinuen da proizvedem sredstvo zadovoljenja za druge. Dakle, jedno je povezano sa drugim i od njega zavisi. Utoliko sve partikularno postaje neim drutvenim; u nainu odijevanja, u vremenu za jelo lei izvjesna konvencija koja se mora prihvatiti jer u ovim stvarima nije vrijedno napora htjeti pokazati svoj uvid, nego je najpametnije u tome postupati kao ostali.

b) Vrsta rada

Posredovanje da se partikulariziranim potrebama pripremi i stekne isto primjereno partikularizirano sredstvo jest rad, koji od prirode neposredno isporueni materijal specificira za te raznolike svrhe s pomou mnogostrukih procesa. To formiranje daje, pak, sredstvu vrijednost i njegovu svrsishodnost, tako da se ovjek u svojoj potronji odnosi prvenstveno prema ljudskim produkcijama, pa su takvi napori ono to on troi.

Ono ope i objektivno u radu lei, meutim, u apstrakciji, koja uzrokuje specifikaciju sredstava i potreba, a time ujedno postaje podjelom jednostavniji, a time postaje vea vjetina u njegovu apstraktnom radu, kao i koliine njegovih proizvoda. Ova apstrakcija vjetine i sredstva upotpunjuje ujedno ovisnost i uzajamnu povezanost ljudi za zadovoljavanje ostalih potreba do potpune nunosti. Apstrakcija proizvoenja ini rad, nadalje, sve vie mehanikim, a time na koncu podobnim da ovjek moe od njega odstupiti, a da na njegovo mjesto moe stupiti stroj.

c) Imovina

U ovoj ovisnosti i uzajamnosti rada i zadovoljavanja potreba preobraa se subjektivna sebinost u prilog zadovoljavanju potreba svih drugih u posredovanje posebnog s pomou opega kao dijalektiko kretanje, tako da upravo time to svaki za sebe stjee, proizvodi i uiva, proizvodi i stjee za uitak ostalih. Ova nunost, to lei u svestranoj isprepletenosti ovisnosti svih, sada je za svakoga opa, stalna imovina, koja za nj sadrava mogunost da s pomou obrazovanja i vjetine u tome to ovo stjecanje, posredovanjem njegova rada, odrava i proiruje opu imovinu.

Nain sudjelovanja u opoj imovini preputen je svakoj posebnosti individua, a opa razliitost uposebljavanja graanskog drutva jest neto nuno. Ako je prva osnova drave porodica, onda su stalei druga. Ovo je za nju veoma vano jer privatne osobe, premda samoive, imaju nunost da se okrenu prema drugima. Ovdje je, dakle, korijen kojim se sebinost povezuje sa onim opim, sa dravom, ija briga mora biti to da ova povezanost bude uspjenija i vra.

Stalei se odreuju prema pojmu kao supstancijalni ili neposredni stale, refleksivni ili formalni, a zatim kao opi stale.

a) Supstancijalni stale ima svoju imovinu u prirodnim proizvodima nekog tla koje on obrauje tla koje je sposobno da bude iskljuivo privatno vlasnitvo, te zahtijeva ne samo neodreeno troenje nego i objektivno ureivanje. Spram nadovezivanja rada i stjecanja na pojedine stalne prirodne epohe i zavisnosti dobitka od promjenjive kakvoe prirodnog procesa, svrha potrebe ini sebe predostronou za budunost, ali s pomou svojih uvjeta zadrava nain subzistancije koja je manje posredovana refleksijom i vlastitom voljom, i u tome uope supstancijalno uvjerenje neposredne obiajnosti, koja poiva na porodinim odnosima i povjerenju. Ovaj prvi stale e sve vie sadravati nain patrijahalnog ivota i njegovo supstancijalno raspoloenje. Ovdje je ovjeku ono to dobija dovoljno; on troi jer mu se vraa. Ovo je jednostavno pomiljanje koje nije usmjereno na sticanje bogastva; moemo ga nazvati staroplemikim, koje troi ono to jest. U ovom staleu priroda je glavna stvar a vlastita marljivost je, naprotiv, ono podreeno, dok je kod drugog stalea um ono bitno a prirodni proizvod se moe posmatrati samo kao materijal.

b) Zanatlijski stale ima kao svoj posao ureivanje prirodnog proizvoda pa je za sredstva svoje subzistencije upuen na svoj rad, na refleksiju i razum, kao i bitno na posredovanje s potrebama i radovima drugih. to on uradi i uiva, treba zahvaliti prvenstveno sebi samome, svojoj vlastitoj djelatnosti.

c) Opi stale ima kao svoj posao ope interese drutvenog stanja; on stoga mora biti osloboen direktnog rada za potrebe bilo s pomou privatne imovine, bilo na taj nain da mu drava, koja zahtijeva njegovu djelatnost, nadoknauje tetu, tako da privatni interes nalazi svoje zadovoljenje u njegovu radu za ono ope. Princip ovog sistema potreba ima kao vlastitu posebnost znanja i htijenja openitost koja po sebi i za sebe bitkuje, openitost slobode samo apstraktno, dakle kao pravo

vlasnitva u sebi koje, meutim, ovdje vie nije samo po sebi nego je u svojoj vaeoj zbiljnosti, kao zatita vlasnitva pravosuem.

B. Pravosue

S jedne strane kroz sistem partikularnosti pravo postaje krajnje nuno kao zatita za posebnost. Ako dolazi i iz pojma onda ono ipak stupa u egzistenciju, jer je nuno za potrebe. Imati misao prava znai biti obrazovan za miljenje a ne vie zadravati se u puko ulnom; predmeti se moraju prilagoditi formi openitosti i sebe isto tako usmjeriti u volju prema neemu openitom. Tek nakon to su ljudi pronali raznovrsne potrebe, a njihovo privreivanje se zaplelo u zadovoljavanje, mogu se obrazovati zakoni.

a) Pravo kao zakon

to je po sebi pravo, postavljeno je u njegovu objektivnom opstanku, tj. odreeno s pomou misli za svijest i kao ono to jest i vai kao pravo, poznato, zakon; a pravo je ovim odreenjem pozitivno pravo uope.

Neto postaviti kao ope tj. to kao ope dovesti svijesti jest, kao to je poznato, miljenje; time to ono tako sadraj vraa u njegov najjednostavniji oblik, daje mu njegovu posljednju odreenost. Ono to je pravo dobiva tek time to postaje zakonom ne samo oblik svoje openitosti nego i svoju istinsku odreenost. Stoga kod predstave o zakondavstvu ne treba imati pred sobom samo taj jedan moment da se na taj nain izrie neto kao pravilo koje vai za sve; nego unutarnji bitni moment ispred onoga drugoga jest spoznaja sadraja u njegovoj odreenoj openitosti. Sama obiajna prava sadravaju moment da jesu i da se znaju kao misli. Razlika izmeu njih i zakona sastoji se samo u tome to se ona znaju samo na subjektivan i sluajan nain, pa su stoga za sebe neodreenija, a openitost misli mutnija. Obmana je da ona zbog svog oblika, to postoje kao obiaji, imaju prednost da prijeu u ivot, jer vaei zakoni jedne nacije time

to su napisani i sakupljeni ne prestaju biti njeni obiaji. Ako obiajna prava dou dotle da budu sabrana i sastavljena, to se uskoro mora dogoditi kod jednog naroda koji je samo donekle postigao neku obrazovanost, onda je ta zbirka zakonik, koji e se dakako, budui je puka zbirka, odlikovati svojom neuolienou, neodreenou i nepotpunou. On se naroito time razlikuje od pravog takozvanog zakonika to ovaj pravne principe misaono shvaa i izrie u njihovoj openitosti, a time u njihovoj odreenosti.

U ovom identitetu bitka po sebi i postavljenosti obavezuje kao pravo samo ono to je zakon. Budui da postavljenost sainjava stranu tubitka u koju moe ui takoer ono sluajno vlastite volje i druge posebnosti, zato ono to je zakon moe biti u svom sadraju jo razliito od onoga to je po sebi pravo.

U pozitivnom je pravu otuda ono to je zakonito izvor spoznaje onoga to je pravo, ili zapravo to pripada pravu; - pozitivna pravna znanost ukoliko je historijska znanost, koja kao svoj princip ima autoritet.

Time to stupa u opstanak u obliku postavljenosti, pravo i po sadraju kao primjena stupa u odnos prema materiji snoaja i vrsta vlasnitva i ugovora beskonano upojedinjenih i isprepletenih u graanskom drutvu.

No osim primjene na ono posebno, postavljenost prava sadrava u sebi primjenljivost na pojedinaan sluaj. Time ona stupa u sferu neodreenoga, onoga kvantitativnoga. U tom zaotravanju opega ne samo do posebnoga nego i do upojedinjenosti, do neposredne primjene, poglavito lei ono isto pozitivno zakona.

U zakonima i u pravosuu bitno postoji jedna strana koja sadri sluajnost a koja lei u tome da je zakon jedno ope odreenje koje treba biti primijenjeno na pojedinani sluaj.

b) Opstanak zakona

Obaveznost spram zakona ukljuuje od strana prava samosvijesti nunost da zakoni budu ope objelodanjeni.

Pravo se odnosi na slobodu, na ono najdostojnije i najsvetije u ovjeku, to on sam mora znati ukoliko to za njega treba biti obavezujue.

Za javni zakonik valja, s jedne strane, zahtijevati jednostavna opa odreenja a, s druge, priroda konane grae vodi ka beskonanim daljim odreenjima. Opseg zakona treba biti, s jedne strane, gotova zatvorena cjelina a, s druge, on je neprekinuta potreba novih zakonskih odreenja.

Kao to u graanskom drutvu pravo po sebi postaje zakonom, tako i prethodno neposredno i apstraktno postojanje mojeg pojedinanog prava prelazi u znaenje priznatosti kao postojanje u egzistentnoj opoj volji i znanju. Stjecanja i postupci oko vlasnitva moraju stoga biti poduzeti i opremljeni formom koju im daje ono postojanje. Vlasnitvo se, dakle, osniva na ugovoru i na formalnostima koje ga ine sposobnim za dokaz i pravomonim.

Zakon je pravo, postavljen kao ono to je bilo po sebi. Ja neto posjedujem, imam vlasnitvo koje sam uzeo kao ono to je bez gospodara: to sada mora biti priznato i postavljeno jo i kao ono to je moje. U drutvu se stoga u odnosu na vlasnitvo javljaju formalnosti: kao znak za priznavanje drugih stavljaju se granini kamenovi otvaraju se knjige hipoteka, popisi vlasnitva. Moja volja je umna, ona vai, a ovo vaenje treba biti priznato od drugog. Ovdje dakle mora otpasti moja subjektivnost i subjektivnost drugog, a volja mora postii sigurnost, vrstinu i objektivnost, to moe dobiti samo kroz formu.

Time to su vlasnitvo i linost u graanskom drutvu zakonski priznati i vaei, zloinatvo nije vie samo povreda neega subjektivno-beskonanoga, nego ope stvari, koja u sebi vrsto i snano egzistira. Time nastupa gledite opasnosti postupka za drutvo, ime se, s jedne strane, pojaava veliina zloinstva, ali, s druge, ona mo drutva koja je postala sigurna u samu sebe sniava izvanjsku (spoljanju) vanost povrede i dovodi stoga veu blagost u njegovu kanjavanju.

c) Sud

Pravo, koje je u obliku zakona poelo postojati, jest za sebe, stoji samostalno nasuprot posebnom htijenju i mnijenju o pravu, pa ima da pribavi sebi vaenje kao ono openito. Ova spoznaja i ozbiljenje prava u posebnom sluaju, bez subjektivnog osjeaja posebnog interesa, pripada javnoj vlasti, sudu. Pravosue valja smatrati isto tako dunou kao i pravom javne vlasti, to se ne osniva na nekom nahoenju individua da time neku vlast opunomoi ili ne.

Pravo spram zloinstva u obliku osvete smao je pravo po sebi, ne u obliku prava, tj. nije u svojoj egzistenciji pravedno. Mjesto oteene stranke nastupa ono oteeno ope koje u sudu ima osebujnu zbiljnost pa preuzima progonjenje i kanjavanje zloinstva, to time prestaje biti sluajna odmazda s pomou osvete, pa se pretvara u istinsko izmirenje prava sa samim sobom, u kaznu u objektivnom pogledu kao zadovoljenje, zakona koje se ukidanjem zloinstva ponovo uspostavlja i koji se time kao vaei ozbiljuje, a u subjektivnom pogledu zloinca, kao njegova zakona, koji on zna, koji vai i za njega i za njegovu zatitu, u ijem izvrenju nad njim on sam nalazi zadovoljenje pravednosti, samo djelo onoga svojega.

Pred sudovima pravo dobiva odreenje da mora biti dokaljivo. Pravni postupak stavlja stranke u poloaj da svojim dokaznim sredstvima i pravnim razlozima pribave vaenje, a suca da se upozna sa stvari.

ovjeka moe uzbuniti to da zna da ima neko pravo koje mu se osporava kao nedokazivo; ali pravo koje imam ujedno mora biti utvreno: ja ga moram moi prikazati, dokazati i samo time da ono to je po sebi bivstvujue jest takoer i utvreno, ono moe vaiti u drutvu.

Zahtjev priznanja sa strane zloinca ima istinu u tome da se time daje zadovoljenje pravu subjektivne samosvijesti; jer to to govori sudac ne mora biti protiv njega nema nieg stranog. Ali ovdje se javlja tekoa u tome da zloinac moe poricati, a time se ugroava interes pravednosti. Ako sada opet treba vaiti subjektivno uvjerenje suca, onda se ponovo javlja izvijesna krutost u tome to se ovjek vie ne promatra kao slobodan. Posredovanje je sada u tome da se zahtijeva da presuda o krivici ili nedunosti treba se donijeti iz due zloinca, - porota.

U pravosuu vraa se graansko drutvo, u kojemu se ideja izgubila u posebnosti i razdvojila u diobi unutranjega i spoljanjega, svojem pojmu, jedinstvu po sebi bitkujueg opega sa subjektivnom posebnou, ali ova u pojedinanom sluaju, a ono u znaenju apstraktnog prava. Ozbiljenje tog jedinstva u proirenju na cijeli opseg posebnosti, ponajprije kao relativnog ujedinjenja sainjava odreenje policije, a u ogranienom ali konretnom totalitetu korporaciju.

C. Policija i korporacija

U sistemu potreba subzistencija i dobrobit svakog pojedinca jest kao mogunost, ija je zbiljnost uvjetovana njegovom proizvoljnou i prirodnom posebnou isto tako kao i objektivnim sistemom potreba; pravosuem je ponitena povreda vlasnitva i linost. No u posebnosti zbiljsko pravo sadrava kako to da su ukinute sluajnosti prava jedne ili druge svrhe i da je isposlovana nesmetana sigurnost osoba i vlasnitva, tako i to da je osiguranje subzistencije i dobrobiti pojedinca da je posebna dobrobit odreena i ozbiljena kao pravo.

a) Policija

Ovdje se ne mogu postaviti nikakva vrsta odreenja niti povui apsolutne granice. Sve je ovdje osobno; javlja se subjektivno mnijenje, a duh ureenja, opasnosti vremena, trebaju izraziti blie okolnosti.

Policijski nadzor i predostronost imaju svrhu da posreduju individuu sa opom mogunou koja postoji za dostizanje individualnih svrha. Ovdje su sada vladajua dva glavna nazora. Jedna tvrdi da policiji pripada nadzor nad svim, drugi, da policija ovdje nema nita da odreuje jer se svatko ravna prema potrebama drugog. Pojedinac svakako mora imati pravo da na ovaj ili onaj nain zaradi svoj kruh, ali na drugoj strani i publika treba da zahtijeva pravo da ono to je potrebno bude postignuto na valjan nain. Obje strane se trebaju zadovoljiti a slobofa rada ne smije biti od one vrste da bude ugroeno ono to je openito bolje.

Graansko drutvo ovjeka privlai sebi i od njega zahtijeva da radi za nju i da sve ini preko nje i njenim posredstvom. Ako ovjek na taj nain treba biti lan graanskog drutva, onda on isto tako ima prava i zahtjeve prema njoj, kao to ih je imao prema porodici. Graansko drutvo mora tititi svoga lana, braniti njegove interese, kao to je pojedinac duan potovati zakone graenskog drutva.

Ako se graansko drutvo nalazi u nesmetanoj djelatnosti, onda je ono unutar samoga sebe u progresivnom porastu puanstva i industrije. Uopavanjem sveze ljudi uslijed njihovih potreba i uopavanjem naina da se za te potrebe spreme i pridonesu sredstva, poveava se, na jednoj strani, nagomilavanje bogatstva jer se iz ove dvostruke openitosti izvlai najvei dobitak kao to se, na drugoj strani, poveava upojedinjavanje i ogranienost posebnog rada i time zavisnost i nuda klasa koja je vezana uz taj rad, s ime je povezana nesposobnost osjeaja i uivanja daljih sposobnosti, a naroito duhovnih prednosti graanskog drutva.

Ako se bogatijoj klasi nametne direktni teret, ili ako u drugom javnom vlasnitvu postoje direktna sredstva to bi masu koja se primie siromatvu trebala odrati u stanju njenog urednog naina ivota, onda bi i bez posredovanja rada bila osigurana subzistencija onih koji oskudijevaju, to bi bilo protiv principa graanskog drutva i osjeanja njegovih individua o njihovoj samostalnosti i asti; - ili ako bi dolazila posredovanjem rada, onda bi se povealo mnotvo proizvoda, u ijem se obilju, a nedostatku odgovarajuih potroaa koji sami proizvode, upravo i sastojalo zlo, koje se na oba naina samo poveava. Time se pokazuje da pri preobilju bogatstava graansko drutvo nije dovoljno bogato, tj. da mu vlastito bogatstvo nedostaje da otkloni prekomjernost siromatva i stvaranje oloa.

Policijska predostronost ozbiljuje i odrava ponajprije ono to je sadrrano u posebnosti graanskog drutva kao izvanjski (spoljanji) red i ustanova za zatitu i sigurnost masa od posebnih svrha i interesa, koji postoje u ovome opemu, kao to ona kao vie upravljanje nosi predostronost prema interesima to vode izvan tog drutva. Budui da po ideji sama posebnost ono ope, to je u njenom imanentnom interesu, ini svrhom i kao ono imanentno vraa u graansko drutvo; to sainjava odreenje korporacije.

b) Korporacija

Zemljoradniki stale ima u supstancijalitetu svog porodinog i prirodnog ivota u sebi samome neposredno svoje konkretno openito, u kojemu on ivi; opi stale ima u svom odreenju openito za sebe kao svrhu svoje djelatnosti i kao svoje tlo. Sredina izmeu tih obaju, obrtniki stale, upuena je bitno na posebno, pa joj je stoga osobito svojstvena korporacija.

Rad graanskog drutva raspada se po prirodi svoje posebnosti na razliite grane. Budui da takvo po sebi jednako posebnosti poinje egzistirati kao zajedniko u zadruzi,

zato na svoju posebnost upravljena, sebina svrha ujedno sebe shvaa i djeluje kao ope, a lan graanskog drutva, po svojoj posebnoj vjetini, lan je korporacije.

Korporacija ima po tom odreenju, pod nadzorom ope moi, pravo da se brine za svoje vlastite unutar sebe ukljuene interese.

U korporaciji porodica ima ne samo svoje vrsto tlo kao sposobnou uvjetovano osiguranje subzistencije, vrstu imovinu, nego je oboje takoer priznato, tako da lan jedne korporacije svoju valjanost da je on neto, i svoje poteno izdravanje i napredovanje, nije prisiljen prikazati s pomou nekih daljih vanjskih (spoljanjih) pokazivanja.

Pored porodice sainjava korporacija drugi, u graanskom drutvu zasnovani obianosni korijen drave. Prva sadrava momente subjektivne posebnosti i objektivne openitosti u supstancijalnom jedinstvu; druga, meutim, ove momente, koji su ponajprije u graanskom drutvu podijeljeni na posebnost u sebi to se reflektira posebnost potrebe i uivanja i apstraktnu pravnu openitost, ujedinjuje unutarnji nain, tako da je u tom ujedinjenju posebna dobrobit kao pravo i ozbiljena.

Svrha korporacije kao ograniena i konana ima svoju istinu kao i u policijskom vanjskom ureenju postojee dijeljenje i njegov relativni identitet u po sebi i za sebe opoj svrsi i njenoj apsolutnoj zbiljnosti; sfera graanskog drutva prelazi otuda u dravu.

U zbiljnosti je stoga drava naprotiv uope ono prvo, unutar kojega se porodica tek izgrauje do graanskog drutva, a ideja drave same jest ona koja dirimira u ta oba momenta; u razvoju graanskog drutva zadobiva obiajnosna supstancija svoj beskonani oblik, koji u sebi sadrava oba momenta: 1. beskonano razlikovanje do po-sebi-bitkujueg bitka u sebi samosvijesti i

2. oblik openitosti, koji je u stvaranju, oblik misli, kojim je duh sebi u zakonima i institucijama, njegovoj pomiljenoj volji, objektivan i zbiljski kao organski totalitet.

Trei odsjek DRAVA

Drava je zbiljnost obiajnosne ideje obiajnosni duh kao oigledna sama sebi jasna, supstancijalna volja, koja o sebi misli i sebe zna, pa to to ona zna i ukoliko ona to zna takoer i izvrava. U obiaju ima ona svoju neposrednu, a u samosvijesti pojedinca, u njegovu znanju i djelatnosti svoju posrednu egzistenciju, kao to i ova s pomou uvjerenja u njoj, kao u svojoj biti, svrsi i proizvodu svoje djelatnosti, ima svoju supstancijalnu slobodu.

Drava kao zbiljnost supstancijalne volje, koju ona ima u posebnoj samosvijesti, uzdignutoj do njene openitosti, jest ono po sebi i za sebe umno. To supstancijalno jedinstvo jest apsolutna nepokretna samosvrha, u kojemu sloboda dolazi do svojeg najvieg prava, kao to ta konana svrha ima najvie pravo spram pojedinca, ija je najvia dunost da budu lanovi drave.

Drava se na poseban nain odnosi prema individui; budui da je ona objektivni duh, zato sama individua ima objektivitet, istinu i obiajnost samo ukoliko je njen lan. Ujedinjenje kao takvo samo je istinski sadraj i svrha, pa je odreenje individua da ive opim ivotom; njihovo dalje posebno zadovoljavanje, djelatnost, nain dranja ima taj supstancijalitet i opu vanost kao svoju polaznu toku i rezultat. Umnost postoji, apstraktno uzeto, uope u jedinstvu openitosti i pojedinanosti, koje sebe proimaju, a ovdje konkretno, po sadraju, u jedinstvu objektivne slobode, tj. ope supstancijalne volje i subjektivne slobode kao individualnog znanja i njegove volje, koja trai posebne

svrhe pa stoga, po obliku, u postupanju koje sebe odreuje prema zamiljenim, tj. opim zakonima i naelima. Ova je ideja po sebi i za sebe vjeni i nuni bitak duha.

Drava po sebi i za sebe je obiajna cjelina, ozbiljene slobode, a apsolutna svrha uma je da sloboda bude zbiljska. Drava je duh koji stoji u svijetu i sebe u njemu realizira sa svijeu, dok se on u prirodi realizira samo kao ono drugo, kao duh koji spava. On je drava samo kao prisutan u svijesti, kad sebe samog zna kao egzistirajui predmet. Kod slobode se ne mora poi od pojedinanosti, od pojedinane samosvijesti nego samo od biti samosvijesti, jer znao to ovjek ili ne, ova bit se realizira kao samostalna mo u kojoj su pojedinane individue samo momenti: da drava postoji, to je kretanje Boga u svijetu, njegov osnov je mo uma koji se ozbiljuje kao volja.

Ideja drave ima a) neposrednu zbiljnost, pa je individualna drava kao organizam koji se odnosi na sebe ustav ili unutarnje dravno pravo; b) ona prelazi u odnos pojedinane drave prema drugim dravama vanjsko (spoljanje) dravno pravo; c) ona je opa ideja kao rod i apsolutna mo spram individualnih drava, duh koji sebi u procesu svjetske povijesti daje svoju zbiljnost.

Drava kao zbiljska bitno je individualna drava a osim toga i posebna drava. Individualitet se treba razlikovati od posebnosti: on je moment same ideje drave, dok posebnost pripada povijesti. Drave kao takve su nezavisne jedna od druge a odnos, dakle, moe biti samo vanjski, tako da neto tree to povezuje mora biti iznad njih. Ovo tree sada je duh koji sebi daje zbiljnost u svjetskoj povijesti i jest njihov apsolutni sudac.

A. Unutarnje pravo drave

Drava je zbiljnost konkretne slobode: a konkretna sloboda sastoji se u tome da osobna pojedinanost i njeni posebni interesi isto tako imaju svoj potpuni razvoj i priznanje svog prava (u sistemu porodice i graanskog drutva), kao to s pomou samih sebe djelomice prelaze u interes opega, a djelomice sa znanjem i voljom priznaju to ope kao svoj vlastiti supstancijalni duh, pa su za nj djelatni kao za svoj konaan cilj, tako da ni ono ope ne vai i ne izvrava se bez posebnog interesa, znanja i htijenja, niti individue ive kao privatne osobe samo za ovo potonje, a da im htijenje nije ujedno u opemu i za ope, imajui djelatnost koja je svjesna te svrhe.

Spram sfera privatnog prava i privatne dobrobiti, porodice i graanskog drutva, drava je, s jedne strane, vanjska nunost i njihova via mo, ijoj su prirodi podvrgnuti i od koje zavise njihovi zakoni, kao i njihovi interesi; ali, s druge strane, ona je njihova imanentna svrha, pa joj je snaga u jedinstvu njene ope konane svrhe i posebnog interesa individua, u tome da oni ukoliko imaju spram nje dunosti ukoliko istovremeno imaju prava.

Budui da je dunost ponajprije dranje spram neega to je za mene supstancijalno, po sebi i za sebe ope, a pravo, naprotiv, opstanak uope toga supstancijalnoga, dakle strana njegove posebnosti i moje posebne slobode, zato se oboje na formalnim stupnjevima pojavljuje podijeljeno na razliite strane ili osobe. Drava, kao ono obiajnosno, kao proimanje supstancijalnoga i posebnoga, sadrava da je moja obavezatnost spram onoga supstancijalnoga ujedno opstanak moje posebne slobode, tj. da su u njoj dunost i prava ujedinjeni u jednoj te istoj vezi. No kako, nadalje, u dravi razliiti momenti ujedno dolaze do svog osebujnog oblija i realiteta, a time ponovo nastupa razlikovanje prava i dunosti, to su oni time to su po sebi, tj. formalno identini, ujedno po svom sadraju razliiti. U onome privatnome i moralnome nedostaje zbiljska nunost veze pa je, prema tome, postojea samo apstraktna

jednakost sadraja; to je u tim apstraktnim sferama jednome pravo, treba biti pravo i drugome, a to je jednome dunost, treba biti dunost i drugome. Onaj apsolutni identitet dunosti i prava zbiva se samo kao jednaki identitet sadraja, u odreenju da je ovaj sadraj sam posve openit, naime, princio dunosti i prava, osobna sloboda ovjekova.

Zbiljska ideja, duh, koji se sam razdvaja u dvije idealne sfere svog pojma, porodicu i graansko drutvo, kao i svoju konanost, da bi iz njihova idealiteta za sebe nio beskonani zbiljski duh, da dodjeljuje, dakle, tim sferama materijal ove svoje konane zbiljnosti, individue kao mnotvo, tako da se to dodjeljivanje pojedincu pojavljuje posredovanjem okolnosti, proizvoljnosti i vlastitog obzira njegova odreenja.

Drava je organizam u sebi; ali on je iv samo ukoliko su oba momenta, ovdje porodica i graansko drutvo, u njoj razvijeni. Zakoni koji njima upravljaju jesu institucije onoga umnog koje u njima sija. Ali, temelj, poslijednja istina ovih institucija jeste duh koji im je opa svrha i svjesni predmet. Porodica je dodue i obiajna, samo svrha nije kao znana; u graanskom drutvu je, naprotiv, razdvajanje ono to je odreujue.

Svoj posebni odreeni sadraj uzima nastrojenost iz razliitih strana organizma drave. Taj organizam jest razvoj ideje u njene razlike i njihovu objektivnu zbiljnost. Te razluene strane tako su razliite vlasti i njihovi poslovi i djelatnosti, ime se neprestano na nuni nain, i to time to su one odreene prirodom pojma, proizvodi i odrava ono ope time to je ono isto tako pretpostavljeno njegovoj proizvodnji; - ovaj organizam je politiki ustav.

Da je svrha drave opi interes kao takav, a u tome, kao svojoj supstanciji, odranje posebnih interesa, jest: 1. njena apstraktna zbiljnost ili supstancijalitet ; ali ovaj je

2. njena nunost kad se on dirimira u pojmovne razlike njene djelatnosti koje su po onom supstancijalitetu isto tako zbiljska vrsta odreenja, sile itd.; i 3. ali upravo je taj supstancijalitet duh koji sada zna i hoe.

Drava stoga zna to hoe, i zna to u svojoj openitosti, kao miljeno; ona djeluje i postupa stoga po znanim svrhama, poznatim naelima i po zakonima koji to nisu samo po sebi nego i za svijest; te isto tako, ukoliko se njeni postupci odnose na postojee okolnosti i odnoaje, po njihovu odreenom poznavanju.

Loa drava je ona koja puko egzistira; bolesno tijelo takoer egzistira ali nema istinski realitet. Ruka koja je zakrljalajo izgleda kao ruka i egzistira a da zbiljski ne postoji; istinska zbiljnost je nunost: ono to je zbiljsko u sebi je nuno. Savrenoj dravi bitno pripada svijest, miljenje; drava stoga zna to hoe i to zna kao neto miljeno.

Politiki ustav jest pravo: organizacija drave i proces njenog organskog ivota u odnosu prema sebi samoj, u kojemu ona svoje momente razlikuje unutar same sebe pa ih razvija u postojanje. Drugo, ona je kao individualitet iskljuno. Jedno, koje se time odnosi prema drugima, dakle svoje odreenje okree spram spolja (vantine) i po ovom odreenju postavlja svoje postojee razlike unutar sebe samoga u njihovu identitetu.

I.

Unutarnje ureenje za sebe

Ustav je uman ukoliko drava svoju djelatnost u sebi razlikuje i odreuje po prirodi pojma, i to tako da je svaka od tih vlasti sama u sebi totalitet time to u sebi djelotvorno ima i sadrava druge momente, te to oni, budui da izraavaju razliku pojma, ostaju upravo u svom idealitetu i sainjavaju samo individualnu cjelinu.

Politika drava cijepa se u supstancijalne razlike: a) vlast da se odredi i utvrdi ono ope zakonodavna vlast; b) supsumcija posebnih sfera i pojedinanih sluajeva pod ope upravna vlast; c) subjektivitet kao posljednja voljna odluka kneevska vlast, u kojoj su razliite vlasti obuhvaene u individualno jedinstvo, koje je, dakle, vrhunac i poetak cjeline konstitucionalna monarhija

Princip novijeg svijeta uope je sloboda subjektiviteta da se sve bitne strane koje su prisutne u duhovnom totalitetu, razvijaju dolazei do svoga prava. Polazei od ovog stajalita jedva se moe postaviti uzaludno pitanje koja je forma bolja, monarhija ili demokracija. Moe se samo rei da su jednostrane forme svih dravnih ureenja koje nisu u stanju da u sebi podnesu princip slobodnog subjektiviteta i koje ne znaju odgovoriti jednom izobraenom umu.

Budui da je duh samo onako zbiljski kako sebe zna i budui da je drava kao duh jednog naroda ujedno zakon koji proima sve njene odnose, obiaj i svijest njenih individua, zato ustav nekog odreenog naroda uope zavisi od naina i obrazovanosti njegove samosvijesti; u tome lei njegova subjektivna sloboda i prema tome, zazbiljnost ustava.

U svom ustavu drava mora proeti sve odnose. Ustav nije neka puka tvorevina: on je rad stoljea, ideja i svijest onog umnog, ukoliko je ono razvijeno u jednom narodu. Stoga ni jedan ustav puko ne stvaraju subjekti. Narod prema svom ustavu mora imati osjeaj svog prava i svog stanja, on inae moe postojati kao neto izvanjsko ali nema nikakvog znaaja i nikakve vrijednosti. U pojedincu se, naravno, esto moe nalaziti potreba i enja za boljim ustavom, ali neto je posve drugo da je cijela masa proeta jednom takvom predstavom, i to slijedi tek kasnije.

a) Kneevska vlast

Kneevska vlast sadrava tri momenta totaliteta u sebi, openitost ustava i zakona, savjetovanje kao odnos posebnoga spram opega i moment posljednje odluke kao samoodreenja u koje se sve ostalo vraa i odakle uzima poetak zbiljnosti. To apsolutno samoodreenje sainjava princip razlikovanja kneevske vlasti kao takve, to ga ponajprije valja razviti.

1. Osnovno je odreenje politike drave supstancijalno jedinstvo kao idealitet njenih momenata u kojemu su a) posebne vlasti i njihovi poslovi isto tako ukinuti kao i odrani i samo tako odrani ukoliko nemaju nikakvog nezavisnog ovlatenja, nego samo takvo i toliko koliko je odreeno u ideji cjeline ukoliko polaze od njene moi pa su njeni lanovi kao jednostavnog sebstva onog supstancijalnog jedinstva. b) Posebni poslovi i djelotvornosti drave su kao njeni bitni momenti njoj svojstveni pa su uz individue s pomou kojih se vre i pokazuju vezani ne po njihovoj neposrednoj linosti, nego samo po njihovim opim i objektivnim kvalitetima, a stoga su povezani s posebnom linou kao takvom na spoljanji i sluajan nain. Dravni poslovi i vlasti ne mogu stoga biti privatno vlasnitvo. Djelatnost drave je povezana za individue; ali one nisu ovlatene na prirodan nain da se brinu za poslove nego po njihovom objektivnom kvalitetu. Sposobnost, spretnost, karakter pripada posebnosti individue: ona mora biti odgojena i obrazovana za neki posebni posao. Zato neka sluba ne moe biti ni prodana niti naslijeena. Ova oba odreenja, da posebni poslovi i vlasti drave nisu ni za sebe ni u posebnoj volji individua samostalni i vrsti, nego da imaju svoj poslijednji korijen u jedinstvu drave kao svom jednostavnom sebstvu, sainjavaju suverenitet drave.

2. Suverenitet ponajprije samo opa misao ovog idealiteta, egzistira samo kao samom sebi izvijestan subjektivitet i kao apstraktno, te utoliko neosnovano samoodreenje volje, u kojemu lei ono posljednje odluke. To je ono individualno drave kao takve, koja je sama u tome jedna. Subjektivitet je, meutim, u svojoj istini samo kao subjekt, linost samo kao lice, a u ustavu koji je uznapredovao do realne umnosti ima svaki od triju momenata pojma svoje za sebe zbiljsko odvojeno oblije. Stoga moment cjeline koji apsolutno odluuje nije individualitet uope, nego jedna individua, monarh. U organizaciji drave, ovdje to znai u konstitucionalnoj monarhiji, pred sobom ne moramo imati nita drugo nego nunost ideje u sebi: sva druga gledita moraju iseznuti. Drava se mora posmatrati kao velika arhitektonska graevina, kao hijeroglif uma to se pokazuje u zbiljnosti. Predstava lako poima da drava koja je volja koja sebe odreuje i koja je savrena volja, sada jest ono posljednje sebe-odluivanje.

Oba momenta u svojem nepodijeljenom jedinstvu, posljednje bezrazlono sebstvo volje i time tako bezrazlona egzistencija, kao odreenje preputeno prirodi ova ideja onog proizvoljnou nepokrenutoga sainjava velianstvo monarha. U tom jedinstvu lei zbiljsko jedinstvo drave, koje je samo tom svojom unutarnjom i vanjskom neposrednou izuzeto iz mogunosti da bude povueno u sferu posebnosti, njene proizvoljnosti, svrha i nazora da bude izuzeto iz mogunosti da bude povueno u sferu posebnosti, njene proizvoljnosti, svrha i nazora da bude izuzeto iz borbe fakcija protiv fakcija oko prestolja, te slabljenja i razbijanja dravne sile.

Pravo koje se stjee roenjem i nasljedno pravo sainjavaju temelj legitimiteta, ne kao temelj pukog pozitivnog prava, nego ujedno u ideji.

Lako se priinja da je izborna drava najprirodnija predstava, tj. ona je najblia plitkosti misli; budui da se monarh treba brinuti za stvar i interese naroda, zato bi takoer

moralo biti preputeno izboru naroda kome on eli staviti u dunost brigu za svoju dobrobit, i samo iz tog stavljanja u dunost nastaje pravo upravljanja. Ovaj nazor, kao i predstave o monarhu kao najviem inovniku drave, predstave o ugovornom odnosu izmeu njega i naroda itd. polazi od volje kao nahoenja, mnijenja i proizvoljnosti mnogih od odreenja koje u graanskom drutvu vai kao prvo ili, tovie, sebe samo eli uiniti vaeim, ali nije ni princip porodice, a jo manje drave, pa uope stoji nasuprot ideji obiajnosti.

Da je izborna drava, naprotiv, najloija institucija, proizlazi za rezoniranje ve iz posljedica koje se za nju, uostalom, pojavljuju samo kao neto mogue i vjerojatno, ali uistinu bitno lee u ovoj instituciji. Po prirodi odnosa, naime, da je u izbornoj dravi partikularna volja ona koja posljednja odluuje, ustav postaje izbornom kapitulacijom, tj. dravne vlasti na diskreciju partikularne volje, odakle proizlazi pretvaranje posebnih dravnih vlasti u privatno vlasnitvo, slabljenje i gubljenje suvereniteta drave, a time njeno unutarnje raspadanje i vanjsko ruenje.

Iz suvereniteta monarha proistie pravo pomilovanja zloinaca, jer samo njemu pripada ozbiljenje moi duha da uinjeno pretvori u neuinjeno te da u opratanju i zaboravljanju poniti zloinstvo.

Trei moment kneevske vlasti tie se onoga po sebi i za sebe opeg, koje u subjektivnom pogledu postoji u savjesti monarha, a u objektivnom u cjelini ustava i u zakonima; kneevska vlast pretpostavlja, utoliko druge momente, kao to i svaki od ovih pretpostavlja nju.

Objektivna garancija kneevske vlasti, pravne sukcesije prema nasljednosti prijestolja itd., lei u tome da isto tako kao to ova sfera ima svoju zbiljnost izdvojenu iz drugih momenata odreenih s pomou uma, imaju i druga za sebe osebujna prava i dunosti

svojih odreenja. Svaki lan, odravajui se za sebe, odrava u umnom organizmu upravo time druge u njihovoj osebujnosti.

b) Upravna vlast

Od odluke razliito je izvoenje i primjena kneevskih odluka, uope produavanje i odravanje u istom stanju onoga to je ve odlueno, postojeih zakona, ustanova, zavoda za zajednike svrhe i sl. Ovaj posao supsumcije uope obuhvaa u sebi upravna vlast, pod kojom su isto tako obuhvaene i sudske i politike vlasti, koje se neposredno odnose na ono posebno graanskog drutva, te ine vaeim opi interes u tim svrhama.

Pridravati se opeg interesa drave i pridravati se onoga zakonskoga u tim posebnim pravima, te svoditi ih na ono, zahtijeva staranje s pomou poslanika upravne vlasti, egzekutivnih dravnih inovnika i viih savjetodavnih, utoliko kolegijalno konstituiranih nadletava, koja se sastaju u najviim vrhovima koji se dotiu monarha.

Glavna toka o kojoj se radi u upravnoj vlasti je podjela poslova: ona se tie prijelaza od onog openitog u ono posebno i pojedinano a njene poslove treba razdvojiti na razliite ogranke. Ali ono to je teko jest to da se oni prema gore i prema dolje ponovo spajaju. Izvjetaj koji se ovdje primjenjuje esto se sastoji u tome da se imenuje dravni kancelar, predsjednik vlade, ministarski savjet, da bi se time pojednostavila vrhovna uprava. Ali time takoer sve e opet polaziti odozgo i od ministarske vlasti, a poslovi e, kako se kae, biti centralizirani. Sa ovim je povezana najvea lakoa, brzina, djelotvornost za ono to se treba dogaati za ope dravne interese. Ovdje vlada udara na opravdane interese koje mora potovati i ukoliko administracija takvim interesima moe biti samo korisna, ali ih mora i nadzirati, individua nalazi zatitu ostvarenja svojih prava, pa se tako njen partikularni interes povezuje sa odranjem cjeline. Od izvijesnog vremena organizacija je uvijek postavljana odozgo a ovo organiziranje je bilo glavno nastojanje, ali ono nie, masovno cjeline je manje ili vie lako puteno kao neorgansko; a ipak je od

najvee vanosti da to postane organskim, jer samo tako je ono mo, vlast, inae je samo gomila, mnotvo rasprenih atoma. Opravdana vlast postoji samo u organskom stanju posebnih sfera.

Dravna sluba zahtijeva, tovie, rtvovanje samostalnog i proizvoljnog zadovoljavanja subjektivnih svrha dajui upravo time pravo da se ono nae u djelu koje je primjereno dunosti, ali samo u njemu. U tome lei s te strane povezanost opeg i posebnog interesa, koja sainjava pojam i unutarnju vrstou drave. Slubeniki odnos takoer nije nikakav ugovorni odnos premda postoji dvostruka suglasnost i izvravanje obaju strana. Slubenik nije pozvan za neko pojedinano izvravanje slube kao opunomoenik, nego stavlja u ovaj odnos glavni interes svoje duhovne i posebne egzistencije. Isto tako nije to po svom kvalitetu sa vanjska, samo posebna stvar koju bi on trebao izvravati i koja bi njemu bila povjerena, vrijednost je jedne takve stvari kao ono unutarnje razliita od njene izvanjskosti pa se jo ne povreuje pri neizvravanju stipuliranoga. No ono to dravni slubenik treba izvravati jest, onako kako je to neposredno, vrijednost po sebi i za sebe.

U srednjem staleu kojemu pripadaju dravni slubenici, jest svijest drave i istaknuto obrazovanje. Stoga on ini i njen temeljni stup u odnosu na pravinost i inteligenciju. Drava u kojoj ne postoji srednji stale, stoga jo ne stoji ni na kakvom visokom stupnju. Jedan od glavnih interesa drave jest da se obrazuje ovaj srednji stale, ali ovo se moe dogoditi samo u organizaciji koje je onakva kakvu smo je vidjeli, naime pomou ovlatenja posebnih krugova koji su relativno nezavisni, i kroz jedan svijet slubenika ija se samovolja lomi na onima koji su ovlateni na taj nain. Djelovanje prema opem pravu i navika ovog djelovanja je posljedica suprotnosti koju obrazuju za sebe samostalni krugovi.

c) Zakonodavna vlast

Zakonodavna vlast tie se zakona kao takvih ukoliko potrebuju dalje odreivanje te unutarnjih poslova koji su po svom sadraju posve openiti. Ova je vlast sama dio ustava, koji joj je pretpostavljen, a utoliko po sebi i za sebe lei izvan njenog direktnog odreivanja, ali se dalje razvija u usavravanju zakona i u progresivnom karakteru opih upravnih poslova.

Ustav mora po sebi i za sebe biti na vrstom tlu na kojemu stoji zakonodavna vlast i on stoga ne mora biti tek sainjen. Ustav dakle jest, ali on isto tako bitno postaje, to znai, on napreduje u obrazovanju. Ovo napredovanje jedno je mijenjanje koje je neupadljivo i nema formu promjene.

to je predmet opeg zakonodavstva i to treba biti preputeno odreenju administrativnih oblasti i reguliranju uprave uope, dade se openito tako razlikovati da u prvo pripada samo ono to je po sadraju posve openito, zakonska odreenja, a u drugo posebnost, te vrsta i nain egzekucije. No to razlikovanje nije potpuno odreeno ve zbog toga to zakon, da bi bio zakon a ne puka zapovijed uope, mora u sebi biti odreen; ali to je on odreeniji, utoliko se njegov sadraj vie pribliava sposobnosti da se takav kakav jest izvri. Meutim, odreenje koje bi ilo tako daleko ujedno bi zakonima dalo empirijsku stranu koja bi u zbiljskom izvravanju morala biti podvrgnuta promjenama, to bi nakodilo karakteru zakona.

U zakonodavnoj su vlasti kao totalitetu prije svega djelotvorna dva druga momenta: monarhijski, kao onaj kojemu pripada najvia odluka upravna vlast kao savjetodavni moment, s konkretnim poznavanjem i pregledom cjeline u njenim mnogostrukim stranama i zbiljskim naelima, koja su se u tome ustalila, kao i s poznavanjem potreba poglavito dravne vlasti, - konano staleki element.

Poloaj uprave prema staleima ne treba biti bitno neprijateljski, a vjera u nunost ovog neprijateljskog odnosa tuna je zabluda. Uprava nije nikakva stranka kojoj je suprostavljena druga, tako da bi obje trebale mnogo izgubiti i iscrpiti se, a ako neka drava doe u jedno takvo stanje onda je to nesrea i ne moe se raunati kao zdravlje. Nadalje, poreze koje odobravaju stalei ne treba smatrati poklonom koji se daje dravi, nego oni se odobravaju kao ono najbolje samih onih koji daju pristanak. Ono to sainjava osebujni znaaj stalea jeste da drava time stupa u subjektivnu svijest naroda i da poinje sudjelovati u njoj.

Promatrani kao posredni organ, stalei stoje, s jedne strane, izmeu uprave uope i, s druge strane, naroda razluenog u posebne sfere i individue. Njihovo odreenje zahtijeva od njih isto tako smisao i uvjerenje drave i uprave, kao i interesa posebnih krugova i pojedinaca. Taj poloaj ima ujedno znaenje posrednitva, koje je zajedniko sa organiziranom upravnom vlasti, da se ni kneevska vlast ne pojavi izolirana i time kao puka vladarska mo i proizvoljnost, niti da se izoliraju posebni interesi zajednica, korporacija ili individua, ili jo vie, da pojedinci ne bi doli do toga da predstavljaju mnotvo i gomilu, a time do neorganskog mnijenja i htijenja i puke masovne vlasti protiv organske drave.

Jo jedan problem demokracije jest u tome to se jedan glas na izborima ini neznatan u mnotvu glasova, pa ljudi i ne izlaze na izbore.

Javno mnijenje je neorganski nain kako se ono to misli i hoe jedan narod, moe spoznati. Ono to se zbilja ini vaeim u dravi, svakako se mora postii na organski nain, a ovo je sluaj u ustavu. Ali u svim vremenima javno mnijenje je bila velika mo a to je posebno u naem vremenu u kojemu princip subjektivne slobode ima ovu vanost i znaaj. Ono to sada treba vaiti vie ne vai pomou sile, manj kroz naviku i obiaje, ali svakako kroz uvid i razloge.

Javno mnijenje sadrava stoga u sebi vjene supstancijalne principe pravednosti, istinski sadraj i rezultat itavog ustava, zakonodavstva i opeg stanja uope, u obliku zdravog ljudskog razuma, kao obiajnosne osnove koja prolazi kroz sve u liku predrasuda, kao to sadrava i istinske potrebe i ispravne tendencije zbiljnosti.

Subjektivitet smo ve jednom razmatrali kao vrh drave u monarhu. Druga strana je ona u kojoj se subjektivitet pokazuje samovoljno u javnom mnijenju kao vanjskoj pojavi. Subjektivitet monarha po sebi je apstraktan, ali on treba biti neto konkretno i kao takvo idealitet koji se izliva preko cijeline. Drava mira je tamo gdje postoje sve grane graanskog ivota, ali ovo postojanje imaju jedna pored druge i jedna izvan druge, proizlazei iz ideje cjeline. Ovo proizlaenje mora doi do pojave i kao idealitet cjeline.

II. Suverenitet prema vani

Suverenitet prema unutra je taj idealitet utoliko ukoliko su momenti duha i njegove zbiljnosti, drave, rezvijeni u svojoj nunosti i ukoliko postoje kao njegovi lanovi. No duh kao u slobodi beskonano negativni odnos prema sebi je upravo tako bitno bitak-zasebe, koji je postojeu razliku u sebe primio, pa je time iskljuiv. Drava ima u ovom odreenju individualitet koji je bitno kao individua, a u suverenu je kao zbiljska neposredna individua.

Individualitet kao iskljuivi bitak-za-sebe pojavljuje se kao odnos prema drugim dravama, od kojih je svaka samostalna spram drugih. Budui da u toj samostalnosti bitak-za-sebe zbiljskog duha postoji, on je prva sloboda i najvia ast njihova naroda.

Vojniki stale je stale openitosti kojemu pripada obrana drave i koji imaa dunost da do egzistencije dovede idealitet po sebi, to znai da sebe rtvuje. Hrabrost je svakako razliita. Istinska hrabrost obrazovanih naroda je spremnost na rtvovanje u slubi

drave, tako da individua ini samo jednog meu mnogima. Ne osobna odvanost nego ukljuivanje u ono openito jeste ono to je ovdje vano.

Vanjska je usmjerenost drave u tome to je ona individualni subjekt. Njen odnos prema drugima pripada kneevskoj vlasti, kojoj stoga neposredno i jedino pripada da zapovijeda oruanom moi, da odrava odnose s drugim dravama putem poslanika itd., da zakljuuje mir i druge ugovore.

B. Vanjsko (spoljanje) pravo drave

Vanjsko pravo drave polazi od odnosa samostalnih drava: ono to u njemu jest po sebi i za sebe dobiva stoga oblik onoga treba da, jer na razliitim suverenim voljama poiva da je ono zbiljsko.

Narod kao drava je duh u svojoj supstancijalnoj umnosti i neposrednoj zbiljnosti, stoga apsolutna mo na zemlji; neka je drava, dakle, spram druge u suverenoj samostalnosti. Da bude kao takva za drugu, tj. da bude od nje priznata, jest njeno prvo apsolutno pravo. No to je pravo ujedno samo formalno, pa je zahtjev tog priznanja drave, prosto to je ona drava, apstraktan. Da li je ona tako doista neto to po sebi i za sebe bitkuje, zavisi od sadraja, ustava, stanja, a priznanje kao ono koje sadrava identitet obaju poiva isto tako na nazoru i volji druge.

Naelo je meunarodnog prava, kao opeg prava koje po sebi i za sebe treba vaiti izmeu drava, za razliku od posebnog sadraja pozitivnih traktata, da se trebaju odravati traktati na kojima se osnivaju meusobne obaveze drava. No kako njihov odnos ima kao princip njihov suverenitet, one su utoliko u prirodnom stanju jedna spram druge, a njihova prava nemaju svoju zbiljnost u jednoj opoj volji, koja se konstituira u mo nad njima, nego u njihovoj posebnoj volji. Ono ope odreenje ostaje

stoga pri onome treba da pa stanje postaje izmjenjivanje odnosa koji je u skladu s traktatima i njegova ukidanja.

Spor drava, ukoliko posebne volje ne nau sporazum, se moe odluiti samo ratom.

Meusobnom odnosu drava, jer one u tome jesu kao posebne, pripada vrlo burna igra unutarnje posebnosti strasti, interesa, svha, talenata i vrlina, sile, neprava i poroka, kao i vanjske sluajnosti, koji se pojavljuju najveim dimenzijama igra u kojoj se sama obiajnosna cjelina, samostalnost drave, izlae sluajnosti. Principi su narodnih duhova, zbog svoje posebnosti u kojoj su kao egzistencijalne individue objektivno zbiljske i samosvjesne . uope ogranieni, a njihove su sudbine i djela u svojem meusobnom odnosu pojavna dijalektika konanosti tih duhova, iz koje opi duh, duh svijeta, proizvodi isto tako sebe kao neogranienoga kao to upravo on svoje pravo a njegovo je pravo najvie na njima vri u svjetskoj povijesti kao u posljednjem sudu.

C. Svjetska povijest

Elementi opstanka opeg duha, koji je u umjetnosti zor i slika, u religiji osjeti i predstava, u filozofiji ista slobodna misao, jest u svjetskoj povijesti duhovna zbiljnost u svom potpunom opsegu unutranjosti i vanjtine. Ona je sudite, jer u njenoj po sebi i za sebe bitkujuoj openitosti jesu ono posebno, penati, graansko drutvo i duhovi naroda u svojoj raznolikoj zbiljnosti samo kao ono idealno, a kretanje duha u tom elementu jest da to prikae.

Apsolutno je pravo ideje da nastupa u zakonskim odreenjima i objektivnim institucijama, polazei od braka i zemljoradnje, bilo da se oblik od ovog ozbiljenja ideje pojavljuje kao boansko zakonodavstvo i dobroinstvo, bilo kao sila i nepravo; - ovo pravo jest pravo heroja na osnivanje drave.

Konkretne ideje, duhovi naroda, imaju svoju istinu i odreenje u konkretnoj ideji kako je ona apsolutna openitost u svjetskom duhu, oko ijeg prestolja stoje kao izvritelji njegova ozbiljavanja, kao svjedoci i ukrasi njegove velianstvenosti. Budui da je on kao duh samo kretanje svoje djelatnosti, za sebe treba apsolutno znati i time svoju svijest osloboditi od oblika prirodne neposrednosti i da doe k samome sebi, zato ima etiri principa oblikovanja te samosvijesti u toku njenog oslobaanja etiri svjetskohistorijska carstva.

U prvome kao neposrednom oitovanju princip mu je lik supstancijalnog duha kao identitet, a lik u kojemu pojedinanost ostaje uronjena u svoju bit i za sebe neopravdana. Drugi je princip znanje tog supstancijalnog duha, tako da je on pozitivni sadraj i ispunjenje i bitak za sebe, kao ivi njegov oblik lijepi obiajnosni individualitet. Trei je produbljivanje u sebe znajueg bitka za sebe do apstraktne openitosti i time do beskonane suprotnosti spram objektiviteta koji je, na taj nain, isto tako naputen od duha. Princip etvrtog oblikovanja jest preobraenje ove suprotnosti duha da u svojoj unutranjosti primi svoju istinu i konkretnu bit, pa da u objektivitetu bude kod kue i izmiren, a budui da je taj duh koji se vratio k svom prvom supstancijalitetu, iz beskonane suprotnosti vraeni duh, on treba proizvoditi i znati tu svoju istinu kao misao i svijet zakonite zbiljnosti.

Prema ta etiri principa etiri su svjetska historijska carstva: 1. Orijentalno, 2. grko, 3. rimsko, 4. germansko.

1. Orijentalno carstvo

Prvo je carstvo nazor o svijetu koji polazi od patrijahalne prirodne cjeline, koji je neizdiferenciran, supstancijalan, u kojemu je svjetovno upravljanje teokracija, vladalac

takoer veliki sveenik ili bog, dravni ustav i zakonodavstvo religija, kao to su religiozne i moralne zapovijedi, ili, tovie, navike isto tako dravni i pravni zakoni. u sjaju ove cjeline bespravno propada individualna linost, vanjska je priroda neposredno boanska ili neki ukras boga, a povijest zbiljnosti poezija.razlike koje se razvijaju u razline strane obiaja, upravljanja i drave postaju, umjesto zakona, kraj jednostavnog obiaja, nezgrapne opirne, praznovjerne ceremonije sluajnosti osobne vlasti i proizvoljnog vladanja, a raslanjivanje u stalee prirodna postojanost kasta. Orijentalna drava je stoga iva samo u svom kretanju, koje jer u njoj samoj nije nita stalno, a to je postojano, okamenjeno je ide prema napolje i postaje elementarnim bijesom i pustoenjem; unutarnji je mir privatni ivot i utapanje u slabost i iznemoglost.

2. Grko carstvo

Ovo carstvo ima ono supstancijalno jedinstvo konanoga i beskonanoga, ali samo kao misteriozni, u tamno sjeanje, u spilje i slike tradicije potisnut osnov, koji iz duha to sebe razlikuje proizveden u individualnu duhovnost i u prirodno svjetlo znanja, te umjeren i preobraen u ljepotu i slobodu i vedru obiajnost. Time se u ovom odreenju otvara sebi princip osobnog individualiteta, vie ne kao u sebi samome zaokupljen, nego sadran u svom idealnom jedinstvu; - djelomice se, stoga, raspada cjelina u krug posebnih narodnih duhova, s jedne strane, posljednja voljna odluka nije jo stavljena u subjektivitet samosvijesti, koja bitkuje za sebe, nego u usku mo, koja je via i izvan nje, a s druge strane posebnost koja pripada potrebi jo nije prihvaena u slobodu, nego je iskljuena u ropstvo.

3. Rimsko carstvo

U ovom carstvu dovrava se razlikovanje do beskonanog raskida obiajnosnog ivota u ekstreme osobne privatne samosvijesti i apstraktne openitosti. Suprostavljanje, poevi od supstancijalnog nazora aristokracije protiv principa slobodne linosti u

demokratskom obliku, razvija se prema onoj strani do praznovjerstva i do utvrivanja hladne gramljive vlasti, a prema ovoj strani do pokvarenosti svjetine, pa se raspadanje cjeline zavrava u opoj nesrei i smrti obiajnosnog ivota, u emu individualiteti naroda umiru u jedinstvu nekog Panteona, svi pojedinci sniavaju se na privatne osobe i na jednake, s formalnim pravom koje time dri na okupu samo apstraktna proizvoljnost to sebe goni u udovinost.

4. Germansko carstvo

Iz tog gubitka sebe samoga i svog svijeta, te njegove beskrajne boli, za to se smatralo da je spreman narod izraelski, u sebe potisnuti duh shvaa u ekstremu svog apsolutnog negativiteta, prekretnici koja bitkuje po sebi i za sebbe, beskonani pozitivitet ove svoje unutranjosti, princip jedinstva boanske i ljudske prirode, pomirenje objektivne istine i slobode, koje su se pojavile unutar samosvijesti i subjektiviteta, pa se prenosi na nordijski princip germanskih naroda da on izvri to pomirenje.